31
INTERNATIONAL UNIVERSITY TRAVNIK INTERNACIONALNI UNIVERZITET TRAVNIK INTERNACIONALNI UNIVERZITET TRAVNIK PRAVNI FAKULTET TRAVNIK SEMINARSKI RAD METODE ISTRAŽIVANJA TEHNIKE I POSTUPCI

Metodologija Naucno-Istrazivackog Rada

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Metode istrazivanja,tehnike i postupci

Citation preview

Page 1: Metodologija Naucno-Istrazivackog Rada

INTERNATIONAL UNIVERSITY TRAVNIK

INTERNACIONALNI UNIVERZITET TRAVNIK

INTERNACIONALNI UNIVERZITET TRAVNIK

PRAVNI FAKULTET TRAVNIK

SEMINARSKI RAD

METODE ISTRAŽIVANJA

TEHNIKE I POSTUPCI

Mentor: Student:

Prof. Dr. Asib Alihodžić Biković Arnad

Travnik,januar 2015

Page 2: Metodologija Naucno-Istrazivackog Rada

Sadrzaj:

1. UVOD............................................................................................................................32. METODE ISTRAZIVANJA, TEHNIKE I POSTUPCI...............................................52.1 NAUCNO POSMATRANJE.......................................................................................52.2 NAUCNI EKSPERIMENT..........................................................................................62.3 NAUCNO ISPITIVANJE.............................................................................................82.3.1 MJERNE KARAKTERISTIKE INSTRUMENATA.........................................102.3.1.1 VALJANOST....................................................................................................102.3.1.2 POUZDANOST................................................................................................132.3.1.3 OSJETLJIVOST...............................................................................................16

2.4 INFORMATICKA METODA....................................................................................172.5 METODA ANALIZE SADRZAJA............................................................................192.6 METODA STUDIJE SLUCAJA................................................................................20

3. ZAKLJUCAK...............................................................................................................214. LITERATURA..............................................................................................................22

2

Page 3: Metodologija Naucno-Istrazivackog Rada

1. UVOD

Metoda istraživanja je put kako doći do naučnog saznanja, odnosno predmet nauke metodologije. Ovde će biti korišćena sistematizacija (putevi pristupa naučnom saznanju) profesora Bogdana Sešića , pri čemu se naučne metode klasifikuju prema nivoima opštosti, od posebnih naučnih metoda do metoda istraživanja.

Autori Koen i Najgel ističu tri najčešće korišćene nenaučne metode:

1. metoda upornog ponavljanja stavova ili metoda istrajnosti,2. metoda pozivanja na autoritet, i3. metoda intuicije (mi treba da utvrdimo naga verovanja pozivanjem na stavove koji su

"očigledno istiniti" i u koje, prema tome, nema mesta sumnji).

Ispravnost naših stavova može da bude dovedena u pitanje ako se u datom momentu velika većina izjasni suprotno našim stavovima. Veći dio našeg znanja stečeno je verovanjem u autoritete (verovanje učitelju, direktoru, itd.). Verovanje nije naučni iskaz.

Pojam intuicije se ne isključuje u procesu istraživanja i razvoja. On se često koristi da označi naslućivanje rješenja ili iznenadne "iskre", koje su najčešće rezultat dugotrajnog i usmerenog misaonog istraživanja.

Struktura naučne metode, u većini slučajeva, ima nekoliko faza:

1. uočavanje problema,2. postavljanje hipoteze,3. proveravanje hipoteze - verifikacija, i4. praktična primjena rješenja.

Metode istrazivanja:

I. Posebne naučne metode i postupci:

1. Analitifiko - sintetička metodu2. Metoda apstrakcije i konkretizacije 3. Metoda apstrakcije i specijalizacije4. Metoda klasifikacije5. Metoda indukcije i dedukcije6. Druge metode

3

Page 4: Metodologija Naucno-Istrazivackog Rada

II. Opste naucne metode:

1. Metoda modjelovanja2. Statistička metoda3. Analitičko - deduktivna metoda4. Metoda crne kutije5. Druge metode

III. Metode, tehnike i postupci:

1. Naučno posmatranje2. Naučni eksperiment3. Naučno ispitivanje4. Informatička metoda5. Metoda analize sadržaja6. Metoda studije slučaja7. Druge metode

U nastavku ovog seminarskog rada obradit cemo trecu kategroiju metoda istrazivanja a to su metode,tehnike i postupci.

2. METODE ISTRAZIVANJA, TEHNIKE I POSTUPCI

4

Page 5: Metodologija Naucno-Istrazivackog Rada

2.1 NAUCNO POSMATRANJE

Naučno posmatranje je sistemsko opažanje u cilju otkrića novih činjenica ili proveravanja naučnih hipoteza. Kao metođ istraživanja, to je način prikupljanja podataka putem neposrednog čulnog opažanja. 1

Posmatranje može biti:

1. objektivno (stepen postignutog saznanja),2. potpuno,3. prijecizno (tačno posmatranje), i 4. sistemsko.

Predmeti naučnog posmatranja mogu biti:

1. spoljne pojave (ekstrospekcija), 2. koje se mogu čulno opažati, i3. unutrašnje pojave (introspekcija).

