Običaji (Katunska nahija u Crnoj Gori)

M i ć u n M. P a v i ć e v i ć

Božić

Već početkom, decembra počinju pripreme, da se dočeka sto svečanije Božić. Zaklata je svinja, a sa njom bar dva »sitna brova« (koza ili ovca), i stavljene da se suše, »da se imadu sa čim omrsiti na taj dan« i da im ko koga njihova ne mogne prekoriti: »Ti se ni na Božić ne omrse.« Isto tako se vodi velika briga i da se imade pića, a naročito vina. U Dobrskom Selu nema kuće, koja nema loza, i svak se čuva od domaćega vina, da se njim prelije badnjak — to je birićet za loze.

Kada se je obezbijeđilo sa jelom i pićem, vodi se briga i za ogrev, jer je grehota tih blagih dana ikakov posao raditi. Zbog toga se donese puno hrastovih drva, koja se ostavljaju za Božić. Ova se drva zovu »badnjarice«. Svejedno je baš, koji će se dan donijeti badnjarice u mjesecu decembru, ali se pazi, da budu što prije donesene, da se prosuše. Njihov blroj nije ograničen: što ih je više, to bolje, ali ih ne smije biti manje nego je muških glava u kući, obično ih je 7 ili 9, a rede 11. Pazi se, da budu mlada i vitka hrastova stabla težine 25—30 kila. One se ne sijeku kao obično drvo, nego se »žabadnjače«. Da bi se zabadnjačilo, treba drvo sjeći koso i siječe se do srca (sredine) drveta. Onda se tu prestane sa sječom pa se prijeđe na protivnu stranu, da se i sa druge strane zasiječe, ali taj zasjek ne smije biti na istome mjestu, nego oko 10 cm niže. Kad se i sa te strane zasiječe do srca, drvo samo pada i rascijepi se za onih 10 cm, koliko i u sredini ostaje ravne površine.

Badnjarice ne donose žene, nego samo muškarci, a u onoj kući, gdje nema muškarca nego udovica ili su djeca još maloljetna, donesu ih komšije ili neko od rodbine. Ko se računa za dobrotvora te kuće, taj i donese, to ne mora biti jedan, nego i više njih. Kod donošenja badnjarica kod kuće ne vrši se nikakav naročiti obred.

Običaji ±Л7_

Badn jarice se ne postavljaju gdje i ostala drva, nego se prislanjaju uz kuću, i to uz stranu, gdje su vrata. Badnjarice se mogu donijeti i na sam Badnji dan, ali se ti ljudi računaju za nemarne.

Badnjak se bere na Badnji dan u zoru i donese se kući, kada .sunce graniva. I badnjak je od hrastova drva i zabadnjači se kao i badnjarice samo dva puta, t. j . kada padne na zemlju, opet se presiječe na sredinu na zabadnjačeni način. Krajevi onog presjeka na sredim ostaju jedan kod drugoga, a vrh se okrene ka korijenu. Tako se poveže vrh uz badnjak. Nosi se tanjim krajem badnjaka naprijed, t. j . onim presjekom na sredini, a deblji kraj badnjaka i vrh ostaju ostrag. Kad se donese kući, ovaj se presjek u sredini osloni na zemlju, a badnjak se prisloni uz vrata, tako da dođe na više deblji kraj badnjaka i njegov vrh.

Badnjak donosi samo domaćin kuće, a ako je on iznemogao, to radi njegov zamjenik. Kad ga je prislonio uz kuću, okitio ga je lovorikom, kostrinom, bršljanom, a kite ga nerandžama i jabukama.

Domaćina srijeta domaćica na pragu od kuće sa pšeničnim kolačem i bocom vina. Ona stoji na pragu i prije nego je on stupio nogom na prag, naziva joj: »Dobro jutro i čestit ti Badnji dan.« "Ona mu odgovara: »Dobra ti sreća, is tobom zajedno i ovi i drugi i svaki blagi dan.« Zatim mu daje da grižne kolač sa jednog kraja i kaže mu: »Vo imja oca«, zatim okrene protivnu stranu i kaže »i sina«, onda na trećem kraju: » i sjatago duha« i na četvrtu: »amin«. Tako je učinjen krst od ugrizanja. Kad je rekla »amin«, predaje mu kolač u rake i dade ш bocu vina, da okusi i od njega. Ovaj je kolač načinjen na Tucin dan. Toga dana se prave i kolači za djecu, koji su u obliku krsta, srca i kopnja, da budu dobri hri-šćani, dobra srca i junaci.

Na Badnji se dan užurbano radi, tako da bude sve u pri­premi, da se za sva tri dana Božića nema što raditi.

.Badnji dan se sve do uveče ne razlikuje od ostalih dana osim i to 'se post pojača još više. Ne stavlja se u jelo čak ni zejtin. Kada počne da se spušta mrak, onda i počinju obredi.

Naročita se pažnja poklanja stoci, da se sa njom izvrše svi obredi, jer se je i Hristos među stokom rodio. Kada se dogone s paše, na vratima stoje sa unutarnje strane dvoje čeljadi sa zapa­ljenim svijećama, da između voštanih svijeća prolazi stoka. Na prag jstaje se popriječi kosijer, pa preko njega mora proći sva stoka.

148 Mićun M. Pavićević:

Kosijer se stavlja zbog toga, jer je to glavni alat čobana, a i što je od gvožđa, pa od gvožđa bježe zli duhovi.

Kada se je smirila stoka, onda se pristupa loženju badnjaka-Prije nego je izašao domaćin kuće, da ga unese, zapale se voštane svijeće i unese se vreća pšenične slame. Svijeće moraju držati dvoje čeljadi sa obadvije strane vrata, a od slame uzme iz vreće i postavi dvije hrpice na dva suprotna kraja od ognjišta, tako da kada unese badnjak, da ne počine na zemlji nego na slami.

Kad je izašao iz kuće domaćin, sva čeljad moraju biti na no­gama, a muškarci poredani po starješinstvu, bliže vratima onaj, koji je stariji. Domaćin presiječe vezu, koja je vezala vrh i badnjak, pa pnese samo badnjak, a vrh ostavi. Badnjak uzme na ruke i unosi ga tanjim krajem- naprijed. Pri ulazu na vrata treba da uđe prvo desnom nogom i kaže: »Dobro veče i čestito vi Badnje veče.« Svi mu odgovaraju: »Dobra ti sreća i s tobom zajedno i ova i druga i svakoga blagoga dana.« Zatim polaže badnjak prekosred vatre,, koja je jako podložena suhim drvima, da bi se mogle brzo zapaliti badnjarice.

Kad je domaćin položio badnjak na vatru, izlazi njegov na­sljednik i on na isti način unosi vrh od badnjaka. Isto onako po­zdravlja pri ulazu i isto mu onako odgovaraju. Vrh od badnjaka ne polaže se na vatru uz badnjak, nego unakrst preko badnjaka. Isto se to radi i sa badnjaricama, koje unose po redu muškarci sa. istim pozdravima kao i badnjak. One se kao i vrh polažu unakrst preko badnjaka a jedna uz drugu.

Badnjarica se lomi na paran broj, obično 7 ili 5?. Jedna se ostavi za »Mali Božić« (Novu godinu), kada se loži uz slične obrede.

Kada su sve badnjarice unesene i naložene, domaćin prosipa slamu pored vatre. Zatim uzima pogaču, na koju je pri miješanju udaren proskurnjak. Preko te pogače prelije vino na jednom kraju badnjaka i kaže: »Badnjače veseljače, ja ti dajem vina i pogače, a ti nama i vina i pogače i svake dobre i plemenite sreće.« Ovo ponovi i na drugoj strani ognjišta i badnjaka, zatim prelijeva badnjarice pa preko ognjišta učini krst sa vinom u četiri njegova ćoška.

Kad je svršeno sa prelijevanjem, sam srkne vina sa riječima: »Zdravi mi i svi bili i dao Bog i njegovo Roždestvo, da ga dočekivamo za dugo i za mnogo u časti i poštenju, u zdravlju 1 veselju, u slozi i ljubavi sa svom braćom i družinom i sa svakim,.

Običaji 149

ko od nas imao ikakve ilake.« Svi mu odgovaraju: »Da Bog da.« Onda predaje vina najstarijemu muškarcu, da i on srkne, pa svima redom.

Kad su svršili sa vinom, domaćin još nije ispuštao onu pogaču Iz •ruke, nego je sada lomi preko, glave: pravo namjesti glavu na .sredinu, navuče rukama ravnomjerno. Kad je prelomio, gleda, koje je veća polovica, da li ona u 'desnoj ili lijevoj1 ruci. Ako je komad ostao veći u desnoj ruci, onda će biti bolja iduća godina nego je bila prošla, a ako manji, biće gora. Zatim poljubi presjek i zagrize zalogaj, pa onda predade nasljedniku. Ovako poljube i založe svi ukućani.

Domaćica postavi naćve (u kojima se mijesi hljeb) na slamu pored vatre, a u njima sud za jelo.

Ona pogača, preko koje se je prelijevao badnjak, razlomi se, •da se pojede za večeru.

Prije nego su sjeli za večeru, očita se molitva »Oče naš«. Za to vrijeme gore voštane svijeće. One svijeće, između kojih je unesen badnjak, prelijepe se za vratnice, da tamo dogore. Jedna je zabo­dena u pogaču, gdje i stalno ostaje, a jednu drži domaćica. Onu, sto je držala domaćica, uzima domaćin, poljubi je u sredinu i na to mjesto, gdje je poljubio, dodirne je čelom. To isto urade sve uku­ćani. Zatim sjede da se večera. Na Badnje veče se ne sijeda na stolice, nego prekrštenih nogu na slami.

Za večeru se priredi pirinač, a pospe se medom. Još dođu razna voća kao jabuke, orasi, šljive i drugo. Radost je, kada vatra jako plamsa i kada puckara. Vjeruje se: kome jače vatra gori, da je ta kuća i srećnija. Nema bojazni, da će se od tolike silne vatre i kuća zapaliti, jer je Bog čuva. Ta vatra ne zaipaljuje, čak se vjeruje, da se ni verige nad ognjem, koje stalno liže plamen, ne zgriju, nego ostanu hladne.

Preko badnjaka nije slobodno da prijeđe žena, dok ne prijeđe muškarac, jer bi se ubuduće u toj kući rađala samo ženska djeca. Djeci se daje da bacaju kestenje u vatru, pa gataju, kakav će porod imati: ako pucaju kestenji, rodice se muška djeca, a ako ne pucaju, onda ženske.

Kome badnjak prvo pregori, u toga je i vatra bolja, t. j . taj je srećniji, a svak bi htio da je srećniji od drugoga, zbog toga stalno vatraljem džarkaju badnjak. Kad je badnjak pregorio, izađe domaćin kuće na prag kućni i puca iz revolvera. Tako se u neko

i5o Mićun M. Pavićević:

doba noći čuju puške na svaku stranu. Kada je badnjak pripravan da pregori, domaćica stavi crijepku na vatru, kao da će da peče-hljeb, i kad je već pregorio, stavlja je u upretnjak, gdje se peče hljeb,, a domaćin odvoji ugljeve od badnjaka i namjenjuje ih zašto će koji: ovaj će biti pšenica, ovaj drogi rumetm, treći pasulj i t. d. Za. sve pomene usjeve. Kada ih je postavio na crijepku, domaćica ih pokrije sačem i nagrne vatrom, kao da je zapretala hljeb da se peče,, i to tako ostaje do ujutro, da ;ga 'domaćin po ugljevima gleda, kako će mu što iduće godine ponijeti, da toga i više zasije. Ako je ugljev pretvoren u pepeo, rod će biti dobar, a ako je crn, biće rđav.

