110
FAKULTET TEHNIČKIH NAUKA, NOVI SAD Poslediplomske studije Predmet: METOD NAUČNOG RADA Prof. dr Dragutin SD Stanivuković TEZE ZA PREDAVANJA Novi Sad, šk. god. 2004/05.

Metodologija naucnog rada

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Metodologija naucnog rada

Citation preview

Page 1: Metodologija naucnog rada

FAKULTET TEHNIČKIH NAUKA, NOVI SAD

Poslediplomske studije

Predmet: METOD NAUČNOG RADA

Prof. dr Dragutin SD Stanivuković

TEZE ZA PREDAVANJA

Novi Sad, šk. god. 2004/05.

Page 2: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

2

SADRŽAJ

UVOD ............

I Poglavlje:

II Poglavlje:

III Poglavlje:

IV Poglavlje:

V Poglavlje:

VI Poglavlje:

VII Poglavlje:

VIII Poglavlje:

IX Poglavlje:

X Poglavlje:

.............................................................................................................

O NAUCI.............................................................................................

POJMOVI I DEFINICIJE ..................................................................

NAUČNI PRINCIPI ...................................................................... ...

-Opšti principi ...............................................................................

-Predmet i osnovni princip tehničkih nauka....................................

KRITERIJUMI NAUČNOSTI ....................................................... .. .

METODOLOGIJA NAUČNOG RADA ............................................

-Opšte naučne metode .....................................................................

-Osnovne posebne metode/postupci ...............................................

PRIMENA METODA NAUČNOG RADA .......................................

-Izbor teme za naučni rad ...............................................................

-Pretraživanje i proučavanje literature i dokumentacije .................

-Prikupljanje i sređivanje građe za istraživanje .............................

-Definisanje problema istraživanja .................................................

-Definisanje cilja istraživanja .........................................................

-Postavljanje naučnih hipoteza .......................................................

-Dokazivanje održivosti hipoteza ....................................................

-Izbor metodologije istraživanja .....................................................

-Planiranje i izvođenje eksperimenata ............................................

-Uređivanje rezultata istraživanja (obrada, prikazivanje) ...............

-Vrednovanje rezultata istraživanja .................................................

PISANJE NAUČNIH I DRUGIH PUBLIKACIJA ............................

-Pisanje naučnih publikacija .........................................................

-Pisanje ostalih publikacija .............................................................

-Priprema rukopisa za štampu .......................................................

RECENZIJA DELA I NAUČNA KRITIKA .....................................

-Recenzije naučnog rada .................................................................

-Naučna kritika ...............................................................................

NAUČNO ISTRAŽIVAČKI PROJEKTI ..........................................

ODBRANA TEZE / DISERTACIJE...................................................

LITERATURA ...................................................................................

PRILOZI .............................................................................................

strana

4

6

7

9

9

12

13

14

14

15

32

37

37

38

40

40

41

41

42

42

43

43

44

44

46

48

49

49

49

51

52

54

56

Page 3: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

3

PORUKA IVANA PETROVIČA PAVLOVA

(Poznata je pisana poruka čuvenog ruskog naučnika Ivana Petroviča Pavlova mladim

naučnim radnicima.)

''Pre svega – POSTUPNOST. O tom najvažnijem uslovu plodotvornog naučnog rada

ja nikad neću govoriti bez uzbuđenja. Postupnost, postupnost, postupnost! Od samog početka

svoga rada naučite na strogu postupnost u sticanju znanja.

Naučite azbuku nauke, pre nego što pokušate da se popnete na njene vrhove. Nikada se

ne prihvatajte onoga što dolazi kasnije, a da niste usvojili prethodno. Nikada ne pokušavajte

da prikrijete nedostatke svogznanja, ni najsmelijimdosetkama i hipotezama. Koliko god vas

očarao svijim bojama taj mehur od sapunice – on će neizbežno pući i ništa, osim konfuzije,

neće ostati.

Naučite se suzdržanosti i strpljenju. Naučite da obavljate crnački rad u nauci.

Proučavajte, upoređujte, sakupljajte činjenice.

Ma kako da je savršeno krilo ptice, ono nikad ne bi moglo da je podigne u visine, da

nije vazduha da se na njega osloni. Činjenice su vazduh naučniku.

Ali proučavajući, eksperimentišući, posmatrajući, trudite se da ostajete na površini

činjenica. Ne pretvarajte se u arhivare činjenica. Pokušajte da proniknete u tajne njihovog

postanka. Uporno tražite zakone koji njima upravljaju.

Drugo – to je SKROMNOST. Nikada nemojte misliti da vi sve znate. I ma koliko da

vas drugi visoko ocenjuju, imajte uvek hrabrosti da sebi kažete: neznalica sam.

Ne dozvolite da gordost vama ovlada. Zbog nje ćete biti uporni tamo gde treba da se

složite, zbog nje ćete se odreći korisnog saveta i prijateljske pomoći, zbog nje ćete izgubiti

meru objektivnosti.

Treće – to je STRAST. Zapamtite da nauka traži od čoveka ceo njegov život. I kada bi

smo imali dva života, to nam ne bi bilo dovoljno. Mnogo napora i žara traži nauka od čoveka.

Zato strasno volite svoj rad i svoja traganja za nepoznatim.''

Page 4: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

4

UVOD

Moderna nauka je nastala u Evropi, ali joj je prethodilo rađanje nauke u Egiptu, Indiji, Kini itd.

Prva sistematizovana znanja se javljaju oko 600 godina p.n.e. u Grčkoj: filozofija, matematika,

astronomija, medicina, fizika, istorija, logika i dr.

Istorija nauke se proteže na više milenijuma pre naše civilizacije (o čemu svedoče mnoga

grandiozna dela prethodnih civilizacija).

Matematika i astronomija su doživele procvat 27 vekova p.n.e, a u Mezopotamiji su, oko 3500

godina p.n.e, nastali prvi pisani dokumenti.

Aristotel (384-322 p.n.e.) i njegovi učenici su ostavili prve zapise o razvoju znanja u našoj

civilizaciji.

Teofrast (370-287 p.n.e.) je napisao prvu istoriju fizike i matematike.

Eudem je napisao prvu istoriju aritmetike, geologije i astronomije.

Menon je napisao prvu istoriju medicine.

Od uništenja biblioteke u Aleksandriji (500 godine n.e.) pa do 1500. godine skoro da se nije

pojavio nijedan naučnik.

1500. godine je Evropa manje znala od Arhimeda (umro 212. godine p.n.e.).

Prvi univerziteti su otvoreni u XII veku u Bolognji, Parizu, Oksfordu i Monpeljeu.

U XIII veku se osniva još 17 univerziteta, u XIV 23, XV 33.

Na kraju XV veka u Evropi je bilo 17 univerziteta (većina i danas postoji).

U X veku počinje prevođenje dela, što je vrlo važno za širenje nauke i umetnosti i razmenu

naučne misli.

Renesansa (počela od Petrarke 1304-1374.) je trajala 2 veka.

Od XVI veka se javljaju opšte poznati naučnici: Nikola Kopernik (1473-1543), Đordano

Bruno (1548-1600), Galileo Galilej (1554-1642), Johanes Kepler (1571-1630) i drugi.

Page 5: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

5

XVII vek je nova prekretnica u evropskoj nauci, kojoj je znatno doprinelo: širenje univerziteta,

pronalazak štampe, pojava genija u nauci, pronalazak teleskopa itd.

Ogist Kont (1798-1857) predlaže osnivanje katedre za istoriju nauke na College de France.

Katedra počinje sa radom 1892. godine.

Istorija nauke se intenzivnije razvija u XVII veku.

Fundamentalna, revolucionarna otkrića mladih ljudi (Dalton nije bio hemičar, nego meteorolog

prišao problemu atomske teorije sa novom paradigmom).

Ilijada i Odiseja su i danas predmet naučnih istraživanja sa različitih aspekata.

Dela Tolstoja prevedena na 99 jezika u 2525 izdanja u više od 200 miliona primeraka.

Šekspirov "Hamlet" se igra u 400 pozorišta u svetu.

Gravitacija postoji, ali do danas nije dokazana suština ovog fenomena.

Problem kvadrature kruga je starogrčki problem, a tek pre100 godina je dokazano da nema

rešenja!

Da li nestaju nauke? Da! Utapaju se u druge. Npr. Biologija će se verovatno utopiti u Fiziku!

(Ruse 1973.).

Najviše manifestacije umnog stvaralaštva čoveka su nauka i umetnost.

Postoje li granice između nauke i umetnosti:

- Leonardo da Vinči: fizičar, mehaničar, inženjer, slikar.

- Lomonosov: hemičar, slikar, pesnik.

- Isidora: dipl. mat, dr filozofije, 5 jezika, književnica.

Page 6: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

6

I Poglavlje: O NAUCI

SCIENTA EST POITENTIA!

(NAUKA JE SNAGA / MOĆ)

(Fensis Bekon)

NAUKA NEMA GRANICA!

(D. I. Mendeljev)

"Periodizacija" razvitka društva - I "MEHANIČKA" faza – 300god. (1600-1900) - II "ELEKTRIČNA" faza – 3001/2 ≈ 17,5 god. - III "ETERIČNA" faza - 17,51/2 ≈ 4 god. razvoj društva se posle II Svetskog rata može poistovetiti sa razvojem nauke.

istorija prirodnih nauka XVI, XVII i XVIII veka je veoma opširna, istorija nauke XIX veka je veoma složena, a možemo saosećati sa onim ko bude pisao istoriju XX veka!

(Luj de Brolj)

u razvijenim zemljama se 5% zaposlenih bavi istraživanjima.

predviđa se da će 2035. godine 33% zaposlenih raditi na istraživanjima. problem je da se oni obuče / istreniraju za taj posao.

Tadeuš Kortabinjski (poljski akademik) i Marija i Stanislav Osovski 1936. godine predlažu naučnu disciplinu: "nauka o nauci / kama" ili logologia

postojali su i predlozi da se nazove:

- Sciencologia

- Epistemiologia

- Teorija nauke

Page 7: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

7

II Poglavlje: POJMOVI I DEFINICIJE

NAUKA - sređeno, sistemtizovano i provereno saznanje o nečemu, postignuto metodičnim, pažljivim i savesnim istraživanjem i razmatranjem tj. rezultati / zakoni do kojih se dolazi istraživanjem. ISTRAŽIVANJE - sistematsko traganje za činjenicama iz kojih se mogu izvući izvesni naučni principi i zakonitosti. NAUČNI ZAKONI - odnosi pojava u prostoru i vremenu. METOD NAUKE - NAUČNI METOD - primena istraživačkih postupaka koji obezbeđuju objektivnu istinitost rezultata. OBJEKTIVNA ISTINA - saznanje koje odgovara stvarnosti. LOGIKA - nauka koja proučava saznanje. LOGIKA (kao filozofska nauka) - izgrađuje opšti naučni metod kojim se služe posebne nauke: biologija, fizika, hemija, matematika, istorija i dr. u proučavanju svojih specijalnih problema. NAUKA PODRAZUMEVA ISTRAŽIVAČKI RAD, ODNOSNO PRIMENU ISTRAŽIVAČKOG POSTUPKA. ISTRAŽIVANJE MORA DA BUDE NAUČNO! NAUČNI RAD - intelektualni rad primenom istraživačkih postupaka i logički pravilnog mišljenja u cilju utvrđivanja činjenica i zakonitosti. NAUČNI METOD (METHODOS) - način, put, traženje - postupak istraživanja stvarnosti da bi se saznala istina. SVAKA NAUČNA DISCIPLINA - pored OPŠTIH - ima i svoje POSEBNE METODE za istraživanje problema. NAUČNA ČINJENICA - činjenica koja doprinosi rešenju određenog naučnog problema. Naučne činjenice se utvrđuju posmatranjem i eksperimentom. EKSPERIMENT - objektivno stvaranje pojave da bi se mogla proučiti. Prednosti eksperimenta: može se izvoditi kada je potrebno i može se ponavljati pod različitim uslovima, različiti faktori se mogu varirati, uključivati ili isključivati. NEDOSTATAK POSMATRANJA - ograničeno čulima (npr. "okretanje sunca oko zemlje). MERENJE - kvantitativno, precizno i objektivno određivanje činjenica (postoji i kvalitativno - neprecizno i subjektivno). MODELI (matematički, šematski i dr.) - u tehničkim naukama se vrlo dobro podudaraju sa stvarnim zbivanjima, u biologiji znatno pomažu, ali su odstupanja velika, u ekonomiji uvek nepotpuni, a u filozofiji gotovo neprimenjivi.

Page 8: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

8

NAUČNO OBJAŠNJENJE - zadatak istraživanja nije samo da se utvrde i opišu činjenice, nego i da se objasne.

Logička struktura objašnjenja je:

opis činjenice koju treba objasniti

opis činjenice koja prethodi onoj koju treba objasniti

utvrđivanje nužne veze između ove dve činjenice Postoji više vrsta objašnjenja iste činjenice (npr. statističko, kauzalno i dr.).

NAUČNA HIPOTEZA – pretpostavka kojom se objašnjavaju utvrđene činjenice. Formalni uslovi za postavljanje hipoteze:

hipoteza mora biti formulisana tako da su moguće dedukcije i da se onda može rešiti da li hipoteza objašnjava ili ne činjenice koje se razmatraju

hipoteza mora da pruži rešenje problema koji je izazvao istraživanje

hipoteza mora biti proverljiva (eksperiment ili posmatanje)

NAUČNI ZAKON - tvrđenje koje relativno tačno tumači jedan prirodni zakon. NAUČNA TEORIJA - skup svih navedenih elemenata. NAUČNO PREDVIĐANJE - složen saznajni proces, kojim se unapred određuju izvesni predmeti naučnog saznanja. NAUČNO OTKRIĆE - svako novo saznanje u oblasti jedne nauke

činjenice

naučni zakon, teorija, učenje

Page 9: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

9

III Poglavlje: NAUČNI PRINCIPI

DESCARTES je formulisao opšte principe nauke (temeljna pretpostavka filozofije: da ljudi misle i da svet postoji). 1) OPŠTI PRINCIPI - KLASIČNI PRISTUP I) Celovitost IV) Nepotpunost II) Različitost V) Svrsishodnost III) Promenljivost VI) Konkretnost PRINCIP CELOVITOSTI Sve stvari (objekti, pojave, stanja i odnosi) su međusobno povezane i u stalnom su uzajamnom delovanju. PRINCIP RAZLIČITOSTI Ne postoje dva jednaka objekta, dve jednake pojave ili procesa - iako se uvek mogu naći sličnosti po kojima se neki konačni broj oblika može interpolacijom poistovećivati (možda je bolje reći da postoji princip jedinstva, različitosti i sličnosti). PRINCIP PROMENLJIVOSTI Razumevanje, odn. shvatanje smisla nekog zbivanja je moguće ako se, pored ostalog, znaju i prostorne i vremenske odrednice (zna se prošlost i sadašnjost da bi se predvidela budućnost). PRINCIP NEPOTPUNOSTI Uverenje da između predstave o pojavi i same pojave uvek postoje duboke razlike - saznanje nikad nije potpuno (uvek može biti bogatije). PRINCIP SVRSISHODNOSTI / NEGACIJE Negiranjem delova postojećeg, postavlja se zadatak stvaranja novog, polazeći od svrhe (tehnološki princip). PRINCIP KONKRETNOSTI Ako pojedinačni primeri iz konkretne stvarnosti ne potvrđuju opšte stavove - takvi stavovi ne važe. Praksa u konkretnoj stvarnosti verifikuje tvrdnje, stavove i teorije.

Page 10: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

10

2) OPŠTI PRINCIPI - NEOKLASIČNI PRISTUP I) Princip determinizma i kauzalnosti II) Princip kvantiteta / merljivosti III) Princip neprekidnosti IV) Princip impersonalnosti

PRINCIP DETERMINIZMA I KAUZALNOSTI Odnosno isključenja bilo kakvih slučajnosti. Moguće je otkriti prošlost, a istovremeno je moguće predvideti i budućnost, koja je jednom za svagda predodređena prirodnim zakonima (na koje čovek ne može uticati). PRINCIP KVANTITETA / MERLJIVOSTI Naučno rasuđivanje je samo ono koje se može izraziti merljivim količinama i njihovim relacijama, znanje je naučno tek onda ako se o pojavama iskazuju sudovi brojevima i njihovim odnosima. PRINCIP NEPREKIDNOSTI Sve u prirodi se odigrava postepeno u neprekidnom sledu procesa, zbivanja i pojava. PRINCIP IMPERSONALNOSTI Nezavisnost rezultata istraživanja od delatnosti i ličnosti posmatrača / istraživača.

Page 11: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

11

3) OPŠTI PRINCIPI - SAVREMENI PRISTUP Od sredine XIX veka do danas su opšti principi uopšteni. I) Princip probalizma i neodređenosti II) Princip strukture III) Princip diskretnosti

IV) Princip društveno - istorijske / kulturne uslovljenosti PRINCIP PROBALIZMA I NEODREĐENOSTI Predviđanja su na osnovu zakona prirode samo, više ili manje, verovatna, pri čemu se verovatnoća kreće od jedinice (potpune izvesnosti ili determinizma, odnosno kauzalnosti) pa do nule (ili potpune neodređenosti). PRINCIP STRUKTURE Elementi sistema (celine) se posmatraju u uzajamnim relacijama i interakcijama po najvažnijim / relevantnim svojstvima. PRINCIP DISKRETNOSTI Zamenio princip kontinuiteta ili neprekidnosti. Izdeljenost na elemente, dakle diskretnost kao princip po kome se konstruišu sredstva interpolacije, ali i po kome se otkrivaju zakonitosti u objektivnoj stvarnosti - pokazao je fascinantne rezultate u nauci, počevši od atomske fizike, pa do binarne interpolacije brojeva u računarstvu. PRINCIP DRUŠTVENO - ISTORIJSKE / KULTURNE USLOVLJENOSTI NAUKE, NAUČNIH METODA I REZULTATA

Page 12: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

12

4) PREDMET I OSNOVNI PRINCIP TEHNIČKIH NAUKA U tehničkim naukama i stvaralaštvu svako rešenje egzistira u: 1) materijalu (proizvodi, nus proizvodi, otpad) 2) energiji (određeni oblici) 3) informaciji (sistem koji sve organizuje) koji su komplementarni.

Naučni rezultati, projekti, proračuni, tehnička uputstva, tehnički procesi, organizacija

sistema ponašanja - sve se to rađa iz odnosa čoveka, materije i energije, da bi se na drugom nivou sposobnosti i celishodnosti vratilo ljudima.

Iz ovoga principa i saznajnog principa svrisishodnosti proizilazi osnovni predmet

tehničkih nauka - društvena ili ljudska potreba. TEHNIČKE NAUKE - Ispituju i rešavaju problem konkretnih ljudskih potreba. One se

ne bave ispitivanjima ili objašnjenjima postojećeg sveta. Predmet tehničkih nauka je građenje novog sveta, slobodnijeg, bogatijeg i humanijeg.

