of 432/432
N. A. Maškin POVIJEST STAROG RIMA 1

Maskin Povijest Starog Rima

  • View
    186

  • Download
    25

Embed Size (px)

DESCRIPTION

istorija

Text of Maskin Povijest Starog Rima

N. A. Makin

POVIJEST STAROG RIMA

1

PRVI

DIO

IZVORI I HISTORIOGRAFIJA STAROG RIMA

Glava I.IZVORI ZA RIMSKU POVIJEST

Knjievni spomenici iz rimskog doba, koji su nam sauvani veim dijelom u srednjovjekovnim rukopisima, glavni su izvori za povijest starog Rima. U novo i najnovije vrijeme pozornost je usmjerena na ispitivanje arheolokih podataka, kao i natpisa, novca i papirusa. Prouavanje izvora za rimsku povijest, koje daje klasifikaciju izvora za rimsku povijest i koje sebi stavlja u zadatak da sistematizira metode za njihovu interpretaciju, predstavlja posebnu disciplinu, bez ijeg poznavanja nije mogue znanstveno prouavati povijest starog Rima. Osobit znaaj imaju za nas djela antikih povjesniara, koja nam daju povezan prikaz dogaaja itave rimske povijesti. Nisu sva njena razdoblja podjednako jasno osvijetljena u izvorima, niti su svi podaci antikih povjesniara vjerodostojni. Najvee tekoe prua prouavanje najstarijih razdoblja rimske povijesti. Izvora iz toga vremena gotovo da i nemamo. Od djela koja govore o dalekim vremenima rimske povijesti sauvana su nam samo ona koja su nastala u I. st. pr. K. Njihovi pisci nisu prouavali neposredne izvore, ve su izlagali rimsku historijsku tradiciju koja je nastala znatno prije njih, pri emu su se oslanjali na djela svojih prethodnika. Pitanje o tome kako se formirala ta tradicija jedno je od najsloenijih pitanja u modernoj historiografiji. Prvobitni rimski ljetopisi Prva historijska djela koja govore o dalekoj prolosti Rima nisu napisali Rimljani, ve Grci. Meu Grcima su i nastale predaje koje su osnivanje rimske drave vezivale za legendarne dogaaje iz grke povijesti za trojanski rat. U samom Rimu zanimanje za domau historiografiju javlja se neto kasnije. U IV. st. pr. K. padaju tek prvi poeci rimske historiografije, dok se prvi rad iz rimske povijesti pojavio tek tridesetih godina III. st. pr. K.

2

Najraniji izvori koje su rimski historiari kasnije koristili bili su popisi imena najviih rimskih odlinika magistrata, poredani po godinama. Ti spiskovi nazivani su u Rimu f a s t i m a . Osobit znaaj imali su konzulski fasti. Po imenima konzula raunale su se godine, bez spominjanja imena konzula nije mogao proi nijedan dokument. Takav postupak postojao je od poetka republike, ali slubeni spiskovi pojavili su se tek u drugoj polovici IV. stoljea. Od tog vremena oni su sustavno voeni; to se tie prolih godina, popisi su sastavljeni na osnovu privatnih zapisa, tako da su uz autentine podatke sadravali i iskrivljenja, koja se objanjavaju eljom rimske aristokracije da proslavi svoje pretke. Konzulski fasti predstavljali su za sastavljae rimske povijesti historijsku potku svoje vrste: fiktivni i stvarni dogaaji iz ranih vremena stavljani su u vrijeme upravljanja ovih ili onih konzula Kao i kod mnogih drugih naroda, najraniji rod historiografije bili su kod Rimljana ljetopisi(Annales). Oni su voeni u sveenikom kolegiju pontifika i prvobitno su predstavljali biljeke u

godinjim popisima magistrata i primjedbe u kalendaru. Kasnije je veliki ponitifik krajem svake godine biljeio imena konzula i ispod njih zapisao najvanije dogaaje koji su se dogodili tijekom godine njihovog upravljanja. Na poetku III. st. pr. K., oigledno poslije putanja plebejaca u kolegiji pontifika, godinji zapisi isticani su u kui jednog od najviih rimskih sveenika velikog pontifika, da ih svatko moe vidjeti (tabulae ontificum). Na osnovu postojeih podataka moe se zakljuiti da su u tim zapisima isticani u prvom redu vani dogaaji u svezi s kultom: udesne pojave i znamenja, a tako isto i vani praznici. U ljetopise su unoeni i dogaaji za koje su bili vezani obredi i znamenja: ratovi, epidemije, skupoa ita itd. Zapisi pontifika nisu ostajali nepromijenjeni, oni su dopunjavani i preraivani; sastavljeni su i zapisi koji se odnose na daleka vremena. Te preraene i dopunjene zapise po godinama izdao je u II. st. pr. K. veliki pontifik Publije Mucije Scevola u 80 knjiga, pod naslovom "Veliki ljetopisi" (Annales Maximi). Po Ciceronovim rijeima oni su poinjali od vremena osnivanja grada Rima. Uz ljetopise pontifika, postojali su razni obiteljski dokumenti i tradicije, koji su prenoeni s koljena na koljeno. Jo u ranoj epohi rimske povijesti nastali su tzv. elogiji (elogia), kratki zapisi koji su sastavljeni u ast uglednih ljudi nakon njihove smrti. Najraniji natpis koji sadri takav elogij sauvan je na spomeniku podignutom u ast vojskovoe iz vremena Treeg samniasnkog rata, konzula iz 298 pr. K. Lucija Kornelija Scipiona Barbata. Za vrijeme sahrane drana su u ast pokojnika posmrtna slova ( laudationes ), koja su takoer zapisivana i uvana. Pjesnici III. stoljea i stariji analisti Sve te podatke iskoristili su rimski pisci koji su obratili svoju pozornost na prouavanje historijske prolosti Rima. Prvi je Kampanac G n e j N e v i j e (274.-206.pr.K.) opisao u stihovima Prvi punski rat, u kome je i sam sudjelovao.U uvodu svog djela Nevije je dao kratke podatke u postanku Rima. Neto kasnije pisao je pjesnik K v i n t E n i j e (239.-169.), koji je u heksametru izloio rimsku prolost. Enijevi "Ljetopisi" zapoinjali su Enejom i dopirali do

3

pjesnikova vremena. Njegove "Ljetopise", proete patriotizmom, Rimljani su visoko cijenili. Spjevovi Nevija i Enija nisu nam sauvani. Sauvani su samo fragmenti kod kasnijih pisaca. Prvo prozno djelo posveeno rimskoj prolosti napisao je na grkom jeziku rimski aristokrat, konzular i pontifik K v i n t F a b i j e P i k t o r ( kraj III. st. pr.K.). Njegovo djelo nazivano je "Ljetopisi", jer je u njemu bio usvojen red izlaganja dogaaja po godinama. Povijest Fabija Piktora poinjala je sa priom o pojavi Eneje u Italiji, a zavravala sa izlaganjem tijeka dogaaja Drugoga punskog rata. Fabije Piktor dobro je poznavao grke izvore, a obratio je veliku panju i na latinske izvore. On je iz fast uzeo godine upravljanja konzula i po njima izlagao dogaaje. Mnogo tota uzeo je iz jo neobjavljenih ljetopisa pontifik. Fabije Piktor udario je temelje rimskoj analistici. Sam on i njegovi neposredni nastavljai obino se nazivaju starijim analistima. Njihova djela bila su namijenjena uskom krugu Helena koji su se zanimali za rimsku prolost i rimskih dravnika koji su znali grki jezik. Djela starijih analista temeljila su se na prouavanju neposrednih izvora i odlikovala se vjerodostojnou u pogledu dogaaja koji su im bili bliski po vremenu; kod opisivanja pak daleke prolosti oni su u svoja djela unosili legendarni materijal koji su crpli iz djela grkih pisaca i usmenog kazivanja. Kod ovog posljednjeg veliku ulogu igrali su takozvani e t i o l o k i m i t o v i , koji su stvarni radi objanjenja nerazumljivih starih naziva, obiaja i graevina ( npr. legende o Romulu postale su, oigledno, da bi se objasnila rije Rim). Grka povijesna djela utjecala su na obraivanje ovih ili onih povijesnih izvjea, i neki dogaaji iz rimske povijesti izlagani su po analogiji sa epizodama iz grke povijesti (potpuno je mogue da je pria o desetogodinjoj borbi sa etruanski gradom Vejom nastala po analogiji sa desetogodinjom opsadom Troje). Stariji analisti dosljedno su provodili rimsko gledite. Uspjesi Rimljana su preuveliavani, a njihovi neuspjesi su umanjivani. Rimu je gotovo od samog njegovog postanka pripisivan onaj politiki znaaj koji je imao u III. st. pr. K. Dakle, pjesnici i stariji analisti sistematizirali su i zapisali razne podatke o rimskoj prolosti. U njihovom kazivanju ima pored istinitih izvjetaja i dosta legendarnog i izmiljenog. Od njihovih djela sauvani su nam samo neznatni fragmenti. Jedan od posljednjih pisaca koji spadaju u starije analistie bio je M a r k o P o r c i j e K a t o n S t a r i j i (234.-149. pr. K.). On je prvi izloio rimsku povijest u latinskoj prozi ( prije njega analisti su pisali na grkom jeziku). Katonovi "Poeci" ( Origines ) izlagali su povijest Rima od njegovog osnivanja. Za razliku od svojih prethodnika, Katon nije govorio samo o Rimu, nego i o drugim italskim gradovima. Katonovo povijesno djelo nije sauvano; do nas je u cijelosti dola jedino njegova rasprava "O poljoprivredi", koja ima veliku vanost za prouavanje rimske agrarne povijesti. Polibije U II. st. pr. K. stvoreno je na grkom jeziku istaknuto povijesno djelo, koje ima izvanredan znaaj i za helenistiku i rimsku historiju. Pisac toga djela Polibije, rodio se je u Arkadiji, oko 200. pr. K.. Sudjelovao je u politikom ivotu Grke i bio jedan od rukovoditelja Ahejskog

4

saveza. Poslije Treeg makedonskog rata Polibije je poslan u Rim kao talac. Upoznavanje s Rimom i zbliavanje s predstavnicima rimske aristokracije utjecali su na Polibijeva politika uvjerenja: od protivnika Rimljana on se pretvorio u pobornika rimske vlasti u Grkoj. 150. g. pr. K., poslije esnaestogodinjeg boravka u Rimu, dobio je pravo da se vrati u domovinu, ali Polibije nije dugo ostao u Grkoj. On je krenuo na putovanja i esto se vraao u Rim. Zajedno sa Scipionom Emilijanom bio je u Africi kada su Rimljani sruili Kartagu. Poslije propasti Korinta (146.g. pr. K.) Polibije je uspio da od Rimljana pobjednika dobije neke ustupke u korist pobijeenih, zbog ega su ga slavili u mnogim grkim gradovima. Umro je oko 120. g. pr. K. Polibijeva "Opa povijest" obuhvaala je razdoblje od 264. do 146. g. pr. K. i predstavljala prvu svjetsku povijest. Polibije smatra da se, poevi od odreenog vremena, "dogaaji u Italiji i Libiji isprepleu sa azijskim i grkim i da svi tee jednom kraju" a pod tim krajem podrazumijeva se potpadanje svih naroda bazena Sredozemnog mora pod vlast Rimljana. To je glavna ideja Polibijevog djela, u kome je on htio pokazati da su uspjesi Rimljana neizbjeni i ujedno blagotvorni za druge narode. U sreditu Polibijeve pozornosti nalazi se politika povijest (pitanja socijalnog i gospodarskog ivota dodiruje on samo uzgred ). Veliki znaaj pridaje on politikom ureenju raznih zemalja. Polibije daje prednost takvoj upravi kod koje se razumno kombiniraju razliiti politiki oblici. Takvom idealno obliku uprave, po njegovom, miljenju, pribliava se rimsko dravno ureenje, kod koga su razumno spojeni monarhistika, aristokratska i demokratska naela. U tom lei zakljuuje Polibije, jamstvo rimskih uspjeha. Polibije se moe nazvati jednim od prvih predstavnika takozvane teorije organskog razvoja drutva: svaka se drava, po Polibiju, razvija u skladu s "poretkom u prirodi"; oblici uprave se mijenjaju, iznova raaju i vraaju iskonskom poetku. To se dogaa kako zbog vanjskih utjecaja, tako i zbog "unutarnjeg kvarenja". Polibije ne krije svoja aristokratska uvjerenja; ona osobito jasno dolaze do izraaja kod ocjenjivanja demokracije, koja, po njegovom miljenju, moe prelaziti u anarhiju i tiraniju bez zakona. Unutranje raspadanje grkih gradova predstavlja, po Polibijevom miljenju, uzrok uspjeha Rimljana u Grkoj. Njihove pobjede on ne smatra samo neizbjenim, nego i "najljepim i ujedno najkorisnijim dijelom sudbine". Razlikujui uzroke i povode dogaaja, Polibije nastoji povijesne pojave promatrati u njihovoj uzajamnoj povezanosti. Polibije se kritiki odnosi prema raznolikim izvorima, nastojei svoje izlaganje obrazloi podacima iz dokumenata. On nije uvijek vjerovao ni oevidcima, govorei da su "oi vjerniji svjedoci od uiju". Najvei znaaj pridavao je Polibije vlastitom iskustvu, istiui da se pred povjesniara moraju postavljati veliki zahtjevi: on mora poznavati ljude, predmet o kome pie, biti iskusan u vojnim i politikim stvarima, posjeivati razne zemlje. Uz izvjesne ograde priznavao je Polibije ulogu Sudbine, ali je smatrao da povjesniar mora nalaziti prave uzroke pojavama, a ne objanjavati ih voljom bogova. Veliki znaaj pridavao je Polibije i ulozi linosti u povijesti. Scipion Stariji, Hanibal, Flaminije, Perzej odreivali su, po njegovom miljenju, tijek politikih dogaaja. Kada su Rimljani zauzimali Sirakuzu, oni su raunali da e brzo osvojiti grad, jer su imali mnogo radnih ruku, "ali nisu uzeli u obzir Arhimedovu mo, niti predvidjeli da ponekad jedan um moe vie postii nego masa

