1. UVOD

Međunarodno kretanje kapitala, kao dio međunarodnog finansiranja, jedan je od najatraktivnijih oblika međunarodne saradnje i ostvarivanja strategijskih ciljeva. Međunarodno finansiranje u užem smislu je kreditiranje roba i usluga, što podrazumijeva povratnu i istovremenu finansijsku transakciju ili izvoz i uvoz kapitala gdje finansijski tokovi idu u oba pravca, ali ne istovremeno, već po isteku određenog vremenskog perioda. Međunarodno finansiranje u širem smislu uključuje prenos roba, usluga, kapitala i novca iz jedne zemlje u drugu i to u vidu raznih ekonomskih pomoći, reparacija i poklona. Međunarodno kretanje kapitala, kao njegov dio, podrazumijeva transfer realnih i finansijskih sredstava, institucija, preduzeća i rezidenata iz različitih zemalja u cilju zadovoljenja ekonomskih interesa učesnika u transferu.

Međunarodno kretanje kapitala jedan je od najatraktivnijih oblika međunarodne saradnje među kompanijama. Globalizacija se može primjenjivati tek ako dođe do promjene poslovnog razmišljanja i ako postoje kompanije spremne prihvatiti rizik koji ona sa sobom nosi. Tržište je pritom samo temelj za postojanje globalne konkurencije, odnosno izravne konkurencije kompanija na svim tržištima bez promjena na proizvodu ili usluzi i bez prilagodbe lokalnim zahtjevima. Rad se sastoji od pet dijelova u kojima je riječ o osnovnim oblicima međunarodnog kretanja kapitala, crnogorskim i svjetskim iskustvima na tome području, sporazumu o slobodnoj trgovini te izravnim investicijama u inozemstvu kao njegovu glavnom obliku. Zaključak je ovog rada da kapital uložen izvan nacionalnih granica dobiva multinacionalni karakter, što opravdava međunarodno kretanje kapitala kao najvažniji oblik međunarodnog finansiranja i odlučujući faktor globalizacije

Kretanje kapitala između subjekata različitih zemalja vrši se u raznim oblicima od kojih su dva osnovna, i to: međunarodno kretanje privatnog kapitala i međunarodno kretanje javnog kapitala. Privatni kapital (pojedinci, private kompanije, komercijalne banke) kreće se prvenstveno u obliku direktnih investicija, portfolio investicija, kao i u formi kredita i depozita. Javni kapital (državni budžet i centralne i državne banke) kreće se prvenstveno u obliku bilateralnih zajmova i kredita, portfolio investicija i u formi bespovratne ekonomske pomoći. Posebna vrsta javnog kapitala su zajmovi međunarodnih organizacija, kao sto su: IBRD, IMF, IDA, EBRD, IFC i dr. institucije sa sličnim profilom angažovanja.

Kapital se može transferirati u novčanom obliku (transfer finansijskih sredstava) ili transferom realnih vrijednosti (izvoz opreme i druge robe). U pojedinim slučajevima se kod odobravanja finansijskih kredita kao uslov postavlja da se njegova sredstva koriste za kupovine robe i usluga od određenih isporučilaca i tada se govori o vezanim kreditima. Posebna vrsta kredita čija je upotreba vezana za određene namjene su izvozni krediti koje odobravaju isporučioci opreme-krediti isporučilaca (supplier credit), dok je druga vrsta izvoznih kredita-krediti kupcu (buyer credit) koje odobravaju finansijske institucije zemlje izvoznika inostranim kupcima za finansiranje njihovih isporuka na kredit iz zemlje kreditora mnogo bliža klasičnim vezanim kreditima.

3

Stoga, postoji podjela na finansijske kredite, tj. kredite koji se daju i vraćaju u novcu, i robne kredite, tj. kredite koji se daju radi finansiranja kupovine robe ili plaćanja usluga, princip čemu je ugovorom o kreditu određena namjena za koju se kredit može koristiti.

Međunarodno kretanje zajmovnog kapitala je finansijsko posredovanje u realizaciji finansijskih viškova jednog sektora u finansiranje manjkova drugih sektora. Razvojem privreda i finansijskih tržišta ekonomski razvijenih zemalja dolazilo je i do diversifikacije metoda i instrumenata finansijskog posredovanja. Počelo se sa klasičnim zajmovima, a nastavilo preko pozajmljivanja dugoročnog kapitala emitovanjem obveznica. U tom slučaju korporativni sektor, emitovanjem raznih finansijskih instrumenata, vrši realokaciju finansijskih viškova i manjkova direktno ili uz minimalno posredovanje bankarskog sektora.

Razvoj finansijskih tržišta i finansijskih instrumenata sa sobom nosi rizik, koji investitori pokušavaju diversifikovati držeći u svom portfelju hartije od vrijednosti (HOV). U posljednje vrijeme portfolio investicije se tretiraju kao kupovina HOV, do nivoa koji ne daje pravo kontrole nad subjektima u koje je uloženo, i za njih se najviše zanimaju penzioni fondovi, uzajamni fondovi (mutual fonds) i fondovi zdravstvenog osiguranja. Kod portfolio investicija ne postoji kontrola nad radom preduzeća u inostranstvu, već se radi o kupovini HOV, koje vlasniku donose rentu u visini kamate na uloženi kapital u HOV.

Direktne investicije u inostranstvu, ili strane direktne investicije (foreign direct investment) predstavljaju takav oblik ulaganja kapitala koji obezbjeđuje stranom investitoru sticanje prava svojine, kontrole i upravljanja po osnovu uloženog kapitala. Ove investicije imaju za svrhu stvaranje nekog permanentnog ekonomskog i pravnog interesa i to tako aktivnog interesa u kome je sadržana težnja investitora da kroz kontrolu i upravljanje uloženim kapitalom ostvaruje profit. Ovo su preduzetničke invsticije, za koje nije nužno da uticaj investitora bude potpun i apsolutan, već je dovoljno da stepen kontrole i upravljanja bude takav da može da utiče na poslovnu politiku preduzeća i drugog pravnog lica u koji je uložen kapital.