Page 13: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

13

IV Poglavlje: KRITERIJUMI NAUČNOSTI

1) Opšti kriterijumi

I) originalnost informacije

II) uopštenost informacije

III) potkrepljenost poznatim i priznatim naučnim metodama

IV) objektivnost naučne informacije

Informacija treba da je originalna, odn. nova naučna informacija.

Informacija treba da je uopštena - opisana verbalno, algoritamski ili na drugi način. Informacija mora biti potkrepljena poznatim i priznatim naučnim metodama.

Informacija mara biti objektivna / istinita.

2) Sintaktički kriterijumi

jasno formulisanje pojmova iskazima (istinitim tvrdnjama)

unutrašnja neprotivrečnost

sklad deduktivnih nalaza i predviđanja sa logikom

3) Semantički kriterijumi

Izdiferenciranost pojmova

Semantička zatvorenost i homogenost teorija

Mogućnost empirijske interpretacije bar nekih pojmova

4) Kriterijumi saznajne vrednosti

I) spoljna kozistencija (sklad informacija i hipoteza bar sa delom postojećih naučnih znanja)

II) mogućnost empirijske verifikacije istinitosti informacije:

mogućnost postavljanja opažanja i prosuđivanja ispravnosti nalaza

mogućnost provere tačnosti analize i dedukcija na kojima se zasnivaju nalazi

5) Ontološki kriterijumi

naučna objektivnost (sklad sa opštim karakteristikama objektivne stvarnosti)

Page 14: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

14

V Poglavlje: METODOLOGIJA NAUČNOG RADA 1) OPŠTE NAUČNE METODE

I) OSNOVNE OPŠTE METODE SAZNANJA

- apstraktna dijalektička metoda - stvarna dijalektička metoda

II) OPŠTE NAUČNE GNOSEOLOŠKE METODE

- metoda modelovanja - statistička metoda - aksiomatska metoda - heuristička metoda - eksperimentalna metoda

Page 15: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

15

2) OSNOVNE POSEBNE METODE SAZNANJA / POSTUPCI

I) METODE GENERALIZACIJE I SPECIJALIZACIJE -postupci apstrakcije i konkretizacije -generalizacija, specijalizacija i klasifikacija

II) METODE ANALIZE I SINTEZE

-dijalektička sinteza

-dijalektička analitičko - sintetička metoda

III) INDUKCIJA I DEDUKCIJA

- Indukclja (potpuna, nepotpuna, kauzalna)

- Dedukcija

IV) APSTRAKCIJA I KONKRETIZACIJA

V) DEFINICIJA I DOKAZ - definicija

- dokazivanje i opovrgavanje

VI) OSTALI POSTUPCI

- analiza sadržaja

- anketa

- intervju

Page 16: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

16

METODA MODELOVANJA

PRINCIP METODE Proučavanjem MODELA dolazi se do saznanja o ORIGINALU predmetu ili pojavi koja je predmet izučavanja MODEL Pojednostavljen prikaz neke strukture, procesa i/ili funkcija fizičkih ili društvenih zbivanja. Između modela i originala postoji ANALOGIJA ili SLIČNOST zbog čega je moguće da se proučavanjem modela (M) dođe do novih saznanja o samom sistemu (S).

MODEL

REALNI MODEL

M

LS

SUBJEKTCOVJEK

Na ovaj način ne dolazi se do APSOLUTNO SIGURNOG SAZNANJA već do saznanja koje sadrži određeni STEPEN VEROVATNOĆE

M O D E L O V A NJ E kreativni proces stvaranja modela

OSNOVNE FAZE: 1. utvrđivanje namene modela 2. nabrajanje svih mogućih elemenata koji su u vezi sa namenom modela 3. selekcija elemenata koji su u vezi sa namenom modela 4. formiranje početnog modela 5. proveravanje modela 6. poboljšanje modela

Page 17: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

17

KLASIFIKACIJA MODELA:

1) apstraktni model (misaoni) 2) fizički model (materijalni) 3) modeli strukture 4) funkcionalni modeli 5) globalni modeli 6) delimični modeli 7) verbalni modeli 8) grafički modeli 9) matematički modeli 10) analogni modeli i dr. SAZNAJNA ULOGA MODELOVANJA • interpretacija teorije • prevođenje teorijskog znanja u praksu • ovladavanje tehničko-tehnološkim procesima • objašnjenje određenih činjenica i zakona • provera / postavka nove hipoteze, teorije, strategije • uspostavljanje veze između dotle nepovezanih teorija i dr. OGRANIČAVAJUĆI FAKTORI: Nemogućnost izrade modela u potpunosti sličnog originalu Prilikom modelovanja nemoguće je uzeti u obzir sve uticaje na realni sistem Rezultati istraživanja nisu egzaktni nego samo verovatni

Page 18: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

18

STATISTIČKA METODA 1.Predmet i cilj def. Statistika se može definisati kao analiziranje i tumačenje naučnih podataka. Koliko je statistika značajna za nauku? »Sociolog lišen statističke metode, često liči na slepca koji u mračnoj prostoriji hoće da opipa crnog mačka koji - NE POSTOJI!«

F. E. Croxton

Dva suprotna shvatanja o dešavanju u prirodi i u društvu koja prezentuju opravdanost statističke metode.

1. Isti uzroci proizvode iste posledice - princip uniformnosti (Newton)

2. Sve u svetu se dešava jedanput. Potpuna istovetnost u svetu ne postoji - princip

individualnosti dešavanja (neuniformnosti)

Stvarno postoje samo pojave različitog stepena uniformnosti i raznih stepena individualnosti.

Bitne osobine prirodnih, društvenih i bioloških pojava. 1. Raznovrsnost kvalitativno-kvantitativne određenosti 2. Kompleksnost određenosti 3. Mnoštvenost 4. Promenljivost

Statistička metoda nam pomaže prilikom spoznaje raznovrsnih, kompleksnih, mnoštvenih i veoma promenljivih fizičkih, bioloških, društvenih i drugih pojava.

2. Osnovni principi i postupci statističke metode

Bitni momenti statističke metode - faze metodskog postupka 1. Prikupljanje 2. Predstavljanje (Croxton i Conwed) 3. Analiziranje 4. Interpretacija numeričkih podataka

I) Prikupljanje, odabiranje, izbor i utvrđivanje statističke mase

Statistička masa - skup masovnih pojava raznih vrsta ili određene vrste na koje se primenjuju statističke metode. Zarad lakšeg manipulisanja podatcima, statistički podatci se prilikom sakupljanja klasifikuju prema svojim odlikama:

1. Kvalitativni podaci 2. Kvantitativni podaci 3. Hronoioški podaci 4. Geografski podaci

Page 19: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

19

Rezultat statističkih posmatranja, prikupljanja i klasifikacije statističkih podataka bez obzira na njihovu vrstu su serije statističkih podataka. Ove serije delimo na dve vrste:

1. statičke 2. dinamičke

II) Statistička analiza

Statističke serije kao rezultat statističkih posmatranja predstavljaju samo opis masovne pojave određene vrste. Statistička serija je predmet statističke analize. Statistička analiza objašnjava strukturu, dinamiku, međusobnu uslovljenost, zavisnost...prethodno obrađenih masovnih pojava. Tri glavne vrste statističke analize: 1. Statička analiza 2. Dinamička analiza 3. Korelaciona - regresivna analiza Konačni cilj svih vrsta i oblika statističke analize, a naročito korelacione analize jeste otkriće statističke zakonitosti one masovne skupine pojava koje se ispituje. Ako je Statistička skupina velika, mora se pribeći metodi dinamičkog ili anketnog posmatranja slučajno uzetih primeraka pojave koja se ispituje tj. UZORKU. III) Tabelarno i grafičko predstavljanje statističkih serija

- Klasifikacija statističkih podataka - Predstavljanje matematičkih funkcija statističkog računa

što prouzrokuje očiglednost strukture i dinamike kao i uslovljenosti skupine pojava koje se ispituju. IV) Ocena (sud) o pravoj sredini Statističkom metodom može se izračunati standardna devijacija sredine uzorka kao i standardna devijacija mase. V) Izvođenje opštih zaključaka, tumačenje rezultata statističke analize i pravljenje hipoteza o

zakonitosti masovnih pojava

- Poslednji korak statističke metode 3. Teškoće, problemi i značaj statističke metode Značaj: 1. Samo statistika određuje kvantitativan značaj pojedinih karakteristika pojave u masi i samo ga ona može odrediti, jer samo ona masovno obuhvata pojave 2. Statistika polazi od: a) objektivno utvrđenih pojedinačnih činjenica b) ta metoda izvodi zaključke na osnovu strogo naučnih matematičkih operacija usled čega c) su i rezultati statističke metode solidnije teorijski zasnovani. Problemi: 1.Statističkom metodom se neposredno saznaje samo kvantitativna i to numerička određenost

pojava 2.Protivrečnost teoriji UZORKA 3.Otkrivaju se samo specifične zakonitosti pojava 4.Nesigurnost zaključka od pojedinačnog i posebnog na opšte.

Page 20: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

20

AKSIOMATSKA METODA

Razmatrajući pojam naučnog metoda u simboličkoj logici, kao osnovna nameće se deduktivna metoda. U svojoj primeni ona polazi od manjeg broja osnovnih stavova (aksioma), zbog čega se i sama metoda naziva aksiomatska metoda . Dok se primenom dedukcije iz opštih postavki dolazi do određenog broja posebnih stavova, sa aksiomatskom metodom to nije slučaj. Ova metoda se zasniva na aksiomatskom zasnivnju čitavih naučnih sistema (logike, matematike ili njihovih pojedinih disciplina, aritmetike, geometrije ...) . Gledano kroz istoriju razvoja naučne misli aksiomatsku metodu primennjivali su još i Euklid i Aristotel, da bi se kasnije u 19. i 20. veku, probalo da se izvrši aksiomatizacija Logike, Matematike, zbog egzaktnosti dokaza i sistematičnosti saznanja koje omogućuje primena ove metode. Otkrilo se da se ove nauke zasnivaju na izvesnim osnovnim pojmovima i na manjem broju osnovnih stavova tj. aksioma. Problem aksioma U toku istorijskog razvoja logike činjeni su pokušaji da se objasni poreklo i priroda aksiomatskih stavova iz kojih proizilaze tri osnovna shvatanja aksioma: 1. aksiomi su principi koji proističu iz razuma tj. Oni su urođeni našem mišljenju. Predstavnik ovog

shvatanja jeste Lajbnic. 2. pod drugom, empirističkom, shvatanju aksiome su stečeni stavovi i to na osnovu empirijskog

iskustva pomoću apstrakcije i indukcije. Predstavnik ovog shvatanja jeste Vunt. 3. aksiome su proizvedeni stavovi, bilo na osnovu empirijskog iskustva, bilo na osnovu razuma, kao

moći čisto misaonog saznanja. Ovo shvatanje ističe subjektivno-stvaralačku stranu aksioma kao činioca saznanja i javlja se u više varijanti: a) nominalistički fikcionalizam ( po Vitgenštajnu aksiomi čine značenje osnovnih pojmova po

čemu su one čisto nominalne definicije, a u odnosu na objektivnu realnost fikcije). b) empirio-racionalističko shvatanje aksioma ( po Dž. Milu aksiome su hipoteze, tj. Stvaraju se

mišljenjem a povodom čulnog iskustva) c) formalističko shvatanje aksioma (aksiomi su nužni i opšte važeći princip saznanja

proizvedeni, bilo na osnovu apriornog mišljenja u čistim opažajima prostora i vramena, kao što smatra Kant, bilo na osnovu misaonog saznanja, kao što to smatra Hilbert).

d) krajnje formalističko shvatanje aksioma ( Vajthed identifikuje aksiome sa propozicionalnim funkcijama, tj. sa opštim šemama stavova koje su lišene svakog sadržajnog smisla i kao takve nisu ni istinite ni lažne).

Određenje aksioma -aksiomi su principi saznanja zato što se njima shvata neka suštinska odredba predmeta u opšte -tu suštinsku odredbu predmeta saznajemo neposrednom generalizacijom -aksiomi su osnovni opšti stavovi koji se ne mogu dedukovati, dok se iz njih dedukcijom izvode svi stavovi određenog naučnog sistema

Page 21: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

21

Osnovni elementi aksiomatskog sistema (Ax) 1. Pravila formacije aksioma (PRF) Ona utvrđuju elemente jednog aksiomskog sistema. U računu stavova to su proporcionalne promenljive (pr. p, q, r, s, itd., tj. elementarni stavovi označeni ovim simbolima). To su elementarne logičke ralacije odnosno logičke konstante (konjukcija, disjunkcija, negacija itd. označene simbolima ∧ , ∨ , T...). To su znači zagrade kojom se određuju oblasti logičkoh konstanti. 2. Aksiome, njihova pravila i problemi 1) Osnovna pravila aksioma Aksiome kao osnovne istine logičkih i posebnih naučnih sistema ne možemo proizvoljno birati. "Sloboda izbora" aksioma i aksiomskog sistema postoji jedno u visokorazvijenim teorijama savremene logike čime se objašnjavaju izvesne razlike između raznih Ax sistema. Međutim i ova sloboda izbora jedne ili druge aksiome odn. aksiomskog sistema nije apsolutna iz sledećih razloga:

a) aksiomski stav koji se bira, ili, misaono slobodno kreira ne bira se i ne stvara se apsolutno nezavisno od postojećih logičkih sistema nego u zavisnosti od njih kao i od prirode ljudskog stvarnog saznanja, naročito od njihovih najviših stupnjeva i oblika razvoja. b) dosadašnji sistemi aksioma i same aksiome nipošto nisu "slobodno kreirane" i "slobodno izabrane" nego su otkrivene kao osnovne logičke istine odavno postojećeg ljudskog saznanja.

Imajući sve ovo u vidu dolazimo do tri osnovne aksiomatska pravila (APR) koja moraju ispunjavati sve aksiome. Ta pravila su:

APR1. Pravilo konzistentnosti: "Sve aksiome jednog aksiomatskog sistema moraju činiti jedinstven, tj. logički koherentan sistem" i pravila i teoreme Ax moraju biti koherentne.

APR2. Pravilo kompletnosti: "Sistem aksioma Ax mora biti kompletan, tj. na osnovu tog sistema aksioma moraju biti izvodljive i sve promenljive i teoreme datog Ax".

APR3. Pravilo nezavisnosti aksioma: "Aksiome jednog Ax moraju biti nezavisne u tom smislu nijedna od njih ne sme biti izvodljiva iz drugih i otud, kao aksioma izlišna". 2) Pravila transformacije (PRT) Ova pravila imaju važnu ulogu u izgradnji aksiomskih sistema i u računu stavova. Osnovna pravila transformacije PRT su sledeća:

PRTl. Pravilo jednoobrazne zamene: "Svaka propozicionalna promenljiva, kao i svaka urođena logička formula može se zameniti drugim stavom ili formulom kroz ceo dati logički izraz". Pr. ako u formuli (p⊃ q)*(q⊃ r) uzmemo da je p=p V q ,q=p V s, dobijamo (PVq⊃ q)*(PVs⊃ r)

PRT2. Pravilo zamene po definiciji: "U svakoj uređenoj logičkoj formuli može se svaki deo, tj. posebna formula zameniti njemu po definiciji ekvivalentnim izrazom".

Pr. tako je po definiciji p⊃ q = df ~ p v q PRT3. Pravilo odvajanja (detašmana): Ako važi formula P ⊃ Q i važi formula P, onda važi

i formula Q. Ili simbolički ((P ⊃ Q)* P) ⊃ Q PRT4: Pravilo priključivanja (adjunkcije): Ako važi P i važi Q, onda važi i konjukcija ove

dve formule, tj. P*Q. Konkretno ako važi formula (p ⊃ q) i formula (r ∨ s), onda važi i složena formula: (p ⊃ q)*(r∨ s) itd.

1) Primeri aksiomskih sistema Ax i derivacija Postoje razni logički i posebno naučni, naročito matematički Ax. Navešćemo primere nekih od Ax označavajući aksiome sa A i rednim brojem:

Page 22: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

22

I. Ax elememtarne klasične logike: A1. A≡A A2. A≠ ne-A A3. A∨ ne-A

II. Ax apstraktne dijalektike protivurečnosti (Hegeleve): Al.A≡ne-A A2.A=A i ne -A A3.Ne-(A i ne - A)→B...

III. Ax stvarne dijalektičke (konkretne dijalektike): A 1.{(A)} ⊇ (abc..)

A 2.{(A)} ⊇ (a b)

A3.{(A)} ⊇ (a↔ b↔C...) A 4.{(A)} ⊇ (A(abc... ↔ mpq...) →B..

Zaključak Aksiomatska metoda je značajna gnoseološka metoda kojom se postiže moguća egzaktnost i sistematičnost naučnih saznanja. Da bi se došlo do aksiome kao osnovnog zakonskog opšteg stava nužno je shvatiti suštinsko opšte u posebno. To je moguće samo operativnim, stvaralačkim, misaonim odražavanjem opšteg u posebnom, suštinskog u pojavnom. Primenu aksiomske metode nalazimo u okviru posebnih nauka, na pr. matematike, fizike itd., gde aksiomski stavovi čine suštinske odredbe predmeta one oblasti stvarnosti koju ta posebna nauka izučava.

Page 23: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

23

HEURISTIČKE METODE

Ime je dobila po poznatoj Arhimedovoj izreci - heureka, koju je izgovorio pri otkriću svog hidrostatičnog zakona.

Cilj heuristike je da proučava postupke i pravila otkrivanja i pronalaženja. Kada rešavamo neki zadatak, sigurno je da postoji cilj do kojeg treba doći ulaganjem

napora, rada i iskustva ako postoje teškoće ili prepreke da se do njega dođe. Cilj određen potrebom da se stanje menja jasno izražene prepreke definiše problem:

Sl. Redosled aktivnosti pri rešavanju nekog problema.