Poslije večere pjevaju se pjesme, a najviše pobožne, a i vesele. Svi ukućani pjevaju, a naročito djeca. Uveče se navjesi pinjata napunjena kastradine i pršute; ali mora biti i crne kobasice (napu­njene svinjskim mesom). Kad se je navjesila pinjata i počela da vri, potrlja se onaj spoljni gar na njoj, pa ako se pojavi po njoj puno onih sitnih iskrica, t. j . ako gori onaj gar na pinjati, biće i para te godine.

Na Badnje veče ne sjedi se tako dugo, jer treba ujutro rano ustati, da se ide u crkvu. Svi polijegaju na svoja mjesta, a domaćin • ostaje da čuva badnjak. On za svo vrijeme sjedi na slami pored vatre, da se ne ugasi. Badnjarice ne spotiče, nego ih samo bolje pribija jednu uz drugu, ali badnjak ne dira nikako, sve dok se na Božić izjutra ne vrate iz crkve.

Na Božić se ujutro ustaje, kad zazvone na crkvi prva zvona, a to je oko г sata poslije pola noći. Kad su ustala čeljad, ne čestitaju Božić jedno drugome, jer se »ne valja«, dok pop sa crkvenih dveri ne kaže: »Hristos se rodio.« Kad zazvone druga zvona, ide se u crkvu, i to svi odrasli, samo ostane jedno, koje će čuvati vatru.

Treće zvono oglašuje, da je počela leturđija i crkva je uvijek dupke puna. Kad je sveštenik završio leturđiju i rekao: »Hristos; se rodio«, onda izlaze iz crkve i mirobožaju se, t. j . svi se među sobom po tri puta poljube uz riječi: »Hristos se rodio« i odgovor: »Voistinu se rodio.«

Grehota je toga dana ma sa kim biti u omrazi, pa se treba javiti i mirobožati i sa neprijateljem; ako se toga dana ne pomiriše, znači, da neće nikada.

Kada se vraćaju kući, a to je u zoru, onda se dozivaju do­maćini kuće, pored čijih se kuća prolazi, i čestita im se Božić. Tada se i svrate u kuću, »da mu se spotakne badnjak«.

Običaji 1 5 1

Pri ulazu u kuću unese se grančica dubova, koje su odsječene od badnjarice, a skošene na jednu gomilu pored vrata, da kad ulazi neko u kuću, uzme tu grančicu, da je stavi na vatru. Kad ulazi u kuću, kaže: »Dobro jutro i čestit vi požić.« Ukućani mu odgovaraju: »I s tobom zajedno i ovi i drugi.« Kad je stavio> gran­čicu na vatru, onda dohvati badnjak i malo ga gurne naprijed u vatru. Tada govori: »Svaka vi sreća naprijed išla kao list i trava u Đurdevu danu.« Zatim se poljubi sa ukućanima uz pozdrav »Hristos se rodio« i »Voistinu se rodio«. Nije obavezno, da mu se šta dade da se počasti, svak ima dosta kod kuće. Ovo svraćanje po kućama pri povratku iz crkve daje naročitu živost, i to je najživlje doba Božića.

Kada se je došlo kući, onda se kao i u ostalim kućama unosi grančica, čestita se Božić, spotiče se badnjak i ljubi se sa ukućanima.

Domaćica je već ranije objasnila nekojemu od djece, šta treba da odgovara ma Božić na pitanja, prije nego je ušlo u kuću. Dijete izađe iz kuće, da i ono unese grančicu, a domaćica zatvori vrata pa stane za vratima, a dijete (a ne starije i odraslo čeljade, jer je starije grešno, a dijete je anđeo Gospodnji, pa što ono kaže, tako je) iza vrata kaže: »Dobro jutro vi i čestit vi Božić.« Domaćica odgovori: »Dobra ti sreća i s tobom zajedno, a ko si ti?« — »Ja sam anđeo Gospodnji pa vam nosim mir Božji i svaki birićet.« — »A kad si ti anđeo, kaži mi, kako ćemo biti ove godine sa zdravljem i srećom?« Dijete odgovara onako, kako je naučeno, a pita ga sve ono, što bi željeli da im se desi u toku te godine. Dijete odgovara, razumije se, samo povoljno. Kad je završeno došaptavanje kroz zatvorena vrata, puste ga unutra.

Na Božić ujutro djeci se dade da okuse najprije ribe, da budu zdrava kao ribe, a zatim im se daje crne kobasice. Djeca su toga dana najslobodnija, jer znadu, da neće biti kažnjena. Na Božić se dijete, a ni odrasli ne smije udariti, pa ni u šali, jer će mu na to mjesto izaći čir, gdje ga udare.

Kad se je čestitao Božić kod kuće, ide se u komšikzk i kod rodbine da se čestita.

Božice se želi (provesti u prijatnom raspoloženju i u što većem krugu, a naročito to pazi rodbina. Zbog toga se »polaze« redovno podijeljena braća, a ako tih nema odijeljenih, onda bliži rođaci, t. j . čitava familija prijeđe na prvi dan Božića u bratovljevu kuću. Samo se pazi, da se kod kuće ne ugasi vatra pod badnjakom. Tu

1 5 2 Mićun M. Pavićević:

čitavi dan jedu, piju, zabavljaju se, a sutradan prijeđu kod drugoga brata. Ako je ove godine prvi dan slavljen kod starijega brata, a drugi kod mlađega, do godine će biti obratno. I ako su tri brata familije, sva tri su prvoga dana kod prvoga, drugog kod drugoga, trećega dana kod trećega brata, a to zovu »polaženje«. Na ovim se gozbama jede i pije bez mjere i ne smije se ni pomisliti na neku štednju, a to za sva tri dana Božića.

Ni na prvi dan Božića ne smije se ni stoka zaboraviti. Čoban na Božić ujutro pođe medu stoku i njoj čestita Božić. Ponese u rukama jedan šipak i zakopa ga pod prag od staje, da bi stoka bila puna torina košto je šipak zrna.

Prvoga se dana obično ne udaljavaju od kuće, nego samo u rođake i komšije. Ako je lijepo vrijeme, onda se »začne oro« i igra se na nekom guvnu za to podesinom.

Drugi dan Božića dolaze odive u rod, pa to bile da su mlađe ili starije, i sa sobom povedu mlađu djecu, koja ne mogu bez majke. Pa i ako je odiva udata u istom selu, opet noći kod roditelja, a ne vraća se kući. Sa sobom iz doma u rod ponese neke darove, kao plećku, pršutu, voće i tome slično, »da ne ide u rod praznih ruku«. Rod je pri povratku tako isto dariva. Odiva se osobito rado dočeka i pazi se, da je što bolje ugoste i da se prijatno osjeća, da zna, da ima gdje doći i da se sa tim ponosi. Odiva ostaje najmanje jednu noć u rodu, a ako je mlada i to joj je prvi put, onda do Nove godine.

Treći dan Božića opada važnost svetkovanja. Toga dana uveče domaćin vadi zaostali dio od badnjaka iz ognjišta i gasi ga vinom. Taj zaostali dio pazi se da bude ni manje ni više nego ono zabadnjačeno parče od oko 10 cm. To se parče badnjaka skloni obično u uipretnjak, gdje se hljeb peče, da se opet zapali na Novu godinu sa onom badnjaricom, koja je za Novu godinu ostavljena. I na Novu godinu se ne pusti da cio dogori, nego se izvadi jedno parče, opet se ugasi vinom i odnese među loze, da bi dobro rodilo.

2a sva tri dana Božića kuća se ne mete, da se vještice ne pokupe u buništu; tek trećega dana uveče domaćica pokupi slamu u vreću i počisti kuću. Slama se odnese na njivu, gdje je pšenica, i tamo se od nje načini krst. Ovaj krst čuva plod, da ga vještice i drugi zli dusi ne odnesu na tuđu njivu. Ova je slama zato, što je u pšeničnoj slami Hristos rođen.

Običaji 153

Mesojede i poklade

Od Božića do početka velikog posta uz t. zv. Mesojede skoro se ništa i ne radi do jede, sjedi i pjeva u selu, ako nema korote Odmah poslije Bogojavljenja počinju sijela, iz jednog domaćina u drugoga, birajući u onoga, koji ima prostraniju kuću za horo. Mladež do dan-dva prije oglasi, gdje će u subotu ili nedjelju veee biti horo, prinesu se drva za ogrev, i tek se večera, prvijenci horo-vode već su tamo. Domaćin ih rado prima, ali im prethodno sve objasni i odredi se reditelj. Znak su dva pucnja puške. Za čas je puna kuća. Kolo počinje sa pjesmom: »U planine naše svete«, ili »Pod Ostrovom u planini Knjaz Nikola sabor čini«, ili koja po­skočica: »Bijela vila klikovala« — dok se ne zagusti — hvatajući se u kolu i muško i žensko, koliko prostor kuće dopušta. Iza kola počinje »horo«: igraju dva i dva momak i djevojka — sve tako, dok bude dosta. Tu igru prate pjevači pjesmom, dok kolo samo pjeva i okreće se. Poslije počinju okretne igre, ili odmor, kada pjevač-guslar pjeva uz gusle.

Dok kola igraju, dotle stariji oko vatre uz »crveniku vina« pričaju o bojevima i pjevaju uz gusle.

Tako se provodi do poslije pola noći, kada svi odlaze zahva-ljajući domaćinu i pjevajući do svojih kuća. Najviše se hora, kad dolaze odive, zetovi i prijatelji — kada je u selu prava gozba. Tako ti prođu Mesojede i pojede se ljepše i ljepše uz pjesmu, a Bijelu nedjelju ostavi se najbolje. Obično se te nedjelje (siropusna) jede .sir (bijeli smok), skorup i riba, a na Poklade bijele — najbogatije. Po varošima ima maskarada i uz najveću svečanost spali se »kar-noval«. Ako je selo veće, i tamo se prave maškare, inače sakupe se na »guvnu«, iznese se vino, pije se — igra do mraka, a o večeri gdje se odredi horo — do zore.

Post

U novije doba, a osobito nakon ratova, post je bez razlike veoma popustio. Danas rijetko ko posti četvorogodini post, srijedu i petak, dok prije onaj, ko nije redovno postio posti, pa vodični post (5 januara, Krstov dan, Sv. Jovana, Usjek, glave Jov. Krsti­telja) i još neke dane u godini, taj nije bio Božiji— poglavito starije žene. Danas se rijetko nađe po koja starica, koja redovno posti petak i srijedu, četvoro posta: veliki post, božični (bar tri nedjelje dana),

154 Mićun M. Pavićević:

velje-gospođinski i nekoliko dana Petrova posta, kao i ona nekolika, zapreštana dana u toku godine. Rijetko je, ali se ipak nađe — osobito zadušni petak, koga se dana i ne jede skoro ništa. Ima starijih, žena, koje se ne bi omrsile, pa ma u najvećoj bolesti — u. post vjeruje i lako joj je postiti. U prilog postu pričaju: da je neki zločinac ubio čovjeka i kad su ga uhvatili, pitao ;ga je kapetan: »Šta si na ubijenoga našao?« — »U torbi hljeba i sira«, odgovorio ubica. — »Pa šta si uradio i žališ li, e si ga ubio?« — »Sir sam bacio, jer je trefila srijeda, a hljeb pojeo. Ne žalim ga, jer se je mrsio, a ja se mrsim u posti.« — Mnogi su mislili, da je ma što bolje učiniti, nego-se omrsiti. Ali, danas se u mnogome popustilo, i mlađi kažu: nije grijeh, što se pojede, nego ono, te se drugome učini.