5

ruku". Na povijesni razvitak naroda i njegov nain ivota utjeu, po Polibiju, i prirodni uvjeti. Povijest, po Polibijevom miljenju, slui praktinim ciljevima. Ona mora uiti ljude, obogaivati njihovo iskustvo, pomagati da na osnovu iskustva iz prolosti predviaju budunost. Polibije je prvi uveo pojam "pragmatina povijest", istiui time da on izlae "djela" ( na grkom prxeis ) naroda i monarha, namjenjujui svoje knjige dravnicima. Polibije dogaaje izlae kronolokim redom; ali, poto tretira povijest raznih zemalja i oblasti, on se je ponekad morao vraati na ovaj ili onaj polazni datum. Polibijevo izlaganje nije osloboeno retorikih ukrasa, ali je on kritizirao one povjesniare koji tee jedino zanimljivom izlaganju. Jednu od karakteristinih osobina antike historiografija predstavlja slobodno sastavljanje govora pojedinih historijskih linosti. Takvog sastavljanja govora ima i kod Polibija, ali je on tu metodu zloupotrebljavao manje nego drugi antiki povjesniari. Polibijev rad prua vjerodostojne podatke o dogaajima rimske povijesti s kraja III. i iz prve polovice II. stoljea pr. K. Naalost, Polibijevo djelo nije sauvano u punom obimu. U cijelosti je sauvano samo prvih pet knjiga, u kojima je uglavnom rije o dogaajima iz punskih ratova, zakljuno sa bitkom kod Kane. Od ostalih knjiga Polibijevog rada sauvani su samo fragmenti Posejdonije Od drugih grkih povjesniara iz helenistikog razdoblja najvaniji je Posejdonije (135-45. g. pr. K.), pisac jednog velikog djela koja nam nije sauvano "Historije"; ono takoer nastavlja Polibijevu "Opu povijest". Kao u Polibijevom radu, i kod Posejdonija je rimska povijest vezana uz povijest helenistikih zemlja. I Posejdonije je pristaa rimske aristokracije. On je slavio jednostavnost starih rimskih obiaja i poetak opadanja vidio u irenju raskoi. Posejdonije je teio za tim da ivot i kulturu pojedinih naroda povee sa njihovom povijeu. Posejdnojevo djelo bilo je dobro poznato u Grkoj i Rimu, tako da su ga pisci sljedeih razdoblja prilino koristili. Mlai analisti Poevi od 130-120 g. pr.K. nastaje u Rimu razdoblje mlae analistike. Trudei se vie od svojih prethodnika da im izlaganje bude zanimljivo, predstavnici tog pravca teili su da dogaaje dramatiziraju i razraivali su svoju povijest u detalje. Nastavljajui i razvijajui patriotsku tradiciju svojih prethodnika, mlai analisti su prenosili u daleka vremena suvremene politike i socijalne motive s kraja II. i iz I. st. pr. K. iz vremena irokih socijalnih reformi i graanskih ratova. Mnoge od onih povijesti, punih dramskih scena, iz povijesti borbe patricija i plebejaca, na koje nailazimo u sauvanim djelima antikih pisaca, napisali su mlai analisti, koji su u usta legendarnih i polulegendarnih linosti stavljali politike ideje koje su njih interesirale. Tako, npr. Servije Tulije (VI. st. pr. K. ) u jednom od djela iz ovog razdoblja dri govor koji potpuno

6

odgovara programu brae Grakha, a patricij Apije Klaudije ( V. st. pr. K. ) navodi iste argumente koje su obino navodili konzervativci s kraja I. i poetka I. st. pr. K. Djela mlaih analista nisu sauvana. Njihov sadraj poznat nam je samo po pisanju kasnijih pisaca.

Ciceron i Cezar Djela M a r k a T u l i j a C i c e r o n a (106 - 43 g. pr. K. ) imaju veliko znaenje za povijest I. st. pr. K. Ciceron nije uspio napisati povijesno djelo, ali on u svojim mnogobrojnim radovima donosi znaajan broj povijesnih podataka. U Ciceronovo vrijeme njegova djela su imala izvanrednu vanost. Ciceron je bio snana politika linost, istaknuti govornik, jedan od najobrazovanijih ljudi svoga vremena. Njegova se djela obino dijele na tri grupe: 1) na govore, 2) pisma i 3) rasprave. Naroito obiman materijal za politiku, socijalnu i kulturnu povijest sadre govori i pisma. Znaaj Ciceronovih pisama sastoji se jo i u tome to nam ona omoguuju tono datiranje nekih dogaaja. Meutim, moramo istovremeno voditi rauna o subjektivnom karakteru Ciceronovih sudova, jer je on sudjelovao u najvanijim politikim dogaajima, esto je precjenjivao svoju ulogu i u vie mahova mijenjao svoju politiku orijentaciju. Mnogobrojne Ciceronove rasprave vane su za prouavanje povijesti kulture. U njima Ciceron obrauje najraznovrsnija ideoloka pitanja ( pitanja filozofije, religije, prava, etike i politike ). Od memoarske literature, koja je bila rairena pred kraj Republike, sauvana su djela G a j a J u l i j a C e z a r a (100 44 g. pr. K. ). Njemu pripadaju "Biljeke o Galskom ratu" i "Biljeke o graanskom ratu". Prvo Cezarovo djelo ima tendenciju opravdavanja akcije u Galiji tj. napad na Gale i njihovo podinjavanje Rimu. U "Biljekama o graanskom ratu" Cezar dokazuje da je njegov raskid sa Pompejem nastao krivnjom njegovih protivnika, koji su izazvali rat, ali su se pokazali nesposobnim da ga vode. Cezarova djela nastavio je njemu bliski vojskovoa Aul Hircije, koji je napisao posljednju (osmu) knjigu o Galskom ratu i posebno djelo o Aleksandrijskom ratu. Nama nepoznati sudionik u Cezarovim pohodima opisao je Afriki rati i rat u panjolskoj. Salustije Pred kraj republikanskog razdoblja napisana su povijesna djela Gaja Salustija Krispa (86 34 g. pr. K.). Porijeklom iz italskog grada Amiterna, Salustije je bio narodni tribun i istupao je protiv senatorske oligarhije. Godine 50. pr. K. iskljuen je iz popisa senatora, ali ga je Cezar vratio u Senat. Kasnije je Salustije sudjelovao u graanskim ratovima, borei se na strani Cezara. 46. g. Cezar ga je imenovao prokonzulom Numidije. Tu je Salustije putem iznuivanja stekao ogroman imetak, koji mu je omoguio da proslavi svoje ime podizanjem velianstvenog parka u Rimu. Poslije Cezarove smrti Salustije se povukao iz politikog ivota i bavio iskljuivo knjievnou. Ugledajui se na Tukidida i Polibija, Salustije je za predmet svojih studija izabrao povijest. Nama su u cijelosti sauvana samo dva njegova djela: "O Katilininoj uroti" i "Jugurtin rat". Tree

7

Salustijevo djelo nosilo je naslov "Historije" i obuhvaalo je razdoblje od 78- do 67. g. pr. K.; od njega su nam sauvani samo fragmenti. U predgovoru za djelo o Katilini Salustije pie da je sebi stavio u zadatak "da u odlomcima opiepoduhvate rimskog naroda", jer je njegov duh "slobodan od oekivanja i strahovanja u vezi sa strankama u dravi", ali ove Salustijeve izjave ne odgovaraju stvarnosti: iako se povukao iz politike, on je i dalje ostajao cezarovac. Njegovo djelo o Katilini imao je za cilj, da pokae kako Gaj Julije Cezar nije sudjelovao u Katilininom pokretu. Po Salustijevom miljenju, sve nevolje rimske drave proizlaze iz pokvarenosti rimske aristokracije i njene nesposobnosti da upravlja. Salustije je dao ive, ali subjektivne karakteristike povijesnih osoba. U duhu popularnih politikih uenja svoga doba, on je govorio o sretnom ivotu Rimljana u dalekim vremenima, o razumnom upravljanju prvih kraljeva. U istom pravcu govorio je on i o afrikim plemenima, koja ne znaju za kulturu. Salustijev rad se temeljio na vjerodostojnim izvorima. On je iroko iskoristio memoarsku literaturu, kao i Posejdonijeva djela.

Terncije Varon i Kornelije Nepot Za razvoj rimske historiografije vana je bila je i raznolika knjievna djelatnost Marka Terncija Varona (116. 27. g. pr.K. ), jednog od najplodnijih pisaca antikog svijeta. Za povijest je naroiti znaaj imalo njegovo djelo koje je nosilo naslov "Starine ljudskih i boanskih stvari"( Antiquitates rerum humanarum et divinarum). To djelo nije sauvano, ali ga drugi pisci esto

spominju. Varonovo djelo predstavljalo je kompilaciju, ali ona je sadravala prilian broj vanih i interesantnih podataka. Neka djelomina pitanja Varon je i sam pokuao ispitati. Osobit znaaj pridavao je obradi kronologije. Varon je osnivanje Rima stavio u treu godinu este olimpijade (754. 753. g. pr. K.) , i taj je datum kasnije bio veoma rairen. Varon je prvi uveo u knjievnost biografski anr. On je dao oko 700 skica biografija istaknutih Rimljana i Grka. Od mnogobrojnih Varonovih djela sauvano je u cijelosti njegovo djelo "O poljoprivredi" ("De re rustica") i nekoliko knjiga iz njegove rasprave "O latinskom jeziku" ( "De lingua Latina" ). Poput Varona napisao je Kornelije Nepot ( I. st. pr. K.) biografije znamenitih ljudi, od kojih naroiti znaaj imaju biografije Katona i Atika. Kraj republikanskog razdoblja obiljeen je razvojem beletristike, koja je odrazila burne dogaaje iz posljednjih desetljea republikanskog razdoblja. Tit Livije Od povjesniara koji su pisali na poetku Carstva osobitu popularnost uivao je Tit Livije ( 59. g. pr. K. 17. g.). On se rodio u italskom gradu Pataviji (dananjoj Padovi). Stekao je retoriko obrazovanje, a za razliku od mnogih svojih prethodnika nije sudjelovao ni u politikom ivotu, ni u ratnim akcijama. itavog ivota ostao je retor literat. Ubrzo poslije osnivanja principata Tit Livije je poeo pisati svoju povijest. U predgovoru on ovako definira zadatke svoga

