Milan Gavrović BOLESNA VREMENA - snv.hr · PDF fileSvi ekonomski smrtni grijesi počinjeni su još 90-ih, a sad je nastupilo vrijeme za suze i škrgut zubi. I potpune nesposobnosti

Milan Gavrović

BOLESNAVREMENA

Milan Gavrović BOLESNA VREMENA

izdavač: Srpsko narodno vijeće, Gajeva 7/I, Zagreb za izdavača: Milorad Pupovac urednik: Milan Šarac prijelom: Ruta tisak: Grafocentar naklada: 800

isbn 978-953-7442-30-9

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem xxxxx.

Knjiga je objavljena uz podršku Savjeta za nacionalne manjine RH

Zagreb, april 2016.

Milan Gavrović

BOLESNA VREMENA

Sadržaj

uvod — 11

prvi dio: FILISTRIZastava na pola noža — 18Bijesni Lissauer — 25Let iznad mitraljeskog gnijezda — 29Granica na Sutli i Jalta — 35SDP, Račan i Srbi — 39Račan na udici — 43Bujanec i vitezovi — 45Štakori s tonućeg broda — 46Pravljica za domačo rabo — 51Poglavar je ponavljač — 57Slo-go, slo-bo-do! — 61Škampi na buzaru — 64Trgovac mržnjom — 70Lomača u sektoru za toplinarstvo — 72Torpedom na istinu — 80Drug general i gospodin inženjer — 82Stado kosovaca — 91Kako je dr. Tomac susreo nečastivog — 95Suza za zagorske Nuernberge — 99Ima neka trajna veza — 104

drugi dio: INKVIZITORIKervave kronike glas — 112Komesar don Živko — 114Sveti Marko antifašist — 116Željezni biskup — 122Rehabilitacija — 123Kaptolu smeta stolica — 125Istjerivači vraga — 130Milosrđe na službenom putu — 133Putovnica za nebo — 135Deveti zdrug — 140Franc Perko o SPC-u — 145Oltar zaborava — 147Bobu bob, a popu kune — 150Udio Luciferala — 154Kaptolski kapitalizam — 159Đavolji odvjetnik blaženog kardinala — 163

treći dio: MANDARINI I KEPECIPrevođenje kapitala — 170- bogataši iz rovinja — 170- milijarde u zmijskom gnijezdu — 172- svjedoci — 180- friedman, horvat, vojnić & co. — 187- hladni rat poslije hladnog rata — 198

Utopija — 211- stalna tranzicija — 211- vrijeme samoupravljanja — 223- zadnja generacija koja im je vjerovala — 238- vrijeme kad su se lovile vještice — 250- zadnja šansa — 270- kraj utopije — 290

četvrti dio: TRIJUMFATORIPuca njima prsluk — 302Vrijeme (za) čuda — 306Vlast protiv vlasnika — 311Milodar za Glembaya — 315Glogov kolac i perpetuum mobile — 319Kuna u donjem rublju — 322Kuda idu divlje svinje — 327Zadah patriotskog kapitala — 332Mercatone, ajme nama — 337Podmiti pa vladaj — 341Telekomatozno stanje — 346Puno mraka za puno maraka — 351

peti dio: KOMPRADORIInteres govori sve jezike — 358Kriza i propast zapada — 363Sjeverna svjetlost, južni križ — 367Kruha i šljunka — 371Kraljica Ubu — 375Tko priziva revoluciju? — 379Kukuriku pred trećom tranzicijom — 383Kina i privatizacija — 387Sila kao zlatna podloga — 391Na čijoj je strani Marx? — 395Korska recitacija o drugom stupu — 399Nepotrebne banke — 403LJubljanski zrezek po receptu HDZ-a — 407Holdingu ne treba Al Capone — 411Tri smrtna grijeha — 415Topli osjećaji gospođe Thatcher — 419Status quo nacionalizma — 423Moda ili dogma — 426

Weimarska Hrvatska — 430Što su pozdravili Hrvati — 433Uvijek je bilo bolje — 437Fašizam kao zakonito dijete krize — 440Lekcije za novu ljevicu — 443Pljačka po zakonu — 446Kolonizatori prijete — 450Najava kraja — 453Čavao u lijesu EU-a? — 456I grijesi se opraštaju iz računa — 459Program dva posto — 462Goli socijalni darvinizam — 465Slatki med monopola — 468Tvrđava bogatih u moru siromašnih — 471O političarima i magarcima — 474

umjesto bilješke o autoru — 483indeks imena — 493predmetno kazalo — 504

BOLESNA VREMENA

Uvod

Moto za ovu knjigu preuzeo sam od »Duhovne republike Zicer«, osnovane u klubu Zicer u Novom Sadu još godine 1992. s ciljem da spriječi mobilizaciju za rat koji se vodio u Hrvatskoj. Jugoslavija je tada već bila raskomadana, bile su prekinute komunikacije između novih država, a sve

informacije strogo kontrolirane i cenzurirane. Tako sam za tu »republi-ku«, koja je bila dio širokog antiratnog pokreta u Vojvodini, doznao tek u ljeto 2014. iz tjednika Novosti, koji je prenio dio teksta iz projeka »Living Together« (Živjeti zajedno), financiranog od Europske unije. Naravno, pa-tetična optužba tog mota nije sasvim pravedna, točnije, ne odnosi se na sve ljude. Nasilje, zločini i laži proizveli su kolektivnu paranoju, a nacio-nalizam je jedan od njenih najstrašnijih oblika. Osim toga čini se kako je u prirodi čovjeka da kao normalna prihvaća pravila uspostavljena u sredini u kojoj živi, iako se ona ponekad mijenjaju nevjerojatnom brzinom. Dra-matičan primjer je njemačka zdravstvena služba koja je već na početku Hitlerove vladavine, /kao normalni dio brige o zdravlju nacije, prihvatila kastraciju svakog tko je bio proglašen psihičkim bolesnikom. Ponašanje mnogih ljudi kod nas, u proteklih četvrt stoljeća, slijedilo je isti obrazac. Ali za one koji se smatraju mislećim dijelom nacije i koji su imali prilike govoriti, gornji moto ima punu vrijednost. Nije zanemariv ni broj onih koji su toga bili svjesni, a nisu šutjeli, iako su bili izloženi raznim priti-scima i šikaniranjima. Istovremeno su vladari novih država počeli kon-trolirati sve medije i javne tribine na kojima su postali dobrodošli samo zagovornici nacionalističke mržnje.

12 uvod

Zato na kraju puta novinar s razlogom razmišlja o svom životnom angažmanu, posebno od trenutka kad su godine 1987. nacionalisti na čelu sa Slobodanom Miloševićem preuzeli Savez komunista Srbije. Na toj pri-jelomnoj točki dramatično se promijenila politička klima u Jugoslaviji, što je ubrzo dovelo i do njenog raspada. Tada sam uređivao »Spektar«, politički magazin Televizije Zagreb, koji je išao u jugoslavenski program u alterna-ciji s istovrsnim magazinima televizija Beograd, Sarajevo i Novi Sad. Moja glavna urednica bila je Ines Šaškor, koja mi je sada pomogla prirediti i ovu knjigu. Kako je vrijeme odmicalo, taj se posao sve više pretvarao u me-dijski rat s Televizijom Beograd, koja je sve bezočnije i sa sve manje skru-pula propagirala Miloševićevu velikosrpsku politiku. Dakle, šovinističku mržnju i nasilje kojim su se željeli ostvariti njeni ciljevi. U Jugoslaviji su tada tutnjali »mitinzi istine« i zveketale kosti cara Lazara, prenošene po liniji zamišljenih granica velike Srbije. Svemu tome smo se suprotstavljali argumentima koji su se oslanjali na AVNOJ, odnosno na principe na koji-ma je bila utemeljena tzv. avnojevska Jugoslavija. To je puna nacionalna ravnopravnost i antifašizam. Suprotstavljali smo se lažima i podmetanji-ma kojima su se nemilice služili Miloševićevi medijski bojovnici. »Civili-zacija laži«, nazvao je tu praksu Miloševićev protivnik, čuveni arhitekt i političar, Bogdan Bogdanović. Jedan od onih koji nisu šutjeli.

Naravno, bili smo poraženi do nogu čim je, poslije izbora svibnja 1990., vlast u Hrvatskoj preuzeo Tuđmanov HDZ. Miloševićeva politika dobila je pandan u Tuđmanovoj, a jednoj i drugoj je bila nezamisliva na-cionalna ravnopravnost i na njoj zasnovana Jugoslavija. Demokracija je u Jugoslaviju ušla i odmah izišla kroz ista, nacionalistička vrata, napisao je zadnji američki ambasador u Beogradu Warren Zimmermann. Odmah sam se zahvalio na uredničkom poslu, a koncem 1990. humano sam očiš-ćen s Hrvatske televizije. Riječ humano pišem bez navodnika jer su to još bili dani u kojima se s formulacijom o »tehnološkom višku« omogućavalo nepoćudnima odlazak u prijevremenu mirovinu, naravno ako su ima-li barem 55 godina, što je uvjet koji sam bio upravo ispunio. Uskoro je, međutim, nastupio trenutak u kojem ih se bacalo na ulicu bez suvišnih zašto. Novi politički komesari preuzeli su sve medije, koji su se do tada, iako u jednostranačkom sistemu, potpuno oslobodili političkog uticaja.

13 Milan Gavrovićbolesna vremena

A čim se zahuktala nacionalistička revolucija i počeo rat, sve je postalo moguće. Neki misle, ne bez razloga, kako je jedan od bitnih uzroka rata želja da se stvori stanje u kojem je sve moguće i dozvoljeno, od pljački i ubojstava do privatizacije golom otimačinom narodne imovine.

Nakon toga, beznadno sam pokušavao spasiti televiziju Ante Mar-kovića »Yutel«, pisao za neke budimpeštanske novine, mariborsku Večer i splitsku Slobodnu Dalmaciju dok i nju nije preuzeo HDZ. U Feral Tribuneu, čiji osnivači i suradnici zaslužuju da budu na vrhu spiska onih koji nisu šutjeli, a koji su i mene pozvali koncem godine 1993., radio sam punih 10 godina. Isto toliko govorio sam i za američki Radio Slobodna Evropa, ali nažalost nisam sačuvao nijedan od radijskih tekstova. Posljednjih godina moje tekstove objavljuje tjednik srpske manjine Novosti, u kome nema nacionalne isključivosti, pa se u njemu okupio dobar dio nekadašnje Fera-love novinarske ekipe.

Uvijek sam smatrao da je naknadno ukoričavanje novinskih teksto-va promašena ambicija. Novinar reagira na neki konkretni događaj pa su njegova razmatranja efemerna, nezanimljiva, pa i nerazumljiva u nekom drugom vremenu.To sam rekao i svom starom prijatelju i kolegi Živku Grudenu, također jednom od onih koji nisu šutjeli, kad mi je spomenuo da će skupiti u knjigu svoje tekstove iz 90-ih godina. Ako želi objaviti ne-što o tom vremenu, tvrdio sam, bilo bi bolje da na osnovi starih, napi-še novi tekst, sa svim objašnjenjima i vremenskim odmakom. Živko je, međutim, uporno dokazivao kako je riječ o dokumentima jednog doba i da ih treba objaviti u izvornom obliku. Kad se knjiga pojavila, shvatio sam da je bio u pravu. U neko drugo, mirnodopsko vrijeme moji su argumenti možda imali smisla. Ali vrijeme je po svim svojim bitnim odrednicama ostalo nepromijenjeno, iako više nije tako divlje kao 90-ih, pa ni njegovi tekstovi nisu izgubili aktualnost. Zadnje desetljeće prošlog stoljeća, što ga mnogi sada ocjenjuju kao olovne godine, vučje je vrijeme koje s pro-mijenjenom dlakom još uvijek traje. To je pokazala i daljnja sudbina knji-ge. Izdavač ju, zapravo, nikada nije ni pustio u prodaju, a zašto, može se pretpostaviti po naslovu koji je glasio: »Perači crnih košulja«. Vjerojatno ga je, po njegovoj procjeni i u vremenu u kojem živimo, objavljivanje knjige o ustaškom revivalu previše određeno svrstavalo.

14 uvod

Zahvaljujući tom saznanju nisam bio iznenađen kad sam otvorio svoje stare fajlove s tekstovima koje sam pisao nakon umirovljenja. Vri-jeme je pojelo njihove neposredne povode (kojih se je danas dobro pris-jetiti) ali ostalo je aktualno sve o čemu su ti tekstovi govorili: i nacionali-stička zagriženost, i napadi na laičku državu, i ideologija neoliberalizma i isisavanje životnih sokova iz ekonomije zemlje. Riječ je o tekstovima pisanim za Feral Tribune, a posljednjih godina za Novosti. Knjiga koja je sad pred čitateljima ima pet dijelova. U prvom, pod naslovom FILISTRI, tekstovi su koji govore o strašnim posljedicama nacionalističke isklju-čivosti. U drugom, koji sam naslovio INKVIZITORI, tekstovi su o udje-lu koji je u tome imao dio Crkve, kao i o klerikalizaciji države. Treći dio, MANDARINI I KEPECI, najvećim dijelom sadrži jedan dosad neobjavljeni tekst (ali pisan istih davnih dana), koji analizira uzroke ekonomske pro-pasti, a posebno razmatra sudbinu radničkog samoupravljanja i zajednič-ku akciju domaćih ratnih dobitnika i nekih zapadnih krugova da se ono uništi. U četvrtom dijelu s naslovom TRIJUMFATORI tekstovi su o hrvat-skoj tranziciji u kapitalizam, prozvanoj pljačka stoljeća, a u petom naslov KOMPRADORI definira jedan od glavnih uzroka, iako ne jedini, produ-žene hrvatske ekonomske agonije i gubitka svake perspektive. Riječ je španjolskog porijekla, a u vrijeme kad su europske sile kolonizirale Kinu označavala je dobro plaćene domaće ljude na visokim položajima, ali u službi stranih interesa. Ništa ne mijenja činjenica da oni kod nas danas možda toga nisu ni svjesni pa im se čini da samo slijede pravila suvreme-ne ekonomije. Svi ekonomski smrtni grijesi počinjeni su još 90-ih, a sad je nastupilo vrijeme za suze i škrgut zubi. I potpune nesposobnosti da se oni isprave.

Naslovi u ovoj knjizi u rijetkim slučajevima nisu isti nekadašnjim novinskim. U same sam tekstove samo iznimno intervenirao, a i to da bih ispravio pogreške, a ne da mijenjam njihov smisao. Sve moje eventualne krive procjene su nedirnute, a u pravilu se svode na grijeh pretjeranog op-timizma.

Može zvučati čudno da sam tek radeći na ovoj knjizi shvatio kako su moji tekstovi po jednom, ali bitnom elementu drukčiji nego što sam prije mislio. Bio sam, naime, uvjeren da sam pisao o društvenim i ekonomskim procesima, a ne o konkretnim ljudima. To je, međutim, samo djelomično


točno jer sam skoro uvijek polazio od živih ljudi s imenom i prezimenom, od njihovih sudbina i postupaka. Korijen svega za čovjeka je čovjek, na-pisao je jedan stari autor. Iz toga proizlazi i nešto mnogo ružnije. Posto-je vremena i procesi u kojima se jačaju, ali i lome karakteri. Mnogi ljudi koji bi u neko drugo doba proživjeli svoj život časno i relativno mirno, u ovom našem postajali su žrtve kolektivne paranoje, hajkači, inkvizitori, kompromiseri ondje gdje kompromisa ne bi smjelo biti ili oni u kojima su se probudili najniži nagoni. Pritom njihovo obrazovanje i socijalni sta-tus nisu igrali nikakvu ulogu. Zapravo, njihova krivnja je bitno veća, ako im je obrazovanje bolje a društveni položaj viši. Zato sam odustao da kao naslov knjige iskoristim stari, cinični eufemizam o zanimljivim vreme-nima.

Nažalost, vrijeme je bolesno.

Prvi dio

FILISTRI

Zastava na pola noža

Ono što su za Franju Tuđmana geni, to je za Miru Bajramovića sjeme. »U to je vrijeme bilo ovakvo razmišljanje: ubij Srbi-nu dijete, jer on niče na minus dvadeset«, svjedočio je Baj-ramović u svojoj ispovijedi Feralu. Teško je vjerovati da je ta sličnost, pa čak i istovjetnost svjedočenja, mogla promaći

Bajramovićevom odvjetniku, koji sigurno već traži svjedoke, naravno takve koji bi učvrstili točku na koju bi se mogla osloniti obrana čak i tako krvavih zločina kakvi su počinjeni u Pakračkoj poljani ili Gospiću.

Formulacija o »genetski programiranim neprijateljima« (geni nose »program«, a sjeme gene), samo je novi stvaralački doprinos u pretvara-nju ružnih nacionalističkih emocija u isprazne i otrcane teorije. Čak i ne previše originalan. Autorsko pravo i tu pripada jednom srpskom šovini-sti, čuvenom akademiku Vasiliju Krestiću, za koga su, naravno, »genetski neprijatelji« – Hrvati. »Genocidni«, dakle programirani da ubijaju srpski narod.

Bajramovićev zločin, kao i onaj njegovih »suboraca«, normalna je i očekivana posljedica takvog uvođenja genetike u politiku. Odnosno, poli-tika koja se samo ostvaruje drugim sredstvima. Ako su Srbi kao narod, ali i svaki od njih pojedinačno, »remetilački element«, ako su oni oduvijek i zauvijek neprijatelji hrvatske slobode, ako su rođeni od zle majke i još goreg oca – oni će i ubuduće rađati neprijatelje, sve dok im se to bude doz-voljavalo. Mora im se, dakle, zatrti sjeme zbog naše slobode i našeg golog opstanka. Bajramović je samo izvukao jedini logični zaključak.

»Ako su ciljevi pravedni, pokolji su opravdani« – tako je američkim novinarima objasnio masakre Hutua nad Tutsijima i bivši gradonačelnik Kigalija, Francois Karera. Za njegovu zemlju sad je nadležan isti sud u Den Haagu.


Je li Tuđman mislio baš na Srbe? Bavi li se možda njegova genetika svim neprijateljima, uključujući i hrvatske »Jude«, ili zaista samo dru-gom, neprijateljskom nacijom? Onima kojima postavljaju to pitanje (čak i nakon svega što je Tuđman već prije rekao), odgovorio je predsjednik njegove (HDZ-ove) mladeži Mario Kapulica. Tuđman nije rasist, kaže Ka-pulica, a genetski neprijatelji za njega su oni koji su to još od Garašanina, dakle oca velikosrpskog programa. To objašnjenje prenijeli su svi režim-ski mediji. Nema, dakle, sumnje da je riječ o autentičnom tumačenju.

Jedan drugi predsjednik stranačke mladeži – zvao se Baldur von Schirach – osuđen je prije više od pola stoljeća u Nuernbergu na 20 godina robije i otpremljen u Spandau, čuveni berlinski zatvor za ratne zločince. I on je dijelio sličan svjetonazor sa svojim velikim vođom.

Mladi je gospodin Kapulica, nažalost, samo jedan od brojnih politi-čara, a i drugih djelatnika na hrvatskoj javnoj sceni, koji su svih ovih godi-na trovali nacionalizmom ljude i zagađivali njihove međusobne odnose. I po tome Hrvatska i Srbija nikada u povijesti nisu bile sličnije nego što su to sada.

»...Dijete od rođenja, dakle prije nego što ga se nauči čitati i pisati, treba naučiti tko mu je neprijatelj. A neprijatelj mu je na ovim našim pro-storima Srbin. To ne znači da u njemu treba razvijati mržnju ili da treba u njemu razvijati otpor do te mjere da bi sutra ubijao, ali ga od samih poče-taka, kao što ga se uči čitati, pisati i lijepo ponašati, treba poučavati i tome da su sve zlo koje je učinjeno hrvatskom narodu na ovim prostorima uči-nili Srbi.«

Tako glasi čuvena definicija pojma duhovne obnove Bosiljka Miše-tića (iz intervjua Slobodnoj Dalmaciji, krajem 1992.), koja doslovno smrdi po krvi i nožu. Čim počne rat – a on je tada već trajao – sve se zasniva na mržnji, koja nema druge »mjere« osim ubijanja.

U skladu s takvim shvaćanjem »duhovne obnove« bilo je i izlaganje Franje Tuđmana na skupu mladeži HDZ-a. On je poučavao punu dvoranu otvorenih mladih ušiju i raširenih očiju tko su im neprijatelji, genetski programirani, dakle oduvijek i zauvijek. Neprijatelji za koje nema milosti i s kojima nema mirenja. »Do istrage vaše ili naše«, kako je davno pisao onaj crnogorski vladika i veliki balkanski pjesnik čije portrete nisu bez razloga nosili sudionici Miloševićevih »mitinga istine«. Mario Kapulica je sve dobro shvatio.

20 prvi dioFilistri

Bit će zanimljivo vidjeti hoće li odvjetnik Mire Bajramovića pozva-ti, inače blagoglagoljivog učitelja, da svoje teze ponovi pred sudom. Da posvjedoči kako su njegov branjenik i ostali »vitezovi« djelovali »bona fidei«, u dobroj vjeri da su na strani pravde i pravice. Da su s razlogom vje-rovali kako žive u svijetu koji je kao oštrim nožem presječen na dva dijela. Na nas i neprijatelje. Da mi moramo njih, kako ne bi oni nas, da je dobar Srbin samo mrtav Srbin, da je sve što bilo koji Srbin u Hrvatskoj ima oteto nama pa je normalno da su bježeći poslije »Oluje« ponijeli samo »prljave gaće« (i »sretan im put«, kako je rekao Tuđman), odnosno da su otišli na traktorima koje su ukrali Hrvatima (kako je napisala komentatorica »naj-većeg hrvatskog političkog dnevnika«).

Slično je govorio nakon »Oluje«, na konferenciji za tisak, i ondašnji ministar i predstojnik vladinog Ureda za prognanike i izbjeglice, svećenik dr. Adalbert Rebić. On je (Novi list 22. kolovoza 1995.) upozorio na razliku između »Srba koji su dobrovoljno otišli iz Hrvatske i pritom se nakupili svakovrsne imovine« i Hrvata koji iz Banja Luke dolaze pod prisilom i s plastičnom vrećicom u ruci.

Za Miru Bajramovića, koji kaže da je »veliki vjernik«, nesumnjivo je bila posebno važna svaka po(r)uka što ju je dobivao od nekog svećenika. (Iako ni on, kao ni »vitezovi« važniji od njega, nije to izrazio tako jasno poput srpskog ratnog zločinca Željka Ražnjatovića Arkana koji je Patri-jarha Pavla nazvao »svojim komandantom«.) Bajramovićev bi odvjetnik zato mogao pozvati don Antu Bakovića ili slavitelja ustaštva, domini-kanca Vjekoslava Lasića. Ali oni su, ipak, samo rubne persone. Sasvim bi mu sigurno više vrijedili svjedoci iz središta, a ne s margine društvenog utjecaja. Zato bi uz Franju Tuđmana, mogao svjedočiti i uzoriti kardinal Franjo Kuharić.

»Zauzimali smo se za hrvatski narod kao kolektivnu osobu nepo-vredivu u svom pravu i željeli smo da hrvatski narod ostvari samostal-nost i upravlja dobrima i živi slobodnim životom.« Tim riječima kardinal je nedavno ocrtao politiku koju je pod njegovim pastirskim štapom slije-dila Katolička crkva u Hrvatskoj (na svečanoj večeri, što ju je predsjednik Tuđman, krajem rujna, priredio za crkvene velikodostojnike). Definici-jom naroda kao »kolektivne osobe« on nije ostavio mjesta ni najmanjoj sumnji da njegovo srce kuca u ritmu jedne vrlo specifične škole mišljenja.


Svaki čovjek pripada nekoj »domovini kao zajedničkom biću«, na-pisao je, na primjer, H. S. Chamberlain, koga se, zajedno s nekim drugim autorima, na Zapadu smatra pretečom nacionalsocijalizma. Za F. L. Jahna narod je »praslika savršenog čovjeka«, a prema P. de Lagardu »ne može se trpjeti da jedan narod živi unutar drugoga...«, dakle jedna osoba unutar druge, itd. »Domovine će tada postati ono što još nisu: osobama. Osjećat će mržnju, a mržnja će izazivati ratove strašnije od svih dosad viđenih«, rečenica je »starog saksonskog barda«, za koju Julien Benda kaže da je bila »proročka«. (U knjizi »Izdaja intelektualaca«, kod nas prevedenoj tek sad, iako je napisana još 1927., kad se Hitler još penjao po ljestvicama vlasti).

Ako je naš narod »kolektivna osoba«, tada je to isto i svaki drugi na-rod. Kolektivna osoba se mora i smije braniti od druge, također kolektiv-ne osobe, koja ju ugrožava. Tu pojedinca, izvan kolektiviteta, jednostav-no nema i ne može ga biti. »Ti si ništa, tvoj narod je sve«, bila je jedna od nacionalsocijalističkih parola. Svaki pripadnik drugog, neprijateljskog naroda samo je dio druge, neprijateljske »kolektivne osobe«. On je prema tome i sam neprijatelj, istovremeno i opasan i kriv. Vojnik ili civil, mlad ili star, muškarac ili žena, odrastao čovjek ili dijete... A ako još živi unutar našeg naroda, on je kao zarazna bolest. Tada je svaki lijek dobrodošao i svaki je postupak pravedan. Recht ist was dem Volke nuetzt (zakonito je sve što koristi narodu). »Najteže ti je zapaliti prvu kuću i ubiti prvog čov-jeka. Poslije sve ide po šablonu....«, kaže Miro Bajramović.

»Većina vas zna kako je to kad kraj vas leži 100, 500 ili 1.000 leše-va. Činjenica da smo to izdržali i – s nekoliko iznimaka koje su posljedica ljudske slabosti – ostali čestiti ljudi, učinilo nas je otpornima. Ovo je stra-nica veličine iz naše povijesti kakva još nikad dosad nije i nikad više neće biti napisana.« Tako je u okupiranoj Poljskoj, u Poznanu, govorio svojim SS-ovcima, u listopadu 1943., šef Hitlerove Službe sigurnosti Heinrich Himmler.

Bajramovićev odvjetnik, a i odvjetnici ostalih optuženih »vitezo-va«, mogli bi dokazati da su i njihovi branjenici imali osnove da vjeruju to isto: da sudjeluju u trenutku veličine u povijesti svog naroda. Miloš-evićeva (fašistička) misao vodilja o svim Srbima u istoj državi, značila je istovremeno da u toj državi ne smije biti nikog drugog osim Srba – uz samo malo, što manjih i beznačajnih »manjina«. Bajramović kaže: »...Na-

22 prvi dioFilistri

ređenje je bilo da se smanji postotak Srba u Gospiću«. Za razgovor u Ka-rađorđevu, kao i za sve druge slične dogovore, postojale su na obje strane jake dodirne točke.

O jednoj takvoj točki govori i Izvještaj Međunarodne komisije za Balkan, tzv. Tindemansove komisije (po bivšem predsjedniku belgijske vlade gospodinu Leu Tindemansu), koji je silno uzbudio hrvatske režim-ske medije. (Nakon što se kao knjiga pojavio u izdanju Hrvatskog helsin-škog odbora.) Autori pišu:

»Ovdje je značajno spomenuti da je ‘sukob među civilizacijama’ jedna od rijetkih tema u kojima se slažu hrvatski predsjednik Tuđman, vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić i islamisti. Predsjednik Tuđman je u razgovoru s članovima Komisije, održanom u travnju 1996., nadugo i naširoko govorio o ‘sukobu civilizacija’: ‘Jugoslavensko iskustvo svjedoči o tome da su se kulturne i geopolitičke podjele pokazale odlučnima – tako snažnima da zajednička država nije mogla opstati. Sadašnje podjele podu-daraju se s onima iz Rimskog carstva (Teodozijeva linija), između Rima, Bizanta i islama, kao i s granicom između Otomanskog i Austrijskog car-stva. A na području na kojemu je ta podjela među civilizacijama najočiti-ja, dogodila se jedna od najsnažnijih kriza današnjice’. I Radovan Karadžić je više puta govorio o potrebi da se narodi Bosne i Hercegovine podijele po kulturno-vjerskim crtama.«

Sudeći po tom objašnjenju iz izvještaja Međunarodne komisije za Balkan, dr. Tuđman bi mogao biti svjedok obrane i u procesu Radovanu Karadžiću.

Genetsko, a ne zemljopisno značenje ima i njegovo uporno po-navljanje da Hrvatska nije na Balkanu već da smo mi Europa. Za Tuđmana je podjela ljudi po nacionalnoj pripadnosti istovremeno i znak njihove različite vrijednosti. Mi smo Hrvati Europejci, a Srbi, Balije i ostali spa-daju u balkansku gamad. »U ono vrijeme uopće nisam imao osjećaj da su Srbi ljudi kao i mi...«, kaže Bajramović. To je taj »sukob civilizacija«, ta podjela po »kulturno-vjerskim crtama«, ta »Teodozijeva linija«. U sličnu »genetsku« teoriju vjerovali su i »nadljudi« iz bavarskih pivnica, 30-ih go-dina ovog stoljeća. (Kao što je sada točno upozorio Vlado Gotovac.)

Neki gospodin Seipel, austrijski kancelar iz dvadesetih godina – piše na jednom mjestu britanski povjesničar A. J. P. Taylor – rekao je za an-


tisemitizam koji je njegova stranka propovijedala, ali ga nije provodila: »Das ist fuer die Gasse« (To je za ulicu). Ali Hitler je bio »die Gasse«, kaže Taylor. Ulica, polusvijet, šljam...

Akteri Pakračke poljane, Gospića i sličnih »junačkih pothvata« o kojima će najvjerojatnije netko uskoro progovoriti, također su »ulica« i to u najgorem smislu te riječi. »Ulica« kojoj je vladajuća politika širom otvorila vrata i koju je uključila u »duhovnu obnovu«, ali ne obnovu hr-vatskog, već ustaškog duha. Pritom se toj »ulici« govorilo da je najstariji i najbolji narod na svijetu, narod čiji pripadnici jednostavno ne mogu po-činiti ratne zločine; govorilo joj se da je odgajana na Tristanu i Izoldi, a ne na Gorskom vijencu, a Vladimira Nazora se čak u Saboru sotoniziralo jer je napisao »Majku pravoslavnu«. Toj se »ulici« govorilo da smo mi ci-vilizirani, a oni primitivni, mi trubaduri, a oni koljači, mi gospoda, a oni seljačine, mi marljivi, a oni lijeni, mi pametni, a oni lukavi, mi visoki, a oni niski i šiljatih glava, mi čisti, a oni prljavi... I da zato između nas treba podići novi Berlinski zid.

Mnogi su sudjelovali u tom zbornom pjevanju, a sada bi sve trebalo svršiti suđenjem nekolicini uličara. I dugački noževi u Pakračkoj i drugim sličnim poljanama nalazili su se u mnogo dužoj ruci nego što su viteške desnice takvih »branitelja domovine« od srpskog ugroza i domaćih izda-jica.

Da Arkan ne bi bio moguć bez Miloševića, istina je kojoj u Hrvats-koj nitko neće proturječiti. Hoće li odvjetnik Mire Bajramovića formu-lirati analognu tvrdnju: da ne bi bilo Bajramovića bez Tuđmana i njegove nacionalističke politike. Bez njegovih kulturnih i geopolitičkih podjela, bez rastavnica i sastavnica, kao i bez bizarne teze o sukobu civilizacija. (Za nekog američkog profesora to je samo dobar štos koji prodaje knjigu. Tutsi i Hutui, Srbi i Hrvati, to su i tako stanovnici nekog čudnog planeta iz »Zvjezdanih staza«.)

Tonom nepravedno odbačenog sina, Bajramović je završio svoju is-povijed Feralu ovim riječima: »Ja očekujem da će mene Tuđman nakon svega ovoga osobno pozvati i da će me upitati zašto mi je sve ovo trebalo i kazat ću mu: ‘Samo za moju djecu’. Ja samo tražim radno mjesto i da mi se obitelj stambeno zbrine«. Slično, nazivajući ga čak svojim ocem, Tuđma-nu je iz zatvora pisao i ubojica bivšeg ministra turizma Marčela Popovića,

24 prvi dioFilistri

Siniša Stracaboško. I on je vjerovao da samo likvidira još jednog neprija-telja hrvatstva.

Zašto ta djeca »duhovne obnove« sad traže zaštitu baš od preds-jednika republike? Zašto mole da ih baš on ne napusti u nevolji, sad kad su ulovljeni poput divljih zvijeri? Zato što su za njega geni ono isto što je za Bajramovića bilo sjeme. Pa čak i nakon što je, pod pritiskom inozemstva, službeno pokrenuta akcija za pomirenje. Sve ostalo posao je za odvjetni-ka. Po službenoj dužnosti.

(Feral, 1997.)Napomena: Pisano povodom suđenja Miri Bajramoviću, koji je u ispovijedi Fe-ralu govorio o ubojstvima što ih je počinio kao pripadnik zločinačkih postrojbi Tomislava Merčepa, odnosno Ministarstva unutrašnji poslova.

Bijesni Lissauer

Jedan saborski zastupnik nazvao je događaj »našom sramo-tom« dok pravovjerni novinski tekstovi tvrde da je zapravo riječ o njemačkoj sramoti. Zato se čini najboljim pozvati u po-moć prevodioca, ali ne s njemačkog na hrvatski, već s jednog načina razmišljanja na drugi. Nekoga tko će nam objasniti

zašto su kontrolori školskih udžbenika prijateljske nam Bavarske odlu-čili da zabrane čitanku »Plodovi riječi«, namijenjenu hrvatskim đacima u njemačkim dopunskim školama. Knjiga je, naravno, tiskana u Hrvatskoj, a pripremili su je Joža Skok i Ante Bežen.

Kako je uzrok zabrane jedna pjesma – »Progonstvo Iloka« Slavka Mi-halića – za »prijevod« se treba obratiti nekome tko je također pjesnik. Naj-bolje njemačkom rodoljubu, Ernestu Lissaueru, koji je »imao toplo srce, bio dobar drug, pošten čovjek i gotovo demonski odan svojoj umjetnosti«, kako ga u memoarima opisuje Stefan Zweig. Zašto je upravo Lissauer po-doban za ulogu prevodioca? Zato što je i on zapjevao iz dubine svoje ro-doljubive duše početkom našeg stoljeća, dakle u vremenu kad su vjetrovi prvog svjetskog rata zahvatili njegovu domovinu.

Nama koji živimo u današnjoj Hrvatskoj samo čitanje pjesme »Pro-gonstvo Iloka«, nažalost, ne može pomoći da shvatimo što se dogodilo u glavama nekih njemačkih profesora koji su odlučili da pod svaku cijenu od nje zaštite male Hrvate u svojoj zemlji. Pa čak i uz cijenu da ih se pro-glasi »grubim provincijskim cenzorima koji po Hrvatskoj gaze škarama neznanja ili zlonamjernosti«, kako je to učinio dopisnik jednog našeg li-sta iz Njemačke. Nama je, naime, ton Mihalićeve pjesme sasvim običan i svakodnevan, nama ona zvuči isto kao, na primjer, nasušni nam Dnevnik Hrvatske televizije. Mihalić pjeva samo ono što je uobičajeno u hrvatskoj prozi i to stihovima koji počinju ovako:

26 prvi dioFilistri

»Tko još pamti srpskog oficirakoji sred Iloka reče: ‘Hoćete li radijeovdje izginuti? Da na vas pustimo s lancabradate, s nožem među zubima? Zar ne čujetetenkove s druge strane mosta? Vi morate otići,mrtvi ili živi - ovdje će biti Srbija!Sve su to oni već vidjeli u selimaoko grada. Kad su bradati redom klali, pilirakiju i odscijecali glave, silovali i živa srcavadili iz mesa. Onda bi zvjezdaši stigliu čeličnim grdosijama i zatirali tragoveda su ovdje ikada živjeli Hrvati.« (...) I tako dalje.

Sadržaj pjesme odgovara povijesnim istinama – piše već spomenuti dopi-snik iz Njemačke – a upravo je Bavarska radio i televizija bila najopširnija i najobjektivnija u širenju istine o Hrvatskoj, o etničkim čišćenjima i dru-gim progonima Hrvata i ostalih nesrba u Hrvatskoj i Bosni. Sve su to gleda-la i hrvatska djeca. Što je drugo i drukčije kad o tome sada govori čitanka za osmi razred osnovne škole? Odgovor treba tražiti u razlici između pjesme i informacije. Pjesma je, naime, sama esencija ljudskih osjećaja. Može se pretpostaviti da su emocije koje su stigle u paketima s Mihalićevom pjesmom zabrinule Bavarce, a vjerojatno ih podsjetile i na neka razdoblja iz njihove vlastite prošlosti. Ona iza kojih – kako pokazuje i sudbina nje-mačkog pjesnika Ernesta Lissauera – ostaje mamurluk pa i stid.

Lissauer je poticao iz imućne njemačke obitelji i Njemačka je za nje-ga bila čitav svijet. Bio je opsjednut njemačkom poviješću, divno je svi-rao Bacha, nitko nije bolje od njega poznavao njemačku liriku i nitko nije bio više od njega očaran njemačkim jezikom. Kad je izbio prvi svjetski rat mnogi su se intelektualci požurili da doprinesu rodoljubnom odušev-ljenju naroda. Pjesnici su pjevali borbene pjesme, književnici su se zak-linjali da nikada više neće pristati na kulturnu povezanost s bilo kojim Francuzom ili Englezom (čak se tvrdilo da engleska ili francuska kultura nisu nikada ni postojale), filozofi su proglašavali rat »čeličnom kupkom«, a svoj su obol nacionalnom zanosu davali i drugi znanstvenici pa i sveće-nici svih konfesija. Lissauer je otišao najdalje – on se odmah dobrovoljno prijavio u vojsku.


Bio je iskreno očajan kad su ga odbili zbog fizičke nesposobnosti pa je u domoljubnom zanosu napisao »Pjesmu mržnje na Englesku«. Ona je, uz ostalo, sadržavala zakletvu da Engleskoj njen zločin nikada neće biti zaboravljen. »Pjesma je pala kao bomba u skladište streljiva«, piše Zweig. Tiskana je u svim novinama, učitelji su je čitali djeci u školama, časnici recitirali pred vojnim postrojbama, uglazbljenu, pjevali su je svi zborovi i izvodila sva kazališta. Televizije, a ni radija tada, naravno, još nije bilo. Uskoro su je u Njemačkoj svi znali napamet, a caru Wilhelmu II. toliko se svidjela da je Lissauera odlikovao visokim Odličjem crvenog orla.

Istovremeno su Romain Rolland u Francuskoj i Stefan Zweig u Au-striji i Njemačkoj krenuli drugim putem. Pokušali su u neutralnoj Švicar-skoj organizirati sastanak onih uglednih kulturnih radnika, s obje zaraće-ne strane, koji se nisu kompromitirali javnom propagandom mržnje. Pla-nirali su da taj skup uputi poziv za obustavljanje rata i sporazumijevanje. Zweig se obratio najvažnijim i najreprezentativnijim njemačkim pjesni-cima toga doba, a Rolland francuskim. Odgovor koji su obojica dobili bio je vrlo kratak: »Za to još nije vrijeme!«

U pitanju je, dakle, bilo samo vrijeme. A ono je, očito, bilo vrlo slično današnjem, što znači da su i tada postojala neka gospoda Šeks i Vukojević, spremna da optuže za veleizdaju svakoga tko bi se usudio razgovarati s nekim »od njih«. U 1916. to se i dogodilo njemačkom sveučilišnom pro-fesoru, dr. Georgu Fridrichu Nicolaiu, pacifistu koji je u Leipzigu objavio proturatnu knjigu »Biologija rata«. Bio je suđen na višegodišnju robiju, ali je uspio pobjeći u Dansku.

Kad je koncem 1918. došao kraj ratu, bilo je prekasno za bilo kakve pacifističke skupove i apele. Tada su se samo brojali mrtvi. Tada su i od Lissauera svi počeli okretati glavu, a vjerojatno najprije oni koji su prije najglasnije slavili i njega i ono što je propovijedala njegova pjesma. Tada su mu dali i posprdni nadimak – »Bijesni Lissauer«.

Jesu li nešto od njegove nekadašnje pjesničke inspiracije sada pre-poznali njemački kontrolori školskih udžbenika u hrvatskoj čitanci »Plodovi riječi«? Ako jesu, onda je to isti naboj mržnje o kojoj je pjevao i nesretni njemački pjesnik. Treba pretpostaviti da je to, a ne želja da »štede četnike« (za što ih optužuje dio našeg tiska) motiviralo njihovu odluku.

28 prvi dioFilistri

Za ovu priču nije bitna daljnja sudbina Ernesta Lissauera. Ipak, či-tatelja ne treba ostaviti u nedoumici, tim više što je ona dostojna velikih klasičnih tragedija. Kad je Hitler došao na vlast, Lissauer je morao pobjeći iz Njemačke, a ubrzo je i umro, zaboravljen, negdje u bijedi progonstva. Bio je, naime, Židov.

(Feral, 1995.)

Let iznad mitraljeskog gnijezda

Uutorak, petog prosinca, bez imalo osjećaja za dobar ukus i bolje običaje, politika se ponovno poigrala starim ljudskim kostima; ovaj put usred Zagreba, na Jelačićevom trgu i u sre-dišnjem Dnevniku Hrvatske televizije. Na taj dan, godine 1918., jugoslavenska je vojska pucala na hrvatske domobrane

koji su demonstrirali za slobodnu Hrvatsku, a protiv kraljevine Jugosla-vije, rečeno je u izvještaju s nekog, navodno važnog znanstvenog skupa, koji dnevne novine začudo uopće nisu zabilježile. Naveden je točan broj mrtvih, a televizijski je reporter pronašao čak i jednog starog Zagrepča-nina (koji je tada bio dijete) da se pred kamerom prisjeti kako je nakon pucnjave došao s majkom na trg, kako su vidjeli leševe pobijenih, kako je među njima prepoznao jednog svog druga i kako su uokolo bili vojnici, najvećim dijelom »marinci«.

Televizijske vijesti prolaze brzo pa su se obrazovaniji gledatelji, vje-rojatno tek naknadno, zapitali otkud jugoslavenska vojska u Zagrebu već 5. prosinca 1918. kad Jugoslavije tada još nije bilo? Dokument na osnovi kojeg je ona tek trebala nastati, adresu o ujedinjenju, samo je četiri dana prije (1. prosinca) izaslanstvo Narodnog vijeća (parlamenta kratkotrajne države Slovenaca, Hrvata i Srba iz bivše Austrougarske) odnijelo regen-tu Aleksandru Karađorđeviću u Beograd. U Zagrebu su tada još postojale dvije vojske: ostaci bivše austrougarske vojske, pod labavom kontrolom Narodnog vijeća, i manji dijelovi srpske vojske. Ona je tu došla nakon što je »već 5. studenog Narodno vijeće poslalo jednu delegaciju Srpskoj vr-hovnoj komandi, moleći da pošalje srpsku vojsku u Hrvatsku i Slavoniju«, kako piše Ivo Banac (»Nacionalno pitanje u Jugoslaviji«).

30 prvi dioFilistri

Zašto? Zato što samo nije moglo izići na kraj sa »zelenim kaderom« i pobunama. Banac kaže da je »od druge polovice listopada, tijekom ci-jelog studenog i u znatnom dijelu prosinca 1918. sjeverna Hrvatska bila zahvaćena općim nemirima«. Kao ilustraciju on citira izvještaj jednog službenika Narodnog vijeća: »Narod se buni, vlada potpuna desorganiza-cija, red može uspostaviti jedino ententina vojska i to srpska. Narod pali, i uništuje, pa neznam čime će se prehraniti Dalmacija i Bosna. Masa razvla-či trgovce, jer su vlastelinstva uništena. Ljudski imetak je uništen. Spas je jedino srpska vojska.«

Srpskim oficirima priređen je u Zagrebu oduševljen doček, sa sve-čanom čajankom u svim prostorijama »Kola« i »Sokola«, koju je Krleža s gađenjem opisao u »Pijanoj novembarskoj noći 1918.« Na čelu trpeze »Njegova Preuzvišenost Gospodin Doktor Mate Drinković, Povjerenik Narodnog vijeća za Vojne poslove, a do njega k. und k. potpukovnik Slav-ko Kvaternik«. Tu je sve »intimno, toplo, duhovito i elegantno«, piše Krleža, dok »vani pucketa oganj pobune, uzlijeću ognjeni leptiri požara i umorno padaju mali padobrani od žara u sjajno ustitranom krugu, uz lavež mitraljeza ove iste gospode Kvaternika i drugova protiv tog istog hr-vatskog naroda...«

Ali tko je i iz čijih mitraljeza pucao 5. prosinca 1918.? Ako je to bila srpska vojska (a ne nepostojeća jugoslavenska ) – kakvi su to bili »marin-ci«, koje u Dnevniku HTV spominje još živući suvremenik tog događaja? Jer, kao što zna svaki pučkoškolac, Srbija nije nikada imala ni more, ni ratnu mornaricu, pa prema tome ni »marince«, da ubijaju Hrvate koji su demonstrirali protiv stvaranja Jugoslavije, a za nezavisnu Hrvatsku.

Krleža ovako odgovara: »Bilo je to još onih davnih oktobarskih dana (1918.), kada se na Markovom trgu vijao stijeg tzv. narodnog suverenite-ta, i kada su naša gospoda domaći advokati i svećenici vodili u ime Naro-dnog vijeća Srba, Hrvata i Slovenaca krvavu terorističku akciju i strijeljali narodne gomile na čitavom području Trojedne kraljevine. U ono je vrije-me i na Jelačićevom trgu potekao potok krvi...«

Povjesničar i novinar Josip Horvat (»Politička povijest Hrvatske«, »Kultura Hrvata kroz 1000 godina« i t.d.) izričito tvrdi da srpske jedini-ce nisu sudjelovale u masakru na Jelačićevom trgu. On kaže da su redar-stveni povjerenik za grad Zagreb dr. Grga Anđelinović i Povjereništvo za


vojsku i mornaricu (Narodnog vijeća), imali informaciju da se »sprema neki vojnički puč ili buna«. Oni su obavijestili štab srpske vojske, koji je s nekoliko četa već došao u Zagreb. »Međutim štab je srpske vojske od-bio da nastupi da dade oružanu snagu, jer da bi intervencija srpskih četa protiv eventualno pobunjenih hrvatskih vojnika bila politička nesreća«.

Čitav tragični događaj opisao je Josip Horvat u memoarskom tekstu »Živjeti u Hrvatskoj 1900. ‒ 1941.«, koji je prvi i jedini put objavljen tek 1984., punih 16 godina poslije autorove smrti. On tu piše da su se nakon odbijanja srpske vojske, predstavnici Narodnog vijeća morali osloniti na vlastite snage, ostatke bivše austrougarske vojske, koji su položili za-kletvu Narodnom vijeću i djelovali kao njegova vojska. Tako su »stavljeni u pokret mornari, koji su bili izravno podvrgnuti redarstvu i povjereni-štvu (Narodnog vijeća, op. M. G.), a ne garnizoneru, te sokolaši«. Oni su bili raspoređeni na najvažnija mjesta u gradu, a posebno je čuvan Gornji grad. Tako je u gradu, kaže Horvat, bila »namještena pozornica za kobnu igru«. Komešanje je počelo poslije 11.30, »u tako zvanoj Rudolfovoj vo-jarni ‘53. domaće’ (regimente, odnosno pukovnije, op. M. G.). Vojnici su ubrzo izišli na ulicu i krenuli Ilicom prema Jelačićevom trgu. Uskoro su im se priključili i vojnici iz drugih jedinica.

»Svirka vojničke glazbe uvijek i svagdje privlači gomilu. Već je do Pe-jačevičeva (Britanskog, op. M. G.) trga povorka narasla od pridošlica i vojni-ka i civila. Vojnička se kolona rastopila u gomilu i, tko ju je susreo, morao je osjetiti trnce uzbuđenja. Širom ulice od zida do zida valjala se ljudska bujica. Na čelu je još uvijek neumorno udarala domobranska glazba.«

Kod Frankopanske ulice patrole mornara ispalile su upozoravajuće hice, a i domobrani su odgovorili pucnjavom. Ali svi su još pucali u zrak. »Svirka se miješala s pjesmom, klicanjem republici i s pojedinačnim hi-cima u zrak«. U međuvremenu, Jelačićev trg se napunio radoznalim svi-jetom koji je promatrao »pripreme sokolaša i mornara«. Čim je bujica demonstranata »postala vidljiva, s balkona Popovićeve kuće zaregetaše mitraljezi.«

Sljedeće minute Horvat opisuje ovako: »Na trgu se stvorio kaotičan vir. Svjetina bježi na sve strane kao preplašena perad. (...) Bjegunci ne-maju izlaza, jer su začepljene sve pokrajne ulice. Razbilo se čelo vojničke povorke, no stražnji redovi ne znajući što se zbiva, pojačanim pritiskom

32 prvi dioFilistri

guraju naprijed. (...) Dva su vojnička mitraljeza zauzela borbeni postav, otvorila vatru na Popovićevu kuću. Rafali obostrano šišaju. Trg je jedan ogroman vrisak. Konačno, prestravljeni zadnji redovi gomile, nagnuvši u bijeg, otčepiše ventile. Još nekoliko trenutaka ječi suluda pucnjava. Onda se trg i pokrajne ulice isprazniše, ostali su samo mrtvi i teško ranje-ni, i vojnici i sokolaši i mornari, a najviše radoznalih građana. Točan broj mrtvih i ranjenih nije nikada objavljen«.

Bogdan Krizman u knjizi »Hrvatska u prvom svjetskom ratu« o tome koliko je bilo mrtvih navodi ipak dva različita podatka. Prema svje-dočenju dr. Grge Anđelinovića, bilo je »15 mrtvih i više od 20 što teže što lakše ranjenih«. Drugi podatak je iz izvještaja, koji je o događaju poslao svojoj Vrhovnoj komandi srpski štab, i tu se kaže da je »prije dolaska srp-skih snaga poginulo 13, a ranjeno 17 osoba« i da je »poginuo i jedan srp-ski vojnik koji se našao na ulici«. U izvještaju, također, stoji da je srpska vojska došla na trg oko 17 sati, da su se ljudi do tada već razišli, a dio domo-brana je razoružan i predan policiji.

Za razliku od Horvata, Krizman ne opisuje događaj kao suvremenik, već na temelju dokumenata. Kao i Horvat, i on kaže da je srpska komanda odbila da intervenira pa je tek na pismeni zahtjev Narodnog vijeća pri-stala da uputi snage na Jelačićev trg, ali uz najstrožu zabranu upotrebe oružja. Koristeći zapisnike sa suđenja, on navodi da se u povorci najčešće uzvikivalo »Živjela republika!«, pa »Živio Stjepan Radić!«, »Dolje kralj Petar!«, »Dolje dinastija!«, a pokatkad »Živjela Seljačka stranka!«, »Dolje militarizam!« i »Živjela boljševička republika!«. Kad je povorka sretala srpske vojnike vikalo se »Živjela braća Srbi!«, a oni su odgovarali »Živjela braća Hrvati!«. U Ilici br. 55 dio vojnika je ušao u redakciju socijaldemo-kratskog lista »Sloboda« i tražio crvenu zastavu, ali je nisu dobili.

U dopisu koji je Kriminalni odsjek Vojnog redarstva Vlade narodnog vijeća uputio vojnom odvjetniku Vlade narodnog vijeća, kaže se i da se vikalo »Živjela Hrvatska!«, »Živjela srpska vojska!«, »Živjela socijalna demokracija!«, »Skinite nove mondure!« i »Dolje Narodno vijeće!«. Kao kolovođa, identificiran je narednik Martin Murn (ili Morn), Slovenac, koji je stigao u Zagreb samo nekoliko dana prije tragičnog događaja. Pre-ma sudskim dokumentima i svjedočenju sudionika, uključujući i dr. Grgu Anđelinovića, tragično finale na Jelačićevom trgu imalo je kratku predi-


gru. Okupljenim vojnicima je jedan narednik održao govor u kojem je re-kao, »da će konstituanta odrediti formu buduće države, a da su Hrvati za republiku«. Nakon toga vojnici su tražili da im druga strana preda mitra-ljeze. Prema svjedočenju Alexandra Florschutza (19 godina, jednogodišnji dobrovoljac), »sokol« Martin Tičak izišao je pred vojnike i rekao: »Braćo, bumo govorili!« Tog trenutka ubio ga je iz pištolja narednik koji je vodio domobrane. Tek tada je progovorio mitraljez...

Mnogi su se sudonici dobro sjećali narednika Martina Murna (Mor-na) i njegove uloge. Bio je Slovenac, ali je isto tako mogao biti Hrvat, pa – i Srbin. Zapovjednik 25. pješačkog puka, pukovnik Milivoj Kučak, sjećao ga se kao čovjeka niskog rasta, žutih brkova, sa velikom trobojnicom preko prsiju na kojoj je pisalo »Živjela SHS republika«. Je li on ubio svog imenjaka Martina Tičaka i time započeo crnu seriju smrti? Jednogodišnji dobrovoljac Florschutz opisuje ubojicu istim riječima, jedino što kaže da su mu brkovi bili crni. Tog dana u kojem je sve bilo crno, lakše je ranjen i narednik Murn, odveden je u bolnicu, otkuda je pobjegao. Raspisana je potjernica, ali on je netragom nestao i nije nikada pronađen.

Tko želi može vjerovati da su svi dosad lagali, a da tek sada dozna-jemo pravu istinu o tom događaju. Josip Horvat, u svojim već citiranim uspomenama (koje je pisao za vrijeme NDH) kaže: »Ustaše su 1941. tvr-dili da su ga oni izazvali, da je to bio prvi ustanak revolucionarnih prava-ša.« Ali, nastavlja Horvat, za to nisu imali nikakve dokaze. Postaje li sada ta, ustaška interpretacija, »znanstvenom istinom«? I to istom onakvom kakve na drugoj strani i s drugim predznakom fabriciraju neki srpski aka-demici? I koji je u ovom trenutku cilj te »istine«?

Sve to nisu previše teška pitanja i upravo zato oživljavanje te tra-gedije, iz košmarnog vremena s kraja 1918., ostavlja onaj poznati gorak okus u ustima. To se, naime, radi isključivo u funkciji dnevne politike i bez ikakvog stvarnog pijeteta. Politici opet trebaju vanjski neprijatelji, stare mržnje i nove sablasti, pred čijim bi ugrozom »humano preseljeni« Posavljaci morali prešutiti svoju nesreću, nezaposleni i pokradeni radni-ci svoje siromaštvo, umirovljenici da su uoči Svetog Nikole uzalud čekali svoje mizerne penzije, a Zagrepčani bi morali progutati uvođenje dikta-ture u svom gradu. Jer, zaboga, mogla bi nam se ponoviti 1918...

34 prvi dioFilistri

Ona 1918., koju je Krleža opisivao ovako: »Magle su žute, spušta se sumrak kao bolesna ptica, sve su skele vješala, poslijepodne hrče umorno kao stara vještica, sve plinske svjetiljke dišu astmatično, zaudarajući po močvari, sve su kretnje olovne, svi ljudi pospani, potišteni, gladni, zlo-voljni, zabrinuti«.

Ali po toj zabrinutosti, zlovolji, gladi i potištenosti, 1918. se već po-novila. Zato se pospane još više uspavljuje uspavankom na instrumentu od ljudskih kostiju, a gladnima se umjesto kruha opet nudi obrok mržnje. Prošlost zaudara kao stara vještica pa se čini da je do 2000. preostalo još čitavo stoljeće. A i Den Haag je još uvijek tisuću kilometara daleko.

(Feral, 1995.)

Napomena: Osam godina poslije postavljena je na Jelačićevom trgu ploča s ovim tekstom:

U SPOMEN PROSINAČKIM ŽRTVAMA 5. XII 1918VOJNICI SLAVNE 25. I 53. DOMOBRANSKE PUKOVNIJE ODREĐUJUĆI SE JAVNO ZA SAMOSTALNU REPUBLIKU HRVATSKU UBIJENI SU STROJNICAMA S OVE ZGRADE.VJEČNA IM SLAVA I HVALA!HRVATSKI DOMOBRAN. UDRUGA RATNIH VETERANA – ZAGREB 2003.

Usput rečeno, zgrada na uglu s Jurišićevom ulicom, na koju je postavljena ploča, godine 1918. još nije postojala, a Popovićeva kuća nalazila se na sasvim drugom mjestu, na sjevernoj strani trga. Istinitost teksta i motive autora čita-lac će ocijeniti sam. Poglavarstvo grada Zagreba, s gradonačelnikom Milanom Bandićem, očito nije imala ništa protiv tog teksta.

Granica na Sutli i Jalta

Po drugi put u manje od tri godine, Zapad nudi novac za mir na Balkanu. Koncem lipnja 1991. on je uzalud pokušavao kupiti podršku programu posljednjeg Yu-premijera Ante Markovića i njegovoj viziji treće Jugoslavije. Što se sada kupuje još nije sasvim jasno. Zasad, to je jedna federacija i jedna konfedera-

cija, uz ne sasvim i preciznu definiciju koga bi sve one obuhvaćale. Peter Galbraith je jasniji od Tuđmana. »Bosanskim Srbima neće biti dozvoljena secesija«, izjavio je on rezolutno, a televizijski su gledaoci imali prilike vidjeti kako u Washingtonu, poput body-guarda, stoji uz Matu Granića. Ono što je čuvao sigurno nije bilo Granićevo tijelo. Ako se federacija pro-širi na bosanske Srbe, hoće li se i konfederacija proširiti na SR Jugoslaviju? Na to pitanje – postavljeno na bombastično najavljivanoj konferenciji za tisak – Tuđman se samo široko nasmijao. Ali mogla je zvučati šaljivo i za-misao o federaciji i konfederaciji s onima, protiv kojih se već godinu dana ratuje. U sukobu Hrvata i Muslimana proliveno je mnogo više krvi nego u aktualnim sporovima Hrvata i Srba.

Tako sada nije sasvim izvjesno ni što se kupuje ni koliko se za to nudi. Prije samo dvije godine i osam mjeseci, u lipnju 1991., oko toga nije bilo nedoumica. Tražilo se da Milošević, Kučan i Tuđman odustanu od svojih planova i da prihvate promjene koje je pokušavao provesti Ante Marković, a nudilo se skoro šest milijardi dolara. (U različitim evropskim i američkim aranžmanima.) Na kraju se najavljivala čak i mogućnost promptnog učlanjenja u Evropsku zajednicu. Tuđman je tada u Saboru re-kao da ključni problem nije u ekonomiji, već u rješavanju međunacional-nih odnosa. U Skupštini Slovenije Marković je upozoravao da se ne može imati i ovce i novce, dakle odvojiti se od Jugoslavije i zadržati jugoslaven-

36 prvi dioFilistri

sko tržiste. U tom trenutku već je odavno trajao srpski bojkot slovenske robe, kao dio Miloševićeve antibirokratske revolucije. Koristeći faktično konfederalni ustroj bivše Jugoslavije, Milošević je, također, preko meha-nizma Narodne banke Srbije, uzimao novaca koliko mu je trebalo, a na Gazimestanu je precizirao način za ostvarivanje svog cilja. I oružjem, ako je potrebno...

Tada milijarde dolara nisu značile ništa. »Od svih ljudi s kojima sam razgovarao u Jugoslaviji, vi ste jedini koji je pokazao zanimanje za ekonomska pitanja«, rekao je tada Anti Markoviću »predsjednik Vlade« Evropske zajednice Jacques Delors.

Danas se na ponudu Zapada reagira drukčije, a drukčija je i moneta. Bombe idu prije novca. Iako ne prodaje svoju politiku za šaku dolara (500 milijuna – ton posprdan) Predsjednik Tuđman je zahvalan Sjedinjenim državama za njihov angažman. Njegov se »povijesni ne!« proširenju (si-metrične ili asimetrične) konfederacije još dalje na istok temelji na nadi u novu američko-rusku podjelu zona utjecaja. »Time se određuje za dulja vremena nova razlučnica između međunarodnih silnica, što se vjekovi-ma prepliću i suprotstavljaju na ovome prijelomnom području različitih civilizacija«, rekao je on u poruci naciji. I na redovnoj konferenciji za ti-sak, ponovio je da »se radi o razgraničenju između svjetova i civilizacija«, kakvo je na ovom prostoru postojalo još iz vremena »Rimskog carstva«.

Doduše, to s »Rimskim carstvom« prilično je zbunjujuća argumen-tacija. Tako Krleža, na primjer, u uredničkim napomenama uz prvo izda-nje Enciklopedije Jugoslavije, granicu nije vidio ni na Drini, niti na Uni, već – na Sutli. On piše da je »od svih evropskih granica, Sutla jedina stalna granica još od rimskih dana i od Franačkog carstva i Bizantije«, da »na Su-tli prestaje kasnija Istočna marka, a na njenoj lijevoj obali počinje nevjer-nička, barbarska, manihejska zona...« i konačno, da je Sutla »razdvajala vjekovima dva svijeta«.

Ako je to točno (a povijest, čim je starija, tim je više beletristika), ruke mogu trljati samo Slovenci. Samo oni sasvim sigurno ostaju na bo-gatoj strani zavjese (željezne ili baršunaste) na kojoj teče novac, med i mlijeko. Ali istovremeno bi se morali zabrinuti Talijani. Bizant je, naime, u jednom razdoblju povijesti dopirao do Ravenne, a Dalmacija je (usput rečeno) stoljećima bila pod bizantskom vlašću...


Ali pustimo ono što se događalo prije tisuću godina. Čak se i povje-sničarima može oprostiti ako to slabije »pamte«. Mnogo je ozbiljnije kad se politika temelji na pogrešno protumačenim događajima iz nedavne prošlosti. Ključna riječ je, naravno, Jalta. A tu, jednostavno, ništa od ono-ga što svi misle da znaju nije točno. Interesne sfere nisu dijeljene na Jalti, već na sastanku Churchila i Staljina u Moskvi. Jugoslavija je podijeljena fifti-fifti, ali kako je ovih dana na nacionalnoj televiziji objasnio akade-mik Staljina (jedan od ljudi koji o tome najviše znaju) to je značilo da pod sovjetski utjecaj dolaze Hrvatska, Slovenije i Bosna (gdje su bili najjači partizani), a pod britanski Srbija, Crna gora i Makedonija (gdje je đeneral Draža Mihailović zastupao kralja i londonsku izbjegličku vladu i čuvao otadžbinu). Te je račune pomrsio Tito, što bi se moglo uzeti u obzir ako nekim čudom, poslije Tirane gdje se to nedavno dogodilo, dođe do revalo-rizacije njegove nacionalne politike i u Zagrebu.

Na povijest se, dakle, previše gleda kroz naočale želja. Ali, nažalost, možda su snovi jedino što preostaje onome tko se nađe u ulozi monete za potkusurivanje. (Sintagma je sročena po principu fifti-fifti jezičnog uti-caja, zapadnog »moneta« i istočnog »kusur«.) On nikada ne zna tko vraća a tko prima kusur, za koju robu i od koje cijene. Na mitskoj ceduljici, koju su si Staljin i Churchill dodavali preko stola, bila su imena više zemalja i različiti postotci uticaja. Malo više ovdje, a malo manje tamo... Kakva je »ceduljica« sada aktualna u dogovorima Washingtona i Moskve i što na njoj piše? Je li zaista nastao trenutak za razgraničenje na Balkanu ili će Rusi odustati od »toplog mora« za volju nekih drugih dobitaka, na nekom drugom dijelu globusa? I »pravoslavna braća« su u tome samo sitniš. Mož-da je riječ i o dobitcima koji nisu teritorijalni; možda se hladni rat ipak ne vraća.

Ali upravo ako računaju na moguće zaoštravanje budućih odnosa i potrebu da se utvrde sigurne granice utjecaja, Amerikanci će teška srca pripustiti Ruse na Mediteran. Istodobno će, kao više puta u prošlih če-trdesetak godina, bez grižnje savjesti odustati od borbe za demokraciju i ljudska prava. HTV je prošlog tjedna prikazala vrlo zanimljiv britanski do-kumentarac o bivšem španjolskom diktatoru Francu. Ni kršenje ljudskih prava, ni razne okrutnosti, ni totalitarni režim, pa ni fašistička ideologija i nekadašnja bliskost s Hitlerom i Mussolinijem nisu, u trenutku zaoštra-

38 prvi dioFilistri

vanja hladnog rata, spriječili američkog predsjednika Eisenhowera da posjeti Franca i Španjolsku. Nakon toga uspostavljene su baze i potekla je rijeka novca.

(Feral, 1994.)

SDP, Račan i Srbi

Rat u Hrvatskoj započeo je i vodi se zbog srpskog naroda u Hrvatskoj (po novome srpske manjine), dakle to je ispit na kojem je politika zakazala. Pritom se uvijek misli na politi-ku vladajuće stranke, HDZ-a i njoj srodnih stranaka, koje se od prvog dana natječu u nacionalnom radikalizmu i isklju-

čivosti. To se, međutim, odnosi i na SDP koji još uvijek mnogi smatraju najjačom opozicijskom strankom. Niti ona nema ni slovo »p« od politi-ke koja bi mogla voditi trajnom miru u tom najosjetljivijem segmentu međunacionalnih odnosa u Hrvatskoj. Već u predizbornoj kampanji tre-balo se žestoko suprotstaviti cjenkanju s brojem pobijenih Srba od usta-ške ruke u Drugom svjetskom ratu, a to nije u Hrvatskoj napravio nitko pa ni SDP, čija je to bila moralna obveza prema biračima. Ne samo zato što je među njima bilo mnogo Srba, već i zato što je SDP preuzeo tradiciju stranke koja se suprotstavljala svakom nacionalizmu. Za SDP su glasali i Hrvati koji su bili protiv nacionalne isključivosti. Cjenkanje s brojem mrtvih tako je postalo jedan od bitnih uzroka straha Srba u Hrvatskoj; srpskog pučanstva, kako bi se to reklo sadašnjim jezikom političke mode. (Ali moda ima smisao. To treba da znači da u Hrvatskoj nema srpskog na-roda, već samo srpskog pučanstva. Kad je tako, onda nema ni narodnih prava itd.) Srpski nacionalisti stalno su dodavali i još dodaju stotine ti-suća navodno poklanih Srba u Hrvatskoj dok im hrvatska strana ne osta-je dužna. Najdalje je otišao sam hrvatski predsjednik dr Franjo Tuđman tvrdnjom da je u Jasenovcu stradalo najviše dvadeset tisuća Srba. Ja sam im dao popust, kaže on, kad sam u svojoj knjizi napisao brojku od 30 ti-suća (vidi intervju Startu).

40 prvi dioFilistri

A tom »srpskom pučanstvu« brojke zapravo uopće nisu važne. Za mnoge od njih ustaški pokolji su nešto sasvim konkretno, nešto što ima ime i prezime i to ime i prezime njihovih najbližih rođaka, njihovih rodi-telja, braće i sestara, njihovih suseljana. U razgovorima o tome nitko od njih ne spominje brojke, ni stotine ni desetke tisuća, ni milijune gospode doktora Milana Bulajića ili Vasilija Krestića. Ali oni točno znaju tko im je i kada ubio djeda, kada je i kako poklano njihovo selo, kako se spasao svatko od rijetkih preživjelih itd. To su priče koje stalno žive oko nas ili, točnije rečeno, žive u ljudima koji žive oko nas i s nama. Mladi ljudi, rođeni većinom poslije rata, sami sebi uvijek su iznova pričali istu priču; snivali isti san: da se sve to ponovno događa, ali oni su sada spremni, oni sve znaju, više ih nitko ne može iznenaditi itd. Trofejno oružje koje su čuvali u kućama i na sjenicima imalo je samo jednu svrhu –bilo simbol je te njihove spremnosti, davalo im je, možda više podsvjesno nego svjesno, sigurnost da ih više nitko nikada neće zateći na spavanju.

O tom konkretnom odnosu u kojem se ne reagira na neki apstraktni broj stradalih, najbolje govore emocije mnogih Hrvata na ubojstvo samo jednog čovjeka – Stjepana Radića u »Beogradskoj skupštini«, kako to piše i na njegovom grobu. Mnogi ni ne znaju da su istom prilikom stradali i Pavle Radić, kao i Đuro Basariček. A nitko, doslovno nitko ne dovodi u vezu ubojstvo Aleksandra Karađorđevića s ubojstvom Stjepana Radića. Nikome ne pada na pamet da su ta dva događaja vrlo usko povezana, da je zapravo zadovoljen starozavjetni princip »oko za oko, zub za zub«, da je za ubojstvo hrvatskog vođe platio glavom srpski »viteški kralj«. I to onaj isti Aleksandar za kojeg se vjeruje da je izravno stajao iza ubojstva Radića.

Vladajuća stranka u Hrvatskoj još se u predizbornoj kampanji oslo-nila na novac i podršku emigrantske nacionalističke desnice, koja je za-pravo financirala šansu za svoju povijesnu revandikaciju. Sadašnju poli-tičku klimu u Hrvatskoj i ustanak Srba kao njen najekstremniji simptom, nije stvorio tradicionalni purgerski, »vlaškovuličanski« nacionalizam, već vraćanje duga onima koji su financirali izbornu pobjedu HDZ-a. A oni se nisu dali »isplatiti« sitnom monetom. Oni su htjeli vlast za sebe i oni su tu vlast uzeli. I to na svim razinama. Za njih nije važno što govori njihov partijski vrh, tzv »stranačka stega« za njih nema smisla. Njima nitko nije trebao reći što je to politika stranke. Oni tu politiku utvrđuju i provode


sami. I odmah su počeli voditi nacionalističku, velikohrvatsku i antisrp-sku politiku sa svim primitivnim demonstracijama koje su imanentne takvoj politici i vrsti ljudi koju ona okuplja.

Decenijima se Srbima u Hrvatskoj objašnjavalo da zločine nad njima nije počinio hrvatski narod, već da su to uradile ustaše. I to je nesporna istina. Sada im je, nasuprot tome, hrvatska vlast rekla da su ustaše bili Hrvati, da su bili »poražena hrvatska vojska« i da je nad njima počinjen zločin. Strane su tako zamijenjene i zločinci su proglašeni žrtvama. Znači li to da su Srbi u Hrvatskoj zločinci kojima slijedi kazna? Znači li to da će se ponoviti 1941., kad se također na njihove glave »sručila kazna« za unitaristrističku, velikosrpsku politiku u prvoj Jugoslaviji? Aktualna me-morandumska velikosrpska politika u to ih je stalno uvjeravala. Miloše-vićeva uloga i njegova krivica su izvan svake sumnje, ali ovdje se bavimo odnosima u Hrvatskoj i ulogom koju igraju politički faktori na njenoj sce-ni. Kao i postupcima aktualne vlasti, koju je hrvatski narod izabrao na slobodnim izborima i time preuzeo, na izvjestan način i odgovornost za njene postupke.

Uostalom, odnos koji aktualna hrvatska vlast ima prema Slobodanu Miloševiću u najmanju je ruku ambivalentan. Karakteristično je – zna-kovito, rekli bismo danas – da se ta vlast energično obračunala i da se i dalje obračunava upravo s ljudima koji su se u Hrvatskoj na javnoj sce-ni borili protiv memorandumske politike Slobodana Miloševića, koji su još u vremenu jednoumlja prekidali poslovičnu »hrvatsku šutnju«. To se odnosi i na neka od najboljih novinarskih pera u Hrvatskoj. Otvoreno se kaže kako je istina da su se oni suprotstavljali Miloševiću, ali da su to radili s jugoslavenskih pozicija. Da su bili protiv Miloševića zato što on ruši Jugoslaviju. A to se ne može smatrati zaslugom, već krivicom. Skoro najvećom od svih krivica. Jer Miloševićeva politika omogućila je izbornu pobjedu hrvatske nacionalističke desnice i pružila joj šansu za ostvarenje politike izdvajanja iz Jugoslavije. Milošević je razbio Jugoslaviju i to je za njih dobro. Milošević je nacionalist, a to su i oni. Još samo da se riješi je li granica u Zemunu ili u Karlobagu, kako podijeliti Bosnu, tko je kifla, a tko žemlja, kao i neke druge sitnice, pa Milošević može doći u službeni i pri-jateljski posjet Zagrebu, gdje će biti dočekan sa svom paradom i bratskim zagrljajem. Istim onakvim kakvim je nedavno bio dočekan i francuski fa-

42 prvi dioFilistri

šist Le Pen. Uostalom s Miloševićem se i pregovaralo. Sa zagovornicima očuvanja Jugoslavije razgovora nema.

SDP je nakon izbora bio najjača opozicijska stranka i moglo se očeki-vati da će funkcionirati kao korektiv radikalizmu i bahatosti vladajuće stranke. Nažalost, s vremenom se pokazalo da se rukovodstvo SDP stidi svojih birača. Osim Ivice Račana svi ostali članovi rukovodstva poraže-ni su na izborima. (A sam Račan izborio je mjesto u Saboru kandidirajući se u izbornoj jedinici s velikim brojem oficirskih obitelji, bivših boraca, ukratko, u komunističkoj sredini. U borbi za glasove očito nije bilo probir-ljivosti.) Izborni poraz nije doveo ni do kakvih posljedica po rukovodstvo stranke. U njemu su i dalje ostali oni koji su izgubili izbore dok oni koji su dobili povjerenje birača nisu time stekli nikakav utjecaj na politiku stran-ke. Glavni cilj rukovodstva SDP-a bio je da legitimira stranku kao demo-kratsku (a ne komunističku) i kao hrvatsku (a ne jugoslavensku, što sad automatski znači i unitarističku). Pritom se zaboravilo (ili »zaboravilo«) da se od komunista nije baštinilo samo zlo. Baštinilo se i dobro, posebno kad je riječ o nacionalnoj politici koju je KP vodila u ratu. Zašto Srbi u Hr-vatskoj tada nisu išli u četnike, već u partizane? (Osim u kninskoj krajini i djelimično u Lici.) Zašto nije bilo četnika na Baniji, na Kordunu, u Sla-voniji? I zašto ih danas isti strah kakav su proživljavali 1941. vodi u četni-ke? Zato što danas nisu imali izbora. Zato što na sceni nije bilo političke snage koja bi se deklarirala drukčije, a ne kao u prvom redu nacionalni pokret. Ne samo Srbi – i Hrvati koji se ne slažu s nacionalističkom politi-kom (i koji su zato glasali za SDP) nemaju se kome obratiti. Tek danas, u ovom suludom ratu, vidi se kakvu je ulogu odigrala nacionalna politika KP Hrvatske u Narodnooslobodilačkoj borbi. Kao i uloga politike bratstva i jedinstva koja je danas postala predmet sprdnje na obje nacionalističke strane. Ni tome se SDP nije suprotstavio. Verbalno opredjeljenje stranke za građansku, socijaldemokratsku opciju izgubilo se pod pritiskom želje da se SDP dokaže kao hrvatska stranka. Opravdanje je bilo da je to jedini put opstanka na hrvatskoj političkoj sceni. Danas na toj sceni SDP jedva da postoji, a na sljedećim izborima, ako se ništa ne promijeni, može mu se dogoditi da postane izvanparlamentarna stranka. Jedino što ga može spa-siti je da ga birači dožive kao alternativu pljačkaškoj politici vladajućeg HDZ-a.

(Feral, 1994.)

Račan na udici

Šok koji je Ivica Račan prošlog tjedna doživio u Rimu, nakon razgovora s rukovodstvom talijanske Stranke demokratske ljevice (PDS), podsjeća na jednu klasičnu anegdotu iz povi-jesti novinarstva. Godine 1941., kad je čitav svijet bio zao-kupljen pitanjem hoće li Amerika ući u rat, The New York Ti-

mes je objavio vijest da su na primanju u veleposlanstvu nacističke, Hitle-rove Njemačke bili nazočni najviši američki državni dužnosnici. Vlada je zagrizla mamac i odmah poslala demanti, koji je redakcija objavila uz ovaj komentar: »Sa zadovoljstvom konstatiramo da je naša informacija bila netočna i da naši dužnosnici nisu bili na tom primanju. A zašto nisu bili?«

I Račan je odmah poslije susreta u Rimu poslao predsjedniku PDS Achillu Occhettu i predsjedniku Komisije Socijalističke internacionale za središnju i istočnu Europu Pieru Fassinu ogorčeni demanti priopćenja koje su dali domaćini. »Niti sam ja izgovorio ono što se citira kao moje riječi, niti je Ochetto pred nama izgovorio to što se citira kao njegove rije-či«, stoji u pismu.

Prema agencijskim izvješćima Račana je posebno pogodio ovaj dio priopćenja: »Račan je potvrdio da se Hrvatska ‘ne identificira s Tuđma-nom’, da postoji i ona ‘demokratska, koja odbija stvaranje etničkih država i bori se za suživot među različitim zajednicama te podržava obranu suve-reniteta Bosne u prilog brzog zaključenja mirovnih sporazuma’. Occhetto je rekao da je uvjet za postizanje mira ‘puna i prava demokracija’». Račan kaže da to nije istina i da je on talijanskim sugovornicima rekao ovo: »Ako želite da Hrvatska bude demokratska zemlja, pomozite da se Hrvatskoj mirnim putem vrate okupirana područja i ne podržavajte ekstremnu i ra-dikalnu ljevicu u Hrvatskoj, jer to Hrvatskoj ne pomaže, a kompromitira europsku ljevicu.«

44 prvi dioFilistri

Talijanski sugovornici su sigurno bili zbunjeni istovremenim Rača-novim lamentiranjem zbog »negativnog odnosa dijela europske ljevice prema SDP-u« i tvrdnjom da ga druge lijeve stranke ocrnjuju u svijetu. Tim više što ih je on istodobno prikazivao (ocrnjivao?) kao ekstremne i radikalne, s kojima je kompromitantno i za Hrvatsku štetno surađivati. Talijanima, vjerojatno, ni sam razgovor nije pomogao da stvore pravu sliku o sugovornicima iz Hrvatske pa se, možda, na kraju, netko od njih prisjetio one stare priče o koristima i štetama od demantija. Na udicu je postavljeno priopćenje koje je, za razliku od razgovora, sadržavalo jasno demokratsko opredjeljenje i distanciranje od Tuđmanove politike. Račan je zagrizao od prve. A možda je zaključio kako mu je bolje da »visi« na udici u Rimu, nego poslije, ni kriv ni dužan, u Zagrebu.

(Feral, 1994.)

Bujanec i vitezovi

Zašto se srpsko pitanje u Hrvatskoj ne riješi na način kako su to učinili naši vitezovi Jure i Boban – pitao je u posljednjem TV parlamentu Velimir Bujanec, koji se na javnim tribinama predstavlja kao ustaša i po starom receptu doglavnika Mile Budaka zagovara vrbe kao lijek za Srbe. Bujančeva stolica u

studiju Hrvatske televizije bila je sa strane, među studentima koji očito imaju zadaću da zastupaju mladu hrvatsku javnost. Za okruglim stolom sjedili su predstavnici četiri najjače hrvatske stranke: Mate Granić, Vla-dimir Šeks i Ivan Milas (svi HDZ), Dražen Budiša (HSLS), Zlatko Tomčić (HSS) i Ante Đapić (HSP). Umjesto odgovora koji bi razjasnio povijesnu ulogu i metode spomenutih »vitezova« jedino je Budiša kratko konstati-rao da se oni nisu borili protiv četnika.

Nijedan se od ostalih vitezova u studiju nije javio za riječ. Zašto? Ako je Bujanec osoba koja ne zaslužuje odgovor zašto je pozvan u emi-siju? Ako zaslužuje da se s njim sjedi zajedno – čemu ta oprezna šutnja? Glede vlastite nostalgije za nekadašnjim ustaškim »vitezovima« ili glede opreza prema našem današnjem novoustaštvu? Ili, možda, zbog toga što je Bujanec donekle u pravu? Da o tome nije mudro govoriti, ali jest mudro šutiti?

Sve je to prepušteno slobodnoj prosudbi gledatelja. Naravno i srp-skih gledatelja »na okupiranim područjima, koje želimo mirno uključiti u pravni sistem Hrvatske i kojima se garantiraju sva prava po najvišim svjetskim standardima«.

(Feral, 1995.)

Štakori s tonućeg broda

Nešto neobično dešava se s knjigom dr. Borisava Jovića »Pos-lednji dani SFRJ – izvodi iz dnevnika«, koja se pojavila u Beo-gradu upravo kad je Milošević otputovao u Dayton – i odmah nestala iz prodaje. Dok su prodavači objašnjavali kako je sve rasprodano i da se čeka drugo izdanje, smijenjen je generalni

direktor Politike (koja je izdala knjigu) Živorad Minović, a ubrzo mu je i policija pokucala na vrata. U Beogradu se govori da je glavni razlog za to Jovićeva knjiga. Minović je, inače, jedan od glavnih i po zlu poznatih Mi-loševićevih suradnika iz vremena »antibirokratske revolucije«, zadužen za medijsku proizvodnju kolektivne paranoje ugroženog srpskog naroda.

U prvim beogradskim komentarima konstatira se da je knjiga iskre-na, ali se postavlja i pitanje zašto Jović upravo sada priznaje sve ono što se službeno demantira: i da je provođen projekt »svi Srbi u jednoj državi«, i da je Srbija sudjelovala u ratu, i da je vojni i srpski vrh djelovao kao jedin-stvena zavjerenička grupa, i da se namjeravalo otjerati Sloveniju i Hrvat-sku iz Jugoslavije s tim da se Hrvatskoj uzmu područja naseljena Srbima, i da je etničko čišćenje 1991. provođeno po Miloševićevoj zapovijedi, s ciljem da se time jugoslavenska armija pretvori u srpsku... Dosadašnji do-gađaji pokazuju da je Slobodan Milošević dobro shvatio zašto je dr. Bori-sav Jović upravo sada odlučio da otvori stranice svog dnevnika, vođenog od svibnja 1989. do srpnja 1992., i to »onako kako su bile napisane, bez retuša i naknadne mudrosti«.

Jović je bio predzadnji predsjednik Predsjedništva nekadašnje SFRJ (zadnji je bio Stipe Mesić), izabran 15. svibnja 1989. Na svečanom progla-šenju u Skupštini, piše Jović, »iza mene sedi Slobodan Milošević. Kaže mi glasno: ‘Boro, ja sam iza tebe.’ Odgovaram mu takođe naglašeno: ‘S tim ra-


čunam’.« Šest i pol godina poslije situacija je, očito, obrnuta. Sada je Boro iza Slobe, ali ne da ga podrži, već da mu zada udarac s leđa. Možda Miloše-vić nije s tim računao, ali je ipak reagirao brzo i odlučno.

Jedna od karakterističnih Jovićevih dnevničkih zabilješki nosi da-tum 13. veljače 1990.:

»Posle današnje sednice Predsedništva (SFRJ, op. M. G.) na kojoj su učestvovali i predsednici predsedništava republika i autonomnih pokra-jina (tema Kosovo) sedimo u mojoj kancelariji Veljko (Kadijević, M.G.), Pera Gračanin, Sloba Milošević, Dragutin Zelenović i ja. Nezvaničan i ne-obavezan razgovor.

Sloba počinje:– Biće rata, bogami.– Nećemo dati, bogami - uzvraćam ja. – Dosta smo mi ratovali i ginu-

li u dva svetska rata. Sada ćemo rat svakako da izbegnemo!– Neće biti rata onakvog kakav bi oni hteli – dodaje Veljko – ali će biti

onakav kakav mora, a to je da im ne dozvolimo da nas tuku.«Poruka je jasna. I Milošević pa i Veljko Kadijević htjeli su rat još po-

četkom 1990., dakle čak i prije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ali nasuprot njima, Jović se zalagao da se rat »svaka-ko izbegne«. A to je točka na kojoj se sada, posebno nakon parafa u Dayto-nu, počinje postavljati jedino relevantno pitanje: Tko je kriv za svu proli-venu krv, za mrtve i osakaćene ljude, za bezbrojne uništene egzistencije i za spaljenu zemlju? Tko su glavni zločinci? Tek u miru postavljat će se s punom žestinom pitanje odgovornosti za sve što se dogodilo pa će se tek sada, kako je ovih dana izjavila Latinka Perović, i srpski narod morati suočiti sam sa sobom.

Tako, suprotno prvom utisku, raspad Jugoslavije nije najvažnija tema u Jovićevoj knjizi. On je shvatio da je to u ovom trenutku lanjski, davno otopljeni snijeg. Nešto o ćemu će se mnogo raspravljati u bu-dućnosti, ali što je sada sasvim u sjeni četvrt milijuna mrtvih u Bosni i Hercegovini, koje je s punim dramskim patosom spomenuo američki predsjednik Bill Clinton, objavljujući uspješan završetak pregovora u Daytonu. Sada se, dakle, više ne pita tko je razbio Jugoslaviju, već tko su balkanski koljači. A Milošević je prvi kome je The New York Times još prije dvije godine dodijelio tu neslavnu titulu. Teško je povjerovati da on toga

48 prvi dioFilistri

nije potpuno svjesan i da se uljuljkuje u lažni mir i sigurnost, zbog mlakog pljeska koji je za njega, Tuđmana i Izetbegovića, izmolio Richard Holbro-oke na ceremoniji parafiranja sporazuma u Daytonu. Ili možda zbog gro-tesknog prijedloga da mu se dodijeli Nobelova nagrada za mir.

U jednoj drugoj nedavno objavljenoj knjizi (»Put u bespuće«) Ivan Stambolić kaže da su sve Miloševićeve akcije bile »navijene na sad ili ni-kad, na ili-ili...« I dalje: »Samo na prvi pogled u svim tim ili-ili ima ne-što od alternative, od izbora, od otvorenog mišljenja. Međutim, sadržin-ski tu, zapravo, nema ničeg od različitih mogućnosti, osim ako u takvu mogućnost ne uračunate ovu koju danas živimo. Reći: Ili će Jugoslavija opstati ovakva ili je neće biti, u datim okolnostima nije značilo ništa dru-go nego osudu Jugoslavije na smrt.« Ali Ivan Stambolić je čovjek koga je Milošević, čim je došao na vlast, smijenio i otjerao iz politike. Borisav Jo-vić, nasuprot tome, bio je Miloševićev glavni suborac, a danas je, po sve-mu sudeći, krunski svjedok protiv njega.

Tako on opisuje (1. lipnja 1989.) kako je Milošević reagirao na po-nudu tadašnjih (komunističih) slovenskih rukovodilaca da dođu u Beo-grad gdje bi u razgovoru riješili međusobne probleme: »Sloba je napisao Stanovniku (Janez, predsjednik Predsjedništva Slovenije) žestoko pismo: neka dođu, ali da prethodno promene stav o Kosovu; da priznaju grešku načinjenu u Cankarjevu domu; da prestanu da lažu javnost o Srbiji i da se ne mešaju u naše nadležnosti«. Jović odmah komentira da Slovenci to ne mogu ispuniti.

Miloševića u to vrijeme, osim Slovenaca, najviše smeta Ante Mar-ković. Već u lipnju 1989. Jović bilježi: »Sloba Milošević me upozorava na ponašanje Ante Markovića«, koji »svim sredstvima radi na ekonomskom iscrpljivanju Srbije s krajnjim ciljem da omete našu politiku i da izazove socijalno nezadovoljstvo«. U kolovozu: da će možda »Veljko (Kadijević) tražiti da Anti Markoviću dajemo malo više podrške i da se toga pazim«. (Kadijević to nije tražio). U studenom 1989., da Markovića treba smijeniti pa »Sloba razmišlja o Veljku Kadijeviću kao kandidatu za novog predse-dnika SIV-a...« A u prosincu, kad Marković započinje svoj stabilizacijski program »Sloba je za odlučni ‘ne’. Treba ga oboriti«, kaže on. »Ako sada prođe ostaće još četiri godine, a mi u njega (Antu) nemamo poverenje«.


Sam Jović kaže za Markovića da je »opasan, ljigavi političar, koji kri-je prave namere«, a priznaje i da je pisao pisma Politici protiv Markovića, ali pod lažnim imenom. Pa ipak, on upozorava Miloševića »da ne bi bilo dobro da mi obaramo njegov program«, već da ga treba »poboljšavati«.

Na Slobinu izjavu kako Srbija neće poštovati zakon o ograničavanju rasta plaća i da će obustaviti isporuku struje Hrvatskoj po blokiranoj ci-jeni dok su cijene hrvatskih proizvoda slobodne, Jović zapisuje komen-tar: »Na pragu smo pravog ekonomskog rata? Slučaj Slovenije neće biti usamljen? Ni najteži? Da li je to pravi put? Šta se time postiže? Kakvu ćemo zbrku izazvati u našoj republici? To su sve pitanja koja će se odmah nametnuti. Bolje bi bilo da su sva ta pitanja prvo raspravljena, pa onda zauzeti stavovi«.

U veljači (16.) 1990.: »Uveče me zove Sloba sav uzbuđen. Kosovo je celo u demonstracijama. Traži da hitno uvedemo vojsku u operacije suz-bijanja ili oni nemaju drugo šta nego da prikupljaju dobrovoljce. Kažem mu da dobrovoljci znače građanski rat i da bi to bila glupost, kao i da mi-licija postupa isuviše blago. Nikoga nije ni udarila ozbiljnije. Potrebno je da ih prebije namrtvo, da oni beže od nje, a ne da milicija beži od njihovih kamenica. Inače obećao sam da odmah tražim sazivanje Predsedništva. Zovem Veljka Kadijevića. Sasvim drugi čovek. Odmah se slaže. Kao da je JNA potpuno promenila taktiku prema kosovskom pitanju. Zovem Peru Gračanina da i on pripremi referisanje o nužnosti upotrebe vojske, a po-tom Drnovšeka.« (Janez Drnovšek bio je tada predsjednik Predsjedništva SFRJ, op. M. G.)

Tako se potvrdila Jovićeva teza da Kadijević »u svemu ima iste sta-vove kao Srbija« i da je Armiji »Srbija najveća uzdanica«. Pa ipak, Kadi-jević je razočarao Jovića. Tako u jednom trenutku Kadijević kaže kako nema pravnih osnova da ukloni neke ljude, a Jović komentira: »Zar oni ne mogu da ih pohapse pa posle da kompletiraju optužnicu?« Na kraju kon-statira da je Kadijević (kome je za sve bio kriv Gorbačov) »stalno govorio ‘nećemo dozvoliti’, a onda je dozvolio sve«.

Knjigu dr. Borisava Jovića na promociji je predstavio akademik Mi-hajlo Marković, a objavio Živorad Minović – svi zagovornici tvrde linije, odbačeni u trenutku kad se Slobodan Milošević počeo presvlačiti iz mas-

50 prvi dioFilistri

kirne uniforme u bijeli haljetak anđela s maslinovom grančicom u ruci. Iz toga su neki u Beogradu izvukli zaključak kako je riječ o obračunu unu-tar srpskog političkog vrha. Po svemu sudeći, bliže je istini komentator opozicione Naše Borbe Ivan Torov koji je napisao da Jović pokušava, uoči neminovnog utvrđivanja odgovornosti za rat i nacionalnu tragediju, po-kazati da je postojala bitna razlika između krivice pojedinih aktera. Na to ukazuje i konstatacija koju je zapisao na samom kraju knjige, pod datu-mom 8. srpnja 1992.: »Crno nam se piše...«

(Feral, 1995.)

Pravljica za domačo rabo

Polemizirajući s posljednjim američkim amabasadorom u bi-všoj Jugoslaviji, Warrenom Zimmermannom, slovenski je predsjednik Milan Kučan ponovno otvorio bolnu temu od-govornosti za rat koji je upravo ušao u svoju petu krvavu go-dinu. Po tome se njegov intervju ljubljanskom Delu izdvaja

od drugih tekstova objavljenih u Hrvatskoj i Sloveniji, povodom upravo proslavljene godišnjice stvaranja samostalnih država. On nas vraća u one dane kad su se šestorica smrknutih predsjednika bivših jugoslavenskih republika svađali po nekadašnjim Titovim rezidencijama diljem države u raspadanju, javno demonstrirajući odlučnost i nepopustljivost i tajno sklapajući međusobne sporazume. Pitanje njihove odgovornosti – kao i odgovornosti drugih ljudi, koji su na ovaj ili onaj način utjecali na razvoj događaja – kod nas će se vjerojatno postaviti tek kad prestane rat i kad se počnu prebrojavati ubijeni, osakaćeni i unesrećeni ljudi i obitelji, unište-ne egzistencije, kao i ogromne materijalne štete koje su pretrpjeli pojedi-nici, sela, gradovi i čitave države.

U međuvremenu, u svijetu se stalno razmatra pitanje jesu li događa-ji u bivšoj Jugoslaviji mogli krenuti drugim pravcem da su se ljudi na vlasti ponašali drukčije? Koliko je ovom novinaru poznato, na Zapadu je dosad o tome tiskano najmanje osam knjiga, koje kod nas nisu prevedene. Ali, kako se čini, slovenskog je predsjednika Milana Kučana posebno pogodio tekst posljednjeg američkog ambasadora u Beogradu Warrena Zimmer-manna, s naslovom »Sjećanja na kolaps Jugoslavije«, koji je u Hrvatskoj, u širim izvodima prenio samo Feral. Taj američki diplomat, koji je s naj-

52 prvi dioFilistri

boljeg mjesta u loži promatrao predstavu s naslovom »Posljednji dani Ju-goslavije«, napisao je, naime, u američkom časopisu Foreign Affairs i ovo:

»Slovenski je nacionalistički separatizam bio jedinstven u Jugosla-viji – nije imao žrtava niti neprijatelja; premda su Slovenci mrzili Milo-ševića, nisu izgradili ideologiju protiv njega. Oni su prakticirali ‘Garbo nacionalizam’ – jedino što su željeli bilo je da budu ostavljeni samima. Njihova je vrlina bila demokracija, a njihov je porok bila sebičnost. Na svom putu odvajanja od Jugoslavije jednostavno su ignorirali 22 miliju-na Jugoslavena koji nisu bili Slovenci. Oni snose značajnu odgovornost za krvoproliće koje je slijedilo njihovu secesiju«.

Optužba je direktna i gruba. Zato treba podsjetiti da, govoreći o Slo-vencima, gospodin Zimmermann misli na ljude na vlasti, dakle na one koji su stvarali slovensku politiku i bitno utjecali na javno mnijenje – a ne na narod. U civilizaciji iz koje on dolazi, u takvim se prilikama ne ba-rata pojmom kolektivne krivice. Zato se njegova tvrdnja ne odnosi ni na slovenski plebiscit, već na konkretne postupke vodećih slovenskih poli-tičara, uključujući i gospodina Kučana. Možda njega i prije svih drugih.

O kakvim je postupcima riječ može se lako zaključiti po dijelu in-tervjua Delu, u kojem predsjednik Kučan reagira na primjedbu novinara, kako su »Hrvati dugo sumnjali da smo mi imali sa Srbima nekakav tajni pakt«. Kučan prvo kaže da su to »priče za domaću upotrebu« i da je sve što su radili bilo javno, a zatim se koncentrira na bolnu točku: »Razgovor predstavnika Slovenije i Srbije, do kojeg je došlo na srpsku inicijativu, odr-žan je u Beogradu siječnja 1991. Javnost je bila s njim upoznata zajednič-kom izjavom o sadržaju razgovora, koja je objavljena u cijelosti. Razgova-rali smo o međusobnim gospodarskim odnosima. Milošević je poslije jako insistirao da se u izjavi za javnost zapiše kako su Slovenci Srbima također priznali pravo da žive u svojoj državi. Mi smo na to, sasvim razumljivo, odgovarali: Mi smo Slovenci to pravo, dakle pravo na samoodređenje, tra-žili za sebe i to pravo mora vrijediti za sve; ali uz generalno ograničenje da ga nitko ne može ostvarivati na račun istog prava drugih. Mi smo Slovenci za sebe tražili samostalnost, svoju državu, u postojećim granicama. Ako smo to tražili za sebe, ne znam zašto to ne bi priznali i Srbima. Naravno, pod jednakim uvjetima koje smo tražili za sebe. Želja Srba da riješe svoje zapleteno nacionalno pitanje također je legitimna. Neprihvatljiva su po


mom mišljenju sredstva koja je izabrala srpska politika – vojna, teritori-jalna osvajanja i promjena granica silom.«

Usprkos svim Kučanovim ogradama i objašnjenjima, lako se može zaključiti kako su slovenski političari tom prilikom priznali svojim srp-skim kolegama legitimitet njihove politike da svi Srbi moraju živjeti u istoj državi. Oni nisu priznali Srbima samo ono što su tražili za sebe, jer Milošević nije ni tražio isto što i Slovenci. Slovenci su željeli Sloveniju. Za Miloševića uopće nije bila riječ o Srbiji. On je tražio legitimitet za ono što je namjeravao napraviti u Bosni i Hrvatskoj. Kučan je to sasvim sigur-no dobro znao. Pa ipak, nije mu se usprotivio, već je potpisao zajedničku izjavu.

Danas ne treba nikome objašnjavati što je značilo staviti svoj potpis na dokument kojim se Miloševiću priznaje da svi Srbi imaju pravo na za-jedničku državu, što naravno uključuje i Srbe u Hrvatskoj, kao i one koji žive u višenacionalnoj Bosni i Hercegovini koja se bez etničkog čišćenja i »humanih preseljenja« ne može dijeliti po nacionalnom ključu. Miloš-ević je priznao Kučanu ono što je on tražio i Kučan je uslugu platio uslu-gom. To danas ne mogu prikriti nikakve fraze o »zapletenom srpskom nacionalnom pitanju« i o »neprihvatljivim sredstvima koja je izabrala srpska politika«. U tom je trenutku već bilo sasvim jasno da srpska po-litika ne bira sredstva, a Milošević je na Gazimestanu otvoreno rekao da ne isključuje ni upotrebu oružja. Također je bilo dobro znano i kako se zove politika koja »zapleteno nacionalno pitanje« rješava stavom da sav (naš) narod mora živjeti u jednoj državi. To je bila baklja kojom je Hitler svojedobno zapalio svijet, započinjući od osvajanja i etničkih čišćenja u Čehoslovačkoj i Poljskoj. Upravo parola »svi Srbi u istoj državi« (i naravno sve do čega je ona dovela) glavni su razlog zbog kojeg se u demokratskom svijetu Miloševićev režim smatra fašističkim.

Ambasadoru Zimmermannu nije moglo biti ni na kraj pameti da političar Kučanovog iskustva i obrazovanja nije znao u što se upušta. Na tom se zasniva i njegova opora ocjena o odgovornosti slovenskih političa-ra za krvoproliće u onome što su nekada nazivali svojom »širšom domo-vinom«.

Druga njegova ocjena s kojom Kučan polemizira (iako izričito ne spominje ambasadora Zimmermanna) jest da je slovenska država, prva od

54 prvi dioFilistri

svih koje su nastale na tlu bivše Jugoslavije, upotrijebila silu za ostvarenje svojih ciljeva. Zimmermann piše kako su borbe u Sloveniji započele od-mah nakon što su Hrvatska i Slovenija proglasile nezavisnost i nastavlja:

»Suprotno općem gledištu, Slovenci su bili oni koji su započeli rat. Njihova deklaracija nezavisnosti, kojoj nije prethodio ni najsimboličniji napor za pregovorima, zapravo je pod njihovu kontrolu stavila sve granice i carinske postaje između Slovenije i njezina dva susjeda, Italije i Austrije. To je značilo da je Slovenija, jedini međunarodni prijelaz između Zapada i Jugoslavije, jednostrano zaplijenila i pravo na dobra namijenjena ostalim republikama, kao i na carinske prihode procijenjene na nekih 75 posto jugoslavenskog saveznog proračuna. Čak bi i armija manje primitivna od JNA morala reagirati. Što je najgore od svega, slovenska je razumljiva želja za nezavisnošću osudila ostatak Jugoslavije na rat.«

Time se ocjeni da je Kučan zbog vlastitih interesa podržao Miloše-vićevu politiku dodaje još jedna: da je on prvi zapalio i detonator ispod balkanskog bureta baruta. Većina se tadašnjih balkanskih političara nije sustezala od upotrebe sile, a najmanje Milošević, kome se JNA stavila na raspolaganje. Ali Zimmermannova je tvrdnja ipak posebno bolna za Ku-čana. Slovenska je politika, naime, gradila u svijetu sliku Slovenije kao žrtve agresije. Kao male zemlje koja je napadnuta samo zato što je htjela ono na što ima pravo svaki narod. Slobodu i nezavisnost. Ali ambasador Zimmermann (kao i autori većine drugih radova objavljenih na Zapadu) dodaje toj slici drukčije boje tvrdeći da su i slovenski političari imali ruke do lakata u kotlu u kojem se miješala paklenska juha. Da nisu samo žrtve, već i sukrivci krvavog pira koji traje evo već petu godinu.

Kučan, naravno, nudi drukčije viđenje, pri čemu je posebno zani-mljivo da, braneći sebe, on ne brani samo još i Tuđmana već – i samog Mi-loševića. Tko je, dakle, po njemu kriv što se Jugoslavija nije mirno razdru-žila, poput Češke i Slovačke? Odgovarajući na pitanje kakvu je ulogu tada odigrao savezni premijer Marković, on u intervjuu kaže:

»Moguće je da je do agresije na Sloveniju došlo s njegovom suglas-nošću, ako ne čak i na njegov zahtjev. On je mislio da je negov zadatak da kao premijer čuva integritet države, provede reforme i osigura njen opstanak, kako je to sam rekao. Predsjednik Tuđman i ja imali smo 29. studenog 1990., u Zagrebu, razgovor s Markovićem. Ja sam mu, na pri-


jedlog predsjednika Tuđmana, trebao izložiti našu zamisao o mirnom razdruživanju Jugoslavije i trebao sam ga pridobiti za taj koncept. On je tada u svijetu imao dobar ugled i da je on prihvatio stav da su Jugoslaviji odbrojeni dani i da se stavio na čelo procesa mirnog razdruživanja, mogao je također bitno animirati međunarodnu javnost, pa bi uz njenu potporu taj proces mogao dovoljno mirno teći u tom smjeru. To je, zapravo, bio model koji su poslije primijenile Češka i Slovačka.«

Čak ni čovjek koji je držao sve armijske konce u svojim rukama, general Veljko Kadijević, ne tvrdi da je Marković od njega zahtijevao in-tervenciju u Sloveniji. Sam Marković ispričao je ovom autoru da je za in-tervenciju doznao upravo od Kučana, koji ga je probudio telefonom, 27. lipnja 1991., u četiri sata i dvije minute ujutro, i u panici tražio pomoć. Može se, naravno, reći da svaki od njih ima svoju verziju i da Kučan može misliti kako je Marković tada glumio tvrdeći da nije znao što spremaju generali. Ali ono što znaju i Kučan i svi drugi jest da je Ante Marković od-mah, još istog dana poduzeo sve da zaustavi armiju i da se s tim ciljem uputio i na vrlo rizičan put u Ljubljanu.

Ta je otrcana optužba, međutim, ovaj put poslužila Kučanu samo kao uvod za mnogo težu inkrimaciju: da je Marković bio (jedini) čovjek koji je mogao mirno razdružiti Jugoslaviju, »po čehoslovačkom modelu«. Pošto je on to odbio, ispada da nisu krivi ni Kučan ni drugi akteri koji su provodili svoju politiku ne obazirući se na posljedice i strašnu cijenu koju je za to trebalo platiti. Nisu krivi oni koji su odbili da podrže Markovića, već je kriv on što se nije priključio njima, a preko njih i Miloševiću. Što nije pristupio »trojnom paktu« koji se stvarao u Beogradu, Ljubljani, Za-grebu i – naravno – Karađorđevu. Što je tvrdio da se Jugoslavija ne može rastaviti na nacionalne države, da se o Bosni ne može odlučivati bez Mu-slimana i da se mora izabrati put na kojem će se platiti najmanja cijena. Pritom se nije pokolebao čak ni kad mu je Tuđman na spomenutom sa-stanku (kako u intervjuu priča Kučan), rekao: »Ali vi ste Hrvat!« Kako li je samo mogao odoliti tako jakom argumentu?!

Kučanova optužba bitna je novost i za autore knjiga o raspadu Jugo-slavije koje su objavljene na Zapadu. Njima, naime, takva konstrukcija još nije pala na pamet, a o Markoviću, u pravilu, pišu s pozitivnim predzna-kom. Tako je ambasador Zimmermann napisao da je Marković »posljednji

56 prvi dioFilistri

i bespomoćni jugoslavenski premijer, iako poražen od ad hoc skupljenih nacionalista – od liberalnih Slovenaca do neokomunističkih Srba – ipak otišao kao simbol svega što je toj zemlji trebalo: moderne i stabilne eko-nomije, vladavine prava i etničke tolerancije. On je tretirao Jugoslaviju kao pacijenta s teškim rakom – nacionalizmom. Marković je napola he-rojska, napola tragična figura, nije uspio, ali se barem protiv raka borio umjesto da se privikne na njega.«

Teorija griješnog jarca, koju je sada lansirao Milan Kučan, neće proći u svijetu. Kao vješt i iskusan političar, on to sigurno zna i sam. Ali kod kuće ona ipak može zadovoljiti, pogotovo Slovence, sretne i zahvalne što ih nije zahvatilo sve ono što svakodnevno gledaju na televiziji. Kako sam Kučan kaže, to je priča za domaću upotrebu. Pravljica za domačo rabo.

(Feral, 1995.)

Poglavar je ponavljač

Isprva se činilo da je riječ samo u kuriozitetu, dakle o nečemu što spada u novinsku rubriku zanimljivosti. Goran Granić i Jozo Ra-doš nisu prvi legalno izabrani zagrebački gradonačelnici, koje je viša vlast spriječila u preuzimanju dužnosti. Prije točno 76 godina to isto se dogodilo i gradonačelniku Svetozaru Deliću. Ali kako se

sadašnja zagrebačka drama zaplitala, postajalo je sve jasnije da nisu slič-ne samo sudbine njenih glavnih junaka i njihovog predšasnika iz godine 1920. Sličan je i njen tekst, a i redateljski postupak, pa ispada da proma-tramo remake stare predstave, ako ne i običnu reprizu. Isti je tok radnje, likovi su motivirani na isti način, oni ponavljaju iste replike i iste argu-mente... Kao da se događaji smjenjuju po nekom unaprijed poznatom i nepromjenjivom dramaturškom obrascu.

Ali ako je tako – što slijedi? Koji se čin tog političkog teatra odigrava sada i što će se dogoditi prije nego što zavjesa konačno padne?

Dio odgovora nudi predsjednik HSS-a Zlatko Tomčić, komentirajući u Globusu pismo predsjednika Tuđmana udruženoj oporbi: »On je direk-tno osudio lidere oporbenih stranaka i cijele stranke da šuruju s vanjskim neprijateljem i da rade na rušenju ustavnog poretka u Hrvatskoj! A to znači da nas on osuđuje za nedjela zbog kojih se završava u zatvoru. I što sada? Znači li da možemo doista očekivati hapšenje? Hoće li nam se sudi-ti? Intimno, bez obzira na zastrašujući ton pisma, ipak mislim da se samo radi o plašenju vrana jer za te optužbe nema nikakve osnove.«

Ali što ako se oporba ne uplaši i ne razbježi poput jata vrana? Što će tada učiniti vlast, odlučna da ne dozvoli »oporbenu situaciju« u hrvats-koj metropoli? Gospodin Tomčić kaže da »ne možemo u ovom trenutku sagledati sve posljedice predsjednikova pisma«, ali da je ono napisano to-

58 prvi dioFilistri

nom »koji nas gura u diktaturu«. Tome bi trebalo dodati i činjenicu da je predsjednik Tuđman za jednog političara neuobičajeno otvoren i da je sve što je dosad rekao – mislio ozbiljno. Tu ne igraju nikakvu ulogu njegovi savjetnici pa ni predsjednikova sklonost reagiranju »u ljutnji«.

Slijede li, dakle, ‘apšenja, odnosno uhitbe? Tomčić emotivno (on kaže, intimno) odbija povjerovati u ono što mu govori razum. Ali, ako je suditi po »scenariju« iz 1920., odgovor je - da! Doduše, zatvor ne prijeti sa-mim oporbenim čelnicima, naravno pod uvjetom da se prilagode novim »pravilima« parlamentarizma ili da bace koplje u trnje. Ni Svetozar Delić, u ono vrijeme, nije hapšen. Ali ta činjenica tada nije mnogo pomogla de-mokraciji.

U ponedjeljak 22. ožujka 1920., Novosti su preko cijele prve stranice objavile da su gradski izbori u Zagrebu »provedeni bez upadica«, iako je »sav Zagreb bio na nogama« i da su »komunisti najjača grupa«. U tekstu piše: »Glasovao je, a to je od velike važnosti za prosuđenje zrelosti građa-na, veliki broj birača.« Od 23.290 »izbornika«, koliko ih je tada bilo u Za-grebu, »glasovalo je 17.950. što čini 77,08%«. Komunistička stranka dr. Mije Radoševića dobila je 7.011 glasova, odnosno 20 od ukupno 50 zastu-pničkih mjesta.

U petak, 16. travnja, sastala se nova skupština i za gradonačelnika izabrala komunistu Svetozara Delića. Kako su pisale Novosti, on je dobio glasove »20 komunista, pet demokrata, dr. Politea i Bukšega«. Prazne »glasovnice predali su cionisti i klerikalci« dok je preostalih 14 glasova »palo za dr. Srkulja«. Polažući prisegu »Delić je pojedine izreke ponavljao povišenim glasom, tako n. pr. da će dužnosti svoje savjesno vršiti, da će zastupati interese općine itd.«, a zatim je rekao da »neće držati nikakvog programskog govora«, da će »smjesta preći na posao« i da će nastojati »da se ojača ekonomska snaga grada i poboljša socijalni položaj pučanstva. Gledat će, da se Zagreb podigne na onu visinu, koja mu pripada po njego-vom geografskom i ekonomskom položaju.«

Istog dana, 16. travnja 1920., željezničari su stupili u štrajk tražeći povećanje plaća u skladu s rastom cijena.