4

2. MEĐUNARODNO KRETANJE KAPITALA

Osnovni cilj ovog seminarskog rada je da objasni: 1. Međunarodno kretanje kapitala i2. Da objasni oblike međunarodnog kretanja kapitala.

Pod međunarodnim kretanjem kapitala podrazumijevamo transfer realnih i finansijskih sredstava između subjekata različitih zemalja sa odloženim kontratransferom za određeni vremenski period, a u cilju ostvarivanja određenih ekonomskih i političkih interesa ucesnika u tom transferu. Nijedna savremena privreda ne može se izolovati od potrebe da izvozi i uvozi kapital, bez obzira na to da li, ukupno gledano, ima neto suficit ili neto deficit u kapitalu, tako da je kretanje kapitala između zemalja dvosmjerno, pri čemu se u jednom slučaju subjekti određene zemlje pojavljuju kao davaoci, a drugi put kao korisnici kapitala.

Najveći dio međunarodnog kretanja kapitala odvija se između razvijenih zemalja, odnosno subjekata iz ovih zemalja, koji su glavni davaoci i korisnici kapitala u svjetskim razmjerama. Privrede u razvoju (zemlje u razvoju i zemlje u tranziciji, kao sto je Bosna i Hercegovina) se kao grupacija uglavnom pojavljuju kao korisnici kapitala, a mnogo manje kao davaoci kapitala, mada se neke od njih, u posljednje vrijeme, u određenoj mjeri, pojavljuju i kao relativno značajni davaoci kapitala.

3. OBLICI MEĐUNARODNOG KRETANJA KAPITALA

Kretanje kapitala između subjekata različitih zemalja vrši se u raznim oblicima od kojih su dva osnovna, i to: međunarodno kretanje privatnog kapitala i međunarodno kretanje javnog kapitala. Privatni kapital (pojedinci, private kompanije, komercijalne banke) kreće se prvenstveno u obliku direktnih investicija, portfolio investicija, kao i u formi kredita i depozita. Javni kapital (državni budžet i centralne i državne banke) kreće se prvenstveno u obliku bilateralnih zajmova i kredita, portfolio investicija i u formi bespovratne ekonomske pomoći. Posebna vrsta javnog kapitala su zajmovi međunarodnih organizacija, kao sto su: IBRD, IMF, IDA, EBRD, IFC i dr. institucije sa sličnim profilom angažovanja.

Međunarodni tokovi kapitala se prema ročnosti dijele na kretanje kratkoročnog, srednjoročnog i dugoročnog kapitala. Pri tome, ne postoje u svemu usaglašeni i striktni kriterijumi za ovu podjelu. Međutim, uglavnom se u kategoriju kratkoročnog kapitala ubrajaju plasmani sa rokom do godinu dana, dok je srednjoročni kapital onaj koji je plasiran na period od jedne do pet godina, dok je dugoročni kapital onaj sa plasmanom preko pet godina. Po pravilu, kratkoročni kapital se koristi za finansiranje tekućeg poslovanja, a srednjoročni i dugoročni kapital za investicione namjene.

Kapital se može transferirati u novčanom obliku (transfer finansijskih sredstava) ili transferom realnih vrijednosti (izvoz opreme i druge robe). U pojedinim slučajevima se kod odobravanja finansijskih kredita kao uslov postavlja da se njegova sredstva koriste za kupovine robe i usluga od određenih isporučilaca i tada se govori o vezanim kreditima. Posebna vrsta kredita čija je upotreba vezana za određene namjene su izvozni krediti koje odobravaju isporučioci opreme-krediti isporučilaca (supplier credit), dok je druga vrsta izvoznih kredita-

5

krediti kupcu (buyer credit) koje odobravaju finansijske institucije zemlje izvoznika inostranim kupcima za finansiranje njihovih isporuka na kredit iz zemlje kreditora mnogo bliža klasičnim vezanim kreditima.

U vezi sa navedenim, postoji podjela na finansijske kredite, tj. kredite koji se daju i vraćaju u novcu, i robne kredite, tj. kredite koji se daju radi finansiranja kupovine robe ili plaćanja usluga, princip čemu je ugovorom o kreditu određena namjena za koju se kredit može koristiti.

Po svojoj namjeni, inostrani kapital se može plasirati u tačno određene projekte (project approach) ili u ostvarivanje širih razvojnih ciljeva odnosno programa (program approach). Kapital za realizaciju određenog projekta najčešće traže pojedinačna preduzeća, ali to mogu biti i države, ako su ovi projekti od strateškog privrednog i razvojnog značaja, princip čemu su države te koje traže kapital za programe.

Privatni investitori gotovo isključivo plasiraju kapital u određene projekte, dok javni kapital, pored projekta, prihvata da se angažuje i u realizaciji programa. Projekti više odgovaraju davaocima kapitala, pogotovo onim privatnog karaktera, jer pružaju veće garancije za rentabilnu upotrebu sredstava i lakše vezivanje transfera kapitala za isporuke robe, usluga i tehnologija. S obzirom na globalnu prirodu programa, zajmovi za programe više odgovaraju korisnicima, jer predviđaju manji stepen vezivanja, ali nose u sebi rizik nedovoljno namjenskog i efikasnog korišćenja sredstava, što se pokazalo u brojnim programima javne pomoći za razvoj1.

Suštinski, opredjeljenje za projekte i za programe vezano je za dostignuti nivo razvoja zemlje i za svojevrstan odnos plana i tržišta u alokaciji resursa u svakoj pojedinoj zemlji. Zbog toga je potrebna pravilna kombinacija projekata i programa da bi se zadovoljili makro i mikro interesi u korišćenju međunarodnog kapitala.