8

djela: opisati ivot i obiaje starih Rimljana, koji su doprinijeli stvaranju rimske veliine, izloiti kakvim su sredstvima i metodama Rimljani stvorili svoju mo. I Tit Livije je govorio o opadanju morala, ali je, za razliku od Salustija, smatrao da su Rimljani due nego ijedan antiki narod potovali siromatvo i umjerenost; gramzivost i rasko prodrli su k njima kasnije nego drugim narodima. Tit Livije je smatrao da prouavanje povijesti moe pomoi ispravljanju naravi. On slavi legendarne junake rimske republike, koji su rtvovali svoje ivote za domovinu; on visoko cijeni i posljednje republikance, Bruta i Kasija. Politike simpatije Tita Livija ne nalaze se u sadanjosti, ve u prolosti. Meutim, nema osnova za to da se govori o oporbenom stavu Tita Livija prema novom politikom poretku. Slavljenje starine i velikih podviga bila je slubena parola Augustove vlade. Retor i pisac Tit Livije ne ispituje rimsku povijest, nego je izlae. On u potpunosti zavisi od svojih prethodnika, preuzimajui od njih podatke bez ikakvog provjeravanja. Odreeno razdoblje ili neke dogaaje Livije je izlagao po jednom izvoru. U pojedinim sluajevima on je upotrebljavao i ak usporeivao podatke raznih pisaca, ali sam nije istraivao pitanje, nije dolazio do neposrednih izvora, ak ni onda kada su mu bili pristupani. U onim sluajevima kada moemo utvrditi izvore kojima se Livije sluio, moemo se uvjeriti da je on npr., ako ga usporeujemo sa Polibijem samo izlagao posuene podatke. Skladnost i zanimljivost stoje kod Livija na prvom mjestu. Ljepota kakve legende esto ga nagoni da joj rtvuje historijsku istinu. Teko da je mogao vjerovati u svu onu predaju koju iznosi, ali ga je ona privlaila kao umjetnika. Pounom i zanimljivom on je posveivao vie panje nego onom to je historijski vano; zato su fantastine prie o podvizima znamenitih Rimljana, o udesima i znamenjima, zauzimale kod njega vie mjesta nego izlaganje zakona vanih za rimski politiki i socijalni poredak. Junaci Tita Livija esto dre govore sastavljene po svim pravilima retorikog umijea. Pisac se ne trudi da te govore individualizira prema osobama koje ih dre i prigodi povodom koje ih dre. U trenucima opasnosti Livijevi junaci dre duge govore, kao da zaboravljaju na ono to se dogaa. Kod Livija se esto nalaze karakteristike povijesnih linosti; u pogledu stila one su sjajno napisane, ali su, kao i govori, malo individualne. Tit Livije je bio jedan od najpopularnijih povjesniara antike. Politiki smjer Tita Livija je umjereni republikanizam i lojalnost Augustu; mirni ton njegovog pripovijedanja, blistavo i zanimljivo izlaganje odlino su odgovarali ukusima njegovih suvremenika i njihovih potomaka. Njega su itali, oponaali ga, poslije njega ljudi se nisu odluivali na pisanje rimske povijesti na latinskom jeziku, ve su se ograniavali samo na prepriavanje njegovog ogromnog djela. itavo djelo Tita Livija sastoji se od 142 knjige. U izlaganju dogaaja doao je do smrti Augustovog posinka Druza ( 9. g. pr.K.). Kasnije je usvojeno da se itavo djelo dijeli na dekade, po deset knjiga u svakoj. Sauvano je 35 knjiga: u cijelosti prva dekada ( od najstarijih vremena do 293. pr. K. ), trea dekada, etvrta i polovica pete ( knjige 21-45), u kojima se govori o dogaajima iz 218-168 g. pr. K. Sadraj ostalih knjiga poznat nam je po kratkim prikazima kasnijih autora, po izvodima i po pregledu sadraja pojedinih glava. Te takozvane epitomae postoje za sve 141 knjige, sa izuzetkom 136. i 137. Knjige

9

Nikola iz Damaska i Pompej Trog Sirijac Nikola iz Damaska, koji je ivio na Augustovu dvoru, napisao je "Povijest svijeta" u 144 knjige, u kojoj je bila obuhvaena i rimska povijest. Osim toga, njemu pripada Augustov ivotopis, napisan u apologetskom tonu. I jedno i drugo djelo sauvano nam je u fragmentima. Za vrijeme Augustove vladavine pojavila se prva povijest svijeta na latinskom jeziku. Nju je napisao jedan Gal Pompej Trog. Ona je poinjala od vremena asirskog cara Nina i dopirala do vremena pievog ivota. Dogaaje rimske povijesti on je izlagao od onog trenutka kada su Rimljani zapoeli s prekomorskim osvajanjima, ali je na kraju djela dao i najstariju rimsku povijest. Ovo djelo nije nam sauvano; mi o njemu sudimo na osnovu izvoda i ekscerpata u Justinovoj kronici (II. st. p. K.) Grki povjesniari Augustovog doba U Augustovo doba pojavilo se nekoliko povijesnih djela na grkom jeziku. D i o d o r s a S i c i l i j e (oko 80.-29. pr.K.) napisao je povijest svijeta od najstarijih vremena do 60. g. pr. K. Ona je nosila naslov "Povijesna biblioteka" i slino Polibijevom djelu, sastojala se od 40 knjiga. U sauvanim knjigama (XI.-XX.) izlae se povijest republike od 486 do 301. g. pr. K.; od ostalih knjiga sauvani su samo fragmenti. Osobit znaaj imaju podaci koji se odnose na Siciliju. Odlomci iz Diodorovih djela slue kao glavni izvor za povijest ustanka sicilijskih robova. Diodorovo djelo je tipina kompilacija. Vrijednost podataka zavisi od izvora koje je koristio. Diodor je materijal uzimao iz raznih grkih pisaca, napose iz Polibija i Posejdonija; koristio je i djela starijih analista, koji su pisali na grkom jeziku. U tom pogledu Diodorovi podaci imaju esto vei znaaj nego izvjetaj Livija, koji se zasnivao poglavito na kazivanju mlaih analista. U VII. st. pr. K. pojavila se "Rimska arheologija" od D i o n i z i j a i z H a l i k a r n a s a : Pisac je nastojao pokazati srodstvo Rimljana sa Grcima, mudrost rimskih zakona i rimsko junatvo. Sve je to imalo za cilj da pomiri Grke sa rimskom vladavinom. Dionizije je bio retor po svom obrazovanju, tako da kod njega u prvom planu stoji zanimljivo izlaganje i pitanje stila. Sa tog gledita on je ocjenjivao i druge pisce. Prema svojim izvorima Dionizije se odnosio bez kritike; on je koristio uglavnom radove mlaih analista. Dionizije nije imao jasne predodbe o starom rimskom pravu, on kasnije ustanove ponekad brka sa starim, ali nam ipak usporeivanje njegovih podataka sa podacima iz Tita Livija i odlomcima iz Diodorove "Povijesne biblioteke" prua materijal za prosuivanje o najstarijem razdoblju rimske povijesti. itavo Dionizijevo djelo podijeljeno je na 20 knjiga. U cijelosti je sauvano samo prvih 9 knjiga, od dviju slijedeih ostali su vei fragmenti. U njima je rimska povijest izloena do 443. g. pr. K. Od ostalih knjiga sauvani su samo ekscerpti. Grk S t r a b o n sa Ponta (oko 60. g. pr. K. oko 25. G. p.K.) napisao je u 17 knjiga "Geografiju", u kojoj je, pored geografskih, dao i mnogo povijesnih podataka, tako da se Strabon s punim pravom moe nazvati ocem historijske geografije. Nije nam sauvano Strabonovo povijesno djelo, koje je predstavljalo nastavak Polibijeve "Historije".

10

Rimska historiografija u prvom stoljeu Carstva Glavna panja rimskih povjesniara iz doba Carstva usmjerena je na prouavanje posljednjih godina Republike i prvih desetljea Carstva. U to vrijeme formiraju se osnove politikog pogleda na svijet senatorskog stalea iz doba Carstva, i taj pogled nalazi svoj glavni izraz u historijskoj literaturi. Nezadovoljni gubitkom politikog utjecaja, predstavnici senatorske aristokracije nisu mogli otvoreno istupati protiv postojeeg politikog poretka. Njima je ostajalo jedino da slave prolost, da opravdavaju posljednje heroje aristokratske Republike. Ni izdaleka svi povjesniari nisu imali opreznost Tita Livija, mnogi su ili jo dalje u izraavanju svojih politikih simpatija. Nisu nam sauvana historijska djela iz prvih desetljea principata, tako da o njima moemo suditi samo na osnovu djela kasnijih pisaca. Velej Paterkul i Valerije Maksim Uz oporbenu historijsku literaturu, pojavila su se i djela osoba bliskih carevima. Reimska literatura nije uivala popularnost, zato je u cijelosti sauvana samo rimska povijest Veleja Paterkula, koja je napisana u vrijeme Tiberija. Velej Paterkul je porijeklom iz Kapue, dugo vremena je proveo u vojnoj slubi, zatim je postao senator i stigao do pretorskog zvanja. Velej Paterkul izlae itavu rimsku povijest do 30. g., pri emu je posljednje razdoblje, naroito od Augustovog vremena, napisano u apologetskom tonu i podrobnije od prethodnog. U Tiberijevo doba pojavio se je zbornik Valerija Maksima "O djelima i izrekama dostojnima sjeanja". On je sastavljen uglavnom za retoriare i sadri razne povijesne primjere koji su se mogli upotrijebiti kod sastavljanja govor. Meu raznim priama o rimskoj prolosti nalazimo injenice koje se ne spominju kod drugih pisaca. Prozna djela I. st. Od proznih djela I. st. koja ne spadaju u historijska djela treba spomenuti filozofska djela L u c i j a A n e j a S e n e k e , prirunik za govorniko umijee K v i n t i l i j a n a , agronomski rad K o l u m e l e , djelo P l i n i j a S t a r i j e g o povijesti prirode. Od djela umjetnike proze iz I. st. p. K. treba obratiti naroitu pozornost na P e t r o n i j e v pustolovni roman, poznat pod imenom "Satirikon". "Satirikon" nam daje predodbu o raznim krugovima italskog drutva na poetku Carstva. Kod prouavanja poetka Carstva naroitu ulogu igraju djela pjesnika koja itatelje upoznaju sa politikim raspoloenjem odreenih krugova rimskog i italskog puanstva. Kornelije Tacit Pred kraj I. i na poetku II. st. pada knjievna djelatnost Kornelija Tacita, jednog od najboljih predstavnika rimske historiografije. Tacit se rodio oko 55. g. u vitekoj obitelji, u jednom od

11

italskih gradova ( u Umbriji). Zahvaljujui svome govornikom talentu Tacit se uspio istai; bio je kvestor, 97. g. konzul, 111.-112. g. prokonzul u Aziji. Umro je oko 120. g. Najranije poznato Tacitovo knjievno djelo je njegov "Razgovor o govornicima". Poslije toga napisao je ivotopis svoga tasta, uvenog vojskovoe Agrikole, a zatim etnografsko djelo "Germanija". U posljednjem razdoblju svoje knjievne djelatnosti Tacit je napisao "Historije" i "Anale" dva povijesna djela koja govore o dogaajima iz vremena ranog Carstva, od Augustove smrti pa do kraja Domicijanove vladavine. Ova djela ovjekovjeila su Tacitovo ime. Prijanje djelo "Historije" (u 14 knjiga) govori o dogaajima od 69. g. do Domicijanove smrti (96. g.), u kasnijem djelu "Analima" (u 16 knjiga) izlae se rimska povijest od Augustove smrti do kraja dinastije Julijevaca-Klaudijevaca. Od "Historija" sauvane su 4 knjige i poetak pete; u "Analima" nedostaju u potpunosti 4 knjige (od 7 do 10), sauvana je nepotpuno peta knjiga, i nema kraja esnaeste knjige. Po svom porijeklu Tacit nije bio aristokrat, ali je uspio, bolje nego itko drugi, u svojim djelima odraziti pogled na svijet rimske aristokracije koja se lagano gasila. Tacitov ideal lei u prolosti. Po njegovom miljenju, ljudi su bili sretni samo u dalekoj prolosti, jer su onda ivjeli bez poroka i zloina, i meu njima je vladala jednakost. Zakoni dvanaest ploa za njega su posljednji izraz pravednog prava. On je smatrao da su gotovo svi dekreti koji su poslije toga donoeni bili rezultat nesloge izmeu stalea, da su provoeni silom i imali pred sobom nepravedne ciljeve; drava je poela opadati, izbijali su graanski ratovi. "Otuda - kae on Grasi i Saturnini, pokretai pobuna plebsa". Tek je August uspio zavesti mir, ali je taj mir kotao Rimljane gubitka slobode. Tacit nije vjerovao u mogunost njene potpune obnove. On se zadovoljavao time to su Nerva i Trajan uspjeli spojiti principat i slobodu. Tacit je zavidio onima koji su pisali o republikanskoj prolosti: o ratovima, raspravama konzula sa tribunima, o agrarnim i itnim zakonima. Povjesniar Carstva, po njegovim rijeima, mora pisati o miru, koji je tek rijetko prekidan ratovima, o okrutnim nareenjima, stradanju nevinih i vjerolomstvu prijatelja; "i svaka stvar je oito nalik na drugu, i izaziva gaenje". Tacit je sebi stavio u zadatak da pie bez mrnje i pristranosti ( sine ira et studio). Meutim, teko je nai neko drugo djelo iz antike u kome bi se toliko izraavala povjesniareva pristranost. Didaktizam je kod Tacita izraen jasnije nego kod Polibija i Livija. Cilj se povijesti, po njegovim rijeima, sastoji u tome da se "ne prelazi utke preko vrlina i da se loe rijei i djela plae potomstva i sramote" Vrlina (virtus) je kod Tacita u prvom planu. Od ljudi i njihovih postupaka u prvom redu zavisi tijek povijesti. Motivima kojima se ljudi rukovode pridaje on veliko znaenje. Glavnu panju posveuje on onim osobama koja stoje na elu drave. Zato je prirodno to se car i ivot carskog dvora nalaze kod Tacita u sreditu pozornosti. Njega je zanimao odnos principa prema najviem staleu, on je pratio kako su i zbog ega propadali "pravi" predstavnici rimske aristokracije. Simpatizirajui posljednje republikance, Tacit je osuivao one koji su, pekulirajui niskim strastima vlastodraca, postajali moni, stizali do bogatstva i asti. Tacit u raznim prilikama spominje rimski plebs, italske gradove i provincije, ali ga njihov ivot malo interesira.