Egzaktnost je potpuna prijeciznost posmatranja kada se postigne najviši stepen tačnosti posmatranja.

Metoda naučnog posmatranja može da predhodi svakoj drugoj metodi, a prije svih eksperimentalnoj metodi. Ona nema vrednost eksperimenta.

Podela naučnog posmatranja je veoma složena, Ovde se navodi sledeća klasifikacija:

1. neposredno posmatranje (istraživač putem čula, uspostavlja kontakt sa objektom posmatranja),

2. shveobuhvatno posmatranje (predmet posmatranja je neka složena i dugotrajna pojava),

3. masovno posmatranje (predmet posmatranja je neka masovna pojava), i4. posmatranje pojedinih slučajeva (predmet posmatranja su retki i jedinstveni

fenomeni). Ovo je tzv. pojedinačno posmatranje.

Sprovodenje posmatranja može se obaviti kroz nekoliko koraka, pri čemu osnovu čini sistemsko belezenje podataka i njihovo klasifikovanje.

Pored ovoga, treba definisuli i način uspostavljanja kontakta sa sredinom i situacijom u kojoj će posmatranje biti izvedeno.

1 Prof.dr. Asib Alihodžić, Mr. Maja Bunjevac, Mr. Bajruzin Planjac, Metodologija naucno-istrazivackog rada, Tesanj, 2015 str 123

5

Page 6: Metodologija Naucno-Istrazivackog Rada

Istraživanje, takode, podrazumeva predhodnu selekciju i obuku posinatrača. istraživač obično beleži i svoje komentare, tako da sagledava svoj saznajni put i pogreške na njemu.

2.2 NAUCNI EKSPERIMENT

Eksperiment u osnovi predstavlja pokušaj i posmatranje. Naučni eksperiment je metoda praktično - teorijskog saznanja, čiju strukturu čine:

1. eksperimentator (pojedinac ili grupa istraživača koji vrše eksperiment),2. predmet eksperimenta (pojave i procesi stvarnosti; njihovi kvaliteti,

kvantiteti, mere, načini nastanka, promjene i drugo),

3. sredstva eksperimenta (materijali eksperimenta, instrumenti, uređaji,mašine, postrojenja i drugo),

4. postupci eksperimenta (odabiranje vrste ogleda, izdvajanje oglednegrupe, teorijsko - praktične operacije, postavljanje hipoteza i njihova provera),

5. eksperimentalni proces (uslovi eksperimentalne situacije, fizički ihemijski procesi i drugo),

6. rezultati eksperimenta, i7. interprijetacija rezultata eksperimenta i izvođenje naučnih pretpostavki i zakona.

Planiranje naučnog eksperimenta je podešavanje pojava lako da eksperimentalni proces "odgovori" na određeno pitanje i da se izvrši organizovanje ogleda [26].

Eksperimenti mogu biti:

1. prirodni (ispitivanje u igri ili snalažljivosti u resavanju praktičnihzadataka),

2. veštački (ispitivanje inteligencije pomoću testova),3. simulacioni, i4. eksperiment u laboratorijskim uslovima.

U veštačkom eksperimentu se mogu menjati uslovi ogleda u cilju ostvarivanja postavljenog zadatka.

Jedna od vrsta veslačkog eksperimenta je i Modelovanje, odnosno modelni eksperiment, o čemu je bilo govora u predhodnim poglavljima.

6

Page 7: Metodologija Naucno-Istrazivackog Rada

Osnovna saznajna uloga eksperimentalnih metoda se sastoji:

1. u proveri hipoteza, činjenica i zakona i u njihovom odbacivanju,korekciji ili prijetvaranju u zakone,

2. u postavljanju novih hipoteza,3. u proveri ranije utvrđenih zakona, i4. u otkriću novih činjenica i novih zakona.

Ova metoda oslanja se na isključivo iskustvo u korišćenje klasične metode indukcije.

Između zamisli i materijalnog ostvarenja postoji razlika, izvesno odstupanje.

Eksperiment kao specijalan oblik prakse treba da utvrdi u čemu je i kolika je razlika između misaonog i stvarnog . Merenja su sastavni dio svakog eksperimenta.

Prvi korak u eksperimentalnom istraživanju može da bude uspesno mehaničko shvatanje po kome jedan uzrok ima jednu posledicu. U najvećem broju slučajeva i u različitim oblastima istraživanja koriste se tzv. test funkcije na ulazu u sistem.

Sledeći koraci u istraživanju mogu da budu usmereni na upoznavanje funkcionisanja sistema. Zadatak različitih, više ili manje razrađenih i primenljivih metoda eksperimentalnog istraživanja jeste upućivanje istraživača na moguće postupke eliminacije.

Eksperimentalna metoda primenjuje se danas vrlo široko u gotovo svim oblastima nauke, pa se može dati i posebna definicija eksperimenta: "Eksperiment je planirano i kontrolisano praktično dejstvo na objekt istraživanja kako bi se na materijalnoj ravni izvršila konfrontacija misaonih proizvoda (hipoteza, projekata, strategija i drugo) sa prirodnim, odnosno tehničkim strukturama i proučavanjem ponašanja predmeta istraživanja smanjio broj otvorenih pitanja ".

