Glavna > Biblioteka > Bez indeksa > Lelejska Gora

Mihajlo Lali

Lelejska gora

MAGLA

Malo prije bile su tu livade, divljake i bunje oko puteljaka. S one strane doline, ako se dobro sjeam, irila se visoravan s jarugama. Sad je sve drukije: magla legla preko ruevina, rastae ih polagano i uporno u tiini. Od zelenila i vrstine ostale su samo nejasne uspomene one se gube kao u snu, ili plivaju na talasima i pojavljuju se na drugim mjestima da me iznenade. ini mi se da to i jeste san, samo produen neto drukije nego obino. Ponekad se ukae neka stijena maglom napadnut i preoblien ostatak ve potopljene obale. Ne znam ni je li to stijena, ili je pramen magle izmeu dvije puketine koje same zarastaju im se dodirnu. Zatim zadugo nema nieg, samo mi, bez sjenki, neujni, ronimo u to rasplinuto, u to to lii na tijesto a u stvari je bljutava blagost bez dna i bez neba.

Ne znam pravo gdje smo i neu da mislim o tome. Neka misli Vasilj on je to navaljivao da poemo preko avolje esme. Ili neka misli Ivan Vidri ako hoe njegova je dunost da o svemu misli, a meni je dobro i ovako. Lutam, i jedva ih nazirem kako jedan za drugim teturaju kroz peine od pramenja vijugavim hodnikom koji se stalno penje; uzalud se penje, a zato ponekad poinje da se sputa. To je kao da se otvaraju vrata podzemnih dvorana i tajanstveni svjetovi iz matanja koja su se obnovila i obistinila. Kad bi moglo da se sasvim vratim tim stvarima i onom stvaranju iz niega i bez cilja, ja bih mu se vrlo rado prepustio. Ima u tome neke udne slasti iji neprekidan nagovjetaj povremeno osjeam, kao amor tamnih doziva, negdje sasvim blizu. Htio bih da ga naem, a ne znam kako izmie mi kroz neke pore, izmakao je ve.

Umjesto toga, kao u snu kad se iznenada izmijeni prizor kad potri za leptirom a suoi se s avolom prepoznajem sebe kakav jesam, skoro pravog: brada, valjiv, kost i koa, omraeno neto, gonjeno, uspomene na neke mrtve i uz to samo gomila dronjaka ... Ispod pazuha me mui uga ona se lagano iri s rebra na rebro i dube. Jedna zakrpa me vazdan zavitlava: lapara mi niz stegno i ponekad se uje, sasvim se nejasno uje kao neto to se kree u daljini. Nekad je daleko, a nekad se priblii i izgleda kao koraci kao da se zadihan neko privlai da opali iznenada i bez promaaja. Dvaput me tako prevarila, trei put nee. Noem sam je otkinuo i gledam je mrtva stvar, nijema sasvim, a svejedno udna: kao da sam je s nepoznatog, ili s mrtvaca otkinuo, zatim kao da mi je sama dola i neku nejasnu poruku mi kroz tu maglu donijela.

Gledam je i sjeam se Kutrimove peine i gomile gdje su Fatu Kutrimovu kamenovali. Veliki je vjetar urlao oko peine kao da ala ali dovikuje A-a-a kuje kuetrim bez prestanka. Niko Sajkov je izlazio da osmotri, donosio drva za vatru i opet odlazio da straari. Bio sam se pokrio ebetom do pasa, skinuo sam akire da ih Anja okrpi, gledao sam kako Anja para avove neije stare kabanice da ba ovu ovdje zakrpu iz nje izvue. Usne su joj bile stisnute zbog onih gnjida i vaaka, ali ona nita nije kazala. Nije usta otvarala, bila je ve navikla, a ja sam se svejedno stidio i kroz stid mislio: ima li neeg izmeu Nika i Anje, kad su tako esto sami, i je li to ljubav? ... Jeste ljubav, mislio sam, i sasvim je zagrcnuta jer to je ono gluvonijemo udovite to se zove prva ljubav i to ne zna ta e sa sobom.

ta si stao, Lado, pita me Vasilj i ruga se: ita li to?

Oslobaam se prolosti, i bacih zakrpu u maglu.

Nemoj, ne budi lud! Nee ti nita ostati kad se sasvim oslobodi, a ne valja da ide go.

Ostae mi uga i brada, a to nije go.

Ima se ime pohvaliti.

Ima li ti neto bolje?

On je uobraavao da ima, bi mu krivo kad vidje da ba nema. Ree da bi bolje bilo da zaveem, ja ga podsjetih da je on prvi poeo i da obino prvi poinje. Lice mu se iskrivi i poe da lii na blijedi mjehur u magli. Tei sam mu, ree, nego Talijani. Tei je on meni, rekoh mu, nego Talijani i etnici zajedno od njih mogu da pobjegnem bar donekle, a od njega ne. Pa to onda idemo zajedno, upita on, zar ne bismo mogli da se rastanemo... U stvari njega zabrinjava neto drugo, ili je dremovan pa vikom, na silu, hoe da se probudi. I kod mene je neto slino htio bih bar da se ujem, kad sam ve nevidljiv postao. Potreban nam je, izgleda, neki dokaz, neto kao ogledalo, da sami sebe uvjerimo da smo jo ivi. Jeste, ivi smo i sposobni smo ako ne za drugo, bar za svau. I tek to smo osjetili slast te svae u magli, a Ivan Vidri poe da je gasi:

Neka toga, de! ta se stalno rogljate?

Mi se ne rogljamo, ree Vasilj. Razgovaramo, ljudi smo ivi ne moe se sve utke.

Jeste, okrenuh se i ja protiv Ivana, samo ti moe utke.

to ne naete neto drugo za razgovor, ree Ivan.

Ti nam odredi temu, podsmjehnu se Vasilj.

I propii teze, dodadoh ja, zajedno sa strunim miljenjima.

Bolje je da se svaamo nego o gladi da priamo, i o zapadnom frontu.

A ba je danas zgodno za putovanje, mirno ree Ivan.

Zar je ovo dan, zaudi se Vasilj. Nije, nema danas, ovo je maglas!

Ivan uti i odmie da prikrije smijeh koji mu je iskrivio lice. Suzbili smo ga, ali on to ne osjea. Sav je srean, ini mi se, to nas je sloio protiv sebe. To je: prirodno, jer on se iznenada naao u svojoj sredini i materiji potopljen u nju preko glave. Uvijek sam nasluivao da on nije kao Vasilj i ja nije povrinsko bie huke i sujete. Njemu ne treba ogledalo, ne ni odjek, ni vika zna on i bez toga da postoji, i ta hoe i kako e to postii. Dubok je, pa ak i kad ne zna zna da e znati, i ne predomilja se nego polako radi. To je jedan od onih to u tami i dubini dugo mijese neku trajnost koja e iznenaditi otkud i kako se stvori. Nekad zaista ispadne trajna; drugi put, kad ne uspije oni strpljivo mijese opet, od istog ili od drugog tijesta, kao da nita nije bilo: drugi ustanak, pa trei, pa etvrti nikad kraja ...

Jedna jela, oborena nekad davno, izgriena vremenom, bjelasa se u raspadanju kao oglodan kostur morske nemani. Naokolo su borovnjaci, u njihove se ilave spletove propada do koljena. Ne miriu, nikakav se miris ne osjea, samo blatnjav potmuli zadah magle. Ima grana, izmeu njih se naziru male smre pretvorene u aveti. Dugo, neodluno svitanje bez jutra i bez dana, zakrljalo, poelo je najzad da se pokajniki povlai i smrkava. Jedna nepredviena uma, ne znam ni otkud uma, iznenada nas opkoljava krivim sabljurinama grana. U tami se staza izgubi, a druga se namjesto nje ne pojavi to je kao da nam se posljednji fenjer ugasio. Sjeli smo na smreve ile, uz stablo iju nevidljivu krunu u visini osjeamo samo po tome to iz magle iscjeuje kine kapi. Miris smole, razmekan i izmijenjen, doe odnekud kao pria o neem nejasnom, nepovratnom, to je nekad lijepo bilo.

Vasilj je dovukao suve grane da naloi vatru. Za njega je veliko uivanje kad moe uz vatru da pripee tabane i pripali cigaretu aronm s ognjita. Meni je dovoljno samo da gledam vatru, ona je kao neto ivo jedina iva snaga koja nam je jo uvijek ostala vjerna i samo dimom moe da nas izda. Danas nek gori, dim se nee vidjeti. Ve puckara sluti opet na bitku i plamenovi iskau jedan za drugim: male crvene vjeverice propinju se i premeu jedna preko druge. ire se novi mirisi jedni iz kora a drugi iz sranica. Jedan drugi svijet stvara se u isto vrijeme: gore je aav krov, meso se pod krovom sui, sa strane su brvna s mahovinom izmeu balvana. Sve se tako popravlja udesnim bojama vatre, ak i pokojna prolost. Moda i nijesmo sve anse izgubili, nego je to samo privremeni izgled prikupiemo ostatke, oivjeemo ih; gdje je sad jedan ili dvojica bie itava desetina.

Opazio je Ivan neto u blizini gura me laktom i glavom pokazuje na desnu stranu. Smjeka se nije nita opasno. Okrenuh se: jedan zec ui, i gleda nas, i apicom trlja oi da bolje vidi. Nije sasvim siguran ta smo prijatelji ili ne. Nije stari zec, jo on ne poznaje svijet. Doe mi da ga pomilujem po glavi, odavno nikog nijesam pomilovao ali on bi se od toga uplaio. Vie volim da ga ovako gledam: ima drhtavu njukicu kojom pokuava da neto pita i sazna o blinjima. Oevidno se udi, jer sve ga ivo progoni, a odjednom je naiao na neke to ne laju i ne tre za njim. ta su oni? ... Vasilj osjeti da se pojavilo neto novo i osjeti s koje je strane. Drao je puku preko koljena, malo je pomjeri i opali. Grunu mukli pucanj i ugui se bez odjeka, u magli se rasu pahuljica sive dlake.

to ga otjera, pita Ivan.

Njuka mi tu kao pijun.

to ne pusti Lada, on bi ga pogodio.

Zar bi? Imao je vremena, pa to nije?

Ne valja to si tako brz, pokvari stvar.

Takav sam po prirodi, uzalud pria.

Sad bismo imali ruak, a ovako ga nema. Treba da idemo.

Treba, jer pucanj nas je otkrio ako ima nekog u blizini. Moda ima vazda alju u ume neke to ih zovu letee desetine. Stalno nalaze neka strana imena za te svoje desetine to su od nas nauili. Skanjujemo se neko vrijeme ba nam je lijepo bilo pod tom jelom pored vatre. Ivan rastavlja ugarke i zavlai ih u zemlju da se ugase. Piti arovlje, ljutim dimom se brani i sveti. To nas najzad otjera. Napipali smo neku brazdu to lii na stazu, tim idemo. Svjetlost je nejednaka: na proplancima izgleda da poinje svitanje, a poslije se opet smrkava. Ve dugo idemo koliko proplanaka, toliko dana. Izronili smo najzad na goletiju slinu onoj oko avolje sofre. Neko vrijeme mi se ini da je to s lijeve strane; Vasilj, naprotiv, vue desno. Jedna stijena izraste da mi dokae kako je on u pravu, ali onda vidjeh da je i ta stijena od magle i mate. Nema one esme, ne uje se nigdje blizu, put skree uz brdo nije to ...

Ne znam gdje sam, ali to mi nije neobino. Kad se ovjek udrui s Ivanom, uz njega naui da uti i kad ne zna gdje je. Uvijek se negdje izae na neki put ili na rijeku. Sad je brdo. Ne prepoznajem koje je, samo pamtim dugo traje. ini mi se da je to neka uska greda koja se pruila u veliki beskraj van zemlje i njenog vazdunog omotaa. Ba da vidimo! Ako izlazi van zemlje, onda tamo vie nee biti ni magle. Lijepo bi bilo kad bi tako bilo kad stignemo do kraja grede, ispruiemo se na suncu. To tamo mora da lii na neki visoki balkon, ili na ardak ni na nebu ni na zemlji, s kojeg moe da se gleda kako magla grize zemlju prekrivenu okupacijama, potjerama, zasjedama, svaim. Fino bismo se ispruili da pljuckamo na sve to nek nas oni dolje uzalud ucjenjuju i trae. Glad bi nas muila i dalje, ali nama to ne bi bilo vano na suncu glad nije tako muna kao u magli.

Najzad i toj gredi doe kraj: jedna glavica, krastava od kamenja, drugo nita. Vasilj bi htio i dalje da se penje, a nema kud. I ja bih htio, ali Ivan nee.

Dolje, kae on Vasilju. ta se misli?

Ne ide mi se dolje, ree Vasilj. Dojadilo mi je sve to dolje.

Ti, ini mi se, ne zna gdje smo?

Ne. A ti zna li bolje?

Trebalo je da to ranije kae.

Zar bi se od toga neto poboljalo? Ne vjerujem.

Saekali bismo dok proe magla.

Dosadilo je i ekanje. Stalno ima neto da se eka. Ne mogu, neu da sjedim i da ekam samo zato to ne znam gdje sam. Ni Njemci ne znaju, pa ne ekaju. Ko je taj to zna pod ovim pokvarenim nebom?