U srijedu, 21. travnja, pod naslovom »Načelnik Delić silom odstra-njen sa magistrata«, javljaju Novosti o »silnoj senzaciji koju je to izazvalo u gradu«. List piše da je Delić primio od Kraljevske hrvatsko-slavonske


zemaljske vlade dopis »da je protiv njega poveden kazneni postupak radi komunističke izjave, a povrh toga da je dignut od službe i plaće...«. Na-kon toga »čitavu zgradu (magistrata) zaposjedne policija koju je vodio zapovjednik, dr. Vragović. Redari sa puškama i nataknutim bodovima postavljeni su na sve ulaze u zgradu i pred svaki ured u zgradi (...) jaka straža postavljena je naročito pred načelničkim sobama.« Kako se grado-načelnik Delić zaključao u svom uredu »redarstvo je dozvalo bravara (...) da otključa brave«, pa je vladin povjerenik dr. Drago Tončić »mogao unići (...), a g. se Delić udaljio«.

Istog dana novine javljaju o pozivanju željezničara-štrajkača »na dvomjesečnu vojnu službu«, o napadima na vlakove i o najavama gene-ralnog štrajka u zemlji.

Sljedećeg jutra, u četvrtak, 22. travnja, zemljska vlada izjavljuje da je prikaz u Novostima - »neistinit i tendenciozan«. Redakcija odgova-ra »gospodi s Markovog trga« da je njen izvještaj bio istinit i da ona ne zastupa komunizam, već da brani »zakonitost i poštivanje prava širokih slojeva građanstva«. List zaključuje: »Kad se počinjaju bjelodane povrede građanskih prava, onda slabo koriste komunikeji vlasti...«

Pa ipak, koristili su. Jer, na kraju balade, »ukazom Njegovog Kra-ljevskog Visočanstva Nasljednika Prestolja od 5. svibnja 1920. imenovan je kr. banski savjetnik dr. Dragutin Tončić vrhovnim načelnikom za kr. i slob. zemaljski glavni grad Zagreb«.

Formalno, Delić je suspendiran zbog neke »komunističke izjave« koja je navodno govorila o njegovim namjerama rušenja poretka. Cenzura nije izjavu propustila u novine pa je ona javnosti ostala nepoznata. Tako je njen zastrašujući efekt bio još veći. Goranu Graniću danas nije službe-no rečeno zašto je nepodoban, ali ga se iz sveg glasa optuživalo da je autor dokumenta kojem je bio cilj – rušenje poretka. Govoreći u skupštini, De-lić je najavio promjene u upravljanju gradom, čija je privreda bila u krizi, a puk živio u dubokoj bijedi. U sličnoj situaciji, to je isto sada rekao i Granić. Obojica su time ugrozila vlast i dirnula u jake ekonomske interese. Delić je izbačen iz ureda, a Granić je uzalud pokušao ući u njega. Spriječila ga je šefica kabineta, kojoj sada nisu trebali »redari s puškama i nataknutim bodovima«. Umjesto Delića, vlada je postavila svog povjerenika, koga je poslije potvrdilo »njegovo kraljevsko visočanstvo«. Nudeći gospodina

60 prvi dioFilistri

Radoša, opozicija je tu fazu privremeno odgodila. Ali ona je sada u toku. Željezničari štrajkaju sada, kao i 1920.

Istovremeno započeo je i poslednji čin tragedije.Prije 76 godina, vlada u Beogradu proglasila je Obznanu u kojoj se

»mir i spokojstvo države« štite zabranom komunističke stranke (koja je po broju zastupnika bila treća u parlamentu). Ali tu još nije točka. Osim komunističke, zabranjena je i »svaka druga rastrojna propaganda« i nare-đeno je da se »odmah moraju uzaptiti svi pozivi na generalni štrajk i do mesec dana zatvoriti svi oni koji ih čine usmeno ili pismeno....« U svakom slučaju nereda »preduzet će se oštre mere protiv vođa i moralnih podba-dača...«. Zabranjene su i »sve štampane stvari kojima se umanjuje značaj ovih mera naređenih za održanje reda, slobode i svojine...« itd. Tako je građena »demokracija« u ondašnjoj kraljevini.

Danas, vlast u Zagrebu optužuje oporbu da radi na rušenju ustavnog poretka i da se zbog toga povezala s vanjskim neprijateljima. To je stara i prokušana formulacija koja je uvijek bila uvod u neku vrstu totalitariz-ma. Istim vokabularom optužuju se i sindikalci, kao i svi radnici koji su se odlučili na štrajk kao način borbe za svoje interese. I njima se ne priz-naje da samo traže plaće s kojima bi mogli preživjeti, već se tvrdi da ruše Vladu i njen ekonomski program. »Za takve optužbe nema osnove«, kaže Tomčić. Točno. Ali ima razloga. Svi su oni opasnost za vlast koja je odluči-la da bude vječna. Nije važno što oporbenjaci danas nisu komunisti, već liberali, »seljaci«, socijademokrati, regionalci ili narodnjaci... Dovoljno je da zaprijete pobjedom na izborima ili da ih, kao što je slučaj u Zagrebu, dobiju – pa da ih se proglasi državnim neprijateljima.

A godine 1920. i komunisti su bili parlamentarna stranka, koja je svoje ciljeve pokušavala ostvariti na izborima. Ta je stranka praktično ugašena Obznanom. Neki drugi ljudi, a ne zagrebački gradski vijećnici koje je policija smijenila revolucionarnom metodom, s bajonetima »auf«, stvorili su poslije revolucionarni komunizam. Sam Delić, rodom iz Pe-trinje, pretežno se bavio sindikalnim i zadružnim radom, a 1918. bio je i član Narodnog vijeća (što mu nije pomoglo, kao ni u ono vrijeme valjda nacionalno podobno ime - Svetozar). Potpuno se povukao iz politike još 1923. Umro je u Zagrebu 1967., gđe je živio potpuno nezanimljiv za nove generacije komunista. Tako nitko nije zabilježio ni njegove uspomene ni razmišljanja.

(Feral, 1996.)

Slo-go, slo-bo-do!

Napade na nezavisni tisak, koji su kulminirali pokušajem ko-načnog obračuna s Feralom, mnogi su skloni tumačiti psiho-loškom konstitucijom predsjednika Republike. Sve bi bilo drukčije kad bi imali predsjednika koji ne bi bio uvredljiv, sa-modopadan, opijen vlastitom povijesnom veličinom, sklon

da vlada kao »samodržac«..., i kako već ne glase sve te dijagnoze o kojima se danas govori i piše. Ali rat koji je poveden protiv slobode misli i govora ima ipak znatno dublje korijenje. Njih ne hrani samo jedna osoba, pa ni njeni brojni pripuzi, već nacionalizam, uključujući i ideju nacionalne a ne građanske države.

Jednostavno rečeno, protiv slobode tiska nije ustao (samo) dr. Tuđman, već i pokret kojem je on na čelu. Učinili su to na tragu svog te-meljnog uvjerenja; zato ni on, ni taj pokret nisu imali izbora. Oni nisu mogli postupiti drukčije nego što su postupili.

Zašto slobodni tisak, koji je spreman sve dovesti u pitanje, sve podvrći kritici pa i sve ismijati, proturiječi – da se zadržimo na onom najjednostavnijem – glavnoj opsesiji svih nacionalista. To je nacionalno jedinstvo, odnosno »sloga«, još točnije nacionalna »nesloga«. Riječ je o toliko uobičajenom i banaliziranom općem mjestu u nacionalističkim lamentacijama da ono iskače doslovno iz svake kutije s koje se podigne poklopac. Na primjer, u jednom priručniku za pčelare citira se neki stari majstor zanata koji uspoređuje organizaciju pčelinjaka s državnim uređe-njem. »Matici, kao glavnom članu društva, ukazuje se dužna pažnja«, kaže on, »svi se žrtvuju za zajednicu, svi su jedne stranke, među njima nema razdora i sebičnosti, a hrabro, kao vojnici, brane svoj pčelinjak«.

62 prvi dioFilistri

Remetilački elementi tu su jasno naznačeni, pa čak ni njihov re-doslijed, vjerojatno, nije sasvim slučajan. To su: nepoštivanje matice (oca domovine), odbijanje da se svi žrtvuju za ciljeve koje je on postavio, zatim višestranačje, razdor i sebičnost... Posredno su definirani i glavni nosite-lji tog remećenja: slobodni tisak koji ne poštuje »maticu« i njene ciljeve, političke stranke koje unose razdor umjesto da se priključe zajedničkom pokretu i, konačno, razni petokolonaši koji služe stranim interesima i or-ganizacijama umjesto da brane »svoj pčelinjak«.

Gotovo da nema naroda koji ne pozna staru sarkastičnu dosjetku da dva njegova pripadnika sačinjavaju tri političke stranke. Ona polazi od pretpostavke da bi svi pripadnici iste nacije morali biti složni i jedinstve-ni. Gdje bi im onda bio kraj?! Samo da se ponašaju kao pčele ili mravi, a ne kao ljudi. Ljudi, međutim, takvu slogu postižu samo u ratu, kada je sve jednostavno, kad postojimo samo mi i oni, kad je sve crno ili bijelo, dobro ili zlo, kad svi znaju da je sada biti ili ne biti... Ali čim rat prestane, naci-onalisti se ponovno sukobljavaju s vječnom »neslogom«, zbog koje im se steže grlo i suze dolaze na oči.

Jedan od njih, poznati književnik i akademik Srpske akademija nau-ka i umetnosti, Milorad Pavić (»Hazarski rečnik«, »Predeo slikan čajem«), ovako je na nekoj crkvenoj proslavi podučavao Srbe: »Po mom mišljenju rodoljublje je važnije u miru nego u ratu. Ratovi traju u našem veku mno-go kraće od mirnih razdoblja. Srbija je u tom pogledu proćerdala celi jedan mir. Oko pola veka, koliko je trajalo mirno razdoblje, gotovo nitko u Srbiji nije smatrao da treba da bude rodoljub. Tako nije sa drugim narodima oko nas. Oni nisu gubili vreme.«

I kod našeg državnog predsjednika sve je vidljivija strepnja da će Hr-vati, kao i Srbi, izgubiti u miru sve što su dobili u ratu. Ista, nacionalistič-ka logika, očito neizbježno vodi i do istih zaključaka. Kad prestane rat i patriotizam gubi na važnosti, a umjesto njega počinje cvjetati mnogo par-cijalnih (dakle partijskih, odnosno stranačkih) interesa. Oni su prirodni u građanskoj, demokratskoj državi, ali izriču smrtnu presudu svakom naci-onalnom pčelinjaku. Država može biti demokratska – ili »složna« i mono-litna. Jedno i drugo ne ide zajedno. Monolitne su države uvijek jednostra-načke, bez obzira zasnivaju li se na klasnoj ili nacionalnoj »slozi«. Oni koji su insistirali na presudnoj važnosti razlika među nacijama, sada ne


mogu prihvatiti prirodne razlike među pripadnicima istog, odnosno svog naroda. Za njih su te razlike znak nedovoljnog patriotizma, odnosno do-moljublja, i velika opasnost za državu. Oni znaju da »drugi narodi oko nas ne gube vrijeme« i da ugrozi prijete sa svih strana. Zato su, čim je kraj rata postao izvjestan, krenuli u žestoki obračun sa svima koji misle i usuđuju se govoriti drukčije.

Njima se ne smije dozvoliti da ruše državu stvorenu krvlju i žrt-vama, da ugrožavaju naciju i »maticu«, odnosno oca domovine. Tako je udruga pobjedničkih stranaka u Zagrebu postala opasnost prema kojoj »demokracija« ne smije pokazati slabost, Hrvatski helsinški odbor leglo udbaša s kojima se treba i fizički obračunati, PEN grupa izdajica, a nezavi-sne novine pojava koja se mora ugušiti optužbama za utaju poreza, kleve-tu, uvredu predsjednika ili na bilo koji drugi način. To je opet rat, a u ratu, kao i u ljubavi, sva su sredstva dozvoljena.

Ali najgora od svih sredstava nisu polulegalna premlaćivanja u stilu nacističkih SA-odreda (osim, naravno, za premlaćenog), već legalna ru-tina državne birokracije. I ona, naime, neizbježno postaje okrutna, čim dobije apsolutnu i nepodijeljenu moć, opravdanu navodno velikim naci-onalnim interesima. Ali ona ne koristi razbojnike izvučene iz društvenog taloga, već državne dužnosnike koje shvaća samo kao vojnike nacionali-stičke revolucije. Ona ih mobilizira za svoje ciljeve, bez obzira na njihova ljudska i stručna uvjerenja; u visokim kabinetima, u pravosuđu, kao i na malim, operativnim poslovima. Tako se nerijetko pretvaraju u žrtve svi sudionici ružnih postupaka kojima svjedočimo. Je li toga bio svjestan i onaj nesretni policajac koji je tako stidno skrivao svoje ime kad je došao u redakciju Ferala sa zapoviješću da vodi Viktora Ivančića na »informativni razgovor«?

Takva birokracija, pod nacionalnom zastavom (kao i nekad pod klas-nom), ubrzano pretvara nasilje u zanimanje, čime proizvodi, omogućava i istovremeno opravdava zločince. Time udara i pečat svojoj vlasti.

U Čileu, nakon vojnog udara, mučitelj i žrtva vode razgovor u zatvo-ru: »Ako me ikada pronađeš izvan ovih zidina, što ćeš mi učiniti, Jorge?«, pita mučitelj žrtvu. A žrtva reče da mu ništa ne bi učinio, jer kao liječnik samo pomaže ljudima. »Eto vidiš, i ti i ja imamo svoj poziv...«, odgovori mu na to mučitelj (Anthony Lewis, The New York Times, 27. siječnja 1975.).

64 prvi dioFilistri

Ali za pojedinca koji u tome sudjeluje, ipak, uvijek ostaje i slobo-da izbora. Posebno za onog na višim razinama državnog ili pravosudnog sustava. On može, a ne mora, odigrati ulogu koja mu je dodijeljena. Po-stoje trenuci u kojima se karakteri lome, ali i stvaraju. Bilo je puno ljudi koji su u presudnom trenutku rekli: »Ne! Ja nisam u tom kolu!« Druga je mogućnost pravdanje pred drugima i pred vlastitom savješću kako se samo provodi »zapovijest odozgor«, kako su takva vremena, kako se čuva koricu kruha svojoj obitelji, a da bi to isto i tako napravio netko drugi.

To posljednje je nesumnjivo točno. Neki knjiški moljac našao je u jednom starom ljetopisu (»Matice srpske« iz Novog Sada, godište 1867., 1868. i 1869.) tekst u kojem se kaže da »Dželatski posao prelazi, po jednoj rasprostranjenoj zabludi, s oca na sina, gde ga nema na zeta, a gde ni ovog nema na prvog kasapina u varoši.« Ta zabluda, objašnjava nepoznati au-tor, zasniva se ne pretpostavci da je vrlo ograničen broj ljudi spremnih da se prihvate krvničkog posla i zatim dodaje: »...ali u istini, u dželatima se nikad ne oskudeva«.

(Feral, 1997.)

Napomena: Povodom suđenja feralovim novinarima Marinku Čuliću i Vikto-ru Ivančiću za uvredu predsjednika republike dr. Franje Tuđmana, u teksto-vima kojima su se suprotstavljali zamisli o zajedničkoj kosturnici partizana i ustaša. Obojica su oslobođeni optužbe.

Škampi na buzaru

Usporedba je efektna, ali ne sasvim točna. Na prvi pogled, do-gađaji koji posljednjih dana potresaju Hrvatsku, zaista pods-jećaju na klasične boljševičke čistke. Pa ipak, oni koji sada tvrde da se povijest ponavlja nisu sasvim u pravu. Iz dana u dan, naime, postaje sve vidljivije da nedostaju neki od ključ-

nih elemenata na kojima su se temeljili nekadašnji obračuni s ljudima. Nedostaje, u prvom redu, neprikosnoveni autoritet vođe, čija riječ uliva apsolutno povjerenje u istinitost svih optužbi. Štoviše, stanje je sasvim suprotno, pa se otvoreno postavljaju pitanja upletenosti predsjednika države i stranke u korupciju i kriminal, od kojih se HDZ navodno sada radikalno čisti. Rašireno je i uvjerenje da su i on i njegova stranka zaigrali staru i dobro poznatu igru, gambit u kojem se teške figure čuvaju žrtvo-vanjem lakih.

Na kakvom su se slijepom povjerenju indoktriniranih ljudi temelji-li slični zahvati u prošlosti može se zaključiti po jednom sablasnom pri-mjeru iz zemlje u kojoj su čistke izmišljene. Kad su u bivšem SSSR-u, uz ostale, bili optuženi i liječnici i to da truju najviše državne i partijske čel-nike, nastala je prava panika među bolesnicima. Sigurno ne štede ni nas, rezonirali su ljudi čiji je strah svakodnevno pothranjivao tisak. Mnogi su odbijali liječenje i napuštali bolnice. »Jučer sam cijelog dana morala gutati pilule; uzela sam deset lijekova protiv deset raznih bolesti, jer su pacijenti tako provjeravali jesam li zavjerenik koji ih želi otrovati«, pričala je neka liječnica tada čuvenom sovjetskom piscu Ilji Erenburgu. »U bolnicama je pakao, mnogi bolesnici smatraju liječnike pravim zločincima...«, zapisao je on u svojim uspomenama.

66 prvi dioFilistri

Da bi se tada povjerovalo optužbama, bio je dovoljan jedan tekst na prvoj stranici Pravde (čime je započela uobičajena hajka), a krunski sv-jedok bila je liječnica koja je u pismu Staljinu denuncirala svoje kolege kao trovače. Erenburg ne spominje njeno ime, ali povijest je »na vijeke vijekova« zabilježila, da je rendgenolog Lidija Timašuk, za zasluge u raz-obličavanju narodnih neprijatelja u bijelim kutama odlikovana Ordenom Lenjina.

Teško je i zamisliti da bi sada naša javnost (uključujući i veliki dio članstva HDZ-a) primila kao normalno dodjeljivanje nekog od najviših odlikovanja gospodi Milanu Kovaču ili Ivanu Peniću, za razotkrivanje lju-tih guja u njedrima. A ni riječi velikog vođe više ne impresioniraju nikoga. Mnogi u njima čak čitaju i njegovu strepnju od budućnosti.

Čistke su, po svemu sudeći, sudbina zemalja u kojima se kompromi-tirana vlast ne može zamijeniti demokratskim putem. To što se danas de-šava, govori, dakle, u prvom redu o onome što se od prvih višestranačkih izbora do danas dogodilo s demokracijom u Hrvatskoj. Vladajuća stranka, oslanjajući se na klimavi autoritet svog vođe, sve lakše i sa sve manje stida i obzira, silom zadržava vlast koju gubi na izborima. Ali da se ne bi uto-pila u vlastitoj gnojnici, nezamjenjiva stranka mora kad-tad početi čisti-ti samu sebe uvjeravajući članstvo i javnost da će iz toga izići »ojačana«, oslobođena »balasta« i svega onoga što se »u njoj nakotilo«. Usput se, na-ravno, koristi prilika i za »čišćenje« nezgodne opozicije.

Dok god je imao izbora, HDZ je izbjegavao otvorene čistke. Njihova je politika bila negiranje ili barem umanjivanje problema. Prije dvije godi-ne, kad je Sabor prvi put raspravljao o kriminalu u privatizaciji, potpreds-jednik Vlade Borislav Škegro, ustvrdio je da je riječ samo o zlonamjernim glasinama. Da bi bio uvjerljiviji, čak je izjavio kako on priprema spisak onih koji smišljeno šire te glasine. Naravno, taj spisak nije nikad ugledao svjetlo dana. Na isti način pokušao se sada izvući i predsjednik Tuđman s onih »pet posto« sumnjivih HDZ-ovaca.

Odmah se, međutim, pokazalo da to više ne pali ni u vlastitoj stranci zaokupljenoj stalnom borbom za vlast i preživljavanje, a da ni hrvatska javnost nije naivka iz operete. Zato izbora više nije bilo i zato je donesena odluka o započinjanju čistke. Nakon toga predstava je potekla poznatim i lako predvidim tokom. Pa ipak, razlika od mračne prošlosti vidljiva je već na prvi pogled.


Osim autoriteta velikog vođe, za pravu čistku sada nedostaje još ne-što. Nedostaje strah koji prožima sve dijelove društva i uvlači se ljudima u kosti. Strah od vanjskih neprijatelja i osjećaj nacionalne ugroženosti punio je donedavno jedra HDZ-ove politike. Tada su na svoj način bili strašni i nacionalnim zastavama ogrnuti HDZ-ovi probrani bojovnici. Ali sada je preostao još samo strah od budućnosti, koji se ubrzano pretvara u bijes zbog pljačke i prijevare. Bez ledene atmosfere straha, bez nekada neprikosnovenih bojovnika, od kojih mnogi umjesto zastava sada nose slatko breme novog bogatstva, čitava predstava gubi potrebnu dramatič-nost. Zato zbivanja na sceni sada imaju tragični, ali istovremeno i neki komični naboj.

Tako se i sad optuženi vojnici partije zaklinju na vjernost vođi, iz-javljuju da će »ostati na njegovoj liniji« i za sve optužuju pokvarenjake na nižim razinama. Vođa sasvim sigurno ne zna što se radi, naivno su vje-rovali mnogi koji su umirali sa Staljinovim imenom na usnama. Ali ovaj put, mjesto jednog Buharina zauzeo je Josip Juras, koji je »pojeo škampe na buzaru, popio pola litre vina i nakon toga mirno zaspao«. Ne boji se on »malih, srednjih i velikih Pašalića, koji 1990. nisu znali što je češalj, a danas imaju briljantin u kosi«.

Kao i nekad – i sad su za optužbe mnogi saznali prije optuženih, koji su u posljednje vrijeme primjećivali da ih neki stranački prijatelji izbjega-vaju, ali tome nisu pridavali važnost. Kao i nekad – i sad je optužba isto-vremeno i presuda, priopćena preko televizije cijelom pučanstvu. Prije toga optuženi se nisu mogli braniti niti im je išta dokazano. »Partija nije sud, da se dokazuje krivica...«, glasio je jedan od batinaških »argumenata« u našim čistkama »s ljudskim likom« u godini 1971. (Kao što se, nadajmo se, mnogi još sjećaju.) Kao i nekad – i sad se proces dozira. U prvoj fazi ljudi se smjenjuju s partijskih dužnosti, pri čemu ih se uvjerava da im se više ništa neće dogoditi bez temeljite istrage. Tvrdi se da će svi ostati na svojim poslovima i državnim dužnostima. Ubrzo zatim javljaju se »zdrave snage« – sad je to predsjednik Mladeži HDZ-a Mario Kapulica – koje traže trenutačnu smjenu »krivaca«.

Ali opet, nekad je u toj ulozi bio, na primjer, jedan Milovan Đilas, a sada optužena, a još nesmijenjena Marina Matulović-Dropulić otvara novu majmunaru u zagrebačkom ZOO-u i pritom traži da i njoj tu rezer-viraju jedno mjesto.

68 prvi dioFilistri

Kao i nekad – usput se čiste i nepartijci koji zbog nečega smetaju. Mnogi pritom ne shvaćaju zašto ih je sve to zadesilo. Zašto baš ja? Kao i nekad – trebat će vremena da se dosjete tko koristi sezonu otvorenog lova da im se osveti za davno zaboravljenu uvredu. Revanšizam je neizbježni dio svake čistke.

Kao i nekad – i ovaj put policiju i pravosuđe pokreće tek partijska direktiva. Njihovo aktiviranje sada najavljuje neizbježni predsjednikov Hrvoje Šarinić.

Posljedica je da ljude, tu hrvatsku javnost, jedva da i zanima krivi-ca optuženih. Oni čak, emotivno, staju na njihovu stranu. Ljudi možda nemaju novca za novine, ali svakodnevno prolaze kraj kioska na kojima su izložene njihove upadljive naslovnice. S televizijskim prijenosom sa-borskih zasjedanja, vladajuća stranka je također ubacila loptu u vlastitu mrežu (sad se kasno kajati; trebalo je misliti dok se žudilo za svjetlima po-zornice). Ali najvažnije od svega jest da je previše unesrećenih ljudi koji uspoređuju uzroke vlastitih stradanja s onim što se sada čisti. Fućka se njima za to što je predsjednik Tuđman, predosjećajući nevolje, još nedav-no tražio da se u svakoj županiji pronađe po jedan krivac. Fućka im se i za to je li netko kupio s popustom dionice za 20, 40 ili 60 tisuća maraka. Njih zanima što je s onima koji su zgrabili i upropastili čitava poduzeća, koji su ih osiromašili i bacili na ulicu, uništili im egzistencije i sveli život na golo preživljavanje. S onima koji se bogate guleći i dalje kožu s njihovih leđa. Je li to pjevač Vice Vukov, čije se ime povlači po novinama zbog nekoliko tisuća maraka? Kaj god!

Ta panična akcija sasvim sigurno neće pomoći HDZ-u, a ni preds-jedniku Tuđmanu, da u demokratskom natjecanju trijumfiraju na pred-stojećim izborima. Preostaje da se vidi hoće li ona biti daljnji korak u ru-šenju demokracije ili možda ovakvog HDZ-a. Hoće li korumpirana vlast otići na demokratski način, kao npr. u Italiji, ili će »nevini u ludnici« mo-rati čekati neki drukčiji rasplet.

Ali da ne zaboravimo sovjetske liječnike s početka ovog teksta. Na njihovu sreću, Staljin je ubrzo umro, s njim se ugasila i »afera bijelih kuta« pa je većina optuženih spasila glavu. Mnogi od onih koji su vjerovali u nepogrešivost velikog vođe i živjeli od njegove politike osjetili su se isto-vremeno nezaštićenim poput napuštenih siročića. Jedan od njih, Staljinu


odani književnik A. A. Fadejev, čak je i poslije njegove smrti napadao one koji se Staljinu nisu sviđali. »Ali zašto sad?«, pitao ga je Erenburg. »Mislio sam da najstrašnije tek počinje«, odgovorio je on iskreno.

Kao i mnogi drugi, nije shvatio na kako tankim strunama visi svaki sustav zasnovan na vlasti jednog čovjeka. Tri mjeseca poslije, Fadejev se ubio. Njegova partijska drugarica, rendgenolog Lidija Timašuk, nije poka-zala isti osjećaj osobne odgovornosti. Njihove sudbine mogu, možda, ne-kome poslužiti kao literarni predložak. Ali teško je vjerovati da će nekoga iskreno potresti.

(Feral, 1997.)

Trgovac mržnjom

»Opisivao sam Amerikancima kako su mi Srbi 1918. godine izbijali zube i kako su me vukli kroz cijelu Srbiju, od zatvora do zatvora, jer sam bio Hrvat, zapadni Europljanin, katolik i bivši cesarski i kra-ljevski časnik glavnog stožera.« Tu rečenicu Pa-

velićevog vojskovođe Slavka Kvaternika citira u novom broju Hrvatskog slova međunarodni trgovac mržnjom dr. Carl Gustaf Stroehm. On ju je pronašao u knjizi austrijskog pisca Brune Brehma, koji se kao njemački časnik, godine 1945., u američkom zarobljeničkom logoru, sprijateljio s Kvaternikom. Brehm je poslije pušten, a Kvaternik izručen Titovoj Jugo-slaviji, gdje je osuđen na smrt.

Jedna druga knjiga, Krležin Dnevnik, u čuvenom tekstu »Pijana no-vembarska noć 1918.«, drukčije opisuje Kvaternikovu sudbinu. Umjesto u srbijanskim zatvorima, Krleža ga je tada pronašao na čajanki u čast srpskih časnika, koju je u dvorani zagrebačkog »Sokola«, organiziralo »Demokratsko udruženje jugoslavenskih žena«. Krleža se prvo pita je li moguće da se za počasnim stolom nalazi »onaj isti Kvaternik, šef kabine-ta i šef generalštaba austrijskog carskog i kraljevskog Guvernmana godi-ne 1916. kada su se na Terazijama njihali Srbijanci i kada se to magare od čovjeka dalo fotografirati sa cigaretom u ustima pod vješalima?« A kad je Slavko Kvaternik digao čašu da »u ime hrvatskog časničkog zbora pozdra-vi oficire pobjedonosne vojske Njegovog Veličanstva srpskog kralja«, Kr-leža je povikao s galerije: »Dolje Kvaternik«. U burnoj polemici koja je sli-jedila, on je rekao i ovo: »Kvaternik nema nikakve kvalifikacije da večeras ovdje pozdravlja srbijanske oficire, jer je Kvaternik vješao naše ljude zato jer nijesu htjeli da ratuju protiv svega onoga što se večeras ovdje slavi kao


pobjeda! Govorim to konkretno u ime domobrana Dvadeset i pete pukov-nije zagrebačke, gdje sam lično prisustvovao skandaloznim nasiljima te iste gospode rodoljuba!«

U svom Dnevniku, Krleža je poslije zapisao: »...potpukovnik Kva-ternik, cmače se kameleonski s ovim kraljevskim oficirima kralja Petra Karađorđevića i ustrijelit će večeras svakoga tko nije za kralja Petra Ka-rađorđevića, kao što je još sinoć vješao svakoga tko je bio za Petra Ka-rađorđevića, kao što će prvom prilikom opet vješati za Habsburga protiv Petra ili za Petra protiv Habsburga ili za bilo koga tko se bilo kada pojavi na Dravi ili u ovom gradu na bijelom konju kao pobjednik, jer to nije čov-jek, nego karikatura iz moje ratne proze.«

Te su se Krležine riječi potvrdile godine 1941., a četiri godine poslije, Kvaternik je uzalud pokušavao spasiti glavu izmišljanjem muka na koje su ga stavili Srbi, samo zato što je bio Hrvat, katolik i Europejac. Po gospo-dinu Stroehmu, međutim, upravo to je nepobitna istina, a sam Kvaternik duboki mislilac, zato što je (kako je zapisao Bruno Brehm) tvrdio da je oduvijek »...u Europi postojala samo jedna prava čast: to jest čast braniti Europu protiv napada s istoka – svejedno jesu li napadači bili Huni, Avari, Mađari, Mongoli, Turci ili Rusi«. Prevedeno na suvremeni jezik, Stroehm ponovno otkriva Kvaternika, zbog teorije rastavnica, sastavnica i sukoba civilizacija. Tako se, glede & unatoč, još jednom pokazalo, zašto je Tuđma-nov režim tako dobro plaćao trgovačku roba gospodina Carla Gustafa Stroehma.

(Feral, 1997.)

Lomača u sektoru za toplinarstvo

Na početku, čitav događaj se čini potpuno besmislenim. Tri su osobe izgubile posao zato što je jedna od njih donijela u ured cvijeće. Smiješno? Glupo? Nemoguće? Zar to ne rade sve službenice svijeta? Pa ipak, postoje neke »posebne okolnos-ti« koje tom slučaju daju svojevrsni mračni »smisao«. Cvi-

jeće se nalazilo u inkriminiranoj sobi na dan pada Vukovara, a jedna od osoba koje su dobile otkaz »priznaje« da je Srpkinja dok druga ima »takvo prezime«. To je bilo dovoljno za zaključak da su one tim cvijećem zapravo »slavile pad Vukovara«.

Treća osoba, muškarac koji je s njima dijelio radnu sobu, odbio je tu konstrukciju kao apsurdnu. Tako im se pridružio na stupu srama, a potom i na burzi rada.

Sve je to vrlo ružna priča. U njoj vibriraju ljudska zloća, intrige, uro-te i nasilje, glupost, oportunizam i kukavičluk. Unatoč takvom šarenilu, to nije film u koloru. Njegova je jedina boja – strah, sablasni strah koji pro-žima duše gotovo svih aktera tog procesa vješticama, bez obzira je li riječ o onima koji potpaljuju lomaču, koji viču iz svjetine, koji samo užasnuto promatraju njezin plamen ili o onima koji na njemu gore.

Po tom strahu ta se priča uklapa i u aktualne rasprave o fašizmu u HDZ-ovoj Hrvatskoj. Ali ne o ustaškim simbolima od prije pola stoljeća, o kojima je posljednjiih dana pisao njemački tisak, već o njegovom otisku na koži i sudbinama sada živućih ljudi. Tu se ne premještaju kosti neka-dašnjih žrtava, već se strah utjeruje u svaku koščicu suvremenika. Tu se


ne vode ni akademske rasprave jesu li to samo ekstremni i pojedinačni slučajevi »koje ne bi trebalo generalizirati«. Fašizam postaje ono što se svakodnevno udiše i s čim se živi.

Događaj u spomenutom poduzeću – Sektoru za toplinarstvo Direk-cije za proizvodnju Hrvatske elektroprivrede – odigrao se u atmosferi opće nacionalne netolerancije koju proizvode sve poluge sadašnje vlasti. Strah je logična i neizbježna posljedica. Banalno je saznanje da se boje mnogi progonitelji kao i žrtve. Ali to ih, naravno, ne izjednačava. Zato ovom pri-likom spominjemo samo inicijale, a ne i puna imena žrtava. Nema ni nji-hovih fotografija. Njih dobro znaju u njihovom bivšem kolektivu, a znaju ih i svi od kojih su tražile pomoć ili pravdu. Treba, međutim, živjeti dalje, naći bilo kakav posao, djeca moraju u školu, a po »našem stubištu« žari i pali neki »veliki Hrvat« s maliganima u glavi i pištoljem u džepu. Hoće li on i njemu slični, kad doznaju imena, odlučiti da se uključe u akciju i organiziraju vlastitu Kristalnu noć? Feral neće sudjelovati u navlačenju žute vrpce na nečije rukave.

Za gospođu V. T., dugogodišnju djelatnicu Pravne službe u Sektoru za toplinarstvo (po struci je ekonomistica specijalizirana za pravne poslo-ve) drama je počela kad ju je neki prijatelj upozorio kako cijelo poduzeće govori da ona slavi pad Vukovara. »Pazi, namještaju ti«, rekao je on. »Ni-sam to shvatila previše ozbiljno«, priča gospođa V. T., iako sam Srpkinja i nekadašnja članica partije. Ali zdušno sam radila svoj posao, praktički izolirana od drugih, izbjegavajući da uopće izlazim iz svoje sobe.«

Uskoro su je, međutim, i neki drugi kolege s posla počeli nazivati kući i upozoravati da joj se priprema otkaz. Da se oslobodi sumnji i raščis-ti eventualne nesporazume , zatražila je razgovor s direktorom, gospo-dinom Branimirom Poljakom. Ali on je bio stalno zauzet pa je konačno odlučila da ga dočeka u njegovom uredu prije početka radnog vremena.

U tom hladnom razgovoru, vođenom u studenu ranu zoru 27. stu-denog prošle godine, gospođa V. T. je pokušala objasniti da to što joj se pri-pisuje nema veze sa zdravom razumom. A cvijeće na dan pada Vukovara? Ona nije donijela nikakvo cvijeće; cvijeće je nosila pa i uzgajala njena ko-legica iz sobe, gospođa N. J. P., ali stalno, a ne samo na dan pada Vukovara. A cvijeće nose i mnoge druge službenice.

74 prvi dioFilistri

»Ništa ti neće pomoći«, odgovorio je Poljak. »Priča o tome što ste napravile ti i N. J. P širi se kao plamen po poduzeću. O tome imamo izjave i očitovanja mnogih ljudi, uključujući i članove HVIDRE«. »Ništa vam neće pomoći« i »takva je situacija«, formulacije su koje je, kako kaže gospođa V. T., direktor Poljak stalno ponavljao. »Ako bude prijava ja ću pokrenuti disciplinski postupak«, zaključio je on.

U tom trenutku, tvrdi gospođa V. T. nikakvih izjava ni očitovanja nije još bilo. Poslije ih je skupljeno čak 40. Protiv disciplinskog postupka nije imala ništa. Dapače, kaže ona, to bi bila dobrodošla prilika da se ob-računa i s drugim glasinama, na primjer da je bila na barikadama, koje su o njoj širile neke službenice, »150 postotne Hrvatice«. S takvima je, svo-jedobno, kao Srpkinja, imala neugodna iskustva i u skloništu od zračnih napada.

Inkvizitori, međutim, nisu imali petlje, a kako su vjerovali, ni pot-rebe da se suoče sa svojim žrtvama. Nitko nije tražio ni »đavolji pečat«, niti druge slične dokaze krivnje. Nije bilo ni disciplinskog postupka, ni razgovora, niti im je pružena bilo kakva prilika da se brane (što, usput rečeno, propisuje i zakon). Pet dana nakon razgovora s direktorom Polja-kom, 2. prosinca, na samom kraju radnog dana, doneseni su im u njihovu sobu otkazi »zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa i osobito važne činjenice uslijed koje nastavak radnog odnosa nije moguć«.

Otkaz su dobile »bez prava na ugovoreni otkazni rok, te radni od-nos prestaje danom dostave ovog rješenja«. Naravno tu je »kak se šika« i obrazloženje, prema kojem su one 18. studenog 1996. »obilježavale na neprimjeren način u svojoj radnoj sobi godišnjicu pada Vukovara, čime su izazvale ogorčenje većeg dijela zaposlenih, uslijed čega je nastupio oprav-dani razlog opisan u članku 110, stav 2. Zakona o radu«.

Obje su gospođe sljedećeg dana pokupile svoje stvari i predale poslo-ve. Ali kako su pritom najavile da će se žaliti gdje je god to moguće, njihov je dossier, kažu, naknadno kompletiran. Uz izjave i očitovanja pojedina-ca koji su svjedočili o njihovom smrtnom grijehu, skupljani su i potpisi na pismu podrške direktoru, napisanom primitivnom denuncijantskom rukom.

»Nekrofilsko iživljavanje povodom obljetnice tragedije Vukovara samo je dio utiska koji o bivšim kolegicama imamo mi koji ih pamtimo i


prije prvih silazaka u skloništa, i prije 1990. godine. Neki od nas pamte i saslušanja kod drugarice T., na kojima ih se pokušavalo navesti na proka-zivanje kolega i prijatelja.« Tako počinje to pismo (neki ga zovu i »petici-ja«) koje je potpisalo 140 od 300 djelatnika Sektora za toplinarstvo.

Zašto su oni to učinili? Ljudima su prijetili, kaže gospođa V. T., da »sutra ne moraju doći na posao ako ne potpišu«, dok im se popis nije uči-nio dovoljno impozantnim. Ali sve se, ipak, ne može objasniti samo egz-istencijalnim strahom, bez obzira koliko on bio opravdan. Veliki, ako ne i najveći dio krivnje, snosi sustavno stvaranje klime u kojoj nije normalan onaj tko ne mrzi Srbe, a ne obratno. To je opet priča o fašističkim tenden-cijama i o svojevrsnom suvremenom antisemitizmu u kojem se uloga Ži-dova dodjeljuje nekom drugom.

Taj je duh protutnjao i Sektorom za toplinarstvo Hrvatske elektrop-rivrede. Sve je ostalo pitanje osobne savjesti. Ipak, zanimljiva je potreba glavnih inicijatora progona da se sakriju u masi. Zašto bi im inače trebalo skupljanje potpisa i pritisak na ljude da pišu »očitovanja«? Ali nacionali-sti su uvijek svoja zlodjela pripisivali cijelom narodu. Tako se i sada, na konstataciju bivšeg glavnog urednika The New York Timesa A. M. Rosent-hala da Hitler nije imao spremnijih krvnika ni strastvenijih saveznika od fašista u Hrvatskoj, odgovara da on time optužuje cijeli hrvatski narod za genocidnost. Čak i fašiste od prije pola stoljeća sada se pokušava sakriti u narod.

Jedan čovjek u Sektoru za toplinarstvo ipak nije pristao na ulogu hajkača u tom lovu na ljude. Kolega iz iste sobe, gospodin J. S. napisao je u svom očitovanju da su oni koji tajno nadziru neke ljude u poduzeću, kao što su radili i u vremenima do 1990., pustili glas o tom cvijeću (crvenim karanfilima, ima li što strašnije?), da se to proširilo sistemom »pokvare-nog telefona« i »kotrljajuće grude snijega«, da u sobi uvijek ima cvijeća i da ono nije imalo nikakve veze s Vukovarom, a da su njegove dvije kolegi-ce iz sobe normalne redovne građanke, kao i svi drugi građani, ni bolje ni lošije. On je zato predložio da se otkazi ponište i da se postupa po zakonu.

Zakon i pravo? Već sljedećeg dana njegovo je očitovanje izvješeno na oglasnim pločama u poduzeću, a već spomenuto pismo podrške poručilo je direktoru: »Ogorčeni smo načinom na koji gospodin S. brani svoje ko-legice te držimo da je to sramno i na njegovo očitovanje nije se potrebno

76 prvi dioFilistri

osvrtati«. Tako se gospodin S. suočio s mračnim zakonima i praksom lin-ča. Četiri dana poslije uputio je direktoru Branimiru Poljaku »podnesak« sa samo jednom rečenicom. »Očitovanje s nadnevkom 6. 12. 1996. vezano na zbivanja glede otkazivanja radnog odnosa povlačim u cijelosti.« Tko mu je i čime u međuvremenu prijetio, može se samo nagađati. Ali smrtni grijeh je već bio počinjen. Doviđenja na burzi rada!

Tako je završen prvi krug. Točno po knjizi. Na primjer, američkog autora G. W. Allporta koji definira ove stupnjeve u razvoju nacionalistič-kih predrasuda prema pripadnicima drugih grupa ili naroda: 1. ocrnjiva-nje ili ogovaranje, 2. izbjegavanje, 3. diskriminacija, 4. fizički napad, 5. istrebljivanje (citirano prema jednom tekstu Rudija Supeka). Jedino još fizički nije napadnut nitko, osim što je razbijen vjetrobran na automobilu gospođe V. T. i što su joj prijetili anonimni telefonski glasovi. Zasad, dakle, samo uobičajena, podmukla, kukavička rutina. Ali mogućnost fizičkog obračuna sasvim sigurno još postoji.

Slijedili su uzaludni napori da se negdje, na zemaljskim širinama i u nebeskim visinama, pronađe neki viteški zaštitnik pravde i humanizma.

Već prvi pokušaj bio je i prvo razočarenje. Samostalni sindikat ener-getike, kemije i nemetala odbio je pomoć i poručio gospođi V. T. kako je otkaz bio nužan da ne bi došlo do »težih posljedica«. Kojih? Zar joj je ot-kazom spašena živa glava? U odgovoru na njenu molbu, koji je potpisala gospođa Štefica Jantol Polak, upozorava ju se da je morala voditi računa što radi, »posebno što ste po nacionalnosti Srpkinja i što su još uvijek otvorene rane hrvatskih građana vezane uz Vukovar«.

Gospođa N. J. P. vodila je mnogo opsežniju prepisku. Na svoje molbe za zaštitu uredno je dobivala odgovore. Po njima se vidi da je Ministar-stvo pravosuđa ustupilo njenu predstavku Općinskom sudu »na nadležno ispitivanje i postupanje«. Da je tu istu predstavku Saborski odbor za rad, socijalnu politiku i zdravstvo uputio »u privitku« Odboru za predstavke i žalbe, budući da za takve slučajeve »nema poslovničke ovlasti«. Odbor za predstavke i žalbe proslijedio ju je, opet »u privitku«, Inspekciji rada Ministarstva rada i socijalne skrbi s molbom da se ispita »osnovanost na-voda« i o tome »neposredno izvijesti podnositeljicu pritužbe«. To je mi-nistarstvo, zatim, obavještava da o njezinu slučaju može odlučivati samo sud, pa da je dobro postupila što je pravodobno podnijela tužbu.


Sljedeća dva odgovora nisu, međutim, stigla iz uobičajenih meanda-ra kafkijanske birokracije.

Tajnik Nadbiskupskog tajništva, gospodin Ivan Godina piše gospođi N. J. P.: »Mi smo Vaš problem poslali u Ured Predsjednika Republike za odnose s građanstvom, s preporukom da se Vašem slučaju posveti puna pažnja, da se stvar provjeri i da Vam se pomogne. Mi ne možemo ništa drugo učiniti jer stvar ne spada u nadležnost zagrebačkog Nadbiskupa.«

Zašto ne spada? Kakav se »poslovnik« ispriječio između Nadbisku-pa i njegovog humanog poslanja, koji ga obvezuje da se s javne scene ne »povuče u sakristiju«. Očito tu nije riječ o običnom radnom sporu, već o posebno ružnom obliku iskazivanja nacionalnih predrasuda, netoleranci-je i mržnje. Riječ je o etici svakog pojedinca i društvenom moralu, a crkvu su njeni najviši prelati više puta definirali kao savjest društva. Kako to da ta savjest sada ne progovara poput grmljavine s nebesa, nego kaže da »nije nadležna« iako je riječ o sudbini konkretnih ljudi, a ne o visokoparnim izjavama? Kako se može isticati suprotstavljanje nadbiskupa Alojzija Ste-pinca antisemitizmu od prije pola stoljeća, a istodobno »ne biti nadležan« za antisemitizam koji se događa danas?

Odgovorio je i Odsjek za odnose s građanstvom Ureda Predsjednika Republike. Pročelnik Odsjeka, gospodin Stanko Posavac kaže da su »prilo-ženu dokumentaciju pozorno razmotrili, ali da »nemaju ovlasti meritor-no postupati (...) niti uplitati u rad državnog organa koji je za to nadležan«. Zato treba pričekati da sud odluči svojim »meritornim pravorijekom«.

Taj je odgovor, kako u njemu stoji, upućen »na znanje« i nadbiskupu zagrebačkom, uzoritom gospodinu kardinalu Franji Kuhariću. Hoće li on s tim biti zadovoljan? Svačija politika najjasnije se ocrtava na koži živih ljudi. On (ili njegov ured) molili su Predsjednika Republike (ili njegov ured) da pomogne gospođi N. J. P. Ali je li ta molba ozbiljno shvaćena i je li trebala biti ozbiljno shvaćena? Ili crkva ostaje pri svojoj praksi iz doba velikog lova na vještice u 16. i 17. stoljeću! Tada je, naime, nakon postup-ka inkvizicije crkva izručivala navodne vještice svjetovnim vlastima da im odmjere kaznu, uz sljedeće obvezno upozorenje: »Ipak vas gospodi-ne suče kao i ostale službene osobe i svjetovnu vlast usrdno molimo da u nametanju pokore bez opasnosti po njihov život i bez sakaćenja tijela izvolite u svojoj presudi biti prema njima umjereni i da s njima postupate

78 prvi dioFilistri

čovječno i milosrdno«. To nije nikoga smetalo da najčešće već sljedećeg dana, na opće zadovoljstvo, potpali lomaču. Samo tako je pravdi, kako su je tada svi shvaćali, bilo potpuno udovoljeno.

Ali jedan je svećenik sada ipak pokušao učiniti nešto više. Gospo-din Đuro Sabolek, župnik župe Vukovina, u više je navrata uzalud tra-žio razgovor s direktorom Branimirom Poljakom, kako bi intervenirao za gospođu V. T. (Da podsjetimo, to je gospođa koja za sebe kaže da je Srpki-nja.) Ona mu se, piše župnik, »požalila na odluku vašeg upravnog organa, za koju ona niječe da je ispravno donijeta«. Citat je iz pisma što ga je žu-pnik Sabolek poslao direktoru Poljaku, koji za razgovor s njim nikad nije našao vremena.

Župnik također piše da se gospođa V. T. već dvije godine kod njega priprema »za prijem u Katoličku crkvu i prijem sakramenata«. Zato moli direktora da mu se dostave dokazi o opravdanosti otkaza s posla, jer ako su optužbe točne, ona »ne bi bila sposobna unatoč svih pouka pristupiti sakramentima...« Ali ako nisu točne, nastavlja župnik, »tada Vas najulju-dnije molim (...) da dotičnu osobu zaštitite da ne bude nepravedno istog časa okrivljena, osuđena i kažnjena, bez mogućnosti da se brani, jer bi i takav čin bio neetičan«.

Gospodin direktor nije imao vremena ni da odgovori na to pismo. I on sigurno zna da je nekad popularni don Camillo (u filmu ga jr igrao Fer-nandel) samo lik iz beletristike. Lijepog, romantičnog štiva.

I na kraju, preostao je još HHO, Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava, čiji je predsjednik Žarko Puhovski, koji je zasad o tome pisao preds-jedniku Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Davoru Juriću i general-nom direktoru Hrvatske elektroprivrede Damiru Begoviću. Generalni direktor stao je u odgovoru na stranu direktora Sektora za toplinarstvo, a jedina novost je njegova tvrdnja da J. S. nije otpušten zbog podrške svojim kolegicama, već »zbog fizičkog napada na drugog zaposlenika«. Tako se diže umjetna magla i zameću tragovi.

Gospođa V. T. sada kaže da će pokušati internacionalizirati čitav slučaj. HHO također, sasvim sigurno neće mirovati. Čeka se i sudski pos-tupak koji se oteže već četiri mjeseca, iako bi po dogovoru sa sindikatom, ročište moralo biti zakazano u roku od mjesec dana.


Ali sudska presuda, ako i bude povoljna za tužiteljice, ne može ra-splesti čvor zla koji je zategnula nacionalistička mržnja. Da bi one našle zaštitu, vlast HDZ-a, odnosno Franje Tuđmana, morala bi krenuti sama protiv sebe. A takvo što nije se još nikad dogodilo.

(Feral, 1997.)

Torpedom na istinu

Vjerujte mi, nije dobro kad se zbog moralnih razloga odaju službene tajne, bez obzira o kome se radilo, ustvrdio je u Saboru premijer Zlatko Mateša. Pogrešno. Moralni razlog ponekad može pa i mora biti važniji od bilo kakve tajne. To je, svojedobno, jednoglasno zaključila porota od dvanaest

nepristranih britanskih građana, u slučaju koji je bio skoro identičan s hrvatskom aferom otkrivanja bankovnih računa supruge predsjednika republike. Tada, doduše, nije bila riječ o bankarskoj, već o tajni britanske Vlade, ali osnovna dilema bila je potpuno ista. Je li važnija obveza prema poslodavcu ili prema narodu i demokraciji?

Osoba koja je u Britaniji odigrala ulogu časne gospođe Ankice Lepej, zvala se Clive Ponting i bila je službenik Ministarstva obrane. U ratu za Falklandsko otočje, 2. svibnja 1982., britanska atomska podmornica »Os-vajač«, torpedirala je argentinski školski brod, prastaru krstaricu »Admi-ral Belgrano«. U ledenim vodama južnog Atlantika utopilo se 368 mladih ljudi, pretežno učenika pomorske akademije. Događaj je izazvao zgra-žanje u znatnom dijelu britanske javnosti pa su tisak i opozicija optužili Vladu za nepotrebnu okrutnost i prekoračenje prava na obranu. Vlada je u Parlamentu odgovorila da je krstarica bila u ratnoj zoni i da se približa-vala britanskoj floti... Dakle, da je ugrožavala živote britanskih mornara i vojnika koji su se trebali iskrcati na Falklandima. Kao i uvijek u takvim prilikama, dizana je i dimna zavjesa od velikih riječi, po kojima je ispadalo da su mladi Argentinci podavljeni kao mačići u vreći, ni manje ni više već zbog povelje Ujedinjenih naroda.


Tu stupa na scenu britanska Ankica Lepej, odnosno gospodin Clive Ponting. On je novinarima dao dva tajna dokumenta, poslije prozvana »krunskim draguljima«. Prvi je bio dokaz da je Vlada tek naknadno, kad je »Admiral Belgrano« već bio potopljen, donijela odluku o proširenju ra-tne zone i na područje u kojem se on nalazio. Iz drugog se vidjelo, da se argentinski brod nije približavao britanskoj floti, već da se, sasvim supro-tno, udaljavao od nje. Tako je postalo jasno da je britanska Vlada lagala i parlamentu i javnosti.

Gospodin Clive Ponting je, naravno, otkriven i izveden pred sud. Optužen je za izdaju povjerenja poslodavca i odavanje službene tajne. Obraćajući se poroti i sudac je upozorio kako je tu riječ o službenoj, a ne moralnoj dužnosti. Dakle, da Pontinga ne može opravdati nikakav mo-ralni osjećaj i da on treba biti osuđen. Ali dvanaest porotnika jednoglasno je presudilo obratno. Clive Ponting je oslobođen, s obrazloženjem da je dužnost prema narodu i demokraciji važnija od one prema poslodavcu, pa čak i kad je to Vlada.

U hrvatskom, za razliku od angosaksonskog pravosuđa, ne postoji porota kakvu poznamo iz filmova i televizijskih serija. Ali dok policija hapsi i beskrajnim noćnim saslušavanjem šikanira gospođu Lepej i nje-nog supruga, hrvatska je javnost već reagirala na isti način kao i porota u zemlji najstarije suvremene demokracije. Ni na potjernicu koju je raspi-sala prestravljena uprava »Zagrebačke banke« nije se javio nitko, čak ni neki sitni denuncijant koji bi se polakomio za milijunom kuna ponuđe-nih onom tko otkrije »krivca«.

Inače, zanimljivo je, da je gospodin Clive Ponting smatrao kako je trebalo torpedirati argentinsku krstaricu. On jedino nije mogao prihvatiti da se istovremeno torpedira i demokracija u njegovoj zemlji. A upravo o tome je riječ i u slučaju gospođe Ankice Lepej.

(Feral, 1998.)

Drug general i gospodin inženjer

Nakon svih pokušaja da ga pridobiju za suradnju, HDZ-ovi su stratezi konačno izmislili da Marković ima dogovor s Tuđma-nom. Priča je lansirana u HDZ-ovim novinama s najvećom nakladom, Večernjem listu, koji kaže kako »ozbiljni izvori tvrde da je Marković u svojevrsnom ‘dealu’ ili dogovoru s

predsjednikom Tuđmanom, kojeg se obojica strogo pridržavaju. Hrvat-ski predsjednik nikad nije rekao tešku riječ o Markoviću, niti su je izrekli ljudi iz Tuđmanove najbliže blizine, a šuti i Marković. U tom je paketu, navodno, bilo još nekih detalja, uključujući i obvezu nove hrvatske vlasti da neće ostaviti na ulici Markovićeve nekadašnje suradnike, pri čemu je inzistirao, primjerice, i na zbrinjavanju svog vozača.«

To je objašnjenje najavljeno na naslovnoj stranici, sa slikom Mar-kovića, uz vječno pitanje zašto on šuti. Zanimanje za Markovića opet je jednom aktualizirala vijest iz Skopja da je on pristao na bude posebni sav-jetnik makedonske Vlade. I druge su redakcije odmah nazivale gospodi-na Antu Markovića, u njegov ured u Grazu ili stan u Zagrebu, nadajući se kako će taj angažman i za njega biti dovoljan razlog da nakon punih osam i pol godina prekine šutnju i pristane na razgovor.

I tu se državotvorni Večernji list posebno potrudio pa je nakon ne-gativnog odgovora ipak poslao u Graz svoju novinarsku ekipu. Jedini je rezultat tog puta velika fotografija na naslovnici, na kojoj se vidi novinar kako pritišće zvono na ulaznim vratima zgrade u kojoj se nalazi Marko-vićeva tvrtka. »Neću u novine!«, uzviknuo je Marković zabunom se javi-vši novinaru, tvrdi veliki naslov uz sliku. Taj je uzvik, međutim, smišljen


za uredničkim stolom, jer ga u samom tekstu nema. Zašto? Zbog razum-ljive novinarske žudnje za makar jednom rečenicom u upravnom govoru, i to baš »našem listu«, od čovjeka koji tako dugo i uporno šuti? Sama for-mulacija »Neću u novine!«, pokazuje da je riječ o nečemu drugom. Ona, naime, insinuira da se Marković boji javnosti, odnosno kako on nešto kri-je ili se nečega stidi.

Samo koji dan poslije, »ozbiljni izvori« smislili su »ozbiljniju« vari-jantu za ozbiljniji dio čitatelja. To je taj navodni »deal«, odnosno navodni dogovor o nenapadanju s Tuđmanom, koji ima još neke tajne dodatke; među ostalim i »poslovni« anex o zbrinjavanju nekadašnjih Markoviće-vih suradnika.

»Ozbiljni izvori« računali su pritom da čitatelji Večernjeg lista imaju kratko pamćenje. Tuđman i ljudi iz »njegove najbliže blizine« napadali su proteklih godina Markovića kad god im se i gdje god im se za to pru-žila prilika. Tuđman ga je, na primjer, već početkom 1992. optužio da je isprovocirao rat u Sloveniji, a dr. Franjo Gregurić, dugo »čovjek iz najbliže blizine«, jednom je zgodom čak tražio da se Markoviću sudi. Tvrdilo se da se u njegovo vrijeme benzin prodavao na bonove, da su vladale nestašice itd., iako svi koji nisu jučer rođeni ili koji ne boluju od kroničnog izljeva HDZ-ovskog nacionalizma u mozak, pamte njegovo vrijeme po obilju i blagostanju za najšire slojeve stanovništva.

Vlast, također, nije zbrinjavala njegove suradnike, osim dvojice ne-kadašnjih saveznih ministara, Branka Zekana i Bože Marendića, koji su se odazvali Tuđmanovom pozivu da napuste Markovića i prijeđu u nje-gove redove. Markovićeva kćerka, liječnica koja je diplomirala s odlikom, sedam je godina bez posla. Gdje god je kandidirala, otvoreno bi joj rekli da moraju pitati gospodina Andriju Hebranga, dakle »čovjeka iz najbliže blizine«. I tu bi uvijek bio kraj.

Jedina je istina da Marković i dalje šuti. Čime je on sada, ipak, izaz-vao tako veliko zanimanje »ozbiljnih izvora«, odnosno »najbliže blizi-ne«? Time što je pristao na suradnju s makedonskom Vladom? To, sasvim sigurno, nije moglo proći bez reakcije. U trenutku kad se hrvatska eko-nomija urušava doslovno iz dana u dan, Ante Marković pomaže nekom drugom, a ne Hrvatskoj. Dok hrvatska Vlada moli kredite širom svijeta, čovjek kome je taj isti svijet nudio milijarde dolara, stavlja svoje ime na

84 prvi dioFilistri

makedonsku vizitkartu. Dovoljno da mnogi u Hrvatskoj, u ovo za vlast zastrašujuće predizborno vrijeme, počnu postavljati nezgodna pitanja. U prvom redu, zašto se Hrvat s takvim međunarodnim ugledom, znanjem i iskustvom, ne angažira u svojoj zemlji. Da se to preduhitri, izmišljen je, umjesto stvarnog, navodni angažman. »U tom paketu navodno je bilo još nekih detalja...«, poručuje »ozbiljna, najbliža blizina«. Kakvih? Nije va-žno. Glavno da se stvori dojam kako su se Tuđman i Marković dogovorili. Da je sve pod kontrolom.

Činjenica je da je Tuđman u nekoliko navrata pokušavao pridobiti Markovića i da je to učinio već u prvoj prilici koja mu se pružila. Ali prije opisa kako se to događalo, treba reći da je ovaj novinar, tokom dugih godi-na, u više navrata intervjuirao Antu Markovića, a sredinom 1992., objavio je, u tada još slobodnoj Slobodnoj Dalmaciji, opširan feljton o ratu u Slove-niji. Pripremajući materijal, tom je prilikom razgovarao i s gospodinom Markovićem, koji mu je dao i potrebne dokumente. Sada ima suglasnost da objavi podatke o razgovorima Tuđmana i Markovića, koje je pribilježio posljednjih godina.

Kako je, dakle, protekao prvi susret Markovića i Tuđmana? U ned-jelju predvečer, između dva kruga prvih višestranačkih izbora, u svibnju 1990. (drugi krug bio je dva tjedna poslije prvog), Tuđman je nazvao Mar-kovića u njegov zagrebački stan, preko republičke dežurne službe. (Usput rečeno, Marković je bio jedini političar tog ranga čiji je broj bio u imeni-ku pa ga je svatko mogao nazvati i direktno.) Tražio je sastanak, na što je Marković pristao. Ali, kako je sljedećeg jutra morao u Beograd, dogovorili su se da se nađu odmah.

»Ja sam u Vili Weis, pa bi bilo najbolje da i vi tu dođete...«, rekao je Tuđman. Još izbori nisu bili gotovi, još nije preuzeo vlast, a već se uselio u reprezentativni objekt Sabora i Vlade. Marković je to odbio i predložio da se nađu u njegovom kabinetu, koji je kao predsjednik savezne Vlade imao u zgradi tadašnjeg Predsjedništva u Visokoj ulici. Pola sata poslije, kad se sam dovezao u svom privatnom Audiju 80, u dvorištu Predsjedništva već je bio blindirani BMW i četvorica tjelohranitelja. Tuđmana je zatekao u svojoj sobi, kako razgledava slike.

»Kako ćemo se mi oslovljavati?«, bilo je prvo pitanje koje je Tuđman postavio Markoviću. U tom trenutku još je bio samo predsjednik HDZ-a.


»Jednostavno«, odgovorio je Marković, »ja ću vas zvati druže generale, a vi mene gospodine inženjeru.« To se moglo protumačiti kao probijanje leda »laganom zafrkancijom«, ali i kao demonstracija ležernijeg odnosa prema visokim položajima i dužnostima. Tuđman je izdržao provokaciju i započeo razgovor neumjerenim komplimentima Markovićevoj refor-mi. Nakon toga, pitao ga je da li je spreman na suradnju. Na Markovićevo protupitanje, što pod tim misli, Tuđman je odgovorio da je u svakom od prijelomnih trenutaka u povijesti, kad je Hrvatska imala šansu da stvori vlastitu državu, to onemogućio jedan Hrvat. Godine 1918. to je bio Trum-bić, a 1945. Tito. »Nadam se da to sada nećete biti vi«, rekao je Tuđman.

Marković mu je zahvalio što ga uspoređuje s tim velikanima i počeo govoriti o svom programu demokratizacije i modernizacije Jugoslavije. U razgovoru koji je trajao više od dva sata pokazalo se da su im pogledi na budućnost sasvim različiti. Konačno, na ponovljeno pitanje, može li računati na njegovu suradnju, Marković je odgovorio da može, ako svoju politiku bude oslanjao na pet ključnih principa. To su: 1. da podrži demo-kratizaciju i reformu, kojoj je već podijelio toliko komplimenata, 2. da ne bude nikakvog revanšizma, 3. da se o položaju Srba u Hrvatskoj razgovara s njima, a ne s Beogradom, 4. da se poštuje državni integritet Bosne i Her-cegovine, 5. da se u Hrvatskoj ne provodi militarizacija.

Tuđman se o tome nije izjašnjavao. Kad su se rastali, Marković je sjeo za volan svog Audija 80, a Tuđman s tjelohraniteljima u blindirani BMW.

Od tada, sastali su se nekoliko desetaka puta. Na Brijunima, nakon rata u Sloveniji, Tuđman ga je uvjeravao kako treba podijeliti Bosnu i Her-cegovinu. U malom avionu, na relaciji Beograd-Zagreb, objašnjavao je da bi Srbija trebala iseliti Albance s Kosova u Albaniju i na njihovo mjesto na-seliti Srbe iz Hrvatske. To bi bila »mudra politika«, rekao je Tuđman, koji je poslije i javno zastupao »humano preseljenje naroda«. Jednom zgodom, Marković je uvečer doletio u Zagreb i do pred zoru uvjeravao Tuđmana da dođe na sjednicu Predsjedništva Jugoslavije u Beograd. Tuđman je straho-vao da će ga uhapsiti, a možda i ubiti. Marković mu je govorio da će njegov nedolazak vojska iskoristiti za udar na Hrvatsku i da će biti krvi do kolje-na. Dođi samnom, ako ubiju tebe, ubit će i mene, rekao je on. Tuđman je pristao

86 prvi dioFilistri

Najpoznatiji njihov susret bio je onaj kad su skoro poginuli u rake-tiranju Banskih dvora. Marković je došao u Zagreb na vijest da mu se ro-dio unuk. Putovao je avionom iz Beograda do Graza, gdje ga je čekao auto koji je osigurala hrvatska Vlada. Tuđman je od njega tražio da uvjeri Stipu Mesića da se vrati u Beograd, preuzme dužnost predsjednika jugoslaven-skog Predsjedništva i stavi vojsku pod svoje zapovjedništvo. Mesić je to uporno odbijao tvrdeći da i tako ne može napraviti ništa. Vjerojatno je os-jećao da ga Tuđman želi žrtvovati. Marković je istovremeno uspio uvjeriti Tuđmana da bi se uz Mesića morali vratiti i ministri iz Hrvatske, koji su prije toga napustili saveznu Vladu. Nakon Markovićevog razgovora s Me-sićem, zajedno su ručali i nastavili razgovor sva trojica zajedno. Marković je rekao Tuđmanu kako bi bilo dobro da on razgovara s Kučanom i uvjeri ga da se vrate u Vladu i ministri iz Slovenije. Tuđman je u tom trenutku, očito, procijenio da nije spreman za daljnje zaoštravanje i da bi mu svako kupovanje vremena dobro došlo. Uzeo je telefon, nazvao Kučana i počeo mu govoriti kako je Ante kod njega i kako upravo razgovaraju... Nije uspio završiti rečenicu, jer je tog trenutka udarila raketa.

Kako je komanda JNA znala da se Tuđman, Marković, a i Stjepan Me-sić, tada aktualni predsjednik Predsjedništva Jugoslavije, baš u to vrijeme nalaze u Banskim dvorima? Na to još nitko nije odgovorio. Ali njihov je sastanak već trajao 4,5 sata, dovoljno da netko pošalje informaciju čak i o tome kako teku razgovori. Tako je armijski vrh spriječio zadnji pokušaj da se ponovno uspostavi legalna vlast, stavi vojska pod kontrolu i zaustavi Miloševića.

Tuđman i Marković su se posljednji put sastali prije točno šest godi-na, u lipnju 1993. Marković, koji je tada već radio u svojoj tvrtki u Grazu, nazvao je tadašnjeg ministra vanjskih poslova Zdenka Škrabala i pitao ga može li uzeti stvari koje su ostale u njegovom nekadašnjem kabinetu. U Visokoj ulici tada se nalazilo Ministarstvo vanjskih poslova. Škrabalo je odgovorio da nema problema i da će mu se on javiti. Kad se javio, rekao je da je o tom kontaktu izvijestio predsjednika, koji je izrazio želju da se sas-tane s Markovićem. Tako je dogovoren sastanak pa je po Markovića došao službeni automobil i odvezao ga u Predsjedničke dvore.

Nakon nekoliko kurtoaznih rečenica, Tuđman ga je pitao je li »spre-man da se angažira za svoju domovinu«. Marković je odgovorio da je on,


na svoj način, to uvijek bio, ali da je čvrsto odlučio da se ne vraća u politi-ku. Nakon razgovora o prošlosti, o HDZ-u i opoziciji itd., Tuđman ga je pi-tao kako ocjenjuje stanje u Hrvatskoj. Loše, odgovorio je Marković, jer se zemlja ustašizira. »To nije istina«, uzbudio se Tuđman. »Daj mi barem je-dan ozbiljan dokaz za tu tvrdnju«. »Dobro, može i samo jedan«, odgovorio je Marković. »Gojko Šušak je ministar obrane...« Tuđman je na to rekao da je Šušak njegov najpouzdaniji suradnik, a da se sada napadaju Hercegov-ci, bez kojih bi Hrvatska izgubila rat. »Čudi me da ti, koji si Hercegovac, možeš tako nešto reći.« Marković je, zaista, rođen u Konjicu, a odrastao u Dubrovniku, gdje mu je otac premješten kad je imao samo četiri godine. Za njega to nikad nije imalo neko veće značenje. Za Tuđmana, međutim, svakog čovjeka definiraju krv i tlo.

Prešli su na razgovor o ekonomiji pa ga je Marković upozorio da se privatizacija pretvorila u kriminal i korupciju i da su privredni rezultati slabi. »Što bi ti napravio«, pitao ga je Tuđman. »To ti ne mnogu reći, jer ne-mam prave podatke, a nema ih ni nitko drugi izvan HDZ-a, koji sve čvrsto drži u svojim rukama.« Tuđman je na to žestoko reagirao, dokazujući da su oni dobili izbore i da vladaju u skladu sa svojim demokratskim pravom. Onda je dodao: »I prema tebi smo bili maksimalno korektni. Zar ti nismo dali i pasoš?« Marković se iznenadio: »Pasoš je moje pravo. U civiliziranim zemljama, svi bivši predsjednici vlade imaju diplomatski pasoš. A ja sam bio i predsjednik hrvatske Vlade...«

»Ako pristaneš da se angažiraš, odmah ćemo ti dati diplomatski pa-soš«, replicirao je Tuđman. »Meni to ne treba, a i da ga imam, ne bih ga pokazivao«, odgovorio je Marković.

U toku razgovora Tuđman mu je prvo nudio da bude njegov savjet-nik, a poslije da bude na čelu neke agencije, s najboljim kadrovima, koja bi planirala razvoj i angažirala strani kapital. Marković je i to odbio, tvrdeći usput da Hrvatska neće dobiti kapital za razvoj, u prvom redu zbog politi-ke prema Bosni i Hercegovini. Na kraju, Tuđman ga je pitao čime se bavi i bi li njegova tvrka mogla raditi za Hrvatsku. »Naravno«, odgovorio je Mar-ković, »ali moram odmah reći da ne trgujemo oružjem, drogom i sličnom robom...« Tuđman je rekao kako će obavijestiti odgovarajuće službe, koje će mu se javiti. Naravno, nije mu se javio nitko. A nije dobio niti stvari koje su ostale u njegovom nekadašnjem kabinetu.

88 prvi dioFilistri

Ubrzo je netko iz Tuđmanove okoline provalio vijest o tom razgo-voru, pa se u novinama počelo tvrditi kako je Marković odbio ponuđe-no mjesto premijera. Odbiti otca domovine? To je, ipak, nedopustivo. Tuđman je zato iskoristio prvi javni nastup da kaže kako je Marković doš-ao k njemu da traži diplomatski pasoš.

To je kratka povijest Tuđmanovih pokušaja da pridobije Markovića. Ne zato što bi zaista želio raditi s njim, već zato što ga je osjećao kao stal-nu prijetnju. Nakon najave da će se Marković angažirati u Makedoniji, iskonstruiran je navodni »deal«, dogovor, gentlemanski sporazum, kojeg se obojica strogo pridržavaju. Ali i bez Makedonije, iako povučen u svoju privatnost, zaokupljen svojim poslom i držeći se svojevrsnog zavjeta šu-tnje (nije govorio ni za domaće ni za strane medije, a od svih koji su igrali neku od važnijih uloga, jedino njega nema ni u BBC-ovoj seriji »Smrt Ju-goslavije«), Marković je za Tuđmana i njegovu »najbližu blizinu« iz godi-ne u godinu postajao sve neugodniji. U vremenu bijede i beznađa, mnogi se s nostalgijom sjećaju njegovog kratkog razdoblja, u kojem su živjeli kao ljudi i osjećali se kao Evropejci. A kako ističe doba mržnje, mnogi bi se mogli podsjetiti i njegovih riječi, izgovorenih neposredno prije nego što su donesene odluke o razdruživanju i prije nego što je vojna avantura u Sloveniji zadala smrtni udarac njegovoj politici.

On je tada upozoravao kako »nitko nema pravo da upotrijebi svoju moć tako da izazove posljedice koje će dugo, dugo pogađati milijune naših ljudi i negativno utjecati na sudbinu možda i nekoliko generacija«. Da je za promjene »potrebno mnogo demokratskih razgovora, jer u suprotnom rizikujemo nasilje. Nije riječ o tome hoćemo li korijenite promjene, već koji je demokratski put da ih ostvarimo.«

Govoreći u Saboru, 24. lipnja 1991., on je rekao:O hrvatstvu: »Ono po čemu se razlikujem od mnogih mojih kritiča-

ra, jeste da ljubav prema mom narodu za mene ne znači mržnju i netrpe-ljivost prema drugim narodima.«

O godinu dana vlasti HDZ-a: »Mislim da se moraju postaviti pitanja da li se društveno vlasništvo privatizira ili se pretvara u državno, da li se demokracija ostvaruje daljnjim razvojem regionalnih i lokalnih samou-porava ili se formira centralizirana država, da li se poduzeća transformira-ju tako da se otvara proces njihove sanacije ili se to prepušta stihiji. (...) U


trenutku kad smo započeli velike promjene, Hrvatska i Jugoslavija bile su najmanje 20 godina ispred ostalih socijalističkih zemalja. Zbog političkih razloga već smo vraćeni na razinu tih zemalja.«

O Srbima u Hrvatskoj: »Ne može se odnos Hrvata i Srba u Hrvatskoj rješavati pregovorima Zagreba i Beograda, već jedino razgovorima hrvat-skih građana u Hrvatskoj.

O Bosni i Hercegovini: »Položaj Bosne i Hercegovine, kao suverenog subjekta u Jugoslaviji, ne može ovisiti ni o čijim dogovorima, pregovori-ma i podjelama. Odnos prema Bosni i Hercegovini pokazat će hoćemo li probleme u zemlji rješavati nasiljem, sukobima, pa i vojnom intervenci-jom...

O Europi: »U Europu nećemo ući naoružavanjem i militarizacijom, već razvojem demokracije.«

O NDH: »U Hrvatskoj su postojale snage koje su se opredijelile za ustanak, koje su se borile protiv fašizma, ali i protiv takozvane Nezavisne države Hrvatske, kao eksponenta fašizma u našoj zemlji. Mi smo vodeći tu borbu, zajedno sa svim narodima u zemlji, postali saveznici pobjedni-cima u ratu.«

Tada ga nitko nije htio čuti. Istovremeno je tutnjala velikosrpska na-cionalistička revolucija, koja je dokazivala da on spada u neki drugi film. Kao predsjednik savezne Vlade, putovao je u Vukovar i Split (zajedno s Josi-pom Manolićem) pa u Borovo selo, suočavajući se s ružnom istinom da lju-di više vjeruju oružju nego njemu. Zahvaljujući Slobodanu Miloševiću, svi su nacionalisti izbili na čelo svojih naroda. Nije on bio njihov idejni vođa; imali su oni svoje »ideje« i prije njega. Ali on je stvorio osjećaj ugroženosti, koji je bio podloga njihovog uspjeha. Svi su htjeli svog Slobu i uglavnom su ga dobili. Inozemstvo je željelo novcem, ali ne i oružjem podržati Mar-kovića. Da je Zapad trebao vojskom zaustaviti Miloševića, čim je počeo napad na Dubrovnik, priznao je i posljednji američki ambasador u bivšoj Jugoslaviji, Warren Zimmerman. Dok su se na to odlučili, plaćena je i plaća se ogromna cijena, u njihovim dolarima i našim životima.

Ali doba u kome se sve moglo pokriti mržnjom ipak ističe pa se mno-gi sada boje, ne samo Den Haaga, već i pitanja koje će se sigurno postaviti u zemlji. Dokad će se, na primjer, moći nekažnjeno gladnim i osiromaše-nim ljudima objašnjavati da je demografija važnija od ekonomije? Nasilje

90 prvi dioFilistri

na političkoj sceni izravna je posljedica tog straha. A »ono čega se bojimo, dolazi obično mnogo brže od onog što priželjkujemo«, napisao je Publi-lius Syron, još u prvom stoljeću prije Krista.

I tako se »najbliža blizina« uplašila Markovića, jer poslije raketa dolazi vrijeme dolara. Milijardi dolara, koji su uvijek bili njegovo oružje. Zato je dobro za početak lansirati tezu o dogovoru s Tuđmanom. On sam i tako šuti. Zašto? Na to ne može odgovoriti nitko umjesto njega samog. Osjećaj je ovog novinara da je taj odgovor ipak vrlo jednostavan. Zbog gađenja.

(Feral, 1999.)

Stado kosovaca

Kao nekada Julius Streicher, sada je i Obrad Kosovac ustvrdio da je perfektno obavljao svoj posao. Braneći se na sjednici Vijeća HRT, on je rekao da je njegov program najbolji koji je televizija ikada emitirala. Istom samouvjerenošću, gospodin Streicher je svoj list, tjednik Der Stuermer (Jurišnik) svojevre-

meno nazivao »najboljim novinama na svijetu«. Za razliku od Kosovca, Streicheru su, kad je konačno smijenjen (ostanimo zasad na tom izrazu), ipak otvoreno rekli zašto mu se to događa i u čemu je njegova krivnja.

Kosovcu to nije objasnio nitko, iako je on glasno i patetično pitao, što je to »navodno učinio loše ili kriminalno«. Jedini je odgovor bio da je on uređivao stranačku, a da je sada vrijeme za javnu televiziju. Kosovac je replicirao sjajno. Novi direktor, Mirko Galić, koji sada traži njegovu smjenu, izjavio je da mu je Ivica Račan dao odriješene ruke. Otkud Ra-čanu pravo da dijeli takva prava? Kakva je to javna televizija čiji se direk-tor oslanja na predsjednika jedne stranke i aktualnog premijera? »Meni pokojni predsjednik Tuđman nije nikada tako nešto rekao. Politika nije imala toliki utjecaj na moj rad...«, kaže Obrad Kosovac.

Kao moguće objašnjenje Kosovčeve smjene, još je naivnije (blago rečeno) zazvučala tvrdnja kako televizijski urednici nisu iskoristili prili-ku da se poprave. »A mi smo im za to pružili šansu«, rekao je Račan. Kao da je riječ o zločestoj ili neodgojenoj djeci, a ne o odraslim ljudima, koji su godinama, predano i svjesno, služili politici, vrlo sličnoj onoj, koju je svojevremeno, svim srcem i dušom, zagovarao i pokojni gospodin Julius Streicher.

Kosovcu se ne može staviti na dušu ni proganjanje svojih kolega, nakon što je u 1990. HDZ preuzeo vlast. On je tada imao drugih briga;

92 prvi dioFilistri

kako da čim prije premontira svoj čuveni film o »ratnom zločincu« kar-dinalu Alojziju Stepincu u film o svecu koji je žrtva komunizma i kako da dokaže da je odavno hrvatski nacionalist, koji je djelovao u dosluhu s Franjom Tuđmanom. Pomoglo mu je što je, kao i nekad Streicher, bio savršeni lažac. Pogotovo kad je riječ o politici i (zlo)upotrebi povijesti u političke svrhe, što je talent koji je zaista dijelio s predsjednikom Tuđma-nom. Čistku su proveli neki drugi, već zaboravljeni subalterni tipovi, koji su manjak znanja i talenta nadomještavali spremnošću na svaku vrstu denuncijacija i prljavih poslova. Zna se što ispliva na površinu u svakoj poplavi. Pravi su dobitnici tek poslije zgrabili svoj dio plijena. Kosovac se zasluženo našao među njima.

Pa ipak, sada ga više nije branila ni većina onih HDZ-ovaca, koji su izabrani u novo Vijeće HRT-a. Oni su se samo suzdržali od glasanja iz pro-ceduralnih razloga. Razljućeni predsjednik Vijeća, HSLS-ov Ivo Škrabalo, najavio je ponavljanje procedure; Kosovac će biti smijenjen već na prvoj sljedećoj sjednici, zakazanoj za ponedjeljak 10. travnja. Od te činjenice, koju su očekivali svi, a sigurno i sam Kosovac, zanimljivije je novo obja-šnjenje. »Smjena Obrada Kosovca politička je smjena, jer je on profesio-nalac koji je svoje profesionalne sposobnosti neprimjereno stavio u služ-bu jedne politike i zbog toga učinio Hrvatsku radio-televiziju predmetom svih natezanja Hrvatske i međunarodne zajednice«, rekao je Škrabalo.

Riječ je, dakle, o jednoj politici i o natezanju s međunarodnom zaje-dnicom. Razljućeni gospodin Škrabalo je, zaista, odlučio da konačno kaže bobu bob, a popu pop. I britanski je tužitelj, na suđenju u Nuernbergu, optužio Juliusa Streichera, za sudjelovanje u »jednoj politici«, koja je ta-kođer dovela do »natezanja s međunarodnom zajednicom«. Svjestan da se okrivljeniku ne može suditi, a da se ne osudi i ta »jedna politika« (što, kako se čini, nije slučaj i s gospodinom Škrabalom) tužitelj je rekao: »Stre-icher je učio njemački narod filozofiji mržnje, okrutnosti i ubijanja. On ih je potaknuo i pripremio da podržavaju nacističku politiku, da prihvate i sudjeluju u brutalnim smaknućima i klanjima. Bez njega se te stvari ne bi mogle dogoditi.« Isti ton ima i objašnjenje presude nuernberškog Među-narodnog vojnog suda, koji je prethodio današnjem haaškom tribunalu: »U svojim govorima i člancima, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, on je trovao njemačku dušu otrovom antisemitizma i poticao njemački


narod na aktivni progon Židova. Svaki broj tjednika Der Stuermer, koji je godine 1935. postigao nakladu od 600.000 primjeraka, bio je ispunjen takvim tekstovima, često amoralnim i ogavnim.«

»Jedna politika«, kojoj je služila Hrvatska radiotelevizija, po mnogo čemu se podudarala s politikom čije je glasilo bio i Der Stuermer. Urednik tog »amoralnog i ogavnog« tjednika, gospodin Streicher, bio je doslov-no opsjednut prljanjem njemačke krvi u brakovima sa Židovima. »Moja žena nije ni Srpkinja, ni Židovka...«, pohvalio se i dr. Tuđman, odmah nakon pobjede na izborima, u svibnju 1990. Tada je i svom dotadašnjem prijatelju, slikaru Edi Murtiću (kako je on ovih dana ispričao u intervjuu Vjesniku), rekao da će prema Srbima u Hrvatskoj nastaviti istu politiku koju je do 1945. vodio dr. Ante Pavelić. U dogovoru s jedinim čovjekom kome je vjerovao, Slobodanom Miloševićem (s kojim je, kako je otkrio predsjednik Stjepan Mesić, imao i izravnu telefonsku vezu) provodio je politiku etničkog čišćenja i stvaranja velike Srbije i velike Hrvatske, pod-jelom Bosne i Hercegovine.

Čelništvo i uredništvo Hrvatske radiotelevizije zdušno je propagi-ralo takvu »jednu politiku«. Svake večeri, točno u 19.30, čitava je nacija dobivala dnevnu porciju mržnje. Amoralnu i ogavnu, kakav je svaki šovi-nizam. I u nizu drugih emisija trovala se duša hrvatskog naroda, da bi on prihvatio kao normalno izbacivanje Srba s posla i iz stanova; da bi pljačke i podmukla ubojstva, kakvo je ono obitelji Zec, primao kao neizbježne ekscese; da bi rat za podjelu Bosne i Hercegovine tumačio kao čuvanje vjekovnih hrvatskih ognjišta, ugroženih od Muslimana, odnosno Balija; da bi ratne zločince doživljavao kao svoje vitezove itd., itd. O Ahmićima, o Stupnom dolu, o Gospiću, o Pakračkoj poljani, o ubojstvima, pljački i paležu nakon »Oluje«, televizija nije rekla ni riječ, pogotovo ne istinitu riječ. »Oluja« je proslavljena Tuđmanovim: »Otišli su i ponijeli su samo svoje prljave gaće. I sretan im put«. Dakle kao etničko čišćenje, a ne rein-tegracija zemlje. Protiv onih koji su o tome pisali istinu, televizija je obja-vljivala huškačke komentare-potjernice. Autor tih komentara nerijetko je bio upravo profesionalac Kosovac. Kao i u slučaju Streichera i njegovog Der Stuermera ni Tuđmanova »jedna politika« ne bi bila moguća bez tele-vizije i njenih kosovaca.

94 prvi dioFilistri

Zašto to ne kaže nitko iz sadašnje vlasti, koju međunarodna zaje-dnica prihvaća kao ekipu koja je na izborima dobila mandat da se obra-čuna s nacionalizmom? Možda zato što ta vlast, ili utjecajan dio te vlasti, samu sebe ne doživljava na taj način. Zar nije predsjednik HSLS-a, stranke koja ima cijelu četvrtinu koalicione većine, Dražen Budiša, izjavio da je general Blaškić nevin? Zar njegova tvrdnja, kako je svaki nacionalizam dobar dok se ne stvori vlastita država, ne podsjeća na Tuđmanovu tezu o ustaškoj NDH kao izrazu vjekovnih težnji hrvatskog naroda? Ali ni dru-gi članovi Vijeća HRT-a, uključujući i one iz SDP-a, a ne samo HSLS-ovci, nisu spominjali amoralnu i ogavnu šovinističku politiku HDZ-a, politiku kojom je televizija godinama trovala duše Hrvata i koja je jedini pravi raz-log za kadrovske smjene, uključujući i smjenu Obrada Kosovca. Sam je Ivica Račan na skupu socijaldemokrata u Berlinu izjavio da je bivša vlast bila nacionalistička. U zemlji, on tako nešto nije nikad rekao. Poslije iz-bora, imenom i prezimenom najavio je smjenu Obrada Kosovca, što baš i nije priličilo budućem premijeru. O Šeksu, Pašaliću i ostalim korifejima »jedne politike« ni riječi. Tako ispada, da se sve svodi samo na borbu za kontrolu najutjecajnijeg medija. Na kompromis s nečim s čim kompromi-sa ne bi smjelo biti. Svaki je čovjek ispod kože krvav, a politika nerijetko prljava.

Kao Kosovac u Tuđmanovoj Hrvatskoj, tako je i Streicher u Hitlero-voj Njemačkoj bio politička girica. Bio je važan samo zbog svog ogromnog utjecaja na javnost i zbog spremnosti da govorom mržnje služi politici mržnje. To ga je dovelo i na optuženičku klupu, zajedno s najvišim naci-stičkim glavešinama, s kojima je doživio i neslavni kraj na stratištu, im-proviziranom u gimnastičkoj dvorani nuernberškog zatvora. Kraj Obrada Kosovca biti će, po svemu sudeći, u dvorani za sastanke na Prisavlju, u poneđeljak 10. travnja. Ako ništa drugo, barem je datum simboličan.

(Feral, 2000.)

Kako je dr. Tomac susreo nečastivog

Jeste li ikad ubili čovjeka, pitali smo na kraju razgovora dr. Zdravka Tomca. Odgovorio je bez trenutka oklijevanja, kao da je riječ o normalnoj konverzaciji: »Ne, nisam!« Po tome njegov se odgovor nije uklopio u literarni predložak za to pi-tanje. U prozi Miroslava Krleže postoji također jedan doktor

koji, isto kao i Tomac, opravdava terorizam zbog nacionalnih interesa. To je dr. Kamilo Gregor iz loze Glembajevih. Uoči prvog svjetskog rata on je susreo samog nečastivog, koji se predstavio kao »doktor medicine iz Smirne«, a »imao je ruke gospodske, nervozne i na lijevom prstenjaku jednu antiknu kameju tamno krvave boje«. Dvojica intelektualaca (u pri-povjetci »Kako je doktor Gregor po prvi put u životu susreo nečastivog«) upustila su se u razgovor u kojem je doktor Gregor objašnjavao: »...zar svi mladi, nacionalni teroristi, koji sto posto žrtvuju svoje subjekte, zar mi svi koji se odričemo svog vlastitog Ja za jednu kolektivnu ideju, zar mi nismo živi dokaz da ideje kao takve doista postoje? To su momenti idej-nog samopožrtvovanja. To je Hegelov Logos u procesu događaja. To etnič-ki kolektivi izlaze iz kaosa u historijsku realnost, kroz državne organizme javlja se ideja hegelovski, i to je ono što se sada događa s našom rasom. Mi jesmo!«

Tu ga je sugovornik, dakle nečastivi, prekinuo onim istim pitanjem koje smo postavili dr. Zdravku Tomcu.

»A, molim vas, jeste li vi kada ubili čovjeka?Kako to mislite? To je bizarno pitanje. Kako? Ja da li sam ubio

čovjeka?

96 prvi dioFilistri

Da! Vi lično. Pitam vas: Jeste li vi lično kada ubili čovjeka zbog jedne od tih svojih velikih hegelovskih ideja?

Nisam«, odgovorio je, konačno i Krležin dr Gregor.Dr. Tomac je također zaokupljen terorizmom, koji opravdava veli-

kim nacionalnim interesima. Ali gdje je i kada on susreo svog nečastivog? O tome je on iznio dvije verzije, u razmaku od osam godina. Prema no-vijoj, koju je ovih dana ispričao u intervjuu Vjesniku, Ratna vlada (kako on naziva Vladu demokratskog jedinstva, u kojoj je kao čelnik SDP-a bio potpredsjednik) dala je Albaniji »velike količine žita, zagovarajući da po-šalje nešto oružja pa da pokrenu minimalne diverzije na Kosovu, da se Milošević destabilizira«. Uzalud, jer »žito je otišlo, ali ništa nije učinje-no«. Mnogo širu verziju istog događaja, ispričao je još 1992., na tribini Hr-vatskog društva u Mariboru, gdje je govorio i o drugim potezima hrvatske politike. Tada je rekao da je osobno dva puta, u Beču i Rimu, sudjelovao u pregovorima s Albancima, a predsjednik Vlade dr. Franjo Gregurić puto-vao je na pregovore i u Albaniju.

Njegove riječi slušao je i jedan novinar, Borko De Corti (nekadaš-nji dopisnik Dela iz Zagreba i odgovorni urednik mariborske Večeri), koji je o tome izvijestio u Večeri, a tekst je odmah prenijela tada još slobodna Slobodna Dalmacija legendarnog glavnog urednika Joška Kulušića. Slije-dio je jedan od najčudnijih demantija u povijesti novinarstva. Dr Tomac, naime, nije demantirao neki od navoda iz teksta, već svoje cjelokupno izlaganje. Sve je krivo i ništa od toga on nije rekao. Ali nije teško zaključiti da je priča o diverzijama ono što je zasmetalo mnoge u Zagrebu. Ona je došla u posebno nezgodnom trenutku, neposredno nakon što je Hrvatska međunarodno priznata i dok se još borila za mjesto među civiliziranim dr-žavama. Dr. Tomac nam je, doduše, objašnjavao kako ga je na demanti na-veo senzacionalizam kojim je opisana jedna epizoda s Mihailom Gorbačo-vom, ali istina je da je tekst profesionalan i ozbiljan, a Gorbačov prikazan iznimno pozitivno. O bitnoj temi, dealu s Albancima, on je promijenio ploču pa sada tvrdi da nije sudjelovao u pregovorima s njima, da je o tome samo nešto načuo, a da iz prve ruke ne zna ništa.

Ali usprkos tom naknadnom vrdanju, ne može se izbjeći pitanje, je li to što se pripremalo zapravo bio terorizam. Riječ je o pojmu koji je i na Zapadu nedovoljno definiran. Ono što je jednima terorizam, drugima je


borba za slobodu, osobito nakon što je nacionalizam postao najčešća tero-ristička ideja vodilja. Ipak, većina autora smatra da se terorizam prepoz-naje po dvama bitnim elementima: po tom što je usmjeren protiv civila, a ne neke oružane sile ili protiv istaknutih pojedinaca i što je njegov cilj uspostavljanje atmosfere terora.

Londonski The Economist kaže, na primjer, da terorizam nije ubojstvo istaknutih bankara, koje su počinili pripadnici skupine Baader--Meinhof ili talijanskog premijera Alda Mora koga su likvidirale Crvene brigade. Bili su to samo zločini kojima se željelo steći publicitet i promije-niti odnose moći u društvu. Ali miniranje vlaka na kolodvoru u Bologni, gdje su poginule 84 osobe ili rušenje aviona iznad Škotske gdje je stradalo više od 260 ljudi, klasični su slučajevi terorizma. Tu se nisu birale žrtve pa je svatko mogao biti mogući cilj.

Na svoju nesreću, dr. Zdravko Tomac smatra da su i Albanci, u za-mjenu za hrvatsko žito, morali na Kosovu minirati upravo pruge. On kaže da je to bio legalan i legitiman način da se smanji pritisak na Hrvatsku. Bi li ta ista logika vrijedila i za Muslimane-Bošnjake da su minirali pru-gu Zagreb–Rijeka, braneći se od Tuđmanovih pokušaja da oružjem podi-jeli BiH? Premda se Tomac poziva na partizane iz Drugog svjetskog rata (što je nesumnjivo bizarno, jer oni nisu terorizirali narod već prekidali neprijateljske komunikacije), to je po oba spomenuta kriterija klasičan teroristički plan. On je to i po još jednom bitnom elementu koji se smatra tipičnim za najveći dio terorističkih poteza, po tome što se željelo izazva-ti snažnu i masovnu reakciju, neprimjerenu uloženim sredstvima i stvar-noj snazi terorista.

»Mi smo godine 1991. bili u vrlo teškoj situaciji, pa smo tražili save-znike, uz čiju bismo pomoć zaustavili velikosrpsku politiku. Htjeli smo rasteretiti Hrvatsku...«, kaže dr. Tomac. Hrvatsku su željeli rasteretiti tako da se što veći dio pritiska prenese na Albance. Oni su, naravno, uzeli što im se nudilo, ali su bili previše pametni da zagrizu mamac. Ratovali su kad je njima odgovaralo, zbog svojih a ne hrvatskih interesa.

Zanimljivo je da dr. Tomac zbog toga ne optužuje njih, nego među-narodnu zajednicu, a posebno američku politiku. U razgovoru koji smo vodili, on je još jednom objasnio svoju teoriju, po kojoj »su svi ratovi na teritoriju bivše Jugoslavije bili dirigirani, kontrolirani i ograničeni izva-

98 prvi dioFilistri

na«. Albanci, dakle, nisu smjeli ništa poduzeti dok nije na njih došao red. Tko im je najprije zabranjivao, a poslije zapovijedao da se prihvate oružja? Međunarodna zajednica? Ili možda CIA?

Teorija zavjere uvijek ima istu shemu i u svojoj je biti vrlo banalna. Pa ipak, ljude koji u nju vjeruju obuzima nevjerojatnom snagom. Tako i dr. Tomac ne vidi da njegova teza proglašava nevinim čak i Slobodana Mi-loševića, jer ratove nije pokrenuo on, nego međunarodna zajednica.

Razgovor dr. Gregora s nečastivim Krleža je smjestio na grčki brod Angelica, koji je bio negdje na pučini između Pireja i Soluna. S dr. Tom-cem, koji se vrlo civilizirano odaziva novinarima i kad zna da nisu njegovi istomišljenici, razgovarali smo u njegovom kabinetu veličine dvosob-nog stana, na drugom katu saborske zgrade. Ciničnom igrom slučaja, to je onaj isti kabinet u kojem je nekad sjedio predsjednik Ratne vlade, dr. Franjo Gregurić i u kojem su se kovali planovi za diverzije. Ljudi koji su u tome sudjelovali, vjerojatno bi odgovorili na pitanje nečastivog isto kao i dr. Tomac.

(Feral, 2001.)

Suza za zagorske Nuernberge

Kad se stablo ruši, iverje leti! Tim revolucionarnim opravda-njem, po kome se zbog velikog cilja smiju žrtvovati mali lju-di, sigurno su si, u ono vrijeme, osiguravali miran san članovi »ratne vlade« premijera Franje Gregurića. Zar nije više puta bilo ponovljeno stajalište HDZ-a da se država ne može pravi-

ti s časnim sestrama? Sad, osam godina poslije, znojeći se od straha zbog najava da postoji spisak Haaškog suda na kojem su i njihova imena, oni bdiju do jutra, a onda sa zebnjom otvaraju novine. »Besmislene su priče o tome tko je iz tadašnje vladajuće garniture znao za pojedine događaje, a tko nije. Svi su sve znali!«, izjavio je u Novom listu jedan od tadašnjih ministara, Živko Juzbašić.

Znali su za Gospić, ali i za druge slične »viteške« pothvate, kao što je, na primjer, bio onaj u Pakračkoj poljani. Juzbašić pritom tješi svoje neka-dašnje plačidrugove da oni nisu mogli promijeniti ništa i da su bili »samo paravan« za odluke koje su donosili drugi. Ti drugi bili su, kaže on, »mini-stri obrane i unutrašnjih poslova, zajedno sa šefovima tajnih službi, koji su bili u izravnoj vezi s predsjednikom Tuđmanom.«

Za razliku od njih, okrivljeni pred prvim Međunarodnim sudom za ratne zločine, koji je prije 54 godine zasjedao u Nuernbergu (i postao uzor današnjem sudu u Den Haagu), trudili su se svim silama da dokažu kako oni nisu znali ništa. Na primjer: »Na procesu sam izjavio da nisam znao za ubijanje Židova. Tokom unakrsnog ispitivanja, Justice Jackson (jedan od britanskih tužitelja) i sovjetski tužitelj u više su navrata dovodili u su-mnju tu moju tvrdnju. Jesu li mislili da sam zaista govorio neistinu? Po-

100 prvi dioFilistri

grešno je vjerovati da su se vodeći ljudi, prilikom svojih rijetkih susreta, hvalili svojim nedjelima«. To je u berlinskom zatvoru Spandau, zabilježio u svoj dnevnik, 9. prosinca 1946., Hitlerov arhitekt i ministar naoružanja Albert Speer. Kad je skoro 30 godina poslije taj Dnevnik objavljen (Speer je u međuvremenu izdržao 20-godišnju robiju), još uvijek mu je bilo stalo da uvjeri nekog naivnog i neupućenog čitatelja, kako »on nije znao«. Ot-kuda da i zna kad mu se, na primjer, šef SS-a Heinrich Himmler, prilikom njihovih rijetkih susreta, nije hvalio svojim podvizima?

Ili, sudu u Nuernbergu uputila je pismo izvjesna gospođa Moskovi-ch, Židovka, kojoj je optuženi generalpukovnik Alfred Jodl pomogao da se spasi. Kako se na sudu pokazalo, on je bio antisemit, ali samo toliko koliko je u ono vrijeme bilo uobičajeno. Danas bi se reklo, nije mrzio Srbe više nego što je normalno. Bio je optužen da je kao šef operativnog štaba Vrhovne komande dobro znao čemu služe vojni planovi na kojima je ra-dio. Sve je znao i zato jer je »bio član Obrambenog vijeća Trećeg Reicha«, kako stoji u obrazloženju presude, kojom je osuđen na smrt vješanjem. Danas bi se reklo: znao je jer je bio član VONS-a.

Mnogi su poslije, vjerojatno s pravom, tvrdili kako bi presuda bila blaža, da je suđen samo koji mjesec kasnije, a francuski sudac Donnedie de Vabres je zapisao, crno na bijelom, da je po njegovom mišljenju Jodl pogrešno osuđen. Ali, jedan od službenika suda, britanski oficir A. Neave (brinuo se o optuženima), koji je i sam bio sklon Jodlu, kaže: »Iako se oko toga (presude) može sporiti, činjenica je da je Jodl, poput mnogih drugih visokih oficira koji su služili Hitleru, skrenuo pogled kad je čuo što se radi sa Židovima i ruskim ratnim zarobljenicima«.

Okretao je glavu, ali je znao; samim tim postao je sukrivac. Samo su neki u Hrvatskoj, proteklih godina, činili i naređivali zločine, ali svi su sve znali. Znalo se da su Srbi očišćeni iz svih ustanova, od pravosuđa do Gospodarske komore. Isto se dogodilo u javnim, ali i brojnim drugim poduzećima. Znalo se za masovno izbacivanje iz stanova, o čemu su pi-sale i (neke) novine. Rodbina nestalih nesretnika pisala je ministrima ili uzalud hodočastila na Markov trg u nadi da će im netko pomoći. Nisu nestajali samo Srbi, nego i nepoćudni Hrvati. Humanitarne organizacije, s najglasnijim Ivanom Zvonimirom Čičkom iz Hrvatskog helsinškog od-bora, slale su svakodnevna upozorenja.


Vrijeme najvećeg nacionalističkog terora bilo je upravo konac 1991. i 1992., kad je Vlada demokratskog jedinstva, tzv. ratna Vlada, sjedila u zagrebačkom Gornjem gradu. I Nijemci su znali što se događa sa Židovi-ma, ali su se poslije onog rata silno trudili da svakog uvjere u suprotno. U starom filmu »Suđenje u Nuenbergu« (koji bi opet bio dobar izbor za Hr-vatsku televiziju), Marlen Dietrich u ulozi udovice njemačkog generala osuđenog na vješanje pita američkog suca: »Zar vi zaista vjerujete da smo mi za to znali?«

Članovi ratne Vlade, međutim, nemaju ni najmanju šansa da se sak-rivaju iza (navodnog) neznanja. Njen nekadašnji potpredsjednik, Zdrav-ko Tomac, proteklih je godina u nekoliko navrata izjavio kako je interve-nirao da se pronađu neki »nestali« Srbi. Sada je upravo on, po uvjerenju mnogih, jedan od glavnih zagovornika kolektivne odbrane od moguće optužbe iz Haaga, uz pomoć argumenta da oni koji ih pozivaju na red, žele promijeniti istinu o Domovinskom ratu. Juzbašić pretpostavlja »da je Zdravko Tomac zamislio ponovno okupljanje ratne Vlade, čiji je bio potpredsjednik, kako bi umirio vlastitu savjest. Svi su se prepali...«, kaže Juzbašić, ponavljajući kako za to nema razloga jer su svi ministri, na čelu s premijerom Franjom Gregurićem, bili nemoćni.

Vjerojatno jesu. Pa ipak, njihova se šutnja i skretanje pogleda, ne može uspoređivati sa šutnjom ljudi, koji su morali gledati (često i sami u strahu) kako se njihove kolege Srbe tjera s posla (i)ili iz stana. Ministri snose drukčiju odgovornost. Pitanje je zašto su je prihvatili, iako nisu imali moć da nešto promijene? Zato što su znali da kad se drvo ruši, iverje leti? Svaki od njih sigurno ima neki svoj odgovor, a samo oni znaju kako se osjećaju gledajući na televiziji sadašnje iskapanje tog iverja, odnosno ljudskih kostiju. »Dok se čitala optužnica i nabrajali strašni zločini, vi-dio sam kapljice znoja na Ribbentropovom čelu i Keitela kako je posra-mljen pognuo glavu. Funk je plakao. Da li za žrtvama čiji su zlatni zubi bili pohranjeni u trezorima Reichsbanke?«, piše A. Neave.

Joachim von Ribbentrop bio je nacistički ministar vanjskih poslo-va kome je na sudu dokazano da je bio na svim važnim sastancima pa je točno znao kakva je Hitlerova politika i u čemu sudjeluje. Feldmaršal Wilhelm Keitel bio je načelnik generalštaba pa ni za njega nije bilo tajni dok je Walther Funk bio guverner središnje banke. Zadnje Keitelove riječi prije vješanja bile su: »Sve za Njemačku, Njemačku ni za što!«


Iako ih još nitko nije optužio (sve su još samo novinske spekulacije), najistaknutiji su članovi ratne Vlade već naznačili uporišne točke svoje obrane. Dražen Budiša, na primjer, kaže da se »udara na sve koji su bra-nili Hrvatsku«, a Zdravko Tomac, da bi ponovno okupljanje ratne Vlade, prve u kojoj su bili predstavnici više stranaka, trebalo »javno svjedočiti o konsenzusu koji je o bitnim nacionalnim pitanjima postojao, kako prije, tako i danas«.

Startanjem na prvu loptu, moglo bi se pitati o kojim je to »bitnim nacionalnim pitanjima« riječ? Jesu li to bili logori za mučenje i masovne likvidacije? Ali ključni pojam na koji se oslanja ta obrana nije »nacionalni interes«, već »konsenzus«. Nisu samo oni skretali pogled sa zločina, po-stojao je nacionalni konsenzus da se tako postupa. Nije samo vrh HDZ-a tvrdio da se država ne može praviti sa časnim sestrama. Postojao je opće-hrvatski konsenzus da su na tom poslu dobrodošli i zlikovci. Ako je netko za to kriv, krivi smo svi. Odnosno, nije kriv nitko, jer se tada ostvarivao hiljadugodišnji san. A na velikim povijesnim prekretnicama, kad se drvo ruši, iverje leti.

Oni koji su gledali banjalučku televiziju (što se u Zagrebu može), na dan kad je gospođa Biljana Plavšić otputovala u Den Haag, mogli su zapa-ziti upravo nevjerojatnu sličnost argumentacije. Ako nju zovu, mogu nas zvati sve, koliko god nas ima u Republici Srpskoj, to je usmjereno protiv srpskog naroda u čijem je interesu i po općem konsenzusu ona djelovala itd. Ni riječi o ljubljenju s Arkanom, o njenoj izjavi da treba ratovati za nacionalne interese, jer i ako pogine pola Srba, još uvijek će ih biti više od svakog drugog naroda u bivšoj Jugoslaviji, o trogodišnjem razaranju Sarajeva i ubijanju njegovih stanovnika, pa ni o rukovodećem trolistu u kome su uz nju bili Momčilo Krajišnik (koji je već u haaškom zatvoru) i – Radovan Karadžić.

Kad je pročitana optužnica u Nuernbergu, londonski Daily Express je napisao: »To bi mogao biti početak novih mjerila u međunarodnoj prav-di. To je promišljen i smiren prikaz zgražanja civiliziranog svijeta nad gro-zotama koje su se dogodile i kojima se ne smije dopustiti da se opet dogo-de.« Te je grozote opravdavalo stajalište, da se ljudska prava, uključujući i pravo na život, smiju žrtvovati za volju nekih viših ciljeva. I njemački su nacionalisti imali svoj san. »Zbog svoje teorije o višoj rasi, optuženi se


nisu osvrtali na ljudska prava«, stoji u nuernberškoj optužnici.Neko se vrijeme smatralo da je Vlada demokratskog jedinstva, s HD-

Z-ovim dr. Franjom Gregurićem na čelu, najsvjetlija pojava u vremenu stvaranja hrvatske države. Neki njeni članovi napisali su i knjige o toj zvjezdanoj godini i svojoj ulozi u tim povijesnim danima. Sada se, među-tim, pokazalo da je i to bila samo još jedna ružna HDZ-ovska epizoda. Neki politički komentatori (Srećko Jurdana u Nacionalu i Ines Šaškor na Radiju Slobodna Evropa) konstatiraju da je Tuđman tada iskoristio političare iz drugih stranaka, zajedno s umjerenijim ljudima iz vlastitih redova, da pri-vremeno zaustavi HDZ-ovu desnicu koja je u svom nestrpljenju ugrozila i njega. Kad je stabilizirao vlastiti položaj, odbacio je tu »tragikomičnu Vladu, čiji je mandat obilježen serijom ratnih i terorističkih skandala, koji su pokraj nje protjecali bez vidljive političke reakcije« (Jurdana). Tada je nastupio trenutak da se stavi na čelo radikalne nacionalističke desnice, kojoj je i sam pripadao, i prijeđe na svoje prave ciljeve: podjelu Bosne i Hercegovine, smanjivanje udjela Srba u hrvatskom stanovništvu na naj-više tri posto i istovremenu ubrzanu pljačku vlastitog naroda.

U prvom komentaru nakon što je HDZ izgubio vlast (a prije toga umro i Franjo Tuđman), Ines Šaškor se zalagala za suđenje upravo tim ele-mentima njegove politike. Za Račana i njegove koaliciojske partnere to je bio nezamisliv radikalizam. Ali život traži istinu i raščišćavanje s propa-lom politikom i zločinima koji su počinjeni u njeno ime. Zato je sve više događaja koji izazivaju paniku HDZ-ovih čelnika, onih koji su ostali u stranci, ali i onih koji su je napustili. »Žele kriminalizirati HDZ, a to znači i Domovinski rat«, viču oni sa zgražanjem. Ne kriminalizira se, međutim, ni rat ni stranka, već određena politika i oni koji su je vodili. Samo tako, onemogućit će ih se da se sakrivaju iza navodnih nacionalnih interesa i općeg konsenzusa. Suprotno proširenom vjerovanju, ni u Nuernbergu, Nacionalsocijalistička partija nije proglašena kriminalnom organizaci-jom. Ali jesu njena rukovodeća tijela.

Vrlo je vjerojatno, da je to jedan od budućih ciljeva Međunarodnog suda za ratne zločine u Den Haagu. I tamo moraju biti svjesni tragikomič-nosti Gregurićeve jednogodišnje Vlade. (Što se, verojatno, ne odnosi na pojedince o čijoj će ulozi svjedočiti transkripti Tuđmanovih razgovora.) Velike tragedije nastupile su tek poslije, kad se složnim Miloševićevim i


Tuđmanovim mačevima pokušala podijeliti Bosna i Hercegovina i kad je Hrvatska konačno etnički očišćena. (Tuđman: »Otišli su i ponijeli su samo svoje prljave gaće...«) Tko je sve u tome sudjelovao i tko je bezrezervno služio ciljevima te prljave nacionalističke bratije? Tu je, i bez transkripa-ta, sve mnogo jasnije. Iako će, naravno, kao i u Nuernbergu svi tvrditi: Nisam kriv! Nein! Nesretni Alfred Jodl, patetično je izjavio: »Pred bogom i mojim narodom savjest mi je čista«. A to je jedino važno. »Pojedinac je ništa, nacija je sve«, govorio je njegov Fuehrer.

(Feral, 2001.)

Ima neka trajna veza

Strah je, očito, nadvladao razum. Samo tako može se objasniti odluka o sudskom progonu urednika Ferala Ivice Đikića zbog objavljivanja dokumenta koji pokazuje da su Ministarstvo obrane, odnosno Vlada zatajili od hrvatske javnosti podatak da je u oblaku dima nakon eksplozije u vojnom skladištu

»Duboki jarak«, godine 1993. bilo i dvije tone otrovnog cijanovodika. Ako do suđenja dođe, Tužilaštvo će sasvim sigurno izgubiti spor, osim ako u međuvremenu demokracija u Hrvatskoj ne ispari poput onih nesretnih ljudi koji su se u trenutku eksplozije zatekli u skladištu. Ironija je sudbi-ne da bi Đikićev tekst, zajedno sa spornim dokumentom, živio u javnosti samo dan ili dva da nije tog nervoznog pokušaja da se uplaši i ušutka Feral. Konačno bila je riječ samo o još jednoj i to staroj karici u lancu HDZ-ovskih svinjarija koji se skoro svakodnevno proteže kroz hrvatske novine.