Uskrs

Najvećma se djeca raduju uskrsnim crvenim jajima, te se otuda i pjeva:

Đurđev danak i zelena trava, Vaskrsenje i šarena jaja!

Nakon sedam nedjelja velikog i strogog posta omrs na Uskrs, prijatan je i jedva dočekan. Na Veliki petak spremaju se jaja, ku-vaju se, farbaju te šaraju uz neopisanu dječiju radost. Domaćica sprema uz jaja slatkiša, a domaćin je nabavio i jagnje za pecanje. U crkvu je obavezno poći.

U staro doba stariji ljudi nakon sedmonedjeljnog posta obično-su se na Uskrs pričestili; danas je toga rijetko.

Pred crkvom ljudi se pozdravljaju sa »Hristos voskrese«, ljube se tri puta, pa postariji i izvade crveno jaje i tucaju se.

Pričaju, da je pred nekom crkvom neki nestaško i mladić bio-ofarbao od drveta izrađeno jaje te i potucao svakome jaje i odnio ga. Kad se doznalo, porodila se svađa, te je krv prolivena, i od toga doba zabranjeno je tucati se, dok se ne vidi, da li je prirodno jaje.

Ljudi se polaze, ali manje nego o Božiću, a djeca, pa i ostariji igraju se na jaja, valjajući ih na »struku« — naročita igra.

Krstonoše

Svaka crkvena opština ili poveće selo, ili pleme, »dižu krste« jednom u godini počevši od Đurđeva dana do Male Gospođe — na. dan crkvene slave (hrama), koji je u tome mjestu. To je dan za

Običaji 155

opštinu kao krsno ime za domaćina, kojeg se dana stranci (iz. drugih opština) i počaste.

Služba Božija obavlja se ranije. Narod dođe u svečanom ruvu,, naročito mladež. Ko je zavjetan, taj donese: vune, sira, rijetko' ko jagnje, što se javno proda i ide kao prihod crkvi. Kad se narod prikupio i služba se otslužila, zavjetina unovčila, sveštenik izađe, pozove narod i digne se litija. Crkveni barjak nose brastva po redu, a često puta počaste i po kojeg gosta, iz druge opštine. Stariji ljudi uzmu stare ikone, i litija se krene, prvo oko crkve, a poslije u odre­đenom pravcu — kako je to uobičajeno. Urede se dva i dva, prvo muški pa žene. I muškarci i ženske, najviše momci i djevojke pjevaju: »Krste nose, Boga mole, Gospodi pomiluj!« Pjeva, kako ko hoće, pjeva sveštenik, pjevaju đaci, i tako se ide do određena, mjesta, gdje se ima vodica zakrstiti, zadržavajući se obavezno* na određenim mjestima i čitajući evanđelja. Ako nema seoske stare crkve, pred kojom se krstonoše duže zadrže, onda prođu kroz selo, zaobiđu ga i najzad se i vrate istim redom pred crkvu, odakle su i krenuli. Pred crkvom, pošto se otsluži Božije slovo, nastavi se narodno veselje: mladež povede kolo.

Mnogi nose i teško oboljele bolesnike, da krstonoše prijeđu preko njih — tvrdo vjerujući na ozdravljenje. U nekim mjestima (na pr. u Zeti) čobani natjeraju stoku, da je krstonoše rastjeraju, neki seljaci pak mole, da im se i kroz njivu pšenice prođe ili kroz vinograde, vjerujući na bolji birićet!

Opštinari, ako je mjesto zakršćanja vodice udaljeno ili crkva slavljenica, pobrinu se za ručak, poglavito, ako ima gosti iz drugih sela — te ih počaste, poslije čega nastaje narodno veselje do kasno.

Često puta, ako je ljeto sušno, opština diže krste-bogomolstvo za kišu, skoro uvijek sa dobrim rezultatom.

Krsna slava

Krsno ime - slavu imaju i slave samo Srbi — i to je najveći dan u porodici, kada na trpezi ima svega u izobilju i ne žali se ništa, samo da gosti budu počašćeni. To nasljedstvo od starih i najstarijih vremena — još od doba prijelaza u hrišćanstvo, — ne bi niko zabatalio, a da toga dana ne počasti i ne napi je u slavu JBožiju.. Najviše se slavi: Nikolj dan, Đurđev dan, Arandelov dan, Mitrov dan i drugi sveci, za koji se dan svečari od ranije spremaju, da ništa ne manjka.

I 5 6 Mićun M. Pavićević:

Uoči sveca zapali se kandjelo pred ikonom — svijeća, gdje se čeljad pomole Bogu, i zapali se tamnjan. Noć prođe u pripremanju za sjutra.

Rano ujutru čeljade, koje se odredi, uzme punje (vino) i proskuru (prasforu) i svijeću te odnose u crkvu, a uzme i čitulu, da pop pri prosnoimidiji spomene i članove pokojnika toga doma.

Ako sveštenik nije ranije došao uoči sveca da prekadi, očekiva se odmah, poslije službe. Na trpezi čeka ga hljeb — krsni kolac, svijeća i vino. Pošto se zapali tamnjan, sveštenik počne da čita, a crkvenjak, koji ga prati, da odgovara. Sva čeljad kućna prisutna su. Sveštenik pjeva tropar i kondak svecu, nasiječe krsni kolač sa jednog kraja, prelije vinom, a zatim ga uzme i sa domaćinom okreće ga i pjeva: »Svjati mučenici« i t. d. pa »Žanje likuj i rodi sina« i t. d. — i najzad prelome kolač, poljube i postave na trpezu. Sveštenik završi prekadu, blagoslovi, čestita krsno ime i prisutnima dava da poljube krst i po komad nafore.

Do podne dolaze prijatelji — oni, koji se polaze, i ostaju na ručku. Oni pak, koji dolaze na čestitanje, ne zadržavaju se dugo i odlaze u drugog svečara. Svojta i odive dođu dan ranije. Na slavu se ne poziva niko, osim onaj, koji će biti na ručku, već idu bez razlike na »piće« (čestitku), naročito po varošima, po cio dan.

Domaćin i domaćica rado primaju goste, počaste ih rakijom, vinom, kafom, a za mezu svake đakonije, što' se samo naći može. Domaćin toga dana služi gologlav i cio je dan na nogama.

Kad dođe doba ručka, prijatelji posijedaju po starešinsku i ponovo počnu piti rakiju, dok domaćica ne donese supu — počinje se jesti. Poslije prvog jela (obično supe) ustaje najstariji u čelu trpeze i napije u slavu Bozi ju i sveca — domaćinova krsnog imena, poslije čega se otpočne i piti vino. Napijanje u slavu Božiju obavezno je i to je početak piće i razgovora. Rtičak teče u najljepšem redu, praćen zdravicama u slavu sveca a za zdravlje domaćina, pa i po kojom šalom — zdravicom, — ne zaboravljajući i domaćicu, koja se odmah javi, zahvali, odzdravi, i ponovo se pije. Ručak se završi sa crnom kafom, kada gosti ustaju, idu kod vatre (zimi), nastave piće, a tu se odmah, kao poručeno, nađe i guslar, koji otpjeva prigodnu ju­načku pjesmu.

Već oko з i 4 sata po podne prijatelji se razilaze (nekad se tri dana slavilo) i samo mogu ostati odive (kći, sestre i dr.), kojima je daleko poći, na konaku. Na večeri uvijek je manje ljudi — obično

Običaji 4 7

onaj, kome je daleko bilo doći, ili nije imao koga poslati od. domaćih.

Čestitke se primaju do kasno u noć, a po neki navrate se i sjutridam na t. zv. »potarice« — da vidi, je li što ostalo.

Krsno ime slavi se najbogatije i niko ništa ne žali, samo da. počasti. Dok su slavili po tri, pa i sedam dana — opet je lakše bilo-nego danas; jer se onda bogato iz »vagana« (drvene zdjele) jelo i meso (peciva) po trpezi sjeklo. Danas je luksus i svaki hoće da ima. svega — a to košta — i domaćin se utroši više nego je kadar.

Krštenje

Nigdje se tako ne cijeni kumstvo kao u Crnoj Gori, čak se: zovu »kume« i daljna svojta. Ima t. zv. »mokro« kumstvo — pravo, kad se kršćava, i vjenčano, pa i »šišano«. Posljednje je »od. nevolje« — kad se iz ma kakvih obzira zove prijatelj, da šiša dijete.. Ima još jedno važno kumstvo, a to je kumstvo »od umira« — kad su kuće u zavadi, ili se zakrviće, pa hoće da ih pomire, te se i okume krštenjem.

Kad se dijete rodi, ako je zdravo, ne kršćava se odmah, a ako< ne — odmah se pozove sveštenik i kum te ga i krste. Kad nema u. blizini sveštenika, dijete se krsti u t. zv. »mali krst«.

Krštenje se obavlja ili u kući ili se dijete nosi u crkvu. Sve­štenik čita molitve, zaduhne, blagoslovi vodu u kupjeli, razvije čedo, uzme ga i da ga kumi, koja ga, dok se obred svrši, drži na. rukama. Kad se krštenje obavi i čedo okupa vodom te sv. mirom pomaže i povije, i sveštenik i kum umivaju se te čestitaju rodite­ljima. Ime novorođenomu daje obično majka — i to se prima. Kum dariva kumče i ženu, koja ga je nosila, i poslije ručka gosti se: razilaze.

Ženidba

Prije 90 godina Filip Nikolin Filipović iz Dobrskoga Sela i Kenjo Stankov Janković sa Ceklina imali su žene bređe. Kako su. oba željeli da se oprijatelje, to i riješe, da se njihov porod orodi, t. j . ako budu muško i žensko, da se vjenčaju, a ako budu oboje-muško, da budu pobratimi; a ako pak žensko, da su posestrine. Kenju se rodio sin, a Filipu kći Krste, »koja nije za drugi dom osim za moj«, kako je rekao Filip, kad je došao Kenjo da uglave

:i 5 8 Mićun M. Pavićević:

.svadbu. Krste je bila luda. — Ovo je slučaj vjeridbe »u kolijevku« ili čak »u trbuh«.

U to je doba žena imala vrlo malo prava za određivanje sudbine svoga djeteta, nego je sve to bilo očeva briga, ali sada se to izmijenilo, pa se sve radi u dogovoru, ne samo oca i majke nego i djece, a u ime sviju njih odgovara otac kao kućni starješina. O kćeri se više brine majka, a o sinu otac.

Prije nego je djevojka »stasala za udaju«, majka joj počinje pribirati prćiju i uvijek po nešto odvaja na stranu »za djevojku«, i za te ženske potrebe ne treba da se raspituju muškarci, jer bi sa računom sitničarili.

Savu Perovu Jablanu sedamnaest momaka je prosilo kćer mu Bulu. Momak ga izazvao na strugu od obora i po običaju ga pripita za djevojku, a on odgovorio: »Ne mogu je ove godine dati nikome.« Momak se vrati kući i ne ulazeći kod Sava, a djevojka je doznala tek drugi ili treći dan, da je bila prošena. Ovaj je slučaj bio prije trideset godina.

Iako djevojka nije potpuno spremna sa prćijom za udaju, ipak je majka izvodi »na ogled« uz Mesvijeđe pa i prije pa,zarnijem 4anom na Cetinje ili na Rijeku. Nikad neće priznati ni majka ni kći, da su zbog toga izašle, nego da su došle nekijem drugim poslom radi kupovine. Kad ne može majka da izađe, onda je pušta sa nekim od rodbine, ali nikad samu bar za prve tri godine, otkako počne »ići po pazara«. Pri polasku na pazar majka je savjetuje, da se •drži stidljivo i ponosno i da se ni s kim upušta u razgovor, »a ako bude preše (potrebe), umjeće neko mjesto tebe razgovarati«.