Kretanje kapitala van nacionalnih granica utiče na međunarodnu diversifikaciju poslovnih aktivnosti, što utiče na jačanje konkurentske prednosti i stvaranje globalnog konkurentskog proizvoda. Međunarodno kretanje kapitala utiče na privredni rast, promjenu privredne strukture, platni bilans, zaposlenost i privrednu stabilnost pojedinačnih zemalja. Iz tog razloga međunarodno kretanje kapitala je jedan od osnovnih generatora i akceleratora globalizacije.

Dakle, u teoriji postoje tri osnovna oblika međunarodnog kretanja kapitala i to2:

a. Međunarodno kretanje zajmovnog kapitalab. Portfolio investicijec. Direktne strane investicije

3.1 Međunarodno kretanje zajmovnog kapitala

1 Izvor: Pelević Branislav, Uvod u međunarodnu ekonomiju, Centar za izdavačku delatnost Ekonomskog fakulteta, Beograd, 2006., str. 2092 Izvor: Ilić Bogdan, Savić Jovan, Jovanović-Gavrilović Predrag, Ristić Žarko, Klincov Radovan, Međunarodna ekonomija i finansije, Univerzitet za poslovne studije Banja Luka, Banja Luka, 2008., str. 178

6

Međunarodno kretanje zajmovnog kapitala je finansijsko posredovanje u realizaciji finansijskih viškova jednog sektora u finansiranje manjkova drugih sektora. Razvojem privreda i finansijskih tržišta ekonomski razvijenih zemalja dolazilo je i do diversifikacije metoda i instrumenata finansijskog posredovanja. Počelo se sa klasičnim zajmovima, a nastavilo preko pozajmljivanja dugoročnog kapitala emitovanjem obveznica. U tom slučaju korporativni sektor, emitovanjem raznih finansijskih instrumenata, vrši realokaciju finansijskih viškova i manjkova direktno ili uz minimalno posredovanje bankarskog sektora. U zemljama u razvoju nije razvijeno finansijsko tržište pa je i danas glavni oblik priliva inostranog kapitala zajmovni kapital. U periodu od 1961. do 1970. godine, od ukupnog priliva iz inostranstva 66% je bilo u obliku zajmova, a u razdoblju od 1971. do 1980. godine, oko 46%. Ostatak su činile portfolio investicije i direktne investicije u inostranstvu. Sa kulminacijom dužničke krize u zemljama u razvoju i odlivom kapitala dolazi do sloma ovog oblika međunarodnog kretanja kapitala, mada takva situacija nije konačna, jer su danas tendencije poslovnog bankarstva multinacionalnog karaktera i odnose se na međunarodni platni promet, emitovanje obveznica i promet deviza.

Međunarodni krediti i zajmovi su tradicionalan i značajan vid međunarodnog kretanja kapitala. Zajmovni kapital predstavlja takav oblik korišćenja kapitala u kome se korisnik kapitala javlja u ulozi dužnika, a vlasnik kapitala u ulozi povjerioca. Ovaj kreditni odnos može se ostvariti u neposrednom kontaktu između vlasnika kapitala – povjerioca i korisnika kapitala – dužnika, u kom slučaju se govori o direktnom ili neposrednom kreditnom odnosu, ili posredno preko bankarsko – finansijskog posrednika, u kom slučaju se radi o posrednom kreditnom odnosu.

Zajmovni kapital koji se plasira preko tržišta kapitala na duže rokove nosi veći stepen rizika, a samim tim ima i veću cijenu koštanja. Zaštita od standardnih rizika (kreditni rizik, kursni rizik, rizik kamatne stope) ostvaruje se obično ugovaranjem promjenjivih kamatnih stopa, kao i putem terminskih i opcionih poslova. Veća cijena kostanja zajmovnog kapitala uslovljena je visokim troškovima u vezi sa: emisijom i plasmanom hartija od vrijednosti zajmovnog karaktera, visokim troškovima utvrđivanja kreditnog boniteta zajmoprimca, troškovima u vezi sa odobravanjem, kontrolom korišćenja i naplatom kredita, kao i visokim troškovima unovčavanja potraživanja iz ovih kredita u upravljanju imovinom koja služi kao realno pokriće za naplatu kredita.

Za međunarodno kretanje zajmovnog kapitala bitno je međunarodno finansijsko tržište preko koga se vrsi plasman i angazuju slobodna finansijska sredstva. Organizovani dio tog tržišta čine komercijalne banke i druge finansijske institucije koje se bave kreditiranjem i kupovinom i prodajom hartija od vrijednosti. Komercijalne privatne banke pretežno odobravaju kratkoročne i srednjoročne, a u određenoj mjeri i dugoročne kredite prevashodno zajmoprimcima sa visokim bonitetom.

Velike svjetske banke igrale su značajnu ulogu u finansiranju svjetskog privrednog razvoja, a posebno kada su u pitanju manje razvijene zemlje. U tome su banke bile relativno oprezne sve do sedamdesetih godina prošlog vijeka, ali kada su veliki suficiti zemalja izvoznica nafte obezbijedili znatan priliv svježeg novca, koji se preko Evro tržišta našao u fondovima velikih svjetskih banaka, oni su počeli da vode ekspanzivnu politiku kreditiranja, koja je bila potpomognuta tada relativno niskim kamatnim stopama, što je pogodovalo mnogim zemljama u

7

razvoju, ali i razvijenim zemljama, da putem bankarskih kredita finansiraju svoju platnobilansnu neravnotežu. Međutim, krajem sedamdesetih godina dolazi do rasta nivoa kamatnih stopa i kursa USD, što je enormno povećalo obaveze zemalja dužnika i dovelo do krize spoljnih dugova koja je koluminirala 1982., sa serijom reprograma i otpisa dugova koji su pogodili bilanse banaka. Od tada su svjetske banke postale mnogo opreznije u odobravanju novih kredita i relativan značaj bankraskih kredita kao eksternog vida finansiranja zemalja u razvoju je opao, čak i kod onih koje spadaju u kategoriju novoindustrijalizovanih zemalja u razvoju, pogotovo poslije Azijske krize 1997-98. godine.

Poseban oblik međunarodnih zajmova su međunarodni javni zajmovi koji mogu biti bilateralni, na bazi međudržavnih sporazuma i multilateralni, koji odobravaju međunarodne finansijske organizacije.

