60
PRVI DEO IZ MILIĆA (nema naslova) Veberova teza da su stvarnost i društvo u osnovi neminovno iracionalni znači, u stvari, osporavanje mogućnosti da se društveni odnosi u celini racionalno urede ili, drugim rečima, negiranje racionalne društvene prakse. Teorijski, međutim, ova mogućnost nije isključena. Od toga, da li je moguće izgraditi kriterijume za rangiranje raznih vrednosti, zavisi mogućnost konstruktivne delatnosti nauke na vrednosnom području. Čini se da je stvaranje objektivnih kriterijuma principijelno moguće. Glavni argumenti: Polazna osnova treba da bude što šire uporedno proučavanje vrednosnih sistema niza sadašnjih i prošlih kultura, kao i objektivnih posledica koje su iz njih proizašle u društvenom životu. Samo na osnovu uporednog proučavanja mnogobrojnih kultura i njihovih vrednosnih sistema mogu se izvesti pouzdani zaključci o tome: 1) šta sve može postati ljudskom potrebom i težnjom i na kakve su ih sve načine razna društva nastojala da zadovolje; 2) da li se među tim potrebama ne javljaju neke potrebe i težnje, kao osnovne i prioritetne, bez čijeg bar minimalnog zadovoljenja postaje nemoguć sređen društveni život i društveni napredak; 3) kakve su sve vrednosne lestvice pojavljuju u različitim kulturama i kakve to posledice ima za istorijski razvoj pojedinih društava u celini, i razvoj pojedinih društvenih delatnosti. Odbacivanje kulturnog etnocentrizma ne znači da treba prihvatiti drugu krajnost- kulturni relativizam. Kulturni relativizam smatra da je svaka kultura, sa svog stanovišta podjednako dobra, i da je poređenje i ocenjivanje vrednosti različitih kultura besmisleno. U sociologiju, kao iskustveno-teorijsku nauku ulazi vrednosni kriterijum normalnog i patološkog. Potrebna je samo jedna vrednosna pretpostavka- da sociologija treba, i krajnjoj liniji, da služi stvaranju društvenih uslova u kojima će postojati, u datim opštim istorijskim uslovima, najpovoljnije mogućnosti za razvoj svih pozitivnih potencijalnih sposobnosti i zadovoljenje životnih potreba konkretnih ljudi. Element idealnog sadržan u svakom pojmu o

Metodologija - Skripta

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: Metodologija - Skripta

PRVI DEO IZ MILIĆA (nema naslova)

Veberova teza da su stvarnost i društvo u osnovi neminovno iracionalni znači, u stvari, osporavanje mogućnosti da se društveni odnosi u celini racionalno urede ili, drugim rečima, negiranje racionalne društvene prakse. Teorijski, međutim, ova mogućnost nije isključena. Od toga, da li je moguće izgraditi kriterijume za rangiranje raznih vrednosti, zavisi mogućnost konstruktivne delatnosti nauke na vrednosnom području. Čini se da je stvaranje objektivnih kriterijuma principijelno moguće. Glavni argumenti: Polazna osnova treba da bude što šire uporedno proučavanje vrednosnih sistema niza sadašnjih i prošlih kultura, kao i objektivnih posledica koje su iz njih proizašle u društvenom životu. Samo na osnovu uporednog proučavanja mnogobrojnih kultura i njihovih vrednosnih sistema mogu se izvesti pouzdani zaključci o tome: 1) šta sve može postati ljudskom potrebom i težnjom i na kakve su ih sve načine razna društva nastojala da zadovolje; 2) da li se među tim potrebama ne javljaju neke potrebe i težnje, kao osnovne i prioritetne, bez čijeg bar minimalnog zadovoljenja postaje nemoguć sređen društveni život i društveni napredak; 3) kakve su sve vrednosne lestvice pojavljuju u različitim kulturama i kakve to posledice ima za istorijski razvoj pojedinih društava u celini, i razvoj pojedinih društvenih delatnosti.Odbacivanje kulturnog etnocentrizma ne znači da treba prihvatiti drugu krajnost- kulturni relativizam. Kulturni relativizam smatra da je svaka kultura, sa svog stanovišta podjednako dobra, i da je poređenje i ocenjivanje vrednosti različitih kultura besmisleno.U sociologiju, kao iskustveno-teorijsku nauku ulazi vrednosni kriterijum normalnog i patološkog. Potrebna je samo jedna vrednosna pretpostavka- da sociologija treba, i krajnjoj liniji, da služi stvaranju društvenih uslova u kojima će postojati, u datim opštim istorijskim uslovima, najpovoljnije mogućnosti za razvoj svih pozitivnih potencijalnih sposobnosti i zadovoljenje životnih potreba konkretnih ljudi. Element idealnog sadržan u svakom pojmu o normalnom, na primer, u pojmu normalnog vida, sluha, normalnog rada i srca itd., koje upotrebljavaju medicinske nauke(pošto ti pojmovi nisu statističke vrednosti utvrđenih pojava) ipak ih ne čine emotivnim, niti umanjuje objektivnost nauke koja ih upotrebljava. Društvena nauka čiji ideal ne bi bila težnja za istim stupnjem univerzalnosti i nepristrasnosti normativnih društvenih stavova, ne bi bila nastavljač najboljih tradicija filozofske i naučne misli u društvu iz prošlosti. Ali to ne bi bila ni ona nauka koja bi smatrala da njeni normativni stavovi imaju apsolutnu vrednost i da nisu podložni stalnom kritičkom proveravanju na činjenicama, a i na njihovim boljim i potpunijim teorijskim objašnjenjima. To ne bi bila ni nauka koja bi, gubeći iz vida postojeće razlike u dostignutom privrednom, kulturnom i političkom razvoju u svetu, kao i različitu tradiciju na kojoj su zasnovane kulture raznih naroda, htela da ostvari uniformnost etičko-kulturnih vrednosti.Treba istaći dve stvari. Prvo, da su sociologija i ostale nauke o čoveku danas još vrlo daleko od idealne mogućnosti egzaktnog utvrđivanja optimalnih normi i oblika organizacije društvenog života, kao i od idealne sposobnosti da pruže efikasna teorijska rešenja za sprečavanje mnogobrojnih društvenopatoloških pojava. Drugo, da konstruktivna delatnost sociologije na području etičko kulturnih vrednosti predstavlja samo konkretnu manifestaciju aktivističkog i stvaralačkog karaktera, koji je bitna osobina moderne nauke.Nesumnjivo je da je zadatak sociologije da u zajednici sa drugim naukama o čoveku, kao i sa filozofijom i umetnošću izgrade sistem vrednosti i normi pomoću kojih se na

Page 2: Metodologija - Skripta

najracionalniji i najčovečniji način mogu urediti društveni odnosi. Pomenuti etički postulat-stvaranje optimalnih društvenih uslova za razvoj pozitivnih ljudskih sposobnosti i zadovoljenje čovekovih potreba nije u suprotnosti sa tradicijom drugih nauka. Sve one polaze od pretpostavke da u najvećoj mogućoj meri , bilo uopšte ili u konkretnim istorijskim uslovima, koriste potencijalne pozitivne mogućnosti svojih pripadnika i zadovoljavaju njihove potrebe . Sociologija može i treba da nastoji da izgrađuje sve objektivniji i pouzdaniji kriterijum za naučnu ocenu ovih pretenzija, kao što su druge nauke već uspele da stvore pouzdan i uticajan kriterijum za ocenu i normiranje ljudske prakse u domenu njihovih istraživanja.Zauzimanje konstruktivnog kritičkog stava prema etičko-kulturnim vrednostima jeste jedan od najvažnijih preduslova za razvoj sociologije i plodotvornost njenog uticaja u društvenom životu. Ukoliko bi sociologija prihvatala vrednosni sistem neke kulture kao apsolutnu pretpostavku, i čak kao osnovni regulativ naučnog istraživanja, kao što to, na primer, proizilazi iz Veberove zamisli, ili bi svoj teorijski kriterijum normalnog, kao optimalno mogućeg, zamenila konformističkim prihvatanjem postojećeg društvenog proseka, to bi sputavalo slobodu njenih istraživanja. Ona bi, naime, u najboljem slučaju pomagala da se učini što racionalnijom jedna zamisao o mogućnosti uređenja društvenog života, ali da bi se odrekla cilja da teorijski istražuje i otkriva bolje mogućnosti. Težnja da se nauka stavi, kao sredstvo, u službu postojećih vrednosnih sistema, u kojima redovno postoje iracionalni elementi i rešenja zasnovana na zabludama, značila bi nastojanje da se sa što više racionalnosti ostvare iracionalni ciljevi. Veća efikasnost sredstava u tom slučaju može da znači veću razornost i štetnost, kao što ilustruje primer upotrebe atomske energije u ratne svrhe. U racionalnoj ljudskoj praksi sredstvo i cilj se ne mogu razmatrati izolovano. Kritički i konstruktivno stvaralački stav sociologije na području etičko kulturnih vrednosti je od najvećeg značaja za njen teorijski razvoj i racionalnost praktične primene njenih rezultata.

IMANENTNE VREDNOSTI U NAUČNOM ISTRAŽIVANJU

U metodološkoj raspravi se o imanentnim vrednostima nauke, kao osobene društvene delatnosti, može govoriti jedino na osnovu njene idealne zamisli, njenog pojma, kao što bi rekao Hegel. Korisnost takvih razmatranja sastoji se u prvom redu u tome što se pomoću njih može bolje prosuditi koliko su pojedini konkretni postupci u skladu sa osnovnim načelima i smislom postojanja nauke. Zbog toga treba videti da li su izloženi stavovi o odnosu sociologije prema etičko-kulturnim vrednostima u skladu sa imanentnim vrednostima naučne delatnosti.Nepristrasno traganje za objektivnim činjenicama i njihovim teorijskim objašnjavanjem čija se tačnost može proveriti, jeste nesumnjivo osnovni postulat naučnog metoda. Samo voluntaristi i oni kojima nije stalo do istinitog saznanja već do psiholoških uticajnih sredstava ubeđivanja bez obzira na njihovu činjeničku tačnost i teorijsku ispravnost mogu osporavati ovaj stav. Čak i oni teoretičari koji smatraju da su naučna saznanja apsolutno uslovljena životnim položajem i interesima društvenih grupa sa kojima se poistovećuju njihovi autori ne mogu isključiti element objektivnosti saznanja , kao osnovnu pretpostavku njegove naučnosti. Težnja za objektivnošću, nepristrasnošću i proverljivošću, u stvari su tri različita izraza za istu stvar koja predstavlja imanentnu

Page 3: Metodologija - Skripta

vrednost naučnog istraživanja. Vrednost objektivnog, nepristrasnog i iskustveno proverljivog saznanja počiva na ubeđenju da je ono bilo od najveće praktične koristi jer povećava verovatnoću uspešnog uplitanja u stvarne prilike radi njihovog prilagođavanja određenim željama i potrebama. Antropološka proučavanja pokazuju da imanentne vrednosti naučnog istraživanja zauzimaju različito mesto na vrednosnoj lestvici raznih kultura, ali isto tako i da postoje različiti uslovi za razvoj nauke i njene društvene uloge u raznim kulturama. Vrlo je lako dokazati neodrživost pokušaja da se pozivanjem na objektivnost i nepristrasnost kao imanentne vrednosti naučnog istraživanja, brani teza o etičkoj neutralnosti društvenih nauka. I to iz vrlo prostog razloga, jer je u raznim društvenim odnosima u vrlo različitoj meri moguće na objektivan i nepristrasan način istraživati društvene pojave i saopštavati u javnosti postignute rezultate. Pojedine vrednosti niti nastaju niti se mogu održati izdvojeno u nekom društvenom sistemu, već su u većoj ili manjoj meri, s više ili manje doslednosti povezane sa ostalim sadržajima njegovog vrednosnog sistema, upravo kao što su međusobno povezane i razne društvene delatnosti i ustanove na koje se vrednosti odnose. Ni objektivno i nepristrasno istraživanje društvenih pojava ne može postojati nezavisno od ostalih vrednosti, od karaktera društvenih odnosa, i posebno od načina na koji je organizovan naučni život u nekom društvu. Prema tome, ako neko smatra objektivno naučno saznanje jednom od najvećih kulturnih vrednosti, kao što je slučaj kod većine stvarnih naučnika, iako to mnogima koji nauku posmatraju spolja izgleda kao profesionalna deformacija, oni nužno moraju zauzimati aktivan stav prema nizu ostalih vrednosti i stvarnih odnosa u društvenom životu. Sve više izlazi na videlo da dosledna primena naučnog metoda na ovom području sadrži u sebi čitav niz etičkih stavova i pretpostavki, na primer, načelo slobodne diskusije svih društvenih problema, težnju za uspostavljanjem što šireg i potpunijeg opštenja otvorenim iznošenjem stvarnih motiva i argumenata za različite praktične stavove, poštovanje dokazne vrednosne činjenice u borbi protiv predrasuda i obmana itd.U naučnom istraživanju društvenih pojava naučnik gotovo neizbežno mora zauzimati mnogobrojne etičke stavove. Gajger- u društvenim naukama između stručne sposobnosti i profesionalne savesti postoji vrlo tesna povezanost.Prihvatanje etičkog postulata da društvene nauke treba da služe stvaranju optimalnih društvenih uslova za život i razvoj svih pojedinaca ne znači da je taj postulat imanentna vrednost naučnog istraživanja, pošto su moguća, i postoje naučna istraživanja koja se zasnivaju na tom etičkom postulatu. Ipak veza između tog postulata i napretka društvenih nauka nije slučajna. Rad na stvaranju sve povoljnijih uslova za razvoj pozitivnih ljudskih sposobnosti uključuje u sebi i stvaranje sve boljih uslova za razvoj nauke. Humanistički imperativ mora počivati na svesti da ostvarivanje ovog humanističkog ideala zavisi i od naučnog saznavanja objektivnih uslova i teorijskog otkrivanja objektivnih mogućnosti, da taj ideal, kao i naučno saznanje uopšte, mora biti otvoren, pristupačan činjeničkim argumentima i pod njihovim uticajem promenljiv. Problemi profesionalne etike u sociologiji još nisu dovoljno razrađeni. Ali nema sumnje da će ciljevi kojima je neko istraživanje stavljeno u službu biti glavno merilo za ocenu profesionalne etičnosti istraživanja. Svest da u društvenim naukama treba imati na umu društvene posledice istraživanja, pa čak i moguće zloupotrebe pojedinih naučnih saznanja, njihovom upotrebom društva kao celine, ili pojedinih njegovih slojeva, postepeno prodire u sociologiju. Rouz, na primer, traži od naučnika ne samo da sam ne zloupotrebljava nauku stavljanjem njenih otkrića u službu partikularnih interesa, već da prilikom izbora

Page 4: Metodologija - Skripta

problema istraživanja pazi da njegove rezultate ne mogu drugi zloupotrebiti. Zloupotreba naučnih rezultata je raširena pojava. Pored svakako najgoreg vida kad je istraživanje sredstvo za učvršćenje sistema eksploatacije i politike koja teži potčinjavanju drugih zemalja, zloupotreba se javlja i u podređivanju nauke apologetskim ciljevima, zatim u obliku nesamostalne 'naučne' savetodavne funkcije, kao i kad se dugotrajna naučna istraživanja pretvaraju u izgovor za odlaganje potrebnih i mogućih praktičnih odluka.Etički principi ulaze i u metod socioloških istraživanja kad se ova odvijaju na terenu, ili se u njih na bilo koji način uključeni i drugi ljudi kao naposredan predmet istraživanja. Postajući u tom slučaju društveni odnos, istraživanje kao i svaki drugi društveni odnos, ima i svoju etičku stranu. Jedan od zadataka profesionalne etike jeste da utvrdi norme koje regulišu ovaj odnos. Treba istaći kao osnovna načela: 1) da odnosi između naučnika i ispitivanih ljudi moraju biti zasnovani na potpuno dobrovoljnoj osnovi; 2) da istraživanje ne sme da nanosi ispitivanim ljudima nikakvu štetu ili patnju; 3) da se dobijeni podaci smeju koristiti samo u naučne svrhe i uz najveću diskreciju koja garantuje da neće biti oštećen društveni odnos pojedinca.Slični principi profesionalne etike postoje i u medicini, i svako njihovo kršenje od strane pojedinaca nailazi na oštru osudu u profesionalnim krugovima, pa i u široj javnosti.