Na ovim ogledima nikad ne pristupa ni jedan momak dje­vojci, pa i da je misli prositi za sebe. On se raspita preko drugih, odakle je i čija je, pa ako je baš voljan, da i ona zna za njega, uputi joj neku njegovu rođaku, da se porazgovaraju i tako ukratko dozna štogod o njoj. Kad je već poslao rođaku, ima pola nade, da ce doći da je prosi. Ako se stvar povoljno razvija, onda i on pri po­vratku kući »slučajno« pristigne usput rođaku, koja je u društvu sa djevojkom, da je bolje vidi i čuje. Ovaj »slučajni« sastanak treba da je vrlo kratak, da se djevojka ne zastiđuje.

Provođenja ljubavi nema ili bar se ne smije znati da je ima. T o provođenje ljubavi može biti samo u tome slučaju, ako su se jedno drugome dopali, ali nemaju mogućnosti da se vjenčaju bilo

Običaji 159

zbog siromaštine ili zbog toga, sto ona ima stariju neudatu sestru pa neče »da je preskače« i da joj gubi narok, ili da on ima starijega brata. Ako je zbog siromaštine, onda se on žrtvuje i preduzima put u inozemstvo da zaradi. Bivalo je slučajeva, da su išli u Ameriku na zaradu, tamo ostajali po sedam godina, a djevojci dao prsten ili »golu riječ«, pa ga ona čeka i nikome pa ni majci ne kaže, dok se vrati i dok je od roditelja po običaju isprosi. Kada momak treba da izvadi prsten, onda ga djevojka vadi iz škrinje i tek se tada zna, da su bili vjereni. Ovakvi slučajevi nijesu povoljni za roditelje — kako to da njihova djeca nešto uglavljuju bez njihova znanja! Zbog toga se radije »daje riječ« nego prsten. Nikad djevojka ne traži prsten kao garanciju, jer bi to bila uvreda za momka i time bi mu se iskazalo nepovjerenje, nego ga on sam nudi.

Provođenje ljubavi može biti samo u plemenu, ali ne i izvan plemena sa nekim, koga ne poznaje od rođenja.

Ako se dozna, đa djevojka provodi ljubav i sa njim se ne uzme, onda je ostala »bez naroka«. Momka, koji iznevjeri djevojku, nerado uzimaju druge djevojke. Ne zavisi od djevojke, kada će se udati, nego kada za nju dođu da je prose. Udaja počinje sa šesna­estom godinom. Preko dvadesetipete je starija djevojka, a kad ima 30 godina, računa se da je »ostaležnica«.

Momci se ne žene prije 25 godina, a najviše od 30—35 go­dina, kada je vidio svijet i postao sposoban »da rani famelju«.

Kad je momak sazrio, a još se nije oženio, kažu: »Niko ga ne nagoni«.

Ako je zadružna familija pa ima puno čeljadi i muških i ženskih za rad i ne osjeća se potreba nekoga novoga člana, onda se je sramota momku istaći, da se ženi. Neko treba da ga »nagoni« na ženidbu, da se i sam okuci. Kad je već »pristao«, pitaju ga, je li mu se koja dopala, a ako nije, onda mu oni preporučuju djevojke; zatim ide na pazar »na ogled«. Kad mu se je neka dopala, prvo pita, čija je, da vidi, je li od familije, koja mu odgovara. Ako joj ne zna familiju, raspituje se prvo za familiju, kakva je, je li časna i poštena i da li su bili dobri (junaci), i jesu li svi zdravi, da se preko poroda ne uvuče boli jest u potomstvo. Osobito se pazi, da joj ko u familiji ne bude hrom, tuberkulozan ili lud.

Tek kad je familija u redu, onda se može gledati djevojka. Prvo je pitanje: je li poštena i da se za njom ne »povuku ju rđa vi

i 6 o Mićun M. Pavićević:

glasovi«. Tek onda dođe njeno zdravlje i ljepota. Vrednoća se računa kao dobra osobina, ali nije presudna, jer prilika provrijedne čeljade.

Miraz ne samo se ne traži pa tako i ne daje, nego ga i izbje­gavaju. Taj novac niko ne želi da mu ude u kuću, jer se obično kaže: »Odiva donijela, odiva će ga i odnijeti,« ili: »To je nečija pustinja, ne želim se njom koristiti.« (Obično se miraz ostavlja ženskoj djeci, to je »materinstvo«, koje ženska djeca opet nose sobom, kad se udadnu.) Miraz dobije djevojka, koja nema nikoga od muške linije, a to je »iskopština«, i tu nema prijatelja, a vjero­vanje je, da je grehota trčati na »iskopštinu«, jer će se i sam iskapati.

Dešava se, da djevojci umru roditelji, a ostane imanje njoj — pravom nasljedniku. Takva »sirota« da se uda i pođe u tuđu kuću, njena »očevina« očigledno bi propadala, i tad se ona uda pod ustavom: da njen muž dođe k njoj, na njeno imanje, da tu u zajed­nici žive. To se zove »domoženstvo«. N a ovakvog zeta — mlado­ženju ne gleda se lijepo, ma da on ništa ružno nije učinio.

O svima ovim osobinama je otac raspitivao i mjerio im vrijed­nost pa je odlučivao, što se može zanemariti, a što ne. Sin se nerado ženi preko volje očeve, jer je otac iskusan i gleda u budućnost, a čovjek se ženi za porod, »da mu se trag ne iskopa«, a ne samo da ima ženu. Grijeh je ostati neoženjeno, jer je to Božja volja, pa je čovjek dužan tu volju ispuniti, a i da mu ima ko za na taj svijet svijeću pripaliti.

Kada su skupljeni svi povoljni glasovi za djevojku, onda polaze da je prose.

P r o s i d b a se vrši na dva načina: ili se pripita za djevojku, pa se kasnije vrši prstenovanje i uglava (svadbe), ili se odmah prosi i prstenuje, a naknadno se uglavi svadba.

Kad je djevojka iz istog plemena, pa momka znadu i djevojka i njeni, onda se za djevojku »pripita« i ide sam otac, jer je momak suvišan — znadu ga. Otac — a ako nije otac živ, onda stric bliži ili daljnji — ide da pita za djevojku. Obično se polazi pred veče, kad su svi kod kuće. Prvo se raspita, je li domaćin kod kuće, pa tek onda ulazi. Kad je ušao u kuću, odmah pošto je nazvao »dobro veče« a prije nego je sjednuo, kaže: »Vi imate djevojku za udaju, a ja sina (sinovca) za ženidbu, pa ako htjedne Bog, da budemo pri­jatelji.«

Običaji I Ć I

Ne sijeda se zbog djevojke, jer kad bi prosac sio, onda po vjerovanju ne bi više nikad ni jedan došao, a grehota je djevojci stati »na narok« — zbog toga prvo pitaju pa sijedaju.

Domaćin rijetko kad dade odmah odlučan odgovor, nego kaže: »Sjedi, pa da razgovaramo, a kada se spoznamo, onda ćemo se dogovoriti.« Na to otac sijeda i stalno razgovor okreće na ш stranu. Sramota ga je, da se sam hvali, ali iz okola kao slučajno ispriča sve, što imaju.

Pri polasku pita otac: »Hoćete li mi odgovoriti što za ovo, što sam dolazio?« Oni mu kažu: »Poručićemo ti u prvu subotu na Rijeku« (ili u petak na Cetinje).

I prije nego su odgovorili, zna se, kakav će biit odgovor. Ako je od djevojačke familije došao na pazar više nego jedno, znaČi povoljan odgovor. Tada se i rodbina momka prikuplja na jedno pa čekaju, kada će se sastati očevi, da i oni ostali sa njima pođu u kavanu. Djevojčin otac kaže: »E prijatelju, neka nam bude srećno i birićetno!« Onda se tu časte, a i prisutne časte. Tu ugovore, u koji će dan biti prsten i uglava.

Ako je nepovoljan odgovor, onda otac djevojčin kaže: »Od onoga, što smo razgovarali, nema ništa.« Ako ne poznaju momka, onda on ide sa ocem ili stricem da pita za djevojku. Sa njima može poći i neki daljnji (rođak, kome je zadaća da hvali i ističe dobre strane momka. I u ovom se slučaju ponovi sve kao i ranije. Ako su pak riješeni, da je ne dadu nikako, onda se izgovaraju, kako »nije djevojka spremna« ili »ne možemo je ove godine dati nikome« i tome slično.

Poslije ovakvih odgovora obično se ponavlja prosidba po još jedan ili dva puta. Pri ponovnom prošenju djevojke obećanja i hvale se povećaju, pa se najposlije riješe, da je dadu i kažu: »Pa neka bude srećno za obi je strane.« Onda onaj rođak izađe na prag kućni i puca iz revolvera dva puta, i to je znak »dadoše mu je«. Na taj znak navale u kuću komšije, a naročito djevojčine drugarice, da joj čestitaju i da joj vide vjerenika. Ona se stidi i obično bježi iz kuće, a one je silom uvode u kuću.

Kad se po drugi puta prosi djevojka, onda se odmah p r s t e ­n u j e . Najprije se dozove djevojka i u ime sina budući svekar joj da »prsten«, a pored toga nešto i od njegove strane.

Ako su dobro poznati, pa se zna i debljina prsta, onda se je ponio prsten zlatan ili srebrni, a ako se ne zna, onda joj se da

ZBORNIK ZA NAROD. ŽIVOT XXIX

i6z Mićun M. Pavićević:

»prsten u pare« — obično se da napoleon u zlatu, pa djevojka kupi sama prsten, a u više slučajeva i ne kupi prsten, nego što drugo, a za vjenčanje posudi prsten.

Obavezno je darivati i majku joj ili maćehu, a tako i sestre. Tada njene drugarice pjevaju svatovske pjesme, pa se i njima nešto pokloni.

Nikakav se poklon ne čini muškarcima djevojčine rodbine. Kad je prstenovata djevojka, i ona sama prilazi svekru i

primajući prsten poljubi ga u ruku. Sad djevojka dariva svekra i daje mu čarape i košulju, a tako i onome rođaku, a taštu dariva zet.

Pri polasku kući opet poljubi svekra u ruku, a za svo vrijeme se ne zdravi sa momkom niti ga gleda, nego se stidi.

Od prije 20 godina uobičajeno je, da se djevojka prstenuje i uglavi svadba onoga dana, kad dođe pop u kuću kod djevojke, da učini predbračni ispit.

Otkad djevojka primi prsten, za nju se kaže da je »pod prstenom« ili »pod vjerom«, a za momka samo »vjeren«. Oboje se zovu »vjerenici«.

Prije 1910 godine nije bilo predbračnog ispita, nego momak javi popu, da je vjeren, i on učini proglas dva puta u crkvi. Tako se djevojka do na dan vjenčanja nije više vidjela sa vjerenikom.

Od dana prstenovanja djevojka se stalno sprema za vjen­čanje i na Cetinje ili na Rijeku pođe jedan ili dva puta, da prikupi sto joj nedostaje za darove, koje će dati muževtjevoj rodbini. U toj je pripremi pomažu i drugarice, da bude što opremnija. Ako je siromašna pa nije mogla prikupiti darove, a i sada t o n e može, onda joj poklanjaju strine, tetke i daljnje svojte iz brastva razne poklone, da joj se nađe, da se ne zastidi. Ako ponese više poklona, to je i veća čast za djevojčinu familiju.

Bivalo je puno slučajeva, da se je baš zbog tih darova razbi­jala vjeridbä, t. j . djevojka nije kadra da da poklone, a bez njih neće da se udaje, a neće ni da od vjerenika primi za njih novac.