Ali čim se zagrebački tužitelj Krunoslav Canjuga, navodno po služ-benoj dužnosti, ne pitajući nikoga ništa, upustio u progon novinara, jednodnevna je senzacija dobila novo barutno punjenje. Tko želi može vjerovati da o tome nisu ništa znali ni ministar obrane ni načelnik Glav-nog stožera koji je izravno prozvan zbog svojedobnog prikrivanja otrov-nog cijanovodika ni premijer, niti svi njihovi mudri savjetnici, pa i da tu-žiteljstvo pokreće postupke zbog otkrivanja vojnih tajni, a da prethodno nije o tome tražilo mišljenje Ministarstva obrane.

U civiliziranom svijetu bilo je malo sličnih pokušaja ograničavanja slobode tiska. Jedan od njih ostao je zabilježen velikim slovima u povijes-ti novinarstva, ali i demokracije. Riječ je o svojedobnom pokušaju američ-ke Vlade da ušutka The New York Times, Washington Post i druge najutjecaj-nije američke medije, i to također zbog objavljivanja tajnih dokumenata


Ministarstva obrane, poznatih kao The Pentagon Papers, odnosno Studija Pentagona. Sredinom godine 1967. američki Ministar obrane Robert S. MacNamara odobrio je izradu analize koja je trebala pokazati kako su se i zašto Sjedinjene Američke Države upetljale u Vijetnamski rat. (Poslije se tvrdilo da je to bila jedna od najvažnijih njegovih odluka u svih sedam go-dina koliko je bio na čelu ministarstva.) Bilo je to vrijeme kad su i američ-ka javnost i mnogi političari već duboko sumnjali u opravdanost vojnog angažmana u Vijetnamu. Rad je počeo odmah i trajao je godinu i pol dana. U njemu je sudjelovalo 36 vojnih i civilnih vladinih stručnjaka, kojima je jamčena anonimnost kako bi bili lišeni straha da će se nekome zamjeriti. Na raspolaganje su im stavljeni dopisi koje je ministar obrane dobivao od Bijele kuće, odnosno predsjednika SAD, zatim dokumenti Ministarstva vanjskih poslova, Centralne obavještajne agencije (CIA-e) i, naravno, Glavnog stožera američke vojske. Autori su također proučavali i posljedi-ce političkih i vojnih odluka, uključujući birokratske nagodbe predsjedni-ka SAD-a i njegovih savjetnika, zatim djelotvornost obavještajne službe, korištenje tiska itd. Rezultat je napisan na 3.000 stranica, uz koje je doda-no još 4.000 stranica dokumenata. Analiza je bila toliko hrabra i otvorena da je, kao stroga državna tajna, umnožena u samo 15 primjeraka, od kojih je sam MacNamara dobio tri, a ostali su dostavljeni predsjedniku SAD-a i nekolicini najviših državnih dužnosnika.

Pa ipak, The New York Times se dokopao većeg dijela teksta, te ga je u ljeto 1971. počeo objavljivati u nastavcima. Ulogu Feralovog Ivice Đikića imao je novinar Neil Sheehan. Odmah su se priključili The Washington Post i ostali najugledniji američki dnevnici. No nakon trećeg nastavka, na zahtjev Vlade (koja se nije skrivala iza nekog američkog Canjuge), Držav-ni okružni sud južnog New Yorka, zabranio je daljnje objavljivanje. Obja-šnjenje je bilo da bi to »moglo prouzročiti veliku štetu sigurnosti nacije«.

Tu prestaje sličnost sa sadašnjim događajima u Hrvatskoj. U Ameri-ci nitko nije zvao kolegu Sheehana na saslušavanja ili neke »obavijesne razgovore«, dok je protiv Ivice Đikića pokrenuta cijela vojno-redarstvena akcija. Osim pokušaja zastrašivanja pitanjima kao što je: »Jeste li svjesni da odajete vojnu tajnu?«, cilj je bio da ga se prisili na otkrivanje izvora in-formacije. »Je li osoba koja vam je dala dokument s oznakom vojne tajne bila ili je još uvijek zaposlena u MORH-u?«


Riječ je o grubom nasrtaju na same temelje demokracije, a ne, na primjer, o nespretnosti civilnih i vojnih policajaca. Pravo novinara da ne otkriva svoje izvore informacija zapisano je u znamenitom Prvom aman-dmanu Ustava SAD-a, a ono postoji i u svim drugim civiliziranim, demo-kratskim zemljama. Bez tog prava novinari ne bi mogli obavljati svoju dužnost iznošenja pune istine o svim postupcima vlade i državne admi-nistracije. Može se razumjeti institucije, pa i Ministarstvo obrane, što ih smeta curenje informacija. Legitimna je i želja da utvrde tko odaje njiho-ve tajne. Nedopustivo je, međutim, da se to pokušava doznati pritiskom na novinare i da se pritom koristi policija, civilna i vojna. Bit će zanimlji-vo vidjeti hoće li se time pozabaviti tijela koja su u Hrvatskoj zadužena za civilni nadzor vojske i policije.

Kako je završio slučaj Studije Pentagona? The New York Times se žalio Vrhovnom sudu, koji je za samo 15 dana skinuo zabranu objavljivanja. U obrazložednju presude, sudac Vrhovnog suda Hugo I. Black rekao je i ovo:

»Samo slobodan i razuman tisak može otkriti nepravilnosti u radu neke vlade, a najuzvišenija je dužnost slobodnog tiska da, u granicama svojih mogućnosti, spriječi vladu u obmanjivanju naroda i slanju ljudi u nepoznate zemlje, gdje će umrijeti od nepoznatih bolesti i nepoznatog oružja. Po mom mišljenju The New York Times, The Washington Post i drugi listovi, ne samo da ne zaslužuju osudu zbog svog hrabrog i odlučnog sta-jališta i objavljivanja činjenica, već zaslužuju pohvalu zbog otkrivanja za-kulisnih radnji Vlade, koje su zapravo gurnule Sjedinjene Američke Drža-ve u Vijetnamski rat. Tisak je time samo ispunio svoju osnovnu dužnost.«

Treba pretpostaviti da će isto zaključiti i nezavisni sud u demokrat-skoj Hrvatskoj kad bude sudio Ivici Đikiću i Feralu. I oni su, objavljujući informaciju da su se u vojnom skladištu čuvale dvije tone otrovnog plina, koji se oslobodio u eksploziji, otkrili nešto što je vlast pokušala sakriti od naroda. Time su ispunili svoju osnovnu novinarsku dužnost.

Jesu li, ipak, otkrili i vojnu tajnu? Ali što je to, uopće, vojna tajna? To je, naravno, ono što se mora tajiti pred neprijateljem, jer bi mu moglo ko-ristiti u ratu protiv Hrvatske. Tko je u ovom slučaju neprijatelj? Ljudi što su živjeli u blizini skladišta, kojima je eksplozija odnijela krovove s kuća, dok im se po dvorištima i vrtovima širila izmaglica otrovnog plina? Ili na-rod, koji ne smije znati što se sve radilo u Ministarstvu obrane u kojem,


kako se čini, iz svakog ormara ispadaju kosturi zaostali iz HDZ-ovskih dana, posebno iz vremena kad je ministar bio Gojko Šušak? Moralo bi se odgovoriti i na pitanje smije li svaki državni činovnik, pa i ako nosi uni-formu, na svaku brljotinu, svoju ili svoje ustanove, udarati oznaku vojne ili državne tajne? Takvom činovniku i takvoj ustanovi javnost je uvijek neprijatelj. A u zemlji u kojoj sve može biti proglašeno tajnom, ništa nije tajna.

Ali možda postoji još neki i to vanjski neprijatelj pred kojim se želi sakriti epizoda s cijanovodikom i po cijenu angažiranja jakih policijskih i vojnih snaga protiv jednog novinara i jednog tjednika. Na to bi moglo upućivati komercijalno, dakle trgovačko ime cijanovodika, pod kojim se taj plin za uništavanje štakora prodavao u Hitlerovoj Njemačkoj. To je ime »Ciklon B«. (Nekad se i kod nas svako uništavanje gamadi plinom naziva-lo ciklonizacijom.)

Kad je u siječnju godine 1942. nacistička elita u vili na jezeru Wann donijela odluku o konačnom rješenju židovskog pitanja (o čemu je Slobo-dan Šnajder napisao nekoliko sjajnih stranica), proizvođačima »Ciklona B« iznenada su procvjetale ruže. Njemački praktični duh otkrio je da ne treba izmišljati toplu vodu i pronalaziti neki novi plin za plinske komore. Odlično će poslužiti upravo »Ciklon B«. Cijanovodik je teži od zraka, što znači da je pogodan za trovanje u zatvorenim prostorima, a ljude guši efi-kasno kao i štakore. Tako je »Ciklon B«, odnosno cijanovodik stekao svoje mjesto u najmračnijoj epizodi svjetske povijesti.

Što je dvije tone cijanovodika, pola stoljeća poslije, tražilo u hrvat-skom vojnom skladištu? Možda na to postoji neki banalni i benigni odgo-vor. Na primjer da je on bio namijenjen štakorima. (Iako je teško zamisliti da se u vojnim skladištima drži nešto što ne pripada vojsci, odnosno da u njima svoje zalihe drži neko poduzeće za deratizaciju.) Ali godina u kojoj je eksplodiralo skladište »Duboki jarak«, 1993., ostavlja otvorenim i dru-ge mogućnosti.

U to se vrijeme zaprepaštene i zgranute Nijemce, uvjerene da su definitivno skinuli kukasti križ sa svoje savjesti i obračunali se s nacistič-kom prošlošću, pozdravljalo kao ratne saveznike. Kriegskamerade. Tada je Franjo Tuđman izjavljivao kako je sretan da mu žena ije ni Židovka ni Srpkinja, a velikom slikaru Edi Murtiću otvoreno je rekao da će, kad su u


pitanju Srbi u Hrvatskoj, nastaviti tamo gdje je stao Ante Pavelić. Tada je Gojko Šušak, kao izaslanik Predsjednika Republike pozdravljao na Sinjs-koj alci rimskim pozdravom i uzvikom »Spremni«, a njegov kratkotrajni prehodnik u fotelji ministra obrane dr. Šime Đodan, na istom je mjestu i u istoj ulozi tvrdio da su Srbi u prosjeku 15 centimetara niži od Hrvata i da imaju uske šiljate glave. Da su, dakle, niža rasa. Tada su Srbi masovno izbacivani i s posla. Tada su tzv. vitezovi pod Šuškovom i Tuđmanovom zaštitom žarili i palili po Gospiću i Pakračkoj poljani, tada je bog birao svoje u Lori, a ljudi su nestajali i usred Zagreba. Za ubojice obitelji Zec Tuđman je tada rekao: »Ti će nam dečki još trebati...«. U tom košmarnom vremenu sve je bilo moguće pa je zato danas moguće da netko pomisli kako je neka glava, pod visokim pritiskom ustaške pare, spremila u vojno skladište dvije tone »Ciklona B«. Možda ne s konkretnim planom, nego tek da se, zlu ne trebalo, nađe pri ruci. Zar to isto nisu imali i naši uzori i nekadašnji kriegskameradi?

Deset godina poslije kad Hrvatska traži članstvo u Europskoj Uniji i istodobno se roguši na sam spomen Haaškog tribunala, kad se povijest piše saborskim deklaracijama, a zaboravljanje postaje posebno cijenjena vrlina, nezgodno je svako podsjećanje na to vrijeme i ono što se u njemu događalo, pogotovo ako prljavština nije očišćena, već je samo pometena pod tepih. Što će još izviriti na svjetlo dana ako se ne ušutkaju duboka grla i ako se ne disciplinira nezgodne novine i novinare? »Jeste li svjesni Đikiću da odajete vojne tajne?«

(Feral, 2003.)

Drugi dio

INKVIZITORI

Kervave kronike glas

Izostao je demanti ili barem neko objašnjenje pa se može pretposta-viti da novinar Globusa nije iskrivio smisao riječi pomoćnog bisku-pa zagrebačkog dr. Đure Kokše, u intervjuu objavljenom 15. trav-nja. Na pitanje »Što Crkva, zapravo, misli kad govori o bratstvu« on prvo odgovara da je to nauk Isusa Krista i temelj katoličke crkve.

Nakon toga kaže: »To nije neko bratstvo i jedinstvo. Ne, to, hvala, ne! Kad smo kod toga, uvijek se sjetim prijeratnog zagrebačkog humorističkog li-sta Koprive. Na karikaturi Pjera Križanića, ako se dobro sjećam, razgovara-ju srbijanski gedža i hrvatski kmet o političkim borbama Radića i Pašića. Gedža se obraća hrvatskom seljaku: ‘Dobro, razumem sve, nego reci mi, bre, što je to čovečnost?’. A čovječnost je u Stipe Radića, u Hrvata, temelj-na supstancija nacionalnog bića.«

Ono što najviše zaprepaštava jest da je jedna gruba, šovinistička karikatura (koju Kokša neistinito pripisuje Pjeru Križaniću, koji je radio u beogradskom Ježu, a ne u Koprivama) ostavila tako dubok utisak na prelata zagrebačke nadbiskupije da je on prepričava pola stoljeća poslije. Karikatura mu, zapravo, služi da »razriješi proturječnost« svojih osjećaja s Kristovom naukom bratstva svih ljudi. Ako Srbi ne znaju što je to čov-ječnost, oni su nekakvi drukčiji, manje vrijedni ljudi od Hrvata kojima je čovječnost »temeljna supstancija nacionalnog bića«. Jedan drugi doktor znanosti, Šime Đodan, došao je do istog zaključka drukčijom znanstve-nom metodom; on nije čitao Koprive, ali zna da su Srbi narod »uskih šilja-tih glava«...

To je poruka koju gospoda doktori (a takvih ima u svim posvađa-nim narodima), iz svojih »radnih odaja« punih umjetnina, šalju u »daljine meglene in kalne«. Tamo gdje jadni ljudi bez titula, ali s puškama i no-


ževima u rukama, žive ovo vrijeme još jedne »kervave kronike«. Poruka glasi: Sve je dopušteno, jer su oni drugi manje vrijedni ljudi, a možda i nisu pravi ljudi.

Pomoćni biskup zagrebački dr. Đuro Kokša, bio je svojevdobno ime-novan kao predstavnik katolika u komisiju za ekumenski dijalog s pravo-slavcima.

(Feral, 1994.)

Komesar don Živko

»Međunarodna se situacija intenzivira...« – tako je glasila ključna rečenica u mađarskom kult-nom filmu iz vremena realnog socijalizma, »Krunskom svjedoku«. U trenutku kad je ve-liki projekt uzgoja naranča u Panoniji urodio

samo jednim, žalosnim i smežuranim plodom, tu rečenicu izgovara uni-formirani čuvar režima, s onim posebnim naglaskom upozorenja i prijet-nje svim eventualnim kritičarima. U međuvremenu, nestalo je i realnog socijalizma sovjetskog tipa i našeg samoupravnog socijalizma, ali logika »Krunskog svjedoka« živi i dalje. Tako u intervjuu Novom listu, prošlog tjedna, don Živko Kustić upozorava: »...smatram da treba postojati mjera u kritici – ne može se voditi boks meč u čamcu za vrijeme oluje. Dok je čamac ugrožen u njemu se ne vode žestoki okršaji.«

Don Živko, inače, nije protiv kritike. On je za kritiku, ali takvu koja neće ugrožavati hrvatsku državu, odnosno koja neće ljuljati čamac. Na pi-tanje novinara koji su kriteriji za razlikovanje štetne od korisne kritike, on kaže: »Osjeća se kad se, radi grešaka državnog rukovodstva, u nekim novinama pojavi zluradost. Lako je primijetiti izrugivanje i likovanje umjesto da se plače nad lošim postupcima pojedinaca u vlasti.« Pa zar to slabi državu? – pita novinar. »Mislim da slabi ili barem loše utječe na raspoloženje naroda za očuvanjem države i za njezin legalitet.«

Suze kao način dozvoljene kritike, jedina su novost u tim kriteriji-ma. Sve je ostalo poznato od prije. Tvrdnja da postoje pojedini slučajevi, ali da se oni nipošto ne smiju generalizirati, da kritika mora biti konstruk-tivna, a da je sve drugo kritizerstvo, da kritika mora graditi, a ne razarati itd. Stara je i teza o stvaranju neraspoloženja u narodu, za što se, naravno, optužuje kritičare, a ne one čije se postupke kritizira.


A istina, sloboda, demokracija? Naravno da smo mi za demokraciju, ali vrijeme za nju još nije nastupilo. Zar ne vidite da se međunarodna situ-acija intenzivira i da je mrak oko nas pun ugroza? Dok traje oluja ne smije se ljuljati čamac – govorili su oduvijek svi komesari. Don Živko Kustić je, doduše, stari novinar, dugogodišnji urednik i kolumnist Glasa Koncila i glavni urednik Informativne katoličke agencije. Ali najopasniji su nepri-jatelji u vlastitim redovima. I to zna svaki komesar.

(Feral, 1995.)

Sveti Marko antifašist

Što je kvalificiralo blaženog Marka Križevčanina da u ovom trenutku bude proglašen svecem? Možda u prvom redu to što se ne zove – Alojzije Stepinac! Naravno, to nećemo čuti u službenim crkvenim objašnjenjima, od kojih smo do tre-nutka pisanja ovog teksta pročitali samo da je riječ o čovjeku

kojeg su »ubili kalvini«, i to u Slovačkoj, prije 376 godina, zajedno s dva isusovca, jednim Mađarom i jednim Poljakom. Novog hrvatskog sveca, papa Ivan Pavao II. neće proglasiti u Hrvatskoj, već u Košicama, gdje je svojedobno i stradao. Razočaranje u krugovima koji su lobirali za Stepin-ca skoro da je opipljivo. I vjernicima i ukupnoj javnosti tvrdilo se da ga je papa, boraveći prošlog ljeta u Zagrebu, »praktično već proglasio svecem«. Objašnjavalo se da je to samo još pitanje vremena i procedure, da su svi potrebni dokumenti pripremljeni, da je odluka zapravo već donesena, da je Stepinčeva svetost izvan svake sumnje itd., itd.

I sada, odjednom, iz dubina povijesti izranja zaboravljeni Marko Križevčanin, davnašnji svećenik u Zagrebačkoj nadbiskupiji, a poslije kanonik u mađarskom Ostrogonu. Ključno pitanje pritom nije zašto je vatikanski Javni konzistorij proglasio Križevčanina svecem, već zašto to nije učinio sa Stepincem. Zašto Marko, a ne Alojzije? I da li , da se vratimo na tvrdnju iz prve rečenice, Marko sad postaje svetac zato da to ne bi bio Alojzije?

Jaki argument u prilog upravo tom zaključku dao je don Živko Kus-tić u nedavnom intervjuu Novom listu. Objašnjavajući da crkvenu kritiku vlasti oslabljuje to što se sad uz nju »svrstavaju oni koji inače vrijeđaju njene stavove i kršćanske osjećaje«, Kustić kaže: »Crkvu ta opasnost na-žalost prati još iz vremena Drugog svjetskog rata, kad je kardinal Stepi-


nac bio itekako svjestan određenih neprihvatljivih postupaka ondašnje hrvatske vlasti, no kritizirati ju značilo je izložiti se prigovoru da poma-žeš partizanima«. To sadrži jasnu i nedvosmislenu ocjenu da je zagrebač-ki nadbiskup morao birati između dva zla i da je izabrao ono koje je, po njegovom mišljenju, bilo manje. Da se on tada opredijelio – i to drukči-je od svih zapadnih, demokratskih zemalja koje su vodile borbu protiv fašizma. Po don Živku Kustiću to je bilo normalno, jer s jedne su strane bili samo »određeni neprihvatljivi postupci«, a s druge – partizani. Žive i utjelovljene sotone.

Oni koji su sada odlučivali u Vatikanu imali su razloga za više opre-za, čak i ako se ne uzme u obzir kod nas »omiljena igra« ustaša i partizana. Dovoljno je podsjetiti se na prihvaćanje hrvatske državne »nezavisnosti« iz nacističkih ruku, uz istovremeno uspostavljanje režima i vlasti po naci-stičkoj mjeri i uzoru. Pritom se mora zaboraviti sve što se događalo poslije 6. travnja 1941., dakle ono što nadbiskup Stepinac tada još nije mogao ni znati, ni pretpostavljati. Ali i bez toga sve je već moralo biti jasno. Naci-zam je, naime, do tada u Njemačkoj i izvan nje već potpuno otkrio svoje ružno, zločinačko lice.

U osvojenim zemljama, na primjer, iza Wehrmachta su nastupale »SS Einsatzgruppen«, koje su počinile teške zločine, prvo u Austriji, a za-tim u Čehoslovačkoj i drugdje. Njihov zadatak u Poljskoj zvao se »Intel-ligentzaktion«, što je bila šifra za fizičku lividaciju inteligencije s ciljem da se Poljaci pretvore u narod robova. Na meti su bili učitelji, profesori, liječnici, administrativni dužnosnici, trgovci, zemljoposjednici i drugi. I, naravno, svećenici. Samo u biskupiji Hulm-Pelpin, na primjer, koja je ukupno imala 690 svećenika, uhapšeno ih je 518, od kojih je 214 osuđeno na smrt i pogubljeno.

Već 27. rujna 1939.(!), drugi čovjek SS-a (poslije Himmlera) Rein-hard Heydrich izjavljuje: »Na teritoriju što smo ga mi okupirali, poljska je elita svedena na oko tri posto«. Kad su neki generali Wehrmachta prosv-jedovali tvrdeći da je to »pogibeljno za red i disciplinu« i da »treba odmah zabraniti smaknuća po kratkom postupku«, nacistički protektor Poljske, Hans Frank, piše Hitleru: »Bilo bi apsurdno kad bih morao proglasom ob-znaniti svako smaknuće od sedam Poljaka! Sve poljske šume ne bi bile dovoljne za proizvodnju papira!« Sam Hitler odgovara generalima Wehr-

118 drugi dioInkvizitori

machta: »U svojoj borbi mi ne možemo voditi brigu o pojmovima kao što su zakonitost ili nezakonitost. (...) Treba spriječiti mogućnost da kakva nova poljska inteligencija posegne za vlašću i treba Veliki Reich očistiti od židovskog i poljskog ološa...«

Nema sumnje da je netko, tko je bio tako visoko u hijerarhiji kato-ličke crkve kao nadbiskup Stepinac, morao znati barem što se dogodilo sa svećenicima u Poljskoj. Pa ipak – smatrajući da je država dobivena od nacista i skrojena po njihovoj mjeri dobitak za hrvatski narod – on sliko-vito rečeno, ne prepoznaje vraga, već upravo s njim potpisuje ugovor. To je bila prava faustovska dilema, koju je Stepinac morao rješavati svakog dana iznova. U životu, a ne u literaturi. Kako kaže don Živko Kustić, on je vidio »određene neprihvatljive postupke ondašnje hrvatske vlasti«, ali je smatrao da je vlast prolazna, a da država ipak ostaje. Da dobar cilj može biti postignut i lošim sredstvima.

To je njegova ključna pogreška kakvu su, usput rečeno, počinili i mnogi drugi ljudi koje je povijest dovela u sličnu strašnu kušnju. Oni koji, zaneseni nekim svojim idealima, nisu shvatili da između sredstva i cilja nema i ne može biti razlike. Da sredstvo, zapravo, zamjenjuje cilj.

Stepinčevi tužitelji i suci iz godine 1946. bili su prema njemu nepra-vedni, otpužujući ga kao da je bio dosljedni pristaša i pobornik ustaškog pokreta i nacizma. Postoje dokumenti koji pokazuju da se on stalno ko-lebao u svemu osim u želji da po svaku cijenu sačuva hrvatsku državu. On se nadao da je to moguće, usprkos načina na koji je ta država nastala, usprkos tome kakva je bila i kakvu je vlast imala. O tom kolebanju sv-jedoči, na primjer, njemački opunomoćeni general u NDH, Edmund von Glaise-Horstenau. U svom Dnevniku (bilješka iz listopada 1943.), on piše kako je Stepinac odbio zahtjev šefa ustaške propagande »da svećenicima stavi do znanja kako bi u propovjedima trebali govoriti protiv komuniz-ma«. Komentar njemačkog generala glasi: »Naravno, da bi svećenici go-vorili protiv komunizma, kad time ne bi prekršili prešutni sporazum koji je hrvatska crkva sklopila s partizanima: Ne diraj ti mene, pa neću ni ja tebe! To je razumljivo s obzirom na nemogućnost da se zemlji osigura zaš-tita od ustanika. Promatrano iz druge perspektive, partizani su službeno priznata saveznička vojska naših neprijatelja i na neki način nadbiskup je svojim držanjem zauzeo položaj na njihovoj strani...«.


Naravno, nije to dokaz da je Stepinac bio za partizane, već samo da se kolebao u svom opredjeljivanju. Kipar Ivan Meštrović piše u svojim uspomenama kako je (nakon što je uspio pobjeći iz NDH) u jesen 1943. sreo Stepinca u Vatikanu. On mu je ispričao »da je Papi donio sve doku-mente o zlodjelima počinjenim od nacista i fašista na našem području, uključujući okupiranu Dalmaciju. On je bio potajice poslao svim župni-cima poruku da mu isto tako povjerljivo pošalju podatke. Odazvalo ih se 85 posto, i on je sve te izvještaje stavio u torbicu za spise te doletio u Rim da ih preda Papi.«

Stepinčevi tužitelji i suci baratali su, međutim, jednim drugim do-kumentom: pismom kojim je Stepinac u svibnju iste, 1943., molio papu Pija XII. da se založi za očuvanje hrvatske države, koja je, kako on piše, »rođena u strašnijim i težim prilikama nego bilo koja država kroz više vjekova...«. Stepinac nastavlja: »U protivnom, njezinom propašću ili fa-talnim smanjenjem – tisuće najboljih hrvatskih vjernika i svećenika žrtvovale bi dragovoljno i rado svoje živote da zapriječe tu strahovitu mo-gućnost – ne bi bilo uništeno samo onih 240.000 prijelaznika sa srpskog pravoslavlja nego i čitavo katoličko pučanstvo tolikih teritorija sa svim svojim crkvama i samostanima.« To je na sudu protumačeno kao njegova želja, da sačuva ustaški režim, s kojim ga je vezao zajednički interes pre-vođenja pravoslavaca na katoličanstvo.

Stepinčevo kolebanje između države i režima, njegovog nacional-nog ideala i paklene stvarnosti, cilja i zločina koji se njime opravdavaju, na neki način je vidljivo i po onome što danas tvrde pojedini hrvatski ka-tolički autori. Tako don Živko Kustić, u gore citiranom tekstu, zapravo po-lemizira s jednim drugim publicistom-svećenikom, Lukom Vincetićem. Kustić, naime, kaže da Stepinac nije kritizirao vlast (kako se ne bi pomis-lilo da je on za partizane), dok Vincetić (u »Pečatu«) navodi upravo takve primjere. »Vrijedi podsjetiti«, piše on, »na čuveni govor koji je izrekao na blagdan Krista Kralja pred katedralom, 31. listopada. Ta je propovijed vjerojatno bila najhrabrija javna riječ koja se tada mogla čuti u krajevima koje su okupirali Nijemci ili njihovi trabanti. «General von Glaise-Horste-nau, u svom Dnevniku, napominje da su neposredno prije te propovijedi postrojbe SS-a ubile u Krašiću Stepinčevog brata, jednog katoličkog sveće-nika i »tuce čestitih Hrvata«. Njemački je general zabilježio da se Stepi-


nac izjasnio protiv komunizma i boljševizma, ali »odmah poslije toga (...) da su zbog nevjerojatnih zločina mnogi ustanici bili prisiljeni da odu u šumu. Vrhunac njegovih riječi nedvosmisleno se odnosio na nas, Nijem-ce, što se najbolje vidjelo kad je, spominjući odmazde, podvukao da nije u redu što se za jednog ubijenog vojnika, makar on bio i pripadnik ‘Herre-nrasse’, strijelja 50 nedužnih, ili pod sumnjom da su krivi, pripadnika ne-kog ‘nižeg’ naroda. U nastavku govora on se okrenuo protiv rasizma, pri čemu je naročito podvukao da crnci i indijanci nisu ništa manje vrijedni od arijevaca. Na kraju je bombardiranje njemačkih gradova označio kao božji sud nad narodom čija je duša izgubila milost... Tjedan dana poslije, nadbiskupa je pozvao k sebi predsjednik vlade, da bi mu u prisustvu Lor-kovića skrenuo pažnju ne nepriličnost njegovog istupa...«, piše dalje von Glaise-Horstenau, dodajući da je na kraju tog razgovora »Stepinac izjavio da će pri svojoj sljedećoj ‘enuincijaciji’ istupiti sasvim jasno za Hrvatsku i njenu borbu za egzistenciju.(...) Novi ministar prosvjete Makanec, inače prakticirajući katolik, napao je nadbiskupa u Hrvatskom narodu i na kraju članka ga direktno nazvao glupanom.

I Meštrović kaže da mu je Stepinac prilikom njihovog susreta u Vati-kanu pričao »kako su mu prije osam dana nacisti strijeljali rođenog brata zbog suradnje s partizanima«, zatim »kako su okupatori sve okrutniji, a prilike u Hrvatskoj sve žalosnije, čemu su najvećim dijelom krive borbe izmedju četnika i ustaša, koji su jednako okrutni, što je dovelo do dotad neviđene mržnje između Hrvata i Srba«.

Sve te stare priče aktualizirala je kampanja u prilog proglašenja Ste-pinca za sveca. Tog trenutka više nije bilo važno samo je li on bio nevino osuđen 1946., već je li crkveni »vitez bez straha i mane«. I možda još va-žnije od toga – kakav je on uzor današnjim generacijama vjernika, koje ponovno žive u jednom vremenu neviđene mržnje? Odgovor pape Ivana Pavla II. mogao se naslutiti po tome što je on, za svog boravka u Zagrebu, spominjao kardinalovu nepokolebljivu vjeru i mučeništvo poslije 1946., ali nije izgovorio ni jednu riječ o onome što se događalo prije toga. A o današnjoj mržnji papa je izgovorio vrlo jasnu poruku, koja nije ostavila mnogo prostora za naknadne interpretacije. Vidjelo se to po tome kako su je brzo neki željeli zaboraviti.


Ali onog sunčanog dana na zagrebačkom hipodromu vidjelo se još nešto – da hrvatski vjernici zaslužuju i trebaju još jednog sveca, koji će im nositi jasnu poruku crkve. »Mučenici stvaraju vjeru, a ne obratno«, tvrdio je, pomalo cinično, poznati španjolski filozof Miguel de Unamu-no. Taj mučenik morao se suprotstaviti lažnom bogu nacije i njegovom medvedgradskom kumiru. Tako je stvoren treći hrvatski svetac. Sveti Marko Križevčanin, koga su ubili fanatizirani kalvini zato jer je branio univerzalnu crkvu. Univerzalnost i bratstvo svih ljudi protiv uskogrud-nosti, isključivosti i mržnje prema drugima. Nije li to ono što svijet sada slavi kao 50. obljetnicu pobjede nad fašizmom? Hoće li netko reći – Sveti Marko Antifašist?

(Feral, 1995.)

Željezni biskup

Ujednom prosvjedu odluka se opisuje kao »nerazumna i nasil-nička«. U drugom kao »nemilosrdni progon«. U trećem kao »samovolja« koja izaziva »zabrinutost i strah«. Onaj protiv koga se prosvjeduje – dakle nerazumnik, nasilnik, nemi-losrdni progonitelj i samovoljnik koji sije strah – mostarski

je biskup Ratko Perić. Prosvjeduju mostarske mjesne zajednice i organi-zacije HDZ-a, Hvidra-e, prognanika, udovica hrvatskih branitelja i mla-deži HDZ-a, koristeći pritom domoljubne riječi najvećeg kalibra. Razlog prosvjeda – odluka biskupa Perića, da se franjevcima zabrani pastoralni rad. Da ih se, kako tvrde autori prosvjeda, »povuče u porušeni samostan«, a umjesto njih pošalje »popove«.

Bit spora može se lako prepoznati po argumentaciji koju koriste autori prosvjeda. Oni, naime, traže da se odluka povuče »zbog izuzetne važnosti i povijesnog vremena za našu domovinu i opstojnost hrvatskoga naroda«. Razlog zbog kojeg oni neće »popove«, a hoće fratre, nije, dakle, vjerske već političke prirode. Ali po svemu sudeći i biskup Ratko Perić je zabranio pastoralni rad franjevcima zbog njihovog političkog, a ne vjer-skog angažmana. Da pritom nije djelovao sam i na svoju ruku stavio je do znanja papa Ivan Pavao II. izjavivši prošlog tjedna da »svećenici i redovni-ci moraju brižno izbjegavati svako osobno uključivanje u politiku ili svje-tovnu vlast«. Legendarni njemački željezni kancelar Otto von Bismarck, bio je još koncem prošlog stoljeća mnogo radikalniji. U njegovo vijeme smatrao se politički angažman svećenika – kaznenim djelom. Danke De-utschland.

(Feral, 1995.)

Rehabilitacija

Mislite li da bi trebalo ponoviti suđenje kardinalu Stepincu i time u potpunosti dokazati da se radilo o montiranom procesu – glasilo je jedno od pitanja katoličkom intelek-tulcu i publicisti Luki Vincetiću, u intervjuu objavljenom u Novom listu. »Ne.«, odgovorio je on. »Mislim da, kada se

o kardinalu Stepincu radi, takva rehabilitacija za njega nije potrebna. On je u Crkvi i narodu potpuno rehabilitiran. Možda jedino kao putokaz za neke druge montirane procese kakvih je bilo mnogo, a čije žrtve nisu do-živjele rehabilitaciju.«

Ako se gospodinu Vincetiću i progleda kroz prste što poistovjećuje vjernike i narod, ostaje nezgodno pitanje, nije li to logika koja legitimira javno mnijenje kao suca i time čini nepotrebnim i sud i dokaze pa i same zakone. A najmanje njemu treba objašnjavati koliko je javno mnijenje podložno manipulacijama svih vrsta. Zar nije isti narod, isto »javno mni-jenje«, danas vikalo »Hosana...«, a već sutra – »Raspni ga...«

Čim postoje razlozi za obnovu procesa – trebalo bi ga obnoviti. Ne da se sad revanšistički sudi nekadašnjim sucima i tužiteljima, već da se dođe do objektivne ocjene – po onom principu poznatom iz brojnih filmova, u kojima se svjedok zaklinje da će govoriti istinu, samo istinu, cijelu istinu i ništa drugo nego istinu. »Tako mi Bog pomogao!« Nakon toga bi se i o svim nekadašnjim optužbama, kao i o procesu u cjelini, moglo govoriti drukčije, a ne samo na temelju osjećaja javnog mnijenja. Konačno i advo-catus diaboli, vražji advokat, crkveni je pronalazak.

Ipak, može se razumjeti gospodina Luku Vincetića ako ne vjeruje da su naši današnji sudovi sposobni da taj posao obave potpuno nepristrano i ako se boji da kardinal Stepinac bude oslobođen optužbi na isti način na koji je nekad osuđen. Dakle, na još jednom montiranom procesu.


Zaista, tko bi danas u hrvatskom pravosuđu imao dovoljno samos-talnosti, slobode i snage da, eventualno, Stepinca po drugi put nađe kri-vim i osudi? (A takva mogućnost, ako je riječ o sudskom procesu, mora postojati, makar teoretski.) Pogotovo, dok stranka na vlasti ne krije svoje uvjerenje kako su ona, narod i Crkva isto. I dok Crkva otkriva kako je bilo lako utrčati u stranački zagrljaj, a kako se teško iz njega iščupati.

(Feral, 1994.)

Kaptolu smeta stolica

»Uvijek ću prije sjesti za stol i razgovarati i družiti se s hrvatskim đavolom, negoli što ću to učiniti s ju-goslavenskim anđelom.« Tu je poruku uputio je-dan katolički svećenik drugom katoličkom sveće-niku – famozni don Anto Baković u polemici s Lu-

kom Vincetićem – u prvoj godini postojanja samostalne hrvatske države. Ako se ispuste nacionalne odrednice, ostaje zapanjujuća činjenica da je svećenik izjavio kako mu je đavo miliji od anđela. Takav smrad sumpora nekada se tjerao masnim dimom lomača. Ali sada nitko u visokoj crkve-noj hijerarhiji, ni kardinal ni prelati okupljeni oko njega, nije uzviknuo: »Apage Satanas! Odlazi vraže!«

Zašto? Očito zato što su i njima nacionalne odrednice bile važnije od svega drugog, toliko važne da su zapravo dovele do zamjene uloga. Ako je netko Hrvat, ne može biti đavo. I obratno, ako je Jugoslaven, ne može biti anđeo. Tako je sve opet bilo u redu i sve je dobivalo zadovoljavajući smisao. Svećeniku nije đavo draži od anđela. On samo drukčije definira đavola. Pripadnik vlastite nacije za njega jednostavno ne može biti đavo, kao što ne može biti anđeo netko tko ugrožava njegovu naciju.

Ovih dana Sotonu je ponovno prizivao jedan »don«, ali to sada nije bio primitivni Anto Baković, pa ni »za dom spremni« fratar Vjekoslav Lasić. »To nam miriše po Antikristu...«, napisao je u Glasu Koncila glavni urednik katoličke informativne agencije (IKA) i neslužbeni glasnogovor-nik Kaptola Živko Kustić, reagirajući na upozorenje Tjednika (lista koji se nije održao na tržištu) da Katolička crkva nije dovoljno kritična pre-ma vlasti. Vražje kopito je uočeno kod katoličkog intelektualca i tada još glavnog urednika Tjednika Krste Cviića, a Kustićev pluralis majestaticus,


»MI..., NAMA miriše po Antikristu...«, pokazuje da on sebe ne shvaća kao usamljenog inkvizitora, već kao osobu koja opet jednom govori u ime Crkve.

Najoštrije je Kustiću odgovorio novinar Tjednika (jedan od »naših ateista«, kako ga je predstavio Cviić) Miljenko Jergović. »Glas Koncila ni-kad ni jednom riječju nije doveo u pitanje gospodu kao što su Merčep, Da-rio Kordić, kao što su mnogi od te hrvatske gospode i hrvatskih vitezova, a neki kažu ratnih zločinaca, kojima bi se taj epitet Antikrista ili Sotone mogao možda s više razloga primijeniti«, rekao je on uključujući se u ver-balni dvoboj Cviić - Kustić, koji je održan u redakciji Tjednika.

Tako se ponovno pokazalo da je nacionalnost najvažniji, ako ne i je-dini kriterij po kojem znatan dio hrvatskih prelata prepoznaje đavola ili anđela. To je onaj isti kriterij po kojem i HDZ-ova desnica tvrdi da Hrvati nisu mogli počiniti ratne zločine. Može se, doduše, dokazivati da je sam kardinal Kuharić mnogo puta govorio drukčije. Ali kad se s načelne razine spusti do imena, po Antikristu miriše novinar koji kritizira, ali ne i oni koje traži haški sud.

Za razliku od ratnih vremena, kad je don Anto Baković prvi put na-mirisao nečastivog, ta je polemika sad izazvala tešku nelagodu u intelek-tualnoj javnosti. Tko će sve uskoro biti optužen za ugovor s đavlom?

Takvo stanje duhova na zagrebačkom Kaptolu mnogi su shvatili kao razlog što je po prvi put nakon 1870., kad je zagrebački nadbiskup postao Banaćanin iz Temišvara Josip Mihalović, sada opet na to mjesto postav-ljen jedan »čovjek sa strane«; krčki biskup Josip Bozanić. Ivan Zvonimir Čičak kaže da je to imenovanje »jasan znak nove vatikanske politike koja će, kako u Hrvatskoj, tako i u ostalim dijelovima bivše Jugoslavije pred nove biskupe staviti ekumenizam i liturgijsku obnovu kao primarni za-datak crkve«. Mati Graniću je kardinal Sodano, kako u Nacionalu kaže Či-čak, »jasno stavio do znanja da Sveta Stolica kao i cijela svjetska zajednica, pitanje ljudskih prava, a pogotovo povratak svih izbjeglica, dakle i Srba u Hrvatsku, smatra primarnim zadatkom ne samo Crkve u Hrvatskoj, nego i šire društvene zajednice«.

Bio Čičak u pravu ili ne, jedna se činjenica čini nespornom. Ako Vati-kan zaista mijenja svoje stajalište, nova politika ne može biti daljnje podr-žavanje nacionalizma. Za nacionalističku politiku ne bi trebalo dovoditi


nikoga sa strane; za nju ne bi trebali nikakvi novi ljudi. Zagrebački Kaptol je već odavno dokazao da je u toj disciplini apsolutno nepobjediv.

Nacionalizam je u ovom stoljeću postao kamen temeljac »Crkve u Hrvata«. Vjerske razlike odigrale su jednu od najvažnijih (a po nekima i najvažniju) ulogu u nastanku modernih nacija na tlu bivše Jugoslavije. Crkve su postale glavni čuvari ne samo vjerskih već i nacionalnih tradici-ja. Zato se osjećaj vjerske i nacionalne pripadnosti u velikoj mjeri poistov-jetio. Sva međusobna suprotstavljanja katoličanstva, pravoslavlja i islama u bližoj prošlosti, bila su istovremeno i nacionalna suprotstavljanja. Na-ravno, i obratno. Crkve su se u ovom ratu rušile u prvom redu kao naci-onalna, a ne kao vjerska obilježja. A zajednički antikomunizam čvrsto je povezao nacionalističke disidente i crkvene prelate.

Da je to amalgamiranje zapravo značilo utapanje vjere u naciji, po-kazalo se tek u trenutku raspada Jugoslavije. Tada su i ubogi đavoli i anđeli dobili nacionalnost, a zajedno s vragom obnovili su se i svi stari i okrutni oblici borbe protiv njega. Tada se pokazalo i da se crkvena opozicija ko-munizmu nije razlikovala od one nacionalističke. I jednoj i drugoj, nacija je bila važnija od demokracije. Zato je HDZ morao postati stranka Crkve koja se opredijelila za »državotvorstvo«, bez obzira kakva ta država bila.

Zajedno s mijenjanjem anđela i vragova, morao se promijeniti i Bog. Njegovo mjesto zauzela je nacija, koja je oduvijek i zauvijek i kroz koju se vječno živi. Ta je priča dobro poznata sociolozima. Svećenici koji služe misu na Bleiburškom polju (kako nam HTV svake godine uredno pokazu-je u izravnom prijenosu), sliče na igrače nacionalnog nogometnog tima. Treba dobro gledati da bi se uz sve te šahovnice zamijetio i križ.

Za Crkvu zaraženu tom vrstom hereze, sasvim je nevažno pitanje je li ona izabrala HDZ ili je HDZ izabrao nju, služi li politika njoj ili ona služi politici. Politika koja služi naciji i državi, njena je politika. Načelno će se osuđivati kršenje zakona ili divlji kapitalizam, ali će se istovremeno na sve strane kaditi i blagosiljati. Nije važno kakva je država, tako dugo dok je nacionalna. Ako je nacionalna, ona mora biti i država božja. Zato je čak i jedan Krsto Cviić – prononsirani Hrvat, katolik i antikomunist – postao antikrist onog trenutka kad je počeo postavljati pitanja zašto Crkva be-zrezervno služi državi i partiji.


Dvije godine poslije Titove smrti, 1982., kad je počelo doba nesigur-nosti i političke neizvjesnosti, dodatno otežano kreditnom i naftnom krizom, u Zagrebu i okolici provedeno je znanstveno istraživanje odnosa religije i nacije. Stara razočarenja blijedila su pred novima, pa su i tradici-onalna emotivna utočišta opet privlačila ljude. Kako su se oni odlučivali? Što im je bilo važnije: vjera ili nacija? Na svakog Hrvata koji je tada dao prednost religiji, više od petorice izjavilo je da im je važnija nacija (5,1 prema 26,9 posto). Da je nacija važnija od religije tvrdio je i veći dio onih koji su se izjašnjavali kao vjernici (12,7 prema 8,8 posto). A čak 63 posto vjernika reklo je da je važno i jedno i drugo. Drugim riječima, da ne prave razliku između nacije i religije. Na pitanje je li nacija izvor religije ili je to obratno, najveći dio vjernika je odgovorio da je odnos uzajaman (45,8 posto), a samo 4,1 posto da to nije međusobno povezano.

»Danas religija gubi ponešto od svoje važnosti u svakodnevnom ži-votu, a nacija je na vrhuncu svog ispoljavanja...«, zaključio je tada, nevje-rojatno naivno, promatrano iz današnjeg rakursa, jedan od autora istra-živanja. Jesu li drugi bili vidovitiji? »Naša su lica okrenuta prema mraku pred nama«, zadnja je rečenica sjajne knjige Benedicta Andersona o pori-jeklu i širenju nacionalizma.

Za Vatikan je takva crkva u Hrvatskoj prestala biti poželjna onog trenutka kad je postalo jasno da je završen posao rušenja komunizma. Do tada, gledalo se kroz prste na njen konzervativizam, na evidentno zaostajanje u ostvarivanju Koncila, pa i na jaku nacionalističku herezu. Ne zaslađuje se ostarjelom kardinalu Kuhariću gorčina odlaska lijepim i toplim riječima samo zbog boljih običaja. On je odigrao svoju ulogu u vre-menu križarskog rata protiv komunizma. Ali ni on ni njegov krug prelata, takozvani zagrebački Kaptol, formiran na nacionalizmu kao temeljnoj ideji, očito nije pogodan za novo vrijeme. Vidi se to i golim okom u hrvat-skim crkvama u koje sada ne dolazi više vjernika nego u komunističko doba. Naravno, ako se ne računaju oni koji sad dolaze na misu zbog istih razloga zbog kojih su nekad išli na partijske sastanke.

Je li u pravu Ivan Zvonimir Čičak kad najavljuje temeljiti zaokret u politici Vatikana? Njegovu procjena u dva je navrata potvrdio Papa i to zvonima s najvišeg crkvenog tornja. Nakon što je zagrebački Kaptol dugo i bučno lobirao za Stepinca, on je Hrvatima podario jednog drugog sveca


– Marka Križevčanina. Stepinac, kao zagrebački nadbiskup u vrijeme Ne-zavisne države Hrvatske, branio je nacionalnu državu kakva ona bila da bila. Marko Križevčanin suprotstavio se prije 378 godina protestantizmu, kao pokretu stvaranja nacionalnih crkava i to platio glavom. U to vrijeme fermentiranja nacionalnih identiteta (kako bi rekao Krleža) on se, dakle, zalagao za univerzalnost i bratstvo svih ljudi, a protiv uskogrudnosti, isključivosti i mržnje prema drugima. Još jasniji od toga, barem za obične ljude, bio je Papin govor na zagrebačkom hipodromu, kad je spominjući dvije rijeke koje se spajaju, Savu i Dunav, metaforički, ali i izravno, tražio da se prekinu sukobi i uspostavi suradnja Hrvata i Srba.

S nacionalizmom koji je bio tako sjajan u prošlom vijeku, a tako ružan i prljav u ovom, ne može se ići u 21. stoljeće. S tim mora biti na-čisto svatko tko trijezno razmišlja o budućnosti crkve. Ako imenovanje mladog krčkog biskupa na nadbiskupsku stolicu u Zagrebu zaista znači i novu politiku, to neće biti samo otvaranje prozora i pravljenje propuha u ustajalim odajama. Bit će to pravi tektonski poremećaj. Novo prepozna-vanje đavola, ali sad onog koji je skriven u gustom mraku nacionalističke mržnje. Je li Josip Bozanić pravi egzorcist za taj posao? S odgovorom ne treba žuriti. Tek treba vidjeti zna li se, zaista, o njemu više u Vatikanu nego u Zagrebu.

(Feral, 1997.)

Istjerivači vraga

Kako prepoznati vraga? Na to pitanje ovako odgovara Ivan Aljoši u »Braći Karamazovima« F. M. Dostojevskog: »Zami-sli malo dijete na majčinim rukama, a oko njih Turci koji su ušli u kuću. Oni započinju veselu igru; miluju dijete i poku-šavaju ga nasmijati. To im uspijeva; dijete se nasmijalo. Tog

trenutka Turčin podiže pištolj i s udaljenosti od samo jednog pedlja nišani u njegovo lice. Dijete se i dalje veselo smije i pruža ručice, pokušavajući dohvatiti pištolj... Tada, odjednom, taj artist pritišće obarač ravno u dječje lice i smrska mu glavicu... Umjetnički, zar ne?... Ja mislim, ako đavo ne postoji i ako ga je stvorio čovjek, on je to učinio na svoju sliku i priliku.«

Ovih dana, na kraju stoljeća u kojem je bilo najviše zla otkad je svi-jeta i vijeka, Vatikan je na isto pitanje dao drukčiji odgovor; osobu ops-jednutu vragom najsigurnije se prepoznaje po tome što govori neki ne-poznati jezik i što posjeduje snagu neusklađenu s tijelom ili godinama. To se objašnjenje nalazi u vrlo važnom dokumentu – u uputama za obred egzorcizma, dakle istjerivanja vraga, prvom te vrste koji je katolička crkva objavila poslije godine gospodnje 1614., one iste u kojoj je El Greco naslikao apostole Petra i Pavla, Monteverdi komponirao šest madrigala, John Napier razvio prirodni logaritam i u kojoj su vještice i heretici gorjeli na lomačama širom kršćanske Evrope.

Egzorcistu koji je tako prepoznao vraga, dokument (84 stranice na srednjevjekovnom latinskom) podrobno objašnjava i kako da ga potjera natrag u paklene provalije. On ga škropi svetom vodicom, maše (prijeti) križem, nabraja sva zla koja je vrag počinio, moli i na kraju mu naređuje da napusti opsjednutu osobu. S vragom koji govori nepoznatim jezikom (da bi bilo sve u stilu, najbolje aramejskim), ali dobro razumije i latinski


(kako tvrde vatikanski autori), tako se možda i može izići na kraj. Arkan ili vitezovi Gospića i Pakračke poljane, čak i natopljeni svetom vodom, sasvim sigurno ne bi vikali: »Prestani, peče...«, kao onaj vrag u čuvenom romanu W. P. Blattyja »Egzorcist«, po kojem je snimljen još poznatiji isto-imeni film. Evo o tome poučnog odlomka iz razgovora svećenika-isusovca Karaša s demonom (koji govori kroz usta opsjednute djevojčice):

»Isusovac postade napet: - Na kojem jeziku ‘demon’ znači ‘mudri’? - Na grčkom. - Govoriš grčki? - Vrlo tečno. Jedan od znakova! pomisli uzbuđeno Karaš. Govorenje nepoznatog jezika! Bilo je to više nego što se nadao.«

Autor američkog bestselera, očito je dobro upoznao katoličku egzor-cističku praksu, ali je, kako se čini, i njegov roman poslužio autorima naj-novijih vatikanskih uputa. One kao da slijede tok njegove radnje: prvo treba obići liječnike, napraviti sve pretrage i uopće konzultirati suvreme-nu medicinu. Tek kad vrag počne bacati ormare po stanu ili progovori grč-ki, znamo na čemu smo i s kom imamo posla. Apage Satanas!

Bilo bi zanimljivo znati jesu li u Vatikanu pročitali i neke od kriti-ka tog romana? Najpoznatija je ona čikaškog novinara Richarda Woodsa, koji je napisao da on prikazuje glupog đavola koji je opsjeo neku djevojči-cu, umjesto da se pozabavi nekom nacionalnom vladom, što bi mu omo-gućilo da nanese mnogo veću štetu. Slikajući svog velikog umjetnika zla, veliki umjetnik Dostojevski postigao je oba efekta: pokazao je zlo koje je stvorila politika neke vlade, ali i strašne patnje pojedinca do kojih ta ista politika dovodi. Zaboravio je jedino nerazumljivi jezik...

U nesumnjivo pobožnim HTV-ovim Motrištima, popratili su vijest o pojavi novog priručnika za egzorciste, ambicioznim prilogom u koji su ubačeni i dijelovi iz filma »Egzorcist«, po Blattyjevom romanu. Uz ostalo, Motrišta su podsjetila na »poznati slučaj gospođe koja se bavila sotoniz-mom i nakon šest mjeseci obreda egzorcizma povratila žabu krastaču i tek nakon toga ozdravila«. Čuli smo i pravog egzorcista, župnika iz bje-lovarskog kraja Ivana Berdika, koji je ponovio sve o neprirodnoj snazi i nepoznatim jezicima. Ali na kraju on je rekao i nešto čega u vatikanskim uputama nema – da je cilj đavola »pobiti što više ljudi i što više uništiti...«

Po toj definiciji, zlo se uvijek događa na dobro poznatom jeziku. Na njemu je Slobodan Milošević zastupao politiku svih Srba u jednoj državi,


a Franjo Tuđman tzv. humano preseljenje i vjekovni sukob civilizacija. Na svima razumljivom jeziku služio je dominikanac Vjekoslav Lasić mise za ustaškog poglavnika Antu Pavelića i izjavio da bi »i vražja hrvatska država bila bolja ni od kakve«, kao i: »Neću ni Božje Hrvatske bez Širokog brije-ga«. (U emisiji Romana Bolkovića, na zagrebačkoj Otvorenoj televiziji.) Na razumljivom jeziku, prepoznaje se đavo i u političkim neistomišlje-nicima; opsjednut znojnim valom inkvizitorske inspiracije, tako ga je, na primjer, »mirisao« don Živko Kustić u novinarima Ferala i Tjednika, a nedavno i riječki nadbiskup Antun Tamarut u književniku i kolumnistu Novog lista Slobodanu Šnajderu. Iako nitko od njih nije govorio ni staro-grčki ni aramejski, niti je bio jači od petorice ljudi.

Predstavljajući u Vatikanu novi obred egzorcizma, čelnik Kongre-gacije za bogoštovlje i sakramentalnu disciplinu kardinal Jorge Arturo Medina Estavez, upozorio je da »vrag danas pokušava uvjeriti ljude kako ne postoji. To je njegova strategija...« Zar se uzoriti kardinal nije dosjetio da bi njegova strategija mogla biti još prepredenija? Na primjer, da uvjeri ljude kako je on samo onaj koji govori nerazumljivim jezikom...itd.

Rečenicu: »Najljepše je đavolovo lukavstvo u tome da nas uvjeri kako ne postoji«, prvi je napisao Charles Baudelaire, a koristili su je i dru-gi, ali za razliku od kardinala Estaveza navodeći i njenog pravog autora. (Na primjer De Rougemont u knjizi »Udio Đavla«, kod nas objavljenoj u izdanju Feral Tribunea.) Charles Baudelaire u svom je kratkom životu, u 19. stoljeću, bio pjesnik, kritičar, prevodilac, estetičar i moralist. Kako sto-ji u svakoj enciklopediji, žigosan je kao bludnik i sotonist i odbacivan kao simbol boemstva i nemorala. Sudska presuda kojom je osakaćena njegova glavna pjesnička zbirka (»Cjetovi zla«), bila je na snazi još u prvoj polovici ovog stoljeća. Gospoda iz Vatikana zaista imaju problema s literaturom, barem onom boljom od američkih bestselera, po kojima se snimaju filmo-vi strave i užasa.

(Feral, 1996.)

Milosrđe na službenom putu

Sljedeći odlomak govori samo o hladnoći i okrutnosti:

»Došao sam u Rijeku s namjerom da se odmah javim svojim pretpostavljenima, no prof. Milan Šimunović, pročel-nik Ureda za katehizaciju i školstvo je službeno bio odsutan u Zagrebu; do nadbiskupa Antona Tamaruta, koji mi je pov-

jerio mandat nisam uspio doći, a ni sa senjskim župnikom Milom Čanča-rom se, unatoč načelnom dogovoru, nisam uspio susresti. Napokon sam sve više shvaćao da sam sam...«

Nakon toga je, sada već bivši vjeroučitelj iz Senja Josip Selak, otišao u redakciju Novog lista da kaže kako, suprotno tvrdnjama u tisku, nije po-bjegao već se nalazi u Rijeci. »Ničim ne opravdavam svoj postupak prema tim dječacima. Iskreno mi je zbog toga žao...«, rekao je on u »ispovijesti« koju je list objavio. Riječ je, naravno, o poznatom senjskom vjeroučitelju, koji je napao četvoricu učenika i brutalno pretukao jednog četrnaestgo-dišnjaka. Ne tražeći ispriku zbog toga što mu je »pukao film«, on je čitavoj priči dodao još jednu dimenziju, onu u kojoj se vidi mala i zatvorena sre-dina, odbojna prema došljaku iz BiH i (vjerojatno kao posljedica) okrut-nost grupe dječaka koji su mu se stalno rugali, vrijeđali ga, provocirali, pa i kamenovali...

Ipak, mnogo je veću okrutnost, vjeroučitelj Selak doživio u susretu sa sredinom kojoj je mislio da pripada i od koje nije očekivao odbojnost. Crkvena birokracija je, međutim, s gađenjem od njega okrenula glavu. On je grubo prekršio pravila i preostalo mu je samo da nestane. Tko da se s njim bakće i time, možda, ugrozi vlastiti položaj i karijeru?


A kršćanska ljubav, koja je (uz vjeru i ufanje) jedna od tri glavne vrli-ne? A milosrđe, o kojem je Isus govorio u Propovijedi na gori? A sućut, oprost i iskupljenje? A pomoć izgubljenom sinu, koji se iskreno pokajao, da se vrati na pravi put? Sve je to, za vjeroučitelja Josipa Selaka, bilo služ-beno odsutno, do toga nije mogo doći i s tim se nije uspio susresti. Ni kod nadbiskupa u Rijeci, ni kod župnika u malom Senju.

(Feral, 1998.)

Putovnica za nebo

Svojeg sljedećeg blaženika, nakon beatifikacije Alojzija Ste-pinca, »crkva u Hrvata« ne očekuje među suborcima svetog Maksimilijana Kolbea. To je najzanimljivija politička činje-nica, u najavama da bi konačno mogao doći na red i dr. Ivan Merz, koji je umro davne godine 1928.

Često je citirana misao Johannesa Aurela da prošlost nije vrijedna pozornosti, ako ne živi u sadašnjosti i ne nosi u sebi zametak budućnosti. Isto to, u ciničnoj verziji Alberta Camusa, glasi: »Mučenici, moj prijatelju moraju izabrati između toga da budu zaboravljeni, krivotvoreni ili iskori-šteni. Shvaćeni – nikada«.

Tko je, dakle, bio Kolbe, a tko Merz? Kakav se zametak budućnosti može pronaći u njihovim životima, odnosno kako ih se danas iskorištava? Kakvu poruku svaki od njih šalje novim generacijama?

Poljski franjevac Maksimilijan Kolbe bio je jedan od brojnih sveće-nika zatočenih u nacističkom logoru Auschwitz, gdje je potkraj srpnja 1941. svojevoljno zamijenio na stratištu jednog na smrt osuđenog taoca, oca obitelji koji je zahvaljujući njegovoj žrtvi preživio zatočeništvo. »U neljudskom vremenu, kad se u koncentracionim logorima dnevno ubija-ju tisuće nedužnih ljudi zbog političkih, vjerskih i rasnih razloga, čin oca Kolbea bijaše onaj svijetli primjer koji pali iskru nade i izmučene žrtve ne ostavlja u krajnjem očajanju.«, napisala je o njemu njemačka novinarka i publicistica Margareta von Schwartzkopf. I dalje: »Ako na zemlji postoji pakao, onda je on bio tamo. Mnogi su ljudi sumnjali u Boga, izgubili svaku nadu i u tom zdvojnom stanju punom mržnje približavali se smrti. Ma-ksimilijan Kolbe, koji je u mržnji vidio izvor zla i upravo se stoga svim silama borio protiv takvih osjećaja, trudio se da otjera mržnju iz duša na


smrt osuđenih.« Kad je i sam ubijen, imao je samo 47 godina. Proglašen je svetim u listopadu 1982., prije isteka propisanih 50 godina od dana smrti.

Kad je umro, Ivan Merz je imao još manje, samo 32 godine. Nije bio svećenik, već profesor francuskog jezika i književnosti. Do kraja svog kratkog života predavao je u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagre-bu. Na koricama knjige s njegovim govorima i tekstovima, koju su izdali Filozofsko-teološki institut i Postulatura kauze za beatifikaciju (koja je pokrenuta još 1958.), uz ostalo piše: »Potpuno se dariva Kristu načinivši kao laik zavjet vječne čistoće. Sve svoje slobodno vrijeme posvećuje od-goju hrvatske mladeži u katoličkoj organizaciji ‘Hrvatski Orlovski savez’ kojoj je dao geslo ‘Žrtva-Euharistija-Apostolat«. Kao katolički intelektua-lac riječju i perom oduševljava mlade i odrasle za Krista i Crkvu. Jedan je od prvaka liturgijskog pokreta među Hrvatima. Sistematski u Hrvatsku uvodi Katoličku akciju Pape Pija XI. Glavna njegova karakteristika kao ka-toličkog intelektualca jest ljubav i odanost Crkvi, Rimu i Papinstvu što je nastojao usaditi kod svih s kojima je saobraćao.« Itd.

Isticanje Ivana Merza kao prvog sljedećeg hrvatskog blaženika za-nimljivo je zato jer se događa u trenutku kad još uvijek traju rasprave o blaženom Alojziju Stepincu. Posebno u svijetu, gdje se povremeno po-javljuju tekstovi koji osporavaju njegovu beatifikaciju, s argumentacijom da je bio previše blizak zločinačkom ustaškom režimu. Dobro je poznato da se i u Vatikanu dugo oklijevalo i da se vodilo računa o povampirenom ustaštvu, iako je Zagrebački Kaptol žestoko lobirao za Stepinca. Kad se činilo da je njegova kanonizacija još samo formalnost, za sveca je progla-šen jedan drugi Hrvat; Marko Križevčanin, koga su 376 godina prije toga ubili fanatizirani kalvini. Neka poruka mogla se pročitati iz toga što je on branio univerzalnu crkvu protiv protestantske šizme, nastale zajedno sa stvaranjem modernih nacija. Dakle, da se već tada suprotstavljao lažnom bogu nacije, koji ne samo da »živi u sadašnjosti«, već je u njoj pretvoren u izvor mržnje prema drugim narodima i drugim ljudima.

Takvo je tumačenje bilo u skladu s govorom pape Ivana Pavla II. na zagrebačkom Hipodromu, koji se sadašnjoj mržnji suprotstavio jasnom metaforom o rijekama koja spajaju, a ne razdvajaju ljude i narode. Go-voreći o Stepincu, on je tada spominjao njegovu nepokolebljivu vjeru i mučeništvo, kao i odanost crkvi u vremenu komunizma, poslije godine 1946., ali ne i njegovo djelovanje u prethodnom razdoblju.


Ista matrica ponovila se i prošle godine, kad je tokom svog drugog posjeta Hrvatskoj, papa proglasio Alojzija Stepinca, doduše ne za sveca, ali ipak za blaženika. Što se promijenilo u te tri godine, koje su protekle između dva papina posjeta? Promatrano politički, novost je bio pritisak međunarodne zajednice na vlast u Zagrebu, da se odrekne ustaškog re-žima i svake veze s kvislinškom NDH. Zato su, na primjer, kao dva vruća krumpira, u ruke hrvatskih vlasti isporučeni supružnici Šakić. Svatko tko bez krajnje nacionalističke zagriženosti sada prati suđenje tom nekada-šnjem zapovjedniku ustaškog logora u Jasenovcu, mora izgubiti svaku iluziju o prirodi NDH i ustaškog pokreta. Ako na zemlji postoji pakao, kako to kaže Margareta von Schwartzkopf, onda je on bio u ustaškim, kao i u nacističkim logorima. A paklom, kao što se dobro zna, upravljaju vra-govi, a ne anđeli.

U tom trenutku, za Katoličku je crkvu moralo postati važno da po-kaže kako je i ona bila protiv tog režima. Zato se može pretpostaviti da je upravo to bio razlog zbog kojeg su kosti blaženog Alojzija izgubile svoj mir i postale zlatom okovane relikvije. Vatikan je, doduše, i tom prilikom mudro šutio o njegovoj djelatnosti tokom četiri ratne godine, računajući vjerojatno i na negativne reakcije iz skeptičnog svijeta. Zadaću da govo-ri imao je zagrebački Kaptol, a i poruka je bila u prvom redu namijenjen hrvatskim vjernicima. Njima je trebalo reći da je Stepinac spašavao pro-gonjene ljude, da je prosvjedovao protiv postupaka režima, da je prevodio pravoslavce na katoličanstvo samo da ih spasi od noža; ukratko, da je bio protiv ustaša, a ne s njima. A to je onda trebalo značiti da je tako postupao i čitav ostali katolički kler u Hrvatskoj.

U radu »Hrvatski sveci«, Franjo Šanjek o tome piše: »Za Drugog sv-jetskog rata (1941. –1945.) nadbiskup Stepinac ne samo da osuđuje pro-gone manjinskih naroda i svih ideoloških i političkih oporbenjaka tada-šnjih vlasti i režima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, nego se u zajedništvu s ostalim biskupima i hrvatskim klerom aktivno i na bezbroj načina zau-zima za žrtve rata, zahtijevajući ‘puno poštivanje čovječje ličnosti bez ob-zira na dob, spol, vjeru, narodnost ili rasu’ (iz predstavke dr. Anti Paveliću 20. studenog 1941.)«

Sada više uopće nije važno koliko je u tom objašnjenju beletristič-kih pretjerivanja (»bezbroj načina«, »svih ideoloških i političkih oporbe-


njaka«, »u zajedništvu s ostalim biskupima i hrvatskim klerom«). Bitno je da ono Stepinčev »život u sadašnjosti« definira kao antifašistički i pro-tivan »režimu u Nezavisnoj državi Hrvatskoj«. Po tom kriteriju, moglo se opravdano očekivati barem inicijativu za beatifikaciju još nekog od svećenika ili drugih ljudi vjere, koji su u tom vremenu zla, radili upravo to, što se sada pripisuje Stepincu. Nekog od »ostalih biskupa« i »hrvatskog klera«. Nekog tko je tada bio suborac Maksimilijana Kolbea.

Mogao bi to biti mostarski biskup Alojzije Mišić, jedini katolički bi-skup u NDH (kako piše Ćiril Petešić), koji je već 1941. osudio ustaške zlo-čine počinjene nad Srbima (što svakako nije manje od zahtjeva za poštiva-nje čovječje ličnosti). U travnju 1941., kad je pod udarcima Wehrmachta nestajala vojska Kraljevine Jugoslavije i kad su počeli prvi krvavi obraču-ni, on je svećenstvu svoje biskupije poslao okružnicu u kojoj ih upućuje da se aktivno angažiraju protiv bezakonja, pljačkaškog i bratoubilačkog divljanja. Fra Serafim Dodik o tome kaže: »U tim najtežim časovima sve-opće pometnje, svećenstvo je zauzelo stajalište svog duhovnog pastira i učitelja Mišića. Da navedem samo koji primjer. Tadašnji župnik Goranaca fra Damjan Rozić spasao je od očite smrti oko 200 muškaraca-pravoslava-ca. Fra Zlatko Sivrić je oko 70 obitelji svojim zalaganjem izbavio iz smrtne pogibelji. Fra Brno Smoljan, fra Srećko Granić i drugi, odlučno su digli svoj glas i žigosali nečovječne postupke s narodom, pljačku i ubistva.«

Tada već 80-godišnji biskup Mišić osobno je protestirao kod ustaš-kog generala i uzeo u obranu sve koji su »nevini trpjeli i stradali bez ob-zira na vjeru i narodnost«. U prvom od dva pisma koja je tada uputio nad-biskupu Stepincu u Zagreb, on kaže: »Nametnici izdaju naredbe – i dok su novoobraćenici (s pravoslavlja na katoličanstvo) kod sv. mise, hvataju ih staro i mlado, muško i žensko, gone kao roblje ... do mala u masama u vječnost.« A u drugom pismu: »Postavljeni za stožernike i logornike zlo-upotrijebili su položaj, iskoristili nastrane instinkte masa, podražili slabe ljudske strane, da je strahota, što je iz toga proizišlo. Suprot lijeka nigdje. Došlo je napokon i raseljavanje masa u Srbiju. Jauk, plač, žalost – bježanje na sve strane...«

Njegova je pisma razmatrala Biskupska konferencija u Zagrebu, odr-žana od 17. do 20. studenog, nakon čega su u cijelosti ušla u memoran-dum poslan Vatikanu, ali i poglavniku, dr. Anti Paveliću. (Nije li, zapravo,


to Stepinčeva predstavka dr. Anti Paveliću, od 20. studenog 1941., koju spominje Franjo Šanjek?) Sam biskup Mišić zbog bolesti nije sudjelovao u radu Biskupske konferencije. Umro je sljedeće, 1942. godine.

Mogao bi biti pokrenut postupak i za beatifikaciju Franca Žužeka, koji je bio katolički župnik u Glini i to u vrijeme kad su ustaše, kako piše Ćiril Petešić, u pravoslavnoj crkvi, u nekoliko mahova poklali oko 1.800 golorukih pravoslavnih seljaka iz okolice Gline i Vrginmosta. Taj je subo-rac Maksimilijana Kolbea, prema mnogim svjedočenjima, učinio sve da spasi što više ljudi, ne vodeći pritom računa o vlastitoj sigurnosti. Pravo-slavcima je izdavao dokumente o primanju u krilo svete Rimske crkve, govoreći im da poslije rata mogu ispovijedati koju god vjeru žele. Potvrde da su katolici, slao je i Srbima koji su već bili odvedeni u logor.

Upozoravao je seljake (na primjer iz Majske poljane) da se ne odazi-vaju ustaškim emisarima, već da za prelazak na katoličanstvo kontaktira-ju samo njega. Na raskršću u tom selu dao je sagraditi katoličku kapelicu, u koju je postavio pravoslavnu ikonu Bogorodice. Moglo bi se reći, da je to bio istinski ekumenizam, pod cijenu života, strašnom vremenu usprkos. Žužek, tvrde svjedoci, nije prevodio pravoslavce na katoličanstvo u žup-nom uredu, u središtu mjesta, već je to činio u bolničkoj kapelici, gdje je za njih bilo manje opasno. U Župnom dvoru je skrivao antifašiste, a od ustaša je tražio zatvorenike za rad na crkvenom dobru, otkud ih je puštao kući. O tome kako je on, hitno tražeći Stepinčevu pomoć i intervenciju, jednom prilikom spasio 300 žena, pisao je i nadbiskupov tajnik, o. Aleksa Benigar.

Usprkos tome što je više puta bio u smrtnoj opasnosti, Franc Žužek je preživio rat. Mnogi su mu zahvaljivali, uključujući i pravoslavnog epi-skopa iz Karlovca. Godine 1946. imenovan je začasnim kanonikom Prvo-stolnog kaptola u Zagrebu, a 1955. je preuzeo župu Soteska kod Novog mesta, gdje je deset godina poslije i umro. Teško da je bilo svećenika koji bi, kao kandidat za blaženika, bio bolja potvrda službenoj tezi crkve da je blaženi Alojzije Stepinac prevodio pravoslavce na katoličanstvo samo zato da im spasi živote. Kad je riječ o Francu Žužeku, u to zaista nema sumnje.

Velečasni Žužek bio je, doduše, Slovenac, ali ni Ivan Merz po rođe-nju nije bio Hrvat; otac mu je bio Austrijanac, a majka Židovka. I kod


jednog i kod drugog riječ je jedino o politici, a ne o krvi – iako bi se, vje-rojatno, obojica iznenadili kad bi mogli čuti kako je vrijeme utjecalo na njihov nekadašnji rad. Žužeku je bio suđen zaborav, a Merzovi »Orlovi« poslije su postali »Križari«, organizacija vjerske netrpeljivosti, s izrazito nacionalističkim predznakom. A sam Merz prvo simbol velikog hrvatstva pa tek onda katoličanstva. Ako je sudbina svetaca da budu zaboravljeni, krivotvoreni ili iskorišteni (kako to kaže Camus), Ivan Merz je zaista zaslužio beatifikaciju. Ali zašto to nisu zaslužili Alojzije Mišić, Franc Žu-žek i drugi koji su se, poput Maksimilijana Kolbea, borili protiv mržnje i zločina što su smrdjeli svud oko njih? Nakon što su Stepinčeve kosti oko-vane u zlato i položene u kristal, krug je zatvoren. Ponovno smo na počet-ku. Prije prvog posjeta pape Hrvatskoj i njegovog govora na Hipodromu.

(Feral, 1999.)

Napomena: Objavljivanje ove knjige koristim da dodam sljedeće: Nekoliko dana nakon što je izišao Feral s ovim tekstom, nazvao me neki muški glas i ne predstavivši se rekao da mi se želi zahvaliti zbog toga što sam napisao o svećeniku Žužeku. »Ja sam tada bio dijete, ali svega se dobro sjećam. Kako me je pogladio po glavi i rekao: ‘Ne boj se sinko...’«. U tom je trenutku počeo ridati u telefonsku slušalicu. Naravno, odmah sam mu predložio da se nađemo i da objavimo njegova sjećanja na velečasnog Žužeka. »Ne, ne, nije još vrijeme...«, rekao je i prekinuo vezu. Poslije sam razmišljao, koliko je strah tog čovjeka odu-darao od hrabrosti Franca Žužeka, kome se divio i prema kome je osjećao tako veliku zahvalnost. Taj je strah, međutim, sasvim normalan, dok je Žužekova hrabrost i humanost iznimna i rijetka. Kako bi se proveo Stepinac, da se držao kao Žužek? Možda vrlo loše, ali u tom slučaju njegova svetost danas ne bi ni-kome bila upitna.

Deveti zdrug

Najzanimljivije, a možda i jedino zanimljivo u najnovijem napadu don Živka Kustića i njegovog Glasa Koncila na Feral Tribune je način na koji on opravdava svoju stalnu praksu da političke potivnike proglašava slugama đavla. A možda i sa-mim sotonom s repom i kopitom. Za to su mu bile dovoljne

samo dvije rečenice nepotpisanog redakcijskog komentara (ali upravo po njima se može prepoznati autor), koje doslovno glase: »Za Feralove čita-telje koji se još žele uvjeravati da to nisu protukatoličke novine, tu je ve-liki članak čestog suradnika svećenika koji baš s Bozanićevom porukom naviještava novo doba Crkve u Hrvata. Sjetimo li se biblijskog upozorenja da se sotona pretvara u anđela svjetlosti, opet ćemo dati hrane onima koji se ne prestaju sablažnjavati što napisasmo da u svijetu ima i antikristo-vskih utjecaja.«

Ali nije dovoljno sjetiti se samo tog biblijskog upozorenja. Pamte se i posljedice njegova korištenja u dnevnopolitičke svrhe. Knez i biskup Philipp Adolf von Ehrenburg, tokom svoje osmogodišnje vladavine u Wu-erzburgu (1623. – 1631.), na primjer, spalio je 900 (slovima: devet stotina) ljudi, uključujući i 19 katoličkih svećenika. A nije bio protestant, nego sasvim suprotno, jedan od nositelja katoličke protureformacije. Lako je zaključiti kako bi se tu proveo Feralov »česti suradnik svećenik, kako don Živko Kustić, odnosno Glas Koncila, ne navodeći mu izravno ime, denun-cira Luku Vincetića. On je taj koji koristi »anđeosku svjetlost« da pokrije Feralov »antikristovski utjecaj«.

Isti knez-biskup spaljivao je i djecu od sedam godina za koju se tvr-dilo da su imala odnose s demonom. U Bonnu su optuživani čak i djevojči-ce i dječaci od tri ili četiri godine da su imali vraga za ljubavnika. Kao i sva


djeca te dobi sigurno su sličila na one čuvene Michelangelove anđelčiće na svodu Sikstinske kapele. To gore po njih. Zar se »sotona ne pretvara u anđela svjetlosti«? Plamen lomače i tu je bio jedino rješenje.

Naravno, privatna je stvar vjernika, pa i svakog svećenika, hoće li sve zlo u svijetu (i u sebi samima) zamišljati kao djelo Sotone, Belzebuba ili Asmodeja. Ali svakome tko se služi Biblijom i literaturom kao priručni-kom za otkrivanje i istjerivanje đavola, moralo biti jasno u što se upustio. Ako se Sotona uspijeva pretvoriti čak u anđela svjetlosti, onda može izab-rati koji god lik želi. Tada svatko postaje sumnjiv. »Nevinih njet«, skazal tovarišč Višinski, tužitelj u staljinističkim procesima, najobimnijem lovu na vještice dvadesetog stoljeća.

Đavo se (zar se don Živko i uredništvo Glasa Koncila toga zaista nisu dosjetili?) može prikazivati i kao istjerivač đavla. Da bi bio uvjerljiv kao anđeo, on se mora tako i ponašati. Kakva je od toga korist? Ali učinko-vitost onih koji mirišu i istjeruju đavla dokazana je već mnogo puta. U velikom lovu na vješice, dakle one koji su potpisali ugovor s đavlom i stali na njegovu stranu, u Europi je tokom 300 godina pobijeno od nekoliko stotina tisuća do, prema nekim procjenama, čak četiri milijuna, većinom žena. A čitava je Europa, sredinom 15. stoljeća, imala jedva 50 milijuna stanovnika. U 18. vijeku, kad je drugdje hajka već jenjavala, u Zagrebu koji je imao samo koju tisuću stanovnika, spaljene su 123 žene.

Suvremeni lovovi na vještice, u kojima su kao veliki inkvizitori nastupali Himmler, Berija ili McCarthy, trajali su kraće, ali su nesumnjivo bili još znatno žešći. I u njima se neprijatelja nije prepoznavalo po zlu koje je on nanosio, već po tome što su bili »na drugoj strani barikade«, kako su govorili komunistički istjerivači đavla, što su mislili drukčije od njih. Na isti način danas prepoznaje đavla i don Živko Kustić.

Za Glas Koncila Feral su antikatoličke novine, dakle neprijateljske, što može značiti samo jedno – da su utjelovljenje antikrista. Pritom nije važno je li optužba za antikatoličanstvo istinita ili nije. Istina nije nikada zanimala inkvizitore. Već u 13. stoljeću ozakonjeno je pokretanje procesa samo na osnovi denuncijacije, bez ikakve prethodne istrage. U lovu na vještice poslije Karađorđeva 1971., tadašnji su komunistički inkvizitori ponavljali parolu kako partija nije sud da bi se morala dokazivati istina. To što don Živko danas radi u Glasu Koncila, također je obična denuncijacija.


Nekadašnji veliki branitelj katoličanstva, dakle kolega don Živka Kustića, dominikanac Konrad Torso i neki jednoruki i jednooki Johannes, rukovodili su se devizom da treba s veseljem spaliti stotine (nevinih) lju-di, ako je među njima samo jedan heretik. A prepoznavali su ga, kako su tvrdili, na prvi pogled. Onim jednim okom. General dominikanskog reda Humbertus Dominikanis u pismu upućenome inkvizitorima (oko 1262.) piše: »Ako se istragom dokaže da je koji okrivljenik nevin, ne smijete se zbog toga žalostiti...« Ali razloga za njihovu »žalost« nije nikada bilo, sve do dana današnjeg.

Postoje, naravno, i pokušaji da se đavola prepozna po njegovim dje-lima. Jedan od njih može se pronaći u sjajnoj knjizi »Udio đavla«, kato-ličkog intelektualca Denisa de Rougemonta, napisanoj tokom Drugoga svjetskog rata. On pronalazi đavla u pokušaju da se bog zamijeni nacio-nalnom državom. Odnosno, kako on kaže, da se ukloni »ideja o onostra-nosti« i »uključi samog Boga u Naciju«.

I dalje: »Jedan je režim totalitaran kad hoće do krajnosti centralizi-rati sve svjetovne moći i svaki duhovni autoritet. (...) Politička religija ili totalitarna religiozna politika stvorile su sam obrazac regresivne zajedni-ce, zasnovane na prošlosti: krv, rasa, tradicija, mrtvi. (...) Ona ne prihvaća duhovno preobraćenje, na temelju kojeg nema više ni Židova, ni Grka. (...) Tko još ne vidi da takva religija do smrti mrzi kršćansku vjeru koja je okrenuta k oprostu , vječnoj budućnosti, otkupljenju istočnog grijeha?«

Ali de Rouegomontova knjiga objavljena je u Hrvatskoj, gle vraga, u izdanju biblioteke Feral Tribunea. Znači li to da je i on, kao i Luka Vin-cetić, po don Živku Kustiću, samo privid anđela, iza koga se krije utjecaj antikrista?

Pokušaj prepoznavanja đavla po njegovim djelima (umjesto prog-lašavanja političkog protivnika đavlom) je i čuvena konstatacija nadbi-skupa Josipa Bozanića o grijehu struktura. Đavo-zmija stoji iza istočnog grijeha, pa valjda i iza svih ostalih grijehova. Na tom tragu bilo bi lako prepoznati udio antikrista u stotinama tisuća ljudi koji su ostali bez posla, u uništenim tvornicama, u zarazama koje vladaju bolnicama, u umiranju djece koje više nema tko liječiti, u umirovljeniku uz kontejner za smeće (što se već smatra uobičajenom slikom), u korupciji, neumjerenosti no-vih bogataša i bijedi većine, u bahatosti vlasti koja želi do kraja centralizi-rati svu svjetovnu i duhovnu moć.


U raspravi organiziranoj u Tjedniku, nakon što je don Živko Kustić, u lipnju prošle godine i u toj redakciji »namirisao« vraga, novinar Miljenko Jergović ga je izravno optužio za bezobzirnost. »Dobro znamo kako kato-lički puk reagira kad netko bude označen kao Sotona ili Antikrist«, rekao je on, dodajući da Glas Koncila nikada nije proglašavao Sotonom Merčepa, Darija Kordića i druge za koje se tvrdi da su ratni zločinci, da nije reagirao kad je pater Lasić rekao da je Ante Pavelić sada u raju okružen nevinom dječicom. »Crkva ne očekuje vaša naređenja kako će i kada na nešto reagi-rati«, odgovorio je gospodin Kustić.

Pola godine poslije, njemu opet »miriše po antikristu« (kako on sam kaže), pri čemu mu nos nepogrešivo reagira na isti način. Antikrist je za njega politički neistomišljenik, točnije, svatko tko nije po njegovom receptu poistovijetio katoličanstvo i nacionalnu državu, kakva ona jest da jest, samo da je nacionalna. Istovremeno se i njegov mentor s kardi-nalskom kapicom na glavi, osobno uključio u jednu od tipičnih televi-zijskih tjeralica i poziva na linč, u kojoj je proglasio Feral terorističkim novinama. Dakle, Sotonom.

Riječ je, očito, o duboko ukorijenjenoj netoleranciji, otvorenom iz-ražavanju mržnje i poistovjećivanju Crkve s državnom politikom. Pritom se tribina don Živka Kustića zove Glas Koncila, što znači da bi tu trebalo ispovjedati toleranciju, ekumenizam, oprost, socijalni nauk, ukratko sve ono što se zove novim licem Crkve. Ali, kako ono reče don Živko Kustić? Iza kakvog se ono lika skriva antikrist?

(Feral,1998.)

Franc Perko o SPC

Uintervjuu Našoj borbi, beogradski nadbiskup Franc Perko ova-ko je ocijenio ponašanje Srpske pravoslavne crkve: »Istina je da je patrijarh Pavle više puta sam kazao da osuđuje nasilje i da zločin ne treba činiti, ne samo za veliku, nego ni za malu Srbiju. To su njegove riječi, ali konkretno nisu osuđena neka

nedjela, kao npr. bombardiranje Sarajeva gdje je bilo civilno stanovništvo ili zlodjela u Srebrenici. Točno je da je SPC zločine osuđivala, ali ne i konkretne.«

Koliko je to drukčije od ponašanja Katoličke crkve u Hrvatskoj? Is-tina je da je kardinal Kuharić više puta sam kazao da osuđuje nasilje i da zločin ne treba činiti ni kad se brani vlastita domovina Hrvatska. To su njegove riječi, ali konkretno nisu osuđena neka nedjela, kao npr. zločin u Ahmićima, Pakračkoj poljani ili likvidaciju obitelji Zec, kojom prilikom je brutalno ubijena i 12 godišnja djevojčica. Točno je da je Katolička crkva u Hrvata zločine osuđivala, ali ne i konkretne.

Sam uzoriti kardinal, tada i zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić polemizirao je s tom ocjenom još prošlog ljeta. U »hrvatskom nacional-nom svetištu Majke Božje Bistričke«, kako je izvjestila IKA, on je ustvrdio da »neki prigovaraju Crkvi da samo propovijeda moral, a ne osuđuje poči-nitelje nemoralnih čina«. Kuharić je rekao da »Crkva poziva na obraćanje, pomirenje i ljubav, a ne osuđivanje«.

Tog istog dana, dakle u nedjelju 13. srpnja, Papa Ivan Pavao II. osu-dio je ETA-ino ubojstvo španjolskog političara Miguel Blancoa Garridoa, nazvavši to neopravdanim činom barbarstva. »Ubojstvo nedužne žrtve ne može nikako biti opravdano«, rekao je Sveti otac vjernicima okupljenim u mjestu Les Combes u talijanskim Alpama gdje je provodio odmor (pre-ma izvještaju Hina/Reuter).


Razni biskupi mogu, očito, imati različite sudove o tome što je nji-hova zadaća i dužnost u ovim mračnim vremenima. Pastir katolika u Sr-biji, Franc Perko, pogodio je samo srce problema, upozorenjem da se te razlike najbolje uočavaju kad se treba spustiti s olimpskih visina u krvavu svakodnevicu. Zato se njegov poziv na konkretnost ne odnosi samo na patrijarha SPC, gospodina Pavla.

(Feral, 1999.)

Oltar zaborava

Prošao je ponedjeljak, pa utorak, pa srijeda, pa četvrtak..., a don Živko Kustić nije ni jednu od svojih »Jutarnjih provije-di«, u Jutarnjem listu, posvetio krvavim događajima koji su se odigrali u Zagrebu, u nedjelju 9. svibnja, na Dan pobjede nad fašizmom. On je to učinio unaprijed. U subotu 8. svibnja, u

njegovoj redovnoj kolumni piše:»Oni što traže da se trg što ga Zagrepčani pamte kao ‘Kod džamije’

ponovno nazove ‘Trgom žrtava fašizma’ ove će godine morati manifesti-rati bez katoličkog svećenika, jer je don Luka Vincetić preminuo. Don Luka je nastupao po svojoj savjesti. Imao je na to pravo. Ipak smatram da takve manifestacije mogu i bez svećenika.«

Iako Luke Vincetića, nažalost, više nema, »manifestacija« na trgu, koji stariji Zagrepčani zaista pamte kao »kod džamije« (ali i kao »Trg N«, na kojem je bilo sjedište Gestapoa i krvavi ustaški zatvor), nije prošla bez katoličkog svećenika. Bio je tu dominikanac, fra Vjekoslav Lasić, čiji su nastupi bili vrlo upečatljivi i prijašnjih godina. Na čelu grupe od dva-desetak neonacista, on bi tu redovito ometao »manifestaciju« urlajući i prijeteći, u stilu pravog sturmfuerera Hitlerovih SA-odreda, takozvanih smeđih košulja. U »glazbenom repertoaru« slavili su Juru i Bobana i pje-vali »Paveliću, sivi tiću...« Ali tek kad bi Luka Vincetić stao pred mikrofon, Lasić bi se počeo tresti kao đavo poškropljen svetom vodom. »Vincetiću, pederu..!«, skandirao je on prošle godine iz punog grla, stisnutih šaka i nabreklih vratnih žila. Pater, dominikanac. U ime oca i sina..., amen.

Je li moguće da je don Živko Kustić previdio patera Vjekoslava La-sića? Nije. O njemu i njegovim nastupima dobro su obaviješteni svi koji čitaju novine, uključujući i one u kojima don Živko piše svoju svakodnev-


nu kolumnu, Jutarnju propovijed. Riječ je, očito, o nečem drugom. O tome da gospodina Kustića jednostavno nije inspirirala aktivnost patera Lasića. O njoj on nije imao što propovijedati. On nije poručio Vjekoslavu Lasiću da mu tu nije mjesto. Njega je zasmetao jedino Luka Vincetić. On je bio taj svećenik bez kakvih bi, prema mišljenju Živka Kustića, mogle »takve manifestacije«.

Konstatacijom kako je »don Luka nastupao po svojoj savjesti«, don Živko Kustić neskriveno optužuje pokojnog Vincetića i za ono što je u tim prilikama govorio. Što je to što bi trebalo teretiti Vincetićevu savjest? Na mjestu koje Zagrepčani pamte kao Trg žrtava fašizma, don Luka je, između ostalog, rekao i ovo:

»Svaku žrtvu tek živi mogu do kraja osmisliti; to je, zapravo, nji-hova dužnost koju potiče duhovna solidarnost s onima koji su prerano izgubili život ili su se u velikom herojstvu borili da uščuvaju svoje ideale. Ako se, dakle, politikantski govori o prošlosti u kojoj su ove žrtve pale, ako se zataškava istina o zločinačkom karakteru ustaškog režima za NDH, ako se ideolozima rasnih zakona te marionetske države daju u današnjoj Hrvatskoj imena ulica ili se pojedinci iz tog razdoblja uzdižu u zaslužne Hrvate itd., onda se, iz kršćanske perspektive, čini teški grijeh, jer se ismi-java Božja ljubav, čiji je odraz čovjek u svom dostojanstvu. Žrtve o kojima je govorio natpis na ovom trgu, a i svi koji su doživjeli sličnu sudbinu u zlu Drugog svjetskog rata, bit će ‘žrtve pomirnice’ samo onda, ako se zadrži istina o njihovom ‘svijetu’, tj. ako ih se ne izvlači tek onda kad zatrebaju u političkim obračunima s tzv. protivnicima... Na neki način, strah od bu-dućnosti okupio nas je ovdje. Stoga je imperativ da se bude čestit spram prošlosti.«

Tako je, čiste savjesti, govorio čestiti Luka Vincetić. Kako se ove go-dine pokazalo, njegov je strah od budućnosti bio proročanski. Bitno oja-čana brojem i podrškom, postrojba patera Vjekoslava Lasića (uz bok Mla-denu Schwartzu i Zvonimiru Trusiću) prešla je s riječi na djela. Radile su šake, kamenje i drvene palice. Sieg Heil! Junački je razbijena glava jednoj ženi od 76 godina. Za dom spremni! Bačen je i suzavac. Ali to nije učinila policija da rastjera nasilnike. Sasvim suprotno, oni su tako onemogućili proslavu Dana pobjede nad fašizmom, jedinu u hrvatskoj metropoli. Ni-šta od toga nek šutnja ne prekrije.


O svemu šuti jedino don Živko Kustić. On, očito, smatra da je re-kao sve što je želio reći, da nije ništa zaboravio i da je kritizirao sve što je kritizirati trebalo. Don Luku Vincetića, čak i poslije njegove smrti (kršćanski?), kako neki drugi katolički svećenik ne bi krenuo njegovim putem. Stramputica dijaboličnog patera Vjekoslava Lasića očito ne zabri-njava don Živka. On je za svoje Jutarnje propovijedi imao dovoljno drugih tema. I tako je već prošao ponedjeljak, pa utorak, pa srijeda, pa četvrtak...

(Feral, 1999.)

Bobu bob, a popu kune

Učije je ime fra Luka Prcela, na kraju drugog milenija, slavio ustaštvo u splitskoj crkvi svetog Dominika? Kao i uvijek u sličnim prilikama, službeni će Kaptol o tome šutjeti, a po-jedini će crkveni oci, ako baš budu morali, objašnjavati da je to bila plaćena misa zadušnica za (poglavnika) dr. Antu Pa-

velića, da u crkvi nema demokratskog centralizma i da je fra Prcela, koji možda voli pretjerivati u govoru, iznosio samo svoje mišljenje... Ukratko, da njegove riječi ne odražavaju stajalište crkve. Sve se to obično smatra tisućugodišnjom mudrošću.

Istu, tihu i šuteću mudrost, pokazuju i »komunisti na vlasti«, kako je, koristeći oltar za politički govor umjesto za molitvu, fratar Prcela tom prilikom nazvao koalicionu vladu. Tu sintagmu koristili su i neki drugi svećenici u političkim govorima u koje su pretvarali propovijedi u tihoj i svetoj noći. »Komunisti koji su se vratili na vlast«, ponašaju se, međutim, kao da ih se sve to ne tiče. Pa ipak, veza Ivice Račana, Dražena Budiše, Zlatka Tomčića & co. s bojovnim splitskim fratrom i brojnim profesio-nalnim pastirima, ispletena je od najčvršćih niti: od novca i materijalnih interesa. Po sporazumu sa Svetom Stolicom, hrvatska država iz svojeg budžeta sudjeluje u financiranje Katoličke crkve u Hrvatskoj. U teoriji, to je nezgodno za Crkvu, jer može dovesti do njene ovisnosti o državi. U praksi, plaćen državnim novcem, dakle kao svojevrsni državni službenik, svećenik je nazivao jednog od najvećih zločinaca Drugog svjetskog rata, »dragim« i »nezaboravnim«.

Dok je državnim dužnosnicima to ulazilo kroz jedno uho unutra, a kroz drugo odmah izlazilo van, više su crkvene strukture posljednjih dana otvorile pravu verbalnu baražnu vatru po Račanovoj Vladi. One optužuju


koalicionu vlast da je istovremeno komunistička i socijalno neosjetljiva, liberalistička i totalitarna, a hrvatska redakcija Radio-Vatikana najavi-la je čak mogućnost da nezadovoljan narod iziđe na ulice. Za Katoličku je crkvu, očito, svaka vlast od boga, pod uvjetom da je dovoljno desna, konzervativna, nacionalistička i iznad svega sklona klerikalizmu. Uz sve grijehe svojih struktura, HDZ-ova je vlast ispunjavala te uvjete. Uz sve iskrene napore da ne povrijedi crkvu, nova se vlast u to ne uklapa. Zato joj se predbacuje da nedovoljno cijeni slobodu, nezavisnost i nacionalno dostojanstvo, da je neosjetljiva na sudbinu Hrvata u Bosni i Hercegovini i da prešutno prihvaća mijenjanje povijesnog smisla i ciljeva Domovinskog rata. Utjecajnog saveznika odmah je prepoznao i predstavnik nacionalista u koaliciji dr. Zdravko Tomac, koji kaže kako su »važne kritike vladajuće struje u Crkvi, da dio nove vlasti zanemaruje nacionalne interese«.

Sve te kritike koje je Katolička crkva uputila vlasti, u blage božične dane, kad im vrijeme nije, sadrže jasnu poruku: Pazite što radite. Vaša je koalicija nesložna, prijete vam socijalni nemiri pa ne bi bilo zgodno da i mi počnemo još glasnije govoriti o vašim grijesima.

Zasad je na to odgovorio samo zamjenik premijera, dr. Goran Granić i to neočekivano oštro. »Otvoreno ću reći da pojedini ljudi iz Crkve, ali manji dio njih, još nisu prihvatili ovu vlast. Oni su bili i ostali deklarirani uz bivšu vlast, ali to je njihovo pravo. Javnim istupima svatko gradi svoju poziciju, ali mora biti spreman primiti i kritiku za takve istupe. Kao Vlada nismo kritizirali stavove Crkve, pa neću ni ja«, izjavio je dr. Granić.

U svojim memoarima, dr. Vladko Maček piše kako je u ono vrijeme Katolička crkva u Hrvatskoj imala veće privilegije nego u drugim dijelo-vima Austrougarske monarhije. Hrvatska je seljačka stranka obećavala da neće, ako dobije izbore, dirati u te privilegije. Pa ipak, kaže Maček, Crkva je bila otvoreno protiv HSS-a. On, doduše, ne spominje da je Stipica Radić svoje govore započinjao riječima: »Hvaljen Isus i Marija, dolje popovi!« Radićevom nasljedniku Zlatku Tomčiću, kao ni njegovim koalicionim partnerima, nije bila ni na kraj pameti neka slična, pa ni mnogo blaža an-tiklerikalna izjava. Oni su, jedino, kao nekada Radićev HSS, prije izbora uvjeravali Katoličku crkvu da neće dirati u njene privilegije, odnosno da će poštovati ugovore koje je prethodna, HDZ-ova vlast potpisala sa Sve-tom stolicom. Za razliku od mnogih drugih, to su predizborno obećanje


poslije u cijelosti ispunili. Sadašnja reakcija dr. Gorana Granića prvi je slu-čaj da i oni pokazuju zube.

Katoličkoj je crkvi, od njenih vrhova pa do mnogih župnika, jasno da više ništa nije onako, kako je bilo u HDZ-ovo vrijeme. Demokracija i klerikalizam ne idu zajedno, bez obzira na to što su »institucionalni odnosi Crkve i države dobri« i što »nema niti jednog otvorenog pitanja«, kako kaže dr. Goran Granić. Strah od gubitka stečenih pozicija direktnim je kanalima prenesen i u Vatikan, pa je primajući akreditive od novog hr-vatskog veleposlanika Franje Zenka, Ivan Pavao II. našao za shodno da upozori kako se moraju poštovati svi ugovori koje je potpisala bivša vlast, a posebno onaj o financiranju Crkve iz državnog proračuna.

Tim je ugovorom, tzv. »četvrtim protokolom« iz godine 1998. (prethodna tri potpisana su dvije godine prije), katolička crkva, zapravo, dobila zlatni ključić koji, bez ikakvih naknadnih pitanja, svake godine iz-nova, automatski otvara državni proračun. Po jednostavnoj formuli »broj župa puta dvije prosječne bruto plaće«, dobiva se suma na koju Crkva ima pravo. Katolička je crkva, uključujući i naknadu za dio nacionalizirane imovine, u godini 1999., dobila iz budžeta oko 50 milijuna maraka, a u godini 2000., oko 41 milijun maraka.

Za koje svrhe je namijenjen taj novac? Crkva ga može trošiti za vlas-tito izdržavanje, odnosno za svoje svećenike i druge službenike, za crkve i svetišta ili za svoju karitativnu djelatnost. Ukratko, za što god hoće. Bez ikakvog pitanje i bez kontrole. Kako o crkvenim spomenicima kulture država brine posebno, a također je spremna sudjelovati i u financiranju određenih projekata, ispada da se novac iz proračuna u prvom redu troši na izdržavanje crkvene strukture.

Tako je preko budžeta uspostavljen puni ekumenizam, a Katoličku crkvu financiraju i pripadnici drugih religija, ali i ateisti i agnostici. Novac nema mirisa, kako je davno ustvrdio onaj rimski car, kome su prigovarali što je uveo porez i na javne zahode. Zato ne smrdi ni novac iz džepova pra-voslavaca, židova, jehovinih svjedoka, subotara ili ateista, a ne bi smrdio ni onaj bogumila, hugenota, valdenza, katara, manihejaca i ostalih here-tika, da nisu istrijebljeni ognjem i mačem, za što se Ivan Pavao II. nedavno ispričao. Nismo više u srednjem vijeku.


Pa ipak, financiranje Katoličke crkve iz budžeta, kakvo je uspos-tavljeno u Hrvatskoj, kao da je ostatak srednjovjekovne prakse. »Štibra nas jaše kak hudi na metli«, kaže Krležin Petrica Kerempuh, navodeći što se sve plaća prebendaru, što velečasnom, a što kapelanu... Crkva, kao naj-veći feudalac, u jednom je trenutka bila vlasnik dvije trećine Evrope, ali svoju je desetinu ubirala i na svim drugim posjedima. U suvremenom svi-jetu, u kojem je crkva odvojena od države, poreznici služe najčešće samo kao servis za ubiranje crkvenog proreza. Ali taj se porez plaća dobrovolj-no, onoj vjerskoj zajednici kojoj platiša želi. Samo u ponekoj tranzicijskoj zemlji, opijenoj otrovnim nacionalističkim parama i na valu ponovno ot-krivenog konzervativizma, Katolička je crkva uspjela (privremeno) oživ-jeti svoju nostalgiju za starim vremenima.

Normalno je da se iz proračuna financiraju zajedničke potrebe društva. Ali nemaju svi jednake vjerske potrebe, a neki ih uopće nemaju. Normalno je i da Crkva za određene programe, u prvom redu karitativ-ne, dobija novac od države. Ali i to u ravnopravnoj konkurenciji s drugim karitativnim organizacijama. U Bavarskoj, gdje postoji samo neobavezni crkveni porez, Katolička crkva iz njega financira 15 bolnica, 95 ustanova za duševno oboljele, 965 dječjih vrtića, 751 savjetovalište, 151 mirovni dom, 47 specijalnih škola i još ponešto. U zagrebačkoj bolnici koja nosi ime »Bolnica sestara milosrdnica« ne može se sresti nijedna časna sestra dok zgrada nekadašnje vojne bolnice, koja je vraćena Crkvi, nije postala ni civilna bolnica ni mirovni dom, već se u njoj iznajmljuje prostor ra-znim poduzećima.

A fratar Luka Prcela, na misi zadušnici, zločinca Antu Pavelića uspo-ređuje s Isusom. Za čiji novac? Tko to financira? Kome je zvonilo zvono koje je pozivalo na misu za ustaškog poglavnika? To jedino ne treba pitati – zvonilo je nama.

(Feral, 2001.)

Udio Luciferala

Zbunjujuće je jedino pitanje zašto don Živko Kustić prepozna-je Sotonu u Feralu, pa i Novom listu, a ne, na primjer, u onome što se događalo u Ahmićima ili Srebrenici? Druge su njegove ocjene kristalno jasne i razumljive. »...U svemu je tome od-metništvo od vjere zbog ugovora sklopljenog s demonom«,

pisao je još sveti Toma Akvinski. Na svoj način to isto kaže i don Živko Kustić, u najnovijem intervjuu Novom listu: »Kako radim već 50 godina kao svećenik, imam crkveno iskustvo da đavo postoji, da djeluje i da se služi svim mogućim sredstvima da ruši kršćanstvo i druge vjere.«

U skladu s tim iskustvom, gospodin je Kustić u Feralu uočio elemen-te sotonizma. »Ako se negdje naiđe na sustavno i dugotrajno iskazivanje prezira i mržnje prema Katoličkoj crkvi i njezinim svetinjama ja tu ne vidim politički motiv nego pretežno idološko-sotonistički«, kaže on u is-tom intervjuu. »Što je s Novim listom?«, pitao ga je odmah novinar Rade Dragojević. »O njemu se nisam nikad tako izrazio, ali ne bih tvrdio da se te snage i u njemu ne pojavljuju«, odgovara spremno Kustić.

Sotona, po gospodinu Kustiću, ne muti vodu samo u te dvije no-vinske redakcije. »Otvoreno ću kazati da na našoj javnoj sceni sve više dolaze do glasa stanovite snage, ljudi kojima je rodoljublje sasvim strano. Oni djeluju barem sto-dvjesto godina u Evropi i mi ih prepoznajemo. Mis-lim da se sada suočavamo s većom opasnošću nego u boljševizmu koji je bio grub, a ovi su evropski uglađeni i ne odustaju od preziranja Crkve. Na-zivam to lažnim humanizmom. Jer čim netko govori o čovjekoljublju, a nisu mu važne, ili čak prezire, hrvatske i katoličke svetinje – to je za mene nečovještvo.« Gospodin Kustić, pritom ne zaboravlja upozoriti kako on »nikoga ne proziva, već samo kao teolog i vjernik prepoznaje nazočnost antikrista«.


Javnost, u kojoj je intervju gospodina Kustića izazvao znatno za-nimanje, tu je ipak, najvećim dijelom uočila politiku, a ne angažman u borbi protiv Sotone. Pogrešno! Kad svećenik kaže Sotona, on to misli do-slovno. »Kad ne bih vjerovao u postojanje uosobljenog zla, Sotone, odnos-no palog anđela, koji sustavno radi protiv kršćanstva, onda ne bih na tu misao došao«, riječ je don Živka Kustića. Njemu, štoviše, treba priznati da je posebno obdaren osjećajem za Sotonu, nekim posebnim čulom kojim ga nepogrešivo detektira.

Detektiv Kustić i prije je otkrivao tragove vražjeg kopita i to bez iz-nimke u nekim novinama i novinarima. Tako je svojevremeno ustvrdio kako jedan tekst iz Tjednika (koji se nije uspio održati na tržištu) o tome da Katolička crkva nije dovoljno kritična prema HDZ-ovoj vlasti, »miriše po antikristu...« Miljenko Jergović, koji je tada radio u Tjedniku, pitao je poslije Kustića, »zašto nikad, ni jednom riječju, nije doveo u pitanje gos-podu kao što su Merčep, Dario Kordić, kao što su mnogi od te hrvatske gospode i hrvatskih vitezova, a neki kažu ratnih zločinaca, kojima bi se taj epitet antikrista ili Sotone mogao možda s više razloga primijeniti«?

Tako postavljeno, ono zbunjujuće pitanju s početka ovog teksta, daje čitavoj priči neki tragikomični ton. Kakve šanse za ulogu antikri-sta ima Jergović u usporedbi s Kordićem ili katolički intelektualac Chris Cviić (tadašnji glavni urednik Tjednika) s Tomislavom Merčepom? Otpri-like iste, kao što ih ima Feralova ekipa u usporedbi s onima koji su oba-vili posao u Ahmićima ili novinari Novog lista s majstorima puške i noža iz Srebrenice. Pa ipak, vrag je odavno odnio šalu. Jergovićevo je pitanje, jednostavno, promašilo cilj jer don Živko Kustić razmišlja na potpuno drugi i drukčiji način.

Sotona, kako ga on prepoznaje i kako su ga prepoznavali mnogi nje-govi prethodnici u povijesti, nije zlo – ili barem nije u prvom redu zlo. Da jest, on ga zaista ne bi smio tražiti u novinskim redakcijama, već u zlo-činima etničkog čišćenja. Tada ne bi primio ni Tuđmanovo odlikovanje, znajući da ono dolazi iz ruku nekoga tko je zagovorao i provodio huma-no preseljenja naroda, što je samo eufemizam za stvaranje etnički čiste države. Taj bi mu orden mirisao na antikrista. Da prepoznaje vraga kao princip zla, on bi ga našao u koncentracionim logorima, koji su autentični pokušaj uspostavljanja pakla, dakle Sotoninog carstva na zemlji. Našao


bi ga i u privatizacijskoj pljački i korupciji, u uništavanju radnih mjesta, u bankama iz kojih su milijarde nestale na tajne inozemne račune... itd.

Ali don Živko Kustić dobro zna da se za sve to Sotona nije morao posebno truditi. Sam čovjek sasvim je sposoban za svaku vrstu izopače-nosti. Bez Sotone ne ide samo ono najveće zlo – otpadništvo od vjere i suprotstavljanje Bogu. Gospodin Kustić to formulira ovako: »Mi imamo razrađenu kriteriologiju, primjećujemo da postoji zloća koja se ne može reducirati na ljudske razloge«. Kad o tome piše i govori, on to čini sasvim otvoreno, bez njemu svojstvenog izmotavanja i ubacivanja brojnih alibi rečenica, kojima će poslije, ako ustreba, dokazati sve što mu u određenom trenutku ustreba. S vragom nema ni šale ni izmotavanja.

Po tome Kustić (kao i njegovi istomišljenici u Katoličkoj crkvi, koje on označava sa »mi«) slijedi stari putokaz koji je stoljećima bio dobro osv-jetljen plamenom lomača. Kao ni inkvizitore nekad, ni njega danas ne zanima takozvani maleficij, nanošenje zla ljudima, na primjer kvarenje tuđih usjeva ili izazivanje impotencije susjedinog supruga. Time se uvi-jek zabavljao samo običan, mali svijet. Inkvizitori su se posvetili mnogo većem grijehu, apostaziji, otpadništvu od vjere i prelaskom na drugu, So-toninu stranu. Sklapanjem ugovora s đavlom.

Za don Živka Kustića, apostazija je to što radi Feral, a »on ne bi tvr-dio« da nije upleten i Novi list. Što to oni rade? Suprotstavljaju se naciona-lizmu i interesima Katoličke crkve. To je ono što po njemu ne može biti bez vraga. On prepoznaje Sotonu u onima koji »preziru hrvatske i katolič-ke svetinje«, kao i u ljudima kojima je »rodoljublje sasvim strano«. A Bog? Zar je gospodin Kustić zaboravio na njega? Nije, on ga samo drukčije do-življava. Definirajući Sotonu kao neprijatelja hrvatstva i rodoljublja, a ne kao princip zla, on istovremenu, u skladu s tim, definira i Boga. Bog više nije (samo) vrhunski princip dobra, već u prvom redu ono protiv čega je Sotona. Sve se spoznaje samo usporedbom, asocijacija je temelj percepci-je, kako zna svaki srednjoškolac koji ne spava na satovima.

Sociolozi koji se bave nastajanjem suvremenih nacija odavno su opisali proces u kojem ona u svijesti ljudi počinje zamjenjivati Boga. Ali beletristika je i tu rječitija: »...Kada se narodnost već uzdigla na rang bo-žanstva, onda je na satu ljudske pameti otkucala ponoć, onda nema više izgleda da bi svanulo, jer ova vrsta nacionalističkog fetišizma, to je kraj


balade«, napisao je Miroslav Krleža u Banketu u Blitvi, mnogo prije nego što su nastale sve te naše balkanske Blitve i Blatvije. A još prije toga, u jednom tekstu iz 1918., godine u kojoj je završilo međunacionalno klanje, nazvano Veliki, a poslije Prvi svjetski rat: »Novi bezbožni bogovi već su zavladali svijetom. Jedan od njih zove se narod. Priznaju novom božan-stvu sve vladarske pridjeve, apostrofiraju Ga kao Veličanstvo, a nikada ni jedan Tiranin nije posjekao toliko nevinih glava.«

Prepoznajući Sotonu u onima koji se suprotstavljaju nacionalizmu i gospodin Kustić je obogotvorio naciju. On to posebno jasno i nedvosmis-leno pokazuje odgovarajući na pitanje o ulozi katoličkih prelata u slučaju Norac. Prema mnogim komentarima, kaže mu novinar Rade Dragojević (također poklonik Sotone?), »crkveni su se ljudi stavili na jednu stranu i to na stranu demonstranata u Splitu«.