ISTRAŽIVANJE I TEORIJA

U razvoju nauke, kao i u svim drugim oblicima ljudskog stvaralaštva, postoji mnogo diskontinuiteta. Pošto se naučna misao dugo, ponekad vekovima kretala u jednom pravcu, nova originalna teorijska dostignuća menjaju njen osnovni smer, prikazujući u novom svetlu smisao ranijih saznanja i verovanja. Ali ovaj diskontinuitet nije apsolutan, a sem toga on nastaje u razvoju naučnog saznanja koji je izrazito kumulativan, tj. u kome se nova saznanja oslanjaju na ranija i nalaze s njima u nekoj smisaonoj vezi bilo da ih proširuju, usavršavaju, ispravljaju ili odbacuju. Kontinuitet i diskontinuitet u razvoju nauke ne mogu se potpunije sagledati ako se posmatraju samo u sklopu pojedinačnih istraživanja, pošto se šira podloga njihovog međusobnog odnosa nalazi u institucionalizaciji nauke. U ovom svom širem, naučnoistorijskom vidu, kontinuitet se izražava u postojanju naučnih pravaca i škola. Diskontinuitet se u naučnom razvoju, opet, ogleda u postojanju različitih pravaca i škola, njihovom sukobljavanju u kojem se napuštaju jedna a usvajaju druga teorijska i metodološka stanovišta. Naučne škole obrazuju naučne kadrove u duhu svog shvatanja nauke, prenoseći na njih ne samo teorijske i metodološke ideje, nego i kriterijume za ocenu naučne značajnosti pojedinačnih problema i shvatanja da li su oni naučno rešivi. U okviru pojedinačne škole, veza između teorije i istraživanja nije formalno-metodološki, proceduralni problem. Radi se 1)o povezivanju mnogobrojnih pojedinačnih problema sa određenom teorijom; 2) traži se da se veza uspostavlja pomoću metodskih postupaka koji se u školi smatraju najpodesnijim i najispravnijim, pri čemu se cenu usavršavanje tih postupaka, pa i razvijanje novih. Nastajanje i razvoj naučnih pravaca i škola, kao i njihovi međusobni sporovi, sukobi, smenjivanje, ne mogu se potpunije objasniti ako se pored unutarnaučnih momenata ne uzmu u obzir i društvenoistorijske okolnosti. Povezivanjem unutarnaučnog pristupa sa istorijsko-sociološkim, može se izgraditi dovoljno široka osnova za proučavanje kontinuiteta i diskontinuiteta u razvoju naučne misli.Kumulativnost, kao opšte načelo razvoja naučnog saznanja, ogleda se u pojedinačnim

Page 5: Metodologija - Skripta

istraživanjima u težnji da se ona povežu sa postojećim naučnim znanjem, koje je u teorijskoj nauci uopšteno i sistematizovano u naučnoj teoriji. Dosta rasprostranjena različita shvatanja o načinu povezivanja pojedinačnog istraživanja sa teorijom ne mogu se razumeti ako se ne uzme u obzir da na njih utiče dostignuti stepen razvijenosti neke nauke. Povezivanje novog istraživanja sa naučnom teorijom nije jednostavno i ne ostvaruje se spontano. Mnoga istraživanja nemaju uopšte teorijske ciljeve ili su oni sasvim neodređeni. Zadatak mnogih istraživanja sastoji se u opisivanju nekih pojava u konkretnim vremensko-prostornim uslovima, i u pojmovnim okvirima koje nameću vannaučni a ne teorijski razlozi. Razumljivo je da kvantitativno gomilanje istraživanja, čiji je zadatak konkretno opisne prirode, a idejna osnova zdravorazumska a ne teorijski razvijena, ne može mnogo doprineti razvoju sociološke teorije. Ovakva, teorijski irelevantna istraživanja u većini slučajeva uopšte i ne spadaju u sociologiju. Sa druge strane, sasvim je neopravdano očekivati da će se sociološka teorija brže razvijati bez istraživanja teorijskog karaktera.Postojeći raskorak između sociološke teorije i istraživanja izražava se ponekad u stavu da samo istraživanja čine nauku, dok se položaj teorije smatra dosta sumnjivim. Ovo izdvajanje društvenih istraživanja iz sociologije kao naučne celine vrlo je vidljivo i u metodologiji. O tome svedoči već i okolnost da se u većini najpoznatijih savremenih metodoloških priručnika ne raspravlja o osobenostima sociološkog metoda po kojima se on razlikuje od metoda drugih srodnih nauka, naročito psihologije, a koje proizilaze iz sadržinski i metodološki određenog iskustvenog delokruga sociologije. Isto tako ukazivanje na podvojenost jednog vida teorije i preovlađujuće struje u istraživanjima ne znači da ne postoje sociološka istraživanja sa značajnim teorijskim doprinosima i pokušaji stvaranja užih i širih teorija na osnovu raspoloživih pouzdanih iskustvenih podataka. Ipak, niko ne smatra da pojedinačno istraživanje ne treba da bude povezano sa dostignutim stanjem u nauci i njegovom teorijom i zbog toga se odnos istraživanja prema nauci i naučnoj teoriji javlja u svakoj metodološkoj zamisli kao jedan od ključnih problema.Dva dosta rasprostranjena jednostrana gledišta o načinu uspostavljanja veze sa naučnom teorijom su dosta povezana sa različitim stupnjem teorijskog razvoja pojedinih nauka. Prvo od njih je sakupljački empirizam, a drugo gledišta gledište tumači vezu novog istraživanja sa teorijom na hipotetičko-deduktivan način osporavajući pri tome gotovo svaki epistemološki značaj ostalim logičko-metodološkim pristupima i postupcima.Sakupljački empirizam se zasniva na ideji da je u nauci najvažnije prikupiti iskustvene činjenice, što više činjenica, a da će se zatim relativo lako izvesti teorijski zaključci iz činjeničke građe. U sakupljačkom empirizmu dolazi do izražaja shvatanje o spontanom povezivanju pojedinačnog istraživanja sa teorijom. Ponekad se u njemu prema teoriji pokazuje gotovo otvorena odvratnost, jer se smatra da ona može da umanji izvornost neposrednog posmatranja. Prosečni predstavnik sakupljačkom empirizma je naučno vrlo neobrazovan. Obično on ne poznaje solidno nijednu opštu sociološku teoriju, kao ni teorijska shvatanja koja se odnose na neku užu oblast društvenog života. Njegovo znanje se sastoji u poznavanju nekog istraživačkog postupka. Nekad je u našoj nauci osnovna parola sakupljačkog empirizma bila da treba što više ići 'na teren', bez obzira da li je pojedini istraživač dovoljno teorijski osposobljen za takav rad. U novije vreme odlazak na teren su zamenile ankete, koje se najčešće upotrebljavaju u vrlo uprošćenim oblicima i po pravilu bez dobro promišljene teorijske osnove. Smisao je, međutim, ostao isti, sakupljati podatke iako teorijski okviri i metodološki postupci prikupljanja nisu temeljno promišljeni i razrađeni. Sakupljački empirizam ima izvesno opravdanje u ranim ili tzv.

Page 6: Metodologija - Skripta

prirodno-istorijskim fazama razvoja neke nauke. U svojoj prirodno-istorijskoj fazi nauka još nedovoljno poznaje svoje područje. Pre pokušaja da se razvijaju šira teorijska uopštavanja, nauka treba da upozna i na opisan način sredi činjenice u svom iskustvenom delokrugu.Drugi izvor sakupljačkog empirizma ne treba tražiti u stepenu razvoja određene nauke, nego u njenom društvenom položaju. Sakupljački empirizam jeste gotovo neminovna posledica trajnijeg preovladavanja naučnog prakticizma, u kome se svi istraživački problemi postavljaju samo u dnevnim i prostorno usko ograničenim okvirima, usled čega se zapostavljaju šira uopštavanja i teorijska misao uopšte.Hipotetičko-deduktivno shvatanje odnosa istraživanja teorije koje precenjuje ulogu teorije u istraživanju je druga krajnost. Po Poperu koji je verovatno najuticajniji zastupnik ovog shvatanja u logici i metodologiji, uloga istraživanja se svodi na proveravanje teorijskih hipoteza, koje su na deduktivan način izvedene iz postojeće teorije. Stvarnu ulogu teorije u Poperovoj zamisli znatno smanjuje njegovo neprihvatanje sistematskog oblika teorije, već samo teorijskih fragmenata koje istraživač može slobodnije stvarati, postupkom 'pokušaja i pogrešaka'.Hipotetičko-deduktivno shvatanje uloge konkretnog istraživanja ima mnoge prednosti nad sakupljačkim empirizmom. koje proizilaze iz jasnog uočavanja aktivne uloge teorijske misli u svakom razvijenom naučnom istraživanju. Ipak, ono jednostrano tumači istraživačku praksu teorijski najrazvijenijih nauka. U tim naukama zaista veliki deo hipoteza nastaje daljom logičko-teorijskom obradom postojećih teorija. Ali i u najrazvijenijim naukama je odnos istraživanja i teorije mnogo uzajamniji. I u tim naukama pažljivog posmatrača čekaju u iskustvu mnoga teorijska sasvim nepredvidljiva iznenađenja, koja mogu da usmere istraživanje u novom pravcu. Možemo navesti dva primera, Rentgenovo otkiće zračenja i otkriće penicilina.Merton je vrlo ubedljivo pokazao veliku heurističku ulogu pažljivog i otvorenog odnosa prema stvarnosti u toku posmatranja i u čitavom toku konkretnog istraživanja, kao i štetnost suviše krutog uokviravanja istraživanja polaznim teorijskim hipotezama.Hipotetičko-deduktivno gledište o odnosu istraživanja i teorije često se vrlo isključivo zastupa u metodologiji socioloških istraživanja. U praktičnoj primeni ovog tipa istraživanja pojavljuju se mnogobrojne slabosti. 1) Hipotetičko-deduktivno istraživanje može dati velike rezultate ako su hipoteze koje će se proveravati izvedene iz neke opštije teorije i međusobno čvrsto povezane. Često su, međutim, polazni stavovi ovakvih istraživanja skup tvrdnji i očekivanja opisnog karaktera, a ne teorijski zasnovane hipoteze. 2) Dalja vrlo česta slabost ovih istraživanja jeste izrazita parcijalnost. Iz nekog šireg teorijskog problema izdvaja se samo jedan isečak koji se može ispitivati jednim postupkom, na primer anketom ili analizom sadržaja, i zaključci se izvode na osnovu nedovoljne iskustvene evidencije. 3) Za ovu metodološku struju je dosta karakteristično da poistovećuje naučno istraživanje sa pojedinačnom akcijom prikupljanja podataka i da pokazuje naročitu sklonost prema anketnim i sličnim statističkim ispitivanjima.Sekvencijalna analiza je vrlo elastičan metodološki postupak kojim se teorijska misao uključuje u dugotrajni proces prikupljanja podataka i u toku istraživanja razvija početni, okvirni plan istraživanja. Međutim, povezivanjem ispitivanja ne iscrpljuju se svi raznovrsni logičko-metodološki postupci koji su neophodni u širim teorijskim istraživanjima, u kojima se na osnovu sve iscrpnijeg i određenijeg opisa naizmenično smenjuju dedukcija i indukcija, analiza i sinteza, apstrakcija i konkretizacija.Osnovno načelo povezivanja pojedinačnog istraživanja sa teorijom jeste da odnos prema

Page 7: Metodologija - Skripta

teoriji bude što aktivniji u svim fazama istraživanja, a ne samo prilikom stvaranja njegovog plana i u završnoj obradi podataka. Istraživanje treba da polazi od dostignutog stanja u proučavanju svog predmeta. Ovo se može postići samo ako se poznaju osnovna teorijska shvatanja, najvažniji metodološki pristupi i postojeći izvori iskustvenih podataka.Na osnovu aktivnog proučavanja svih sastavnih delova postojećeg naučnog saznanja i istraživačkog iskustva u kojima se ogleda stanje nekog problema u nauci, kao i neposrednim upoznavanjem predmeta istraživanja u realnim društvenim uslovima, stvara se idealni plan istraživanja, tj. određuje se njegov sadržaj, razmišlja se o optimalnim izvornim podacima i o najpodesnijem iskustvenom delokrugu za proučavanje pojedinog problema, traže se naučno najadekvatniji istraživački postupci i ispituju mogućnosti što šire upotrebe postojećih izvornih podataka. Prilikom stvaranja plana istraživanja se, dakle, polazi od zamisli kako bi u naučno idealnom smislu trebalo da izgleda konkretno istraživanje, kako bi se uzimajući u obzir stvarne mogućnosti došlo do optimalno mogućih rešenja. Ponekad se ove pripremne radnje svakog naučnog istraživanja izdvajaju u poseban tip tzv. eksplorativnih istraživanja.Mils je izneo nekoliko vrlo dragocenih sugestija o tome kako treba uspostavljati vezu sa teorijom u pojedinačnom istraživanju. On na prvo mesto ističe da treba birati problem koji istraživač oseća životno važnim, o kome ima dubljeg vlastitog iskustva ili je vrlo zainteresovan za to da ga stekne. Ovim stavom se želi naglasiti značaj istraživačevog primarnog iskustva u stvaralačkoj naučnoj delatnosti. Istraživač treba da što neposrednije i potpunije poznaje opšte uslove u kojima se nalazi predmet istraživanja kao i njegove osobenosti. Ako se proučavaju društvene pojave u savremenim uslovima, trajnije posmatranje je nezamenjivo sredstvo za proširenje i produbljivanje primarnog iskustva. U proučavanju društvenih pojava u prošlosti neposredno primarno iskustvo se mora zameniti sistematskim upoznavanjem opštih istorijskih prilika. Snažno i teorijski razvijeno primarno iskustvo je jedna od bitnih pretpostavki stvaralačkog istraživanja. Pažljivo i kritičko proučavanje različitih teorijskih stanovišta je nezamenljivo sredstvo za otklanjanje subjektivnosti koja se u većoj ili manjoj meti uvek krije u izvornom primarnom iskustvu naučnika. Poznato je da se pojedinačno istraživanje ne može povezati sa teorijom bez aktivnog proučavanja teorijske literature. Ovakvo aktivno proučavanje postojećih teorijskih shvatanja i istraživačkih iskustava omogućuje da se teorijski plan vlastitog istraživanja tako postavi da se pomoću njegovih rezultata može proveravati što veći broj postojećih suprotnih ili alternativnih hipoteza. Pošto je izgrađena polazna teorijsko-hipotetička skica istraživanja, iz toga teorijskog okvira treba da slede zaključci o idealnom istraživačkom pristupu i idealnim iskustvenim obaveštenjima. Retko se dešava da se u nekom stvarnom istraživanju mogu primeniti naučno najadekvatniji postupci i prikupiti idealni podaci, jer to sprečavaju mnogobrojni činioci( finansijska sredstva, ograničeno vreme, nedostatak kadrova, nepostojanje pojedinih važnih iskustvenih obaveštenja, društvene teškoće u prikupljanju nekih podataka i sl.). Stoga se mora zadovoljiti istraživačkim postupkom i izvornim podacima koji samo približno odgovaraju idealnim epistemološkim normama. Već u ovoj fazi pripreme za istraživanje trba stvoriti što potpuniji pregled postojećih i upotrebljivih obaveštenja da bi se u ispitivanju prikupljali samo oni novi podaci koji su stvarno neophodni, i da se ne bi uzalud trošilo i vreme i materijalna sredstva na obaveštenja koja već postoje u literaturi, ali se istraživač nije potrudio da ih nađe. Stvaranje pregleda postojećih obaveštenja je važno iz još jednog razloga. Načelo

Page 8: Metodologija - Skripta

kumulativnosti naučnog saznanja traži da se postojeći i vlastiti podaci shvate kao jedinstvena celina. O ovome se često ne vodi računa i smatra da u tzv. istraživačkim radovima treba iznositi i analizirati samo one podatke koje je istraživač sam prikupio.Prilikom planiranja istraživanja treba dobro razmisliti o podesnim vremensko-prostornim okvirima ispitivanja, u kojima se neki problem može sa manje objektivnih teškoća i bolje ispitivati. Predmet proučavanja nije na svim tačkama društvenog prostora podjednako izrazit i ne javlja se u svom čitavom teorijski značajnom rasponu. U zavisnosti od objektivnih uslova nije svako vreme podesno za istraživanje u svim društvenim sredinama. Odabiranje pogodnog vremensko-prostornog okvira za istraživanje je stoga dosta složeno i predstavlja dobro poznavanje globalnih prilika i različitih lokalnih uslova. Društvene pojave i procesi koji su izloženi većem uticaju godišnjeg društvenog ciklusa treba proučavati u raznim godišnjim dobima. Zbog toga što počinju na vrlo neizgrađenoj i nerazvijenoj teorijskoj osnovi, mnoga sociološka istraživanja ostaju na eksperimentalno-opisnom nivou zato što njihovi planovi nisu dovoljno promišljeni. Aktivan odnos prema teoriji je podjednako potreban na početku, u čitavom toku istraživanja i na kraju. Aktivan odnos prema teoriji u toku istraživanja pomaže istraživaču da bolje razume ono što se zbiva u toku istraživanja i može bolje oceniti da li neki postupci u prikupljanju podataka donose stvarno naučno upotrebljiva obaveštenja.Aktivan odnos u završnom delu istraživanja sastoji se u nastojanju da se iskustveni nalazi što svestranije objasne i protumače. Jednostrano je sučeljavati rezultate ispitivanja samo sa polaznim hipotezama. U svakom širem ispitivanju se obično prikupi iskustvena građa čija svestranija analiza omogućava da se izvode teorijski zaključci koji su širi od polaznih hipoteza. Stvarno teorijski zasnovanog plana analize gotovo i da nema već se prikupljeni podaci formalistički tabeliraju. Savremene mašine za mehaničku obradu statističkih podataka omogućavaju vrlo brzo sređivanje i tabeliranje velikih masa statističkih obaveštenja iz izvorne građe. Ako neki istraživač ili naučna ustanova raspolažu novčanim sredstvima, dešava se da se izrada plana tabeliranja poveri nekom statističaru koji nije šire upoznat sa teorijskim ciljevima istraživanja. Plan tabeliranja se u takvim slučajevima obično svodi na ukrštanje svih elementarnih obeležja. Iz vrlo velikog broja tabela se ne mogu videti neki bitniji teorijski odnosi, jer se oni mehaničkim putem ne otkrivaju, nego je za to potreban teorijski zasnovan plan. Obično su slabosti ove poslednje analitičke i sintetičke faze istraživanja samo posledica njegove opšte nedovoljne teorijske zasnovanosti i slabe metodološke razrade.