Posmatranje, uočavanje potreba definisanje želja

i ciljeva

Indentifikacija teškoća i prepreka i definisanje ciljeva

Plan akcija i izbor metoda rešavanja

zadataka

Akcije

Rezultati rada

Da li je problem

rešen

Uspeh

Analiza neuspeha

1. Zbog loše uočenih želja i ciljeva

2. Zbog loše uočenih teškoća prepreka ili problema

3.Zbog lošeg plana ili pristupa rešavanju problema

4.Zbog grešaka u radu na realizaciji rešenja

DA

NE

I. Detekcija ciljeva i prepreka

II. Interpretacija problema

III. Konstrukcija pravca razvoja

IV. Implementacija: praksa kao dokazni postupak uz teorijsko-logičku podršku

V. Odlučivanje

Page 24: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

24

METODA POKUŠAJA S POPRAVKOM GREŠAKA

U literaturi se često naziva metoda postupnog približavanja zbog postupnosti pri rešavanju zadataka. Posmatranjem ponašanja ljudi dok rešavaju zadatke, ustanovilo se da se uvek nešto greši, ocenjuje i popravlja. U početku su promašaji i greške veće, nekad teško uočljive, ali njihovim uočavanjem, bliži smo rešenju jer nam daju dragocene informacije o budućim aktivnostima. Greška je nekad samo plod neznanja, nekad nepažnje, nekad udruženog spleta okolnosti, ali je ona najveća ako se uporno veruje da grešaka ne sme biti, pa se svaka uzima kao povod za radikalne izmene prema problemu. Ova metoda predstavlja saznajni proces sa povratnom spregom, gde nam razlika između željenog i dostignutog predstavlja obaveštenje pomoću kojeg se koriguju početne akcije. Korekcije se obavljaju sve dotle dok razlika između potrebnog i ostvarenog ne postane po usvojenim kriterijumima dovoljno mala.

METODA TRAGANJA

Plansko traganje s ciljem da se

otkriju činjenice, opišu pojave i objekti i utvrde relacije kada su problemska stanja složena i zavisna od brojnih činilaca zvaće se metoda traganja. Često se u literaturi zove statističkom metodom.

Mnogo neuređenih faktora, nepoznatih činjenica i potreba da se dublje upozna neki skup uočljivih stanja istražuju se obično organizovano pa se ova metoda deli na više faza. (dijagram toka)

Verifikacija ili dokazni postupak

daje ocenu postavljene teorije i može da nam da:

-negativan odgovor – menjaju se hipoteze ili sistem pretpostavki i ograničenja -pozitivan odgovor – dobro postavljena teorija.

Sl. Planiranje i organizacija istraživanja

UOČAVANJE PROBLEMSKOG STANJA

PRIKUPLJANJE PODATAKA-ČINJENICA

PREDSTAVLJANJE: KLASIFIKACIJA I IZBOR FAKTORA

ANALIZA I SELEKCIJA

INTERPRETIRANJE I TUMAČENJE

ZAKLJUČIVANJE

VERIFIKACIJA NE

DA

Page 25: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

25

METODA EKSPERIMENTA

U ovom veku razvoj nauke je toliko zasnovan na eksperimentima da je postalo opšte shvatanje da se sve mora dokazati eksperimentom i da samo eksperiment predstavlja naučni metod istraživanja. Sama reč metod - grčki " metodos " znači način, put, traženje.

Naučni metod je postupak koji se primenjuje u istraživanju stvarnosti da bi se saznala istina. Tokom istraživanja naučnik primenjuje onaj metod koji mu omogućuje da što objektivnije utvrdi naučne činjenice.

Naučna činjenica - doprinosi rešenju određenog naučnog problema. Odabirom problema za

istraživanje i preciznog naslova, teme ,određene su činjenice koje treba istražiti. Pojam eksperimenta

- Eksperimentom se dolazi do utvrdivanja naučnih činjenica. - Eksperiment u osnovi predstavlja

POKUŠAJ I POSMATRANJE Pokušaj treba shvatiti kao rad koji se obavlja sa jasno postavljenim ciljem.

- Eksperiment treba da nam omogući da proverimo predpostavljene odnose između pojava - Eksperiment predstavlja objektivizirano stvaranje jedne pojave da bi se mogla proučiti.

Definicija : Eksperiment je planirano i kontrolisano praktično dejstvo na objekat istraživanja kako bi se na materijalnoj ravni izvršila konfrotacija misaonih proizvoda (hipoteza, projekata, strategija ...) sa prirodnim, odnosno tehničkim strukturama i proučavanjem ponašanja predmeta istraživanja smanjio broj otvorenih pitanja. Opis metode eksperimenta Metod eksperimenta na bazi zapažanja i logike razrađuje hipoteze, koje se po analogiji sa drugim sličnim pojavama dokazuju, a razvojem eksperimentalne tehnike i novih otkrića verifikuju i dalje razvijaju. Redosled operacija metode eksperimenta ( opis ) 1. Definisati pitanje na koje treba eksperimentom naći odgovor. 2. Precizno postaviti zadatak u eksperimentu na osnovu pitanja na koje se traži odgovor. 3. Utvrditi postupak eksperimenta ( uzeti u obzir niz faktora ) - Uzimanje uzoraka (primer):

•Slučajan uzorak - svaka individua ima podjednaku verovatnoću da će biti izabrana. •Stratificirani ( slojeviti ) uzorak - uzima se iz prethodno po nekim karakteristikama podeljenih grupa.

Page 26: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

26

•Sistematski uzorak - uzima se sa spiska sastavljenog po godinama starosti , abecednom redosledu odabirom npr. svake pete individue (za slučajeve kada je populacija velika).

Veličina uzorka: - veliki ( preko 30 jedinica ) - mali ( manji od 30 jedinica )

-Veličina parcele - grupe: manja je greška ako se eksperiment izvodi na manjim parcelama, sa većim brojem ponavljanja ( 5-6 ) nego na nekoj velikoj parceli sa ( 2-3) ponavljanja. -Homogenost materijala: materijal ne sme biti izvor varijabilnosti jer se onda ne može utvrditi u kojoj su meri razlike medu tretmanima posledica delovanja samih tretmana , a u kojoj varijabilnosti materijala. -Ponavljanja: zbog delovanja faktora spoljne sredine ( temperatura, vlažnost, svetlo, itd. ) i zbog nejednakosti materijala poželjno je da ih bude što više. -Kontrole i standardi: zbog upoređivanja objektivnijeg sagledavanja efekata faktora koji se ispituju. -Nivo signifkantnosti: određivanje procenta verovatnoće koji se može dozvoliti da razlika među tretmanima budu iz slučajnih razloga. 4. Utvrditi postupak i strukturu kojima se realizuje eksperiment. 5. Materijalna realizacija projekta. 6. Izvodenje eksperimenta i razrada programa ispitivanja:

-izbor i upotreba instrumenata, -vođenje beleški i kontrolne liste operacija, -označavanje materijala i tretmana, -zaštita materijala od oštećenja.

7. Uredenje, sastavljanje, predstavljanje, kondezovanje dobijenih rezultata. 8. Tumačenje eksperimentom dobijenih rezultata - obzirom na postavljeno pitanje. Prednost metode eksperimenta -Možemo je izvoditi kad god je potrebno, ponavljati pod različitim uslovima i više puta, -Moguće je varirati uticajne faktore ( uključivati ih ili isključivati ). Nedostatak metode eksperimenta -Nije moguće uvek organizovati eksperimente kao npr. u nekim slučajevima u astronomiji, evoluciji, istoriji. -Gubljenje objektivnosti eksperimenta, -Nije lako ustanoviti međusobno delovanje većeg broja faktora. Saznajna uloga Metod eksperimenta nam omogućuje da se iz niza pojedinačnih činjenica utvrdi ono što je zajednička opšta zakonitost i verifikuje određena hipoteza.

Page 27: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

27

III) POSEBNE NAUČNE METODE

ANALIZA I SINTEZA

Istraživanje u tehničkim naukama za cilj ima pronalaženje nečeg novog. Izmisliti nešto stvar

je mašte pronalazača, ali i misaonih procesa analize i sinteze.

S obzirom na zajednički predmet istraživanja, analiza i sinteza imaju jedinstven konačni cilj istraživanja: to je saznanje složenih pojava bilo koje vrste.

Analiza i sinteza su suprotni metodski postupci i po kretanju mišljenja u njima. Pri analizi mišljenje se kreće od celine ka delovima predmeta, a u sintezi se ono kreće od delova ka celini.

Analiza spada u posebne metode i ne predstavlja potpunu i opštu metodu naučnog saznanja. ("Osnovi metodologije društvenih nauka"; Dr Bogdan Šešić)

Analiza je početna, najosnovnija i najopštija posebna metoda naučnog saznanja. Analiza je

to (1) stoga što su sami predmeti naučnog saznanja većinom složeni {2) što je ljudsko saznanje u osnovi i u početku delimično i (3) zato što se druge posebne metode odnosno metodski postupci, kao što su sinteza, apstrakcija, dedukcija itd., zasnivaju na analizi. ("Osnovi metodologije društvenih nauka"; Dr Bogdan Šešić)

Da bi smo makar pristupili izučavanju bilo koje složene pojave, moramo se poslužiti analizom, to jest moramo misaono,- teorijski a i praktički rastaviti tu pojavu na njene delove, činioce aspekte. ("Osnovi metodologije društvenih nauka"; Dr Bogdan Šešić) Analiza je misaono teorijsko i praktično rastavljanje svakog složenog predmeta saznanja na njegove činioce ili na sastavne delove, momente ili aspekte, (2) analiza je rasta vljanje opšteg na posebne metode i (3) rastavljanje celine na delove. ("Osnovi metodologije društvenih nauka"; Dr Bogdan Šešić) Vrste analize

1. Analiza sadržaja 4. Uzročna ili kauzalna analiza 2. Strukturalna analiza 5. Komparativna analiza

3. Funkcionalna analiza 6. Genetička analiza. Sinteza, od grčke reči "synthesis"=sastavljanje, predstavlja istraživački postupak kojom se

ide od najednostavnijeg ka najsloženijem, ili od delova ka celini. Analiza i sinteza se međusobno uzajamno pretpostavljaju zato što se celina može shvatiti

shvatanjem delova, a delovi se mogu shvatiti samo kao delovi celine.

Page 28: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

28

Gde god se u analizi prosto konstatuje da se jedan predmet sastoji iz određenih činilaca, ali se još uvek ne znaju njihovi međusobni odnosi, tu je analiza još na formalnom elementarno logičkom ili mehaničkom stupnju.

Formalno elementarno logičko shvatanje sinteze je jednostrano , ograničeno i pogrešno ukoliko mehanički sklapa neku celinu iz apsolutno prostih delova. Formalna sinteza ne ide dalje od konstatacije da složenu pojavu čine određeni činioci ili delovi i to u određenim spoljašnjim, mehaničkim odnosima, dok unutrašnju međupovezanost i međuuticaje tih činilaca i tih delova formalna sinteza ispušta iz vida.

Za stvarno saznanje strukture i funkcije dinamičkih sistema, kao i za njihovu konstrukciju neophodne su dijalektička analiza i dijalektička sinteza.

U pogledu vrsta sinteze mogu se razlikovati pretežno deskriptivna i pretežno eksplikativna sinteza , s tim da se kod prve radi uglavnom o opisu i o prostom nabrajanju delova neke celine. Međutim, čisto deskriptivna sinteza predstavlja samo graničan, primaran nivo ekspliaktivne sinteze kojom se shvata dijalektičko jedinstvo, veza svih činilaca jednog predmeta ili pojave.

Važno je praviti razliku između reproduktivne i produktivne sinteze. Reproduktivna sinteza podrazumeva sintezu kojom se prosto potvrđuje rezultat analize. Na primer, kada se u hemiji sintetizira vodonik i kiseonik u razmeri 2:1, time se dobija voda, to jest ono od čega je analiza pošla. Produktivnom sintezom se, međutim, misaono stvaraju u obliku pojmova i sudova nova dijalektička jedinstva kakvih nema u objektivnoj stvarnosti van mišljenja.

Istinsku vezu između analize i sinteze čini to što se one sadrže jedna u drugoj. Dijalektička analiza se sastoji od momenata dijalektičke sinteze, odnosno dijalektička analiza predstavlja poseban momenat dijalektičke sinteze. Dijalektička sinteza se sastoji od momenata analize i predstavlja sistem ili jedinstvo momenata dijalektičke analize.

("Osnovi metodologije društvenih nauka", Dr Bogdan Šešić)

Page 29: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

29

METODA INDUKCIJA-DEDUKCIJA INDUKCIJA - postupak zaključivanja od posebnog i pojedinačnog ka opštem, od poznatog ka nepoznatom, od posebnih, parcijalnih i elementarnih podataka ka generalizovanim vezama, zakonima. Indukcija može biti:

POTPUNA ( ) ( ) ( ){ }xPxxxP ∀→∃

matematička indukcija (Mersenin broj 2n -1 je prost broj, za n ∈N) NEPOTPUNA

A≡P(x0) ∧P(x10) ∧ P(x2o) ∧ ...

traži se da je tačna konjukcija

B ≡ P(x0) ∧P(x1) ∧ P(x2) ∧ P(x3) ∧ ....

POPULARNA (jednostavno nabrajanje nezavisnih slučajeva - riđokosi su namćori)

NAUČNA (merenja, brojanja, eksperimenti-zaključak je verovatniji) Nedostaci:

POTPUNE INDUKCIJE ograničen broj članova klase na koju se odnose zaključci NEPOTPUNE INDUKCIJE nesigurnost univerzalnog zaključka (većina labudova je

bela) DEDUKCIJA - postupak zaključivanja o pojedinostima na osnovu opšteg, primena opšteg na posebno i pojedinačno, od suštinskog ka pojavnom. Prema odnosu opšteg i posebnog dedukcija može biti dvojaka:

- NEPOSREDNA (Iz jednog opšteg se izvodi poseban stav)

- POSREDNA (poseban stav se izvodi iz dva ili više opštih stavova)

Page 30: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

30

Osnova dedukcije je postavljanje hipoteze

-Verifikacija hipoteze (npr. eksperiment) -Opovrgavanje (obaranje) hipoteze (Teorija Milutina Milankovića o ledenim dobima)

Nedostaci dedukcije:

Relativnost saznanja (Ajnštajnova teorija) INDUKCIJA I DEDUKCIJA SU ČVRSTO POVEZANE: Njutn je iz zakona o gravitaciji izveo sva tri Keplerova zakona Kombinovanje metoda indukcije i dedukcije, kao i korišćenje posredne i neposredne provere (provera na samim pojavama koje se ispituju ili na popratnim pojavama )je put kojim se teorije potvrđuju ili obaraju. Račun verovatnoće i statistike daje u ovakvim slučajevima elemente na osnovu kojih su zaključci izvedeni iz eksperimenta u većoj ili manjoj meri pouzdani.

Page 31: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

31

METODE APSTRAKCIJE I KONKRETIZACIJE Apstrakcija i konkretizacija nisu ništa drugo do primena metodski postupaka analize i sinteze na saznanje opšteg i posebnog. METODA APSTRAKCIJE Apstrakcija se u klasičnoj metodologiji shvata kao dvostruk misaono saznajni proces: a) kao "apstrakcija od nečega", tj. Kao misaono odbacivanje pojedinačnog koje je konkretno, i b) u "apstrakcija nečega", tj. u misaonom izdvajanju opšteg koje je jedino apstraktno. Apstrakcija se razlikuje od analize time što analiza predstavlja samo razdvajanje jednog ili razlikovanje različitih činilaca, odnosno svojstava jedinstvene stvari, a apstrakcija znači i nešto više, na primer: izdvajanje pojedinih određenih opštih ili posebnih, bitnih ili nebitnih svojstava. Odavde je jasno da se apstrakcija zasniva na analizi, ali sa druge strane, i svaka analiza, kao rastavljanje, predstavlja i izdvajanje, apstrakciju delova iz celine predmeta. Apstrakcija igra značajnu ulogu u obrazovanju svakog pojma i svakog naučnog zakona, jer bez apstrakcije nema ni generalizacije, kao što bez apstrakcije takođe nije moguće izgraditi teorijske pojmove modela koji se istražuju. METODA KONKRETIZACIJE Konkretizacija je postupak suprotan apstrakciji. Ona predstavlja približavanje stvarnom, realnom, konkretnom jedinstvu predmeta. Konkretizacija predstavlja metodu kod koje se od opštih veličina ili pojmova prelazi na pojedinačnu, konkretnu veličinu. Cilj metode je verifikacija svake teorije i generalizacije (Bez konkretizacije nije moguće izraditi praktične modele pojava koje se istražuju).

Page 32: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

32

VI Poglavlje: PRIMENA METODA NAUČNOG RADA

Glavni stupnjevi primene metoda naučnog rada

NAUKA

problemi

ISTRAŽIVANJA

Rezultati istraživanja

Nova naučna informacija

REŠEN PROBLEM

NOVI PROBLEM

Page 33: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

33

GENERISANJE NOVIH ZNANJA

SUMA RASPOLOŽIVIH ZNANJA problemi

TEHNIKE PROVERAVANJA

ZAPAŽANJA (EVIDENCIJE)

POSTAVLJANJE HIPOTEZE

PROVERAVANJE POSLEDICA HIPOTEZA

VREDNOVANJE (EVALUACIJA)

HIPOTEZA

NOVA SUMA RASPOLOŽIVIH

ZNANJA NOVI PROBLEMI

Page 34: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

34

TOK REŠAVANJA PROBLEMA

SUMA POSTOJEĆIH ZNANJA problemi

Postavljanje zasno- vanih i proverenih

hipoteza

Izvođenje logičkih zaključaka na osnovu

pretpostavki

Razvijanje tehnika za proveru

pretpostavki

Provera tehnika u pogledu značajnosti i

pouzdanosti

Provera zaključaka

Objašnjenje rezultata

Vrednovanje istinitosti pretpostavki i pouzda-nosti tehnika provere

Određivanje područja važnosti pretpostavki i

tehnika provere

Definisanje novih problema indukovanih

istraživanjima

Page 35: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

35

Page 36: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

36

Page 37: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

37

1) IZBOR TEME ZA NAUČNI RAD

ko bira temu: mentor ili istraživač

tema - sastavni deo programa istraživanja institucije / fakulteta

razvijen naučni rad

naučne ideje

orijentacija i sklonosti kandidata

podobnost kandidata

aktuelnost problema za razvoj nauke

vrsta naučnog rada (razlika između teze i disertacije)

naslov rada treba što bliže odrediti (poželjno je dati radni naslov) - karakterisičan, jasan, izražajan, koncizan i dovoljno informativan

okvir istraživanja

samostalan i timski naučni rad

razviti osećanje odgovornosti za temu

2) PRETRAŽIVANJE I PROUČAVANJE LITERATURE I DOKUMENTACIJE

plan rada na prikupljanju i proučavanju literature i dokumentacije

upoznavanje sa najnovijim rezultatima u oblasti istraživanja

potreba poznavanja starije literature (geneza znanja)

proučavanje izvorne literature (neophodno znanje stranih jezika)

izbegavati oslanjanje na prikaze, recenzije, anotacije i sl. literatura se proučava stalno tokom istraživanja

proučavanje naučne dokumentacije (centri), literature (biblioteke)

pretraživanje na internetu

razvijanje tehnike čitanja i zabeležaka (planski, po rada)

praviti obimne izvode

referisanje (referenc liste)

Page 38: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

38

3) PRIKUPLJANJE I SREĐIVANJE GRAĐE ZA ISTRAŽIVANJA

pronalaženje dokumenata

pregledi/katalozi: imenski, predmetni, stručni, naslovni, centralni

kataloški listići / bibliografski podaci

formiranje listića za knjige

formiranje listića za članke (naučne i stručne radove) u časopisima, zbornicima radova i drugim publikacijama

korišćenje biblioteka

korišćenje interneta

razmena publikacija

čitanje i kritika tekstova

pisanje beležaka

sređivanje građe sopstvenih istraživanja

protokoli / izveštaji

zapisi (različiti: laboratorijski, terenski, računarski itd.)

referisanje – sistematizovati, srediti, sortirati, alocirati

Page 39: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

39

Puckridge, D.W.