3.2 Portfolio investicije

Razvoj finansijskih tržišta i finansijskih instrumenata sa sobom nosi rizik, koji investitori pokušavaju diversifikovati držeći u svom portfelju hartije od vrijednosti (HOV). U posljednje vrijeme portfolio3 investicije se tretiraju kao kupovina HOV, do nivoa koji ne daje pravo kontrole nad subjektima u koje je uloženo, i za njih se najviše zanimaju penzioni fondovi, uzajamni fondovi (mutual fonds) i fondovi zdravstvenog osiguranja. Kod portfolio investicija ne postoji kontrola nad radom preduzeća u inostranstvu, već se radi o kupovini HOV, koje vlasniku donose rentu u visini kamate na uloženi kapital u HOV. Sa globalizacijom finansijskih tržišta ovaj oblik međunarodnog kretanja kapitala dobija na značaju, jer je lakše diferencirati rizik u slučaju postojanja većeg broja tržišta. Pod ovim investicijama podrazumijeva se međunarodna diversifikacija, što nosi visok stepen valutnog rizika odnosno rizika promjene deviznog kursa. Portfolio investicije, kao nekad atraktivan oblik međunarodnog kretanja kapitala, aktuelan do velike ekonomske krize 30 – tih godina, kada je čak 90% ino kapitala plasirano u ovom obliku, danas možemo posmatrati na dva načina. Prvi način je ulaganje u obveznice i HOV koje emituju inostrane vlade ili preduzeća. Na taj način pozajmljuju se sredstva uz kamatu i ostvaruje se transfer kapitala uz minimum rizika. Drugi način je ulaganje kapitala u strana preduzeća gdje vlasnik ne učestvuje u njegovoj upotrebi ali učestvuje u podjeli profita. Motiv za portfolio investicijama je mogućnost prinosa na uloženi kapital, imajući u vidu pozitivnu korelaciju prinosa i rizika. Globalizacijom finansijskih tržišta i njihovim povezivanjem one dobijaju na značaju. To je stvorilo mogućnost da diversifikacija rizika bude još veća, jer se kapital može investirati i u domaće i u inostrane papire. Prisustvo na različitim finansijskim tržištima, posredstvom kupovine ino papira, stvara veću mogućnost za diversifikacijom rizika, što ove investicije čini atraktivnim za one investitore koji žele sigurnost svojih ulaganja uz ostvarivanje relativno visokih prinosa. Ovaj proces je intenzivirala pojava transnacionalnih kompanija koja su u cilju smanjenja rizika kupovala HOV lokalnih privrednih subjekata. Portfolio investicije su obično privilegija razvijenih zemalja jer je uslov za njihovo postojanje razvijenost finansijskog tržišta. U cilju privlačenja ovakvog oblika kapitala zemlje u razvoju su usmjerile svoje napore ka liberalizaciji spoljno trgovinskih politika, devizne politike i razvoja finansijskih tržišta4.

3 Portfolio nekog privrednog subjekta predstavlja skup elemenata imovine u koje je uložen kapital. Portfolio se može sastojati od realnih elemenata (zemlja, zgrade, oprema, zlato i sl.) i finansijske aktive (gotovina, obveznice, akcije i sl.)

8

3.3 Direktne strane investicije

Direktne investicije u inostranstvu prvenstveno se odnose na dugoročan plasman privatnog kapitala u inostranstvo. U globalnom poslovnom okruženju neophodno je povezivanje i saradnja sa inostranim firmama. Direktne investicije u inostranstvu su oblik ulaganja kapitala u preduzeće izvan matične zemlje kojim se stiče vlasnička kontrola nad tim preduzećem. Do tridesetih godina, kada je svijet zahvatila velika dužnička kriza, portfolio investicije su imale 90% ino kapitala. Od tada na svjetsku ekonomsku scenu stupaju direktne investicije u inostranstvu, koje doživljavaju kulminaciju osamdesetih godina, od kada svjetski tokovi rastu godišnje prosječno za 30%, što je čak tri puta više od rasta svjetskog izvoza. Direktne investicije u inostranstvu su ipak nešto više od međunarodnog kretanja kapitala, s obzirom na elemenat kontrole u preduzeću, i njihova izuzetna dinamika nesumnjivo se pripisuje aktivnostima transnacionalnih kompanija i promjenama u globalnom poslovnom okruženju. Povezivanje sa inostranim firmama na bilo koji način, vodi proširenju poslovne aktivnosti preduzeća van državnih granica i to su koraci globalizacije. Očigledno je da su direktne investicije u inostranstvu najsigurniji put ka globalizaciji i najvažniji aspekt u ocjeni dokle je preduzeće stiglo u tom procesu. One doprinose procesu globalizacije i internacionalizacije, pomažu u ekonomskom integrisanju zemalja u razvoju u svjetske ekonomske tokove, a njihov značaj i uloga rastu sa procesima liberalizacije svjetske trgovine.

Direktne investicije u inostranstvu, ili strane direktne investicije (foreign direct investment) predstavljaju takav oblik ulaganja kapitala koji obezbjeđuje stranom investitoru sticanje prava svojine, kontrole i upravljanja po osnovu uloženog kapitala. Ove investicije imaju za svrhu stvaranje nekog permanentnog ekonomskog i pravnog interesa i to tako aktivnog interesa u kome je sadržana težnja investitora da kroz kontrolu i upravljanje uloženim kapitalom ostvaruje profit. Ovo su preduzetničke invsticije, za koje nije nužno da uticaj investitora bude potpun i apsolutan, već je dovoljno da stepen kontrole i upravljanja bude takav da može da utiče na poslovnu politiku preduzeća i drugog pravnog lica u koji je uložen kapital.

