Bakić Jovo, Jugoslavija-razaranja i njeni tumači (prikaz knjige)

Emina Murić, Merima Bašić

Zadatak da pronalazi pozitivne i negativne kritike, eventualne prednosti ili nedostatke

knjige koja je nastala kao rezultat dugogodišnjeg naučno-istraživačkog rada, za svakog

pojedinca predstavlja veliki izazov koji nastoji riješiti na najbolji mogući način. U ovom

prikazu susrećemo se sa takvom situacijom. Kako smo istakli, knjiga „Jugoslavija-razaranja i

njeni tumači“ nastala je kao rezultat dugogodišnjih napora dr. sociologa Jove Bakića, kako to

sam autor ističe u predgovoru knjige. Kako bismo na najbolji mogući način izvršili zadatak

koji je pred nas postavljen u radu ćemo najprije predstaviti kratak sadržaj svih poglavlja koja

se nalaze u knjizi, skrećući pri tom pažnju na neke momente u knjizi za koje nađemo da su

posebno zanimljivi iz bilo kojeg razloga. Nakon upoznavanja sa sadržajem, na kraju rada dat

ćemo kratak zaključak o opštem dojmu koji smo stekli čitajući ovu knjigu, i proučavajući

način na koji autor interpretira pojedine događaje.

Teorijsko-interpretativni okvir za objašnjenje razbijanaje Jugoslavije i za

saznajno- sociološko razumijevanje različitih pokušaja objašnjenja njenog nestanka

Ovo poglavlje možemo smatrati jednim širim uvodom u rad, jer nas autor u njemu

upoznaje sa različitim općim pojmovima i procesima, koji često nisu vezani direktno za temu,

dakle raspad Jugoslavije, a koji su nam potrebni kako bismo mogli dalje pratiti temu. Na

ovom mjestu upoznajemo se sa ciljevima rada, koji su dvostruki, prvi cilj je da se ponudi

historijsko-sociološko objašnjenje procesa nestajanja SFRJ i njenog konačnog razbijanja, a

drugi zadatak je da se analiziraju i teorijsko-metodološki kritikiju studije koje su kao cilj

imale razumijevanje i objašnjenje kraja Jugoslavije. Na ove ciljeve osvrnut ćemo se još

jednom na kraju rada, kad ćemo biti u prilici zaključiti da li je autor ispunio, i ako jeste na koji

način je ispunio zadane ciljeve. Prema autorovim riječima, neka država nastaje i održava se

ako je njen upravni aparat sposoban da upotrebljava legitimnu, tj. od građana uglavnom

prihvaćenu, fizičku prinudu na precizno ograničenom prostoru i nad ljudima koji naseljavaju

taj prostor. Istovremeno je potrebno da država posjeduje međunarodno priznanje tj. spoljni

suverenitet. Kad objašnjava pojam nestanka neke država naglašava da on znači konstantaciju

da država koj je postojala više ne postoji, stoga, napominje autor, kad se radi o Jugoslaviji ne

možemo govoriti o nestanku nego o procesu nestanka, što nas upućuje na činjenicu da je to

proces koji je trajao duže vremena, a čiji je kamen temeljac bio ugrađen već u samom

nastajanju Jugoslavije. U ovom procesu neizostavna je uloga velikih sila. Tom fenomenu

1

autor posvećuje odvojen naslov u ovom prvom poglavlju, a koji nosi naziv „Takmičarski

odnosi velikih sila u XX veku i njihov značaj za nastanak, održanje i nestanak Jugoslavije“.

Utjecaji vanjskih faktora, dakle onih država koje su u datom trenutku velike sile, bili su uvijek

veliki, što je objašnjeno na primjerima i prije uspostavljanja Jugoslavenske države. I za

vrijeme postojanja Jugoslavije velike sile su različita nacionalna takmičenja i sukobljavanja u

Jugoslaviji podsticala ili utišavala ovisno od njihovih interesa. Ako bismo ovaj obrazac

primijenili na konkretnu situaciju raspada Jugoslavije, onda na osnovu onoga što je izneseno u

knjizi, zaključujemo da je za ubrzavanje raspada Jugoslavije značajnu ulogu odigrala

Njemačka, koja je u datom trenutku bila jedna od regionalnih sila, a kojoj je tad iz više

razloga odgovarao raspad Jugoslavije. Što se tiče različitih objašnjenja nestanka Jugoslavije