Poslije prstenovanja javi i svekrva, da će doći »na svilu«. Obično dolazi na 8 ili 15 dana poslije prstenovanja.

Ako ne poznaje djevojku, onda je tada zvanično i posjeti i donese joj darove; ali nešto mora biti i svileno, obično svileni rubac. To rade iz vjerovanja, da snaha bude meka i vrijedna kao svila, t. j . da bude poslušna i rodna. Svekrva dolazi obično u nedjelju iz

Običaji 1*3

jutra i ostane na ručku. Tada je djevojka vrlo vrijedna, da se pokaže pred svekrvom.

Ako poznaje djevojku i ako su se ranije posjećivali, onda zajednički kupe neki poklon, što voli djevojka, a da zvanično ne posjeti snahu.

Zaove odnosno sestre vjerenikove se sa budućom »snahom« upoznadu na Cetinju ili Rijeci. Njihova je dužnost, da tada do-znadu i veličinu cipela, koje će joj kupiti djever i donijeti ih na dan "vjenčanja, da joj ih obuje.

Za svo vrijeme vjeridbe stide se i momak i djevojka od svijeta, osobito djevojka, i uvijek tvrdi, da joj nije milo, što se udaje. A kada je pripita ju: »Pa zašto se udaješ?!« ona će: »E, ja ne mogu zauvijek na ovo ognjište ostati, da budem na smetnju braći i ;njihovoj fameli.«

Ima narodna izreka: »Nezvano se ne ide ni u svatove.« Zbog toga mladoženja ili mu otac, a tako i otac djevojčin idu kod rođaka 1 prijatelja i pozivaju ih na s v a d b u . Obično kaže: »Ja se u nad Božji ženim, pa te zovem na svadbu sa pecivom.« Ako nije rekao sa »pecivom«, to znači, da ga zove samoga bez familije. Sa pecivom se pozivaju rođaci i brastva do istog pasa (pokoljenja), a po majci samo braća od ujaka ili tetaka.

Ostali se pozivaju na svadbu. Ako na svadbu dođe samo jedan muškarac, on ne donosi ništa od jela ili pića, nego samo pokloni •.mladoj novaca pri povratku kući.

Ako se na svadbu poziva neka daljnja udata tetka ili rođaka ili neka samohranica iz brastva, onda ona donosi pšeničnu pogaču i bocu (3 litre) vina. Za pecivo se kupi dobro ugojen ovan, zakolje ;se i odere, natovari se na konja onako odrt, a sa strane vise dvije torbice sa šarenim resama, iz njih viri pogača i boca vina. Za 'konjem idu svi oni, koji će na svadbu, a pecivo se dotjera na 2 sata pred .mrak u subotu uveče. Sramota bi bilo, da se donese neko :mrzivo pecivo.

Svi rođaci i prijatelji, koji su pozvati na svadbu, dolaze naj­kasnije do mraka u subotu uveČe. Isto se radi kako kod momka tako i kod djevojke. Ako je zadružna kuća i ima puno prijatelja, može se vidjeti, da vise oko 25 peciva, t. j . da je došlo na svadbu 25 familija; odviše su oni, koji su došli samo sa pogačom i bocom •vina.

164 Mićun M. Pavićević:

Svi ovi gosti ostaju'stalno tu kako na hrani tako i na spavanju za to veče čitavi dan u nedjelji, a tek se puštaju u ponedjeljak poslije ručka.

Za svo vrijeme svadbe prava je gužva u kući, jer u jednome ili najviše dva odjeljenja ne može se tako lako- smjestiti toliko svijeta. Veliki prostor, zauzimaju vatre, gdje se u punim kotlovima kuha meso. Tada gore po dvije pa i tri vatre jedna pored druge. Uz te se vatre na ražnju okreću ovnovi »peciva«.

Da bi se olakšalo domaćinu, goste poslije večere na konak po­zivaju njegovi rođaci iz brastva.

Za vrijeme donošenja i pri stovari van ju peciva čestita se svadba mladoženji (djevojci). Svi stariji gosti sijedaju za večeru »u prvu partiju«, a zatim mlađi i žene, a tek u treću djeca. U prvu partiju pazi se da sjednu starije odive, kojima se ukazuje svaka, pažnja, jer su one lako uvredljive i sa pravom traže, da im se »ukaže stima«.

Viša je žurba na svadbi kod djevojke negoli kod momka, jer se kod djevojke brinu, kako će dočikati »izvanske ljude«, pa su zato u poslu i gosti. A za doček i stimu međusobnu ne pazi se mnogo. Dok kod momka neće više biti gostiju nego što je, jedino što će dovesti nevjestu.

U subotu veČe čuje se pjesma kod djevojke, pa se »začne oro«, a kod momka se ne igra prije nego se dovede nevjesta, t. }.. prije nedjelje u podne. Za sve ovo vrijeme, pošto su već dočekati gosti, djevojka se skloni u neko zasebno odjeljenje, da se ne zastiđuje, a i sređuje darove, koje su joj donijele ženske, koje su došle na svadbu, košulju i dr., a najmanji je poklon sapun i čarape.

Onoga dana, kada su se sastali otac momka i djevojke »na uglavu«, da utvrde svadbu, u koju. će nedjelju biti (jer je vjenčanje samo u nedjelju), »uglave« i to, koliko će svatova biti. Mladoženja unaprijed zna, koliko će otprilike biti svatova, pa taj broj i traži da mu prime. Ako zbog siromastine ne mogu taj broj dočekati kod djevojke, onda oni odrede, koliko ih najviše mogu dočekati, pa se po tome i upravljaju, kad se raspoređuju svatovi.

Svakome se svatu zna ime pa tako i mjesto, gdje dolazi. U svatove idu samo muškarci, a nikako žene, i to odrasli muškarci. Ovo se vjeruje, da je ostalo još iz doba krvnih osveta, kada je trebalo po cijenu života dovesti djevojku, za koju se je pošlo, pa i ako se izvrši napad. Djevojka se mora dovesti, pa ma i svi svati

Običaji 165

uginuli. Dijete se, ali ne mlade od 9 godina, pusti u svatove^ ako nema oca i jedinac je, pa se tako iščekuje, da što prije ude »medu ljude«. Ponos je za momka, ako ima zorne svatove. Zbog toga su svatovi obično ljudi od 20 do 40 godina. Idu i stariji, čak dc? 60 godina, kada tim hoće da ukazu naročitu ljubav mladoženji.

Svi svatovi idu jedan za drugim, jer su putovi bili samo postopice, pa je i danas tako ostalo u običaju. Za svo vrijeme puta ne mijenjaju mjesta.

Gdje će dobiti mjesto u svatovima, to nije sporedna stvar, od toga se vrlo često pravi pitanje i učestvovanja na svadbi, pa je i napuste, ako dobije nepovoljno mjesto. Zbog toga se i pazi pri određivanju svatova i mladoženja ih i ne određuje sam, nego tek onda, kada su svi na okupu.

Tome se dogovoru pristupi poslije večere u subotu uveče, uoči svadbe. Najvažnije je odrediti: prvijenca, staroga svata, barjaktara, ručnoga djevera, drugog djevera, pustosvata i vojvodu. Ostali su svatovi bez imena, ali je ipak važniji onaj, koji je prvi.

Za kuma se obično uzme stariji čovjek. I pri izboru kuma kao i pri izboru prijatelja pazi se da bude ugledna ličnost, ali ne i takva, koja je visokim položajem odmakao »pa mu nije parta«. Zbog takvog izbora dešava se, da se na kumstvo poziva jedna ličnost vrlo često, pa mu se kasnije baš tako rado ne ide, ali je vjerovanje, da je smrtni grijeh ne primiti kumstvo, pa to bilo ponuđeno i od krvnoga neprijatelja. Dok je vladala krvna osveta, dešavalo se je puno slučajeva, da je već protivnik zamahnuo nožem da ga probode ili otsiječe glavu, a ovaj mu »vijeta kumstvo« riječima: »Ha ne Bog ti i Sv. Jovan!« Razumije se, da mora i u toj prilici primiti kumstvo, i tada prestaje i neprijateljstvo, koje se pretvori u prijateljstvo'. Prekršenje ovoga »vijetanja kumstva« mora iskapati onaj, koji ga nije primio. Ovakva se kumstva »obećana«. U ovom je slučaju mla­doženja dužan da se prvo raspita, da li su njegovi stari »dužni kumstvo«, pa ako nijesu, onda on sam može da bira kuma.

Kumstvo se obećava i u drugim prilikama, kada je neko na nuždi novčanoj ili gdje je u pitanju čast ili tome slično, a to- zavisi od nekoga drugoga, pa da bi se oslobodio kumstva: »Učinili to za Boga i zlatnoga sv. Jovana«. Ova obaveza kumstva je važna kako za onoga, koji je dao, tako i za njegov porod.

Sa obećanjem kumstva nema šale, nego i mladići, kada u običnom razgovoru kažu »ti ćeš mi biti kum«, to se mora ispuniti,

166 Mićun M. Pavićević:

pa bilo prije vjenčano ili kršteno kumstvo. Vjenčanom kumu kažu; obično »zlatni kume« mjesto onog »dragi kume«, za razliku šta kumče kaže kumu »nuko«. To poštovanje kuma je svuda u svakome doba i prilici. Zbog toga mu se i na svadbi ukazuje svaka čast.

Ako je kum mlađi čovjek i želi, da ide u svatove, onda je on »prvijenac«. Ako pak ne želi ići u svatove, onda on vodi na vjen­čanje do crkve mladoženju.

Ko će biti prvijenac po rodbini, nije utvrđeno, samo se želi da bude iz istog brastva i to najuglednija ličnost, koja je dostojna, da vodi, ali i ako u brastvu ima takvih, a želi se ukazati čast nekome od uglednih prijatelja, to se i njemu ukaže čast.

Stari svat je uvijek iz brastva mladoženjina, a nikako neki od prijatelja, koji nije i njegov brastvenik. Stari svat treba da je ugled­niji stariji i ozbiljniji čovjek.

I ako prvijenac vodi svatove, ali je starješinstvo staroga svata,, i sve ozbiljno, što se govori u ime svatova, to- govori sam stari svat.. On ide u svatovima odmah iza prvijenca.

Iza staroga svata dolazi po redu barjaktar. On nije nikad iz brastva, nego se ta počast daje zetu, a ako>

nije zet živ, onda sestriću, ili ako njega nema ili nije dorastao,, onda bratu od tetke (očeve sestre). Pazi se, da to bude mlad i zoran momak. Njegova je dužnost da ponosno nosi barjak.

Iza barjaktara se redaju po ugledu svatovi jedan iza drugoga,, dok se popuni određeni broj.

Nasred svatova treba da dođe nevjesta, ali ipak u prvoj po­lovini prvi djever, »ručni«, a drugi djever u drugoj polovini.

Prvi djever je rođeni brat, a ako njega nema, najbliži rođak iz brastva, a tek ako nikoga nema od brastva, onda dolazi brat od tetke ili ujaka. Drugi djever je daljnji rođak takođe iz brastva. Ručni djever više paradira uz mladu, dok drugi djever se mora starati u putu, da ugosti sve svatove i mladu. Kada svatovi hoće nekoga da počaste jelom ili pićem, to u ime svatova radi drugi djever. Njegova je dužnost najteža.