Kao nepotpuna eksperimentalna metoda, često se u literaturi pominje empirijska metoda, u kojoj pristupamo istraživanju bez postavljanja naučne hipoteze.

Ovde treba reći da se kao dio svakog eksperimenta mora tretirati postupak merenja. Obično struktura postupaka merenja sadrži:

1. memi objekt - nosilac meme veličine,2. memi signal - primarni signal,3. prijemnik signala,4. merni signal (prijeslikani signal),5. korekturni član - računski element,6. korigovani prijeslikani signal,7. optički instrument - pokazivač,8. merna vrednost,9. registrevanje, memorisanje,10. obrada podataka (računar), i

7

Page 8: Metodologija Naucno-Istrazivackog Rada

11. očitavanje.

Danas je u primeni veliki broj metoda (i postupaka) tehničke dijagnostike koje se mogu koristiti u svim eksperimentima.2 Svaka od metoda predviđa primenu posebne instrumentacije (kontrola radnih parametara mašina; kontrola vibracija i buke; ultrazvuk, gamagrafija i radiografija; kontrola produkata habanja i sagorevanja; kontrola električnih parametara; kontrola korozije...).

2.3 NAUCNO ISPITIVANJE

Ispitivanje je u suštini postupak prikupljanja podataka posredstvom verbalne komunikacije, koja se uspostavlja između istraživača i lica za koje se prijetpostavlja da te podatke može da pruži .

Osnovna podela naučnog ispitivanja je:

1. direktno ispitivanje (prikupljanje podataka u kome je ispitanik unapred obavešten o činjenici da se podvrgava ispitivanju),

2. indirektno ispitivanje (ispitanik nije unapred obavešten o ispitivanju),3. blaga ispitivanja (ispitivač sa ispitanikom uspostavlja prisni kontakt),

2 Adamović,Ž., Tehnička dijagnostika, Zavod za udžbenike, Beograd, 1998

8

Page 9: Metodologija Naucno-Istrazivackog Rada

4. neutralno ispitivanje (karakteriše odnos formalne, poslovne učtivosti između ispitivača i ispitanika), i

5. stroga (oštra) ispitivanja (strog odnos ispitivača prema ispitaniku slično sudsko - istražnom postupku, pri čemu se mogu postavljati "unakrsna pitanja" i slično).

Dve su osnovne tehnike ispitivanja:

1. intervju (putem naučnog razgovora između ispitivača i ispitanika dolazi se do podataka značajnih za istraživanje; to mora da bude susret "lice u lice" i da postoji specifična svrha koja mora biti poznata intervjuisti), i

2. anketa (do potrebnih podataka dolazi se tako Što ispitanik samostalno popunjava predhodno priprijemljen obrazac s pitanjima; to je istraživački postupak kojim se ispitanicima postavljaju pitanja u vezi sa činjenicama od naučnog interesa).

U literaturi se često navodi i klasifikacija intervjua:

1. činjenički intervjui (obezbeđuju kvantitativne podatke o predmetuintervjuisanja),

2. dijagnostički intervjui (dijagnoza stanja predmeta intervjuisanja), i3. terapeutski intervjui (modifikovanje stavova i ponašanja intervjuisanog).

Intervjui mogu bili i neusmereni (nije priprijemljena osnova za razgovor) i usmereni (priprijemljena osnova za razgovor).

9

Page 10: Metodologija Naucno-Istrazivackog Rada

Usmereni intervjui mogu biti dirigovani gde su ograničena prava ispitanika i ispitivača. Ispitivanje može biti pojedinačno, grupno i kolektivno.

Ankete se mogu koristiti u neograničenom broju problema. Ona, pored opštih, ima i svoje posebne ciljeve. Sprovodi se sama za sebe, odnosno "ad hock" istraživanje. Njome se najčešće doseže prvi nivo saznanja, naučne deskripcije. Kao osnovno svojstvo ankete jeste postojanje upitnika (obrazca) čijim se popunjavanjem dobijaju tražena obaveštenja. Konstrukcija upitnika je važna operacija i ona zaslužuje posebna pravila koja se odnose na strukturu ispitanika, oblik pitanja, obim upitnika, vrstu podataka koja se prikuplja i drugo.

Pitanja i njihov smisao treba da budu jasni ispitanicima, a svojom formulacijom i sadržajem treba da se odnose na sam predmet istraživanja. Ona mogu biti:

1. otvorena pitanja (ispitanik slobodno može da formuliše odgovor) i2. zatvorena pitanja (ispitanik bira jednu ili više ponuđenih alternativa odgovora).

Ovde treba pomenuti i tehnike skaliranja kao forme ankete koja se primenjuju kod serije podataka koje treba urediti u kontinualan niz (na pojave koje čine kontinuum).

2.3.1 MJERNE KARAKTERISTIKE INSTRUMENATA

Konstrukcija testova i upitnikaličnosti složen je postupak. Ti mjerni instrumenti moraju ispunjavati određene uvjete. Temeljni uvjet je ispunja- vanje određenih metrijskih karakteristika. Te bi karakteristike trebale u principu ispunjavati i skale procjene, ali također i anketni upitnik. Za praktičnu primjenu testova i upitnika ličnosti potrebne su i norme. Norme se određuju postupkom baždarenja.