12

Na osnovu djela o Germanima moe se pretpostaviti da je Tacit pridavao znaenje prirodnim uvjetima i gospodarstvenom ivotu naroda, ali u povijesnim djelima to ne dolazi do izraaja. Tacit je doputao povijesnu uvjetovanost takvih pojava kao to je prijelaz od republike na carstvo, ali je glavnu ulogu u procesu povijesnih dogaaja pripisivao volji ljudi i njihovim moralnim kvalitetama. Uz to, Tacit je doputao sluajnost u povijesti i utjecaj sudbine. "Ne mogu odluiti kae on na jednom mjestu da li se ljudske strasti razvijaju po sudbini i neizmijenjenoj dunosti, ili zahvaljujui sluaju". Tacit je usvojio tradicionalni oblik ljetopisnog izlaganja (po godinama). I kod njega nailazimo na govore povijesnih osoba, ali ih on ne zloupotrebljava. On ih esto upotrebljava zato da ocijeni kakav dogaaj ili osobu. Ponekad govor karakterizira nastalu situaciju i priprema rasplet; ponekad izlaganje razliitih miljenja izraava povjesniarevo kolebanje. Neke govore Tacit je sastavljao prema autentinim dokumentima. U XI. knjizi "Anala" Tacit, npr. prenosi govor cara Klaudija, odran 48. g. u Senatu; fragmenti iz originalnog teksta toga govora sauvani su nam na natpisu. Usporedba ova dva govora pokazuje da je Tacit tono prenio sadraj govora, ali da ga je jako skratio i izmijenio kompoziciju. Tacit ne navodi nijedan izraz samog govornika. Mi ne znamo tono koje je izvore Tacit upotrijebio. Po uzgrednim njegovim primjerima moglo bi se zakljuiti da je koristio senatske spise, dnevna izvjea koja su u Rimu izlazila, memoare istaknutih osoba, kazivanja svojih starijih suvremenika; ali on najee spominje povjesniare. Tacit se je vie volio koristiti povezanim povijesnim pripovijedanjem, usporeivao je miljenja koja su mu dolazila do ruku i starao se da iz njih izvue ono to je bilo ope kod mnogih povjesniara. Tacit od svojih prethodnika esto uzima i karakteristike, to je Momsenu dalo povoda da kae da je Tacit " ponekad nalazio ive boje na tuoj paleti". Kod Tacita, kao i kod njegovih rimskih prethodnika, nije u prvom planu stajalo istraivanje, ve izlaganje dogaaja. Retorika je izvrila veliki utjecaj na sva njegova djela, ali se injenice koje on navodi ( sa izuzetkom pojedinih netonosti) odlikuju vjerodostojnou. Tacitov pogled na Rimsko Carstvo izvrio je nesumnjiv utjecaj na historiografiju XVIII. XIX. stoljea. Neki njegovi opi zakljuci, npr. njegove misli o izvanrednoj ulozi vojske, koja predstavlja "tajnu vlasti" od velikog su znaenja i za modernog povjesniara. Svetonije Trankvil Mlai Tacitov suvremenik bio je Gaj Svetonije Trankvil ( oko 70.-160.p.K.). o njegovom ivotu malo nam je to poznato. Njegov otac pripadao je vitekom staleu i bio je vojni tribun. Na poetku svoje karijere Svetonije je bio odvjetnik i bavio se je knjievnou; pod Hadrijanom je postao carev tajnik, a kada je napustio tu dunost posvetio se je knjievnoj djelatnosti. Svetonije je napisao mnogo djela, ali nam je u cijelosti sauvano samo "Dvanaest rimskih careva", a nepotpuno "ivotopisi znamenitih retoriara i gramatiara"; od ostalih djela, koja su nam poznata po naslovima, sauvani su samo pojedini fragmenti. ivotopis kao poseban knjievni rod pojavio se je u helenistiko doba. Ovaj rod bio je naroito razvijen u Aleksandriji; u Rimu on vodi porijeklo od Varona. ivotopisi careva izloeni su kod

13

Svetonija prema jednom istom obrascu; na poetku on daje carevu genealogiju, zatim govori o vremenu i mjestu roenja i o djetinjstvu, poslije ega pripovijeda o dolasku na vlast; zatim dolazi opis careve vanjtine te njegova karakteristika, zasnovana na primjerima iz ivota. ivotopis se zavrava opisom smrti. Zanimljivost pripovijedanja stoji kod Svetonija u prvom planu. Same Svetonijeve karakteristike su povrne, a ponekad i proturjene. Svetonije se morao sluiti carskim arhivom, on je koristio memoare, zapisivao svjedoanstva suvremenika. Prema tome, mnoga od njegovih kazivanja zasnovana su na vjerodostojnim podacima. Meutim, on je u prvom redu kompilator, svoje izvore je koristio nekritiki, i zato mnoge njegove tvrdnje nisu vjerodostojne. Svetonije je bio blizak najviim senatorskim krugovima, ali imao identine poglede na Carstvo kao Tacit. On je pristaa monarhije, ali je careve dijelio na dobre i zle. Zahvaljujui zanimljivosti i ivosti izlaganja, ljepoti jezika, jednostavnosti kompozicije djela, Svetonije je uivao popularnost. Na njega su se ugledali ne samo u antici, nego i u srednjem vijeku; njegovi ivotopisi izdavani su u skraenom obliku. Historijske kompilacije i prozna djela II. st. Od drugih povijesnih djela iz doba Carstva treba spomenuti "Povijest" L . A n e j a F l o r a , koja ukratko izlae itavu vojnu povijest Rima, zavravajui sa Augustom; kompilaciju A u l a G e l i j a "Atike noi", gdje su prikupljeni najrazliitiji podaci iz povijesti antike i navedeni odlomci iz djela koja nam nisu sauvana; dakle, skraeni prikaz svjetske povijesti Pompeja Troga, koji je dao Justin. Od kasnijih djela iz II. st., kao povijesni izvor znaajna je prepiska P l i n i j a M l a e g , istaknutog senatora, koji je bio blizak Trajanovom dvoru i neko vrijeme upravljao provincijom Bitinijom. Od manjeg znaaja je Frontonova prepiska, koja pada u vrijeme Antonina Pia i Marka Aurelija.

Grka historiografija I. II. st. p. K., Josip Flavije Pitanja rimske povijesti u razdoblju poslije Augustove smrti obraivala je u raznim dijelovima grka povijesna literatura toga doba. U drugoj polovici I. st. judejski pisac J o s i p F l a v i j e , koji je najprije sudjelovao u judejskom ustanku, a zatim preao na stranu Rimljana, napisao je na grkom jeziku "Povijest judejskog rata", a zatim "Judejsku arheologiju". Znatan dio ovih djela posveen je povijesti Judeje u rimskom razdoblju. Plutarh Pred kraj I. i poetkom II. st. djelovao je Plutarh ( oko 46.-126. g.), iz beotskog grada Heroneje. Plutarh je stekao obrazovanje u Ateni. Nekoliko puta je boravio u Rimu, gdje je imao

14

poznanika meu viim slojevima rimskog drutva i ak dobio titulu konzulara. Pod Hadrijanom je bio prokurator carskih imanja u Ahaji. Plutarh je napisao veliki broj djela. Njemu pripadaju rasprave o najrazliitijim pitanjima (iz etike, religije i dr.). Osobito znaenje za prouavanje rimske povijesti imaju njegovi "Usporedni ivotopisi" ( u njima se usporedno donose ivotopisi istaknutih osoba grke i rimske povijesti). Priznavanje iskljuive uloge velikih ljudi u povijesti i individualizam karakteristini su za shvaanja Plutarha, kao i nekih drugih pisaca iz doba Carstva. Po Plutarhovom miljenju, cilj sastavljanja ivotopisa razliit je od zadatka povjesniara. Biograf treba razotkriti porok i vrlinu, i za to nije dovoljno da uzima u obzir samo sjajne podvige: "Kakav neznatan postupak, rije ili ala mogu esto ovjekov karakter pokazati bolje nego bitka u kojoj je palo vie tisua ljudi". Plutarhove karakteristike nose u veini sluajeva apologetski karakter. U prvom planu stoje kod Plutarha moralistiki zadaci, koji su kod njega naglaeni jae nego kod rimskih povjesniara. Historijska vjerodostojnost nije Plutarhu glavni zadatak, tako da on ak izraava sumnju u mogunost utvrivanja objektivne istine. Usporeivanjem Rimljana sa Grcima Plutarh je htio istai duhovno srodstvo tih naroda. Plutarh nije bio dosljedan pristaa nijedne politike doktrine. On se kretao u okruju rimskih aristokrata i bio pod njihovim utjecajem, ali su na njegovu ideologiju utjecale i helenistike politike teorije, koje daju prednost monarhizmu. On cijeni prave rimske republikanske vrline, ali u isto vrijeme priznaje nunost monarhije. Ocjena nekih osoba, po Plutarhu, zavisi od njenog karaktera, a ne od njene politike uloge. Plutarh, npr., visoko cijeni vou pobunjenih robova Spartaka. U tome se oituje humanizam, koji je svojstven nekim predstavnicima helenizirane inteligencije rimskog doba. Plutarh dijeli njena uvjerenja i predrasude. Religija igra kod njega veliku ulogu. On nikad ne proputa priliku da istie svakovrsna znamenja i uda, vezana za ove ili one povijesne dogaaje. I uz svu svoju subjektivnost, Plutarhovi "Usporedni ivotopisi" imaju veliko znaenje za povjesniara Rima. Plutarh je imao kolosalnu erudiciju. On je koristio djela mnogih grkih i rimskih pisaca. Kod izlaganja dogaaja nastojao je biti toan, ali vjerodostojnost njegovih podataka nije podjednaka, jer se nije uvijek sluio pouzdanim izvorima. Onda kada je nailazio na proturjena podatke, Plutarh nije ispitivao materijal, ve je birao ono saopenje koje je odgovaralo njegovoj tendenciji. Apijan U drugoj polovici II. st. p.K. pojavilo se vano ope djelo iz rimske povijesti, napisano na grkom jeziku. Pisac toga djela, Grk Apijan rodio se je u Aleksandriji, vrio je poasne dunosti u svom rodnom gradu, ali je za vrijeme narodnog ustanka pobjegao iz njega. U Rimu je dobio pravo rimskog graanstva i bio najprije advokat fiska, a zatim prokurator. Apijanovo djelo pribliava se po tipu opim povijestima Polibija i Diodora, ali mu u osnovi nisu kronoloka, ve teritorijalna naela raspodjele gradiva. Apijan donosi povijest pojedinih podruja Rimskog Carstva od poetka borbe s Rimljanima pa do njihovog konanog podinjavanja od strane Rima.

15

Sauvana nam je povijest panjolskih ratova, ratova sa Hanibalom, ratova u Africi (Kartaga i Numidija), povijest sirijskih ratova. Od drugih knjiga ( o razdoblju kraljeva, o Samnianskim ratovima i dr. ) sauvani su samo fragmenti. U svim svojim radovima Apijan provodi potpuno odreenu prorimsku tendenciju. Na poetku svoga djela on kae da ga je na rad ponukalo divljenje prema velianstvu rimske povijesti. U podinjavanju drugih naroda Rimu on vidi volju sudbine. Apijan je pristaa monarhistikog poretka; Cezarovo ubojstvo on smatra grenim i zloinakim djelom, osveta za to ini mu se pravednom; ali on visoko cijeni i neke republikanske djelatnike. Vrijednost Apijanova djela sastoji se u tome to su njemu manje nego njegovim prethodnicima svojstvene moralistike tendencije Rima. Apijan je za svoje radove iskoristio veliki materijal. U povijesti ratova republikanskog doba on je iroko upotrijebio Polibija i Tita Livija, u povijesti graanskih ratova uzimao je materijal, uz nama poznate izvore, i iz nesauvanih djela (Augustova autobiografija, djelo Azijca Poliona i dr.). Meutim, Apijan nije svoje izvore koristio dovoljno paljivo: kod izlaganja pojedinih dogaaja kod datuma i imena ima kod njega dosta zbrke, ne vidi se uvijek jasno red kojim se dogaaji razvijaju, ima netonosti u geografskim podacima. Apijan nije uvijek dosljedan u svojim sudovima. U "Povijesti graanskih ratova" nale su odraz razliite tendencije. Tako on s jedne strane, opravdava Cezara, a s druge visoko cijeni Bruta; brani Oktavijana, u nekim sluajevima velia Antonija. U Apijanovim djelima utjecaj retorike izrazio se uglavnom u sastavljanju govora, kojih je naroito mnogo u III. knjizi "Povijesti graanskih ratova". Dion Kasije Veliku popularnost u antici uivala je "Rimska povijest" Diona Kasija (155- oko 235 g. ). Dion Kasije Kokcejan pripadao je onom sloju senatorske aristokracije koji se pojavio u vrijeme Antonina, kada se poelo iroko prakticirati uvoenje u Senat stanovnika heleniziranih gradova Istoka. Dion Kasije rodio se je u Niceji, stekao retoriku naobrazbu, bio je dvaput konzul, a upravljao je raznim provincijama. "Rimsku povijest" u 80 knjiga pisao je neke 22 godine. Ona je poinjala priama o Eneji i dopirala do 229.g. p.K. Rad na tom djelu pisac je zavrio neto pred svoju smrt. Nama su u cijelosti sauvane samo knjige 36-60 (kraj Republike i prva desetljea Carstva), od prvih knjiga ostali su fragmenti, a od knjiga 61-80 saeti prikazi bizantskog monaha Ksifilina (XI. st.) i ekscerpti kod Zonare ( XII. st.). U nainu izlaganja Dion Kasije ugledao se na Polibija i Tukidida, ali je taj uzor u mnogim sluajevima ostao samo izvanjski. Kod Diona Kasija nema smiljene filozofije povijesti, historijski proces ostaje iracionalan, njega ljudski um ne moe objasniti, dogaaji mogu zavisiti od sudbine i natprirodnih sila. udesno igra kod Dion Kasija veliku ulogu, ak i u onim dijelovima koji su pisani na osnovu njegovih osobnih sjeanja. Pisanju povijesti pristupio je Dion Kasije, po vlastitim rijeima, zato to mu je tako naredila Sudbina, koja mu se javila u snu; ona mu je prorekla i besmrtnost njegova djela.