Tako istutnjio se. Ivan slegnu ramenom i poe dalje. Pooh i ja. Mora da se ide i kad se ne zna kud. Svi tako idu niko ne zna i niko nema vremena da eka dok sazna. Ako eka izgubio bi volju, ili bi ga neka ra spopala i izjela i samo bi mu kostur ostavila da se bjelasa jo neko vrijeme u magli. Ponekad se otkotrlja kamen ispod nas. Sad vie i ne pazimo na to. Svejedno nam je. Ima trenutaka kad je i Ivanu Vidriu svejedno, pa iako on to ne govori. Uostalom, to ba nije opasno: gore nema nikog, a oni dolje pobjei e ili poginuti. Opasno je samo ako zalutamo u neki drugi kraj; tamo, i kad bi nam neko pokazao pravi put, mi ne bismo mogli da mu vjerujemo jer ne znamo za koju stranu navija. Sve je tako vraki podijeljeno, gdje god poe podijeljeno je, pa i jedna i druga strana gomilaju varku na varku da se vie ni avo ne bi snaao.

Strmina se ublaila otkotrljano kamenje pred nama brzo se smiruje. Ima i bunja primjeujemo ga tek kad zagazimo u njegov gusti opasan za oi. Spustili smo se u plitku dolinu, ili bar u neto to izgleda tako. Izgleda i da je ograena kamenjarima, a nije kud god krene, prohodno je i ravno, meko, maglom nagrieno. Potok, iji izvor mora da je negdje blizu hui i graji i sapuna kamenje uz put, a onda odjednom nestaje o kazanu ponora. Moda on i nema izvora, pomislih, od same se magle stvara sve to magla dirne svojim pipcima, u vodu se pretvara i tee, i odlazi. Umili smo se iznad ponora i obrisali se rukavima, a ni to nita ne pomae nee da svane, ni da se sasvim smrkne, sve isto ostaje. Lagano se gegamo, jedva jedan drugog naziremo. Tako je bolje to manje pree, manje e zalutati. No e skoro, a sjutra nek bude ta bude.

Osjea se puteljak pod nogama i ravno je, ravno i rasplinuto, i skoro da nije neugodno. Navikli smo se, izgleda, i Vasilj je navikao zato uti. Odjednom se sagnuo, vadi neto ispod magle i gleda ga.

Evo smo stigli na ono mjesto, ree.

Koje mjesto, upita Ivan.

Ovo je tvoje, Lado. Tvoje je bilo.

ta moje? Otkud moje? Ne moe da bude moje.

Pogledaj, pa priaj! Zar nije?

Prinio mi je pred oi zakrpu iz Kutrimove peine i zajedno s njom sve one uspomene na Nika Sajkova i na Anju, kad sam se pitao hoe li Nika uhvatiti kao Kutrima i hoe li Anju zasuti kamenjem kao Fatu. Otkud to tu? Svijest mi se stijesnila od magle; krene da se probudi, pa ne moe. Gledam stvarno je zakrpa. Ona ista je, nema sumnje. Pomislih da ju je neka tiurina podigla i prenijela i spustila tu ispred nas. Moda je to neka aljiva tiurina, neka buljina koja poznaje knjige sudbine. Ili je neka vradbina, ili avo bi znao ta skoro mi se glava zavrtje od izmiljenih mogunosti. Ni Ivan ne vjeruje gleda zakrpu i pipa je kao nevjerni Toma ranu. Po ivicama je ostalo iskidanog konca debeo vuneni konac to ga je Anja s mukom udjenula u iglene ui po njemu on utvruje istovjetnost.

Ono ste se ovdje svaali, ree Ivan.

Jeste, ovdje, ree Vasilj.

Oko uge ste se svaali, ili neto tako.

Oko prolosti htio je da se oslobaa.

A vidi kakva je ponekad prolost!

Kakva? Misli vraa se?

Saeka ljude kraj puta i prisili ih da isprave pogrean raun.

Sad znamo gdje smo, a i to neto vrijedi. Treba da produimo, ali suton je i magla se zgusnula. Vidjelice uskoro nee biti. Nema vie ni ruevina biveg svijeta, ni uspomena na vrstinu i zelenilu. One peine od pramenja povezale su se i slile u jedno, u mekotu i titanje pratijesta. I ta magla ini mi se da ve odavno nije magla nego neka siva vatra bez toplote, zaguena svojim dimom. Sve to je bilo, prolo, ili to tek treba da doe, razmekalo se i rastopilo na toj vatri, krka se na njoj i mijea se s njenim dimom. U njemu su se rasplinule podzemne dvorane i svjetovi iz matanja, i sve to je liilo na san ili stvarnost. Ostalo je samo upljikavo hladno neto, umijeeno od vremena i prostora materijal za nestvoreno ljulja se u toj ogromnoj kolijevci.

KATUN JABLAN S ESMOM I EVOJKOM

Jedna sjenka, drukija od drugih, pojavila se negdje u vazduhu ili na zemlji. Nejasna je kao obino, drmnula me zlom slutnjom i iezla. Stadoh da odredim ta je i odakle gledam, a ne mogu da pogodim ime me to ohladila. To mi se ba ne svia: umjesto da se vremenom naviknem ja nazirem stvari kojih nema i sve ee sretam ono to neki zovu predosjeanjem, a to je u stvari nejasan strah probudeo nerazgovijetnim dostavama ula. Ono to je sad probudilo strepnju u meni, ostavilo je neto traga u uspomenama koje je uzburkalo; idem za njima nekud unazad, stalno unazad, i stiem do djetinjstva: snijeg dolinu stijesnio, oblaci je pritisnuli, muklo huji rijeka preko kamenja, ue stare vrbe pored rijeke u mutna jutra slina sutonima.

Dolinom su se tih jutara odigravali veliki sabori nekih pseih stranaka ili vjera. Rundovi ovarski iz planinskih zaselaka, navikli da se kolju s vukovima, krupni kao junad, brzi i strani, dolazili su da uspostave pravu vjeru i da podave jeretike iz nizine. Oni su svoje propovijedi poinjali velianstvenim basovima, krupno i razgovijetno: hum, grum, grumbum u ime Boga, cara i zakona. Grijesi dolinske sekte, koje su nabrajali, teki i sve tei, najzad bi ih sasvim razgnjevili. Tada bi se skupili u kovitlac i poinjali klanje. Njihovi protivnici, ve unaprijed zastraeni sudbinom koja ih eka, moljakali su drhtavim glasovima i putali prodoram cvile koji se brzo pretvarao u umirue jecaje. Po onome to se uje izgledalo je da jai slabijima gule koe, pregrizaju vratove i kidaju crijeva na komade.

Vrane su bjeale s mjesta na mjesto i sklanjale se po ogoljeloj johovini, sputale su se samo na visoke grane gdje psi odozdo ne mogu da ih domae, pa su i odatle esto morale da bjee. Ljudi prolaahu na konjima, s vikom, stravljeni, razmahujui toljagama da se odbrane. Oni to nemaju konja, nijesu se usuivali da idu sami skupljali bi se po tri i vie da se zajedniki brane. inilo mi se da sve strahuje od pseih vrtloga to se brzo premjetaju, i da je najvanije na svijetu nai neki siguran nain da se ivot sauva od te napasti. Ja sam znao jedan jedini nain: da se ne izlazi iz kue! Ali, kao za inat, trebalo je ba tada da se ide u kolu preko mosta, pa pored groblja i ja sam po svu no strahovao kako u sam, bez konja i bez drutva, da proem kroz taj pokolj gdje eree sve to je neja.

Jedan hrapav glas, vie odjek nego glas, doprije negdje odozdo i prekide mi lanac sjeanja. To je negdje ispod brda lanuo mrzovoljan pas, a odjek mu odgovorio. Ona sjenka, upravo strepnja to je prati, pokua da umakne prije nego sam je prepoznao. Nije umakla, suoio sam ih i znam to je to. Sve mi je jasno, ali je neto zebnje jo ostalo. Sad to vie nije strah od pasa, nego gdje su psi, tamo i ljudi ima. Zamorni su susreti s ljudima, ovjek pri tom mora brzo da se snalazi. Pazi da te ne prevare u razgovoru, da unaprijed pogodi kojoj strani pripadaju i ta se skriva iza lai to ih priaju, da im nikako ne otkrije neto vano, da lukavstvom ne dokue ko si i kud e. To je uvijek teko, a ponekad ne uspijeva i pored najbolje pripreme. Poslije tih razgovora sam sebi liim na psa koji se hrabro klao i jedva se, s ranama, iv izvukao.

Od magle su ostali dugi repovi nad prodolima. Oni lie na ostatke reereene hobotnice: iskidani su a svi ivi, slijepi su a uporno se trae, napreu se i razvlae da se ponovo nau i sastave. Neki se od razvlaenja istanje i skoro providni postaju, kroz utrobe im se ume zazelene i pojave se proplanci s ogorelim panjevima. Od njihovog grenja izgleda da se planina gri i talasa izrone glavice i strmine i rebrasti crtei po livadama gdje su nekad otkosi bili; usprave se stijene obasjane suncem, osmjehnu se ili iskeze, pa opet potonu. To je kao da se u mukama raa svijet udan neki svijet u kojem se, usred novih, pojavljuju i neki poznati predjeli. Sve je neizvjesno osim opasnosti, a ba ona se vjeto krije ne samo u nepoznatom, nego esto i u onom to izgleda da je poznato.

Katuni, oni to nijesu u jesen zapaljeni, esto su prazni. Lopurje je brzo obraslo nagnojenu zemlju torova, kolibe su oronule po tome izgleda da su ve godinama naputene. Takav je rat sve pod njim brzo stari i propada. Ako se vidi gdje koja koliba nad kojom se die dim nee biti da je to koliba nekog naeg prijatelja. Vlast je dobro pazila kome e i zato dati dozvolu za izdig u planinu. Ponekad je dozvolila da izdigne i neko od onih to su nai bili, ali to je uinjeno s namjerom da nas tamo primame i ulove. Jedni znaju zato su im date dozvole i staraju se da opravdaju povjerenje; drugi se dovijaju i obeavaju i odlau iz dana u dan. Ima i nekih to ne znaju, to nee ni da misle zato su im date dozvole ini im se da je to obina stvar otkad pamte izdizali su na ljetnju ispau.

Najzad smo stigli do katuna Jablan, u predjele Veljka Pleovia. Treba da naemo Veljka, a ne znamo kako. Izdaleka on vidi samo ljude s pukama. Ne oekuje nas i nema nikakvih znakova po kojima e poznati da smo to mi a ne oni od kojih se sklanja. Ako dozivamo bog zna koga emo dozvati. Samo srea moe pomoi da sluajno naiemo na njega, ali srea nam je odavno otkazala saradnju. Stojimo i nita ne poinjemo. Prostrane su se livade rairile izmeu dviju uma dugo bi bilo da ih zaobilazimo, a opasno je da na otkriveni prostor izaemo. Tu je negdje blizu esma uje se kako prska. Katun je na padini iznad esme. Poslae me da osmatram: kad ne bude nikog na esmi, proi emo ispod padine i moda nas nee opaziti. Dvoje djece su kod esme, prskaju se vodom iz korita, nikad da im to dosadi. Najzad se potukoe i pooe.

Htio sam ve da dam znak za polazak, kad stie djevojka s dvije truglje. Strano je kako lijepa moe da bude djevojka, naroito za ovjeka koji dugo ne via djevojaka. ini mi se da i drvee, da i brda vide kako je lijepa jedno od njih je ispruilo vrat, iskrivilo zatubastu glavu, zakiljilo oima da je bolje vidi. Tako stoji i zaueno zuri u nju. Ona je odloila posue i osvrnula se da vidi ima li koga naokolo ovih godina se svi plae i osvru ima li koga naokolo. Ne vidje me, podie pletenu suknju iznad koljena i pusti da joj slap s esme oblije preplanule listove. Odbija se voda, bljete kaplje pune sunca i postaju mala sunca to igrajo oko nje. Zagledao sam se u to udo i nekoliko trenutaka nijesam znao ni da postojim. Tada osjetih da sam poao; idem, i pribliavam se, i treba brzo da izmislim neto ime se poinje razgovor. Ona se prenu i poblijedje.

Ne boj se, rekoh. Ne jedem ja ivu eljad. Kako si?

Promrmljala je neku kletvu i pokazala bijele zube. Bulji sa strahom u moju bradu, zatim u kapu i kokardu s ukrtenim kostima, najzad spusti pogled na veliki no to ga vuem na kaiu. Za trenutak se oveselih: koliko je ona lijepa, toliko sam ja straan i besmisleno nakinuren! To se pobija jedno drugim ravnotea je uspostavljena.

Ima li ovuda koji repezan da se krijucka, upitah je.

Repezan, ponovi ona. Ne znam ta ti je to.

Repezan je partizan. Ima li ih ovuda?

Nema. Partizani vie ne postoje.

Jesi li sigurna da ne postoje?

Tako vai kau. Bili su neki partizani, poli su za Bosnu.

Znam. A Veljko Pleovi nije poao. Krijete ga, uvate ga za sjeme. Ovdje neko njega hrani, znamo mi to. Ali ja u ga svejedno nai. Ovim noem, vidi, zaklau ga!

Ona me stravljeno pogleda, zatim spusti oi. Pogled joj se zaustavi na mojim dronjcima i zakrpama kojima se kraja ne zna. Zastidjeh se osvetila mi se time.

Imam ja nove akire kod kue, rekoh. Ovo mi je za po gori, za ove stvari. Drukije mi ne bi vjerovali i ne bih mogao da im se primaknem. Nego kad e ti da se udaje, djevojko?

Lako je za to, ree ona i stavi truglju da se nalije.

Nije ba lako. Rat je, gine se nema ekanja.