Četiri su temeljne mjerne karakteristike:

1. valjanost2. pouzdanost3. Osjetljivost4. objektivnost

2.3.1.1 VALJANOST

Mjerni instrument je valjan ako mjeri ono što smatramo da mjeri. Pitanje koje se postavlja je: Sto instrument mjeri? Uz to pitanje, važno je i pitanje; Koliko dobro mjerni instrument mjeri to što mjeri? To pitanje povezuje valjanost i pouzdanost. Valjanost i pouzdanost smatraju se najvažnijim metrijskim karakteristikama. Zašto se i drugo pitanje

10

Page 11: Metodologija Naucno-Istrazivackog Rada

postavlja kada je riječ o valjanosti? Ako točno utvrdimo što neki instrument mjeri, ali utvrdimo da to što mjeri, mjeri loše, nećemo moči tvrditi da se radi o valjanom mjernom instrumentu. To, drugim riječima, znači da uz valjanost obvezno moramo imati i podatak o pouzdanosti mjernog instrumenta. Postoji više vrsta valjanosti odnosno načina na koji se va-ljanost utvrđuje.

Glavne vrste valjanosti jesu:

1. sadržajna valjanost2. konstruktna valjanost3. kriterijska valjanost

Sadrzajna valjanost

Postupak utvrđivanja sadržajne valjanosti sastoji se u sadržajnoj t logičkoj analizi čestica instrumenta. Taj postupak određivanja valjanosti najprikladniji je za testove znanja i za testove kojima se ispituje koliko su ispitanici ovladali specifičnim vještinama (A. Anastasi, 1968). Stručnjaci za područje za koje je instrument konstruiran procjenjuju je li izvršen dobar odabir čestica od svih mogućih koje dolaze u obzir. Dobar odabir znači da su proporcionalno zastupljeni svi dijelovi predmeta mjerenja i da nema čestica koje nisu relevantne za predmet mjerenja.3

Konstruktna valjanost

Konstruktna valjanost obuhvaća više postupaka. Termin konstrukt odnosi se na obilježje koje instrument mjeri (engl. construct = ideja, veličina, tvorevina). Hood i Johnson (1991, prema Jackson 2000) navode.

Cetiri postupka koji se koriste u utvrđivanju konstruktne valjanosti:

1. konvergentna valjanos2. divergentna valjanost3. unutarnja konzistencija4. valjanost odluka

Konvergentna (lat. konvergere = primicati se) valjanost je postupak dokazivanja povezanosti između novokonstruiranog instrumenta i drugih instrumenata koji mjere isti ili slične konstrukte, za koje je već provjereno odnosno dokazano da mjere taj ili slične konstrukte.

3 Prof.dr. Asib Alihodžić, Mr. Maja Bunjevac, Mr. Bajruzin Planjac, Metodologija naucno-istrazivackog rada, Tesanj, 2015 str 123

11

Page 12: Metodologija Naucno-Istrazivackog Rada

Divergentna (lat. divergere = razilaziti se) valjanost je postupak dokazivanja da ne postoji povezanost, ili da je povezanost vrlo niska, između novokonstruiranog instrumenta i instrumenata koji mjere neke druge konstrukte.

Unutarnja konzistencija pokazuje stupanj u kojem su čestice instrumenta međusobno povezane odnosno stupanj povezanosti pojedinih čestica i ukupnog rezultata u instrumentu. Mjerni instrument visokog stupnja unutarnje konzistencije naziva se homogenim instrumentom. Instrumenti visoke unutarnje konzistencije bolje mjere određeni konstrukt, jer ga mjere sa svim česticama. Prema tome, visoka razina unutarnje konzistentnosti potvrda je da instrument pouzdano mjeri onaj konstrukt koji je utvrđen pomoću postupaka konvergentne i divergentne valjanosti. Da bi se moglo tvrditi da instrument valjano mjeri određeni konstrukt, potreban je i dokaz o tome da ga mjeri pouzdano.

Valjanost odluka odnosi se na stupanj u kojem su rezultati ispitanika u instrumentu značajni za donošenje odluka o daljnjem postupanju s ispitanikom. Odluka o daljnjem postupanju s ispitanikom na temelju rezultata u mjernom instrumentu bit će to valjanija što je točnije određen konstrukt koji instrument mjeri i što pouzdanije instrument mjeri taj konstrukt.

Kriterijska valjanost

Kriterijska valjanost određuje se na temelju povezanosti novokonstruiranog mjernog instrumenta i kriterijske varijable. Kriterijska varijabla, ili, jednostavnije, kriterij, je u principu neka složena aktivnost Kriterij može biti u sadašnjosti ili budućnosti. Kada je kriterij u sadaS-josti, riječ je o dijagnostičkoj, a kada je u budućnosti o prognostičkoj valjanosti. Za dijagnostičku valjanost u upotrebi je i termin konkurentna valjanost (A. Anastasi, 1968).

Mjerni instrumenti dobre prognostički valjanosti upotrebljavaju se za selekciju kandidata za razne složene aktivnosti koje su veoma važne u životu ljudi, kao što su na primjer, školovanje i zapošljavanje. Ti instrumenti se koriste u postupku testiranja za prijem na fakultet i na radno mjesto, ali i za druge aktivnosti (npr. odabir talentirane djece za pojedine sportske discipline). U nekim slučajevima dijagnostička valjanost može biti zamjena za prognostičku valjanost.