16

I uz svoje grko podrijetlo i odgoj, Dion Kasije dijelio je poglede rimske aristokracije, premda je na njega utjecala i grka politika publicistika II. st. On je veliao vremena Republike (osobito stare), ali je prijelaz na monarhiju smatrao neizbjenim. Njegova razmiljanja o tome koji oblik vladavine treba smatrati najboljim nala su odraza u govorima Agripe i Mecenata, upuenim Augustu; prvi mu savjetuje da obnovi Republiku, drugi da uvede monarhistiki nain upravljanja. U Mecenatovom govoru nali su odraza politiki pogledi samog Diona Kasija, koji je sanjao o caru biranom od Senata, i Senatu koji e u Carstvu imati poasan poloaj najvieg rukovodeeg organa. Republika igra kod Dion Kasija veliku ulogu. Radi efekta, on dogaaje ponekad ukraava i ak pomalo mijenja. Govori povijesnih osoba kod Dion Kasija veoma su dugaki. Pitanje o izvorima Dion Kasija veoma je sloeno. Nesumnjivo je da je iskoristio veliki izvorni materijal, koji se ne moe svesti na nama sauvana historijska djela. Za rana razdoblja Rima upotrijebio je djela starijih analista. U nekim dijelovima (posljednje doba Republike) dri se Livija, ali se slui i drugim piscima, naroito u onim knjigama koje su posveene graanskim ratovima. Kao izvori za povijest Carstva sluila su Dionu Kasiju uglavnom historijska djela: naroito je opsean bio njegov materijal za Augustovu povijest. Poetak kranske historiografije. Euzebije U IV. st. nastaje kranska historiografija. Biskup palestinskog grada Cezareje, Euzebije, koji je bio blizak caru Konstantinu, napisao je u 10 knjiga " Povijest crkve". Euzebijevo djelo vano je u prvom redu za povijest crkve; za politiku povijest Rimskog Carstva od znaenja su mjesta koja govore o carevima iz druge polovice III. st. Euzebiju pripada i ivotopis cara Konstantina, koji nosi apologetski karakter. Uz to, Euzebije je napisao "Kroniku" kratki pregled dogaaja iz svjetske povijesti, izloen sinkronistiki. I "Povijest crkve" i "Kronika" nale su svoje nastavljae. Oba djela prevedena su na latinski jezik. Rimska historiografija IV. st. Posebno mjesto meu izvorima za povijest Rimskog Carstva zauzima niz ivotopisa careva koji su ujedinjene u zbornik pod naslovom "Scriptores historiae Augustae" (Pisci povijesti august). U tom zborniku donijeti su ivotopisi careva, poevi od Hadrijana pa sve do Numerijana. Sastavljanje tih ivotopisa pripisuje se estorici povjesniara ( Eliju Spartijanu, Vulkaciju Galikanu, Eliju Lampridiju, Juliju Kapitolinu, Trebeliju Polionu i Flaviju Vopisku), o kojima, osim imena, nita vie ne znamo. Neki od tih ivotopisa posveeni su caru Dioklecijanu, drugi Konstantinu. Postoji pretpostavka da je kasniji falsifikat, koji nema nikakve veze sa realnom povijeu, ali je uvjerljivije drugo miljenje. Ova nepretenciozna djela, kojima je cilj bila zanimljivost, napisana su na osnovu ogranienih izvora razliite kvalitete, uz mnoge podatke i direktna izmiljanja. Zbornik je podvrgavan preradama, i po svoj prilici sauvan je u redakciji s kraja IV. st. ivotopisi careva nisu pouzdan izvor, ali, naalost, ostaju za pojedina razdoblja jedini izvor.

17

Karakteristina crta historijske literature IV. st. bila je pojava svakovrsnih skraenih prikaza. Oko 360. g. Sekst Aurelije Viktor, porijeklom iz Afrike, napisao je kratke ivotopise rimskih careva "De Caesaribus". Veliku popularnost stekla je Eutronijeva kompilacija, koja je napisana oko 367. g. po nalogu cara Valensa. Maleno Eutronijevo djelo "Breviarium historiae Romanae", u 10 knjiga, obuhvaa itavu rimsku povijest od osnutka grada Rima do vladavine cara Valensa (364-387). Tijekom mnogih stoljea to je bio opepriznati udbenik rimske povijesti. Iako se kranstvo u IV. st. rairilo meu irokim krugovima stanovnitva Rimskog Carstva, meu aristokracijom i inteligencijom bilo je jo dosta pristaa tradicionalne religije. Tijekom itavog IV. st. vodi se ogorena polemika izmeu pristaa nove religije i privrenika starine. Opa historiografija IV. st. ostaje jo poganska. U to vrijeme ponovo stjeu odreene utjecaj latinska djela. Amijan Marcelin Posljednji veliki predstavnik rimske i itave antike historiografije bio je Amijan Marcelin (oko 330 - 400). Rodio se je u Aleksandriji, u uglednoj grkoj obitelji; kao mladi stupio je u vojnu slubu i sudjelovao u pohodu Julijana Otpadnika protiv Perzijanaca. Po povratku iz Perzije Amijan je dao ostavku na slubu i ivio najprije u svom rodnom mjestu Antiohiji, a zatim u Rimu, posvetivi svoje slobodno vrijeme radu na povijesnom djelu, koje je poznato pod naslovom "Rerum gestarum libri XXXI". Ono je izlagalo rimsku povijest od vremena Nerve do smrti Valensove (96-378). Sauvane su nam posljednje knjige (14-31), koje obuhvaaju razdoblje od 353. do 378. g. Marcelinov uzor bio je Tacit. Amijan Marcelin je svoje izlaganje zapoeo ondje gdje prestaju Tacitove "Historije". U metodi izlaganja, grupiranju materijala i karakteristika povijesnih osoba Amijan ide za Tacitom, ali to nije bilo obino oponaanje. Amijan je samostalan povjesniar, koji se ozbiljno odnosi prema svojim zadacima. On prosvjeduje protiv onih kritiara koji su navikli da u povijesti vide samo obinu zbirku anegdota. Ljudsko pamenje ne moe zadrati itavo mnotvo pojedinih injenica, zato povjesniar mora opisivati vane dogaaje i ne uputati se u sitnice. Istina je glavni cilj povjesniarev, on je ne smije izvrtati. "Za povjesniara koji svjesno preuuje dogaaje rekao bih da obmanjuje isto toliko koliko i onaj koji izmilja ono ega nikad nije bilo". Amijan od povjesniara zahtijeva objektivnost i nepristranost. Zavravajui svoje djelo, on kae: "ini mi se da nigdje nisam svjesno pokuao pokvariti djelo koje je obealo da e kazivati istinu bilo time to bih togod preutio, bilo lano prikazao". Sauvane Amijanove knjige izlau njemu suvremene dogaaje. Kao to se to moe zakljuiti iz raznih pievih navoda, one su napisane na osnovu svjedoanstava oevidaca i sudionika u dogaajima. Pisac visoko cijeni podatke iz dokumenata, ali oni, po njegovom miljenju, kao i dravni akti koji se uvaju u arhivu ne moraju biti vjerodostojni. Amijan je bio vojnik i to se odrazilo na njegovom djelu. Vojnoj povijesti on posveuje veliku pozornost. Govori careva i vojskovoa, koje Amijan navodi, upueni su uglavnom vojnicima. On podrobno opisuje pohode i bitke, i u tim opisima on u odreenom pogledu stoji iznad svog uzora -

18

Tacita. Na kraju svog djela on izjavljuje: "Eto toliko sam ja , nekadanji vojnik i Grk, imao za kazati, u granicama svojih mogunosti, poevi od principata Cezara Nerve pa sve do Valensovog kraja". Veliku panju posveuje Amijan dvorskom ivotu, koji mu je bio dobro poznat. O ivotu irokih slojeva stanovnitva mi nemamo kod Amijana sustavnih podataka; njegovi navodi svode se samo na pojedine primjedbe. Tacitov utjecaj oitovao se u tome to Amijan obraa pozornost na ljudsku linost: Pred nama defilira galerija raznovrsnih tipova, pri emu Amijan u jednim sluajevima daje samo nekoliko snanih poteza, a u drugim podrobnu karakteristiku. Najveom potpunou odlikuju se karakteristike careva. One se donose uz saopenja o smrti, daju moralni lik pokojnika i pregled njegove djelatnosti. Carevi su, po Amijanovom miljenju, odgovorni za mnoge nesree drave. Njegov ideal bio je Julijan Otpadnik (361-163), kod koga je Amijan cijenio junatvo, visoku inteligenciju, tenju za ouvanjem i restauracijom starih rimskih obiaja, ali je ujedno kritizirao Julijanovu vjersku netrpeljivost, koja prelazi u neopravdanu okrutnost. Amijan veoma velia Rim i njegovu prolost. Rim je za njega urbs aeterna vjeni grad; on se uzdigao zahvaljujui junatvu i srei ljudi, koji obino ive u neslozi. Rim je preao svoje mladenako i zrelo doba, on se nalazi u starosti, i svi ga narodi potuju kao gospodara i cara. Amijanovom pogledu nisu mogle izmai crte opadanja, koje su se jasno oitovale u njegovo vrijeme. On ih objanjava porocima malog broja ljudi., njihovom pokvarenou, tatinom i raskoi. On esto osuuje dvorjane, koji radi osobnih interesa vre lo utjecaj na careve. Amijan je dobro poznavao knjievnost i filozofiju, ali je dijelio predrasude svog vremena. Kao veina antikih povjesniara, i on priznaje utjecaj sudbine na ivot ljudi i tijek povijesti. Neizmijenjenu volju udesa moe nam otkriti Temida, koja sjedi na Jupiterovom prijestolju; njoj su podinjeni demoni. Ti se demoni mogu udobrovoljiti i od njih se mogu doznati proroanske rijei. Amijan vjeruje u svakovrsna gatanja i znamenja (istina, on to u svome djelu ne zloupotrebljava). Praznovjerje, uskoa vidokruga i retorika ne smetaju Amijanu da bude znaajan povjesniar. Historiografija V. i VI. st. U historiografiji V. st. nala je odraza vjerska borba koja se vodila meu viim slojevima rimskog drutva. Glavni povod za tu borbu bilo je ruenje Rima od strane Alariha. Pogani su optuivali krane i uporno zahtijevali vraanje kultu starih bogova. U obranu kranstva ustao je biskup sjevernoafrikog grada Hipona A u g u s t i n , koji je napisao polemiko djelo "O dravi bojoj". Na itavu rimsku povijest on gleda kao na neprekidne ratove i meusobne borbe, koje poinju od onog dana kad je Romul ubio Rema. Ovu Augustinovu postavku razvio je i obrazloio panjolski sveenik O r o z i j e , koji je 417.g. napisao djelo pod naslovom "Povijest protiv pogana" (Historia adversus paganos). Po tipu djela to je opa povijest. Ona poinje kratkim opisom Zemlje i priom o stvaranju svijeta, i dopire do pievog vremena. Orozije pobija miljenje onih koji misle da je uzrok svih nesrea bilo naputanje starih bogova. itava povijest Rima ispunjena je zlom i stradanjima. Ako