ANALIZA SADRŽAJA

Analiza sadržaja se razvila kao način sređivanja kvantitativnih podataka o najrazličitijim vrstama društvenog opštenja, koje se u nauci obično naziva društvenom komunikacijom. Opštenje je neophodan sastavni deo svakog kolektivnog oblika delatnosti. Poznato je kakvu je ulogu odigrao rad, kao jedan od osnovnih i najstarijih kolektivnih delatnosti u razvijanju jezika, osnovnog i najrazvijenijeg sredstva opštenja. Analiza sadržaja je nastala kao rezultat praktičnih i teorijskih potreba da se o pojedinim oblicima društvenog opštenja dobijaju objektivniji i potpuniji podaci. Ova težnja da se dobije tačnija slika o masovnim oblicima opštenja objašnjava razvoj kvantitativnih postupaka u analizi sadržaja, pomoću kojih se želi utvrditi učestalost pojedinih njegovih elemenata i sadržaja. 

Page 9: Metodologija - Skripta

1. Pojam analize sadržaja:

Svaki potpun oblik društvenog opštenja sastoji se od 3 elementa: 1) odašiljača poruke; 2)primaoca poruke; 3)sadržaja poruke. Pod porukom se podrazumeva svaki simbolički sadržaj, koji ima određen smisao ili bar njegov odašiljač to pretpostavlja, a upućen je sa nekom namerom drugim licima. Cilj nekih poruka može da bude odašiljačeva želja da iznese neka svoja iskustva, da uskladi svoju delatnost sa drugima, da utiče na ponašanje primaoca poruke i sl. I sadržaj poruka je beskrajno raznolik u zavisnosti od oblika društvene delatnosti i društvenih situacija u kojima se javlja opštenje. Odašiljači i primaoci poruka u neposrednom međuličnom opštenju su pojedinci, ali u raznim institucionalnim oblicima društvenog opštenja to mogu da budu i društvene grupe, organizovani društveni oblici, a primaoci poruka moga da budu čitavi narodi, a potencijalno čak i čitavo savremeno čovečanstvo. Iako se u svakom potpuno pojedinačnom činu opštenja mogu razlikovati odašiljač i primalac poruke, društveno opštenje nije gotovo nikad jednosmeran proces. U zavisnosti od svog položaja i uloge u nekom obliku društvene delatnosti, u kojoj se javlja opštenje, pojedinci dobijaju aktivniju ili pasivniju ulogu. Razvijen proces opštenja predstavlja stoga jedno kolo u kome se odašiljač i primalac naizmenično smenjuju. U neposrednom razgovoru je ovo sasvim očigledno. Ali i u posrednom opštenju, naročito kada je ono sastavni deo neke trajne društvene delatnosti, odašiljači poruka uvek prate, a ponekad nastoje da sistematski prikupljaju podatke o odgovorima onih kojima su poruke bile upućene. Bez podataka o tome kako su određene poruke primljene, da li su shvaćene, prihvaćene, kakav je stav zauzet prema njima gotovo je nemoguće organizovati trajnije opštenje.Analiza sadržaja kao sredstvo za proučavanje opštenja odnosi se, pre svega, na sadržaj poruka. Na osnovu proučavanja sadržaja poruka, koje kroz razne kanale struje u društvu u raznim pravcima, izvode se zaključci o shvatanjima, stavovima, vrednostima, namerama odašiljača poruka, o njihovim odnosima sa drugim društvenim grupama, organizacijama, društvenim zajednicama unutar nekog društva i u širem međunarodnom okviru. Analiza sadržaja, kao metodski pristup, ipak je uglavnom sredstvo za opisivanje sadržaja opštenja. Pojedine veze opštenja sa društvenim životom u širem smislu mogu se objašnjavati jedino pomoću nekih socioloških, socijalno-psiholoških ili drugih naučnih teorija. Analiza sadržaja kao istraživački postupak ne sadrži teorijske stavove kojima bi se objašnjavali podaci o simboličkom društvenom opštenju. Ona se uglavnom ograničava na sređivanje i sintetičko, kvantitativno opisivanje tih podataka.Analiza sadržaja, kao poseban istraživački postupak, nedovoljna je za celovito upoznavanje sistema društvenog opštenja, bilo što u svojim sadašnjim oblicima nije prilagođena za pojedine njegove vrste, ili jer se na neke njegove oblike uopšte teško može primeniti. Analiza sadržaja se relativno lako primenjuje na organizovane oblike društvenog opštenja u kojima se poruke javljaju u čvršće strukturisanom vidu. Organizovani oblici društvenog opštenja stvaraju svoje kanale koje stalno odašilju poruke. Odašiljanje poruka, iako masovno po količini i širini svoje namene, usresređeno je u manjim broju izvornih mesta, koja su često po raznim kriterijumima specijalizovana, deluju u poznatom vremenskom ritmu i sa prilično čvrstom strukturom. Sem toga, mnogi od ovih kanala odašilju svoje poruke u trajnijim oblicima, na primer, u obliku štampe, fotografije, a zahvaljujući savremenim fonografskim sredstvima i zvučne poruke sredstva za masovno opštenje mogu se trajnije očuvati, što olakšava proučavanje sadržaja nekog

Page 10: Metodologija - Skripta

procesa simboličkog opštenja i kad je on već odavno završen. Ovo je od presudnog značaja za analizu sadržaja koja kao istraživački postupak ne sadrži sredstva za aktivno prikupljanje izvornih obaveštenja. Ali kako se u savremenom društvu vrlo obiman sadržaj društvenog opštenja pojavljuje u trajnim oblicima i institucionalizovanim kanalima, delokrug primene analize sadržaja je vrlo širok. Mnogo je teže analizom sadržaja proučavati neprekidni tok neposrednog opštenja između pojedinaca, koje se javlja kao sastavni element njihovih svakodnevnih odnosa i njihovog neposrednog učešća u pojedinim organizovanim oblicima društvene delatnosti. Na ovom području analizi sadržaja nedostaje potrebna izvorna građa, koja se može prikupiti drugim sredstvima, u prvom redu razgovorom, ali je daleko teže stvoriti sistematsku građu u ovim rastresitim oblicima društvenog opštenja. Postoji, zatim, jedno drugo područje društvenog opštenja koje je po svojim objektivnim karakteristikama pristupačno analizi sadržaja, ali na kom ona ipak do sada nije šire upotrebljavana, bar ne u naučne svrhe. Misli se na proučavanje toka opštenja unutar pojedinih grana društvene organizacije, na primer, unutar državne uprave, u privredi, prosveti i sl. Između pojedinih organizacijskih jedinica neprekidno struje razne poruke od kojih je većina pismenog karaktera. Ovo simboličko opštenje je u formalnom pogledu vrlo čvrsto strukturisano, još čvršće od kanala jednog masovnom opštenja, što znatno olakšava primenu analize sadržaja.Primena analize sadržaja se uglavnom ograničavala na ispitivanje poruka koje se odašilju iz nekih institucionalizovanih središta, a mnogo manje se ovaj deo opštenja dopunjavao proučavanjem reakcija na poruke. Mnogo je teže doći do podataka o tome kako razni čitaoci reaguju na pojedine poruke. Termin analize sadržaja ne odgovara sasvim verno ovom istraživačkom postupku. Ne ispituje se samo sadržaj poruka, već se gotovo uvek uzima u obzir i njihov oblik, tj. ne samo ono što je rečeno, napisano, naslikano, nego i kako, da li na miran objektivan način, ili je u neku poruku uneto više osećajnosti, strasti, ličnog ili grupnog angažovanja.Zbog različitih oblika i ciljeva u koje se upotrebljava, dosta je teško na jedinstven način definisati analizu sadržaja. Berelson daje sledeću definiciju: 'Analiza sadržaja je istraživačka tehnika za objektivan, sistematski i kvantitativan opis očevidnog sadržaja simboličkog opštenja'. Sa sociološkog stanovišta, ova definicija je iz više razloga jednostrana. Definicija ne sadrži nijedan element koji bi analizi sadržaja dao karakter sociološkog istraživačkog postupka. Ona ne ukazuje ni na kakve društvene okvire u kojima nastaju i od kojih zavise razni oblici opštenja.Mnogo je prihvatljivija definicija Ž.Vandersmisana koja glasi: 'Pod analizom sadržaja podrazumevamo u sociologiji skup istraživačkih tehnika koje omogućavaju objektivan, sistematski i kvantitativan opis (emanacija) ljudskog ponašanja (bilo da su one namenjene ili ne simboličkom opštenju) radi zaključivanja o motivima i sociološkim osobinama autora tih emanacija i izvođenja socioloških reakcija koje su ovi podsticaji u stanju da izazovu'. I ovoj definiciji se mora staviti jedna terminološka zamerka koja se odnosi na neodređen pojam 'emanacije'. Emanacija znači ono što proističe iz neke stvari, nešto što iz nje zrači. Prednost ove definicije jeste što ukazuje da je simboličko opštenje rezultat društvenih delatnosti i nekih objektivnih društvenih odnosa između odašiljača i primaoca poruka, i da od toga zavise njegovi konkretni sadržaji i učinci. Analiza sadržaja se koristi kao sredstvo za ispitivanje raznih problema koji nisu sociološke prirode. Na primer, kad se pomoću nje ispituju osobine stila nekog književnika, ili da li je neki test razumljiv za određene kategorije čitalaca. 

Page 11: Metodologija - Skripta

Analiza sadržaja postaje sociološki postupak tek kad se opštenje, koje je neposredni predmet proučavanja, posmatra kao jedan od elemenata nekih društvenih delatnosti, odnosa i stanja. Definicija Kripendorfa: 'Analiza sadržaja može biti na nov način definisana kao upotreba ponovljivih i valjanih metoda za izvođenje specifičnih zaključaka iz teksta o drugim stanjima i osobinama njegovog izvora'. Ovo shvatanje je svakako jednostrano i preusko. U ovom shvatanju analize sadržaja apsolutizuje se osnovno interesovanje kojim se rukovode proučavanja propagande. Ali, sličan pristup se često javlja i u sociologiji kulture, kad se zanemaruju osobena svojstva i vrednosti proučavanja kulturnih tvorevina. U oba slučaja se sadržaj uzima jedino kao pokazatelj o svom izvoru, a ne ispituje njegov odnos prema vlastitom iskustvenom predmetu i kulturna vrednost.Specifično je za analizu sadržaja da se sadržaj opštenja nastoji proučavati na što 1)objektivniji; 2)sistematičniji; 3)kvantitativan način. 1) Bitna pretpostavka objektivnosti ovog pristupa jeste stvaranje sistema jednoznačnih kategorija koje se upotrebljavaju za razvrstavanje sadržaja proučavanog opštenja. Ako se, na primer, proučava sadržaj i način kako se kroz štampu prikazuje društveno samoupravljanje i raspravlja o njegovim problemima, ova opšta tema se mora raščlaniti na niz užih kategorija. Sve ove kategorije moraju biti dovoljno jednoznačno određene. 2) Sistematičnost se postiže na taj način što se ne analiziraju proizvoljni isečci proučavanog opštenja, nego ili njegov celokupan sadržaj, ili na metodičan način stvoreni uzorci. Na primer, ako se hoće proučiti određeni deo štampe u nekom društvu (dnevni listovi, zabavna štampa, stručna, popularno-naučna štampa i sl.), prvo se utvrde svi listovi i druge periodične publikacije koje spadaju u taj deo štampe. Zatim se donosi odluka o uzorku listova i drugih publikacija koji će biti proučavan. Pošto su ove odluke donete, stvara se uzorak obima publikacije koji će biti analiziran. Odredi se postotak ukupnog obima publikacije koji će biti analiziran, a datumi izlaska tih brojeva se utvrđuju slučajno. U analizi čitave izvorne građe primenjuje se isti klasifikacijski okvir. Međusobno povezana ova dva postupka omogućuju, ako je klasifikacijski okvir adekvatan, da se dobiju sistematični izvorni podaci i da se na osnovu proučavanja izabranog uzorka izvode šira uopštavanja.3) Za analizu sadržaja je karakteristično da se njeni rezultati izražavaju u kvantitativnim veličinama. Učestalost pojedinih elemenata opštenja (izraza, simbola, tema, likova) nastoji se kvantitativno izmeriti, da bi se na taj način upotpunila saznanja kvalitativne analize proučavanog opštenja. U navedenom primeru proučavanja kako naša štampa piše o samoupravljanju, to znači da treba videti u kakvom kvantitativnim odnosima stoje u pojedinim listovima napisi o samoupravljanju prema drugim sadržajima, koliko se piše o pojedinim njegovim problemima, odnos između iznošenja pozitivnog iskustva i nedostatka, učestalost komentarisanja postojećih zakonskih propisa i predloga za njihovu izmenu, itd. Svi proučavani aspekti opštenja nastoje se što tačnije kvantitativno opisati, a ne samo analizirati kvalitativno.Analiza sadržaja u sociologiji je, dakle, istraživački postupak kojim se želi izgraditi sistematska iskustvena evidencija o opštenju, kao jednom od aspekata društvenog života. Analiza sadržaja se razlikuje od kompleksnog proučavanja pojedinačnih tvorevina društvene kulture, na primer od analize pojedinačnih umetničkih dela. Metodičnopovezivanje kvaliteta i kvantiteta je i u ovom istraživačkom postupku važan preduslov naučnog napretka. 

Page 12: Metodologija - Skripta

EKSPERIMENT

Pojam i epistemološka funkcija eksperimenta

Eksperiment se može definisati kao naučno posmatranje u precizno određenim i kontrolisanim uslovima, s ciljem da se u ispitivanoj oblasti utvrdi ili proveri postojanje i priroda nekog pretpostavljenog uzročnog odnosa. Karakteristično je za naučni eksperiment da se njime proveravaju unapred postavljene hipoteze o postojanju određenog uzročnog odnosa. Dalja bitna osobenost naučnog eksperimenta je težnja da se pretpostavljeni uzročni odnos ispituje u što je mogućno čistijem vidu.

Eksperimentalni činilac je jedan uzročni činilac koji se izdvaja iz složenog determinističkog spleta radi ispitivanja njegovog specifičnog dejstva na određenu pojavu. Pojava na kojoj se ispituje njegovo dejstvo postaje eksperimentalni objekat. Eksperimentalni objekat u društvenim naukama je skup pojedinaca, neka društvena grupa ili organizacija. Pojava koja se očekuje kao rezultat delovanja eksperimentalnog činioca je obično neka uža osobina te grupe pojedinaca. Ako se prilikom stvaranja eksperimentalne situacije isključe ostali relevantni činioci, zaključuje se da su promene nastale tokom eksperimenta posledica delovanja eksperimentalnog činioca.