To je slučaj kada nemamo vremena pratiti uzorak ispitanika (za to je ponekad potrebno i više godina) da bismo došli do podataka u kriterijskoj varijabli, ili kada ne raspolažemo adekvatnim uzorkom ispitanika za praćenje (A. Anastasi, 1968).

Dijagnostička (konkurentna) valjanost bitna je za one instrumente koji su namijenjeni dijagnozi nekog postojećeg stanja. Na primjer, često je to slučaj dijagnoze bolesti ili poremećaja ličnosti. Može se postaviti pitanje zašto su potrebni takvi instrumenti kada u istom vremenu raspolažemo i podacima za kriterijsku varijablu. Odgovor na to pitanje vrlo je jednostavan. Mjerne instrumente koristimo jer oni na brži i precizniji način omogućavaju dolazak do željenih podataka.

12

Page 13: Metodologija Naucno-Istrazivackog Rada

2.3.1.2 POUZDANOST

Pouzdanost je metrijska karakteristika koja se odnosi na preciznost mjerenja.

Definira se na dva načina:

1. mjerni instrument je pouzdan ako se u ponovljenom mjerenju dobiju u osnovi isti rezultati

2. mjerni instrument je pouzdan ako svim svojim dijelovima dosljedno mjeri isti konstrukt

Iz navedenih definicija proizlaze i tri načina utvrđivanja pouzdanosti:

1. test-retest

2. paralelne forme

3. unutarnja dosljednost

Prvi i drugi postupak odgovaraju prvoj definiciji, a treći, drugoj definiciji.

Test-retest

Test-retest postupak sastoji se u ponovnoj primjeni istog instrumenta na istom uzorku ispitanika nakon određenog vremenskog intervala. Vremenski interval se uobičajeno kreće do 6 mjeseci. Koeficijent korelacije između dvije primjene instrumenta pokazatelj je pouzdanosti instrumenta. S produljenjem vremenskog intervala povezanost opada. Propisani standard za testove sposobnosti je minimum 0.90, a za upitnike ličnosti minimum 0.80. Nedostatak ovog načina je u tome Sto rezultati u prvoj i drugoj primjeni instrumenta nisu nezavisni. Prilikom primjene instrumenta po drugi put, ispitanici se prisjećaju odgovora na zadatke ili tvrdnje, a to zatim umjetno podiže visinu korelacije. U testovima sposobnosti ispitanici se prisjećaju strategija rješavanja problema i to im može olakšati rješavanje zadataka, tako da se u drugoj primjeni mogu očekivati bolji rezultati. Međutim, viši rezultati u drugom mjerenju neće utjecati na visinu korelacije, ako se i u drugom mjerenju zadrže iste razlike medu ispitanicima.

Paralelne forme

Jedan od mogućih načina da se izbjegne spomenuti nedostatak test-retest metode je primjena alternativnih formi mjernog instrumenta u određenom vremenskom razmaku ili neposredno jedna za drugom. Paralelne forme testa mjere isti konstrukt, ali se čestice

13

Page 14: Metodologija Naucno-Istrazivackog Rada

razlikuju u sadržaju. Broj čestica trebao bi biti isti, a u testovima sposobnosti zadaci bi trebali biti podjednake težine. Problem je, međutim, u tome što nije jednostavno konstruirati paralelne forme mjernog instrumenta i mnogi mjerni instrumenti nemaju paralelnu formu. Paralelne forme također nisu potpuno nezavisne. U testovima sposobnosti, i ovdje, ako ispitanik otkrije strategiju rješavanja problema u prvom mjerenju, može tu istu strategiju primijeniti i u drugom mjerenju. Međutim, korelacija ne bi trebala biti znatnije umjetno povišena, barem ne onoliko koliko je to u metodi test-retest jer nema identičnih čestica koje ispitanik može zapamtiti. Sto se tiče prijenosa strategija rješavanja problema u testovima sposobnosti, tu će za to biti manje mogućnosti.

Unutarnja dosljednost

Do informacije o pouzdanosti može se doći i na temelju samo jedne primjene mjernog instrumenta. Taj pristup prilagođen je homogenim mjernim instrumentima koji mjere jedan konstrukt. Takvi su instrumenti u metrijskom smislu bolji, jer valjanije i pouzdanije (osjetljivije) mjere obilježje koje je predmetom mjerenja- To je i sasvim razumljivo jer ti instrumenti mjere određeni konstrukt sa svim česticama. Problem postoji kada se radi o generalnom konstruktu odnosno složenom kriteriju.

U tom slučaju treba konstruirati više homogenih instrumenata koji mjere specifične konstrukte u sklopu generalnog konstrukta. Prednost homogenih instrumenata je u jasnijoj i jednostavnijoj interpretaciji rezultata u usporedbi s heterogenim instrumentima koji mjere više kon-strukata, a dobra pokrivenost složenog konstrukta odnosno kriterija može se osigurati nizom (baterijom) homogenih instrumenata (A. Anas-tasi, 1968).