19

trijumfiraju jedni, trpe nesreu drugi. Posljednji alosni dogaaji samo su odmazda za ranije zloine. injenice koje Orozije navodi uzete su iz raznih skraenih prirunika (iz Flora i drugih kratkih povijesnih prikaza). Orozijevo djelo zanimljivo je po svojoj koncepciji, koja je suprotna onoj to se pojavila jo u vrijeme starijih analista. Zahvaljujui toj koncepciji, Orozijeva kompilacija imala je velikog uspjeha sve do doba renesanse. Drukije tumaenje dao je povjesniar Zosim, koji je otprilike u drugoj polovici V. st. napisao na grkom jeziku "Novu povijest", u kojoj se nabrajaju dogaaji od Augusta do 410.g. Propast poganstva, po Zosimovom miljenju, glavni je uzrok slabljenja rimske moi. Senator Kasiodor ( VI.st ) sastavio je na latinskom jeziku kroniku, u kojoj je dat popis konzula. Njegovu "Povijest Gota", koja nam nije sauvana, iskoristio je gotski povjesniar Jordanis. I dalje su sastavljane kronike na grkom jeziku. Istai emo kompilacije monaha iz XI. st. Ksifilina i monaha iz XII. st. Zonare, u kojima je sauvan prikaz knjiga Diona Kasija koje nam nisu sauvane. Carigradski patrijarh iz IX. st. Focije sastavio je opis 280 djela, snabdjevi ga izvorima iz originala. Iz doba kasnog Rimskog Carstva sauvano je mnogo drugih djela koja se mogu iskoristiti kao povijesni izvori ( djela pjesnika, panegirici carevima, crkvena knjievnost). Posebnu kategoriju izvora ine pravni spomenici iz doba Carstva. Pravna literatura carskog doba bila je opsena, ali je do nas u cijelosti doao samo mali broj zbornika i djela. Ona nisu vana samo za prouavanje rimskog prava. Podaci pravnih spomenika omoguuju nam da rekonstruiramo sliku socijalnih odnosa i politikog poretka u doba kasnog Carstva. Glavne crte antike historiografije Glavni izvor za rimsku povijest jesu historijska djela. Ona nas upoznaju sa tijekom dogaaja rimske povijesti, omoguuju nam da ih vie ili manje tono datiramo i daju nam potrebne podatke o raznim stranama historijskog procesa. Moderna historijska znanost nasljednica je antike historije. Istai emo one crte koju se svojstvene antikoj historiji i koje je moderna znanost razvila. Antika historija stavila je sebi u zadatak da sazna prolost. Njoj je bila poznata ideja razvitka ovjeanstva; najbolji predstavnici antike historiografije teili su za tim da povijesne dogaaje promatraju u njihovoj uzajamnoj povezanosti; to je nalo izraza u ideji ope povijesti, koju je zasnovao jo Polibije. Antiki povjesniari postavili su pitanje i o povijesnoj uzronosti. Oni su formulirali misao o vjerodostojnosti povijesnih izvjetaja i samim time udarili temelj povijesnoj kritici. Sa tim u svezi stajala je tenja za objektivnou izlaganja, iako je ona, zbog itavog niza uzroka, ostala samo idealna elja. Antika historiografija imala je svojih osobitosti, na koje ne treba zaboravljati kad se koristimo njenim podacima. Kod izlaganja mnogih historijskih pojava povjesniari su uvodili iracionalan moment, pozivali su se na sudbinu, ije su odluke smatrali neobjanjivim i neizmjenjivim. Ta ideja predstavlja ostatak religijskog miljenja. Specifinost drutvenog ivota antikog svijeta nala je odraza u tome to su povjesniari u svojim djelima u prvi plan stavljali

20

politiki ivot; socijalne pojave ostale su kod njih u sjeni, a pitanja gospodarske povijesti gotovo da nisu ni doticana. Pojedinim osobama u povijesti pripisivana je izuzetna uloga. Pregled rimske historiografije pokazuje da je krug interesa antikih povjesniara, generalno gledano, bio veoma ogranien. U doba Republike itava se rimska povijest svodila samo na politiku povijest grada Rima (historia Romana), a u doba Carstva to je poglavito historia Augusta, tj. povijest careva. To se stanje malo mijenjalo i onda kad je rimska povijest kad je rimska povijest stavljana u okvire ope povijesti. Treba imati u vidu klasnu uvjetovanost rimske historiografije. Publicistiki motivi igrali su u njoj veliku ulogu, naroito u doba njenog procvata. Na poetku svog razvoja rimska je historiografija bila poglavito aristokratska; demokratske ideje unesene su u nju tek u vrijeme mlae analistike. Uz politiku tendencioznost bilo je i drugih momenata koji su povjesniare republikanskog doba sprjeavali da objektivno prikazuju historijsku prolost a to je elja za uzdizanjem svoga roda, rimske drave i njene prolosti. U doba Carstva povijeu se bave uglavnom predstavnici oporbene senatorske aristokracije. Slavljenje prolih vremena (laudatio temporis acti) glavna je tendencija veine povjesniara toga doba. Pisci koji su bili bliski dvoru i bili apologetski raspoloeni prema caru nisu vrili bitan utjecaj na razvoj historiografije; oni su o republikanskoj prolosti pisali po obrascima koje je stvorila senatorska historiografija. Bitna razlika izmeu antike i moderne historiografije sastoji se u tome to u antici povijest nije smatrana znanou u uem smislu te rijei; ona se nalazila izmeu znanosti i umjetnosti. Povjesniari nisu samo istraivali prolost i utvrivali odreene povijesne zakonitosti, oni su teili za tim da donesu ive slike prolosti, pa su u povijest unosili metode karakteristine za umjetniki rad. Osim toga, povjesniari su pred sobom imali praktine ciljeve: izuavanje povijesti trebalo je da pomoi vojskovoama i dravnicima da pravilno ocijene suvremeno stanje, a obinim smrtnicima da pokae primjere junatva i poroka. To se moralo odraziti i na izboru materijala i na ocjenjivanju historijskih pojava. Kod predstavnika antike historiografije oblik izlaganja imao je esto vee znaenje nego sadraj. Pisci su teili da njihova djela imaju dramatinu i ivu povijest, na obazirui se uvijek na tonost i vjerodostojnost dogaaja koje opisuju. Oni su pribjegavali kontrastima i preuveliavanju, izmiljali su detalje, stavljali svojim junacima u usta govore sastavljene po retorikim pravilima. Nisu svi povjesniari imali umjetniki dar Livija i Tacita: otuda vladavina ablona, naroito kod opisivanja bitaka, karakteristika linosti itd. Oduevljavanje oblikom udaljavalo je povjesniare od istraivakih zadaa. Mali je broj njih poao za primjerom grkih povjesniara Tukidida i Polibija, tako da je tehnika istraivanja ostala na niskom nivou. esto su isti povijesni podaci, pa ak i jedni te isti citati prelazili iz ruke u ruku; oni su uzimani iz raznih hrestomatija, koje su davale historijske primjere za govornike. U antici nije postojao pojam knjievnog vlasnitva, i zato doslovno prenoenje izvora, bez navoenja njegovog pisca, nije smatrano za djelo dostojno osude; u onim pak sluajevima kad je navoen tekst uz spominjanje pisca, taj je tekst esto izostavljan. Jedan od glavnih nedostataka antikih historiara jest podcjenjivanje brojanih podataka. Povjesniari kao da su ih se bojali i, ako si ih i

21

navodili, inili bi to bez ikakvog kritikog provjeravanja. Sve to ini da podaci antikih historiara nisu ni izdaleka pouzdani. Njihovi se sudovi ne mogu primiti bez prethodne kritike. Dokumenti kao izvori. Podaci arheologije Mnoge strane rimske prolosti rimske prolosti mogu se prouiti na osnovu arheolokih podataka i dokumenata. Dananja znanja o pretpovijesnoj Italiji, o kamenom i bronanom dobu, temelje se gotovo iskljuivo na arheolokom materijalu. Isto je tako i o starom narodu Italije Etruanima sauvanom malo knjievnih podataka; zato su iskopavanja dalo mnogo materijala za upoznavanje etruanskog ivota i kulture. Veliko znaenje imaju iskopavanja u podruju samog Rima. Podaci tradicije dobivaju u svjetlu arheolokih podataka drugo znaenje. Izvanredno su vani i arheoloki spomenici naeni na raznim mjestima Italije: u pristanitu Rima Ostiji i na mjestu gdje su nekad bili gradovi Pompeji, Herkulanum i Stabi, koji su propali 79. g. prilikom erupcije Vezuva. Jedino su arheoloki i epigrafski dokumenti omoguili da se proui ivot nekih provincija Rimskog Carstva. Od nekadanjih zapadnih oblasti Rimskog Carstva arheolokim nalazima naroito je bogata sjeverna Afrika. Sauvane su ak ruevine itavog jednog grada ( Tamuradi ), koji je nekad bio zatrpan pijeskom. Iskopavanja na mjestu gdje su se nalazili istoni gradovi Palmira (u Siriji) i Dura-Europopos ( na desnoj obali Eufrata) daju nam predodbu o karavanskim gradovima istone periferije Rimskog Carstva. Natpisi Drugu vrstu spomenika predstavljaju epigrafski spomenici, tj. natpisi. Za najstariji latinski natpis smatra se tzv. "lapis niger" (crni kamen), koji je naen u Rimu na mjestu starog Foruma. On spada u VI. st., u razdoblje kraljeva, ali nije najbolje ouvan, tako da njegovo itanje prua znatne tekoe. Iz doba Republike, naroito iz njenog starijeg razdoblja, sauvano je relativno malo natpisa, od kojih najstariji ne prelaze III. st., ali nam je zato iz doba Carstva sauvan ogroman broj latinskih natpisa ( vie od 100 tisua ). Razlikujemo v o t i v n e n a t p i s e , koji su upueni bogovima, p o a s n e n a t p i s e u ast istaknutih i znamenitih ljudi (u vrijeme Carstva bilo je osobito mnogo natpisa posveeno carevima), m o n u m e n t a l n e n a t p i s e (na zgradama i drugim objektima), n a d g r o b n e n a t p i s e , koji u jednim sluajevima sadre samo pokojnikovo ime, u drugim izlau njegov ivotni put, a ponekad predstavljaju epitaf u stihovima. Zasebnu grupu ine dokumenti u obliku natpisa. To su zakoni, senatske odluke, dokumenti koji potjeu od rimskih careva ili magistrata, odluke gradskih savjeta, kolegija, vjerskih udruenja itd. Iz doba Republike sauvano je nekoliko vanih zakona (npr. Agrarni zakon iz 111. g. pr. K.). Od natpisa iz carskog doba valja istai "Djela boanskog Augusta" (Res gestae divi Augusti). Iz vremena Flavijevaca sauvana je senatska odluka o vlasti Vespazijana; od natpisa iz doba

22

Antonin vani su dokumenti koji se tiu razvitka kolonatskih odnosa; na poetak kasnog doba pada edikt o cijenama koji je izdao car Dioklecijan i koji je vaan za privrednu i politiku povijest dominanta u svom nastajanju. Posljednju kategoriju natpisa ine n a t p i s i n a r a z n i m p r e d m e t i m a ; oni sadre imena majstora koji su te predmete izraivali, vrijeme popravka kakve graevine, posvete bogovima, magijske formule itd. Pitanja rimske povijesti ne tretiraju samo latinski, ve i grki natpisi. Papirusi Od kraja XIX. i poetka XX. stoljea moderni istraivai antike poeli su prouavati grkorimske papiruse. Ovi dokumenti naeni su gotovo iskljuivo u Egiptu (nekoliko svitaka naeno je u Herkulanumu). Oni moderne istraivae upoznaju sa egipatskim ivotom u raznim razdobljima Carstva. Sauvana su privatna pisma, priznanice, ugovori, rauni, naredbe, porezni spiskovi i drugi dokumenti, koji su zanimljivi za povijest privatnog ivota rimskog Egipta, agrarnih odnosa, za povijest rimskih provincijskih ustanova. Uz to, sauvani su papirusi koji sadre dokumente od znaaja za politiku povijest ne samo Egipta nego i itavog Rimskog Carstva (pismo cara Klaudija stanovnicima Aleksandrije; papirus koji sadri Kaligulin edikt iz 212. g. o dodjeljivanju prava graanstva stanovnicima provincija ).

Novac Posljednju kategoriju dokumenata ini novac. Njegovo prouavanje vano je za gospodarsku povijest. Mjesto na kome se pronae rimski novac i koliina tog novca, naena na raznim mjestima, govore o trgovakoj vezi ovog ili onog podruja za rimskim sreditima. Neobino su vane predodbe na novcu. Na ranijem novcu predstavljana su rimska boanstva, simboli koji se tiu kulta ili tradicionalne rimske prolosti (npr. vuica koja hrani djecu). Od kraja Republike na novcu se predstavljaju i politike linosti, koje pokazuju portretsku slinost. Novac iz doba Carstva donosi ikonografiju careva. Pojedine rijei ili izrazi (legende), urezani na novcu, esto predstavljahu politike navode iz ovog ili onog razdoblja. Zbog svega toga je za znanost izvanredno vano istraivanje novca koji spada u razdoblja nedovoljno osvijetljena knjievnim spomenicima ( npr. III. st. p. K.) Prema tome, podaci pomonih disciplina, dopunjujui knjievni materijal, upoznaju nas s vanim stranama javnog ili privatnog ivota i ponekad predstavljaju jedini izvor za pojedina podruja rimske povijesti.

Glava II.