Photosynthesis of wheat under field conditions. II. Effect of defoliation on the carbon dioxide uptake of the community.

Aust. J. Agric. PeS. 20, 623-634, 1969. U prenosnoj plastičnoj kućici ispitivano je usvajanje

14C02 polju pri različitoj defolijaciji listova. Nedostatak donjih listova je vrlo malo uticao na usvajanje C02, a vršnih listova smanjio fotosintezu za 30% do 24% zavisno o datumu tretiranja. Stabljika i rukavci su usvojili 44% a klasovi sami svega 6-7%. Važno je naglasiti da na zelenu površinu stabljike i rukavca otpada preko 50%, pa se i njihov doprinos fotosintezi kreće od 34-65% zavisno o stadiju zrelosti.

U radu se daje tabelarni pregled predhodnih istraživanja o relativnom doprinosu pojedinih zelenih organa biljke izgradnji prinosa zrna.

Treba da izračunam koliko otpada na zelene delove stabljike izvan rukavca i na rukavce, jer je njihova aktivnost s obzirom na dužinu trajanja i ekspoziciju vrlo značajna, naročito kada usled suše dolazi do sušenja liski (laminae)

Primer pisanja bibliografskog podatka na kartici formata (21 x 14,5 cm) i kratak prikaz sadržaja pročitanog rada. Perforacije kartice na rubovima omogućavaju da se literatura sistematizuje po širim i užim specijalnostima i problemima. UDK: 619:612.125:347.63:636.1 Baer, A.: BIOHEMIJSKI POLIMORFIZAM I ISPITIVANJE OČINSTVA KONJA(Le polymorphisme biochimique et la recherche en paternitè chez le cheval) Schweiz.Arch.Tierheilkunde, 109(1967)7, str. 378-384 Biohemijski polimorfizam krvnog seruma konja može da se koristi za utvrđivanje njihovog očinstva. Za ovu svrhu može da se koristi samo polimorfizam transferina- b-globu-lina radi toga što se sastoji iz 21 fenotipa i što su metade utvrđivanja mnogo jednostavnije, nego što je to slučaj kod krvnih grupa. U radu su izneseni rezultati ispitivanja fenotipa 320 polukrvnih jahaćih konja raznih rasa. Postoji mogućnost da se na osnovu ovih vrednosti utvrdi očinstvo u sumljivim slučajevima. "Eksluzivna frekvencija" iznosi oko 30%. Pošto svaka rasa ima sopstvenu frekvenciju gena to autor zaključuje da takve vrednosti važe samo za homogenu populaciju.- 4 tab., 15 pod.cit.lit. A2-68.0143 M. Čoporda Bilten dokumentacije. Izdanje JCTND, Beograd, S.Penezića-Krcuna 29-31.

Primer kratkog prikaza (abstracts) naučnih radova u referatnom časopisu.

Page 40: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

40

4) DEFINISANJE PROBLEMA ISTRAŽIVANJA

naučni problemi se ne mogu rešiti odmah i direktno postojećim znanjem i oni zahtevaju istraživanja

definisanje problema je iterativan proces (povratna sprega)

inicijalna definicija problema

definisanje cilja

postavljanje hipoteza

ponovno definisanje problema

problem se najbolje definiše i opiše na kraju rada / istraživanja (kada istraživač ima celovitu

sliku problema)

naučni problem ima svoj okvir (šta jeste, a šta nije poznato za definisanje)

problem nikad nije nezavisan

problem je obično protivrečnost (npr. ako dva iskaza iste teorije o istom problemu tvrde suprotno - to može biti problem)

problem mora biti zasnovan na poznatom

problemi često zahtevaju interdisciplinarna predznanja

5) DEFINISANJE CILJEVA ISTRAŽIVANJA

ciljevi mogu biti definisani kvalitativno i/ili kvantitativno

cilj se može dostići delimično ili u celosti

što smo se više približili cilju, efikasnost je veća

kako meriti efikasnost (u jednostavnim slučajevima se meri približavanje cilju)

cilj treba da je što konkretniji

može se definisati glavni cilj i podciljevi

cilj mora biti precizno definisan

Page 41: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

41

6) POSTAVLJANJE NAUČNIH HIPOTEZA

predloženo rešenje naučnog problema koje ima izvesne izglede na uspeh

mnoge činjenice nisu činjenice nego hipoteze koje treba proveriti / dokazati

svi opšte usvojeni i prihvaćeni naučni zakoni su prošli fazu hipoteze, ali će neki od njih biti oboreni primenom novih metoda istraživanja, na osnovu novih činjenica

ako je cilj rešenje problema i ako su oni formulisani kao stavovi - onda su to hipoteze

hipoteza treba da usmeri istraživanja

sugestije formulisane hipotezama mogu biti rešenje problema

hipoteza treba da je verovatna (ako je sigurna onda nema mogućnosti za poboljšanja)

hipoteza mora biti zasnovana na problemu i na teoriji, a time se mora odnositi i na cilj istraživanja

hipoteza mora nešto predviđati

7) DOKAZIVANJE ODRŽIVOSTI HIPOTEZA

utvrđivanje da li su one rešenja, odn. provera / dokazivanje održivosti hipoteza je zadatak istraživača

hipoteze se moraju postaviti / formulisati tako da omoguće dedukciju i da se može zaključiti da li objašnjavaju činjenice ili ne

hipoteza mora biti proveriva (eksperimentom ili posmatranjem)

hipoteza se može zasnovati na hipotezi višeg reda ili na više hipoteza nižeg reda, a

zasnovanija je više što je više hipoteza na kojima se zasniva

hipoteza ima posledice - to su dokazi održivosti ili neodrživosti

na hipotezu se odnose kriterijumi naučnosti

eksperiment ne daje novo saznanje, nego samo potvrđuje ili opovrgava hipoteze

hipoteza daje novo saznanje

ne postoji model bez hipoteze, koja je deo teorije

Page 42: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

42

8) IZBOR METODOLOGIJE ISTRAŽIVANJA

za rešenje definisanog problema izabrati adekvatnu metodologiju metode istraživanja moraju biti poznate i priznate

za rešavanje problema se može primeniti jedna ili više metoda

preporučuje se primena više metoda radi kompleksnog sagledavanja moguđnosti rešavanja

problema

preporučuje se primena uobičajenih metoda koje se koriste u određenoj nauci - naravno mogu se "pozajmiti" posebne metode iz drugih nauka

metode podležu naučnim kriterijumima 9) PLANIRANJE I IZVOÐENJE EKSPERIMENTA

najčešće u tehničkim i biološkim naukama

postaviti prethodne eksperimente (da bi se utvrdio pravac istraživanja, faktori i varijante itd.)

cilj eksperimenta je provera hipoteze, odn. stvaranje podloga za donošenje zaključaka i utvrđivanje zakonitosti

razraditi faktore koji utiču na eksperiment

sačiniti model višefaktornog eksperimenta

izvesti eksperiment na uzorku (izbor uzorka, slučajnost, stratifikacija, veličina - obim uzorka, homogenost uzorka)

utvrditi interakcije faktora (I, II, III reda), korelacije, regresije itd.

ponoviti eksperiment

voditi beleške / protokole o eksperimentu

srediti eksperimentalne podatke

Page 43: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

43

10) UTVRÐIVANJE REZULTATA ISTRAŽIVANJA (OBRADA, PRIKAZIVANJE)

rezultate istraživanja (eksperimentom ili opažanjem) treba srediti, odn. obraditi odgovarajućim matematičkim i drugim tehnikama i alatima

adekvatno prikazati podatke

potvrditi ili opovrgnuti hipoteze, primenom različitih testova

formulisati naučne činjenice

izvesti dokaze

formulisati naučne zakonitosti

objasniti rezultate dobijene istraživanjima 11) VREDNOVANJE REZULTATA ISTRAŽIVANJA

vrednovati istinitost pretpostavki i pouzdanost tehnika testiranja - provera hipoteza

odrediti područja poverenja (granice) u kojima važe pretpostavke i tehnike provere

vrednovati celokupan istraživački rad i rezultate (činjenice, zakonitosti, modele) primenom kriterijuma naučnosti

definisati nove probleme koji indukuju istraživanja, tj. odrediti pravce daljih istraživanja

Page 44: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

44

VII Poglavlje: PISANJE NAUČNIH I DRUGIH PUBLIKACIJA 1) PISANJE NAUČNIH I DRUGIH PUBLIKACIJA

WORK, FINISH, PUBLISH! (H. Faradej)

RADI, ZAVRŠI, OBJAVI !

pri pisanju naučnih radova treba poštovati određena načela STRUKTURA / SADRŽAJ RADA UOBIČAJENO IMA:

- naslov rada - sažetak / rezime / izvod - ključne reči - listu korišćenih oznaka i simbola - uvod - metodološki okvir istraživanja - prikaz rezultata istraživanja - tumačenje rezultata - zaključke - vrednovanje rezultata - citiranu i preporučenu literaturu - priloge / dodatke / ilustracije

NAPOMENA: ovaj sadržaj nije obavezan

NASLOV RADA treba da bude kratak, sažet, jasan, informativan, da sadrži osnovne ključne

reči koje upućuju na problem i cilj istraživanja. Preporučuje se da se naslov definiše posle završetka istraživanja. Obično sadrži do 20 reči.

SAŽETAK / REZIME / IZVOD treba da prikaže najbitnije rezultate rada - kratko /

telegrafski. Služi čitaocu da odluči da li da čita ili ne ceo rad. Obično sadrži 120-i50 reči

KLJUČNE REČI ili DESKRIPTORI treba da obuhvate najbitnije pojmove u radu, odn. reči koje se najviše ponavljaju u radu.

Uobičajeno je da se daje do i 10 ključnih reči.

LISTA KORIŠĆENIH OZNAKA / SIMBOLA Uputno je dati listu, odn. pregled korišćenih oznaka / simbola i skraćenica - što čitaocu olakšava praćenje rada.

UVOD prikazuje problem i cilj istraživanja. Treba da je kratak, sažet i logičan (u početku

dati pregled poznatih saznanja, a zatim šta je još nepoznato i/ili neobjašnjeno). PROBLEM i CILJ istraživanja treba jasno definisati.

Page 45: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

45

METODOLOŠKI OKVIR ISTRAŽIVANJA ili METODIKA po pravilu obuhvata izbor adekvatnih metoda za rešavanje naučnog problema. Postoje tri grupe metoda:

NORMATIVNE (pronalaženje, provera i procena odgovarajućih normi za

bilo koju pojavu / fenomen

EKSPERIMENTALNE - najčešće u prirodnim i tehnčkim naukama

"ISTORIJSKE" metode (hronologija, razvoj, uzrok, posledice)

PRIKAZ REZULTATA ISTRAŽIVANJA, po mogućnosti daje rezultate bez komentara. Opis rezultata treba da je kratak i jasan / nedvosmislen.

TUMAČENJE / INTERPRETACIJA / OBJAŠNJENJE rezultata istraživanja predstavlja

razmatranje efekata i zavisnosti zajedno. Bitno je sopstvene rezultate povezati i uporediti sa rezultatima drugih autora.

ZAKLJUČCI – iz činjenica treba izvesti / kreirati novu naučnu informaciju, a ne nabrajati činjenice već iznete u radu (rezultatima).

VREDNOVANJE REZULTATA predstavlja ocenu odn. celog kriterijuma naučne

objektivnosti rezultata, rada, što obuhvata primenu naučnosti u cilju utvrđivanja: korektnosti primenjenih metoda tačnosti dobijenih rezultata ponovljivosti rezultata

Vrednovanje često izvode RECENZENTI

citirana i preporučena LITERATURA se obavezno navodi u naučnim radovima. Citira se,

po pravilu, u svim delovima rada, ali je najvažnije i najodgovornije u tumačenjima rezultata. Postoji više načina navođenja literature, odn. bibliografije. PRILOZI, DODACI, ILUSTRACIJE se najčešće stavljaju na kraj rada. Služe čitaocu da

dodatno shvati tekst, odn. rezultate rada.

Page 46: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

46

2) PISANJE OSTALIH PUBLIKACIJA

1) STRUČNI RADOVI

teško je razdvojiti naučni i stručni rad stručni rad obrađuje već obrađen naučni problem struktura / sadržaj može biti sličan literatura ne mora biti citirana rezultati ne moraju biti statistički obrađeni štampaju se u stručnim časopisima

2) PREGLEDNI (REVIJALNI) RADOVI

autor mora da prikupi i prouči svu do tada poznatu relevantnu literaturu autor mora da zna više stranih jezika i da je iskusan naučni radnik

ovi radovi su izuzetno korisni za početnike i mlađe naučne radnike

ovi radovi daju prikaz postignutih rezultata, počev od postavljanja problema, teškoća i

uspeha u pojedinim etapama istraživanja, osvrta na dobijene rezultate, do ukazivanja na pravce daljih istraživanja

štampaju se u poznatim naučnim časopisima ili specijalnim godišnjacima (annual review i

sl.). Obično ih pišu, po narudžbini, poznati naučnici. 3) REFERATI / SAOPŠTENJA ZA NAUČNE SKUPOVE

pišu se po uzoru na naučne radove (za časopise)

ograničenog su obima (kao i vreme za njihovo izlaganje)

postoji više vrsta ovakvih radova

- uvodni - po pozivu - saopštenje - koreferat

4) POSTER PREZENTACIJE

prikaz rada u obliku postera / panoa

prikazuje se tekst i/ili ilustracije (tabele, slike, grafikoni i sl.)

autor stoji pored panoa i odgovara na eventualna pitanja onih koji čitaju pano

Page 47: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

47

5) PISANJE KNJIGA

1) MONOGRAFIJA

obuhvata i osvetljava neki naučni problem sa više aspekata - rezultata sopstvenih istraživanja (uz upoznavanje istraživanja drugih autora)

struktura / sadržaj nije propisan

obično se doktorske disertacije (prerađene) štampaju kao monografije

po pravilu se upoređuju sopstveni rezultati istraživanja sa rezultatima drugih

autora 2) UDŽBENIK

služi učenicima / studentima za izučavanje određene naučne discipline

ili dela nauke

iznose se opšte prihvaćene koncepcije, metode i tehnike

3) PRIRUČNIK

• postoje različite vrste:

- enciklopedije - atlasi - rečnici - bibliografije - priručnici(statistički, tehnički, mernih jedinica i dr.)

• obično su multidisciplinarni • svrha im je da se brzo nađu različite interesantne informacije • često su dopunska literatura uz udžbenik

4) PRAKTIKUM

• odnose se na pojedina uža specijalna područja istraživanja • obično je namenjen studentima • uobičajeno se iznose pojedine metode i tehnike sa tokom postupka izvođenja

eksperimenta i određivanje predviđenih parametara

Page 48: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

48

5) PISANJE PRIKAZA KNJIGA, NAUČNOG RADA I DRUGIH PUBLIKACIJA • cilj je da se naučna i stručna javnost upozna sa novim knjigama, naučnim radovima

i drugim publikacijama

• prikazi su kratki pregledi (1-3 stranice)

• objavljuju se u naučenim i stručnim časopisima

3) PRlPREMA RUKOPISA ZA ŠTAMPU I IZDAVANJE

• priprema i obrada teksta (tekst procesori)

• izbor tipa i veličine pisma

• priprema grafičkih priloga (crteži, slike, dijagrami, tabele i dr.)

• recenziranje teksta (po pravilu recenzije obezbeđuje izdavač)

• lektorisanje i korektura teksta

• štampanje teksta

Page 49: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

49

VIII Poglavlje: RECENZIJA DELA I NAUČNA KRITIKA 1) RECENZIJA NAUČNOG RADA

pored opštih zahteva, rad mora zadovoljiti sve kriterijume naučnosti treba da predstavlja doprinos naučnoj disciplini – novu naučnu informaciju

zadatak recenzije ja da utvrdi gornje navode

neophodan je bar jedan recenzent

ako se napišu dve više ili manje oprečne recenzije, rad se upućuje trećem recenzentu

recenzenti mora da budu iz iste naučne oblasti iz koje je recenzovani rad

recenzenti mogu da zahtevaju dorade i/ili izmene rada

recenzija može da bude negativna, odn. da se rad ne prihvati za objavljivanje

recenzenti su obično anonimni za autore

dužnost recenzenta ja da objektivno procene vrednost rada, pri čemu posebnu pažnju

obraćaju na cilj i metodiku procenjuje se da se samo 1-5% radova prihvati bez ikakvih ispravki

- odbija se i do 50% radova u pojedinim časopisima

- naučni radnici često šalju radove istaknutim naučnicima na mišljenje, pre nego što završe

rukopis za objavljivanje

- u svetu se neguje lep manir da se autor zahvali naučnicima koji su rukopis pregledali 2) NAUČNA KRITIKA • naučna kritika u nas nije uobičajena • vidovi naučna kritike

- ocena vrednosti naučnih radova, knjiga i naučnih skupova objavljena u prikazima u naučnim i stručnim publikacijama

- posebni skupovi posvećeni objektivnoj diskusiji i razmatranju - kritici naučnih rezultata i dela oko kojih postoji neslaganje

• naučna kritika mora da bude tolerantna i dobronamerna • polemike u nauci su veoma retke (bar u nas)

Page 50: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

50

• naučnom kritikom se mogu baviti ličnosti koje su

- sa znatnim naučnim kredibilitetom - sa visokim moralnim vrednostima - snažne - hrabre - sa razvijenim osećajem odgovornosti

Page 51: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

51

IX Poglavlje: NAUČNO-ISTRAŽIVAČKI PROJEKTI • za istraživanja su potrebni:

- planovi i programi

- kadrovi

- oprema

- finansije i dr. odn. postoji potreba zasnivanja naučnoistraživačkih projekata • naučno-istraživački projekat je zaokružena

celina sa

- jedinstvenim naučnim problemom - zajedničkim ciljem - jedinstvenim metodološkim okvirom