Postoje dvije strategije, prva se sastoji u podjeli instrumenta na dva dijela i računanju koeficijenta korelacije između dijelova, a u drugoj se računa dosljednost kojom čestice instrumenta u cjelini, mjere određeni konstrukt na temelju homogenosti čestica.

Kako povecati pouzdanost

Najjednostavniji način je povećanje broja čestica. Međutim, povećanje broja čestica ne može bitnijc povećati pouzdanost, jer se u praksi od instrumenata traži da budu Sto kraći i da ispitivanje (testiranje) što kraće traje. Pouzdanost instrumenta bit če veća kada je varijanca čestica veća. U testu sposobnosti, to znači da bi većina zadataka trebali biti zadaci prosječne težine, a u upitniku ličnosti da bi odgovori ispitanika na Likertovoj skali trebali obuhvaćati sve stupnjeve na skali. Varijanca po česticama može se bitno povećati primjenom diferencijalnog ponderi-tanja (o tome nešto više u dijelu teksta o osjetljivosti).

Na pouzdanost instrumenta bitno utječe i unutarnja dosljednost čestica u odnosu na glavni predmet mjerenja instrumenta odnosno homogenost instrumenta. Klasična mjera homogenosti je prosječna korelacija čestica, ali to nije osobito dobar pokazatelj homogenosti. Bolja mjera homogenosti je proporcija varijance koju objašnjava prva glavna komponenta matrice

14

Page 15: Metodologija Naucno-Istrazivackog Rada

interkorelacija čestica ili, još bolje, prva glavna komponenta odnosno osovina (u image analizi glavne se komponente često nazivaju glavnim Osovinama) image matrice kovarijanci Čestica

Vrste koeficijenata ili podataka koji se koriste pri selekciji čestica i ocjeni vrijednosti instrumenta:

1. težina zadatka ili frekvencija po kategorijama čestice

2. varijanca čestice

3. varijanca instrumenta kada se pojedina čestica izuzme

4. korelacija čestice i ukupnog rezultata (bez te čestice)

5. korelacija čestice i prve glavne komponente (osovine)

6. kvadrirana multipla korelacija čestice s ostalim česticama

7. veličina smanjenja interne konzistencije instrumenta kada se pojedina čestica izuzme

8. prosječna korelacija čestica

9. proporcija ukupne varijance čestica objašnjena prvom glavnom komponentom (osovinom)

10. korelacija čestice i prosječnog rezultata u svim ostalim česticama iz tog područja (koeficijent generalizabilnosti) Težina zadataka izračunava se u testovima sposobnosti i znanja, Izračunava se kao proporcija ispitanika koji su uspješno riješili zadatak (p) ili ispitanika koji nisu uspješno riješili zadatak (q).

U upitnicima ličnosti, skalama stavova i drugim instrumentima izračunavaju se frek-vencije po pojedinim kategorijama čestice, kao pokazatelj raspodjele odgovora ispitanika. Korelacija čestice i ukupnog rezultata (bez te čestice) naziva se valjanost čestice (neki taj koeficijent nazivaju koeficijent diskriminativnosti) Možda bi bilo bolje koristiti termin diskriminacijska valjanost. Valjana čestica mjeri ono obilježje (obilježja) koje mjeri instru-ment u cjelini. Korelacija čestice i prve glavne komponente je bolja mjera valjanosti čestice. Cestica koja nije valjana narušava ne samo valjanost već i pouzdanost mjernog instrumenta. Što je viša korelacija čestice i ukupnog rezultata u instrumentu, ili s prvim glavnim predmetom mjerenja (prva glavna komponenta), to čestica bolje diskriminira ispitanike u onom obilježju koje mjeri instrument.4

Logično je očekivati pozitivnu korelaciju. Negativna bi korelacija značila da su uspješniji ispitanici u čestici manje uspješni u instrumentu u cjelini odnosno u prvom glavnom predmetu mjerenja.

4 Prof.dr. Asib Alihodžić, Mr. Maja Bunjevac, Mr. Bajruzin Planjac, Metodologija naucno-istrazivackog rada, Tesanj, 2015 str 142

15

Page 16: Metodologija Naucno-Istrazivackog Rada

2.3.1.3 OSJETLJIVOST

Za mjerni instrument kaže se da je osjetljiv ako omogućava utvrđivanja i najmanjih razlika između ispitanika u predmetu mjerenja. Ako vise ispitanika postigne isti rezultat, veća je vjerojatnost da mjerni instrument nije osjetljiv nego da se ispitanici ne razlikuju u predmetu mjerenja. Statistički pokazatelj osjetljivosti instrumenta je varijanca odnosno standardna devijacija. Osjetljivost instrumenta ovisi o broju čestica i diskriminativnosti čestica. Diskriminativnost čestice pokazuje sposobnost čestice da diferencira ispitanike.

Što je instrument kraći, veća je vjerojatnost da će jedan dio ispitanika imati isti rezultat.