Uticaj spoljnih uslova na eksperimentalnu situaciju kontroliše se stvaranjem jedne ili više kontrolnih grupa koje su izjednačene sa eksperimentalnom u nizu relevantnih osobina, samo što se u njih ne uvodi eksperimentalni činilac. Razlike koje se posle eksperimenta utvrde između eksperimentalne i kontrolnih grupa posledice su tog eksperimentalnog činioca koji je delovao samo u eksperimentalnoj grupi.

Klasični eksperiment podrazumeva da u toku eksperimenta treba proveravati dejstvo samo jednog eksperimentalnog činioca i da eksperimentalni objekt treba da bude što je moguće istovrsniji (homogeniji). U tzv. faktorijalnim eksperimentima proučava se istovremeno uticaj nekoliko činilaca na eksperimentalne grupe koje nisu homogene, s obzirom na to da neke pojave ne moraju biti posledica samo jednog uzroka. Zato faktorijalni eksperimenti imaju značajnu naučnu vrednost.

Osnovni preduslovi za uspešno izvođenje eksperimenata su sposobnost eksperimentatora da na pravi način stvara eksperimentalne situacije i rukuje sa ispitivanim pojavama, razvijenost naučnog znanja o ispitivanom području i metodološko-tehnička razvijenost nauke.

Preciznost eksperimenata zavisi od toga koliko se precizno mogu utvrditi sve njegove komponente odnosno: - stanje eksperimentalnog objekta pre početka eksperimenta- razne osobine eksperimentalne situacije u kojoj se kontrolišu relevantni činioci- spoljni uslovi u kojima se nalazi eksperimentalna situacija- jačina delovanja eksperimentalnog činioca- veličina promena na eksperimentalnom objektu koje su nastale u toku eksperimentaZa izvođenje preciznijih eksperimenata potrebni su odgovarajući postupci za prikupljanje podataka, kao i precizna merila za raznovrsne iskustvene pojave.

Page 13: Metodologija - Skripta

Stavovi prema eksperimentu u društvenim naukama

Eksperiment je već na početku XIX veka postao predmet rasprava i polemika u društvenim naukama. Naučnici su se slagali da eksperiment nije primenljiv u proučavanju društvenim pojava. Osnovni razlog ovog jedinstvenog stava je to što svi ovi teoretičari smatraju da se do značajnih saznanja o društvenom životu može doći samo ako se društvo proučava u njegovim globalnim oblicima. Na tom društvenom nivou obrazuju se odlučujući činioci od kojih zavise svi ostali uži odnosi i oblici u društvu. Na toj globalnoj ravni eksperiment kao sredstvo istraživanja nije izvodljiv.

Marks piše da zbog toga što se u proučavanju društva ne može primenjivati eksperiment, analitička apstrakcija ima veliki značaj u društvenim naukama. Apstrakcija obezbeđuje mislenim sredstvima ono što se u eksperimentu postiže operativnim putem. Pomoću nje se iz složenog spleta veza i odnosa u stvarnosti nastoji privremeno isključiti niz elemenata, da bi se u apstrakciji zadržali samo najosnovniji odnosi i proučavali u najčistijem vidu.

Kont takođe smatra da je eksperiment u proučavanju društva neupotrebljiv. On se javlja samo kao tzv. prirodni eksperiment koji Kont označava kao razne poremećaje u normalnom stanju društva koji mogu biti vrlo korisni za otkrivanje osnovnih zakona društvene statike i dinamike. Namerna eksperimentalna uplitanja u društveni život, i kad bi bila moguća, bila bi samo štetna, jer bi remetila njegov spontani razvoj.

Mil zastupa stav da eksperiment nije izvodljiv u proučavanju društva, zato što se nigde u stvarnosti ne mogu naći dva društva koja bi se ili u svemu slagala, a razlikovala samo u jednoj osobini, ili koja bi se u svemu razlikovala, a slagala samo u jednoj osobini. Usled toga što se društvena uzročnost ne može ispitivati neposredno, svi zaključci o društvenim zakonima moraju se izvoditi posredno.

Dirkem je takođe smatrao da eksperiment u klasičnom obliku nije primenljiv u ispitivanju društva, ali da sociologija ima u uporednim istraživanjima odlični zamenu za njega.

Veber je zastupao ideju tzv. mislenog eksperimenta, koji nije eksperiment u pravom smislu reči. Misleni eksperiment se sastoji u uvođenju jedne apstraktno mogućne, protivčinjeničke pretpostavke u stvarni tok nekog razvojnog procesa, da bi se na taj način bolje razumelo kakav su značaj u njemu imali neki događaji.

Suprotna mišljenja o mogućnosti i korisnosti eksperimenata u proučavanju društva takođe postoje početkom XIX veka. Ona se javljaju više kao praktična zamisao i pokušaj ostvarenja kod nekih socijalista utopista, pre svega Furijea. Oni odlučno zastupaju potrebu eksperimentisanja, što je u skladu sa njihovim shvatanjem načina izvođenja društvenih reformi. Oni smatraju da društveni preobražaj ne treba da bude posledica političkih i revolucionarnih borbi, nego pozitivnog primera socijalističkih zajednica, koje će eksperimentalno dokazati preimućstva društva uređenog na nov način.

Eksperimentalna naučna istraživanja u proučavanju društvenih pojava počinju da se izvode sredinom XIX veka, najpre u psihologiji. Tek između dva rata eksperimentalna istraživanja počinju se šire organizovati u socijalnoj psihologiji i u sociologiji. Dva naučnika najviše utiču na razvoj ekpserimentalnih istraživanja: Stjuart Čapin u sociologiji i Kurt Levin u socijalnoj psihologiji. Primer prvih socioloških eksperimenata je istraživanje koje je od 1931 do 1933. godine izveo Stjuart Dod. On je ispitivao na koji način određena organizacija zdravstvene službe utiče na promene shvatanja o higijeni i zdravstvenoj zaštiti stanovništva.

Page 14: Metodologija - Skripta

Vrste eksperimentalnih istraživanja u sociologiji

Eksperimentalna istraživanja u sociologiji se mogu razvrstati u dve grupe: laboratorijski eksperiment i eksperimenti u prirodnim uslovima.

Kvazieksperimentalna istraživanja su istraživanja u kojima nedostaje šira mogućnost stvaranja eksperimentalnih situacija i u njih spadaju: prirodni eksperiment i Čapinovi ex post facto eksperimenti.

Laboratorijski eksperimenti – U ovim eksperimentima ispitivanje se izvodi u veštački stvorenim uslovima. Eksperimentator ima veliku slobodu stvaranja eksperimentalnih situacija, ali u skladu sa naučnim potrebama i naučnom etikom. Mora postojati načelo pune dobrovoljnosti učesnika i odgovornost naučnika da učešće u eksperimentu neće imati nikakve štetne posledice za one s kojima se eksperimentiše. Laboratorijski eksperimenti se obično izvode s manjim grupama, radi ispitivanja raznih unutargrupnih odnosa i grupne delatnosti. Najčešće se ispitivanje ograničava na kraće vreme, na nekoliko sastanaka grupe. Jedna od najvećih teškoća ovih eksperimenata jeste postizanje da veštački stvorena situacija odgovara analognoj situaciji u stvarnom životu. Eksperiment nailazi na prepreku u tzv. apatiji učesnika, ako postoji svest o veštačkom karakteru situacije kod ispitanika. Zato eksperimentalni činilac nema onu uzročnu težinu koju istovetni činilac ima u stvarnom životu. Da bi se ovo izbeglo ponekad se prikriva postojanje eksperimenta i tek kasnije se učesnicima otkriva ideja eskperimenta. Takođe, u laboratorijskim uslovima se ne mogu ispitivati svi problemi, a naročito se ne mogu ispitivati u svim svojim intenzitetima. Javlja se teškoća i prilikom prenošenja rezultata dobijenih laboratorijskim eksperimentom na realne društvene situacije. Obično se smatra da su tako dobijeni zaključci samo pretpostavke koje treba dalje ispitati.

Eksperimenti u prirodnim uslovima – Ovi eksperimenti se izvode u realnim uslovima. Eksperimentalna situacija se stvara prema istraživačkim potrebama i eksperimentator može da rukuje eksperimentalnim činiocem. Ovakva ispitivanja su moguća samo ako neka društvena ustanova da saglasnost za eksperimentisanje. Što je eksperimentator dobio veću slobodu, ovaj tip eksperimenta se više približava laboratorijskom, a u odnosu na njega ima veliku prednost u tome što se izvodi u normalnim uslovima. Usled toga se smanjuje opasnost da će se ljudi u eksperimentalnoj situaciji ponašati izveštačeno. Metodološki zadatak u ovim eksperimentima je postizanje i održavanje normalnosti situacije, što je u mnogim slučajevima moguće samo ako se prikrije eksperiment. Mnogi eksperimenti su pokazali da narušavanje normalnosti eksperimentalne situacije podstiče ponašanja koja se razlikuju od onih u realnim uslovima. U ovim eksperimentima, eksperimentator samo stvara plan eksperimenta, a sprovode ga lica koja u ispitivanoj sredini imaju redovne funkcije. Eksperimentator samo nadzire tok eksperimenta i dužan je da po završetku eksperimenta objasni učesnicima njegove ciljeve i rezultate.

Prirodni eksperimenti – Ovo nisu eksperimenti u pravom smislu reči, već kvazieksperimentalna istraživanja. Oni predstavljaju proučavanje nekog društvenog procesa u njegovom spontanom toku, na onim mestima i u onim vremenskim trenucima kada se on pojavljuje u svojim najizrazitijim oblicima. Prirodni eksperimenti su povoljni za proučavanje raznih društvenih pojava (npr. proučavanje posledica preseljavanja jedne društvene grupe ili proučavanje reakcije različitih društvenih zajednica na iznenadne katastrofalne situacije). Ipak, nema mnogo primera proučavanja metodom prirodnog eksperimenta. Prva metodološka teškoća u prirodnim eksperimentima je organizacijske

Page 15: Metodologija - Skripta

prirode. Nikad se ne zna gde i kada će tačno početi da se razvija neki proces, pa se ne mogu na vreme izvršiti pripreme za ispitivanje. Početna situacija, koja je postojala neposredno pre nego što je počeo da deluje odlučujući činilac, se mora uspostavljati retrospektivno, što je uvek nepouzdanije. Epistemološki je mnogo značajnija druga teškoća koja podrazumeva nemogućnost operativnog stvaranja eksperimentalne situacije, pa time i nemogućnost kontrole i izdvajanja odlučujućeg činioca.

Ex post facto eksperimenti – Čapinovi ex post facto eksperimenti su razvijena statistička proučavanja nekih procesa pošto su se oni već desili.

Eksperiment je operativni oblik analitičkog istraživanja, specijalno izgrađen za ispitivanje pojedinačnih uzročnih odnosa u situacijama koje se u tu svrhu namerno stavaraju.

Planiranje i izvođenje socioloških eksperimenata

Planiranje i izvođenje eksperimenta podrazumeva 4 osnovna zadatka:- izbor problema- stvaranje ili pronalaženje eksperimentalne situacije- posmatranje toka eksperimenta- analiza i tumačenje eksperimentalnih rezultata

Izbor problema – Izbor problema je u tesnoj vezi sa postojećom teorijom. Kreće se od postavljanja eksperimentalne hipoteze koja mora biti uključena u okvir naučnih saznanja o determinističkim odnosima koji postoje u ispitivanom području. Da bi ta saznanja bila što preciznija, plan eksperimenta se zasniva na čitavom nizu hipoteza. Jedne se odnose na prirodu eksperimentalnog činioca i eksperimentalnog objekta i unutrašnju strukturu uzročnog odnosa koji postoji između njih, druge na osobine neposrednog determinističkog sistema u kome se taj odnos nalazi, a treće na ančin prikupljanja podataka i na opštu organizaciju eksperimenta. Tek pošto je razrađena hipotetička osnova eksperimentalnog istraživanja, može se pristupiti uspostavljanju eksperimentalne situacije, jer hipotetička osnova sadrži smernice za njeno stvaranje ili pronalaženje.

Stvaranje ili pronalaženje eksperimentalne situacije – Eksperimentalna situacija je uži deo jednog šireg determinističkog sistema čiji se delovanje ne može isključiti niti nadzirati, tako da na nju utiču i širi društveni uslovi. Kao sredstvo kontrole tih ostalih relevantnih činilaca, u sociološkim eksperimentima se primenjuju tzv. kontrolne grupe. Pored eksperimentalne, stvara se jedna ili više kontolnih grupa koje se s eksperimentalnom izjednačavaju u svim svojim osobinama. Cilj stvaranja ujednačenih eksperimenatlnih i kontrolnih grupa je da se dobije što pouzdaniji odgovor o specifičnoj težini uzročnog dejstva izabranog eksperimentalnog činioca. U dosadašnjim sociološkim eksperimentima preovladava ujednačavanje grupa na osnovu individualnih osobina. Ono se obavlja na 2 načina: pomoću ujednačenih parova ili pomoću ujednačenih struktura relevantnih obeležja. Prvi način je precizniji i sastoji se u tome što se pronalaze po dva pojedinca sa istim svim relevantnim osobinama, a zatim se slučajno odlučuje koji će od njih biti uključen u eksperimentalnu, a koji u kontrolnu grupu. Drugi način je grublji metod kojim se u obe grupe stvaraju slične kolektivne strukture svake pojedinačne relevantne osobine, a zatim se slučajno određuje koja će od ujednačenih grupa biti eksperimentalna, a koja kontrolna.

Page 16: Metodologija - Skripta

Posmatranje toka eksperimenta – Ovo podrazumeva stvaranje plana posmatranja svega što se u toku eksperimenta zbiva. Najpre se mora voditi računa o očuvanju normalnog karaktera eksperimentalne situacije. Upravo zbog toga eksperimentator prilikom stvaranja plana posmatranja mora istovremeno da što preciznije posmatra sve što se za vreme eksperimenta dešava i da nastoji da njegovo prisustvo što manje naruši normalnost eksperimentalne situacije. Zbog toga eksperimentator prenosi niz svojih funkcija na lica koja slične poslove obavljaju u redovnom životu sredine u kojoj se eksperiment izvodi.

Analiza i tumačenje eksperimentalnih rezultata – Analiza eksperimentalnih rezultata je moguća samo ako je ceo tok eksperimenta bio pažljivo posmatran i ako se on odvijao u skladu sa zamišljenim početnim planom. Prvi zadatak analize jeste statističko proveravanje eksperimentalne hipoteze na osnovu poređenja razlika u određenom osobinama koje su posle eksperimenta utvrđene u eksperimentalnoj i kontrolnim grupama. Te razlike se ocenjuju pomoću testova statističke značajnosti. U slučajevima kada hipotetička osnova eksperimentalnih istraživanja nije u pojedinostima teorijski razvijena, osnovni zadatak analize jeste da se dobijeni rezultati šire teorijski protumače. Kada više nezavisnih ponavljanja eksperimenta daju približno iste rezultate, može se s većom sigurnošću zaključiti da je stvarno otkriven neki uzročni odnos.

Page 17: Metodologija - Skripta

Uzročna analiza neeksperimentalnih podataka

Pod neeksperimentalnim podacima se podrazumevaju naučna obaveštenja o stanjima, međusobnim odnosima i promenama ispitavanih pojava koji nisu nastali kao rezultat eksperimentalnog naučnog uticaja na pojave i uslove njihovog postojanja. Uzročna analiza neeksperimentalnih podataka izvodi se obično na statistički način, ali se ne može svesti na tehničke postupke.

Ispitivanje uzročnih odnosa kreće se u okviru složenijih determinističkih sistema s ciljem da se i njima otkriju specifičniji aktivni činioci.Pojedini uzročni činioci se obično pojavljuju kao sastavni deo složenijih neophodnih i dovoljnih uslova odeđenih pojava. Samo zbog toga što su često sastavni elementi ovih uslova vrlo stabilni spletovi u trajnim determinističkim sistemima, češće se stiče utisak o jednouzročnim odnosima nego što oni stvarno postoje. Trebalo bi se setiti određenjaneophodnog i dovoljnog uslova:

-A je neophodan uslov pojave B, ako se B nikad ne dešava a da se prethodno ili istovremeno nije pojavilo A.

-A je dovoljan uslov pojave B, ako se B uvek javlja kad se javi A

Otkrivanje različitih nezavisnih uzroka nekih pojava ili dovodi do

1.) zaključka da su one samo prividno istovetne, a da se iza pojavne sličnosti kriju različiti sadržaji, ili

2.) omogućuje jasnije klasifikacijsko raščlanjavanje prvobitno na jedinstven način shvaćene pojave. I napokon,-A je neophodan I dovoljan uslov pojave B, ako se B nikad ne pojavljuje a da se prethodno ili istovremeno nije pojavilo A, I istovremeno se uvek javlja kad se pojavi A. Spajanje prethodna dva slučaja.

