Metode zaštite od korozije IV – Organske prevlake (premazi)

Predavanje 10

Organske prevlake

Najčešća vrsta zaštitne prevlake su organske prevlake - 75 % svih metalnih zaštićenih površina se zaštićuju na taj način.

Tu spadaju: plastifikacija, gumiranje, bitumenizacija, konzervacija mastima i uljima, premazivanje organskim premazima.

Oblaganje gumom i termoplastičnim masama

Primjenjuje se najčešće kod čelika.

Kod oblaganja gumom predmeti se najprije očiste i premažu gumenim lijepkom. Nakon sušenja lijepka obljepljuje se predmet gumenim pločama i vulkanizira na temperaturi od 100 do 150 ºC u trajanju od 1 do 10 sati.

Kod oblaganja termoplastičnim masama na očišćene predmete nanese se lijepak od plastične mase, te se na to stavljaju folije ili ploče od plastične mase i sve skupa podvrgne grijanju vrućim zrakom.

Organski premazi (eng. Coatings)

Organski premazi su najzastupljeniji način zaštite i nanose se na metalne površine u više slojeva koji čine sustav premaza.

Premazi pasivno - samim svojim prisustvom (pigmenti i vezivo) odvajaju površinu od utjecaja okoline.

Aktivna uloga premaza: pasivizirajuće (stvaranje dodatnog pasivnog filma –

oksida) inhibitorsko (stvaranje inhibitora korozije reakcijom

između pigmenta i veziva ili okoline) neutralizirajuće (pigment neutralizira kiseline) katodno (sprečavanje galvanskih struja - propada premaz

a ne površina).

Željezni pigmenti se upotrebljavaju u bojama od pamtivijeka.

Olovni pigmenti se danas izbacuju iz upotrebe zbog svoje toksičnosti.

Cinkovi pigmenti nisu otrovni i imaju široku primjenu u premazima danas.

Aluminijski spojevi i aluminijski prah se također upotrebljavaju kao pigmenti za podvodne boje, jer čeliku pruža djelomičnu katodnu zaštitu. Silumin - na bazi legura aluminija i silicija.

Crni pigmenti su pigmenti kod kojih crnu boju daje ugljik u obliku grafita ili čađe. Ovi pigmenti mogu biti prirodni i umjetni, a upotrebljavaju se za završne premaze.

Priprema površine prije premazivanja

Da bi se postiglo što čvršće prianjanje premaza neophodno je provesti dobru pripremu površine konstrukcije. Nanošenje boje na nepripremljenu ili loše pripremljenu površinu rezultira nekvalitetnom prevlakom.

Priprema podloge obuhvaća čišćenje i kondicioniranje, jer površina koja se štiti mora biti čista i točno definirane hrapavosti kako bi se uspostavila dobra prionjivost premaza. Čišćenjem se s podloge uklanjaju onečišćenja kao što su masnoće, korozijski produkti, oštećene prevlake, prašina, čađa, pepeo itd. Kondicioniranjem se postiže tražena hrapavost, tj. glatkoća površine.

Zbog toga je na početku potrebno provesti vizualno ocjenjivanje stanja površine.

Za dobro provođenje predobrade površine potrebno je više operacija, a obično su to operacije:

odmašćivanja, mehaničke, kemijske, termičke pripreme podloge.

Postupak odmašćivanja može se provesti:1. trljanjem tkaninom natopljenom u otapalo,2. uranjanjem ili prskanjem predmeta u otapalo, 3. izlaganjem parni otapala, 4. pomoću deterđenata i sapuna i 5. ultrazvučno odmašćivanje. Za odmašćivanje mogu koristiti organska otapala ili lužnate

otopine. Kako je pH-vrijednost lužnatih otopina veća od 11, one su agresivne prema amfotermnim metalima (Al, Pb, Sn, Zn). Amfotermnost je svojstvo metala da se ponaša u nekim slučajevima kao kiselina, a u nekim kao lužina.

Potpunost odmašćivanja ispituje se pri ispiranju pomoću tzv. vodenog testa. Ukoliko na metalnoj površini nastane jednolični vodeni film koji se zadržava barem 30 s, površina je adekvatno odmašćena. U suprotnom, ako se voda povlači s dijela površine uz nastajanje suhih „otoka“ ili ako se skuplja u kapljice, površina je još uvijek masna.