Najzadnji ide vojvoda, a pred njim pustosvat. Najmanju cijenu u svatovima ima pustosvat i to se mjesto napunja najmlađim svatom, bilo iz brastva ili od ostale rodbine. Vojvoda je iz brastva ili od ostalih svatova. Pri njegovu izboru pazi se, da bude šaljiv i duhovit čovjek, koji će nasmijati svo društvo a i znati odgovarati na dosjetke, koje bi pale na račun svatova sa neke druge strane»

Običaji 167

Svi njegovi govori uzimaju se sa te šaljive strane. On je sušta pro­tivnost staroga svata, t. j . sav se njegov govor uzima neozbiljno. Ovo mjesto, i ako ima neozbiljnu ulogu, nije omalovažavajuće, jer se cijeni duhovitost, pa ako je duhovit vojvoda, to je ponos sviju svatova. Sramota pada na vojvodu a i na svatove, ako nije znao odgovoriti. Ako dođe do zaoštrenih razgovora između svatova, voj­vodina je dužnost da to pretvori u šalu.

Kad su se uredili svatovi, onda se počaste vinom za srećnu pogodbu. Ponekad dođe vrlo teško do te pogodbe, što neko misli, da mu nije dato mjesto, koje mu pripada, pa tako je potcijenjen.

Polazak svatova od kuće podešava se tako, da vrijeme utro­šeno na polazak, bavljanje kod djevojke i povratak ne prijeđe nedjelju u podne. Zbog toga ako je dalje kuća djevojčina, onda se i ranije pođe, a što je bliže, to kasnije.

Pred polazak svatovi sijedaju po starješinstvu za stolom i jedu. Iz kuće izlaze po utanačenom redu, i taj se red ne smije kvariti ni pri polasku ni pri povratku.

Drugi djever nosi torbu i u njoj mora biti »djevojačka po­gača« vrlo lijepo išarana a tanka. Zatim plećka (kašet) od brova, a ako će uz put jesti i svatovi, onda i za njih koliko je potrebno, ali se kašet mora donijeti u djevojčinu kuću. Zatim nosi vino u čuturi, koja mora biti drvena t. zv. »svatovska cica«. Još nosi i bocu rakije. Ovu rakiju svraća u svaku kuću, pored koje prođu, i dade čelja-dima da piju; to se kaže »svratio je zdravicu«. Ovo treba odvratiti svatovima tako, da kada se svatovi vraćaju sa nevjestom, da im se iznese zdravica. '

Dok svatovi stignu kod djevojčine kuće, tamo treba da je već sve pripremno za njihov doček. Najvažnije je, da djevojka bude spremna. Oko njenoga udešavanja vode brigu žene drugarice. Mjesto, gdje se sprema, treba da je u neposrednoj blizini do onoga, gdje sjede svatovi. Zbog toga se ona smjesti na neki od kreveta u uglu, ako nema tu neka mala sporedna sobica. Taj se krevet ogradi čaršavama, od kojih se načini »španski zid«.

Kad je već gotova sa oblačenjem, onda treba da se očešlja na nevjestačku, ali joj prvo treba kapu skinuti. Kapu sama djevojka ne skine, nego njen brat. Njene drugarice jave mix, da je gotova da joj se skine kapa. Zato ona ne treba da zakopčaje gornju košulju niti da je opaše suknjom, nego da stoji komotno. Brat uzme kapu sa sestrine glave i metne joj je u njedra govoreći: »Otsad više nijesi

i 68 Mićun M. Pavićević:

djevojka, nego nevjesta i neka ti bude sa srećom da Bog da.« Ona se ispravi na noge, a kapa joj padne na zemlju. Zatim je očešljaju i zabrade »na nevjestačku«.

Najinteresantnija je svilena marama bijela i plava, koja iz­gleda kao šahovsko polje. Ta se marama samo taj dan nosi i nikad više. U potonje vrijeme i za taj se dan ne puta, nego je zamjenjuje svileni crni veo.

Prije dolaska svatova nevjesta treba da je potpuno spremna, samo nije obučena, jer joj obuću (prije opanke a sada cipele) donosi djever.

Kada se svatovi približuju kući i kada su na pomolu, t. j . vide djevojčinu kuću, pucaju iz revolvera: »oglasili su se, da idu«. Na taj ih znak srijeta neko od mlađih ljudi, iznese im rakiju i ide pred njima, da im pokaže put do kuće, u kojoj je svadba.

Kad su došli pred kuću, tu ih čeka kaca sa vodom, iz koje zahvati neka od djevojaka vode i poliva svatove, da umiju ruke, ali im ne da da čiste ruke.

Dok se svatovi izmivaju, ulazi u kuću ručni djever, unosi torbu sa »djevojačkom pogačom«, plećkom mesa, bocom vina i dje­vojačkom obućom, to stavi na sto i izađe iz kuće, a da nije i jednu riječ rekao za svo vrijeme. To znadu ukućani pa ga zadirkuju, da što progovori, i nude ga, da ga počaste. Kako umiju ruke, tako i ulaze za svatovsku trpezu.

Dok su se »izvanski« svatovi umivali, dotle su »domaći« po-sijedali za trpezu i ne ustaju, kad dođu izvanski, nego ih dočekuju sjedeći. Trpeza je duga, da za njom mogu da sjednu svi svatovi i domaći i izvanski. Izvanski su oni, koje je poslao mladoženja, a domaći, koji sjede nasuprot momačkima. I domaći imaju iste nazive kao i izvanski, ali je glavna uloga samo starih svatova i vojvoda.

Svatovska se trpeza stavlja na dužinu od ulaza, tako da kada ulaze redom, kojim su dosii, da prvijenac dođe na čelo (vrh) trpeze, a vojvoda na začelje. Istim redom i istovremeno ulaze i domaći svatovi. 2 a trpezom se ulazi počevši od začelja, i to domaći svatovi sa desne strane trpeze posmatrane od ulaza u kuću, a izvanski sa lijeve strane. Samo stari svatovi sjede na posebnim stolicama, i to u čelu trpeze stari svatovi (»domaći« i »izvanski«) jedan do drugoga, a u začelju vojvoda domaći i izvanski. Ostali svatovi sjede na klupama.

Običaji 169

Kad su ušli za trpezu, prvijenac je ustupio čelo trpeze starome svatu i stao mu s desne strane.

Pri ulazu svatova u kuću ne smije se kvariti red zbog zdrav-1 jenja sa ukućanima ili prijateljima. Ko hoće da se pozdravi sa nekim od svatova, priđe mu iza leđa za trpezom i tu se pozdravi, ali svat ne ustaje. Zbog toga se i ne »rukuju«, nego samo »pitaju za zdravlje«.

Trpeza je vrlo duga, sastavljena od nekoliko stolova. Ranije su bile naročite »svečane trpeze«, za to izrađene sa 'naročitom izradom čela i začelja, a ivice su njene bile za 1 ili 2 cm uzdignute, da ne bi sa njih opadalo meso nabacano u gomilama na trpezi.

Na trpezi čekaju svatove dva ovna ispečena na ražnju — »pecivo«. Jedno je pecivo okrenuto glavom starome svatu, a drugo vojvodi. Peciva u zubima imaju jabuku, ali više puta narandžu. U čelu i začelju ima po- dvije boce »prvijenca« (najbolja lozova rakija), tako da svaki stari svatovi i vojvoda ima po 'bocu rakije.

Prije negoli su sjeli, vade iz džepova stari svatovi zdravice, koje su od kuće donijeli; izvanski stari svat stavlja tu zdravicu (šipak ili narandžu) na bocu rakije domaćega staroga svata — tako mu je darovao zdravicu.

Kad je uzvratio stari svat, domaći »diže zdravicu« i pije bocom, pa je predaje izvanskom starome svatu, a on dalje redom svojima svatovima, dokle dođe zdravica do izvanskog vojvode.

Odmah poslije nazdravljanja domaćeg starog svata odzdrav-ljava mu izvanski stari svat i predaje rakiju domaćemu starome svatu, a on dalje svojima, dok dođe do domaćega vojvode. Tako se dese pred vojvodama ne dvije nego četiri boce rakije. Ovo je bila prva zdravica u čast dobrodošlice.

Dok svatovi redom piju rakiju prve zdravice, dotle stari svatovi darivaju jedan drugoga zdravicama, t. j . razmijene ono voće, koje su donijeli sa sobom u džepovima, stavljaju ih na boce rakije pa kada su došle boce do vojvode i pili svi svatovi, tek onda će domaćin stari svat: »E da sijedamo, gospodo svatovi.« Onda svi svatovi sijedaju. Kad su sjeli, onda vojvode počinju šalu sa tim, kako su oni dobili svu rakiju. Tada nazdravlja izvanski vojvoda i predaje je domaćemu, a ovaj redom dalje, dok dođe do domaćega staroga svata. Odmah mu odgovara domaći vojvoda, predaje je izvanskome, ovaj dalje, dok dođe do izvanskog starog svata. Tako su boce starih svatova došle pred vojvode, a vojvode pred stare svate.

IJO Mićun. M. Pavićević:

I vojvode se daruju kao i stari svatovi. Ovo je druga zdra­vica.

Na trpezi još nema nikakvog pribora za jelo kao tanjiri,. noževi, viljuške i dr., nego se čeka, što se reci stari svatovi.

Prije 70 godina ova je peciva jataganom sasijecao izvanski stari svat i vojvoda. Od jednog zamaha trebalo je da bude prekinuto pecivo, ali i da se ne pokvari. Sramota je za njega bilo, da ga ne presiječe, bilo da je nasjekao trpezu. A kako svak nije mogao biti toliko spreman, a i da bi mu se olakšalo, to on zapovjedi, da zasijeku peciva momci, koji služe svatove. Izvanski stari svat i voj­voda uzmu iz ustiju peciva narandže i kažu, da se to sasiječe, prav­dajući se, da su zaboravili jatagane i tome slično.

Kad su digli peciva, brzo se postavi pribor za jelo i služi se po redu jelo. Nekada nije bilo viljuške i noža, pa su jeli komade mesa rukama i tako im se zamastile ruke. Kada su završavali jelo,, očistili su ruke o donjoj ivici trpeze i .govorili: »Sve vi puno i ravno bilo.« Da bi im ruke sasvim čiste bile, davate su im marame — »svatovski faculeti«. Ove se marame i danas daju svatovima, sva­kome po jedna, a uzima se za one, koji su trebali doći u svatove, ali nijesu imali mjesta. Jedna marama se zaveže i za katarište barjaka, koji stoji zaboden pored vrata, dok svatovi ručaju. Na vrhu katarišta nabije se pri izlazu iz kuće i jabuka.

Uz jelo se dižu zdravice, a njih je svega sedam. Na sedmu zdravicu ustaju svatovi i idu sa nevjestom.

Nevjesta se »izvodi« poslije pete zdravice. Dok su svatovi sijedali za trpezu, dotle je ručni djever

postavio torbicu na trpezu, izvadio iz nje djevojčinu pogaču i razdijelio je djevojkama, da se uskoro udadu i one. Zatim je izvadio iz nje obuću (ranije opanke, a sada cipele), pošao kod nevjeste, javio joj se, nešto joj poklonio u novcu ili nakitu, a ona ga poljubila u ruku. Zatim joj je obuo desnu nogu, a dao joj da sama obuje lijevu. Zatim se vraća medu svatove, ali ga djevojke zadržavaju i traže, da se otkupi; on im nešto dariva, a one pjevaju svatovske pjesme.

Kad se ispila peta zdravica, svatovi opominju djevere, da dovedu nevjestu. Djeveri ustaju, traže od brata, da im preda nevjestu. Brat se poljubi sa sestrom i sa njom se oprosti i čestita joj budući dan, da bude srećna. Kad se je sa sestrom oprostio, predaje je djeveru uz prigodan pozdrav. Kad hoće brat da je preda ručnom djeveru, njene je drugarice ne daju bez otkupa; zato djever mora

Običaji iyi

dati novaca, obično ih baca po djevojkama, da se one grabe. Kad su je drugarice pustile i brat je predao djeverima, djeveri je uzmu među sobom: ručni djever sa desne strane, a drugi sa lijeve i stanu na sredinu svatova zajedno sa nevjestom; više ne sijeda ju djeveri. Dužnost im je da paze, da niko ne smije dirnuti nevjestu, jer bi se djeca bacala na zjake, a ne na »domovinu«, a svak hoće da bude očuvan porod, pa ma kako bili dobri i prijatelji.