Ne brini ti za to, ree ona i stavi drugu truglju pod esmu.

Sluaj: dopada mi se! ... Oi su ti valjaju tri careva grada. A, bogami i noge! Kako bi bilo da se uzmemo? Hoe li?

Ona pokupi truglje i potra, zatim se okrenu:

Ne, s tom bradom da si jedini na svijetu!

Mogu ja bradu da obrijem, viknuh. Obrijao bih ja za tvoju ef da je od zlata. Evo sad u je obrijati ako hoe. Stani, da vidi!

To bih i uinio bez razmiljanja, ali ona nije htjela da se okrene. Otrala je prema katunu, a voda iz trugalja prskala je za njom po travi oko puta. Pourismo i mi da proemo prije nego stigne da digne uzbunu. U umi smo sjeli da odahnemo. ekam kad e Ivan poeti da mi dri lekciju, i Vasilj da mu pomae, a oni ute. Umorni su, zato ute. Kroz grane se vidi katun Jablan etiri kolibe, petoj je krov razvaljen, torovi i teleari oko njih. Djeca, ono dvoje i jo dvoje drugih, igraju se partizana i etnika: Bum-bum! Opkoljeni ste, predajte se! Ne ginite uzalud, ivi se ne predajemo! Najzad je Ivan prikupio dah i pita me: ta mi bi da se javljam djevojci kod esme? ... Zbilja, ta mi bi, pitam se i ja, ali to nije kajanje. Naprotiv, divim se sam sebi i steem ruku sam sebi da estitam: kako sam se usudio da za trenutak zavirim u jedan drugi svijet i ivot.

Opet bih to ponovio kad bi se moglo. Ispod oka vrebam kad e iz neke od tih koliba izai djevojka da je vidim jo jedanput. Ne znam joj ni ime, ne znam ni kako u ga doznati. Ona je dotle bila negdje u umi pojavi se puteljkom s naramkom lisnatih grana za telad. Telear je iza kolibe, iza one najvee, pokrivene lubom preko dasaka. To je gazdinska koliba, a djevojka ne izgleda kao gazdina erka. Ne bi bila plaljiva da joj je gazda otac; bie da je tek neka svojta pribila se tu kod tetke dok proe zla godina. Mora da su strogi prema njoj: tek to je vodu donijela, odmah su je poslali za hranu teladima. Moda nijesu ni opazili kako je uplaena prosto se ljudi naviknu da im neko obavlja poslove, toliko se naviknu da ga vie i ne opaaju. Eno ue. Zbogom, mala!

Prilino smo se odmorili. Vasilj i Ivan se nagaaju kud da poemo. Ja utim svejedno mi je. Iza drveta se pojavi Veljko Pleovi neujno kao u snu. Lice mu je rumeno, obrazi okrugli, na glavi mu je kapa od zeje koe. Mora da nas je dugo posmatrao i ekao zgodan trenutak da nas iznenadi.

Dobro doli, ree. Izgledate kao ergai.

A ti kao ciribaa, osveti mu se Vasilj.

Smetaju vam puke, ree on. Da nije njih, mislilo bi se da ste prosjaci. Svako bi se saalio da vam prui asu kopriva. Kako si nas nanjuio, upita Ivan.

pijunaa, drue, vazda doznam kad neko naie u moju dravu.

Kad ima dravu, ree Ivan, ima li ta za jelo? On se ne zbuni kao to smo oekivali: Nai e se, ree.

Poveo nas je kroz umu, pored peina s podzemnim glasovima. Uzgred se hvali peinama kao da ih je on sam napravio. Jedna je prostrana, kae, eta bi mogla u nju da se skloni. Vjerovatno bi mogla, ali mi odavno nemamo ete. I druga peina je zgodna ulaz joj je sakriven izmeu dva buna koje treba razgrnuti. Ima jo desetak tih peina uplaih se da e sve redom htjeti da nam pokae. Sreom, on ih zaboravi. Izali smo na uku: katun, livade i svi puteljci naokolo vide se odatle kao na dlanu. Iz jednog stabla, iju je upljinu pokrio lisnatom granom, izvue Veljko torbu s hljebom i sir zamotan u lopurove listove. Pravi hljeb! Ima u njemu neto zelja, ali vie je od brana. Ivan Vidri ga opipa dlanovima da se uvjeri; Vasilj ga pomirisa od elje. Izvukao sam no da ga sijeem, a Veljko ree:

Je li to taj no to prijeti da kolje njime?

To ti je kazala ona cura, rekoh. Ono li ti je pijunaa?

Jeste. Maga! Uplaio si je, avo te odnio s noem!

Zgodna ti je Maga, preporuie me.

Mogu, imam ih dosta. U tri katuna naokolo sve su mi roaci, roake i kume svakojake.

Zato ti je crven vrat, ree Vasilj. Uilio si se kao hrastovina.

Stvarno, ima neeg od hrastova kod Veljka. Zglobovi su mu kao vorovi i ima ih vie nego ostali ljudi. Plei su mu iroke, a ruke tanke, male, skoro djeje; ali te ruke, kad neto zgrabe, kao da su od gvoa lome. Tijelo mu je vrsto, i sporo, i ravnoduno prema svemu kao da spoljne opasnosti uopte ne postoje. To je neto uroeno kod svih Pleovia jer, pored svih mjeavina, kod njih jo traju neke posebne tjelesne oznake. ak i duevne: izgledaju poteni i kad im se to ne isplati; prevario bi se ovjek ako bi pomislio da oni drukije ne znaju kad se ukae potreba, umiju i oni da preokrenu. Odive su im na cijeni raaju zdravu i lijepu djecu zato Pleovii uvijek imaju bogatih i uticajnih prijatelja.

Zasnovaemo gore bazu, kae Ivan. Da se zna gdje smo.

Bolje da se ne zna, ree Veljko.

uvaemo da se ne zna, a poslije e i ti doi kod nas.

Ne bih rekao da vam je menza sjajna.

Tvoja je, sigurno, bolja.

Pa to onda da dolazim? Da je vie gladnih.

Imamo radio, sluaemo vijesti.

Vijesti, i kad su dobre od njih se ne ivi.

Ima ti neku udovicu ovdje, kae Vasilj, zato ti se ne ide.. Ne bih ni ja da sam na tvom mjestu.

Veljko se smije, znai ima. Nije vano je li udovica, glavno je da je ena. Skoro bih mogao da ga mrzim od zavisti, jer on eto ima ono to za mene postoji samo u snovima. Ivan je ipak navalio da mu dokae kako je bolje u drutvu nego sam. Ivanu je to navika, otkad ga pamtim on ubjeuje ljude u ono to im se nee. ujem kako se Veljko odupire kao ostrvo koje je samo sebi dovoljno, ali to mu je uzalud. Kad Ivan neto naumi, onda tu ne pomae otpor; ne pomau ni razlozi, jer on ih napada kao kia i dosada istovremeno. Okrenuo sam se da ne sluam tu sitnu kiu koja, kap po kap, kamen dube. Gledam katun pustili su telad da se igraju. Sve neka smea telad lie na srne a igraju se kao leptirovi: krenu sva zajedno na isto stranu, pa iznenada zaokrenu. Ona djevojka, Maga, ne pojavljuje se vie. Kao namjerno, kao da zna da je vrebam, nee da se pojavi. Naslonih glavu na kamen, iznenadiu je poslije, kad bude sigurna da je ne gledam ...

Odjednom ne znam je li to u snu ili na javi doe mi udna misao: Ona nije Maga nego Vidra! Zaudih se kako se to nijesam prije sjetio. Zbog neeg sam uobraavao da je Vidra poginula, a eto nije! Izlijeili su je u onoj bolnici, u Opinskoj bolnici ispod Zvjezdare, a poslije je dola preko partizanskih veza i tu se sklonila. Kasno je dola, kad smo mi ve bili u rasulu, zato se preruila u seljanku. Sad ivi pod drugim imenom. Ostalo joj je krivo na mene to sam je samu ostavio u zapaljenom Beogradu, zato sad nee da mi se javi. Ona i ne zna kako su me muki odgurnuli od onog kamiona kojim su je vozili, i kako su odmah poveali brzinu. Sad ne mari! Glavno je da si iva, Vidra! Sama pomisao da si ti iva ispunjava me slau nade koja je bila izgubljena.

OD VODE I ZA TRAVU

Ako eli da te sanja djevojka koju si u snu vidio, kau treba da prevrne jastuk na kojem si spavao. Ja prevrnuh kamen stonoge ispod njega pourie da pobjegnu. Ivan me pogleda i okrenu glavu. Nee da pita; tim bolje jer ne znam ta bih mu kazao. Nije da vjerujem u vradbine, nego duan je ovjek da uini sve to moe. Ako je pod tim jastukom od kamena, ili ma gdje naokolo, ostao pramiak njene zalutale due koja me u snu posjetila neka sad bude osloboen da me prati bar komadi puta. I stvarno, ili mi se bar tako ini, odnekud me gleda i prati. Jedna djetinja radost od toga prosijava kroz bradatu umu nad stazom i proplancima. Ona je od letee mree zraka suncem glavu povezala, mjesecom se opasala da uljepa sve to obasja i razbije sumor svijeta.

Ima u tome neto to ne moe da se kae jer ta imena nijesu stvorena. Kad se sjetim slika iz sna, one zaiskre i nepoznatim bojama i prelivima preobraze smrevu goru, brda i ljude. Tako, bar za kratko, svijet postane bogat i dareljiv kao to je bio u djetinjstvu kad smo mislili da e stvarno biti dareljiv. Veljko Pleovi, vlasnik peina i roak djevojaka, koraa ispred nas i dri se domainski. Ima pravo, jer to su njegovi predjeli. Jako su se rairili, sad granie s predjelima Nika Sajkova Doselia itav feudalni posjed uma i panjaka s planinskim vrhovima i izvorima rijeka. Dok su drugi nai drugovi padali na razne naine, gubili se i nestajali, njih dvojica, Veljko i Niko, ostali su kao hrastovi koji svojim ilama brane zemlju. Bez njih bi sad ovi predjeli bili tui i sumorni.

Via li se s Nikom, pita ga Ivan.

Ne odavno, ree Veljko. Dvaput sam ga traio, a ne daju.

Ko ne da?

Zasjede. Gadan mu je teren, sve etniko udim se kako se dri.

Sad je gadan svaki teren do Kavkaza.

Njegov je, ini mi se, najgadniji nema roaka, nema se gdje osloniti.

Nemoj ni ti mnogo da se oslanja na rodake!

Pa jeste: sve je podijeljeno, najzad i roatvo. Nije bila samo jedna podjela, pa da zna na kojoj je ko strani, nego u talasima to su nailazili da potkopaju i najvre. Jedni roaci su ve unaprijed bili protiv nas, drugi su im se pridruili kad su vidjeli da na onoj strani moe neto da se dobije, trei tek kad ih je pritisla glad i strah s nevoljama. Ostali su neki to se jo nijesu izjasnili. Oni se sporije odluuju i izvlae se da se nikako ne odlue, ali ni oni nijesu sigurni za oslonac. Ne daju im ni soli na kupe, a zbog soli su se i prije ljudi turili. I nije samo zbog soli, nego i iz zavisti kad vide ta sve komije dobijaju i iz bojazni da ne ostanu sami kao bijele vrane, i iz straha da e im vlast zato zapaliti kue. Dugo se u sebi lome, pa se odjednom slome izdae prvog ko im na vjeru doe.

Pazi dobro, kae Ivan Veljko, nije svako poten kao to je bio!

Znam da nije, vidio sam to.

Ovdje sad nema drugog izvora zarade, zato bi te neki prodali.

Vjerovatno. A po emu u ih poznati?

Ucijenjen si, za novac se sve radi, nemoj nikom da vjeruje!

Zlo vjeruj, a gore ne vjeruj. Negdje ovjek mora da zaglavi inae bi ivio sto godina, a to je mnogo.

Izrukovasmo se, vrati se Veljko. Sad smo sami. Nekako je odjednom zahladnjelo i dolo sivo. Vie mi ne polazi za rukom da se sjetim ni jedne od onih slika ili boja iz sna. Pogasile su se neosjetno, same od sebe sve se troi, a to najbre, jer je od dalekih odjeka i odbljesaka. udno je samo kako sam im mogao poklanjati panju poslije svega. Umjesto onoga to je zrailo uhvatila se po stvarima kora od tuge i strepnje. Jedan prizemni vjetar, podmukao, iz peina, okree lie na nalija i kasno planinsko cvijee zatvara krunice kao da je ve zalo sunce. Okrenuh se Veljka vie nema: i on zaao. udim se kako je tako brzo zaao, nestao ako se nije pretvorio u neki od tih hrastova na livadi. Ima raznih hrastova, starih i mladih na najljepem su se okupile vrane, i pregone se kao da plijen dijele.

Naokolo je muklo i sporo talasanje planina i vjenosti. Naoblailo se i tanka kia, hladna i otra, prska ukoso. Sa sjevera, kao aav zid koji se kree, visok od neba do zemlje, pribliava se veliki pljusak. Jo je daleko, ali se osjea ivcima i uje se njegovo hujanje isprekidano grmljavama. Kretanje mu je nejednako: dugo se zadri prelazei neku dubodolinu nevidljivu odavde, zatim odjednom zajae preko prevoja i preskoi itav planinski lanac, pa ga zbrie iz vidika. Skinuli smo obuu da se ne raspadne. Uzljutio se Vasilj, psuje bogove kie i vremena to je jedino ime moe da im se osveti za lukavstva koja su, u saradnji s Talijanima i etnicima, protiv nas pokazali.