23

HISTORIOGRAFIJA STAROG RIMAProuavanje rimske povijesti do poetka XVIII. stoljea Interes za stari Rim, kao i za itavu antiku povijest, pojavljuje se u Europi u doba renesanse. Predstavnici novog kulturnog pokreta humanisti, nastojali su u antici pronai oslonac u svojoj borbi protiv vjerskih predrasuda srednjega vijeka, borbi za harmonian razvoj ljudske linosti. Glavna zadaa humanista sastoji se u tome to su oni znali sauvati od propasti, prikupiti i ak objaviti veliki broj latinskih i grkih rukopisa. Glavna djela antikih pisaca pronaena su i prikupljena uglavnom u XIV.-XVI. stoljeu. Duboki pijetet prema antici nije humanistima doputao sumnju u istinitost antike historijske tradicije. Od djela koja su se pojavila u XVI. st. sauvalo je znanstveno znaenje djelo Karla Sironija, koje je izalo u Baselu i koje sadri popise rimskih konzula po godinama, uz ukazivanje vanijih dogaaja koji su se dogodili ove ili one godine. Ovo djelo udarilo je temelj modernom znanstvenom shvaanju kronologije rimske povijesti Pod kraj XVII. st. pada djelatnost francuskog uenog opata Tillemonta, koji je izdao povijest kranske crkve u 16 tomova i povijest Rimskog Carstva u 6 tomova. Tillemont je imao izvanrednu erudiciju; on je do savrenstva poznavao djela rimskih i grkih pisaca, kao i djela crkvenih otaca. Njegova "Povijest" proeta je kranskim svjetonazorom. Kod vrednovanja careva Tillemont se rukovodi njihovim stavom prema crkvi. Tillemont donosi gotovo iskljuivo politiku povijest. Znaenje njegovih djela sastoji se u sustavnom radu na izvorima: on je prvi usporedio verzije raznih pisaca koje se odnose na odreene injenice. Zahvaljujui tome, Tillemontovi radovi zadrali su svoj znaaj dugo vremena. Jo u XVI. st. Lorenzo Valla izrazio je sumnju u vjerodostojnost nekih podataka Tita Livija; u XVII. st. filozof Perizon ukazivao je na razne pogreke i netonosti u Livijevom djelu. Historiografija XVIII. st. Na poetku XVIII. st. talijanski filozof Vico izrekao je duboke misli, koje su anticipirale postavke historijske znanosti formulirane tek u XIX. str. Veliko znaenje imalo je djelo Loisa de Beaforata koji je od opih primjedbi preao na sustavnu ralambu izvora za ranu rimsku povijest i izvukao zakljuak da rana rimska povijesna tradicija nije bila zasnovana na vjerodostojnom materijalu; ona je bila plod tatine rimskih rodova, koji su nastojali proslaviti svoje pretke. Beaufort nije dao pozitivnu konstrukciju rane rimske povijesti, ali je sasvim odreeno formulirao pitanje o nevjerodostojnosti rimske povijesti u prvih pet stoljea. Prvi ozbiljan pokuaj da se nae smisao u tijeku rimske povijesti i utvrde odreene zakonitosti njenog razvoja pripada poznatom djelatniku i misliocu francuskog prosvjetiteljstva Montesquieu (1698-1755), koji je napisao "Razmatranja o uzrocima veliine i opadanja Rimljana".

24

Komparativno prouavanje povijesti i pravnih normi raznih naroda omoguilo je Montesquieu da izrekne neke ope postavke koje, po njegovom miljenju, objanjavaju razne pojave u rimskoj povijesti. Jednaka podjela imovine, jednostavnost naravi i razumni zakoni uvjetovali su one graanske vrline koju su Rimljane uzdigle iznad njihovih susjeda i dale mu prevlast najprije u borbi sa italskim narodima, a zatim i za vrijeme prekomorskih ratova. Meutim, osvajanja su izazvala imovinsku nejednakost, stvorila borbu stranaka, to je na kraju dovelo do pada slobode. Na itavo doba Carstva Montesquieu gleda kao na vrijeme sve veeg opadanja, politikog i moralnog. Samo zahvaljujui svom vojnom umijeu uspijevali su Rimljani tijekom vie stoljea zadrati navalu barbara, ali kada je pokvarenost naravi prodrla i u vojsku, Rim je pao pod naletima barbarskih plemena. Kod Montesquieua i dalje stoji u prvom planu politika povijest, pri emu on razne etape njenog razvoja stavlja u zavisnost od pravnih normi naroda, ustanova i zakona. Montesquieu utvruje uzajamnu vezu izmeu unutarnje i vanjske politike. Tillemontova i "Povijest Carstva" i Montesquieova "Razmatranja" doprinijeli su pojavi Gibbonovog (1737-1794) djela, koji nosi naslov "Povijest opadanja i propasti Rimskog Carstva". Pisac poinje svoje djelo od doba Antonin i dovodi ga do pada Carigrada 1453.g. Povijest Bizanta za njega je nastavak povijesti Rimskog Carstva. Kao Montesquieu, i Gibbon priznaje i cijeni ast i veliinu graana starog Rima. Meutim, doba Carstva nije za Gibbona bilo vrijeme beznadnog opadanja. Doba Antonin on naziva jednim od najsretnijih razdoblja u povijesti ovjeanstva. Opadanje poinje tek od vremena Komoda (180-192). Despotizam rimskih careva slabi kod naroda duh poduzetnosti; astoljublje i malodunost careva idu na ruku gubitku discipline, vojska nije mogla braniti dravu, tako da su barbari osvojili oblasti zapadne polovice Carstva. Po Gibbonovom miljenju, kranstvo je odigralo negativnu ulogu u ivotu Carstva, slabei duh patriotizma i odvajajui ljude od njihovih graanskih dunosti. Najveu panju posveuje Gibbon politikoj povijesti, ali se zanima i za druge strane ivota; on daje ope podatke o ivotu rimskih provincija, obrauje povijest financija i povijest institucija. Od osobitog su znaaja one glave koju su posveene kranstvu. Gibbon je prvi nastojao dati svjetovnu, nekonfesionalnu povijest kranske Crkve, koju je on izlagao u tijesnoj vezi sa opim tokom dogaaja, i prvi postavio pitanje o uzrocima irenja kranstva. Gibbonovo djelo napisano je na osnovu velikog materijala. O pojedinim problemima povijesti Rimskog Carstva pisao je izrekao niz vanih kritikih primjedbi, koju su dalje razvijane u XIX. st. Pojava "Povijesti opadanja" svjedoi o uspjehu buroaske historiografije; i pored pievih konzervativnih politikih shvaanja (Gibbon je bio jedan od protivnika Francuske revolucije), u tom djelu nazone su ideje prosvjetiteljske filozofije XVIII. st. Gibbon je bio jedna od inicijatora prouavanja bizantske povijesti. Sve do sredine XIX. st. njegovo je djelo ostalo najbolji rad za doba Carstva. Neki dijelovi tog djela zadrali su svoje znaenje sve do naeg vremena. Djela francuskih istraivaa rimske povijesti popularizirala su misli izreene u doba prosvjetiteljstva. Novi smjerovi u prouavanju rimske povijesti pojavljuju se na poetka XIX. st., u vrijeme zavretka Napoleonovih ratova. Povjesniari toga vremena ustaju protiv

25

racionalistikih drutvenih teorija XVIII. st. To je vrijeme romantizma ideoloke struje koje je nala izraza uglavnom u knjievnosti, ali koja je u isto vrijeme izvrila utjecaj i na razvitak povijesti. Romantiare interesira u prvom redu sam narod, njegove specifine crte, koje su nale izraza u predajama i nainu ivota. Drava i pravo bili su za romantiare proizvod povijesnog razvoja. Romantizam vri utjecaj i na razvoj rimske povijesti. Niebuhr i kritiki pravac Osniva novog smjera u prouavanju rane rimske prolosti bio je Barthold Georg Niebuhr (1776.-1831.). Sin putnika-orijentalista, Niebuhr se rodio Kopenhagenu i proveo djetinjasto u Holsteinu, Niebuhr nije bio znanstvenik-profesionalac; on je bio praktini djelatnik. U Danskoj je zauzimao poloaj tajnika ministra financija i ravnatelja Narodne banke. Za vrijeme ratova s Napoleonom pozvan je u Berlin, gdje je dobio namjetenje u ministarstvu financija i istovremeno poeo drati predavanja na novootvorenom Berlinskom sveuilitu; poslije pobjede nad Napoleonom Niebuhr je bio poslanik u Rimu, a od 1825, g. ivio je u Bonnu i predavao na sveuilitu. ivot u Holsteinu upoznao je Niebuhra sa sloenim sustavom agrarnih odnosa u toj oblasti. Praktina djelatnost doprinijela je irenju njegovog politikog obzora. Glavno Niebuhrovo djelo je njegova "Rimska povijest". Ona je poela izlaziti jo 1811. g., ali se njen posljednji, trei tom pojavio tek poslije pieve smrti. Djelo je ostalo nezavreno; izlaganje rimske povijesti dopire u njemu do kraja Prvog punskog rata. Niebuhr je osniva kritike metode u prouavanju povijesti. Vijesti o ranim razdobljima rimske povijesti on smatra nevjerodostojnim, ali za razliku od skeptiar XVII. i XVIII. stoljea, on se ne ograniava na to priznanje. Niebuhr je smatrao da povjesniar treba utvrditi kako je nastala tradicija, i da na osnovu tih istraivanja rekonstruira pravi tijek dogaaja. U duhu romantiara Niebuhr govori o postojanju rimskog epa. On je stvaran i uvan, po njegovom miljenju, po patricijskim rodovima. Na poetku Republike kod Rimljana su se pojavili privatni ljetopisi, a poslije galskog poara sveenici su poeli voditi "Velike ljetopise", koji su posluili kao osnovica za radove analista. Prema tome, i pored nevjerodostojnosti tradicije, u njoj je sadrana historijska jezgra, koje se moe rekonstruirati. Niebuhr pridaje veliki znaaj etnografskoj podlozi na kojoj je izrastao Rim. On iznosi svoju teoriju postanka grada stapanjem opina raznih plemena, i zasniva teoriju o postanku plebsa kao rezultatu osvajanja latinskih naselja od strane rimskih kraljeva. Niebuhr pridaje veliki znaaj etruanskom utjecaju. Prva dva kralja Niebuhr smatra legendarnim; to se pak tie pria o posljednjim kraljevima, iako u njima ima mnogo nevjerodostojnog, one ipak imaju za izvor istinite dogaaje. Jedan za drugim analizira Niebuhr izvjea koja se tiu doba Republike, usporeujui razliite verzije, nastojei odvojiti vjerodostojno od nevjerodostojnog. Veliku ulogu u Niebuhrovim konstrukcijama igra analogija. Niebuhr iroko koristi i podatke iz europske povijesti, kao i podatke o ivotu primitivnih naroda, smatrajui da se zadaci povjesniara ne smiju ograniavati na utvrivanje injenica, ve da on mora prouavati nain ivota odreenog naroda. Treba primijetiti da su sintetike konstrukcije

26

Niebuhru manje polazile za rukom nego kritika analiza izvora, rekonstrukcija pojedinih injenica i karakteristika pojedinih strana socijalne povijesti. On nije dao novo objanjenje itavom toku rimske povijesti, ali je bio osniva kritike metode u historiji i samim time izvrio utjecaj na obradu ne samo rimske povijesti nego i svih podruja historijskog znanja. Niebuhr nije stvorio kolu u strogom smislu te rijei, ali su predstavnici napredne historijske misli primali njegove ideje i njegovu metodu. Problemi ranih razdoblja rimske povijesti postaju jedni od najaktualnijih u europskoj historiografiji. Blie od dugih stajao je Niebuhru Albert Schwegler (1819.-1857.). U kritici rimske tradicije Schwegler je osobit znaaj pridavao etiolokim mitovima (taj pojam je on uveo u znanost), koji su objanjavali obiaje ili osobna imena, ije je pravo znaenje bilo zaboravljeno.