Kad se je izvela nevjesta, postane veselje među svatovima, obično pjevaju i šale se. Ta šala nikada ne smije da izađe iz najuljudnijega tona, da se ne uvrijede osjetljivi svatovi. Kad je izve­dena djevojka, traži se od majke, da joj čestita put, što ona i uradi. Nevjesta se stidi, ne diže očiju, a vrlo često i plače; žao joj ostaviti braću, sestre i roditelje.

Šestu zdravicu daju djeveri. Počaste naročitom čašom, koju su sa sobom donijeli, stare svatove, i oni tu čašu treba da iskape. Zatim oni ispiju sami po čašu vina, i kada je djever počastio i sam najposlije iskapio čašu, onda je onako praznu predaje nevjesti, i ona je stavi u njedra. Ovu čašu nevjesta nosi na vjenčanje, da se iz nje sa mladoženjom pričesti.

Sedmu zdravicu podiže izvanski stari svat i zahvaljuje se na dočeku. Ozdravlja mu domaćin i želi im srećan put, a već su ranije nekoliko puta izlili želje, da bude srećno prijateljstvo za oba doma.

Izlaz svatova biva istim redom kao i ulazak. Prvijenac ide prvi, a za njim stari svat. Djevojke pjevaju, a na njih svatovi bacaju novac.

Brat je već preručio vino iz cice (čuture), koje su svatovi do­nijeli, i nalio ga njegovim domaćim vinom u torbu ili je stavio pogaču i plećku mesa. Ovo iznosi iz kuće, otprati nekoliko svatova i predaje torbu drugome djeveru i puca iz revolvera i vraća se kući, kad im je ponovo čestitao put i sestri poželio sreću u braku. Kad hoće da se vrati kući, zove sestru po imenu: »N. (ime) bio ti srećni put« i puca iz revolvera. Kad brat zove sestru, ne dadu joj djeveri ni da se odazove ni da se okrene, jer bi svu sreću ostavila u rodu, a ne bi je ponijela u dom. Pri izlazu preko kućnoga praga nevjesta treba da »povuče nogom«, da bi joj se drugarice, koje su na svadbi prisutne, udale te godine.

Kad su svatovi izašli iz kuće i djever izveo mladu, puca iz revolvera, a za njim i ostali svatovi. Pucaju i domaći i izvanski

1/2 Mićun M, Pavićević:

svatovi i odgovaraju jedan drugome. Kad se odmiču od kuće, zove •domaći stari svat izvanskoga: »O stare svate!« — »Evo me, evo.« — »Bio ti srećni put!« i puca iz revolvera, a izvanski mu odgovara: »I tebe ostanak« i on puca. Ovako rade i ostali svatovi. Mlađi svatovi, obično neženjeni momci, bacaju se pri odmicanju narandžama na djevojke, a one im uzvraćaju.

Pri ispraćaju djevojke i svatova izlaze svi iz djevojčine kuće i zadugo ih gledaju, dok odmaknu, a i da vide, kako izgleda »mlada nevjesta među svatovima«. Niko od djevojčinih ne ide sa svatovima. Kad su ispratili svatove, onda ostali, koji nisu sjedjeli »u trpezu sa svatovima«, sijedaju posebno i ručaju. Kod kuće dje­vojčine postane pravo mrtvilo i opadanje veselja, dok se kod momka pojavom svatova stalno .povećava. Ipak su kod djevojčine kuće ostali i na večeri oni, koji su došli na pecivo, a samci većinom idu kućama, kada su ispratili svatove.

Svatove svuda uz put čašćaju, t. j . iznose im »zdravicu« iz onih kuća, gdje je djever pri polasku za djevojku »svratio zdravicu«. Zdravica je boca (3 litre) vina i na njoj jabuka, narandža ili šipak. Ovo voće sa zdravice uzimaju redom svi svatovi, a uvijek prvi nazdravlja prvijenac, pa onda redom piju ostali. Zdravicu pored puta drži neki muškarac i predajući je kaže: »Srećna vi nevjesta«, a svi mu odgovaraju: »Hvala ti i zdravo bio.«

Prolazeći napored svakoga svatovi nude da pije vina iz nji­hove cice, a i daju da jede. Ono jelo, što nosi djever u torbici, dade usput najradije nekome čobančetu ili ako nađu nekoga siro­mašnijega, a ako ne nađu nikoga, to podijele pred crkvom -onome, ko se zateče.

Kad su se svatovi »oglasili« pucnjavom, da dolaze sa nevje­stom, onda ide mladoženja sa kumom, ako nije on već u svatovima, ili sa ocem ili stricem pred crkvu i tamo dočekaju svatove. Svatovi nikako ne svraćaju prvo kod kuće mladoženjine, prvo idu na vjenčanje pa tek onda kod mladoženje.

Kad su došli svatovi pred crkvu, svi posijedaju, da se odmore, osim djevera i nevjeste. Njih troje stoji pored crkvenih vrata 1 »dvore«. Nevjesta treba da je stidna i da gleda samo preda se. Kad ih je sveštenik pozvao pred oltar, potrebno je, da je prisutan samo kum, i samo se kum, a ne i stari svat, okreće sa mladencima.

Poslije vjenčanja kum se je poljubio sa mladoženjom, a mlada ga poljubila u ruku. Tad djeveri opet uzimaju mladu među sobom

Običaji 173

kao.i prije, i svatovi se urede ranijim redom, kojim su i došli, pa se upute kući mladoženjinoj. Mladoženja sa onim istim, sa kim je došao,, vraća se kući, ali treba da dođe prije od nevjeste sa svatovima. On ne ide skupa sa svatovima, sa njim obično dođe i sveštenik na. ručak.

Kad. se približavaju svatovi kući, svi su u iščekivanju, da. vide mladu, pa se i ne polaže velika pažnja i na obrede svatova pri ulazu u kuću koliko na nevjestu. Nevjesta kada se je primakla pred kuću, vadi iz njedara jabuku i prebaci je preko kuće. Ako se ne povrati, nego je potpuno prebaci, onda će kuću odmah prisvojiti, a. ako se jabuka neprebačena povrati, ostaće joj uvijek kao tuda. Ovu prebačenu jabuku iza kuće treba da ugrabe dječaci, a nikako djevojčice, da bi se rađali muškarci i ženske ne uzimale maha. u kući.

Pored vrata od kuće sjedi neka ženska i na krilu drži muško* dijete od 1 do 5 godina. Nevjesta ovo dijete uzme u ruke i sa njim uđe u kuću, poljubi ga i dade mu jabuku, u kojoj je zaboden novac.

Ranije se je na prag kućni postavljala pustina od vomate vune, da preko nje meko uđe nevjesta, da bude meka kao vuna (poslušna), a i da joj rad u kući bude lak. Kad je ulazila u kuću,, posipala je svekrva pšenicom iz rešeta, ali se je to napustilo. Sada samo pristupi svekrva i poljubi se sa snahom, a iza nje ostale ženske^

Svatovi odmah sijedaju za trpezom po starješinstvu, ali ne: sijedaju djeveri, nego sa nevjestom stoje iznad kuma i starog svata i »dvore« ih.

Kad je dovedena nevjesta, tek onda je postalo pravo veselje i igranje, pjevanje. Ako igra oro, ne gone nevjestu, da igra, nego samo jedan ili dva puta poigra sa djeverom.

Kad su svi svatovi ručali i kad su uz piće nazdravljivali,, nevjesta se svakome pokloni, ko joj je nazdravio. Pri ustajanju. iza ručka poljubi svatove u ruku. Zatim i ona sijeda sa djeverima da ruča. Isto ovo ponovi se i uz večeru.

To veče nevjesta spava sa zaovom ili jetrvom, a nikako sa. mužem. Ranije je spavala sa djeverom, ali se je taj običaj ispustio od onih, koji su bili izvan Crne Gore, pa im se zbog toga ismijavali ne vjerujući u njihovo potpuno poštenje, i ako u tome spavanju sa. snahom ni u jednom slučaju i nikad nije bilo ničega neuljudnoga.

Ujutru urani nevjesta sa djeverom i donese kacu svježe vode. Ova je voda potrebna, da mlada ppliva vodom sve one, koji su.

1 7 4 Mićun M. Pavićević:

spavali i bili na svadbi. Kako je ko ustava, mlada ga poliva, da se umije, a on joj baca novac u kacu vode. Otkako je izašao papirni novac, više se ne baca novac u vodu, nego nevjesta »skupi u vodu« u ponedjeljak poslije ručka, kada su svatovi već spremni da idu kućama. Onda iznese nevjesta rakije na sluzavniku i redom ih sve čašćava, a oni joj daju novaca, koliko ko može i hoće. Ovaj novac,

SI. i . Mladoženja i mlada poslije vjenčanja

Tsoji skupi nevjesta »u vodu«, to je njena svojina i ona za to kupi nešto od stoke za priplod kao kravu i drugo i taj priplod je samo njen. Taj nevjestački osobak ponekad je narastao na nekoliko goveđi, koje je ona utrošila tek na kćerinu prćiju.

Pri razlazu svatova svakoga nevjesta sa djeverom malo isprati i pri rastanku poljubi u ruku.

Već u ponedjeljak pred noć svi su se gosti razišli, a ostale su •samo udate sestre ili tetke mladoženjine.

Običaji 175

Pred noć dolazi i tašta i donosi djevojačku »prćiju«. Sa taštom djevojčinom majkom dođe još neka žena kao tetka joj ili strina. One su dotjerale sve djevojačke haljine, što ih je imala nevjesta, na jednim ili dvojim kolima, a tako i darove, kojima će nevjesta da dariva svojtu. Kad su došle tašte, sreta ih nevjesta sa djeverima. Tašta rastvori konje i unese bremena sa haljinama u kuću i stavi ih nasred kuće, a da nije ni riječi progovorila. Kad je to svršila, izlazi iz kuće napolje pa se vraća unutra i tek tada kaže »dobro veče«. Ovo radi zbog toga, da ne bi bilo riječi (svađe) između prijatelja. Odmah tašta razveže bremena, u kojima su darovi, da ih raspodijeli kome su namijenjeni. Takođe razveže i čitavu robu nevjestinu, da svi vide, kakva joj je prćija. Sve što je viša prćija, to je i veća čast kako za taštu tako i za nevjestu.

Tašta tu noć ostaje kod kćeri i sa njom spava. Tek ide u utorak poslije podne kući. Kćer je isprati, a sa njom i ostale domaće .žene.

Zet je darovao u novcu taštu a i pratio joj je na konja brava mesa i pogaču, da se ne vraća prazna kući.

Kao u drugim krajevima nema kod nas »svađenja« ili »nalije-ganja« mladenaca. Za to ne smije niko da zna i sa tim se svađenjem ne žuri. U ono vrijeme, kada su se vjenčavali vrlo mladi — upravo djeca od 16 godina, zbog toga da bi se stekli prijatelji — onda se je mlada čuvala, t. j . razdvojali su ih tako, da je jedno na planini kod stoke, a drugo kod kuće, pa je »svađenje« bilo tek poslije godinu pa i više dana.

Nevjesta nikako ne smije sama prvi put da pođe u rod, nego ide sa djeverima. Polaze u subotu uveče, tamo večeraju, noće i sjutridan u nedjelju ručaju, pa se poslije ručka vraćaju kući. Za ovaj njihov prvi put kaže se, da su bili u »prvičnike«, a i djevojčina rodbina za djevere kaže: »došli su im prviČnici«.