Samo je Ivan ravnoduan, ne da on ni pet para za svu tu nebesku huku. Sve to nas snae, za njega je prirodno; sve da se isturi njega nee zauditi. To to nas mrze i gone, i to nas kunu i psuju kad nita drugo ne mogu on kao da je ve predvidio. I kad bi ga ovjek upitao zato je to tako, mislim da bi kao Isus odgovorio jer ne znaju ta ine. ena njegova, Gara, negdje je u logoru, u Albaniji; sin mu je, tek odoje, kod neke etnike porodice on ih ne spominje, kao da je i to prirodno. Ugledao je kolibu s provaljenim krovom, a ba takva je nama potrebna. Ostalo je desetak dasaka nad vratima, ispod njih je suva zemlja na kojoj lijepo moe da se sjedi i eka. Kroz pokotine u brvnima vidi se dolje livada s te strane nam niko ne moe prii prije nego ga opazimo.

Prvo stie zatamnjenje, pa skoro sumrak, za njim pljusak zaklapara po daskama i lokvama koje se odmah stvorie. Izgleda da jedna voda lije odozgo a druga provire iz zemlje. uje se kako krupan grad lomi granice u umi gadno bismo se proveli da nas je tamo zastao. Malake, da nas prevari i izmami napolje, zatim opet prida. Tako stalno, a ima ga do beskraja. Poslui se vjetrom kao rukama, obori dvije daske da pokae ta sve moe, iskosi struju grada da nas nae uurene uz brvna. Skoro bi se reklo da neka svjesna volja upravlja time. Unutra se zabijeljee loptice leda. Jednom od njih pogodih Vasilja u sljepoonicu znao sam da e mi se odmah osvetiti. On se osveti bar meni moe kad nikom drugom ne moe i bi mu lake.

Najzad se ishuktalo, ponovo se razdanjuje. Ostala je samo kia, u pojaanoj svjetlosti kapi svjetlucaju. Ivan mi pokazuje prstom da pogledam livadu. ta li mu je to sad? Je li opet zec, ili se neki medvjed namjerio? ... Nije, nego vee udo: ovjek! Za trenutak se uplaih moda nas je spazio. Ali ne onda ne bi stajao tu. Stoji na livadi bos, u damadanu, vreom je pokrio glavu. Lice mu se ne vidi, ali meni se ini da ga poznajem. Viao sam ga negdje ranije, vukao je on te iste akire negdje dolje oko varoi. Sav je u vodi, a opet mu je malo vode vodi je jazom, dijeli je i natapa pare po pare. ak kao da uiva. to da ne? Jer on je od onih stoarskih stvorenja iz pretkosovskog i prethrianskog vremena to nasljedno ive od vode i za travu i ve odavno oboavaju ovce od kojih ive.

Ipak ne bi dobro bilo da navrati ovamo. Ne, jer on bi priao nekom da nas je vidio, i to bi se poslije razglasilo. Ako navrati, ne treba da ga pustimo ivog. Nee, ponadah se zanio se poslom, produi jazom, ne vidi se vie, samo se uje kako kopka motikom. Strepnja proe, a tuga je zamijeni: dokle smo doli, ta smo doekali! Poslije velike nae slave i huke, da strahujemo od ove mokre ovje utve! Mi to smo nekad jedva ekali da zapodjenemo razgovor s ovjekom, sad se sklanjamo da nas ne vidi. Sve je na nas zinulo i protiv nas se ustremilo izgleda da nema na svijetu pojave koja nam nije opasna... Istovremeno podigosmo glave: uje se njegovo tapkanje pred kolibom. Ivan zamota lice alom da ostane nepoznat. Onaj spusti motiku, i ue s ubjeenjem da unutra nema nikog. Neto ga je iznenadilo pogleda i pokua porebarke da uhvati vrata. Vasilj ga epa za skut i uvue:

Kad si tu, viknu, sad lezi tu! Tebe smo ekali!

Bratau moj, nemoj me, procvilje on. ta sam li ja kriv?

Zato plavi livadu kad je bog s neba zalijeva?

Mora se, bratau. Ova godina je gora nego Arslan-paina. Gladno se...

Zato gladno? Koliko ima ovaca?

Tako mi svete Petke, trideset sam prodao za ito!

Pokaza se da sve lae. Slava mu je Tomindan; kad lae, njime se ne kune, nego svetom Petkom. Nije prodao trideset, nego samo osam ovaca; a i njih je dao za komad livade, ne za ito. Do tih otkria stie Vasilj unakrsnim pitanjima, a podvrgao ga je istrazi zato to ga poznaje. I Ivan ga poznaje, a i ja sam uo za njega jer to je Mirko Kaduin sa sto ovaca koji svake zime ukrade bar po breme sijena obanima. Neki ga izbiju kad ga u krai uhvate on se nikad ne ljuti na njih; drugi ga tue sudu, a Mirko se poslije cviljenjem izvlai da manje plati. Vune dosta ima, a akire ipak nikad ne mijenja. Prolog ljeta, kad smo napadali varo, on se smucao naokolo o ovim istim akirama, bez puke, s vreom da togod ukrade kad drugi ponu da pljakaju. Uzalud smo mu govorili da pljake nee biti, on to nije mogao da vjeruje. Svi su ga poznavali i tjerali, on je ipak uspio da nakopi punu torbu konopaca, ulara, svata plakao je kad mu je naa straa te stvari iz torbe istresla.

Kad me poznaje, upita on Vasilja, iji si ti?

avolov, ree Vasilj. Boji li se avola?

On se prekrsti: Bojim, bogami!

A boji li se partizana, upitah ga ja i proeljah brado.

Bojim se ja svakoga, vidi da sam slabotinja.

Primijetio je najzad bradu, po njoj pomisli da pripadamo stranci bradonja i pouri da nam ugodi. Komuniste on mrzi, ree, zato to se oni hrane na zajednikom kazanu. On ne bi mogao da jede iz istog kazana, gadilo bi mu se. Ne voli ih i to za crkvu ne mare, i to su im ene pomijeane djecu prave s kim stignu, pa se i ne zna ija su djeca... Stigli su da i njemu napune glavu time. Meni se ini da to nije teta. Jedino po emu se on razlikuje od svojih ovarskih ukundjedova, to je to oni nijesu nita znali o tim zajednikim kazanima i enama. On je iz peinskog vremena, a eto je na nas palo da glavama i trupovima svojim popunimo taj razmak. I nije udo to nas mrzi, jer mi bismo htjeli da ga ivog izvuemo, kroz klisure vremena, i da ga ubacimo u kolhoz koji e ga liiti vaaka, skotolotva i mogunosti da krade.

Bi li ti, stari, ubio Nika Sajkova, upitah ga da prikrijem trag.

Ja ga ne poznajem, ree.

teta, ree Vasilj. Mogao bi da zaradi dobre pare. Sto hiljada lira dobija ko ga ubije, a pedeset ko ga prosoi.

Je li to sin Sajka Doselia, prisjeti se starac.

Jeste, vidi kako sad zna. On se od tebe ne nada, i ne pazi se, lako bi ti njega smakao. Hoe li?

On se opet sneveseli: Ne, bogami! Nemam ime.

Pukom. Daemo ti puku sad ako hoe.

Uzalud bi mi je davali prije bi on mene ugrabio. Takav mu je i otac bio: miran na izgled, a mnogima je svijee utulio.

Ako ti nee, rekoh, mi emo ga sami. Ali: pst! Nikom ni rijei! Zatvor ti ne gine, i platie glavom ako nekom kae da si nas vidio! Razumije li?

Razumio je, ostavili smo ga da sjedi unutra. Nahvatao se straha, mislim da se do mraka nee usuditi da izae iz kolibe. Svejedno, Ivan hoe da idemo umom, ne preko livada da se ne zna kud smo poli. Zemlja je pokrivena oborenim liem i granicama, kroz to do lanaka tonemo u njenu itku litu. S proplanaka gledam brda u daljini izmijeala su se poznata i nepoznata, a magla se vue izmeu njih. Jedno vrijeme je izgledalo da e se izvedriti, pa se opet predomisli. To kao da neka lukava sila upravlja tim promjenama prvo nas izazove da vidi ta elimo, zatim navali ba ono to ne elimo. Drvee se jo nije ocijedilo, a ve ponovo poinje kia. Posakrivala je vis za visom, pozatvarala doline kao mokre dakove. Tek kod izvora prepoznadoh prodo i put koji vodi k selima.

Vasilj poe putem, Ivan ga zaustavi:

Gdje e? Kud si naumio?

Treba da svratimo kod Nika, tako smo rekli.

Treba, ali nije on tamo. Gdje misli da je, Lado?

Negdje oko Gubava.

Vasilj se naljuti: Kad bolje znate, zato sami ne vodite?

Ne bi trebalo da se ljuti, jer on strano voli da vodi i kad zna put i kad ga ne zna ba sigurno. U tom pogledu ni ja nijesam bez mane da nije njega, ja bih bio taj koji grabi da bude prvi. To je neki uroeni avo u nama, a on nas uz put ubrzava kud god krenemo, mi kao da se plalmo da nikad neemo stii ako odmah ne stignemo. Znam da ne treba tako, ali im ponem da mislim o neem drugom opet me uhvati urba. Srea je to nas Ivan bremza, inae bog zna dokle bismo Vasilj i ja stigli. Ispred nas se uje lave iz katuna. Muklo, kroz mokrinu, odjekuje ovarsko zvono. Suton je, muzu ovce. Vidi se vatra. Galame kao da se svaaju, a to im je obian obanski razgovor: bie trave ako sunce izgrije, bie je do preko glave. Onaj veseli glas je Vuka Masnika, onaj drugi ne znam iji je.

Nemoj tamo, ree Ivan. Kud e tamo? Nije Niko u katunu.

Znam da nije. Mislim da je u Gubavevoj peini.

Ne vjerujem, nali bi ga oni tamo.

Nali bi ga i u Kutrimovoj peini.

Sigurno. On mora da je negdje ispod drveta.

I ja tako mislim, ali drvea ima mnogo, ima ga na hiljade u svakoj od tih dolina i na brdima izmeu njih. Ako guramo dalje kroz te ume, pogubiemo se u mraku. Zapamtio sam jednu kolibu na obronku iza naputenog katuna, napipan je u tami to mi potvrdi da sam isti s onim to sam nekad bio. Zbilja, jesam li isti? U svakom sluaju ima u meni neto trajno, to je mnogo toga preko glave preturilo to me ispunjava iznenadnom radou. Uli smo u suvotu, zamirisa na smreve daske. Kresnuh ibicu: kreveti od dasaka stoje kao i prije. Nema nikakvog traga od konagdija to su se tu smjenjivali, svaki je za sobom uklanjao ono to bi ga pred buduima odalo. Ivan uzdahnu kao da i on misli o tome. Vasilj poe da skuplja ugarke na ognjitu.

Ne bih ja vatru, ree Ivan. Moe da nas izda vatra.

Kome? Nikog nema po ovoj kii, a i da ima treba da prosuimo ove dronjke.

Dobro, ali da poslije ugasimo.

Ugasiemo, im se zagrijemo.

Iz torbe je izvukao trijesku lua uvijek nosi nekoliko njih da se ne vidi kako mu je torba prazna. Zapalio ju je, prui mi da je drim. egrtujem mu ve odavno u toj stvari, ali on mi nikad nee dozvoliti da vodim samostalan posao. Ne bar dok su mu ruke zdrave jer on voli sam, lino i svojeruno, da probudi prvi plamiak i sasvim izbliza da osjeti njegovo stidljivo treperenje kao dah novoroeneta. Kad zapuckara, on s uivanjem trlja ruke i lupa se po koljenima od zadovoljstva. Ponekad mi se ini da je to kod njega neka vradbina, ili neto ime misli da se vradbina razbija. Ili je zamjena ljubavnog doivljaja, ili oivljavanje neke zapretane uspomene ije su veze i njemu samom nepoznate.