Bakić kroz saznajno-sociološku kritiku zaključuje da nacionalno opredjeljenje posmatrača na

prostoru bivše SFRJ ima njaveći značaj za opažaj cijelog historijata Jugoslavije, pa i na opažaj

njenog nestajanja, kao i ratova u kojima se proces nestajanja okončao. Treba imati u vidu da

društvene elite novonastalih nacionalnih država pred historiografe i sociologe kao

prevashodni zadatak postavljau opravdanje postojanja novostvorenih političkih zajednica,

ukoliko žele društvenu promociju, moć i ugled, te odgovarajuće materijalne nagrade. Pored

toga i zapadni istraživači zanemarivat će pitanje odgovornosti svojih vlada kada to zahtijevaju

racionalno pojmljeni interesi, i vodiće računa o potrebi vanjske politike globalnih sila.

Sociološko-istorijsko objašnjenje procesa nestajanja i čina razbijanja Jugoslavije

U najgrubljoj podjeli uzroci koji su doveli do nestajanja Jugoslavije mogu se podijeliti

na unutrašnje i vanjske. Unutrašnji uzroci dijele se na one dugog, srednjeg i kratkog trajanja, a

svaki od njih obrađen je u odvojenim poglavljima. Kad se radi o uzrocima dugog trajanja, tu

prvo mjesto zazimaju suprotstavljene nacionalne ideologije Srba i Hrvata i suprotstavljenne

vizije Jugoslavenstva. Proces nastajanja nacionalnih ideologija i tumačenje ideologije

Jugoslavenstva autor objašnjava još od XIX st. i u Kraljevini Jugoslaviji, kako bi na taj način

pokazao da su suprotna stajališta kod Hrvata i Srba postojala još znatno prije uspostavljanja

Druge Jugoslavije, da je neslaganje po ovom pitanju naslijeđe koje je Jugoslavija preuzela od

ranijeg perioda.

Unutrašnji činioci sredjeg trajanja-pokušaj institucionalizovanja nacionalnog pitanja u

obliku socijalističke etnofederacije

Objašnjen je stav komunističkog vođstva, prije svega Josipa Broza, o nacionalnom

pitanju naspram Jugoslovenstva, i proces mijenjanja stava prema nacionalnom pitanju, od

2

prvog ustava iz 1946. nadalje. Josip Broz imao je plan da preko djelimičnog zadovoljenja

raznovrsnih nacionalizama u Jugoslaviji omogući izvođenje socijalističke revolucije. Prvi

ustav iz 1946. dodijelio je suverenost republikama, dok su potonji ustavi, ipak, suverenost

povezivali sa narodom. Autor dalje primjećuje kako se u ustavima i ustavnim amandmanima

postepeno mijenja stav prema samostalnosti republika, prvi favoriziraju federaciju u odnosu

na republike, a potonji republike naspram federacije. Ipak, ako bi nacionalizmi zaprijetili

samom održanju Jugoslavije Josip Broz bi se vraćao idealima socijalističkog jugoslavenstva,

kako bi počistio protivnike Jugoslavije i njegove vlasti.

Unutrašnji činioci kratkog trajanja, interaktivna igra srpske, slovenačke i

hrvatske vlade kao nosilaca nacionalnih ideologija

Skicirana je dinamika procesa koji su se odvijali u Jugoslaviji krajem osamdesetih i

početkom devedesetih godina, kako je politika Slobodana Miloševića, koji je pokazao

namjeru da postane novi Tito, ali srpski Tito, uzrokovala reakcije u drugim republikama, u

kojima se počela osjećati etnička prijetnja od Srba. U Sloveniji je reakcija u početku bila

nešto burnija, dok u Hrvatskoj na vlast nije došao HDZ koji je počeo ispunjavati predizborna

obećanja, kao što je mijenjanje nacionalne ravnoteže u policiji i državnoj birokraciji jer su

vjerovali da su Srbi tamo bili prezastupljeni. Milošević je manipulirao strahom koji se javio

kod hrvatskih Srba nakon što je HDZ došao na vlast, oni su se pobunili, Milošević ih je

naoružao, a neki službenici bezbjednosnih službi namjerno su izazivali sukobe u etničkim

miješanim mjestima. Tako su otpočeli sukobi koji su bili na korak do rata, a koje su

rasplamsavale stalne etničke prijetnje i bezbjednosna dilema, kao i pomoć izvana. U tom

trenutku, nakon pada socijalizma i ponovnog ujedinjenja Njemačke Jugoslavija nije više

predstavljala potrebu ni kapitalističkih ni socijalističkih sila.