UNCTAD (United Nations Conference on Trade and Development) definiše strane i direktne investicije kao investicije koje podrazumijevaju dugoročan odnos i trajni interes kao i kontrolu entiteta rezidenta jedne privrede (stranog direktnog investitora ili matične kompanije) u kompaniji rezidentu druge privrede u odnosu na onu iz koje je strani direktni investitor. Kao komponente stranih direktnih investicija navode se5:

1. Vlasnički kapital (equity capital), tj. kupovina akcija ili udjela u kompaniji od strane stranog investitora,

2. Reinvestirani profit kompaniji u kome strani investitor ima vlasnički kapital,3. Međukompanijski zajmovi, međukompanijske dužničke transakcije između matične

kompanije i afilijacija.

4 Izvor: Ilić Bogdan, Savić Jovan, Jovanović-Gavrilović Predrag, Ristić Žarko, Klincov Radovan, Međunarodna ekonomija i finansije, Univerzitet za poslovne studije Banja Luka, Banja Luka, 2008., str. 1795 Izvor: Pelević Branislav, Uvod u međunarodnu ekonomiju, Centar za izdavačku delatnost Ekonomskog fakulteta, Beograd, 2006., str. 215

9

Direktne investicije u inostranstvo mogu se ostvariti u različitim vidovima. Najčešći je osnivanje kompanije afilijacije matične kompanije u drugoj zemlji koja je u potpunom vlasništvu investitora ili kupovinom kompanije, odnosno dijela kompanije. Osnivanje nove kompanije u inostranstvu se definiše kao „greenfiled“ investicija, dok se investiranje u postojeću kompaniju ostvaruje putem spajanja (mergere) i kupovine (acquisition), s tim što je značaj ovog drugog modela tzv. M&A (merger and acquisition) vremenom sve veći.

Poseban vid direktnih investicija je zajedničko poslovno ulaganje (joint venture) u kojima učestvuju partneri iz različitih zemalja koji ulažu sredstva sa ciljem zajedničkog rada, snošenja rizika i podjele ostvarenog profita. Zajedničko poslovno ulaganje se realizuje na bazi ugovora i nije nužno povezana sa ulaganjem u određeno preduzeće jednog od partnera ili formiranjem zajedničke kompanije, odnosno može se realizovati u nekorporativnoj formi.

4. MEĐUNARODNA EKONOMSKA POMOĆ

Specifičnu kategoriju međunarodnog kretanja kapitala čini ekonomska pomoć koja je u početku podrazumijevala bespovratna davanja, tj. poklon da bi se kasnije u ovu kategoriju uključili i zajmovi koji se odobravaju pod povoljnijim uslovima od tržišnih, u pogledu rokova otplate, perioda početka i kamate. U ovom domenu je posebno značajno angažovanje Komiteta za razvoj (Development Assistance Committee - DAC) OECD-a, koji odobrava sredstva pomoći razvijenim zemljama, bilo da je ona u vidu poklona, tehničke pomoći ili zajmova pod vrlo povoljnim uslovima (sa elementom poklona od najmanje 25%).

Ova sredstva koja se pod koncesionim uslovima daju nerazvijenim zemljama, a prije svega najmanje nerazvijenim zemljama u razvoju, kojih prema klasifikaciji Ujedinjenih nacija ima 48, tretiraju se kao javna pomoć za razvoj (Officialy Development Assistance – ODA). Ova sredstva pomoći su posebno značajna za nerazvijene zemlje zato što je za njih, zbog visokog rizika zemlje, međunarodno tržište kapitala nedostupno, a najveći broj ovih zemalja ne bi ni mogao da servisira obaveze po kreditima koji se odobravaju pod standardnim komercijalnim uslovima.

5. MOTIVI MEĐUNARODNOG KRETANJA KAPITALA

Motivi međunarodnog kretanja kapitala zavise od oblika u kome se kapital nalazi. Različiti motivi, npr., opredjeljuju privatne u odnosu na javne tokove, a postoje razlike i između pojedninih vidova privatnog i javnog kapitala, s tim da se, u principu, privatni kapital kreće ekonomskim motivima, a javni kapital na osnovu širih društveno-političkih interesa.

Ostvarivanje većeg profita ili nekog drugog prihoda od uloženog kapitala (kamata, dividenda) je osnovni motiv izvoza kapitala, dok su ostali motivi najčešće posredni i u funkciji ovog glavnog motiva. Ovi drugi motivi bi se mogli grupisati u nekoliko kategorija. Tu je motiv korišćenja bogatijih i jeftinijih resursa u inostranstvu u odnosu na one kojima raspolaže zemlja izvoznica kapitala, kao što su: jeftinija radna snaga, niže cijene sirovina i energije, što je posebno bitno kod radno i sirovinski intezivnih proizvodnih procesa.

10

Pored troškova proizvodnje, osvajanje tržišta određene zemlje vrlo je čest motiv za izvoz kapitala, zbog veličine tog tržišta i plasmana, pri čemu se koriste lokalni izvori snadbijevanja, smanjuju transportni i drugi troškovi, a ujedno se koristi i zaštićeni status domaće proizvodnje u okviru carinskog sistema te zemlje.

Jedan broj proizvoda, a prije svega kapitalna dobra (oprema, postrojenja, masine, brodovi) se zbog svoje visoke jedinične cijene ne mogu na međunarodnom tržištu prodati bez odgovarajućih kreditnih uslova, a čitav niz nerazvijenih zemalja koje imaju velike potrebe za ovim proizvodima nema potrebnu platežno sposobnu tražnju, tako da je izvozno kreditiranje, koje predstavlja oblik izvoza kapitala, ekonomska nužnost za isporučioca.

Motiv izvoza kapitala može biti i namjera da se obezbijedi određeni politički uticaj u nekoj zemlji, što je uglavnom prisutno kod plasmana kapitala iz javnih izvora, prije svega kod raznih programa pomoći, ali i „omekšavanjem“ komercijalnih uslova plasmana privatnog kapitala kroz razne javne subvencije. Motiv međunarodnih institucija kod plasmana kpitala je unaprjeđenje privrednog i društvenog razvoja zemlje korisnika i da se doprinese skladnijem razvoju svjetske privrede.