Mehaničkom pripremom površine se uklanjaju korozijski produkti i druga nemasna onečišćenja, a postiže se i određeni oblik, te stupanj hrapavosti površine.

Čišćenje čeličnih površina mlazom abraziva je najdjelotvornija metoda, nakon koje se dobiva optimalno pripremljena površina za nanošenje zaštitnih premaza. Vrsta, oblik i veličina abraziva opisani su u međunarodnim normama ISO 11124 – ISO 11127. Uglavnom se koriste dvije glavne skupine abraziva:

metalni abrazivi (čestice lijevanog željeza i čelika različitog oblika, koji se još nazivaju i sačma) i

mineralni abrazivi - kvarcni pijesak.

U novije vrijeme sve se više koristi metoda čišćenja mlazom mokrog abraziva, tj. kombinacijom suhog abraziva i vode. Ovim se izbjegava štetan utjecaj prašine na zdravlje, smanjuje se potrošnja abraziva i uklanjaju čestice topljive u vodi. U vodu se dodaju inhibitori za sprječavanje korozije nakon čišćenja, koji moraju biti kompatibilni s temeljnim premazom.

Često se za obradu površine koriste i rotacijski alati, kojima se obavlja brušenje i poliranje površine.

Sve glađa površina postiže se stupnjevitom obradom sa sve finijim zrncima abraziva - poliranje površine, pri čemu se primjenjuju finija zrnca s većim polumjerom zakrivljenosti na bridovima, ili rotacijski kolutovi s pastama za poliranje.

Kod ručnog skidanja hrđe primjenjuju se različite čelične četke, strugala, čekić za skidanje hrđe, pištolj s iglom i sl. Ovakav način skidanja hrđe zbog velike količine potrebnog rada je neekonomičan za čišćenje velikih površina, a također ne daje visok stupanj čistoće, pa se primjenjuje samo lokalno te u slučaju malih korozijskih opterećenja.

Kemijsko čišćenje se provodi uranjanjem predmeta u razrijeđenu sulfatnu ili kloridnu kiselinu uz dodatak inhibitora, radi sprječavanja nagrizanja slobodne metalne površine. Postupak je poznat pod nazivom kiselo dekapiranje (nagrizanje). Ponekad se umjesto kiselog dekapiranja provodi lužnato dekapiranje, uranjanjem u vruću 10-20%-tnu otopinu. Za dekapiranje mogu poslužiti i paste (kaše) koje se pripremaju od netopljivih praškova (npr. gline, infuzorijske zemlje i sl.) ili od želatinoznih tvari tj. od tvari koje otapaju korozijske produkte. Nanose se pomoću četki i nakon određenog vremena ispiru vodom uz eventualno četkanje.

Termičko čišćenje se provodi oksiacetilenskim plamenom, pri čemu, zbog različitog toplinskog koeficijenta rastezanja metala i oksida slabi njihova međusobna veza, pa se nastali korozijski produkti mogu lako ukloniti naknadnim mehaničkim čišćenjem. Ova se metoda često koristi za uklanjanje starih zaštitnih prevlaka i premaza.

Načini pripreme brodskog trupa i njegovih tankova mogu biti:a) mokra priprema (mlazom vode pod velikim tlakom),b) suha priprema (pjeskarenje).

Danas se u remontnim brodogradilištima priprema trupa za nanošenje premaza obavlja pjeskarenjem. Iako je postupak suhog čišćenja abrazivnom kvalitetniji, produktivniji i jeftiniji, ima nedostatak što zagađuje sredinu u kojoj se ovi radovi izvode. Prije početka suhe pripreme, površina brodskog trupa treba biti očišćena od ulja i masti, a deblje naslage slojeva boje i korozije treba otkloniti piketiranjem, za što se koriste pneumatski čekići i brusilice.