ARSLAN-PAINA GODINA

Zaboli smo ravasto kolje oko ognjita, objesili na nj kapute da se sue. Odozgo smo stavili kape. Sad su to tri straila s kapama gledaju se i ute. Ako se neko spolja privue i proviri kroz pukotinu nek se prevari i prvu vatru na njih opali; poslije bismo mi njemu proili kokardu, da se vie ne privlai. Spustili smo daske na zemlju, pri zemlji je sigurnije nego na krevetima. San nas hvata. Ivan ipak ustaje sjetio se da opipa zadnji zid kolibe. Gura proke, proba stoje li vrsto, trai slabo mjesto da napravi sporedni izlaz, dobro bi nam doao takav izlaz u sluaju da nas s vrata iznenade. Najzad je naao rupu, neko drugi napravio ju je prije nas i prikrio je granama. Moda je to bio neko od naih, Niko Sajkov ili neki kurir izdaleka, a moda neko od onih sa suprotne strane nije ni njima mirna dua kad zanoe u planini. Sad je lijepo: vatra, kia, uma huji. Sjenke po brvnima, kao po bioskopskom platnu, besplatno vuku jele i proplanke; prolazi konjica preko proplanaka, pa karavani i cigani i vozovi pored uspavanih hanova Divlji Zapad. U poetku je to nijemi film sa zbrkom slika izmijeale su se trake i neki su snimci naopako okrenuti ali se sve polako sreuje i ozvuava. Jedva se uje kiridijska pjesma iza brda blijeda, s prekidima, sjenka pjesme i ne zna se jesu li to pravi kiridije, ili statisti nekog novog Holivuda skrivenog u peinama Prokletlja. Samo izgleda da je sjutra Aranelov dan: Branko i ja sjedimo pored zida, Dana sprema priganice na ognjitu. Eno ih je izruila iz tiganja u karlicu, Branko ih na zailjenom prutu izvlai kao ribe i nudi me: Uzmi, Lado, to je za nas. Zato nee? Ima ih dosta... To je san, kaem u sebi. Krivo mi je to mi san dovodi samo mrtve, stalno mrtve, i to mi kao djetetu obeava ono to mi ne moe dati. Okrenuo sam mu lea, a onda ujem moj glas: Ako ti, stari, nee da ga ubije mi emo ga! Koga to da ubije, pitam se i prisjeam se: Nika Sajkova!... On je na, zato njega? Kako njega? To se ja pitam, a jedan opor glas mi iz daljine odgovara: Muki, kao to je vojvoda Radonja ubio harambau Markovia... Ali zato mi Nika da ubijemo?... Tiho je sasvim do kraja svijeta, uje se opori apat izdaleka: Otkud ja znam zato? Tako si kazao. Jeste, kazao sam, ali to je bilo drugo, ala. Htio sam da iskuam onog rieg, onu ru s vreom na glavi, da vidim ta e rei: U svakoj ali ima istine, apue glas iz daljine, i u toj ali ima istine. Moda emo ga nehotice, ili u neznanju ne znam ja to. Jer kad ovjeka jednom ubije, poslije ga vie ne moe oivjeti... Strah me uhvati, jer to ve predugo traje, ozbiljno izgleda i poinje da lii na neko uporno proroanstvo. Ne samo to lii, nego ako se desi da Niko nekako pogine, rei e se da sam to ja htio. Trgao sam se, a pred oi mi izae Mirko Kaduin s vreom pokradenih konopaca i ulara ali se na Arslan-painu godinu. To sam ja njega kuao hoe li da ubije Nika. To je on u svoju vreu sjeanja smotao snimak moga glasa da ga nosi po narodu. Sad treba da ga stignem i glavu da mu raspolutim. Glavu treba, jer to je ta njegova vrea sjeanja u koju trpa sve to zgrabi ulare, razgovore, potkovice i prie protiv komunista. Bie gadno kad ga stignem, poee da moli: Bratau, bratau, ali ja sam dosta opratao, vie nikog neu da alim. Poslije e se nai dosta drugih da umjesto njega kradu sijeno i pomau ovcama pri poroajima. Umirilo me to smirim se odmah kad znam ta hou i polako se budim: ognjite, strailo, kia po krovu. Veselim se to je to bio samo san, a ipak mi je krivo to ba moj san sa mnom zbija takvu alu. Ne mogu to drukije da shvatim nego kao znak nesloge u onutranjoj pomrini to se skraeno zove dua. Jedna potlaena klasa u meni, neto kao podmukla raja, zbog neeg je htjela da me probudi, a sad nee ili ne zna da kae zato. Ili je to bila samozvana straa kojoj je dosadilo da samotuje budna, ili je neko nepoznato ulo nazrelo u daljini stvarnu opasnost i nalo nain da me uznemiri. Ne znam ta je, ali vidim da se posluilo istom vjetinom kojom su slijepi guslari uznemiravali junake i narod: zgrabilo je starudiju iz ostave ni poznatu, ni sasvim nepoznatu obojilo je, pokrenulo i izguralo na vidjelo. Sam Mirko Kaduin tu ba nije kriv: moja mata se posluila njime kao utvarom koja se sluajno zatekla jo dosta svjea u sjeanju. Boje na njega nije mnogo utroila, ima Mirko svoje uroene i trajne boje: aave akire, damadan od surog sukna, kosu kao kostrijet koja nikad ne sijedi. Malen, na kratkim nogama, koje po potrebi mogu i da se skrate as dvokraka mrlja, as ivotinja to puzi, on je skakutao i puzio oko grada pod pucnjavom.

Dva dana je puzio gladan, dvije noi nije spavao, stoput se preznojio od straha, od elje, od nadanja da e se nekako uvui u neki duan bogat udesima, gdje s tavana vise svenjevi kosa i srpova a po podu lee dakovi soli sve to on mema i ne moe da napravi, sve bez ega seljak ne moe da ivi pa da izvlai i odnosi, da mu traje doivotno i preostane za praunuke. Izgledalo mu je da je sasvim blizu te sree o kojoj je od mladosti matao, a onda su izmeu njega i sree stale skojevske strae: djeaci s pukama, aci neki i iparice s kratkim rukavima. Svi ga odnekud poznaju, znaju ta hoe i mue ga kao Isusa Hrista: ta e ti, stari, bez puke, ko je tebe zvao ovamo?... Zabranjena je kraa, nema pljake, nego ti idi kui dok te nijesmo zatvorili! Priao im je da je sirotinja, gladan, izbjeglica, i pokuavao da ih suzama gane, a nita mu nije upalilo kod te omladine bez milosti. Pravio se da se toboe vraa i puzio da se neopaen privue gdje ih nema, a oni su dovikivali straa strai Eto se tamo unja jedan vampijer s vreom doao da krade, a pravi se lud. Ne dajte mu tamo, nek ide zbogom, ili ga zatvorite u izbu!... Pa i kad se najzad uvukao u osloboenu varo sve je ve bilo pod straom; i kad je pokrao neke sitnice po dvoritima uhvatili su ga i sve mu iz vree istresli. Istresli su mu vreu kraj ceste, pa su se zbunili ta da ine s pokradenim stvarima, ko da ih uva i kome da ih preda?... On je dotle sjedio na zemlji, suze su mu kapale po praini. ini mi se da ga i sad gledam kako sjedi u praini, klima runom glavom i mie usnama. Onda nijesam znao ta apue, ali sad znam i kao da sluam kako nas iz dna due proklinje: Dabogda vam nesrean bio taj rat to ste ga zapoeli u zao as za vae glave! Mora da vam bude nesrean kad ne znate ni ta ste zapoeli. Rat i pljaka idu zajedno, a vi bi htjeli da ih rastavite dabogda vam se meso s kostima rastavljalo! Ostadoe mi kljusad bosa, ne date ovjeku ni potkov da uzme dae jaki bog da vas bose tjeraju po snijegu i da vas vrelim olovom potkivaju!... Ne mogu vie da ga sluam, ne mogu ni da spavam od te njegove kletve to se ve odavno ostvaruje. Ustadoh, a Ivan ree: Zna li kud si krenuo?

Znam: pogledau kako je napolju.

Gledao sam ja malo prije: kia i tmua. Niko nam nee doi po ovom vremenu, nema opasnosti.

Ti to ne spava kad je nema?

Nee mi se, ne da neki stari avo.

Promrzle su mu noge na Dubu, otpali su mu prsti u bolnici na abljaku, to je taj avo to mu ne da da spava kad kia pada. Izaao sam; pipam ispred oiju da ih ne izgubim. Danju se s obronka vidi desetak sela, sad samo tama. Ni pas da zalaje, ni ovjek da lelekne doe meni da leleknem nad pustinjom. Samo na dnu doline varo svjetluca gomila ljake u kojoj se gasi malo ara. Mora da je varo na istom mjestu gdje je i prije bila, ali meni se ini da se od straha pomakla u stranu i smanjila. Drhtala je i zbijala se sama u sebe od straha kad smo s pukama navalili da je oslobaamo, kad su s konjima i vreama navalili da je opljakaju. Jedva smo je od seljaka, od pljake odbranili; pri tom smo svu naklonost i povjerenje sela izgubili zato se sad potitena raja u meni pita: zato smo je branili?

Odmaraj se, Lado, kae Ivan. Lezi, pa e zaspati.

Imam i ja mog avola, ne da mi.

Imaemo sjutra dosta posla, treba da smo odmorni.

Kakvog posla?

Da traimo Nika, moda vazdan.

I moda ga vazdan neemo nai, malo je jedan dan za to.

Ako bude malo, traiemo ga kad se vratimo. Imaemo vremena.

On to kae kao da mu je svejedno. Njemu je moda sad svejedno: uzdigao se iznad linog interesa, a ja nijesam. Vie bih volio da Nika traimo poslije povratka, pa bez urbe, polako da ga traimo i sve naokolo razgledamo. Spustio bih se nou do Mee da pogledam duvarinu stare kue Tajovia; da pogledam je li trava izrasla na ognjitu gdje je Dana spremala priganice za praznike, je li divlja loza ispruila glavu nad ognjitem gdje su verige visile, jesu li se omladile stare ljive osmuene paljevinom... Poslije bih se popeo do Laza, do Ljetnjikovca, da posjetim Ivu s Malim. Nemam nita za poklon da im odnesem ni jabuku, zelene su sad jabuke. Ne mogu nita da im pomognem, samo da vide da sam iv i da jo ima nekog ko na njih misli. To bi ih malo ohrabrilo, a i meni bi smirilo duu moda nije sve crno kao to mi se ponekad ini. Zato mislim, bolje je poslije povratka imaemo vie vremena. Imaemo vremena dok smo ivi, a i poslije emo ga imati dok dojadi i dok nas sve ivo zaboravi, sasvim dok nas zaboravi kao da nas nije ni bilo na toj zemIji. Ba ne treba aliti za vremenom; ono je prazno neto iz praznine u prazninu to ravnomjerno curi i curi i nikad se ne utroi. Prazno je, a ipak ima zube; moda i nema nieg drugog osim zuba mljacka, gloe i odnosi, a nikad nita ne donosi nema odakle. Skoro ga ujem kako grize, zubima od vode i vazduha, sa svakom kapljom kie grize. Ne ujem ga samo kad spavam, zato mi Ivan kae: Spavaj! To i hou. Zatvorio sam oi, a onaj glas iz daljine, iz potopljenih sela i prolosti, sad sasvim razgovijetno doziva i pita: Zato smo mi to spasavali trgovce, duane, ifte varoke od seljaka?... Zbunio me, ne znam ta da mu odgovorim ni meni nije sasvim jasno zato smo se u to uplitali. U ono vrijeme bilo je nekih odgovora, nai su ih izvikivali i kad ih niko ne pita: da se red ouva, da se svojina potuje i imovina titi, da se ne cijepa jedinstvo naroda u sudbonosnim danima... Meni je to i onda liilo na uplje praznine govorancije i udio sam se ta je to naspjelo naima da uvaju jedinstvo s advokatima i trgovcima, kad su trgovci hulja do hulje odozgo do dolje. Koliko je meni poznato, trgovci ba nita niije nijesu potovali, samo su strpljivo pretakali gro po gro iz tuih depova u svoje. Neke elave i neke podnadule i svakojake hulje iza tezge to krivo mjere i krivo broje, to sa smijehom lau i bez stida se krivo kunu oni su, u stvari, bili tiha pljaka to je trajala godinama i prezirala opljakane seljaine s opancima kao izuzetnu nau narodnu bruku.

Ni sad ja ne znam zacijelo zato bi ta oprezna pljaka bila neto potenija od hune seljake otme, kratke, koja bi se za dva dana istutnjala. To su njihovi stari obiaji, na neki nain uzakonjeni, i vjeni rauni sela i grada koji se tako svakog rata svode da uspostave poremeenu ravnoteu. Mi smo ih, nezvani, pobrkali zato nas sad slono mrze i jedni i drugi. Bolje bi bilo da smo se zabavili neim drugim, vojskom, frontom, ime bilo, dok to proe nek se bez nas sveti ko hoe i bez nas brani ko moe. Nita se ne bi dogodilo gore od onoga to se dogodilo, samo bi bilo manje onog novca to su ga trgovci poklonili vojvodama da nas tamane. Sigurno bi bilo manje novca seljak bi ga vozdigao i ita bi se nakupovao. Selo nas poslije ne bi gonilo, ili bar ne tako slono samo bi se pravilo da nas goni, a u stvari bi nas uvalo s nadom na neku novu pljaku... To je taj avo: kad danju makar malo odspavam, nou mi naiu buljucima aave neke misli bez veze, bez pameti, sline pomahnitalim ovcama. Bile su bez obana, sasvim same i zaboravljene ve odavno. Niko ih nije pazio, gladne, dok su tumarale po prolosti i pabirile pogrenu travu to je za naim i za tuim tragovima izrastala. Pijane od sokova te grijeh-trave, one sad vrtoglavaju i posru po pomrini, tuno bleje i kroz blejanje pripitkuju zato ovo i zato ono kao da se prolost moe povratiti i nekim drugim sjemenima zasijati. Uzalud im govorim da ne moe, one svejedno navaljuju i mucaju: kako bi bilo da je bar malo drukije bilo sve ovo to je bilo i prolo? Nikako, viem najzad, nita vam ne bi pomoglo! To to je bilo, najbolje je bilo od svega to je moglo da bude. Drugo sjeme tu se ne bi primilo ili ga tlo ne bi htjelo, ili bi ga prema svojoj udi u neto gore prometnulo. Ko bude traio prvi uzrok, neka prije svega stavi glad nee se prevariti. Ili bolje: strah od gladi, jer prvo se strah pojavio. Po sui je narod nanjuio da nailaze paljevine i sve ostalo, jer nikad nesrea bez duge pratnje ne dolazi. Proroci su najavili rane mrazeve na zelene kukuruze: bie glad kao prolog rata, bie godina kao Arslan-paina godina, i kao Din-paina i Kariman-paina da se po zlu pamti sto godina. Izbjeglice su se vrzmale naokolo, gladna djeca su iskrsavala tu i tamo, guslari su izvukli iz dna pamenja stare pjesme o starim gladima kad se ovjek turio za tovar ita, kad se odlazilo i selilo i uz put od gladi umiralo, kad je brat brata izdavao za aku brana, kad su se i velika plemena obrukala:

Izdadoe Lakci i Brzaci

Kostreani do navrh Zminice

I Roani, stare uzdanice...