• projekat može imati delove kao što su podprojekti, teme i naučni zadaci, ali rezultati delova

moraju imati zajednički cilj • projekte realizuju timovi naučnih radnika države preko svojih organa (ministarstava za nauku) ili tela / komisija utvrđuje godišnje i/ili višegodišnje planove i programe naučnih istraživanja iz različitih naučnih oblasti

naučne institucije (nezavisni naučni instituti, univerziteti i druge naučno-istraživačke institucije) konkurišu za realizaciju planova i programa naučnih istraživanja

formiranje tzv. "makroprojekata", koji su u svemu nekonzistentni, nema smisla, kao ni formiranje "sitnih" istraživačkih zadataka

realizacija projekta je važna za naručioca (finansijera), ali je još važnija za naučne radnike koji ga realizuju

postoje istraživački projekti

- fundamentalnog

- razvojnog

- primenjenog karaktera

Page 52: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

52

X Poglavlje: ODBRANA TEZE / DISERTACIJE

cilj magistarske teze je da pokaže da kandidat vlada metodom naučnog rada i da ga koristi u rešavanju problema

cilj doktorske disertacije je da kandidat kreira novu naučnu informaciju (bar jednu)

odbrana teze ili disertacije je javni čin

- saopštavanja podataka o kandidatu - saopštavanja podataka o kandidatu obuhvata biografske podatke i naučni doprinos

kandidata da odbrane teze odn. disertacije - saopštavanja izveštaja / referata referenata (članova komisije) o tezi odn. disertaciji

- izveštaj / referat o tezi odn. disertaciji obično iznosi mentor, odn. rukovodilac teze /

disertacije koji na koncizan način predstavlja naučni doprinos teze / disertacije - izlaganja teze odn. disertacije od strane kandidata - iznošenje mišljenja, kritike i pitanja koje referenti postavljaju kandidatu

- odgovaranja kandidata na postavljena pitanja

- kandidat izlaže tako da logično, jasno i koncizno odgovori na pitanja

- šta su cilj i zadaci sopstvenih istraživanja - koja je primenjena metodologija - koje su karakteristike sopstvenih istraživanja (obim, naučne činjenice) - šta je nova naučna informacija

Kandidat mora da pripremi adekvatno izlaganje podržano različitim sredstvima za prezentaciju (video, audio, multimedia)

posle izlaganja kandidata referati

iznose mišljenje i ocenu rada postavljaju pitanja kandidatu

kandidat daje osvrt na mišljenja referenata i odgovore na postavljena pitanja

na kraju komisija donosi odluku / rešenje o odbrani teze / disertacije, o čemu podnosi pisani

izveštaj organima upravljanja institucije u kojoj je teza / disertacija branjena

ishod odbrane je po pravilu unapred poznat u pozitivnom smislu i čast disertanta nije priznanje akademskog ili naučnog stepena nego u sjajnoj odbrani teze / disertacije

Page 53: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

53

PREGLED LITERATURE 1. Borojević S.: METODOLOGIJA EKSPERIMENTALNOG NAUČNOG RADA, Radnički univerzitet “Radivoj Ćirpanov", Novi Sad, 1974. 2. Cohen M. Nagel E.: UVOD U LOGIKU I NAUČNI METOD, Zavod za izdavanjæ udžbenika SR Srbije, Beograd, 1965. 3. Dobrov G.M. NAUKA O NAUKAMA, Zavod za izdavanje udžbenika SR Srbije Beograd, 1969. 4. Dubić S.: UVOÐENJE U NAUČNI RAD, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo 1970. 5. Gilli G. A.: KAKO SE ISTRAŽUJE, Školska knjiga, Zagreb, 1974. 6. Good W. Hatt P.: METODI SOCIJALNOG ISTRAŽIVANJA, Vuk Karadžić, Beograd, 1966. 7. Kedrov B- M. PREDMET I UZAJAMNA VEZA PRIRODNIH NAUKA, Nolit, Beograd, 1969. 8. Kun T.: STRUKTURA NAUČNIH REVOLUCIJA, Nolit, Beograd, 1974. 9. Marković, M. FILOZOFSKI OSNOVI NAUKKE, Srpska akademija nauka i umetnosti Beograd, 1951. 10. Poper K.: LOGIKA NAUČNOG OTKRIĆA, Nolit, Beograd, 1973. 11.Rajnberg S. A.: METODIKA I TEHNIKA NAUČNOG RADA, Medicinska knjiga, Beograd, 1948. 12. Salitražić, T. Žugaj M. UVOD U ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKI RAD, Fakultet organizacije i infarmatike, Varaždin, 1981. 13. Silobrčić V.: KAKO SASTAVITI I OBJAVITI ZNANSTVENO DJELO, Jumena, Zagreb, 1983. 14. Šamić M.: KAKO NASTAJE NAUČNO DJELO, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo 1969. 15. Šešić R.: OPŠTA METODOLOGIJA IV, popravljenu i dopunjeno izdanje Naučna knjiga, Beograd, 1980 16. Tomin U.: UVOD U NAUKU O NAUCI, Ekonomski institut Beograd 1974, 17. Vujević M. UVOÐENJE U ZNANSTVENI RAD, Intormator, Zagreb, 1986, 18, Zaječarović G. OSNOVI METODOLOGIJE NAUKE, institut za političke studije Fakulteta političkih NAUKA, Beograd, I974. 19. Fredman P.: THE PRINCIPLES OF SCIENTIC RESEARCH, Pergamon press, 2nd edition, London, 1960)

Page 54: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

54

20 Kapica L. P.: EKSPERIMENT, TEORIJA. PRAKTIKA, Nauka, Moskva, 1977. 21. Bernal J. D.: SCIENCE IN HISTORY, London 1954. 22. Momirski M.: PRILOG ZA METODOLOGIJU TEHNČKIH NAUKA, Naučna knjiga Beograd i Novi Sad, 1986. 23. Kun L.: PREDAVANJA IZ METODOLOGIJE NAUČNOG RADA NA FAKULTETU TEHNIČKIH NAUKA U NOVOM SADU, (od šk. 1974/75 do 1997/98) 24. Sarić M.: OPŠTI PRINCIPI NAUČNOG RADA, Naučna knjiga, Beograd, 1985.

Page 55: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

55

PRILOZI Prilog P.1: KLASIFIKACIJA I VREDNOVANJE NAUČNIH RADOVA Prilog P.2: O RAZVOJU NAUČNIH RADNIKA Prilog P.3: O MORALU I NAUCI Prilog P.4: O JEZIKU I STILU PISANJA NAUČNOG RADA Prilog P.5: MEĐUNARODNE PREPORUKE ZA PRIPREMU PUBLIKACIJA Prilog P.6: DOMAĆE PREPORUKE ZA PRIPREMU PUBLIKACIJA Prilog P.7: UPUTSTVA ZA PRIJAVU, IZRADU I ODBRANU

MAGISTARSKOG RADA I DOKTORSKE DISERTACIJE Prilog P.8: PRIMER PRIMENE METODA NAUČNOG RADA Prilog P.9: OPŠTI POJMOVNIK Prilog P.10: MISLI I IZREKE O NAUCI Prilog P. 11: ZADATAK ZA IZRADU ISPITNOG RADA

Page 56: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

56

Prilog P. 1: KLASIFIKACIJA I VREDNOVANJE NAUČNIH RADOVA Uprošćeni prikaz jedne moguće konvencije koju predlažemo u narednoj tabeli: NAZIV SADRŽAJ FORMA NAUČNI RADOVI -ove teorije, novi zakoni ili principi;

naučna dela,

-nove naučne metode i postupci doktorske disertacije, -originalne implikacije poznatih zakona i

teorija; - objavljeni i recenzijom ocenjeni naučni radovi, članci ili saopštenja

-kompleksne ili interdisciplinar-ne sinteze, analize generaliza-cije ili kriticke studije koje proši ruj u pos tojeće i li uvode nove spoznaje

- primenjeni i javno opšte poznati i priznati naučni doprinosi .

ISTRAŽIVAČKI RADOVI

-otkrivene nove činjenice, relacije ili strukture originalnom primenom poznatih teorija zakona ili principa; -modifikacije i racionalizacije poznatih naučnih metoda i postupaka,

-istrazivačka dela, -magistarski radovi, objavljeni i recenzijom ocenjeni istraživački radovi članci, saopštenja elaborati i studije.

-vođenje razvojno-istrazivačkih projekata,

-javno priznati i poznati primenjeni istrazivački doprinos.

-sinteze poznatih metoda, generalizacije ili kritičke analize koje impliciraju originalne zaključke;

-značajnije analize opitnih podataka koje kritički ocenjuju mogućnosti postojećih teorija.

RAZVOJNI RADOVI

-nove sinteze konstrukcija;

-razvojna dela,

-patenti , pronalasci i značajnije racionalizacije primenjene u praksi;

-specijalistički radovi ,

-idejna originalna rešenja uređaja i sistema; -patentna dokumentacija -vođenje razvojnih projekata i

konstrukcionih biroa; -konstrukcioni crteži, proračunski elaborati i tehnološka dokumentacija

-izvedena prototipska, laboratorijska ili terenska isiptivanja novih konstrukcija, uređaja ili sistema značajnijeg obima i složenosti.

-studije i izveštaji o razvojnim projektima, vođenju konstrukcionih biroa, opita itd.

STRUČNI RADOVI -rešenja sklopova, konstrukcija struktura, planova ili uređaja primenom poznatih naučnih metoda i postupaka

-stručna dela, -objavljeni stručni radovi, članci i saopštenja,

-analize procesa, stanja ili odilika sistema poznatim metodama;

- stručna dokumentacija izveštaji i elaborati

-tehnička rešenja izvedena korištenjem poznatih procedura i proračunskih postupaka;

-recenzije studije i stručni predlozi, - diplomski radovi,

-predlozi tehničkih unapredenja, kritičke analize i jednostavnije studije

-prevodi stručne literature , -tehnički predlozi i - kritike tehničkih rešenja i radova iz područja tehničkih nauka.

Page 57: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

57

Član 16 Indikator naučne i stručne kompletnosti i uspešnosti rada istraživača koeficijent R, izračunava se na osnovu sledeće tabele: Naziv grupe* Oznaka

grupe Vrste rezultata*

R vrednost

Monografija (u kojoj se obavezno citiraju sopstveni radovi)

R10

Istaknuta monografija međunarodnog značaja Monografija međunarodnog značaja Monografija nacionalnog značaja

R11 R12 R13

6 5 3

Poglavlje u knjizi Pregledni članak

R20

Pregledni članak u vodećem časopisu međunarodnog značaja ili poglavlje u monografiji ranga R11 Pregledni članak u časopisu mđunarodnog značaja ili poglavlje u monografiji ranga R12 Pregledni članak u časopisu nacionalnog značaja ili poglavlje u monografiji ranga R13

R21 R22 R23

5 4 2

Tehničko rešenje

R30

Proizvod ili tehnologija u proizvodnji, programski sistem, soj, sorta-novi na međunarodnom nivou. Prototip, nova metoda, softver, instrument, nova genska proba, mikroorganizam i drugo. Bitno poboljšan postojeći proizvod i tehnolog.

R31 R32 R33

6 4 2

Patent

R40

Realizovan patent u inostranstvu preko domaće NIO ili privredne organizacije. Realizovan patent u zemlji Zaštićen patent Mali zaštićen patent

R41 R42 R43 R44

4 3 2 1

Objavljeni rad međunarodnog značaja

R50 Rad u vodećem časopisu međunaro. značaja Rad u časopisu međunarodnog značaja Uvodno predavanje po pozivu na skupu međunarodnog značaja, štampan u celini Rad saopšten na skupu međunarodnog značaja štampan u celini

R51 R52 R53 R54

4 3 2 1

Disertacija R60 Odbranjena doktorska disertacija Odbranjena magistarska teza

R61 R62

4 2

Objavljen rad nacionalnog značaja

R70 Rad u časopisu nacionalnog značaja Uvodno predavanje na skupu nacionalnog zn. Rad saopšten na skupu nacionalnog značaja štampan u celini

R71 R72 R73

1,5 1,5 0,5

Rad objavljen u izvodu

R80

Uvodno predavanje po pozivu na skupu međunarodnog značaja, štampano u izvodu Uvodno predavanje po pozivu na skupu nac- ionalnog značaja štampano u uvodu Rad saopšten na skupu međunarodnog značaja, štampan u izvodu Rad saopšten na skupu nacionalnog značaja, štampan u izvodu

R81 R82 R83 R84

1,5 0,5 0,5 0,2

*Definicije pojedinih grupa i vrste rezultata date su u prilogu ovog pravilnika i čine njegov sastavni deo.

Page 58: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

58

DEFINICIJA VRSTA REZULTATA IZ TABELE U ČLANU 16 I Monografije (1) Istaknute monografije međunarodnog značaja su one koje imaju poseban kvalitet, javno ocenjen od strane poznatih naučnih radnika u svetu ili od strne međunarodne organizacije, a štampane su na jednom od svetskih jezika; (2) Monografije međunarodnog značaja su one koje su javno pozitivno ocenjene u međunarodnim razmerama, a štampane su na jednom od svetskih jezika; (3) Monografije nacionalnog značaja su one koje su javno pozitivno ocenjene od strane poznatih naučnih radnika jedne zemlje; (4) Izuzetno, u kategoriju međunarodnog značaja mogu biti razvrstane monogrfije koje se odnose isključivo na nacionalnu problematiku ako su visoko ocenjene od strane priznatih naučnih radnika Jugoslavije, a po kvalitetu odgovaraju sličnim delima u drugim zemljama. II Časopisi* Naučnim, odnosno stručnim časopisom se smatra časopis koji ispunjava sledeće uslove: (1) Da redakcioni odbor sačinjavaju renomirani naučnoistraživački radnici; (2) Da urednik ima zvanje doktora nauka, odnosno da je izuzetno priznat kao naučni radnik; (3) Da se prispeli radovi recenziraju; (4) Da časopis izlazi periodično; (5) Da je časopis dostupan široj naučnoj javnosti; (6) Da je izdavač časopisa naučno društvo, renomirana izdavačka opganizacija ili naučna organizacija. Časopis nacionalnog značaja treba da ispunjava i sledeće uslove: (1) Da je registrovan; (2) Da sadrži apstrakte radova na jednom od stranih jezika; (3) Da se razmenjuje i prodaje u više zemalja. Časopis međunarodnog značaja, pored uslova koji se odnose na sve časopise nacionalnog značaja, treba da ispunjava i sledeće uslove: (1) Da je na osnovu međunarodnih kriterijuma razvrstan u ovu kategoriju;

Page 59: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

59

(2) Da po kvalitetu radova, stepenu citiranja časopisa u drugim naučnim radovima i drugim specifičnim parametrima za tu oblast, odgovara međunarodnim kriterijumima; (3) Da se radovi štampaju na nekom od svetskih jezika. Izuzetno, u kategoriju časopisa međunarodnog značaja može biti razvrstan i časopis koji obrađuje nacionalnu problemetiku, ako po kvalitetu radova odgovara sličnim časopisima priznatim kao ugledni u svojoj oblasti. Da bi časopis bio razvrstan u kategoriju vodećeg časopisa međunarodnog značaja, mora biti na listi Institute for Scientific Information. III Naučni skupovi (1) Naučni skup međunarodnog značaja je onaj koji se organizuje pod pokroviteljstvom uglednog međunarodnog udruženja, a članovi naučnog komiteta su iz različitih zemalja. *Ministarstvo, na predlog nadležnih odbora, za svaku naučnu oblast utvrđuje spisak časopisa koji su od međunarodnog značaja.

Page 60: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

60

KATEGORIZACIJA NAUČNIH I STRUČNIH RADOVA

Svi radovi koji se objavljuju u naučnim časopisima obavezno podležu recenziji. Pri tome se svaki rad svrstava u jednu od sledećih kategorija:

- originalni naučni rad, - prethodno saopštenje, - pregledni rad, - stručni rad, - rad izložen na naučnom skupu. Da bi se lakše ocenilo kojoj kategoriji pripada određeni rad, dajemo izvesna objašnjenja u

vezi sa navedenim kategorijama radova koji su dati prema preporukama UNESCO-a.

ORIGINALNI NAUČNI RAD

Ovaj rad sadrži neobjavljene rezultate izvornih istraživanja. Naučne informacije u radu moraju biti određene i izložene tako da se može:

- proveriti tačnost analize i zaključaka na kojima se rezultati zasnivaju, ili - eksperiment reprodukovati i dobiti rezultate s jednakom tačnošću (ili u graicama

eksperimentalne greške) kako se to u radu navodi. PRETHODNO SAOPŠTENJE

Ovo saopštenje sadrži i nove naučne rezultate, čiji karakter zahteva hitno objavljivanje. Ono ne mora omogućavati proveru i ponavljanje izvesnih rezultata. PREGLEDNI RAD Pregledni rad predstavlja celovti pregled nekog područja ili problema na osnovu već publikovanog materijala, koji je u pregledu sakupljen, analiziran i raspravljen. STRUČNI RAD Ovaj rad predstavlja koristan prilog područja struke čija problematika nije vezana za izvorna istraživanja, što znači da materija ne mora predstavljati novost u svetskim okvirima, već da se odnosi na proveru ili reprodukciju u svetu poznatih istraživanja, koja predstavljaju koristan materijal u smislu širenja znanja i prilagođavanja izvornih istraživanja potrebama nauke i prakse. RAD IZLOŽEN NA NAUČNOM SKUPU Ovakav rad može biti objavljen samo pod uslovom ako je prethodno suštinski uspešno prerađen, ili dopunjen, a nije objavljen u odgovarajućem zborniku radova. Takav rad u suštini treba da bude originalan.

Page 61: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

61

p.6 / p.12

Page 62: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

62

Page 63: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

63

Page 64: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

64

Page 65: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

65

Page 66: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

66

Page 67: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

67

Page 68: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

68

Prilog P.2: O RAZVOJU NAUČNIH RADNIKA

Ne postoji jedinstven sistem obrazovanja / izgradnje naučnog kadra u svetu

Sistem obrazovanja pomaže u otkrivanju darovitosti i talenta budućih naučih radnika

Otkrivanje i praćenje treba da počne još od predškolskog uzrasta, pa preko osnovne i srednje škole do univerziteta

U naučnom radu mogu uspešno da rade samo stvaralački obdareni Ijudi

lzbor ovakvih kadrova je vrlo težak, jer je broj naučnika inače vrlo mali u populaciji

radnika (cca 0.06% na zemlji)

Osnivaju se posebne škole za talente (matematička gimnazija u Beogradu, škola u Petnici i dr.)