Nakon toga priprema se kitanjem, brušenjem i otprašivanjem. Prije samog kitanja površinu na koju se kit nanosi potrebno je dobro ohrapaviti i otprašiti. Čak i najmanji djelići prljavštine mogu kompromirati dobar ishod postupka. Površina na koju je kit nanesen ne smije dugo stajati nezaštićena, treba ju premazati što prije.

Tijekom pjeskarenja potrebno je posvetiti posebnu pažnju mjerama sigurnosti i zaštite na radu. Osoblje koje rukuje sapnicama mora biti zaštićeno od ozljeđivanja oklopom od kevlara. Tijekom pjeskarenja dolazi i do mrvljenja samog kvarcnog pijeska, čije se sitne čestice lako mogu udahnuti, pa osobe koje rukuju sapnicama moraju imati hermetički nepropusnu zaštitnu kacigu na glavi. Zaštitna kaciga povezana je preko fleksibilnog crijeva s posebnim kompresorom, koji opskrbljuje osoblje čistim zrakom za disanje, daleko od opasnog područja.

Nakon čišćenja potrebno je ustanoviti da li je postignuta odgovarajuća čistoća površine. Kontrola se najčešće provodi uspoređivanjem površine s referentnim fotografijama.

Najpoznatiji način utvrđivanja stupnja očišćenosti površine je prema normi ISO – SIS 8501–1. Ova ISO norma također sadrži niz fotografija čeličnih površina očišćenih i s plamenom.

Prvi temeljni premaz potrebno je nanijeti odmah nakon pripreme površine, po mogućnosti još istog dana kad je priprema provedena.

Nanošenje organskih premaza

Nanošenje premaza je opisano u uputama proizvođača i o tome će ovisiti debljina i izgled premaza. Prije nanošenja premaza potrebno je proučiti sve upute i upozorenja koja se nalaze na poleđini ambalaže premaza. Premazna sredstva treba ispravno skladištiti na temperaturi od 0 do 30ºC.

Nanošenje premaza je važan proces te ima ključne čimbenike: mikro klima tokom nanošenja, aplikacijska oprema (vrsta i stanje), stvrdnjavanje premaza, te stručnost osoba koje izvode proces, kontrola kvalitete premaza (Quality Control).

Opće karakteristike boje EH 2350

Predstavnik proizvodača premaza daje savjete, provodi kontrolu i inspekcijske preglede pripreme površine i samog bojenja.

Način primjene

Nanošenje premaznih sredstava na podloge redovito se obavlja višeslojno uz potpuno ili djelomično sušenje prethodnog sloja, a ponekad i uz njegovu mehaničku obradu. Potrebno je pridržavati se minimalnih i maksimalnih vremena međusušenja. Kod dvokomponentnih premaza potrebno je pomiješati komponente (premaz i katalizator polimerizacije), u omjeru koji je propisao proizvođač i nanijeti premaz. Treba voditi računa da se premaz nakon miješanja nanese što prije, jer se u premaz već nakon dva sata skruti toliko, da je nanošenje gotovo onemogućeno

Veziva slojeva koji se dodiruju moraju biti istovrsna ili kompatibilna tj. međusobno podnošljiva, a također je nužna i kompatibilnost između podloge i temeljnog premaza.

Pripremu površine prije nanošenja svakoga sloja i nanošenje zaštitnih premaza važno je izvoditi u propisanim okolišnim uvjetima. Potrebno je stoga mjeriti parametre okolice i to:

relativnu vlažnost zraka (mora biti manja od 85 posto) i točku rosišta (dew point) - temperatura čelika mora biti

najmanje 3°C viša od točke rosišta, ako bi se izbjegla kondenzacija. To se može provjeriti: krpom navlažiti površinu i ako se ona osuši nakon 10 do15 minuta, može se započeti s bojenjem.

Prije nanošenja boje površina mora biti čista i suha! Bojiti valja za suha vremena, kada su temperature iznad 5°C, izbjegavajući direktan utjecaj sunčevih zraka. U zatvorenim prostorijama prilikom nanošenja i sušenja boje treba osigurati odgovarajuću ventilaciju.

Pravilan izbor metode bojenja bitno utječe na cjelokupnu zaštitu površine (brzinu zaštićivanja i kakvoću izvedene operacije).