Opravdavajući skup na splitskoj rivi, don Živko Kustić u odgovoru objašnjava: »Tamo postoji duboka povijesna, sudbinska veza između na-roda i klera. To je trenutak kad svećenik osjeti imperativ da bude sa svojim narodom, da bi ga tek nakon toga imao pravo korigirati.« Drugo mjesto u njegovom odgovoru odnosi se i na stajalište biskupa s juga Hrvatske koji su javno podržali Stožer za obranu digniteta Domovinskog rata: »Koliko je to emotivno, koliko racionalno, koliko se time može manipulirati, to je već druga stvar, ali ljudi su postupili iz svoje savjesti, pa su biskupi morali stati uz narod da bi na njega mogli djelovati«.

Alibi opravdanja, u tim rečenicama s baroknim viticama, ne mogu prikriti suštinu. Ali ta bi opravdanja, sasvim sigurno, dobro došla i kleru srpske pravoslavne crkve, koji je isto tako »stao uz svoj narod« na Gazime-stanu ili na Ušću, gdje je navodno bilo čak dva milijuna ljudi. I oni su samo »osjetili imperativ« da se priključe burnom događanju (njihovog) naroda. Poslije su ga pokušali »korigirati« i na njega »djelovati«. Den Haag sada traži samo Slobodana Miloševića. Gospodin Kustić ne objašnjava zašto su katolički svećenici prepoznali svoj narod, uz koji su morali stati samo u nacionalističkom skupu u Splitu, a ne i u onom koji se u Zagrebu zalagao za pravnu državu. On ne kaže ni kako je moguće da pastiri više ne vode stado, već se dešava obratno; sada oni osjećaju imperativ da idu za stadom. Zapravo, on s razlogom ne smatra da je to uopće potrebno. Kad je nacija postala Bog, stado kolo vodi.


Jedan od feralovaca, čovjek bez trunka zla u sebi i iskreni vjernik, Boris Rašeta, pogođen Kustićevim prokletstvom odgovorio mu je u No-vom listu i pozvao ga da nad njim provede obred istjerivanja vraga. Opet pogrešno. Don Živko Kustić nije egzorcist, on je inkvizitor. On ne oslo-bađa opsjednute ljude – on otkriva i progoni one koji su s vragom potpisali ugovor. Rašeti, kao i svim drugim feralovcima (bilo da u Feralu pišu ili ga čitaju), najbolje je da shvate kako je gospodin Kustić u pravu. Ako je nacija bog, oni su zaista antikristi. Zato im je (uključujući i ovog autora) najbo-lje da, prije kušnje s vodom, rastezanja na kotaču ili navlačenja španjol-ske čizme, priznaju sve što im Kustić stavlja na dušu. A njega, naravno, ne zanima jesu li oni letjeli na metli, već samo jesu li »pogazili svetinju nad svetinjama i dobrovoljno se saživjeli s đavolom, neprijateljem sve-mogućeg Boga«. (Kako su nekad, na mukama priznavale vještice diljem Evrope; citat je, inače, iz jedne stare presude Suda županije zagrebačke i križevačke.) Odnosno, jesu li se stalno suprotstavljali svemogućoj naciji--bogu, što ne ide bez pomoći sotone. Naravno, jesu.

Sve je ostalo pitanje teorije i prakse. »Ako svjetovni vladari opravda-no ubijaju krivotvoritelje novca i druge zločince, još je mnogo opravdani-je da se dokazani heretici, ne samo isključe iz crkve, nego i ubiju«, pisao je veliki Toma Akvinski. Teorija je, dakle, sasvim jasna. Praksa, ipak, ovisi o prilikama. Ali ako su one povoljne – zna se.

(Feral, 2001.)

Kaptolski kapitalizam

Na kraju svi ti crkveni poslovi i silna žudnja Crkve za novcem i imovinom počinju sličiti satiri. Evo jedne tipične: »Nezgo-dno je da se za sakrament ne može ispostaviti račun kao u trgovini. To bi bio čistiji posao nego podmuklo prosjačenje kojem mora pribjeći sitno svećenstvo. Zar se, na primjer,

ispovijed ne bi morala naplaćivati? To je pregled duše, psihičko liječenje koje bolesnika oslobađa od skrupula i kajanja, ni više ni manje. Opran od grijeha za desetak minuta, zar to nije divno? Dok je tako razmišljao žu-pnik Patard začeo je veliku zamisao pretplate na nebo. Od toga je očeki-vao znatno poboljšanje svog standarda.«

Taj odlomak iz satiričnog romana »Klošmerlske toplice« (trećeg u seriji o Clochmerleu francuskog pisca Gabriela Chevalliera) posljednjih su dana aktualizirali župnik Antun Korpar iz Cerja kraj Sesveta i katolički tjednik Glas Koncila. Slijedeći svoju zamisao,velečasni Patard iz romana lakovjernim je župljanima povjerio veliku tajnu. »U gornjim krugovima svećenstva upravo se doznalo da je raj pretrpan, zbog ratova, pošasti i re-volucija...« Duh sveti je o tome obavijestio papu, koji je postigao da se još raspoloživa mjesta unaprijed dodjele izabranim vjernicima. A njih će od-rediti svaka župa. Tako je i župnik Patard dobio kvotu, koju je razdijelio zaslužnim župljanima. Oni su mu pak za svako mjesto morali plaćati mje-sečnu pretplatu. Tako je ubrzo mogla doći na red i obnova crkve.

Antun Korpar iz Cerja, župnik iz života a ne romana, pokazao je da je život ipak okrutniji od satire. Postavši glavni lik jednodnevne no-vinske senzacije, on je ovako objasnio ostvarenje svoje poslovne ideje: »Na misi čitam donacije župljana za obnovu crkve i župnog dvora, i to na izričit zahtjev mještana.« Dio tih mještana, međutim, dodaje njego-


vom postupku tamniju boju: »On poimence čita koliko je novca dobio od koga za obnovu crkve i ismijava one koji su, prema njegovom mišljenju, dali premalo. U ovom vremenu, kad većina ljudi živi na rubu egzistencije, posljednje što nam treba je prijeki pogled svećenika jer mu nismo mogli platiti onoliko koliko je on htio«, rekla je u Jutarnjem listu gospođa koja se predstavila inicijalima D. K. Bog, doduše, sve zna, ali ona ne želi da se to odnosi i na njegovog predstavnika na zemlji. Zašto, nije teško dokučiti.

Župnik iz romana, Patard, trgovao je mjestima u raju. Župnik iz života, Korpar, trgovao je strahom od sramote i opasnošću da se stek-ne mjesto, ali ne u raju nego u paklu. Kaptol ga se neslužbeno odrekao tvrdnjom da je riječ o praksi koja se »ne može tolerirati«. To podsjeća na rečenicu čuvenog satiričara Jonathana Swifta da je satira ogledalo u ko-jem se otkrivaju sva lica osim vlastitog. U isto vrijeme dok osuđuje seos-kog župnika, taj isti Kaptol na razne načine proziva vlast, i to još od izbora početkom godine 2000. Peter Kuzmič, profesor teologije i primjenjene etike u Osijeku i Bostonu, objašnjava da je to zato što je »Rimokatolič-ka crkva u vrijeme HDZ-a stekla velike privilegije, pa sada ucjenjuje ovu vlast da bi ih sačuvala«. Zašto se, onda, »ne mogu tolerirati« slične ucjene župnika Antuna Korpara? Zbog one latinske da što priliči Jupiteru, ne pri-liči volu? Ili, možda, zbog domaće poslovice da nitko nije stradao zato što je griješio, već zato što su ga uhvatili?

I zagrebački Kaptol i župnik Korpar samo slijede praksu koja je dav-no uspostavljena u katoličkoj crkvi. Na vrhuncu srednjeg vijeka ona je bila najveći feudalac, koji je posjedovao dvije trećine Europe. U osvit no-voga, kapitalističkog vremena ona se među prvima uključila u trgovinu i novčarstvo. U to je vrijeme papa Lav X imao iste probleme kao i župnik Korpar, samo što je njegov graditeljski pothvat bio mnogo veći. Korpar naime obnavlja crkvu i župni dvor, a Lav je gradio baziliku svetog Petra u Vatikanu. Za to mu je trebalo neusporedivo više novca, i on ga je također potražio u džepovima vjernika, ali ne izravno, nego sporazumom koji dje-lomično podsjeća na ekonomski dio konkordata što ga je Hrvatska pod HDZ-om potpisala sa Svetom Stolicom.

Njegov je trgovački partner, a poslije i kompanjon, postao njemački plemić Albrecht Brandenburški. Papa je prodao, a Albrecht kupio položaj nadbiskupa u Mainzu, i to po cijeni od 24 tisuće zlatnika, što je otprilike


bio iznos godišnjeg carskog prihoda u Njemačkoj. Albrecht nije ima toliki novac, pa je uzeo zajam od tadašnjih bankara. Kao hipoteka, vrijedila je ti-tula nadbiskupa, jer je taj položaj u Mainzu davao pravo glasa na izborima za cara Svetoga Rimskog Carstva njemačke narodnosti. Taj se glas mogao dobro unovčiti.

No, i Lav X i Abrecht bili su poduzetnici mnogo većeg formata. Ubr-zo su se dogovorili da u Mainzu prodaju indulgencije, dakle papire koji do-duše nisu – poput onih župnika Patarda – osiguravali numerirano mjesto u raju, ali su ipak jamčili oprost grijeha. Što je grijeh bio veći, veća je bila i cijena. Mogli su se kupiti za sebe ili nekog drugog – bili su, dakle, i zgodan poklon. Čisti pofit dijelio se fifti-fifti, pola Papi, a pola Albrechtu. Ti su oprosti, kako su tvrdili trgovci, potjecali iz neiscrpne »riznice zasluga«, koju su uspostavili Isus i sveci i dali je Crkvi na raspolaganje. Sudeći po tom uzoru Chevallier nije pretjerao u svojoj satiri, u kojoj župnik i trgo-vac Patard objašnjava svojim župljanima i kupcima da je Duh Sveti javio Papi kako u raju uskoro više neće biti mjesta.

Nastavak priče je poznat. Pobunio se 33 godišnji svećenik i profesor na Sveučilištu u Wittenbergu Martin Luther i izložio na vratima mjesne crkve (koja su i inače služila kao oglasna ploča) svojih »95 teza«. Tako je krenuo val protesta iz kojeg su se rodili protestantizam (kome pripada i gore citirani profesor teologije Peter Kuzmič) pa reformacija i proturefor-macija, vjerski ratovi itd. Nakon podjele na pravoslavce i rimokatolike, bila je to druga velika crkvena šizma.

Olakšavajuća je okolnost za seoskog župnika Korpara što je samo slijedio opći graditeljski impuls kojim je obuzeta Katolička crkva u Hr-vatskoj. Pritom njemu nisu bile na raspolaganju sofisticirane metode prikupljanja novca, kakve je omogućavao ekonomski dio sporazuma sa Svetom Stolicom ili trgovina oprostima. Za katolički tjednik Glas Koncila, međutim, olakšavajućih okolnosti nema. Istodobno u svom posljednjem broju to kaptolsko glasilo pokazuje apsolutno kontradiktoran odnos pre-ma novcu i materijalnim dobrima. Tu se, naime, postavlja pitanje zašto su Ivo i Slavko Goldstein napisali knjigu »Holokaust u Zagrebu«? Umjesto izravnog odgovora, uredništvo i autor Jure Krišto nude sumnju da njihov motiv nisu bila »uzvišenija humana načela i vrijednosti«, nego želja »da od toga naprave posao (business), profit, političku dobit...«


Ali ako je profit suprotan »uzvišenijim načelima« zašto se Crkva tako žestoko otima za imovinu i novac? A ako je biznis nešto prljavo, zašto se borila za ponovno uspostavljanje kapitalizma? Glas Koncila nije odolio najprizemnijem stereotipu o Židovima kao škrcima koji bi sve, pa i vlastitu tragediju, prodali za novac. I to u tekstu kojim dokazuje da je Stepinac branio Židove. Da nije riječ o napisu koji doslovno bazdi na anti-semitizam, možda bi i to bio samo materijal za satiru.

(Feral, 2002.)

Đavolji odvjetnik blaženog kardinala

Vražji odvjetnik, advocatus diaboli, sasvim sigurno nije imao problema da dođe do potrebnih dokumenata. Američki pro-fesor hrvatskog porijekla Jozo Tomasevich nije bio te sreće. U svojoj potrazi za istinom sretao je ljubazne i uglađene ljude, od kojih mu je samo jedan iskreno rekao: To što tražite nećete

nikad dobiti!O kojim je dokumentima riječ i zašto je dr. Tomasevich za njima

tragao? Pitanje je posebno zanimljivo u ovom vremenu, u kojem traje stalna kampanja da se dokaže kako je zagrebački nadbiskup u doba Ne-zavisne Države Hrvatske Alojzije Stepinac bio žestoki antifašist. Štoviše, da se aktivno borio protiv fašizma riskirajući pritom i vlastiti život. Naj-noviji doprinos tim naporima dao je sin velikog kipara Ivana Meštrovića, gospodin Mate Meštrović, izjavom Jutarnjem listu, kako je »Alojzije Ste-pinac krajem 1943. godine, preko njegovog oca koji se tada nalazio u eg-zilu u Švicarskoj, dostavio američkim obavještajcima kartu s položajem snaga NDH i njemačke vojske u Zagrebu i okolici, i time spasio grad od velikog razaranja iz zraka koje mu je prijetilo«. I dalje: »Za vrijeme svog posljednjeg boravka u Rimu 1943. godine Stepinac je donio niz obavje-štajnih podataka Svetom ocu papi Piju XII. Nadbiskup je razvio moćnu obavještajnu mrežu njemu lojalnih svećenika, od kojih je tražio da mu šalju izvješća o stanju na terenu. Osamdeset posto klera odazvalo se Ste-pinčevom pozivu. (...) Tu su se kipar i nadbiskup dogovorili da sa stanjem u Hrvatskoj treba upoznati i zapadne saveznike, a ponajprije Amerikance, kao najveću silu demokratskog svijeta.«


Jedan od tih izvještaja Papi Piju XII iz godine 1943., iznesen je i na poslijeratnom suđenju nadbiskupu, ali suprotno onome što bi se moglo povjerovati na temelju najnovijeg otkrića gospodina Meštrovića, ne kao dokaz obrane, već optužbe. U njemu, naime, stoji: »Mlada hrvatska dr-žava, rođena u strašnijim i težim prilikama nego bilo koja država kroz više vijekova, boreći se očajnički za svoj opstanak, pokazuje sa svim tim u svakoj prilici, da želi ostati vjerna svojim sjajnim katoličkim tradicija-ma i osigurati bolje i jasnije izglede Katoličkoj crkvi u tome kutu kugle zemaljske. U protivnom, njezinom propašću ili fatalnim smanjenjem – tisuće najboljih hrvatskih vjernika i svećenika žrtvovale bi dragovoljno i rado svoje živote da zapriječe tu strahovitu mogućnost – ne bi bilo unište-no samo onih 240.000 prijelaznika sa srpskog pravoslavlja nego i čitavo katoličko pučanstvo tolikih teritorija sa svim svojim crkvama i svojim sa-mostanima. Prema prirodnom poretku stvari, ako Bog ne bi učinio neko veliko čudo, napredak je katolicizma usko povezan uz napredak Hrvat-ske Države, njegov opstanak uz njezin opstanak, njegov spas uz njezin.« Optužba je time dokazivala da prevođenje s pravoslavlja na katoličanstvo nije bio samo čin milosrđa, kojim se ljude spašavalo od ustaške kame, već i interes tadašnjeg kaptola. Da je, zapravo, na tom poslu Stepinac kolabo-rirao s Pavelićem. Nadbiskupa su tada branila dvojica najuglednijih zagre-bačkih odvjetnika, dr. Natko Katičić i dr. Ivo Politeo, koji je, uz ostale, pri-je toga branio Tita, a poslije Đilasa. Oni su tvrdili da je riječ o krivotvorini, vjerojatno ne bez suglasnosti svog branjenika.

Je li sporno pismo zaista bilo samo fabricirani, dakle lažni dokaz pro-tiv nadbiskupa? Nakon toliko godina, to je pitanje ponovno postalo aktu-alno zbog kampanje u kojoj se Stepinac pokušava proglasiti žestokim bor-cem protiv fašizma, što bi ga konačno trebalo kvalificirati za sveca. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim, ali to se objašnjavalo njegovim po-ratnim mučeništvom i tvrdim držanjem u obrani crkve i vjere. Zbog sjene na njegovim aktivnostima tokom rata i one su ostala u sjeni. Pišući o ulozi crkava u tom mračnom vremenu, odgovor je potražio američki profesor dr. Jozo Tomasevich, ugledni povijesničar, rođen 1908. na Pelješcu, čiji su radovi o ratnim događajima u Jugoslaviji stekli svjetska priznanja. Svo-je kapitalno djelo, »Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945. Okupacija i kolaboracija« (kod nas prvi put objavljeno prošle godine u izdanju »No-


vog libera«) pripremao je godinama, a potraga za spornim Stepinčevim pismom trajala je devet godina. Tomasevich je opisuje u dodatku pog-lavlja o crkvama, s naslovom »Je li nadbiskupov izvještaj papi iz svibnja 1943. autentičan?« Tu piše: »Godine 1967. počeo sam raditi na provjeri autentičnosti izvještaja nadbiskupa Stepinca papi od 18. svibnja 1943., koji je državni tužilac prezentirao na suđenju, i prikupljanju informaci-ja o odnosima između hrvatskog katoličkog episkopata, NDH i Vatikana. Pismom od 17. travnja zamolio sam papinskog državnog tajnika kardina-la Amleta Cicognanija da mi se dopusti uvid u korespondenciju između papinskog poslanika u Zagrebu, opata Marconea, i nadbiskupa Stepinca koja se nalazi u vatikanskom arhivu. Na taj upit dobio sam odgovor od Pa-pinske delegacije u Washingtonu DC od 5. lipnja 1967. godine. Ne odgo-vorivši direktno na moju zamolbu, skrenuli su mi pozornost na seriju do-kumenata o odnosima između Vatikana i cijelog niza zemalja za vrijeme Drugog svjetskog rata, i dodali: ‘Savjetuje Vam se, stoga, da ćete možda htjeti konzultirati svezak te serije, koji je pred izlaženjem, i sadržavat će nekoliko dokumenata koji bi vam u vašem istraživanju mogli biti od po-moći.’ Moje proučavanje deset svezaka te serije koji su do sada izašli nije našlo informacije koje tražim, i nastavio sam s potragom. U srpnju 1967. intervjuirajući nadbiskupa Franju Šepera u Zagrebu, postavio sam i pita-nje približnog broja preobraćenika s pravoslavlja na katolicizam u vrijeme NDH. Odgovorio je: ‘Više se ne sjećam broja’. Dana 27. rujna 1974. u pot-razi za informacijama o istim pitanjima posjetio sam Državno tajništvo Njegove svetosti u Rimu, ali uzalud. Kad sam monsinjoru koji me primio objasnio što sam 1967. zatražio od papinskog državnog tajnika., ali nisam dobio, rekao mi je da zamolbu ponovno predam. Kad sam ga zamolio da mi iskreno kaže kakve su šanse da će mojoj molbi biti udovoljeno, iskreno mi je odgovorio da su ravne nuli. Dakle, molbu nisam ponovno predao.« Tomasevich, međutim, nije odustao, već se obratio i zagrebačkom nadbi-skupu Franji Kuhariću. Odgovorio mu je 8. studenog 1975. tajnik Biskup-ske konferencije velečasni Nikola Soldo: »Odazivljući se na Vaše pismo od 31. kolovoza 1975., nakon konzultacije s našim biskupima u pogledu Vaše zamolbe, prema uputama nadbiskupa Kuharića, upućujem Vam sljedeći odgovor: ‘U pogledu prijelaza pravoslavaca na katolicizam u našoj zemlji tijekom Drugog svjetskog rata, nemamo dokumentiranih podataka koji


bi Vam mogli poslužiti za Vaše znanstveno istraživanje. Zbog prilika u kojima smo se nalazili poslije rata nismo pokušali dovesti te statističke podatke u red’«

Ali godinu dana poslije, kad je već izgubio svaku nadu, ono što nije mogao dobiti u Crkvi, našao je u britanskom Public Record Officeu u Lon-donu. On kaže: »...našao sam britanske dokumente koji se odnose na Ju-goslaviju u vrijeme Drugog svjetskog rata i koji definitivno pokazuju da je izvještaj nadbiskupa Stepinca Vatikanu iz svibnja 1943. koji je on pred sudom navodno poricao i koji je njegov branitelj okarakterizirao kao kri-votvorinu, doista autentičan. Ono što sam našao je izvještaj od 17. veljače 1944. sir Godolphina Francisa d’Arcy Osborna, britanskog izaslanika u Va-tikanu, koji sadrži i specijalni dodatak koji je napisao član britanskog izas-lanstva, gospodin Montgomery. Osborn je izvijestio o posjetu velečasnog Krunoslava Draganovića, specijalnog izaslanika pri uredu neslužbenog predstavnika NDH u Vatikanu njemu i Montgomeryju, u drugoj polovici 1943. ili početkom 1944. (...) Draganović je pokazao Montgomeryju ko-piju izvještaja nabiskupa Stepinca Papi. U dodatku Osbornovu izvješta-ju, Montgomery je pridodao gotovo dvije stranice citata i parafraza iz tog izvještaja koji se točno podudaraju s tekstom izvještaja koji je prezentiran na suđenju nadbiskupu.«

Daljnji komentari nisu potrebni. Argument Mate Meštrovića, koji je u ono vrijeme bio dijete, vjerojatno je samo još jedan slučaj pokvarenog telefona. U svojim memoarima s naslovom »Uspomene na političke lju-de i događaje«, veliki kipar, naime, ne spominje nikakvu Stepinčevu špi-junsku mrežu sastavljenu od svećenika, iako precizno opisuje svoj posjet Rimu.

»Malo prije nego što sam uspio otići u Švicarsku, boravio je u Rimu na vrlo kratko vrijeme nadbiskup Stepinac. Stigao je zrakoplovom i pov-jerio mi razlog svog dolaska, a taj je bio, da je Papi donio sve dokumente o zlodjelima počinjenim od nacista i fašista na našem području, uključujući okupiranu Dalmaciju. On je bio potajice poslao svim župnicima poruku, da mu isto tako povjerljivo pošalju podatke. Odazvalo ih se 85 posto, i on je sve te izvještaje stavio u torbu za spise, te doletio u Rim da ih pre-da Papi.« Meštrović, zatim, kaže kako je predložio Stepincu »da se dade jedna kopija Rooseveltovu izaslaniku kod Vatikana, Mr. Mironu Tayloru«.


Nadbiskup se složio, a Taylor je poslije, u New Yorku, potvrdio Meštro-viću da je dobio te dokumente. Đavlov odvjetnik uobičajeni je naziv za osobu, naravno također svećenika, čija je službena titula Promotor vjere (Promotor Fidei). Njegova je dužnost da pronađe sve moguće argumente protiv proglašenja neke osobe svetom i da ih predoči Svetoj kongregaciji koja razmatra kandidate za blaženike i svece. Tako se mogu uzeti u obzir svi relevantni podaci, za i protiv, u konkretnom slučaju za Stepinca, ali i protiv njega i donijeti ispravnu odluku. Ali na kraju, treba se uvijek pitati mogu li politički interesi biti jači od svih, pa i od argumenata đavolova odvjetnika? Pogotovo jer je politika, zapravo, vražji posao.

(Novosti, 2011.)

Treći dio

MANDARINI I KEPECI

Prevođenje kapitala

Bogataši iz Rovinja

Netko uvijek preživi da bi poslije svjedočio o počinjenom zločinu. Takav je slučaj bio i s »Tvornicom duhana Rovinj«. On je pokazao hrvatskim građanima što im se dogodilo i za koliko su opljačkani u razdoblju kojem je nulta godina bila 1990., kad su održani prvi višestranački izbori. Pritom krun-

ski dokaz nisu bile riječi, već konkretni iznosi. Novac. Sredinom kolovo-za 2003., dakle 13 godina nakon otpočinjanja nove političke ere, dioni-ce TDR-a po prvi put su se pojavile na burzi, gdje su odmah raketirane u svemirske visine. Paket od 100 dionica, koji su na početku privatizacije, godine 1991., zaposleni mogli kupiti za 5.000 maraka (što bi preračunato s jugoslavenskih dinara, koji su tada još postojali, iznosilo 18.500 kuna), mogao se odmah prodati za 1,75 milijuna kuna. To je u tom trenutku bilo 233.000 eura ili duplo više njemačkih maraka, koje su u međuvremenu otišle u povijest. Cijena je dionica, dakle, povećana za 96 puta. Najveći dio od 700 radnika-dioničara, kupio je, međutim, godine 1991. znatno više od 100 dionica, a najviše su kupili menadžeri. Sadašnji i bivši zaposleni bili su, zapravo, vlasnici cijelog poduzeća. Od svih pokušaja preuzimanja, oni su se punih dvanaest godina uspješno branili statutom koji je zabranjivao prodaju dionica bilo kome izvan poduzeća. One su mogle cirkulirati samo u zatvorenom krugu postojećih vlasnika. Do 2003., kad je zabrana pres-tala, svaki je od dioničara postao bogataš, zbrinut do kraja života. Posebno su se obogatili menadžeri, a predsjednik uprave Ante Vlahović postao je, prema procjeni poljskog časopisa Wprost iz godine 2005., najbogatiji Hr-vat, a 89. na listi sto najbogatijih ljudi istočne i jugoistočne Evrope.


Istovremeno su, s rijetkim iznimkama, svi drugi radnici u Hrvatskoj ostali kratkih rukava. Nisu bili zakinuti samo za novac, odnosno za svoj dio poduzeća u kojima su radili, već su nerijetko bili izbačeni na ulicu ili otjerani u prijevremenu ili (lažnu) invalidsku, ali uvijek mizernu mirovi-nu. Otkud ta stravična razlika u ljudskim sudbinama? Po čemu se »Tvor-nica duhana Rovinj« toliko razlikovala od drugih tvrtki? Sasvim sigurno ne samo po tome, što proizvodi robu za koju nema zime. Istim se poslom bavila i stara »Tvornica duhana Zagreb”, koja je dospjela u vlasništvo Ro-vinja ili tvornica u Zadru, koja je uništena, da bi njene ostatke poslije kupio multinacionalni gigant BAT (British American Tobacco). Sposobni menadžment također je postojao i drugdje. Zašto se kolo sreće zaustavilo baš u Rovinju?

Zato što se tamošnja tvornica duhana privatizirala prije nego što su u Hrvatskoj došli na vlast Franjo Tuđman i njegov HDZ. U TDR-u su isko-ristili prvu šansu za privatizaciju koju je stvorio posljednji jugoslavenski premijer inž. Ante Marković. Po njegovom zakonu, vlasnici su u prvom redu trebali postati radnici, tada još samoupravljači, zajedno sa svojim menadžerima. Marković je vjerovao da će se pretvaranjem samoupravnog kvazivlasništva u pravo vlasništvo bitno popraviti produktivnost i efikas-nost poslovanja. Tuđman je, međutim, htio nešto sasvim drugo. Za njega je privatizacija imala dva cilja. Prvi je bio bogaćenje nove nacionalne elite (on je govorio o 200 obitelji), a drugi, plaćanje duga onima koji su mu po-mogli da dođe na vlast.

I u nekim drugim poduzećima, a ne samo u TDR-u, radnici i mena-džment su također imali dovoljno brze reflekse da se odmah, još godine 1990., privatiziraju po Markovićevom zakonu. HDZ je poslije većinu toga poništio, po principu da sila boga ne moli i da su zakoni za vlast mačji ka-šalj. Iznimke su se u pravilu održale tamo gdje, kao u Istri, HDZ nije bio na vlasti pa mu je i politička moć bila ograničena. Po Markovićevom su zakonu, na primjer, privatizirani i riječki Novi list i splitska Slobodna Dal-macija. Ali u Rijeci su na prvim višestranačkim izborima u svibnju 1990., pobijedili reformirani komunisti, dok je Splitom zavladao HDZ. To je bilo dovoljno da dva istovrsna novinsko-izdavačka poduzeća dožive potpuno različitu sudbinu. Novi list je ostao slobodan jer se HDZ bojao još većeg gu-bitka popularnosti u Rijeci i Primorju, dok su vlasnici Slobodne Dalmacije

172 treći dioMandarini i kepeci

ubrzo razvlašćeni, a ona ponovno privatizirana po Tuđmanovom zakonu. Tako je umjesto novinara i drugih zaposlenih, njen vlasnik postao Miro-slav Kutle, po zlu poznati Tuđmanov tajkun i terminator hrvatske privre-de, koji je zavio u crno više od 170 poduzeća i nekoliko banaka. Malobroj-ne tvrtke koje su izbjegle HDZ-ovu privatizaciju ili kadrovsku metlu u poduzećima koja su ostala u državnom vlasništvu (poput brodogradilišta »Uljanik« u Puli, koje je kao i Rovinj, u Istri) uglavnom su se održale na nogama. Možda nisu bila toliko uspješna kao »Tvornica duhana Rovinj«, ali ni njeni se rezultati nisu znali dok nije iznijela svoje dionice na burzu.

Milijarde u zmijskom gnijezdu

Zašto su hrvatski građani počeli ekonomski stradavati odmah poslije prvih višestranačkih izbora u svibnju 1990.? Na to su moguća dva odgovo-ra. Prvi sve objašnjava velikosrpskom agresijom i ratom, komunističkim naslijeđem (HDZ: »Ostavili su nam praznu blagajnu i razoreno gospodar-stvo«) pa čak i pomanjkanjem poduzetničkog duha kod Hrvata. Drugi je odgovor da su oni postali žrtve svojevrsne zavjere. Kao i svaka teorija zav-jere, to zvuči sablasno i bolesno. Ali malo je što bilo zdravo u posljednjoj deceniji prošlog stoljeća, u kojoj su mračni tipovi najrazličitije vrste kovali i s više ili manje uspjeha ostvarivali svoje pljačkaške scenarije.

»Sve je to Hollywood par excellence«, napisao je poznati hrvatski filmski režiser Zvonimir Berković početkom godine 1999. u svojoj stalnoj kolumni u Globusu. Povod za taj zaključak bio je intervju s jednim od naj-poznatijih tajkuna, Josipom Gucićem, objavljen u istom tjedniku. Gucić je, kao i notorni Miroslav Kutle, bio jedan od najvećih terminatora hrvat-ske privrede. Kako se u Hollywoodu snimaju različiti filmovi, Berković se već u sljedećoj rečenici pobrinuo da ne bude nikakve nedoumice: »Ame-rički filmski junaci, čak ni u glasovitom Coppolinu filmu, nemaju takvu razinu simboličnosti«, kaže on. Dakle Coppola, dakle Kum, dakle mafija...

Nakon prvih višestranačkih izbora, iz Njemačke je došao spomenu-ti gospodin Josip Gucić i istresao pred novog šefa hrvatske države Franju Tuđmana, torbu punu novca. Sedam milijuna maraka! Jedan od prisutnih Tuđmanovih suradnika, zadivljeno je uzviknuo da nikad nije vidio toliko


gotovine na hrpi. Zahvaljujući tom poklonu, »Janjevac koji se mogao po-hvaliti policijskim dosijeom gotovo u svakoj zemlji kroz koju je prošao, postaje počasni gost Banskih dvora«. (Citat je iz tjednika Globus.) Gospo-din Gucić je inače porijeklom iz hrvatske enklave na Kosovu, Janjeva, po struci zlatar i navodni međunarodni švercer zlata, prijatelj mračnih liko-va evropskog podzemlja iz Zagreba i Beograda, poput Giške, Ćente, Ljube Zemunca, Zlatka Bagarića, Tute i drugih, kojima kriminal nije bio samo zajednička profesija, već i nacija.

U tom životnom a ne filmskom kriminalu, Gucić je igrao samo epi-zodnu ulogu i to ni najveću ni najvažniju. Ali i ona može biti dobar pu-tokaz u potrazi za korijenima nesreće koja je zadesila Hrvatsku i njene građane. Pitanja koja postavlja taj, kao i niz drugih sličnih slučajeva, čine se misterioznim i teško shvatljivim zdravom razumu. U prvom redu, za-što se upravo nacionalistička vlast uhvatila u kolo s kriminalcima? Zašto je omogućila tako bezočnu i okrutnu pljačku svoje ljubljene Hrvatske? Zašto nije nikad pitala kud su odnijeli novac svi oni koji su iza sebe ostavi-li pustoš u nacionalnoj ekonomiji? Pa čak ni potkraj 90-ih godina prošlog stoljeća, na samom zalasku Tuđmanove ere, kad joj je voda došla do grla, kad se državna blagajna ispraznila, kad su počele propadati banke i kad su zemlju potresali štrajkovi i demonstracije.

Zašto su, dakle, Tuđman i njegovo društvo prihvatili Gucićevu »do-naciju« i obveze koje je ona značila? (Gucić je zauzvrat dobio u privatiza-ciji 30-ak poduzeća, koje je mahom opljačkao i uništio, a zaposlene bacio na ulicu.) Zato što je u tom trenutku to za njih već postala rutina. Oni su došli na vlast, zahvaljujući agresivnoj velikosrpskoj politici Slobodana Miloševića (koja je upravo vapila za isto takvim odgovorom u Hrvatskoj), ali i uz financijsku potporu iz, blago rečeno, sumnjivih izvora. Djevojci je samo prvi put teško izići na ulicu.

Jedna stara mudrost kaže da se ljubav, bol i novac ne mogu sakriti. Oni uvijek viču i tako odaju sami sebe. U ovom slučaju, u igri su bili i lju-bav i bol ali prije i iznad svega bio je novac. I to od samog početka. Prljavi novac. Otac svih grijehova pa i grijeha struktura, što je bio izraz koji je upotrijebio mladi zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, u jednom od svo-jih prvih javnih nastupa. (Poslije je i on zašutio. Pristup novcu i politički utjecaj, što je Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj bilo posebno važno, ipak su


ovisili o tim istim strukturama.) Posljedice tog grijeha utisnute su, kao užarenim željezom, na koži cijele Hrvatske. Posebno je okrutno žigosan obični »puk«, odnosno »stališi« koji ga sačinjavaju. To su bili omiljeni iz-razi Franje Tuđmana, koji su pokazivali da on vidi Hrvatsku kao srednjov-jekovnu državu, s njim kao izabranim monarhom na vrhu. Ili, točnije rečeno, da se on smatra vlasnikom cijele države i sveg njenog bogatstva.

Posljedice njegove vladavine i politike njegove stranke, iz dana u dan i iz godine u godinu postajale su sve očitije, ali o počecima nije bilo podataka ni u službenim dokumentima, ni u ekonomskim analizama, ni u policijskim zapisnicima. Ipak, postojale su indicije po kojima se moglo naslutiti kako je počinjen istočni grijeh i koja je zmija dala jabuku Adamu samostalne hrvatske države. Na jednu od najvažnijih indicija ukazao je u intervjuu Vijencu (tjedniku za kulturu male naklade) gospodin Jakša Ku-šan. Riječ je o poznatom političkom emigrantu iz socijalističke Jugoslavi-je, koji je u Londonu izdavao časopis Nova Hrvatska. On je ovako objasnio nastanak političke ekipe, koja je 1990. preuzela vlast u Hrvatskoj:

»Ako je riječ o ministru obrane (Gojku Šušku) ili ravnatelju Matice iseljenika (Anti Belji), obojica su još u prvim danima susretali dr. Tuđma-na, a preporučili su ih oni koji su bili zanimljivi svakome tko je želio vlast u Hrvatskoj. To je taj, grubo rečeno, hercegovački lobi, vrlo jak u Kanadi. Preporučio ih je najistaknutiji čovjek, franjevac Ljubo Krasić, vrlo utjeca-jan fratar u istočnoj Kanadi, s golemim materijalnim sredstvima. Njegova je katolička misija prva dala dr. Tuđmanu znatnu financijsku pomoć. Fra Krasić je u neku ruku bio king-maker u oba slučaja, a u početku vjerojatno nije očekivao da će njegovi puleni tako brzo i daleko napredovati. Štovi-še, mislim da je siva eminencija koja je povlačila konce sada spravljena u pozadinu.«

Hollywood? U svakom slučaju zvuči kao početak prvorazrednog kriminalističkog romana. Nažalost, krvava je stvarnost i tu nadmašila svaku fikciju. Kriminal je očit i neupitan, a – neka mi bude dozvoljena stara fraza – najdramatičnije romane piše sam život. U citiranom odlom-ku iz intervjua gospodina Kušana, bitna je konstatacija o »golemim mate-rijalnim sredstvima«, dakle o novcu, kojim je raspolagao fra Ljubo Krasić. Otkud taj novac sljedbeniku svetog Franje Asiškog, koji se suprotstavljao skupljanju blaga i zagovarao siromaštvo? Spominjanje »hercegovačkog


lobija« nije zadovoljavajući odgovor. On ne objašnjava ni porijeklo novca ni motive koji su naveli njegove vlasnike da ga daju Franji Tuđmanu i eki-pi sastavljenoj u Kanadi. Spomenuti Gojko Šušak i Ante Beljo, bili su tada goli i bosi kao crkveni miševi. Šušak je pekao pice, a Beljo obavljao sitne popravke, kao nadstojnik zgrade. Hauzmajstor, kako se to nekad zvalo u Zagrebu.

Zašto je gospodinu Kušanu pojam Hercegovci bio dovoljan da ob-jasni bogatstvo kanadskih franjevaca? Zato što su Hrvati iz Hercegovine, nakon dolaska HDZ-a na vlast u svibnju 1990., preuzeli mnoge ključne funkcije u državi, vojsci, policiji i drugim strateškim položajima, s jakim utjecajem na vlast i ekonomiju zemlje. Po proširenom uvjerenju, oni su pritom bili organizirani kao svojevrsna zavičajna mafija (kao Sicilijanci u Italiji ili Americi) s ciljem bogaćenja na račun svih ostalih građana zem-lje. Njihov je rodonačelnik postao Gojko Šušak, najbliži Tuđmanov sura-dnik koji je kao ministar obrane raspolagao golemim novcem, a zajedno s Tuđmanom i stranačkim crnim fondovima. Ali to ne objašnjava otkud veliki novac grupi iz Kanade još prije raspada Jugoslavije, koncem 80-ih godina. Trebalo je prvo osvojiti vlast u Hrvatskoj da bi se moglo otključati trezore i zgrabiti njena bogatstva.

Mala digresija o Hercegovcima. U vrijeme u kome se nacionalizam legitimirao kao ideologija koja ima odgovore na sva pitanja, logično je da se u nekom obliku antisemitizma pronalazi i objašnjenje za uništavajuću pljačku Hrvatske i Hrvata. Pojam antisemitizam pritom treba shvatiti prema definiciji književnika Slobodana Šnajdera, da se tu uopće ne radi o Židovima. Koliko je on u pravu, pokazao je, uz ostale, i hrvatski nacio-nalizam, u kojem su ulogu Židova prvo dobili Srbi, pa onda Muslimani i Slovenci. Ugrozi, kako bi rekao Tuđman. A u uvjetima dominantnog fili-starskog nacionalizma otpor koji ljudi osjećaju prema mafijaštvu morao je tu ulogu dodijeliti i svim Hercegovcima.

Zato bi lobi, o kojem je govorio gospodin Kušan, bilo bolje i točnije nazvati neoustaškim, nego hercegovačkim. Takva je bila i politika, koja je u Kanadi dobila odgovarajuću ekonomsku podlogu, povezujući se s pod-zemljem opisanim u brojnim holywoodskim filmovima. Za ostvarenje svojih ciljeva njeni su nosioci izabrali Tuđmana i njegov HDZ (navodno su prije njega tu ulogu odbili neki drugi hrvatski političari, koji su nakon tzv.


Hrvatskog proljeća iz godine 1971. nosili nacionalističku etiketu), a jedini novac kojim su raspolagali, skupljen je od hrvatske dijaspore. To, među-tim, nije moglo biti dovoljno. Zato su morali potražiti i druge financijere i poslovne partnere. Ali gdje da ih nađu? Za tako nešto nije se mogao dobiti kredit u banci. Moralo se potražiti izvore novca koji su, doduše, mnogo skuplji, ali zato ne postavljaju nezgodna pitanja.

Tako se nacionalistička politika povezala s kriminalnim biznisom, koji je bio anacionalan, kao što i novac koji vrijedi na cijelom globusu nema ni nacije ni mirisa, kako je to govorio još onaj car u starom Rimu. (Kad su mu prigovarali zbog poreza na javne zahode.) U to vrijeme već je počelo zvoniti mrtvačko zvono, objavljujući kraj sustava koji je sebe nazivao socijalističkim. Počinjalo je novo doba, koje je uskoro dobilo ime globalizacija. Novim se uvjetima prilagođavao i organizirani kriminal, koji ni inače nije zaostajao za razvojem legalnih oblika multinacionalnog biznisa. On je tada već globalizirao znatan dio svojih najvažnijih poslova; od trgovine drogom do pranja novca, što se jednostavno nije moglo obav-ljati samo na nacionalnoj razini.

Pad komunizma otvorio je dotad neslućene mogućnosti prljavom kapitalu, koji se početkom 20. stoljeća rodio zahvaljujući zabrani alkoho-la u Americi (što je bio temelj na kojem je nastala američka mafija) i koji je poslije stasao i razmnožavao se na kocki, prostituciji, drogi, trgovini oruž-jem i ljudima, špekulacijama s nekretninama i sličnim poslovnim poth-vatima. Njegovi su vlasnici (mafijaši) vrlo brzo sagledali novi horizont koji im je pucao pred očima i na njemu uočili sjajne poslovne šanse. Da ih realiziraju, morali su prvo pronaći partnere u novim režimima i država-ma. Strateške partnere za novu, globalnu strategiju kriminala i pljačke. Za tu ulogu nacionaliste je predodredio karakter njihove vjere, po kojoj su za sveti zadatak stvaranja vlastite države legitimna sva sredstva i prihvatlji-va svaka cijena. Cijena u novcu, ali i u ljudskim životima. Štoviše, oni su vjerovali da prava država i može nastati samo u krvavoj kupelji.

Tako je i nacionalizam postao roba u prljavoj, mafijaškoj trgovini. Nakon tri Tuđmanove turneje po Kanadi uoči prvih višestranačkih izbora (u godinama 1987., 1988. i 1989.), kako piše njegov biograf Darko Hude-list, na njegov privatni račun u »Zagrebačkoj banci« uplaćeno je 6 do 8 milijuna dolara. (Računi u inozemnim bankama se ne spominju.) Ta go-


lema novčana doznaka iz inozemstva prononsiranom neprijatelju režima nije mogla proći nezapaženo pa se može sa sigurnošću pretpostaviti da je »Zagrebačka banka« o njoj izvijestila »gdje treba«. Pa ipak, reagirao nije nitko. Ali nakon promjene vlasti, šefovi hrvatske i jugoslavenske UDBE (komunističke političke policije), Josip Perković i Zdravko Mustač (koji je bio hrvatski kadar), stavili su se »na raspolaganje« Tuđmanu. Daljnja analiza te činjenice ne spada u temu ove knjige.

Kapital koji je pronašao nacionaliste, kao i svaki kapital, tražio je šansu da se oplodi. Njega politički ciljevi i metode za njihovo ostvarivanje uopće nisu zanimali. Tim više što kapital, i to ne samo mafijski, procjenju-je metode po jednom jedinom kriteriju – po njihovoj efikasnosti. Hrvat-ski su nacionalisti mogli raditi što su htjeli, pod uvjetom da za dobiveni novac osiguraju koncesiju na eksploataciju Hrvatske. Istu onakvu kakva je, na primjer, u legalnom biznisu i nekim drugim zemljama, koncesija za eksploataciju nafte i ostalog rudnog blaga. Samo što je sada bila riječ o živim ljudima. O eksploataciji jedne cijele zemlje. Don Vito Corleone nije o tako nečemu mogao ni sanjati.

Samo mali, radni ljudi iz dijaspore, mahom ekonomski emigran-ti, nisu za svoje priloge tražili ništa. Oni su se zadovoljavali obećanjima i slikama neke buduće sretne zemlje. Njihove Arkadije. Mnogi su svoje ušteđevine davali i pod pritiskom, u strahu, kao žrtve svojevrsnog nacio-nalističkog reketa. Veliki je novac, nasuprot tome, tražio velike garanci-je, koje je, po svemu sudeći i dobio. Pritom je sasvim svejedno koliko tog novca potiče iz hrvatskih, a koliko iz talijanskih, portorikanskih, kolum-bijskih ili anglosaksonskih ruku. Logika je novca uvijek ista. »Besplatni ručak ne postoji«, glasi jedna od poznatih ekonomističkih uzrečica. Obro-ke pojedene u Kanadi, za Tuđmanovih putovanja koncem 80-ih godina prošlog stoljeća uoči sloma svjetskog komunizma, Hrvatska je platila nevjerojatno skupo.

Poslije su se u posao uključili i drugi, slični investitori. Jedan je od njih i spomenuti gospodin Josip Gucić, koji je istresao svoju torbu prlja-vog novca pred novog šefa hrvatske države, Franju Tuđmana. Guciću je ta investicija priskrbila bogatstvo stečeno pljačkom i uništavanjem tridese-tak poduzeća. Koliko su tek dobili pravi investitori, koji su djelovali preko fratra Ljube Krasića (i tko zna koga još) i koji sami vjerojatno nikada nisu


ni kročili u Hrvatsku? Njihove su interese tu zastupali oni koji su bili na vlasti.

Metode uspostavljene takvom suradnjom, kao i obveze preuzete u Kanadi, kobno su predodredile cijelu privatizaciju u Hrvatskoj. Pljačka kao metoda bila je legalizirana prije nego što se zasjelo u fotelje. Novi su vlastodršci u tome vidjeli i vlastitu šansu. I oni, a ne samo njihovi financi-jeri, dobili su priliku za bogaćenje. Zato je odmah nakon dolaska na vlast, za njih prvi i najvažniji posao bio stvaranje zakona kojima će se legalizira-ti buduća otimačina. Ekonomski razvoj zemlje i izgradnja pravne i prave-dne države bili su im deveta rupa na svirali. Samo priča za naivne.

Zato je poništeno pravo hrvatskih građana na društvenu imovinu, koja im je pripadala čak i po zakonu, pa je vlasnik svega postala država. Nacionalisti, koji su vladali državom, istog su časa prezreli svoju naciju i njeno pravo na nacionalnu imovinu. Oni je nisu, u obliku vaučera (kupo-na), podijelili građanima, niti su radnici i ostali zaposleni dobili dionice svojih poduzeća. (Kao što je napravljeno u Sloveniji, koja je, u godinama koje su slijedile, postala dva puta bogatija od Hrvatske.) Umjesto toga, vlasništvo su dobili partijski kadrovi i razni maheri, ljudi bez skrupula koji su znali iskoristiti vrijeme kad se na zakone malo tko osvrtao. Među svima njima, posebnu su ulogu imali oni koji su izabrani u Kanadi ili koje su izabrali oni koji su, u ime cijele Hrvatske, u Kanadi potpisali mafijaši-ma bjanko mjenicu.

Za volju toga, izbrisano je i sve ono po čemu je Hrvatska još u soci-jalizmu bila tržišna zemlja i zbog čega su njeni građani bili Amerikanci za Mađare, Čehe ili Poljake. I to ne samo po životnom standardu, već i po demokraciji i ljudskim pravima. (I kad je o tome riječ, u Sloveniji se radi-lo točno obratno. Nije se rušilo, već se gradilo dalje.) Zbog istog razloga HDZ je držao Hrvatsku podalje i od evropskih integracija, jer prihvaćanje njihovih pravila igre i ponašanja, nije odgovaralo ni domaćim ni stranim koncesionarima. Godine 1993. odbijen je poziv da se Hrvatska priklju-či grupi zemalja koje su tada osnivale CEFTA-u (Srednjoevropsku zonu slobodne trgovine). Tvrdilo se da je to za Hrvatsku ispod časti i da joj to ne treba jer će ona uskoro, na velika vrata, uz vijorenje zastava i zvuk fanara, ući direktno u Evropsku uniju. (Točnije, tada još Zajednicu.) Moguće je, doduše, da je to netko mislio ozbiljno (ljudska je glupost neizmjerna), ali


je vrlo malo vjerojatno. Kako se teško ulazi u Evropsku uniju i koliko to dugo traje, znao je svatko tko baš nije proveo život u izolaciji nekog pla-ninskog pašnjaka.

Metodama poslovanja i privatizaciji u interesu prljavog novca (kome je hrvatski doktor Faust prodao dušu), u većoj se ili manjoj mjeri prilagodila cijela ekonomija. Tako je bilo moguće uništiti 700.000 radnih mjesta, bilo je moguće ne plaćati mirovinski i zdravstveni doprinos za za-poslene i prepoloviti mirovine. Svoju su šansu iskoristili mnogi lokalni maheri koje je izbacila na površinu poplava bezakonja i profiterstva, ali lavovski dio i tu je zgrabila stranka na vlasti. A preko nje i njeni nekadaš-nji inozemni financijeri. Dok je koncesija trajala, nije bilo šanse da se in-vestira u privredu, da se smanji nezaposlenost, da se opet grade stanovi i da se bogatije i slobodnije živi.

Nova faza krize nastupila je 1997., kad se nakon Tuđmanovog posje-ta Americi, gdje je pregledan u bolnici Walter Reed, saznalo da boluje od neizlječivog oblika raka. Istovremeno se više nije mogao sakriti ni veliki pad popularnosti HDZ-a. Bilo je očito da se neminovno približava kraj nje-gove ere. Inozemni su koncesionari odmah shvatili da istovremeno isti-če i njihova koncesija i da treba odmah izvući sve što se još izvući može. Zato je počeo nestajati novac, propadale su banke, a najpoznatiji HDZ-ov tajkun, gospodin Miroslav Kutle, kao pas dresiran da nanjuši skupocjene tartufe, trčao je od poduzeća do poduzeća i od banke do banke, tražeći i izvlačeći gotovinu.

U trenutku kad je Berković otkrio Hollywood u Hrvatskoj, zemlja je brujala o stotinama milijuna maraka i kuna nestalih iz Dubrovačke i ostalih banaka, o 150 milijuna maraka koliko je iscurilo iz poduzeća za di-stribuciju novina »Tisak«, o 350 milijuna maraka izvučenih iz trgovačkog lanca »Dione« ili o nevjerojatnih milijardu i 350 milijuna maraka koliko je ukupno dugovala Kutlina »Globus grupa«. Među ekonomistima o tome su najglasnije govorili oni koje je predsjednik države i vladajućeg HDZ-a, dr. Franjo Tuđman, proglašavao »katastrofičarima«. Tako je dr. Dražen Ka-logjera, na primjer, ustvrdio u jednom intervjuu, da je »Hrvatska velikim dijelom prekrivena mafijaškom tajnovitošću«. Zbog toga se, rekao je on, i moglo dogoditi »da iz gospodarskog sustava ispari dvije milijarde maraka, da se ne zna gdje su i tko ih je ispario, da se čak i ne pokreće odgovornost za to, iako bi zbog toga u svakoj normalnoj zemlji bili puni zatvori.«


Svjedoci

U vrijeme kad su u Hrvatskoj tek završeni prvi višestranački izbori, bio je to svibanj 1990., ovaj je autor razgovarao s tek imenovanim premije-rom Stjepanom Mesićem koji je, uz ostalo, pobrojao tri teška problema s kojima će se suočiti nova, HDZ-ova vlast. Dva su bila očekivana. Stre-pili su od Jugoslavije (koja je nakon izbora u Hrvatskoj postojala, makar formalno, još punih godinu i pol dana), a bojali su se i opstrukcije stare administracije (kako se ubrzo pokazalo potpuno neopravdano, jer je ona skoro u punom sastavu spremno pretrčala pod šator pobjednika). Treći je problem, međutim, imao drukčiju specifičnu težinu. Mesić ga je otvore-no definirao kao obvezu vraćanja duga onima koji su pomogli HDZ-u da dođe na vlast.

Kome? Iako je Mesić tada bio u samom vrhu HDZ-a i države, pitanje je je li i on znao potpun i točan odgovor i je li imao pravu sliku o vrsti i težini te obveze, kao i o visini računa koji će Hrvatska morati platiti. Ub-rzo se, naime, pokazalo da je on smetao kanadsko-hercegovačkoj struji kojoj se Tuđman potpuno priklonio pa je postao strano tijelo u HDZ-u, zatim otpadnik od stranke, da bi na kraju, zajedno s Josipom Manolićem, osnovao novu, opozicijsku stranku. Bila je to prva velika pukotina u vrhu HDZ-a. Kao razlog spora, Manolić i Mesić su naveli neslaganje s politikom podjele Bosne i Hercegovine i s pokušajem priključenja njenih dijelova Hrvatskoj. Ali to sigurno nije bilo sve. Mesić je smetao i vraćanju duga.

Tada, naravno, još nije bilo moguće shvatiti što se sve sprema. Me-sićevo upozorenje bilo je tek prvi kamenčić u mozaiku koji se počeo slagati. Ali poslije su o tome počeli svjedočiti i neki drugi pripadnici ili suradnici tadašnje vlasti. Iz njihovih riječi postajalo je jasno kako se dr-žava prestrojavala da bi stranim financijerima omogućila nesmetano ko-rištenje koncesije koju su kupili prije izbora. Ti ljudi nisu nužno pripadali HDZ-u. Stranka je tek trebala dokazati da je sposobna da vodi zemlju, a kako za to nije imala ljude koji bi u javnosti djelovali dovoljno uvjerljivo, morala se osloniti i na određeni broj nestranačkih stručnjaka. Naravno, samo privremeno. Jedan od njih, u prvoj HDZ-ovoj vladi, kojoj je na čelu bio Stjepan Mesić, bio je i ekonomist doktor Dražen Kalogjera.


»U Vladu me pozvao pokojni predsjednik Tuđman, odmah nakon prvih višestranačkih izbora, i to kao nestranačkog ekonomistu. Bilo je još nekoliko takvih ljudi, primjerice u sektoru gospodarstva nestranački su ljudi bili, osim mene, dr. Stjepan Zdunić, pa Zvonko Medvedović i Milan Hrnjak. Prihvatio sam imenovanje s jasnom vizijom kako bi trebalo pro-vesti privatizaciju i osigurati razvoj. Kad to nije prihvaćeno, podnio sam ostavku, pa sam tako bio ministar samo pet mjeseci.« To je rekao doktor Kalogjera u intervjuu, siječnja 2000., za tjednik Feral Tribune.

Kalogjera je u vladi bio zadužen upravo za privatizaciju. Što je on predlagao i zašto je to bilo neprihvatljivo? Predlagao je da se društveno vlasništvo ne pretvara u državno, već da se izravno podijeli onima koji su ga stvarali. Kalogjera kaže: »Ja sam smatrao da se mora sačuvati ono što je već postignuto i na tome graditi dalje. Naša je privreda krenula u nužne promjene već pedesetih godina, kad je u bivšoj Jugoslaviji ukinuta cen-tralna, planska ekonomija. Od tada, poduzeća su postajala sve samostal-nija, sa sve jačom tržišnom i izvoznom orijentacijom. Nitko im nije dik-tirao što će i kako proizvoditi ni kome će prodavati. Sve su međunarodne institucije ocjenjivale da je naše gospodarstvo 50 posto bolje od drugih komunističkih zemalja, a 50 posto lošije od razvijenog kapitalizma. Mi smo, dakle, imali pred sobom samo pola puta, koji su trebale prijeći druge komunističke zemlje. Konkretno, trebali smo stvoriti privatno vlasni-štvo i financijsko tržište. Moj je stav bio da se ne smijemo vraćati na dr-žavno vlasništvo, već da društveno vlasništvo treba izravno prenijeti na one koji su ga stvarali. Nije ga stvarala država, već hrvatski građani i oni su ga morali dobiti kao svoje privatno vlasništvo. Predlagao sam, dakle, masovnu privatizaciju, podjelu dionica i istovremeno stvaranje financij-skog tržišta. Tako bi do okrupnjavanja vlasništva dolazilo po tržišnom, a ne tajkunskom modelu.«

Podjela imovine svim građanima nije bila neka posebno originalna zamisao po kojoj bi se Hrvatska razlikovala od ostalih bivših komunistič-kih zemalja. Sasvim suprotno, ubrzo se pokazalo da je ona jedna od samo dvije evropske tranzicijske zemlje čije vlasti tada to nisu napravile. (Dru-ga je bila Mađarska.) Posebno je uočljivo da su Hrvatska i Slovenija izab-rale potpuno različite modele privatizacije, iako su u ljeto i jesen godine 1990. počele zajednički raditi na tom poslu. Hrvatski ministri, Stjepan


Zdunić i Dražen Kalogjera (obojica doktori ekonomije i nestranački stru-čnjaci), putovali su u Ljubljanu na razgovore sa svojim kolegom i tadaš-njim potpredsjednikom slovenske vlade, doktorom Jožetom Mencinge-rom. Zajedno su analizirali stanje i rješenja za koja su se odlučivale druge tranzicijske zemlje. Bili su svjesni, kako su govorili, da ne postoji idealni model privatizacije ali da treba barem pronaći onaj koji je najmanje loš. Hrabrilo ih je uvjerenje da Hrvatska i Slovenija imaju najbolji startni po-ložaj, među svim bivšim komunističkim zemljama.

U Sloveniji je bilo prihvaćeno ono što u Hrvatskoj nije pa nekada-šnje društveno vlasništvo nikad nije podržavljeno. Umjesto toga ono je dijelom podijeljeno zaposlenima, a dijelom svim građanima. Dr. Mencin-ger je zagovarao unutrašnje vlasništvo, dakle vlasništvo zaposlenih, bo-jeći se da će ostali građani, kao vlasnici, preko dividendi izvlačiti profit iz poduzeća, umjesto da ga investiraju u modernizaciju i razvoj. Pobijedio je miješani sustav pa je na kraju, kako je poslije rekao dr. Mencinger, sve ipak ispalo dobro. Danas je Slovenija u Evropskoj uniji, a njeni su stanov-nici znatno bogatiji od Hrvata.

U Hrvatskoj su, nasuprot tome, zagovornici podjele vlasništva bili doslovno ismijani. Podršku im je davao Stjepan Mesić, ali on je nakon samo tri mjeseca napustio dužnost predsjednika Vlade, da bi (poslije ve-likih peripetija, zahvaljujući intervenciji iz inozemstva) bio izabran za predsjednika Predsjedništva Jugoslavije. Zamijenio ga je Josip Manolić, u čije vrijeme su svi pokušaji podjele vlasništva doživjeli potpuni debakl. Tada je prevladalo stajalište da sve treba proglasiti državnim, pa će onda država prodavati kome, što i kada bude htjela. »Rušili su nas«, kaže Ka-logjera, »s najprizemnijim argumentima. Na sjednicama vlade, uglas se tvrdilo da ljudima ne treba dati dionice jer će ih oni zapiti. Doslovno tako. Ja sam odgovarao da će zapiti svoju, a ne državnu ili Vladinu imovinu, a da će i tim putem dionice doći u ruke onome tko ih neće zapiti. Rekao sam: Nitko ne pita ljude ni što će napraviti sa svojom plaćom, osim, možda, njihove obitelji. To je njihovo, a ne državno vlasništvo.«

Zanimljivo je da se skoro istim riječima i nekadašnja komunistička politička birokracija suprotstavljala razvoju samoupravljanja. I onda se u birokratskom aparatu tvrdilo da će radnici, ako im se pruži prilika, podi-jeliti sve u plaće pa ništa neće ostati za investicije i razvoj. U biti, radilo se


samo o društvenoj moći. Iako komunistička birokracija nije čitala Marxa, bez greške se ravnala po njegovoj maksimi da tko vlada proširenom repro-dukcijom, vlada i društvom. Zato se o svim velikim investicijama odluči-valo u kabinetima i komitetima, a samoupravljanje se kočilo i pretvaralo u fasadu birokratske vlasti, s vremenom i u običnu farsu.

Nova, nacionalistička vlast nakon 1990., pokazala je, međutim, da se može vladati i bez proširene reprodukcije. Ona nije investirala u pro-izvodnju, ali je napravila ono za što je sumnjičila zaposlene. Zapila je imovinu koja joj je dopala šaka. Oni koji su osvojili političku vlast, htjeli su i vlast nad imovinom. »U tom trenutku ništa ih drugo u vezi s gospo-darstvom nije zanimalo. Sama pomisao da bi imovinu trebalo podijeliti građanima za njih je bila najveća hereza. Poslije se pokazalo da je i de-mokracija za njih bila hereza. Kad su me u Vladi preglasali, otišao sam u svoju sobu i napisao ostavku. Rekao sam da ja to neću raditi. Bilo je to 12. listopada 1990.«, kaže Kalogjera. »Da je bilo drukčije, da smo uspjeli s našim konceptom privatizacije, vjerojatno bi bili na razini Slovenije«, uvjeren je on.

Pokojnog Šuška, komesara Tuđmanove vlasti koji je poslan iz Kana-de, kao jednog od ključnih krojača hrvatskog modela privatizacije, prvi put je, također godine 2000., spomenuo dugogodišnji direktor Ekonom-skog instituta Zagreb, dr. Dragomir Vojnić. U intervjuu za Feral Tribune, on je ispričao kako mu je predsjednik Vlade, HDZ-ov Josip Manolić, u jed-nom trenutku rekao da nema političku podršku za prijedlog privatizacije koji su izradili stručnjaci Ekonomskog instituta. »Vi ste u pravu i ja sam vas podržao, ali to nije prihvaćeno...« rekao mu je Manolić. To što nije bilo prihvaćeno, u biti je bio isti model, koji je zastupao i dr. Kalogjera. (Koji je, kao i dr. Stjepan Zdunić, najveći dio radnog vijeka proveo u Ekonomskom institutu). »Tek poslije sam doznao zašto smo odbijeni«, rekao je Vojnić. »Mi smo polazili od toga da imovina pripada građanima i radnicima koji su je stvarali, a oni su se u Norvalu, u Kanadi, s Gojkom Šuškom i njegovim društvom, unaprijed dogovorili da će je, čim dođu na vlast, podijeliti iz-među sebe, odnosno kome oni žele. I, naravno, onima koji su im pomogli, financijski i na druge načine, da dođu na vlast. Čitava ekonomska politika postavljena je u službu norvalskih ciljeva. Tu je i odgovor na pitanje, kako je došlo do toga, da je granica Evropske unije u predgrađu Zagreba, dok mi nemamo ni status Bugarske i Rumunjske.«


Po Vojniću, kao i po Kalogjeri, a i po Mesiću, koji je prešavši u opozi-ciju, lansirao izraz pljačka stoljeća, ništa što se dogodilo u Hrvatskoj nije bio eksces, već sustav, a privatizacijski kriminal nije bio samo kršenje za-kona, već su to bili zakoni sami. Dobar je svjedok za to i Josip Manolić, premijer iz vremena kad se odlučivalo o načinu privatizacije, koji je rekao dr. Vojniću kako zna da su stručnjaci Ekonomskog instituta u pravu, ali da ništa ne može protiv političke odluke s višeg mjesta. Rječnikom suda u Den Haagu, moglo bi se, dakle, reći da on, doduše, nije kriv po zapov-jednoj, ali jest po poslušničkoj odgovornosti.

Ipak, trebale su godine da se počnu slagati kockice te planirane pljačke i da ljudi otvorenih očiju – kojih je u vremenima nacionalističke paranoje i euforije nažalost bilo malo – shvate pravi uzrok nesreće koja je zadesila Hrvatsku. To se, međutim, ne odnosi na drugi dio ugovora s vra-gom, koji je dr. Tuđman potpisao u Kanadi; na rehabilitaciju kvislinške i zločinačke Nezavisne države Hrvatske i ponovnu ustašizaciju zemlje. Da se to priprema, postalo je vidljivo svakome tko je to želio vidjeti, još prije izbora na kojima je on osvojio vlast. Na prvom Saboru HDZ-a, održanom u zagrebačkoj koncertnoj dvorani »Lisinski« (na koji su, uz blagoslov Udbe, doputovali i predstavnici ustaške emigracije), Tuđman je izjavio da je NDH bila ostvarenje vjekovne želje hrvatskog naroda. Prava ustašizacija počela je odmah poslije izbora, čim se HDZ našao »u sedlu«. (»I od tud nas nitko neće izbaciti«, govorio je Tuđman). Pobijeđeni fašisti u Drugom svjetskom ratu, u Hrvatskoj su odjednom postali pobjednici. Srušeno je više od tri tisuće spomenika antifašistima, promijenjena su imena ulica pri čemu je nestao i zagrebački Trg žrtava fašizma dok su svoje ulice dobili neki ratni zločinci, prepolovljene su ili smanjene mirovine starim parti-zanima, mijenjale su se školske povijesne knjige, pa je čak zapanjenim Nijemcima HDZ-ova vlast poručila da su Njemačka i nova Hrvatska drža-va bili ratni saveznici (što je impliciralo da je sadašnja Njemačka izravna nasljednica one Hitlerove ) itd. U Tuđmanovoj Hrvatskoj Srbi su odmah dobili ulogu koju su u Hitlerovoj Njemačkoj imali Židovi.

O vlastitom iskustvu, koje govori o dijelu duga što se plaćao politi-kom a ne novcem, pričao je, negdje u lipnju godine 2004., stari novinar i leksikograf Josip Šentija. Kad je 1972. maknut iz Vlade kao hrvatski na-cionalist, Miroslav Krleža ga je zaposlio u Jugoslavenskom leksikograf-


skom zavodu. Poslije izbora 1990., Franjo Tuđman ga je, kao stručnjaka i »provjerenog Hrvata«, angažirao da organizira hrvatsku novinsku agen-ciju, koja je trebala zamijeniti jugoslavenski Tanjug. Njegov je glavni za-datak, kako je rekao, bio da osigura servise najvećih svjetskih agencija, u prvom redu Reutera, AP-a i AFP-a, kako hrvatski mediji ne bi ostali bez informacija iz svijeta. Kad je prvog dana došao na posao, na ulazu je već bila postavljena tabla s imenom nove agencije: HIS. »Provjerio sam po-rijeklo te kratice i utvrdio da se HIS, Hrvatska izvještajna služba, zvala i agencija ustaške NDH, osnovana 14. travnja 1941.«, kaže Šentija. On je odmah tražio od Milovana Šibla, koji je bio prvi Tuđmanov ministar in-formiranja, da se to promijeni, prijeteći ostavkom. Šibl ga je uvjeravao da ne insistira, ali Šentija nije odustajao. Nakon nekoliko dana (a sasvim si-gurno i odgovarajućih konzultacija) Šibl je popustio pa je određeno novo ime – Hina. Šentija kaže: »HIS je bio samo jedan od naziva iz nekadašnje Nezavisne države Hrvatske, koje je trebalo obnoviti prema dogovoru u Norvalu. Zato je, na primjer, krovna organizacija svih tajnih službi dobila naziv UNS (Ured za nacionalnu sigurnost), prema nekadašnjoj zloglasnoj političkoj policiji (Ustaškoj nadzornoj službi) varijanti Gestapa, a Sabor je postao Hrvatski državni sabor, što je, također, naziv iz NDH. Obnovljena je i vojna terminologija, koju je, doduše, NDH, preuzela iz austrougarske vojske, a u vojnim i policijskim uredima nerijetko se mogla vidjeti slika nekadašnjeg ustaškog poglavnika Ante Pavelića. Kruna je svega bilo ob-navljanje naziva za novac – kuna.«

U memoarskoj knjizi s naslovom »Ako Hrvatske bude«, on piše da je o tome razgovarao i s Tuđmanom koji se »rasrdio izgovorivši kolerično nekoliko rečenica koje su implicirale i stav prema mojoj malenkosti, ne-ovisno o pitanju agencije (kao: ‘Pa ti, Joso, zaista zanovijetaš... Postavlja se pitanje treba li s tobom dalje gubiti vrijeme... Zašto ne bi mogao biti HIS?! Vrlo važno što se tako zvala agencija za vrijeme NDH. Znači li to da mi sutra, kad postanemo nezavisni, ne smijemo državu zvati neovisnom hrvatskom državom? Na koncu, ja sam rekao ono o NDH što sam rekao ne tek tako, rekao sam to zato jer je većina hrvatskog naroda u početku ipak bila za NDH... Joso, ovo ti govorim, ako baš hoćeš i kao državnik... Ako budeš u tome tako tvrd, onda ćeš me natjerati da bude HIS...’ itd.) Na ner-vozne, kolerične rafale njegovog ustrajanja na HIS-u mogao sam uzvratiti


samo jednostavnom izjavom: ‘Naziv HIS ne bih mogao prihvatiti iz osob-nog raspoloženja prema samoj toj sigli i svekolikoj konotaciji koju ona ima i asocijacijama koje ona izaziva u ljudi starijeg naraštaja, pa i drugih... No, taj moj osobni razlog mogao bi eventualno biti i nevažan. Mnogo važ-niji čini mi se njezin politički i moralni smisao koji će neizbježno izazvati određene komplikacije na startu agencije, ako se s tim imenom nazove. Zato to ne bih mogao prihvatiti, a prema tome ni položaj njezina šefa.«

Josip Šentija bio je poslije osnivanja Hine kratko vrijeme Tuđmanov savjetnik, pa je vodio i ekspertnu grupu koja je nakon sporazuma Miloše-vić–Tuđman u Karađorđevu (1991.) trebala zajedno s odgovarajućom gru-pom iz Srbije, raditi na podjeli Bosne i Hercegovine. S hrvatske strane uz njega su još bili Dušan Bilandžić, Zvonko Lerotić i Smiljko Sokol. Ubrzo je podnio ostavku i povukao se iz političkog života.

Obnova ustaštva, zbog čega je Tuđman žrtvovao dio svojih najbližih suradnika iz razdoblja stvaranja HDZ-a i osamostaljenja Hrvatske, koji se s tim nisu slagali (Stjepan Mesić, Josip Manolić, Josip Boljkovac...), ipak nije bio samo dug ustaškoj emigraciji. On je to radio i iz osobnog uvjere-nja. Svjetski poznati hrvatski slikar, Edo Murtić, prekinuo je dugogodi-šnje obiteljsko prijateljstvo s Franjom Tuđmanom čim je on godine 1990. došao na vlast. Tuđman mu je, kaže Murtić, već na prvom susretu posli-je izbora, otvoreno rekao kako namjerava nastaviti tamo, gdje je ustaški poglavnik dr. Ante Pavelić morao stati godine 1945. To nije bilo samo so-lidariziranje sa zločinima, već i najava njihovog obnavljanja. Murtić je izišao od Tuđmana zgrožen i vjerojatno uplašen i nikad se više nije s njim susreo. (O tome je javno progovorio u jednom intervjuu, ali mnogo posli-je, tek kad je Tuđman umro koncem 1999., a njegov HDZ izgubio izbore 3. siječnja godine 2000.) I zaista, uskoro su počela zastrašivanja i progoni srpskog stanovništva, masovno otpuštanja s posla, izbacivanje iz stanova, pljačka njihove imovine pa i ubojstva uglednijih ili bogatijih Srba. Mnogi su već godine 1990. i 1991. izbjegli iz zemlje bojeći se za goli život. Ne bez razloga, kako su pokazala naknadna otkrića o zločinima nad Srbima u Gospiću, Sisku, Pakračkoj Poljani, Zagrebu, Osijeku i drugdje.

Tako je i srpska pobuna zapravo potaknuta udruženim snagama Mi-loševićevih emisara i kanadskog dijela Tuđmanove ekipe. Dio državnog vrha pokušavao je umiriti hrvatske Srbe (Boljkovac, Degoricija i neki dru-


gi, koji su mahom uskoro morali napustiti HDZ), a osječkog šefa policije Reihla-Kira, koji je pokušavao sačuvati mir u okolnim (srpskim) selima, mučki su ubili vlastiti ljudi. Istu sudbinu doživjeli su na okupiranom po-dručju i neki srpski političari koji nisu htjeli sukob s novom hrvatskom državom. Nacionalisti se ni po čemu, pa ni po okrutnosti, nisu međusob-no razlikovali, bez obzira na kojoj su strani bili.

Ovo je tekst o ekonomskoj tragediji koja je zadesila Hrvatsku nakon prvih višestranačkih izbora, zbog čega nacionalističku (točnije bi bilo reći nacističku) politiku dr. Franje Tuđmana i njegovog HDZ-a spominjemo samo toliko koliko je nužno za razumijevanje onog što se dogodilo.

Friedman, Horvat, Vojnić & co.

Mnogi zapadni ekonomisti nisu slijedili hladnoratovsku logiku svojih političara pa su Jugoslaviju nastavili promatrati istim očima poslije, kao i prije višestranačkih izbora u njenim republikama. I to bez obzira na nji-hova politička uvjerenja i ekonomske škole kojima su pripadali. Prvi se od njih oglasio glasoviti američki nobelovac za ekonomiju Milton Friedman, u intervjuima za zagrebački Privredni vjesnik. S njim je razgovarao gospo-din Drago Baum, inače poznati privrednik koji je, uz ostalo, bio dugogodi-šnji predstavnik u Americi jedne od najvećih jugoslavenskih tvrtki, sara-jevskog »Energoinvesta«. Napravljena su četiri intervjua u četiri godine, koji su bili objavljivani u novogodišnjim brojevima Privrednog vjesnika, od godine 1988. do 1991. Uoči nove godine 1990. i 1991. više se nije mog-lo razgovarati skoro ni o čemu drugom osim o privatizaciji. Dr. Friedman pritom nije rekao samo kako bi trebalo provesti tu veliku operaciju, već je s nevjerojatnom preciznošću predvidio i što će se dogoditi ako se krene krivim putem.

On je, to treba posebno naglasiti, dobro poznavao Jugoslaviju, čiji su sistem i reforme proučavali mnogi zapadni ekonomisti. U njoj je prvi put duže boravio još davne godine 1962., kad je radio na usporednoj studiji monetarnih politika SSSR-a, Jugoslavije, Izraela i Japana. Ponovno je bio u Jugoslaviji 1979., samo godinu dana prije Titove smrti. Nakon pada Ber-


linskog zida, uoči Nove godine 1990., dok je zadnji jugoslavenski premi-jer Ante Marković slavodobitno započinjao svoju reformu zaustavljanjem inflacije i proglašavanjem konvertibilnosti dinara, Milton Friedman je re-kao gospodinu Baumu:

»...Današnji sustav sa samoupravnim pravima radnika, koliko god ona bila ograničena, stvorio je bolje uvjete nego i u jednoj drugoj socijali-stičkoj zemlji. Vaši radnici već imaju određena prava u odnosu na podu-zeće, neke vrste krnjeg vlasništva. Treba samo da se to pretvori u pravo, transferbilno vlasništvo. Svaki radnik koji sada ima pravo na razmjeran dio dohotka, dobio bi isti razmjeran dio u dionicama. Ako svi imaju pravo na jednak udio u dohotku, svatko bi dobio po jednu dionicu. Ako je net-ko imao pravo na dvostruki udio od drugih, dobio bi dvije dionice itd. U biti, htio bih izazvati što manje poremećaja. Time bi se, međutim, ispunio ključni uvjet, tj., konverzija prava nad sredstvima za proizvodnju u pri-vatno vlasništvo. Mislim da je to za Jugoslaviju najjednostavniji put, s tim što bi se ta konverzija izvela za svako poduzeće posebno a ne, reci-mo, za svaku republiku posebno ili za cijelu zemlju, kao što smo o tome govorili kada se razmatralo stanje u drugim istočnoevropskim zemljama. Vi jednostavno morate priznati sadašnja prava radnicima kao privatno vlasništvo sa svim atributima, koji uključuju i pravo transfera.

Ako se izvede ta promjena i u trenutku kad se izvede, ona neće izaz-vati nikakve poremećaje. Kao da se ništa nije dogodilo. To neće izazvati nikakve patnje i nikakve privremene prolazne probleme. Samim tim ak-tom radnici neće izgubiti svoje zaposlenje. Međutim, taj korak omoguću-je da ubrzo počne i da se razvija kupoprodaja dionica, da se razvija pravo tržište kapitala, prava burza. Jasno je da će mnoge dionice uskoro završiti u vlasništvu ljudi koji ne rade u poduzeću što ih je emitiralo.

Takvo novo dioničko društvo biralo bi svoj upravni odbor, slično kao što danas vaši radnici biraju svoje menadžere. Konzekventno provođenje ove zamisli učinilo bi svako miješanje organa vlasti ili partije ne samo su-višnim, već i kontraindiciranim. Menadžeri bi se ponašali drukčije nego do sada. Oni bi bili zainteresirani ne samo za što efikasnije tekuće poslo-vanje radi povećanja tekućih isplata, već bi bili zainteresirani za dugoroč-ni uspjeh svog dioničkog društva, pa bi prema tome bili skloni da racio-nalno investiraju.«


Dok je Friedman to objašnjavao Baumu, a preko njega čitateljima u Hrvatskoj, budući gospodari života i smrti milijuna ljudi već su pripremili svoj model privatizacije na seansama u kanadskom Norvalu, gdje je bilo sjedište ustašoidnih hercegovačkih franjevaca na čelu s dijaboličnim fra Ljubom Krasićem. I to model koji nije bio ni pravedan niti ekonomski efi-kasan, već samo gangsterski. Ti su političari imali i potpuno drukčije mo-tive nego dr. Friedman. On je brinuo, kao što se vidi iz intervjua s gospo-dinom Baumom, kako da privatizacija »ne izazove nikakve poremećaje« i »nikakve patnje«. Veliki hrvatski nacionalisti, zaljubljenici u Hrvatsku s dr. Tuđmanom na čelu, nisu uopće razmišljali o patnjama koje su sprema-li hrvatskom narodu. (Već u prvim godinama njihove vlasti, u Hrvatskoj je uništeno oko 700.000 radnih mjesta, odnosno skoro svako drugo.) Pri-tom, čovjek koji je za razliku od njih zaista brinuo o sudbini Hrvata nije bio Hrvat, već Amerikanac i to židovskog porijekla. To zadnje spominjem samo zbog čuvene izjave Franje Tuđmana iz godine 1990., kad je, nakon dobivenih izbora predstavljao svoju obitelj hrvatskoj javnosti. »Sretan sam što moja žena nije ni Srpkinja ni Židovka«, rekao je on, ne skrivajući zadovoljstvo na kome bi mu pozavidjeli i tvorci nacističke rasne teorije.

Uoči nove godine 1991., Drago Baum je ponovno bio u San Francisku kod gospodina Friedmana, u njegovom stanu na devetnaestom katu ne-bodera, otkud puca veličanstven pogled na čuvena Zlatna vrata i Pacifič-ki ocean. »Vjerujete li, nakon svega što se dogodilo u posljednjih godinu dana, da Jugoslavija još uvijek ima prednosti pred drugim socijalističkim zemljama?«, pitao je Baum. »Svakako, o tome nema dvojbe!«, odgovorio je Friedman povišenim glasom i bez trenutka oklijevanja. »Nedavno sam putovao po nekim istočnoevropskim zemljama«, nastavio je on dok su se smještali u naslonjače, »i uvjerio se da nijedna od njih više ne treba ni-kakve savjete iz inozemstva. Mislim da sve one imaju previše savjetnika koji dolaze da provedu tjedan ili mjesec dana, razviju nekakav maštovit i razrađen plan i otputuju svojim kućama ostavljajući domaćine sa svim njihovim problemima. Ne vjerujem da nema ljudi u Jugoslaviji koji ne bi znali što treba raditi. A uz to znaju neusporedivo više i o stvarnim okol-nostima, nego netko kao ja. Djelotvoran program treba smisliti kod kuće. Široki, načelni pristupi već su izloženi i ljudi koji bi trebali biti angažirani na tom poslu sasvim ih dobro razumiju.«


Kad je riječ o Hrvatskoj, događaji su pretekli taj zaključak. Program o kakvom je govorio gospodin Friedman domaći su ekonomisti već smis-lili, ali je on odmah propao pod debeli led beskrupuloznosti, egoizma i profiterstva novih vlastodržaca. Ipak, prijedlozi koje je Friedman tog su-nčanog zimskog dana iznio Dragi Baumu, ostaju svojevrsni dokaz u po-vijesnoj optužnici za planirani zločin pljačke i uništavanja svega što su ljudi u Hrvatskoj dotad stvorili, od čega su živjeli i na čemu su zasnivali svoju budućnost. I to dokaz da su u tom vremenu svi koji su odlučivali o privatizaciji, dobro znali što rade.

»Ne tvrdim da je moj prijedlog potpuno etičan, jer bi po njemu imo-vinu dobili samo ljudi koji su zaposleni u pojedinim poduzećima«, nasta-vio je dr. Friedman točno gdje je stao prije godinu dana. »Ali smatram da je jedini praktičan i mogući put onaj koji je brz i nečist, tj. ne baš pravedan. Koliko ja mogu vidjeti, u vašem je slučaju taj brz i nečist pristup besplat-no podijeliti dionice zaposlenima i to takve dionice koje će oni moći pro-davati. Međutim, može se napraviti i kombinirani sistem, tako da se 10, 15 ili 25 posto dionica podijeli ostalim građanima. To bi trebalo napraviti preko vaučera i uzajamnih (investicijskih) fondova.«

Namjeru da se privatizacija provede prodajom poduzeća, on je oci-jenio kao nerealnu i neodgovornu, koja će dugoročno nanijeti ne samo ekonomske već i političke štete:

»U samoj zemlji nema dovoljno novca da bi se moglo privatizirati prodajom domaćim kupcima. Prema tome, ako se to želi, u obzir dolaze samo strani kupci pa, htjeli ne htjeli, ovisite o njima. U tom slučaju mo-rat ćete prihvatiti vrlo niske cijene, kao da ste na nekakvoj rasprodaji. Ni jedan inozemni investitor neće doći zato da bi pomogao vašoj zemlji; on će doći da bi sam od toga imao koristi. Zbog toga ste prisiljeni prodavati po izvanredno niskim cijenama i to najbolja poduzeća. Time ćete si stvoriti izvanredno teške probleme za kasnije, jer ste prodali obiteljski nakit po najnižoj cijeni i to kome? Strancima! U svakom slučaju, inozemne inve-sticije treba da budu u istom položaju kao i domaće privatne investicije; za njih treba da postoje ista pravila i ista ograničenja. Smatram pogreš-nom zamisao zemalja poput vaše ili Mađarske, da prodajom svojih naj-boljih poduzeća dovedu velike inozemne tvrtke, koje bi donijele tehno-logiju itd. To stvara više problema nego koristi. Ne treba subvencionirati


strane investitore.«Na pitanje Drage Bauma, što misli o tendenciji da se iz društvenog

vlasništva krene natrag, u državno, da bi se ono tek poslije privatiziralo, Milton Friedman je odgovorio:

»To je vrlo opasno i to treba izbjeći. (...) Ne smije se ići unazad, već unaprijed i to brzo i radikalno. Svakome tko me pitao, odgovarao sam da moj savjet čine samo tri riječi: privatizirati, privatizirati, privatizirati! Bi-tno je da privatizirate što prije i što brže, a manje je važno kako ćete to napraviti. Ako prođe previše vremena, sukobit ćete se s ljudima koji su stekli prava i položaje i koji će doći na vlast, pa ćete zapasti u situaciju kao u Latinskoj Americi. Ne vjerujem da će se komunizam vratiti, ali postoji velika opasnost degeneracije latinskoameričkog tipa, sa svim već pozna-tim posljedicama.«

Isto mišljenje dijelili su i drugi američki nobelovci, što se pokazalo na već spomenutoj konferenciji o privatizaciji, održanoj u Hoover insti-tutu na američkom Sveučilištu Stanford, u lipnju 1991. Predstavnik ju-goslavenske vlade premijera Ante Markovića na tom skupu, dr. Dragomir Vojnić rekao mi je koncem godine 1999.:

»Prvo i najvažnije što su nam tu savjetovali, bilo je da ne pretvara-mo društveno vlasništvo u državno, jer je to korak natrag, a ne naprijed. A upravo to je poslije postao temeljni kamen privatizacije u Hrvatskoj. Oni su nas uvjeravali da smo mi, slobodno rečeno, već imali kapitalizam ali bez kapitalista. Kod vas su, govorili su oni, radnici i drugi zaposleni bili u isto vrijeme i proizvođači i menadžeri i kapitalisti. Oni su, zapra-vo, već neki kvazi-vlasnici. Amerikanci su tom prilikom uvjeravali pred-stavnike svih tranzicijskih zemalja da treba vratiti vlasnicima onaj dio imovine koji je nekad bio nacionaliziran ili konfisciran, a da ostalo treba raspodijeliti svim građanima. Tu su imovinu stvorili vaši ljudi – govo-rili su Amerikanci – i oni imaju pravo na nju. Oni ju moraju dobiti zbog ekonomskih ali i psiholoških razloga, zbog pravde. Ako ju dobije netko drugi, to će značiti da su oni opljačkani. Ali ni to nije sve. Upozoravali su nas i da se ne nadamo kako će neki veliki svjetski kapital navaliti u naše zemlje, jer toga kapitala nema. Ukratko, upozorili su nas na sve ono što se poslije dogodilo. Kad sada pogledamo unazad proteklu deceniju, vidimo da su najbolje prošli oni koji su radili u skladu s tim savjetima, iako nisu


imali ni približno tako dobru startnu poziciju kao mi. Govorim o Poljaci-ma, o Česima, nešto manje o Mađarima koji su prebrzo prodavali imovinu strancima, a posebno o našim susjedima Slovencima. Amerikanci su nas upozoravali da su najvažniji prvi koraci privatizacije i da se greške poslije teško ispravljaju.«

I u samoj Hrvatskoj mnogi su ekonomisti (uzalud) zastupali isto što i dr. Friedman i ostali američki nobelovci. I oni su tvrdili da imovinu treba podijeliti, a njihova je jedina dilema bila kome – samo zaposlenim u poje-dinim tvrtkama ili svim građanima. Dr. Friedman je zagovarao oba rješe-nja. U Jugoslaviji je prednost davao radnicima, dok je u drugim istočnim zemljama, u kojima nije bilo samoupravljanja, zastupao podjelu svim građanima. »U Poljskoj, na primjer, zašto bi se brodogradilište u Gdanjsku predalo radnicima koji u njemu rade, kad je ono vlasništvo cijele zem-lje?«, pitao je on. Slovenci su se, da podsjetim, odlučili za miješani sustav.

U kritici privatizacije, najglasniji je u Hrvatskoj bio ekonomist sv-jetskog glasa, dr. Branko Horvat, inače po svemu ostalom potpuni Fried-manov antipod. Studija tog dvostrukog doktora ekonomije (hrvatskog i engleskog) »Political Economy of Socialism« (Politička ekonomija soci-jalizma), napisana na engleskom jeziku, proglašena je u studenom go-dine 1983. knjigom godine u Americi. Poslije toga, Branko Horvat je bio u najužem izboru za Nobelovu nagradu i to kao prvi i jedini ekonomist iz nekadašnje Jugoslavije. Po političkom uvjerenju bio je socijalist i radi-kalni pristalica samoupravljanja. Dr. Milton Friedman, poznat kao otac tzv. čikaške monetarističke škole, nasuprot tome, slovio je za političkog konzervativca i radikalnog zagovornika neoliberalne ekonomske dok-trine. On je smatrao da je privatno vlasništvo neprikosnoveno pa ga na slobodnom tržištu ne smije ometati ništa. Zato je čak bio veliki protivnik postojanja bilo kakvih sindikata.

Za dr. Horvata, nasuprot tome, bitno je bilo tržište, a ne privatno vlasništvo. »Tko je, na primjer, vlasnik velikih američkih kompanija s milijunima dioničara«, pitao je on, dokazujući da i u najkapitalističkijoj od svih kapitalističkih zemalja, privatno vlasništvo dijelom već pripada prošlosti. Po njemu, u tržišnim uvjetima, samoupravljanje društvenim vlasništvom ne mora biti manje efikasno od privatnog vlasništva. Za dr. Friedmana, međutim, bez privatnog vlasništva, nema ni tržišta. »Pobjede


li pristaše slobodnog, privatnog tržišta«, pisao je on u The Wall Street Jour-nalu, »...Poljska, Češka, Slovačka i druge istočnoevropske zemlje mogle bi ponoviti ekonomska čuda Njemačke, Hongkonga, Tajvana, Čilea ili Japa-na i postati područje najbržeg rasta u Evropi.

Isto toliko razlikovala su se i njihova mišljenja o ulozi države u ekonomskom rastu. Dr. Friedman je tvrdio kako je njena zadaća »da de-montira propise, da se ukloni i da ne smeta«. Po njemu, ona jedino mora »osigurati pravnu strukturu za privatno vlasništvo«. Dr. Horvat je pak bio uvjeren da se razvoj uopće ne može pokrenuti bez planiranja i bez od-govarajuće uloge države. On je to dokazivao primjerima niza uspješnih kapitalističkih zemalja, posebno azijskih.

Ali kad je došlo do privatizacije u Jugoslaviji, njihovi su prijedlozi imali isti temelj. To je bilo uvjerenje da sve što je stvoreno već ima vlasni-ke i da su ti vlasnici radnici i građani. Štoviše, tada je upravo činjenica da je gospodin Friedman pravi kapitalistički fundamentalist, čak i više nego Nobelova nagrada koju je dobio, davala posebnu vrijednost njegovom is-ticanju samoupravljanja kao jedine prirodne polazne osnovice privatiza-cije.

Po čemu su prijedlozi Branka Horvata i Miltona Friedmana bili isti, a u čemu su se razlikovali? Obojica su tvrdili da sva imovina već ima vlas-nike i da su to zaposleni i svi građani. I Horvat se, kao i Friedman, žestoko izjasnio protiv podržavljenja društvenog vlasništva. Obojica su zatim nu-dila rješenja koja neće izazvati potrese u poslovanju. Oni su htjeli da pro-mjene dođu i prođu kao da se ništa nije dogodilo. One nisu smjele izazvati nikakve patnje, pa ni privremene prolazne probleme, kako je to definirao dr. Friedman. To u prvom redu znači da radnici nisu trebali izgubiti za-poslenje.

Glavna razlika među njima pokazala se, kako smo već rekli, tek u odnosu prema privatnom vlasništvu. Za razliku od Friedmana i njegovog pokliča »privatizirati, privatizirati, privatizirati...«, dr. Horvat je zastupao ravnopravnost svih oblika vlasništva. On je pisao: »oblik vlasništva ne smije određivati država apriornom naredbom, već to valja prepustiti tr-žištu na kojem će se konkurencijom selekcionirati najefikasniji oblici vlasništva. Jedino što država propisima treba osigurati jesu sloboda izbora i jednaki uvjeti privređivanja. Ona se ni na koji način ne smije miješati


u upravljanje poduzećem, jer se time uvode partijsko-politički kriteriji u privređivanje i tako smanjuje ekonomska efikasnost.«

Horvat se, zapravo, zalagao za opstanak samoupravljanja u podu-zećima u društvenom vlasništvu i to sve dok ona pokrivaju svoje troško-ve. Ona su se mogla i privatizirati, djelomično ili u potpunosti, ali vlas-titom odlukom. Na primjer emisijom dionica. Istovremeno trebala su nastajati nova, privatna poduzeća, da bi se u daljnjem razvoju, u tržišnim uvjetima pokazalo koja su od njih efikasnija. Sudeći po tome, dr. Fried-man je bio mnogo veći politički realist od dr. Horvata. On nije samo fana-tično vjerovao da ništa ne može biti tako dobro kao privatno vlasništvo, već je znao i da nema vremena za neku tržišnu selekciju. Točnije, da vri-jeme radi za pljačkaše.

Iako mu je politika mnogo lošije polazila od ruke od ekonomije, dr. Branko Horvat je osnovao političku stranku (Socijaldemokratsku uniju) kako bi mogao utjecati na događaje. Nije uspio ući u Sabor, ali je u ime stranke, godine 1993. uputio predstavku Ustavnom sudu, u kojoj je tra-žio da se pretvaranje društvenog vlasništva u državno osudi kao krađa. Suprotno od HDZ-ovih vlastodržaca, on je dokazivao kako nije istina da društveno vlasništvo nije imalo vlasnika, da je bilo svačije i ničije, odnos-no da je, zapravo, bilo vlasništvo države i partije. Po zakonu, njegovi su vlasnici bili svi građani, svaki od njih odgovarajućeg idealnog dijela, a sve drugo je bila uzurpacija.

Ali HDZ-ova se vlast, čim je zgrabila uzde u ruke, nije više obazirala ni na što i ni na koga. Ni na nobelovce i druge strane i domaće ekonom-ske mudrace, ni na postojeće zakone, pa niti na zakonska prava građana i radnika. Ona je provela grubu nacionalizaciju, po klasičnom revolucio-narnom principu. Time je prekršila temeljno ustavno načelo na kojem se zasniva višestranačka demokracija u cijelom svijetu. To je neprikosnove-nost vlasništva. Osim dr. Horvata i njegove stranke, Ustavnom sudu se, s istim argumentima, obratilo još nekoliko građana. Na odluku se čekalo godinama, tokom kojih je pljačkaška privatizacija nesmetano tutnjala pu-nom parom.

»Kad god sretnem predsjednika Ustavnog suda, Jadranka Crnića, pi-tam ga što je s tom predstavkom«, rekao je Horvat negdje godine 1996. »Crnić, međutim, uvijek odgovara isto; da se na tome radi! Možete misliti


kakva je zabuna u tim glavama, ako nakon tri godine nisu u stanju riješiti osnovno pravno pitanje – što je to krađa«.

Naravno, nije bila riječ o zabuni u glavama sudaca. Barem ne svih. Oni su oklijevali upravo zato, jer im je bilo jasno što se dešava i što se od njih traži. U Rusiji, Ustavni je sud pokušao spriječiti neke slične procese. Pokazalo se da je to isto, kao da je stao na željezničku prugu želeći go-lim rukama zaustaviti ekspresni vlak. Čitava vladajuća politička struktu-ra u Hrvatskoj, nakon što je demokracija u jednom danu ušla i izišla na ista vrata (Zimmermann), oslanjala se na neprikosnovenu vlast Franje Tuđmana i HDZ-a. A ta se vlast sastojala od samo nekoliko jednostavnih i sirovih elementa: nacionalizma i šovinizma, imperijalnih pretenzija prema Bosni i Hercegovini i nemilosrdne pljačke društvene, državne pa i privatne imovine. U sukobu u koji ih je gurao dr. Horvat, ustavni su suci mogli samo herojski pasti. Zato su odgađali odluku koliko su mogli, a onda su njegovu i druge slične predstavke jednostavno odbili. Pa ipak, tu nije bio kraj. Ustavni je sud zapamtio poniženje i nedugo zatim uzvratio uda-rac Tuđmanovoj imperiji. Pozitivno je riješio tužbu umirovljenika, koje je HDZ-ova Vlada premijera Nikice Valentića grubo opljačkala, nezakonito prepolovivši njihove mirovine. Od tada, oni su godinama uzalud čekali da osim sudske satisfakcije, dobiju natrag makar dio svog novca. Tako se i u životu pokazalo koliko je sud, pa i kad je ustavni, slabo oružje protiv pomahnitale pohlepe i sirove vlasti.

Dr. Branko Horvat je u međuvremenu beskompromisno zastupao poništenje cijele privatizacije, argumentirajući to u prvom redu njenim katastrofalnim ekonomskim posljedicama pa tek onda pravdom i pravi-com. Stalno je podsjećao, citirat ću njegove riječi iz intervjua za Feral, da je »u prvih pet, šest godina poslije partizanskog oslobođenja godine 1945. proizvodnja porasla za 40 posto, a nakon hadezeovskog oslobođenja 1990. pala je za 40 posto«. Podaci su mu davali za pravo. Od godine 1989., posljednje u kojoj se još koliko-toliko normalno poslovalo, do 1992., in-dustrijska se proizvodnja u Hrvatskoj smanjila za 47 posto, registrirana nezaposlenost se povećala za 77 posto (sa 148.000 na 262.000 ljudi), društveni proizvod je prepolovljen, a realne plaće su svedene na trećinu nekadašnjih.


HDZ-ova vlast je tvrdila da je za sve to kriv rat. Horvat je dokazivao da to nije točno: »Istina je obratna. U svakoj normalnoj zemlji u ratu dola-zi do pune zaposlenosti, jer proizvodnja za rat traži angažiranje svih pri-vrednih potencijala. Nasuprot tome, kod nas su se ljudi otpuštali s posla ili slali u prijevremenu mirovinu. Tako sada umirovljenika i nezaposlenih ima više nego zaposlenih. Uništavaju se postojeće tvornice, a ništa se no-vog ne gradi.« Ali zašto se tako ponaša netko tko je konačno dobio svoju državu i čija je predizborna parola bila: Iz pobjede u blagostanje? »Zato«, kaže Horvat, »što njihov pravi motiv nije bila Hrvatska. Njihovi su moti-vi bili vlast, novac, mržnja itd., a ne blagostanje Hrvata. I zato se oni ne uzrujavaju što naši penzioneri prekapaju po kantama za smeće. Glavno da je to suverena kanta za smeće.«

Sve do svoje prerane smrti, godine 2003., dr. Horvat je ostao vje-ran ideji samoupravljanja. Uporno se zalagao za poništenje privatizacije i vraćanje poduzeća radnicima: »Ako samoupravno poduzeće dobro funk-cionira – pusti ga. Što se to tiče vlasti i politike? Bitno je da postoji kon-kurencija i da je privreda odvojena od politike. Tada funkcionira i demo-kracija. Mi smo se 45 godina borili protiv etatizma i državnog vlasništva, a sada imamo najcrnji etatizam. Sve je napravljeno tako da ljudi iz vlasti zgrabe što više društvene imovine.«

Njegovo zalaganje za samoupravljanje nije bilo suprotstavljeno pri-vatnom vlasništvu. Ali ono je, također, trebalo nastajati tržišnim meha-nizmima. Jedino što se nije smjelo napraviti to je da se uništava samou-pravno poduzeće. Jedna studija rađena u Americi (sudjelovali su i ljudi iz ekonomskog tima predsjednika Clintona), objašnjavao je Branko Horvat, pokazala je da je samoupravljanje jedini faktor koji u svim uvjetima i u svim poduzećima doprinosi uspjehu. U suvremenom kapitalizmu velika poduzeća imaju mnogo vlasnika. General Motors, na primjer, ima šest milijuna dioničara, znatno više nego Hrvatska stanovnika. Oni kontroli-raju upravu i poslovanje jednom godišnje, na skupštini dioničara, na ko-joj su njihovi predstavnici. U samoupravljanju kontrola je dnevna. Rijetki slučajevi hrvatskih poduzeća u kojima je privatizacijom uspostavljeno unutrašnje vlasništvo davali su mu za pravo. Takva su poduzeća, usprkos svemu, opstala i nastavila se razvijati.


U međuvremenu, izraz latinsko-američki sindrom, koji je koncem godine 1990., prvi upotrijebio doktor Milton Friedman, ušao je kod nas u opću upotrebu. To je značilo da je u Hrvatskoj uspostavljen pljačkaški i korupcionaški oblik kapitalizma, kakav je postojao u Latinskoj Americi. Međutim, negdje koncem godine 1999., dr. Dragomir Vojnić je ispričao sljedeću anegdotu, koja je, na iznenađujući način, dovela u pitanje oprav-danost korištenja tog izraza u Hrvatskoj: »Ja sam, upotrijebio tu sintagmu na posljednjem Svjetskom kongresu ekonomista u Tunisu, gdje sam jed-va dobio riječ, jer za razliku od nekada više nikome nismo zanimljivi kao zemlja koja ima što reći i pokazati drugima. Poslije, za vrijeme pauze, dok smo stojeći pili kavu, prišao mi je jedan kolega iz Kolumbije, predstavio se i rekao: ‘Zapazio sam da ste spomenuli latinskoamerički sindrom... Ja znam da je taj izraz ušao u opću upotrebu, ali moram vas upozoriti na dvije činjenice. Prvo, mi smo te probleme riješili. I drugo, kod nas stanje nikad nije ni bilo tako loše, kao sada kod vas’. Po korupciji, pljački, lopovluku i neodgovornosti, premašili smo, dakle, i tu famoznu Latinsku Ameriku.

U tom sam trenutku i sam već bio svjestan te zastrašujuće činje-nice«, nastavio je Vojnić. »Teoretičari tranzicije, među koje i ja spadam, smatrali su da svi, a u prvom redu političke stranke, žele ostvariti poveća-nje ekonomske efikasnosti i političku demokraciju, uključujući i zaštitu ljudskih prava i sloboda. Naivno smo vjerovali da nitko odgovoran za sud-binu naroda i države neće namjerno otvarati vrata divljem kapitalizmu i metodama prvobitne akumulacije. Nažalost, u našem slučaju dogodilo se točno to. Pokazalo se da vodeća politička snaga nije željela ni državu bla-gostanja, ni civilno društvo, ni pravu demokraciju. Zato je uspostavljen monopol na vlasništvo, na tržište, na politiku... A kako se zna i iz teorije i prakse, to je plodno tlo za sve moguće društvene deformacije, od sitnih krađa, preko krupnog kriminala i korupcije, pa sve do suspenzije pravnog sustava i demokracije...«


Hladni rat poslije hladnog rata

Zašto je međunarodna zajednica na sve ostala nijema, gluha i slijepa? Zašto je civilizirani svijet, utemeljen na pravnoj državi i antifašizmu, dozvoljavao da se u Hrvatskoj ruše upravo dva njegova temeljna stupa? U malim zemljama uvijek se vjeruje da sve konce vuku veliki. Zato su i u Hrvatskoj mnogi, s razočarenjem, zaključili kako je Zapad, predvođen Amerikom, ovaj put potpuno zakazao. Da je rušio komunizam, ali da nije imao nikakav projekt za vrijeme poslije njegovog pada. Jednostavno, da nije bio pripremljen, što znači da je i glavni štab borbe protiv komuniz-ma bio zatečen kad se on konačno sunovratio u ponor povijesti. Tada mu nije preostalo ništa drugo nego da se pouzda kako će uvođenje političkog višestranačja, u svim bivšim komunističkim zemljama, samo za sebe biti ključ koji otključava vrata bolje budućnosti. Tako su mnogi hrvatski in-telektualci, ali i obični ljudi, prebacivali krivnju iz zemlje u velike cen-tre svjetske moći. Tamo gdje se, navodno, odlučuje o svemu. Činjenično stanje, »stanje fakata« kako je govorio Miroslav Krleža, bilo je, međutim, sasvim drukčije. Međunarodna zajednica, što god značila ta sintagma, uo-pće nije smatrala da ona mora brinuti hoće li se tranzicija provesti s više ili manje ekonomske štete i ljudskih patnji. Svaka je zemlja, u kojoj se urušio komunizam, bila kovač vlastite sreće.

Pobjednici u sukobu dva ideološki suprotstavljena bloka tražili su samo jedno – potpunu i bezuvjetnu kapitulaciju. A to nije značilo samo ukidanje komunističkih partija i uvođenje višestranačja, već i likvidaciju svih oblika vlasništva osim privatnog. Pritom se međunarodna zajednica nije pitala kako će to utjecati na proizvodnju, zaposlenost i ukupno eko-nomsko stanje u zemlji, a još se manje brinula o moralu, odnosno o tome da privatizacija bude poštena. Ona nije, vjerojatno, ni razmatrala opas-nost od organiziranog, a kamoli od usputnog, sporadičnog kriminala, koji se do izvjesne mjere mogao smatrati neizbježnim. Vrlo važno! To je i tako samo početak promjena i prva generacija. »S vremenom će sve doći na svoje mjesto«, tješio me u to vrijeme jedan dobroćudni i dobronamjerni Englez. Bitno je samo da se zatru svi komunistički tragovi i da se uvede privatno vlasništvo i slobodno tržište. Uostalom, zar je kapitalizam na za-padu nastajao na drukčiji način? Zar i tu nije bilo kriminala?


To nije neka posebno cinična konstatacija. I Cornelius Vanderbilt i Jessy James, pljačkali su američke željeznice. Prvi korupcijom, drugi re-volverom. Bitna je razlika, da je James uhvaćen, a Vanderbilt nije pa je postao rodonačelnik jedne od najbogatijih i najuglednijih američkih obi-telji. Očito je da pitanje pravde i poštenja spada u etiku ili beletristiku, a ne u ekonomiju. Na koži hrvatske javnosti, pa čak i na životima milijuna običnih ljudi koji su decenijama radili, gradili i stvarali sve što je u zemlji vrijedilo, bogatili su se hrvatski vanderbilti. Inozemstvo, koje je samo za-nimalo da se što prije i temeljitije završi prijelaz u kapitalizam, ostavljalo im je slobodne ruke. Zbog okrutnosti i bezobzirnosti grabljenja i otima-nja imovine, u Hrvatskoj su se mnogi prisjetili marksističke definicije be-zobzirne i okrutne prvobitne akumulacije kapitala.

Glasoviti američki ekonomist John Kenneth Galbraith kaže da su Vanderbilt i njegova obitelj pravilo, a ne iznimka u stvaranju bogatsta-va. Isto vrijedi, piše on, i za »razne Rockefellere, Carnegieje, Morgane, Guggenheime i Mellone, ljude koji su namlatili pare proizvodeći jeftino, gušeći i zatirući konkurenciju i skupo prodajući. Svi ti ljudi osnovali su dinastije koje danas uživaju najviši ugled, a njihova imena stekla su istu takvu reputaciju. Iz toga proizlazi zanimljiva i zapravo predvidiva pouka. Oni koji su gulili, pljačkali i potkradali investitore to jest druge kapitalis-te, u javnosti su ostavili loš dojam i stekli trajno lošu reputaciju. Nasuprot tome, oni koji su gulili i pljačkali javnost, obične ljude, kasnije su ipak uspjeli steći velik društveni ugled. Mnogi od najistaknutijih praktičara te uzorite vještine stekli su još za života reputaciju neprikosnoveno bogobo-jaznih ljudi« (»The Age of Uncertainty«, kod nas »Doba neizvjesnosti«).

Zašto da se onda netko u svijetu brine zbog pljačke Hrvatske i Hr-vata? Dok se ostvaruje glavni cilj, uspostava kapitalizma po željenom modelu, sve drugo uopće nije važno. Po tom stavu, suvremeni zapadni političari, koji su forsirali tranziciju iz socijalizma u liberalni kapitalizam, nisu se bitno razlikovali, barem kad je riječ o bivšoj Jugoslaviji, od neka-dašnjih komunističkih revolucionara staljinističkog tipa. I jedni i dru-gi bili su spremni žrtvovati sadašnje generacije za volju izgradnje bolje budućnosti i to, kako pjesma kaže, »...za daleka neka pokoljenja«. Ta se budućnost trebala ostvariti po njihovom receptu i u skladu s ideologijom u koju su oni vjerovali. Iako su, kako se uskoro pokazalo, u konkretnom


slučaju materijalni interesi pokretali pobjednike barem toliko koliko i njihovo ideološko opredjeljenje.

Prema Jugoslaviji, ti su se pobjednici odnosili na dva različita načina. Jedan prije prvih višestranačkih izbora, a drugi i potpuno drukčiji odmah poslije njih. Do izbora, koji su označili definitivni slom komunista (Za-pad ni jednog trenutka nije vjerovao da se oni mogu reformirati, iako su upravo ti komunisti organizirali izbore i predali vlast po svim demokrat-skim pravilima), stalno se naglašavalo kako je Jugoslavija bitno drukčija od komunističkih zemalja sovjetskog bloka. Poslije izbora, sve su mačke postale crne pa je i Jugoslavija (odnosno poslije Hrvatska) tretirana kao da su u njoj postojali planska državna privreda i politički centralizam stalji-nističkog tipa. Kako se i zašto dogodila ta promjena? Otkud taj iznenadni daltonizam tzv. međunarodne zajednice, točnije onih zemalja koje u njoj zaista odlučuju? Da bi se na to odgovorilo, treba se s nekoliko rečenica vratiti u daleku godinu 1948.

Tada se Jugoslavija, na čelu s Josipom Brozom zvanim Tito, odupr-la hegemoniji SSSR-a i dotad neupitnom vođi svjetskog komunističkog pokreta, Josifu Visarionoviču Džugašviliju, zvanom Staljin. Bilo je to vri-jeme kad je već puklo savezništvo pobjednika u Drugom svjetskom ratu, pa su se dva ideološki suprotstavljena bloka do te mjere sukobila da su nji-hove granice nazvane željeznom zavjesom. Autor te sintagme, Sir Win-ston Churchill, u slavnom govoru u Fultonu, ovako je definirao njen po-četak i kraj: »Od Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadranu željezna zavjesa spustila se preko kontinenta«. Čim je Amerika shvatila da je sukob Tita i Staljina ozbiljan, da je, dakle, u toj željeznoj zavjesi otvorena široka puko-tina, počela je na sve načine podržavati Jugoslaviju – politički, materijal-no i vojno. Nakon započinjanja procesa stalnih promjena u političkom i ekonomskom sistemu (uvođenja samoupravljanja, napuštanja obveznih planova, jačanja političke i ekonomske decentralizacije, otvaranja zemlje itd.) Jugoslavija je trebala biti i primjer za druge komunističke zemlje.