Utvrđena statistička korelacija jeste samo početni opis nekog iskustvenog odnosa, čiju prirodu treba ispitati. Stabilnost korelacije treba i mora biti svestrano proverena i sagledana u svetlu što širih raspoloživih naučnih znanja o području stvarnosti kojem pripadaju korelisane pojave, da bi bio naučno zasnovan zaključak da korelacija izražava neophodne i dovoljne uslove zavisne promenljive. To je osnovno načelo uzročne analize neeksperimentalnih podataka, jer mnoge korelacije su samo prividne.

Uzročna analiza neeksperimentalnih podataka je najtešnje povezana s opisom ispitivanih pojava. Zbog toga je potrebno raspolagati pouzdanim obaveštenjima o svemu što se može smtrati da je relevantno za proučavane uzročne odnose.

Novija nastojanja da se razvije uzročna analiza neeksperimentalnih podataka oslanjala su se najčešće na izvorne podatke prikupljenje anketama, jednoktatnim ili višetalasnim (panel) istraživanjima.Pošto je anketa aktivan oblik stvaranje izborne građe prema

Page 18: Metodologija - Skripta

zamišljenjim ciljevima i planu istraživanja, ona ima izvesnu prednost ali to ne znači da je uzročna analiza neeksperimentalnih podataka ograničena na anketne podatke. Njena izvodljivost ne zavisi od tehničkog postuoka kojim su podaci prikupljeni, već od nekoliko opštih osobina izvorne građe:

1.) Dovoljna sadržinska iscrpnost, bez koje nije mogućno analitički ispitivati pretpostavke o uticaju pojedinih iskustvenih činilaca na predmet istraživanja. Opisni podaci o pojedinačnim činiocima zamenjuju neizvodljivo eksperimentalno rukovanje tim činiocima. Sa obzirom da se u neeksperimentalnoj uzročnoj analizi obično ne može pomoću slučajnog odabiranja neutralisati delovanje nepoznatih relevantnih činilaca, poželjno je da se u opis uključe i oni činioci i obeležja za koje se ne može pretpostaviti da su u većoj meri relevantni za predmet istraživanja, ali ni da su potpuno neuticajni.

2.) Uzročna analiza je po svojoj prirodi dinamična pošto je utvrađivanje vremenskog redosleda pojava logički neophodno u otkrivanju i proučavanju uzročno posledičnih odnosa.Sa obzirom na kumulativnosta u delovanju društvenog determinizma , i mogućnosta da posledice ostanu duže ili kraće vreme prikrivene , teže je pouzdano utvrditi stvarni redosled pojava. U proučavanjju drušvenog determinizma moraju se opisivati i istovremeni odnosi, odnosi u jednom, trenutnom preseku, ali ono što je najbitnije jeste da samo podaci o stanju proučavanih pojava nisu dovoljni već su neophodni i o njihovom razvoju. Idealno je kada se pomoću dugotrajnih istrašivanja može neposredno pratiti razvoj proučavanih pojava. Takvih istraživanja ima ali je ona zahtevaju skupu organizaciju, zbog toga se praćenje toka proučavanog procesa nastoji zameniti njegovom rekonsrtukcijom.

3.) Neophodnost da izvorna građa bude kolicinski dovoljno obimna, da se predmet istraživanja nalazi u izvornoj građi u dovoljnom broju pojedinačnih slučajeva, jer je inače otežano a često i nemogućno izvođenje dovoljno pouzdanih statističkih zaključaka. Ispitivanje uzročnih odnosa pomoću neeksperimentalnih podataka, je vrlo postepeno. Ono obično počinje najopštijim opisom ispitivanog iskustvenog odnosa u određenom društvenom prostoru i zatim nastoji da početni globalni opis što više istanča, otkrivajući značajnije kvalitativno različite oblike I intenzitete u kojima se ispitivani odnos pojavljuje u različitim posebnijim društvenim situacijama. Istraživački postupak kojim se početni opis nekog glkobalnog odnosa raščlanjava da bi se videlo koliko se on razlikuje I modifikuje u pojedinim svojim sastavnim delovima, naziva se u metodologiji obično specifikacijom.

Međutim specifikacija ima svoje granice.one su određene sadražajem raspoloživih izvornih obaveštenja i njihovim obimom. Što se u izvornoj građi nalaze podaci o više osobina relevantnih za ispitivani problem, specifikacija može da bude svestranije.U izvornoj građi malog obima brzo se dođe do granica preko kojih rađčlanjivanje gubi smisao.

Page 19: Metodologija - Skripta

Kod eksperimenta u pravom smislu reči, sve zavisi od operativnog zahvata u stvarnost, a strogo logičan redosled svih njegovih faza čak je preduslov uspeha. U uzročnoj analizi neeksterimentalnih podataka, kojom se proučavaju pojave na čija kretanja istraživanja uopšte ne utiče ili je taj uticaj sporedan, čak možda za istraživanje štetan ako je nepovoljan za dobijanje naučno upotrebljivih izvornih obaveštenja, istraživanje se mora daleko više podešavati mnogim slučajnostima od kojih zavisi mogućnost stvaranja njegove iskustvene evidencije . pojedinačni zadaci uzročne analize neeksperimentalnih podataka se stoga ne pojavljuju u strogo utvrđenom vremenskom redosledu, kao što se dešava u eksperimentu.

Problemi i postupci:1.) otkrivanje prividnih korelacija i utvrđivanja vremenskog redosleda pojava 2.) daljeg proučavanja utvrđenih i pretpostavljanih vipestrukih determinističkih

spletova3.) uključivanja neposredno proučavanog uzročnog odnosa u njegov širi aktuelni i

istorijski (biografski) društveni sklop.

Jedan od ključnih zadataka svake uzročne analize jeste da utvrdi vremenski redosled u kome se javljaju činiocu nakog iskustvenog odnosa, jer uzrok po definiciji mora da prethodi posledici ili da se pojavljuje istovremeno sa njom.

Koincidencija (vremensko podudaranje) nezavisnih naporednih nizova-prividne korelacije se pojavljuju iz različitih razloga. Najčistiji oblik prividne korelacije se javlja kad korelacija između nwekih pojava nastaje usled podudaranja nezavisnih ali naporednih uzročnih nizova.

Zadaci:1.) Ispitivanje uslova u kojima je počeo određeni proces, 2.) Kako se u njegovom toku menja osobina

TeškoćeAli u retrospektivnim proučavanjima se često kriju ozbiljne opasnosti, one su naročito velike kada se posledice procesa proučavaju samo na onim pojedinicama ili grupama koji su u njemu ostali do kraja.Zatim u dušim vremenskim poređenjima javlja se još jedna teškoća. Ne povećava se samo dužina obavljanja zanimanja npr. ili metodoloski rečeno dužina izloženosti dejstvu pretpostavljenog uzročnog faktora, nego se nezavisno menja i biološka starost ljudo a i istorijski uslovljeno opšze životno iskustvo različitih pokoljenja. Kada se kao obaveštenja o ranijem toku nekog procesa retrospektivno skupljaju izjave učesnika nastaju nove teškoće. Reč je o selektivnosti pamćenja, po pravilu se usled toga na pročlost gleda kroz prizmu sadašnjosti. Ova teškoća se smanjuje ako se tokom procesa rekonstruiše i pomoću podataka koji su nastali u njegovim raznim fazama.

Eliminisanje prividnih korelacuja zavisi od toga da li analiza uspeva da dokaže kako prividna korelacija nastaje usled delovanja nekog činioca, koji se u prvobitnoj korelaciji ne javlja a od koga zavise njene promenljive. Drugi oblik prividne korelacije jeste kad obe

Page 20: Metodologija - Skripta

promenljive prvobitne korelacije nisu uopšte međusobno uzročno povezane nego su posledice nekog zajednočkog uzroka koji se ne pojavljuje u prvobitnoj korelaciji.

Ispitivanje višestrukih determinističkih spletova- poznato je da mnoge pojave nastaju usled delovanja determinističkih spletova i da se najčešće i u svojim najrazvijenijim oblicima jave kad zajedno deluje nekoliko činilaca. Potrebno je stoga što tačnije utvrditi konkretne spletove u kojima se neka pojava dečava sa najviše verovetnoće. U tom slučaju osnovni zadatak ne sastoji se u analitičkom raščlanjivanju početnog odnosa radi ispitivanja specifičnog uzročnog dejstva pojedinih činilaca, nego u stvaranju sintetičkih pretpostavki o složenim spletovima okolnosti koje sa najvećom verovatnoćom izazivaju proučavanu pojavu, i zatim njihovom proveravanju. Ovo je najpogodnije za otkrivanje dovoljnih uslova.

Specifični uzročni element složenog determinističkog kompleksa- i ovde analiza počinje sa od nekog utvrđenog determinističkor spleta. Njen analitički zadatak se mešeđutim razlikuje od prethodnih u tome u tome što pretpostavlja da samo jedan deo zog spleta uzročno utiče na proučavanu pojavu.Uključivanje pojedinačnog uzročnog odnosa u duzi uzročni niz- od prividnih korelacija treba razlikovati one slučajeve kad se nezavisna promenljiva početne korelacije uspeva uključiti u duži uzročni niz. Time se otkriva uzrok nezavisne promenljive iz prvobitne korelacije (x), ali se istovremeno ne osporava da je ona neposredni uzrok pojave y.Otkrivanje posrednih činilaca- Objašnjenje unutrašnje strukture uzročnog odnosa je utoliko potrebnije ako teorija pretpostavlja da između delovanja osnovnog uzroka i nastupanja njegovih posledica može da postoji duži vremenski interval.Radi toga je neophodni ispitivati tok uspostavljanja uzrošnog odnosa i ptkrivati njegove glavne međučlanove, tzv. posredene činioce preko kojih prvobitni uzrok u toku vremena stvara posledicu.Tumačenje je izrazito dinamičan oblik uzročne analize. Ono zahteva da se u ispitivanom nizu traže razni vremenski stupnjevi. U ovom obliku analize trebalo bi pored toga najviše uzimati povratno dejstvo. O povratnom uticaju se može govoriti samo dok on ne isključuje prevagu osnovnog uzorka, već ovaj samo u izvesnom pravcu jača i modifikuje.U suprotnom nastaje nova deterministička situacija sa novim osnovnim uzrocima.

Page 21: Metodologija - Skripta

METOD SLUČAJA

Pojam metoda slučaja

Metod slučaja je način istraživanja tj. specifičan način prikupljanja, obrade i analize podataka. Studija slučaja implicira gotov proizvod ovog načina istraživanja. Analiza slučaja naglašava jednu fazu istraživačkog procesa. Karakteriše ga očuvanje celine pojava, raznosvrsnost izvora i povezivanje u bazu podataka.

Osnovne zamerke metodu slučaja

Pošto se uglavnom tretira kao vrsta kvalitativne analize i prigovori koji mu se upućuju su oni koji se upućuju drugim kvalitativnim analizama:- negira mu se samostalnost (tretira se kao skup istraživačkoh tehnika ili se svodi na neku od njih)- nepouzdanost postupka (upotreba manje pouzdanih sredstava: posmatranje sa učestvovanjem, pisma, intervjui)- dugo trajanje istraživanja (i preširoka građa)- pristrasnost- nedostatak strogosti statističkog metoda- nemogućnost uopštavanja

Odbrana metoda slučaja

Određeni autori smatraju da je ovaj metod važan u preliminarnim fazama istraživanja, za otkrivanje veza među pojavama i formulisanje hipoteza koje se mogu statistički proveravati. Treba pojačati njegove epistemološke osnove, odnosno izvršiti njegovu standardizaciju, učiniti ga preciznim i objektivnim. Holistički karakter ovog metoda doprinosi očuvanju celine slučaja i njegovog jedinstvenog karaktera. Takođe, ovaj metod ima široku praktičnu primenu zbog dubinskog, intenzivnog karaktera istraživanja pojedinaca, grupa itd. Njime se sagledavaju najbitniji osobine proučavane pojave kao celine, u određivanju postojećeg stanja i uzročnih faktora koji na nju deluju. Metod slučaja daje kontinuiranu sliku kroz vreme, iskustva i uticaje kojima je jedinica istraživanja bila izložena.

Het i Gud navode 4 uslova za očuvanje celine proučavane pojave: širina, nivo podataka, formiranje indeksa i tipologija i interakcija relevantnih podataka u vremenskoj dimenziji. Prva dva uslova odnose se na što potpunije prikupljanje svih relevantnih podataka, dok je treći uslov najvažniji.

Mils i Huberman kao način prevazilaženja nedostataka ovog metoda, predlažu upotrebu termina ,,milje“ umesto ,,slučaj“. Time se ukazuje na dešavanje u specifičnoj sredini, jer se individualni slučajevi ne mogu proučavati odvojeno od njihovog konteksta. Ipak, ovaj predlog se ne prihvata, jer bi to onda bio metod sredine-konteksta, a ne slučaja u kontekstu, kao i zbog zanemarivanja razvoja metoda slučaja u njegovoj kvalitativnoj dimenziji.

Page 22: Metodologija - Skripta

Mek Klintok se zalaže za metod slučaja kao skupine, koji podrazumeva integraciju atomističkog i holističkog pristupa i koji pojedinačne slučajeve tretira kao skupinu heterogenih jedinica analize. Treba povezati osobine ankete (radi pojačavanja pouzdanosti) sa kvalitativnom studijom slučaja (koja dopire do dubinskih informacija o referentnom okviru i definiciji situacije samih učesnika). Kvalitativni opisi doprinose lakšem objašnjenju odstupanja u kvantitativnoj analizi. Mek Klintok smatra da primena ovako shvaćenog metoda podrazumeva unošenje analitičkog okvira u proučavanje što znači i razvijanje određenog teorijskog stanovišta.

R. K. Jin smatra da se metod slučaja ne može mešati sa nezrelom upotrebom kvalitativnih istraživanja. Ovaj metod ima značajnu primenu, a ono što ga izdvaja u odnosu na druge metode u društvenim naukama su: stepen kontrole koji istraživač ima nad događajima i stepen usmerenosti na sadašnje tj. prošle događaje. Tako metod slučaja ima prednost u proučavanju događaja nad kojima istraživač ima malo ili uopšte nema kontrolu. Reč je uvek o složenim društvenim pojavama, tj. o njihovom proučavanju u realnom društvenom kontekstu. Prednost metoda slučaja je i to što radi sa raznolikom evidencijom: dokumentima, podacima intervjua i posmatranja, tvorevinama kulture. Mada koristi postojeće izvore evidencije, metod slučaja iskustvenu osnovu kompletira stavranjem novih izvora i podataka.

Rešavanje problema u primeni metoda slučaja

Uslovi za prihvatanje ovog metoda kao pouzdanog:Stvaranje plana istraživanja (povezivanje postavljenih pitanja sa zaključcima), čiji je prvi element teorijski- od razvijenosti teorije, postavljanje ciljeva i pitanja, zavisi korišćenje ovog metoda za preliminarne ili opisne ciljeve i za objašnjenje slučaja.Izbor slučaja-naglasak je na razlici nivoa koji se tretira kao više inkluzivni sistem i nivoa koji se tretira kao sastavni deo. Izbor slučaja može se javiti u vidu procesa ili odnosa, kada bitan deo istraživanja čine pretpostavke kojima se povezuju početna pitanja i ciljevi istraživanja sa relevantnim podacima i rezultatima, što podrazumeva smanjenje opsega (selekciju) podataka. Cilj je važan i kad je metod slučaja u funkciji otkrića, jer je selekcija važna i u nepoznatim situacijama. Dve varijante metoda slučaja: Metod pojedinačnog slučaja koristi se: -kada se utvrdi da je neki slučaj odlučujući za proveravanje formulisane teorije; -kada se utvrđuje ekstremni ili jedinstveni karakter proučavane pojave; -kada se istražuje pojava koja nije bila predmet proučavanja, ali u tom kontekstu služi otkriću; -kada proučavanje ima preliminarni karakter8služi kao osnova daljem istraživanju; -kao pilot slučaj u okviru plana primene višestrukog slučaja. Poslednja dva se koriste u pristupu nepoznatim ili složenim pojavama.Metod višestrukog slučaja- njegovu osnovu čini intenzivno proučavanje većeg broja pojedinačnih slučajeva u teorijski precizno određenim uslovima. Primenjuje se kada jedna studija obuhvata više slučajeva i sledi logiku ponavljanja.Jin smatra da formulisanje plana treba da ostane u istom metodološkom okviru za obe navedene varijante, samo što primena metoda višestrukog slučaja nameće potrebu za čvršćom standardizacijom i oštrijom selekcijom ključnih dimenzija i koristi podatke sa manje detalja.