Naučni radnici se kasno počinju usmeravati (sa 23-25 godina života, kada je čovek već

formiran)

Naučni radnici napreduju po naučnim stepenima (magistar nauka, odn. kandidat nauka i doktor nauka), naučnim zvanjima (naučni saradnik, viši naučni saradnik, naučni savetnik) i nastavnim zvanjima (asistent, docent, vanredni profesor i redovni profesor)

Postoje i zvanja: dopisni i redovni član akademije nauka

Za sva zvanja postoje utvrđeni i propisani uslovi i kriterijumi (najčešće zakonom)

Izbor asistenta je najvažniji momenat u razvoju i formiranju budućeg naučnog radnika,

međutim kriterijumi su obično formalne (uspeh na studijama, dužina studiranja, znanje stranih jezika, godine starosti), a ne suštinske prirode - učešće kandidata u naučnoistraživačkom radu u toku studija, izražena sposobnost za nauku i kreativnost

Magistarski rad je prva stepenica u razvoju naučnog radnika

I magistratura i doktorat su po pravilu ulaznica u svet nauke - koliko će u daljem naučnom

radu (a posebno samostalnom) zavisi prvenstveno od njih

Postoji niz formi usavršavanja naučnih radnika, kao što su: o specijalizacije o specijalizovani kursevi o naučni skupovi, kongresi, simpozijumi, savetovanja, seminari o boravak u drugim zemljama o post-doktorske studija o predavanja po pozivu

Page 69: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

69

Prilog P.3: O MORALU I NAUCI Osnovne ljudske vrednosti i vrline su znanje, sposobnost, rad i moral

Naučnik mora da bude nezavisan, slobodan stvaralac i mislilac i uz to beskrajno savestan

U nauci snaga argumenta mora da bude ispred snage autoriteta

Naučnik ne sme da bude:

-egoista -mediokritet -sujetan -pohlepan / gramziv -sebičan -autoritaran -ideološki sputan -samozadovoljan -malograđanin -političar / politikant -lažljivac -pomodan

Naučne istine se ne smeju komercijatizovati i lažno "prodavati"

Naučnik mora stalno da vodi računa da je nauka univezalna, a stvaralaštvo opšte

Page 70: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

70

Prilog P.4: O JEZIKU I STILU PISANJA NAUČNOG RADA

Jezik - zbir izražajnih sredstava

Stil - način upotrebe jezika i jezičkih sredstava

Dobar jezik i stil izlaganja / pisanja je odraz pažnje prema čitaocu i uvažavanje sopstvenog rada

Izlaganje treba da je kratko, jasno i razumljivo ("kratkoća" izlaganja je sestra talenta)

Treba pisati tako "da mislima bude prostrano, a rečima tesno"

Treba pisati kratke rečenice (ali ne telegrafski)

Naučna dela se pišu književnim jezikom, poštujući gramatiku, rečnik, sintaksu itd

"Naučni" stil je intelektualan u najužem smislu te reči (u njemu nema slikovitosti, mnogo raznovrsnosti, niti težnje sa stilskom originalnošću)

naučnom radu originalnost su ideje , dobijeni rezultati i njihovo tumačenje

Odlike "naučnog" stila pisanja su ujednačenost leksike i sintakse, preciznost i jasnost

"Naučni" stil je bez emocionalnih i stilskih figura i kićenosti - njime se ne postižu umetničke

vrednosti, nego se definišu naučni pojmovi

Međutim, "naučni" stil treba da je svež, originalan, živopisan i bogat izrazima

Nema stila bez sadržine

Page 71: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

71

p.17 / p.37

Page 72: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

72

Page 73: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

73

Page 74: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

74

Page 75: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

75

Page 76: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

76

Page 77: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

77

Page 78: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

78

Page 79: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

79

Page 80: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

80

Page 81: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

81

Page 82: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

82

Page 83: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

83

Page 84: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

84

Page 85: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

85

Page 86: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

86

Page 87: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

87

Page 88: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

88

Page 89: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

89

Page 90: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

90

Page 91: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

91

Page 92: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

92

Prilog P.8: PRIMER PRIMENE METODA NAUČNOG RADA Na primeru rada dr Ladislava Kuna "OPŠTI KARAKTER FUNKCIJE PADA DIREKTNIH TROŠKOVA IZRADE" (objavljenog u Zborniku radova br.6, godina VI/1971 Mašinskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu) prikazana je primena Metoda naučnog rada prema sledećem sadržaju:

1. definisanje problema istraživanja

2. definisanje cilja istraživanja

3. postavljanje hipoteze

4. dokazivanje održivosti hipoteze

5. objašnjenje rezultata istraživanja

6. vrednovanje rezultata istraživanja - opšti kriterijumi naučnosti - sintaktički kriterijumi - semantički kriterijumi - kriterijumi saznajne vrednosti - ontološki kriterijumi

Page 93: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

93

U N I V E R Z I T I E T U N O V O M S A D U

Godina VI Broj 6

ZBORNIK RADOVA Mašinskog fakulteta

Novi Sad 1971

OPŠTI KARAKTER

FUNKCIJE PADA DIREKTNIH TROŠKOVA IZRADE

Ladislav Kun Proračun cene koštanja proizvoda se obično zasniva na pretpostavci da je funkcija troškova linearna i neprekidna i da se može definisati sa dve komponente. To su fiksni i varijabilni troškovi.

-Fiksni troškovi koje ćemo označiti sa F za jednu seriju od Q komada proizvoda, sastoje se od ličnih dohodaka indirektno proizvodnog osoblja, amortizacije, kamata na osnovna sredstva i sl. -Promenljivi troškovi za jednu serije od Q jedinica iznose mQ, gde "m" predstavlja ukupne stalne troškove po komadu kao što su materijal i lični dohoci direktno proizvodnih radnika, a Q je predviđeni, prodati ili izrađeni broj komada.

Na osnovu ovoga funkcija troškova ima sledeći oblik.: Y = F + mQ gde Y predstavlja ukupne troškove cele serije. Osnovna je pretpostavka u prethodnoj funkciji da se ukupni troškovi izrade jedne serije proizvoda povećavaju za svaki komad proizvoda za konstantnu veličinu "m", Ovaj oblik funkcije troškova pretstavlja aproksimaciju stvarnosti i ne mora biti merodavan za velike serije (1/I80) . Cena koštanja jednog komada u seriji, koju ćemo označiti sa "y", može se uz pomoć funkcije troškova prikazati na sledeći način:

y=Qkomada

adakovizaQkomukupnitroš = QF +m

Ovaj izraz ima dva dela. Prvi deo (F/Q) kazuje da se sa povećanjem serije smanjuju fiksni. troškovi po kamadu, a drugi deo (m) pretpostavlja da postoje stalni direktni troškovi po komadu, dakale takvi koji su nezavisni od veličine serije Međutim, neka proučavanja u Zapadnoj Nemačkoj i u SAD na koja se oslanjamo u daljnjem izlaganju pokazala su da direktni i drugi troškovi smanjuju po određenoj zakonitosti, u zavisnosti od broja izrađenih jedinica. Prva zapažanja o zakonitosti pada direktnih troškova izrade u zavisnosti od veličine serije potiču iz 1925. a objavljena su 1936 godine (2/125). Ona se odnose na vazduhoplovnu industriju. Uočeno je

Page 94: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

94

još tada da se ulaganja u vidu ličnih dohodaka direktno proizvodnih radnika smanjuju pri izradi svake naredne jedinice proizvoda po određenoj zakonitosti, kao posledica snižavanja vremena izrade. Naime, pri svakom udvostručenju obima proizvodnje vreme izrade poslednjeg komada, opalo je približno za 20 % bez obzira koliki je bio početni obim. To je ukazivalo na degresivni karakter pada ovih troškova, odn. Na mogućnost predstavljanja funkcije pada direktnih troškova u obliku: l=C x Qn gdje je: l lični dohodak izrade za bilo koju jedinicu u seriji* C lični dohodak za izradu prvoga komada u seriji Q broj jedinica u seriji -1 < n < 0 međutim, hipotezu o oštem karakteru ove funkcije treba dokazati. Kasnija proučavanja su proširena i na druge industrije, a uz to su još i produbljena. Obuhvatila su: čitave proizvode pojedinačne delove proizvoda, jednostavne i složene artikle, proizvodnju artikala u malim i velikim serijama, krupne radove i radove pojedinaca (3/128). Izuzeta je pojedinačna proizvodnja i tokovi pojedinačnih tehnoloških operacija. Nadalje, razmatranja su se ograničila na one okolnosti i uslove koji važe u jednom pogonu, sve dok on ne prekorači odgovarajuću povoljnu veličinu. Proučavanje Reno-Cole-a pružaju jedan interesantan podatak. On je naime razmotrio odnos troškova izrade prema količni proizvedenih artikala, u raznim industrijama. Posmatrao je jednog proizvođača poluautomatskih mašina alatki, jednog proizvođač tekstilnih mašina i po nekoliko proizvođača za svaki od sledećih proizvoda: elektronski računari, instrumenti za avione, mašinski elementi, elektronski elementi, neki plastični podsklopovi u vidu ploča za avione, avioni i neki modeli brodova. Jednu od zajedničkih karakteristika ovih artikala predstavlja neznatna varijacija u relativnom sniženju direktnih troškova izrade, iako su se sami troškovi bitno razlikovali jedni od drugih. Smatrajući direktne troškove proizvodnje poslednjeg komada neke serije za 100% Reno-Cole je utvrdio da se ti troškovi smanjuju na prosečno 79,6% tj. Okruglo 80% kod poslednjeg komada serije dvostruke veličine. Na osnovu ovih zapažanja, funkcija pada direktnih troškova izrade može da dobije određeni oblik za posmatranu grupu proizvoda (4/368): Neka je Q1 neka početna količina proizvedenih artikala (od koje počinje proučavanje), Q2 neka druga količina proizvodnih arikala, tako da je Q2 > Q1. Za te količine imamo da je

l1 = CQ1n i l2 = (CQ2)n odnosno

l2/l1=(Q2/Q1)n

s obzirom na nalaze R. Cole-a imamo da je l2/l1= 0,8 ako je Q2/Q1=2, odnosno 0,8 = 2n i odavde, da je n = -0,322 =-1/3

Page 95: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

95

Do istih rezultata došao je i Hirsch (5/764 i 765) proučavajući u periodu od pet godina funkciju pada direktnih troškova izrade za jednu heterogenu grupu proizvoda (pri *Pod serijom se u ovom delu izlaganja podrazumeva ukupan broj proizvoda u toku njegovog životnog ciklusa. promenjljivim pogonskim uslovima koja se sastojala od: jedne poluautomatske mašine alatke, tri različite automatske mašine alatke, jedne tekstilne mašine i jedne namenske mašine. On je ujedno našao da je pad troškova veći kod montažnih radova nego kod mašinskih. Njegovi nalazi su sledeći:

-pad direktno proizvodnih troškova mašinske obrade kreće se, pri udvostručenoj količini proizvoda od 6,4% do 20,1 % sa prosekom od 12,0 "t (n = -0,20). -pad direktno proizvodnih troškova montaže kreće se pri udvostručenoj količini proizvoda od 19 % do 28,6 % sa prosekom od 24,9% (n = - 0,41).

Rezultati istraživanja Reno Cole-a i Z,. Hirsch-a imaju veliki značaj. Oni ukazuju na važne činjenice, kao što je ne zavisnost izložitelja (n) u funkciji pada direktnih troškova, od vrste proizvoda unutar jedne grupe, nadalje, na nezavisnost toga izložitelja od troškova izrade prvoga komada u seriji. Već i dosadašnja izlaganja dozvoljavaju da se nasluti mogućnost opšteg karaktera funkcije pada direktnih troškova izrade. Međutim za to su potrebni daljni dokazi. Proučavanja koja vršimo u tu svrhu, biće nam olakšana ako funkciju pada troškova predstavimo ne samo u decimalnom koordinatnom sistemu nego i ulogaritamskom. U ovom drugom, naša posmatrana funkcija troškova imaće oblik prave linije čiji će nagib prema apcisnoj osi zavisiti od veličine izložitelja nezavisne promenljive, tj. od (n). Analogno padu troškova izrade sa porastom broja proizvodnih jedinica, možemo govoriti o padu linije troškova (u logaritamskom koordinatnom sistemu). Sa pojmom pada se jednostavno manipuliše jer se on lako i izračunava. Na pr., ako pri. udvostručenoj količini proizvoda direktni troškovi izrade poslednjeg komada povećane količine padaju na 80% istih troškova prvoga komada uvećane količine, onda postižemo sniženje direktnih troškova izrade za 20 % adn. smatramo da nagib linije, pada direktnih troškova izrade u logaritamskom koordinatom sistemu iznosi 20% (videti sliku broj 1 ). S obzirom na usvojene jedinice mera na apcisnoj i ordinatnoj osovini, bilo u decirnalnom, bilo u logaritamskom koordinatnom sistemu, i s obzirom na suštinu načina predstavljanja funkcije ove vrste troškova treba naglasiti, da linije koje ih predstavljaju daju procentualni ili relativni odnos direktnih troškova izrade, bilo kojeg komada i prvog komada u seriji. Daljna produbljivanja ovoga problema izveo je Andres (6/96,). On je uočio da promena izložitelja u funkciji direktnih troškova izrade odn. promena nagiba linije pada troškova u logaritamskom koordinatnom sistemu ne zavisi od vrste artikla, već od odnosa uloženoga ručnog i mašinskog rada, potrebnog za izradu toga proizvoda. Pri ovome se smatra da je montaža ručni rad, a proizvodnja delova mašinski rad, barem pretežno. Pad troškova se oblikuje približno na sledeći način: Tabela broj 1 Odnos ručnog rada prema mašinskom (meren vremenom)

Pad linije troškova izrade (u lagaritam. koord. sistemu) p

Izložitelj funkcije pada troškova n

75% : 25% (3 : 1) 50% : 50% (1 : 1) 25% : 75% (1 : 3)

20% 15% 10%

-0,322 -0,235 -0,152

Page 96: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

96

Iz podataka prikazanih na gornjoj tablici vidimo da artikli sa relativno velikimim učešćem ručnoga rada u odnosu na mašinski, pružaju više mogućnosti za sniženje troškova izrade, povećanjem broja komada u seriji. Objašnjenje za ovu pojavu, možemo tražiti u činjenici (3/138) da je za ručne radove, potreban veći broj ljudi nego za mašinski . Tamo pak gdje ima više ljudi, opšta situacija je više kompleksna nego inače, a to pruža mogućnost za uvežbavanje i učenje, odn. Za poboljšanje uvežbavanjem preko velikog broja fabrikovanih komada . Uopšte uzev , na ručnim radovima se može dakle, ostvariti veći progres ušteda, nego li, na mašinskim operacijama. Međutim, ne treba izgubiti iz vida da na rezultate učenja utiču još dva činioca. Jedan je urođena osetljivost i prijemčivost neke operacije na poboljšanja a drugi je stupanj eksploatacije ove osobine, koji se postiže dinamički sadržajem okoline kao što je sposobnost rukovodstva, kreativne sposobnosti tehničkih stručnjaka i radnika u pogledu postizanja produktivnosti i slično. Za daljnu analizu posmatrane funkcije od interesa je da nešto saznamo o eventualnoj zavisnosti izložitelja (n) od veličine serije. Podaci Ghormley-a (7/34) i Kinzlea (8/646) govore u prilog pretpostavke da je (n) nezavisno od Q. Prvi je utvrdio da su se na nekim proizvodima snižavanja direktnih troškova javljala i posle nekoliko desetina miliona izrađenih komada i to, kako za montažne radove, tako i za mašinsku proizvodnju. Drugi je uočio da se pravilna sniženja troškova javljaju u toku perioda od 50 godina i na tzv. starim proizvodima kao što su loptasti ležajevi, automobili, električne obrtne mašine, bicikli i dr. Proučavanje zakonitosti u pogledu pada vremena obrade za jedinicu proizvoda, u zavisnosti od broja proizvedenih komada vršeno je i na drugi način. Naime, funkcija pada troškova je posmatrana sa ne samo za različite proizvode, već za različite uslove proizvodnje. Pri tome je zapaženo, da bez obzira na različite uslove proizvodnje, za jednu određenu ali široku grupu artikala nagib linije pada direktnih troškova izrade (u logaritamskom koordinatnom sistemu) je uvek isti, odn. da je varirao unutar veoma uskih granica. Drugim rečima, uočeno je veoma dobro poklapanje zapaženih i teoretskih vrednosti. Ovo poklapanje je toliko zadovoljavajuće da se za sada izgleda, i ne misli na traženje druge funkcije pada direktnih troškova izrade (9/19). Ako rezimiramo dosadašnja zapažanja, možemo da konstatujemo sledeće: oblik funkcije pada direktnih troškova izrade odn. vrednosti izložitelja (a) u jednačini koja je predstavlja, nije zavisna vrste proizvoda unutar industrije ili jedne šire grupe proizvoda,

- je nezavisno od direktnih troškova izrade prvoga komada u seriji, tj. nezavisno je od C,

- je nezavisno od količine izrađenih proizvoda, tj. nezavisno je od veličine Q.

- zavisi od sadržaja i strukture rada, potrebnog za i izradu ili montažu proizvoda . Ove karakteristike, a i činjenica da se zapažene i teoretske vrednosti ove funkcije veoma dobro poklapaju, potkrepljuju pretpostavku, da funkcija pada vremena obrade, odn. pada direktnih troškova, izrade ima opšti karakter u industriji mašinogradnje. Ove karakteristike, a i činjenica da se zapažene i teoretske vrednosti ove funkcije veoma dobro poklapaju, potkrepljuju pretpostavku, da funkcija pada vremena obrade, odn. pada direktnih troškova, izrade ima opšti karakter u industriji mašinogradnje. Posle prethodnih razmatranja i analize, sazreo je trenutak da se osvrnemo na suštinske razloge koji dovode do sniženja direktnih troškova izrade pri povećanju veličine serije. Naime, može se smatrati za normalno i prirodno da kod nekoliko prvih komada preduzeće još nije izvršilo temeljite

Page 97: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

97

pripreme za proizvodnju. Verovatno je da tada ono još ne raspolaže finim specijalnim pomoćnim alatima, i alatima za izradu. Nadalje neke od polufabrikata treba izraditi (na pr. , izrada delova od tzv. punog komada), zatim tu je jedan niz teškoća kao nedostatak normi izrade, greške na crtežima koje dovode do škarta, nemogućnosti paralelne izrade delova koji imaju zajednička naleganja u sklopovima čekanja na isporuku polufabrikata ili sirovina dr. Sa porastom broja komada poboljšava se organizacija rada raste uvežbanost ljudi na izradi, vrše se zatim poboljšanja u konstrukciji proizvoda, u konstrukciji alata i specijalnih alata i stvaraju se uslovi za uvođenje višeg stupnja mehanizacije ili automatizacije ili čak i rada na traci (9/18). Poslednje misli prethodnog pasusa treba posebno istaći. One ukazuju na činjenicu, da je ceo tehnološki progres jedna vrsta uvežbavanja i učenja. Efekti toga uvežbavanja mogu da se jave u vidu poboljšanja grupnih ili individualnih performansi bilo u direktnoj, bilo u indirektnoj proizvodnji. Uloga indirektno proizvodnog osoblja (na pr. konstruktora alata) je naročito važna. Nasuprot direktno proizvodnim, ili osoblju , čiji je prvenstveni zadatak izvođenje zamišljenog i postavljenog procesa, njihov stalni i najvažniji zadatak predstavlja traženje mogućnosti za unapređenje procesa proizvodnje. Zbog toga linije pada direktnih troškova izrade treba smatrati ne samo za posledicu povećane uvježbanosti pojedinaca zbog ponavljanja izvesnih operacija, već kao mnogo složeniju pojavu koja je odraz kolektivnog napora velikog broja ljudi, od kojih su neki u direktnoj a drugi u indirektnoj proizvodnji (3/138). Prema tome, kriva pada troškova sa povećanjem broja jedinica u seriji su u suštini odraz određenog sinergetskog potencijala* preduzeća ili sinergetskog potencijala proizvoda. Povoljan sinergetski efekat preduzeća omogućuje da se brzo prebrode početne smetnje u proizvodnji i da se obezbede normalni uslovi rada i to:

- odgovarajuća priprema proizvodnje, a to znači, ravnomerno snabdevanje materijalom istog kvaliteta, potrebnim količinama, u odgovarajućem momentu na mestu upotrebe, zatim obezbeđenje alata i specijalnih alata, električne energije, dokumentacije za proizvodnju itd.