Taj dugogodišnji odnos američke diplomacije prema Jugoslaviji ova-ko je opisao zadnji ambasador u Beogradu Warren Zimmerman: »Jugosla-veni su se hrabro borili na našoj strani u Drugom svjetskom ratu protiv zajedničkog neprijatelja. Hitlerova odluka da razori Beograd u travnju 1941. je odgodila njegovu invaziju na Sovjetski savez i možda ga je koštala


Moskve. Tito je kasnije vezao njemačke divizije koje bi inače bile slobo-dne za ratovanje protiv saveznika na Zapadnom frontu. Nakon rata Tito je bio jedini istočnoeuropski vođa koji se odlučno suprotstavio Staljinu, i na taj je način pokrenuo nacionalni komunizam i, indirektno, pokret prema neovisnosti u Istočnoj Europi. On je također stvorio ili bolje reći, tolerirao otvorenije komunističko društvo od bilo kojeg drugog u svijetu. Privredno upravljanje je bilo decentralizirano a granice su bile otvorene, nešto o čemu je Hruščov u svojim memoarima govorio sa zavišću. Pošto sam živio u sve tri zemlje, mogu potvrditi da je kvaliteta života u Jugo-slaviji za vrijeme Tita bila puno bliža kvaliteti života u Španjolskoj, nego u Sovjetskom savezu« (W. Zimmerman »Izvori jedne katastrofe, Globus - Znanje, 1996.).

Znatan dio zapadne sociologije i filozofije u jednom je razdoblju čak smatrao jugoslavensko samoupravljanje najvažnijim eksperimentom u društvenom razvitku. I to ne samo u komunističkim zemljama, već i kao moguću alternativu ili dopunu zapadnoj demokraciji. Taj je interes kopnio, kako je samoupravljanje u samoj Jugoslaviji, tamo gdje je rođeno, gubilo bitku s komunističkom političkom birokracijom.

Pa ipak, Zapad nije nikad zaboravljao da ima posla sa zemljom ko-jom vladaju komunisti i da podrška jugoslavenskom eksperimentu ima ograničeni rok trajanja. To je postalo posebno aktualno kad su se među-narodne okolnosti korijenito promijenile, u prvom redu zbog vidljivog truljenja komunističkog sustava u SSSR-u, pod dugogodišnjom Brežnjev-ljevom vladavinom. Istovremeno je ubrzano propadao i jugoslavenski samoupravni eksperiment i jačala moć političke birokracije, posebno u republikama, dakle federalnim jedinicama koje su tvorile Jugoslaviju. Skoro sve zapadne analize naglašavale su kako je Tito zagazio u pozne go-dine i da će nakon njega nastati nova i drukčija situacija.

Negdje pri kraju Titovog života, netko (vjerojatno neka obavještaj-na služba) je Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije dosta-vio tekst predavanja koje je savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Jimmyja Cartera, Zbigniew Brzezinski, održao u Stockhol-mu ili Amsterdamu. (Više se točno ne sjećam.) Gospodin Brzezinski je tom prilikom rekao da se komunistički režim u Jugoslaviji može srušiti tako da se kreditima potiče sklonost njegovog rukovodstva investicijama


i potrošnji. Bilo je to upozorenje zbog kog su se trebale upaliti sve crvene žaruljice. U riječima gospodina Brzezniskog lako su se mogle prepoznati komunističke elite u svim jugoslavenskim republikama. (Nakon reforme iz godine 1965., federacija više nije investirala ništa.) Dugogodišnji hrvat-ski i jugoslavenski visoki partijski funkcionar, koji je u tom trenutku bio na dužnosti u Beogradu, u samom partijskom vrhu, Jure Bilić, ispričao mi je 20-ak godina poslije, kako je o sadržaju tog predavanja govorio na sje-dnicama oba centralna komiteta, hrvatskog i jugoslavenskog. »Na moje iznenađenje«, kaže Bilić, »nitko nije reagirao. Nitko nije ništa pitao, pa čak ni pokazao da je makar čuo što sam rekao. Nisu to zabilježili ni novi-nari, koji su izvještavali s tih sjednica. Kao da se sve to nikoga u Jugoslaviji nije ticalo i kao da nije bila riječ o posebno ozbiljnom upozorenju. Nitko nije izvukao ni neki zaključak i nitko, naravno, nije ništa poduzeo. Valjda su se bojali da bi to ugrozilo daljnje zaduživanje u inozemstvu, a time i njihove, republičke investicije. Brzezinski nas je, očito, dobro procijenio.«

Jedan mi je član ondašnjeg republičkog Izvršnog komiteta u Hrvat-skoj (partijskog vrha od samo desetak ljudi, politbiroa) ispričao da su oni tekst tog predavanja smjeli dati jedan drugome samo direktno, iz ruke u ruku, da ga ne vide ni njihove tajnice. Bilić, međutim, to negira.

Samo koju godinu poslije, nakon Titove smrti, zapadni su financije-ri, točno po receptu gospodina Brzezinskog, obustavili Jugoslaviji kredite pa je zemlja ostala s velikim nedovršenim investicijama i bez dovoljno deviza za uvoz sirovina, repromaterijala i nafte. Slijedilo je razdoblje od skoro dvije godine, u kojem su se ponavljale nestašice struje, benzina, de-terdženta, kave pa čak i mlijeka. To je pokazalo koliko je Jugoslavija slaba i koliko je truo Savez komunista koji je držao sve konce u rukama. Ali koli-ko god slab, komunizam je još bio živ. A i sovjetski je blok još uvijek stajao uspravno, naoko čvrst i vječan.

U već spomenutoj knjizi o raspadu Jugoslavije, s naslovom »Origins of a Catastrophe«, ambasador Warren Zimmermann, na jednom mjestu kaže: »Tijekom te važne godine 1990., u kojoj je demokracija ušla i izišla kroz ista nacionalistička vrata, posjetili su nas naši bliski ruski prijatelji«. Bili su to bračni par Mišo i Flora Litvinov, s kojim se obitelj Zimmermann upoznala dok je Warren službovao u SSSR-u. Mišo je bio sin nekadašnjeg Staljinovog ministra vanjskih poslova Maksima Maksimoviča Litvinova


(koga je zamjenio Vjačeslav Molotov), a s Zimmermannom ga je povezalo to što je podržavao disidente, među kojima i poznatog Andreja Saharova.

»U ta tri tjedna njihovog posjeta vodili smo ih sa sobom na sva mjesta na koja smo i sami išli. Posjetili su gotovo sve dijelove Jugoslavije i imali priliku vidjeti privlačnost ljudi i relativni prosperitet zemlje. Isto tako vidjeli su i kaos koji se nadvio nad zemlju. Uspoređivali su Jugoslavi-ju i Gorbačovljevu Rusiju: hranu i potrošačka dobra, cijene, javne usluge i ostalo važno za obične ljude. Naravno, jako me zanimalo mišljenje ovog mudrog i iskusnog bračnog para, ali uspio sam se suzdržati do posljednjeg dana. Na kolodvoru, prije nego što su sjeli na vlak za Moskvu, zapitao sam ih za njihove utiske o Jugoslaviji. Flora je trenutak razmišljala, a zatim se njezino pametno lice ozarilo širokim osmijehom. Bez trunka ironije uzviknula je: ‘Raj!’«

Gospodin Warren Zimmermann bio je jedan od posljednjih prota-gonista dugogodišnje američke politike podržavanja Jugoslavije i reformi koje su se u njoj provodile. Kao takav, on nije sudjelovao, niti je mogao sudjelovati u novoj politici prema Jugoslaviji. Tu politiku mogli bi nazvati novim hladnim ratom (ili ratom poslije rata), koji je vođen kako ne bi pre-živjelo ništa od onoga što je imalo zajedničko ime – socijalizam s ljudskim likom. Ono zbog čega je Jugoslavija za ljude iz nekadašnjeg SSSR-a bila raj. Uz to, gospodin Zimmermann je, očito, zavolio zemlju u kojoj je služ-bovao u njenim posljednjim, teškim danima. Njegova, dijelom emotivno napisana knjiga počinje sljedećom rečenicom: »OVO JE PRIČA O NITKO-VIMA, nitkovima koji su krivi za rušenje multietničke Jugoslavije, za iza-zivanje tri rata i nesreću kojih dvadeset milijuna ljudi...«

U trenutku kad je već započinjala propast komunizma, zapadni su se političari još uvijek ulagivali Jugoslaviji. To je bio presudni trenutak, u kome ona nije smjela zakazati, kao zemlja koja se odavno odcijepila od sovjetskog bloka i odbacila staljinističke dogme. Upravo tad je bilo najvaž-nije da Jugoslavija bude na pravoj strani. Na sastanku u Bijeloj kući s jugo-slavenskim premijerom Antom Markovićem, koncem godine 1990., kako mi je on poslije ispričao, američki predsjednik George Bush (stariji), stal-no je vraćao razgovor na stanje u SSSR-u i odnose s Gorbačovom. »Kako vi ocjenjujete događaje u njegovoj zemlji i možete li utjecati na njega?«, pitao je opetovano Bush. Markovića je, međutim, zanimalo nešto sasvim


drugo. On je očekivao podršku, uključujući i financijsku, vlastitim refor-mama kao i američki i međunarodni pritisak na nacionaliste koji su rušili i njega i Jugoslaviju. Umjesto toga, dobio je samo lijepe riječi. Ambasador Zimmermann, koji je prisustvovao razgovoru Busha i Markovića, piše: »Kratki razgovor s predsjednikom Bushom bio je razočaravajući, najviše stoga jer se razgovor vrtio više oko Sovjetskog saveza negoli Jugoslavije. Bush je pitao Markovića o njegovom mišljenju o mogućnostima da Mihail Gorbačov ostane na vlasti, predmet o kojem je Marković bio sve samo ne sretan da mora elaborirati. Njih dvojica nisu se dotakli ni jednog važnog jugoslavenskog pitanja.«

U lipnju godine 1991., direktor Ekonomskog instituta Zagreb i jedan od od trojice ekonomskih savjetnika jugoslavenskog premijera, dr. Dra-gomir Vojnić, sudjelovao je na međunarodnoj konferenciji o tranziciji u Hoover institutu, na američkom Sveučilištu Stanford. »Upućeni znaju da je riječ o ustanovi koja organizira savjetovanja na teme za koje je zainte-resirana Bijela kuća i američko ministarstvo vanjskih poslova«, rekao mi je Vojnić (u siječnju godine 1999., u intervjuu za Feral Tribune). »Ja sam tu iznosio glavne teze iz dva dokumenta, strategije razvoja i studije o priva-tizaciji (one iste što ju je poslije bezuspješno nudio predsjedniku HDZ-o-ve Vlade Josipu Manoliću, op. M. G.), koje je Institut izradio za Vladu Ante Markovića« nastavio je on »a sudjelovali su i vodeći ekonomisti iz svih bivših komunističkih zemalja, mnogi njihovi političari, posebno ministri privatizacije, financija, a i neki potpredsjednici vlada. Od Amerikanaca bili su, uz ostale, i svi njihovi nobelovci. I oni su htjeli sugerirati neka rje-šenja za predstojeću privatizaciju. Na kraju konferencije, u završnoj rije-či, predsjedavajući George Shultz, inače bivši američki ministar vanjskih poslova, ocijenio je da je Poljska najspremnija za tranziciju, iza nje je sta-vio Mađarsku, pa Češku, pa Rumunjsku... A onda se okrenuo k meni i re-kao: ‘A što da vama kažem? Pa mi vas nikada nismo ni ubrajali u taj svijet realnog socijalizma. Ako uspijete riješiti vaše unutrašnje odnose, vi ćete i dalje biti daleko ispred svih ostalih’. Naravno, to se nije odnosilo samo na Hrvatsku; još je postojala Jugoslavija«, završio je Vojnić.

Sve je to odjednom presječeno, grubo kao sjekirom, čim su komuni-sti sišli s vlasti, a u SSSR-u Gorbačova zamijenio Jeljcin. Od tog trenutka, strani političari više ne spominju nikakve jugoslavenske, odnosno sada


već hrvatske razlike i prednosti pred drugim bivšim komunističkim zem-ljama. Sada su, odjednom, svi isti i svima predstoji isti put privatizacije i uvođenja tržišne privrede. Jugoslavija za Zapad prestaje biti »kapitalistič-ka zemlja bez kapitalista« (to je izraz koji je koristio i gospodin Shultz) i postaje samo dio bivše »imperije zla«. Polovicom godine 1990. Zapad, s Amerikom na čelu, vraća Jugoslaviju, u kojoj Hrvatska ima posebno va-žnu ulogu, u vrijeme prije Titovog raskida sa Staljinom i prije uvođenja samoupravljanja, samostalnosti poduzeća i tržišne privrede.

Tako mrtvi Staljin konačno ipak pobjeđuje mrtvog Tita, i to uz po-moć saveznika na koje nije ni u snu računao. Zapad vraća Jugoslaviju u sovjetski ekonomski model i ideološki blok, iako od njega u Evropi tada više nije ostao ni kamen na kamenu. Zato u trenutku kad za sve druge prestaje, hladni rat za Jugoslaviju tek počinje. U prvi čas to se može činiti potpuno apsurdnim, pa i suludim. Ali u toj ludosti, bilo je ipak mnogo sis-tema, kako kaže onaj, nebrojeno puta citirani Polonijev zaključak.

Kakva je logika tog sistema? Odgovor je jednostavan: ratna logi-ka! Promatrano iz ugla boraca protiv komunizma i prekaljenih ratnika hladnog rata, sve što je tokom više od četiri decenije bilo jugoslavenska prednost, moralo je odjednom postati njena mana. Dok komunizam nije propao, podržavali su Jugoslaviju, jer su smatrali da ona labavi i razjeda istočni blok. Podržavali su jugoslavenske reforme, vjerujući da su one ba-rem dijelom na tragu obnove kapitalizma i da navode i druge komunistič-ke zemlje da krenu istim putem. Ali kad se, nakon Berlinskog zida, i ko-munizam u svim zemljama sovjetskog bloka pretvorio u prašinu i krhoti-ne, oni su nanjušili opasnost da Jugoslavija, upravo zahvaljujući tome što je drukčija, izbjegne njihovu sudbinu. Ono što se mnogima u Jugoslaviji, pa i dijelu zapadnih ekonomista, činilo prirodnim rješenjem, za zapadne je ideologe bilo potpuno neprihvatljivo; da se uspostavi ravnopravnost svih oblika vlasništva (privatnog, društvenog i zadružnog) koja će se potvrditi ili propasti na tržištu, da se privatizacija provodi pretvaranjem samoupravljanja u vlasništvo radnika, menadžera i građana, da tranzicija protekne bez nasilja i pljačke i da industrijska demokracija stane uz bok političkom višestranačju. Takav bi primjer vrlo loše djelovao na čitav bi-vši istočni blok, kome je bila namijenjena druga i drukčija sudbina.


Kakva? Takva kakvu je određivao tzv. Washingtonski konsenzus. Riječ je o politici prema zemljama u razvoju, koju su početkom osamde-setih godina prošlog stoljeća, kako kaže nobelovac Joseph Stiglitz, dogo-vorili američki Sekretarijat (ministarstvo) za financije, Međunarodni mo-netarni fond i Svjetska banka. Glavni elementi te politike bili su tvrdo i strogo ograničavanje budžetske potrošnje i emisije novca, smanjivanje pa čak i ukidanje državne regulative u ekonomiji i konačno potpuna privati-zacija i liberalizacija, što u praksi znači uklanjanje svih prepreka stranom kapitalu, trgovini i investicijama. Budžet i monetarna politika bili su na prvom mjestu, jer je Washingtonski konsenzus skrojen za zemlje Latin-ske Amerike, u 80-im godinama poznate po visokoj inflaciji. Razvoj tih zemalja nije bio predmet interesa tvoraca Washingtonskog konsenzusa.

Kad je početkom 90-ih propao Sovjetski savez, u tom je konsenzu-su otkriven gotov recept i za tranziciju u bivšim komunističkim zemlja-ma. To pokazuje da nije bila riječ samo o ideološkom sukobu, odnosno o novom križarskom ratu kako bi se zabludjele komunističke ovčice vra-tile pravoj vjeri, već i o nimalo uzvišenim ekonomskim interesima. Wa-shingtonski je konsenzus, naime, savršeno odgovarao novoj zadaći, jer je konstruiran s ciljem da u siromašnim zemljama osigura interese krupnog kapitala iz moćnih i bogatih država. Sada je te iste interese trebalo osigu-rati u bivšim komunističkim zemljama, zbog čega je samo promijenjen redoslijed prioriteta. Zato su umjesto ograničavanja budžetske potroš-nje i emisije novca, najvažniji postali privatizacija i liberalizacija. Glavni instrument za nametanje te politika, ostao je Međunarodni monetarni fond. Jedino se Slovenija, najuspješnija od svih tranzicijskih zemalja, ob-ranila od nametanja te politike i jedina nije potpisala nijedan sporazum s MMF-om.

U hladnom ratu nisu se birala ni sredstva ni ljudi, samo ako su mog-li pridonijeti željenom cilju. I hladni je rat imao svoje pse rata. Može se pretpostaviti da je Zapad, odnosno u prvom redu američka politika, u tom trenutku tako ocjenjivala i kanadsku vezu Franje Tuđmana. Ružni, prljavi i zli, ali korisni. Amerikanci ih, vjerojatno, nisu izabrali i poslali u Hrvatsku, ali su ih odmah prihvatili i za njih pripremili teren. Zadatak koji su dobili nije bio rušenje komunizma, koji je i bez toga već bio mrtav i čiji se pravi grobar zvao Savez komunista. Oni su morali uništiti sve ono,


na čemu se temeljio jugoslavenski socijalizam s ljudskim likom. To što su raširenih ruku prihvaćeni oni isti ljudi, koje je gospodin Zimmermann nazvao nitkovima (a na drugom mjestu talogom društva koji se izdigao iz blata i pretvorio u borce za slobodu i nacionalne heroje), bilo je potpu-no u skladu sa starom hladnoratovskom praksom. Po njoj su, u vremenu kad se to smatralo korisnim, bili dobrodošli čak i okorjeli nacisti (što je bila i hrvatska ustaška emigracija), a bilo je normalno da slobodni svijet i demokraciju čuvaju i brane okrutni i krvoločni diktatori. Ako je tu ulogu imao u Čileu general Augusto Pinochet, zašto je u Hrvatskoj ne bi dobio general Franjo Tuđman, financiran mafijskim novcem, na čelu čopora na-cionalističkih vukova žednih krvi i gladnih vlasti, novca i privilegija.

U njima su Slobodan Milošević i sav ljudski i zločinački šljam koji je on izveo na srpsku i jugoslavensku društvenu i političku scenu, konač-no dobili dostojnog partnera. Milošević i Tuđman! Deset godina, sve do Tuđmanove smrti, njih su dvojica uspješno surađivali i podržavali jedan drugog, uništavajući ljudske sudbine i živote i unesrećujući cijele gene-racije. Sadrži li ta konstatacija »izjednačavanje krivnje« Tuđmana i Milo-ševića, odnosno »žrtve i agresora«, što su sintagme kojima nacionalisti u Hrvatskoj odgovaraju na svaki spomen hrvatskih začina u krvavoj bal-kanskoj juhi? I da i ne. Da – jer onaj tko se dogovarao s Miloševićem, ne-sumnjivo snosi dio krivnje i za njegove, a ne samo za svoje postupke. Ne – jer majstor i šegrt nisu isto. To kažemo referirajući se na poznatu ocjenu The New York Timesa po kojoj je Milošević balkanski krvnik, a Tuđman njegov šegrt. Ali kad je riječ o pljački vlastitog naroda, Tuđmanu i njego-vom nacionalističkom društvu ne može se osporiti majstorstvo.

Amerikanci su prihvatili Tuđmana ocijenivši da on može efikasno obaviti posao likvidacije ostataka samoupravljanja i socijalizma s ljud-skim likom. U tom su se trenutku njihovi interesi savršeno poklapali, a za njihovo ostvarivanje bio je posebno važan način privatizacije. Za Tuđmana i njegovu kompaniju, pretvaranje društvenog, samoupravnog vlasništva u državno, bio je temelj za planiranu pljačku. Za američke stra-tege to je bio način da se na području bivše Jugoslavije likvidira samou-pravljanje i obnovi sovjetski model. Zato je i u Hrvatsku, kako je napisao Warren Zimmermann misleći na čitavu Jugoslaviju, »te važne godine 1990., demokracija ušla i izišla kroz ista nacionalistička vrata«. Nije bilo


nikakve sumnje, tko su američki ljudi u Hrvatskoj. »Ministar Gojko Šušak je održavao izravnu vezu predsjednika s predstavnicima SAD-a«, kaže, na primjer, nekadašnji načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, general Antun Tus, u intervjuu Jutarnjem listu godine 2005. I dalje: »Amerikanci su u Šušku našli čovjeka koji je bio utjecajan i u BiH i u Hrvatskoj i koji je mogao nametnuti američka rješenja...« Pa ipak, službena se Amerika nastojala držati na distanci. O tome govori jedan zanimljiv detalj. Počet-kom druge polovice 90-ih godina, hrvatski je režimski tisak odjednom počeo bajati o velikom i starom osobnom prijateljstvu bivšeg američkog ministra obrane u prvoj administraciji predsjednika Clintona, Williama Perryja i hrvatskog ministra obrane Gojka Šuška. Staro prijateljstvo? I to primitivnog i divljeg emigranta-ustaše, koji je u Kanadi pekao pice i go-vorio gastarbajterskim engleskim, i gospodina školovanog na Stanfordu, s doktoratom Sveučilišta Pennsylvanije? To se, u najmanju ruku, činilo nategnutim, ako ne i nemogućim. Ali onda je Perry doputovao u Zagreb pa su televizijski gledatelji imali prilike vidjeti kako si dva stara prijatelja padaju u zagrljaj, kako se ljube i na druge načine iskazuju sreću zbog po-novnog susreta.

Do tog trenutka i tih zagrljaja, iza Šuška su već ostali krvavi tragovi zločina u Hrvatskoj i Bosni, od kojih je dio poslije dospio pred tribunal u Den Haagu. Tokom Perryjevog boravka u Hrvatskoj, Šušak ga je vodio i u Gospić, gdje su neki od njegovih podčinjenih počinili teške zločine nad srpskim stanovništvom, zbog kojih su poslije, na suđenju u Hrvat-skoj, osuđeni na dugogodišnju robiju. Svim tzv. dvostrukim linijama za-povijedanja koje su uspostavljene u prvim godinama Tuđmanove vlasti (jednom se linijom zapovijedalo normalnim, a drugom posebnim jedi-nicama, koje su služile za stvaranje etnički čistih prostora u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini) na kraju je bio krvavi, nerijetko masovni zločin, a na početku Gojko Šušak. I, naravno, iznad njega Franjo Tuđman. U jednom slučaju, koji je otkrio nezavisni tisak, Šušak je čak osobno pucao iz ručnog minobacača na neko srpsko selo, provocirajući pobunu. Bila je to godina 1991. i Borovo Selo u istočnoj Slavoniji. (U tom pothvatu s njim je bio i Vice Vukojević, poslije sudac Ustavnog suda Hrvatske.)

Je li američka politika stajala iza Perryjevog posjeta i zašto joj je on trebao? Moguća su dva odgovora. Da je to bila samo jedna od njego-


vih brojnih, rutinskih zadaća: Perry je, inače, kao ministar imao ulogu dobrog policajca u američkim odnosima s Hrvatskom dok je zločesti poli-cajac bila gospođa Madelaine Albright, koja je znala doslovno podviknuti i Tuđmanu i Miloševiću. Drugi je odgovor da je, naglašavajući Perryjevo osobno prijateljstvo sa Šuškom, službena politika prala ruke i od njega i od Tuđmana. Kad je u pitanju raison d’etat, državni interes, ljudi, a po-sebno ljudi za prljave poslove, samo su potrošna roba. Tuđman i Šušak? Nismo mi s njima tikve sadili, a ako netko jest, onda je to bio onaj Perry i to zbog osobnog prijateljstva. A i to tek kad više nije službeno pripadao američkoj administraciji. Perryju se, naravno, živo fućkalo. Kao stari li-sac, on je znao sve o prirodi politike.

Znači li to da je za pljačku u Hrvatskoj (kao i za krvave nacionalizme u bivšoj Jugoslaviji) kriva samo neka inozemna urota? U malim se zemlja-ma uvijek vjeruje da sve konce vuku veliki i da su za sve što im se dešava krivi drugi. »Uvjeren sam da neuspjeh ne leži na duši europskih svjedoka koji su bili nazočni pogrebu Jugoslavije. Neuspjeh leži na duši samog po-kojnika«, tvrdi, nasuprot tome, gospodin Zimmermann. Točno je i jedno i drugo. Što je skuhano, skuhali su domaći kuhari. Ali pritom nisu bili sami. Inozemstvo je, kao i uvijek, gledalo svoje interese.

O kakvim je interesima bila riječ, potvrdio je i autor bestselera »Sto-ljeće rata«, Amerikanac William Engdahl, koji je početkom srpnja godi-ne 2005. boravio u Zagrebu. »Što su po vašem mišljenju uzroci rata na ovim prostorima?« , upitala ga je, u opsežnom intervjuu, novinarka za-grebačkog Večernjeg lista, Marina Šerić. »Neki moćni interesni krugovi u Washingtonu, New Yorku i Londonu željeli su uništiti ekonomski model koji je razvila bivša Jugoslavija, bez obzira na probleme u kojima je taj mo-del bio«, odgovorio je on. I dalje: »To je bila mješavina državne i privatne inicijative, i to u socijalističkoj zemlji. Kad je komunizam pao, mnoge su istočnoevropske zemlje bacile oko upravo na taj model zato što je to za njih bilo nešto razumljivo. Model gospodarstva utemeljen na slobodnom tržištu bio im je stran. Mislim da je način na koji su MMF i velike zapadne financijske institucije pritisnule Jugoslaviju već tijekom osamdesetih vrlo znakovit. Kad tome pribrojimo i djelovanje nekih drugih organizaci-ja koje propagiraju razvoj demokracije, jasno je da je došlo do intervencije izvana i da su američka i britanska komponenta tu imale najvažniju ulo-gu« (Večernji list, 10. 07. 2005.).


Iako je to što gospodin Engdahl naziva jugoslavenskim ekonom-skim modelom mnogo kompliciranije od »mješavine državne i privatne inicijative«, njegov je osnovni zaključak točan. Jugoslaviju je Zapad podr-žavao dok je ona bila alternativa i trn u peti sovjetskog bloka. Ali čim je taj blok nestao, jugoslavensko socijalističko samoupravljanje zauzelo je mjesto glavnog idejnog neprijatelja. Zato je ono moralo nestati zajedno s Jugoslavijom.

Istovremeno s ideološkim obračunom s Jugoslavijom i samou-pravljanjem, koji su odjednom postali ostatak »imperije zla«, krupni je kapital koristio rušenje komunizma i kao priliku za stjecanje velikog plijena i profita. U Hrvatskoj, kao i u najvećem dijelu bivše Jugoslavije, nitko od domaćih političara nije mu pružao otpor. Nitko od njih nije za-ista brinuo o ekonomskim interesima novih država kojima su dospjeli na čelo, niti se pitao kako će i od čega živjeti njihovi stanovnici. Jedino što ih je zanimalo bili su navodni povijesni snovi o nacionalnoj državi i vlas-tita glad i pohlepa za vlašću i bogatstvom. Isti motivi vodili su i glavne crkve (u Hrvatskoj katoličku), iako su se one, na riječima, predstavljale kao vrhovni moralni i etički autoriteti.

(Dio teksta objavljen je u Feralu i godine 2008. u knjizi »Titovo doba«.)

Utopija

Stalna tranzicija

Zašto se samoupravljanje u svoja četiri desetljeća (od godine 1949., kad je osnovan prvi radnički savjet u Splitu) nije toliko razvilo da Jugoslavija dočeka pad Berlinskog zida s političkom i ekonomskom strukturom koja bi mogla izdržati sve naci-onalističke, a onda i pljačkaške napade? Zašto godine 1990.

samoupravljanje, dakle vlast radnika u radničkoj državi, nije bilo toliko jako da onemogući svaku pljačku, a eventualnu tranziciju dozvoli samo na principima koje je uspostavio zadnji jugoslavenski premijer Ante Mar-ković, a kakvu su u Hrvatskoj zagovarali i Dražen Kalogjera, Dragomir Vojnić, Stjepan Zdunić, Branko Horvat i mnogi drugi uključujući Miltona Friedmana s cijelom regimentom američkih nobelovaca?

Odgovor na ta pitanja krije se u birokratskom karakteru komuni-stičke vlasti. Samoupravljanje se nije urušilo tek pred najezdom Tuđma-nove divlje horde, podržane zapadnim (američkim) zakašnjelim hlad-nim ratom protiv jugoslavenske verzije socijalizma s ljudskim licem, već mnogo prije, još u vrijeme neprikosnovenog Saveza komunista. Dakle, u sistemu u kome je nastalo i koji ga je smatrao svojim glavnim nosivim stupom. Nakon godine 1990., novi su vlastodršci samo ozakonili ono što su njihovi prethodnici u praksi već obavili. Pa ni ocjena da je ono, zapravo, bilo utopija, lijepa i plemenita ali nerealna zamisao, nije novog datuma. Jugoslavenska komunistička birokracija nije to, doduše, nikad glasno iz-govorila, ali je stalno šaptala i ponašala se u skladu s njom.

Uistinu, samoupravljanje je bilo nešto sasvim drugo. Ne utopija, nego baš suprotno – i to ne prvi – pokušaj da se pronađe izlaz iz utopije.


Danas bismo rekli da je to bio samo jedan (iako u svoje doba nesumnjivo najuspješniji) oblik tranzicije, kakva se povremeno, pod nazivnom refor-mi, pokušavala provesti u nekadašnjim socijalističkim zemljama Evrope. Prvi takav pokušaj bila je Lenjinova Nove ekonomske politike, uvedena već početkom 1921., dakle samo tri godine poslije ruske revolucije. Poslije Velikog oktobra, kako se nekada govorilo. Već i činjenica da se revolucija morala mijenjati na samom svom početku potvrđuje tezu o njenom uto-pijskom karakteru.

Najjači argument u prilog tezi o utopiji dao je, međutim, sam Karl Marx, na koga su se, kao na svog nepogrešivog proroka, pozivali svi ko-munisti. »Nikada neka društvena formacija ne propada prije no što budu razvijene sve proizvodne snage za koje je ona dovoljno prostrana, i nikad novi, viši odnosi proizvodnje ne nastupaju prije no što se materijalni uv-jeti njihove egzistencije nisu već rodili u krilu samog starog društva. Stoga čovječanstvo postavlja sebi uvijek samo one zadatke koje može riješiti...«, napisao je on godine 1859., u »Prilogu kritici političke ekonomije«. Soci-jalističko je društvo, dakle, moglo nastati samo u najrazvijenijim zemlja-ma, a i to tek onda kad postojeći, kapitalistički sustav definitivno zaglavi u slijepoj ulici. U Rusiji godine 1917. nije postojao ni jedan od tih uvjeta. Tu je tek nastajala kapitalistička društvena formacija. Zar Lenjin, Troc-ki, Buharin i ostali vođe Oktobarske revolucije, svi obrazovani marksisti, nisu znali da su se upustili u nemoguću misiju?

Po svemu sudeći, njih je tada obuzimala jedna druga Marxova mi-sao. U lapidarnoj 11. tezi o Feuerbachu, koja je bila misao vodilja genera-cijama intelektualaca cijelog svijeta u 20-om stoljeću, on je napisao da su »filozofi dosad samo različito objašnjavali svijet dok je pravi zadatak da se on promijeni«. Povodom pedesete godišnjice oktobra, Miroslav Krle-ža je pisao: »Ruska revolucija je tipičan produkt zapadnoevropske misli i intelektualne moralistike, a kao takva od zapadnoevropske filozofije i politike, historijske prošlosti i sadašnjosti neodvojiva i bez nje nezamisli-va«. Nije postojalo ništa što bi u tom trenutku moglo više od Marxove 11. teze o Feuerbachu očarati ljude koji su pripadali zapadnoevropskom kru-gu lijeve misli i intelektualne moralistike. U njihovim dušama i snovima još su odjekivale trube s barikada i još se komešao barutni dim Bastille, revolucije iz 1848. i Pariške komune. Sad je došlo njihovo vrijeme. Pogo-


tovo jer je zaostala Rusija, u kojoj se povijest odavno zaustavila i na čijim su prostranstvima i bog i vrag rekli laku noć, doslovno vapila za promje-nama. Ta je velika zemlja znatnim dijelom još uvijek živjela u srednjem vijeku, njeno je stanovništvo gladovalo i ginulo u beznadnom ratu, a poli-tičari su svakodnevno demonstrirali svoju nesposobnost za prave promje-ne. Boljševici su vjerovali da su samo oni dorasli izazovima tog strašnog vremena.

U godini 1917. oni su bili jedna od ruskih lijevih stranaka, koju su vo-dili prvorazredni intelektualci i govornici, sposobni da pridobiju razoča-rane mase. Istovremeno, bili su to ljudi uvjereni da su, za razliku od svih ostalih, spoznali zakonitosti društvenog razvoja, koje se ni po čemu ne razlikuju od prirodnih zakona. Da su, dakle, posjednici vrhunske i nepo-bitne istine. Ljudi, koji nisu sumnjali u svoje poslanje. Teolozi nove reli-gije, koji su vjerovali u nepogrešivost njenih dogmi. Povijesne su im okol-nosti dale moć da prema svojim ideološkim predlošcima kroje društvo. Da mijenjaju svijet. Teško je zamisliti eksplozivniju smjesu. U takvim vremenima ljudi su uvijek samo materijal od kojeg se pravi povijest.

Pa ipak, njihovo mijenjanje svijeta, koliko god bilo radikalno za ru-ske prilike, bilo je isprva, s gledišta dotadašnjeg razvoja na Zapadu, skro-mno. Prva revolucija, u februaru te revolucionarne godine 1917. i prove-dena bez boljševika, srušila je monarhiju i samodržavlje cara-gospodara, čime su odškrinuta vrata demokraciji. Nije, međutim, ispunjen glavni zahtjev masa, povlačenje Rusije iz Velikog, odnosno, kako je poslije naz-van, Prvog svjetskog rata. U oktobru (po julijanskom, pravoslavnom ka-lendaru) slijedila je još jedna revolucija, koju su ovaj put vodili boljševici. Poslije preuzimanja vlasti, oni su odmah počeli ispunjavati obećanja koja su dali pozivajući mase u revoluciju. Uspostavili su separatni mir i nasta-vili modernizaciju zemlje. Odvojili su crkvu od države, ukinuli staleže i donijeli rezoluciju o nacionalnoj ravnopravnosti naroda Rusije. Te su pro-mjene u osnovi odgovarale onima koje je stotnjak godina prije započela Francuska revolucija. Bio je to, dakle, građanski, buržoaski, a ne socijali-stički program. Prvi zahvati u vlasništvo također su se mogli tumačiti kao modernizacija. Oduzeta je spahijska i crkvena zemlja, koju su preuzeli se-oski sovjeti. Nacionalizirani su veliki monopoli, najveća poduzeća i ban-ke, a uvedena je i radnička kontrola. Sličnu agrarnu reformu odavno su


provele sve zapadnoevropske zemlje, a nacionalizacija krupnog kapitala bila je, na primjer, poslije projekt britanskih laburista. Te bi se boljševičke zahvate moglo, zapravo, ocijeniti kao zakašnjelu, a ne preuranjenu revo-luciju. Da Rusija nije u procesu modernizacije toliko kasnila za Evropom, možda revolucije ne bi ni bilo.

Slijedio je, međutim, građanski rat, uz teško urušavanje ekonomije, na što su boljševici odgovorili uvođenjem ratnog komunizma, uz stihij-sku nacionalizaciju svega i svačega. To je, nesumnjivo, bio korak u utopiju i početak okrutnog društvenog inženjeringa. Zahvaljujući tome, odmah je počela metastazirati i nova, svemoćna boljševička birokracija. Tako se još jednom potvrdila teza Friedricha Nietzschea da je svatko tko je bilo kad i bilo gdje pokušavao graditi novi raj morao kao njegov temelj posta-viti vlastiti pakao.

Povijest, koja je u Rusiji stoljećima stajala na mjestu, sad je potekla brzinom planinske rijeke. Stari, carski režim, sa svim svojim ustanova-ma koje su osiguravale kakvo-takvo funkcioniranje države, doslovno se raspao. Brod se više nije mogao kontrolirati kormilom koje su boljševici uzeli u ruke. Nastupilo je razdoblje bezakonja, u kome su lokalni šerifi, pod zastavom boljševizma ili bez nje, provodili svoje revolucije i postajali gospodari života, smrti i imovine. Kad nema zakona ni njegovih čuvara, kad se odjednom smije sve što je do jučer bilo zabranjeno, svoju priliku koristi posebno ona vrsta ljudi o kojima stara uzrečica kaže da u popla-vi isplivaju na površinu. (Nešto se slično događalo i u nacionalističkim revolucijama, nakon propasti Jugoslavije.) U zemlji veličine Rusije, s čak 11 vremenskih zona i s komunikacijama onog vremena, izgradnja novog pravnog sustava i uspostavljanje vlasti koja će se ponašati u skladu sa za-konima bio bi dugotrajan posao čak i u mnogo mirnijim i sporijim vre-menima. Umjesto putem, krenulo se prečicom. To je bilo uspostavljanje revolucionarne vlasti. Od toga do nastanka svemoćne birokracije, manje je od jednog koraka.

Boljševici tada jedva da su imali drugi izlaz. Dramoletom u Petrogra-du, pred Zimskim dvorcem, ništa nije bilo završeno. Preuzimanje vlasti, koje se tu odigralo, nije nimalo sličilo na scene iz filmova Eisensteina ili Pudovkina. Zimski dvorac u kome je zasjedala Privremena vlada nije bio branjen pa su ga boljševici zauzeli bez ikakvih problema. Opjevani to-


povski hitac sa slavne krstarice Aurora bio je samo zvučna kulisa jer na krstarici nije bilo druge municije osim manevarske. Dok su boljševici «na juriš” zauzimali Zimski dvorac koji nitko nije branio, obližnji je Nevski prospekt bio pun šetača, a radila su i sva kazališta i kabarei. Normalno su prometovali i tramvaji, kojima su se boljševici vozili od i do kilometri-ma udaljenog Instituta Smoljni, gdje je bio njihov glavni štab. Ali posli-je takvog revolucionarnog preuzimanja vlasti, odmah nakon povlačenja Rusije iz Velikog rata, slijedio je novi, krvavi rat. Sada je to bio građanski rat, s jedinicama odanim protuboljševičkim, bijelim generalima. U njiho-vom pokušaju da zaustave crvenu plimu, uskoro su im počele pomagati i trupe Antante, dakle zemalja pobjednica u Velikom ratu. Prvi je svjetski rat bio završio, ali u zemlji koja je prva izišla iz njega borbe su se ponovno rasplamsavale. Umjesto novog pravnog sustava, boljševici su morali stva-rati novu vojsku - Crvenu gardu.

Ruska je ekonomija bila u potpunom rasulu. Proizvodnja ugljena, glavnog izvora energije, smanjila se na samo dvadesetinu predratne, pro-izvodnja čelika na desetinu, a roba široke potrošnje na četvrtinu... Vojske su već godinama gazile i uništavale zasijana polja, otimale stoku i rekvi-rirale konje. Bili su srušeni željeznički mostovi i onesposobljene pruge, a lokomotive i vagoni nisu se obnavljali još od 1914. Na oranicama nije bilo dovoljno seljaka, a u tvornicama radnika. »Proleteri, na konje!«, bila je parola kojom se popunjavala Crvena garda, ali istovremeno praznile tvorničke hale. Takva privreda financirala je građanski rat.

Kad je on završio, pokazalo se da je bilo lakše napraviti vojnike od radnika, nego poslije obrnuto. Zato su boljševici uveli radnu obvezu. Po-manjkanje poreznih prihoda (kako i od koga da ih se skuplja?) nadokna-dili su tiskanim novcem (po starom receptu francuske revolucije), što je odmah izazvalo inflaciju. Zajedno s novcem, rušila se i trgovina, posebno najvažnijim proizvodima - hranom i ogrjevom. Tko da u takvim vreme-nima prodaje kruh za bezvrijedni papir? Boljševici su to pokušali riješiti jednim udarcem, i to naoko u samo srce kapitalizma - zabranili su trgo-vinu i zamijenili je neposrednom razmjenom sela i grada. Neposredna razmjena, kako se odmah pokazalo, bila je, zapravo, neposredna prisila. Osnivani su radnički odredi i seljački komiteti, mahom sastavljeni od bezemljaša i seoske sirotinje, koji su imali posebna ovlaštenja da po se-


lima rekviriraju hranu. Bio je to ideološki povratak u srednjovjekovlje, a ne revolucionarni potez. Rezultat je bio predvidiv - umjesto zabranjene trgovine, procvjetala je crna burza.

»Kutija šibica stoji 75 rubalja. Drva su po 30 tisuća. Maslac, tri tisuće za funtu. Za jednu svijeću treba dati 400 do 500 rubalja. Šećera nema ni za kakve tisuće, jednako kao ni kerozina (petroleja)«, zapisala je u jesen 1919. u svoj dnevnik pjesnikinja ruskog simbolizma Zinaida Hipius. I dalje: »U Nikolajevskoj ulici jučer se dogodilo nešto rijetko; konj je pao. Ljudi su se, naravno, bacili na njega. Najenergičniji od prisutnih počeo je praviti red. Posljednjima su preostala samo crijeva. A znate li što je to ‘ki-nesko meso’? Evo što je to: leševi strijeljanih, kao što je poznato, daju se zvijerima u zoološkom vrtu. I kod nas i u Moskvi. Strijeljaju, pak, Kinezi. I kod nas i u Moskvi. Ali prilikom ubijanja, kao i dok otpravljaju leševe zvijerima, Kinezi pljačkaju. Ne predaju sve leševe, a ako je neki mlađi – skrivaju ga i prodaju kao teletinu. Kod nas – i u Moskvi. Kod nas na Tržnici za sijeno. Doktor N (znam mu ime) koji je kupio ‘s kosti’ – prepoznao je čovjeka. Odnio je u Čeku. Tamo su mu vrlo uvjerljivo savjetovali da ne protestira, kako i sam ne bi dospio na Tržnicu za sijeno. (Sve to znam iz neposrednih izvora.) U Moskvi se otrovala cijela obitelj.«

Neuspjeh ratnog komunizma bio je očit. (Poslije su ga povjesničari, uključujući i sovjetske, ocjenjivali kao »tragičnu travestiju društva bu-dućnosti«, odnosno kao »egalitarizam u bijedi« i polemizirali o tome je li on uopće bio nužan. Odnosno, je li on bio posljedica ili uzrok građanskog rata.) Boljševičko vodstvo koje je, da podsjetimo, tada još uvijek bilo sas-tavljeno od obrazovanih marksista, moralo je, naravno, biti svjesno što im se i zašto dogodilo. »Najgore što se može desiti vođi neke revolucio-narne stranke« pisao je, na primjer, njihov guru, Friedrich Engels (obja-šnjavajući sudbinu Thomasa Muenzera, jednog od vođa seljačkih buna u 16. stoljeću), »jest da bude prisiljen na preuzimanje vlasti, iako za to još nisu sazreli uvjeti. (...) Što on može napraviti, ne zavisi od njegove volje, nego od nivoa do kojeg je dospjela suprotnost raznih klasa, kao i od stu-pnja materijalnih uvjeta života i produkcionih i prometnih odnosa koje dovode do tih suprotnosti.« To je, zapravo, ona ista, već citirana Marxova misao koja završava konstatacijom da društvo »postavlja sebi uvijek samo one zadatke koje može riješiti«. Zadaci koji su dopali boljševicima bili su


nerješivi.Već 1919. Trocki je (kako tvrdi njegov biograf Isaac Deutscher)

predlagao promjene, koje su poslije postale poznate kao Nova ekonom-ska politika, odnosno NEP. Ta nova politika bila je, zapravo, povratak na staro. Obnova kapitalističke ekonomije i kapitalista. Povratak iz utopije. Suvremeni je izraz za taj zahvat – tranzicija. Od revolucije tada nisu bile protekle još ni pune dvije godine. Ali još je trajao rat, što nije bilo povoljno ozračje za filozofske rasprave o promjenama u društvenom sustavu.

Kako je vrijeme protjecalo tako su boljševici dospijevali pod sve žešću kritiku drugih stranaka, koje su ih optuživale da su odstupili od principa Oktobarske revolucije. Napadali su ih menjševici i socijalni re-volucionari (eseri), a u javnosti su sve više simpatija dobivali anarhisti. Anarho-sindikalisti su propovijedali treću revoluciju, a radnička opozi-cija Šljapnikova i Kolontajeve protestirala je što vlada patronizira sindi-kate. Zajedno s decemistima (demokratskim centralistima) oni su tvrdili da brane proletersku demokraciju od diktature. »Oni su bili prvi boljše-vički disidenti koji su prosvjedovali protiv metode vladanja čiji je cilj, kako su govorili, da narod natjera da vjeruje. Oni su preklinjali partiju da svoju sudbinu povjeri radničkoj klasi koja ju je podigla na vlast. Govorili su onim jezikom kojim je cijela partija govorila godine 1917., napisao je poslije Isaac Deutscher.

Kritike, međutim, nisu ostajale samo na riječima. Politika se, ubrzo, počela voditi i drugim, mnogo radikalnijim sredstvima. Ukidanje trgovi-ne, rekviriranje hrane i militarizacija rada (što su osnovni elementi onog što je poslije nazvano ratnim komunizmom), doveli su do niza seljačkih pobuna, koje su se rasplamsale nakon poraza bijelih generala i povlače-nja stranih trupa. Na čelu pobunjenika bili su opozicioni političari. U sre-dišnjoj Rusiji, na primjer, pobunu su vodili tzv. eseri (stranka socijalnih revolucionara), a glavne su parole bile »Dole prisilni otkup« i »Živjela slobodna trgovina«. Val seljačkih buna zapljusnuo je zemlju od njenih zapadnih granica do Sibira, a bio je toliko jak da ga je Lenjin ocijenio još opasnijim za boljševike i njihovu revoluciju od tek završenog građanskog rata. Na novim frontovima, u teškim, krvavim i okrutnim bitkama, pobu-ne su gušile elitne jedinice Crvene garde, naoružane najboljim oružjem koje su imale.


Bilo je jasno da se tako ne može dalje. U ožujku 1921. boljševici su se okupili na svom 10. kongresu, sazvanom da bi se konačno utvrdila poli-tika povratka iz utopije. Ali dok je kongres zasjedao, buknuo je još jedan ustanak; ovaj put mornara u tvrđavi-otoku Kronštadt u Finskom zaljevu. Po Lenjinovim riječima, to je osvijetlilo stvarnost poput munje. U pobuni je sudjelovalo 30.000 mornara, koji su raspolagali s dva ratna broda, pre-ko 100 mitraljeza i 140 obalskih topova. Vodila ih je stranka anarhista, a tražili su slobodu za radnike prisilno mobilizirane za rad u tvornicama, novu gospodarsku politiku za seljake i slobodne izbore za sovjete. Poziva-lo se na treću revoluciju (prva je u veljači 1917. skinula s vlasti cara, a dru-ga je u oktobru inaugurirala boljševike) koja će uspostaviti demokraciju sovjeta, neovisnih o političkim partijama.

Ti su zahtjevi bili vrlo slični onim s kojima su boljševici tri i pol godine ranije, u jesen 1917. zapalili plamen revolucije. S istim parolama, Trocki je tada pridobio i garnizon u Kronštadtu. (Čini se da je takav, cini-čan slijed događaja sudbina kojoj nije mogla izbjeći nijedna revolucija.) Na parolu pobunjenika »Dolje boljševička tiranija!«, boljševici su odgo-vorili optužbom za kontrarevoluciju. (U teškim desetljećima koja su sli-jedila upravo će ta optužba, dakle za »kontrarevolucionarnu djelatnost«, postati klasično oružje kojim se komunistička birokracija obračunavala sa svojim protivnicima.) Pobunjenici su odbijali sve ultimatume. Bila je sredina ožujka pa se očekivalo skoro topljenje leda u Finskom zaljevu. Nakon toga, Kronštadt bi bio neosvojiv. Pobunjenici su računali da će se opskrbljivati iz Finske i to brodovima crvene mornarice čije su im posade pristupile.

Ustanak su podržale sve opozicijske stranke, ali ni jedna boljševička frakcija, iako su neke od njih isticale iste parole kao i Kronštadt. One se nisu odricale političkih zahtjeva, ali nisu bile ni za pobunu. Protiv Kron-štadta okupljena je armija od 45.000 boraca koji su morali odmah krenuti u akciju. Pošli su na juriš pokriveni bijelim plahtama, šljapkajući po vodi iznad leda koji se već počeo topiti. Nakon što su čitavu noć jurišali i ginu-li, pa opet jurišali i ginuli po gustoj, mokroj snježnoj mećavi, pred zoru su konačno uspjeli prijeći zidove i ući u tvrđavu. Bio je 17. ožujka 1921., dan u kome je slijedila krvava i nemilosrdna osveta. Revolucija je velikom žlicom počela jesti vlastitu djecu. Ali među njima tada još nisu bili njeni vođe.


Dok je još trajala borba za Kronštadt (dva dana prije njegovog pada), Lenjin je predložio 10. kongresu prelazak na NEP, Novu ekonomsku po-litiku, koja je udovoljavala mnogim zahtjevima pobunjenika. Delegati su je prihvatili bez ozbiljnije rasprave. NEP je ukinuo ratni komunizam, po-novno legalizirao tržište i omogućio slobodni rad seljacima i kapitalisti-ma. Revolucija se vratila na svoj početak, priznajući realnost dostignutog stupnja materijalnog i društvenog razvitka, što je Lenjin objasnio kao ko-rak natrag, da bi se poslije moglo napraviti dva koraka naprijed. Sanjajući o svjetskoj, pa i permanentnoj revoluciji, ruski su komunisti time, zapra-vo, započeli proces permanentne tranzicije koja će, s prekidima i pod ime-nom reformi, trajati do današnjih dana.

Kongres je, međutim, također na Lenjinov prijedlog, prihvatio još jednu odluku, koja je, naoko, bila potpuno suprotstavljena NEP-u. Istovr-emeno s povratkom slobodnoj, tržišnoj ekonomiji, on je ukinuo politič-ku slobodu. Zabranjene su sve druge političke stranke, pa i organizirane skupine, odnosno frakcije unutar boljševičke partije. Dotadašnje vođe boljševičkih frakcija izabrane su u centralni komitet, a ubuduće je svatko tko se s nečim nije slagao mogao to javno reći, ali samo kao pojedinac. U rezoluciji koju je usvojio kongres bila je i tajna klauzula koja je omoguća-vala Centralnom komitetu da isključi svakog prekršitelja, bez obzira kako on visoko bio pozicioniran.

Do tada nešto takvo nije bilo dio boljševičkog političkog programa. Ono što se poslije nazivalo jednoumljem, nije im prije bilo ni na kraj pa-meti. Štoviše, još u rujnu 1917., uoči Oktobarske revolucije, Lenjin je pisao kako sad boljševici imaju posljednju priliku da preuzmu vlast i »osiguraju miran razvitak revolucije, mirne izbore deputata od strane naroda, mirnu borbu stranaka unutar sovjeta, provjeravanje programa raznih stranaka u praksi, miran prelazak vlasti iz ruku jedne partije u ruke druge partije«. Ali nakon svih krvavih oružanih pobuna nije se praštalo ni pobunjenici-ma niti opoziciji. (Usput rečeno, zar nije i u Americi, nakon terorističkog trijumfa 11. rujna 2001., kad su srušeni neboderi blizanci u New Yorku, prva kolateralna žrtva postala demokracija?) Buharin je, tada, navodno rekao: »Mi možemo imati dvije političke partije, ali jedna će od njih sje-diti u vladi, a druga u zatvoru.« Kako se ubrzo pokazalo, to je bila odluka kojom su udareni temelji ubrzane birokratizacije komunističkog pokre-


ta. Ideje i ideali revolucije, ubrzo su zamijenjeni birokratskom vlašću. U borbi za očuvanje te vlasti, koja je sama sebi pridavala doslovno božanski karakter, sve je postalo dozvoljeno.

Trocki se poslije pravdao kako su Lenjin i on planirali ukinuti zab-ranu opozicijskih stranaka čim se ekonomsko i političko stanje u zem-lji stabilizira. To je ona stara priča po kojoj plemeniti cilj opravdava pr-ljavo sredstvo. Ali u životu nema razlike između sredstva i cilja. Kakvo je sredstvo, takav je i cilj. Ili još točnije, sredstvo zauzima mjesto cilja. U konkretnom slučaju, cilj koji se ostvarivao birokratizacijom društva bio je na kraju samo gola birokratska vlast.

Birokracija koja je stekla apsolutnu vlast doživljavala je sve i svako-ga izvan sebe kao neprijatelja. Svaka kritika izazivala je kod nje teške na-pade paranoje. Masovni zločini, posebno u Staljinovoj eri, bili su najstraš-nija ali ne i jedina posljedica. Da je kojim čudom živio u SSSR-u, Marx bi, sasvim sigurno, prvi platio glavom svoju tezu da »ništa nije završeno za sva vremena«, da se budućnost gradi »bezobzirnom kritikom svega po-stojećeg«, i to bezobzirnom zato jer se ta »kritika ne smije bojati svojih rezultata, ni sukoba s postojećim snagama«. Joseph Schumpeter kaže na jednom mjestu, da »između pravog značenja Marxove poruke i boljševič-ke prakse i ideologije postoji barem toliki ponor koliki je postojao između religije skromnih Galilejaca i prakse i ideologije crkvenih poglavara i voj-nih zapovjednika iz srednjeg vijeka«.

Razorna posljedica birokratizacije bilo je zaustavljanje kadrovske, intelektualne i idejne obnove. Svakoj birokraciji, a posebno onoj koja je eliminirala konkurenciju, odgovarao je samo jedan tip kadrova - to su lju-di koji zaziru od promjena, odgađaju odluke i uspješno izbjegavaju svaku odgovornost. Ljudi poretka, a ne pokreta koji u tom poretku traže svoje mjesto i u njemu grade karijere. Oni su zauzimali skoro sve pozicije (ri-jetke su iznimke potvrđivale pravilo) i desetljećima gušili u svojim moč-varama svaku novu ideju i svaku želju za promjenama, krekećući istovre-meno marksističko-lenjinističke fraze i citate.

Tako je s NEP-om Lenjin postavio jedno od pravila kojeg su se drža-le sve povremene reforme u Sovjetskom savezu (poslije Staljinove smrti godine 1953.) i u drugim socijalističkim zemljama. To je pravilo bilo da popuštanju u ekonomiji uvijek mora slijediti stezanje u politici. Je li Le-


njin imao baš to na umu još davne godine 1921.? Je li i za njega, kao i za njegove najbliže suradnike, monopol na vlast postao najviši zakon, viši od ekonomske efikasnosti, čime se jedino za marksiste legitimirao svaki politički sistem i svaki režim? I može li se uopće povezivati Lenjina s re-formama koje su se provodile trideset i više godina poslije njegove smrti? Odgovor je – da! Zabrana opozicije imala je dva cilja. Prvi je bio sređivanje stanja u zemlji, ali ispod toga, u donjem sloju, bio je skriven drugi i u tom trenutku (kad je opozicija bila i vojno potučena) mnogo ozbiljniji razlog. To je bio strah da financijski ojačani sloj novih bogataša, novih kapitalista, nepovaca, ne uđe u politiku. Bilo direktno, bilo financirajući neke nove stranke koje bi zastupale interese kapitala. To bi boljševike nesumnjivo vodilo u poraz već na prvim sljedećim izborima. Tim više što je njihova baza, koju je Lenjin definirao kao dvije klase, radnike i seljake, imala do-voljno razloga za razočaranje. Ni druge dotadašnje, mahom lijeve poli-tičke stranke (eseri, menjševici ili anarhisti) ne bi, vjerojatno, imale više šanse... Osim, možda, kadeta (konstitucionalnih demokrata), koji su bili neka vrsta ruskih liberala. Ali i oni bi se, nesumnjivo, oslonili na klasu novih kapitalista i njen novac.

Ako su, dakle, željeli sačuvati vlast, što je za njih značilo i tekovine revolucije, boljševici su se morali unaprijed osigurati od opasnosti koju je sadržavao NEP. Zato su demokraciju izveli na revolucionarnu giljotinu, istovremeno kad je revolucija ustuknula pred posljedicama nasilja nad ekonomijom i životom i kad se vratila omrznutom kapitalizmu. I to ne samo jačanju tržišnih elemenata, nasuprot birokratskom planiranju, diri-žizmu i distribuciji, već i obnovi kapitalista, pred čim su zastale sve refor-me koje su se poslije poduzimale u socijalističkim zemljama uključujući i Jugoslaviju. Jedina je iznimka kineska reforma Deng Xiaopinga koja nije obnovila samo tržište, već i kapitaliste.

Jesu li Lenjin, Trocki i ostali intelektualni vođe boljševika bili sv-jesni da zabranom opozicije otvaraju Pandorinu kutiju iz koje će, uz sva ostala, izletjeti i ono posebno nakazno zlo - nemilosrdni i okrutni biro-kratski totalitarizam? Sudeći po onome što su tada govorili i tu je odgovor – da! Bili su svjesni opasnosti. Znali su što se može dogoditi, ali nisu vjero-vali da će do toga doći. Sva se Lenjinova politika tada svodila na traženje predaha, pa je on i čvrstu ruku shvaćao samo kao nešto čime će izboriti


taj predah. »Prisila mora biti posljednje, a uvjeravanje prvo pribježište«, tvrdio je on. I dalje: »Vlasti će možda smetati zahtjevi sindikata, možda će joj biti nezgodni. U pojedinim će slučajevima vlast možda biti u pravu bude li protiv tih zahtjeva. Ali kad se sve zbroji, korisno je da se ona na taj način nađe u nezgodnim situacijama i izložena istinskim društvenim pritiscima i utjecajima. Beskorisno je govoriti radnicima da se ne smiju suprotstavljati radničkoj državi. Ta je država apstrakcija. U životu, njiho-va vlada mora uzeti u obzir interese seljaka, kao i radnika. Njen posao re-mete zbrka, ozbiljna birokratska iskrivljavanja i samovolja vlasti.« Lenjin je, očito, razmišljao kako da višestranačje zamijeni nekom drugom, sin-dikalnom i radničkom demokracijom. Trocki je istovremeno zagovarao »proizvođačku demokraciju«. Sudeći po tome, Staljin je bio u pravu kad je trideset godina poslije optuživao Tita (koji je uvodio samoupravljanje) za trockizam.

Za boljševičke je vođe mogućnost uspostave birokratskog totalita-rizma vjerojatno ipak bilo samo akademsko pitanje. Opasnost postoji, ali oni nisu ni birokrati ni totalitaristi. A upravo oni imaju vlast i to se, kako su čvrsto vjerovali, u doglednoj budućnosti neće promijeniti. Cijenu te zablude uskoro su morali platiti vlastitim sudbinama i životima. Jednom uspostavljen, boljševički se totalitarizam nije razlikovao od drugih totali-tarizama pa se i on branio od svake opasnosti, realne ili fiktivne, totalita-rizmu primjerenim sredstvima. Birokratska hobotnica, kao i njen meha-nizam obrane, uspostavljeni su nevjerojatno brzo i uspješno. Skoro preko noći, utopija se pretvorila u diktaturu, koja je i razvojne ciljeve društva ostvarivala sebi svojstvenim načinom. Birokracija, naravno, nije preuzela samo političku, već i ekonomsku moć. Ona je postala ono što su prije bili kapitalisti i krupni zemljoposjednici. Time je uspostavljeno stanje koje je poslije definirano kao državni kapitalizam. Prvobitna akumulacija kapi-tala, okrutna po definiciji, bila je najokrutnija upravo u prvoj zemlji soci-jalizma, koja se smatrala zemljom radnika i seljaka.

Glavnu opasnost birokracija je vidjela (točnije, osjećala) u kadro-vima koji su je doveli na vlast i koji su pripadali starim revolucionarnim idealima, a ne novom birokratskom poretku. Zato je ona ubrzo počela uk-lanjati sa scene, prvo političke a onda i životne scene: i Lenjina, i Trockog, i Zinovjeva, i Kamenjeva, i Radeka, i Buharina, i ostalo društvo koje je


pripadalo Velikom oktobru. Metkom u potiljak u moskovskom zatvoru Lubjanka, kao Buharina i mnoge druge, ili planinarskim cepinom u gla-vu, kao Trockog koji je bio u progonstvu u Meksiku. Lenjinova rečenica da »će nam doći glave mangupi u vlastitim redovima«, pokazala se proro-čanskom. I to u doslovnom smislu. Iako je ubrzo umro prirodnom smrću (1924.), ni Lenjin nije izbjegao birokratsku izolaciju i šikaniranje. Uz ostalo, o tome govori i pismo koje je u ožujku 1923. poslao, iz bolesnič-ke postelje, prvom korifeju nove birokracije (ali istovremeno i njenom krvniku), Staljinu, protestirajući protiv njegove grubosti i prostačkog po-našanja prema Lenjinovoj supruzi, Nadeždi Konstantinovnoj Krupskoj. Kopije pisma Lenjin je poslao Zinovjevu i Kamenjevu, ali oni su u tom trenutku već bili u položaju da drže jezik za zubima ili odmah stave na panj vlastite glave.

To je, uz ostale podatke o Staljinovoj strahovladi i zločinima, iznio godine 1956. Nikita Sergejević Hruščov u čuvenom tajnom referatu na Dvadesetom kongresu sovjetskih komunista, kojim je započeo proces de-staljinizacije u SSSR-u. Vjerojatno je apokrifna priča da ga je u jednom tre-nutku prekinuo netko od kongresnih delegata upadicom: »Sad to govoriš, a zašto si prije šutio?« Hruščov je zastao, kaže dalje ta politička skaska, podigao glas i strogo pitao. »Tko je to rekao?« Muk. »Tko je to rekao!!?«, sada je Hruščov već prijeteći grmio. Ponovno muk u dvorani, u kojoj od-jednom kao da je svima postalo hladno. »Eto vidite, zato sam prije šu-tio...«, rekao je Hruščov i mirno nastavio čitati svoj referat. Se non e vero, e ben trovato. Ako i nije istina, dobro zvuči.

Vrijeme samoupravljanja

Trideset i jednu godinu poslije Oktobarske revolucije, nakon Drugog sv-jetskog rata, kad je boljševička birokracija pod Staljinom proširila svoju vlast na pola Evrope, pojavila se opet jedna frakcija. Ovaj put ne u Sovjet-skom savezu (tada je Hruščov još izigravao Staljinovu dvorsku ludu samo da bi sačuvao živu glavu), već u Jugoslaviji. Tu su se komunisti učvrstili na vlasti, nakon što su vodili uspješni narodnooslobodilački rat u kojem su eliminirali i sve desne, mahom kvislinške formacije, ali i ostatke građan-


skih stranaka. Isprva njegov vjerni sljedbenik, Tito se već godine 1948. suprotstavio Staljinovom diktatu riskirajući vojnu intervenciju Sovjets-kog saveza. U godinama koje su slijedile, Jugoslavija je išla svojim, odnos-no Titovim putem. To je odmah otvorilo proces demokratizacije, što je iz korijena promijenilo političku klimu u zemlji.

Za našu temu posebno je važno da je Centralni komitet Komuni-stičke partije Jugoslavije već 1951. donio posebnu rezoluciju kojom se utvrđuje da stavovi pojedinih rukovodilaca nisu obvezni za članove par-tije. Time se smanjivao dotad neprikosnoveni autoritet partijskih i držav-nih dužnosnika, točnije autoritet funkcije (koji je temelj svake birokrati-zacije) i stvarali su se uvjeti za borbu mišljenja. Jugoslavenski su komuni-sti, dakle, nakon svoje revolucije, mogli ono što je ruskim bilo uskraćeno. Mogli su bez straha sudjelovati u traženju najboljih rješenja.

Tito se pobunio protiv toga da njegova zemlja bude samo satelit Sov-jetskog saveza, a socijalizam u njoj samo kopija sovjetskog modela. On je smatrao da svaka zemlja ima pravo na vlastiti put. Ali u tom trenutku, taj je specifični, samostalni, jugoslavenski put, bio samo djelomično defini-ran. U međunarodnim odnosima nije bilo dileme - sve zemlje i svi radnič-ki pokreti u njima su ravnopravni. To je bio temelj i buduće jugoslavenske vanjske politike, koji je izdržao koliko i Jugoslavija. Ali kojim će putem krenuti izgradnja socijalizma u Jugoslaviji i po čemu će se taj put razliko-vati od sovjetske stranputice?

Mnogo poslije, godine 1978., na smrt bolesni Edvard Kardelj dikti-rao je (više nije mogao držati ni pero u ruci) svoje uspomene iz tog vreme-na. Nakon sukoba sa Staljinom, kaže on, cijeli je jugoslavenski politički vrh tražio odgovor na pitanje kako dalje. »Neprestano smo se sastajali kod Tita ili međusobno razgovarali. Ja sam, posebno, veoma mnogo diskutirao s Kidričem, koji je tada rukovodio najtežom oblašću našeg društvenog ži-vota – ekonomikom.« U tom trenutku već im je bilo potpuno jasno što se dogodilo u Sovjetskom savezu i zašto su došli u sukob sa Staljinom. Kar-delj kaže da su za to postojala dva uzroka. Prvi je »deformacija komuni-stičke partije koja se identificirala s državnim aparatom, čak s policijskim aparatom. Na taj se način princip proleterske države pretvorio u princip diktature jednog čovjeka i aparata preko njega.« Drugi je uzrok »što su mase radničke klase odvojene od vlasti, i to odvojene od svih oblika vrše-nja vlasti, čak su im oduzeta i ona prava koja je radnicima dao prvi oblik


Sovjeta radničkih i seljačkih deputata. Radnik je postao neke vrste na-jamni radnik države.«

I u Jugoslaviji se krenulo tim putem (odnosno stranputicom) ali, piše Kardelj, »samoupravljanje nastalo u narodnooslobodilačkoj borbi nije zamrlo u prvim godinama poslije rata i upravo je to bio jedan od glav-nih uzroka Staljinovog napada na nas«. U svojim memoarima neki visoki jugoslavenski rukovodioci iz tog doba tvrde da su se baš oni dosjetili sa-moupravljanja ili da je autor te ideje netko od njihovih prijatelja. Ali Kar-delj tvrdi drukčije. Objašnjavajući kako je jugoslavenski vrh htio izbjeći već spomenute dvije devijacije do kojih je došlo u SSSR-u, on kaže:

»Sjećam se da sam već u drugoj polovici 1948. pisao o radničkim savjetima koji spontano nastaju u našim tvornicama i o tome da moramo učiti na tim spontanim pojavama. Razumije se, to su bili slobodni zborovi radnika, bez organizacije i bez nekih posebnih prava, koji su razmatra-li goruće probleme rada, proizvodnje itd. Ali nastajali su, da tako kažem, automatski, pod jednim ili drugim imenom, i stvarno nam ukazali put i pravac kojim moramo ići. Drugo pitanje bilo je pitanje partije – da li par-tiju identificirati s državom i, štoviše, s državnim kapitalom i preko toga s državnom i tehnokratskom administracijom ili da ona ostane avangarda radničke klase koja je vladajuća snaga u zemlji, a time i vladajuća snaga državne vlasti. Više nego ikada ranije postalo nam je jasno da partija mora voditi radničku klasu, a ne vladati njome. Samoupravna radnička klasa mora imati odlučujući utjecaj na sve poluge državne i ekonomske vlasti, a partija mora biti onaj faktor koji će u tu aktivnost radničke klase unositi znanje, teoriju, iskustvo, metode akcije i borbe protiv neprijatelja soci-jalizma i radničke klase. Bilo nam je jasno da je to još dug put, ali jedino moguć ako hoćemo da se osiguramo od deformacija s kakvima smo se sreli u sukobu sa Staljinom. To su bila naša dva glavna zaključka iz svih tih brojnih i dugotrajnih diskusija koje su postepeno dobivale i određene organizacione oblike. A to je bio, rekao bih, i kraj naše unutrašnje krize, jer smo sada znali u kojem pravcu će se razvijati naše društvo i za što ćemo se boriti. Tito je sve vrijeme pratio te procese i diskusije i neposredno sud-jelovao u njima. Nastupila je jedna nova faza u razvoju Jugoslavije kakvu nitko ne bi očekivao poslije onako drastičnog napada koji je doživjela Ko-munistička partija Jugoslavije i cijela naša zemlja.«


U proljeće godine 1949., kaže dalje Kardelj, nekoliko je članova Po-litbiroa KPJ posjetiloTita koji je tada bio na odmoru u Splitu. On je i sam o tome mnogo razmišljao, pri čemu je njegova polazna pozicija bila iden-tična staroj predmarksističkoj paroli: Zemlja seljacima, tvornice radnici-ma. Tako je pala odluka da se donese zakon o radničkim savjetima i počne graditi novi samoupravni sistem. Prihvatio je i promjenu imena partije u Savez komunista, kako bi se ona lakše razlikovala od dogmatske staljini-stičke partije.

Za komuniste, bili su to logični zaključci. Sukob sa Staljinom, toč-nije s moćnom boljševičkom birokracijom, vratio ih je revolucionarnim idealima - radničkoj klasi i njenim interesima. To je bio jedini način da se bude komunist, a da se istodobno ne bude i staljinist. Tako je počelo samo-upravljanje. Jugoslavenski su revolucionari pronašli svoju sretnu zvijez-du koju su slijedili sve do smrti. Njihova je, a još više tragedija zemlje koju su vodili, da je nikad nisu uspjeli dostići.

Jugoslavija je od tada počela graditi socijalizam na drukčiji način od SSSR-a, odnosno prve zemlje socijalizma, kako su sovjeti tepali sami sebi. Jugoslavenski su komunisti javno, na svom kongresu, ocijenili da je to što je stvoreno u SSSR-u državni kapitalizam, a ne socijalizam. Da su radnici i tu u najamnom položaju, ali prema državi a ne privatnim kapitalistima. Prvi su rezultati novog kursa u Jugoslaviji bili u skladu s očekivanjima. Čim je sudbina poduzeća počela ovisiti i o dohotku koji se ostvaruje na tržištu (kakvo god ono u to vrijeme bilo), a ne samo o volji administracije, smanjio se škart, počeli su se štedjeti materijal i energija, čuvati i bolje održavati strojevi itd. Istovremeno, počeo se napuštati i sovjetski mo-del planiranja pa su (osim za neke strateške proizvode) poduzeća sama, prema potražnji na tržištu, odlučivala što će proizvoditi. Iz tog vremena, međutim, potječe i ova anegdota. U nekom malom mjestu visoki je partij-ski funkcionar držao predavanje o samoupravljanju, a kad je završio jedan je stari seljak digao dva prsta i pitao: »Dobro, shvatio sam da će radnici biti gazde u tvornicama i njima upravljati. Ali, čiji će biti novac?« Novac je, naravno, zadržala birokracija. Politički i idejni stav s kojim je započelo uvođenje samoupravljanja (kao specifičnog, jugoslavenskog puta u soci-jalizam) bio je da radnici moraju raspolagati s viškom rada. To je značilo, ne samo sa svojim plaćama već i s novcem za razvoj. U praksi, radnički su


savjeti odlučivali o tarifnim pravilnicima, o broju i vrsti radnih mjesta, o radnim normama i sličnom. (Ali i te su njihove odluke morali potvrditi lokalni organi vlasti.) O razvoju, dakle o svim investicijama, odlučivalo se drugdje. Čak je i amortizacija, što znači novac potreban za obnavljanje postojećih kapaciteta, najvećim dijelom izvlačen iz poduzeća. (Ovisno o privrednoj grani, poduzećima je ostajalo samo 2,8 do 10 posto amortiza-cije.) To se opravdavalo velikim kapitalnim investicijama, bez kojih nema skladnog razvoja zemlje. Politička je birokracija i dalje vladala prošire-nom reprodukcijom, a to znači i društvom. Pa ipak, njen su vrh velikim dijelom sačinjavali ljudi koje su vodili ideali. To je bio sjajan mandarinat, nadahnut onim najboljim iz zapadnoevropske misli i intelektualne mo-ralistike, kako bi rekao Krleža. Oni su vjerovali da je to samo prvi korak i bili su odlučni da nastave tim putem.

Neki od događaja iz tog vremena nisu im išli na ruku. Već 1953. umro je Staljin, što za Jugoslaviju nije bilo povoljno jer je istog trenutka oslabio pritisak na njenu birokraciju. Nije se, naravno, odustajalo od zapo-četih promjena, ali sada se činilo da se više ne mora žuriti. Umro je i Boris Kidrič, čovjek koji se u jugoslavenskom političkom vrhu možda najoštri-je suprotstavljao Staljinu i koji je bio glavni kreator novog, samouprav-nog privrednog sistema. Kidrič je, zajedno s Đilasom, u jednom trenutku zatražio i da se svi rukovodioci presele iz vila na luksuznom beogradskom Dedinju u stanove u gradu. Objašnjenje je bilo da oni moraju dijeliti sud-binu radničke klase. Riječ je, zapravo, bila o namjeri da se spriječi birokra-tizacija društva uz pomoć ponovnog uvođenja revolucionarnog morala. To nije odbio Tito, već Kardelj. »Hoće Boris i Đido da živimo u Marinkovoj bari«, govorio je on, navodno u šali. (Marinkova bara je tada bilo siromaš-no predgrađe Beograda, bez osnovnih komunalija i sa sirotinjskim bajta-ma.) Ali kad je istaknuti književnik revolucije Branko Ćopić objavio »He-retičku priču«, o luksuzu nekih komunističkih funkcionara, kritizirao ga je i sam Tito.

Prvi raskolnik u partijskom vrhu, tom mandarinatu (prvi poslije onih koji su pet godina ranije stali na Staljinovu stranu) bio je Milovan Đilas, koji je to postao upravo zato što se pobunio protiv birokratizacije. On je istovremeno zagovarao bitno slabljenje uloge komunističke partije i uvođenje nekih oblika višestranačja. Kardelj ga je, na posebnom sastan-


ku CK na kojem se raspravljalo o njegovom slučaju, optužio da je progla-sio Tita braniteljem birokratizma a partijski vrh grupom oportunista i da zagovara postojanje dvije socijalističke partije. Đilasova kritika, velikim dijelom moralistička (udario je i na privilegije rukovodilaca), nije zadi-rala u odnose u raspodjeli. On je htio promijeniti birokraciju, odnosno uvesti višestranačje, a da se prethodno ne odgovori na pitanje tko vlada društvom - birokracija, radnici ili kapitalisti. Rezultat se mogao lako pred-vidjeti. Njegov je poraz također ojačao rigidnu partijsku struju. Zajedno s Đilasom partiju je morao napustiti, ili ubuduće paziti što govori, ne mali broj komunista, mahom intelektualaca, koji su prihvatili njegove stavo-ve. Bio je to udar i na započeti proces demokratizacije.

Može se činiti čudnim, ali brži razvoj samoupravljanja zakočili su i sjajni privredni rezultati. Politika je odlučivala o razvoju, ali u nerazvije-noj zemlji svaka je investicija u proizvodnju bila dobra i za svu novu robu je postojalo tržište. Vladao je kult privrednog razvoja i općeg napretka. Još je Lenjin definirao socijalizam kao vlast sovjeta i elektrifikaciju. U Ju-goslaviji je tome dodana i industrijalizacija. Samoupravljanje, iako još u zametku, povećalo je motivaciju zaposlenih i djelomično racionaliziralo poslovanje.

Po privrednom rastu, Jugoslavija se tada nalazila na samom svjet-skom vrhu pa je, na primjer, godine 1957. bila na istom stupnju razvoja kao Španjolska. (Mjereno bruto domaćim proizvodom po stanovniku.) U deset godina, od 1953. do 1962., industrijska je proizvodnja povećavana za prosječno 12 posto svake godine (u Japanu, koji se jedini razvijao još brže, za 15 posto), dok je društveni proizvod rastao za prosječnih 7,6 posto (u Japanu 8,2 posto). U tom se desetljeću industrijska proizvodnja utrostru-čila, a društveni proizvod udvostručio.

Ali model koji je omogućavao tako spektakularni rast ubrzo se ispuhao. Da bi se dalje napredovalo, nije bilo dovoljno samo graditi nove tvornice i pretvarati seljake u radnike. Trebalo je povećati produktivnost i racionalnost poslovanja u postojećim pogonima. To je bio cilj prve refor-me, pokrenute 1961., koja je poslije nazvana mini-reformom. Tada, kao sasvim mlad novinar koji je došao u karlovačku tvornicu pribora za jelo »Kordun« da piše o reformi, bio sam doslovno zaprepašten onim što mi je pričao novopostavljeni direktor. Na primjer, da nitko nije vodio računa o


potrošnji repromaterijala niti uspoređivao količinu utrošenog materija-la s proizvedenom robom. To je značilo da trošak proizvodnje nije niko-ga zanimao. U borbi za racionalnije poslovanje tada se, zaista, na nekim mjestima počinjalo od samog početka. Ali u općim uvjetima poslovanja, reforma iz 1961. malo je što mijenjala. A bez toga, bez tržišnog okruženja i bez poluga razvoja u vlastitim rukama, poduzetnici i menadžeri pa ni radnici u ulozi vlasnika nisu mogli zaista racionalizirati proizvodnju.

Velika reforma, koja je jugoslavensku ekonomiju uvela u svijet tr-žišta, provedena je tek četiri godine poslije, 1965. Njom su se, za ono vri-jeme vrlo radikalno, ukidali državni investicijski fondovi, savezni i repu-blički, bitno se smanjivala distribucija, a jačalo tržište i samostalnost po-duzeća. Provedene su velike promjene u odnosima cijena kako bi se one uskladile sa svjetskim kriterijima. Devalviran je dinar, kako bi se postigao njegov realni tečaj, čime se željela postići izvozna orijentacija jugoslaven-ske privrede. Ali na konvertibilnost još nitko nije pomišljao.

Pa ipak, dvije godine poslije otpočinjanja reforme, stanje u Jugosla-viji nije bilo dobro. Vladalo je neko čudno nezadovoljstvo, neka neoštra, sfumato slika u kojoj se nije mogla nazrijeti budućnost. Tog su nezado-voljstva svi bili svjesni, ali ga nitko nije jasno artikulirao. Jedino su refor-misti bili uvjereni da je uzrok svih teškoća nedosljedno i presporo pro-vođenje njihove reforme. Po njima, rješenje je, dakle, bilo još radikalnije uklanjanje svih, u prvom redu političkih prepreka koje su joj stajale na putu. A najveća od svih prepreka bila je, po njima, komunistička partija, odnosno Savez komunista Jugoslavije, koji se nije odricao vlasti nad eko-nomijom. Činilo se da je trenutak za daljnje promjene dobar jer je godine 1966. smijenjen svemoćni Aleksandar Ranković, koji je povezao političku birokraciju s policijom, što je bio povratak na sovjetski model. (Optužen je da je prisluškivao i Tita, ozvučivši čak i njegovu spavaću sobu.)

Vrlo zanimljivo svjedočenje o tadašnjem iskustvu reformista čuo sam, negdje osamdesetih godina, od nekadašnjeg glavnog urednika beo-gradske Ekonomske politike, Ljube Veljkovića. Taj tjednik, iako male nakla-de koja se uglavnom distribuirala pretplatnicima, imao je veliki društveni utjecaj. Bio je neke vrste jugoslavenskog The Economista i to po opredje-ljenju koje je bilo izrazito liberalno. List je okupljao grupu talentiranih novinara, a zagovarao je tipičnu reformističku tezu o slobodnom tržištu


kao panaceji za sve ekonomske bolesti. Ja se s tim, usput rečeno, nisam potpuno slagao, a s gospodinom Veljkovićem sam jednom prilikom i po-lemizirao u Vjesniku, u kojem sam tada radio. (Tema te polemike bila je, međutim, banalna - uloga turizma u privrednom razvoju - a ne neke idej-no-političke nesuglasice.) Ipak, to nije pokvarilo korektne, kolegijalne odnose među nama.

Zvjezdani trenutak gospodina Veljkovića nastupio je kad je s čela sa-vezne vlade odlazio stari srpski revolucionar Petar Stambolić, a mandatar za sastav nove postao mnogo mlađi i liberalniji (iako je prije toga radio u Udbi, dakle političkoj policiji), Slovenac Boris Kraigher. On je za svog potpredsjednika za privredu izabrao Ljubu Veljkovića. To je dovoljno go-vorilo o njegovom, ali i o ugledu lista kojem je bio na čelu. Istovremeno, to je pokazivalo i koliko je bilo jako liberalno opredjeljenje onog dijela jugoslavenskog političkog vrha koji se bavio ekonomijom. Bilo je to pred Novu godinu 1968., a glavna zadaća buduće, Kraigherove vlade bila je da ponovno uhvati vjetar u jedra posustale privredne reforme započete go-dine 1965.

Priču koja slijedi čuo sam petnaestak godina poslije, kad sam se s Ljubom Veljkovićem slučajno susreo u restoranu beogradskog Kluba knji-ževnika. Prostorije Udruženja književnika Srbije, koje su bile u istoj zgra-di, postale su koncem 80-ih godina prošlog stoljeća po zlu poznata adresa, čuvena Francuska ulica 7, gdje su ordinirali ratni huškači iz velikosrpskih intelektualnih krugova. Schreibtisch moerderi, kako bi to rekli Nijemci, odnosno, ubojice za pisaćim stolom. Ali u vrijeme o kojem govorim na toj je adresi najvažniji bio restoran u kome se vrlo dobro jelo i gdje su se okupljali umjetnici i drugi stalni gosti iz intelektualnih krugova. Gospo-din Veljković je tada već bio u mirovini, a sjedio je sa Šćepanom Rabreno-vićem, jednim od svojih nekadašnjih suradnika iz Ekonomske politike, u to vrijeme novinarom beogradskog news-magazina NIN. Kad je vidio da sam sam, pozvao me za stol pa smo zajedno večerali uz dobar kutjevački bijeli pinot (kutjevačka su se vina tada točila u svim boljim beogradskim lokalima) i, naravno, podsjećali se na stare dane.

»Kad je Boris Kraigher dobio mandat«, pričao je Veljković, »oku-pio je ljude koji su dotad vodili privrednu reformu, zajedno s nama koji smo trebali preuzeti privredne resore u budućoj vladi, da napravimo njen


ekonomski program. Radili smo vrlo intenzivno, a posao je išao dobro jer među nama nije bilo bitnih nesuglasica. Kad smo bili gotovi, jednog su mi dana iznenada javili da sutra, rano ujutro, putujemo na Brione. Tito je želio čuti što mi to spremamo. Sljedećeg jutra krenuli smo, mnogim jugoslavenskim političarima dobro poznatim putem; posebni nas je avi-on odvezao u Pulu, pa automobili do Fažane, pa brodicom na Veliki Bri-jun... Tek što smo se smjestili oko stola u hotelskoj dvorani koja je služila za sastanke, stigao je Tito. Bio je dobro raspoložen, pozdravio se s nama i onda izvadio iz torbe za spise naš program. Počeo ga je nekako zamišljeno listati dok smo mi u tišini čekali. Onda je rekao: ‘Drugovi, pogledao sam ovo sinoć i mislim da vam to nije dobro!’ Nije to bila neka žestoka kritika. Njegov je ton bio drugarski, pa i prijateljski. On se ponašao kao da je riječ samo o još jednom sastanku na kome se dorađuje program na kome smo radili. Nastupio je trenutak tišine, a onda su se, prije nego što je on stigao nastaviti, drugi počeli javljati za riječ.

Iako sam u ono vrijeme već bio star i iskusan, tek sam tad shvatio kakvi su ljudi, a posebno političari. Oni koji su do jučer pisali, razrađiva-li pa i zaoštravali naš program, moram li reći izrazito tržišno i liberalno orijentiran, odmah su ga počeli kritizirati. Pitaš tko? Nije važno, svi, prvi Kiro Gligorov, pa i moj Boris Kraigher... Kad je, konačno, nastala tišina, ja sam se ohrabrio i rekao: ‘Oprostite, druže Tito, pošto sam ja taj koji će morati popravljati ovaj tekst, hoćete li mi reći, na što ste mislili kad ste rekli da on nije dobar?’ Tito je odgovorio kratko i jasno: ‘Ne valja to što u tom programu nema nas!’«

Drugim riječima, nema partije. Za Ljubu Veljkovića to je bio krunski dokaz da nijedna reforma u Jugoslaviji nije imala šanse. Jednostavno, par-tija je držala svu vlast u svojim rukama i ništa nije smjelo ugroziti njenu vodeću ulogu. (Koja je, usput rečeno, bila utvrđena i ustavom zemlje.)

Po povratku u Beograd, Veljković je ipak prionuo na posao da, ba-rem na papiru, pomiri liberalni program buduće vlade s Titovim zahtje-vom, što je za njega bilo jednako rješavanju kvadrature kruga. Nesretni slučaj je htio da to uskoro postane i potpuno nepotreban napor. Nakon proslave Nove godine 1967., Boris Kraigher se noću vraćao iz Ljubljane u Beograd vozeći sam svoj Peugeot 404. Na putu od oko 550 kilometara, negdje u Vojvodini, pred zoru, pri velikoj je brzini sletio s ceste i na mjes-


tu poginuo. Zašto je čovjek na tako visokoj dužnosti vozio sam? Zato što je to bilo vrijeme opće demokratizacije pa je provedena i kampanja protiv političarskih privilegija. Tada im je oduzeto i pravo da koriste službena kola i vozača. Istovremeno im je omogućeno da povoljno otkupe služ-bene automobile, a jednom broju funkcionara da bez carine kupe nove Peugeote 404. (To je u javnosti doživljeno kao još jedna privilegija pa je ubrzo skovan i posprdni izraz »pežoazija«.) Da bi sve bilo legalno, Savezna skupština je ukinula carinu, ali čim su Peugeoti kupljeni sve je vraćeno na staro. To je bez sumnje skupštinska odluka koja je najkraće bila na sna-zi. Koliko? Možda sat ili dva. Nakon Krajgherove nesreće sve je to palo u vodu pa su službeni vozači zadržali posao, a kupljeni su i novi automobili.

Umjesto Krajghera, predsjednik Savezne vlade postao je Hrvat Mika Špiljak. Ljuba Veljković je ostao u novinarstvu, u Ekonomskoj politici, gdje je dočekao i penziju. Špiljak se oslanjao na druge ljude, a sudbina ga je ubrzo suočila i s drugim izazovima na koje nitko, pa ni Krajgher, nije mo-gao unaprijed računati. Počinjala je teška godina 1968., kad su se odigrali događaji koji su kobno odredili budućnost.

Špiljak je naslijedio reformu koja je imala ugrađenu konstrukcijsku grešku. Ta je greška neminovno proizvodila teške posljedice, kako eko-nomske tako i političke. Reforma iz godine 1965. ojačala je samostalnost poduzeća i prepustila ih djelovanju tržišta, što je bitno popravilo poslova-nje i povećalo produktivnost rada. Ona je, barem na papiru, trebala ojačati i samoupravljanje. To se nije dogodilo iz dva razloga. Politička se birokra-cija oslanjala na menadžment u poduzećima, koji je politika postavljala i koji se smatrao dijelom političke klase. U skladu s tim menadžment se i ponašao. Drugi razlog bio je mnogo važniji. Reforma je ključne instru-mente razvoja ostavila u rukama političke birokracije i države. Riječ je o investicijama i o vanjskotrgovinskom poslovanju. Tako je birokracija, umjesto samoupravljača, i nadalje bila i poduzetnik i vlasnik. To je bilo suprotno svim političkim odlukama koje su prethodile reformi i kojima se jasno definirao cilj - »prenošenje društvene akumulacije na neposredne proizvođače, kako bi radni kolektivi postali nosioci proširene reprodukci-je«. (To je pisalo u zaključcima kongresa sindikata pa poslije u rezoluciji Savezne skupštine i, što je bilo najvažnije, to je u prosincu 1964. zaključio i Osmi kongres Saveza komunista Jugoslavije.) Zadaća je bila jasno defini-


rana, ali reformisti kao da nisu čitali političke dokumente ili su, umjesto njih, čitali s usana političke birokracije kojoj su dijelom i sami pripadali. Prave želje birokracije nije bilo teško prepoznati jer je ona, dok se reforma još pripremala, donijela niz odluka kojima ju je unaprijed sabotirala. To su bile odluke o velikim i skupim investicijama, na primjer o izgradnji hidroelektrane Đerdap na Dunavu ili željezničke pruge Beograd-Bar. Sve su se te investicije, i nakon reforme, morale financirati na stari način. A kako su mahom bile u Srbiji (skoro 80 posto), to je moralo ojačati neza-dovoljstvo u drugim republikama, posebno razvijenijim, i tjerati vodu na mlin nacionalistima.

Druga greška ugrađena u reformu odnosila se na ekonomske od-nose s inozemstvom. I tu se politička birokracija nije odricala kontrole, što je zapravo značilo da je reformski korak prema tržišnoj ekonomiji bio prekratak i nesiguran. Samo je svjetsko tržište moglo pokazati tko posluje dobro, a tko loše, tko investira pametno, a tko ne, koje su razvojne ide-je dobre, a koje nisu... Ono bi, međutim, time skinulo maske s mnogih lica i njihovih projekata, a istovremeno bi utjecalo na bitnu promjenu razvojnog pravca. U partijskim proklamacijama, od reforme se upravo to i očekivalo. Ali u životu, između poduzeća i svjetskog tržišta i dalje je sta-jala savezna administracija. Ona je odobravala uvozne i izvozne dozvole i distribuirala devize, čime je istovremeno odlučivala tko će se razvijati brže, a tko sporije i kočila razvoj najboljih tvrtki. Onih koje su poslovale na svjetskom tržištu.

Kad se doznalo da Mika Špiljak odlazi na dužnost predsjednika Sa-vezne vlade (do tada je bio predsjednik Republičkog izvršnog vijeća, od-nosno hrvatske vlade), komentatori dnevnika Vjesnik (u kome sam tada radio) pozvali su ga na oproštajnu večeru. Koliko se sjećam, bilo je to u hotelu »Esplanade«, a glavna je tema razgovora, naravno, bila reforma. Na moje pitanje kad će se učiniti najvažniji, zapravo presudni korak, pre-nošenje »proširene reprodukcije na neposredne proizvođače«, Špiljak je hladno odgovorio da na to treba pričekati do kraja 1970. Tada je, naime, istjecala obveza financiranja velikih investicija. Tzv. prethodnih odluka. To je istovremeno značilo da se bitni dio reforme odgađa za još četiri go-dine. Bio sam doslovno šokiran. Kao mladom čovjeku, četiri godine su mi se činile cijelom vječnošću. Osim toga, što je on uopće mislio napraviti u


svom mandatu ako glavni problem zbog kojeg je trpjela cijela zemlja nije smio ni dirnuti? (Kad sad razmišljam o tome čini mi se da mladost ipak nije dovoljno opravdanje za naivnost koju je sadržavalo to pitanje.)

U tom trenutku reforma je trajala već godini i pol i njene su posljedi-ce bile urezane u kožu živih ljudi. Poduzeća su racionalizirala poslovanje i povećavala produktivnost smanjujući, uz ostalo, broj zaposlenih. To je bilo neminovno jer su svi imali višak ljudi, koji nisu samo koštali, već su i smetali uspostavljanju bolje organizacije i drukčijeg odnosa prema poslu. Višak se radnika trebao zaposliti na novim radnim mjestima kojih, među-tim, nije bilo dovoljno. Politička je birokracija investirala u faraonske pro-jekte koji su tražili golemi novac, a stvarali malo radnih mjesta.

Reforma je usporila privredni rast (iako se on, sasvim sigurno, ne bi održao i da reforme nije bilo jer je postojeći model bio definitivno is-trošen), smanjila izvoz i povećala uvoz, olabavila stisak politike u po-duzećima, ali povećala njihovu ovisnost o bankama i trgovini, posebno vanjskoj... I što je bilo najstrašnije, broj zaposlenih se stalno smanjivao pa je poslije samo dvije reformske godine na burzama rada bilo prijavljeno 700 tisuća radnika. Jugoslavija je tek pet godina poslije, odnosno 1969., dostigla apsolutni broj zaposlenih iz predreformske 1964. U to vrijeme trebalo je svake godine otvoriti oko 220 tisuća novih radnih mjesta samo da bi se zaposlila generacija koja je završavala školovanje. Tokom pet go-dina, dakle, preko milijun mladih ljudi ostalo je bez prave šanse da započ-ne samostalan život. U tim su uvjetima, što je svojevrsna sreća u nesreći, bile otvorene granice i potražnja za radnom snagom u Evropi, posebno u Njemačkoj. Procjenjuje se da je tada oko milijun Jugoslavena otišlo u eko-nomsku emigraciju. Iz Hrvatske proporcionalno više nego iz bilo kojeg drugog dijela Jugoslavije. Mnogi su od njih bili stručnjaci i kvalificirani radnici, koji su imali posao u zemlji, ali su krenuli za boljom zaradom. »Tr-buhom za auspuhom«, govorilo se tada. Posljedice tog egzodusa pokazat će se poslije i u jačanju nacionalizama.

Reforma nije uopće postavljala pitanje tzv. produkcionih odno-sa. Ona je prihvaćala samoupravljanje kao zadati okvir, ali na isti način kao i politička birokracija - kao formu bez pravog sadržaja. Birokracija je, međutim, barem znala u kom grmu leži zec i tko je pravi gazda. Reformi-sti su se, nasuprot tome, zalagali za ekonomsku efikasnost i racionalni


razvoj, ali nisu objašnjavali u čiju se korist provodi reforma. »Kad jednom bude oslobođeno, tržište će neviđenom snagom razoriti birokraciju«, ob-jašnjavao mi je u razgovoru doktor Dragomir Vojnić, jedan od najugledni-jih jugoslavenskih ekonomista i član užeg tima koji je pripremao veliku reformu iz godine 1965. Ali tko će zamijeniti političku birokraciju? Tko će zauzeti njeno mjesto? Tko, prema tome, treba da bude glavna politička snaga reforme? Na to odgovora nije bilo. Neki su od reformista, pretpos-tavljam, vjerovali da će se na kraju sve završiti obnovom kapitalizma i kapitalista, ali se to nitko nije usudio reći naglas. (Doduše, zagovaralo se osnivanje privatnih poduzeća i dioničkih društava, pa i da društvena poduzeća emitiraju dionice.) Drugi su jednostavno smatrali da ni o čemu drugom nema smisla ni razmišljati dok se ne razvlasti politička birokra-cija koja je uzrok svih nevolja. Odnosno, da će poput lakomislene junaki-nje Scarlett O’Hare iz filma znakovitog naslova »Prohujalo s vihorom«, o tome brinuti sutra. Uvjeren sam, međutim, da većina »vjernika reformi-stičke religije«, kojih je bilo mnogo među najuglednijim ekonomistima u svim socijalističkim zemljama, a ne samo u Jugoslaviji, nije uopće pos-tavljala to pitanje. Slobodno tržište je bilo njihov bog, što znači da će ono riješiti sve. Točka.

Naravno, nije bila točka. Svoju šansu već je koristio sve jači i sve sposobniji sloj menadžera, koji je počeo oduzimati dio vlasti političkoj birokraciji, povećavajući usput svoje plaće i privilegije. Kupovali su se au-tomobili i gradile vikendice dok je masa radnika ostajala bez posla. Zato su se socijalne razlike povećavale brže nego što je to bilo izdržljivo. Bilo je teško dokazati da su one rezultat raspodjele prema rezultatima rada, što je bio dio nikad ostvarene samoupravne doktrine. Glavni razlog za optuž-be na račun menadžera nije, međutim, bila briga za samoupravljanje, već osjećaj ugroženosti političke birokracije, u njenom neprikosnovenom po-ložaju jedine vladajuće strukture u društvu. Ona je zato za rukovodstva u poduzećima lansirala optužujući naziv – tehnomenadžeri. To je zapravo značilo: oni koji obnavljaju kapitalizam. Bila je to opasna etiketa. Mirisalo je na politički obračun.

Ipak, frontovi nisu bili jasni, a ni ljudi se nisu lako i jednostavno opredjeljivali. Jugoslavenski socijalizam nije došao na sovjetskim tenko-vima, a u političkom vrhu još su bili oni koje su vodili ideali, a ne samo


puka pragmatika vlasti. Još je djelovao onaj sjajni mandarinat koji je oča-ravao mnoge u svijetu, a ne samo gospodina Warrena Zimmermanna. Još se tražio jugoslavenski put i gradio jugoslavenski model socijalizma. Sa-moupravljanje je bilo taj jugoslavenski model pa su njegovi tvorci, Tito, Edvard Kardelj, Vladimir Bakarić, Veljko Vlahović, Svetozar Vukmanović Tempo, Milentije Popović i neki drugi, bili jaka kočnica apsolutnoj biro-kratskoj vlasti. Iako ograničenog dometa i samoupravljanje je u poduzeći-ma bilo jako, pogotovo u onom dijelu u kojem je bila riječ o socijalnom položaju i radnim pravima zaposlenih.

Vladimir Dedijer piše kako je s nekom jugoslavenskom delegacijom, odmah poslije rata, još dok je vladala idila u međusobnim odnosima, bio u posjetu Sovjetskom savezu. Nakon razgovora, dok su ustajali od konfe-rencijskog stola, čuo je kako jedan od domaćina tiho kaže drugome: »Ovi jugoslavenski naivci misle to ozbiljno«. Kad su nestali »naivci«, ostao je samo birokratski cinizam. Ali tada, godine 1968., oni su još bili u punoj snazi. Tito nije bio zadovoljan s programom nesuđene liberalno-reformi-stičke vlade nesretnog Borisa Kraighera, ali bez njega i njegovih starih suradnika ne bi bilo nikakve reforme. Od njega i njegovog kruga dolazili su stalni poticaji promjenama. Oni su bili potpuno svjesni birokratizacije komunističkog pokreta, od SSSR-a do Jugoslavije, i stalno su pokušava-li pronaći pravi odgovor. Još u obračunu s Milovanom Đilasom, godine 1954. (u Beogradu 16. i 17. siječnja) CK je zaključio da je »jačanje vodećeg utjecaja radničke klase glavno oružje protiv birokratskih tendencija.« To se poslije ponavljalo kao svojevrsna mantra na svim kongresima i drugim velikim partijskim skupovima, posebno u trenucima političkih kriza. U partijski program je, kao cilj, upisano i postupno odumiranje države, koju su trebali zamjenjivati samoupravni mehanizmi.

Rješenje za problem birokratizacije morao je dati Savez komunista, koji je bio jedina prava politička snaga u zemlji. Bez njega nikakva pro-mjena ne bi imala šanse. Komunisti su morali sami, na vlastitom tijelu, napraviti bolnu, ali spasonosnu operaciju. Postoje indicije da je u to doba jugoslavenski politički vrh razmišljao čak i o obnovi onog što je u Sov-jetskom savezu uništeno godine 1921. Dakle, nekog oblika višestranačja. Ako se s postojećom birokratskom strukturom nije moglo pokrenuti pro-mjene, trebalo joj je stvoriti konkurenciju. Bilo je to ono isto što je Mi-


lovan Đilas, uzalud i po cijenu političke karijere, tražio prije 15 godina. Glavni partijski ideolog Edvard Kardelj počeo je odjednom najavljivati mogućnost da se Socijalistički savez pretvori u političku stranku. (Teško je vjerovati da je on to radio bez dogovora barem s Titom.) Time bi se oja-čala demokracija i oslabila dominacija postojeće političke birokracije, bez opasnosti po tekovine revolucije, kako se tada govorilo. »Čuo sam to više puta iz njegovih usta«, pričao mi je nekadašnji visokorangirani hrvatski i jugoslavenski komunistički lider Jure Bilić, »ali kad su ga u Socijalistič-kom savezu shvatili ozbiljno i pokušali napraviti prvi konkretni korak u tom pravcu, to je trebala biti izrada vlastitog političkog programa, Kardelj je odmah reterirao. ‘Što će vam posebni program? Zar vam nije dosta pro-gram Saveza komunista?’, pitao je on’.«

Očito je to bio samo probni balon. Postojala je svijest o problemu, ali još nije bila donesena odluka kako da se on rješava. Proteklih godina zem-lja se snažno demokratizirala, cvjetalo je stotinu cvjetova, ali bilo je veli-ko pitanje je li jugoslavenska politička birokracija spremna za presudni korak. Za neki oblik višestranačja ili barem za prihvaćanje organiziranih frakcija u partiji. Dakle, nečega što bi omogućilo kadrovsko provjetra-vanje i demokratsku obnovu. Tzv. monolitna partija bila je već odavno prošlost, ali predugo se živjelo po principu kadrovskih spiskova pravlje-nih u uskim krugovima, koji su zapravo bili ono što je George Orwell u kultnom romanu »1984.«, zvao unutrašnjom partijom. Bili su to spiskovi ljudi koji su se selili s funkcije na funkciju, pripadnici raznih interesnih ili zavičajnih klanova, ali uvijek podobni i provjereno neopasni za hobot-nicu političke birokracije. Oni su, često nesvjesno, ne iz zle namjere, već jednostavno zato što je to bila logika sistema i njihovog mjesta u njemu, sabotirali svaku promjenu. Kadrovski spiskovi sadržavali su ono, što je poslije dobilo ime nomenklatura. Spisak pripadnika vladajuće političke birokracije, od vrha pa do dna.

Oni koji su pokretali promjene, bez obzira koliko bili visoko u partijskoj hijerarhiji i koliko bili moćni, morali su računati na žestoku opstrukciju. Manje na kongresima, kad su se donosile solemne političke proklamacije, a mnogo više u svakodnevnom životu. U to doba, na pri-mjer, uvedena je mogućnost da i grupe građana osnivaju poduzeća, bez tutorstva države ili partije. Tko ima ideju i sposobnost da je ostvari, neka


radi. I to su bila samoupravna, a ne privatna poduzeća, ali sasvim izvan kontrole političke birokracije. U prvom redu kadrovske kontrole. To je imalo mali ekonomski (sve je još bilo na početku), a veći politički efekt. Birokracija je reagirala burno, tvrdeći da su GG poduzeća gnijezda krimi-nala. I, naravno, tražilo se njihovo ukidanje i procesuiranje krivaca.

Tito, Kardelj i ostali iz najužeg vrha stasali su u vrijeme kad je jedno-partijski sustav bio neprikosnovena dogma. Rečenica koja se pripisivala Buharinu: »Mi možemo imati dvije političke partije, ali jedna će od njih sjediti u vladi, a druga u zatvoru«, predugo je i za njih bila prirodno stanje stvari. U svakom od njih sasvim se sigurno skrivao po jedan mali boljše-vik. Nije, dakle, bilo dovoljno uvjeriti druge u neminovnost promjena. Trebalo je prvo svladati otpor u samom sebi. Titov suradnik i šef kabineta iz tog vremena, Marko Vrhunec kaže da je »u zatvorenom krugu Tito izra-žavao stajalište kako je Jugoslavija neprimjerena za višestranački sustav zato što bi se stranke stvarale prema nacionalnim, a ne prema političkim i ideološkim kriterijima, pa bi se dogodilo da bi svaka republika imala jednu (nacionalnu) stranku, koja bi se služila i šovinizmom da bi došla na vlast, odnosno da bi se na vlasti održala. A to bi razbilo državu. Zato pitanje pluralizma treba rješavati tako da se Savez komunista što više demokratizira, a politički pluralizam mora se osigurati u Socijalističkom savezu.«

Osim toga, Jugoslavija, takva kakva je bila, balansirala je na oštri-ci mača koji je bio postavljen između dva suprotstavljena ideološka blo-ka, čije su ideologije bile poduprte raketama s atomskim glavama. Svaka promjena političkog sistema u zemlji ugrožavala je tu labilnu ravnotežu. Pogoršavanje stanja u zemlji zvonilo je na uzbunu i urgiralo promjene, ali sve su okolnosti bile protiv njih. Posebno je lider pokreta nesvrstanih morao igrati na sigurno. Ali za to, kako se uskoro pokazalo, više nije bilo vremena.

Zadnja generacija koja im je vjerovala

Trenutak velikog iskušenja nastupio je već početkom lipnja iste, 1968. godine. Jugoslavenski su se komunisti tada susreli sa svojim Kronštad-


tom, koji im je grubo, žestoko i bolno, bez ikakvog obzira prema njihovoj slavnoj prošlosti, štoviše pozivajući se upravo na tu prošlost, bacio u lice optužbu zbog iznevjerenih ideala. Kao što se često događa u vremenima bremenitim nezadovoljstvom, povod je dramatičnih zbivanja bio banalan - neočekivana kiša zbog koje je jedan besplatni koncert za mlade premješ-ten u dvoranu premalu da primi sve koji su željeli ući.

Bila je nedjelja, 2. lipnja navečer, kad je u beogradskom Student-skom gradu, koji se nalazio na dalekoj periferiji, izbio sukob dvije grupe mladih ljudi; brigadista, odnosno sudionika omladinskih radnih akcija iz obližnjeg naselja za koje je koncert bio organiziran, i studenata za koje odjednom na njemu nije bilo mjesta. Netko je pozvao miliciju pa su došla jedna patrolna kola s tri milicionara. Oni nisu impresionirali nikog. Reda-ri iz redova brigadista naoružali su se letvama, a studenti kojima je stalno stizalo pojačanje iz okolnih studentskih domova, kamenjem. Milicionari su također pozvali pojačanje pa je uskoro stigla kolona vozila sa četrdese-tak specijalaca pod šljemovima. Stigli su i autobusi koji su odvezli brigadi-ste natrag u njihovo naselje.

Tako brza i efikasna reakcija milicije pokazala je da se tih dana vlast bojala studenata i da se spremila za akciju. Očito se željelo ugasiti svaki eventualni proplamsaj nereda ili nezadovoljstva prije nego što on preras-te u požar. Proteklog mjeseca studentski su se protesti u Parizu zamalo pretvorili u revoluciju, a s manjim obimom i intenzitetom oni su zahvati-li i druge zapadnoevropske zemlje. I Amerika se morala suočiti s gnjevom studenata koji su se pobunili protiv rata u Vijetnamu... Bilo je logično da i u Jugoslaviji policija bude barem u prvom stupnju pripravnosti. Što su očekivale vlasti u Beogradu? Možda su samo pretpostavljale da ono što se događa u svijetu ne može ostati bez odjeka u Jugoslaviji. Možda su slutile opasnost čitajući studentski tisak i prateći izrazitu politizaciju student-ske populacije. Tajne su službe, sasvim sigurno, radile svoj posao. Ali ono što se dogodilo sljedećih dana, iznenadilo je ipak svakoga. Jugoslavija se tresla u svojim temeljima, a vladajući komunisti susreli su se s najvećim izazovom poslije raskida sa Staljinom godine 1948.

Iako je koncert otkazan a brigadisti otišli, studenti se nisu razilazili. Sasvim suprotno, njihov je broj sve više rastao. I miliciji je stizalo novo pojačanje pa je netko, ponesen osjećajem moći, naredio da se masa rastje-


ra pendrecima i vatrogasnim šmrkovima. To je imalo isti efekt kao da se požar gasi benzinom. Tada je, poput bombe, eksplodirala glasina (srećom netočna) da je jedan student ubijen. Masa je podivljala. Tri tisuće stude-nata navalilo je na miliciju, koja se povukla. Onda su se s osvojenih va-trogasnih kola počeli držati prvi plameni govori. Nakon ponoći kolona je studenata krenula prema središtu Beograda izvikujući: »Posao svima! Radnici – studenti! Tito – partija«. Njihov je cilj bio Savezna skupština.

Na putu im se ispriječio nasip željezničke pruge kroz koji je vodio samo jedan podvožnjak. Tu je milicija postavila čvrstu liniju obrane. Po-čeo je rat kamenjem, a onda su studenti zapalili vatrogasna kola i gurnuli ih nizbrdo prema podvožnjaku. Druga je strana uzvratila pucajući u zrak. Studenti su počeli bježati na sve strane, a milicija koja ih je gonila prodrla je i u Studentski grad i tamo rastjerala zadnje grupice. Nekoliko desetina najupornijih ili onih koji su se samo u krivi čas našli na krivom mjestu odvedeno je da prenoći u zatvoru.

Ali ako se netko u vlasti poveselio pobjedi, ljuto se prevario.Već u šest ujutro počeo se okupljati Univerzitetski odbor Saveza

studenata, a u devet je počeo veliki studentski zbor. Na njemu su formu-lirane dvije vrste zahtjeva. Tražila se odgovornost za ponašanje milicije i povredu autonomije sveučilišta, ali i jačanje samoupravljanja i zapošlja-vanje mladih stručnjaka. Izabran je Akcioni odbor demonstracija, pod či-jim je vodstvom masa studenata ponovno pošla prema središtu Beograda. Milicija ih je opet sačekala na istom mjestu, na željezničkom nasipu i kod podvožnjaka. Ali ovaj put došao je i znatan broj saveznih, srpskih i beo-gradskih političara. Vidjevši među njima starog revolucionara i borca špa-njolskog građanskog rata, u kome je branio republiku od nezaustavljivog nasrtaja fašizma, Veljka Vlahovića, studenti su počeli vikati: »Veljko, sjeti se Španjolske! Veljko vodi nas! Tito bi nas vodio!« Počeli su pregovori u kojima studenti nisu odustajali od toga da ih se pusti u središte Beograda, pred Saveznu skupštinu, gdje su htjeli pročitati svoje zahtjeve. Iza svojih pregovarača, studentska je masa izvikivala parolu tipičnu za sve mlade ljude: »Nećemo kompromise!«. Pregovori su prekinuti pa su se obje stra-ne povukle da razmotre što dalje.