Page 23: Metodologija - Skripta

Vrste istraživačkih planova:

Holistički (upotrebljava se kad je teorija na onom nivou opštosti da onemogućava identifikaciju pojedinca; nedostatak-previše apstraktni plan). Ugrađeni (omogućava prepoznavanje pojedinca i služi kao nacrt za usmeravanje istraživanja; nedostatak-zapostavlja se vraćanje na celinu).

Utvrđivanje pouzdanosti i valjanosti metoda slučajaUslovi primene:-uslov pojmovne valjanosti- utvrđivanje tačnih operacionih mera za pojmove-unutrašnja valjanost-njome se razgraničavaju uzročne veze od prividnih korelacija i to analizom prikupljene evidencije gde se koriste 3 analitička postupka: obrasci suočavanja dveju suprotnosti, građenje objašnjenja, analiza vremenske serije-spoljna valjanost-odnosi se na mogućnost uopštavanja, a ostvaruje se razvijanjem i primenom metoda višestrukog slučaja-pouzdanost-bitna zbog smanjenja potencijalnih izvora grešaka, a ostvaruje se razvijanjem proceduralnih pravila za prikupljanje i analizu podataka

Načini prevazilaženja problema u obezbeđivanju pouzdanosti

1. Upotreba protokola – on sadrži opšta načela i razrađenu proceduru i tehnike istraživanja. Delovi protokola: -pregled projekta za studiju slučaja (ciljevi, problemi) -terenske procedure- šta je od arhivskih dokumenata dostupno, uputstvo o kontaktu sa sredinom, oblici saradnje za uspešno prikupljanje podataka -osnovna istraživačka pitanja- služe kao podsetnik istraživaču koje podatke da prikuplja -elementi koji služe kao vodič za pisanje izveštaja i dobijenim podacimaU istraživačkom planu se koriste postojeći i stvaraju novi podaci, sa stanovišta ciljeva istraživanja. Podaci iz više različitih izvora povećavaju saznajnu vrednost rezultata. Tako se mnoga pitanja sagledavaju sa više strana, a podaci se međusobno upoređuju i dopunjuju i dolazi do kristalizovanja određenih pravila.

2. Formiranje baze podataka -razdvojiti bazu podataka od iskustvene evidencije (koja se nalazi u završnoj studiji kao njen integralni deo) -organizovanje i svrstavanje podataka u kategorije, radi lakše kasnije pristupačnosti (beleške istraživača, razni dokumenti, slobodni odgovori, tabelarno sređena obaveštenja) -delovi baze podataka citiraju se u završnom tekstu

3. Očuvanje lanca evidencije – lanac evidencije omogućava kretanje od jednog do drugog dela studije slučaja sa jasnim ukazivanjem na metodološke procedure i na rezultirajuću evidenciju (izvođenje svakog podatka iz početnih pitanja do zaključka studije u kojoj se navode određeni delovi evidencije iz baze podataka)

Page 24: Metodologija - Skripta

Sekvencijalna (kontinuirana) analiza

Sekvencijalna analiza je razmišljanje o postojećim podacima i načinima sticanja novih, kvalitetnijih. Njen tok je sledeći: -prikupljanje postojećih izvora evidencije i terenskih izvornih podataka -sređivanje izvora u vidu sistematskog izveštaja koji stvara uslove za svođenje prikupljene građe na meru podataka upotrebljivih za analizu -stvaranje kodeksa za kvalitativno kodovanje (očuvanje kvalitativne forme podataka koji se u analizi koriste sa kvantitativnim);Kodovi su kategorije od kojih se formira klasifikacijski sistem za razvrstavanje podataka i njihovo grupisanje oko nekog zajedničkog značenja. Kategorije se mogu formirati na različitim nivoima analize, a u zavisnosti od toga kodovi mogu ići od opisnih do onih koji sadrže elemente tumačenja i objašnjenja. Proveravanje kodova obrazaca se vrši vraćanjem na sistematski izveštaj i specifikacijom uslova njihovog važenja. Stvaranje klasifikacijskog sistema u obliku kvalitativnih klasifikacija (kodova) može: -prethoditi fazi prikupljanja podataka -primeniti se u preliminarnim istraživanjima -biti spoj prva dva- stvaranje šeme osnovnih dimenzija proučavanja, unapred, kao okvir za kasnije induktivno razvijanje kodova unutar svakog od njih

Pri stvaranju kodeksa važno je ostaviti prostora za njegovo menjanje i razvijanje. Uspešnost kodeksa zavisi od postojanja jasnih, operacionalnih definicija osnovnih pojmova. Preciznost i adekvatnost se proveravaju tako što dva ili više istraživača nezavisno kodiraju podatke, pa slaganje ukazuje na kodove koji su adekvatan izraz pojedinih segmenata podataka, a neslaganja ukazuju na definicije koje bi trebalo precizirati.

Mils i Huberman – Izračunavanje stepena pouzdanosti: ukupan broj slaganja deli se zbirom broja slaganja i neslaganja među analitičarima. Kodeks je pouzdan ako je stepen slaganja međušifrantske pouzdanosti i stepen slaganja oko 90%.

Odlaganje kodiranih podataka vrši se pomoću dve tehnike: njihovim odlaganjem u fascikle (sveske) i fotokopiranjem (da bi se svaki segment isečen prikačio na karticu). Nije neophodna obrada svakog podatka već samo bitnih segmenata iskustvenog materijala, pri čemu je važno očuvati kontekst u kom se pojava javila.

Sistematski izveštaji osnova su i za stvaranje sumarnog lista (redukcija terenskih istraživanja), formulara u koji se unose fraze/rečenice na osnovu kodiranog izveštaja, koje izražavaju teme i aspekte u osnovnom materijalu. Priključuje se izveštaju kao brz osnovni pregled onog o čemu se u izveštaju govori.

Sumarni formular dokumenata- obaveštenja o sadržaju slučaja, uz dodatne komentare istraživača (na njemu se nalaze podaci o tome na koji se slučaj odnosi, evidencioni broj i datum). Drugi postupak vezan sa načinom kodiranja je da se u sumarni list unesu ocene istraživača, čime se udaljava od izvorne građe.

Mils i Huberman predlažu da se nakon trećine vremena provedenog na terenu izvuče koherentna slika o onom što se o slučaju već zna i da se oceni kvalitet tog znanja, što će usmeriti dalje istraživanje.

Page 25: Metodologija - Skripta

Srž sekvencijalne analize čine prekidi u terenskom radu sumiranje dotadašnjih nalaza, sužavanje i produbljivanje istraživanja.

Posebni analitički postupci i njihova formalizacija

Analitička strategija govori o prioritetima u analizi- šta se i zbog čega analizira. U osnovi su 2 opšte analitičke strategije:-ona koja vodi opisu kao cilju proučavanog slučaja (kad je manje teorijskih i iskustvenih saznanja, tad se primenjuje)-opštija- vodi objašnjenju kao cilju proučavanog slučaja (čvršće teorijske pretpostavke, precizniji ciljevi i pitanja studije, plan istraživanja)

R. K. Jin ukazuje na 3 postupka koja doprinose valjanosti: poređenje obrazaca, građenje objašnjenja, analiza vremenskih serija.Poređenje obrazaca – Po Jinu to je najpoželjnija strategija. Porede se predviđeni i empirijski zasnovan obrazac. Ako se pravilnost dobijena proučavanjem poklapa sa nekim od obrazaca, dobija se na unutrašnjoj valjanosti studije slučaja. Ovaj postupak može biti zasnovan na bazi zavisnih i nezavisnih promenljivih. Zavisne- ako se predviđene vrednosti za svaku posledicu iskustveno potvrde izvlači se zaključak o postojanju čvršćih uzročnih veza, ali ako se samo jedna od zavisnih promenljivih ne potvrdi, moramo se vratiti pretpostavci i ponovo je analizirati. Nezavisne- pita se kako se i zašto određen tip posledice javlja u više slučajeva. Ova analiza se vrši formulisanjem suprotnih teorijskih pretpostavki, pa se dokazivanjem jednog, obavezno isključuje drugo.Građenje objašnjenja – Pretpostavke o uzročnim vezama se ne izvode pre istraživanja, nego se objašnjenje gradi postepeno, ponavljanjem i preispitivanjem činjenica (teorijskih pretpostavki koje nastaju tokom istraživanja). Primenljiv je u primeni višestrukog slučaja.Analiza vremenskih serija – Ona daje odgovor kako se i zašto nešto dešava, prateći specifične pokazatelje koji se provlače kroz vreme (pri čemu se ne gubi ni specifičnost posebnih vremenskih razdoblja u proučavanju nekog slučaja). Ne ograničava se na ne/zavisne promenljive. Daje praćenje vremenskog redosleda pojava i ispituje da li će se, ukoliko neka pojava izostane, pretpostavljena posledica trajno uspostaviti. Mogu se uspostavljati suprotni obrasci- koji od njih najviše odgovara iskustvenom toku istraživanja. Problem- kad širi splet promenljivih sledi različiti obrasce događaja tokom vremena.

Jin – hronologija, kao poseban vid analize redosleda (u okviru nje se prati više različitih tipova promenljivih): 1- neki događaji nastaju uvek pre drugih (obrnuto je nemoguće); 2- neke događaje uvek neki drugi prate; 3- neki događaji prate neke druge, tek nakon precizno utvrđenog protoka vremena; 4- proučavani slučaj se može u određenom vremenskom periodu označiti klasom pojava (razlikuju se od neke druge klase pojava, svojstvene nekom drugom vremenu).

Matrice

Mils i Huberman formalizaciju navedenih postupaka svode na stvaranje sumarnih tabela (matrice, mape, kontrolni popisi), za unošenje već kodiranih podataka pretežno kvalitativnog izraza. Tabele mogu biti složene- sažimaju visok stepen evidencije, pa omogućavaju analizu na različitim nivoima opštosti.

Page 26: Metodologija - Skripta

Svojstva matrica – U njih se mogu unositi kategorije koje na najadekvatniji način izražavaju predmet proučavanja (pojedinci, parovi, grupe, organizacije, oblici ponašanja, procesi). Matrica otkriva šta se i zašto na određen način događa u proučavanom slučaju. Izbor tipa tabele zavisi od cilja istraživanja. Može se upotrebiti za opisivanje/objašnjenje pojedinačnog ili višestrukog slučaja (kod kog se redovi označavaju kao slučajevi). Prikaz podataka-tabele koje su jednostavne opisne kategorije. Važan je oblik matrica koji uključuje vremensku dimenziju- praćenje sekvenci, ciklusa, hronologija događaja-čime se identifikuju pretpostavljeni uzroci i posledice, s obzirom na vreme njihovog javljanja.

Opšti tipovi socijalnih jedinica čine matricu sa dva ulaza i ona je najjednostavnija za analizu. Usložnjavanje se vrši do tri, najviše četiri dimenzije. Dalje usložnjavanje zahteva stvaranje novih matrica (izdvajanjem iz osnove), da bi se uočio i prikazao neki bitan odnos. Imaju 5,6 redova (kolona), ali ih najviše sme biti 15-20. Moraju biti elastične radi dodavanja novih redova, menjanja rasporeda redova itd. do konačnog oblika matrice. O unošenju podataka odlučuje istraživač, a izbor je određen načinom kodiranja.

Pravila za unošenje podataka u matrice: -zaključci izvedeni iz matrice ne mogu biti bolji od kvalitativno unetih podataka-zadržati vezu između unetih podataka i baze podataka-podacima u kvantitativnoj formi dodati sadržinsko značenje-izvršiti precizno skaliranje -pregled matrice radi utvrđivanja njihove korektnosti

Pravila analize matrica:-pročišćavanje i revidiranje matrice na osnovu ,,blic pregleda“, da bi se utvrdila odstupanja iz njenog okvira-pregled matrica za svaki slučaj-utvrđivanje obrazaca, zajedničkih većem broju slučajeva-tabelarno rezimiranje velikih opisnih matrica-izvlačenje zaključaka (neslaganje zaključaka zahteva njihovo preispitivanje)-podaci treba da budu integralni deo teksta (sukcesivan prikaz)

Način izlaganja rezultata: a) hronološki b) problemski pristup c) kombinacija prva dvaJin ukazuje na 6 načina izlaganja (gde su navedeni obrasci rezultat odgovarajućih postupaka analize):-uporedni (sledi iz analize ,,obrasca poređenja“)-hronološki (analiza vremenskih serija)-obrazac građenja-linearno-analitički (standardni oblik izlaganja)-odgađajući (rezultat se iznosi na početku, a objašnjenje se razvija tokom istraživanja)-problemski (nije utrđen redosled izlaganja)

Page 27: Metodologija - Skripta

BIOGRAFSKI METOD

Biografski metod je postupak koji, na osnovu ličnih dokumenata, treba da dođe do saznanja o subjektivnom iskustvu učesnika u određenim događajima I situacijama, te da se iz njihovog ugla gledanja razumeju I motiv njihovog delanja I ponašanja. Izrazi koji se koriste kao sinonimi za biografski metod su: upotreba “ličnih” odnosno “ljudskih dokumenata”, “životna priča”, “životna istorija”, “istorija slučaja”. Mišljenja sociologa u pogledu korisnosti ovog metoda u sociološkim istraživanjima su podeljena. Ona idu od shvatanja da ljudski dokumenti čine savršen tip sociološkog materijala, jer oni sadrže ono što je za pojedinca bilo tačno u datom vremenu. Sasvim suprotan stav prema biografskom metodu ima G. Easthope odbacujući ga kao nenaučan. On koristi izraz “životna istorija” označavajući njime metod za proučavanje jedinstvenih događaja, što nije cilj nauke. Cilj nauke je utvrđivanje pravilnosti, a kako, po njegovom mišljenju, nema istovremenog prikupljanja većeg broja “životnih istorija”, čime bi ovaj metod ispunio taj uslov, on, kao I metod posmatranja, ostaje nenaučan.

OSVRT NA RAZVOJ I PRIMENU BIOGRAFSKOG METODAPočetak primene biografskog metoda u sociologiji se vezuje za Čikašku školu I za delo Thomasa I Znanieckog “Poljski seljak u Evropi I Americi”. Kulminacija u razvoju ovog metoda poklapa se sa dominacijom ove škole u sociologiji (1914-1934) u kojoj on dobija I jaku institucionalnu podršku. Taj period u razvoju Čikaške škole karakteriše upotreba upravo onih metoda koji omogućavaju da se sagleda I subjektivna strana društvenih procesa (a to su: dugotrajno terensko istraživanje, posmatranje sa učestvovanjem, dubinski intervju, korišćenje ličnih dokumenata, zatim korišćenje podataka različitih državnih I socijalnih ustanova). To pokazuje da je princip komplementarnosti, kao jedan od osnovnih principa sociološkog istraživanja, bio široko sprovođen. Međutim, sudbina biografskog metoda (ali I ostalih) kretala se od entuzijazma u tim godinama do odbacivanja u pedesetim, da bi u šezdesetim I sedamdesetim ponovo naišao talas interesovanja za biografski metod, I ostale metode kvalitativnog istraživanja. U tom kontekstu, M. Kohli zapaža dve stvari: prvo, da je prihvatanje biografskog metoda proizašlo iz siromaštva same sociologije koja je nastojala da se bavi empirijskim istraživanjima I tamo gde nije bilo uslova za velike projekte kvantitativnog tipa I drugo, da se iza biografskog metoda nalazi pobuna protiv “od života udaljene tekuće nauke” usled visokog stepena njene institucionalizacije I profesionalizacije. D. Bertaux navodi da su sociolozi, u tom periodu, u mnogim zemljama, nastojali da prikupljaju “životne priče” izražavajući na taj način svoj otpor prema preovlađujućoj upotrebi ankete. Posebnu aktivnost u razvoju biografskog metoda pokazali su poljski sociolozi. Širenje interesovanja za biografski metod napravilo je I kvantitativni pomak, kako na teorijskom tako I na iskustvenom planu. Nova istraživanja karakteriše raznovrsnost teorijskih orijentacija u kojima se ovaj metod javlja, a od pretežne primene na mikrosociološkom planu sve se češće primenjuje I u proučavanju makrosocioloških procesa. Isto tako, iako je njegova primena I dalje prisutna u proučavanjima društvenih devijacija, pažnja se usmerava I na proučavanje industrijskih grana, promena društvene svesti pojedinih društvenih grupa u kontekstu istorijskih procesa, promena klasne strukture, pogleda na ukupne životne tokove stanovništva jedne zemlje itd. 