Onda smo tek matali o ustanku, o slobodi, i udili smo se to je seljak tmuran, a on je u sebi raunao: neu nai ita ni do Boia, pomrijee mi djeurlija od gladi, a poslije mi je svejedno je li ropstvo ili sloboda... Da izda, nije pomiljao, ne bi on to pa da ga pjesma kori do beskraja a zato je smiljao gdje da udari, gdje da neku veliku pljaku zakai i gdje da je za crne dane sauva. Krenuo je prvo na varo i trgovce nai mu nijesu dali ni zubom nita da zakai; zatim se spremio na muslimane nai su ga i tu omeli. Vie nije imalo ta da se bira, ostali smo mu samo mi da nas ive izdaje i mrtve prodaje do posljednjeg. Tako je izdrao od Boia do kopriva, sad se ve nada da e sastaviti do novog ita. Vie se i ne kaje, navikao je i ima opravdanje: nije mnogo bolje bilo ni za Arslan-paine godine.

BOL KAO NO PREPRIJEEN

S one strane, kroz sunerasti zid daljine, bez oblika se pojavljuje i u prazninu iezava pramen glasa. U poetku ga primam ravnoduno i zaboravljam ga im iezne ne znam je li od vjetra ili od magle. On se opet izdvaja iz nitavila, izbija na povrinu u dva kraka, lebdi u tmui i kree se. Pribliio se, pojaao; prepoznajem da su stalno dva ista kraka, upravo dva vokala moje ime. Zove me neko, sjetih se najzad, i ne bi mi drago. Taj to zove ne zna gdje sam i ne nada se da e me nai. Po boji glasa ini mi se da je to ovjek koji se davi i trai da mu pruim ruku. Mrak je, ne vidi se, ne mogu da mu pruim ruku ne znam gdje je ni voda ni obala. Probudih se sasvim i sjedoh ekajui da se ponovo javi. Uznemiren mojim pokretom, skoi Vasilj: ta je, Lado?

Priulo mi se da me neko zove.

Jesi li bio budan?

Ne, nego kroz san.

On oslunu. Nema nikog. I meni tako u snu doe.

Treba li da ugasim vatru?

Neka je, sama e se, i odmah zaspa. Prestala je kia. Kapi se cijede s nekog lista na krov svaka se posebno razaznaje. Osim kapi nema nieg u pustinji. Oni glasovi, stvarno bili su san inae bi se ponovili. I u snu je ovjek sujetan sve to uje ili mu se priini, sklon je da tumai kao da se na njega odnosi. Svejedno, ne mogu da zaboravim one glasove. Oni su mi probudili zebnje koje sam jedva smirio. Ako to zaista nije bio doziv, bilo je onda privienje doziva a ni privienja se ne pojavljuju bez razloga. Jauknuo je neko u daljini, a to je bolom zbijen pramiak vazduha hitnuo u neznan prema meni kao to ovjek od jada doziva mrtvu majku. Moda je Iva s djetetom, ali ono nije bio enski glas. Bio je muki, promukao i izoblien od patnje. Moda je Nenad Lukin, negdje u Bosni ranjen je, a nema ko da ga iznese; ili je Luka Ostojin, starac umire u kolainskom zatvoru...

Ko je da je, uzalud me zove. Nije potrebno da mu se pravdam, zna i sam da je uzalud. Ne valja mi ovo to stalno mislim o svojima, o rodbini stradaju i drugi koliko ko moe, ak i vie. Daj neto drugo, samo da ne mislim na to! Sjenke igraju po brvnima. Najzad je zaspao i Ivan Vidri pa tiho die. Mora da mu je san iznenada doao, drukije on ne bi ostavio vatru da gori. Jedan ugarak se dri, izranjavan: oblijeu ga leptirovi plamiaka u rojevima jedni zlatni a drugi ljubiasti, pojavi se i neki s crvenim krilima. Oni se pregone meusobno, pritom mnogi zalutaju u prazninu i izginu. Sve manje ih je. Osjea se ljut dim smole. Nije tano da je dim izrod vatre kao to sam ja mislio, on je samo njen pla; dvojak je to pla jedan pri raanju, drugi ispred gaenja. I ovjek ima ta dva razlina plaa, i revolucija, i ogromna blatnjava kugla to je nekad zvijezda bila... Zaspao sam tako, naoh se u Gluvlju kod ovaca: jesen, zlatno, dogorela obanska vatra. Ispreta neko iz pepela gomilu peenih krompira kora im je progorela, crvenkasta i mirie. Drai me taj miris, jedva ekam kad e se ve jednom poeti s jelom. Sve su djevojke oko mene iz Mee, iz Utrga, s Kalemegdana; nazire se meu njima i ona mala, bosonoga, pijunaa Veljka Pleovia kad god opazi da je gledam, ona postaje nevidljiva. One ne mare za uinu, dorasle su za udaju zato se pregone kao leptirovi i stalno mau maramama da odbiju prosce koje ne ele: Tamo, dime, gospodine, tamo su ti vrata od srebra i zlata... Pod kouljama su im nabrekle grudi, zbog neeg vole da pruim ruku sasvim blizu, pa da pobjegnu prije nego dodirnem. Bose noge im se bjelasaju ispod zavitlanih sukanja dok sasvim brzo obigravaju oko vatre i gube se jedna za drugom kao u igri sakrivanja. Sve su se posakrivale iza progrualih kupinjaka, iza ograda i po jarugama sjenovitim od potamnjele johovine. Pjesma im se davno ugasila, svake jeseni se tako pjesme gase. Osjetih da sam usamljen ostao i da na vratima nezvan neko stoji. Nemam dovoljno hrabrosti da odlijepim kapke i pogledam, ali mu sjenku ve osjeam kako teka postaje. Nije potrebno ni da otvaram oi: on dri pitolj u ruci i trai me pogledom. Pokuavam da smislim neto prije nego primijeti da sam budan, a to je kao da sam sebe vitlam u nekom sasvim tijesnom prostoru. Napipao sam najzad puku iznenadih se kako je teka i nezgrapna. U stvari ona nije teka, nego ju je neto pritisnulo ne mogu je izvui bez trzaja. Da prosto skoim i pobjegnem neu ni to: bilo bi smijeno. Sjetih se pitolja, ali onaj me dri u ahu samo eka da uinim potez. Ostaje mi jedino da odugovlaim, a ni to se dugo ne moe. Razmiljam ve nekoliko trenutaka, ubrzano i s groznicom, a nikako ne mogu da se sjetim kad sam to i kako upao u tu klopku. Naokolo je haotian predio dolina i breuljaka osvijetljenih nejednako, a u daljini je naselje s vatrama. Vasilj i Ivan su bili sa mnom nekako su se vjeto izvukli. Sigurno su kroz zadnji izlaz, tamo gdje je Ivan naao izlaz, a mene su ostavili ko zna zato. Moda im se uinilo da sam ve izaao, ili su i jedan i drugi pomislili da e me probuditi onaj drugi. Krivo mi je na njih, a ipak je bolje to su izali. I prirodno je u takvim stanjima ovjek prvo svoju kou spasava. Treba tu stvar da zapamtim, rekoh o sebi, svoja koa je najsvetija zastava. A ba i nije potrebno da pamtim, rekoh zatim; kasno je ve, i neki smrad bije iz toga. Neu to, baci to, usmrdio bi se svijet i ivot kad bi samo koa bila zastava!... Pogledah iskosa prema vratima ona su dopola otvorena. Tako stoje, hladna struja od njih bije. Od straha me zabolje prazno mjesto usred stomaka i bol poe da krui. Zglobovi, koji su dotle mirovali, popustie drhtavici. Oi mi se ovlaie, ne od dima, nego od tuge i podrugljive samilosti nad samim sobom: mislio si da si vrst ovjek i prekaljen, a sad pogledaj ta si! Smuilo mi se do povraanja, ne mogu ni da diem i sav sam smuen jedva se otimam od vrtoglavice. Tako je svakom kad pada, pomislih da se bar malo opravdam, tako je i onima prije bilo. Kad se pree neka granica u padanju, poslije vie nema uspravljanja svijet ostane zavazda nakrivljen. Tu sam negdje, na toj granici, treba brzo da se zaustavim ili bar da na neto vrsto padnem dosta mi je ovog rastapanja! Brzo sam se okrenuo, izvukoh pitolj, ostalo mi je samo da ispruim ruku, a ovjek s vrata progovori: Ostavi to! Bolje je da ostavi, gledam te ja.

Ruka mi klonu prije nego sam napipao obara. Poeh da se predomiljam: on govori skoro kao ovjek, nudi mi neki mali izbor moda bi tu moglo da se odugovlai i pogaa bar dok uvrstim zglobove i napipam obara. Ponudie mi da se predam jo uvijek nas vie cijene ive nego mrtve. Glas mu je udan; u stvari, to nije njegov prirodni glas: stavio je ravasto drvce izmeu dva reda zuba da se pri govoru ne pozna ko je. Koja mu je potreba da se krije? On ili je od onih andarskih lukavaca to sve kriju, ili je neko u koga smo imali povjerenje pa jo ne eli da ga izgubi. Najgora je ba ta vrsta to je sticala povjerenje na obje strane i ekala da vidi kud e prevagnuti. Uh, to bih volio da ga smaknem! Slae bih smakao jednog takvog nego tri otvorena... Koji ste to unutra, upita. Moda on stvarno ne zna koji smo. eka da mu kaemo, pa da se prema tome upravlja. Ima nekog od svojte meu naima, ili se nekom posebno ukivio zbog neke svae bog zna otkad, zato pita. Ponudie nam da se predamo, da se na njegovu rije oslonimo, i zaklee se u sve svece da nam ivotima nita biti nee. Tako su druge prevarili, ali nas nee. Glas mu nije neprijatan kao u poetku, ili ga je vjeto priguio ima u njemu, ispod promuklosti, neto meko i poznato. Podsjea me na nekog taj glas, tu mi je negdje sasvim blizu da se sjetim iji je sjetiu se ako jo neto progovori prije nego opali. Za trenutak pomislih na Vuja Drenkovia voli on da se istakne gdje je opasno, i voli da ovjeka dri u ahu ali se samo glas ne slae. De, guknite golubovi, podsmjehnu se. Neu vam nita uiniti, evo asna rije partizanska, samo da se popriamo. Stari je trik ta asna rije partizanska dosta su nas njome navarali krajem zime i u proljee. Vjerovali smo da je svako poten, naroito kad se njome zakune, a oni su to opazili i iskoristili. Ponekad su i na kape stavljali nae znake, ulazili u jedinice, muvali se po terenu i ubijali nam iznenada komesare. Odavno im vie to ne pali, udim se to ovaj pokuava. Ispruih ruku da ga gaam, on pade k zemlji i iz zaklona viknu: Ne mrdaj!

Mrdnuu, vala, da su ti zubi od elika, ree Vasilj i zveknu pukom.

Onaj spolja ispljunu ravasto drvce iz usta i progovori istim glasom Nika Sajkova: Jesi li ti to, Vasilju!

Jesam, budalo!

Pa to se ne kae, idiote!. Kako da se kaem, ludae, kad si glas promijenio!

Brzo spustih ruku da ga nehotice ne ubijem, i vratih pitolj u futrolu da ga namjerno ne ubijem u ljutini to nadoe. Znoj me oblio, obrisah lice da ne vide. Niko ue i potra da se ljubi. Prirodno bi bilo da se i ja obradujem, kao Vasilj, i da skoim, a nemam volje. Noge su mi se presjekle. Gadi mi se od pretrpljenog straha, a i od stida to je strah bio bez razloga. Vie bih volio, ini mi se, bar bih se istije osjeao da je to bila stvarna opasnost. Ovako se sve izmetnulo u podvalu, a ja nemam snage ni sam sebi da se nasmijem. Ustao sam najzad; jedva se drim na nogama, sve mi igra pred oima. Pruih mu ruku ona drhti. Krivo mi je to e po drhtanju opaziti kako sam se uplaio. Sreom, on nita ne opazi vrsto je zgrabio moju ruku, srdano je trese i udi se kako mi je brzo narasla brada. Izvukoh ruku suvino mi je to njegovo oduevljenje. I on itav, dronjaviji od mene, izgladnio, lii na potkopanu stijenu koja se samo udom dri i svaki as moe pasti. Ivan ga gleda, po glasu se vidi da je mrzovoljan: ta bi bilo, Niko, da si ovako nabasao na one to te trae?

Ne bi mi bilo prvi put.

Znai ve si. A zato to?

utim po tri dana, i po deset, pa bar s njima da popriam.

Moglo se dogoditi da te mi ubijemo.

Svata moe da se dogodi.

Ja mislim da to nije pametno.

Moda nije, ree Niko i sjede. Zamislio se, pa iznenada zapita: A je li pametno to ja tuda lutam i vrljam kao konj po praznoj slami? Tumaram tu kao nekakav aavi Robinson po ostrvu, i uljam se i istim vake sa sebe, to mi je sav posao. emu slui to i za koga je pametno, kome je korisno to moje sadanje postojanje odstranjeno iz drutva, iz borbe, iz ivota i svega?... Nekoliko trenutaka ekao je odgovor, zatim produi: Kad sam ja to pogrijeio, Ivane? I ta? Izvravao sam i kad se ne slaem, prihvatao sam i ono to su drugi izbjegavali pa zato ste me onda ovako sputali ovdje gdje moram da se sklanjam od potjere, od patrola, od ena, od djece, od svega da se sklanjam kao da sam gubavac? Bar da znam ko me to kaznio i zato, malo bi mi lake bilo, ali ne znam. I vie ba ne znam ta je pametno, a ta nije...