Studenti, međutim, nisu imali ni jedinstveno, niti dovoljno auto-ritativno vodstvo. Radikalniji dio nije htio čekati, već je tražio da se od-


mah krene pa neka bude što bude. Ponovno se počelo skandirati »Nećemo kompromise!«. Masa se zaljuljala i krenula na miliciju koja je odgovorila pendrecima i suzavcem. Jedan od najuglednijih srpskih revolucionara, nekadašnji tužilac u procesu četničkom vođi Draži Mihajloviću, Miloš Minić, raširio je ruke i stao pred milicionare. »Tko je ovo naredio?«, vikao je on. Odgovor je dobio pendrekom po glavi i leđima. Nije se predavao: »Ako nemate komandanta, ja preuzimam komandu!« Ali milicijska čizma gazila je dalje. Studenti su opet vraćeni na polaznu poziciju, u Studentski grad.

I opet, nije bio kraj.Istog popodneva studenti su formulirali svoje stavove. Oni traže

društvenu akciju: 1. Protiv socijalnih nejednakosti koje nisu zasnovane na radu, već na privilegijama ili raznim oblicima snalaženja; 2. Za rješa-vanje problema rastuće nezaposlenosti; 3. Za uklanjanje birokratizma i jačanje demokracije i građanskih sloboda; 4. Za popravljanje materijalnog stanja studenata, protiv profesorskih klanova i za demokratski reizbor nastavnog osoblja.

Vlast je odgovorila Naredbom Republičkog sekretarijata za unutra-šnje poslove, kojom se zabranjuju »sve manifestacije, mitinzi, demon-stracije i povorke na ulicama, trgovima i drugim javnim mjestima u Beo-gradu. Studenti se povlače na fakultete, a pokušavaju pridobiti i radnike u nekoliko beogradskih poduzeća. Prekasno. Partijske su strukture već organizirale »radničke straže« koje su sprječavale sve akcije »izvan sis-tema«. Ali studenti su i dalje držali fakultete na kojima je sve kipjelo od nezadovoljstva. Ubrzo su počeli protestni skupovi i na drugim sveučilišti-ma, najjači u Zagrebu, ali i u Ljubljani, Sarajevu i drugdje. Priključio im se i dio profesora, mahom s filozofskih i politoloških fakulteta.

Zagrebački i beogradski studenti (odnosno predstavnici Crvenog univerziteta Karl Marx iz Beograda i Socijalističkog sveučilišta Sedam sekretara SKOJ-a iz Zagreba, kako su u zanosu počeli nazivati svoje ško-le), utvrđuju zajedničke parole koje istovremeno odražavaju i njihov pro-gram: »Dajte nam povjerenje!«, »Posao za sve!«, »Solidarnost studenata i radnika!«, »Uklonimo društvenu nejednakost!«, »Svima jednaki uvjeti studiranja!«, »Tražimo ostavke funkcionara SUP-a!«, »Internacionalno je-dinstvo proletarijata i progresivne inteligencije!«, »Tražimo socijalističku društvenu reformu!«, »Proleteri svih zemalja, ujedinite se!«.


Na velikom mitingu u zagrebačkom Studentskom centru izvikivale su se i ove parole: »Hoćemo dosljednu borbu za ciljeve Saveza komuni-sta!«, »Protiv konformizma!«, »Identificirajmo one koji koče progres!«. »Istinsko samoupravljanje, a ne političko manipuliranje!« Jedan od akte-ra Hrvatskog proljeća, odnosno Masovnog pokreta, Maspoka (kako su te događaje nazivale suprotstavljene strane) iz godine 1971., tvrdio mi je da su već tada postojale »dvije kolone« i da je druga postavljala nacionalne zahtjeve. Događaji to ne potvrđuju. Na burnom mitingu na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka, u želji da smiri pobunjene studente (točnije, da posije sumnju u njihove redove), dr. Dušan Bilandžić je upozorio da iza njihovih kolega u Beogradu stoje velikosrpske snage. Studenti su ga izviždali, a on im, kako je napisao u svojim memoarima, nije mogao ot-kriti da mu je to rekao Miko Tripalo. »Lideri pokreta, posebno u Beogradu, uzeli su mi to kao sramotu«, kaže on. U zagrebačkom Gradskom komite-tu Saveza komunista netko se dosjetio da pokuša uvjeriti studente kako njihovi kolege u Beogradu traže povratak kralja. Na tako neinteligentnu provokaciju također nije nasjeo nitko.

Ipak, Partija je uspjela kontrolirati dio studenata pa je među njima došlo do podjele na dvije struje, od kojih je svaka donijela svoj proglas. Prvi od njih je Proglas revolucionarnih studenata Socijalističkog sveučili-šta Sedam sekretara SKOJ-a, a drugi Proglas Saveza komunista Zagrebač-kog sveučilišta. Revolucionari protiv komunista? Ili lijevi frazeri protiv komunističke frakcije, kako su posprdno nazivali jedni druge? Njihovi se proglasi nisu bitno razlikovali po sadržaju, ali su njihovi autori imali raz-ličite motive.

Jedan od sudionika tih događaja, tadašnji docent na Ekonomskom fakultetu (poslije istaknuti lider nacionalnog pokreta iz 1971, koji je u godinama koje su slijedile nekoliko puta suđen, pa je ukupno odležao re-kordnih 12 godina zatvora) Marko Veselica bio je među autorima Proglasa Saveza komunista. U podužem tekstu koji je poslije objavio u Vjesniku u srijedu, on kaže: »...jedna grupa nas komunista (Filipović, Ban, Caratan, Đodan, ja i ostali), nakon diskusije, opredijelili smo se za daljnju političku borbu, kako bi se studentski nemiri odvijali na platformi Saveza komuni-sta. Istovremeno smo se dogovorili da moramo još u toku noći precizirati svoju platformu, što smo i učinili. Đodan i ja doradili smo je i napisali na


mašini. Zaključeno je da se ona umnoži u obliku letaka i da se po fakulte-tima podijeli svim nastavnicima i studentima«.

Iako kao novinar (tada Vjesnika) nisam pisao o tim događajima niti ih pratio iz blizine, sjećam se da su kolege u redakciji tvrdile da je dr. Mar-ko Veselica branio temeljne postavke reforme iz 1965. i politiku Saveza komunista. Ako su on i dr. Šime Đodan, koji se poslije također svrstao među nekolicinu najfanatiziranijih hrvatskih nacionalista, zastupali po-litiku Saveza komunista, tko je, onda, vodio, nacionalnu kolonu? Bit će da je postojanje navodne nacionalne kolone ipak samo naknadna interpreta-cija koja nema veze s konkretnim događajima iz godine 1968.

Pa ipak, ona se oslanja na realnu političku i društvenu klimu tog doba. Godinu dana prije, 1967., hrvatski su književnici izglasali Dekla-raciju o jeziku (kojom se tražila zaštita hrvatskog jezika i njegovo odva-janje od srpskog), što je bio vrh ledene sante prerastanja nezadovoljstva ekonomskim stanjem u osjećaj nacionalne ugroženosti. Zajedno s odgo-vorom njihovih srpskih kolega, pod naslovom Prijedlog za razmišljanje, partija je to osudila kao nacionalističku provokaciju. Sjećam se da je ko-mentar kojim je Vjesnik osudio Deklaraciju, napisan poslije konzultacije s Mikom Tripalom.

Nakon dugih godina u kojima se kočilo i izigravalo samoupravlja-nje, zbog čijeg su se antidogmatizma i demokratičnosti mnogi i priklonili Savezu komunista, nešto se moralo mijenjati u svijesti i emocijama ljudi. Stara su razočarenja bljedila pored novim. Zato se i potisnuto nacionalno pitanje počelo vraćati na scenu i to kroz sve pore društva. Nije tu bila riječ samo o književnicima ili lingvistima. U tom se trenutku i politička biro-kracija već uvelike počela legitimirati kao zaštitnik nacionalnih interesa. Od koga je ona, navodno, štitila te interese? Naravno od drugih, sličnih republičkih birokracija. Svaka od njih uvjeravala je svoju javnosti da je ona jedina progresivna i sposobna, a da su za sve što ne valja krivi drugi.

Na vrhuncu pobune na beogradskom sveučilištu 1968., stari revo-lucionar i masovik Svetozar Vukmanović Tempo otišao je na razgovor sa studentima kako bi neposredno, iz prve ruke, čuo zašto se bune i što traže. Na sjednici Predsjedništva i Izvršnog komiteta partije, pričao je on poslije mnogo godina, neki su smatrali »da je to kontrarevolucija i stvar su negativno ocjenjivali, čak i mladi (Janez) Kocijančič (koji je tada bi


predsjednik Saveza omladine Jugoslavije). Nisam mogao izdržati. Rekao sam: ‘kakva ulica, pa to su naša djeca! Nastalo je malo uzbuđenje. Tito je prekinuo sjednicu, pozvao me i rekao da mu kažem sve detalje: što sam govorio (sa studentima), o čemu smo govorili, kakva su pitanja postavljali studenti, ja sam mu odgovarao sve do sitnice. Onda sam sve to kazao i na sastanku koji se nastavljao. Neki članovi su me pitali: Jesi li pitao štab za dozvolu? Rekao sam: ‘Uopće ne znam i neću da znam da postoji nekakav štab za borbu protiv studenata!’«

Starim komunistima studentska je pobuna morala zagrijati krv i u grudima ponovno zapaliti idealističku vatru. Svaki od njih bio je podvo-jena ličnost; jedan njen dio pripadao je revoluciji, a drugi poretku. Na isti način funkcionirao je i Savez komunista; on je stalno proklamirao vlast radnih ljudi, ali u praksi nije odustajao od vlasti političke birokracije. Obje vlasti, možda bi se moglo reći i oba sistema, boljševički i samoupravni, po-stojali su istovremeno. Nijedan nije mogao prevladati jer su oba stajala na čvrstim temeljima. Samoupravljanje na komunističkim idealima, koji su bili idejna osnova cijelog društva i životno opredjeljenje političkog vrha, a birokracija na jednostranačju i moći administracije. Reforma iz godine 1965. pokazala je da je takva kohabitacija neprirodna i štetna. Studenti su na kraju samo patetično uzviknuli da je car gol.

Po motivima koji su ih pokretali i zahtjevima koje su postavljali, ju-goslavenski su se studenti bitno razlikovali od svojih kolega iz Zapadne Evrope. U Parizu, ali i u nizu drugih evropskih gradova (iako sa znatno slabijim intenzitetom) studenti su se pobunili protiv vladajućeg susta-va. U Jugoslaviji, nasuprot tome, studenti su krenuli u bitku protiv onih koji su iznevjerili sustav. U Parizu se izvikivalo: »Ni robotom, ni robom!«, »Treba nam crveno, da bi izišli iz crnog!« i »Anarhija to sam ja!« U Beogra-du i Zagrebu: »Identificirajmo one koji koče progres!«, »Istinsko samou-pravljanje, a ne političko manipuliranje!« i »Tražimo uklanjanje birokra-tizma i jačanje demokracije i građanskih sloboda«. Mladi su se pobunili protiv svojih roditelja. U jednoj pjesmi iz tog vremena beogradski knji-ževnik Milovan Vitezović kaže:

Pobunih se protiv tate birokrate:Gospodo tate i mame dame,Točak mercedesa nije točak istorije


A otac odmah na me– Kordon narodne milicije!Veliki guru studenata Zapadne Evrope bio je njemački sociolog i

filozof Herbert Marcuse, zbog njegovih teorija o otuđenju čovjeka u ka-pitalizmu i kritike potrošačkog društva. Jedini guru jugoslavenskih stu-denata bio je Tito. Zato im je bilo posebno stalo da on zna istinu pa su mu već 4. lipnja poslali pismo u kome mu objašnjavaju da se ne bore za svoje materijalne interese. »Mi smo ogorčeni ogromnim društvenim i ekonom-skim razlikama u našem društvu. Mi smo protiv toga da jedino radnička klasa snosi teret privredne reforme. Mi smo za društveno samoupravlja-nje od dna do vrha...«, stoji u tom pismu. Istovremeno, iz redova studena-ta došlo je i poročansko upozorenje: »Mi smo zadnja generacija koja vam još vjeruje...«

Čim je Tito progovorio, oni su se smirili. Bilo je to 9. lipnja navečer, sedam dana poslije početka demonstracija. Obraćajući se naciji preko te-levizije, Tito je studentima dao za pravo, pogotovo kad je riječ o ocjeni rezultata reforme. On je rekao da »mi ne smijemo na radničku klasu pre-bacivati suviše velik teret i očekivati da ona mora mirno čekati i slušati«. Političarima je poručio da su im i oči i misli »zasjenile razne investicije i razna trvenja oko toga«. Zatim, da je potrebno »likvidiranje ogromnog raspona u plaćama, koje bodu oči«, kao i raznih nesocijalističkih pojava, »kao što je, na primjer, izgradnja privatne tvornice«. Za daljnji tok do-gađaja, međutim, posebno su važne slijedeće četiri rečenice:

»Revolt do koga je došlo je djelomično i rezultat toga što su studenti vidjeli da sam i ja sam često postavljao ta pitanja pa se ona ipak nisu rješa-vala. Ovog puta ja obećavam studentima da ću se svestrano založiti za rje-šavanje i u tome studenti treba da mi pomognu. Štoviše, ako nisam sposo-ban da riješim ta pitanja, onda ja više ne treba da budem na tom mjestu. Ja mislim da ni jedan naš stariji komunista, bilo koji ima svijest komunista, ne bi trebalo da insistira na tome da mora ostati tamo gdje jeste, nego tre-ba da dade mjesta onim ljudima koji su sposobni da rješavaju probleme.«

Bila je to sasvim jasna najava da slijedi zamjena generacije starih političara. Čini se da je Tito tu odluku donio sam, nakon neformalnog do-govora sa svojim najbližim suradnicima. O tome, naime, nije bilo ni spo-mena u Smjernicama koje je istog dana prihvatio partijski vrh. U njima se,


inače, izražava »odlučnost da se dalje razvija i beskompromisno ostvaruje kurs privredne i društvene reforme«, ali istovremeno se traži i analiza dotadašnjih rezultata i »odstupanja do kojih je u njenom ostvarivanju došlo«. Posebno je istaknuto da reforma mora biti i društvena, a ne samo ekonomska, što znači da mora jačati i samoupravljanje. Mora se, kaže se na kraju, reformirati i Savez komunista.

Reformatori iz godine 1965. i reformski raspoloženi političari i ekonomisti doživjeli su studentski bunt kao izravni napad na društveni progres. Po njima, studenti su bili krivi za usporavanje pa i zaustavljanje reforme i za obnovu rigidnog komunizma, za politiku jednakih želuda-ca, uravnilovku itd. S vremenom, ta je ocjena postala neke vrste općeg mjesta, nešto što svi znaju i što ne treba posebno dokazivati. Prava je isti-na, ipak, drukčija. Reforma, a ne studenti, nije slijedila politiku na kojoj se temeljio društveni progres, odnosno ono po čemu se Jugoslavija razli-kovala od zemalja tzv. realnog socijalizma. To je bilo odustajanje od biro-kratskog socijalizma i razvoj samoupravljanja, kao oblika industrijske de-mokracije, na kojoj se trebala zasnivati i demokratizacija cijelog društva. Reforma je smanjila teret odgovornosti, ali ne i moć političke birokracije, s kojom su reformatori paktirali omogućivši joj da i dalje odlučuje o in-vesticijama i o ekonomskim odnosima s inozemstvom. To je značilo i o ukupnom razvoju društva. Ona je djelomično oslobodila tržište, ali je os-tavila otvorenim pitanje tržišnog subjekta. Ispražnjeni je prostor netko morao popuniti. Uskoro su se privredni rukovodioci našli pod vatrom pa-ušalne kritike iz redova političara da su iskoristili priliku i pretvorili se u novi vladajući sloj tehnomenadžera. Reforma je otvarala vrata i privatnoj inicijativi, za što društvo nije bilo dovoljno pripremljeno. Zato su prva bo-gaćenja na špekulacijama i malverzacijama dovela do općeg zahtjeva da se s prljavom vodom izbaci i dijete. Odnosno, da se zabrane sva poduzeća koja su osnivale grupe građana (GG). Ali najgore od svega je što reforma nije dala željene ekonomske rezultate. Ona je usporila privredni rast, a istovremeno je izazvala veliku nezaposlenost i neopravdano povećala socijalne razlike. Jugoslavija se suočavala s nastupajućom društvenom i ekonomskom krizom. Za to se nije moglo okrivljavati studente.

Iako je nezadovoljstvo vidljivo raslo, dva su sigurnosna ventila omo-gućavala da sve to neko vrijeme prolazi bez pravog otpora. Jedan je bio


masovni odlazak na rad u inozemstvo, a drugi jednostranačje, odnosno sistem u kojem je vladajuća birokracija morala sama uočiti svoje pogreške i onda odlučiti hoće li kritizirati samu sebe. To je uvijek išlo teško i sporo. Iako je Jugoslavija u tom trenutku već bila zemlja u kojoj je cvjetalo sto-tinu cvjetova, kritika koja će imati učinka uvijek je morala doći odozgo. Točnije, signal za nju morao je dati politički vrh. Taj je vrh tražio izlaz iz krize, ne sukobljavajući se pritom samo s birokratiziranom partijom, već i s vlastitim boljševičkim mentalitetom. U međuvremenu, politički je ži-vot protjecao u ritualnom ponavljanju fraza o razvoju samoupravljanja, o tome da radnik mora ovladati cjelinom društvene reprodukcije, o dee-tatizaciji i odumiranju države... Sve dok studenti nisu iz sveg grla počeli vikati da im je dosta birokratskih laži.

Samo dva tjedna poslije studentske pobune, održavao se kongres jugoslavenskih sindikata. Tito ga je želio iskoristiti za uključivanje radni-ka u promjene koje je nakon studentske pobune namjeravao pokrenuti. Zato je odmah pozvao na razgovor čelne ljude saveznog i republičkih sin-dikata. »Došli smo na Brijune«, pričao mi je mnogo godine poslije Milutin Baltić, koji je tada bio predsjednik hrvatskih sindikata, »a Tito je odmah tražio da se pripremi program bržeg jačanja samoupravljanja, koji je kon-gres trebao usvojiti. Suprotstavio mu se predsjednik Saveza sindikata Ju-goslavije Dušan Petrović Šane tvrdnjom da je za to prekasno. Onda odgo-dite kongres, insistirao je Tito. I za to je prekasno, odgovarao je Šane, jer su delegati već spremni, a gosti iz dalekih azijskih zemalja već su na putu. Svi su podržali Šaneta, a Tita samo ja i Vajo Skendžić, obojica iz Hrvatske. Na kraju, kad smo izlazili iz dvorane, Tito me uzeo pod ruku i rekao: Iz-gubili smo...«

Preostalo mu je da na kongresu, održanom 26. lipnja u Beogradu, sam napravi ono što vodeći sindikalci nisu htjeli. U govoru popraćenom ovacijama, Tito je ponovno rekao da je samoupravljanje jedini način prevladavanja postojećih teškoća, a posebno naglasio odgovornost »ruko-vodećih ljudi odozdo do samog vrha«. Bilo je očito da slijedi kadrovska obnova i podmlađivanje. Ali kako su on, Kardelj, Bakarić i možda još net-ko iz najužeg vrha zamislili taj proces zamjene starih kadrova novim i mlađim? Očito, svojom intervencijom i direktivom odozgo, a ne legaliza-cijom grupa istomišljenika, zvale se one frakcijama ili ne, koje bi, makar unutar Partije, bile demokratski izabrane na osnovi svojih programa.


Govoreći na kongresu sindikata, Tito je optužio i neke od profesora koji su sudjelovali u studentskoj pobuni, da »stvaraju kaos i love u mut-nom«. To su »ljudi koji bi htjeli da stvore neki embrion višepartijskog sis-tema i da se postave kao faktor koji će sa skupštinom i drugim razgovarati na ravnopravnoj osnovi«. Istovremeno je Vladimir Bakarić objašnjavao (na sjednici CK Hrvatske) da bi priznavanje akcionih odbora (pobunjenih studenata, mahom filozofije i sociologije, kojima su se priključili i neki profesori) »značilo priznati drugu partiju unutar našeg sistema, partiju s mnogo antisocijalističkog«. U raspravama koje su se vodile u Beogradu, kaže on, zaključeno je »da se to ne može učiniti«.

Naravno, nije se moglo ostati samo na općim konstatacijama o »lju-dima koji love u mutnom« i koji bi htjeli stvoriti »novu partiju s mnogo antisocijalističkog«. Krivci su morali imati ime i prezime i oni su pro-nađeni u profesorima filozofije iz grupe oko časopisa Praxis (koji je već nekoliko godina bio na udaru partijske kritike). U Beogradu je kažnjeno nekoliko profesora, a u Zagrebu je Sveučilišni komitet SKH isključio »iz redova Saveza komunista« profesore Gaju Petrovića i Mladena Čaldaro-vića i studenta Šimu Vranića. U raspravi koja je prethodila isključenju, Marko Veselica je optužio Gaju Petrovića da je rekao kako je »zadivljen što je počela socijalna revolucija koja treba srušiti sve postojeće struktu-re«. Isključenje iz partije obrazloženo je njihovim »veoma oštrim i krajnje ekstremnim istupima s demagoških anarholiberalističkih pozicija«. Gajo Petrović nije reagirao na riječi Marka Veselice, ali, kako se poslije pričalo, jeste na one Vladimira Bakarića. »Optužujete me da hoću vlast«, poručio mu je on. »Točno, hoću! A što hoćete vi?« Bila je to, naravno, samo osveta malog Kineza.

Kadrovske promjene, bez obzira kako se one provodile, morale su ipak pričekati. Politička situacija za to bila je izrazito nepovoljna. De-monstrirali su Albanci na Kosovu, a Titovu je energiju angažirao i rasplet događaja u Čehoslovačkoj. Tzv. Praško proljeće, započeto u siječnju 1968. dolaskom Aleksandra Dubčeka na čelo partije, ustalo je protiv politič-ke i policijske represije i proklamiralo demokratski oblik socijalizma. U tom trenutku, međutim, nitko još nije znao što bi to konkretno trebalo značiti, a tek je bila, s ciljem da razmotri iskustva jugoslavenskog samou-pravljanja, osnovana radna grupa na čelu s poznatim ekonomistom Otom


Šikom. Jedino se naveliko govorilo o prošlost i optuživalo pojedine ljude. Svaki je intelektualac slikao svoju sliku demokracije ili čehoslovačkog socijalizma, ali pravih je akcija bilo malo. U travnju, Tito je otputovao u Moskvu, gdje je uvjeravao Brežnjeva da Praško proljeće ne guši silom. Po-četkom kolovoza posjetio je Prag, gdje je dočekan s ovacijama. Svojim je domaćinima javno obećao punu podršku Jugoslavije...

Što se, u međuvremenu, događalo s razvojem demokracije u Jugo-slaviji? Studentski je bunt ojačao birokraciju, ali Praško je proljeće djelo-valo na drugu stranu vage. Zato je Edvard Kardelj ipak nastavio testiranje započeto prije studentske pobune.

U tzv. Titovoj vili na Bledu (nekadašnjem posjedu dinastije Ka-rađorđević) okupio je birano društvo političara i ekonomista iz cijele Ju-goslavije. Formalni povod bio je priprema Devetog kongresa Saveza ko-munista Jugoslavije. Od političara tu su bili iz Hrvatske Miko Tripalo, iz Srbije Mijalko Todorović i Milentije Popović, iz Slovenije Roman Albreht, iz Bosne i Hercegovine Branko Mikulić i drugi. U grupi eksperata Eko-nomskog instituta Zagreb (najuglednije znanstvene ustanove te vrste u Jugoslaviji), bili su Pero Jurković i Dražen Kalogjera (koji mi je to ispri-čao), a predvodio ih je Drago Gorupić.

Prema njihovom svjedočenju, Edvard Kardelj je ponovno iznio za-misao da treba uvesti neki oblik ograničenog višestranačja. Bez toga, re-kao je on, Jugoslavija ne može opstati. Ne smiju se dozvoliti ekstremne nacionalističke ili staljinističke stranke, kao ni stranke koje žele rušiti socijalizam. Ali Savez komunista je morao dobiti konkurenciju, a indu-strijska demokracija (u Jugoslaviji je to bilo samoupravljanje) morala se upotpuniti i političkom. On je tada ponovno zagovarao i takozvana GG poduzeća (koje su osnivale grupe građana), kao i druge slobodnije oblike tržišnog poslovanja, koji su se nakon studentske pobune našli na žesto-kom udaru.

O svemu tome raspravljalo se naširoko i nadugačko, a onda se u dobrom raspoloženju večeralo, popilo nekoliko boca vina i otišlo na spa-vanje. Sljedećeg jutra, kad su sišli na doručak, ekonomisti su odjednom shvatili da su sami. Svi su političari, s Kardeljem na čelu, spakirali kofere i još tokom noći nekud otišli. Zašto i kuda? Uskoro je stigao odgovor. Bilo je to jutro 21. kolovoza 1968., a prethodne su noći trupe Varšavskog pakta


(najvećim dijelom sovjetske) umarširale u Čehoslovačku. Čim je stigla ta vijest, političari su pozvani na Brijune, gdje je bio Tito. Oružana interven-cija u Čehoslovačkoj, značila je da to isto može zadesiti i Jugoslaviju. Dva-deset godina poslije sukoba sa Staljinom, Jugoslaviji je ponovno zaprijetio ledeni vjetar sa sjevera. Sad više nije bilo vrijeme za bilo kakve eksperi-mente. Sad je samo trebalo učvrstiti vlastite redove i ne iritirati suviše Sovjete. Politička je birokracija mogla likovati. Činilo se da je pritisak na nju definitivno popustio.

Vrijeme kad su se lovile vještice

Negdje u to vrijeme, dakle koncem 60-ih godina, mladom je generalnom direktoru velikog zagrebačkog poduzeća »Rade Končar«, inž. Anti Mar-koviću stigao poziv s Brijuna. Tito je želio razgovarati s njim. Tek na Bri-junima, Marković je shvatio da nije pozvan nitko drugi. Razgovarali su u četiri oka, cjelo prijepodne, a onda ga je Tito zadržao i na ručku. Kako će se pokazati, najvjerojatnije je taj razgovor, točnije ono što je tada rekao i zastupao, nekoliko godina poslije spasilo Markoviću radno mjesto i kari-jeru. Bilo je to 1972., u doba najžešćeg obračuna s tzv. maspokovcima. Na zakašnjelu, što je značilo unaprijed izgubljenu šansu da spasi privredu od koje su živjeli jugoslavenski građani, pa i samu Jugoslaviju, Marković je morao sačekati još 20 godina.

Kad se smirila buka oko Čehoslovačke i postalo jasno da Sovjeti ne namjeravaju napasti Jugoslaviju (spremajući se za obranu, u Jugoslaviji se nisu mobilizirali samo rezervisti, već su se naoružavali i radnici u po-duzećima, a i ja sam, kao i mnogi drugi Vjesnikovci, imao ratni raspored i spavao s pripremljenim rancem uz krevet) i kad se život počeo vraćati u normalu, Tito je, zajedno sa svojim najužim krugom, proveo najavljenu smjenu cijele generacije političara. Za to je iskoristio predstojeći, 9. par-tijski kongres, kao i kongrese u republikama. U bilješkama tadašnjeg šefa njegovog kabineta, Slovenca Marka Vrhuneca, sa zatvorenog sastanka s Mitjom Ribičićem i Budislavom Šoškićem, na kome se pripremao referat za kongres, stoji da se Tito »zauzeo da se na kongresu otvori proces zamje-njivanja stare generacije, koja tegli već 25 godina. Ona time ne bi bila od-


bačena, jer revolucionar, kako je istaknuo, nikada ne odlazi u mirovinu, ali bi morala napustiti glavne funkcije«.

S čelnih dužnosti u republikama, tada su se povukli i neki od najbli-žih Titovih suradnika. U krug onih koji su i bez najave uvijek mogli doći k njemu i koje je on pozivao radi dogovora, spadali su, uz Kardelja i Ba-karića, još Veljko Vlahović, Milentije i Vladimir Popović i Petar Stambo-lić. Marko Vrhunec kaže da »Tito nije donio ni jednu političku stratešku odluku bez prethodne konzultacije s Bakarićem« s kojim je bio »potpuni politički istomišljenik«. Ali i on je bio na spisku onih, koji su morali napu-stiti operativni posao.

Na opće iznenađenje partijskog članstva, Petar Stambolić se na kon-gresu srpskih komunista nije ponovno kandidirao za predsjednika, iako se na toj dužnosti nalazio tek šest mjeseci. (Upravo se u tom razdoblju dogodila studentska pobuna i sovjetska intervencija u Čehoslovačkoj.) Umjesto sebe on je predložio Marka Nikezića. Riječ je bila o čovjeku iz-razito demokratskih opredjeljenja, koji je godinama radio u diplomaciji, a tada je bio ministar vanjskih poslova. Na isti način, Vladimir Bakarić je iz Zagreba otišao na dužnost u Beograd (za člana kolektivnog Predsjedni-štva države), a za predsjednicu hrvatske partije predložio je profesoricu ekonomskog fakulteta, dr. Savku Dabčević Kučar. Ona je do tada bila pre-mijerka republičke vlade. Novi ljudi bili su i Krste Crvenkovski u Make-doniji, Mirko Čanadanović u Vojvodini, pa Stane Kavčič na čelu Izvršnog vijeća (vlade) u Sloveniji...

Tako je jugoslavenski Kronštadt (odnosno studentska pobuna godi-ne 1968.) srušio jednu cijelu garnituru političara, koji su zauzimali vrho-ve vlasti. Mnogi novi ljudi postavljeni su i na nižim političkim razinama. Bila je to prava smjena generacija. Novi su političari trebali pomoći Titovoj Jugoslaviji, poljuljanoj u temeljima, da se ponovno stabilizira i pronađe izlaz iz krize. Oni su mahom bili visokoobrazovani, iako neki od njih, po-put dr. Savke Dabčević Kučar, bez dotad obveznog partizanskog pedigrea. Stanje u zemlji koje su zatekli nije bilo dobro. Studenti su se smirili, ali problemi koji su ih izveli na ulice ostali su neriješeni. Politička je birokra-cija postupila na sebi svojstven način. Odmah je donijela niz radikalnih zaključaka i proklamacija, ali promjene koje su u njima najavljene opet je odgodila za budućnost. Jedino se promptno obračunala s »onima koji


stvaraju kaos i love u mutnom«. Jedan od četiri ključna studentska zah-tijeva bio je »uklanjanje birokratizma i jačanje demokracije i građanskih sloboda«. U životu se, međutim, dogodilo potpuno obratno. Obnovio se stari, boljševički animozitet prema višestranačju i ojačao birokratski strah od političke konkurencije. Kontroverzno? Prije bi se moglo reći za-konito u takvim prilikama.

Za Tita, Kardelja, Bakarića, kao i za sve stare revolucionare, izlaz iz krize mogao je biti samo jedan; daljnje jačanje samoupravljanja. To je bio kontinuitet njihove politike od ratnih dana, kad su se osnivali samo-upravni narodni odbori na oslobođenim teritorijima. Nakon raskida sa Staljinom, samoupravljanje je postala jedina ideja na kojoj se zasnivala društvena revolucija kojoj su bili na čelu. U samoupravljanje su se zakli-njali i političari nove generacije, ali za njih je to bila više politička fraza, dugogodišnjim ponavljanjem ispražnjena od svog izvornog sadržaja, nego program akcije. U skladu s tim, oni su na druge i drukčije načine počeli tražiti izlaz iz krize. Svaki za sebe, u svojoj republici, s aspekta samo vlas-titih interesa, zbog čega su često dolazili u žestoke međusobne okršaje. Svi su, zato, ubrzo morali otići s vlasti.

Prvi je od njih Stane Kavčič u Sloveniji počeo javno zagovarati uvođenje vlasničkih mehanizama kapitalističke ekonomije, kao što su dionice i obveznice, zatim stvaranje jakih i modernih poduzeća oslobođe-nih utjecaja partije itd. To je znatnim dijelom bila politika koja je poslije u Srbiji dobila etiketu liberalizma i dovela do pada Marka Nikezića i nje-gove ekipe. Tada je, međutim, još postojalo demokratsko ozračje pa Kav-čič zbog toga nije imao neprilika. One su nastupile tek kad je demokra-cija pokazala svoje drugo lice. Povod je opet bio banalan, skoro kao onaj nesretni koncert u beogradskom Studentskom gradu godine 1968. Bila je to raspodjela jednog kredita Svjetske banke, onog za autoceste, pri čemu su se Slovenci žestoko pobunili što dio novca ide u Makedoniju, gdje je automobilski promet bio mnogo manji nego kod njih. Rasprava o kredi-tu, uskoro se pretvorila u niz javnih nacionalističkih istupa protiv »južne braće«, koji su nerazvijeni jer su lijeni itd. Odmah se pojavila i teza da je riječ o pokretu slovenskih masa protiv federacije. To je zaustavljeno, a Staneta Kavčiča je vjerojatno zaštitio Kardelj. Ostao je na dužnosti, ali se znatno utišao. Prema onome što je slijedilo u Hrvatskoj i Srbiji, operativni


je zahvat u Sloveniji bio mali i bezbolan. Liječnici bi rekli, ambulantni.Iste godine, 1969., počela je priprema amandmana na savezni ustav.

Oni su trebali popraviti stanje u zemlji, ali zapravo su najavili buduće pot-rese. Njihova bit nije bila samo jačanje kompetencija republika, a slablje-nje federacije. Oni su otišli mnogo dalje od toga, najavivši pravi koperni-kanski obrat. Republike su postajale države, koje dio svog suvereniteta prenose na federaciju. Jugoslavija je od tada bila samo ono što se republike dogovore. To je zastupala skoro cijela jugoslavenska politička klasa, a i sva republička politička rukovodstva. Ako je netko od njih (mahom iz ma-nje razvijenih republika) zagovaralo očuvanje dijela saveznih ovlasti, to je bilo samo zbog ekonomskih interesa koje su tako ostvarivali. Ali svi su htjeli punu i neograničenu vlast. Svoju državu. Na saveznoj razini ostajala su samo osnovna rješenja privrednog sistema i ono što je bilo pod potpu-nom Titovom kontrolom - vanjska politika i Armija.

To nije bio samo odraz nacionalne emancipacije, već i promijenje-nih odnosa u jugoslavenskom komunističkom pokretu, u kojem se uspos-tavljala specifična vrsta demokracije. Umjesto vlasti i opozicije, počele su se sukobljavati republičke partije. I bez uvođenja višestranačja, počelo se događati ono što je Tito predvidio govoreći u zatvorenom krugu. Repu-bličke su se partije počele pretvarati u nacionalne, kojima su ideološki i politički kriteriji postajali sve manje važni. Pitanje je, naravno, je li tako moralo biti. U pravom višestranačju, uz tržišnu ekonomiju i razvlašte-nu birokraciju – a iznad i prije svega s utvrđenim nositeljem razvoja i ekonomske moći, bilo da su to samoupravljači ili kapitalisti – barem je postojala šansa da nastanu jugoslavenske stranke, s programima koji bi se zasnivali na zajedničkim interesima. Tim više, što su integracije, eko-nomske i političke, jedan od najvažnijih pravaca razvoja u suvremenom svijetu. Ali dok je birokracija dijelila blago, sukobi su bili neminovni. Vri-jeme koje je dolazilo, bilo je upravo vrijeme preraspodjele blaga.

Tito je prihvaćao amandmane vjerujući da će oni uspostaviti jasnija pravila igre, zadovoljiti različite apetite i time smanjiti međurepubličke sukobe. U to se vrijeme, također, počelo šaptati i da se stara, unitaristička garnitura okuplja oko smijenjenog Aleksandra Rankovića, da su na istim pozicijama i neki generali, i da je njihov cilj smjenjivanje Tita i uspostav-ljanje unitarne Jugoslavije, koja bi se približila sovjetskom bloku. I tome


su amandmani trebali biti brana. Ali Tito je, ipak, pitao: »A što dobivaju radnici?« Onda su se nabrzinu dopisali amandmani 21., 22. i 23., nazvani radničkim, u kojima je dio samoupravnih prava prenesen s razine podu-zeća, na njegove dijelova, tzv. ekonomske jedinice. Time se željelo ojačati samoupravljanje, odnosno industrijsku demokraciju u poduzećima, ali ne i u društvu kao cjelini. Politička birokracija je i nadalje odlučivala o višku rada, dakle o investicijama i razvoju. Ona, a ne radni ljudi, igrala je ulogu koju u kapitalizmu imaju vlasnik i poduzetnik. Ona je, također, koristila i sve privilegije koje joj je omogućavao takav položaj. Tako ni amandma-ni nisu ojačali demokraciju. Umjesto toga ojačale su republičke partije, a svaka od njih, u svom zabranu, nije imala legalnu političku konkurenciju.

Zbog nacionalizma, već je koncem 1971. novo hrvatsko rukovodstvo smijenjeno s političke scene – od Savke Dabčević Kučar i njenog konku-renta za vođu Hrvatskog proljeća Mike Tripala, preko niza političara na nižim razinama vlasti, do znanstvenika, kulturnih radnika i novinara. Neki su od njih bili i sudski progonjeni i kažnjavani višegodišnjom robi-jom, ali to ni u jednom slučaju nisu bili oni s vrha političke piramide. I kad se međusobno obračunavala, politička je birokracija čuvala samu sebe. Kao da se držala logike starog srpskog premijera iz vremena prije Prvog svjetskog rata Nikole Pašića koji je, kako kaže jedna anegdota, na prigovor ministra prosvjete da novac treba davati za škole, a ne za zatvore, odgovo-rio: »Nemoj tako, u školu se nećemo vratiti, a hapsa možda dopadnemo«.

U čemu je bila njihova krivnja? Oni su zagovarali ono isto, što je u amandmanima na Ustav već bilo zapisano. Ali činili su to iznimno radi-kalno, manirom fanatiziranih nacionalnih proroka, dokazujući stalno da je Hrvatska neravnopravna i eksploatirana i lansirajući nove optužbe protiv jugoslavenskog unitarizma. Bilo je očito da je u toku borba za vlast, u kojoj se popularnost stjecala stalnim obračunavanjem s mrtvim psom. Kad je tako, teško je bilo što objašnjavati nekim realnim, materijalnim in-teresom. Opisujući odnose kakvi su se željeli uspostaviti amandmanima, dr. Vladimir Bakarić je upotrijebio dosjetku, da »federacija treba federira-ti«. U tim je danima, međutim, svako malo stizao glas, da su u federaciji izbili sukobi i da su opet svi bili protiv hrvatskog rukovodstva, da je opet bilo 5:1. U knjizi memoarskih i dnevničkih zapisa »Povijest izbliza«, pod datumom 16. svibnja 1971., akademik Dušan Bilandžić bilježi razgovor


koji je vodio s Mikom Tripalom: »Izložio sam Miki svoje teze o odnosu snaga koji je nepovoljan za Hrvatsku. Evo tih argumenata: a) Svih pet re-publika je protiv Hrvatske; b) JNA je nakostriješena protiv Hrvatske; c) Skoro svi Srbi u Hrvatskoj uplašeni su našom politikom; d) Veći dio ratne generacije okreće se protiv nas. Takav odnos snaga nalaže hladnu analizu i više mudrosti i lukavstva u taktici koja ne ugrožava strategiju, već je čini realnijom i uspješnijom. Tripalo smatra da sam se uplašio i da se ova poli-tika mora nastaviti«.

Lideri Hrvatskog proljeća uveli su u upotrebu i termine nacionalne (republičke) ekonomije i nacionalne radničke klase, u čije su ime navod-no nastupali. To je bilo izravno suprotstavljeno vladajućoj doktrini, po kojoj su interesi radnih ljudi isti u svim republikama pa su samim tim te-meljno vezivno tkivo Jugoslavije. Od komunističkih vođa čiji je program trebao biti razvoj samoupravljanja i jačanje materijalnog položaja samo-upravljača, oni su se pretvorili u zelote nacije. Sjećam se naslova jednog komentara koji sam tada objavio u zagrebačkom Privrednom vjesniku. On je glasio: »Seoba vampira«. Jednu političku birokraciju, zamjenjivala je druga. Saveznu republička.

Sve je to, međutim, još bilo probavljivo. Još je to bila svađa u istoj, birokratskoj porodici. Lideri Hrvatskog proljeća počinili su smrtni gri-jeh tek kad su, sve zbog demokracije, dozvolili da njihove parole počne preuzimati Matica Hrvatska, u kojoj su se okupili nacionalno nabrijani intelektualci i kad su prešutno primili podršku crkve. (Uvijek antikomu-nističke i uvijek nacionalne.) Izvan partije rađali su se novi centri moći, koji su otvoreno napadali komunističku pa i partizansku, antifašističku Hrvatsku. Politika je izišla na ulicu. Savka Dapčević-Kučar, Miko Tripalo, ali i neki drugi komunistički lideri na nižim razinama, počeli su se hvaliti masovnim nacionalnim pokretom kojem stoje na čelu (otuda poslije op-tužujući izraz maspokovci) i međusobno se natjecati u organiziranju mi-tinga i držanju plamenih, nacionalno obojenih govora punih eksplicitnih optužbi na račun drugih, a posebno Beograda. Više nije bio važan nikakav politički program, osim onog koji stane u jednu riječ – Hrvatska. Mnogo godina poslije, govoreći na sprovodu Mike Tripala, to je jasno definirao studentski vođa iz tih dana, Ivan Zvonimir Čičak. »Nama tada nije bilo do demokracije, već do Hrvatske!«, rekao je on.


Točka na i bio je, međutim, zahtjev iznesen u studentskom štraj-ku, da Hrvatska osnuje svoju vojsku i da se učlani u Ujedinjene narode. To bi značilo potpunu demontažu zajedničke države. Istovremeno, to je bio i grubi napad na samog Tita, koji je armiju i vanjsku politiku smatrao svojim, nedodirljivim zabranom. Trjeznije glave odmah su u tome pre-poznale unitarističku provokaciju, realiziranu vjerojatno preko KOS-a, vojne kontraobavještajne službe. Ali Hrvatsko političko vodstvo nije ni tada reagiralo. Danas je teško razumjeti zašto. Zbog demokracije? Ili zbog međusobne borbe za vlast, u kojoj nitko nije htio prvi posegnuti za ne-popularnim sredstvima? Ukratko, pustili su duha iz boce, a onda su im događaji izmakli iz ruku.

Objašnjavajući uzroke njihovog pada, jedan od proljećara (inače sta-ri partizan i vječni ljevičar) Zvonko Ivanković Vonta, ustvrdio je, među-tim, kako usprkos mnogo buke i patetičnih, ali neodgovornih izjava, ni-kakvog Hrvatskog proljeća, zapravo, »nije bilo niti ga je moglo biti«. On kaže (u tekstu koji mu ni godine 2001. nisu htjele objaviti novine u ko-jima se, inače, povremeno javljao) da je razlog tomu: »1. Što se ignorirala politička stvarnost u zemlji i okolišu. 2. Što brojne grupe izniklih ‘pro-ljećara’ nisu bile sposobne utvrditi nikakav zajednički program, koji bi eventualno konkurirao Titovom programu. 3. Što te interesne grupe nisu bile ni u sebi demokratske, nastavile su s našim starim i trajnim ‘fuehrer--principom’, nespojivim s demokracijom. Posebno im je veliki grijeh što su potpuno ignorirali antifašističke vrijednosti na kojima se gradi i razvi-ja čitav demokratski svijet, time su otvarali faktično vrata nacionalizmu, preko koga se, doduše, brzo i lako stječe slava, ali tu je i odgovornost za posljedice, budući da u nas nacionalizam uvijek završava s teškim sukobi-ma i ratom. Tako je avantura ‘Hrvatsko proljeće’ pokopana od samih nje-govih protagonista...«

U prilog Vontine ocjene govori još nešto. Poneseni »brzom i lako ste-čenom slavom«, u međusobnom nadmetanju za vlast i prvenstvo, vodeći su političari sve više govorili o politici, sve manje brinuli o ekonomiji, a samoupravljanje kao da ih uopće nije zanimalo. Upravo u to vrijeme, međutim, na djelu je bila ekonomska demontaža stare federacije pa su nove republičke države preračunavale svoje dobitke i gubitke. Dijelio se kapital federacije, savezni fondovi su pretvoreni u banke ali pitanje je


bilo čiji je kapital u njima (tzv. anonimni kapital), neke su republike (ne i Hrvatska) stavljale veto na pojedina rješenja privrednog sistema (što su omogućili amandmani), potezala su se stara pitanja relativnih cijena (republike koje su proizvodile sirovine smatrale su da su zakinute jer su svjetske cijene bile više) deviza i deviznog režima što je pogađalo repu-blike s većim izvozom itd. Ništa od toga nije se moglo rješavati na ulici ili na mitinzima. Potpredsjednik savezne Vlade, Srbin iz Hrvatske Nikola Miljanić (s nadimkom Ratar) dao je ostavku jer je Tito odbio devalvaci-ju dinara, čime je izvozna privreda (u prvom redu Hrvatska) oštećena za goleme iznose. To lidere hrvatskog proljeća nije posebno zainteresiralo, niti su tražili saveznike među drugima u Jugoslaviji, koji su imali slične interese. Bile su im zanimljive samo fraze o borbi protiv unitarizma i o tome kako će oni konačno spasiti čast ponižene i uvrijeđene Hrvatske.

Mnogo godina poslije, ostarjeli proljećari tumačili su to vrijeme na drukčiji način. Pokušavajući naknadno racionalizirati događaje iz tih dana pa i naknadno formulirati neki program pokreta kojem su pripadali, oni uvijek počinju od ekonomije, dodajući onda nacionalne interese, de-mokraciju, ljudska prava itd. Tako, na primjer, nekadašnji partijski lider u Dubrovniku Pero Kriste kaže da je sve počelo »gospodarskim pitanjima, a kao primarni cilj postavljalo se dosljedno provođenje privredne reforme usmjerene prema tržišnom gospodarstvu«. To je, međutim, bio program partije, Titov program, kako bi rekao Vonta, a ne neka alternativa. Drugi istaknuti proljećar, pjesnik i erudit Vlado Gotovac (koji je odležao šest go-dina robije), na pitanje o programu Hrvatskog proljeća (u razgovoru s Di-mitrijem Rupelom, poslije ministrom u samostalnoj Sloveniji) kaže: »Go-tovo sve je prekinuto prije nego što je bilo do kraja određeno. Samo neka, skoro isključivo posve praktična pitanja bila su preciznije formulirana. Na primjer: devizni režim, položaj izvozno-uvoznih poduzeća, savezni budžet – u odnosu prema republikama i pokrajinama – pomoć nerazvije-nima – sve to kao pitanje materijalnog funkcioniranja federacije i uloge javnosti u radu svih institucija; zahtijevali su se u svemu čisti računi, u svemu javnost obveza i rada.«.

Može se razumjeti jednog pjesnika kad kaže da su to »samo neka posve praktična pitanja«. Uistinu, to što on spominje bili su ključni pro-blemi razvoja. Ono, o čemu ovisi odgovor na pitanje, tko vlada društvom?


Tko je u socijalističkoj Jugoslaviji kapitalist umjesto pravih kapitalista? Zašto treba uspostaviti čiste račune. Da bi radni ljudi mogli ovladati ukup-nim rezultatima svog rada ili zato da bi republike (točnije, nacionalne bi-rokracije) preuzele ekonomsku moć od federacije? Posebno je zanimljivo pitanje deviznog režima, odnosno zahtjeva da devize ostanu onome tko ih ostvaruje, za što se poslije tvrdilo da je bio glavni ekonomski naciona-listički zahtjev. (»Hrvatske devize – Hrvatskoj!«, skandirali su studenti zagrebačkog sveučilišta, koji su u kasnu jesen 1971., štrajkom i demon-stracijama doveli Hrvatsko proljeće do njegovog tragičnog klimaksa.)

Istina je drukčija. Promjena deviznog režima, odnosno zahtjev da devizama raspolaže onaj tko ih ostvaruje (ali poduzeća, a ne republike), nije bila politika Hrvatskog proljeća niti specifično hrvatski stav. (Iako je Hrvatska, zbog rastućeg turizma, imala tu i poseban interes.) To su zago-varali svi koji su željeli da privredna reforma iz 1965. konačno napravi kopernikanski obrat, kojim će sve ono gdje se tržište fingira biti zamije-njeno pravim tržištem. Reforma je proklamirala kriterij svjetske cijene za određivanje domaćih cijena. Pravo tržište moglo se, međutim, uspostavi-ti samo pravim svjetskim cijenama, a ne nekakvim kriterijima - umjesto virtualne igre u kojoj administracija drži joystick, jugoslavenska su po-duzeća morala zaigrati živu igru na terenu koji se zove međunarodno tr-žište. Za to su im trebali realni tečaj i konvertibilni novac. Reforma je to proglasila svojim krajnjim ciljem, iako je bila riječ o nečemu što je moralo biti sredstvo. Točnije, polazna pozicija za uspostavljanje tržišne ekonomi-je. Bez realnog tečaja nijedna cijena u zemlji nije bila prava, što znači da nije moglo biti ni realne ekonomije. Da bi se došlo do realnog tečaja, po-duzeća su morala međusobno trgovati devizama, a da bi se postigla kon-vertibilnost, ona su morala biti stimulirana da bitno povećavaju izvoz.

Bez pravog, a ne fingiranog tržišta, nije se moglo razvijati ni samo-upravljanje. Da bi se racionalno upravljalo, pa i samoupravljalo, morali su postojati objektivni uvjeti poslovanja kakvi se uspostavljaju na svjet-skom tržištu. U suprotnom, upravlja onaj tko fingira tržište, odnosno tko mjeri i važe kriterije cijena i distribuira devize za uvoz.

Zahtjev da devizama raspolažu oni koji ih ostvaruju, prve su za-jednički potpisale tri gradske privredne komore: Beograda, Sarajeva i Za-greba. Bio je to, dakle, zahtjev privrede i to njenog najboljeg dijela. Onih


poduzeća koja su najviše izvozila i kojima je administrativna distribu-cija deviza kočila razvoj. Slovenci se nisu priključili, jer su u to vrijeme razvijali tzv. ‘šrafciger industriju’, koja je od uvoznih dijelova sastavljala proizvode za domaće tržište. To je tada donosilo veliku zaradu. Taj zah-tjev nije podržavala ni Hrvatska. Njena se Vlada (Republičko izvršno vi-jeće) na posebnoj, samo zbog toga sazvanoj dvodnevnoj sjednici kojom je predsjedavala premijerka Savka Dabčević Kučar (ubrzo poslije posta-la je predsjednica partije), čak izravno suprotstavila traženoj promjeni deviznog režima. Glavni ekonomski stručnjak, koji je tom prilikom dao Vladi teoretsku podlogu, bio je dr. Ante Čičin Šain. On je tvrdio da zdrava ekonomija mora imati jedinstven devizni tečaj dok bi se u međusobnom trgovanju poduzeća uspostavio sustav u kome bi svatko utvrđivao svoju cijenu, a time i svoj tečaj. Hrvatska vlada, međutim, nije tada predlagala uvođenje jedinstvenog tržišta, na kome bi se bez posredovanja admini-stracije uspostavljala ta jedinstvena cijena deviza. Umjesto toga, branila se administrativna distribucija. Usput rečeno, jedinstveno devizno trži-šte, kao put prema punoj konvertibilnosti, zatražila je početkom 1971. i Savezna privredna komora.

Mnogo godina poslije, dr. Ante Čičin Šain je postao prvi Tuđmanov guverner Hrvatske narodne banke. To spominjem samo zato da se ne bi pomislilo kako je on u ono doba bio protiv hrvatskih interesa. Za njega je, koliko pamtim, tu bilo riječi samo o stručnom pitanju.

Novo je hrvatsko vodstvo poslije promijenilo svoj odnos prema de-viznom režimu, ali u skladu s politikom za koju se opredijelilo. Ono je izlaz iz jugoslavenske krize tražilo u jačanju uloge nacije i republike na račun federacije, ali ne i samoupravljanja na račun i savezne i republičke političke birokracije. Zato je parola devize proizvođačima preformulirana u – devize republikama.

U rujnu 1971. Tito je boravio u Hrvatskoj i javno podržao rukovod-stvo koje će samo koji mjesec poslije smijeniti, a u jednom je govoru (u Koprivnici) rekao da je devizni režim klasno pitanje, da federacija treba brinuti o plaćanju obveza prema inozemstvu dok sve ostale devize tre-baju ostati onima koji ih stvaraju. Istovremeno je, međutim, rekao i da bi devize trebalo dati republikama. Očito je, da se u tom nejasnom, smu-tnom vremenu (kako bi rekao Miloš Crnjanski) i on kolebao. Od mene se


nakon toga tražilo da prenošenje deviza na republike komentiram kao je-dino pravo rješenje. Rukovodiocu Radio-televizije Zagreb (gdje sam tada radio), koji mi je prenio tu »narudžbu«, odgovorio sam da sam ja uvijek zastupao politiku devize proizvođačima, a ne devize republikama i da to ne mogu zagovarati bez obzira što je Tito sada rekao. Za to odbijanje ni-sam snosio nikakve konzekvence. Ali kad se promijenila vlast, slijedila mi je partijska kazna i dugogodišnja etiketa maspokovca, s odgovarajućim posljedicama po moj profesionalni i radni status. Tada »nijanse« nisu igra-le nikakvu ulogu. Osim toga, poklopile su se i neke druge okolnosti. Ni-sam se priključio ritualnim, nerijetko izmišljenim optužbama protiv tzv. maspokovaca, što se, očito, očekivalo. U tim teškim vremenima među-sobno su se, također, štitili pripadnici raznih interesnih klanova. Ja nisam pripadao nijednom. Ali najvažnije je bilo što je povampirena birokracija osjetila da je došao trenutak za obračun sa svakim i svime što je ugrožava.

Iako ne volim žalopojke nad vlastitom sudbinom, ne mogu a da ne zabilježim još nešto. Sekretarijatu televizijske partijske organizacije, koji je ispitivao moj slučaj, dao sam na uvid sve svoje komentare - one koje sam izgovorio na televiziji, kao i one koje sam objavio u Privrednom vjesniku. Nakon toga je jedan od članova sekretarijata izjavio da »taj čov-jek zaslužuje odlikovanje, a ne kaznu«, a kad se drugi, koji su znali što se od njih očekuje, nisu s njim složili, dao je ostavku. Bio je to kamerman Karlo Majoli, koga prije toga jedva da sam poznavao. Poslije sam ga uvijek pozdravljao sa: »Zdravo, pošteni čovječe...« Pošteni čovjek Karlo Majoli nije snosio nikakve posljedice jer je, srećom po sebe, bio kamerman, a ne novinar. Tadašnjim partijskim kostolomcima nije koristilo da se okomlju-ju na radničku klasu.

U tom su kontekstu bili mnogo zanimljiviji doživljaji Ante Marko-vića koji je također zagovarao politiku »devize proizvođačima«. Kao što sam već rekao, isto su zastupali i drugi direktori naprednih jugoslaven-skih poduzeća, ali za razliku od mnogih, inž. Marković je to radio potpuno jasno i glasno. Priča o njegovim iskustvima s političarima tog vremena počinje, međutim, još u doba kad je tzv. »masovni pokret« doživljavao svoje zvjezdane trenutke, a njegovi vođe lebdjeli na krilima novostečene slave.


Jednog dana najavio mu se na razgovor tadašnji direktor »Zagrebač-ke banke«, Marko Mrkoci. »Rade Končar« je spadao među osnivače »Za-grebačke banke«, preko koje je išlo njegovo cjelokupno financijsko po-slovanje. Čim je došao, bez velikog uvoda i bez ustezanja, kao da se želio što prije riješiti neugodne obveze, čak i prije nego što je popio uobičajenu kavu, Mrkoci je rekao Markoviću da nije u redu što on šuti kad svi drugi govore. »Od tebe se očekuje«, rekao je on, »da javno podržiš Savku i Hr-vatsko proljeće. »Rade Končar« je previše veliko i ugledno poduzeće da bi njegov generalni direktor u tako važnom trenutku za Hrvatsku mogao ostati po strani.« Kako iznenađeni Marković nije reagirao, nestrpljivi je Mrkoci odmah izgovorio i nastavak onoga što je dobio u zadatak. Bila je to prijetnja. Ako ne posluša, »Zagrebačka banka« više neće dati Končaru ni dinara kredita. To nije bilo nimalo bezopasno, jer poduzeća nisu imala vlastita obrtna sredstva, dakle novac za financiranje redovnog poslova-nja, već su ga morala posuđivati od banaka.

Je li Ante Marković povjerovao da je netko spreman, zbog svoje po-litike, ugroziti poduzeće kakvo je bilo »Rade Končar«? Sve je bilo moguće u tom vremenu u kojem su na sve strane šištali sigurnosni ventili i pušile se mnoge usijane glave. Pa ipak, za njega je prijetnja značila kraj svakog razgovora. Politički se opredjeljivao po svojim, a ne tuđim uvjerenjima. Ustao je od stola, otvorio vrata svog ureda i pozvao tajnicu: »Molim vas, Paula, ispratite druga Mrkocija, mi smo završili razgovor!«

Ubrzo se pokazalo da Mrkoci i njegovi nalogodavci nisu prijeti-li praznom puškom. Od tada, u slijedeće dvije godine (do smjene tzv. maspokovaca), »Zagrebačka banka« nije »Rade Končaru« dala ni dinara kredita. Marković se našao pred naoko nerješivim problemom, kako pre-mostiti vrijeme od isplatite plaće i podmirenja bar dijela računa do tre-nutka kad stižu vlastiti prihodi. Odnosno, kako uopće preživjeti? Tada je počeo u inozemstvu prodavati Končarova potraživanja koja još nisu stigla na naplatu, naravno po nižoj cijeni, uz diskont, samo da odmah dođe do gotovine. Počeo je uzimati i kredite u inozemnim bankama. Jedno i dru-go bilo je zabranjeno pa se sve prikazivalo kao avans na ugovoreni posao. Zahvaljujući tome, dobio je iz saveznog budžeta još i izvoznu premiju. Čak i da je htio, on je nije smio odbiti jer bi tako pokazao da sve nije baš onako kako piše na papiru. Tadašnji je savezni ministar financija, Slove-


nac Janko Smole, nanjušio tu igru na rubu zakona i pokrenuo istragu. Markoviću je rekao: »Dobro, razumijem da se snalaziš, ali da još pljačkaš državu... Ja ću, brate, da te hapsim!« Ali bilo je: sve ili ništa!

Time problem ipak još nije bio riješen. U općoj nelikvidnosti koja je tada vladala u Jugoslaviji, postojala je opasnost da prikupljeni novac, taj «avans”, pokupe vjerovnici koji su tražili blokadu Končarevog raču-na. Da to izbjegne, Marković je formirao posebno poduzeće, kome je za direktora postavio svog prijatelja iz mladosti Veljka Barbierija. Preko tog poduzeća vodio je glavninu financijskog poslovanja.

Kad je palo hrvatsko proljećarsko rukovodstvo na čelu sa Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom, Ante Marković se ponovno našao na udaru politike. Prije se nije priključio »maspoku«, ali sada ni hajci protiv »maspokovaca«. Bio je direktor koji nije došao na dužnost preko komite-ta, već je iznikao u svom kolektivu. Nije pripadao ni bivšoj ni novoj po-litičkoj garnituri. A još se zalagao i za politiku »devize proizvođačima«. Naglašavam, proizvođačima, a ne republikama, što bi nakon njegovog iskustva s republičkim političarima bio čisti mazohizam. Ali, kao što sam rekao, tada se nije gledalo na nijanse. Uveden je i argument tzv. objektiv-ne krivnje, od koje, kako je napisao Lešek Kolakovski, čovjeka ne može ni bog spasiti. To što si govorio možda nije bilo pogrešno, ali je ipak mog-lo objektivno koristiti neprijatelju! Ako to ne bi bilo dovoljno, konstata-cijom da »partijski sastanak nije sud da se dokazuje istina« bila su jasno utvrđena pravila igre. Drugim riječima, nije važno što je istina, kriv si jer mi tako kažemo! Logika birokracije je nepobjediva, a njeni postupci uvi-jek isti. Srećom, ipak smo živjeli u Titovoj Jugoslaviji, a ne u Staljinovom SSSR-u, inače bi mnogi od nas ostali bez glave. Ukratko, bilo je i više nego dovoljno razloga da Marković odjednom osjeti kako oko njega nastaje neka čudna praznina. A i neki su mu prijatelji šaptali da je na redu za od-strel. I dalje je radio svoj posao kao da se ništa ne događa, ali s knedlom u grlu i pritiskom u želucu.

Neočekivani rasplet počeo je jednog poslijepodneva, na beograd-skom aerodromu, kad su zbog magle bili odgođeni svi letovi. Marković se vraćao u Zagreb s nekog sastanka u Privrednoj komori Jugoslavije, a u jednom salonu dosađivao se i Edvard Kardelj čekajući da poleti avi-on za Ljubljanu. Marković mu se javio i predstavio pa su zajedno kratili


vrijeme pričom o samoupravnoj organizaciji u »Rade Končaru«. Kardelj se silno zainteresirao pa je na kraju razgovora, kad se magla već digla i počelo ukrcavanje u avione, rekao da bi rado posjetio Končar i uvjerio se na licu mjesta kako sve to funkcionira. Marković je to, naravno, sa zado-voljstvom prihvatio. Vjerojatno je pritom, ipak, mislio kako je riječ samo o kurtoaznom načinu da se završi razgovor. Da će Kardelj na to zaboraviti već u avionu za Ljubljanu.

Zato je ono što se dogodilo slijedećeg jutra bila prava bomba. Tek što je došao na posao, javila se Ljubljana. Iz kabineta druga Kardelja pitali su može li on već sutra posjetiti Končar. Naravno da može! U upravi, kao i u radničkom savjetu, partijskoj i sindikalnoj organizaciji poduzeća, istog je časa proglašeno izvanredno stanje. Na brzinu se pravio spisak sudionika razgovora i utvrđivalo se tko će i o čemu govoriti. Kardelj je stigao točno u najavljeno vrijeme, a s njim su, kao što je red, bili i hrvatski rukovodioci. Oni isti koji su planirali Markovićevu smjenu. Kardelj je ostao u Končaru skoro cijeli dan, obišao je dio pogona, razgovarao sa svojim domaćinima, onda su zajedno ručali u tvorničkom restoranu i nastavili razgovor... Na kraju, izrazio je oduševljenje onim što je čuo i doživio. Končar je, zaista, imao uzornu samoupravnu organizaciju, koja je funkcionirala u skladu s nedavno usvojenim ustavnim amandmanima. Ante Marković je dobio snažnu podršku s najvišeg mjesta. Nakon toga, pali su u vodu svi planovi nove političke vrhuške za obračun s njim.

Na pitanje zašto je Kardelj tako postupio moguća su dva odgovora. Prvi je, da se sve dogodilo slučajno i da ga je Marković toliko oduševio svojom pričom na aerodromu da je sljedećeg dana jednostavno morao doći u Zagreb. Ako je to točno, Markovića je spasila ona neugodna i dosa-dna aerodromska magla. Vjerojatnije je, međutim, da je Tito, s ostalima iz najužeg političkog vrha, bio zabrinut širinom hajke, koja je pokrenuta nakon pada Hrvatskog proljeća. Osim obračuna s nacionalizmom, bilo je tu mnogo osobne osvete, ponekad i zbog obične zavisti, lažnih optužbi, traženja grješnog jarca, ali najgori od svega bio je obračun stare birokra-cije sa svim i svakim tko je slobodnije mislio. Kao nacionalisti bili su eti-ketirani i ljudi koji su se zalagali za demokraciju i urednu, pravnu državu. To se u jednom trenutku moralo zaustaviti, a posebno se moralo zaštititi sposobne privrednike. Tito se tada, sasvim sigurno, sjetio i svog razgovora s Markovićem na Brijunima. Kardelj je samo iskoristio priliku.


Sljedeće, 1972. godine pala je i nova garnitura u Srbiji. (Nakon čega su morali otići i Stane Kavčič u Sloveniji, kao i Krste Crvenkovski u Make-doniji.) Grijeh srpskog vodstva nije bio nacionalizam, već politika koju su oni nazivali modernizacijom. Poslije su dobili optužujuću etiketu libera-la, koja je odgovarala etiketi maspokovaca u Hrvatskoj. Ali, za razliku, oni su je s ponosom prihvatili.

U čemu je bio njihov grijeh? Kao i ostali političari tog vremena, koje je na vlast doveo val kadrovskih promjena pokrenut burnim događajima iz godine 1968., oni nisu prihvaćali dogmu po kojoj je samoupravljanje jedini mogući put demokratizacije. U Hrvatskoj, proljećari su se, umjesto toga, oslonili na naciju, kao temelj na kome će modernizirati društvo i uspostaviti političke slobode. U Srbiji, modernizacija se oslonila na ru-kovodeći kadar u krupnim poduzećima. Bio je to menadžment »Elektro-industrije« Niš, »Crvene Zastave« iz Kragujevca, beogradskog vanjsko trgovinskog poduzeća »Genex«, kao i niza drugih poduzeća prerađivačke industrije i poljoprivrednih kombinata. Posebnu je ulogu imao mena-džment banaka, od kojih su neke nastale od bivših saveznih fondova čije su nasljedstvo, koje je pripadalo cijeloj Jugoslaviji, pokušavale prisvojiti, kao i menadžment vanjskotrgovinskih poduzeća, čija je koncentracija u Beogradu bila iznimno velika. To je, međutim, bio samo početak. U cije-lom društvu, a ne samo u privredi, tražili su se novi, stručni i obrazova-ni ljudi. Oni su trebali ubrzati razvoj i tako pretvoriti Srbiju u modernu, europsku zemlju. Samoupravljanje i revolucionarni ideali bili su za njih samo ideološke, partijske dogme koje ih ograničavaju u radu. Nešto tuđe, što im je nametnuto i što ih koči da postignu još veće uspjehe. Sjećam se jednog beogradskog kolege novinara koji mi je mnogo godina poslije pada srpskih liberala, užarenih očiju, još uvijek dokazivao da postoje samo dvi-je vrste društva – moderno i zastarjelo. Sve drugo je obična izmišljotina, samo politički trik da bi se zadržala vlast, tvrdio je on.

Iako ih je studentska 1968., taj Kronštadt jugoslavenskih komuni-sta, doveo na vlast, nova generacija političara zapravo nije razumjela što se i zašto tada dogodilo. To se najbolje vidi po njihovom odnosu prema privrednoj reformi. Oni su vidjeli samo njene pozitivne strane, ali ne i slabosti i nedorečenosti. Štoviše, reforma iz godine 1965. bila je za njih svojevrsna panaceja za bolesti privrede. Ona će, po njima, riješiti sve pro-


bleme ekonomskog sistema, samo je treba osloboditi okova i otpustiti ručnu kočnicu, zategnutu zbog politike uravnilovke i jednakih želuda-ca, koju su nametnuli studenti i partijski dogmatici. Oni sami uglavnom nisu znali dovoljno o ekonomiji pa su slušali što im govore ugledni eko-nomisti, mahom iz kruga reformista. Već spomenuti proljećar Pero Kriste kaže, na primjer, da je, kad je bila riječ o ekonomiji, njihov »primarni cilj« bio »dosljedno provođenje privredne reforme usmjerene prema tržišnom gospodarstvu«. Isto su tvrdili i srpski liberali. Naravno, kad se o tome go-vorilo, i u Zagrebu i u Beogradu nitko nije zaboravljao da mora spomenuti i samoupravljanje. Bio je to dio neizbježnog partijskog rituala, koji više nije značio ništa i nije nikoga ni na što obvezivao. Program jugoslaven-ske revolucije proizišao iz otpora staljinizmu, program oslobađanja čov-jeka od stega najamnog rada, odumiranje države u korist samouprave itd., mlađa je generacija smatrala potrošenom partijskom frazeologijom i pre-šutno ga odbacivala. Umjesto toga, tražila su se provjerena kapitalistička rješenja – dionice, obveznice, privatno poduzetništvo itd.

U travnju 1972. Tito je, u jednom govoru, jasno definirao što se do-gađa i o čemu je riječ. »Ne radi se o razlikama. To je drugi koncept, to je druga pozicija.«, rekao je on. Upozorenje je bilo više nego jasno. Pa ipak, ni srpsko rukovodstvo, kao ni hrvatsko prije njega, nije palo zbog kon-cepcijskih razlika. Dogodilo se to tek kad je politika, na ovaj ili onaj na-čin, izišla na ulice. U Srbiji, doduše, nije bilo studentskih demonstracija. Umjesto studenata, »demonstrirali« su, glasno i grubo, nacionalistički in-telektualci. Na njihovom čelu već se tada nalazio otac srpskog nacionaliz-ma Dobrica Ćosić, zajedno s Matijom Bećkovićem i drugim aktualnim ili budućim akademicima. (Pravi razmjeri njihove zloćudnosti pokazat će se tek poslije Titove smrti.) U uvjetima kad je srpska modernizacija u javno-sti shvaćena i kao poziv na političko buđenje, njihov je uticaj bio mnogo veći od njihovih ispraznih, nacionalističkih ideja. Mnogi se ljudi uopće nisu ni pitali što oni zapravo zagovaraju. Bilo je samo bitno da je riječ o nečem novom, nečem drugom i da su na sceni neka nova lica. Predugo je birokracija govorila jedno, a radila drugo. Njenim se riječima više nije vje-rovalo, bez obzira koliko one bile lijepe, a program samoupravnog društva human. Sintagma »socijalizma s ljudskim likom« više nije bila dovoljna. Ljudi više nisu uspoređivali Jugoslaviju sa zemljama tzv. realnog socijaliz-


ma, odnosno sovjetskog bloka, od koga se ona odvojila godine 1948. Sada se gledalo na zapad.

Marko Nikezić i Latinka Perović (predsjednik i sekretar srpskog CK), kao i ostali modernizatori-liberali, nisu bili spremni da bilo kome zatva-raju usta. Oni su bili za demokraciju u Savezu komunista, ali i u cijelom društvu. Govoreći o demokratskom centralizmu, što je bio proklamirani način donošenja odluka u Savezu komunista, Nikezić je naglašavao da on mora biti zaista »demokratski, a ne bilo koji centralizam«, jer u suprot-nom »ostaje samo gola sila«. To je izravno dovodilo u pitanje partiju i njen način rada, uključujući i Titovu poziciju, ali i cijeli birokratski aparat, za-jedno s vojskom i policijom. Posebno tajnom policijom i obavještajnom službom.

U skladu s takvim opredjeljenjem, liberalističko srpsko rukovod-stvo bilo je i protiv obračuna s hrvatskim maspokovcima. Nikezić je upo-zoravao na opasnost koja prijeti od podcjenjivanja nacionalnog pitanja i od toga da se »unitarizam vidi kao saveznik u borbi protiv separatizma«. U razgovoru s poznatim novinarom Slavoljubom Đukićem, mnogo godi-na poslije tih događaja, on je objašnjavao: »Nismo želeli da Predsednik (Tito) opet dođe u položaj arbitra. Mislili smo da je mnogo bolje da stvar ide svojim tokom, da završi svoju kružnu putanju. Neka Hrvati sami dođu do zaključka da ono što je preterano eliminišu. Ono što ove dve godine smeta svima u Jugoslaviji, ne može biti korisno ni za njih.« Neki, pa i neki među liberalima, poslije su vjerovali da je upravo suprotstavljanje ruše-nju hrvatskog maspokovskog rukovodstva jedan od glavnih razloga nji-hovog pada. Vjerojatno i u tome ima dio istine, iako je nesumnjivo važnija bila njihova odlučnost da u ime demokracije ne poduzimaju ništa protiv vlastite, srpske nacionalističke i antikomunističke opozicije. I to iako su s nacionalistima bili u stalnom sukobu i iako je nacionalizam bio glavna kočnica njihove modernizacije. »Nismo strahovali od toga da budemo počišćeni, bojali smo se da nam metlu ne stave u ruke«, objašnjavala je poslije Latinka Perović. Zapravo su, najvjerojatnije, kao i kad je bila riječ o maspoku, htjeli pričekati da sve to »završi kružnu putanju«.

Istaknuti liberal i šef vojvođanske partije Mirko Čanadanović ocije-nio je poslije da su hrvatski maspokovci i srpski liberali imali samo jednu dodirnu točku. To što su i jedni i drugi smijenjeni. »Ali oni kao nacionali-


sti, a mi kao demokrati«, rekao je on. To, jednostavno, nije točno. I jedni i drugi potrošili su Titovu podršku (Hrvati) i strpljenje (Srbi), i jedni i drugi su pogrešno tumačili njegove signale, ozlovoljili Armiju, tajne službe i stare kadrove, previše se vidljivo počeli ponašati kao jedini gazde u svo-joj kući, neskriveno računajući na liderstvo u postitovskom vremenu. I jedni i drugi, otvorili su vrata politike nacionalistima i antikomunistima i dozvolili da politika iziđe na ulicu. To je presudilo. I jedni i drugi napustili su, također, onu politiku koja je jugoslavenske komuniste učinila drukči-jim od njihove braće iz sovjetskog bloka. Mnogi od njih toga nisu ni bili svjesni. »Nisam ni slutio kolike su među nama bile koncepcijske razlike«, rekao je Marko Nikezić, nakon iznuđene ostavke u listopadu godine 1972.

Za razliku od priča mnogih drugih sudionika, bilo hrvatskog proljeća bilo srpske modernizacije, u rijetkim Nikezićevim istupima nakon odla-ska iz političkog života, nije bilo ni naknadne mudrosti niti konstruiranja nekih velikih ciljeva koje su navodno imali na umu. Sasvim suprotno, on je objašnjavao da srpski liberali nisu bili ni protiv Tita niti protiv komu-nizma. Jedino što su htjeli bile su postupne promjene, korak po korak, prema većoj demokraciji i modernizaciji društva. Kao čovjek koji je dobro poznavao interese i odnose snaga kakvi su vladali u tadašnjem svijetu, Nikezić je bolje od drugih procjenjivao i ograničenja koja su postavljali Sovjeti, posebno nakon uspostavljanja Brežnjevljeve doktrine ograniče-nog suvereniteta. Njihova vojna intervencija u Čehoslovačkoj pokazala je na što su sve oni spremni.

Možda je u prirodi čovjeka, da vjeruje kako je sve što se desilo mo-ralo biti tako i da jednostavno ništa nije moglo biti drukčije. Političari su skoro uvijek deterministi kad naknadno objašnjavaju događaje u kojima su sudjelovali. Uz ostalo, to ih oslobađa i svake krivnje. Tako je i najveći dio hrvatskih proljećara, kao i srpskih liberala, uvjeren da je njihova sud-bina bila unaprijed zapečaćena. Da je Tito u jednom trenutku odlučio da ih smijeni, a da je sve poslije bilo samo pitanje procedure. Da pod priti-skom Sovjeta i generala, dakle vojske, sve da je i htio nije mogao postupi-ti drukčije. Da je ishod sastanaka na kojima su smjenjivani, jedni u Ka-rađorđevu, a drugi u Beogradu, bio unaprijed određen pa je bilo svejedno što su oni tu govorili i kako su se ponašali.


Kao primjer takvog načina razmišljanja, citirat ću iznimno zanimlji-vo svjedočenje nekadašnjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova, Mirka Tepavca. U knjizi Aleksandra Nenadovića on je ispričao i slijedeći događaj iz jeseni 1971., kad je s Titom bio u službenoj posjeti Rumunjskoj:

»Na povratku, posle dočeka u Vršcu, u salonu ‘plavog voza’, na putu prema Beogradu, poveo se razgovor o uzavrelom stanju u zemlji, poseb-no o dramatičnim zbivanjima u Zagrebu, gde je još trajao masovni štrajk studenata, pristalica Maspoka. Za stolom je bilo 7 – 8 članova državne de-legacije koja ga je pratila: Đemal Bijedić (tada predsednik SIV-a), Stane Dolanc (sekretar IB CK SKJ, dakle Politbiroa), Draža Marković... Počela je oprezna, a zatim sve otvorenija kritika pogrešne procene smisla i dubine hrvatskog pokreta. Ta se kritika, postupno sve nedvosmislenije, usmera-vala i na Titovu ulogu u tim zbivanjima.«

Nenadović prekida Tepavca pitanjem je li se i on uključivao u tu raspravu?

»Morao sam, iako je moj položaj bio najneugodniji. Svi drugi za tim stolom u ‘plavom vozu’ bili su na političkim položajima; ja sam, i pored visoke funkcije, ipak bio i državni činovnik, neposredni saradnik pred-sednika Republike. Od mene, istina, nije u tom razgovoru čuo ništa što već nije znao. Bio sam, i pre toga, u prilici da mu kažem šta o previranju u Hrvatskoj mislim jer je bura u Hrvatskoj dramatično odjekivala i u svetu. Sada sam to govorio i pred drugima, što se njemu, naravno, nije moglo do-padati. Što smo se više približavali Beogradu, to je njegovo neraspolože-nje postajalo sve vidnije. Na kraju se već smračio, i bilo je jasno da je kraj razgovoru. U tišini koja je zatim potrajala, rekao je rezignirano: ‘Kad biste znali kako ja vidim budućnost Jugoslavije, vi biste se zgrozili!’«

Na što je time mislio, pitao je dalje Nenadović.»Tada sam imao utisak da više plaši nas nego što ide tako daleko u

zabrinutosti. Ne isključujem, ipak, da je predosećao ponešto od onoga što nam se, mnogo kasnije, dogodilo. Kad smo stigli na Dunavsku železnič-ku stanicu, Tito je, posle zvaničnog dočeka, rekao za sve neočekivano (za mene, svakako!): ‘Dražo, sedni sa mnom u automobil’. Kasnije mi je pada-lo na pamet da je već tada pomišljao da nešto i u Srbiji mora da poduzme.«

Zaista, poslije, u obračunu sa srpskim liberalima, srpski je političar Dragoslav Draža Marković bio udarna šaka. Po tome bi se, dakle, trebalo


zaključiti da je već tada bila zapečaćena sudbina i maspokovaca i liberala kojima je pripadao i Mirko Tepavac. Upućeni ljudi, koji su sudjelovali na sastancima u Karađorđevu gdje su smijenjeni hrvatski proljećari i u Be-ogradu gdje je ista sudbina zadesila srpske liberale, svjedoče, međutim, drukčije. Da ništa nije bilo odlučeno unaprijed i da je Tito do zadnjeg tre-nutka pokušavao spasiti i hrvatske i srpske rukovodioce.

Tito, koji je tada imao 79 godina, u Karađorđevu 30. studenog 1971. je punih 20 sati razgovarao s hrvatskim rukovodstvom. Već sama činjeni-ca da je sastanak trajao tako dugo govori kako je bila riječ o uvjeravanju, a ne o unaprijed donesenoj odluci. Tito je tražio od hrvatskog rukovodstva da se obračuna s nacionalistima i da se vrati na kurs partije. Kad je razgo-vor završio, vrata su još uvijek bila otvorena.

Sljedećeg dana, 1. prosinca poslije podne, održana je 21. sjednica Predsjedništva SKJ, na kojoj je Tito podnio izvještaj o razgovoru s hrvat-skim rukovodstvom i ocijenio da je studentski štrajk u Zagrebu kontrare-volucionaran. Titova je ocjena ušla i u zaključke Predsjedništva, koje su podržali svi osim Savke Dabčević-Kučar, Mike Tripala i najužeg kruga oko njih..

Istog dana, predvečer, piše u svojim uspomenama Titov šef kabine-ta Marko Vrhunec, »Tito je primio Savku Dabčević-Kučar, Miku Tripala i ostale članove hrvatskog Izvršnog komiteta. Oni su mu trebali reći što su odlučili – prihvaćaju li ili ne zaključke Predsjedništva. Savka Dabčević--Kučar i Miko Tripalo odbili su prihvatiti zaključke zahtijevajući s još ne-kim članovima hrvatskog vodstva da se o njima raspravi u Hrvatskoj i tek onda odluči. Odbijajući to, Tito je rekao da onaj tko ne prihvaća zaključke, mora povući konzekvence. Tada se javila Savka Dabčević-Kučar upozora-vajući: ‘Druže Tito, pazite što radite, s nama je čitava hrvatska radnička klasa i hrvatski narod’. Tito ju je pogledao i smireno rekao: ‘Savka duboko se varaš’. Tako je završila jugoslavenska epizoda hrvatskog maspoka.«

Da je Tito na isti način postupao i kad je na kocki bila sudbina srp-skih liberala, svjedoči jedna od njihove dvije najistaknutije osobe (uz Ni-kezića), Latinka Perović. »Tito je bio«, piše ona »zaista, naoštren. Iz ma-log, oranž bloka čitao je imena ljudi koji napadaju i njega, a koje mi toleri-šemo. Pomenuo je književnika Dobricu Ćosića, grupu profesora i mnoge srpske intelektualce. Opet smo ostali mirni i na liniji koja je bila javno


utvrđena... Tito nas je podsticao, hrabrio. Na trenutke je izgledalo – mo-lio: ‘Idite sada u akciju, i to konkretnu akciju. Time ćete pomoći drugim republikama... A na taj način pomoći ćete i sebi...’ Mi smo, opet, znali da, krene li se još jednom putem stezanja – povratka nema. Sami na to nismo bili spremni, ali nismo mogli ni da sprečimo. Jer, i u Srbiji je to bilo ravno pobuni protiv Tita.«

Što bi se dogodilo da su se Savka Dabčević-Kučar i Mika Tripalo dali uvjeriti, a Marko Nikezić i Latinka Perović umoliti? Morali bi progutati vlastiti ponos (političari imaju grubi izraz –jesti govna) i upotrjebiti par-tijski autoritet da zatvore usta hrvatskim i srpskim nacionalistima. Neke bi morali smijeniti, a nekolicinu strpati i u zatvor. Dogodilo bi se, dakle, ono isto što se dogodilo i bez njih, ali u neusporedivo manjem obimu. Ne bi slijedio lov na vještice u cijelom društvu, u kojem su stradali mnogi in-telektualci, umjetnici, novinari i privrednici poneseni demokratizacijom a ne nacionalizmom. Iako je teško usporediti ljudska stradanja i politič-ke štete, može se reći da je tadašnji lov na vještice u jednom, ali važnom društvenom segmentu imao teže posljedice u Srbiji nego u Hrvatskoj. Srpska se modernizacija, naime, oslanjala na velika industrijska poduzeća pa su kao liberali etiketirani i smijenjeni neki od najsposobnijih direktora i njihovih suradnika. »U privredi, pod udar su došli naročito veliki sistemi i njihovi vodeći ljudi«, kaže Latinka Perović. »Graditelji i organizatori mo-dernih industrija u Srbiji, koje su već bile prisutne i na svetskom tržištu, bili su označeni kao tehnokrati koji, posedujući veliku moć, ugrožavaju vlast radničke klase i predstavljaju opasnost za samoupravni sistem.« Otvorene rane na ekonomiji dugo su zarastale.

Zadnja šansa

Dvadeset godina prije, u vrijeme raskida sa staljinizmom, Centralni je komitet Komunističke partije Jugoslavije, kao što sam već rekao, donio posebnu rezoluciju s ciljem da potakne borbu mišljenja i razvoj unutar-partijske demokracije. Tada se, uz ostalo, utvrdilo da stavovi pojedinih rukovodilaca nisu obvezni za članove partije. Poruka je, drugim riječima, glasila: polemiziraj sa svakim, nitko nije unaprijed u pravu niti je funkcija


garancija za pamet. Slijedila su dva desetljeća jačanja demokracije u dru-štvu i slabljenja uloge partije. U tom procesu, godine 1966., otpao je čak i formalno drugi čovjek u zemlji, potpredsjednik Jugoslavije Aleksandar Ranković. Tada je smijenjeno i tri tisuće pripadnika tajne političke poli-cije, udbaša, koji su aktivno sudjelovali u srastanju političke birokracije i policije. Sve je to palo u vodu nakon obračuna s hrvatskim maspokovcima i srpskim liberalima, provedenog metodom lova na vještice.

Najveća žrtva bila je demokracija. Poučeni lošim iskustvom, ljudi su svoje mišljenje počeli čuvati za sebe i najpovjerljiviji krug prijatelja dok su na javnoj sceni ponavljali samo provjereno neopasne fraze. I formalno su promijenjeni kadrovski kriteriji za sve važnije dužnosti u društvu. Po-novno je uveden kriterij političke podobnosti, koji je prije toga, u procesu demokratizacije, počeo ubrzano nestajati. »Evo kud nas je dovelo to što je partija počela ispuštati stvari iz ruku«, govorili su mnogi od onih koji su prethodnih godina pali u drugi plan i izgubili politički utjecaj... Partija, to je značilo politička birokracija ili još točnije ljudi s kadrovskih spiskova. Po Orwellu, unutrašnja partija.

Tih se godina mijenjala skoro cijela piramida vlasti. Danas nitko ne može sa sigurnošću reći koliko je partijskih, državnih ili privrednih funk-cionara smijenjeno ili degradirano. U Hrvatskoj je, prema tvrdnji aka-demika Dušana Bilandžića, riječ o oko 10.000 ljudi, pravih ili navodnih maspokovaca. Iznoseći tu stravičnu brojku, Bilandžić se poziva na Stipu Šuvara, koga je upravo 1971. katapultirala u partijski vrh. On bi, dakle, morao znati o čemu govori. Usput rečeno, u istom je valu ušao u Izvršni komitet (politbiro) hrvatskog CK i Ivica Račan koji je tada imao samo 28 godina. Obojica su bili ljudi koji su odgovarali trenutku, iako je između njih bila ogromna razlika. Šuvar je bio obrazovani i pomalo paranoidni fa-natik komunizma, pravi Savonarola, dok je Račan bio pragmatik poretka, koji se ubrzano pretvarao u autentičnog aparatčika.

U Srbiji su državni i partijski funkcionari, kako kaže Latinka Pero-vić koja također zna o čemu govori, iznosili brojku od oko 6.000 smije-njenih ljudi. Poslije su dva stara Politikina novinara, koji su u nekoliko knjiga analizirali liberalizam i sudbine njegovih sudionika, koristila dva vrlo različita podatka. Po Slavoljubu Đukiću bilo je oko 5.000 smijenje-nih, a po Milošu Mišoviću čak 12.000. »Mehanizam čistki, kad se jednom


pokrene«, kaže Latinka Perović, »da bi se održao neprestano zahteva novo gorivo.« Ukupno je, dakle, u Hrvatskoj i Srbiji, »očišćeno« između 15 i 22 tisuće ljudi.

Tko su bili novi ljudi koji su zamijenili maspokovce i liberale? Sam partijski vrh, bilo jugoslavenski bilo u republikama, još se velikim dije-lom obnavljao iz redova mlađe generacije komunista i partizana, među kojima je bilo i onih za koje se prije smatralo da ih je pregazilo vrijeme. Zato se stjecao dojam da se na scenu vraćaju otpisani kadrovi. Kao i njiho-vim starijim drugovima i njihove su duše bile pocijepane između poretka i ideala. Oni su pripadali poretku, ali trebala im je i vjera da grade novo, pravednije i humanije društvo. Bila je to druga liga revolucije. Ljudi uvje-renja, ali bez znanja i/ili karizme i snage koju moraju imati predvodnici. Nedostatak pravog autoriteta, zamjenjivali su autoritetom funkcije. Is-pod njih, niže razine vlasti i odlučivanja, mahom su zauzimali političari novog doba.

Kadrovska je obnova tekla istovremeno s partijskom čistkom i lovom na vještice. To je predodredilo i njene rezultate. Godine 1968. nastupio je trenutak za ljude koji su odskakali od prosjeka i obećavali promjene . Sad je dolazilo vrijeme poslušnika i klimavaca. Onih koji ne talasaju. Prije su se tražili mladi lavovi, ljudi novih ideja i nove energije, za koje se vjerovalo da će se moći obračunati s birokracijom i prevladati zastoj u razvoju društva. Sada su se, nasuprot tome, tražili provjereni lju-di, odani partiji i njenoj birokraciji, koji će spriječiti svaki avanturizam. U neko drugo, revolucionarno vrijeme, njih bi se nazivalo vojnicima par-tije. Ljudima, koji su bez razmišljanja spremni na svaku žrtvu, što bi je partija od njih tražila. Sad, u godinama 1972. i 1973., kad je partija poretka odavno zamijenila partiju revolucije, to su mahom bili birokrati bez vlas-titih ideja i ideala. A manjak ideala, posebno u takvim vremenima, uvijek znači i manjak morala. Karijeristi svih vrsta, kojih je u partiji i dotad bilo napretek, dočekali su svoju šansu. Temelji nove kadrovske piramide ležali su u ustajaloj, a nerijetko i smrdljivoj močvari.

Obračun s maspokom i liberalizmom dodatno je ojačao birokraciju i uvjerio je da je ona jedini čuvar tekovina revolucije. To, u biti staljinistič-ko uvjerenje bilo je izravno suprotstavljeno samoupravljanju kao demo-kratskom sistemu, koji je prijetio promjenom upravo onih tekovina revo-


lucije koje je branila birokracija. Za nju je postala najveća hereza ključna poruka iz Programa Saveza komunista Jugoslavije: »Ništa što je stvoreno ne smije za nas biti toliko sveto da ne bi moglo biti prevladano i da ne bi ustupilo mjesto onome što je još naprednije, još slobodnije, još ljudskije«. Toj je birokraciji, kao i onoj Staljinovoj godine 1948., trebalo reći energič-no – ne, da bi se samoupravljanje konačno pokrenulo s mrtve točke. Ali Tito i krug oko njega bio je za to već prestar, a mladi, ako su i bili revoluci-onari, nisu to bili na njihovom kursu i s njihovim idejama.

S takvim kadrovskim potencijalom i u takvim društvenim uvjeti-ma, jugoslavenski je politički vrh, početkom 70-ih godina prošlog sto-ljeća, započeo svoj »posljednji i odlučni strašni boj« (kako kaže tekst In-ternacionale), odnosno zadnji pokušaj ostvarivanja svog programa. Taj su vrh tada sačinjavali Tito, Kardelj, Bakarić i Veljko Vlahović, svi stari, bo-lesni, s bezbrojnim ožiljcima prošlih razočarenja i s mentalnim sklopom koji je po »uvjetovanom refleksu« prihvaćao samo rješenja zasnovana na jednopartijskom sistemu. Jedini od te četvorice koji je još bio sposoban za pravi radni i kreativni angažman bio je Edvard Kardelj. Osim njega, u tom je društvu još samo Vladimir Bakarić važio za ideologa revolucije. Ali Ba-karić, kao stari tuberan, živio je sa stalno povišenom temperaturom pre-življavajući, jednu za drugom, povremene upale pluća. Akcija je, dakle, bila zajednička ali vodio ju je samo Kardelj.

Ona je imala dva cilja. Prvi je bila promjena ustava kako bi se ozako-nila federacija ravnopravnih republika i nacija. Drugi je cilj bilo konačno uspostavljanje punog samoupravljanja kao temeljnog društvenog od-nosa. Oba su cilja definirana još na 8. partijskom kongresu godine 1964. Jedno bez drugog nije moglo funkcionirati. Točnije, nije mogao funkcio-nirati nijedan politički sustav, ako istovremeno ne bi bilo riješeno pitanje koje se moglo postavljati na dva različita načina. Marksisti su pitali tko vlada društvom, a njihovi oponenti tko je vlasnik. Samo birokracija nije pitala ništa. Ona je bila uvjerena da je ona vlasnik pa je vladala društvom bez trunka grižnje savjesti.

Prvi je cilj ostvaren relativno lako, jer je najveći dio posla bio zavr-šen amandmanima iz 1971. Već godine 1974. Savezna je skupština izgla-sala novi ustav, za koji mnogi tvrde da je bio više konfederalan nego fede-ralan. Republike su postale države s pravom da se svojom voljom odcjepe


od jugoslavenske federacije dok je Jugoslavija bila samo ono o čemu se republike dogovore. Odluke su se morale donositi konsenzusom, dakle jednoglasno, a ako bi neka republika ipak smatrala da je zakinuta, imala je pravo veta. Predsjedništvo Jugoslavije (što je bio kolektivni šef države) nije birao savezni parlament, već se ono sastojalo od ljudi koji su se bi-rali u republičkim parlamentima. Po dvojicu svaka republika i po jednog autonomne pokrajine Kosovo i Vojvodina. (Jedino je Tito bio doživotni predsjednik Predsjedništva, izvan svake kvote.) Sve su se savezne funk-cije popunjavale po principu pariteta, što znači da su Crna Gora sa 600 tisuća stanovnika ili Slovenija i Makedonija s oko dva milijuna, davali isti broj saveznih poslanika, ministara ili, na primjer, ambasadora, kao i znatno veće republike. To bi se danas nazivalo pozitivnom diskriminaci-jom. Umjesto izraza nacionalna manjina uvedena je narodnost, čime se također htjelo naglasiti da su svi jednaki, bez obzira na njihovu brojnost. Pitijskom formulacijom da su autonomne pokrajine istovremeno sastav-ni dio Srbije i konstitutivni element federacije, Vojvodina i Kosovo su po-dignute skoro do razine republika. Svoje ustave mijenjale su i republike, ali sada su i pokrajine po prvi put dobile vlastite ustave.

Dvosmisleni način na koji je riješen status pokrajina bio je tempi-rana bomba. U svim organima republike Srbije, parlamentu, vladi i dru-gim, bili su predstavnici pokrajina dok obratno, naravno, nije bio slučaj. To je značilo da pokrajine imaju status republika, ali da ga Srbija nema ni s pokrajinama, ni bez njih. U prvom trenutku, međutim, novi je ustav euforično proslavljen, a taj je problem potisnut. Točnije, ostavljen je za budućnost, za vrijeme poslije Tita, kad će postati jako oružje u rukama srpskih nacionalista.

S provođenjem novog ustava nije bilo nikakvih problema. Razlog tome je što su odnosi kakvi su ustavom ozakonjeni već postojali u životu. Pravnici bi rekli da se sve dogodilo lege artis, u skladu s pravilom njihovog zanata, koje kaže da zakoni ne služe za provođenje društvenih promjena, već da oni samo kodificiraju postojeće odnose. Ništa se u društvu ne mije-nja zakonima, već političkom voljom.

Stanje je bilo potpuno drukčije kad je na red došao drugi cilj, odnos-no uspostavljanje pravog samoupravljanja. Republike su već bile države, ali samoupravljanje je već godinama stagniralo pa i nazadovalo. Pamtim


dramatični trenutak kad je stari revolucionar Svetozar Vukmanović-Tem-po s govornice partijskog kongresa na kome je kao umirovljenik dobio ri-ječ samo zbog svoje slavne prošlosti, izgovorio sljedeće patetične riječi: »Drugovi, dajte da ostvarimo samoupravljanje dok je Tito još živ, da on dočeka ostvarenje svojih ideala...« Iza njega, za predsjedničkim stolom, sjedio je ostarjeli Tito, kojem je tako bila upućena jasna poruka da je na kraju života, a da je njegovo životno djelo samo magla i dim.

Godine 1949. donesen je Zakon o radničkim savjetima, nakon što su oni, spontano, već počeli nastajati u nizu poduzeća. Sad je počela iz-rada Zakona o udruženom radu, iako je spontano jačala samo politička birokracija. Ta je dva zakona dijelilo više od četvrt stoljeća, u kojem ju-goslavenski komunisti nisu zakazali u teoriji, nego u praksi. Vodile su se beskrajne, doslovno skolastičke rasprave (na primjer o tome je li ispravno reći samoupravni socijalizam ili socijalističko samoupravljanje) dok se u životu nije mijenjalo ništa. »S riječi na djela...«, bila je jedna od parola koju je Tito ponavljao u svojim govorima. Ali suočeni sa svojom zadnjom šan-som, jugoslavenski su komunisti opet krenuli od riječi i papira.

Odmah nakon donošenja novog ustava, pod Kardeljevim se vod-stvom počeo pisati Zakon o udruženom radu, patetično nazvan radnič-kim ustavom. Ponovno, kao i kad se pripremao ustav, na Brijunima su zasjedala dva savezna savjeta, za politički i za ekonomski razvoj, tijela sastavljena od političara i stručnjaka iz svih republika, koja su pripremala nova zakonska rješenja. Predsjedavala su im dva potpredsjednika savezne Vlade, Slovenac dr. Anton Vratuša i Hrvat, ekonomist dr. Berislav Šefer. Zasjedalo se po sedam i više dana uzastopce, po cijeli dan, od 9 do 19 sati s jednim prekidom za ručak, držali su se beskrajni političarski referati i profesorska predavanja koja, kao što je poznato, traju najmanje 45 mi-nuta – a Edvard Kardelj je sve to pažljivo slušao i cijelo vrijeme drhtavom rukom hvatao bilješke.

Naravno, sve se snimalo i odmah skidalo s trake, tako da su svi sudi-onici, uključujući i novinare, još istog dana dobivali magnetograme. Zašto su onda Kardelju trebale bilješke? Stari novinari znaju odgovor. Hvatanje bilježaka jedini je način da se na takvim sastancima zadrži koncentracija. Kardelj nije smio dozvoliti da mu odlutaju misli. On je sve to morao držati pod kontrolom pa se mnogo puta i uključivao u raspravu kako bi je uputio željenim pravcem.


Sjećam se da je u jednom trenutku rečeno kako novinari više neće dobivati magnetograme. Kad smo se pobunili, predstavnik službe za in-formiranje objasnio nam je razlog. Neki su ih novinari davali svojim pri-jateljima u raznim institutima i na fakultetima, koji su onda na brzinu pisali (ili prepisivali) znanstvene radove pa čak i doktorate. Posebno su bila na cijeni Kardeljeva izlaganja. A bilo ih je toliko da su poslije objavlje-na u nekoliko knjiga u ciklusu nazvanom Brionske diskusije. Na primjer: »Slobodni udruženi rad«, pa »O sistemu samoupravnog planiranja« itd. Prijetnja da novinari neće dobivati magnetograme nije, naravno, ostva-rena pa se ne zna ni koliko je znanstvenika i njihovih knjiga nastalo kao plagijat Kardeljevih suhoparnih izlaganja.

Sve je to završilo godine 1976., pompoznim usvajanjem Zakona o udruženom radu u Saveznoj skupštini. On je odmah objavljen u veli-koj nakladi i jeftinom džepnom izdanju kako bi bio dostupan svakome, a na njegovoj naslovnici bila je fotografija koja je sjajno ilustrirala tada-šnje političko stanje u Jugoslaviji, zapravo nadmoć sve jače birokracije, nad klasnim programom partije. Na njoj ostarjeli Tito, kao predsjednik države, potpisuje novi zakon, a na potpis mu ga daje tadašnji predsjednik Skupštine, Kiro Gligorov, autor svih jugoslavenskih reformi, po uvjere-nju tržišni fundamentalist koji je minirao samoupravljanje kad god je to mogao. Pred kraj života, u jednom intervjuu, Gligorov je otvoreno rekao: »Nikad nisam vjerovao da radnici mogu upravljati!« Fotografije Edvarda Kardelja nema nigdje.

Koliko god to moglo zvučati apsurdno, donošenje Zakona o udruže-nom radu bio je trenutak u kom je samoupravljanju zadat smrtni udarac. Nosioci projekta socijalističkog samoupraljanja približili su se samom kraju života. Nisu realizirali svoj projekt, već su ga ostavili nasljednicima, koji u njega nisu vjerovali. Stvoren je, međutim, dojam da je posao zavr-šen i da predstoji još samo realizacija utvrđenih rješenja. Tko je to trebao raditi? U razdoblju koje je slijedilo činilo se da igru vode ograničeni i ne-ozbiljni ljudi. U biti vodili su je oni koji nisu ni znali niti razumjevali o čemu je uopće riječ. Smjena kadrova, izazvana biološkim razlozima, bila je na vrhuncu, a provodila se na stari, poznati način. Po partijskim kad-rovskim spiskovima, na kojima su sada bili još samo komitetski aparatčici. Nekadašnji šefovi kabineta trebali su postati ideolozi i lideri. Sada su oni


trebali preuzeti štafetu koju je u prvoj dionici nosio onaj sjajni mandari-nat, o kome je govorio ambasador Zimmermann. To, naravno, nije išlo.

Slijedio je kaotičan pokušaje provođenja kompliciranog Zakona, prepunog kardeljevskih konstrukcija i bezbrojnih »međuzavisnosti« koje nerijetko nisu imale veze sa životom, uz istovremeno birokratsko izigra-vanje njegovih temeljnih postavki. Krečile su se fasade, kako je to defini-rao jedan od starih partijskih lavova Neka bitna rješenja u tekstu koji je imao više od 500 članaka nisu bila do kraja promišljena, što je dovodilo do tragikomičnih situacija. Spomenut ću dva primjera. ZUR je predviđao da poduzeća dogovaraju svoje dugoročne poslovne odnose, odnosno da ih reguliraju samoupravnim sporazumima. U praksi, to se pretvorilo u kampanju masovnog preimenovanja trgovačkih ugovora u samoupravne sporazume. Neki su pravnici i ekonomisti zaradili golemi novac izrađu-jući takve sporazume, a zapravo prodajući uvijek iste šprance, odnosno obrasce, u kojima su mijenjali samo imena poduzeća i konkretne brojke. Pa ipak, ta forma bez sadržaja poslužila je kao jedan od glavnih argume-nata za lansiranje teze da je ZUR uveo dogovornu umjesto tržišne ekono-mije. Drugi je primjer još drastičniji. Riječ je o stvaranju famoznih OOU-R-a, osnovnih organizacija udruženog rada, čime je, kako su na sav glas tvrdili protivnici Zakona, razbijeno jedinstvo jugoslavenskih poduzeća, prekinute linije rukovođenja, srušena racionalna organizacija, usitnjena nacionalna ekonomija itd. itd.

Je li to bilo točno? Mnogo poslije tih događaja, u proljeće godine 2006., poznati ekonomski stručnjak dr. Žarko Primorac pričao je u jed-nom društvu, u kome sam se i ja našao, anegdote o nekadašnjem izvanse-rijskom privredniku Emeriku Blumu. Primorac je bio financijski direktor sarajevskog »Energoinvesta«, a Blum generalni direktor i zapravo tvorac te velike i jake tvrtke. U jednom trenutku, kaže Primorac, donesena je odluka da se uvede nova organizacija i da se za to angažira ugledna ame-rička konzultantska tvrtka Mc Cann. Američki su stručnjaci tada prove-li u Bosni i Hercegovini dvije godine, analizirajući rad »Energoinvesta« i pripremajući nova rješenja. Što su oni promijenili u organizaciji? Podije-lili su poduzeće na devet većih i više od 60 manjih dijelova, od koji je sva-ki dio dobio znatnu samostalnost. Pritom su samo jednom došli u spor s Blumom; od njega su tražili da kao šef cijele kompanije kontaktira samo s


devet »gornjih«, ali da se ne miješa u rad onih šezdesetak manjih dijelova poduzeća. Blum, koji je dotad držao sve konce u svojim rukama, glatko je to odbio. Tad su mu Amerikanci rekli: »Ako to ne prihvatite, mi raskidamo ugovor i odmah odlazimo kući...« Blum se iznenadio, ali je na kraju ipak morao kapitulirati.

Negdje sredinom 80-ih godina, pravio sam u Sarajevu veliki intervju za Start s jednim od najpoznatijih bosanskohercegovačkih privrednika i političara Dragutinom Bracom Kosovcem koji je tada bio na čelu »Energo-investa«. (Emerik Blum je već bio mrtav.) Listajući stare primjerke Starta, našao sam Kosovčevu tvrdnju da je upravo angažiranje Mc Canna i reor-ganizacija koja je tada provedena, bila ona prijelomna točka, nakon koje je slijedio uzlet »Energoinvesta«.

To spominjem jer je organizacija kakvu je uvela američka tvrtka, kao jaje jajetu sličila organizaciji po ZUR-u, koja je također dijelila podu-zeća na veće tzv. radne organizacije, u čijem su se sastavu nalazile ma-nje, osnovne organizacije udruženog rada. Bez toga, teško je bilo utvrditi stvarne troškove, gdje i kako oni nastaju, kakva je produktivnost u kom dijelu poduzeća i motivirati ljude da popravljaju svoje poslovanje. Isti je bio i cilj ZUR-a. Bez toga nije se moglo ni upravljati nti samoupravljati. U čemu je ipak bila razlika? Sav taj jugoslavenski trust političkih i ekonom-skih mozgova koji je pripremao ZUR, nije se dosjetio jedne, ali presudne činjenice. Da se poduzeće može, pa i mora dijeliti, ali ne kako kome pa-dne na pamet, već samo tako da svaki dio bude na tržištu. Umjesto toga stvarali su se OOUR-i koji su poslovali samo s drugim OOUR-ima u istom poduzeću. Tzv. fazna proizvodnja razbijala se tako da je svaka faza posta-jala samostalni OOUR, ali samo zadnja faza, zadnji OOUR u nizu, koji je završavao gotov proizvod, ostvarivao je svoj dohodak na tržištu. Ostali su međusobno trgovali po tzv. internim cijenama. Samo cijenu gotovog pro-izvoda, pa prema tome i položaj OOUR-a koji ga je prodavao, određivalo je tržište. Sve interne cijene, nasuprot tome, određivale su se u samom poduzeću pa je oko toga trajala beskrajna svađa. Bilo je mnogo važnije iz-boriti veću internu cijenu, nego povećati produktivnost rada. Nerijetko se dešavalo da su svi u nizu dobro prolazili, samo je onaj OOUR koji je prodavao na tržištu dospijevao u gubitke. U novinskim kućama, na pri-mjer, svi su poslovali sjajno, samo su redakcije, odnosno listovi iz čije su se cijene naplaćivale tiskare i svi drugi, bili u stalnim gubicima.


ZUR, također, nije dirao u praksu po kojoj su komiteti faktički pos-tavljali direktore, iako su ih formalno birali radnički savjeti. Zato su mno-gi od njih, kao organski dio političke birokracije, koristili svaku priliku da sabotiraju prepuštanje vlasti samoupravljačima. Birokracija je čuvala svoju moć i svoj društveni položaj. Čuvala je svoj klasni interes, kako je pred smrt govorio i Edvard Kardelj, priznajući tako da je Milovan Đilas bio ipak u pravu kad je definirao birokraciju kao novu klasu.

Presudni udar na samoupravljanje i »radnički ustav« došao je ipak sa samog političkog vrha, koji su u tom trenutku sačinjavali predstavnici re-publičkih partija. Ti su ljudi, najvjerojatnije, mislili da je samoupravljanje nešto o čemu brinu Kardelj i Bakarić. Zato od njih nisu dolazile inicijative za popravke ZUR-a, što bi bila jedina racionalna reakcija. Istovremeno, ZUR se napadalo sa svih strana, sa i bez razloga, ali njih kao da se to uopće nije ticalo. ZUR je imao svoj život, a oni svoj. Njihov je interes bio očuva-nje vlasti, a ne realizacija ciljeva revolucije. Mnogi su od njih još uvijek bili ljudi komunističkog uvjerenja, ali intimno duboko razočarani. Neke od njih slušao sam, u godinama poslije pada komunizma, kako pričaju o svojim iskustvima iz tog vremena. Sve se svodilo na to da se partijski vrh pretežno sastojao od ljudi bez ikakvih ideala, od aparatčika koji nisu bili ni spremni ni sposobni za bilo kakve promjene, koji su se gubili u intri-gama i borbi za prestiž i vlast... I koji su smatrali da ih legitimira samo zalaganje za republičke interese, bez obzira kakvi oni bili i nanosi li se njihovim ostvarenjem šteta drugim republikama ili zemlji u cjelini.

Zanimljivo je, ali i indikativno za karakter vlasti, da je taj i takav po-litički vrh udario na samoupravljanje onim istim oružjem kojim je, pola stoljeća prije, Staljin zaustavio Lenjinov NEP. To oružje je bio – plan. Na-ravno, petogodišnji plan. Staljin nije nikad donio formalnu odluku o odu-stajanju od NEP-a. Bilo je dovoljno da se planom propiše od koga će i ko-liko sirovina i repromaterijala dobivati svako poduzeće, što i koliko mora proizvoditi i kome i po kojoj cijeni treba isporučivati svoju robu pa da ne ostane ni milimetar prostora za neku tržišnu inicijativu. U Jugoslaviji bi-rokracija, također, nije donijela formalnu odluku da odustaje od ZUR-a. I njoj je bilo dovoljno da donese novi petogodišnji plan, ritualno se i dalje zaklinjući na interese samoupravljača. U Jugoslaviji, doduše, planova sov-jetskog tipa već odavno nije bilo. Donosili su se samo neobavezni, indika-


tivni planovi, kao neka uputa kakvu ekonomsku i razvojnu politiku treba voditi. To bi bilo dobro da politička birokracija nije prilagođavala planove svojim investicijskim željama, kako bi ih poslije koristila kao opravdanje za njihovu realizaciju.

Pritom ih nije ometalo što su reformom iz godine 1965. ukinuti svi državni investicijski fondovi, republički kao i savezni. Umjesto podu-zećima, reformatori su novac dali bankama, kojima je, naravno, vladala politička birokracija. Nakon ustavnih amandmana iz 1971., sve su banke postale republičke. Tada se počelo dešavati još nešto. Birokracija je povre-meno pokušavala povezivati cijele privredne grane (naravno, unutar svo-je republike) u jedinstvena poduzeća. Sve banke u jednu banku, sva drvna poduzeća u jedno poduzeće, sva brodogradilišta u jednu brodograđevnu tvrtku itd. Motiv je bio jasan. Tako se olakšavala kontrola nad »svojom« privredom, raspored ljudi s kadrovskih lista na rukovodeća mjesta u po-duzećima (čemu su se jači kolektivi odupirali) i osiguravalo provođenje zamisli nastalih u kabinetima političara.