- tj. ravnomerna angažovanja pogona i to takva koja odgovara njegovom kapacitetu i

propusnoj moći.

- Duži period angažovanja pogona na izradi istih proizvoda i istih delova.

- Zadovoljavajuće održavanje sredstava za proizvodnju. Prećutno se pritome pretpostavlja da preduzeće raspolaže sa a dovoljnim brojem kvalifikovanih ljudi. Po uspostavljanju normalnih uslova rada (a ponekad, u manjoj meri i paralelno sa obezbeđenjem tih uslova rada) nastupa period ranije spomenutog tehnološkog progresa, kao odraz sinergetskog potencijala preduzeća. Pri tome se pretpostavlja da se posmatrani proizvod ne menja bitno, a da se poboljšanje konstrukcije njegovih delova ne vrši kod svih u isto vreme. *Pod sinergetskim potencijalom preduzeća podrazumevamo nivo njegovih sposobnosti da što povoljnije ostvari neku kombinaciju proizvod - tržište sa stanovištva ciljeva poslovanja. Do sada smo razmatrali smanjivanje troškova izrade u zavisnosti od povećane količine izrađenih jedinica ne govoreći ništa o kretanju ličnih dohodaka po času za direktno proizvodne radnike u zavisnosti od stupnja mehanizacije obrade. Lični dohoci se ne menjaju kontinualno, pa je pred nama problem koji se sastoji u tome, da se ustanovi da li vreme izrade dostiže svoj minimum pri onom broju jedinica pri kojem i lični dohoci dostižu svoj minimum odn., ako među njima nema poklapanja, koji minimum nastupa ranije,i koliki je razmak među njima, meren vremenski ili brojem komada.

Page 98: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

98

U opštem slučaju momenat nastupanja ovih minimuma ne mora da se poklopi. Objašnjenje za to možemo izvesti na sledeći način. Sa povišenjem broja jedinica jedne serije, obrada delova proizvoda može da se prebaci sa univerzalnih mašina na poluautomate ili sa poluautomata na automate, pri određenim graničnim brojevima komada. Pogodnim izborom alata i pomoćnih alata za delove proizvoda i još drugim načinima stiže se do nekog minimuma vremena obrade koji se ne može dalje poboljšavati. Naime, sva sredstva za proizvodnju, kao i uslovi za proizvodnju imaju svoju granicu dejstva. Pri povišenju stupnja mehanizacije obrade pruža nam se mogućnost da angažujemo priučene radnike, čiji su lični dohoci niski. Time opadaju troškovi obrade, a oni se mogu još i dalje sniziti ako jedan priučeni radnik vrši nadzor nad radom više poluautomata ili automata. Ali i ovaj način sniženja troškava dolazi do neke svoje granice, što znači da povećanje broja jedinica u seriji snižuje na ovaj drugi način troškove izrade samo do određene granice. Povišenje broja komada proizvoda, preko graničnog broja neće dovesti do daljnjeg; snižavanja angažovanog vremena po komadu iz različitih razloga. Naime, dejstvo povećane količine artikala izjednačiće se sa dodatnim troškovima kao što su škart u proizvodnji, povremene greške u materijalu, gubitci na promenu alata i razne organizacione i druge smetnje. Iskustvo pokazuje da minimalno potrebno vreme izrade i mogućnost organizovanja rada sa minimalnom satnicom ličnog dohotka nastupaju pri istom graničnom broju komada proizvoda (10/193). Stepenaste promene na liniji pada direktnih troškova zaista postoje, ali one se mogu javiti samo kod pojedinačnih delova, a ne mogu da dođu do izražaja u vidljivom obliku za jedan ceo prvizvod, jer njegovi troškovi izrade predstavljaju zbir velikog broja ulaganja koji se ne menjaju odjednom, a ni počev od istoga komada, čak ni za slučaj promene konstrukcije (11/74). Prikazana analiza potvrđuje hipotezu da funkcija pada direktnih troškova proizvodnje ima univerzalni karakter, u mašinogradnji.

Page 99: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

99

DIJAGRAM: LITERATURA:

Page 100: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

100

THE UNIVERSAL CHARACTER OF THE MANUFACTURING PROGRESS FUNCTION Ladislav Kun S U M M A R Y So far, the cost control was based on a linear cost function, which assumes that for each additional unit produced, the total costs increase by a connstant amount, irrespective of the production volume. However, ample evidence is available to show that the socalled constant direct costs per piece, are in fact function of the production vo1ume, Whichi could be described by 1 = CQn, where 1 is direct labor, ”Q” number of the units produced, „C" represents the cost of the first unit, while "n" is a parameter .(-1 < n < 0). On the basic of a survcy the author points out that the manufacturing progress function has a universal character where production of machine is concerned.

Page 101: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

101

P r i k a z c e l o g t o k a i s t r a ž i v a nj a p r i r e š a v a nj u j e d n o g n a u č n o g p r o b l e m a Na primeru članka: ANALIZA FUNKCIJE DIREKTNIH TROŠKOVA IZRADE (autor: Dr L. Kun; članak objavljen u Zborniku radova Mašinskog fakulteta u Novom Sadu, br. 6/1971.g.). Rezime Ova informacija predstavlja analizu, statistički zaključak i teoretsko objašnjenje degresivnog karaktera funkcije direktnih troškova izrade. Njen oblik je 1 = CQn, gde je: "1" lični dohodak izrade za bilo koju jedinicu u seriji; "C" lični dohodak za izradu prvog komada u seriji; " Q" broj prethodno izrađenih jedinica, dok je 1 < n < 0, Lični dohodak izrade "1" je direktno srazmeran vremenu izrade. Pouzdanost dobivenih rezultata viša je kod proizvoda, kod kojih odnos ručnih prema mašinskim radovima prevaže u korist ručnog rada. Definisanje problema Proračun cene koštanja proizvoda se obično zasniva na pretpostavci da je funkcija troškova linearna i neprekidna i da se može definisati sa dve komponente. To su fiksni i varijabilni troškovi.

-Fiksni troškovi koje ćemo označiti sa F za jednu seriju od Q komada proizvoda, sastoje se od ličnih dohodaka indirektno proizvodnog osoblja, amortizacije, kamata na osnovna sredstva i sl. -Promenljivi troškovi za jednu serije od Q jedinica iznose mQ, gde "m" predstavlja ukupne stalne troškove po komadu kao što su materijal i lični dohoci direktno proizvodnih radnika, a Q je predviđeni, prodati ili izrađeni broj komada.

Na osnovu ovoga funkcija troškova ima sledeći oblik.: Y = F + mQ gde Y predstavlja ukupne troškove cele serije. Osnovna je pretpostavka u prethodnoj funkciji da se ukupni troškovi izrade jedne serije proizvoda povećavaju za svaki komad proizvoda za konstantnu veličinu "m", Ovaj oblik funkcije troškova pretstavlja aproksimaciju stvarnosti i ne mora biti merodavan za velike serije (1/I80) . Cena koštanja jednog komada u seriji, koju ćemo označiti sa "y", može se uz pomoć funkcije troškova prikazati na sledeći način:

Page 102: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

102

y=Qkomada

adakovizaQkomukupnitroš = QF +m

Ovaj izraz ima dva dela. Prvi deo (F/Q) kazuje da se sa povećanjem serije smanjuju fiksni. troškovi po kamadu, a drugi deo (m) pretpostavlja da postoje stalni direktni troškovi po komadu, dakale takvi koji su nezavisni od veličine serije Međutim, neka proučavanja u Zapadnoj Nemačkoj i u SAD na koja se oslanjamo u daljnjem izlaganju pokazala su da direktni i drugi troškovi smanjuju po određenoj zakonitosti, u zavisnosti od broja izrađenih jedinica.

Funkcija ukupnih troškova cele serije, kada je još uvek široko rasprostranjena u praksi, ne odgovara više potrebama. Autor se ovde suočava sa problemom, koji potiče od protivrečnosti između postojećeg znanja i iskustva iz prakse. On naslućuje mogućnost postojanja neke druge zakonitosti među pojavama koje proučava, ali još ne može da utvrdi da ona zista postoji niti da poznaje njen oblik, širinu i druge karakteristike. Naslućivanja autora potiču od njegovog ličnog iskustva, stečenog u nekim industrijama. Verovatno i čitaoci znaju iz svoje lične prakse uticaj velikih serija na oblikovanje troškova izrade. Autor se ne poziva ni na svoja, ni na iskustva čitalaca, već navodi objavljena (1/80), a to znači javno proverena zapažanja.

Cilj rada Autor namerava da prouči dosadašnja iskustva o zakonitosti promene direktnih troškova izrade, u zavisnosti od broja izrađenih komada artikala, da objedini ta iskustva u vidu jedne opšte zakonitosti, pružajući analizu njenog oblika, karaktera i dometa.

Autor nije postavio ovakav ambiciozan cilj na početku istraživanja. U toku rada ga je više puta menjao, vodeći računa o međusobnim uticajima svih stupnjeva istraživanja. Posebno je imao stalno u vidu uticaj sopstvenih postignutih rezultata na formiranje cilja, putem vrednovanja rezultata rada, otprilike onako, kako je to predstavljeno skicom 5, koja prikazuje glavne stupnjeve primene naučnog metoda. Rad je više puta prerađivan i dopunjavan u svetlu novih iskustava i informacija. Treba pri tome naglasiti da je svaka takva varijanta rada zahtevala od autora ponovljena razmatranja u vidu povratinih spregova, prema skici broj 5.

Nije cilj rada proučavanje zavisnosti zajedničkih troškova i troškova materijala se jedne strane, i veličine serije s druge strane.

Ograničenje cilja istraživanja u eksplicitnom obliku bilo je moguće tek na kraju istraživanja. Postavljanje hipoteze Prva zapažanja o zakonitosti pada direktnih troškova izrade u zavisnosti od veličine serije potiču iz 1925. a objavljena su 1936 godine (2/125). Ona se odnose na vazduhoplovnu industriju. Uočeno je još tada da se ulaganja u vidu ličnih dohodaka direktno proizvodnih radnika smanjuju pri izradi svake naredne jedinice proizvoda po određenoj zakonitosti, kao posledica snižavanja vremena izrade. Naime, pri svakom udvostručenju obima proizvodnje vreme izrade poslednjeg komada,

Page 103: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

103

opalo je približno za 20 % bez obzira koliki je bio početni obim. To je ukazivalo na degresivni karakter pada ovih troškova, odn. Na mogućnost predstavljanja funkcije pada direktnih troškova u obliku: l=C x Qn gdje je: l lični dohodak izrade za bilo koju jedinicu u seriji C lični dohodak za izradu prvoga komada u seriji Q broj jedinica u seriji -1 < n < 0 međutim, hipotezu o opštem karakteru ove funkcije treba dokazati.

Razvijanje i postavljanje hipoteze ovakvog oblika zahteva radno iskustvo iz proučavane oblasti, maštu, iskustvo u naučnom radu i strpljenje. Misli istraživača previru neko vreme, on izvodi više pokušaja, nove misli takođe prolaze kroz fazu previranja, dok najzad ne nastupi trenutak sazrevanja ideje. Jedan od mogućih tokova misli istraživača, koji mi pokušavamo da reprodukujemo, može da bude sledeći: Odbacujemo pretpostavku da su direktni troškovi po komadu “m“ (prema skici 3.3.-1) nezavisni od veličine serije “Q“. Pretpostavimo da lični dohoci izrade “l“ –kao deo troškova “m“ –opadaju sa porastom “Q“. To nam nagoveštava sopstveno iskustvo i iskustvo drugih. Kakva bi mogla biti zakonitost pada “l“. Posle izvesnog razmišljanja, na osnovu iskustva pretpostavljamo:

-“l“ opada brže na početku izrade serije proizvoda, tj pri manjim vrednostima “Q“ -“l“ opada sporije pri većim vrednostima “Q“ -“l“ opada neprekidno, za svako “Q“, ali usporeno. (Ova pretpostavka znači uprošćavanje stvarnosti, a time i izvesno udaljavanje od stvarnosti. S druge strane, ona olakšava matematičko pretpostavljanje “l“ kao funkcije od “Q“)

Na osnovu ovih pretpostavki, a prema skici 3.3.-2, možemo formirati jednu familiju krivih linija, koje znače matematičko interpretiranje hipoteze. Sve one moraju imati jednu zajedničku tačku sa koordinatom (l,C). (Nas interesuje samo deo krive u prvom kvadratu koordinatnog sistema). Ako je dakle, broj komada x = l, troškovi izrade su y = C.

Uz pomoć matematičkih priručnika, potražili smo moguće oblike krivih na skici broj 3.3.-2. Opredelili smo se za najopštiji oblik tzv. Paretovu funkciju:

x = C/xn C > 0 Konstanta "C" predstavlja troškove izrade prvog komada u seriji. Međutim, ne znamo za sada ništa o izložitelju "n". On može da bude ceo broj, a možda i razlomak. To je i bio razlag za izbor opšteg oblika funkcije "y". Ona dakle, može biti i iracionalna, odnosno "n" može

Page 104: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

104

da bude razlomak. To je objašnjeno uslovima da je: n =2k/(2p + 1) za k = 1, 2, 3, i p≠ 0 Na primer, ako je k=1 i p=1, n=2/3, a funkcija ima izgled: y = C/(x2/3) Podsećamo čitaoce, da se ista opšta funkcija y=C/xn može napisati i u obliku y = Cx-n (ili y=Cxn, podrazumevajući pri tome da "n" menja predznak pri prelazu stepena xn iz imenitelja u brojitelj ili obrnuto). Prenesimo ove zaključke na svoje područje ličnih dohodaka uz pomoć skice broj 3.3. - 1. Čitaoci su sigurno primetili da podela apcisne osovine i na skici 3.3.-1 i skici 3.3.-3 počinje brojem 1, jer je najmanji broj izrađenih komada Q=1. Na ordiratnoj osi “1” označeni su lični dohoci za izradu prvog komada. To je "C". Familija krivih ima zajedničku tačku (1,C), a funkcija pada direktnih troškova izrade: l = CQn

Parametar "n" treba odrediti. Dokazivanje održivosti hipoteze Iz teksta koji sledi implicitno se vidi da je autor imao jasan plan za ovaj stupanj istraživanja. Njegove proceduralne ideje su: - Istražiti dokaze o održivosti hipoteze; vodeći računa o eventualnom uticaju na oblik krive 1=CQn , sledećih činilaca: broj izrađenih komada u toku životnog ciklusa proizvoda, dužina životnog ciklusa, vrsta proizvoda, asortiman proizvoda, pogonski uslovi i eventualna promena parametara "n". - Dokazivanje vršiti "posmatranjem" ,što znači prikupljanjem dokaznih zapažanja Autor nije eksplicitno naveo prethodne ideje. Razlog tome je u ograničenom prostoru koji je redakcija jednog časopisa odredila za članke koje objavljuje (12 do 16 stranica). Implicitni oblik iskazivanja ideja nije manje jasan u ovom slučaju, sažetiji je i omogućuje autoru lakše izlaganje. Kasnija proučavanja su proširena i na druge industrije, a uz to su još i produbljena. Obuhvatila su: čitave proizvode pojedinačne delove proizvoda, jednostavne i složene artikle, proizvodnju artikala u malim i velikim serijama, krupne radove i radove pojedinaca (3/128). Izuzeta je pojedinačna proizvodnja i tokovi pojedinačnih tehnoloških operacija. Nadalje, razmatranja su se ograničila na one okolnosti i uslove koji važe u jednom pogonu, sve dok on ne prekorači odgovarajuću povoljnu veličinu.

Page 105: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

105

Proučavanje Reno-Cole-a pružaju jedan interesantan podatak. On je naime razmotrio odnos troškova izrade prema količini proizvedenih artikala, u raznim industrijama. Posmatrao je jednog proizvođača poluautomatskih mašina alatki, jednog proizvodjač tekstilnih mašina i po nekoliko proizvođača za svaki od sledećih proizvoda: elektronski računari, instrumenti za avione, mašinski elementi, elektronski elementi, neki plastični podsklopovi u vidu ploča za avione, avioni i neki modeli brodova. Jednu od zajedničkih karakteristika ovih artikala predstavlja neznatna varijacija u relativnom sniženju direktnih troškova izrade, iako su se sami troškovi bitno razlikovali jedni od drugih. Smatrajući direktne troškove proizvodnje poslednjeg komada neke serije za 100% Reno-Cole je utvrdio da se ti troškovi smanjuju na prosečno 79,6% tj. Okruglo 80% kod poslednjeg komada serije dvostruke veličine. Na osnovu ovih zapažanja, funkcija pada direktnih troškova izrade može da dobije određeni oblik za posmatranu grupu proizvoda (4/368): Neka je Q1 neka početna količina proizvedenih artikala (od koje počinje proučavanje), Q2 neka druga količina proizvodnih aritkala, tako da je Q2 > Q1. Za te količine imamo da je

l1 = CQ1n i l2 = (CQ2)n odnosno l2/l1=(Q2/Q1)n

s obzirom na nalaze R. Cole-a imamo da je l2/l1= 0,8 ako je Q2/Q1=2, odnosno 0,8 = 2n i odavde, da je n = -0,322 =-1/3

Do istih rezultata došao je i Hirsch (5/764 i 765) proučavajući u periodu od pet godina funkciju pada direktnih troškova izrade za jednu heterogenu grupu proizvoda (pri promenjljivim pogonskim uslovima koja se sastojala od: jedne poluautomatske mašine alatke, tri različite automatske mašine alatke, jedne tekstilne mašine i jedne namenske mašine. On je ujedno našao da je pad troškova veći kod montažnih radova nego kod mašinskih. Njegovi nalazi su sledeći:

- pad direktno proizvodnih troškova mašinske obrade kreće se, pri udvostručenoj količini proizvoda od 6,4% do 20,1 % sa prosekom od 12,9% (n = -0,20). - pad direktno proizvodnih troškova montaže kreće se pri udvostručenoj količini proizvoda od 19 % do 28,6 % sa prosekom od 24,6% (n = - 0,41).