Poetak prouavanje rimske povijesti u Rusiji Niebuhrova shvaanje utjecala su i na razvitak rimske historiografije u Rusiji. Interes za rimsku povijest budi se u Rusiji jo u XVIII. stoljeu. Akademija znanosti izdaje niz prijevoda djel antikih pisaca i modernih djela iz rimske povijesti. Mnoga djela prevode se na poetku XIX. st. Latinski pisci bili su dobro poznati ruskim pjesnicima s poetka XIX. st. i utjecali su na njihovo stvaranje. Niebuhrov utjecaj oitovao se isprva ne na povjesniarima Rima, ve na povjesniarima Rusije (Koenovski, Poljevoj). Sa Niebuhrovim shvaanjima i drugim naprednim idejama zapadnoeuropske historijske misli upoznao je rusku javnost T. N. Granovski (1815.-1855.), tvorac ruske kole u opoj povijesti. Predavanja Granovskog bila su proeta vjerom u napredak, iako povijest, po njegovim shvaanjima, moe ponekad birati krivudave putove; antika se, po miljenju Granovskog, ne moe odvajati od dananjice; u novom vijeku pojavljuju se ista pitanja koja su zanimala i antiku. Granovski je dao niz sjajnih slika iz rimske prolosti. Od njega poinje samostalno obraivanje ope, a naroito rimske povijesti u Rusiji. Uenik Granovskog P. N. Kudrjavcev (1816.1858) posvetio je poseban rad povijesti Italije. On je napisao veu studiju, koja ruske itatelje upoznaje sa Schweglerovim pogledima na rimsku povijest. Njemu pripada niz ogleda, od kojih su naroito popularni bili "Rimske ene. Scene po Tacitu". Poslije Kudrjavceva njegovo mjesto na Moskovskom sveuilitu zauzeo je S. V. Jeevski (1829.1865.). Disertacija Jeevskog "Apolinar Sidon" posveena je kraju antikog svijeta. Jeevski je jedan od malobrojnih pisaca koji su obratili panju na socijalne pokrete u razdoblju kraja Rimskog Carstva. Njegova predavanja "Centar rimskog svijeta i njegove provincije" donosila su interesantne skice iz rimskog provincijskog ivota. Prouavanje rimskih provincija bilo je tada u Zapadnoj Europi tek u povoju. Jeevski izlae zakljuke zapadnoeuropskih istraivaa i izrie svoje miljenje o vezi Rima (centra) s pojedinim provincijama. Na kraju on govori o romanizaciji i o njenoj ulozi u povijesti zapadnoeuropske kulture. Zapadnoeuropska historiografija sredinom XIX. stoljea

27

etrdesetih i pedesetih godina porastao je interes za prouavanje povijesti Rimskog Carstva. Podstrek za to su bili dogaaji u Francuskoj. Pristae Bonapart obratile su panju na povijest Carstva, koga je Napoleon I. smatrao svojim prototipom. On je ak napisao jedno manje djelo o Cezarovim ratovima u Galiji, a njegov neak Napoleon III. izdao je opiran ivotopis Julija Cezara, u kojem je znameniti rimski vojskovoa okarakteriziran kao jedan od najistaknutijih ljudi svjetske povijesti, koje sama Providnost alje na zemlju. Oduevljenje za Cezarovo doba nije karakteristika samo Francuske. Ono nalazi plodno tlo i u njemakim zemljama. Otklanjanje ostataka feudalizma i ujedinjenje Njemake bila su tada najaktualnija pitanja njemakog politikog ivota. U odreenim krugovima njemakih graanskih politiara iri se uvjerenje da ujedinjenje Njemake moe izvriti samo demokratska monarhija. Ta ideja provodi se u Momsenovoj "Rimskoj povijesti", koja je bila iroko rasprostranjena. Theodor Mommsen Theodor Mommsen (1817.-1903.) bio je sin jednog leskog pastora. Zavrio je Pravni fakultet na Kielskom sveuilitu i bio je poslan u Italiju, gdje se je bavio prouavanjem natpisa. Revolucija iz 1848. g. zatekla ga je u Schleswigu, gdje je ureivao list privremene vlade. Poslije revolucije Mommsen je dobio katedru rimskog prava u Leipzigu, ali ga je ofenziva reakcije natjerala na naputanje Njemake, pa je oko dvije godine predavao u Zrichu. Sredinom pedesetih godina Mommsen se vratio iz emigracije, a 1858. g. stvorena je na Berlinskom sveuilitu za njega katedra rimske povijesti. Ubrzo je postao lan Pruske akademije znanosti. Tijekom svog daljnjeg ivota Mommsen je aktivno sudjelovao u politikom ivotu. Dugo godina bio je poslanik Reichstaga, gdje je esto istupao kao aktivni lan liberalne stranke. U vanjskopolitikim pitanjima Mommsen je zastupao reakcionarna ovinistika shvaanja. 1870.-1871. g. napisao je seriju otrih antifrancuskih lanaka. 1897. g., kada se je u Austriji zaotrilo slavensko pitanje, Mommsen je objavio pismo u kome je rekao "Ako eka lubanja nije pogodna za logiku, ona je potpuno pogodna za udarce". Od Mommsenovih djela osobitu slavu stekla je njegova "Rimska povijest". U toku tri godine (1854.-56.) izala su njena prva tri toma. U njima je izlaganje dogaaja dovedeno do bitke kod Tapsusa (46.pr.K.). Ti su tomovi napisani kao popularan rad. Mommsen ne navodi izvore i rijetko kad izraava svoj stav prema drugim povjesniarima. On osvjetljava sve strane rimskog ivota, ali glavno mjesto dodjeljuje politikoj (vanjskoj i unutarnjoj ) povijesti. Pregledi stanja religije, prava, obiaja, privrede, knjievnosti i umjetnosti dati su na kraju pojedinih odjeljaka i samo su izvanjski povezani sa politikom povijeu. Glavna ideja "Rimske povijesti" stoji u tijesnoj vezi sa ideolokom tendencijom njemake historiografije sredine XIX. st. Osvajanje Italije Mommsen obrauje kao "ujedinjenje itavog italskog plemena u jednu dravu", drugim rijeima, kao nacionalno ujedinjenje. Vladajue aristokratske grupe on izjednaava sa pruskim junkerstvom; Mommsen ih kudi i podvrgava kritici, ali se istovremeno negativno odnosi i prema plebsu, koji Mommsen esto s podcjenjivanjem naziva "gomilom" (Menge).

28

Mommsen dri da se Republika pred kraj svog postojanja pokazala nesposobnom da izvri zadatke koji su stajali pred Rimom. Spasitelj Rima, po Mommsenu, bio je Cezar, koji je sebi stavio za cilj podizanje rimske i jako opale helenske nacije. U treem tomu Mommsen raskida sa svakim objektivizmom. Jedanaesta glava predstavlja panegirik Cezaru, svemu to je uradio. On pretvara u ideal ak i to to je Cezar "bio bez ikakve ideologije" tj. to je djelovao bez naela. U koncepciji rimskog razvitka nacionalno ujedinjenje igra kod Mommsena veliku ulogu. Nacionalizam mu je smetao da u nacijama vidi kategoriju odreenog historijskog razvitka. Nacije za njega postoje od iskona, pri emu svaka od njih ima odreene, njoj svojstvene crte. Kod utvrivanja tih crta Mommsen je donosio proizvoljne ocjene, koje su zasnovane na njegovim nacionalistikim simpatijama i antipatijama. On je kod Rimljana cijenio ljubav prema redu i subordinaciji, ali je smatrao da italska nacija nikad nije bila sposobna za umjetnost i duhovno stvaranje i da je to svojstveno samo Grcima i Nijemcima. Njegovi pogledi na Gale bili su uvjetovani stavom koji je njemako nacionalistiko graanstvo pedesetih i ezdesetih godina imalo prema Francuzima. Priznajui Galima hrabrost i druge visoke kvalitete, Mommsen je govorio da oni nisu imali duboke moralne kvalitete, da su, po njegovom miljenju, bili nesposobni za politiku. Mommsen subjektivizam pretvara u naelo. Njegove karakterizacije odlikuju se izvanrednom ivou, on odobrava i kudi postupke povijesnih osoba i grupa. On Cezara usporeuje sa Cromwellom, Atala iz Pergama s Lorenzom Medici, Sulu naziva Don Juanom, a Katona Mlaeg Don Quijotom. Kartaga je za njega London staroga vijeka, Senatorska oligarhija junkerstvo itd. U svojoj tenji da rimsku prolost priblii dananjici, Mommsen je prenosio u prolost crte svoga vremena. Ovo vrijedi ne samo za politiku, niti samo za karakteristika grupa i osoba, ve takoer i za gospodarske odnose. Mommsen govori o postojanju kapitalista jo u V. st. pr. K. Na taj nain, komparativno-historijska metoda pretvarala se u modernizaciju historijskih pojava antikog svijeta. "Rimska povijest" postavlja na nov nain itav niz pitanja. Mommsen se u mnogim stvarima ne slae sa Niebuhrom. On porie svaku vjerodostojnost pria o razdoblju kraljeva. Povijest rane Republike Mommsen izlae blisko tradiciji, ali za potpuno vjerodostojnu rimsku povijest smatra tek povijest od vremena rata s Pirom. Mommsen je podvukao znaenje robovskog rada, ukazao na proces proletarizacije seljatva u vezi sa promijenjenim gospodarskim uvjetima. On je isticao da politika i vojna mo Rima nije bila jednaka u raznim razdobljima povijesti. Treba istaknuti da su neki dijelovi njegovog djela zastarjeli. On je, npr. poricao etruanski utjecaj, nije uzimao u obzir arheoloke podatke kod rjeavanja pitanja postanka Rima. etvrti tom "Rimske povijesti" nije ugledao svjetlo dana. To je dolo dijelom zbog sluajnih okolnosti, a dijelom, vjerojatno, jer se je Mommsen razoarao u jaku vladu jedinstvene Njemake carevine, za koju se je borio. 1885. g. pojavio se je odjednom peti tom, koji se po svojoj metodologiji razlikuje od prva tri. U njemu Mommsen prouava sve rimske provincije, on donosi povijest uprave pojedinih provincija i izlae njihov kulturni ivot. Veliku panju posveuje on vanjskoj politici Rima u svezi s povijesti pojedinih rimskih oblasti i irenjem romanizacije. To je veliki sintetiki rad iz povijesti rimskih provincija, zasnovan uglavnom na epigrafskom

29

materijalu. Nedostatak petog toma predstavlja to to su rimske provincije prikazane izolirano, te se stoga ne dobiva predodba o gospodarskom i kulturnom ivotu Carstva u cjelini. Meutim, i uz sve to, Mommsen je pokazao da se povijest Rimskog Carstva ne moe svesti na povijest ivota careva i povijest grada Rima. Od drugih Mommsenovih vanijih djela treba spomenuti njegovo "Rimsko dravno pravo", koje se sastoji od tri toma ( u pet dijelova ). U tom djelu dat je sustavan pregled rimskih dravnih institucija (magistratura, komicija, Senata, municipalnih vijea ). Umjesto fragmentarnih podataka i zapaanja o rimskom politikom poretku, Mommsen je prvi pokuao rekonstruirati itav sustav rimskog dravnog prava. Pred karaj ivota Mommsen je objavio opseno "Rimsko krivino pravo" (1899.g.). Pojedine Mommsenove rasprave i studije obuhvaale su najraznovrsnije strane rimske povijesti i odnosile su se na sva razdoblja; on se esto vraao na pitanja koja je pokrenuo u "Rimskoj povijesti". Od velikog je znaenja Mommsenova izdavaka djelatnost. Vaan poduhvat predstavljalo je izdavanje latinskih natpisa. ("Corpus inscriptionum Latinarum" ), kome je Mommsen pristupio 1858.g. On je izvrio reviziju dotada objavljenih natpisa i za mnoge od njih dao je vane komentare; neki od njih predstavljaju nove, samostalne studije. Ve 1863. g. izaao je prvi tom, koji je obuhvatio stare republikanske natpise i konzulske faste. Od tog vremena tomovi "Corpus inscriptionum Latinarum" poeli su izlaziti redovito. Pod Mommsenovom redakcijom izali su "Teodozijev kodeks " (Codex Theodosianus), "Digeste" (Digestae) i dr. Mommsenova "Rimska povijest" bila je podvrgnuta kritici ubrzo poslije svog izlaska. Jedan od njegovih kritiara bio je Karl Nitzsch, koji se moe nazvati jednim od istaknutijih predstavnika Niebuhrove kole, iako nije bio njegov neposredni uenik. Nitzsch je izdao studiju o brai Grakho, djelo o rimskoj aristokraciji, a poslije njegove smrti izdana je i "Povijest rimske republike". Nitzsch je takoer bio poglavito pisac politike povijesti, ali on posveuje veliku panju i gospodarskoj povijesti, koju izlae u tijesnoj vezi sa socijalnom povijeu. U sreditu Nitzschove pozornosti stoji povijest seljatva. Dok za Mommsena najvee znaenje predstavlja povijest Cezara, dotle Nitzsch glavnu svoju panju obraa na Grakhe. Mjere brae Grakha, kojim je cilj bilo obnavljanje seljakih zemljoposjeda, trebale su dovesti od ozdravljenja drave; poraz politike brae Grakho doveo je do jaanja borbe izmeu "tvrdoglavog" nobiliteta i "nerazumnih " komicija". Nitzsch se u mnogo emu razilazio sa Mommsenom, naroito kod ocjene Cezara, poriui organizatorsko i konstruktivno znaenje njegove djelatnosti. Francuska historiografija u duba Drugog carstva U Francuskoj je u doba Drugog carstva rimskoj povijesti posveivana velika pozornost. Ministar prosvjete pod Napoleonom III. Duruy objavio je jo 1844. g. prva dva toma svoje "Rimske povijesti". Iako nije bio istraiva, Duruy je ipak dobro poznavao izvore, a njegovo izlaganje odlikovalo se ivou. Dugo vremena sauvali su znaenje posljednji dijelovi njegovog rada, koji su izali osamdesetih godina i bili posveeni povijesti Rimskog Carstva.

30

1864. g. pojavila se je knjiga Fustel de Coulangesa "Antiki grad drava ". Po svojim filozofskim shvaanjima Coulanges je bio pozitivist, i njegovo djelo imalo je zadatak da pokae zavisnost drutvenog poretka od ljudskog miljenja. Osnovu graanskog ivota u Grkoj i Rimu inila je , po njegovom miljenju, religija. Kult predaka, ije je sredite bilo domae ognjite, bio je glavni sadraj t