Ratovi za jugoslavensko naslijeđe i rat za ideološku hegemoniju

U ovom dijelu rada autor prati kako su događaji u Jugoslaviji praćeni i predstavljani u

štampi SAD, Velike Britanije i Srbije prije sukoba sa Zapadom tj. do 25. juna 1991. i tokom

sukoba, tj. od 25. juna 1991. do 5. oktobra 2000. Također je autor predstavio saznanja o

pisanju njemačke štampe, zbog uloga koju je imala u razaranju Jugoslavije. Pri tom je uzeo u

obzir pritisak koji su poznati kolumnisti tog perioda imali na aktivna politička dešavanja(npr.

utjecaj kolumnista The New York Timesa na vlade Georga Busha i Billa Clintona.) Za

angloameričku štampu kaže da je raspad Jugoslavija stavljala u „hladnoratovski diskurs“ te je

prenosila da Hrvatska i Slovenija traže da se Jugoslavija pretvori u konfederaciju nezavisnih

3

država, kako bi se izbjegla dominacija komunističke Srbije, pri čemu se implicira da su

Hrvatska i Srbija demokratske. Makedonija, BiH i Crna Gora se uopšte ne spominju kako bi

se pojednostavio problem u Jugoslaviji. U štampi Srbije zastupljeno je ratnohušačko

raspoloženje prema suprostavljenim nacijama u Jugoslaviji. Već 1992. u zapadnoj štampi je

stvoren diskurs: Srbi su suprotstavljeni i Zapadu i islamskom svijetu, a rat u BiH je

predstavljen kao čista agresija samih Srbijanaca, koji su zloćudni agresori, a ostali su

predstavljeni kao nedužne žrtve. Autor zamjera što se i u tekstovima nastalim nakon 1995.

Srbi spominju samo kao agresori, a nigdje se ne spominju npr. logori koji su bili namijenjeni

držanju i mučenju srpskog naroda. . (OVO UPOTRIJEBI ZA ZAKLJUCAK U OVOM

PODNASLOVU ZNACI NEGDJE OD 132. STR. SE VIDI TO KAKO ON ZAMJERA STO

SU SRBI PŠREDSTAVLČJENI KAO AGRESORI I STO SE NIJE GOVORILO O

ZRTVAMA SRPSKOG NARODA.BLA BLA).

Predviđanje kraja Jugoslavije

Traži se odgovor na pitanje da li je bilo predviđanja kraja Jugoslavije u bilo kojim

stranim ili domaćim izvorima. Što se obavještajnih službi tiče, osim CIA-e, druge nisu

govorile o kraju Jugoslavije. U Njemačkoj je dočim na raznim stranama bilo predviđanja o

kraju Jugoslavije već u decembru 1990. Osim toga, autor je zaključio da je najava za raspad

Jugoslavije bilo i u anglo-američkoj i jugoslovenskoj društveno-naučnoj misli. Do ovog

zaključka je došao analizirajući rad razlišitih naučnih radnika, što jugoslavenskih, što stranih,

od kojih je većina uviđala probleme u Jugoslaviji i predviđala njen raspad. Istina, bilo je i

onih koji su smatrali da se Jugoslavija može spasiti unatoč nagomilanim problemima, a ovi

koji su joj predviđali raspad, imali su drugačija tumačenja procesa koji će do raspada dovesti.

Prvobitna ideološka hegemonija: sukob civilizacija, balkanizam, i kritika

balkanističkog diskursa

Bakić je u ovom poglavlju analizirao djela „Sukob civilizacija“(1993.), Semjuela

Hantingtona i „Balkanski duhovi“(1993.) Roberta Keplena, kako bi spoznao njihovu ulogu u

kapitalističkim društvima SAD i EU vezano za pitanje raspada Jugoslavije. Autor je posebno

detaljno analizirao dva navedena djela, a u nastavku, manje opširno, spominje i druge autore

čiji rad se tiče ove teme, te objašnjava kako se njihovi radovi uklapaju u balkanski diskurs. U

ovom poglavlju autor zaključuje da ideološku hegemoniju o kraju Jugoslavije uspostavljaju

teoretičari i intelektualci u najmoćnijim državama EU u skladu sa interesima održanja realne

4

političke hegemonije vodećih sila. U stvarnosti je u raspadu Jugoslavije ispreplitan okvir

sukoba civilizacija, hladnoratovski okvir i okvir agresor-žrtva sa pripadajućim diskursima.