Osnovni motiv za uvoz kapitala, sa stanovišta preduzeća ili zemlje korisnika jeste obezbjeđenje nedostajućih sredstava za poslovanje i razvoj, odnosno realizaciju određenih projekata i programa, a u uslovima kada za to nema dovoljno sopstvenih sredstava, odnosno domaće akumulacije ili su uslovi njenog angažovanja nepovoljni. Na makro planu uvozom kapitala se pokriva deficit platnog (i spoljnotrgovinskog) bilansa, poboljšava snadbjevenost domaćeg tržišta, ostvaruje porast zaposlenosti i proizvodnje, vrši transfer tehnologije itd., što sve ima uticaja na privredni rast i razvoj zemlje. Uvoz kapitala, a posebno ako nacionalna privreda od toga zavisi, vremenom dovodi, pored ekonomske, i do raznih vrsta političke zavisnosti sa čitavim nizom negativnih reperkusija.

6. SVJETSKA ISKUSTVA MEĐUNARODNOG KRETANJA KAPITALA

Kina je najbolji primjer kako direktne investicije u inostranstvu mogu da budu mač sa dvije oštrice odnosno kako pretjerivanje u davanju povlastica stranim investitorima može da ugrozi domaću proizvodnju. Kina trenutno ima najveće stope privrednog rasta na svijetu i ima najveći nivo direktnih investicija, pa je 2002. godine prestigla i SAD. Međutim, u Kini se pretjeruje sa povlasticama stranim investitorima i na taj način diskriminiše sopstvena proizvodnja. Ovo će u dugom roku dovesti do raspada domaće industrije i Kina će izgubiti mnoge komparativne prednosti koje sada ima. Kina je dostigla dovoljan nivo razvoja, pa sada treba ukidati povlastice stranim investitorima i dovesti ih na nivo domaćih preduzeća kako bi se pojačala konkurencija. U suprotnom, previše investicija će uništiti Kinu. Dokaz je odnos domaćih investicija prema stranim investicijama koji je u ovoj zemlji četiri do pet puta manji od prosjeka zemalja u razvoju. Direktne investicije su dobre za ekonomiju i jedan od najzaslužnijih faktora zašto je Kina danas na nivou na kom se trenutno nalazi. Jedini problem je da sada treba prilagoditi pravni okvir i pravila igre postojećoj situaciji. Za razliku od SAD i evropskih ključnih investitora, Velike Britanije i Njemačke, koje svoj kapital uglavnom plasiraju na relaciji razvijene zemlje - razvijene zemlje (između 60 do 80%), Japan usmjerava svoje direktne

11

investicije prema zemljama u razvoju. U te svrhe koristi oko 60% svog izvoznog investicionog kapitala. Na ovaj način Japan želi da obezbijedi jeftine sirovine, radnu snagu i da dislocira prljave tehnologije sa svojih područja, za šta su zemlje u razvoju bile najpovoljnije. U početku Japan je svoj kapital usmjeravao u grane koje mogu da pruže podršku regularnom izvozu japanske robe (distribucija, transport, servis), pa otuda tumačenje da su japanske investicije bile trade-oriented. Ipak, u posljednje vrijeme, Japan je promijenio svoju trade-oriented strategiju, pa su japanske direktne investicije usmjerene ka Evropi, SAD i dinamičnim zemljama Azije, i idu u industrijske grane kao što su automobilska industrija i elektronika, s ciljem opsluživanja lokalnog tržišta. Svojom novom investicionom strategijom Japan želi da u svakoj članici Trijade izradi regionalno integrisanu mrežu afilijacija, koja je nezavisna i samodovoljna. Cilj Japana je da izgradnjom takve mreže stekne status “insajdera” ili prisutnog člana u sva tri kraka -Evropa, SAD i Azija, i tako obezbijedi pristup tržištu.

7. SPORAZUM O SLOBODNOJ TRGOVINI6

Od početka 2005. godine, po osnovu Sporazuma o slobodnoj trgovini u jugoistočnoj Evropi, smanjene su carine na uvoz “osjetljivih” industrijskih proizvoda iz Albanije, Bugarske, Hrvatske i Rumunije u Srbiju i Crnu Goru. Za proizvode uvezene iz Albanije i Bugarske od sada će biti naplaćivano 60% osnovne carinske stope, a iz Hrvatske i Rumunije 40%. Regionalnu zonu slobodne trgovine, uspostavljenu 2001. potpisivanjem posebnog Memoranduma, čine Makedonija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Rumunija, Bugarska, Albanija, Moldavija i Srbija i Crna Gora, koja je potpisala bilateralne sporazume o liberalizaciji trgovinskih režima sa svim ovim zemljama. Sporazumima je najmanje 90% vrijednosti uzajamnog prometa robe oslobođeno carina od 2001., dok se za najosjetljivije, one postepeno smanjuju do 2007. godine. Sa Makedonijom se pregovara oko izmjena i dopuna Sporazuma potpisanog sa njom još 1996. godine. Crna Gora je posebno insistirala na zaštiti ranog voća i povrća, predlagala uvođenje sezonskih carina kako bi zaštitila domaću proizvodnju, a traženo je i da na listu osjetljivih industrijskih proizvoda budu uvrštene sveske, muške košulje i ekseri. Slobodna trgovina uskraćuje državnim budžetima dio prihoda od carina, ali njeni zagovornici tvrde da, dugoročno, dobijaju i one i njihovi potrošači, kroz bolju ponudu i jeftiniju i kvalitetniju robu. Osim smanjenja carina, slobodna trgovina podrazumijeva i obavezu postepenog uklanjanja necarinskih barijera, odnosno slučajeva korupcije, restriktivnog viznog režima, nepotrebnih procedura i tehničkih prepreka, jer one u praksi mogu biti veća smetnja od carinskih stopa. Sporazumima je obuhvaćena većina industrijskih i poljoprivrednih prozivoda, a definisani su oni za koje zemlje potpisnice mogu uvesti takozvane kvote, odnosno smanjiti ili potpuno ukinuti carine za određene količine robe, najčešće poljoprivredne. Da bi crnogorska Uprava carina mogla da prati ugovorene kvote, potrebno je da Crna Gora i Srbija koordiniraju povezivanje informacionih sistema carinskih službi. Prva analize dosadašnjih efekata primjene Sporazuma rade se u okviru Drugog stola Pakta stabilnosti jugoistočne Evrope, koji se bavi pitanjima regionalne trgovine i smanjenjem prepreka za nju i ekonomsku saradnju, a pratiće ih plan postepenog prevazilaženja. Ugovori sa Albanijom, Bugarskom, Moldavijom i Rumunijom su stupili na snagu prošle godine, tako da se puni efekti Sporazuma mogu očekivati tek ove godine. Manje konkurentne zemlje svakako imaju određenu dozu kritičnosti prema ovom projektu, što je i očekivano, a Crna Gora ga podržava, posebno zato što je riječ o jednom od snažnih instrumenata za razvoj ekonomske saradnje na Balkanu. U posljednje vrijeme i Kosovo intenzivno radi na uključivanje u regionalnu