Page 28: Metodologija - Skripta

PERIOD ČIKAŠKE ŠKOLENekoliko studija u kojima je primenjen biografski metod. Delo Poljski seljak u Evropi I Americi nastalo je kao rezultat Thomas-ovog interesovanja za etnografska I uporedna proučavanja, posebno evropskih naroda. Po dobijanju sredstava za projekt o problemu imigracije odlučio se za proučavanje doseljenika iz istočno-evropskih zemalja. Međutim, zbog obimnosti posla morao je da odustane od uporednog pristupa, pa se tako odlučio za proučavanje samo jedne etničke zajednice- poljskih doseljenika I njihovog prilagođavanja modernim uslovima života. Ta odluka se zasnivala na činjenici što su Poljaci činili najveću etničku grupu u Čikagu sa brojnim socijalnim problemima. Thomas navodi još dva razloga koja su uticala na njegovu odluku. Prvi je to što je postojala određena literatura za upoznavanje životnih prilika u Poljskoj. Drugi razlog bila je odluka Znanieckog da se pred I svetski rat pridruži započetom istraživanju. On je dobro poznavao društvene prilike u Poljskoj I život seljaka. Thomas je naučio I poljski jezik kako bi mogao da prati etnografsku I istorijsku literaturu, štampu-dnevnu I periodiku, na ovom jeziku. Istraživanje je započeo metodom posmatranja I razgovora, ali je slučajan događaj usmerio njegovu pažnju na jedan drugi ugao posmatranja ( na ulici je naišao na pismo koje je devojka iz Poljske pisala ocu u Čikago o svakodnevnim porodičnim problemima itd.). Ovaj događaj Baker smatra časom rođenja biografskog metoda. Thomas I Znaniecki nastoje da naprave sintezu sociologije I psihologije u objašnjavanju društvenih pojava, suprotstavljajući se, pri tom, kako sociologizmu tako I psihologizmu. U središte svoje analize oni stavljaju proučavanje društvene promene određene kao “društveno nastajanje” kroz uzajamno dejstvo objektivne sredine I subjektivnog iskustva. Ovu osnovnu ideju izrazili su pojmom društvene vrednosti kao “objektivnih kulturnih elemenata društvenog života”, I pojmom stava kao “subjektivnih karakteristika članova društvene grupe”. Uključivanje ljudskog iskustva u proučavanje društvenih procesa oni tumače činjenicom da pojedinac deluje prema spoljnoj sredini s obzirom na značenja koje ona ima za njega. Lični dokumenti dati u vidu prikaza ljudskog iskustva sadrže empirijske podatke o subjektivnom faktoru društvenih procesa. Kao takvi, u formi beleški, zapisnika, pisama itd. oni su objektivni jer su pristupačni I drugim istraživačima a moguće je I vratiti se na njih I ponovo ih analizirati. Ovaj isključiv stav o dovoljnosti ličnih dokumenata biva jasniji ako se imaju u vidu dve činjenice. Jedna je u potrebi naglašavanja, da bi se upozorilo na dotadašnje propuste u razvoju metoda te da bi se I ovaj postupak uključio u odgovarajućoj meri I na adekvatan način. Druga činjenica koja može pojasniti ovo prenaglašavanje superiornosti životnih istorija nad drugom vrstom materijala se nalazi u shvatanju šta spada u lična dokumenta, te u vrsti I sadržinskoj raznovrsnosti tih dokumenata. Dokumente koji čine iskustvenu osnovu ove studije grubo možemo podeliti u dve osnovne grupe. U prvu grupu spadaju dokumenti institucionalnog karaktera koji pretežno obuhvataju objektivno ponašanje pojedinaca zabeleženo od strane pojedinih ustanova: 1. preko 8000 dokumenata Thomas je kupio od arhiva poljskih novina tokom svog boravka u Poljskoj 1909-1910. Tu spadaju pisma čitalaca sa sela, novinama I časopisima u Poljskoj, u kojima se izražava njihova potreba da se obrate široj zajednici I da je upoznaju sa problemima svoje uže sredine I porodice. 2. korišćeni su I podaci imigrantskih organizacija. 3. zapisnici raznih socijalnih agencija-dobrovoljnih I zvaničnih organizacija za pružanje pomoći stranim doseljenicima. 4. policijski I sudski izveštaji koji obuhvataju oblast prekršaja I kriminala. 5. dokumentacija Poljske crkvene opštine u Čikagu. Drugi veliki izvor dokumenata koji bismo mogli

Page 29: Metodologija - Skripta

nazvati ličnim u najužem značenju reči, čine pisma I jedna obimna autobiografija. I- Pisma- od 15000 pisama koja su dobili izabrali su 754 za objavljivanje. Ova pisma su raspoređena u porodične serije I obuhvataju prepisku između članova porodice, između supružnika I pisma koja se tiču ličnih odnosa izvan braka I porodice. Njihovim proučavanjem autori su došli do jedne tipologije koja u svojoj osnovi ima za kriterij njihovu ulogu u funkcionisanju jednog tipa kulture, u ovom slučaju seljačke kulture jednog evropskog naroda. Osnovni tip pisama autori nazivaju “pozdravnim pismom”. Ovaj osnovni tradicionalni oblik pisma ima neke obavezne elemente: počinje religijskim pozdravom (a tako I završava), govori se o sopstvenom zdravlju koje se želi I ostalim članovima porodice, a završava se pozdravom svim članovima porodice (odnosno, svi pozdravljaju onog koji je odsutan). Autori razlikuju pet tipova pisama koja su u svojoj osnovi pozdravna: 1. ceremonijalna pisma se pišu povodom prigodnih porodičnih događaja (venčanja, krštenja, sahrana itd.). 2. informativna pisma sadrže priču o životu odsutnog člana da bi se očuvao kontinuitet zajedništva. 3. sentimentalna pisma imaju ulogu da porodičnu solidarnost, koja vremenom može da počne da slabi, održavaju oživljavanjem osećanja pojedinaca. 4. literarna pisma se šalju povodom određenih svečanosti I ceremonija, de se umesto prigodnog govora, javno pročitaju. 5. poslovna pisma se u seljačkoj kulturi šalju samo kada odvojenost člana porodice traje dugo I uz veliku prostornu udaljenost. II- Autobiografija-pisana na zahtev autora studije. Izabrali su “tipičnog predstavnika kulturno pasivne mase “poljskih doseljenika, seljačkog porekla koji postaje pripadnik radničke klase bez mogućnosti dodira ili uspostavljanja kontakta sa pripadnicima srednje ili više klase. Wladek Wiszniewski je napisao veoma obimnu autobiografiju za tri meseca, snažno motivisan da sopstveni život sagleda u celini. Sva dokumentacija ( I ona koja obuhvata privatnu prepisku I institucionalne izvore) pokazuje da problem dezorganizacije društvenog života poljskog seljaka I načina njegovog prilagođavanja novoj sredini, nije problem koji se događa jednoj ili dvema porodicama, te otuda to nije pojedinačni već problem društva, te I sociologije kao nauke o društvu. Reakcije koje su usledile na delo “Poljski seljak u Evropi I Americi”. Opšte je prihvaćeno gledište da je reč o klasičnom delu u domenu sociologije, ali je najvažnije pomenuti jedno naučno savetovanje koje je 1939. organizovao novoformirani Savet za društveno-naučno istraživanje, na kom je uvodni referat imao Herbert Blumer. Kao centralno pitanje postavio je odnos između iskustvene evidencije, koju čini dokumentarni material, I njene teorijske analize. On stavlja primedbu da Thomas I Znaniecki ne samo da svoja teorijska razmatranja ne izvode iz materijala sadržanog u studiji, već da možda ni glavne teorijske koncepcije nisu izvedene iz njih. Kaže da su oni samo zahvaljujući svom iskustvu I obdarenosti mogli pružiti tako stimulativne I prodorne interpretacije. Ali, već u sledećem stavu Blumer pokazuje nedoslednost tvrdeći da je veliki deo teorijske zamisli autora proizišao iz samih dokumenata, dok je takođe tačno da veliki deo nije. Ulogu ljudskih dokumenata Blumer ograničava u svim fazama istraživanja. On zaključuje da nije važno kada I gde neko razvija teoriju već da li se ona može proveriti na datom dokumentarnom materijalu. Njegov odgovor je negativan. To je po njemu suštinski problem svakog društvenog istraživanja. Ljudski dokumenti su podložni razlčitim interpretacijama te oni imaju vrednost samo u okviru teorije koja ih tumači, ali sama valjanost teorije obično se ne može odrediti dokumentom. Blumer postavlja pitanje reprezentativnosti, adekvatnosti I pouzdanosti pisama I autobiografije kao “induktivnog materijala” iz koga su Thomas I Znaniecki izveli tako detaljnu analizu poljskog seljačkog društva. Dok se nalazi u domenu kritike pisama njegove primedbe su usmerene na pojedinačno pismo, uzeto svako za sebe.

Page 30: Metodologija - Skripta

On smatra da pisma ne daju zaokruženu sliku svih životnih faza, pa istraživač koji ne zna ništa o poljskom društvu ne bi, na osnovu čitanja pisama, došao do istih zaključaka. Pouzdanost pisama se osporava nemogućnošću provere poštenja I iskrenosti njihovih autora. I na kraju, nema načina da se utvrdi kako se došlo do tumačenja niti da li su ona ispravna ili ne I u kojoj meri. Ali već u sledećem stavu, Blumer opovrgava prethodno izneto mišljenje. Međutim, tada on ne posmatra svako pismo za sebe već ono što ona pružaju u svojoj skupnosti. Njihovo kolektivno razmatranje prinudiće svakog da u njima prepozna reprezentativnost, izvesnu adekvatnost I pouzdanost koji se ne mogu ignorisati. Ipak, u zaključnom delu svog razmatranja on ostaje pri prvobitnoj oceni da pisma ne čine “induktivni materijal” iz kog su autori izveli svoju analizu. Kada govori o autobiografiji on ne vidi dokaz za tvrdnju Thomasa I Znanieckog da je Wladek “tipičan predstvanik kulturno pasivne mase koja… čini u svakom civilizovanom društvu ogromnu većinu stanovništva”. I autobiografiji se osporava saznajna vrednost kao dokumenta jer ne zadovoljava epistemološke principe, ne samo reprezentativnosti već ni adekvatnosti I pouzdanosti. Za institucionalne izvore kaže da su formalni I promišljeniji, manje intimni, lični I naivni. Zbog toga manje otkrivaju od prethodnih, a njihovo značenje još više zavisi od teorije koju autori koriste da bi ih protumačili. Čitajući Blumerovu analizu stiče se utisak da je on po svaku cenu hteo da bude kritičan ali da je, potisnut materijalom, morao da uvidi vrednost ove studije. Prema R. Angellu, koji je analizirao 22 istraživanja obavljena metodom ličnih dokumenata, u tom periodu, interesovanje sociologa za primenu ovog metoda trojako: istorijsko, teorijsko I metodološko. U prvom slučaju radi se o interesovanju istraživača “da razume razvoj posebne osobe, grupe, institucije, ili klase neke od njih. Primarni cilj u ovom slučaju nije da se dođe do novih uopštavanja već da se shvati priroda posebnih društvenih jedinica ili tipova proučavanjem njihove prošlosti I sadašnjih tendencija. Drugi vid interesovanja je teorijski I ogleda se u nastojanju istraživača da utvrdi neke zajedničke karakteristike I obrasce ponašanja u određenoj situaciji, što uz razumevanje razlika, omogućuje utvrđivanje određenih pravilnosti u nekoj oblasti. Treći vid interesovanja je čisto metodološki da bi se, nezavisno od sadržaja, izveli neki opštiji zaključci o osobinama I dometima upotrebe ličnih dokumenata. Među najpoznatije studije spada I studija Clifford-a Shaw-a: The Jack-Roller: Lična priča dečaka-delinkventa. Ona obuhvata život dečaka-prestupnika, Stanley-a, dakle, pojedinac je predmet proučavanja. Zainteresovan da što potpunije razume pojavu delinkvencije, Shaw se opredeljuje za primenu metoda ličnih dokumenata koji, prema njegovom mišljenju, zahvataju tri bitna aspekta života prestupnika: 1. negove stavove, 2. socio-kulturni svet u kome živi: porodični život, susedstvo, norme I vrednosti u okviru kojih traži rešenja I reaguje svojim ponašanjem, I 3. vremenski sled situacija I iskustava kroz koje je prolazio u svom životu. Stvaranje ove studije prošlo je kroz više faza. Shaw je prvo prikupio podatke o Stanley-vim prestupima, privođenjima u policijske stanice, boravku u popravnim domovima, hapšenjima, I to sve hronološki. Tada je od samog Stanley-a tražio da napiše svoju priču idući redom kako su se događaji odvijali. Istovremeno Shaw je prikupio I niz objektivnih podataka koje je mogao dobiti u školi itd. Prema preovlađujućem misljenju ova studija ostaje model metoda životne istorije. Shaw smatra da se u sledećem sastoji sociološka funkcija ovog metoda: “Ne samo da služe kao sredstvo za preliminarna istraživanja I orijentacije u odnosu prema specifičnim problemima na području kriminoloških istraživanja već daju osnovu za formulisanje hipoteza o uzročnim faktorima koji deluju u razvoju obrazaca delinkventnog ponašanja. Valjanost ovih hipoteza može se proveriti uporednim metodom sa drugim detaljnim

Page 31: Metodologija - Skripta

istorijama slučajeva I pomoću formalnih metoda statističke analize”.Druga studija iz ovog perioda Profesionalni lopov koju je objavio Edwin Sutherland pokazuje jednu novu mogućnost- dokument nije životna istorija lopova, već opis sopstvene profesije. Studija je nastala na zahtev istraživača da mu profesionalni lopov “Chic” da odgovore na unapred formulisane teme I pitanja. Potom su četiri profesionalna lopova I dva detektiva pročitali rukopis I dali svoje primedbe. Ali da bi se dobila što objektivnija slika Sutherland je proširio krug ljudi sa kojima je razgovarao o temi. Reč je o predstavnicima lokalne vlasti, policajcima, detektivima, službenicima koji su radili u prodavnicma itd. Ova studija otkriva da je krađa određena vrsta organizovanog posla koji se obavlja prema određenim pravilima I “kulturnim” normama I koji ima svoje mesto u širem sistemu zanimanja.Ovaj pristup se koristio I u proučavanju određenih društvenih grupa. Frederic Trasher u svojoj studiji Banda obuhvatio je 1313 maloletničkih bandi u Čikagu a istraživanje je trajalo sedam godina. On je koristio metod direktnog posmatranja, dečaci su mu pisali svoje “životne priče”, razgovarao je sa dečacima I onima koji su ih poznavali, prikupljao je podatke iz socijalnih agencija I iz sudskih zapisnika, koristio je novinske izveštaje, analizirao rezultate drugih studija. Na taj način se upoznao sa sredinom u kojoj su odrastali članovi ovih bandi.Primena metoda ličnih dokumenata nije u tom periodu bila ograničena samo na proučavanje pojedinaca I na proučavanje devijantnih pojava. Istraživanje Žene posle koledža: proučavanje efektivnosti njihovog obrazovanja obuhvatalo je celokupni dotadašnji život proučavanih žena od najranijeg detinjstva do momenta istraživanja. Proučavanjem dobijenog materijala utvrđeno je postojanje dvadeset tri problemska područja (odnosi roditelji-deca, seksualno prilagođavanje, finansijski problemi, itd.). Osnovni zaključak je da se žene susreću sa nizom teškoća za koje nisu osposobljene da ih rešavaju ali su istraživači ostali bez odgovora na pitanje zašto ih porodica, škola I fakulteti nisu osposobili za život. Autobiografije su bile jedini izvor obaveštenja.Još jedan primer jeste studija čiji je predmet istraživanja bio crnačka porodica u uslovima ropstva, emancipacije na jugu I preseljavanja u industrijske gradove. Osnovnu iskustvenu građu čine lični dokumenti, ali su oni proučavani u kontekstu statističkih podataka, rezultata istoričara I objavljenih izveštaja koje su pisali sami Crnci, kako u periodu robovlasničkog života tako I onog kasnije.  Doprinosi ovih I drugih studija su pre svega to što je njihov zadatak bio da razumeju razvoj ličnosti, klase osoba ili društvenih grupa I institucija, a ne da razvijaju posebne analitičke teorije. Na metodskom planu, one su pokazale mogućnost da se primena metoda ličnih dokumenata proširi od proučavanja pojedinaca na proučavanje širih društvenih jedinica. Ove studije su pokazale uspešnost u pribavljanju onih dokumenata koji su odgovarali ciljevima istraživanja u različitim oblastima života. To je značilo da istraživač ima određen nacrt po kome vodi razgovor sa subjektom. Svi istraživači su bili svesni mogućih pristrasnosti u ovoj vrsti dokumenata pa su nastojali da je kontrolišu pomoću drugih izvora podataka, čuvajući pri tom osobenost svakog od njih (princip komplementarnosti).