Kod testova sposobnosti najveću diskriminativnost imaju prosječno teški zadaci. Oni imaju indeks težine oko 0.50. Varijanca (p x q) tih zadataka je najveća. Freeman (1962) to objašnjava na sljedeći način: "Na primjer, ako neki zadatak rješava 100 ispitanika i riješi ga samo njih 10 i ako se formiraju parovi ispitanika, u tom slučaju postoji 900 kombinacija (10 x 90) u kojima taj zadatak diskriminira ispitanike u paru. Ako zadatak riješi 50 ispitanika, tada je broj mogućih diskriminacija ispitanika u paru 2500 (50 x 50), Što je najveći mogući broj, a to potvrđuje množenje bilo kojeg drugog para proporcija".5

Zadaci koje nitko nije uspio riješiti, ili oni koje su svi ispitanici riješili nemaju nikakvu diskriminativnost. Od tih zadataka nema nikakve koristi. Oni ne utječu na pouzdanost i valjanost testa. Zadaci u testu sposobnosti trebaju biti poredani po težini. Na početku dolaze lagani zadaci. Oni trebaju motivirati ispitanike i služe za diferencijaciju skupine najslabijih is-pitanika. Veoma teški zadaci nalaze se na kraju testa i potrebni su za diferencijaciju najboljih ispitanika. Međutim, najveći broj zadataka trebaju biti zadaci prosječne težine.

Osjetljivost mjernog instrumenta može se dodatno povećati diferencijalnim ponderiranjem uratka ispitanika. U testu sposobnosti, ako ispitanik riješi težak zadatak, dobiva više bodova, a za uspješno rješenje laganog zadatka dobiva samo jedan bod ili dio boda. Tim pravednijim načinom vrednovanja povećavaju se individualne razlike, a to znati i diskriminativnost čestica. Isti način vrednovanja rezultata ispitanika može se primijeniti i u upitnicima ličnosti. Postoji više načina na koje se može provesti diferencijalno ponderiranje (Krković i Kulenović, 1975). U praksi se to uglavnom izbjegava jer time postupak ocjenjivanja uratka ispitanika postaje složeniji. Taj način vrednovanja uratka ispitanika doći će u češću upotrebu širom primjenom kompjutora u testiranju.

Objektivnost mjerenja postiže se vježbom i iskustvom i zato osposobljavanju ispitivača treba pridavati veliku važnost.

5 Freeman, 1962, str. 113

16

Page 17: Metodologija Naucno-Istrazivackog Rada

2.4 INFORMATICKA METODA

U savremenoj nauci se za odredbu ponašanja sistema upotrebljava pojam stanje pod kojim se pođrazumevaju bilo koje odlike dinamičkog sistema ili njegovih elemenata.

Cilj informatičke metode je:

1. objašnjenje prirodnih, bioloških i društvenih pojava pomoću modela samoregulativnih sistema,

2. zametni mehaničkog, linearnog kauzalilela dijalektičkim kauzalitctom, i.3. izgradnja metode proveravanja pomoću metode "crne kutije".

Ako sa S(x.y) označimo sistem, sa a,b,c......stanje sistema, sa T transformaciju sistema, a sa t vreme, onda formula S(t1) + a označava slanje .sistema S u vremenu t1.

Jednoznačne promjene označavamo sa a —> b ; b--> c , dok sheme:

označavaju dvoznačne promjene stanja, a shema

označava višeznačnu promjenu stanja dinamičkog sistema.

17

Page 18: Metodologija Naucno-Istrazivackog Rada

Shema zatvorene transformacije je:

a b c d

T

b c d a

dok je shema otvorene transformacije:

a b c d

T

e c d a

Suština svakog sistema samoregnlaeije je povratno dejstvo koje čini dijalektički proces međusobnog djelovanja ulaza (input) i izlaza (oulpui) (slika 2.12.)

REGULAIOR(R)

Ulaz X SISTEM (S) Izlaz Y

Slika 2.1 2. Prost sainoregulativm sistem

U stvarnosti se češće javljaju složeni dinamički reguiativni sistemi, tj. lakvi sistemi u kojima ima više ulaznih veličina (Xi) ili više regulatora. Ovakvi sistemi predstavljaju spletove dinamičkih sistema- Jedan od tipova složenih sistema je onaj u kome su sjedinjeni pozitivna i negativna povratna dejslva (prirner povećanje cenc električne energije izaziva povećanje troškova u industriji, ovo povećanje cena u industriji izaziva smanjenje potražnje, a onda i smanjenje proizvodnje).

18

Page 19: Metodologija Naucno-Istrazivackog Rada

2.5 METODA ANALIZE SADRZAJA

Metoda analize sadržaja je kombinacija tehnika posmatranja i ispitivanja. Zasniva se na tehnici prikupljanja podataka o različitim obelezjima sadržajima i forme simboličkog, društvenog komuniciranja, posebno kada su kao predmet istraživanja shvatanja, mišljenja i drugo.

Ona odgovara istraživanjima komunikacija u najvišem smislu (komunikacije među ljudima: reci, slike, muzika, tabele i slično). Pri tome, mora postojati odašiljač poruke, prijemnik poruke i sadržaj poruke.Ovom metodom se ne obuhvata samo ispitivanje sadržaja, već i njihov oblik, način i druge dimenzije. Obično se koriste sve tri dimenzija vremena: prošlost, sadašnjost i budućnost.