6 Izvor: http://www.dw-world.de/dw/article/0,,3863497,00.html

12

zonu slobodne trgovine, a tamošnja Misija Ujedninjenih nacija je potpisala ugovor o liberalizovanom prometu sa Albanijom. Počeli su pregovori sa Makedonijom i razmatranje mogućnosti potpisivanja ugovora između Misije i Rumunije, kao i Bosne i Hercegovine. Ipak, jugoistočna Evropa biće u punom smislu zona slobodne trgovine tek liberalizacijom usluga, jer su prepreke prometu mnogobrojne posebno u saobraćaju, telekomunikacijama, finansijama i javnim službama. Sve zemlje su naglasile zainteresovanost za dalju liberalizaciju trgovine u regionu, svjesne da bi to dovelo do povećanja trgovinske razmjene i podsticanja direktnih stranih ulaganja. Novi krug smanjenja carina u zoni slobodne trgovine planiran je početkom naredne godine, na 40% osnovne carinske stope za proizvode iz Albanije i Bugarske, a 20% iz Rumunije i Hrvatske. Ipak, jugoistočna Evropa biće u punom smislu zona slobodne trgovine tek liberalizacijom usluga, jer su prepreke prometu mnogobrojne, posebno u saobraćaju, telekomunikacijama, finansijama i javnim službama.

8. DIREKTNE INVESTICIJE U INOSTRANSTVU/NAJSIGURNIJI PUT KA GLOBALIZACIJI

Ako želimo napraviti analizu dokle je jedna kompanija stigla u međunarodnom finansiranju i da li adekvatno odgovara na promjene u globalnom poslovnom okruženju, najbolju ocjenu će dati upravo direktne investicije u inostranstvu. Iz tog razloga neophodna je saradnja domaćih i inostranih kompanija, čiji je najatraktivniji oblik upravo direktno investiranje. Plasirajući kapital širom svijeta, oni dobijaju multinacionalni karakter, što opravdava direktne investicije u inostranstvu kao najznačajniji oblik međunarodnog finansiranja i opredjeljujući faktor globalizacije. Dugoročno plasirajući kapital u inostranstvo, kompanija se izlaže najvećem riziku, prvenstveno zbog ekonomske i političke situacije u konkretnoj zemlji. Ako se utvrdi da je ekonomsko politička klima povoljna, sljedeći motivi za investiranje su7:

1. Strategijski motivi,2. Subjektivni motivi i3. Ekonomski motivi.

1. Kada kompanija odluči da direktno investira u inostranstvo, prvi korak je da obezbijedi tržište i na njemu instalira neophodnu tehnologiju. Istovremeno, da bi princip racionalnosti bio ispoštovan, potrebno je obezbijediti fizičke resurse, radnu snagu, tehnologiju, menadžment i marketing, kao i organizacione vještine po nižoj cijeni. Na taj način biće obezbijeđena veća efikasnost proizvodnje. Jedan od strategijskih motiva je i izabrati zemlju u kojoj postoji pravna država i koja generiše znanje i tehnologiju.

2. Subjektivni motivi direktnog investiranja u neku zemlju mogu biti raznovrsni. Kompanije često iz straha da ne izgube neko važno tržište investiraju tamo, ili, ako je neko tržište atraktivno, slijede trend konkurencije. Često se dešava da se dobije poziv sa nekog uglednog mjesta u inostranstvu za određeni poslovni aranžman, mada je čest slučaj da je razlog direktnog investiranja u inostranstvu sve jači pritisak konkurencije na domaćem tržištu.

3. Ekonomski motivi se odnose na sljedeće faktore:

7 Izvor: Pelević Branislav, Uvod u međunarodnu ekonomiju, Centar za izdavačku delatnost Ekonomskog fakulteta, Beograd, 2006., str. 216-217

13

- Ekonomija obima, jer veličina transnacionalnih kompanija utiče na uspjeh u proizvodnji, marketingu, finansijama i razvoju.

- Marketing i menadžment iskustva, koja se odnose na sposobnost obavljanja ovih poslovnih funkcija u velikim preduzećima.

- Tehnologija zasnovana na ulaganjima u istraživanje i razvoj, jer su upravo velike kompanije kreatori novih tehnologija koje valorizuju zasnivanjem sopstvene proizvodnje širom svijeta.

- Finansijska snaga velikih kompanija ne proizilazi samo iz njihove veličine, nego i vještine da smanje rizik diversifikacijom aktivnosti i izvora finansijskih sredstava. Za razliku od klasičnih domaćih i inostranih preduzeća oni imaju bolji pristup tržištima i niže troškove pribavljanja kapitala.

- Diferencirani proizvodi, jer transnacionalne kompanije plasiraju one proizvode u kojima ostvaruju svoje prednosti u tehnologiji i marketingu, pa su prednosti ovog motiva najvidljivije direktnim ulaganjem u inostranstvo.