Srbocentrička hipoteza: ideološka hegemonija o raspadu Jugoslavije

U ovom poglavlju autor detaljno objašnjava nastanak, širenje i osnovne stavove

srbocentričke hipoteze o raspadu Jugoslavije. On kaže da je ovo najutjecajnija hipoteza, a u o

njenoj osnovi je optuživanje Slobodana Miloševića za raspad Jugoslavije i ratove koji su

uslijedili nakon toga. Autor ustvari smatra da je Milošević poslužio kao idealan izgovor za sve

protivnike Jugoslavije da se, neiskreno se prikazujući njenim simpatizerima koje je Milošević

primorao da promijene stav, baš kao što je primorao nesrbe na otcjepljenje, založe za

pravdanje nesrpskih nacionalizama i razbijanje SFRJ pod krinkom „raspada zbog srpske

agresije“. Budući da autor tvrdi da su srbocentričku hipotezu osnovali i proširili novinari i

razni intelektualci, on analizira brojne novinarske izvještaje i naučne radove. U toj analizi

jasna je kritika koju je uputio autorima. O toj kritici, ćemo govoriti kasnije, u zaključku rada,

gdje ćemo se osvrnuti na Bakićev stav o nepravdi koja je o njemu nanešena Srbiji i Srbima.

Srbocentričnoj hipotezi Bakić najviše zamjera to što daje jednostrano objašnjenje raspada

Jugoslavije.

Srbocentrični diskurs samoviktimizacije

Prethodno poglavlje posvećeno je, kako smo vidjeli, objašnjenju srbocentrične

hipoteze, a u ovom autor pokazuje odjeke srbocentrične hipoteze u Srbiji. Kako je to radio u

prethodnom poglavlju, i u ovom predstavlja autore, njihova djela, i daje kritiku onoga što su

pisali. Tu govori o autorima koji su pak pisali o srpskim žrtvama, o nepravdi nanešenoj

Srbima, prije svega kroz rad Haškog tribunala. Nedostatkom ovih djela smatra to što ne

govore i o onome što je „neugodno za Srbe“, kao što su zločini Željka Ražnatovića ili

Vojislava Šešelja, za koje smatra da su sebi uzeli za pravo u ime srpskog naroda ubijati

„druge“. Ovdje autor iznosi svoj stav o tome kako se režim Slobodana Miloševića i

intelektualci koji su stvarali tzv. Memorandum, ne može osloboditi svake odgovornosti za

raspad Jugoslavije, jer oni jesu podsticali srpski nacionalizam, koji je zajedno sa drugim

nacionalizmima u SFRJ spadao u neophodne uslove nestanka Jugoslavije. Sljedeći uslov jesu

vanjskopolitičke okolnosti, jer je Jugoslavija nakon sloma SSSR-a prestala biti evropska

potreba. Zapad je promijenio svoju strategiju u Jugoslaviji i počeo podržavati separatističke

strane. Svi autori koje Bakić u ovom dijelu analizira slažu se s tim da je Jugoslavija razbijena

5

spolja, a srpski nacionalizam se u objašnjenju nestanka Jugoslavije ili prećutkuje ili pravda

kao dogovor na agresiju drugih.

Odstupanje od ideološke hegemonije

Kako sam naslov kaže autor nas ovdje upoznaje sa odstupanjima od ustanovljene

ideološke hegemoniej o nestajanju Jugoslavije. U slučaju odstupanja postoje dva smjera. Prvi

predstavljau teorije Vahtela i Jovića, a koji uglavno su tvrdili da je jedan od razloga nestajanja

Jugoslavije to što ideja Jugoslavenstva, koja je mogla biti spasonosna za Jugoslaviju, nije bila

dovoljno izražena u političkoj i kulturnoj sferi, a da su srpski nacionalizam i Slobodan

Milošević svakako bili loše pojave, ali ne jedine koje su doprinijele raspadu Jugoslavije.

Teorija koju je Džon Oklok uspostavio o nestajanju Jugoslavije u centar stavlja ekonomske

uzroke, modernizacijske procese i spoljne faktore, a suprotstavlja se upotrebi argumenata

„drevne mržnje“ i okviru sukoba civilizacija u objašnjavanju nestajanja Jugoslavije.

6