Rezultati istraživanja Reno Cole-a i Z,. Hirsch-a imaju veliki značaj. Oni ukazuju na važne činjenice, kao što je:

- Nezavisnost izložitelja (n) u funkciji pada direktnih troškova, od vrste proizvoda unutar jedne grupe.

- Nezavisnost toga izložitelja od troškova izrade prvoga komada u seriji. Dosadašnja izlaganja dozvoljavaju da se nasluti mogućnost opšteg karaktera funkcije pada direktnih troškova izrade. Međutim za to su potrebni daljni dokazi. Proučavanja koja vršimo u tu svrhu, biće nam olakšana ako funkciju pada troškova predstavimo ne samo u decimalnom koordinatnom sistemu nego i u logaritamskom. U ovom drugom, naša posmatrana funkcija troškova imaće oblik

Page 106: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

106

prave linije čiji će nagib prema apcisnoj osi zavisiti od veličine izložitelja nezavisne promenljive, tj. od (n).

U pasosu koji sledi autor se bavi novoiskrslim proceduralnim problemom: kako sprovesti dokazivanje održivosti hipoteze. Uvodi, novi pojam "pada linije troškova" (smatrajući prećutno da su "troškovi" u stvari lični dahoci u direktnoj proizvodnji) i sugerira daljnje proučavanje uz pomoć odnosa direktnih troškova izrade bilo kojeg po redu proizvoda u seriji. Osnovicu za poređenje predstavljaju dakle direktno proizvodni troškovi prvog komada, tj . "C" .

Analogno padu troškova izrade sa porastom broja proizvedenih jedinica, možemo govoriti o padu linije troškova (u logaritamskom koordinatnom sistemu). Sa pojmom pada se jednostavno manipuliše, jer se on i lako izračunava i lako uočava. Na primer, ako pri udvostručenoj količini proizvoda direktni troškovi izrade poslednjeg komada količine padaju na 80% istih troškova prvog komada uvećane količine, onda postižemo sniženje direktnih troškova izrade za 20 % odn, smatramo da nagib linije pada direktnih troškova izrade u logaritamskom koordinatnom sistemu iznosi 20% (videti sliku broj . 3.3.-4). S obzirom na usvojene jedinice mera na apscisnoj i ordinatinoj osovini bilo u decimalnom, bilo u logaritamskorn koordinatnom sistemu i s obzirom na suštinu načina predstavljanja funkcije ove vrste troškova treba naglasiti da linije koje ih predstavljaju daju procentualni i relativni odnos direktnih troškova izrade, bilo kojeg komada i prvog komada u seriji.

Autor i dalje nastoji da prikupi dokaze o održivosti hipoteze o opštem karakteru funkcije pada troškova izrade. Pod dokazima podrazumeva proverena zapažanja. "Posmatranje" i rezultati."Posmatranja" o kojima je reč u sledećem pasosu razlikuju se od prethodnih: -po novoj (proceduralnoj) ideji da se dovedu u vezu obim ručnog i mašinskog rada -novi način posmatranja daje rezultate (na tabeli broj 3.3.-1) koji su začetak objašnjenja naslućene zakonitosti.

Daljnja produbljivanja ovog problema izveo je Andres (6/96). On je uočio da promena izložitelja u funkciji direktnih troškova izrade, odn., promena nagiba linije pada troškova u logaritamskom koordinatnom sistemu ne zavisi od vrste artikala, već od odnosa uloženog ručnog i mašinskog rada, potrebnog za izradu toga proizvoda. Pri ovom se smatra da je montaža ručni rad, a proizvodnja delova mašinski rad, barem pretežno. Pad troškova se oblikuje približno na sledeći način: Tabela br.3.3.-1 Odnos ručnog rada prema mašinskom (meren vremenom)

Pad linije troškova izrade (u logarit. koordinat. sistemu) p

Izložitelj funkcije pada troškova F n

75% : 25% (3:1) 50% : 50% (1:1) 25% : 75% (1:3)

20% 15% 10%

-0.322 -0.235 -0.152

Iz podataka prikazanih na gornjoj tabeli, vidimo da artikli sa relativno velikim učešćem ručnog rada u odnosu na mašinski, pružaju više mogućnosti na sniženje troškova izrade, povećanjem broja komada u seriji. Objašnjenje za ovu pojavu možemo tražiti u činjenici (3/138) da je za ručne radove potreban veći broj ljudi, nego za mašinski. Tamo pak, gde ima više ljudi, opšta situacija je složenija nego li inače, a to pruža više mogućnosti za uvežbavanje i učenje, odn. za poboljšanje

Page 107: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

107

uvežbavanjem preko velikog broja fabrikovanih komada. Uopšte uzev, na ručnim radovima se može dakle ostvariti veći progres ušteda, nego li na mašinskim operacijama. Međutim, ne treba izgubiti iz vida da na rezultate učenja, utiču još dva činioca. Jedan je urođena osetljivost i prijemčivost neke operacaje na poboljšanja, a drugi je stupanj eksploatacije ove osobine, koji se postiže dinamičkim sadržajem radne sredine, kao što je sposobnost upravljača i rukovodilaca i kreativna sposobnost radnika u pogledu postizanja produktivnosti i sl. Za daljnju analizu posmatrane funkcije od interesa je da nešto saznamo o eventualnoj nezavisnosti izložitelja (n) od veličine serije. Podaci Ghormeleya (7/34) i Kinzlea (8/646) gavore u prilog pretpostavke da je "n" nezavisno od

-Prvi je utvrdio da su se na nekim proizvodima snižavanja direktnih traškova javljala i posle nekoliko desetina miliona izrađenih komada i to kako za montažne radove, tako i za mašinsku proizvodnju. -Drugi je uočio da se pravilna sniženja troškova javljaju u toku perioda od 5o godina i na tzv. starim proizvodima, kao što su loptasti ležajevi, automobili, električne obrtne mašine, bicikli i dr.

Proučavanje zakonitosti u pogledu pada vremena obrade za jedinicu proizvoda, u zavisnosti od broja proizvedenih komada vršeno je i na drugi način. Naime, funkcija pada troškova je za različite proizvode, već i za različite uslove proizvodnje. Pri tome je zapaženo, da bez obzira na različite uslove proizvodnje, za jednu određenu, ali široku grupu artikala nagib linije pada direktnih troškova izrade (u logaritamskom koordinatnom sistemu) je uvek isti, odn., da je varirao unutar veoma uskih granica. Drugim rečima, uočeno je veoma dobro poklapanje zapaženih i teoretskih vrednosti (9/19) . Ako rezimiramo dosadašnja zapažanja, možemo da konstatujemo da za široko područje, veliki broj posmatranja i drugi vremenski period važi sledeće.

-Oblik funkcije pada direktnih troškova izrade, odn, vrednost izložitelja "n" u jednačini koja je predstavljala, nije zavisna od vrste proizvoda unutar industrije ili jedne šire grupe proizvoda. "n" je nezavisno od direktnih troškova izrade prvog komada u seriji tj. nezavisno je od "C",

- "n" je nezavisno od količine izrađenih proizvoda, tj . nezavisno je od veličine "Q". -"n" zavisi od sadržaja i strukture rada potrebnog za izradu ili montažu proizvoda. Činjenica da se zapažene i teoretske vrednosti ove funkcije veoma dobro poklapaju potkrepljuju pretpostavku, da funkcija pada vremena obrade, odn. pada direktnih troškova izrade ima opšti karakter u industriji mašinogradnje . Objašnjenje utvrđene zakonitosti

Ustanoviti neku zakonitost u pojavama ili procesima koji, su od interesa za istraživača znači postići relativno visok nivo vrednosti informacije. Ona postoje još više vredna ako pored otkrića zakonitosti pružimo i objašnjenje te zakonitosti. Osnovna ideja autora je da se zapažena i potvrđena zakonitost može objasniti sa dva činioca:

- pad direktnih troškova izrade, kao odraz pada vremena izrade je rezultat kolektivnog uvežbavanja,

Page 108: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

108

- granice kolektivnog uvežbavanja zavise od strukture rada (odnosa ručnog i mašinskog rada).

Posle prethodnih razmatranja i analize sazreo je trenutak da se osvrnemo na suštinske razloge koji dovode do sniženja direktnih troškova izrade pri povećanju veličine serije. Može se smatrati. za normalno i prirodno, da kod prvih komada ili kod nekoliko prvih komada, radna organizacija još nije izvršila temeljite pripreme za proizvodnju. Verovatno je da tada ona još ne raspolaže svim specijalnim pomoćnim alatima za izradu. Nadalje, neke od polufabrikata treba izraditi (na primer. , izrada delova od tzv. punog komada), zatim, tu je jedan niz teškoća, kao nedostatak normi izrade, greške na crtežima koje dovode do škarta, nemogućnost paralelne izrade delova koji imaju zajednička naleganja u sklopovima, čekanje na isporuku polufabrikata ili sirovina, itd. Sa porastom broja komada poboljšava se organizacija rada, raste uvežbanost ljudi na izradi, vrše se zatim poboljšanja u konstrukciji proizvoda, u konstrukciji alata i specijalnih alata i stvaraju se uslovi za uvođenje višeg stupnja mehanizacije ili automatizacije ili čak i rad na traci. Poslednje misli prethodnog pasusa treba posebno istaći. One ukazuju na činjenicu, da je ceo tehnološki progres jedna vrsta uvežbavanja i učenja. Efekti toga uvežbavanja mogu da se jave u vidu poboljšanja grupnih ili individualnih rezultata rada; bilo u direktnoj, bilo u indirektnoj proizvodnji. Uloga indirektno proizvodnih radnika (na pr- konstruktora alata) je neobično važna. Nasuprot direktno proizvodnim licima, čiji je prventstveni zadatak izvođenje zamišljenog i postavljenog procesa, stalni zadatak indirektno proizvodnih radnika predstavlja traženje mogućnosti za unapređenje procesa proizvodnje. Zbog toga linije pada direktnih troškova izrade treba smatrati ne samo za posledicu povećane uvežbanosti pojedinaca zbog ponavljanja izvesnih operacija; već kao mnogo složeniju pojavu, koja je odraz kolektivnog napora velikog broja ljudi, od kojih su neki u direktnoj a drugi u indirektnoj proizvodnji (3/120). Prema tome, krive pada troškova sa povećanjem broja jedinica u seriji su u suštini odraz određenog sinergetskog potencijala radne organizacije ili sinergetskog potencijala proizvoda. Pavoljan sinergetski efektat radne organizacije omogućuje da se brzo prebrode početne smetnje u proizvodnji i da se obezbede normalni uslovi, i to:

-odgovarajuće priprema proizvodnje, a to znači ravnomerno snabdevanje materijalom istog kvaliteta u potrebnim količinama, u odgovarajućem momentu, na mestu upotrebe, zatim obezbeđenje alata i specijalnih alata, električne energije, dokumentacije za proizvodnju itd.. -Konstantni ritam proizvodnje, tj. ravnomerna angažovanost pogona i to takva, koja odgovara njegovom kapacitetu i propusnoj moći . -Duži period angažovanja pogona na izradi istih proizvoda i istih delova. -Zadovoljavajuće održavanje sredstava za proizvodnju

Po uspostavljanju normalnih uslova rada (a ponekad u manjoj meri, i paralelno sa obezbeđenjem tih uslova rada) nastupa period ranije spomenutog tehnološkog progresa kao odraz sinergetskog potencijala radne organizacije. Pri tome se pretpostavlja da se posmatrani proizvod ne menja bitno, a da se poboljšanja konstrukcije ne vrši kod svih njegovih delova u isto vreme. Do sada smo razmatrali smanjivanje troškova izrade u zavisnosti od povećanja količine izrađenih jedinica, ne govoreći ništa o kretanju ličnih dohodaka po času za direktno proizvodne radnike, u zavisnosti od stupnja mehanizacije obrade. Lični dohoci se ne menjaju kontinualno, pa je pred nama problem koji se sastoji u tome da se ustanovi da li. vreme izrade dostiže svoj minimum pri onom broju jedinica., pri kojem i lični dohoci dostižu svoj minimum, odn., ako među njima nema poklapanja, koji minimum nastupa ranije i koliki je razmak među njima, meren vremenski ili brojem komada. U opštem slučaju momenat nastupanja ovih minimuma ne mora da se poklopi. Objašnjenje za to možemo izvesti na sledeći način. Sa povećanjem broja jedinica jedne serije, obrada delova proizvoda može da se prebaci sa univerzalnih mašina na poluautomate ili sa poluautomata na automate pri određenim graničnim brojevima komada. Pogodnim izborom alata i pomoćnih alata zatim odgovarajućim izborom materijala za delove proizvoda.

Page 109: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

109

Dodatak uz rad Dr L. Kuna OPŠTI KARAKTER FUNKCIJE PADA DIREKTNIH TROŠKOVA IZRADE Vrednovanje rezultata

Autor je izveo dva oblika vrednovanja svoga rada: jedan u toku rada, neprekidno imajući u vidu sve kriterijume naučnasti, i drugi, na sažet način po obimu i sadržaju, samo u onoj meri koja bi mogla biti potrebna i dovoljna za buduće čitaoce. Detaljno vrednovanje (po svim kriterijumima naučnosti vršio je u više navrata, proveravajući. stalno u vidu povratnih spreg tok svoga istraživanja i svoje nalaze. Redosled primene kriterijuma pri tome, birao je prema svojim potrebama. Možemo pretpostaviti da je na kraju svog istraživanja izveo još jednu obuhvatnu proveru napr. koristeći kriterijume i njihov redosled prema str. 1/17 ovog materiijala i da je došao do sledećih zaključaka (oznake 14,1., , 14.2. itd. uzete su sa strane 1/l7):

Opšti kriterjumi

Rad predstavlja novu informaciju. Originalnost se ogleda u dokazu degresivnog karaktera funkcije troškova izrade i u njenom opštem karakteru na području mašinogradje . Rezultat rada je uopšten u vidu stroge matematičke funkcije relevantnih činilaca. Rezultat rada i ceo rad je potkrepljen poznatim naučnim metodama: logičkom analizom matematičkom analizom, nepotpunom indukcijom, stvaralačkom sintezom, generalizacijom i elcsperimentalnom proverom (posmatranjem).

Sintaktički kriterijumi

Hipoteza je dobro formulisana sa stanovišta logike (u vidu iskaza). Hipoteza ne sadrži nikakve unutrašnje protivrečnosti (dakle, obezbeđena je unutrašnja neprotivrečnost). Dedukovani nalazi su u skladu sa logikom (dvovalentnom). S obzirom na činjenicu da se u radu operiše s kvantitativnim pojmovima dedukovani nalazi su u skladu sa stavovima matematike.

Semantički kriterijumi

Pojmovi u ovoj informaciji su jasno razgraničeni (naprimer, lični dohoci, izrade, serija, pad troškova u logaritamskom koordinatnom sistemu i dr. Pojam sinergetike je verovatno najteži. Jasno je definisan, ali kao neologizam trebalo bi da je objašnjen. Autor to nije izveo, jer obim objašnjenja ne bi mogao biti u srazmeri sa obimom celog rada. Zadovoljio se samo definicijom. U radu nalazimo umerenu diversifikaciju pojmova (u odnosu na one koji se pojavljuju u početnim stavovima. Time se narušava semantička zatvorenost hipoteze, ali to potpomaže kreiranjeje nove informacije

Page 110: Metodologija naucnog rada

D. Stanivuković: METOD NAUČNOG RADA

110

Područje istraživanja je semantički homogeno. ( U radu se operiše s proizvodima, pogonima, troškovima, serijama., uslovima poslovanja i sl. )

Osnovni pojmovi u sastavu hipoteze mogu se empirijski interpretirati i to neposredno (U ove pojmove spadaju vreme izrade, struktura i sadržaj rada). Hipoteza kao celina može se posredno interpretirati putem matematičke dedukcije i empirijske provere nalaza dedukcije.

Kriterijumi saznajne vrednosti

Spoljna konzistencija je delimično obezbedjena. Nova informacija je u saglasnosti sa većim delom postojećeg naučnog znanja iz proučavane oblasti. (Nije u saglasnosti sa dosadašnjim znanjem rezultat rada kao celina, tj. potvrdjena ideja o padu direktnih troškova izrade u Zavisnosti od veličine serije ) . Nepotpuna spoljna konzistencija je omogućila kreiranje kvalitativno nove informacije. Rezultat ovoga rada je proveren neposredno velikim brojem posmatranja u dugom vremenskom periodu i pri raznim uslovima.

Ontološki kriterijum

Ova informcija sadrži samo takve pojmove koji su u skladu sa opštim karakteristikama objektivne stvarnosti (Na pr. ideju progresa i razne pojmove crpljene iz proizvodne prakse). Time je obezbeđena naučna objektivnost Ova analiza dokazuje da je rezultat rada nova naučna informacija. Ranije poznata funkcija direktnih troškova izrade predstavlja njen granični slučaj za velike vrednosti Q.

Rezultat ovog istraživanja je informacja o obliku i karkteru pada direktnih troškova izrade, kao posledice pada vremena izrade. Ona ima jednostavan oblik, koji se lako može prikazati dijagramima pogodnim za brzu primenu pri proračunu ulaganja u bilo koji po redu proizvod u seriji ili za prognoziranje ulaganja u celu seriju proizvoda. Izvedena funkcija pada direktnih troškova izrade daje veličinu ulaganja u izradu proizvoda, kao statistički prosek jednog niza mogućih vrednosti, pa ju treba primeniti na odgovarajući način, imajući u vidu rasipanje tih vrednosti. Ova funkcija je razvijena pod pretpostavkom da u poslovnoj sredini vlada normalno ekonomsko stanje. Ako je to slučaj, ona se može dovoljno pouzdano koristiti za prognoziranje pada vremena izrade u zavisnosti od obima izrađenih proizvoda. Treba međutim, naglasiti da je pouzdanost rezultata prognoziranja viša kod proizvoda kod kojih odnos ručnih prema mašinskim radovima prevaže u korist ručnog rada. Informacija daje statistički zaključak ali i teoretsko objašnjenje degresivnog karaktera funkcije direktnih troškova izrade. To je u stvari fenomen kolektivnog učenja i usavršavanja, kao proces koji pruža velike i dugotrajne mogućnosti. Rad implicitno ukazuje na nove probleme: na moguću promenu, zajedničkih troškova i troškova materjala u zavisnosti od veličine serije. Izložena informacija je uopštena u jednostavnom, ali preciznom matematičkom obliku originalna je za područje mašinogradnje i bliska područja, potkrepljena je priznatim naučnim metodama a proverena je i u praksi na vrlo velikom broju slučajeva, i tokom dugog vremenskog perioda.