Prije dva mjeseca znao je ta je pametno: da okupimo ostatke i da se probijemo do borakih jedinica. Time bismo spasili neto ljudstva i svima bi nam bolje bilo. Ali onda je Marti razmahnuo direktivom kao sabljom i odrao govoranciju: ruski su seljaci boljevike ive u zemlju zakopavali, a Partija je na mjesto zakopanih slala druge da budu zakopani ili da se odre!... Mi smo utali, inilo nam se da ima pravo, a on je korio Nika to nema ni truna komunistikog morala i portvovanja. Poslije Marti sam nije ekao da ga seljaci ivog ili mrtvog zakopavaju obnovio je staro kumstvo s etnikim komandantom Arseniem, predao se, sjedi kod kue i moda sprema ispite. To je on kaznio Nika, i mene, i Vasilja; a Ivan se sam kaznio zato ga ne alim.

Ne alim ni Nika: on je od onih to izgledaju tvri nego to ovjek treba da bude. ak i kad se ale, ine to napadajui. Slian je kamenu nikom ne pada na um da zaali neki kamen, ak ni u trenutku kad se kotrlja u provaliju: dolje mu nee biti gore nego to mu je bilo gore. I sad, u svjetlosti vatre koju je Vasilj podstakao lice mu je otro isklesano iz pravih i kosih linija koje se otro lome pri susretu i lie na pukotine. Sav je od ukrtenih pukotina, a dri se i drae se bog zna dokle. Takva lica se ne mijenjaju, nego im samo osvjetljenje pri promjenama daje neto drukiji izraz. U tome su slina sa stijenama: tmurna na kii, udna u magli, osmjehuju se u crvenom suncu sa zalaska.

Ivan Vidri je odmah popustio, ima on onu srenu vjetinu da popusti im uvidi da nije u pravu. Smjeka se kao krivac, nudi duvanom, a Niko se misli da li da prihvati. Zamotao je cigaretu, upalio je ugarkom udno uvlai kao ovjek koji bar tri dana nije puio. Moda i due nije puio, jer ko da mu da? Doe mi da ga zaalim, ali onda se sjetih kako me uplaio, i sve se ohladi. Onaj bol u trbuhu stoji i dalje kao no preprijeen izmeau mene i njega. Znam: nije htio da me tako rani, ali bol od toga nita manji ne biva; ak je i vei, ve se plaim da dugo neu moi da ga zaboravim. Nijesam znao da tako stoji stvar, kae Ivan. Stoji i gore, ne moe odjednom sve to da se kae.

Veljko se ne ali.

Ne bih ni ja da sam na njegovom mjestu on ipak neto radi. Ima ovjek roake, itavo bratstvo uvaju ga. ak i oni to ne vole komuniste njega uvaju, jer njihov je. Ugledaju se na Ramovie: u svakoj stranci da ima nekog svoga, pomae ga kad mu je teko, zadui ga, pa poslije mora i on tebi da pomogne. To jeste trgovina s njihove strane, ali Veljko zato moe da radi, a to je vana stvar. Da mi je bar neto da radim, makar najsitnije, znao bih zato sam tu, ali ovdje je sasvim drugo. Za ove ovdje ja sam stranac, kao to je i moj otac bio stranac, i krivo im je da se odrim kad se nijesu odrali njihovi roaci. Nekad mi prue neto za jelo, a vidim prebroje mi zalogaje. I onda kau: Drugi put ne svraaj, nemamo ni za sebe, ali ako vidi Vidria ili Ivania, ili Lada neka svrate. Tu gdje za mene nema, za vas ima dosadi to kad se negdje odmetnitvo nasljeuje s oca na sina... Glas mu kripi kao da no na brusu otri dok govori. Ponekad bljesne varnica, drugi put na brus kapne jetka suza iznutra. Strah me da e odjednom zaplakati, a onda u i ja, i svi. Sve je to zbog ogromnog razmaka izmeu onog to imamo i onog to hoemo da imamo, jer mi nijesmo ni slutili kakva je to provalija i kako je treba ispuniti prije nego se pree. Plemenski ivot je jo tu dolje, pod pomrinom, i neta od plemstva i neto od rodovskog stari korijeni, ile, ilice, sve premreeno bog zna dokle. Trae kuevie i nas prisiljavaju da ih traimo, mora time da se plati za vjekove obanstva i hajduije. I sve to je prolo, nee da prizna da je prolo dok se dobro ne osveti onome to na njegovo mjesto dolazi.

NI TRAVA NIJE RAVNOPRAVNA

Leim na suncu, pod nebom, u mirisu klekovih grana i ila. Gladan sam kao obino, ali to me ne spreava da mislim na druge stvari i da se lijepo zabavljam gledajui kako Lim tee. On je prekono na nekim mjestima ostavio staro korito, kao to vampir grob ostavlja, i poao da tumara naokolo. Uz put je vrbljake raupao i pokvario obanska igralita. Jednim jaim rukavcem ispod puta nazidao je branu od stabala i kamenja da sam sebe zaustavi i vrati. Ne moe on bez nemira i mijenjanja, nikad nije zadovoljan; da je drukiji, ne bi ga zvali mukim imenom Lim. Poslije svake kie drukije izgleda, kad god ga ponovo vidim mlai izgleda, time u mom sjeanju obnavlja udesan prizor stalnog pokreta, sliku vjeno mlade snage i uporne borbe s vremenom koju sam pri prvom susretu, negdje davno u djetinjstvu, naslutio u njegovom hujanju. Jedna eva prozvida kao metak u nebo i zacirikta. Velikog li veselja, ree Ivan. Sunulo joj u glavu, hoe gore, a gore ba nieg za veselje nema vazduh, nebo, ni gusjenica nema.

Sune i nama tako, ree Vasilj. Zato smo ovdje.

O emu sad misli, Niko, upita Ivan. Volio bih da ujem zviduk voza, odavno ga nijesam cuo.

Vasilj podie glavu i pogleda ga ali li se on to? Ne, dosadila mu je tiina, kae; mnogo je ima ovdje, a prekida je samo pucnjava kad krene potjera. Meni je naprotiv dosadilo da sluam kako priaju o potjerama; vie bih volio da je sasvim tiho, da na miru gledam selo Ravan u ravnici pored Lima. Bijeli se komad ceste u zelenilu, ui na okuci ona ista kua u kojoj je moj otac Joko drao han i, umjesto da slui pie, svaao se s komitima, sa andarmima, sa svakim. Ona mrlja ispod ceste bunar je; oko bunara sam bos tutnjio na vrbovom konju kad su svatovi prolazili. Htio bih opet to, a ne moe se. Sad me sve to odozdo hladno sreta, blijedim pogledom, kao stranca kojeg nikad vidjelo nije. Skoro me ljuti ta ravnodunost stvari i predjela, pa iako je prirodna; ini mi se da su od stvari i od prirode ljudi nauili da ljude hladno gledaju i namjerno zaboravljaju. Oni su opet poeli razgovor, ali to sad vie lii na priu: bila je negdje nekakva livada, neije posljednje pare oevine, njegova jedina veza sa zemljom, a on je pristao da se proda za pedeset kila ita. Kupila ju je neka Miklja koju zbog neeg zovu Miklja-pljaka. Nije zbog neeg, nego se ja sjeam kad je to bilo: odlazila je s pljakaima u Bihor i dogonila opljakanu stoku iste godine kad se udala; nametala se Vuku emiu, htjela je da ide s njim u drutvu, a on to zbog neeg nije htio. U selu su je nazivali posebno za nju skovanim izrazom vuk s vaginom; ona je znala kako je zovu, Vuko joj je to kazao, i nimalo se nije ljutila. Sad je, eto, kupila livadu, a nita ne da za nju nemam, kae, a zna se da ima; tui me, kae, jer zna da on nema gdje da je tui. Tako, nada se da e on poginuti, a onda joj livada dabe ostaje... Trebalo bi je mokrim konopcem, rekoh u iznenadnom ogorenju. Kako, zaudi se Ivan i pogleda me crvenkastim oima. Po debelom mesu konopcem, objasnih mu. Da joj se zabaci suknja preko glave pa po golome dok sve poareni.

Ivan zatvori oi i odmahnu glavom: ta ti pada na um!

Onda bi etnici tu njenu arenu stranjicu na sva crkvena zvona, ree Vasilj. Dolazilo je i meni da je izbijem, ree Niko, a ti bi onda glasao da me iskljuite.

Outah. Nijesam znao, prosto nijesam povezao da je Niko taj koji je prodao livadu. Rekao sam bez razmiljanja, ta bi po pravdi trebalo da se uradi; ali, poto je Niko u pitanju stvar se mijenja. Naravno, Niko nema prava na pravdu ak ni kod nas, kao ni mi, niko od nas. Nek trpi! Ko ga je tjerao da bude komunista, i jo da bude lan Partije? Prvo se namuio dok je to postao, a tek sad vidi vezane ruke!... Treba da ivi od vazduha, od ideja i zraenja budunosti, jer zbilja bi to strano odjeknulo u narodu kad bi nasiljem pokuao da ostvari ono to se bez nasilja ne moe. Jedan od naih da iskamdija Miklju moglo bi to da kodi frontu i saradnji Staljina i erila. Ne, ni ja ne bih htio da zavadim saveznike, zato tiho liem ono to sam pljunuo i slaem se: nama nita ne mora da se plati i ne priznaje se da je nae ako se sluajno nekom drugom svia. Ako neko mora da se rtvuje, onda smo to mi na prvom mjestu, i na drugom i na treem, do beskraja. Kako je Leko?

Ne znam, ree Niko. Zar nikad nijesi svraao?

Jesam triput, i triput se pokajao.

Zato pokajao?

Zato to se on krije od mene kao od prokletstva. Svi se kriju, pa i on najzad. Ona njegova ena izae i epa se za oba direka da ne uem preko nje ive po tome znam da je on negdje unutra, na tavanu ili u izbi. Nije kod kue, kae ena, i nemoj vie da svraa naa je kua pod okom. Pa i jeste sad su sve kue pod okom i sve su nae porodice na zub uzete, prijete im, zlostavljaju, ne daju im ni soli da kupe. ak i goveda su im kanjena, podivljala bez soli i mrava. Ne bi ni trebalo da svraam, jer to su stvarno nai, ne daju im ni da budu nita drugo nego nai pa zato jo i ja da ih izlaem opasnosti? Ne samo to im mue stoku, nego ne daju ni trava u livadama da im bude ravnopravna; da nije ovih kia, njihove bi se livade izdaleka poznavale: izgubili su pravo da ih navodnjavaju.

A njive, kukuruz, jesu li im i to zabranili?

Kako gdje, zavisi od komija. Zabranie ako bude sue.

Upitah za Galja, a Niko promrmlja: Galjo, kao Galjo... Zar nita bolje, upita Ivan. Ne, nego gore.

ta moe da bude gore?

Mislio sam i ja da ne moe, ali Galjo je pronaao nain. Ne treba ih ni uporeivati, krivo bi bilo, jer Galjo prosto nadaleko smrdi od straha. Ako hoe da upropasti nekoga, da ovjek sasvim izgubi vjeru u ljude i da mu se smrkne, poalji ga da malo s Galjom porazgovara. Da si ga vidio izbliza, kao ja, i tebe bi prola volja.

Htio bi da prestane, mrsko mu je, ali Ivan ne da ispituje nit po nit, hoe sve do dna da opipa, kao da nalazi bog zna kakvu nasladu u tom uzaludnom prekopavanju ruevina. Znali smo kako je Galjo udesio da ga toboe iznenada zarobi njegov tast s drutvom. Saekali su ga, uzeli mu oruje i pustili ga da sjedi kod kue; htjeli su, a i uspjeli su, da njegovim primjerom privole na predaju neke skojevce i nepartijce to su bili preostali. Bilo je jo nekoliko takvih sluajeva ugovorenog zarobljavanja Ivan se ustremio da ih proui do sitnica. Zajedno s Galjom bio je zarobljen neki seljak kod kojeg se sluajno zatekla Nikova puka tako je Niko odjednom ostao bez drutva i bez oruja. Ostala mu je samo ofanzivna bomba, jedna jedina, koju je ranije bio od Galja uzajmio sjutradan je Galjo poslao majku da ona od Nika iskami i to, da ga sasvim bez odbrane ostavi. Valjda mu je nijesi dao, zgranu se Vasilj. Jesam, poslao sam mu je.

Pa ti si sasvim lud!

Zgadilo mi se bilo.

Kad ti se zgadi, pobljuj, a ne da daje oruje! Moe ponekad ovjek od samog gaenja da poludi, a onda ne zna ta radi.