Mladoženja nikad sam ne ide prije nego ga pozovu, a taj poziv biva obično poslije mjesec dana od svadbe. Sa mladoženjom u tazbinu ide njegov otac ili stric.

Smrt

Kad je bolesnik teško bolestan, zovu sveštenika, da očita molitvu, ispovjedi bolesnika i pričesti ga. Kad bolesnik umre, dođe svojta, okupaju ga i obuku mu naljepše odijelo, polože na poduži astal na sredini sobe, prekriju pokrovom, skrste fnu ruke i metnu

I 7 6 Mićun M. Pavićević:

krst na prsima. Kad je sve uređeno, smrt oglase lelekom. Počnu dolaziti prijatelji, svojta i poznanici, celivaju krst i izjavljuju saučešće: »Zdravo glave, ostatku naprijedak!« Tu se jedino priča o dobrim stranama pokojnika i pije se rakija, vino i kava. Na selu dolaze sa lelekom: »Lele brate, prijatelju, uzdanico, sokole jutros i zavijeka, lele!« To je tako dirljivo, naročito kad mu nabrajaju nje­gove vrline (na pr. kod Kuca), da čovjek, htio ne htio, prolije suzu. Ako je mladić, žalost je veća. U nekim mjestima leleču i žene, dobre i otmene, kad rodbina dolazi na žalovanje. Najbliži, rodbina, stoji oko mrtvaca, a žene tužbalice tuže i nariču, nabrajaju slavna djela pokojnika.

Mrtvac se čuva cijelu noć, dođe cijelo selo, i tu se prepričava do zore. Ponekad čita sveštenik 12 jevanđelja, naravno, ko mu može platiti. U zoru opet se oglasi lelekom, kada se, kao i prije, ljudi udaraju pesnicama u glavu, a u nekim mjestima u grudi. (Arnauti nasjeckaju nokte i grebu se tako i po sljepočnicama, da im krv curi — u znak velike žalosti.) Ako je mladić — jedinac umro, onda se majka, sestra ogrebe i u prvašnje doba, šezdesetih godina, sestra je strigla (šišala) kosu — znak najveće žalosti. Ženska, koja znade,, počne da nariče:

Ja bik s vama govorila, braćo moja!

Neću s vama, nego s jadom, jadi moji!

0 moj striko, rodska diko, 1 premudri Solomune,

kuku mene! Ma i još bik govorila I braće bik pobrojila,

što nestaše Na bojnijem poljanama

o junaci! Đe se megdan dijelio, Đe se obraz svijetlio, Đe se sablje polomiše, Đe junaci popadoše,

ubojnici! Sve junaci pod barjakom,

kukaj sestro! Na rijeci Bregalici, Oko borja zelenoga, I kamenja studenoga,

i t. d. nabraja mu sve podvige i zasluge. Tužbalice se poštuju i svaki ih sluša, jer one opjevaju i slapčinu.

Običaji Л7

Kad već dođe vrijeme sprovoda, dođu sveštenici, mrtvaca polože u sanduk, opet oglase polazak lelekom — i sprovod se krene: prvo krst, koljivo, sveštenici, pijevci, pa kovčeg i narod. Opijelo se vrši u crkvi. Pokojnika polože u grob najbliža svojta, oproste se lelekom — i zatrpava se grob. Sa groblja ide svojta kući, sveštenik očita molitvu i zakrsti vodicu.

Zvanice — pokojnice iz okolnih sela isprate se, a često se i ugoste, ma da je to zabranjeno. Ljepšeg običaja nema nego u Crnoj Gori, jer, bez razlike, svak dođe na saučešće i iz najdaljeg sela, samo ako se pošalje poziv (poklisar).

Si. 2. Pogreb

Pokajanje je toliko uobičajeno, da, ako neko umre i u dalekom svijetu, rodbina njegovu smrt oglasi lelekom — i svak hita na izjavu saučešća, kao da je kod kuće umro. U potonje doba nastajava se, da se lelekanje izbaci, ali, badava, ne može se uspjeti — čak ni u varošima.

Ni najveći siromašak neće propustiti, a da Zadušne nedjelje (nedjelja bludnog sina) ne upali svijeću i ne iprekadi grobove svojih milih pokojnika.

U petak se naprave voštane svijeće, a neki još i koljivo (pa-nahiju). Za boljitak duše pokojnika starija čeljad (babe) u petak i ne jedu (jednoniče), samo da čistija u subotu pode u crkvu i upali

ZBORNIK ZA NAROD. ŽIVOT XXIX 12

178 Mićun M. Pavićević:

svijeće. Ko ne može poći u crkvu, taj upali svijeće prije sunca u kući, ali svakako mora se i u crkvi, gdje se i čitula odnese obavezno.

U subotu ujutro starije žene rano su u crkvi, gdje se i služi služba za upokoj mrtvih, pale se naročito svijeće, spominju se duše po redu. Svaka kuća nosi pun je (vino), prosforu sa čitulom, u kojoj su upisati pokojnici, a posebno i živi članovi porodice, koji se spomenu, i moli se Bog za njihov dug život. Među svijećama, koje se upale u kući, mora biti svijeća živih članova, kojima se pale svijeće za zdravlje. Pošto se otsluži služba, izađe sveštenik i prekađuje grobove, za koji trud i darivaju ga starije žene.

Si. 3. Zadušnice

Pobratimstvo

U potonje, doba rijetko se dvoje pobratime, jer je, kažu, van običaja, dok u prvašnje doba u vrijeme krvavih okršaja to je bilo na prvom mjestu, ne samo među sobom, nego čak i sa Turcima. Otuda je postao onaj pripjev: »O, Turčine, Bogom pobratime!«

Pobratimstvo se izvodi .оуако;: Dva mladića, koji žive u lju­bavi, te, da bi tu ljubav trajno zapečatili, riješe da se pobratime. To se učini u kući jednoga, gdje se pozove svojta i svećenik radi blago­slova. Sveštenik uzme iglu i ubode u; mali prst desne ruke jednoga mladića, da potječe krv, te i uhvati tri; kapi krvi u čašu sa vinom i ostavi na stranu, pa to isto učini i sa drugim mladićem. Uz molitvu

Običaji J 7,9

i blagoslov sveštenik dade čaše sa vinom i krvlju mladićima, koji do kapi iskape vino, jedan krv jednoga, drugi drugoga, pa se tri puta poljube, i sa time je obred svršen. Domaći iz obiju kuća dvojice pobratima kao i zvanice bogato se časte, piju, vesele se i pjevaju.

Pobratimi žive kao braća, polaze se, jedan drugom idu u djeverstvo kao braća — ukratko nema razlike više nego među braćom.

Pa i kod ženskih se dešava posestrinstvo, koji je obred isti — i međusobna ljubav i ophođenje, kako se samo željiti može.

Mobe

Dok su bile velike kućne zadruge, dotle su bile i mobe — seljak seljaku, išao je u pornoĆ u odradu i sređivanju poljskih radova. Danas je to rijetkost, ma da se viđa po nekoliko njih, gdje pođu besplatno da pomognu susjedu. Onaj domaćin, koji poziva , mobu,

.spremi se dobro hranom i pićem, kao ono na svadbi. Ništa se ne žali, samo da se pomagači ugoste. Ujutru doručak, dobar ručak i bogata .večera, poslije koje se pomalo i pjeva. Doručak i ručak obično je ; na njivi, dok večera kod kuće. Rakije ima dovoljno. Hrana je bogata, tako da ne smije ništa faliti, to bi bila sramota. Kad se dovrši na.pr. okopavanje kukuruza jednome, ide se u pomoć dragome, i tako uz pjesmu poslovi se neosjetno'svršavaju.

Umir

Dešava se često puta, poglavito po selima, da ljudi (komšije) .•zbog' kakve sitnice mjesecima pa i godinu dana ne govore, ne opće i ne polaze se. Naravno, to je. neprijatno i čisto nemoguće biti u »ratü« sa komšijom, bratom i rođakom, kad im se djeca zajedno igraju, zavađaju, kad im se stoka miješa, pa i starija čeljad i kućne strješine razminuju se i ni »pomoz Bog!« Uviđavniji ljudi zauzmu se i nastoje, da se zavađeni na svaki način pomire, i obično izbere se koji blagi dan — a najčešće Božić. Kad se komšije polaze, ljudi

•pođu kod zavađenih te i jednu i drugu stranu sklone na umir. Ljudi iz drugog brastva uzmu onoga, koji je uvrijedio komšiju, brata, rođaka, i uvedu u kući, da se izmire., Ovaj uzme bocu vina te u društvu sa zdravicom ulazi u kuću, čestita fiožić, stakne badnjak, izljubi se sa domaćinom i starijima — i time je sve svršeno. Domaćin, koji je umir primio, vrati mu posjetu sa bocom vina, izljubi se sa ukućanima — i od zavade nema ni pomena, žive kao prije u ljubavi.

i 8 o Mićun M. Pavićević

Drukčije biva, ako je posrijedi ubistvo — pala krv. Tu je umir daleko teži i skopčan sa velikim troškovima, jer posreduju glavari i viđeniji ljudi iz drugih brastava u plemenu. To su t. zv. »vražde«, za koje se brastvo, koje je krv dužilo (krvnik), spremi i označi dan izmirenja. Kad je i druga strana pristala, onda se i pri­stupa samom aktu umira.

Glavari plemenski, pa i iz okolnih plemena pozovu se viđeniji ljudi na sastanak, na koji dođu obi je strane: ubica i rodbina ubijenoga. Prvo izađu žene sa djecom na rukama od brastva (roda) ubice i ponizno idu kod rodbine poginuloga, govoreći: »Kume, primi Boga i sv. Jovana!« Ako rodbina primi kumstvo, onda ubivalac uzme pušku (krvnicu) o vratu i pognute glave ide rodbini poginuloga, obično najbližemu (ocu ili bratu), i kad dođe pred njega, klekne i čeka. Ovaj ga podigne, smakne mu pušku sa vrata i poljubi se sa njim. Kad su se izljubili, onda izađe onoliko ljudi iz brastva pogi­nuloga, koliko je djece izneseno, prime kumstvo — i umir je svršen. Radosna i jedna i druga strana, počnu se razgovarati i ljubiti, a glavari ustanu, vijećaju (kmetuju), koliko ubica ima platiti za krv.

Po starom običaju cijena je bila: stotinu trideset i tri talira i po, jedan gram i po i jednu paru i po. Stranka (glavari), koja zastupa krvnika, da zalogu, dok on donese cio novac. Glavari, kad uzmu novac, ono pola pare presijeku i jednu polovinu dadu krvniku, a drugu najbližemu poginuloga, kao i cio novac, da je para prekinuta i mir utvrđen i krv plaćena. Za višu sigurnost na istom se mjestu sa potpisima stranaka i ovjerom — napiše i »setencija« (pismo) utvrđenog umira, na kojoj svi iglavari metnu mohure (pečate). Pošto se setencija potpiše, rođak ubijenoga zove krvnika te mu vrati nešto para, a katkada i polovicu, pa i sve, koje on primi (krvnik), ali opet dariva kume i ne nosi ih kući.

Kad je sve ovo svršeno, onda se sijeda za bogatu trpezu, koju spremi übivalac i njegova (rodbina, nastaje veselje, jer niko nema da traži ništa od krvnika.

Ako je više krvi bilo sa jedne i druge strane, onda se prebiva glava za glavu, a potonja ucijeni — ako je odviše, inače se izramna i pomijeri i napiše setencija.