9. ZAKLJUČAK

Međunarodno kretanje kapitala je jedan je od najatraktivnijih oblika međunarodne saradnje i ostvarivanja strategijskih ciljeva. Na ovaj način se obavlja međunarodna diversifikacija poslovnih aktivnosti, što utiče na jačanje konkurentske prednosti i stvaranje globalnog konkurentskog proizvoda. Istovremeno se utiče na privredni rast, promjenu privredne strukture, platni bilans, zaposlenost i privrednu stabilnost pojedinačnih zemalja. Iz tog razloga

14

međunarodno kretanje kapitala je jedan od osnovnih generatora i akceleratora globalizacije. U teoriji postoje tri osnovna oblika međunarodnog kretanja kapitala i to međunarodno kretanje zajmovnog kapitala, portfolio investicije i direktne strane investicije. Ako želimo napraviti analizu dokle je jedna kompanija stigla u međunarodnom finansiranju i da li adekvatno odgovara na globalne promjene, najbolju ocjenu će dati direktne investicije u inostranstvu. Plasirajući kapital širom svijeta, one dobijaju multinacionalni karakter, što ih opravdava kao najznačajniji oblik međunarodnog finansiranja i opredjeljujući faktor globalizacije.

Međunarodni tokovi kapitala se prema ročnosti dijele na kretanje kratkoročnog, srednjoročnog i dugoročnog kapitala. Pri tome, ne postoje u svemu usaglašeni i striktni kriterijumi za ovu podjelu. Međutim, uglavnom se u kategoriju kratkoročnog kapitala ubrajaju plasmani sa rokom do godinu dana, dok je srednjoročni kapital onaj koji je plasiran na period od jedne do pet godina, dok je dugoročni kapital onaj sa plasmanom preko pet godina. Po pravilu, kratkoročni kapital se koristi za finansiranje tekućeg poslovanja, a srednjoročni i dugoročni kapital za investicione namjene.

Finansijsko tržište je mjesto na kome se ponuda viškova finansijskih sredstava sučeljava sa tražnjom koja je spremna da ih investira. Usaglašavanje na ovom tržištu obavlja se korišćenjem finansijskih instrumenta. Osnovni finansijski instrumenti se javljaju u formi hartija od vrijednosti koje mogu da budu dugovne i vlasničke.

Poslove posredovanja između nosioca viškova sredstava i njihovih potencijalnih korisnika obavljaju finansijske institucije. Najznačajnije finansijske institucije su finansijski posrednici.

Na primarnom finansijskom tržištu vrši se prva emisija finansijskih instrumenata. Sve dalje transakcije vezane za njih predmet su rada sekundarnog tržišta.

U kretanju zajmovnog kapitala dominantno mjesto imaju banke koje premošćuju jaz između viška i manjka finansijskih sredstava. Kod portfolio investicija imala viškova sredstava putem kupovina hartija od vrijednosti stiče pravo učešća u dobiti, ali ne i pravo upravljanja i kontrole. Kod direktnih investicija imalac sredstava stiče i ta prava, ali uz spremnost da podnese rizik poslovnog neuspjeha.

Specifičnu kategoriju međunarodnog kretanja kapitala čini ekonomska pomoć koja je u početku podrazumijevala bespovratna davanja, tj. poklon da bi se kasnije u ovu kategoriju uključili i zajmovi koji se odobravaju pod povoljnijim uslovima od tržišnih, u pogledu rokova otplate, perioda početka i kamate. U ovom domenu je posebno značajno angažovanje Komiteta za razvoj (Development Assistance Committee - DAC) OECD-a, koji odobrava sredstva pomoći razvijenim zemljama, bilo da je ona u vidu poklona, tehničke pomoći ili zajmova pod vrlo povoljnim uslovima (sa elementom poklona od najmanje 25%).

Motivi međunarodnog kretanja kapitala zavise od oblika u kome se kapital nalazi. Različiti motivi, npr., opredjeljuju privatne u odnosu na javne tokove, a postoje razlike i između pojedninih vidova privatnog i javnog kapitala, s tim da se, u principu, privatni kapital kreće ekonomskim motivima, a javni kapital na osnovu širih društveno-političkih interesa.

15

Ostvarivanje većeg profita ili nekog drugog prihoda od uloženog kapitala (kamata, dividenda) je osnovni motiv izvoza kapitala, dok su ostali motivi najčešće posredni i u funkciji ovog glavnog motiva. Ovi drugi motivi bi se mogli grupisati u nekoliko kategorija. Tu je motiv korišćenja bogatijih i jeftinijih resursa u inostranstvu u odnosu na one kojima raspolaže zemlja izvoznica kapitala, kao što su: jeftinija radna snaga, niže cijene sirovina i energije, što je posebno bitno kod radno i sirovinski intezivnih proizvodnih procesa.

Pored troškova proizvodnje, osvajanje tržišta određene zemlje vrlo je čest motiv za izvoz kapitala, zbog veličine tog tržišta i plasmana, pri čemu se koriste lokalni izvori snadbijevanja, smanjuju transportni i drugi troškovi, a ujedno se koristi i zaštićeni status domaće proizvodnje u okviru carinskog sistema te zemlje.

Ako želimo napraviti analizu dokle je jedna kompanija stigla u međunarodnom finansiranju i da li adekvatno odgovara na promjene u globalnom poslovnom okruženju, najbolju ocjenu će dati upravo direktne investicije u inostranstvu. Iz tog razloga neophodna je saradnja domaćih i inostranih kompanija, čiji je najatraktivniji oblik upravo direktno investiranje.

10. LITERATURA

1. Prof dr Bogdan Ilić, prof. dr Jovan Savić, prof. dr Žarko Ristić, prof. dr Predrag Jovanović-Gavrilović, Međunarodna ekonomija i finansije, Fakultet za poslovne studije, Banja Luka, 2008.

2. Dr Branislav Pelević, Uvod u međunarodnu ekonomiju, Centar za izdavačku delatnost Ekonomskog fakulteta, Beograd, 2006.

16

17