Osnovni postupci metode analize sadržaja su:

1. kvalitativna analiza sadržaja (treba da se odgovori na pitanja "šta" i "kako", je nešto saopšteno; to je postupak kojim se utvrđuje pripadanje ili nepripadanje nekog sadržaja predmetu istraživanja), i

2. kvantitativna analiza sadržaja (treba da odgovori na pitanja "šta", "kako" i "koliko"; sadržaj se razlaže na njegova osnovna značenja koja su izražena kroz misli, ideje i drugo).

19

Page 20: Metodologija Naucno-Istrazivackog Rada

Metodski postupak analize sadržaja je:

1. prijecizno definisanje predmeta istraživanja, ciljeva i hipoteza,

2. utvrđivanje predmeta i ciljeva analize sadržaja,

3. izrada sistema kategorija i podkategorija,

4. definisanje jedinica analize i jedinica brojanja,

5. izrada tehničkog instrumentarija, i

6. odabir dokumenata za analizu i objašnjenje tog izbora.

2.6 METODA STUDIJSKOG SLUCAJA

Metoda studije slučaja sastoji se u istraživanju aspekata neke pojave, pri čemu se za proučavanje uzima pojedinac, grupa, ustanova ili preduzeće.

Slučaj se sastoji od podataka koji se odnose na neki životni period, životni proces dotične jedinice.

Kombinacija faktora koji su obuhvaćeni dalim ponašanjem podvrgavaju se ispitivanju da bi se odredilo postojeće stanje i otkrili uzročni faktori koji deluju.

Ova metoda se može koristiti za istraživanje pojedinačnog slučaja, slučajeva u nizu i mozaika slučajeva.

Istraživanja slučajeva u nizu imaju zajednički predmet koji je razvučen u vremenskom kontinuitetu i na različitim prostorima.6

3. ZAKLJUCAK

6 Prof.dr. Asib Alihodžić, Mr. Maja Bunjevac, Mr. Bajruzin Planjac, Metodologija naucno-istrazivackog rada, Tesanj, 2015

20

Page 21: Metodologija Naucno-Istrazivackog Rada

Metoda istraživanja je put kako doći do naučnog saznanja, odnosno predmet nauke metodologije. U ovom seminarskom smo obradili metode,tehnike i postupke istrazivanja .Kako smo vec naveli tu spadaju sljedece kategorije: naucno posmatranje, naucni eksperiment, naucno ispitivanje, informaticka metoda, metoda analize sadrzaja i metoda studije slucaja. Naučno posmatranje je sistemsko opažanje u cilju otkrića novih činjenica ili proveravanja naučnih hipoteza. Kao metođ istraživanja, to je način prikupljanja podataka putem neposrednog čulnog opažanja. Eksperiment u osnovi predstavlja pokušaj i posmatranje. Naučni eksperiment je metoda praktično - teorijskog saznanja, čiju strukturu čine: eksperminetator, predmet eksperimenta, sredstva eksperimenta, postupci ekspermineta, eksperimentalni proces i rezultati eksperimenta. Ispitivanje je u suštini postupak prikupljanja podataka posredstvom verbalne komunikacije, koja se uspostavlja između istraživača i lica za koje se prijetpostavlja da te podatke može da pruži. Cilj informatičke metode je:,objašnjenje prirodnih, bioloških i društvenih pojava pomoću modela samoregulativnih sistema, zametni mehaničkog, linearnog kauzalilela dijalektičkim kauzalitctom, i izgradnja metode proveravanja pomoću metode "crne kutije". Metoda analize sadržaja je kombinacija tehnika posmatranja i ispitivanja. Zasniva se na tehnici prikupljanja podataka o različitim obelezjima sadržajima i forme simboličkog, društvenog komuniciranja, posebno kada su kao predmet istraživanja shvatanja, mišljenja i drugo. Metoda studije slučaja sastoji se u istraživanju aspekata neke pojave, pri čemu se za proučavanje uzima pojedinac, grupa, ustanova ili preduzeće.Slučaj se sastoji od podataka koji se odnose na neki životni period, životni proces dotične jedinice.Kombinacija faktora koji su obuhvaćeni dalim ponašanjem podvrgavaju se ispitivanju da bi se odredilo postojeće stanje i otkrili uzročni faktori koji deluju. Sve ove metode i tehnike istrazivanja nam olaksavaju put do nekog naucnog saznanja tj. nekog novog otkrica u nauci sto ustvari i jeste cilj i predmet nauke metodologije.

4. LITERATURA

21

Page 22: Metodologija Naucno-Istrazivackog Rada

Prof.dr. Asib Alihodžić, Mr. Maja Bunjevac, Mr. Bajruzin Planjac, Metodologija naucno-istrazivackog rada, Tesanj, 2015

Prof.dr. Asib Alihodžić, Alihodžić Almir, Alihodžić Adis, Metodologija naucno-istrazivackog rada, Internacionalni univerzitet u Travniku, 2007.

Kozić P., Metodologija naucnoistrazivackog rada, Beograd 1994.

Mihajlovic D., Metodologija naucnih istrazivanja, Beograd 1999.

Šešić B., Opšta metodologija, Beograd, 1980.

Živković M., Uvod u metodologiju istrazivanja, Beograd 1986.

Domaće internet stranice (www.Wikipedija.com , www.scribd.org )

22