Načini nanošenja: kistom i četkom, valjcima, prskanje pištoljima na zrak, vruće prskanje, elektrostatsko štrcanje, umakanje, prelijevanje.

Premazivanje kistom i četkom je najrašireniji i najjednostavniji oblik nanošenja premaza. On se primjenjuje kod manjih površina jer je vrlo skup, zbog velikog utroška zaštitnog premaza i malog učinka radnika koji provodi bojanje. Prednost ovog načina je da se četkom popune neravnine i premaz se utrlja u površinu.

Nanošenje valjcima može biti ručno i strojno. Može se rabiti samo na ravnim površinama, te nema širu primjenu osim u industriji ambalaže. Učinak rada ovim načinom je veći nego prethodnim, ali lošiji nego svi ostali.

Prskanje pištoljima na zrak je industrijski način nanošenja premaza koji se danas vrlo mnogo uporabljuje. Prskanje može biti strojno ili ručno, a oba imaju velik učinak rada, ovisno o veličini sapnice i količini zraka na raspolaganju. Problem ovog načina nanošenja premaza je u:

gubitku boje - i do 75%, raspršivanju i nejednoličnoj debljini prevlake. Ovaj način je raširen u brodogradnji, uz zabranu bojanja

kada puše vjetar, da bi se smanjio gubitak boje i očuvao okoliš.

Prskanje se obavlja pomoću komprimiranog zraka, pod tlakom od 1-8 bara, sa sapnicom pištolja na udaljenostima do 0,5 m. Ručno prskanje je prskanje sa prenosivim pištoljima koji mogu imati spremnik boje na sebi (manji pištolji) ili su sa većim spremnikom boje povezani fleksibilnim crijevom. Automatsko prskanje je prskanje sa fiksnim pištoljima gdje predmeti prolaze obješeni ja pokretnoj traci. Premaz se nanosi serijski, spremnik je vrlo često jedan za više pištolja.

Vruće prskanje koristi dobre osobine prskanja i zagrijavanja premaza. Kako premazi na povišenoj temperaturi imaju znatno manji viskozitet, vruće prskanje se provodi pri temperaturama od 55 – 70 C. Tada se može upotrebljavati premaz sa manje otapala, samim time i jeftiniji, čime se povećava debljina sloja, a smanjuje broj premaza.

Elektrostatsko štrcanje je postupak koji kombinira prskanje bojom sa Coulombovim efektom. Radi se u zatvorenim prostorima gdje se na predmete koji vise na pokretnoj traci narine vrlo visok napon (oko 100 000 V) istosmjerne struje, a drugi pol nabija kapi pri prskanju preko centrifugalnog diska raspršivača. Kapljice bivaju privučene suprotnim polom i to smanjuje potrošnju premaza do 50%. Kvaliteta ovih premaza je vrlo dobra, film je jednoličan, a cijeli postupak je automatiziran. Mane ovog načina su rizici od zapaljenja kada se radi sa visokozapaljivim otapalima i cijena uređaja koji mora imati posebne sigurnosne uređaje.

Umakanje je bojanje koje se vrši kod manjih dijelova uglavnom u serijskoj ili tračnoj proizvodnji. Vrši se strojno i ručno. Mana je što su potrebne kade za umakanje i podizanje predmeta, te se time limitira veličina predmeta koji se mogu bojati. Tokom nanošenja boje umakanjem troši se više razrjeđivača nego kod premazivanja, a postoji opasnost od nejednoličnog nanošenja i curenja premaza.

Prelijevanje bojom je postupak koji se provodi u zatvorenim prostorijama, gdje se površina metala prelijeva tekućim premazom. Po završetku prelijevanja površina se obrađuje u atmosferi koja mora biti zasićena razrjeđivačem. Prednosti ovog načina nanošenja su vrlo mali gubici, dobra i jednolična prevlaka, a nedostaci su zahtjevni lakovi i razrjeđivači i posebni sigurnosni zahtjevi.