Prethodni petogodišnji plan istekao je 1975., a novi se nije donio, jer je zemlja bila angažirana na izradi Ustava, a onda ZUR-a. Ali nije bila riječ samo o tome da se nije moglo istovremeno raditi na nekoliko raz-boja. Planiranje je u samoupravnom društvu trebalo promatrati (neka mi čitatelj oprosti što ću citirati dio jedne tipične Kardeljeve rečenice) »...kao pitanje izgradnje društveno ekonomskih i demokratskih odnosa među ljudima, kao sistem međusobnih odnosa, prava i uzajamnih obveza i od-govornosti svih sudionika planiranja, kao dio organizacionog sistema sa-moupravno udruženog rada i našeg samoupravnog socijalističkog društva uopće«. Prevedeno na obični jezik, to je značilo da treba planirati odozdo prema gore, i da moraju planirati samoupravljači na raznim razinama, a ne državni organi. Normalno bi, dakle, bilo da se prvo uspostave odnosi u kakve su se zaklinjali svi partijski dokumenti i kakve je konačno propisao ZUR pa da se tek onda vidi kakav će plan iz toga proizići. Ali republičke političke birokracije koje su tada vladale Jugoslavijom, nisu za to davale ni pet suhih šljiva. Imale su one svoje zamisli i svoje planove.

Inače međusobno sukobljene oko svakog rješenja ekonomske poli-tike ili sistema, one su se u hipu sporazumjele o potrebi donošenja novog petogodišnjeg plana. Tu je federacija savršeno federirala. U ono se vrijeme


pričalo da je na sjednici partijskog i državnog vrha Kiro Gligorov izgovo-rio ključnu rečenicu kako je bolje imati i loš plan, nego ostaviti zemlju bez plana. Mora da su svi bili oduševljeni. Još jednom je potvrđena njiho-va važnost i odgovornost. Ne mogu oni prepustiti zemlju slučaju ili, ne daj bože, stihiji. Političkoj su birokraciji išli na ruku i događaji u svijetu. Nakon naftne krize godine 1973., na svjetskom su tržištu slijedili pore-mećaji u opskrbi sirovinama i nekim prehrambenim proizvodima. Zato je planom proklamirana politika ulaganja u vlastite sirovine i hranu. Zvuči autarkično? Dakle glupo, posebno za malu zemlju kakva je bila i Jugosla-vija? Nije važno! Tako su republičke političke birokracije dobile plan koji im je omogućio da i dalje vode igru. Svaka je od njih dobila novu priliku da se legitimira pred svojom javnošću, i to ne investicijskim programima, već natjecanjem oko tih programa s drugim republičkim birokracijama. Time je bio definitivno pokopan zadnji ozbiljni pokušaj da zemlja socija-lističkog samoupravljanja počne uvoditi pravo samoupravljanje. Istovre-meno je postavljena mina pod same temelje Jugoslavije.

Dogovor da se, usprkos ZUR-u, plan donese ne stari način, postignut je brzo i lako jer se činilo da vječni predmet spora, novac, sad nije nikakav problem. On se mogao lako nabaviti zaduživanjem banaka (republičkih) u inozemstvu pa je bilo važno samo da se tome ne postavlja nikakva gra-nica. U tom bi se slučaju, naime, moralo utvrditi koliko se koja republika smije zadužiti, što bi otvorilo novi krug pogađanja i sukoba, odnosno do-govaranja i federiranja. Samim tim bila bi odgođena i realizacija plana. Ali tadašnji guverner Narodne banke Jugoslavije, ugledni makedonski eko-nomist dr. Ksente Bogoev, tvrdio je da nema razloga za bilo kakvo ograni-čavanje. Zašto da se svađamo, kad za sve ima dosta! Za hrvatski program petrokemije na Krku, za srpski Ruhr na Dunavu odnosno Željezaru Sme-derevo, za makedonski gigant bakra, za osam vojvođanskih šećerana itd. I Hrvatska je gradila dvije, a Slovenija jednu šećeranu. Poslije mi je visoki slovenski rukovodilac Andrej Marinc ispričao kako je njih slučaj spasio od investicije u rafineriju u Kopru. »Imali smo projekt i dogovoreni kredit u jednoj arapskoj zemlji, ali smo zakasnili jer je u međuvremenu izbila nova naftna kriza. A svi sada govore da smo mi Slovenci bili pametni.«, re-kao je on uz široki osmijeh. Mnogim od tih investicija pozavidjeli bi i neki od najpoznatijih investitora u povijesti – na primjer egipatski faraoni. Tko


vlada proširenom reprodukcijom, vlada društvom. Tako je titoizam umro prije Tita.

U međuvremenu, suočen s istinom o neuspjehu ZUR-a, Kardelj je pokrenuo još jednu inicijativu kojom se htio suprotstaviti birokraciji. Ali opet na isti, stari način. Riječ je bila o knjižici s naslovom »Pluralizam samoupravnih interesa«, konstruktu pluralne demokracije bez višestra-načja. To je već dočekano s otvorenim podsmjehom.

U veljači 1979. Kardelj je umro. Imao je tada samo 69 godina. U svibnju sljedeće, 1980. godine umire i Tito. Prije toga stigao je još uvesti sistem kolektivnog rukovođenja, kako bi spriječio borbu za nasljedstvo. Birokracija je to jedva dočekala. Uskoro su se počeli svake godine rotirati čak i predsjednici općina. Kolike su se ambicije odjednom mogle ostvari-ti! Poslije smrti Mao Ce Tunga, ostao je Deng Xiaoping. Poslije Tita, ostao je samo Vladimir Bakarić. Sjajan um, ali teško bolestan, sklon analiza-ma ali ne i akciji, čovjek ideje ali bez snage da je provodi, determinist po mentalnom sklopu, ukratko potpuno neprikladan za ulogu nasljednika. Nema sumnje da je Bakarić točno znao kakve su posljedice dotadašnjeg razvoja i što se dešava »u ovoj fazi revolucije«, kako je svojom determi-nističkom logikom običavao govoriti. Jure Bilić mi je u nekoliko navra-ta, glasom punim razočarenja, ispričao svoj zadnji razgovor s Bakarićem, kojeg je posjetio samo nekoliko dana prije njegove smrti. Bakarić mu je tada rekao kako Jugoslaviji treba neka vrsta NEP-a, dakle Lenjinove Nove ekonomske politike. Da podsjetim, NEP je bio obnova kapitalizma, ali ne i višestranačja, dakle rješenje koje je poslije prihvatila Kina. To je znači-lo da je na kraju života i Bakarić kapitulirao. I njemu se tada već činilo da je jedini izlaz iz birokratske močvare i labirinata ZUR-a, u starom ali jednostavnom rješenju – povratku kapitalista i provjerene kapitalističke privrede. Taj obrazovani marksist znao je da je socijalistička revolucija u Jugoslaviji bila preuranjena, a na kraju života priznao je da problem nije moglo riješiti ni samoupravljanje. Lenjin je bio u pravu, treba napraviti korak natrag da bi se poslije krenulo dva koraka naprijed...

»Ali kad smo se opraštali«, kaže Jure Bilić, »on me zamolio da niko-me ne pričam o tome što mi je rekao. Da ga nigdje ne citiram.« (Bilić je poštovao tu želju sve dok ona nije izgubila svaki smisao.) Što je, dakle, bila oporuka tog zadnjeg od velikih korifeja samoupravljanja? To što je rekao ili njegova molba da to ostane u tajnosti? Ili i jedno i drugo?


Vladimir Bakarić umro je u siječnju godine 1983. Doživio je samo 71 godinu, ali ipak dvije više od Edvarda Kardelja. U to vrijeme Jugosla-vija je već zapala u dužničku krizu, koja se dogodila točno po receptu nekadašnjeg savjetnika američkog predsjednika Jimmya Cartera, Zbig-nieva Brzezinskog. Posljedice posljednjeg petogodišnjeg plana, točnije vala birokratskih investicija, lomile su se preko leđa cijele zemlje i svih njenih stanovnika. Jugoslavija je skupo plaćala pobjedu političke birokra-cije. Morali su se vraćati stari dugovi, a strani kreditori nisu odobravali nove zajmove pa su gradilišta birokratskih piramida opustjela. Ubrzo je uzmanjkalo deviza za uvoz pa je privreda ostala bez dovoljno reproma-terijala. Slijedile su nestašica na tržištu robe široke potrošnje: benzina, deterdženta, kave i drugog. Zbog nedovoljnog uvoza nafte dolazilo je čak i do redukcije struje.

U takvim okolnostima opet se pripremala jedna reforma, popraćena svim medijskim trubama i fanfarama. Da bi se istaknulo kako je riječ o velikoj prekretnici, na čelu reformske komisije bio je aktualni jednogo-dišnji predsjednik države (Predsjedništva) Slovenac i stari komunist koji je robijao još u kraljevskim zatvorima, Sergej Kraigher. Opet su se odr-žavali bezbrojni sastanci, sad u Beogradu a ne na Brijunima, angažirane su stotine znanstvenika, pisali su se elaborati i separati i zarađivali masni honorari. Igru je opet vodio Kiro Gligorov, uz asistenciju svog starog sura-dnika još iz reforme godine 1965., dr. Dragomira Vojnića koji je sada bio predsjednik Saveznog ekonomskog savjeta. (To je bio skup vrhunskih ekonomista iz cijele Jugoslavije, koji su povremeno razmatrali aktualna sistemska i razvojna pitanja.) Ta je ekipa ponavljala prastari recept (svoje) reforme iz godine 1965., odnosno dokazivala da slobodno tržište rješava sve probleme, ne postavljajući opet pitanje tko je subjekt na tom tržištu. Na papiru i u partijskim deklaracijama to su još uvijek trebali biti samou-pravljači. Ali u životu, samoupravljanje je već bilo samo ofucani partijski katekizam. Reformisti su, sad pod firmom Kraigherove komisije, dalje gurali glavu u pijesak. Kriza je dotaknula dno pa se reforma više ne može odgađati. Tržište će riješiti sve, trubili su oni.

Čisteći stare papire, pronašao sam nedavno i jednu svoju kolumnu iz tih dana, objavljenu u tjedniku Danas od 2. kolovoza 1983. Samo koji dan prije, Savezna je skupština usvojila program nove-stare reforme, koja


se sad zvala (sic!) Stabilizacijski program, a moj je tekst imao naslov »Re-volucija, a ne reforma«. U njemu sam dokazivao da se desetljećima nije promijenio položaj samoupravljača, da privreda još od godine 1961. raspo-laže samo s jednom trećinom novca za investicije itd. »Svaka vlast, do-duše, počinje od novca ali je u krajnjoj konzekvenciji vlast nad ljudima.« Zaključak je bio da se politička birokracija ne može reformirati pa se bez njenog razvlašćivanja neće ništa promijeniti. »A to je Rubikon koji refor-matori ne žele prekoračiti.« Kako to nije bio moj jedini tekst sa sličnom porukom, neki su me pristalice reforme počele javno napadati, a jedan zagriženi kolega čak je od mene tražio da uopće prestanem pisati, kako im ne bih »kvario reformu«.

Moj su tekstovi bili, naravno, donkihotski. U dilemi između Titovog samoupravljanja i Lenjinovog NEP-a već je i Vladimir Bakarić bacio kop-lje u trnje i odlučio se za NEP. Samoupravljanje su zapadni ekonomisti nazivali kapitalizmom bez kapitalista. NEP je, nasuprot tome, bio kapi-talizam s kapitalistima. I u jednom i u drugom slučaju, višestranačje nije dolazilo u obzir, ali je samoupravljanje bilo neusporedivo humanije i de-mokratičnije rješenje.

U životu se, međutim, nije dogodilo ništa. Ni NEP ni jačanje samo-upravljanja pa ni reforma. Nije bilo nikakvih »dramatičnih otpora kod kadrova koji nisu spremni da se odreknu dosadašnje pozicije«, što je u Skupštini najavljivala savezna premijerka Milka Planinc, ni »lomova kod struktura koje su stekle navike da odlučuju o investicijama«, što je očeki-vao Sergej Kraigher. Politička birokracija je i bez međurepubličkih dogo-vora bila suglasna da ne pritišće i ne lomi samu sebe. Sasvim suprotno, ona je pritisnula i slomila Milku Planinc čim je pokušala provesti neke promjene. A Kraigheru je u međuvremenu istekao njegov jednogodišnji mandat na čelu Predsjedništva Jugoslavije.

Desetljeće poslije Titove smrti bilo je izgubljeno vrijeme. Godine koje su pojeli skakavci. Danas, doduše, mnogi vjeruju da to vrijedi samo za ekonomiju dok je u politici upravo tad, navodno, nastupilo doba neke ve-like demokratizacije. To jednostavno nije istina. Nakon pada Aleksandra Rankovića, davne 1966., i čistke u Udbi (političkoj policiji) koja je nakon toga provedena, bila je prekinuta sprega političke birokracije i političke policije. U 1980-ima ona je ponovno funkcionirala. Samo jedan, tragiko-


mični primjer. Kad je počela kompjuterizacija, predsjednik CK Hrvatske i neki članovi Izvršnog komiteta, dakle vrh partijskog aparata, dobili su čak svoje terminale preko kojih su mogli ulaziti u Udbinu arhivu i čitati personalni dosije svakoga kog je policija zbog nečeg pratila. Onda su da-vali password svojim tajnicama (u to doba malo je tko od političara znao koristiti kompjuter) pa su Udbini dosijei postajali izvor mnogih tračeva.

U navodnoj liberalizaciji 80-ih godina, još uvijek je bilo i političkih procesa i ljudi koji su kao politički neprijatelji završavali na sudu i u zat-vorima. Jedan od njih bio je, na primjer, pjesnik i novinar Vlado Gotovac. Nakon što je odležao četiri godine od 1972. do 1976., on je 1982. ponovno suđen na dvije godine zatvora (dakle do 1984.) i još na četiri godine zab-rane javnog nastupanja.

Sve je veću društvenu važnost i sve veći utjecaj dobivala i vojska. Partija je gubila autoritet pa se mnogim ljudima činilo da je vojska jedino preostalo uporište starih vrijednosti. Ali možda je najgore bilo da se kad-rovski izbor za najodgovornije dužnosti u društvu suzio, kad je o Hrvats-koj riječ, na zgradu Centralnog komiteta, koja je poslije 1990., zbog svog oblika, nazvana kockicom. U ono vrijeme ja sam je, međutim, nazivao kulom od slonove pakosti. Slušao sam jednog od takvih aparatčika koji je upravo bio izabran (zapravo, raspoređen, jer takvi su stalno raspoređi-vali i preraspoređivali jedan drugog i sami sebe) na dužnost predsjednika jednog SIZ-a (samoupravne interesne zajednice) kako pripit viče. »Rekao sam ja tim velikim umjetnicima, nitko od vas ne smije zaraditi više od mene!« Koliko se osjećaja vlastite važnosti i moći krije u izjavi tog malog birokrata. Takvi politički kepeci, što bi rekao Warren Zimmerman pozi-vajući se na Jospehinu Backer, bili su u to doba jedini preostali kadrovski potencijal kojim je partija popunjavala sva rukovodeća mjesta u društvu. Većinom se od takvih sastojao i aparat CK. Bili su to takozvani politič-ki radnici, često neostvareni sveučilišni profesori, umjetnici ili novinari (čast rijetkim iznimkama), koji su svakodnevno proizvodili optužbe na račun nekog intelektualca, zato što je napisao ili samo rekao nešto, što po njima nije bilo dovoljno pravovjerno. Za to se nije išlo u zatvor, ali je apso-lutno negativno utjecalo na rad i karijeru proskribirane osobe.

Negdje sredinom 90-ih, moj prijatelj i novinarski kolega s televizije Slavoljub Bosnić i ja slučajno smo na ulici sreli nekadašnju televizijsku


kućnu Udbu. To je bio kolokvijalni naziv za agente koji su bili zaduženi za pojedina poduzeća. Čovjek je osjećao potrebu da nam kaže sljedeće: »Iz CK su stalno tražili da pratimo vas dvojicu. Mi smo im odgovarali da za to nema razloga, da tu nema ništa... Ali oni su insistirali. Samo vi nasta-vite!« Ne spominjem to ni zbog Bosnića niti zbog sebe, već zato što se to događalo 80-tih godina. Dakle, u doba koje se sad smatra razdobljem de-mokratizacije.

Uistinu, tada se događalo nešto drugo, a ne demokratizacija. Biro-kracija je izgubila autoritet, bila je unutar sebe sukobljena i posvađana, a cijeli sustav je na očigled propadao. U takvim okolnostima nitko više nije imao dovoljno moći za progon ideoloških protivnika ili neke čistke. I to se, doduše, može tumačiti kao neki oblik demokratizacije, ali spontane, a ne kao smišljeni novi korak u razvoju društvu.

Koliki je bio domet takve demokratizacije, pokazuje i sljedeći slu-čaj. Potkraj 80-ih, održavao se u hrvatskom CK-u neki simpozij, na kome su partiji bliski intelektualci, među njima znatan broj sveučilišnih pro-fesora politologije, filozofije, sociologije i ekonomije, trebali raspravljati o aktualnom političkom trenutku. U našoj redakciji (TV Zagreb) odlučili smo da snimimo tu raspravu i u posebnoj emisiji objavimo najzanimljivi-ja izlaganja. Ali kad se društvo počelo skupljati i kad je vidjelo kamere u dvorani, nastupila je konsternacija. Čovjek koji je u ime CK organizirao skup, inače također doktor znanosti, tražio je da odustanemo od snima-nja. Vidno uzbuđen, on je pitao s kim smo se dogovorili, tko je odobrio snimanje, kako to da on za to ne zna, da se skup ne smije snimati itd. Kako se ja ipak ne bih uvrijedio, objašnjavao mi je razlog svog zahtjeva: »Nama je u interesu da ljudi govore slobodno...« Ja sam mu rekao da nema proble-ma, da ćemo odmah demontirati kamere i odvesti reportažna kola. Istini za volju, sve mi je to i tako bio dosadan posao. Ali on je bio toliko uplašen da je za svaki slučaj zvao i generalnog direktora Radio-televizije.

U normalnim, demokratskim uvjetima svi bi ti silni intelektualci i političari bili sretni da ih snima televizija, preko koje će oni i njihove riječi dobiti široki publicitet. Ali u toj navodnoj demokratizaciji potkraj 80-ih, zatvorenost za javnost bila je uvjet otvorenog političkog govora.

Dosjetka Warrena Zimmermanna o stanju poslije prvih višestra-načkih izbora u jugoslavenskim republikama vrijedila je očito i za vrije-


me prije njih, dakle ono u kome je vladao Savez komunista. Podsjećam, u proljeće 1990. on je zapisao: »U svojoj frustraciji, jedan sam telegram u Washington naslovio – Josephine Baker je bila u pravu u slučaju Jugo-slavije. Pala mi je na pamet priča o poznatoj zvijezdi Follies Bergera. Jed-nom je njezina točka slijedila odmah nakon nastupa grupe kepeca. Dok je mirno čekala na svoj red, nestalo je svjetla, a kepeci su u panici počeli trčati na sve strane. Nakon nekoliko sekundi, iz opće pomutnje izronio je glas Josephine Baker: ‘Upalite to prokleto svjetlo – upala sam do guzice u kepece!’«

Politički, intelektualni, pa i moralni patuljci nisu preplavili jugosla-venska politička vodstva tek nakon prvih višestranačkih izbora. Cirkuska predstava, u kojoj su oni imali glavnu ulogu, trajala je odavno, pri čemu je svaka nova grupa bila sastavljena od kepeca sve manjih od prethodnih. Na posljednjem, 14. kongresu jugoslavenskih komunista, pravih komunista koji su to bili iz uvjerenja jedva da je još bilo. A oni i nisu bili u partijskim rukovodstvima. Vlast su imali ljudi vješti kuloarskim i zakulisnim igra-ma, koje je u partiju doveo karijerizam, a ne komunistička ili socijalistička ideja. Bili su to aparatčici jednog krajnje birokratiziranog i zloćudnog apa-rata koji se naočigled raspadao. Tipičan predstavnik tog soja bio je zadnji predsjednik hrvatskih komunista Ivica Račan. Najutjecajniji Slovenac, Milan Kučan, odavno je odbacio i marksizam i komunizam, ali je ipak zadržao sve pozicije i privilegije vodećeg komuniste. Njegova je politič-ka ideja bila pragmatizam, a metoda makijavelizam. Pridružio se sloven-skom nacionalnom pokretu paktirajući i s Miloševićem i s Tuđmanom. Nakon osamostaljenja, odigrao je, međutim, vrlo pozitivnu ulogu u ra-zvoju Slovenije. Lider srpske partije, koju su u tom trenutku već preuzeli agresivni nacional-šovinisti, Slobodan Milošević, okružen neprobojnim zidom tjelohranitelja čak i kad se kretao među delegatima u hodnicima zgrade u kojoj se održavao kongres (beogradskom Sava-centru), ponašao se kao Kaligula u rimskom senatu. Čopor primitivnih nacionalističkih gnoma, kojima je on osigurao status delegata i doveo ih na kongres, bučno je i prostački stvarao atmosferu balkanske krčme. Predsjednik partijske organizacije u vojsci, koja je imala rang republičke partije, utjecajni ad-miral Petar Šimić, bio je potpuno izgubljen. U presudnom trenutku, kad je kulminirao srpsko-slovenski sukob, podržao je Miloševića, vjerojatno


pogrešno procijenivši da on ipak čuva jedinstvo Jugoslavije, što je bila op-sesija armijskog vrha. (Pritom se generali nisu pitali o kakvoj je Jugoslaviji riječ, odnosno na koji način Milošević želi prekrojiti Titovu Jugoslaviju.) Admiral Šimić se, kako se čini, pokajao još iste večeri pa je savjetovao Ivi-ci Račanu da se ne vraća u Zagreb putem kojim je došao. Ali bilo je već kasno. Umro je samo nekoliko mjeseci poslije kongresa i to prema služ-benoj verziji od infarkta. Dobro upućeni kuloari tvrdili su, međutim, da si je iz službenog pištolja ispalio metak u glavu dok su neki mediji pisali da je likvidiran.

Slovenci su došli na kongres s programom koji su saželi u dvije riječi: Europa zdaj! Europa sad! Oni su se do tog trenutka već odlučili za višestra-načku demokraciju, pri čemu su Jugoslaviju očito doživljavali kao nešto što ih koči na tom putu. A nakon Miloševićevog, točnije nacionalističkog preuzimanja srpske partije, Jugoslaviju su vjerojatno počeli osjećati i kao svojevrsnu luđačku košulju. Zato su tražili da kongres ozakoni potpunu samostalnost republičkih partija, a da se Jugoslavija preuredi u asimetrič-nu federaciju. To je značilo da ne moraju sve republike prenijeti na fede-raciju iste ovlasti, odnosno da svaka od njih može biti samostalna država u mjeri u kojoj to želi.

Sukob s Miloševićem – čiji je jedini program bio ovladavanje jugo-slavenskom partijom, kako bi potom zavladao i Jugoslavijom – postao je neizbježan. To, međutim, nije bio sukob argumenata. Srpski delegati nisu dozvoljavali slovenskim da govore, prekidali su ih prostačkim upadicama i uvredama ili galameći kako bi spriječili bilo kakvu ozbiljnu raspravu. Dio dvorane gdje su sjedili delegati iz Srbije sličio je istočnoj tribini na nogometnim stadionima. Sve to navodi na zaključak kako je već tada po-stojala namjera da se Slovenci jednostavno otjeraju kako bi se ostali lakše pokorili. I oni su, zaista, napustili kongres. Slijedili su ih delegati iz Hrvat-ske, koji su, također, već imali odluku svog, republičkog kongresa da se raspišu višestranački izbori. To je dovelo do konačnog razlaza.

Jedini od vodećih ljudi iz drugih republika koga pamtim po nekom programskom izlaganju bio je predsjednik makedonske partije Petar Go-šev, koji je dokazivao prednosti privatnog pred svim drugim oblicima vlasništva. Taj je čovjek barem bio na tragu promjena koje je Ante Mar-ković već započeo, iako je po aktualnosti znatno zaostajao za Miltonom


Friedmanom. Jugoslavenska dilema u tom trenutku više nije bila treba li privatizirati, već jedino kako to učiniti. Pritom Gošev, predsjednik komu-nističke partije jedne jugoslavenske republike, nije ni spominjao socija-lističko samoupravljanje, koje je za američkog konzervativca trebalo biti nosivi stup predstojećih promjena.

Zadnji kongres jugoslavenskih komunista nije učinio ništa čime bi usmjerio daljnji razvoj i to u trenutku kad su promjene u Evropi nastupa-le koracima od sedam milja. Tutnjava velikosrpske politike potpuno je onemogućila bilo kakvu raspravu o pluralizmu vlasništva, o načinu pri-vatizacije, o ukidanju monopola na vlast i uvođenju višestranačja... Na svom kraju, Savez komunista se pokazao sasvim nesposobnim za povi-jesni zadatak pred kojim se nalazio.

Iz takvog Saveza komunista regrutirani su i svi novi predsjednici republika, koji su nekoliko mjeseci poslije pobijedili na prvim višestra-načkim izborima. Prvo u Sloveniji, pa u Hrvatskoj, a onda i u drugim re-publikama jugoslavenske federacije. Jedina iznimka bio je Bošnjak Alija Izetbegović, koji je svojevremeno ležao u komunističkom zatvoru kao navodni islamski fundamentalist. (Neka mi bude dozvoljena cinična opa-ska da u to vrijeme taj zatvor nije bio u američkoj vojnoj bazi Guantana-mo na Kubi.) U Hrvatskoj, vlast su mahom preuzeli ljudi koji su pretho-dnih godina bili isključeni iz Saveza komunista. Vodio ih je bivši jugosla-venski general, a potom direktor jednog povijesnog instituta (za historiju radničkog pokreta) Franjo Tuđman. Ali ti ljudi nisu postali komunistički disidenti kao zagovornici demokracije, već kao nacionalisti. Kao takvi, oni su svojim javnim angažmanom godinama davali argumente konzer-vativnim snagama, koje su kočile proces postupne demokratizacije zem-lje. Okrutnim hirom sudbine, u svibnju 1990., prvi su višestranački izbo-ri upravo njih doveli na vlast.

Još jednom i zadnji put, citirat ću riječi Warrena Zimmermanna, sada o jugoslavenskim komunistima iz davnih, Titovih dana: »Od vrha do dna Tito je imao sjajan ljudski materijal s kojim je mogao raditi. Uz opor-tuniste tu su bili slobodnomisleći ljudi, liberalnih stavova, čija je samo-uvjerenost često bila na granici arogancije. Poneseni svojim vodstvom u pokretu nesvrstanih, jugoslavenski su državnici šetali svjetskom pozor-nicom, ne štedeći savjete o svim dnevno-političkim pitanjima – od po-


moći zemljama u razvoju do atomskog razoružanja. U nemirnim vodama hladnog rata, vješto su plovili između Scila NATO-a i Haribdi Varšavskog ugovora, izmamljujući usluge od obje strane. Bilo je razveseljavajuće sje-diti ispod kestena u prašnjavoj kavani u najbalkanskijem od svih glavnih gradova i slušati suptilnu i duboku analizu nekog globalnog problema iz usta jugoslavenskog diplomata, političkog znanstvenika ili novinara. Ri-jetko je koji tako briljantni mandarinat nakon Drugog svjetskog rata uz-digao tako malu zemlju do globalne važnosti. Jugoslavenski su komunisti imali izvanredan šarm.«

Kraj utopije

Nikad nećemo znati je li samoupravljanje moglo funkcionirati. Je li ono bila utopija ili realan politički cilj. Mnogi se ljudi zadovoljavaju odgovo-rom koji glasi: Ako je propalo, znači da je moralo propasti. Umjesto uza-ludne rasprave je li utopija sve što se nije ostvarilo i je li se moralo dogoditi sve što se dogodilo, bit će zanimljivije pogledati kakvim se argumentima i postupcima samoupravljanje uporno rušilo, tokom puna četiri desetljeća, da bi na kraju nestalo bez ikakvog otpora, kao da ga nikad nije ni bilo.

Potkraj 90-ih godina prošlog stoljeća, dakle debelo u HDZ-ovom režimu, čuo sam doslovno zaprepašćujuću konstataciju iz usta jednog nekadašnjeg visokog komunističkog rukovodioca. Bilo je to u tipičnom kavanskom razgovoru, u kojem penzioneri raspredaju što bi bilo da je bilo... Ja sam rekao kako bi možda bilo drukčije da se samoupravljačima dozvolilo da sami biraju direktore poduzeća. I to ne na radničkom savje-tu, već na tajnim izborima, na kojima bi glasovali svi zaposleni. »Slušaj«, promrsio je u bradu taj čovjek, koji je godinama bio na čelu sindikata pa mu je zaštita radničkih interesa morala biti najvažniji zadatak, »ne mo-žeš pustiti onom plebsu dole da bira direktore«. Bilo je jasno tko su u toj viziji društva bili plebejci, a tko patriciji. Moj je sugovornik bio seljačkog porijekla, a jedino formalno obrazovanje bilo mu je zanatska škola. Pa ipak, smatrao se patricijem. I to s punim pravom. Bio je na svim važnim kadrovskim spiskovima i uvijek visoko u birokratskoj hijerarhiji. On je vladao društvom.


Njegova kratka rečenica, međutim, nije demonstrirala samo bi-rokratski način razmišljanja, već i birokratske emocije; »...onom plebsu dole...«, rekao je on. »Mi gore, a vi dole...«, bila je uobičajena fraza u govo-rima nekih partijskih dužnosnika još u partizanskim, herojskim i ideali-stičkim danima. To je pokazivalo da se uz klasnu, radničku, istovremeno formirala i birokratska svijest. Da se samoupravljanje nekim čudom nas-tavilo graditi spontano, isto onako kako su u drugoj polovici godine 1948. počeli nastajati prvi radnički savjeti, nesumnjivo bi samostalni izbor me-nadžmenta bila jedna od njegovih najvažnijih uporišnih točaka. Ali izgra-dnja samoupravljanja, dakle korijenita promjena odnosa moći u društvu, dopala je u ruke već čvrsto etablirane političke birokracije. Ona je dobila nemogući zadatak da razvlasti samu sebe. Kad se uzme u obzir koliko je ta situacija shizofrena, mora se zaključiti da, zapravo, nije postignuto malo. U mnogo čemu samoupravljanje je dalo sjajne rezultate. Zahvaljujući nje-mu, Jugoslavija je bila raj u odnosu na druge komunističke zemlje, kako je to definirala ruska prijateljica ambasadora Zimmermanna. Ali kadrovska politika se nije ispuštala iz ruku. Čak ni na samom kraju, kad je donošen ZUR, Kardelju nije padalo na pamet da insistira na neposrednim izbori-ma. A upravo bi to bila poluga kojom se moglo promijeniti čvrste betoni-rane odnose i to, što će se možda činiti čudnim, manje u poduzećima, a mnogo više odnose moći u društvu.

Neposredni izbori za rukovodstvo u poduzećima bili su, naime, li-nija koja je dijelila samoupravljanje od participacije. Bez njih, radnici su participirali, dakle sudjelovali u vlasti političke birokracije koja im je postavljala menadžment. S neposrednim izborima, oni bi sami upravljali svojim poduzećima. Od toga su, što se također može činiti bizarnim, ma-nje strepili direktori u poduzećima, a mnogo više birokrati u političkim tijelima. Dobri direktori, kakvih nije bilo malo, uživali su povjerenje svo-jih kolektiva. Političari su, međutim, znali da bi ti isti direktori prestali polagati račune u komitetima, što bi značilo da je politika izgubila veliki dio svoje moći.

Sljedeći argument protiv neposrednih izbora bio je da bi oni ojačali grupnovlasnički odnos i time narušili društveno vlasništvo. Radnici su, po vladajućoj doktrini, upravljali poduzećima, ali ona su pripadala cije-lom društvu. A zaštitnik interesa društva bila je, naravno, politička biro-


kracija. Kako je to u praksi funkcioniralo, shvatio sam svojevremeno li-stajući debelu hrpu materijala pripremljenih za jednu sjednicu skupštine tadašnje Privredne komore Hrvatske. Na samom kraju, među odlukama koje je skupština formalno morala donijeti (to je uvijek išlo nabrzinu i bez rasprave) bila je i suglasnost za postavljanje novog urednika Unutar-njo-političke redakcije Televizije Zagreb. Komora je bila jedna od ukupno osam institucija koje su davale takvu suglasnost: od CK partije, preko sin-dikata, Socijalističkog saveza, sve do omladinske organizacije... Svi su oni branili društveno vlasništvo. Jedino novinare u toj redakciji, među koje sam i ja spadao, nitko nije ništa pitao.

Postojala je i teza kako radnici ne mogu kontrolirati direktore jer za to nisu i ne mogu biti dovoljno stručni pa prijeti opasnost osamostaljiva-nja tzv. tehnomenadžerskog sloja. Politička je birokracija, naravno, smat-rala sebe jedinom branom pred tom opasnošću. Problem je zaista postojao – ali bio bi lako rješiv da ga se htjelo riješiti.

U svojim memoarima (»Povijest izbliza«) akademik Dušan Biland-žić piše kako je godine 1964., kad je radio u Savezu sindikata Jugoslavije, prisustvovao sjednici radničkog savjeta u »Kombinatu Borovo«. Tu je vi-dio kako je tehnički direktor preveslao radnike, iako su oni bili u pravu, ali mu se nisu mogli suprotstaviti u raspravi s mnogo tehničkih detalja. Zato je »sam sebi rekao da radnici trebaju odbiti takve rasprave jer su una-prijed pobijeđeni. Oni trebaju ‘ugovoriti’ s direktorom ‘sporazum’ o ključ-nim točkama kao što su veličina dohotka, porast standarda, zajednički fondovi, a onda pratiti ostvarivanje dogovorenog i na tome davati direk-ciji prolaznu ili negativnu ocjenu, iz čega slijedi nastavak povjerenja ili smjena rukovodstva – slično onome što se radi u kapitalizmu gdje vlasnik mijenja menadžera zavisno o veličini profita.«

Bilandžić je tada izradio »referat o inovacijama u praksi samou-pravljanja«, koji je imao tri bitne teze. »Prvo, samoupravljanje će biti i dalje u krizi ako radnici ne postanu poduzetnici, a oni će to postati tako što će se stvoriti novi odnosi između njih i direkcije tako da stimuliramo praksu sličnu odnosu vlasnika i njihovih menadžera. Drugo, radnički sav-jeti trebaju djelovati slično upravnom odboru akcionara u kapitalizmu. I treće, unutar većih poduzeća samoupravljanje treba decentralizirati tako da svaki dio kolektiva ima svoj ukupni prihod i dohodak što će stimulirati ekonomičnost i produktivnost dijelova i cjeline.«


O tome se, kaže dalje Bilandžić, raspravljalo u republikama, većim gradovima i poduzećima. Reakcije su bile vrlo različite. Najčešći argu-ment protivnika njegovog prijedloga bio je da se time »razbija jedinstvo radnika u poduzećima«. To je, između ostalih, zastupao predsjednik hr-vatskih sindikata Milutin Baltić. Onda je o tome raspravljao i plenum Saveza sindikata Jugoslavije, na kojem je, prema Bilandžićevom sudu, većina podržala njegov prijedlog... Nakon toga – više se nije dešavalo ni-šta. Ono čemu se nije mogla argumentirano suprotstaviti, birokracija je jednostavno prepuštala zaboravu. U godinama koje su slijedile, na istu su ideju dolazili i neki drugi, a i ja sam je zagovarao u nekoliko televizijskih i novinskih komentara. Ali sve je ostajalo bez ikakvih reakcija. Politička birokracija to nije htjela ni staviti na dnevni red, problem se jednostavno ignorirao.

Bilandžićeva treća točka, decentralizacija poduzeća, poslije je pro-vedena osnivanjem ekonomskih jedinica (1971.) i OOUR-a (1976.), ali ono što bi zaista omogućilo radnicima-samoupravljačima da dođu u isti položaj kao kapitalisti-vlasnici, nikad nije dolazilo u obzir. Taj položaj po-litička je birokracija namijenila sebi i branila ga je do samog kraja. Svog i zemlje kojom je vladala.

Samoupravljanje se stalno miniralo i banalnom, skoro bih rekao be-zobraznom tvrdnjom da radnicima ne treba prepustiti odlučivanje o nov-cu za investicije jer će ga oni podijelili u plaće. Već na svom prvom koraku (1950.) ono nije imalo pravu materijalnu osnovicu. Novac za investicije ostao je pod kontrolom političke birokracije, a čak i od novca za amorti-zaciju (novca za obnovu postojećih kapaciteta) poduzećima je ostavljeno manje od 10 posto. Kao što smo već vidjeli, nakon svih reformi koje su slijedile, uključujući i veliku iz godine 1965., napredovalo se samo toliko da je poduzećima ostajala cijela amortizacija. Sve ostalo, odnosno sav no-vac za investicije i razvoj, odlazio je bankama, SIZ-ovima, osiguravajućim društvima i, naravno, državi. (Pritom država iz vlastitih sredstava nije in-vestirala ništa, ali su republičke političke birokracije ipak upravljale svim tim novcem, posebno onim u bankama).

Teza da bi radnici sve podijelili u plaće pa ništa ne bi ostalo za inve-sticije, rušila je samu ideju samoupravljanja. Kakvog ono ima smisla, ako su samoupravljači neodgovorni i ako samo gledaju da što više strpaju u


vlastiti džep? Pa ipak, to se jednostavno uzimalo zdravo za gotovo, kao neki aksiom koji ne treba dokazivati. Zato se politička birokracija nije za-dovoljavala samo time da uzme privredi sav novac za razvoj. Ona se upli-tala i u raspodjelu unutar kolektiva, donoseći stalno nove mjere kojima se propisivala raspodjela na plaće i poslovni fond. Dio se tih intervencija mogao smatrati logičnim jer su se njima željele onemogućiti prevelike razlike u plaćama za istu kvalifikaciju u raznim poduzećima, koje nisu bile rezultat uspjeha na tržištu, već monopola ili nekih drugih privilegija. Efekti toga ipak su bili mali. U bankama su, na primjer, plaće stalno bile znatno veće nego u industriji ili na fakultetima. Jedna sindikalna anketa je, također, pokazala kako zaposleni u bankama mogu računati da će za tri godine dobiti stan. U tekstilnoj industriji često ga nisu mogli dobiti ni do mirovine. Bolje je prolazio onaj tko je bio bliži političkoj birokraciji.

U cjelini, međutim, podaci pokazuju da je poslovni fond uvijek rastao brže od plaća, što znači da su se samoupravljači ponašali vrlo raci-onalno. U godini 1977., za plaće se izdvajalo 83 posto dohotka svih podu-zeća u Jugoslaviji, a za poslovni fond 17 posto. Osam godina poslije, 1985., za plaće 70, a za poslovni fond već 30 posto. Na djelu je bila logika koju slijedi svako normalno domaćinstvo. Dok su prihodi mali, skoro sve odla-zi na preživljavanje. Čim se povećaju, počinje se štedjeti i investirati. Bi-rokracija, koja je stalno čuvala samoupravnu privredu od samoupravljača, u istih je osam godina povećala poreze i doprinose za trećinu, dok je iznos kamata koje su poduzeća plaćala bankama povećan za više od tri puta.

U tom je razdoblju pokrenut tsunami birokratskih investicija, uz odgovarajuće zaduživanje u inozemstvu, koji je doveo zemlju na rub slo-ma. Ali to nije omelo birokraciju da istovremeno nastavi živu raspravu o tome kako zaštiti akumulaciju poduzeća od samoupravljača. Time se naširoko i nadugačko bavila i Kraigherova komisija pa su doneseni novi propisi koji su čak doveli do smanjenja realnih plaća. Zemlja je posrtala pod posljedicama lakomislenih investicija raspomamljene birokracije, a ona se još uvijek bavila discipliniranjem samoupravljača. Ovaj put bez ideoloških ograničenja, koja joj je dok je bio živ postavljao stari politički vrh zemlje.

Desetak godina poslije, mladi je srpski ekonomist i političar Mlađan Dinkić (nakon pada Miloševića guverner Narodne banke i ministar finan-cija) objavio knjigu s naslovom »Ekonomija destrukcije«, u kojoj analizira


kako je opljačkan narod u ostatku nekadašnje Jugoslavije (Srbiji i Crnoj Gori). On tu kaže da je, uz ostalo, građanima dignut silan novac i preko novih, privatnih banaka koje su nudile astronomske kamate na štednju, što se poslije pokazalo kao klasični piramidalni trik. (U Hrvatskoj je istu ulogu imao tzv. financijski inženjering.) Pa pita: »Otkuda narodu u jednoj siromašnoj državi tolike pare?« I to narodu koji baš nije poznat po šte-dljivosti? »Radeći u društvenim preduzećima«, odgovara on, »zaposleni nikad nisu bili u dilemi kada se prilikom raspodele postavljalo pitanje: akumulacija ili plate. Uvek su se odlučivali za plate.« Po Dinkiću, to je u datim uvjetima »koje je ustanovio socijalistički privredni sistem« bilo »ekonomski racionalno« ponašanje. Zaključak: U samoupravljanju ljudi hoće sve strpati u svoj džep.

Istina je točno obratna. Kad god se trebalo odlučiti između investi-cije ili plaća, radnički savjeti su glasali za investicije. Oni su uvijek vodili računa da njihovo poduzeće mora opstati na tržištu, da se mora razvijati, da moraju sačuvati svoja radna mjesta itd. Nerijetko se čuo i argument da se mora misliti gdje će raditi naša djeca. Treba pitati bilo kojeg od nekada-šnjih direktora samoupravnih poduzeća, kojih je još uvijek mnogo među nama. Svaki od njih će odgovoriti da nikad nije imao problema s radnič-kim savjetom, kad je trebalo izglasati neku investiciju. Samoupravljači su se ponašali ekonomski racionalno, a ne kratkovidno, neodgovorno i glupo. Samoupravljanje je bilo kvazivlasništvo (kako su to dobro znali i američki ekonomisti koje sam prije spominjao) pa su se i samoupravljači ponašali kao vlasnici. Kao alajbegova slama trošio se onaj dio njihove za-rade kojim je raspolagala birokracija.

Postoji ipak jedan razlog (gospodin Dinkić ga ne spominje) zbog kog su Jugoslaveni, u 80-im godinama prošlog stoljeća, počeli štedjeti više nego prije. To je bila inflacija koja ih je navela da svaki slobodni dinar mijenjaju u devize. Samo tako mogli su očuvati vrijednost svog novca. Obratno je išlo mnogo teže. Ljudi su se odricale mnogo čega što prije nisu radili, samo da ne vade dragocjene devize iz čarape. Ekonomisti bi rekli da je na djelu bio čuveni Greshemov zakon, po kome loš novac istiskuje iz prometa dobar. Odnosno, loš novac se troši, a dobar čuva. Mnogi struč-njaci kažu da je to možda jedini ekonomski zakon koji nikad i nigdje nije doveden u pitanje.


Samoupravljanje se rušilo i tezom kako je ono nespojivo s pravom tržišnom ekonomijom, koja uz tržište robe pretpostavlja i tržišta rada i kapitala. Sva tri tržišta zajedno sačinjavaju integralno tržište. U samou-pravnom sustavu, tvrdili su sve brojniji zagovornici te teze, postojalije samo tržište robe dok su tržišta rada i kapitala nemoguća. Zašto su ne-moguća? Zato jer samoupravljač neće nikad otpustiti samog sebe i jer društveno poduzeće nema dionica pa se njima ne može trgovati na burzi. A sve dok osim robe na tržištu nisu i radnici i poduzeća, nema ni tržišne ekonomije.

To je samo djelom bila istina. Ljudi su se zapošljavali gdje su sami htjeli, odnosno gdje su ih primali. Dobri su stručnjaci nerijetko prelazili iz jedne tvrtke u drugu, ako im je ona nudila veću plaću ili bolje uvjete napredovanja i stručnog usavršavanja. Poduzeća prerađivačke industrije su se, na primjer, stalno žalila da im banke i trgovina, posebno vanjska, uzimaju najbolje financijske i komercijalne kadrove. Slično je bilo i s kva-lificiranim radnicima pa su se onima iz deficitarnih struka nudili stanovi, velike plaće i produženi odmori. Mnoge su tvrtke, posebno veće, misleći na budućnost stipendirale studente i đake. Što je tržište rada ako nije to? Nešto je, ipak, nedostajalo. Nedostajala je mogućnost otpuštanja radni-ka bez velike sindikalne i pravne procedure. Ali u najbrže rastućoj kapi-talističkoj ekonomiji druge polovice 20. stoljeća, Japanu, te mogućnosti skoro uopće nije bilo. U Japanu se zaposlenje smatralo doživotnim, što u jugoslavenskom samoupravljanju nije bio slučaj. Pa ipak, nitko nije tvr-dio da Japan nema pravu tržišnu ekonomiju. Tu, kao i u Jugoslaviji, tržište rada je postojalo u prvom redu kao sloboda i motivacija, a mnogo manje kao prinuda.

Tržišta kapitala zaista nije bilo, ali u prvom redu zato što samou-pravljači nikad nisu ni dobili kapital u svoje ruke. Njime je raspolagala politička birokracija, a ona međusobno nije trgovala, već se svađala. Ipak, poduzeća su jedno drugom a ponekad i privatnicima, prodavala stro-jeve koji im nisu trebali, zgrade, pa i cijele pogone. Formalno, to je bilo društveno, a ne njihovo vlasništvo. Ali život je pobjeđivao dogmu. Podu-zeća su se, također, ponekad spajala ili dijelila vlastitim, samoupravnim odlukama. Vjerojatno bi se pojavio i neki oblik burze da je samoupravlja-nje dobilo ekonomsku moć, koja mu je pripadala po političkim prokla-


macijama i Ustavu. U ono vrijeme je, na primjer, već više puta citirani dr. Dražen Kalogjera predlagao uvođenje tzv. samoupravnica, dakle jedne vrste dionica, koje bi osim prava na upravljanje donosile i dividendu.

Ako je socijalistička revolucija u siromašnoj i zaostaloj Jugoslaviji bila preuranjena – a po marksističkoj doktrini nesumnjivo jest – samou-pravljanje je bilo pravi način da se rijeka povijesti mirno vrati u svoje pri-rodno korito. Socijalizam je prelazna faza iz kapitalizma u kapitalizam, bila je dosjetka starog cinika, španjolskog borca, komandanta Prve pro-leterske brigade i državnika Koče Popovića. Još šezdesetih godina, poku-šavalo se prodrijeti s idejom pluralizma vlasništva. Da je to prošlo, na tr-žištu bi se pokazalo koji je oblik vlasništva racionalniji, a samoupravna poduzeća bi se vlastitom odlukom mogla djelomično ili u cijelosti pretva-rati u dionička društva. Ali prije svega, samoupravljači su trebali dobiti u svoje ruke vlastitu sudbinu, a time i sudbinu zemlje.

Početkom 20-ih godina radnička je opozicija u Rusiji preklinja-la partiju da svoju sudbinu povjeri radničkoj klasi koja ju je podigla na vlast. Lenjin, Trocki i ostatak mandarinata velike Oktobarske revolucije nije ih htio ni čuti. Umjesto toga ukinute su druge političke stranke, kao i boljševičke frakcije. Na određeni način to se poslije ponovilo i u Jugo-slaviji. Usprkos svim preprekama na koje je nailazilo, jugoslavensko je samoupravljanje bilo dovoljno jako da razvije ekonomiju koja je, kako se tvrdilo, bila po efikasnosti na pola puta između realsocijalističkih ekono-mija istočne Evrope i razvijenih zapadnih zemalja. Uspostavljena je dr-žava socijalne sigurnosti i jednakosti, općeg prava na besplatno liječenje i školovanje, pune zaposlenosti, relativnog blagostanja i slobode. Pa ipak, ni jugoslavenski komunisti nisu htjeli povjeriti svoju i sudbinu zemlje samoupravljačima. I oni su u svakom prijelomnom trenutku ustuknuli pred vlastitom birokracijom. Da nisu, događaji koji su zahvatili svijet go-dine 1989. i 1990. ne bi ni u Jugoslaviji ni u Hrvatskoj imali tako strašne posljedice. Niti bi sudbine milijuna ljudi ovisile o onoj bulumenti kepeca koji su tada držali vlast. Warren Zimmerman je bio u pravu, kad je napisao da je Josephina Backer bila u pravu.

Bi li se Jugoslavija raspala i u tom slučaju? To je dilema, koja će ostati bez pravog odgovora. Danas, nakon sve prolivene krvi i drugih užasa koji su se odigrali u zadnjem desetljeću prošlog stoljeća, više nitko ne sumnja


da je ona morala puknuti i to upravo po nacionalnim šavovima. Da takva, konfliktna i neprirodna država, jednostavno nije mogla opstati. To se ob-razlaže njenim heterogenim nacionalnim sastavkom, velikim razlikama u razvijenosti, povijesnom pripadnošću njenih naroda različitim civili-zacijskim krugovima itd. Pa ipak, na kraju se mora postavit barem jedno pitanje: što je tolike godine tu i takvu Jugoslaviju držalo zajedno? Ako je sve to točno, kako to da se ona nije raspala mnogo prije? Rijetki danas uo-pće misle da na to treba tražiti odgovor. Oni koji se time ipak bave, pro-nalaze ga u politici i interesima velikih sila, u njihovom imperijalizmu, u hladnom ratu i Titovoj vještini manevriranja između dva suprotstavljena bloka... I naravno, u totalitarnoj prirodi sistema koji je proturječnosti gu-rao pod tepih a neprijatelje u zatvor. Akademik Dušan Bilandžić kaže čak »...da se Jugoslavijom, kao jednom od najkonfliktnijih država na svijetu, nije moglo upravljati demokratskim sustavom, jer nju svaka, pa i samou-pravna demokracija, razbija«. On to obrazlaže opasnošću građanskog rata i ruske invazije koja je stalno prijetila još od godine 1948.

Je li to zaista bilo sve? Je li postojalo još nešto – osim imperijalne politike velikih sila, sovjetske prijetnje i birokratske strahovlade – što je tu zemlju usprkos svemu držalo zajedno? Još davne 1964., dakle godine Osmog partijskog kongresa koji je najavio veliku ekonomsku reformu i reformu federacije, dr. Vladimir Bakarić je na to pitanje odgovorio kratko, jasno i točno. »Jugoslaviju ne ujedinjava slavenstvo, kao što se nerijetko misli«, rekao je on u intervjuu beogradskoj Ekonomskoj politici, »Jugosla-viju ujedinjava društveni progres i svaki onaj koji na bilo kom planu pred brzi društveno-ekonomski progres stavlja prepreke, bez obzira na svoj su-bjektivni stav, svoje subjektivno mišljenje o sebi i svojoj ulozi, objektivno postaje inspirator degresije«. Bakarić pritom nije ostavio mjesta sumnji o kome govori. Po njemu je to bila birokracija koja razlog svog postojanja vidi u investiranju. Zato ona »vrši pritisak i time otvara krug; ekstenziv-no investiranje, niskoproduktivna proizvodnja, zatvaranje u regionalne granice, zahtjev za administrativnim razrješavanjem problema, admi-nistrativnim uspostavljanjem odnosa itd. Odatle, pa do (...) oživljavanja nacionalističkih šovinističkih strujanja nema ni koraka«, zaključuje on.

Taj društveni progres koji je ujedinjavao Jugoslaviju bilo je samou-pravljanje, a onda i brzi ekonomski rast, za koji je znatnim dijelom upra-vo ono bilo zaslužno. Kako se to urušavalo, tako su postajali sve važniji


drugi »integrativni elementi« o kojima se sada naveliko govori. Na kraju, usprkos imperijalnoj politici velikih sila, hladnom ratu i ruskoj opasnosti (a sve je to tada još postojalo), na »historijskoj Osmoj sednici« srpskog CK godine 1987., zahvaljujući svom novom korifeju Slobodanu Miloševiću, birokracija je konačno svladala udaljenost koja ju je dijelila od naciona-lizma i šovinizma. Prvo u Srbiji, a onda i u ostalim nacijama bivše Jugo-slavije.

(Tekst je iz 90-ih, uz jedan dodatak iz 2000-ih dosad neobjavljen)

Četvrti dio

TRIUMFATORI

Puca njima prsluk

Pitanje je sasvim jednostavno pa ipak na njega ne odgovara nit-ko. Zašto samo tih 370.000 ljudi? Zašto su oni postali »izab-rani narod« unutar hrvatskog naroda? Zašto baš na njih, po-put blage proljetne kiše, pada sva milost vlasti? Zašto jedino oni, na svakom zaokretu u labirintu hrvatske privatizacije,

dobivaju novi poklon-paket? U prvom je bilo pravo da trguju dionicama koje nisu platili, u drugom im se davao »u gotovini« popust s kojim su ku-pili te iste dionice koje nisu platili, a kad razmotaju šareni omot, u trećem će naći, o divnog čuda, i pravo da ubiru dividende, opet na te iste dionice koje, naravno, nisu platili. To je čak mnogo bolje od one poznate reklame u kojoj se kaže: »Platiš dva, dobiš tri...« To je zaista nešto sasvim novo!

Na prvi pogled čini se da oni to mogu zahvaliti inovativnom duhu hrvatske vlasti. U bivšim socijalističkim zemljama postoje, naime, samo dva modela privatizacije: prodaja državnog vlasništva ili besplatna podjela svim građanima. Kod nas je opet pronađen treći, specifičan i samo naš put. Nešto između. Tako se isprva samo prodavalo, a sada se samo poklanja. Ali samo onima, kojima se prije prodavalo – iako oni kupljeno nisu platili.

Kamen temeljac privatizacije bila je odluka da nitko ne može dobiti ništa badava. Zaposleni i bivši zaposleni, koji su decenijama stvarali sve što Hrvatska danas ima, stekli su jedino mogućnost da s popustom kupe dionice svog poduzeća, ali ne više od polovice njegove ukupne vrijednosti i do najvećeg pojedinačnog iznosa od 20.000 DEM. Popust nije bio mali. U najpovoljnijem slučaju iznosio je 8.000 DEM. Pa ipak, većini je računica pokazivala, da ne mogu s tadašnjim prosječnim plaćama od 100 do 200 maraka i živjeti i pokrivati mjesečne rate. Oko milijun i pol zaposlenih i umirovljenika, koji su imali na to pravo, nisu se odlučili za kupovinu


(upis) dionica. Oko 370.000 jest. Mnogi od njih u varavoj nadi da će tako sačuvati zaposlenje. Čini se da su također vjerovali kako će na kraju podu-zeće ipak za njih otplaćivati dug. Predsjednik Saveza samostalnih sindika-ta Dragutin Lesar danas apodiktički tvrdi: »Nisam sreo ni jednog jedinog radnika, koji je platio dionice iz svoje plaće!«

U međuvremenu, pokazalo se da je bila zabluda vjerovati u posto-janje dva modela privatizacije. Postoji samo jedan uz koji je praksa dopi-sala riječ – uspješan. To je besplatna podjela vlasništva. Nijedna od bivših socijalističkih zemalja nije uspjela prodati državnu privredu, čak niti po cijenama sezonske rasprodaje, uz najveće popuste svojim građanima i bez ikakvih ograničenja strancima. Česi su to prvi shvatili i danas su ekonom-ski najuspješniji. Ali i svi su drugi krenuli putem podjele. Zbog ekonom-ske efikasnosti, kao i zbog toga što dominacija državnog vlasništva znači da se zapravo ne mijenja karakter društva – bez obzira koliko ima strana-ka i koliko su puta održani demokratski izbori.

I u Hrvatskoj je princip »prodaja ili ništa« počeo pucati po svim ša-vovima pa su se pred kraj prošle godine počeli nizati pokloni. Valentićev program stabilizacije posebno je aktualizirao potrebu da se privatizacija maksimalno ubrza. S oko 90 posto privrede u državnim rukama (neki tvr-de i više) nemoguće je postići ni približno onoliko tržišnih refleksa koliko su imala nekadašnja društvena poduzeća. Ali sve što se sada dijeli, odlazi u džepove onih prvih 370.000 ljudi koji su iskoristili jedinu šansu što se pružala. Zašto se u Hrvatskoj istrajava na tom specifičnom gemištu pok-lona i prodaje, dobrog vina i kisele vode sumnjivog porijekla?

Iz Fonda za privatizaciju, umjesto odgovora na to pitanje nude igru brojkama. Oni kažu kako sve treba gledati »kroz prizmu obitelji« pa će se onda vidjeti da »oko 1,3 milijuna hrvatskih stanovnika sudjeluje u pro-cesu privatizacije«. To podsjeća na plakat kojim je bila oblijepljena Slo-venija u vrijeme plebiscita o osamostaljenju. On je ohrabrivao Slovence ovim tekstom: »Imamo četiri milijuna vrijednih ruku...«. Moglo se isto tako nabrojati i 20 milijuna vrijednih prstiju, ali to ne bi ništa promijenilo na činjenici, da Slovenaca ima samo dva milijuna, kao što i u Hrvatskoj tek svaki trinaesti pučanin postaje favorit privatizacije, bez obzira koli-ko imao članova obitelji. Jer i ti članovi obitelji spadaju među preostale građane Hrvatske, koji su do jučer i po zakonu bili ravnopravni vlasnici bi-

304 četvrti dioTriumfatori

všeg društvenog vlasništva, a danas ne dobivaju ništa. Jedino ih se »tješi« da u slučaju »najšire varijante podjele svim građanima« i tako ne bi dobili »više od tisuću maraka po osobi...«.

Na brojnim sindikalnim skupovima tokom posljednjih mjesec dana ipak je naznačen odgovor, koji počiva na krutoj sudbini malih dioniča-ra. Njih više nema 370 tisuća već mnogo, mnogo manje, tvrde sindikalci. Velik dio prodao je na crno svoje neotplaćene dionice, pri čemu se, na pri-mjer, za paket dionica boljih poduzeća vrijedan 20.000 DEM moglo dobi-ti i do 4.000 maraka gotovine. Crna je trgovina pobijelila kad je dopunom zakona (6. listopada 1993.) dozvoljena takva prodaja. Nakon legalizacije počele su kolati najrazličitije priče, od kojih neke podsjećaju na horore kakve televizija emitira samo u kasne sate, kad mala djeca već spavaju.

Na primjer: u poduzeće dolazi predstavnik novog vlasnika koji je od Fonda za privatizaciju otkupio 50 posto dionica. (U pravilu riječ je o dob-rim tvrtkama.) Odmah okuplja djelatnike i priopćava im kako se varaju ako misle da oni imaju drugih 50 posto (koliko su u skladu sa zakonom mogli upisati). On je od pojedinaca, naime, već otkupio toliko da je postao većinski vlasnik. Sada je spreman otkupiti i njihove dionice, za polovicu vrijednosti, ali moraju se odlučiti odmah. Isplata je već za dva sata – to zvuči dobro – i to u markama. Direktna ili zamotana u celofan, uz to ide i najava da će onaj tko odbije, umjesto maraka dobiti radnu knjižicu. Kad uplašeni ljudi dođu po marke, isplaćuje im se samo 30 posto. »Obećali ste 50 posto«, bune se neki. »Jesam, ali to je bilo prije dva sata.« Pojedinci iz-javljuju da će razmisliti do sutra. Može. Kad sutra dođu, više nije 30, nego samo 20 posto...

Ali čak i u takvim slučajevima, ako su oni točni, mali su dioničari ipak dobili nekoliko tisuća maraka i to na ruke. Postoje i drukčiji primje-ri, o kojima sindikalci govore sasvim konkretno: u »Varteksu« se paket dionica od 20.000 prodavao za – 150 maraka (za 0,75 posto nominalne vrijednosti). Slično se događalo u »Goričanki« iz Velike Gorice, »Sportskoj odjeći« iz Novske i drugdje. Koliko je još ostalo od 370.000 izvornih ma-lih dioničara? Podataka o tome nema. Sindikalci, ljudi iz poduzeća, sležu ramenima: »Malo, vrlo malo...«

Je li to »kvaka 22« sadašnje velikodušnosti u poklanjanju vlasništva – koje je prije pripadalo svima – samo jednoj, izabranoj grupi? Uostalom,


zašto vjerovati u djevičansku čistoću upravo kad je riječ o prljavim ma-terijalnim interesima? Sada je trenutak u kojem se bogatstvo valja ulica-ma. Sada vlasništvo, za koje se godinama tvrdilo da je »svačije i ničije«, konačno postaje nečije. Onaj tko uspije biti taj »netko« novi je hrvatski kapitalist, a njegovi će potomci živjeti poput junaka američkih sapunica. Kakva »pravedna raspodjela« kojom se bave naši dragi ekonomski teore-tičari, kakvi bakrači!? To je sad ili nikad! Pobjednike u takvoj otimačini nazivao je »izabranicima svoje generacije« još u prošlom stoljeću pionir sociologije i »pjesnik kapitalizma« Herbert Spencer. »Ja samo primjenju-jem ideje gospodina Darwina i adaptiram ih da vrijede za ljudski rod...«, objašnjavao je on svoju znanstvenu metodu.

Dok javnost očekuje najavljene rezultate revizije menadžerskih kredita, »tema« je već temeljito proširena. Ukupna vrijednost dionica kupljenih (ali ne i plaćenih) s popustom je veća od pet milijardi maraka. Ukupna vrijednost popusta koji se vlasnicima dionica pripisuje odmah (umjesto kad se dionice otplate) iznosi 1,8 milijardi maraka. A sada će se na neplaćene dionice i poklonjeni popust steći pravo i na dividende. Koli-ko će ljudi to dobiti? U Fondu za privatizaciju ostaju kod brojke 370.000. Sindikalci tvrde drukčije. Ali jedini pravi odgovor bio bi da se privatizacija u Hrvatskoj prevede na kolosijek čiste podjele i da se ukupno vlasništvo podjeli svim građanima. To zahtijeva obećana pravda (o kojoj lamentiraju ekonomisti) pa i saznanje da bi svi upisali dionice da su na vrijeme znali za buduće poklone. Oni koji tvrde da se više nema što dijeliti, jer je po-lovica vlasništva već rasprodana, neka pokažu novac. I to novac koji nije došao iz nekog drugog državnog džepa. Jer sticanje vlasništva bez novca ima razna imena, ali ni jedno od njih nije kupoprodaja.

Cinici će, doduše, reći da je pravda etičko, a ne ekonomsko pitanje i podsjetiti da su i mnoga velika bogatstva zapadnog svijeta nastala na sli-čan način. U literaturi, melankolični danski kraljević s punim uvjerenjem kaže: »Makar zakopana, podla će djela izaći na svjetlo dana.« Ali život je ponekad mračniji od Shakespearovih tragedija pa je tako ostala zabilje-žena čuvena izjava rodonačelnika američke bogataške obitelji Corneliusa Vanderbilta: »Puca meni prsluk za javnost...«, (dakle, za to »svjetlo dana«). I to doslovno, jer javnost, to su oni na čijoj se koži obogatio.

(Feral, 1994.)

Vrijeme (za) čuda

Pitanje je, nije li već prekasno da se izbjegne opasnost na koju je, još u vrijeme rušenja Berlinskog zida (kao paradigme slo-ma sovjetskog sistema), upozoravao čuveni američki nobelo-vac Milton Friedman. Njegova poruka novim, demokratski izabranim vladama u do tada komunističkim zemljama bila

je ova: »Ako brzo ne privatizirate privredu sukobit ćete se s ljudima koji su stekli prava i položaje i koji će doći na vlast, pa ćete zapasti u situaci-ju kao u Latinskoj Americi. Ne vjerujem da će se komunizam vratiti, ali postoji velika opasnost degeneracije latinskoameričkog tipa, sa svim već poznatim pogubnim posljedicama.« Željela ona to ili ne, hrvatska Vlada će faktički odgovoriti na to onog trenutka kad objavi što sadrži druga faza njenog ekonomskog programa. Medeni mjesec je istekao i sada, konačno, treba baciti kocku i prekoračiti hladni Rubikon pretvaranja podržavlje-ne privrede u privatnu. Rušenje inflacije bio je spektakularan, ali ipak jednostavniji dio posla. Sada se vlast mora konačno odlučiti za promjenu samog karaktera hrvatskog društva i tako pokazati je li »mislila ozbiljno«. Za taj posao nema ni kompjutorskih modela ni izraelskog predloška čuve-nog Michaela Brunna.

Odgovarajući na jedno novinarsko pitanje, premijer Valentić je ne-davno najavio da će »Vlada ubrzati privatizaciju i mi vjerujemo da će ta druga faza započeti iza Nove godine«. Ali problem se ne rješava većim ili manjim ubrzanjem, pogotovo dok je na djelu (samo)zavaravanje kako je proces krenuo i da on ipak dobro teče. Iskustvo svih bivših komunističkih zemalja je pokazalo, da uspješna privatizacija može biti samo ona čiji će početak istovremeno naznačiti i njen kraj. U suprotnom, njen će ishod biti u najmanju ruku vrlo neizvjestan.


Birokraciji i drugim interesnim grupacijama omiljena teza da se ne može privatizirati brzo, ima, zapravo, samo jednu, ali presudnu grešku; vrijeme ne stoji. Ako se odmah ne nađe privatni vlasnik, formirat će se neki drugi gospodar koji, kao i nekadašnja partija, neće dobrovoljno ispus-titi iz ruku ono što je zgrabio. Takvih dragovoljaca nema. Prava je istina, dakle, da privatizacija mora biti provedena jednim udarcem ili je neće biti. (Blaža formulacija glasi: trajat će 50 do 100 godina.) A bez nje nema ni promjena, osim na gore. To se kod nas pokazalo onog trenutka kad je započeo djelovati vladin ekonomski program. Činjenica da je sada jefti-nije s druge strane granice čak i ono što ljudima prije nije bilo ni na kraj pameti da kupuju u inozemstvu, prava je slika efikasnosti podržavljene (umjesto privatizirane) hrvatske privrede, a ne samo »povoljnog tečaja«. Program se već vidljivo sukobio sa smanjenom poslovnošću poduzeća, što je posljedica ograničavanja njihove samostalnosti. (Usprkos »afirmi-ranju pozitivnih primjera« kojima TV, po starom obrascu, prati Vladine mjere. Bilo bi strašno kad bi im povjerovala i sama Vlada.)

Mnogi danas rezignirano kažu kako je i za tu spoznaju trebalo vre-mena, ali činjenica je da se i ovaj put moglo sve naučiti u školi, a ne na greškama. Tako je, na primjer, u herojsko doba perestrojke, Gorbačovljev vodeći ekonomski savjetnik Stanislav Šatalin naručio za svog šefa strogo povjerljiv izvještaj, na kome je radila grupa najuglednih zapadnih ekono-mista. U njoj su bili američki, evropski i japanski stručnjaci, pripadnici i liberalne i konzervativne struje, neki od njih i bivši ministri u svojim zemljama, savjetnici američkog predsjednika itd. (Grupu je vodio Mer-ton Peck sa sveučilišta Yale, a u njoj su, uz ostale, bili Barry Bosworth iz Brookings instituta, Richard Cooper s Harvarda, Alfred Kahn s Cornella, William Nordhau i Thomas Richardson s Yalea, Kimio Uno sa sveučilišta Keia u Japanu i Wil Albeda iz Nizozemske.) Kao što to najčešće biva, taj-nost izvještaja je bila provaljena – u New Yorku, a ne u Moskvi – pa je tako svatko tko je to želio mogao znati što oni predlažu. A i oni su jednoglasno zagovarali prijelaz na tržišno privređivanje šok terapijom i odbacivali kao štetno svako srednje rješenje koje bi u nekom obliku sačuvalo staru ulogu države. Terapijsko sredstvo koje su propisivali bilo je brza privatizacija. Gorbačov nije poslušao ili nije imao snage da posluša. Jedna od posljedi-ca, vidljivih cijelom svijetu, bile su i nedavne granate po Bijelom domu u


Moskvi; dakle stanje društva u kojem se kriza raspliće vojskom umjesto demokratskim metodama.

Privatizacija ima jedan, ali presudan zadatak, da odvoji politiku od privrede. Oni koji su preokrenuli tekst Miljenka Smoje u predizborni slogan Borisa Dvornika: »Sad hoću politiku u svoju butigu«, potpuno su promašili. Bolje je uvesti politiku čak i u spavaću sobu nego u poduzeće. Pa niti u brijačnicu. Brijači izabrani po političkoj podobnosti, zaista nas danas glatko briju. Druga faza Vladinog programa morala bi se odvijati pod motom: »Politika van iz butige«. I to svaka politika. Komunistička, kapitalistička, nacionalna ili internacionalna, kakva god politika bila, dok je u privredi nanosi samo štete, rađa korupciju i pretvara državnu vlast u gospodara umjesto u slugu naroda.

Samoupravljanje – koje je bez obzira na sve svoje slabosti bilo je-dina demokratska alternativa u komunističkim zemljama prije pada Berlinskog zida – također je trebalo odvojiti politiku od privrede. Jedan raspjevani kolumnist pisao je svojevremeno: »Kako će to biti lijepo kad direktor poduzeća bude mogao općinskom gradonačelniku ili partijskom sekretaru reći: ‘Marš napolje!’« Naravno da komunistička birokracija to nije nikada dozvolila krijući se iza teza da to ne može ići brzo i preko noći, da je samoupravljanje proces koji traje, a kad je riječ o republičkim biro-kracijama, da bi oslobađanje privrede od državnih okova narušilo njihove nacionalne interese. (Da bi se aktualizirao taj vremeplov, treba samo pro-mijeniti subjekt: umjesto samoupravljanje, treba reći privatizacija.) Ali ipak, i takvo kakvo je bilo, samoupravljanje je stvorilo jak (kvazi)vlasnič-ki osjećaj kod ljudi.

Možda će neki od čitalaca pomisliti da je riječi koje slijede izgovorio Branko Horvat – ali nije. »Samoupravno poduzeće treba pretvoriti u dio-ničarsko društvo tako, da svaki radnik koji sada ima pravo na dio dohot-ka dobije besplatno razmjeran dio u prenosivim dionicama. Ta promjena neće izazvati nikakve poremećaje u privredi, ali će struktura društva pos-tati takva, da će njegova osnovna jedinica biti privatna ličnost, koja ima kontrolu nad vlastitim novcem i nad svojim životom. To se može kom-binirati s time, da se dio dionica zadrži – 10 ili 15 ili 25 posto - i da se one podijele ostalim građanima u obliku vaučera (kupovnica) za kupovinu dionica na tržištu. Time bi se izbjegla nepravda da samo zaposleni dobiju


vlasništvo.« Dotični »nostalgičar« je već citirani američki nobelovac Mil-ton Friedman, zastupnik slobodnog tržišta i smanjivanja uloge države na nužnu mjeru, dakle ekonomskog liberalizma, što po zapadnim mjerilima znači, da on politički pripada desnici. (Tu poruku on je 1987. uputio bivšoj Jugoslaviji.) Naš Branko Horvat, koji je bio »samo« kandidat za Nobelovu nagradu, također je radikalni protivnik pretvaranja društvenog u državno vlasništvo. On sada optužuje državu (tj. vladajuću stranku), da je nezako-nito uništila stečeno pravo samoupravljanja i da je protuustavno prisvoji-la vlasništvo građana. »Ti pravni prekršaji imaju veoma teške ekonomske posljedice: odsustvo svake privredne inicijative i odgovornosti, zatvara-nje poduzeća i otpuštanje radnika, pad proizvodnje i proizvodnosti rada, krađu i korupciju...«, kaže Horvat.

Korupcija uvijek mnogo govori o stanju društva, ali ona ipak nije uzrok tog stanja, već njegova posljedica. Tragajući za uzrocima, u većem dijelu bivših komunističkih zemalja (samo je naoko paradoks da je u prvom redu riječ o najnaprednijim među njima; onima koje pripadaju srednjoevrpskom krugu) došlo se do zaključka da privatizaciju treba do-vršiti čim prije, jer, kako kažu, »...ako se država brzo ne makne s puta, nikad je nećemo ukloniti«. Ne može se privatizirati tvornica po tvornica, naprosto zato što za to nema dovoljno vremena...Tako se došlo do same srži problema, a to je, kako kažu cinici, uvijek novac. Ni u jednoj od tih zemalja domaće stanovništvo nema ni približno dovoljno novca da sada kupi vrijednost koju je ono samo decenijama stvaralo. Tko da u Hrvatskoj otkupi privredu koja se skromno procjenjuje na oko 40 milijardi mara-ka? Pokazalo se da i strani kupci dolaze zbog svoje koristi, a ne da razviju domaću privredu, da im države prodaju u bescjenje svoja najbolja podu-zeća, a da dobiveni novac propada u proračunskim bezdanima... Kao ve-liki potencijalni kupac spominjala se i dijaspora, ali kad dođe do hvatanja za lisnicu, jedina razlika između nje i stranih kompanija jest u tome što je dijaspora mnogo siromašnija. A ako ne plati punu cijenu, zašto bi onaj tko je otišao u inozemstvo i tamo zarađivao, bio legitimni vlasnik stvorenog bogatstva, a to ne bi bio onaj tko ga je ovdje, u Hrvatskoj stvarao?

Kao jedina mogućnost brze privatizacije, koja bi efikasno uklonila politiku i državu iz privrede (osim da piše zakone i osigurava njihovo po-štovanje), ostala je besplatna podjela vlasništva svim građanima. I to čita-


vog, bez ostatka, jer moguće je zavaravati i sebe i druge – ali se ekonomi-ju ne može prevariti. Mora se priznati sve što je dosad kupljeno gotovim novcem ili kreditima privatnih banaka, a poništiti sve ostalo: i otplate, i popuste, i kredite državnih banaka, i sve druge slične kombinacije. Može se jedino osigurati prioritet zaposlenima i bivšim zaposlenima da kupu-ju dionice svojih poduzeća. Time bi se poništila sadašnja nacionalizacija društvenog vlasništva i stvorile šanse da se na isti način, podjelom vau-čera, obeštete i žrtve nacionalizacije od prije 40 godina (također uz pravo prioritetne kupnje dionica svojih nekadašnjih poduzeća).

Pobjede li pristaše slobodnog, privatnog tržišta, napisao je Friedman u The Wall Street Journalu, »...Poljska, Češka, Slovačka i druge istočnoe-vropske zemlje mogle bi ponoviti ekonomska čuda Njemačke, Hongkon-ga, Tajvana, Čilea ili Japana i postati područje najbržeg rasta u Evropi«. U pitanju je, dakle, politička volja, a ključna riječ je čudo. Šansa da se ono dogodi još uvijek postoji – pod uvjetom da čudotvorci prestanu mahati čarobnim štapićem i predaju ga konačno u prave ruke.

(Feral, 1994.)

Vlast protiv vlasnika

Jasno i otvoreno o tome govori samo čuvar državnog pečata Ivan Milas. Po njemu, nikakva denacionalizacija ne dolazi u obzir pa bi nekadašnjim vlasnicima šuma i livada, kuća i tvor-nica, bilo najzdravije da ostave svaku nadu. Kao posebno ci-nična, zapamćena je njegova izjava da bi po istoj logici mogli

tražiti svoje feudalne posjede Zrinski i Frankopani... Za razliku od Milasa, drugi čelnici vladajuće stranke ostali su na riječima vjerni svojemu neka-dašnjem obećanju. »Vratit ćemo oteto!« tvrdio je HDZ iz sveg glasa uoči izbora 1990. Ali od tada – a proteklo je pet i pol godina – riječi su ostale samo riječi, a pusta obećanja samo obećanja. Vlast se, prešutno, ipak prik-lonila mišljenju čuvara državnog pečata.

Pritom se stalno stvarao dojam da je riječ o previše teškoj i složenoj »domaćoj zadaći«, za koju nema vremena dok je zemlja zaokupljena vlas-titim oslobađanjem i stabilizacijom gospodarstva. Ali ako je tako – kako se našlo i vremena i snage za privatizaciju? Kako to da bivši vlasnici ne mogu dobiti ono što im je nekad pripadalo, a da se novi bogataši i kapita-listi mogu stvarati preko noći? Kako to da se raznim malverzacijama i pri-vilegijama prečacem stiže do vlasništva, a da zemljišne knjige i drugi do-kazi nemaju nikakve snage? Jer denacionalizacija i privatizacija samo su dvije strane iste medalje: način kako da nekadašnje društveno vlasništvo postane privatno i da se socijalistička privreda prevede u kapitalizam.

Odgovor je sadržan u takozvanom hrvatskom modelu privatizaci-je. Po njemu je, naime, moguće sve (da ne ponavljamo poznate priče o »pljački stoljeća« i korupciji) – osim da vlasništvo dobiju oni koji na njega imaju pravo. Dakle, hrvatski građani koji su ga desetljećima stvarali i oni kojima je imovina nekad uzeta državnom silom. Čim su interesi ljudi u


(i oko) vlasti postali važniji od principa pravde, moralo se zaboraviti i na obećanja o »ispravljanju starih nepravdi«.

Sada je sasvim jasno da se HDZ, nakon što je na izborima osvojio vlast, našao pred zaista povijesnim raskršćem. Mogao je prihvatiti savjete koje su već tada davali najpoznatiji svjetski ekonomisti i krenuti u brzu privatizaciju besplatnom podjelom vlasništva. Umjesto toga, društveno je vlasništvo pretvoreno u državno, što znači i da je umjesto denacio-nalizacije provedena još jedna nacionalizacija. Država je postala najveći vlasnik, a i pretežni dio privatnih vlasnika stvoren je poslije državnom naklonošću. To je kobno utjecalo i na političko stanje u Hrvatskoj. Bez privatnog vlasništva nema, naime, ni prave parlamentarne demokracije. Zato pet godina nakon prvih višestranačkih izbora stranke u Hrvatskoj više sliče na sekte intelektualaca, nego na organizacije koje zastupaju in-terese nekih društvenih slojeva. Naravno – osim stranke na vlasti. Intere-se sloja koji ona zastupa nisu samo jasno vidljivi – oni su opipljivi. Kao i sredstva koja joj stoje na raspolaganju.

Svojedobno, HDZ je uvjeravao bivše vlasnike nacionalizirane imo-vine da su oni i njihova stranka. Ali ubrzo su morali shvatiti da je to preli-jepo da bi bilo istinito. Oni su ipak previše slaba društvena grupacija, bez novca, a punih usta pravde. Oni mnogo traže, a malo daju. Oni nemaju ništa osim svojih glasova na izborima. Kao i radnici, profesori, službenici, inženjeri, liječnici, umirovljenici i svi ostali koji su desetljećima stvarali sve što Hrvatska danas ima. Zato im je i sudbina ista.

Ono što je stranka na vlasti htjela, to je i provela i u tome joj nisu smetali ni rat ni stabilizacija. Njezin je cilj bio da stvori nove vlasnike koje ona želi, a ne da ispravlja stare nepravde. Tu ništa ne mijenja ni činjeni-ca što je, na primjer, među bivšim vlasnicima najveći – Katolička crkva. Kako se pokazalo, vlast se u prvom redu klanja zlatnom teletu.

Zanimljivo je pritom da, prema mišljenju mnogih stručnjaka, de-nacionalizacija, zapravo, nije kompliciran zadatak. Oni smatraju kako je najvažnije da se jasno i nedvosmisleno utvrdi da je jedini dužnik – država. Država je provodila nacionalizaciju, pa ona mora i vratiti oteto. Ali imovi-na je oduzmana davno pa osim u rijetkim slučajevima više ništa nije ona-ko kako je nekad bilo. Ni tvornice, ni stambene zgrade, pa čak ni zemlja. Zato je jedino rješenje da država isplati realnu protuvrijednost onoga što


je nekad oduzela. Ali, upravo u tu mogućnost bivši vlasnici najmanje vje-ruju. Prema njihovoj računici, duguje im se oko 72 milijarde njemačkih maraka, što je osam puta više od ovogodišnjeg golemog državnog budže-ta. Taj novac ne može imati nitko. Zato oni ustrajavaju pri zahtjevu da im se vrati konkretna imovina.

Riječ je o klasičnoj zamci u koju mora upasti svatko tko imovinu preračuna u novac i nakon toga očekuje primjenu takozvane »solarne kla-uzule« (koja u prijevodu znači »lovu na sunce«). Ni u najbogatijim zem-ljama svijeta nema i ne može biti dovoljno novca za takve operacije. Zato nijedna bivša komunistička zemlja nije uspjela rasprodati državno vlasni-štvo, a uspješnu privatizaciju provele su samo one koje su ga besplatno dijelile radnicima i (ili) svim građanima. Uz »solarnu klauzulu« nema ni privatizacije ni denacionalizacije.

Jedino čime država može isplatiti naknadu za nacionaliziranu imo-vinu jesu vrijednosni papiri, koji u procesu privatizacije vrijede kao gotov novac. Njima bi bivši vlasnici mogli kupovati dionice njihovih bivših po-duzeća. Ali, upravo to je ono što sadašnja hrvatska vlast neće. Ona to nije htjela dati radnicima i građanima, pa neće ni bivšim vlasnicima. Razlog je jasan. Čak i polovica, pa i četvrtina od 72 milijarde maraka u rukama nekadašnjih vlasnika nacionalizirane imovine temeljito bi promijenila sadašnju vlasničku sliku Hrvatske. Na sceni bi se pojavio golemi kapital, koji bi se brzo pretvarao u konkretno vlasništvo. Čitav proces privatiza-cije otrgnuo bi se ispod kontrole HDZ-a i nastali bi novi (stari) bogataši izvan njegova kruga. Time bi i druge političke stranke dobile na snazi, a niz nestranačkih, ali utjecajnih organizacija, počeo bi se oslobađati HDZ--eova pritiska.

Tako bi denacionalizacija, dakle, izravno zaprijetila mehanizmu kojim stranka na vlasti pretvara svoju (vremenitu) političku u (vječnu) ekonomsku moć. Ona je zato odgađala svaku ozbiljniju raspravu o njoj, svjesna da od denacionalizacije ipak ne može otvoreno odustati, jer bi se time dodao još jedan lokot na ona evropska vrata koja »samo što se nisu otvorila«. Nešto je, naravno, trebalo reći i biračima. Tako se u lipnju poja-vio još jedan prijedlog, ovaj put iz pera zastupnika i savjetnika predsjedni-ka Republike dr. Franje Gregurića.


Odmah je bilo vidljivo da je Gregurić pokušao skrojiti denaciona-lizaciju kao perpetuum mobile koji se kreće bez ikakva troška. On kaže (u obrazloženju prijedloga) da sve mora proći bez »dodatnih opterećenja za državu i bez ugrožavanja stečenih prava trećih osoba, a samim tim i bez većih društvenih napetosti«. Po njemu, vratilo bi se samo ono »što je objektivno moguće«, i to konkretno vlasništvo, a iznimno bi se davale ob-veznice ili dionice, ali »u ograničenim iznosima«. Pravo na imovinu imali bi samo nasljednici u prvom koljenu, izgrađeno zemljište se ne bi vraćalo, stranci ne bi dobili ništa, vratili bi se stanovi, ali i stanari bi zadržali sta-narsko pravo, koje bi se također moglo nasljeđivati itd. Sve u svemu, teško bi bilo reći je li to prijedlog za denacionalizaciju ili za oslobađanje države i stranke na vlasti od njoj neugodne obveze.

Gregurićev je prijedlog najavljen za jesensko zasjedanje Sabora, ali u međuvremenu se dogodila »Oluja« pa je vladajuća stranka požurila u iz-bore. Ona sada nema nikakvog interesa, a uvjerena je ni potrebe, da otva-ra nezgodne teme. Laknulo je, vjerojatno, i dr. Greguriću. Ali, bez obzira na buduću sudbinu njegovog prijedloga, treba mu priznati da je barem jasno definirao zadatak. Vuk mora biti sit, a koza cijela – ali na način koji odgovara vuku.

(Feral, 1995)

Milodar za Glembaya

Jedan visoki dužnosnik HDZ-a rekao mi je u povjerenju da se mnogi u stranci ljute. »Pa taj Šare je poludio! A što će nama os-tati ako sve vratimo vlasnicima?« Gospodin Ante Šare, koji to sada iznosi u Novom listu, spada među osnivače HDZ-a »iz ba-rake«. U Vladi Josipa Manolića bio je zadužen za denacionali-

zaciju. Iz tog vremena potiče gore spomenuto upozorenje. Kad se na nje-ga oglušio, smijenjen je bez službenog rješenja, poslije je napustio HDZ i sada je u redovima Hrvatskih nezavisnih demokrata. Od HDZ-a je, uz ostalo, očekivao da će mu vratiti bogatstvo koje je njegovoj obitelji odu-zeto poslije »onog rata«. Ali ako je žudio za bogatstvom, ušao je u stranku na pogrešna vrata. Ona je ispunjavala želje samo novim bogatašima, kao i svojim »poslovnim partnerima« iz dijaspore. Nju nisu nimalo zanima-le nostalgične priče davno razvlašćene hrvatske buržoazije. Glembay? Može, jedan mali i čašu mineralne!

Ali pravu pometnju među bivšim vlasnicima izazvao je tek najno-viji prijedlog denacionalizacije, koji je Vlada upravo dostavila Saboru i po kojem bi umjesto svoje imovine dobili dionice. On se, naime, pojavio u zlo doba kad mu vrijeme nije; poslije, a ne uoči izbora. Pravilo je dosad bilo da se ta tema izvlači iz hrpe prašnjavih papira samo u vrijeme veli-kih obećanja i da se tada staroj gospodi oživljavaju njihovi šareni snovi. Ovaj se prijedlog, međutim, pojavio pred tek izabranim zastupnicima i to s neskrivenom ambicijom da konačno i s najmanjim mogućim troškom, oslobodi državu svih obveza prema onima, koji su se usuđivali biti kapi-talisti prije HDZ-a.

Što će i što uopće mogu poduzeti poniženi i uvrijeđeni? Njihova se reakcija, zasad, svodi na slap teških riječi, a sazvali su i veliki protestni


zbor u nedjelju 28. siječnja (u 10 sati) u »Lisinskom«, gdje se održavaju i sabori HDZ-a. Nekadašnji žestoki HDZ-ovac, a sada borac za prava takoz-vanih bivših vlasnika, Ante Šare, kaže da se sprema »sve rasprodati i otići u emigraciju«. Ali još gore od tog bacanja koplja u trnje je otvoreno pismo koje je njihovo udruženje (SUVLAH) poslalo predsjedniku Tuđmanu.

To je pismo, zapravo, specifična i mračna dijagnoza, ali ne samo de-nacionalizacije, već i režima kakav je uspostavljen u Hrvatskoj. Doslovno tako – režima. Jer u demokraciji, takvo bi pismo bilo lišeno svake logike i smisla. Grubo rečeno, ono ima tri dijela: prvo se uvrđuje krivica i podi-že optužnica, zatim se dokazuje kako su bivši vlasnici u lošijem položaju čak i od Srba i konačno se traži rješenje od jednog čovjeka. Naravno – od velikog vođe.

U prvom se dijelu »informira« predsjednika da je riječ o zakonu koji proizilazi iz boljševičkog mentaliteta i ateističkog nazora, nakon čega se (u duhu koji valjda nije »ateistički«) prelazi na izravnu optužbu: »Gospo-din ministar je projekt sastavio na takav način da nanosi štetu Republici Hrvatskoj i to u materijalnom i političkom smislu i to posebno na među-narodnoj razini. S tim Zakonom se unosi nemir među građane Hrvatske, dovodi do podjela u hrvatskom građanskom korpusu, a može dovesti i do neželjenih sukoba. (...) U svezi svega navedenog predlažemo Vam, gospo-dine Predsjedniče, da razriješite gospodina ministra Šeparovića dužnosti«.

Uz puno razumijevanje za ogorčenost autora pisma, teško je izbjeći asocijaciju na ton i dikciju nekadašnjeg Staljinovog tužioca, tovarišča An-dreja Januarjeviča Višinskog. Je li to pretjerana usporedba? Smjena s duž-nosti zaista nije Sibir ili Goli otok, ali tko zna što bi sve moglo slijediti ako netko ozbiljno shvati upozorenje iz pisma da je »Vlada na prijedlog mini-stra pravosuđa« usvojila prijedlog kojim se »svjesno radi protiv Hrvatske«, i to onog istog dana kad je održana čuvena sjednica Predsjedničkog vijeća o kriminalu i pravnoj državi. Da Predsjednik ne bi ostao u nedoumici, Su-vlahovci ga izravno pitaju, ne vidi li da je to »provokacija i podvala stare političke birokratske elite, koja je na Predsjedničkom vijeću bila posebno apostrofirana, a koja zlorabeći politiku pomirbe i u novim odnosima želi sačuvati stare odnose i vlastite povlastice.« Ministru Miroslavu Šeparo-viću preostaje samo da sa smotanom dekom čeka onu noć u kojoj će mu NKVD pozvoniti na vrata.


Nakon optužbe, Suvlahovci su smatrali nužnim da utvrde i svoje arijevsko porijeklo. Oni kažu: »Dok se onima koji su pucali u Hrvatsku garantira imovina do koje su došli kada je agrarnom reformom ta imovina oduzeta Hrvatima i podijeljena srpskim kolonistima, a u čiju obranu je kod hrvatske Vlade ustao i sam Boutros Ghalli, istodobno se u korist ra-tnih profitera i socijalističkih menagera i poslušnika, Hrvatima, žrtvama komunizma, po drugi put oduzima imovina i negira vlasništvo«.

I konačno, oni mole Predsjednika da traži povlačenje Zakona, ali i da njih primi i sasluša, jer »imamo osjećaj da Vas birokratske strukture krivo obavještavaju, koristeći Vašu zauzetost radom na uspostavljanju mira i stvaranju Hrvatske«. Nekada se govorilo, da bi sve bilo drukčije samo kad bi drug Staljin (ili Tito, kako tko voli) znao što se radi. Naivnija od toga je samo završna konstatacija (i jedina prijetnja u pismu) da »osim Vas«, bivšim vlasnicima preostaju još samo »međunarodni forumi«. Ti forumi, zaista, jedva čekaju da preuzmu brigu za povrat nečije kuće ili tvornice gumba u Hrvatskoj, pri čemu će ih sigurno posebno motivirati usporedba sa Srbima i spominjanje Boutrosa Ghallija.

Tako su miševi tražili pravdu od mačka, a na kraju su se čak ohrab-rili da mu malo i priprijete. Ostaje nejasno zašto autori tog pisma (u ime SUVLAH-a potpisao ga je predsjednik dr. Kruno Simon) nisu razgovarali s bivšim HDZ-ovcem Antom Šarom? I kako to da bivši vlasnici nisu konač-no shvatili tko ih zakida u njihovim pravima? Vjeruju li zaista, na isteku šeste godine HDZ-ove vlasti, da su njihovi neprijatelji: boljševici, ateisti, oni koji svjesno rade protiv Hrvatske, uključujući tu i barem jednog mi-nistra, zatim stara politička elita, Srbi, srpski kolonisti i Boutros Ghalli, ratni profiteri, socijalistički menageri, poslušnici i birokratske struk-ture, pa i one u Predsjedničkim dvorima, ili je čitava priča ipak mnogo jednostavnija. Onaj tko je uzeo vlast, zgrabio je i njihovo vlasništvo. »A što će ostati nama, ako im sve vratimo?«, pitali su »ludog« Šaru njegovi partijski drugovi.

Zato se tako dugo čekalo i zato sadašnji prijedlog za obeštećenje bivši vlasnici doživljavaju kao konačnu prijevaru. Prije pet godina taj bi isti prijedlog – naravno bez nekih ograničenja, posebno bez ograniče-nja visine odštete na samo milijun maraka – bio najbolje, a nakon svih promjena koje su se dogodile tokom 50 godina, možda i jedino moguće


rješenje. Ali sada je za to definitivno prekasno. Čak i u Sloveniji, gdje je građanima besplatno podijeljena samo petina procijenjene vrijednosti bivšeg društvenog vlasništva, ovih se dana pokazalo da za sve više nema dovoljno dionica. Glavni razlog je, tvrde Slovenci, takozvana »divlja pri-vatizacija«. Za Hrvatsku je to previše blaga formulacija. Tu se govori o or-dinarnoj i nesmiljenoj pljački i otimačini. Da bi apsurd bio veći, vlast sada isti recept – dionice umjesto novca – nudi i penzionerima, prognanicima, invalidima i nekim drugim.

Dok se o svemu tome raspravlja i dok bivši vlasnici dokazuju svoje hrvatstvo i odanost (kao da to nekoga zanima), daleko od očiju javnosti traje ubrzana privatizacija još preostale imovine nesporne vrijednosti. To se, uz ostalo, odnosi na kompleks nafte, kemijske industrije i sličnog. Kad bivši vlasnici stignu na red, jedva da će naći i kosti na dnu lonca. A u ob-jašnjenju Zakona, dostavljenog Saboru, iznosi se toliko alibija za višego-dišnju odgodu denacionalizacije da on podsjeća na pledoaje nekog advo-kata. Spominju se rat, okupacija, pa obnova, invalidi, umirovljenici, čak i udovice i obitelji poginulih. Jedino se ne kaže, zašto sve to nije odgodilo i privatizacijske igre bez granica, koje su očito najdraža sportska disciplina sadašnje hrvatske vlasti.

(Feral, 1996.)

Glogov kolac i perpetuum mobile

Na samom početku mislili smo da ćemo zbog mogućih soci-jalnih napetosti pasti već za mjesec dana..., rekao je nedav-no premijer Valentić, objašnjavajući kako su tekli događaji, nakon što je prije dvije godine aktiviran njegov ekonomski program. To se nije dogodilo, što je bio jasan znak da je Vlada

HDZ-a uspješno obavila svoju zadaću. Ali ta zadaća – suprotno onome što se tvrdi, a najčešće i vjeruje – nije bila da promijeni dotadašnju politiku. Sasvim suprotno, njen je cilj bio stvaranje uvjeta da sve ostane isto kao i do tada. Da se i ubuduće omogući podmirivanje svih nezajažljivih apetita vlastodržaca pijanih od pobjede na izborima, kao i njihovo bogaćenje na način kakav priliči gladnim vukovima. I da se za sve to i nadalje podnosi račun hrvatskim građanimna.

Nešto je, naravno, ipak promijenjeno i zahvaljujući tome bila je za-ustavljena inflacija. Promijenjena je metoda kojom se ostvaruje taj cilj. Prestalo se tajno, noću, na vampirski način isisavati građanima i privredi sve njihove životne sokove. Od listopada 1993., to se počelo raditi u po bijela dana, javno, otvoreno – i uglavnom legalno.

Inflacija je, naime, porez koji vlast može uvesti, a da nikoga ništa ne pita, o kojem se ne raspravlja niti glasa u parlamentu, dok oporezovani nemaju pojma kakva im je juha skuhana u gornjogradskim kabinetima. I što je najljepše, za ubiranje tog poreza nisu potrebni poreznici, a novac se može trošiti odmah. Dovoljno je tiskati onoliko koliko se želi. Pa čak niti to. Dovoljno je »napisati« odgovarajući iznos, jer dvije trećine takozvane novčane mase i tako su papiri, a ne gotovina. Onog časa kad ti čekovi bez pokrića uđu u potrošnju, pokrenut je val inflacije. A kad građani i podu-


zeća shvate da im novac u džepu iz dana u dan vrijedi sve manje i manje – porez je stigao na naplatu.

Taj elegantan način pokrivanja državnih troškova ima, međutim, vrlo teške ekonomske i političke posljedice, koje našim ljudima ne treba posebno objašnjavati. Da nije tako, ne bi trebalo progoniti ni krivotvori-telje novca. Jer oni samo rade ono isto što i vlast kad tiska novac za svoje potrebe. Razlika je u iznosima, u tome što jedni koriste fotokopirne apa-rate, a drugi Narodnu banku i, naravno, razlika je u riziku. Ali to ne znači, da za vlast nema rizika. Sasvim suprotno. Poneki će se falsifikator možda i izvući, ali ekonomski kaos koji stvara inflacija uvijek dovodi do političkih promjena.

Zato je pokretanje programa stabilizacije bio manji rizik za Vladu i HDZ, nego da su nastavili po starom. Neuspjeh programa doveo bi vjero-jatno do promjene (još jedne) Vlade, ali daljnje bujanje inflacije uništilo bi moć HDZ-a. Stranka je Valentiću dala verbalnu podršku, ali joj stvarno nije bilo ni na kraj pameti da prestane uzimati i trošiti koliko ona želi ili da obustavi klanje hrvatske privrede s ciljem da se odnese što više mesa u vlastite zamrzivače. Danas je manje važno jesu li Valentić i njegova Vlada u tome svjesno sudjelovali od samog početka – ili su možda imali i neke plemenite iluzije. Nakon dvije godine ostaju samo gorke i ružne činjenice života. A glavna je od njih da su izostale »socijalne napetosti« od kojih je Vlada strepila. Ona je, dakle, mogla zasnovati svoj ekonomski program na izravnom, a ne više prikrivenom opterećivanju osiromašenih hrvatskih građana, kao i na gušenju privrede. Karakteristično je da je pritom najjači bio pritisak na najsiromašnije slojeve, koji su istovremeno imali i najma-nje mogućnosti da se brane.

Pojedinačne otpore vlast je lomila ne birajući sredstva, od političkih zastrašivanja do radne obveze za one koji su se ipak usudili štrajkati. To je bilo moguće, jer je zaista uvijek bila riječ samo o pojedinačnim otporima, dok je uticaj radno zavisnog dijela stanovništva u cjelini bio malen. Zato su pacificirani i buntovni profesori i željezničari, zato traje neprekinuti val otpuštanja radnika i uništavanja poduzeća, zato se u mnogim slučaje-vima ne plaćaju doprinosi za zaposlene (ili se plaćaju samo na minimalnu plaću) čime se unaprijed krade dio njihovih budućih mirovina i zato da-našnji umirovljenici primaju manje od polovice onoga što bi im po zako-nu pripadalo.


Jedino čime se Vlada danas može pohvaliti jest izvjesno sređivanje državnih računa (uz istovremeni ogroman rast budžeta) i rastjerivanje inflacijske magle. Sve drugo pokazalo se kao »obećanje ludom radovanje« – i brzo pretvaranje državne (stranačke) privrede u privatnu, i sanacija ba-naka, i restrukturiranja privrede... I najvažnije od svega, rast proizvodnje, zaposlenosti i životnog standarda (to posljednje postalo je u demokraciji zaboravljena sintagma). Službeni podaci govore da je industrijska proi-zvodnja tri posto manja nego prije dvije godine (a tada je već bila upola manja od predratne), da je broj zaposlenih smanjen za više od trećine, da se izvoz smanjuje i da je u samo osam ovogodišnjih mjeseci vanjskotrgo-vinski deficit premašio dvije milijarde dolara. Tome treba dodati ogroman unutrašnji dug, nelikvidnost privrede, paralizu banaka itd.

Tako se pokazalo da Valentićeva Vlada ipak nije izmislila perpetuum mobile. S takvim udjelom države u potrošnji ekonomija jednostavno ne može funkcionirati. Vlast je izbjegla »socijalne napetosti«, ali konci pri-vrede nisu izdržali napinjanje. Zato je vladajuća stranka morala požuriti u izbore. Time ona ne želi samo iskoristiti prednosti »Oluje«, već i preduhi-triti slom Valentićevog programa. Kad se osiguraju mandati, trebat će još samo uvjerljive riječi opravdanja.

Nasljedstvo koje ostaje iza Valentića, tempirana je bomba. Pa ipak, sve što sada on preporuča svom nasljedniku svodi se na isti, stari recept. Dakle, na politiku daljnjeg osiromašivanja hrvatskog puka. Na savjetova-nju s ekonomistima u Zagrebu, on je ustvrdio da su plaće prevelike i da nemaju pokrića u proizvodnji i produktivnosti. Iako, kako je dodao, zna »da se od prosječne plaće ne može živjeti«. Čak i samo isplata božićnice, po njemu bi odmah izazvala inflaciju. Istodobno za Valentića je normalno što je u protekle dvije godine državni budžet povećan sa dvije na devet milijardi njemačkih maraka, odnosno za četiri i pol puta. Tu se, dakle, ne postavlja pitanje pokrića u proizvodnji i produktivnosti. To, za njega, ne stvara inflaciju, ali božićnica bi je odmah izazvala.

Pa ipak, bio bi pogrešan zaključak da Valentić ne zna što se događa i da zato predlaže dodavanje novih količina eksploziva u trenutku kad bi trebalo demontirati već postavljenu minu. Sasvim suprotno, on dobro zna pravila ponašanja svoje stranke i koji je jedini mogući rasplet ako ona ponovno pobijedi na izborima.

(Feral, 1996.)

Kuna u donjem rublju

Nemojte tretirati Hrvatsku kao Rusiju i ostale bivše komuni-stičke zemlje. Mi smo drukčiji! Tako je glasila samouvjerena poruka koju je vicepremijer Borislav Škegro prošloga tjedna uputio svjetskim financijskim krugovima. Novinari koji su izvještavali s prvih jesenskih »susreta u Vladi« kažu da je ne-

posredni povod tome bio žestoki pad vrijednosti dionica dviju hrvatskih kompanija, s čijim se dionicama trguje na evropskim burzama, »Zagre-bačke banke« i »Plive«. Vlasnici »Plivinih« papira koji su sada odlučili da ih prodaju, izgubili su čak 60 posto u odnosu na cijenu koju su mogli do-biti još nedavno.

Na čemu se temelji optimizam gospodina Škegre? Njegov je glavni argument mali obujam hrvatsko-ruske trgovine; samo 129 milijuna dola-ra hrvatskog izvoza i 223 miljuna uvoza. To, tvrdi Škegro, nije dovoljno da se ruska kriza prelije u Hrvatsku, čak i kad bi u toj zemlji došlo do znatno težih poremećaja.

Hrvatskoj se, dakle, ne može dogoditi ono što je zadesilo njemač-ku privredu, gdje je, primjerice, najveća poslovna banka, Deutsche Bank, zbog gubitaka u Rusiji, na najnovijoj ljestvici kreditnog rejtinga pala s prvoga na drugo mjesto. (Umjesto »AAA«, sada ima »AA+«). Ali to je odgo-vor na pitanje koje se u svijetu uopće ne postavlja. Međunarodne finan-cijere ne zanima je li Hrvatska slična Njemačkoj – oni dobro znaju da nije – nego je li i koliko je različita od Rusije. Škegro tu rezolutno kaže: »Mi smo drukčiji...«

Pa ipak, ruska i hrvatska ekonomska scena, po nizu bitnih elemena-ta sliče poput jednojajčanih blizanaca.


I ruski i hrvatski program ekonomske stabilizacije oslonili su se isključivo na kontrolu količine novca u optjecaju i na stabilan tečaj (inter-no) konvertibilnog novca. Već šest godina u Rusiji, a pet u Hrvatskoj, jaka rublja i jaka kuna glavni su dokazi Jeljcinova i Tuđmanova gospodarskog čuda. U oba slučaja cijenu za to plaćaju umirovljenici i radnici.

Jeftine devize omogućile su golemo povećanje uvoza. Inozemna konkurencija spriječila je rast cijena u zemlji, ali je istodobno uništila domaću proizvodnju. Rusija danas uvozi 40 posto prehrambenih i 60 posto industrijskih proizvoda. Ne treba trošiti (uvozni) novinski papir, da bi se objašnjavalo kako ni u Hrvatskoj nije bitno drukčije. Čak i u Rusiju Hrvatska manje izvozi negoli što iz nje uvozi.

U Rusiji, proizvodnja je prepolovljena. U Hrvatskoj je za trećinu manja nego »prije rata«, ali u prerađivačkoj industriji iznosi samo polo-vicu nekadašnje. Trgovina je praktično jedini posao koji je u Hrvatskoj posljednjih godina otvarao nova radna mjesta.

Prema procjenama američkih stručnjaka, Rusija je toliko osiroma-šila da je za cijelih 20 godina vraćena u prošlost. Nezavisni hrvatski eko-nomisti tvrde da se i Hrvatskoj dogodilo isto, a neki su izračunali da je vremeplov Tuđmanove vlasti bio još djelotvorniji i da je dosegnuo godinu 1971.

Nelikvidnost u Rusiji iznosi 80 milijardi dolara, što je 70 posto unu-tarnjega platnog prometa. Tvrdi se da nitko nikome ne plaća, a mnoga po-duzeća razmjenjuju robu za robu. Neki čak i plaće zaposlenima isplaćuju u robi, a ne u novcu. Ista parola, da »nitko nikome ne plaća« i u Hrvatskoj je već odavno na snazi. Ukupni iznos neplaćenih računa blokiranih podu-zeća povećan je posljednjih mjeseci sa 10 na 15 milijardi kuna, odnosno na 4,2 milijarde maraka.

Vladajućim strukturama u obje države nikada nije dovoljno novca u budžetu. U Rusiji, kao i u Hrvatskoj, država raspolaže najvećim dijelom društvenog proizvoda, upleće se u sve, financira golemu birokraciju i po-kriva raznovrsne gubitke čak i privatnih tvrtki. U Rusiji optužuju Jeljcina da je svoju predsjedničku kampanju financirao državnim novcem i da je na nju potrošio grdne iznose. Rastrošnost hrvatskog predsjednika nije samo sezonska, izborna pojava.


Bez dovoljne proizvodnje golema državna i druga potrošnja u Rusiji velikim se dijelom financira izvozom nafte, plina i drugih ruda, sve do zlata. Na tome se temeljila i unutarnja konvertibilnost rublje. Ovogodi-šnji pad cijena na svjetskom tržištu udario je u same temelje takve labilne ravnoteže. U Hrvatskoj se potrošnja veća od mogućnosti znatnim dijelom pokriva radničkim doznakama i inozemnim mirovinama. Umjesto nafte, Hrvatska je izvozila ljude.

Obje zemlje ovise i o inozemnim kreditima pa stalno raste ruska, kao i hrvatska vanjska zaduženost. Tim se novcem pokriva veliki vanj-skotrgovinski deficit i održava (u Rusiji je to već prošlost) stabilni devizni tečaj. U Hrvatskoj je posao zaduživanja prebačen na banke i poduzeća, dok sama država uzima malo kredita. Ruska se država zadužila više nego sve banke i poduzeća zajedno. No u Hrvatskoj, kao i u Rusiji, država jamči za sve strane zajmove, koji se u Rusiji, kao i u Hrvatskoj, troše na puko preživljavanje, a ne na investicije i razvoj.

U Hrvatskoj, kao i u Rusiji, prihodi od privatizacije su beznačajni, jer su novi tajkuni dobivali poduzeća praktično besplatno.

Nezaposlenost je u Rusiji znatno manja nego u Hrvatskoj i na papiru je slična njemačkoj (11,4 posto). To se tumači strahom vlasti od pobune i socijalnih nemira. Ali ruski radnici u velikom broju slučajeva ne dobivaju plaće, a na okupu u poduzećima čine zastrašujuću snagu. U Hrvatskoj je stopa nezaposlenosti 18 posto, a oko 140 tisuća djelatnika radi bez plaće.

I na kraju, ali ne najmanje važno, stručnjaci Evropske unije procije-nili su da je utjecaj korupcije na poslovanje isto toliko jak u Tuđmanovoj Hrvatskoj kao i u JeljcinovojRusiji. Među bivšim evropskim komunistič-kim zemljama lošije je ocijenjena samo Lukašenkova Bjelorusija.

Dokazujući da hrvatsko gospodarstvo ima ipak bolje performance od ruske privrede, gospodin Škegro sada ističe rast proizvodnje, koji tra-je neprekidno već 34 mjeseca i koji bi do kraja godine mogao dosegnuti gotovo 7 posto. No, to nije dovoljno da se Hrvatska počne brže vraćati iz prošlosti u koju je bačena. Budući da se povećana proizvodnja troši u zem-lji, ona ne smanjuje niti vanjski dug niti trgovinski deficit.

Pa ipak, samouvjerenost gospodina Škegre nije bez temelja. Činje-nica je, naime, da hrvatska vlast proizvodi krizu, ali se u njoj i snalazi znatno bolje od svih tih černomirdina, kiriljenka i ostalih ruskih mudra-


ca. Nakon svega što se dogodilo, a suočeni s najavom bankrota niza malih banaka, koje bi se mogle osušiti kao jesenje lišće, ruski su se vlastodršci konačno dosjetili da zajamče štedne uloge. No ruski štediše više ne vje-ruju ni bogu ni vragu. U Hrvatskoj je to učinjeno na vrijeme pa je sada još samo preostalo da vlasnici uloga većih od 100.000 kuna dovrše posao »preraspoređivanja« novca na nekoliko banaka i na nekoliko imena, na sinove, kćeri, unuke, mame i tate, tete i stričeve, najbolje pouzdane pri-jatelje... Svi po sto tisuća, što je mudro izabrana granica, jer za veće izno-se, u skladu s propisom protiv pranja novca, treba dati izjavu o njegovom podrijetlu. Tako su porezni obveznici jamstvo i za sve tajkunske uloge, po svim njihovim bankama i bančicama. Panike biti neće.

Dok su, prema tvrđenju ruskih ekonomista, tamošnji tajkuni izni-jeli iz zemlje 250 milijardi dolara, a vlast nema snage da taj novac vrati, gospodin Škegro mirno izjavljuje da hrvatska država, primjerice, ne mora spašavati Glumina banku. Postoje veze i utjecaji da se novac, iznesen na Djevičanske, Kajmanske ili neke druge krokodilske otoke, kad ustreba, vrati u zemlju, opran preko nekog veselog »stranog ulagača«. Stranog toč-no toliko koliko je to, primjerice, i »nepoznati« vlasnik Večernjeg lista.