BIOGRAFSKI POKRET U POLJSKOJSnažna orijentacija biografskog metoda u poljskoj sociologiji koju Kohli naziva biografskim pokretom teče paralelno sa onim što se događalo u SAD ali, već od početka, znatno se razlikuje. Nakon saradnje sa Thomasom, Znaniecki se vratio u Poljsku I jedna

Page 32: Metodologija - Skripta

od njegovih prvih naučnih aktivnosti bila je organizovanje prikupljanja autobiografija putem raspisivanja javnih konkursa. Prvi konkurs je raspisan 1921. u okviru Sociološkog instituta u Poznanju gde je stiglo 149 autobiografija. Do kraja, a I posle Drugog svetskog rata, bio je raspisan veliki broj konkursa. Neke od autobiografija koje su za objavljivanje priredili s jedne strane Chalasinski, a s druge Znaniecki privukle su pažnju šire javnosti. U svim autobiografijama u prvi plan se ističu “mere povezane sa određivanjem nečijeg mesta materijalno, socijalno I kulturno u društvu koje se urbanizuje” piše Chalasinski. On je pokazao kako se formiranje I transformacije čitavih društvenih klasa mogu opisati analizirajući setove autobiografija. Za razliku od primene biografskog metoda u američkoj sociologiji u poljskoj sociologiji biografija postaje ne samo dominantna već I jedina iskustvena osnova za proučavanje društvenih promena. Drugo, one se prikupljaju u velikom broju konkursom a pišu se prema određenim uputstvima. Dalje, one omogučuju sagledavanje odnosa individualnog života, u kontekstu šire grupne pripadnosti (klasne, starosne, profesionalne) I globalnih društvenih promena. Sve je to doprinelo da se održi visok stepen zainteresovanosti za dalju upotrebu biografskog metoda u sociološkim istraživanjima.

Oživljavanje biografskog metodaSamo u Poljskoj je primena biografskog metoda tekla kontinuirano, dok u Evropi I SAD oživljava tek šezdesetih I sedamdesetih godina.glavna tema biografskih proučavanja su devijacije mada se u novijem periodu dosta koristi I za istraživnaje društvene strukture. 2 primera primene metoda životne istorije:1. Bogdan- proučava život transeksualaca na osnovu neformalnog I nestrukturisanog razgovora istraživača I subjekta. 2. Jakobs- bavio se devijacijama. Proučavao je grupu od 50 adolescenata koji su pokušali samoubistvo čije je životne istorije poredio sa životnim istorijama 50 adolescenata iz kontrolne grupe. Koristio je podatke iz psihijatrijskih intervjua, izveštaje lekara hitne pomoći, beleške o nameravanom samoubistvu. On je napravio listu događaja važnih u životu ovih adolescenata. Sve životne istorije su prikazane kroz 3 perioda: rano detinjstvo, detinjstvo do početka adolescencije I početak adolescencije do pokušaja samoubistva. Rezultati studije: ukazuju na dugotrajno prisustvo problema, problemi se proširuju I pojačavaju, povećava se nedostatak pristupačnih načina prilagođavanja, stvara se negativna lančana reakcija koja dovodi do osećaja da je došao kraj nade, nastaje unutrašnji process kojim se opravdava samoubistvo.

Proučavanje društvene struktureZoltan Karpati- istraživanje pokretljivosti- životna istorija najviše odgovara proučavanju odnosa pojedinac-društvo, komplamentarno sa anketom. Prvo ide anketa pa životne istorije, jer se društvene grupe moraju homogenizovati prema kriterijumu starosti. Goldtrop-uvodi pristup životne istorije da bi utvrdio subjektivni doživljaj pokretljivosti ispitanika. Uvođenje ovog pristupa je odgovor na kritike anketnom postupku. Ova vrsta proučavanja je problematična jer može postojati veća razlika u shvatanjima istraživača I ispitanika o tome šta se podrazumeva pod pokretljivošću. On ispitanicima postavlja ukupno 8 široko formulisanih pitanja o njihovoj profesionalnoj karijeri, promenama u načinu života, krizama itd. Berto- istražuje delatnost privatnih pekara u Francuskoj. Pored statističkog postupka primenjuje I životne istorije. On želi da otkrije sociokulturne obrasce odnosa koji se

Page 33: Metodologija - Skripta

uspostavljaju u ovoj delatnosti, dinamiku kroz koju prolaze kao I aktere. Zadatak sociološkog istraživanja je zapravo otkrivanje ovih sociokulturalnih obrazaca koji su u osnovi nekog procesa. Ovim istraživanjem obuhvaćen je Pariz, njegova predgrađa I unutrašnjost. Ponavljale su se priče o siromaštvu, eksploataciji tokom učenja I šegrtovanja, o zdravstvenim problemima itd. Norveška- raspisan je konkurs za prikupljanje autobiografija pod naslovom “Pišite o svom životu”. Ovim istraživanjem htelo se doći do odgovora na pitanje kako se socijalni procesi doživljavaju u individualnim ljudskim životnim pričama. Dobijeno je 636 biografija (celokupnog stanovništva). Došlo se do zaključka da je ovo plodna istraživačka strategija koja omogućuje međukulturna I unutarkulturna poređenja. Autori ovog istraživanja daju prednost ovom postupku u odnosu na intervju I posmatranje. Najočiglednija prednost je što autor ima punu kontrolu nad pisanjem svoje životne priče. Takve autobiografije daju mnogo bolje podatke nego neki drugi postupci. Mađarska- istraživanje je ograničeno samo na žene. Konkurs je bio otvoren za sve žene koje svoj život smatraju uspešnim I dobijeno je 500 autobiografija.

Bliže određenje biografskog metoda I njegovih osobenostiDosadašnje izlaganje je pokazalo više stvari:- da je važna subjektivna dimenzija u društvenim procesima- da se biografski metod koristio kao jedini istraživački postupak uz komplementarnu upotrebu I drugih dopusnskih postupaka- upotreba ličnih dokumenata

Redfild- lični ili ljudski document je onaj u kome se ljudske I lične karakteristike autora dokumenta izražavaju tako da čitalac dokumenta prepoznaje autora I njegova viđenja događaja na koja se dokument odnosi. Cilj prikupljanja ličnih dokumenata, po Angellu, je u dobijanju detaljnije evidencije o tome kako socijalne situacije izgledaju akterima I kakva značenja imaju različiti faktori na učesnike. Po Angellu, lični dokumenti su oni koji otkrivaju učesnikovo viđenje iskustava kroz koje je prošao. Nije apsolutno bitno da li je pojedinac, čije se gledanje na situaciju izlaže, lično napisao dokument. Pažljiv prepis intervjua može biti lični dokument ako se ne meša sa tumačenjem ispitivača. Šćepanskog ne zadovoljava ova definicija, jer je previše široka. Po Šćepanskom, lični dokumenti su samo oni pismeni iskazi koji prikazuju učešće pisca u određenoj društvenoj situaciji I koji daju lični stav pisca o toj situaciji; opis toka događaja I kako se pisac pri tome držao. On se ovde oslanja na definiciju samo jednog ličnog dokumenta, autobiografije. Šćepanski autobiografiju smatra osnovnom građom u svim istraživanjima koja se služe biografskim metodom. Drugi dokumenti su samo pomoćni materijal.Chalasinki- prednost autobiografije je u tome što ona prikazuje procese društvenog života pojedinca, njihovu međusobnu povezanost, I to na način koji ne dovodi do naglog prekida što se često viđa u pismima, dnevnicima, sećanjima. Znanjecki- prednost autobiografije je u dobijanju celovitog uvida u subjektivno iskustvo u kontinuitetu. Njena vrednost kao životnog dokumenta zasniva se na tome što sadrži jedan značajan broj raznovrsnih, ali međusobno zavisnih ljudskih iskustava koja čine celinu. Ovo daje mogućnost istraživaču da ih mnogo bolje razume I analizira. Mnogi istraživači koji se koriste ovim metodom, upotrebljavaju nazive životna priča I životna istorija. Berto pravi razliku između ova dva pojma. Prvi pojam ima uže značenje I

Page 34: Metodologija - Skripta

zasniva se na oralnom prikazivanju života pojedinca, uz posredstvo tumača, na osnovu koga istraživač stvara lični dokument u vidu biografije. Životna istorija je širi pojam I on uključuje životnu priču koja se dopunjuje I iz drugih izvora. Postupak životne priče tj. životne istorije nastao je u antropološkim istraživanjima zbog potrebe da se putem neformalnih razgovora dođe do obaveštavanja o životu neke zajednice.Radin- cilj nije u dobijanju autobiografskih detalja o nekom pojedincu, nego utvrđivanje odnosa između pojedinca I društvene zajednice. Pored ličnih dokumenata koriste se I razni institiucionalno nastali dokumenti.U ovim dokumentima se izražavao I stav šire zajednice prema svojim članovima.

Osobenosti biografskog metoda:1. stavljajući akcenat na subjektivni aspekt društvenih pojava, biografski metod pretpostavlja ispitivanje društvenog odnosa koji se uspostavlja između pojedinca I njegovog užeg ili šireg društvenog okruženja. 2. biografski metod počiva na ličnim dokumentima kao temeljnom izvoru ali I na nizu drugih izvora podataka.

Primedba- značenje biografskog metoda se ovde proširuje u pogledu stvaranja iskustvene osnove na kojoj počiva. Ali ovo ne znači osporavanje vrednosti onih biografskih istraživanja koja se zasnivaju samo na prikupljanju autobiografija putem javnih konkursa. Iako se ne može govoriti o strogoj statističkoj reprezentativnsoti uzorka, neka istraživanja su pokazala da odziv na konkurs odgovara osnovnim sturkturama te zemlje.

Izvori podatakaU biografskom metodu koriste se dva velika izvora dokumenata: lični I institucionalni dokumenti. U lična dokumenta spadaju:- autobiografije/biografije- dnevnici- pisma- memoari- kratke beleške I poruke- fotografije. Osobina ličnih dokumenata- neposrednost njihovog stvaranja od strane subjekta I spontanost njihovog nastajanja. Često se nastoje utvrditi motive njihovog nastajanja da bi ocena njihove valjanosti bila pouzdanija. Neki od tih motivaa su osećaj besmrtnosti, da druge poduči, da shvati sopstveni život, da opravda svoje postupke pred drugima. Neke vrste dokumenata ne nastaju spontano, nego na zahtev istraživača (autobiografije, biografije I dnevnici).

Autobiografije- obuhvataju život autora od njegovog rođenja do trenutka istraživanja. One uključuju opis okruženja, događaja I situacija kroz koje je pojedinac prolazio I njegova viđenja I postupke. One su najpotpuniji lični dokument, izlaganje događaja je dato hronološki a iskazi su međusobno povezani. One koje nastaju na zahtev istraživača zasnovane sun a dugim neformalnim razgovorima I nihovo nastojanje je praćeno posmatranjem I razgovorima sa drugim relevantnim osobama.

Page 35: Metodologija - Skripta

Biografije- razlikuju se od autobiografija zato što nastaju kao rezultat razgovora istraživača I subjekta na osnovu koga istraživač sam piše ovaj tip dokumenta. Ima osobine slične autobiografiji.

Dnevnik- životni dokument koji hronološki ii neposredno beleži savremeni tok privatnih I javnih događaja važnih za pisca. On ne nastaje kao sećanje na prošlost, već na osnovu beleženja aktuelnih zbivanja. Ali oni nisu uvek dostupni za naučnu upotrebu. Zato se uglavnom naručuje pisanje dnevnika za potrebe nekog istraživanja. Plummer navodi 3 tipa dnevnika koji nastaju na zahtev istraživača: 1. primenjuje se u proučavanju prilagođavanja starih na treće životno doba

2. svakodnevno vođenje budžeta vremena za određeni period (prednost je što je kratak; on obuhvata jedan dan)

3. dnevnik-dnevnički intervju metod- primenjen je u proučavanju kontra-kulture tako što se od ispitanika tražilo da 7 dana vode detaljne dnevnike o svojim aktivnostima. Zatim se radio intervju sa svim ispitanicima o sadržaju u dnevnicima.

Pisma- značajan tip ličnih dokumenata. Ona se dele na privatna (između članova primarnih grupa) I javna (upućena javnim glasilima). Pisma se ne mogu naručiti za potrebe istraživanja. Kod proučavanja pisama važan je sadržaj, stil, učestalost jer ove osobine ukazuju na tip odnosa između pošiljaoca I primaoca.

Memoari- njihova vrednost zavisi od toga da li su beleške pravljene povremeno ili su pisane neposredno posle događaja ili su nastale u kasnijem vremenskom periodu na osnovu sećanja. Ako se oni pišu kasnije, vidljiva je selektivnost pamćenja, koja će dati drugačiju sliku prošlih događaja od one koja se stvara u samom toku događaja.

Kratke beleške- one mogu da se odnose na situacije, događaje, ljude I razmišljanja I one nemaju ustaljen ritam nego se stvaraju u trenucima koji su za subjekta bili značajni.

Fotografije- vizuelna informacija o subjektima koji su obuhvaćeni istraživanjem. Fotografije I kratki filmovi upotpunjuju istraživačevu zamisao o proučavanoj pojavi I njenim akterima.

Sve vrste ličnih dokumenata međusobno se povezuju I organizuju oko autobiografije kao centralnog dokumenta, da bi se dobila što potpunija slika predmeta istraživanja.

Primena biografskog metoda u sociologiji nailazi na mnoge teškoće. Prvo, postoji mali broj ličnih dokumenata koji može biti dostupan za istraživanje. Takva dokumenta ili se ne prave ili ljudi ne žele da ih daju.Drugo, prisutna je pristrasnost u ovim dokumentima pa se stalno teži da se ona kontroliše I svede na najmanju moguću meru (poređenjem mišljenja više subjekata, posmatranjem). Treće, pitanje izbora subjekata istraživanja. Plummer predlaže 2 pristupa:

1. pragmatski- zavisi od slučaja, šanse da se iz neke prirodne situacije I spontanog događaja izdvoji pojedinac koji odgovara istraživaču, koji ima šta da kaže, koji hoće I ume da kaže. Ovaj pristup primenili su Shaw, Sutherlend I Bogdan u svojim proučavanjima.

Page 36: Metodologija - Skripta

2. formalni- nastojanje istraživača da unapred formuliše teorijski ili metodološki kriterij izbora, pa se odlučuje za: poznate ličnosti, običnog/prosečnog čoveka, marginalne ličnostiOsnovni kriterij je kriterij temeljnog poznavanja situacija I procesa koji se proučavaju. Ovo je slično Bertovom stanovištu. Četvrto, reprezentativnost rezultata istraživanja. Mogućnost uopštavanja rezultata razlikuje se s obzirom da li se radi o proučavanju određenog tipa ličnosti, relativno homogene društvene zajednice ili heterogene društvene celine.

Sređivanje I analiza podatakaBiografska istraživanja pripadaju domenu kvalitativnog metoda. Načini stvaranja iskustvne evidencije: otkupljivanje privatnih pisama, naručivanje autobiografija, neformalni razgovori, konkursima dobijane autobiografije I dnevnici, arhive policije I sudstva. Da bi se podaci učinili dostupnim I lakim za rukovanje prikupljena iskustvena građa čuva se u vidu baze podataka. Njeno sređivanje. Ona se sređuje I označava prema sadržinskom I vrmenskom kriteriju. Lofland sugeriše formiranje 3 tipa registra:

- glavni- sadrži svu prikupljenu iskustvenu građu u čistoj I najbogatijoj formi (bazu podataka). On se puni sve dok traje proces prikupljanja podataka. Istraživač se neprestano vraća u bazu podataka radi provere I uvida u celinu građe.

- analitički- formira se nekoliko analitičkih registara za šta se koriste prethodno napravljene kopije prikupljene iskustvene građe. Analitički registri nastaju kao rezultat prečitavanja baze podataka, uočavanjem tema I pitanja koja se u njoj ponavljaju I onih koja se povremeno javljaju. Osnovne teme I pitanja označavaju se na isti način kao I na kopijama. Nastoji se zadržati lanac evidencije koji omogućava da se prati izvođenje svakog podatka iz početnih istraživačkih pitanja I zaključaka.

- dnevnički- to je dnevnik istraživača koji obuhvata njegova lična iskustva o istraživanju.

Četvrti, pomoćni tip registra je onaj koji sadrži sređenu prepisku, finansijski izveštaj I bibliografiju radova koji se odnose na temu istraživanja.