Premaz ne smije biti pretanak jer će to rezultirati preuranjenom korozijom bilo zbog rupica u sloju ili nedovoljne debljine. Premaz ne smije biti ni predebeo jer zadržava otapala, smanjuje prijanjanje, puca i sl. Zbog varijacija u debljini sloja tokom ručnog nanošenja bolje je nanijeti više slojeva premaza nego manje jer će dati bolju zaštitu u slojevima iste debljine. Odstupanja/varijacije u apliciranju svakog sloja se izravnaju dodavanjem dodatnog premaza.

Izdašnost – proračun količine potrebne bojeIzdašnost premaza ovisi o tome nanosi li se boja u tanjem ili

debljem sloju. Bitna je za procjenu potrebne boje (u fazi nabave). Nanošenje boje na hrapavu površinu zahtijeva veću potrošnju nego kad je u pitanju glatka površina. Određena količina boje zasigurno će ostati u kantici, na kistu, valjku ili opremi za raspršivanje, pa kod izračuna količine boje valja u obzir uzeti i taj gubitak.

Ispitivanje svojstava premaza

Boje i lakovi se ispituju kako bi im se ustanovila svojstva i ponašanje pri nanošenju i upotrebi, kao i svojstva i osobine njihovog zaštitnog filma.

Ispitivanje se vrši raznim postupcima i tako se utvrđuju debljina sloja, tvrdoća, otpornost prema UV zrakama,otpornost prema habanju, prianjanje, propusnost, apsorpcija,...

Ispitivanje premaza se standardizira, te se nakon ispitivanja rezultati mogu uspoređivati. Prilikom ispitivanja vodi se računa i o načinu nanošenja i sušenja.

Koženje je svojstvo premaza da stvara kožicu. Ovo svojstvo ovisi o premazu, te se regulira raznim aditivima, sikativima i razrjeđivačima.

Taloženje je osobina da se krute čestice premaza talože tijekom stajanja. Kod uljnih boja ova osobina je izražena, dok je kod lakova zanemariva. Taloženje je neželjena osobina jer premaz taloženjem gubi svoje sastojke i osobine, i važno je da li se talog može ponovno umiješati u premaz, te da li je to lako izvedivo ili ne.

Ton boje i izgled boje se utvrđuje na uzorcima na danjem svijetlu. Kod lakova se utvrđuje da li su bistri ili mutni, sjajni,...

Postojanost prema svijetlu je osobina da boja izdrži izlaganje svijetlu bez izbjeljivanja. Ispituje se tako da se podloga izloži djelovanju prirodnog ili umjetnog svijetla određeno vrijeme, te se zatim usporedi sa bojom koja nije bila izložena svijetlu.

Debljina sloja je jedan od osnovnih parametara premaza.

Debljina suhog sloja premaza vrlo je važan parametar za određivanje kvalitete izolacije metalne površine. Pri ocjenjivanju premaza treba mjeriti njegovu lokalnu debljinu na onim mjestima gdje se očekuje najmanja debljina, s obzirom da je kvaliteta premaza definirana upravo tom minimalnom debljinom. Takvo mjesto je lako odrediti mjerenjem debljine prevlake na nekoliko mjesta, pri čemu pomaže i načelno poznavanje raspodjele debljina koje ovisi o profilu predmeta i o načinu nanošenja premaza.

Debljina sloja se mjeri na više načina, npr vaganjem prije i poslije nanošenja, skidanjem prevlake i mjerenjem mikrometrom,... . Pri izboru metode za mjerenja debljine premaza treba voditi računa o tome da svaka metoda daje dovoljno točne rezultate samo u određenom intervalu, koji se može ustanoviti eksperimentalno, a često ga navode i proizvođači mjernih uređaja.

Korozijska otpornost raste kod većine premaza povećanjem debljine, ali rastu i proizvodni troškovi, pa je pouzdano poznavanje minimalne vrijednosti debljine premaza potrebno iz ekonomskih razloga.

Sposobnost nanošenja se utvrđuje ispitivanjem u praksi. Time se određuje viskozitet (količina otapala) i propisuju dozvoljene granice viskoznosti za određeni premaz i određen način nanošenja. Za mjerenje viskoziteta se koriste razni uređaji kao Stormerov uređaj, turboviskozimetar, mobilometar, Hopplerov uređaj,...