Dao ju je, sad se i ja sjeam: u Mojkovac je Niko stigao bez iega, kao neki pogorelac u dronjcima. Onda su mu se rugali iza lea, naroito oni iz komande mjesta i iz komiteta: pustio je da mu etnici zgule oruje, a ne stidi se da kritikuje. Ne znam ta im je zamjerio, vidio sam samo da ih je zaboljelo i da mu to nee zaboraviti. U stvari: priina je pria kad se kae da je kritika potrebna, priaju je gornji kad donje kritikuju, inae niko ne voli zamjerke. Bilo bi neprirodno da ih voli, bila bi to neka vrsta psihikog mazohizma, a na Balkanu se od toga nikad nije bolovalo. Ono od ega nai boluju, i ja isti, osveta je: im ti neko malo nakodi, ti e njemu dvaput vie ne zub za zub, nego dva zuba za jedan. Trebalo je Nika da poalju u udarni bataljon odlagali su dan po dan dok ta mogunost nije propala. Poslije vie nije imao ta da bira. Jesi li viao Galja od onda, pita ga Ivan. Jesam. Upao sam mu u kuu za dana, prije nego je zakljuao.

Pa ta kae?

Kae: kumim te bogom i svetim Jovanom, izlazi mi iz kue!

to ga ne podsjeti da je bio lan Partije?

Nijesam imao vremena, jer on je to stalno ponavljao dok mi se zgadilo. On je, ini mi se, mislio da sam avo, ili neto slino avola ovdje tjeraju imenom svetog Jovana.

Nasmija se iznenada, otkrie se rasklimatani zubi u natrulim desnima. Jedan potoi sukrvice procure otuda, on ga obrisa dlanom i postidje se. Ivan ga gleda sleenim oima vie ni on nema ta da pita. Sve je jasno, stvari stoje gore nego to je mislio, dosta slino onom to sam ja govorio u trenucima kad me savlada ogorenje. To je uglavnom posljedica pogreke koju smo uinili kad smo vratili etu s Tare na Lim, u zaviaj. Onda se samo Niko opirao: kud da se vraamo, jesmo li ludi, to je dezerterstvo a ne vraanje, rasprsnue nam se ljudstvo tamo da ga vie nikad ne skupimo, izgubiemo etu za deset dana... Sve je tano predvidio, a uzalud mu je bilo esto bolje prou oni to ne predviaju. Komandir je bio izdajica, Vasilj i ja zadrijemali od umora, ljudstvo eljno kaamaka, a komesar Veljko Pleovi je i kroz drijem osjeao da e nai oslonca kod roaka. Neki se uhvatie za vezu s narodom, napravie od nje teoriju i napumpae je kao balon: uvijek je na Limu bilo odmetnika i uvijek ih je narod hranio, hranie i nas... Ivan onda nije bio s nama, a i da je bio ne bi se mnogo drukije odigralo. Seljaci su bili u veini, i bilo im je dosadilo da gladuju na tuem terenu prekono bi se okupili i nestali. Htjeli smo da sauvamo jedinstvo ete, jer bila je stvarno lijepa eta, i sasvim hrabra kad se bije a u stvari smo klizili niz brdo. Ovih gadnih dolina ovdje bili smo se strano zaeljeli, zato nam se priinjavalo da i one nas ele. I eljele su nas, ali ne da ivi vrljamo po njima, nego da nas jednog za drugim usisaju u se, pokopaju i zelenom travom pokriju. One noi nije bila trava, samo snijeg mek od jugovine. Prljav snijeg, dronjavo nebo, bjelasaju se brezova stabla kao skeleti. Uzbrdicom se penje eta, preko Tare se uju psi i dozivi etnikih straa. Odjednom Niko izae iz reda i sjede kraj prtine. Uhvatio se za glavu, zaljulja se i isprui zaronio je licem u snijeg kao da se saaptava s majkom zemljom. Prolaze ljudi pored njega, niko ga ne pita ta ga boli, niko mu ne prua ruku. Prolaze i oni iz Utrga kao da ga ne poznaju svima im se zamjerio to je htio da ih udalji od Lima i kaamaka. Prooh i ja, i meni se zamjerio jer je tano predvidio ta e biti. Hoe tu da ostane, mislio sam, a poslije e pristupiti nekoj drugoj jedinici; pa nek ostane, rekoh u sebi, on je i onako skoro stranac meu nama otkad je Jug Jeremi poginuo, on vie nema druga meu nama. Zato ne osta zimus na Tari, upitah ga. Mogao si da stupi u neku drugu etu, svaka bi te primila.

Na isto bi se svelo, poslije su i njih vraali u pozadinu.

Trebalo je ovjek da se provercuje, ree Vasilj. Meni ne bi odgovaralo da se vercujem.

Ne znam zato o tome govorimo prolo je, daleko je, ne moe se popraviti. Sad smo tu. Oko nas je sitno klekovo bunje bodljikav gusti s upletenim granama. Potjera nam se ne moe privui, uli bismo je im se priblii. Ispod nas su gladna sela, iznad nas sunce. Kad nas uhvati drijem od sunanja, zagnjurimo glave pod granje; kad nas glad uhvati, pijemo pomalo vode iz uturice. Peemo gola lea i rebra, a nikako da istjeramo zimu i jezu to se unutra nakupila. Poao je Niko nekud da potrai neto hrane trebalo bi ve da se vrati. Izdaleka se uje ovnujsko zvono; kad pokuam da odredim s koje padine, ono umukne. Cestom zvrje kamioni s vojnicima. Ve triput mi se priinjava da je to vojska Arslan-pae: poto joj nije polo za rukom da nas savlada sa istoka, promijenila je uniforme i preplavila nas sa zapada... uju se grane u makiji, javlja se Niko ugovorenim znakom. Jedan novi miris stie prije njega; Vasilj taj miris prepoznaje i mrti se: rogaevina! To su mekinje od rogaevih mahuna, hrana za kraljevske mazge imperije, no poto se ponekad deava da mazge crkavaju od takve hrane intendantura rado mijenja te mekinje za sijeno, kilo za kilo. Pokazalo se da na ivalj nije razmaen kao mazge, i da ima vra crijeva, koja sve vare tako se razvila trgovina. Razbole se neki, ima i toga, ali i od trave se boluje, a asnije je umrijeti od hrane za mazge nego od gladi. Zato su rano poeli da kose livade i esto se viaju s tovarima trave cestom. Jedni to prenose na konjima, ali to su bogatiji; drugi zametnu breme na lea, dugo posru do varoi, zamijene tamo breme za breme, pa opet posru do sela, do mlina, do zla ruka i gore veere. Ja, svejedno, neu da ih alim. Moji, Iva s Malim ni to nema: ne umije da pokosi, nema snage da odnese na prodaju, nema nita... Prvi zalogaji su skoro prijatni neto kao okolada, samo buava i nagorka. Podsjea i na kakao, varo, kutije sa slikom crnkinje. Vasilj ne okusi jednom se astio time, vie nikad nee. Progutao je pare sira, zatvori oi da sanja ostalo. Ivan kae da u tom tijestu ima neeg mineralnog. Moda ima, ali meni vie smeta sladunjavi ukus koji se pojaava. Gutam i dalje, brzo, jer utroba vue kamenje bi usisala i skuvala. Ivan kae da to treba umjeriti, umjereno, a ja neu umjerenost je kukaviluk koji se javlja unaprijed. Odjednom mi otea stomak. Da je kamenje, lake bi mi bilo, ali ovo je ilovaa. Zategoe se vratne ile crnkinje s kutija, s naunicama, zaigrae straan arda oko mene. Zamrai mi se pred oima. Ono to je blizu jedva razaznajem. Brda preko Lima pokri magla, u magli se sasvim rastopie. Po bunaru doline, kao po prolosti, tumaraju talasi pucnjave. Ono je napad na Ramovie, kae Niko. Otkud oni dolje, pita neko. Za hljebom sili, nijesu navikli da gladuju.

Nee biti, kae Vasilj. To je neko etniko slavlje.

Vazda je njima slavlje kad nanjue nae meso.

To govori Niko glas mu je od onih to stalno u svemu slute zlo. Mrzim ga zbog toga potmulog glasa, zbog sjenovite jeze u njemu, pa mi se ini da su mi i drugi, negdje, nekad, to isto rekli. Sve to se takvim glasom izgovori, izaziva otpor kod drugih, ak i kad je nepobitna istina. Skoro da tu ima neeg rasnog, jer Niko je moda od stare rase. S mukom se okrenuh da pogledam njegovo lice od kamena ispresijecano pukotinama kroz koje kao mravi izlaze kaplje znoja. ta ti je, Niko, ovjee! Zar ne bi bolje bilo da bar za trenutak odstrani tu zlokobnu boju i te slutnje? Ne mora ba vazda da se dogodi ono najgore. Pola godine se to dogaa, vrijeme je da prestane. Pa i kad bi bila istina to to kae, ta e nam istina i zato da je unaprijed znamo? Ne znamo je, ne znamo nita, samo se uju puke u daljini.

PRAVDA I NEPRAVDA

Poao sam za njima, i idem, a noge su mi nesigurne ini mi se da su dva daka vune natopljene olovom. Uzalud ih gledam, spolja se nita ne vidi. Mora da su zbog neeg obamrle veze koje su ih iznutra pokretale. Samo jednom sam osjeao neto slino, a i drugi su se alili ono poslije ustanka, u umi, kad smo dugo bez soli ivjeli na pirinu i eeru iz talijanskih magacina. Sumnjali smo onda da su namirnice zatrovane ili izvjetrile od dugog stajanja. Moda je i ovo sad od hrane, ali Niku nita ne smeta. Ni Ivanu ne smeta, samo meni. Odmiu i ne osvru se, sasvim su me zaboravili. Krivo mi je to su me zaboravili to, bogami, znai da sam suvian. Pokuavam da potrim, ini mi se da ve dugo trim, ve sam se i zadihao, a uzalud oni nekako vraki odmiu i razmak se poveava.

Ono oni namjerno ure, kaem kroz zube. Imaju neki tajni razgovor koji ne ele da ja ujem. To je Ivanovo maslo, znam ja njega navikao je da plete tajne sa svakim posebno i u etiri oka. Nije to, znam da nije i da nema nikakvih tajni, ali meni je potreban razlog za srdbu to mi se unutra nakupila. Spustio sam se na zemlju, ne mogu dalje. Nek idu sami kad su tako zapeli. Jedan list na grani okree se i zabrinuto uka s drugim listom o meni. Opazila me neka ptica javlja onima naokolo da sam tu. Nastaje odjednom nerazumljiv amor i mete. Treba da idem, rekoh, stranac sam tu gdje je sve u dosluhu jedno s drugim. Ne poznaju se tragovi po ukoru, ne znam na koju u stranu. Pustih dug zviduk s prizvukom prekora, jedan pa drugi. Vasilj mi najzad odgovori ekaju me. Teturam polako i odmaram se nek ekaju. Srete me Niko, vratio se da me trai. Ne valja da se zvidi ovdje, kae. Je li zbog ptica, da ih ne uzbudim?

Zasjede postavljaju, zato ne valja.

Pa gdje su te zasjede, to se ne jave?

Da znam gdje su, ne bi bile zasjede. Mora da se pazi.

Dosadio mi je s panjom i s tim potmulim glasom. Kau da su starinci govorili takvim muklim glasovima, Niko je moda ostatak toga starinakog stanovnitva to odavno neko zlo sluti i to se stvarno gasi. Njegovi su pretci ovamo dobjegli od turenja, da vjeru sauvaju; iz Dosela su doli, zato se zovu Doselii. Taj Dosel mora da nije bio selo, nego priselak ili katun, a i njihovo naselje u Utrgu na katun lii. Odavno su doli, a nijesu se namnoili raaju im se enska djeca, s odivama im bjei srea... Odjednom se sjetih: to to Dana dugo nije htjela da primi Ivu za snahu, moda nije bilo zato to je Iva od emia, nego zato to je Ivina majka od Doselia. Nita mi o tome nije rekla, ima nekih stvari o kojima se ne govori, a plaila se da e joj Iva zareati s enskom djecom kao to je Ivina majka enskadijom napunila kuu Peka emia. Niko je Ivi jedini ujak, upitah ga je li svraao da je obie. On klimnu glavom: jeste, svraao je. Je li to sve to ima da mi kae, upitah ga. ta bi drugo htio, upita on mene. Gladuje li?

Sad svi gladuju.

Ne brinem ja za druge, nego samo za nju i dijete.

Dijete ne gladuje, ima mlijeka.

Od one jedne krave?

Dvije krave, jer jednu im je ostavio Luka Ostojin. Imaju i sira. Je li im Trobrk dosaivao?

Jeste dosta. Moram li da upam rije po rije: kako im je dosaivao?

Putao im je stoku u njivu, koze u batu, eto tako?

Ubiu ga, dreknuh usred ume. Nije potrebno, smirio se sad.

Ne vjerujem, znam ja Trobrka, nee se smiriti dok ga ne proijem.

To sam mu ja ve predskazao, zato je miran. Dao mi je i veeru.

Jesi li mu prijetio?

Moralo se: taj bez straha nema obraza.

Hvala ti za to!

Pas de quoi.

Eto, sad sam i ja porazgovarao u etiri oka. Bolje je ovako nego da Ivan vidi ta me mui. Odjednom sam zavolio i Nika i njegov mukli glas dok je on tu, mogu bez brige za Ivu. Mora da su Trobrku drhtale gae, im mu je i veeru dao; a poslije je ugnuo glavu u ramena: nema ale s vatrom i sa sinom Sajka Doselia... Dok o tome mislim, vraa mi se snaga; im ponem o drugom opet se gubi. Oslanjam se na stabla, hvatam se za grane da se rukama pomognem. Jedva sam stigao do Ivana, spustih se na zemlju da se odmorim. ekam kad e poeti da mi popuje o ne znam emu, a on uti. Ni to mi se ne svia: dosadili smo jedan drugom, znamo napamet jedan drugog, nema ta novo da se kae. Postali smo neosjetljivi, n