Sposobnost sušenja ovisi o debljini premaza, njihovom broju, vlažnosti i temperaturi atmosfere, svijetlu,...Ova sposobnost se može odrediti laički prstom, a postoje i metode točnog određivanja ove sposobnosti.

Sposobnost pokrivanja je sposobnost premaza da prekrije površinu i da se ne vide premazi ili površine ispod njega. Premazi koji bolje prekrivaju trebati će manje slojeva da bi prekrili površinu.

Prianjanje je sposobnost premaza da prianja na površine, odnosno da se lijepi na površine. Prianjanje je jedno od najvažnijih svojstava premaza, a ovisi o:

kvaliteti pripreme površine i kompatibilnosti premaznih sredstava.

U slučaju dvokomponentnih premaza ovisi o odnosu korištenih komponenti.

Ispitivanjem prianjanja se mjeri sila potrebna da se premaz skine sa neke površine.

Tvrdoća je osobina premaza da bude otporan prema mehaničkim oštećenjima. Mjeri se posebnim aparatima ili olovkama za mjerenje tvrdoće.

Otpornost prema habanju je osobina materijala da bude otporan na dinamička ponavljajuća opterećenja. Ova osobina je važna pri ispitivanju prevlake, pri brusnim lakovima i emajlima,... Ispituje se pomoću pijeska koji se iz lijevka ispušta na premaz pod kutom 45 sa visine 1m, te se mjeri vrijeme potrebno da se premaz probije. Osim ovog načina može se otpornost mjeriti i raznim brusnim aparatima.

Otpornost na udar je osobina da premaz izdrži udar bez pucanja. Ispituje se ispuštanjem kalibriranih kugli sa određene visine.

Elastičnost premaza je sposobnost premaza da se odrezane vrpce premaza mogu saviti u smotak i razviti. Ukoliko to ne mogu, govorimo o krtosti premaza.

Deformacija je osobina premaza da izdrži naprezanja bez stvaranja pukotina. Deformacija se ispituje savijanjem premaza na za to predviđenim kalupima.

Adsorpcija je osobina da se na površini premaza nakuplja vodena para u koncentraciji većoj nego što je u atmosferi. Mjeri se prirastom težine premaza na kojeg djeluje vlažni zrak.

Apsorpcija je osobina da premaz upija tvari iz svoje okoline. Mjeri se prirastom težine premaza na kojeg djeluje voda.

Vremenska postojanost je vrlo važna osobina svih prevlaka. Njom se iskazuje otpornost prevlake na vremenske utjecaje.

Kako se vremenski utjecaji ne mogu jednoznačno odrediti, postojanost se mjeri i računa na osnovu serije ispitivanja tijekom kojih će prevlaka biti izložena utjecaju raznih plinova i tekućina, pod različitim tlakovima i temperaturama, zatim utjecaju svijetla,i tako redom. Po završenom ispitivanju uzorak se pregledava da bi se ustanovio stupanj korodiranosti koji se kreće od 10 do 0.

Propusnost (poroznost) je osobina premaza da propušta određene plinove ili tekućine. Ispituje se tako da se film premaza izloži plinu ili tekućini sa jedne strane i da se mjeri prolaz tog plina ili tekućine kroz film. Ona bitno utječe na zaštitno djelovanje premaza, pogotovo kada se radi o agresivnim sredinama ili uvjetima visoke vlažnosti.

Granična vrijednost poroznosti premaza određena je kao maksimalni broj pora po jedinici površine (npr. na 1 dm2), i to bez obzira na veličinu pora, što, bez sumnje, nedovoljno karakterizira poroznost. Propisani broj pora mora biti to niži, što su agresivniji uvjeti kojima će biti izloženi prevučeni predmeti. Oštećenja premaza moguće je otkriti ispitivanjem poroznosti.

Instrument pogodan za određivanje poroznosti naziva se Holiday detector (eng. holiday = oštećenje, rupa u izolacijskoj prevlaci, kod nas također prihvaćen naziv holidej detektor - HD)..

Kontrola izgleda i mjerenje debljine prevlaka

Vrlo je važna kontrola izgleda prevlaka, jer uočeni nedostaci ukazuju na pogreške u tehnologiji i mogućnost ispravljanja.

Vizuelna opažanja su najosnovnije metode ispitivanja korozije. Saznaje se kakvog su oblika, sastava i količine nastali korozijski produkti, kao i stanje metalne površine. Ocjena koja se pritom može dati je ova:

bez tragova korozije; slabi znakovi korozije, slabo napadnuta površina, tanki slojevi

korozijskih produkata; slaba korozija, tanki slojevi preko veće površine i u

međuprostorima ili udaljena slabo nagrizena mjesta; srednja korozija, jasno uočljivi slojevi i lako primjetljiva nagrizena

mjesta; jaka korozija, potpuno korodirana površina s debljim slojem

korozijskih produkata.

Opis stanja utvrđenog vizualnim pregledom površine sadrži što više brojčanih pokazatelja i fotografsku dokumentaciju. Pri kontroli izgleda mogu se kao brojčani pokazatelji kakvoće prevlake odrediti učestalost (gustoća) pogrešaka, kao što su mrlje, udubine, izbočine, šupljine i raspukline, po jedinici površine i udio površine zahvaćen tim nedostacima. Od koristi mogu biti i podaci o duljini i obliku raspuklina, te o dimenzijama pogreške.

Posebnu pozornost valja obratiti na: bridove i površine uz njih, zavare i obližnje zone toplinskih nijansi, preklope, procijepe i sl.

Pri kontroli prevlaka najvažnije je mjerenje njihove debljine. Pretanke prevlake nisu trajne, a predebele prevlake su skupe i često slabo prianjaju na podlogu zbog unutarnjih napetosti.

Za mjerenje debljine prevlaka služe: nerazorne i razorne metode.

Nekima se od njih određuje prosječna debljina na stanovitoj većoj površini, a drugima lokalna debljina na odabranom mjestu.

U tehnici se najšire primjenjuju nerazorni postupci za ispitivanje lokalne debljine u nekoliko mjernih područja između 0,l mm i 10 mm. Oni se temelje na razlikama fizikalnih svojstava prevlaka i podloga, a dijele se na:

magnetske metode, metodu vrtložnih struja, metodu povratne disperzije β-zraka, metodu rendgenske fluorescencije, kapacitivnu metodu, optičke metode, metodu povećanja dimenzija, prirasta mase i druge.

Npr. galvanske su prevlake, npr. uz rubove često "spaljene" zbog prevelike lokalne gustoće struje, tj. površina je tamnija a izlučuju se i bradavice i ljuskice te spužvaste ili praskaste nakupine. Neobične nijanse galvanskih prevlaka obično ukazuju na onečišćenje kupelji stranim metalima, mrlje na pogreške pri predobradi, ispiranju ili sušenju, hrapavost prevlaka na zamućenost kupelji, raspucanost i udubine (galvanski pitting) na prevelike koncentracije dodataka za sjaj itd. Previše razrjeđivača uzrokuje tragove cijeđenja kapi (tzv. curkove), vodikova bolest čelika zbog neispravnog dekapiranja izaziva "riblje ljuske" na emajlu i sl.

Pitanja za ponavljanje

1. Koje organske prevlake poznajete? 2. Uloga organskih premaza? Mane i prednosti? Kako ih

dijelimo?3. Opišite kako premazi štite površinu od korozije (aktivno i

pasivno)?4. Koje su osnovne komponente premaza? Čemu služe?

Navedite dva načina otvrdnjavanja veziva.5. Kako se mogu provesti odmašćivanje, mehanička, kemijska i

termička priprema? 6. Što je amfotermnost?7. Kako se provodi ocjena pripreme površine prije nanošenje

premaza?8. Navedite načine nanošenja premaza. O čemu ovisi izbor

metode nanošenja? Najčešće metoda i njene mane i prednosti?

9. O čemu sve treba voditi računa prilikom nanošenja premaza (kompatibilnost, debljima premaza i uvjeti okoline)?

10. Što je tiksotropnost i zašto je bitna?11. Što diktira izbor premaza?12. Ispitivanje svojstava prevlaka? 13. Kako se provodi kontrola izgleda i mjerenje debljine

prevlaka?