Iako zemlja ovisi o inozemnim kreditima, Hrvatska je Narodna banka još u travnju donijela mjere kojima ograničava kratkoročno zadu-živanje. A upravo je povlačenje kratkoročnih kredita, odnosno odbijanje stranih banaka da ih produže, bio potez koji je izazvao devalvaciju rublje.

Najjači se adut hrvatske vlasti zove – oslonac na vlastite snage. Toč-nije, na džepove vlastitih građana. Dok se u Rusiji duguje čak 10 milijardi dolara zaposlenima koji dobivaju plaće iz budžeta, profesorima i učitelji-ma, vojnicima i oficirima, liječnicima i drugom medicinskom osoblju..., što je tempirana bomba ispod Jeljcinove fotelje, u Hrvatskoj država sve plaća na vrijeme. Rusi stalno iznova mole i preklinju Zapad za svaki cent pomoći i podrške »Jeljcinovim reformama« dok je u Hrvatskoj, nakon prošlogodišnjeg američkog pritiska obustavljanjem kredita Međunaro-dnog monetarnog fonda i Svjetske banke, izvučen jedini logični zaklju-čak. Treba im pokazati da možemo sami. Račun je tako plaćao narod. Zato je PDV uveden s velikom stopom od 22 posto, i to na svaku koricu kruha, pa je golemi budžet postao još za trećinu veći.


Ruski amateri čak su dopustili da se porezi plaćaju državnim obve-znicama, koje nose ekstremno visoke kamate, a emitirane su zato da bi se popunile rupe nastale slabom naplatom budžetskih prihoda (samo 60 posto). Zvuči sumanuto, što i jest. U Hrvatskoj, vlast se pobrinula za do-voljne porezne prihode, koji se uvijek moraju platiti u gotovini. Svima se može ostati dužan, osim državi.

Dok se u Rusiji pod pritiskom krize još više strepi od pobune ruda-ra kojima se ne mogu dati zarađene plaće ili od gladnih vojnika koje se ne može pristojno nahraniti – gospodin Škegro je odjednom postao mek poput najfinijeg egipatskog pamuka. Kao da je zaboravio svoju davnašnju tezu da se ne smije nikome popustiti, jer će onda tražiti i drugi, on sada popušta svima i svakome; seljacima prvi put, drugi put, treći put, branite-ljima »Petrokemije« u Kutini, učiteljima i profesorima, iz budžeta se daje nada i mladima da mogu uštedjeti za stan...

Gospodin Škegro sada izjavljuje i da je država platila sve svoje du-gove, da je platilo i Ministarstvo obrane, pa su za nelikvidnost kriva pri-vatna poduzeća. Doduše, ako je platila, platila je zahvaljujući povećanim porezima, a ne uštedama u svojoj potrošnji. Platila im je, dakle, njihovim novcem. Ali, kao što reče Poncije Pilat, moje su ruke čiste.

Hrvatska se vlast, dakle, pripremila za trenutak u kojemu će morati popuštati. Kad sad to čini, ona pokazuje da se boji ruskog raspleta mno-go više nego što je spremna priznati i sama sebi. Loše stanje ekonomije i u Rusiji i u Hrvatskoj ima isti uzrok. Politiku. Ona se ne želi, a više i ne može promijeniti. Sada se još samo pokušava sačuvati vlast pod svaku ci-jenu. Ta cijena, međutim, postaje sve veća i veća, ne samo zato što se pred izbore mora nešto dati i umirovljenicima i radnicima, nego i zato što goto-vo svakodnevno treba lijepiti nove pukotine u raspucanome sustavu HD-Z-a. Cijena flastera kojima se to radi stalno raste pa privrednici najavlju-ju zatvaranje tvornica i novo otpuštanje radnika. Ali bitno je izdržati do izbora. Ako to uspije bez ekonomskog potresa, HDZ bi trebao podignuti spomenik jednom komunističkom partijskom sekretaru. Onome iz Eko-nomskog instituta Zagreb. Gospodinu Borislavu Škegri.

(Feral, 1998.)

Kuda idu divlje svinje

Računica prijevare konačno je dovedena skoro do samog kra-ja. Koliko sada vrijedi imovina, koju je prije dvije godine, u prvoj i jedinoj kuponskoj privatizaciji, hrvatska vlast podije-lila ratnim stradalnicima? Dok je ne pokušaju prodati – malo, možda koju stotinu maraka. Ali ako više njih potraži odjed-

nom kupce, razočarenje bi moglo biti i mnogo grublje.Kako će sve to završiti, znalo se još na samom početku, iako je vlast

tada glumila neviđenu velikodušnost i brigu za ratne stradalnike. »Ne-mojte nasjedati mešetarima...«, poručivao im je premijer Zlatko Mateša. Ali mešetari, zbog nečega, nisu pokazivali neko posebno zanimanje za navodno ogromnu imovinu koju je Vlada namijenila kuponskoj privati-zaciji i ratnim stradalnicima. Tako se sve događalo prema njenim plano-vima i na način poznat iz zemalja koje se nisu, poput Hrvatske, odlučile za tajkunski model privatizacije. Stradalnici su dobili kupone, uložili su ih u PIF-ove (privatizacijsko investicijske fondove, posebno osnovane u tu svrhu), a oni su njima kupovali dionice poduzeća koja im je ponudila Vlada...

Koliko su ona vrijedila? Prvo se tvrdilo (sredinom 1997.) da se tako privatizira 18 milijardi kuna. Po tadašnjem tečaju (3,6:1) to je bilo cijelih pet milijardi maraka ili više od ukupne vrijednosti privatiziranog društve-nog vlasništva u prethodne četiri godine, odnosno od samog početka pri-vatizacije. Očekivalo se da će svoj dio s pravom tražiti oko 300.000 ra-tnih stradalnika, što je značilo da bi svaki od njih, prosječno (jer nisu ni svi stradalnici jednaki), dobio 16.667 maraka. I to za početak, jer ako ne nasjednu mešetarima, ako ulože svoje kupone u PIF-ove i uzmu njihove dionice, kako ih je poučavao magistar Mateša, vrijednost njihove imovine ubuduće bi morala rasti.


Već su tada, međutim, curile informacije iz same HDZ-ove Vlade, da je od 550 poduzeća, o čijim je dionicama bila riječ, oko 500 (ili 91 posto) nelikvidnih ili u takvom stanju da ih država prije toga nije ni pokušavala prodati. Za njih ni tajkuni više nisu pokazivali nikakav interes. Neki od ljudi koji su se pripremali da osnuju PIF-ove, počeli su uspoređivati po-nudu na papiru s onim što postoji u životu. Tako su »na terenu« otkrivali hrpe neplaćenih računa, a nerijetko i zgrade zarasle u korov, razbijene prozore i zahrđale strojeve. U petnaestak slučajeva, pokazalo se, da nitko ne zna ni adrese ponuđenih poduzeća i da im se, ni uz najbolju volju, ne može ući u trag... Oko 700.000 radnih mjesta do tada je već bilo uništeno.

Kuponska privatizacija na HDZ-ov način, tekla je ipak dalje. Nakon popisa zainteresiranih stradalnika, pokazalo se da ih je znatno manje nego što se pretpostavljalo, oko 220.000, a ne 300.000. Ali u međuvreme-nu je i Vlada smanjila broj poduzeća čije je dionice namijenila kuponskoj privatizaciji, sa 550 na 450, pa se umjesto s 5 počelo barati s vrijednošću od 3,5 milijarde maraka. To je još uvijek bilo 16 tisuća maraka prosječno, »po glavi« stradalnika. I još uvijek dovoljna vrijednost da se počne mije-njati karakter novog hrvatskog kapitalizma, da umjesto divlje tajkunske pljačke ili barem istovremeno s njom, počne živjeti i moderni, »narodni« kapitalizam.

Dobro obaviješteni skeptici odmah su tvrdili da je spisak poduzeća za kuponsku privatizaciju skraćen, jer je s njega brisano ono malo što je još vrijedilo. Pustite Matešu i njegove papire; gledajte kuda idu divlje svi-nje, odnosno što rade mešetari. A njih nije bilo ni za lijek.

Nakon tri dražbe, na kojima je sedam u međuvremenu osnovanih PIF-ova pokupovalo dionice ponuđenih poduzeća, došao je trenutak da se bodovi preračunaju u novac. Mudra kakva već jest – Vlada nikad nije na-pisala, crno na bijelom, koliko vrijede stradalnički kuponi. Njihova je vri-jednost bila označena bodovima. PIF-ovi su, međutim, na svoje dionice morali staviti vrijednost u kunama. Ali koliko? Takozvanom »fer«, dakle poštenom procjenom, utvrđen je novi iznos – ne više 3,5 milijarde mara-ka, već samo 700 milijuna ili pet puta manje. Svaki od 220.000 stradalni-ka trebao je, dakle, umjesto 16 dobiti samo 3,5 tisuće maraka. Dobro. Daj što daš; poklonjenom konju... itd. Prvi hladni i otrežnjavajući tuš PIF-ovi su doživjeli u virovitičkoj šećerani, gdje se odmah pokazalo koliku su vri-


jednost zaista dobili ratni stradalnici. Dva privatizacijska fonda, »Dom« i »Velebit«, držala su 44 posto dionica šećerane, a nizozemska tvrtka »Co-sun«, otkupila je 52 posto od slavonskog tajkuna Antuna Novalića. Da bi se obnovila proizvodnja, trebalo je uložiti 40 milijuna maraka, dok je sta-ri dug šećerane iznosio 80 milijuna maraka. Preuzimajući trošak sanira-nja poduzeća (što je bio jedini spas za 500 radnika i 5.000 kooperanata), Nizozemci su tražili i odgovarajuću preraspodjelu vlasništva; da se udio PIF-ova (odnosno ratnih stradalnika) smanji sa 44 na samo 5 posto ili da ga oni otkupe, ali samo za jedan, a ne za 27 milijuna maraka, kolika je bila njegova »fer procijenjena« vrijednost.

U toj staroj priči sad je još zanimljiv samo taj iznos koji je »Cosun« ponudio za dionice PIF-ova; jedan umjesto 27 milijuna maraka, odnosno 3,7 posto njihove nominalne vrijednosti. To se bitno ne razlikuje od cije-na, koje se sada formiraju na burzi. Za dionice raznih fondova (ni oni nisu svi isti) dobiva se između 4 i 11 posto njihove nominalne, odnosno one »fer procijenjene« vrijednosti. Oni koji uspiju prodati svoje papire, neće za njih dobiti ni 16, ni 3,5 tisuće, već samo 140 do 385 maraka.

Usprkos tome, ponuda je pet puta veća od potražnje. Ratni stradal-nici, na primjer prognanici, odnosno povratnici, očito više vjeruju da će im kokoš snijeti jaje u vlastitom dvorištu, nego da će vidjeti dividende od svog PIF-a.

Zanimljivo je da se zbog svega toga u javnosti sada počelo govoriti i pisati o propasti PIF-ova ili o tome kako je, na primjer, onaj koji vodi grof Eltz izgubio 155 milijuna kuna, a fond Dejana Košutića 21 milijun... Nisu oni izgubili ništa, već se samo pokazalo koliko zaista vrijede poduzeća koja su svojevremeno kupili. Kako imaš, tako klimaš. A što su kupili i što imaju, znali su odmah. Znali su i da je njihova »fer procjena« daleko od is-tine, ali nisu imali hrabrosti da Vladine kule u oblacima, odmah pretvore u zemunice. To su mudro prepustili tržištu, računajući da je riječ o igri u kojoj nitko od sadašnjih natjecatelja ne može ništa izgubiti.

Pravi su gubitnici ljudi koji su nekada stvarali sva ta uništena podu-zeća, kao i oni koji su u njima radili. Gubitnik je i Hrvatska, čija je neodgo-vorna i pohlepna vlast dopustila propast velikog dijela nacionalne ekono-mije. Ratni su stradalnici na drugi način izgubili, ponekad i najvrijednije što su imali, a ovo im je samo jedno razočarenje više. PIF-ovi će, međutim,


i ako ne uspiju u poslu, sasvim sigurno pokriti trošak, a vlastiti kapital i tako nisu uložili.

Može se vjerovati da ljudi u PIF-ovima zaista pokušavaju spasiti što se spasiti da. Njima je u ruke dospio talog, preostao nakon tajkunske pri-vatizacije; poduzeća s velikim dugovima, zapuštenim poslovanjem, par-tijski podobnim upravama koje su rastjerale sposobne ljude, s članovima nadzornih odbora koji su se sa svime slagali i samo čekali svoju pinku... Kako to izgleda, vidi se po tome što neki PIF-ovi sada najavljuju da će zab-raniti direktorima prodaju nekretnina ili druge imovine poduzeća. Kao da se vozaču zabranjuje da usput ne proda autobus. (A nekad se govorilo da je društveno vlasništvo bilo Alajbegova slama!). U PIF-ovima se, zatim, u pravilu okupljaju stručnjaci za burzovno poslovanje, što je normalno u normalnoj privredi. U HDZ-ovom gospodarstvu, oni bi trebali biti neka-kva hitna služba za spasavanje poduzeća. Za to se, međutim, traži nešto drugo, neki drugi potencijali i neki drugi novac. Ali, bumo videli..., rekli su slijepi.

Zašto se HDZ-ova vlast uopće upustila u tu prljavu igru s ratnim stradalnicima? Ona je za to imala jake razloga. U prvom redu, željela je udovoljiti onom dijelu međunarodne zajednice od kojeg je dobivala veli-ke kredite. Od Hrvatske se stalno tražilo da se odluči za kuponsku priva-tizaciju, kakvu su već provele najuspješnije bivše komunističke zemlje; među prvima i Slovenija. To je, na primjer, eksplicitno zahtijevala Svjet-ska banka. Osnivanje investicijskih fondova i razvoj financijskog tržišta, omogućio bi i druge reforme, koje je tražila ista ustanova, kao predstav-nik onoga što se kolokvijalno naziva Zapadom.

Vlada HDZ-a je na to nevoljko pristala, tek kad se netko dosjetio ratnih stradalnika. Za nju je bila potpuno neprihvatljiva i sama pomisao na kuponsku privatizaciju u kojoj bi, kao u drugim bivšim komunistič-kim zemljama, pravo na dio vlasništva imali svi građani. Priznavanje tog prava, automatski bi poništilo pravo države i partije na svu narodnu imo-vinu, što bi dovelo u pitanje legitimnost cijele pretvorbe i privatizacije. Pokazalo bi se da su dijelili tuđu imovinu, a građani bi se podsjetili da je sve to bilo njihovo. Postalo bi mnogo jasnije da pravo na upravljanje dr-žavom, koje su dobili na izborima, nije automatski značilo i da je cijela država postala HDZ-ova.


Osim toga, kuponska privatizacija koja bi obuhvatila sve građane, odmah bi dovela do njihovog interesnog organiziraanja. Njima se ne bi mogao prodavati rog za svijeću, kao unesrećenim ljudima koji su sve to vjerojatno shvatili samo kao neku vrstu socijalne pomoći. Građani bi tra-žili vrijednu imovinu, u prvom redu javna poduzeća i banke, koje HDZ sada krčmi po inozemstvu. Tu Pandorinu kutiju nitko u vlasti nije želio otvoriti.

Tako su ratni stradalnici postali prirodan objekt HDZ-ove velikoduš-nosti, a sadržaj njima namijenjenog poklon-paketa mogao se lako pred-vidjeti. Uz upozorenje samog premijera da moraju čuvati tu veliku vri-jednost, s milijardama maraka ispisanim na šarenom omotu, oni su dobili poduzeća koja su ostala u blatu, nakon što su preko njih protutnjale HD-Z-ovsko-tajkunske horde u jagmi za novcem, nekretninama i privilegija-ma. Teško je vjerovati da se netko zaista začudio, kad je burza, pa i takva kakva danas postoji u Hrvatskoj, pokazala njihovu pravu vrijednost.

(Feral, 1999.)

Zadah patriotskog kapitala

Gospodin Andronik Lukšić, čije se ime posljednjih mjeseci stalno povlači po novinama, postupa savršeno logično – ona-ko kako bi radio i svaki drugi svjetski kapitalist. On kupu-je što jeftinije, a prodaje što skuplje. Za njega je kupovina »Karlovačke pivovare« koju, kako se tvrdi, sada namjerava

prodati deset puta skuplje, bila samo još jedan dobar posao. Ona bi to bila i za svakog drugog s liste 500 najbogatijih ljudi svijeta, na kojoj je barem 150 imena ispod njegovog. Gospodin Lukšić sigurno njuši zaradu i u poslu s »Argentinom«, a možda i drugim dubrovačkim hotelima, za koje su, pre-ma izjavi pomoćnice ministra turizma Saše Poljanec-Borić, osim njega, zainteresirane najveće svjetske turističke kompanije. Na rasprodajama je, kao što je poznato, uvijek gužva. Pogotovo kad se krčmi Dubrovnik. Kad se obiteljski dragulji prodaju u dućanu »sve po 12«...

Jedino u što se gospodin Lukšić ne uklapa, to je teorija o takozva-nom »patriotskom kapitalu«, koju su lansirali neki hrvatski zagovornici ekonomije srca, ali takvog čiji bi ritam mogao poslužiti kao metronom uz Lijepu našu. Njihov rodonačelnik, dr. Šime Đodan, praćen sretnom rikom splitske rive, obećavao je svojevremeno da će dijaspora uložiti u svoju Hr-vatsku bajkovitih 150 milijardi dolara. To je bilo godine prve po kalendaru HDZ-a, dakle u vrijeme prvih višestranačkih izbora, kad se i na drugim sličnim skupovima pobjedničke stranke, u provjerenoj maniri podravske naive, crtao autohtoni hrvatski raj, kojim će umjesto meda i mlijeka po-teći rijeke dolara i maraka. Devet godina poslije, Hrvatska grca pod de-vet milijardi dolara inozemnog i najmanje još toliko domaćeg duga, što


je skoro jednogodišnji bruto domaći proizvod. U međuvremenu je i velik dio njenog nacionalnog bogatstva nekim podzemnim kanalima iscurio u inozemstvo.

Dio domoljuba i konpatriota iz dijaspore, pokazao je posljednjih go-dina mnogo veću ljubav prema domovinskom novcu, nego prema domo-vini. Vrativši se iz Kanade (čije državljanstvo čuva kao zjenicu oka), Ivica Mudrinić je, na primjer, poklonio domovini neki misteriozni tehnički patent, da bi se odmah počeo koristiti općim lancmanskim patentom za osvajanje pozicija, sinekura, privilegija, stanova i vila, kao i svih drugih dobara koja su se mogla pronaći u krilu majke domovine.

Najnoviji pothvat na crti te bojišnice, upravo su izveli HDZ-ovi sa-borski zastupnici iz BiH dijaspore, gospoda Zdravko Sančević, Jozo Marić, Mijo Matanović i Stjepan Kovač. Prva dvojica su u toku zadnjeg zasjednja, prije raspuštanja Sabora, prepustila svoje mandate drugoj dvojici (svojim zamjenicima) pa će tako sva četvorica, sretno i berićetno, primati hrvat-ske mirovine, koje za zastupnike iznose između 2.500 i 3.500 maraka. Ta se prostačka otimačina (sve po zakonu i propisu), sada nije mogla prikriti. Ali ona, nažalost, nije nikakva iznimka.

Gospodin Andronik Lukšić, najbogatiji Hrvat na cijelom svijetu, ne spada u te biblijske male lisice, u te HDZ-ovske grebatore izbezumljene od svih dobrih prilika koje su im se odjednom pružile. On nije par ni Jo-sipu Guciću, hrvatskom tajkunu, za koga se tvrdi da je izronio iz evrops-kog podzemlja, a ni Miroslavu Kutli, koji je iscijedio sve što mu je voljom HDZ-a dospjelo u ruke, najvjerojatnije usmjerivši novac na neki gusar-ski otok s blagom. Lukšić se ponašao drukčije. U Karlovcu sad kažu da su plaće u njegovoj pivovari veće od prosjeka (hrvatskog i županijskog), da se isplaćuju redovito, da se dobiva božičnica i poklon za djecu, da nisu uništena radna mjesta, kojih je oko 800 kao i prije rata, odnosno prije Lukšića. Stječe se dojam kako se ljudi u Karlovcu čak boje da ta idila neće potrajati. Zašto se sad, odjednom, tvrdi da će gospodin Lukšić prodati pi-vovaru? Oni su uvjereni da to nije istina; on za to nema nikakvog razloga.

Njegovi su razlozi, naravno, nedostupni običnim smrtnicima. Le-gendarni menadžer Lee Iacocca, prodao je svojevremeno najprofitabil-niji dio Cryslera, tvornicu tenkova, jer mu je trebalo 50 milijuna dolara gotovine. Ali kad je o poslu u HDZ-ovoj Hrvatskoj riječ, uvijek se može


pretpostaviti da postoje i neki drugi, a ne obični ekonomski razlozi. Na to ukazuje i prošlog tjedna objavljeni izvještaj međunarodne organizacije Transparency International, prema kojem su od europskih zemalja, samo Miloševićeva Jugoslavija i Albanija korumpiranije od Hrvatske.

Kakve to veze ima s gospodinom Andronikom Lukšićem? Ima uto-liko, što je on sudjelovao u jednom od glavnih korupcionaških pothvata u Hrvatskoj, u privatizaciji na način HDZ-a. Naravno, vjerojatno nisu ko-rupcionaši svi koji su sudjelovali u privatizaciji, ali priča o tome kako je gospodin Lukšić postao većinski vlasnik »Karlovačke pivovare«, ispričana danas, pet godina poslije, uoči izbora s neizvjesnim ishodom i dok među-narodna zajednica s gađenjem okreće glavu od HDZ-ove vlasti, mogla bi mu ipak pokvariti miran san. Kažu da na noćnim ormarićima u jednom američkom hotelu, piše: Ako ne možete spavati, nemojte kriviti naše prvorazredne krevete. Radije ispitajte svoju savjest. Gospodin Lukšić, sasvim sigurno, ima prvorazredan krevet.

U prvom valu privatizacije postojao je projekt da se »Karlovačka pivovara« zadrži u vlasništvu Karlovčana. To je bila najveća hrvatska pivovara i najbolje poduzeće u regiji, u kome su plaće uvijek bile 30 do 40 posto veće nego drugdje, u kom su se dijelili viškovi i svake godine investiralo po 10 milijuna maraka vlastitog novca. Prvo su svi zaposleni otkupili dionice na koje su imali zakonsko pravo (do najviše 20.000 mara-ka). Mnogi su se zbog toga zadužili, pa i pod nepovoljnim uvjetima. Tako su postali vlasnici 31 posto vrijednosti poduzeća, procijenjenog na oko 50 milijuna maraka.Nakon toga su u Karlovcu održavani javni skupovi, na kojima su ljudi iz Pivovare uvjeravali svoje sugrađane – zaposlene u zdravstvu, školstvu, ukratko sve one koji nisu sudjelovali u privatizaciji poduzeća u kojima su radili – da i oni kupe dio dionica. Uzor je bilo dio-ničko društvo, preko koga su Karlovčani još prije onog rata bili vlasnici svoje pivovare. Uspjeh je bio velik pa je tako još skoro 40 posto dionica dospjelo u ruke građana, računajuči tu i udovice branitelja koje su ih do-bile besplatno i invalide kojima je cijena smanjena u skladu s postotkom invalidnosti (sve do sto posto). Onome tko samo zbraja postotke, može se činiti da je sve bilo u najboljem redu i da su 2.400 Karlovčana, malih dioničara, postali vlasnici Pivovare. Ali nije bilo tako.


U međuvremenu su dr. Franjo Tuđman i Borislav Škegro posjetili Čile, a tamo, na njegovoj hacijendi i čileanskog kralja piva, gospodina An-dronika Lukšića. Nedugo zatim, početkom 1994., isti je gospodin postao glavni interesent za kupnju preostalih 30 posto dionica, koje su držali Fond za privatizaciju i Mirovinski fond. Karlovčani nisu bili protiv proda-je, ali su tražili javni natječaj i stranog kupca spremnog da dokapitalizira poduzeće. (Tako se odmah zatim prodavala »Zagrebačka pivovara«.) Neki su od njih obilazili članove Upravnog odbora Fonda za privatizaciju, lo-birajući za takvo riješenje. Umjesto odgovora, najčešće su im pokazivali prstom u zrak. Sve je već riješeno tamo gore. Razlog? Gospodin Lukšić je pomogao Hrvatskoj kupujući oružje pa mu se Hrvatska mora odužiti.

Sudeći po tome, gospodin Lukšić, doduše, nije pomagao Hrvatskoj, već je s njom trgovao. Umjesto da se ponaša u skladu s iluzijom o »patri-otskom kapitalu«, čiji je bio najbogatiji predstavnik, on je više vjerovao onoj narodnoj: »ljubav za ljubav, a sir za novac«. Fond mu je prodao 30 posto »Karlovačke pivovare«, nominalne vrijednosti 15,1 milijun maraka, neposrednom pogodbom, uz posebni popust od 30 posto (po naputku Mi-nistarstva financija), pa je on platio samo 10,5 milijuna. Pa i to obveznici-ma Republike Hrvatske za obnovu i razvoj.

Već nakon prve skupštine dioničara, na kojoj se dijelila dividenda za prehodnu godinu (1993.), Lukšićevo poduzeće u Lichtensteinu, »So-uthern Breweries Establishment«, koje je kupilo dionice, tražilo je svoj dio. Kako je to moguće kad je bila riječ o podjeli dobiti iz vremena kad Lukšić još nije imao ni jednu jedinu dionicu? »Što misli taj Lukšić...«, lju-tio se tada gospodin Škegro, na javnoj sjedici Upravnog odbora Fonda, pri-jeteći ostavkom ako se to prihvati. Gospodin Lukšić je ipak dobio »svoj« dio, odnosno tri milijuna maraka koji su trebali pripasti državnom prora-čunu i Mirovinskom fondu. Tako je ispalo da je umjesto 15,1 platio samo 7,5 milijuna maraka. Može se samo nagađati je li negdje drugdje na neki drugi račun, uplatio još nešto. To znaju samo on i onaj tko raspolaže tim računom.

Nakon toga ponudio je malim dioničarima 70 posto nominalne ci-jene njihovih dionica. Prve su prodale udovice branitelja. Nitko im to ne može predbaciti, kažu u Karlovcu. Umjesto papira na kojima piše 20.000 maraka, dobile su na ruke 14.000 maraka za sebe i svoju djecu. Prodavali


su i invalidi. Ti su ljudi to i tako shvatili kao novčani bon, koji su dobili na poklon od države. Počeli su prodavati i drugi, a kad je u ruke gospodina Lukšića već prešlo više od 50 posto dionica, uključili su se i radnici. Posao je posebno dobro išao uoči Božića, kad gotovina vrijedi najviše. Osim toga otplata dionica nije bila lagan teret. Sve to proživljavali su i drugi mali di-oničari, u brojnim drugim poduzećima. Pritom je gospodin Lukšić plaćao više od drugih koji su na taj način postajali većinski vlasnici.

Zašto u Karlovcu i u samoj Pivovari tada nije pokrenuta akcija da se sve to spriječi? Zašto nije bilo javnih skupova, štrajkova, pohoda na Ban-ske dvore...? Zato što su tada propadala mnoga poduzeća i što su tisuće radnika ostajale na ulici. Osim toga, bilo je vrijeme rata, a fronta je bila tu, nadomak grada. U Karovcu su letili u zrak lokali (pretežno srpski), nes-tajali su ljudi, a svatko u šarenoj bluzi bio je neka vlast. Sada sindikalci, opravdavajući se, kažu: Čekali smo da rat završi, da Hrvatska uspostavi vlast na svojoj cijeloj teritoriji, pa da zaoštrimo borbu za naša prava. Dru-ga strana nije čekala ništa. Upravo u ratu, u atmosferi straha, Hrvatska je bila privatizacijska obećana zemlja. Eldorado.

Od tada, »Karlovačka pivovara« je i dalje dobro poduzeće. Veći dio dobiti ostaje za investicije, a gospodin Lukšić, koji je sada vlasnik 68 posto dionica, postavio je svoju upravu i uzima odgovarajuću dividendu. U pet godina nije više uložio ni centa svog novca. Poduzeće se, zapravo, otkupi-lo samo. Oni koji su ga decenijima gradili sad su u mirovini ili su najamni radnici čileanskog kralja piva, Hrvata iz Čilea, odnosno najbogatijeg Hr-vata na svijetu...

Za razliku od domaćih tajkuna, gospodin Lukšić ipak živi i posluje u svijetu čistih računa. On zna da se za zasluge dobivaju odlikovanja, a ne pivovare. Čim se doznalo za bolest predsjednika Tuđmana, počeo je nes-tajati novac iz hrvatskih banaka i poduzeća. Netko se, očito, zabrinuo za svoju investiciju. Pad popularnosti HDZ-a, morao je zbuniti i gospodina Lukšića. Hoće li dospjeti pod udar revizije, koju najavljuje opozicija. Nije li najbolje prodati na vrijeme i uzeti najmanje deset puta više nego što si uložio? Ili ga je, u međuvremenu, netko uvjerio da nema razloga za strah. Ki bi, da bi, što bi rekao Tuđman.

(Feral, 1999.)

Mercatone, ajme nama

Kontrapunkt je bio zaista krležijanski, samo što ovog puta nisu bili suprotstavljeni luksuz zagrebačkog hotela Esplana-de i bijeda obližnjih radničkih bajti, kao u jednom od njego-vih tekstova iz dvadesetih godina, već sjaj evropske i suton današnje hrvatske trgovine. Blistave reklame Mercantonea i

parole »Ne damo Namu«, »Ne damo svoja radna mjesta« ili »Hoćemo naše plaće« – koje se gube u buci zagrebačke Ilice.

Sve se događalo istog dana, prošle srijede, ali suprotno poznatom Kr-ležinom eseju, sjaj nije bio povezan s bogatstvom, niti je siromaštvo bilo samo pod parolama očajnih radnika Name. Bijeda je bilo i ono što je zak-rčilo autocestu od Zagreba do skretanja za nedaleko selo Stupnik, gdje se otvarao veliki, talijanski trgovački centar. Što je pokrenulo tu masu ljudi, od kojih se čak 70 tisuća uspjelo probiti do žuđenog cilja? Obećana zemlja jeftinoće? Nada da će prvog dana nešto biti i badava, u vremenu kad je i nada postala preskupa roba? Ili, možda, samo malo evropskog sjaja u ovoj sivoj provinciji?

Je li nekoga u vlasti, makar na trenutak, prožeo osjećaj krivice ili srama, dok su sve lokalne radio stanice upozoravale Zagrepčane da je ces-ta prema Mercantoneu postala put bez nade? O tome, vjerojatno, ne treba ni razmišljati. Nitko se ne stidi ni zbog radnika Name koji već danima, na minus pet, u samom srcu Zagreba, uzalud zazivaju pravdu i pravicu. Nitko ne priznaje krivnju ni zbog stotina tisuća drugih radnika čija su po-duzeća uništena i/ili opljačkana, a oni bačeni na ulicu.

Iako je dosad bio najveći stampedo kupaca plitkog džepa (ili onih koji se teško mire s hrvatskom skupoćom), slučaj Mercantone nema čar premijere. Nešto slično događalo se i kad je prije mjesec dana otvarana


austrijska Bila, a prije toga Segro, kome je poslužila, da bi ironija bila veća, jedna od nekadašnjih robnih kuća u lancu Name. Sličan spektakl može se doživjeti i u slovenskom selu Jesenice, uz samu hrvatsku granicu, gdje su Zagrepčani dobili ono što Splićani već odavno imaju u Sovićima. Super-market, navodno 30 do 40 posto jeftiniji od onih gdje su Hrvati svoji na svome, kome je vlasnik neki naše gore list. Treba tu doći, da bi se osjetila ona specifična atmosfera, oni valovi uzbuđenja oko ljudi kojima se pruži-la prilika da jeftinije povežu kraj s krajem.

Pa ipak, Mercantone je svojevrsna točka na i HDZ-ovog ekonoms-kog i privatizacijskog apsurda. Vlast je stvorila sustav u kojem je jedino što se isplati – trgovina, ali istovremeno su trgovačka poduzeća uništena zajedno s proizvodnim. U privatizaciji se pomamno i pohlepno grabilo trgovačka poduzeća, robne kuće, pa i samo pojedine prodavaonice. Kako je u starom sistemu trgovina bila pod jakim utjecajem lokalne birokraci-je, skoro je svaka općina imala svoje poduzeće, robnu kuću u općinskom centru i niz raznih prodavaonica. Čim su preuzeli vlast, lokalni su HDZ--ovski moćnici nanjušili šansu; ako trgovina ne bude išla, nešto će se za-raditi na poslovnom prostoru. Ne može se izgubiti u biznisu s onim što se dobilo badava. Zaposleni? Tko ih šiša. Ovo je novo doba.

Novi su vlasnici ubrzo otkrili da je živi novac, koji se okreće u tr-govini, lakši plijen od sve ostale imovine. Tuđi novac? A što od svega što su zgrabili nije bilo tuđe? Novac kojim je trebalo platiti robu? A tko u ovoj zemlji plaća svoje račune? Tako je HDZ-ov gospodin Miroslav Kutle otjerao u stečaj zagrebačku »Dionu«, »Tisak«, a slična je sudbina zadesila splitsku »Dalmu«, riječki »Brodomaterijal«, osječku »Dravu« itd. Još se uvijek ne zna gdje je, u kojim crnim rupama ili na kojim inozemnim ra-čunima završio taj novac. Zna se jedino da su trgovine ostale praznih po-lica, a trgovci bez plaća. Kao i u slučaju banaka, opljačkanih na isti način, od kojih je neke država spašavala novcem iz džepova poreskih obveznika.

Nama, čiji su radnici bili žalosni epizodisti u igrokazu s naslovom Mercatone, koji je prošlog tjedna zabavio Zagrepčane, obrađivana je u paketu, zajedno sa svojim novim »vlasnikom«, »Privrednom bankom«. Operaciju je omogućilo ukidanje starog »socijalističkog« zakona, koji je zabranjivao takozvanu verižnu trgovinu. Po klasičnom HDZ-ovom receptu da se treba bogatiti pod svaku cijenu i na svačiji račun, nova je


demokracija otvorila vrata brojnim posrednicima, koji su se ubacivali iz-među proizvođača i kupca. Naravno, svaki je uzimao svoj dio. Trebalo je samo biti na pravom mjestu ili imati prave veze. To je jedan od razloga, za-što je hrvatska postala preskupa zemlja i prije gospodina Borislava Škegre, odnosno prije nego što je zamašnjak škegronomike dobio pravo ubrzanje.

O slučaju »Name« i »Privredne banke«, druge po veličini u Hrvat-skoj, predsjednica Sindikata trgovine Hrvatske Ana Knežević kaže da je Banka svom poduzeću odobravala kredite, ali taj novac nikad nije up-laćen na račun »Name«. Njime je raspolagao posrednik, »Invest-holding Privredne banke«. Ta je tvrtka kupovala robu za »Namu« – kakvu je ona htjela, od koga je htjela, odnosno s nepoznatim brojem prethodnih pos-rednika, i po cijeni koja je njoj odgovarala. I tako, dvije, tri ruke, od kojih je svaka uzela koliko je mogla«, kaže gospođa Knežević, pa je »Nama«, na kraju, ostala s preskupom i nekonkurentnom robom. I ne samo to, ostala je i s kreditima za tu robu. Riječ je o čak 251 milijunu kuna, odnosno skoro 70 milijuna maraka. U poslovanju na HDZ-ov način, nitko ne gubi vrije-me na male sume.

I gospodin je Kutle, u svojim trgovačkim poslovima, imao sličnog posrednika. Taj se nije zvao »Invest-holding«, već »Partner-invest«. To »invest« je valjda služilo za zavaravanje naivnih, jer se tu novac nije ula-gao (investirao) već izvlačio. Pravo ime svim takvim pothvatima treba-lo bi biti Peti partner, što je nakon skandala s »Dubrovačkom bankom«, postao kodni naziv za HDZ-ovsko bogaćenje.

»Privrednu banku« je sanirala država, i to s preko dvije milijarde ma-raka, a sada je prodaje u inozemstvu za 150 milijuna, kako se pohvalio njen predsjednik (a nekadašnji ministar financija) Božo Prka. Mercatone i drugi inozemni lanci ubrzano otvaraju svoje prodavaonice u Hrvatskoj, dok radnici »Name« na ulici, na minus pet, iz dana u dan uzalud traže svo-ja prava.

U međuvremenu hrvatska se trgovina prilagodila novoj stvarnosti, koju je predsjednik Hrvatskog društva ekonomista dr. Vladimir Veselica, opisao kao azijsku i afričku bijedu. I zaista, kao u najsiromašnijim zem-ljama ta dva kontinenta i u Hrvatskoj je proizvodnja mala, ali svi nečim trguju. Promet u trgovini prepolovljen je u odnosu na predratni (točnije, predhadezeovski), ali trgovaca ima deset puta više. I to legalnih trgovač-


kih poduzeća. Mnogi od onih koji su izgubili posao u industriji, zarađuju tako tvrdu koricu kruha, često radeći na crno, bez ikakvih radnih prava. Tvrdeći da im mali trgovci nelojalno konkuriraju, veliki su stalno tražili od Vlade, da »uvede red« – kako to poznato zvuči – odnosno da im osigura monopol. To je bilo potpuno suprotno od stanja na kapitalističkom zapa-du, gdje su veliki lanci pogušili male trgovce. Svojedobno smo napisali u Feralu, kako bi se svi smijali, da britanski »Sainsbury« traži sličnu zaštitu ili da se u Austriji jedan »Interspar« ili »Billa« rasplaču zbog konkurencije malih trgovaca. Ali hrvatskim trgovačkim tajkunima smetali su čak i sitni trgovci ispod šatora na tržnicama.

Dolazak velikih inozemnih trgovačkih lanaca u Hrvatsku, konačno je pokazao da je kralj gol. Njima ne samo da ne smetaju mali – oni se ne boje ni velikih hrvatskih trgovaca. Uoči otvaranja »Bille«, u »Konzumu« Ivice Todorića, jedinog domaćeg trgovačkog poduzeća koje je unijelo u Hrvatsku dašak Evrope, užurbano je provedena inventura, kako bi se, što je više moguće, snizile cijene. Sam gospodin Todorić pokušao je inicirati stvaranje hrvatskog lanca maloprodaje, udruživanjem nekoliko velikih trgovačkih kuća. Ali sve su, osim njegove, u teškim nevoljama. Jedan vi-soki HDZ-ov dužnosnik izjavio je u ovim predizbornim danima kako oni nisu napravili nijednu grešku koja se ne bi mogla popraviti. Istina je, na-žalost, obratna. To što su radili (a za što je pogreška preblag izraz) ova će zemlja i ovaj narod plaćati još desetljećima.

(Feral, 1999.)

Podmiti pa vladaj

Je li moguće definirati stanje u Hrvatskoj još težim nego što su to učinili poznati i sve popularniji »katastrofičari«? Potvrdan odgovor dala je prošlog tjedna Hrvatska udruga poslodavaca, tezom da su njihova dva glavna problema – nelikvidnost i ko-rupcija. Tako je, uz kavu i sokove, na rutinskoj konferenciji za

novinare prijeđen Rubikon, nakon kojega prestaje područje ekonomije i počinje politika u svom najprljavijem obliku.

Poslodavci nisu prvi krenuli tim putem. Savez samostalnih sindika-ta Hrvatske otvoreno je pozvao, na prvomajskoj proslavi u zagrebačkom Maksimiru, da se predstojeći izbori iskoriste za promjenu vlasti. Nakon toga je predsjednik Saveza Davor Jurić rekao (u razgovoru za Feral) da ne postoji prava kontrola novčanih tokova i da pravosuđe djeluje samo kad je to nekome u ineteresu. SSSH je, kaže on, podnio i kaznene prijave kri-minalističkoj policiji protiv cijelog niza odgovornih osoba iz poduzeća sumnjivog poslovanja – članova uprava, nadzornih odbora i vlasnika –ali uzalud čekaju na odgovor, u nekim slučajevima već i dvije godine.

»Možda bi policiji u tome mogao pomoći ministar financija Borislav Škegro, koji je nedavno izjavio kako on zna gdje je novac izvučen iz podu-zeća. Mi ga pozivamo da to objavi, kako bi to znali i svi drugi, posebno oni o čijoj se koži radi«, rekao je Jurić. Odgovora i opet nema. Postoji, očito, jedna vrsta političara koji dva uha imaju samo da bi im takvi pozivi na jedno ušli, a na drugo odmah izišli.

O korupciji je vrlo oštro govorio i zagrebački nadbiskup Josip Boza-nić. »Društveni moral u nas je upao u veliku krizu«, rekao je on u propo-vijedi na misnom slavlju za domovinu. I dalje: »Primjeri onih koji idu na posao, a ne dobivaju zaslužene plaće, te onih koji dugove ne vraćaju ili do-


govoreno ne poštuju, kao i onih koji svjedoče da se bez mita ne može ništa postići, pozivaju sve, a osobito odgovorne, na temeljitu analizu društve-nih odnosa i na ispit savjesti, osobito na području vlasništva, stjecanja vlasništva koje se dogodilo u vrijeme privatizacije, odnosa i odgovornosti prema radu, poštenju na radu i produktivnosti na poslu, i općenito našeg zalaganja na području socijalne etike. Ako stvar u gospodarstvu dobiva široke razmjere, kako se piše, treba se ozbiljno upitati nisu li direktno ili indirektno za takvo gospodarsko i socijalno stanje krivi i određeni zakoni ili možda nevršenje potrebnih nadzora«.

Svojedobno su i stručnjaci Evropske unije ustvrdili da je u Hrvatskoj korupcija uzela maha koliko i u Rusiji, a da je od svih evropskih država stanje gore samo u Bjelorusiji. Konstatacijom kako je korupcija, uz ne-likvidnost, najveći problem zemlje, Hrvatska je udruga poslodavaca još više zaoštrila tu ocjenu. Kakva, naime, može biti država u kojoj je korup-cija postala glavni problem poslovanja? Odgovor je bolno jednostavan: korupcionaška.

Zanimljivo je pritom da se – u sustavu zasnovanom na privatnom vlasništvu – i »drugi glavni problem«, nelikvidnost, također može sma-trati oblikom korupcije. I tu je riječ o zadiranju u tuđu imovinu, ne samo uz prešutnu suglasnost nego i uz izravnu pomoć države. Štoviše, država prednjači u tom uzimanju tuđeg vlasništva bez plaćanja. Željko Ivanče-vić, glavni ravnatelj Hrvatske udruge poslodavaca, procjenjuje da državne i paradržavne ustanove, od ministarstava do javnih poduzeća, duguju pri-vatnom sektoru oko 12 milijardi kuna, što je iznos koji odgovara ukupnoj količini novca u optjecaju. A kako su neplaćeni računi samo oblik nele-galnog tiskanja novca, država tako sebi, a i nekim drugima, omogućuje emitiranje novca bez pokrića.

U predgovoru jedne stare knjige o toj temi – o korupciji u Kraljevini Jugoslaviji – objavljenoj prije 30 godina, autor Zvonimir Kulundžić kaže da se stalno pitao kako to da među nekadašnjim velikim korupcionašima nije bilo Hrvata. Tek kad je knjiga već bila u tisku, sinulo mu je o čemu je riječ pa je to otkriće mogao još samo ubaciti u predgovor. Hrvati su posluš-ni činovnici svakoj vlasti – napisao je on – i u tome je njihova korupcija. To je, inače, tipično nacionalističko objašnjenje, u skladu s poznatim pravi-lom da nacionalistima pripadnici vlastitog naroda nikad i ni u čemu nisu dovoljno dobri. U ovom slučaju, čak i kao korupcionaši.


Istina je, naravno, sasvim drukčija, što se pokazalo odmah nakon uspostavljanja samostalne Hrvatske. Bez vlastite države nema ni vlastite korupcije i korupcionaša. Točnije, korupcija može bujati tek kad pohlepni i potkupljivi ljudi dospiju na važne i odgovorne državne dužnosti. »Kupu-je se politički utjecaj, a prodaje moć koju daju javne službe«, kažu u Hr-vatskoj udruzi poslodavaca.

Slučaj Zvonimira Kulundžića i njegove knjige, koja je bila posebno popularna među sudionicima Hrvatskog proljeća 1971., već smo spomi-njali na stranicama Ferala. Vrijedi ga ipak ponoviti, jer on najbolje poka-zuje da se korupcija uvijek oslanja na državu. Ključno je, dakle, pitanje zašto je uspostavljanje samostalne države istodobno u Hrvatskoj dovelo do metastaziranja korupcije. Zato što je na vlast došao nacionalistički pokret. A svaki je nacionalistički režim uvijek opljačkao vlastiti narod, kako je to svojedobno u nekadašnjem Vijencu, definirao njegov bivši glav-ni urednik i bivši politički (nacionalistički) emigrant Boris Maruna.

Kako to funkcionira, sjajno je prije gotovo 60 godina opisao razoča-rani otpadnik od jednog drugog nacionalističkog pokreta. » ‘Ja neću gle-dati svojim ljudima pod prste’, izjavio je Hitler za ručkom«, piše Hermann Rauschning u knjizi Razgovori s Hitlerom. Ta ista izjava u suvremenoj hr-vatskoj verziji glasi: »Ja ne mogu praviti državu s anđelima«.

Mnogi dijelovi Rauschningove knjige, koju je prošle godine kod nas objavio Croatia-projekt, djeluju kao da su napisani jučer, i to u Hrvatskoj.

»...Ovdje se to (bogaćenje) događalo takvom besramnom brzinom, da je čovjeku koji je to promatrao zastajao dah. Jedna, dvije, tri, četiti vile, seoska dobra, palače, biserne ogrlice, antikne dragocjenosti, skupocjeni sagovi, umjetničke slike, tuceti automobila, šampanjac, tvornice... Otku-da je samo dolazio novac? Zar nisu svi ti ljudi bili siromašni kao crkveni miševi, zar nisu imali dugove poput jadnih vojnih poručnika? Dobili su službe, tri, šest, dvanaest službi odjednom, uvijek još jedna. Mjesta svih vrsta, nadzorni savjetnici, tekle su dividende, zajmovi, nagrade«.

Hitler je to ovako opravdavao: »Ako Njemačku činimo velikom, onda imamo pravo misliti i na sebe (...) Zar da nas praznih ruku pošalju kući? (...) Kako da održim vlast ako ne zauzmem svako mjesto«. Pravo objašnjenje pitanja zašto je svaki nacionalistički režim opljačkao vlastiti narod ima ipak nekoliko slojeva.


Nacionalistička ideja (točnije bi bilo reći emocija, jer ideje tu zapra-vo i nema), posebno je privlačna društvenom šljamu, uostalom kao svaki antisemitizam i kao svaki Ku Klux Klan. Nažalost, toga ima na svim ra-zinama obrazovanja. Zatim, svaki je nacionalistički pokret po definiciji nedemokratski. On traži slogu i jedinstvo svih pripadnika svoje nacije pa mu višestranačka demokracija samo smeta. Hitler je pripadnike drugih stranaka nazivao »bespomoćnim bijednicima koji nikad nisu znali djelo-vati«, što odgovara tezi da je samo HDZ stvorio državu (da je znao djelova-ti) i da su svi ostali »stoka sitnog zuba«.

Nacionalistički, nedemokratski pokret namjerava ostati na vlasti zauvijek, a njegovi čelnici znaju da je to moguće samo ako novac i druga imovina budu u njihovim rukama. Izravno ili preko gospode a la Kutle i Djevičanskih otoka. Tek to omogućuje potpunu kontrolu društvenog or-ganizma (Hitler: »Kako da održim vlast ako ne zauzmem svako mjesto«). A u tom organizmu vojska i policija postaju najvažniji organi, ne samo zato što drže oružje u rukama.

Nacionalističko, nedemokratsko društvo nema druge mogućnosti nego da se organizira u staleže, a ljudi u uniformama najprepoznatljiviji su stalež, odnosno stališ. Hitler kaže da je »morao zaposliti stranku sta-leškim idejama«, kako bi se uvjerio da postoje pravi ljudi koji tome mogu dati prikladan oblik. U Hrvatskoj danas takav je »pravi čovjek« Zlatko Ca-njuga. Zna se iz čijeg šinjela je on izišao, premda nije ponovio tezu o 200 obitelji. Nije gospodin Canjuga pao s Marsa.

Teorija o 200 obitelji koje treba da budu gospodari hrvatskog gospo-darstva smišljena je kao dio staleške organizacije društva. Tu nije riječ o prvobitnoj akumulaciji koja je, koliko god bila okrutna, osiguravala pri-vredni rast. Imovina se sad otimala i dijelila da bi se društvo podijelilo i strukturiralo na drukčiji način, pri čemu se uopće nije pitalo kako se ona koristi. Zato je svaki nacionalizam morao opljačkati vlastiti narod. Instru-ment te pljačke mogla je biti samo država. A mjesta u gornjim stališima rezervirana su za one koji su je stvorili. »Ako Njemačku činimo velikom, onda imamo pravo misliti i na sebe«, rekao je Hitler.

Marunino pravilo, prema kojem je svaki nacionalistički režim op-ljačkao vlastiti narod (on kaže da je to preuzeo od jednog španjolskog autora), potvrdilo se i drugdje na tlu bivše Jugoslavije. U prvom redu u


Miloševićevoj SR Jugoslaviji (Srbiji i Crnoj Gori), zatim njezinom klonu Republici Srpskoj, a i u Bosni i Hercegovini Alije Izetbegovića. Sada su čak i predstavnici međunarodne zajednice ozbiljno upozorili Izetbegovića da zatvara oči pred rastućom korupcijom. Kao da on ima izbora.

Nadbiskup Bozanić spominje ispit savjesti i socijalnu etiku i pozi-va odgovorne da odlučno, hrabro i dosljedno provode zakone. Hrvatska udruga poslodavaca pripremila je i prijedlog mjera za suzbijanje korupci-je. Oni traže uspostavljanje prave demokracije, u kojoj će svi postupci biti javni, a naravno i odgovarajuće angažiranje pravosuđa i policije. Ali strah od kazne bit će efikasan samo ako se korupcija bude zaista gonila i kažnja-vala, kažu poslodavci. Samim tim, oni su stavili do znanja da ne vjeruju mnogo u uspjeh svoje akcije. Barem do izbora.

(Feral, 1999)

Telekomatozno stanje

Prije gotovo tri godine Slobodan Milošević je uoči izbora pro-dao 49 posto akcija srpskog Telekoma Talijanima i Grcima za oko 800 milijuna dolara. Odmah je isplatio penzije i podmi-rio ostale izborne troškove. Sada je Franjo Tuđman prodao 35 posto dionica hrvatskog Telekoma Nijemcima za 850 miliju-

na dolara. I on će isplatiti mirovine, osigurati stabilnost svojega sustava i podmiriti najvažnije račune. Prvi među njima je 150 milijuna kuna sub-vencije televiziji, za njezinu prevažnu predizbornu ulogu.

Promatrano samo financijski, Tuđman je prošao bolje od Miloševića. Dakle, Danke Deutschland, noch ein mal..., još jednom. Tom poslu nisu ni-šta smetale ni »tihe sankcije«, kako je pritisak međunarodne zajednice na Hrvatsku nazvao premijer Zlatko Mateša. U pregovorima su njemačku tvrtku zastupala čak dva bivša (liberalna) njemačka ministra vanjskih po-slova: Klaus Kinkel i legendarni Hans Dietrich Genscher. Mnoge je sada iznenadilo da Genscher u vrijeme osamostaljenja, kako se moglo proči-tati u njegovoj nedavno objavljenoj knjizi, nije gajio neke posebno tople osjećaje prema Hrvatima. Ali ona stara poslovica kaže da ljubav prolazi kroz želudac. Po svemu sudeći, to se odnosi i na demokraciju, čak i kad je ona liberalna.

Ipak, Slobo je u vrijeme svojih izbora imao nešto što Franjo danas nema. Imao je svoje Albance, kao stalnu prijetnju ugroženom srpstvu. I to u samoj njegovoj kolijevci, na Kosovu. Bojni poklič »Srbi na okup!«, naravno oko njega i njegove stranke, vrijedio je tada mnogo više od tali-janskih i grčkih dolara. Tuđman, međutim, sad više nema svojih Srba. Oni su »otišli i sretan im put«, a ponijeli su »samo svoje prljave gaće«. One iste gaće koje bi sada dobro došle kao vidljiva ugroza hrvatstva i hrvatske dr-


žave. Kao krunski dokaz da je Tuđman u pravu kad tvrdi kako se na ovim izborima ne odlučuje o tome tko će biti na vlasti, nego, ni manje ni više, o opstanku hrvatske države. A te države ne bi ni bilo, kako je ponovio već bezbroj puta, bez njega i njegovog HDZ-a.

Silom prilika Tuđmanova je kampanja, dakle, prebačena na suhi travnjak hrvatskoga gospodarstva. Tu se, doduše, ubrzano buše tuneli, otvaraju škole – i da se ne zaboravi – ukida čak i HDZ-ov najmiliji PDV (naravno, samo na kruh, mlijeko itd).

Svi, međutim, znaju da to biračima nije dovoljno. U tek probušenom tunelu, usred mraka, punim sjajem sja zvijezda nacije, koju je, naravno, »vidio Franjo prvi...«, ali istovremeno se u raznim predizbornim anketa-ma ponavlja isto nezgodno, pa čak i nepristojno pitanje. U Nacionalovu istraživanju javnog mnijenja, ono je nedavno formulirano ovako: »Jeste li bolje živjeli 1990. godine ili bolje živite danas?«

Odgovori su porazni za stranku koja je imala devet i pol godina vre-mena da pokaže što u njezinoj izvedbi znače parole kao što su »Hrvatska lisnica u hrvatskom džepu« i »iz pobjede u blagostanje«. Gotovo dvije trećine (64,3 posto) izjavilo je da im je nekad bilo bolje, nešto više od pe-tine (21,9) da žive isto kao i prije, a tek su svakom desetom (10,7 posto) sada procvjetale ruže. Za razliku od drugih predizbornih pitanja, na koja mnogi nisu znali ili željeli odgovoriti, tu apstinencije gotovo da i nije bilo: »ne znam« – 2 posto i »ne želim odgovoriti« – 1,2 posto. Svi dakle znaju kako im je u Tuđmanovom gospodarskom čudu i ne ustručavaju se to reći.

Nostalgija za prošlošću? Pače, jugonostalgija? To je vuk, to je vuk..! HDZ se mora uvijek iznova obračunavati s davnim danima zbog stalnog straha kako će netko preglasno uzviknuti da je kralj gol. Zato se preven-tivno lijepe etikete opoziciji, pogotovo onoj kojoj se s pravom ili neoprav-danoa mogu prišivati neki stari repovi. Ali biračima čiji se glasovi priželj-kuju, ipak se ne može reći da su kriptokomunisti, pritajene komunjare. Njima se mora nešto dati: Danke Deutschland. Bit će to ipak malo novaca, a mnogo više uvjeravanja kako njima i njihovim obiteljima (posebno oni-ma s proračunske platne liste) HDZ osigurava kakvu-takvu egzistenciju i da ih bez HDZ-a čeka beznađe ili makar ledena neizvjesnost vremena u kojem se sve opet mijenja.


U pregovorima s Nijemcima Tuđman je igrao va banque, na sve ili ništa. Njegova je Vlada ostala bez novca u najgorem trenutku pa je (pri-vremeno) zbunjeno ušutio čak i Borislav Škegro. Gotovo četvrt milijarde dolara niža ponuda Skandinavaca (Tella-Telenora), nije rješavala ništa. I s njemačkim novcem proračun će još uvijek biti prekratak za najmanje tri milijarde kuna. (To je umjerena procjena dr. Željka Rohatinskog. Drugi nezavisni eksperti računaju sa čak 5 milijardi).

Škegro je bio potpuno u pravu kad je poručio svim interesentima da je novac od Telekoma već potrošen. Ali ta je prodaja ponovno ohrabrila poljuljane redove vladajuće stranke i oživjela nadu da će se moći ubrzano rasprodati i ostatak hrvatskog javnog dobra. Moći će se, dakle, preživjeti do izbora pa i nakon njih. Zdjela još nije sasvim prazna.

Cijena preživljavanja sadašnje vlasti i njezine politike iznimno je visoka. Dr. Branimir Lokin je izračunao da njezin sustav ne može opstati bez dodatnih 220 do 230 milijuna dolara svakog mjeseca. Toliko više od realnih mogućnosti zemlje košta HDZ-ova vlast. Jedini je preostali način da se dođe do tog novca rasprodaja javnih poduzeća i banaka. Nije im ćaći-no? Baš zato.

O realnim mogućnostima, o onom prastarom »pruži se prema gube-ru«, HDZ nije vodio računa od prvog dana svoje vlasti. On je uvijek trošio mnogo više od mogućnosti, a jedino su se tokom HDZ-ove dekade mije-njali izvori tog dodatnog novca.

Najprije je to bilo nasljedstvo iz mraka. Nova je vlast odmah poku-pila i potrošila sav novac koji je zatekla, ne pitajući ništa, pa ni što kažu zakoniti vlasnici ili što će biti poslije. Ispražnjen je Mirovinski fond (koji je imao u rezervi novac za jednomjesečne penzije) i drugi javni fondovi, očišćeni su trezori banaka (pa su devizni ulozi građana proglašeni »sta-rom štednjom«), novac koji je slala dijaspora nestajao je čak i usput, a poslije i u svim mogućim crnim rupama vladajuće stranke. Izmišljen je i financijski inženjering, bezočni trik kojim je izvučeno, izravno iz džepo-va građana, pola milijarde maraka (kako tvrdi udruga prevarenih ulagača, koja je odlučila da se tuži do boga, odnosno Vijeća Evrope). U zemlji, do dana današnjeg, nije završen nijedan proces niti je osuđen jedan jedini »inženjer«. Jasno je i zašto: oni su bili samo vojnici revolucije koji su u pa-pirnatim vrećicama (kako je jednom prilikom rekao bivši ministar a sada bankar Božo Prka) nosili novac na pravo mjesto.


Kako sve to nije bilo dovoljno, počeo se naveliko tiskati novac. In-flacija je postala glavni način nelegalnog oporezivanja sve do kraja godine 1993. Tada se moralo prestati, jer je uz 40 posto mjesečnog rasta cijena, sve počelo kliziti pod led. Ali odmah je pronađen novi izvor dodatnog novca - inozemni krediti. Od 1994. do prošle godine hrvatski je dug po-većan za više od tri puta pa sada službeno iznosi blizu devet milijardi do-lara. To je već 45 posto bruto domaćeg proizvoda, što je i više nego dovo-ljan razlog da se strani kreditori i bez »tihih sankcija« počnu ponašati kao dobri gostioničari, da prestanu točiti pijanom gostu.

Tako je preostala još samo velika rasprodaja. Nakon trećine Te-lekoma na redu je INA, koja se pokušava unovčiti preko udruživanja s mađarskim MOL-om. Za razliku od INA-inih, MOL-ove su dionice na sv-jetskim burzama pa odmah nakon velikog spajanja hrvatska Vlada može početi unovčavati svoj dio. Zato, a ne zbog jačanja hrvatskog udjela u za-jedničkom poduzeću (kako tvrdi predsjednik uprave INA-e, HDZ-ovac Davor Štern), u udruživanje s MOL-om želi se ubaciti i naftovod. I njega vlast želi potrošiti tempom od 220 do 230 milijuna dolara mjesečno. Već se skupljaju prve ponude stranih kupaca i za državne banke (sanirane novcem poreznih obveznika): Privrednu, Riječku, Splitsku, Slavonsku...

»Za ‘Privrednu banku’ država će dobiti najmanje 250 milijuna ma-raka«, kaže njezin predsjednik HDZ-ovac Božo Prka. To je otprilike 132 miljuna dolara, što je dovoljno za 17 dana HDZ-ove potrošnje preko mo-gućnosti. Život teče dalje. A možda i tiječe svojim tijekom. Na bubnju su i Narodne novine i »Croatia osiguranje«, čiji su se kupci posljednjih dana počeli naglo hladiti.

Riječ je, vjerojatno, o političkim komplikacijama od kojih sasvim sigurno strepe svi HDZ-ovi stratezi. Hoće li »tihe sankcije« navesti i pri-vatni inozemni kapital da propusti vrijeme velike hrvatske rasprodaje? »Pritisci na Hrvatsku povećat će se u sljedeća dva do tri mjeseca«, izjavio je u Koprivnici predsjednik države i partije dr. Franjo Tuđman na prediz-bornom otvaranju »novog farmaceutskog kompleksa ‘Belupa’«. Odnosi li se to i na povlačenje potencijalnih interesenata za »Croatia osiguranje«? Jer li Telekom iznimka ili će uskoro postati pravilo? To će se brzo saznati, pogotovo nakon raspuštanja Sabora koji je usporavao prodaju Telekoma i u kojem su čak i mangupi iz vlastitih redova postavili pitanje zaštite hr-


vatskih interesa. Kao da opstanak HDZ-a na vlasti nije jedini autentični hrvatski interes.

Ali što kad se sve rasproda? Što kad počnu ubrzano stizati na naplatu i strani krediti, koji ipak mnogo više terete sadašnje nego buduće genera-cije? U svojoj naivnosti dio odgovora dao je prošlog tjedna HDZ-ov mini-star zdravstva dr. Željko Reiner. Po njemu, u sljedećoj godini osiguranici će imati pravo samo na primarnu zaštitu (dakle, liječnika opće prakse) i urgentnu medicinu (dakle, hitnu pomoć), ali i za to će participacija iz-nositi 10 posto pune cijene. Sve drugo, specijalističke preglede, bolnicu, operacije, morat će plaćati iz svog džepa.

Više nema životnih ušteđevina koje bi se mogle uzeti financijskim inženjeringom. Sad se uzima sam život, a usput se rješavaju i gubitci Mi-rovinskoga fonda. Dakle, ne samo goli i bosi poslije HDZ-a. Kako se zvao onaj američki roman? Goli i mrtvi? Kaže se da su životne priče dramatič-nije od onih iz romana. Nažalost, one su i ciničnije od tekstova Feralovih novinara.

(Feral, 1999.)

Puno mraka za puno maraka

Mnoge države imaju mafiju – u Hrvatskoj mafija je imala državu. Ta činjenica koju znaju svi vrapci na krovu raz-log je zbog kojeg se posljedice HDZ-ove pljačke ne mogu ispraviti »izbjegavanjem prečice«, kako uporno ponavlja premijer Ivica Račan. Hrvatska nije opljačkana samo kr-

šenjem zakona pa to nije posao koji se može prepustiti isključivo policiji i sudovima. Sve je velikim dijelom učinjeno lege artis, dakle po propisima i notama, u kabinetima u zagrebačkom Gornjem gradu ili na Pantovčaku, a po potrebi i s osloncem na posebne odluke Sabora. Za tu vrstu pljačke vjerojatno nitko ne može biti osuđen na sudu. Pitanje je, ipak, kakvoj od-govornosti podliježu oni koji su se koristili takvim stanjem i koji su ga stvarali vukući za nos cijelu naciju.

Kamen temeljac jedne od najvećih pljački, koja je započela pretva-ranjem devizne štednje građana u tzv. staru štednju, bila je teška laž. Nju su s parlamentarne govornice ponavljali svi HDZ-evi premijeri, od Josipa Manolića i Franje Gregurića, preko Hrvoja Šarinića i Nikice Valentića do Zlatka Mateše. To je laž da su devize koje su štediše imale u bankama – os-tale u Beogradu. Takve su tvrdnje tokom prvih HDZ-eovih godina imale snagu dogme.

Tek je nakon izbora, početkom godine, u razgovoru za Feral, nešto o tome rekao bivši guverner Hrvatske narodne banke (tada već i bivši HDZ--ovac) dr. Marko Škreb. Po njemu, »poslovne banke su deponirale devize u Beogradu, a za njih su dobijale ondašnje dinare. Problem je bio da je tih godina bila visoka inflacija i da je dinar stalno devalvirao. Na tome su ban-


ke gubile...« To je bilo prvi put da netko iz struktura bivše vlasti priznaje kako nije istina da je sav novac ostao u Beogradu. Tamo su, kako on kaže, ostale devize, a u Hrvatsku je došla njihova dinarska protuvrijednost. Ali i to je daleko od istine, koju je bivši guverner ipak prešutio (ili je nije znao), a o kojoj mudro šute i bankari, u prvom redu oni koji su poslovali sa »sta-rom štednjom« i na tome, prema riječima dr. Škreba, samo gubili.

Ta je istina da poslovne banke nisu morale prodavati deviznu šte-dnju Narodnoj banci Jugoslavije, jer su te devize pripadale građanima koji su ih prije ili poslije uzimali natrag. Zato su one s njima normalno poslovale, odnosno financirale inozemno poslovanje svojih komitenata, a višak su mogle, ako su željele, deponirati (pohraniti) u Narodnoj banci Jugoslavije. Za deponirane devize dobivale su beskamatne dinarske kre-dite u istoj vrijednosti.

U vremenu inflacije banke su na tome gubile, jer su u trenutku kad su uzimale svoje devize natrag morale vratiti dinare, ali po novom kur-su. Princip je bio isti kao kod sadašnjih kredita s deviznom klauzulom. Kako su banke zbog toga gubile motivaciju za deviznu štednju, dok je interes zemlje bio da građani drže devize u bankama, a ne kod kuće ili u inozemstvu, već godine 1978., punih12 godina prije početka raspada Jugo-slavije, omogućeno je tzv. pro forma deponiranje. Dakle, ne stvarno, nego samo na papiru; pisalo se kao da su poslovne banke deponirale deviznu štednju, a u stvarnosti su je zadržale i poslovale s njom kako su htjele. Pa ipak, i te su devize služile kao pokriće za emitiranje dinara, što znači da su poslovne banke na osnovi formalno deponiranih deviza dobivale njihovu dinarsku protuvrijednost kao beskamatni kredit.

Tako je već do kraja 1978. u Narodnoj banci Jugoslavije bilo pro for-ma deponirano 5,2 milijarde američkih dolara, koje su banke iz čitave Ju-jugoslavije koristile u vlastitom poslovanju. Pa ipak, za njih su dobivale odgovarajući iznos dinara. Problem tečajnih razlika, na kojima su banke gubile, ostao je samo za onaj dio deviza koje banke nisu trebale pa su ih deponirale stvarno, a ne samo formalno. U 12 godina, od 1978. do 1990., iz čitave je Jugoslavije u Beograd tako otišlo 1,7 milijardi dolara, što je bilo samo 13,8 posto ukupne devizne štednje. Zbog ubrzavanja inflacije i to je bilo dovoljno da tečajne razlike opet postanu ozbiljan problem pa je u listopadu 1988., dakle znatno prije raspada Jugoslavije, potpuno ukinuta


mogućnost deponiranja devizne štednje u Narodnoj banci. Svaka je ban-ka držala svoju deviznu štednju pa su tako i hrvatske devize bile u hrvat-skoj lisnici.

Upravo ta gruba i sirova laž poslužila je u Hrvatskoj kao prva karika u lancu pljačke koji se tada počeo kovati. Vlada je koncem travnja 1991. predložila da se »stara devizna štednja« preuzme u javni dug države Hr-vatske. To je značilo da će cijeli iznos od 32 milijarde kuna porezni ob-veznici tokom 10 godina, preko budžeta, platiti bankama. A banke će u istom roku (koji istječe sljedeće godine) vratiti štedišama njihov novac. Sabor je to prihvatio, uz objašnjenje da je to čin posebne brige i pažnje HDZ-ove vlasti prema štedišama. Njihov je novac ostao u Beogradu, a mi im ga, ipak, velikodušno dajemo natrag. U stvarnosti, uzimalo se još toli-ko iz džepova poreznih obveznika i prelijevalo u trezore (odnosno bilan-ce) banaka.

Nakon odluke o preuzimnanju devizne štednje u javni dug, poče-lo je veselo i živahno trgovanje, kao na burzi u Hong Kongu u njezinim najboljim danima. Banke su otkupljivale deviznu štednju, ali samo za 40 posto njezine vrijednosti. Prilikom otkupa stanova ona je vrijedila 70 posto, što su mnogi prihvatili kao dobru priliku. Tadašnja Agencija za pri-vatizaciju (kao prethodnica kasnijeg Fonda) prodavala je za staru štednju dionice nekih poduzeća pa su obični ljudi stajali u redovima da ih kupe. Istodobno su masne komade dobivali oni koji su prethodno otkupljivali staru štednju za 40 posto njezine vrijednosti. Kad je lovna sezona istekla, ostatak ostataka devizne štednje velikodušno je »oslobođen«. Ona više nije bila nikome zanimljiva. Ali državni proračun još uvijek uredno plaća bankama javni dug.

Koliko su banke na svemu tome zaradile? Devize, pa dinari, pa javni dug, pa trgovina sa starom štednjom...? Najmanje dvostruko, kaže jedan od poznatih financijskih stručnjaka.

Zašto je HDZ, čim je preuzeo vlast, počeo toliko brinuti o bankama? Zato što je misleći dio stranke (točnije, dio koji je znao računati) bio svje-stan da je živi novac jedino što sigurno vrijedi. Javnost se zabavljala pri-vatizacijom poduzeća dok su pravi zlatni rudnici, banke, ostajale u sjeni. Tome je pogodovalo i mistificiranje bankarstva kao nečega što je toliko stručno i komplicirano da to malo tko može razumjeti. Zlato se iz tih ru-dnika vadilo noću, a po danu se brinulo da ih se prebrzo ne iscrpi.


Pretvaranje stare devizne štednje u javni dug samo je dio te bri-ge. Sličan je zahvat bilo omogućavanje bankama da revaloriziraju već otplaćene kredite i tako opustoše blagajne poduzeća i(ili) proglase ih svo-jim vlasništvom. Kad je pretjerana i nekontrolirana eksploatacija dijela banaka dovela do teških problema, one su sanirane s još 18 milijardi kuna iz proračuna, a zajedno s javnim dugoma za deviznu štednju u njih je uli-veno 50 milijardi kuna, odnosno 13 milijardi maraka.

Sve to nije bilo dovoljno da vlasnici banaka postanu hrvatski građa-ni koji su ih platili nekoliko puta. Vlasnik je ostala država, a HDZ je, osje-tivši da mu se bliži kraj, ubrzao njihovu rasprodaju strancima. Razlog je bio punjenje budžeta, ali isto tako i prikrivanje tragova pred najavljenom revizijom. Ostavljajući joj goleme financijske rupe, HDZ je prisilio i novu vlast da nastavi taj posao.

HDZ i njegovi miljenici izvlačili su novac i tamo gdje to nikom dru-gom ne bi uspjelo. Financijski inženjering bio je prvi pothvat te vrste u tranzicijskim zemljama. Albanci su to poslije loše kopirali, što je srušilo tamošnju Vladu. Opljačkani su svi fondovi, od Mirovinskog do onog za so-cijalnu skrb, koji je u vrijeme naglog osiromašivanja začudo imao previše novca pa ga je dao – Miroslavu Kutli. Mirovinski fond je poslije »saniran« smanjivanjem penzija, a sada također ovisi o budžetu. Privatizirana po-duzeća često su odmah uništavana, da bi se rasprodajom imovine došlo do gotovine. Radnici, proizvodnja, izvoz... nek’ se s tim bakće tko mora.

Pljačka koja je pak provedena proteklih godina nije bila (samo) pljačka fizičke imovine, nego ponajprije pljačka novca. Veliki su mahe-ri znali da je lova važnija od svega drugog. Država je od prvih HDZ-ovih dana pretvorena u instrument te pljačke. Nju je imala mafija. Sad, kad ko-načno gubi poluge vlasti, ta je ista mafija počela prolijevati krokodilske suze nad zlom sudbinom osiromašenog naroda. »Pamćenje je slično ka-menu, samo što ga umjesto kiseline, razjeda vrijeme«, kaže junak jednog starog romana.

Ali premalo je kiseline natopilo sjećanje na dobro smišljenu i pažlji-vo planiranu pljačku. Zato je čista farsa kad HDZ kritizira vladajuću koali-ciju zbog duboke ekonomske krize, a jedan Tuđman (pa makar i Miroslav) lamentira zbog zastrašujuće nezaposlenosti. Jedino zbog čega bi takvi istupi, ipak, mogli biti korisni, jest što su oni dodatni razlog da se uklo-


ni tamni veo kojim se želi prikriti sve što se događalo u proteklom dese-tljeću. Silna halabuka koju je HDZ podigao zato što ga je novinarka Jasna Babić u jednoj televizijskoj emisiji nazvala kriminalnom organizacijom, u najmanju ruku govori o lošoj savjesti. Onaj tko nema razloga da se boji, samo bi odmahnuo rukom i široko se nasmijao.

(Feral, 2000.)

Peti dio

KOMPRADORI

Interes govori sve jezike

Utrenutku kad su počeli pregovori koji su doveli do stvaranja današnje Europske unije – bilo je to u lipnju 1950. – vođa francuske delegacije Jean Monnet definirao je cilj cijelog pothvata u samo dvije, kratke rečenice: »Mi ne povezujemo države. Mi ujedinjujemo ljude«. Rekao je on to patetično, u

inače francuski patetično intoniranom govoru. Tada se, doduše, razgo-varalo samo o reguliranju poslovanja sa strateškim artiklima, ugljenom i čelikom, ali svima je bilo jasno da je to samo prvi korak i da Evropa, ra-zorena do temelja u prethodna dva rata, traži mnogo jače stabilizatore za budućnost. Šezdesetak godina poslije, u dubokoj ekonomskoj krizi koja traje već četiri godine, pokazalo se da su interesi opet potisnuli ideale. Unija nije povezala ni ljude ni države. Ona se razvila u organizaciju koja je u prvom redu ujedinila interese banaka, a onda i dijela krupnih korpora-cija. Njima moraju služiti države, a ljudi su samo repromaterijal za profite.

To se jasno vidi po vrzinom kolu koje se stalno vrti od jednog do drugog dvorca ili luksuznog hotela. Svim tim evropskim liderima koji u njemu plešu, sasvim je jasno da su bankarske špekulacije glavni izvor kri-ze. Pa ipak, rješenje traže na drugim mjestima pronalazeći stalno iznova rastrošne države i lijene, predobrim životom razmažene narode. Svi se moraju žrtvovati, samo da bi ostale netaknute banke i njihove sumnjive bilance. Za volju toga, podrivaju se i temelji Europske unije, ono povezi-vanje ljudi o kojem je sanjao jedan od njenih otaca, Jean Monnet. (Neki tvrde i jedini pravi, iako je danas poznatiji ondašnji francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman.) Zbog novca na udaru je čak i schen-


genski sporazum, pa neki »privremeno« žele obnoviti granice. Razmišlja se i o drugim oblicima zaštite vlastite industrije i domaćih radnih mjesta, a u potaji se, vjerojatno, pripremaju i protekcionističke mjere. Ali daleko je najgore od svega što se opet međusobno svađaju narodi Europe, što ja-čaju pokreti i stranke zasnovane na ksenofobiji i što se podižu novi zidovi. Za sjevernjake griješni jarci su lijeni južnjaci, iako Grci, na primjer, imaju duže radno vrijeme od Nijemaca, a manja socijalna prava. Jedino što ne-maju, to je posao. Oživljavanje rasizma se podrazumijeva. Angela Merkel u nacističkoj uniformi, na naslovnici jednih grčkih novina, govori da su osjećaji obostrani. Tko je pravi gazda, spektakularno pokazuje posljednja epizoda u španjolskoj krizi koja se, iz neznanja ili namjerno, poistovjeću-je s Grčkom. Španjolski je brutto domaći proizvod smanjen za pet posto, a pada i dalje, dok je nezaposlenost narasla na 25 posto. Ali u Španjolskoj za to nije kriva rastrošna država, već banke. A one su u stranom, velikim di-jelom, njemačkom vlasništvu. Banke su slijedile američki primjer, napu-havajući balon nekretninskih hipotekarnih kredita do dotad neviđenih razmjera. Tome je, kako neki tvrde, išla na ruku španjolska širokogrud-nost prilikom dodjele građevinskih dozvola i komotan stav prema urba-nizmu i zaštiti prirode, posebno u turističkim područjima. Kad je balon pukao, prvo se urušilo građevinarstvo, pa industrija koja je opremala nove objekte, dok je implozija uvukla i znatan dio novca iz nacionalne ekono-mije. Pogođene banke više ne mogu kreditirati privredu, dakle obavljati posao koji im pripada. Ali Španjolci su s pravom tvrdili da je njihov budžet u boljem stanju nego, na primjer, britanski, i da će se za svoju ekonomi-ju pobrinuti sami ako banke srede njihovi vlasnici. Evropska ih je unija, međutim, uvjeravala da je i to njihova briga, nudeći im u istom dahu no-vac za sanaciju banaka. Neupućenima je stanje bilo doslovno apsurdno. Evropa je nudila, pa onda doslovno gurala novac, a Španjolska ga, usprkos dubokoj krizi u kojoj se nalazi, nije htjela. Kad je konačno pokleknula, Evropa je odmah pripremila paket od sto milijardi eura. Španjolci, među-tim, tvrde da im treba znatno manje i da će dostajati i 40 milijardi... Riječ je, očito, o tome tko će snositi trošak bankarske pohlepe i promašenih kredita. Krupni kapital kome pripadaju banke ili španjolska država i nje-ni građani. Uloga koju u tome igra Evropska unija, jasno pokazuje koga ona zastupa. Naravno, banke se moraju spašavati, kako bi mogle ponovno

360 peti dioKompradori

kreditirati poduzeća. Ali ako to ide na trošak tih istih poduzeća i radnika, od kojih je svaki četvrti bez posla, kredite neće imati tko uzimati. Postoji li drukčije rješenje? Postoji i – što je posebno zanimljivo – posljednji ju-goslavenski premijer, Ante Marković, našao ga je prije 23 godine upravo u Španjolskoj. U trenutku kad je došao na čelo jugoslavenske vlade, bilo je to polovicom godine 1989., Marković je shvatio da u bankarskom siste-mu zjapi ogromna rupa, koja se tada »stručno« nazivala kontaminiranom aktivom. Financijaši i bankari uvijek su voljeli neke tajanstvene izraze, koji su u očima običnih ljudi davali posebnu važnost njihovoj struci i isto-vremeno skrivali pravo stanje stvari. Što je bila ta misteriozna zatrovana aktiva, tko ju je i čime kontaminirao i što je trebao biti protuotrov? Sve su to, za neupućene, bila logična pitanja, koja ipak nisu imala nikakvog smisla. Jer ta je aktiva, zapravo, bila pasiva. Bio je to čisti gubitak, krediti koji se nisu mogli naplatiti, ali su ih banke u svojim knjigama vodile kao aktivu. Dakle kao realno postojeći kapital, na temelju kojeg su onda emi-tirale ogromne iznose novih kredita. To se dogodilo u Americi, a nekada i u Jugoslaviji, naravno u neusporedivo manjem obimu. Ipak, kontamini-rana je aktiva tada iznosila 12,5 milijardi dolara, što je bilo isto kao cijeli jugoslavenski inozemni dug u godini 1991., zadnjoj u kojoj je ta država formalno još postojala. Točnije, u kojoj se definitivno raspala. Marković je znao da je Španjolska svojevremeno imala isti problem i da ga je riješila u procesu reforme cijelog bankarskog sustava. Zato je angažirao istu speci-jaliziranu ekipu španjolskih financijskih eksperata koja je taj posao oba-vila u svojoj zemlji. Na tome se radilo duže od godine dana, napisane su cijele knjige analiza, u kojima su izvučeni podaci o kontaminiranoj aktivi i to za svaku banku posebno. Kakvo su rješenje, na kraju, predložili Špa-njolci? Jednostavno i logično. Glavna mjera za koju su se oni zalagali, bila je da se sva ta sumnjiva , otrovna aktiva zamrzne, zapravo otpiše, a zdrava prenese u životne i privredne tokove. Konkretno, stare je grijehe trebalo zaboraviti i odreći se nepostojećeg novca, kako bi pročišćene banke, od-nosno ono što od njih preostane, mogle poslovati dalje. Ne zna se kako bi to funkcioniralo u Jugoslaviji, jer se ona u međuvremenu raspala. Ali u jednom njenom dijelu recept je ipak primijenjen, iako u znatno manjem obimu. Jugoslavenski čovjek za suradnju sa Španjolcima bio je zamjenik guvernera Narodne banke Jugoslavije, Slovenac Mitja Gaspari, inače Mar-


kovićev favorit za budućeg guvernera. Nesumnjivo je on, poslije osamos-taljenja, taj recept prenio u Sloveniju. Slovenske su banke, u prvom redu Ljubljanska, imale golema potraživanja, koja se nisu mogle naplatiti. Po-lovica cijelog poslovanja »Ljubljanske banke« odvijala se izvan Slovenije, u drugim jugoslavenskim republikama. Slom je bio neizbježan. Ali, Slo-venci su pratili što se radilo u Beogradu pa su objeručke prihvatili rješenje koje je, vraćajući se u Ljubljanu, Gaspari donio u svojoj prtljazi. Kakvu su mu važnost pridavali, vidi se po tome što je ono upisano kao šesta točka u Deklaraciji o osamostaljenju, koju je slovenski parlament izglasao 25. lipnja 1991. i što je poslije doneseno kao ustavni zakon. To je značilo da ga nije mogao oboriti nitko, pa ni ustavni sud. Tim zakonom osnovana je »Nova ljubljanska banka« (ali i Nova mariborska...), u koju je prebačen sav kapital i sva potraživanja koja su se mogla normalno naplatiti. Dakle, zdrava aktiva. Sve je drugo ostavljeno postojećoj »staroj« »Ljubljanskoj banci«. Na nju je prebačen i velik dio slovenskih dubioza, točnije dugova koje Slovenci nisu namjeravali vratiti. Ona je godinama postojala na papi-ru, ali nije imala ni novaca niti imovine kojima bi se netko mogao napla-titi. Zdravim novcem Slovenci su omogućili svojoj privredi da dalje radi i da se razvija. Zahvaljujući i tome, Slovenija je u prvom desetljeću poslije osamostaljenja postala najuspješnija tranzicijska zemlja.

U Hrvatskoj na tako nešto nitko nije ni pomišljao. Banke su tada bile zanimljive samo kao objekt pljačke, kako bi se poslije prodale strancima uz tajnu kaluzulu da se neće istraživati što je bilo prije. Jedino su štediše »Ljubljanske banke« u Hrvatskoj (i Bosni i Hercegovini) pale kao kolate-ralne žrtve slovenskog spašavanja vlastite ekonomije. Slovenci su, dodu-še, za volju korektnosti ali i budućih interesa, mogli platiti realno mali iznos koji su dugovali hrvatskim i bosanskim štedišama. Tim više što oni, u tom slučaju, vjerojatno ne bi ni dizali svoj novac. Ali nisu i to im se teško osvetilo. Dok su strane banke izvlačile (i još uvijek izvlače) milijarde iz Hrvatske, dr. Željko Rohatinski je Ljubljanskoj zaključao vrata Hrvatske.

Sada bi Španjolci trebali ponovno, u vlastitoj zemlji, primijeniti re-cept koji su nekad predlagali zadnjoj jugoslavenskoj vladi. Ali odnosi su se u međuvremenu temeljito promijenili pa, za razliku od nekad, EU propi-suje pravila ponašanja. A ta pravila služe bankama, kojima omogućavaju da svoje promašaje pretvore u profitabilne poslove na račun građana i dr-


žava unije. Jean Monnet živio je 90 godina i umro davne 1979. Po njemu se sada zove zgrada Evropske komisije u Luxembourgu. Evropska unija i dalje, poput mantre, na svim jezicima kontinenta, ponavlja njegove ideale. Ali jedino interesi govore sve jezike i nose sve maske. Pa i masku idealista.

(Novosti, 2011.)

Kriza i propast zapada

Nisu ni oni bitno drukčiji. I kod njih se događa isto... Jedan se radijski slušatelj uspio uključiti u emisiju o crnim fondovi-ma u HDZ-u samo da bi izrekao tu crnu misao. Oni – to je Europa, u koju Hrvatska gleda kao u spasitelja. Naravno, to je i Amerika. Čitav je svijet jedno selo, kaže ona talijanska

poslovica.Istog dana, bio je to ponedjeljak, londonski The Financial Times ob-

javio je tekst koji ponavlja istu tvrdnju. Tu, doduše, nije riječ o banalnim crnim fondovima, ali jest o pokvarenosti i samovolji vlasti. Demokracije su bolesne i to od iste bolesti kao i autokratski režimi, tvrdi autor, inače stari singapurski diplomat Kishore Muhbabani. Diktature opstaju na laži-ma i strogoj kontroli svih informacija koje ne dolaze iz službenih izvora. Ali i demokracije lažu. (Dodali bismo da im to također omogućuje kon-trola informacija, ali na suptilniji način, punjenjem medija beskrajnim naklapanjima o estradi i njenim junacima.) »Projekt eurozone«, kaže on, »utemeljen je na jednoj velikoj laži«. Političari su lagali da je moguće ne-što za što se znalo da spada u fantastiku, u bajke sa sretnim završetkom, a ne u ekonomiju. Lagali su da je moguće ostvariti monetarnu uniju, dakle imati zajednički novac, iako svaka zemlja sama vodi fiskalnu politiku, dakle odlučuje o visini državne potrošnje i porezima. I da to u budućnosti neće izazvati nikakve poremećaje u ekonomiji, ni stradanja običnih lju-di. Mnogi su se okoristili u proteklih deset godina, a račun sada dolazi na naplatu cijelom društvu.

Drukčije nije ni u Americi, tvrdi Muhbabani, gdje se nijedan lider ne usuđuje javno reći istinu. Umjesto toga, oni uglas ponavljaju istu frazu, kako je »najgore prošlo«, pa je oporavak tu, odmah iza sljedećeg ugla. Kod


nas bi rekli da ćemo sigurno izići iz krize i to već »sljedeće godine«. I tako iz godine u godinu, otkad je kriza započela.

Zanimljivo je da se u Americi većina utjecajnih komentatora, i desnih i lijevih, slaže da političari kriju pravu istinu. Tako dugogodišnji zagovornik neoliberalizma i globalizacije, Thomas L. Friedman (samo se preziva isto kao glasoviti Milthon), sada priznaje kako je riječ o dubin-skom poremećaju, a ne o uobičajenoj, »normalnoj« recesiji i da će biti nužne žrtve da se stanje popravi. Ali riječ »žrtve« američki se političari ne usuđuju izgovoriti, kaže on. A profesor političke psiholgije Drew Westen, u podužem eseju koji objavljuje The New York Times, optužuje Baraca Oba-mu što nije ponudio jasnu alternativu pričama desnice kako su uzroci kri-ze preveliki troškovi za mirovine i druge socijalne izdatke. On je morao reći, tvrdi Westen, da su krivi oni »koji su mogli kupiti politički utjecaj i tako postići da se izmjene zakoni, kako bi oni mogli iz godine u godinu prisvajati sve veći i veći dio američke pite, a da istodobno plaćaju sve ma-nje poreze.«

Zato posljedice nisu samo ekonomske već i socijalne, što Westen ilustrira dramatičnim podacima. Sada 400 najbogatijih ljudi raspolaže s većim dijelom nacionalnog bogatstva, nego 150 milijuna drugih Ame-rikanaca. Ili, dohodak prosječne američke obitelji srednje klase stagnira već 30 godina, dok dohodak jedan posto najbogatijih raste do astronom-skih visina. Kako je to moguće u demokraciji? Jednostavno, tako što je politički utjecaj postao rezerviran samo za bogate. Politički su analitiča-ri dokazali, kaže on, da javno mnijenje zapravo nije javno mnijenje, već mnijenje bogatih koji određuju kako će se i za koga glasati. Koliko dugo može trajati takvo stanje? »Luk povijesti može se savijati samo do granice pucanja«, upozorava on na kraju.

Ali kad je to savijanje započelo? Odgovor daje statistika, koja po-kazuje kad su se i kako trendovi promijenili. Počelo je kad i slabljenje i nestanak Sovjetskog saveza. Na primjer, u godini 1978. prosječni me-nadžer u velikim američkim kompanijama zarađivao je 60 puta više od običnog radnika. Već do godine 1995. menadžerska zarada je postala 170 puta veća. U trenutku kad je pao berlinski zid, neki su sociolozi i filozo-fi upozoravali da s nestankom komunizma, nestaje i kapitalizam kakav smo dotad poznavali. Tada je to shvaćeno više kao dobra dosjetka, nego


kao realno predviđanje. Mnogi su čak vjerovali da će bez pritiska i troško-va hladnog rata kapitalizam postati još demokratičniji i humaniji. Da će razvoj biti brži, a raspodjela novostvorenog bogatstva pravednija. Vjero-valo se u ideologiju ljudskih prava i civilizacijsku misiju Zapada. To što se zaista dogodilo mogli su zamišljati samo biblijski proroci sudnjeg dana.

Razdoblja hladnog rata sada se s nostalgijom prisjećaju i desni ame-rički analitičari. Već spomenuti Thomas L. Friedman, na primjer, piše kako su hladnoratovski predsjednici, počevši od Dwighta Eisenhowera, koristili rusku prijetnju kao motivaciju za velike pothvate. Sagrađena je mreža autocesta koja je povezala sve američke države, Amerika je poslala čovjeka na Mjesec, pomaknute su granice znanosti..., a sve to uz održa-vanje fiskalne discipline. Nasuprot tome, kaže on razočarano, rat protiv terorizma je predsjednik Georg W. Bush iskoristio samo da smanji porez bogatima i poveća budžetski deficit do nezamislivih visina.

Nije, međutim, prestao samo hladni rat, već je nestala i komuni-stička prijetnja, što je dovelo do dubinskih promjena u starim kapitali-stičkim zemljama. Zapad se dotad nije bojao samo sovjetskih raketa, već i indirektne podrške sindikatima i lijevim strankama i pokretima u vlas-titim zemljama. Tzv. realni socijalizam u zemljama sovjetskog bloka nije usrećio vlastite radnike, ali je silno pomogao svima koji su na kapitalistič-kom zapadu živjeli od svog rada. Komunizam se tu doživljavao kao realna opasnost, koja se izbjegavala održavanjem ravnoteže u raspodjeli i to ne samo novca, već i društvenog utjecaja.

U to se vrijeme filozofiralo o socijalnoj državi i civiliziranim društvima, kao rezultatu stogodišnje borbe radničke klase za svoja prava. Ali nestankom komunističke prijetnje s Istoka, svemu je tome izvučen tepih ispod nogu. Sindikati su obolili od anemije, radnička participacija u upravljanju (kojoj je uzor bilo i jugoslavensko samoupravljanje) ubrzano se gasila, a prekinut je i višegodišnji proces skraćivanja radnog vremena. Sad se radi koliko gazda traži.

Odjednom, više nije bilo dovoljno novca za sve ono što je još do ju-čer normalno funkcioniralo. U novim odnosima moći i utjecaja postali su preskupi i javno zdravstvo, i mirovine, i školstvo... Sve se reformira sa samo jednim ciljem – da se privatizacijom poveća individualni, a smanji društveni trošak. Sve što ograničava profite postalo je preskupo.


Ukratko, provedena je i još se uvijek provodi golema preraspodje-la u korist kapitala, a na štetu svih onih koje žive od svog rada. Pritom se ne biraju sredstva. Nestanak sovjetske prijetnje omogućio je Zapadu i njegovim političarima da postanu cinični prema vlastitim institucijama i demokraciji u cjelini. Čim je pao berlinski zid, administracija američkog predsjednika Billa Clintona ukinula je zabrane financijskih špekulacija uvedene poslije kriza 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća. Tada je i laž, kako kaže profesor Muhbabani, postala normalni i legitimni politički alat.

On je završio svoj tekst upozorenjem da se »luk povijesti može sa-vijati samo do granice pucanja«. Za nas je dovoljan zaključak kako cinični i lopovski način na koji se financirao HDZ, zaista nije balkanski specija-litet.

(Novosti, 2011.)

Sjeverna svjetlost, južni križ

Uloge su podijeljene na isti način, bez obzira igra li se predstava u Americi ili Grčkoj. Kao u starim filmovima s Divljeg zapada, točno se zna tko nosi bijeli, a tko crni šešir, tko je plemeniti blijedi jahač, a tko je ružan prljav i zao. Ti drugi, dakle nega-tivci, uvijeki su ljudi s ulice, kako ih naziva američki nobelo-

vac Paul Krugman, odnosno obični, mali ljudi, kako ih se definira kod nas. Oni navodno stalno traže i uzimaju više nego što im pripada, ucjenjujući svojim nerazumnim zahtjevima jadne i slabe političare. Poput drumskih razbojnika oni otimaju novac i privilegije, čime su poremetili cijelu svjet-sku ekonomiju. Zato je normalno da sada, kad se drama približila klimak-su, oni plate cijenu svoje rastrošnosti i neodgovornosti.

Mediji su već mjesecima puni Grčke, čiji su stanovnici žigosani kao posebni slučaj lijenih raspikuća. Mnogo se bolje ne govori ni o Amerikan-cima. I oni su, navodno, krivi za ogromni deficit u koji je upala njihova zemlja. I oni su, navodno, ucjenjivali svoje političare i birali samo one koji su udovoljavali njihovim željama. Ali u Americi je lakše slijediti trag novca koji, ne treba se previše iznenaditi, vodi do nekih drugih mjesta na kojima su se donosile odluke kobne za nacionalnu ekonomiju. To se nije dešavalo ni na biralištima niti u dnevnim sobama običnih ljudi, već u kabinetima i konferencijskim dvoranama, gdje su male ali utjecajne grupe odlučivale o raspodjeli i potrošnji nacionalnog dohotka. A tu ljudi s ulice, koje se sada okrivljuje za sve nevolje, nisu dobivali ni novac niti pri vilegije.


Golemi američki deficit ima tri izvora. Prvi i najveći, suprotno onom što bi se očekivalo, nisu ratovi, već smanjivanje poreza za najbo-gatije Amerikance, što je, čim je preuzela vlast, provela administracija bivšeg predsjednika Georga W. Busha. U proteklih deset godina to je po-većalo američki deficit za oko dvije tisuće milijardi dolara. Taj novac nisu uzeli glasači koji navodno svojim zahtjevima ucjenjuju političare, već utjecajna manjina, dovoljno bogata da financira izbornu pobjedu. Tek na drugom mjestu su dva skupa američka rata, u Iraku i Afganistanu, na koje je ukupno potrošeno oko tisuću i sto milijardi dolara. Dakle, tek polovica iznosa koji je završio u džepovima najbogatijih.

Treći uzrok deficita, špekulantske hipotekarne kredite, omogućila je deregulacija financijskog poslovanja, što također nije posljedica zahtje-va birača i običnih, navodno rasipnih Amerikanaca. I tu je glavnu ulogu odigrala grupica zainteresiranih bankara i utjecajnih političara. Ljudi koji su zbog toga ostali bez svojih domova, samo su kolateralne žrtve, brojnije od onih u Iraku i Afganistanu. Ali barem im je ostala glava na ramenu.

Političari koji su donosili odluke s kobnim posljedicama, kao i eks-perti koji su ih zagovarali, i dalje, međutim, vode glavnu riječ. Oni opet imaju gotovo rješenje koje nameću sa svim svojim političkim i stručnim autoritetom. To rješenje je oštra štednja, u prvom redu na plaćama, miro-vinama i svim socijalnim izdacima. Optužbe na račun malih ljudi i njiho-vih privilegija služe kao opravdanje takve politike.

Upravo po tome, europska se praksa savršeno podudara s Američ-kom. Grčka je sjajan primjer. Nitko nije tako žestoko kao Grci optužen za ljenost , nerad, kao i velike, nezaslužene privilegije. Londonski The Econo-mist nedavno je objavio tekst s karakterističnim naslovom: »Sjeverna sv-jetlost, južni križ«. Aluzija je više nego jasna. Nekoliko zemalja južne Eu-rope, na čelu s Grčkom (tu su još Portugal, Španjolska, pa i Italija), postale su križ na leđima Europske unije. Najnovija prognoza Europske komisije predviđa da će grčki javni dug do kraja godine narasti na zastrašujućih 158 posto brutto domaćeg proizvoda. Beskrajna litanija javnih optužbi na račun neodgovornih i rasipnih Grka nije ostala bez posljedica. Posljednje istraživanje javnog mnijenja u Njemačkoj, koja predvodi uspješni sje-ver, pokazuje da tek svaki peti Nijemac misli kako Grčkoj treba pomoći. Nasuprot tome, skoro polovica (47 posto) smatra da je svaki cent za spas


Grčke uludo bačen novac. Hajka u medijima uvijek daje lako predvidive rezultate, što smo mi na Zapadnom Balkanu dobro osjetili na vlastitoj koži. Usput rečeno, ne bi bilo loše da iz našeg iskustva nešto nauči i Eu-ropska unija, čije probleme ali i ustrojstvo poznati slovenski ekonomist dr. Jože Mencinger, s mnogo razloga, uspoređuje s bivšom Jugoslavijom.

U čitavoj toj kakofoniji optužbi protiv Grka – koji su, navodno, bančili poput pijanih milijunaša, a kad je došao konobar odbijaju platiti ceh – jedno, ali bitno pitanje ne postavlja nitko. Ono glasi: Kad su Grci postali neodgovoran narod, a Grčka neozbiljna država? Vjerojatno je, pa i izvjesno, da se nisu tek u posljednjih godinu ili dvije najeli ludih glji-va. Ali ako su takvi otprije, a mentalitet naroda ne mijenja se preko noći, kako to da su im banke iz sjevernih zemalja davale tako velike kredite? I to najvećim dijelom upravo njemačke i francuske banke! Zar one ne paze kome daju novac? Gdje su bile kad je grmilo i sve te razvikane međunaro-dne agencije za kreditne rejtinge, svi ti Moody’si i Standard & Poorsi, od kojih strepe mnogi u svijetu, među kojima s velikim razlogom i Hrvat-ska? Kako to da one nisu na vrijeme obavile svoj osnovni posao, odnos-no objavile orbi et urbi, da su Grci obični rasipnici koji neće moći plaćati ni kamate, a kamoli vraćati glavnicu? I najvažnije od svega, gdje je bio Međunarodni monetarni fond, koji sebe voli predstavljati kao svjetskog financijskog policajca? Kakav je to policajac, koji ne može pripaziti ni na obične pijance, prije nego što oni razbiju krčmu? Pardon, banku!

Upravo na MMF mogu se primijeniti riječi nobelovca Paula Kru-gmana, upućene Amerikancima: »Oni isti koji su nas uveli u nevolje, koji su prije zagovarali politiku prevelike potrošnje, sada nas uče skromnosti i štedljivosti«. Govori li ta promjena da se promijenio i MMF? Ne, on je samo postupao u skladu s prilikama i interesima svojih poslodavaca. Kad su tražili kome će plasirati novac i na njemu debelo zarađivati, Grci su im bili fini ljudi i poželjni dužnici. Divni domaćini preskupe olimpijade u drevnoj Heladi. Kad su se tražili kupci za robu iz njihovih zemalja, nudili su im kredite šakom i kapom. I kod nas se moglo ući u banku bez kune u džepu i izići s novim automobilom. MMF i sav ostali bankarski i finan-cijski mehanizam, uključujući i agencije koje utvrđuju kreditne rejtinge, bio im je na usluzi. Kad je dara prevršila mjeru, MMF je pokazao svoje pravo lice. Ne policajca, već utjerivača dugova. Sad bi čak rado preuzeo i


ulogu grčke vlade. Tko će bolje od njih podučiti Grke odricanju, štednji i protestantskoj etici? U toj se školi, međutim, ne uče predmeti kao što su proizvodnja, izvoz i, u prvom redu, otvaranje novih radnih mjesta, iako je Grčka po nezaposlenosti (16 posto) na neslavnom prvom mjestu u Eu-ropskoj uniji. Čini se da, kad je o ponašanju kapitala riječ, kriza nije ništa promijenila. Profit naš, krv, znoj i suze vaši.

(Novosti, 2011.)

Kruha i šljunka

Jedna je od mogućnosti da se tiska novac i njime napune ve-like staklenke za kisele krastavce. Onda te staklenke treba pohraniti u najdubljem hodniku nekog napuštenog rudnika i zatim ga do vrha zatrpati gradskim smećem. Nakon toga može se poduzetnicima dati koncesije da iskapaju taj novac

i s njim rade što god žele. Oni će, naravno, zaposliti ljude koji će iskapati staklenke, zatim stručnjake za rudarstvo, pa organizatore posla, pa prevo-znike za odvoz otpada, pa službenike i, naravno, one koji će kontrolirati da se iskopani novac ne krade. Svima njima morat će dati plaće, koje će njihove obitelji trošiti na hranu, odjeću, stanove itd. To će potaknuti dru-ge poduzetnike da ožive proizvodnju, što će pokrenuti ukupnu ekonomi-ju i izvući je iz krize.

Tako je John Maynard Keynes 30-ih godina prošlog stoljeća obja-šnjavao svoj recept za prevladavanje velike krize u koju je potonuo cijeli industrijalizirani svijet. Naravno, riječ je bila o dosjetci, jer je taj veliki majstor dobro znao da se svaka zamisao može učiniti razumljivom uz pomoć neke metafore, pa i običnog vica. U konkretnom slučaju on se poslužio apsurdom, kojim je htio pokazati kako država mora učiniti sve da pokrene val novih investicija. Naravno, on je odmah dodao da postoje brojni pametniji načini da se novac ubaci u privredu, a koji će to biti uvi-jek ovisi o političarima. U ono doba američki predsjednik F. D. Roosevelt trošio je državni novac na javne radove, a njemački fuehrer Adolf Hitler povećao je državne narudžbe, pri čemu je oružje imalo vidno mjesto.

Slušajući naše političare, na čelu s najglasnijom Jadrankom Kosor, stiče se dojam da su oni Keyneseovu dosjetku shvatili doslovno. Neoli-beralizam je doveo do krize (naravno, on je i dalje živ i agresivan), ali sad


su odjednom svi postali keynesijanci otkrivši novu panaceju. Dakle uni-verzalni lijek protiv krize. Bitno je samo da se investira, a mnogo je manje važno na što se troši novac. Kad je tako, može se čak i most za Pelješac pri-kazati kao projekt koji spašava nacionalnu ekonomiju. Treba samo prere-zati dovoljno vrpci pa će se nešto valjda i graditi. Škare u ruke pa cak-cak i nakon toga slijedi izjava da je kriza već iza nas. U ono što se dovoljno puta ponovi, ljudi na kraju povjeruju. Pokojni gospodin Joseph Goebbels još je uvijek vrhunski propagandni guru.

Od građevinarske logike nisu daleko ni lideri opozicije, odnosno ba-rem oni koji govore o svom ekonomskom programu. A možda ni od građe-vinarskog lobija. Svima se čini najlakše ulagati u armirani beton, a pritom se ima čime pohvaliti i biračima.. Čak su se i mali mikiji, koji troše tuđi novac po bezbrojnim općinama i županijama, dosjetili da se svaka inve-sticija može prikazati kao lijek za krizu. U onoj staroj latinskoj »kruha i igara«, kao da su cement i šljunak zamijenili kruh.

Pritom kao da nitko ne zna da se kod svake investicije mora računati s nečim što se zove – kapitalni koeficijent. Nakon obnavljanja kapitaliz-ma, na kapitalni su koeficijent zaboravili čak i ekonomisti (barem oni u službi politike ili jakih banaka), iako je riječ o pojmu koji je njihovoj sta-rijoj generaciji nekad služio kao glavni argument u borbi protiv politič-kih investicija. Nije to nikakva velika mudrost. Riječ je samo o broju koji pokazuje koliko je godina potrebno da pojedina investicija vrati uloženi novac. Ako je on na primjer 10, to znači da će se ulaganje otplatiti za toliko godina, a tek nakon tog roka počinje se zarađivati. Čim je brojka manja, tim je i ulaganje isplativije. Naravno, nije to jedini kriterij za investici-je, kao što brza zarada ne mora biti jedini interes ulagača. To može biti i ubrzavanje razvoja pojedinih regija, zatim visoki devizni priljev (što je slučaj turizma), ublažavanje nezaposlenosti (radno intenzivne djelatnos-ti nisu visoko profitabilne) itd. Ali u cjelini zemlja mora voditi računa o uravnoteženosti kapitalnog koeficijenta. Ulaganja u visoko profitabilne djelatnosti, a to je u pravilu prerađivačka industrija, moraju kompenzirati gubitak profita na investicijama u koje se ušlo zbog nekih drugih motiva. Ako to nije slučaj, ako je prosječni kapitalni koeficijent previsok, ako se uloženi novac vraća sporo ili nikako, onda zemlja zaostaje u razvoju, ne-zaposlenost se ne smanjuje, plaće i mirovine su niske itd .


Klasičan primjer su zemlje koje su zbog svojih prirodnih prednosti glavninu investicija usmjerile u turizam – i ostale siromašne. Turizam je, naime, sezonska djelatnost, s mnogo živog rada i malo nove tehnologije. Ulaže se, uglavnom, u zgrade, komunalije i ceste, a svi se ti skupi objekti koriste samo manjim dijelom godine. Nasuprot tome, bogate su turističke destinacije one koje su istovremeno ulagale u industriju i tako ostvarile povoljan prosječan kapitalni koeficijent. Dobile i ovce i novce, kako kaže ona reklama. Najbolji primjeri su Francuska, Italija ili Španjolska.

Usput rečeno, kod nas se stalno iznova reklamira zamisao o razvoju koji će se zasnivati na turizmu i poljoprivredi, umjesto na prerađivačkoj industriji. To je takozvana zeleno-plava razvojna magistrala. Zvuči dobro dok se ne postavi pitanje otkud novac za goleme poticaje poljoprivredi i od kuda da se investira u turizam u kome profita nema? Ali stvarnost je gora i od naivnih ideja. Zapravo se ne razvija ništa što bi povećalo zapos-lenost i zaradu. Bilo brzo, bilo sporo - ni industrija niti agrar ili turizam. Gdje je onda završio raspoloživi kapital? U što su ulagali hrvatski podu-zetnici i kakve su investicije kreditirale banke? Svi su se oni ponašali isto kao političari. U trgovačko-uvozničkoj i potrošačkoj ekonomiji, kakva je uspostavljena u Hrvatskoj, i njima su pjevali samo šljunak, beton, bage-ri, rovokopači i dizalice. Dovoljno je prošetati se Zagrebom, ali i drugim gradovima, pa vidjeti posljedice tog sirenskog zova. Sve te prazne stam-bene i poslovne zgrade, točnije sav taj mrtvi kapital koji bi, da je drukčije investiran, otvorio mnoga radna mjesta, smanjio siromaštvo i popunio proračunske rupe. Nedavni popis stanovništva potpuno je razgolitio bes-mislenost takve investicijske politike. Pokazalo se, naime, da na svaka dva stanovnika Hrvatske dolazi po jedan stan. Pa ipak, gradi se i dalje. Dramatičan primjer je i bura koja se podigla oko deset radnih mjesta na naplatnim kućicama autoceste u Vrgorcu. Da je novcem uloženim u as-falt, koji je najveći dio godine neiskorišten, građena industrija, nezapos-lenosti u tom kraju ne bi bilo. A uvođenjem vinjeta, koje su se pokazale kao mnogo racionalniji način napate cestarine, i ta će žuđena zaposlenja otići u povijest.

Sve je to izravna posljedica višegodišnje politike uništavanja indu-strije, iako se upravo u njoj primjenjuje najveći dio tehničkih i tehnolo-ških inovacija koje donose brzu i visoku zaradu. Duboka kriza, kroz čije


duplo dno upravo počinje ponovno propadati bogati Zapad, pokazala je da se najbolje snalaze zemlje s najjačom prerađivačkom industrijom i poslje-dično najvećim izvozom. Dakle, one koje su dugoročno investirale s naj-povoljnijim kapitalnim koeficijentom. Na tu pouku vlast se u Hrvatskoj potpuno oglušila. I dalje se insistira na velikim investicijama koje se dugo otplaćuju a zapošljavaju malo ljudi. Kad bi se ostvarilo sve ono što stoji iza vrpci koje se sada sjeku kako bi HDZ ostao na vlasti, Hrvatska bi definitiv-no postala ekonomska kolonija.

Nažalost, ni od opozicije se ne čuju drukčiji tonovi. Ona najavljuje »jačanje ekonomije«, ali ne kaže kako. Valjda ne u teretani. I ona se uzda u velike državne investicije s nepovoljnim kapitalnim koeficijentom, a neki virtualni privatni investitori bi trebali doći iz inozemstva. Brojne »treće opcije« o kojima se baja i sanja, najavljuju nove ljude. Potrebne su, međutim, nove i drukčije ideje. Kao i hrabrost da se one ostvare.

(Novosti, 2011.)

Kraljica Ubu

Prethodnik gospođe Jadranke Kosor zvao se Christian Louis, a bio je vladar Mecklenburga, jedne od oko tri stotine nje-mačkih državica, koliko ih je bilo u njegovo doba, potkraj 17. stoljeća. Kao i gospođa Kosor s hrvatskim građanima i Louis je bio nezadovoljan svojim podanicima pa je nakon ozbiljnog

razmišljanja donio tešku odluku. (Čak i težu od onih kakve gospođa Ko-sor, kao što nas sama uredno izvještava, donosi svakodnevno.) Tražio je od svog nadređenog u srednjevjekovnoj hijerarhiji – bio je to brandenbur-ški knez-izbornik – da mu da neke druge podanike, odnosno neku drugu državu. Povijest nije zabilježila čime su mu se tako teško zamjerili žitelji Mecklenburga. Gospođa Kosor nas, međutim, nije ostavila u nedoumici. Grijeh građana Hrvatske po njoj je ljenost. Umjesto da se zapošljavaju na svim tim sjajnim radnim mjestima koja im se nude (našim se medijima najviše svidjelo čuvanje ovaca na prekrasnim planinskim pašnjacima), oni čuvaju svoja neradna mjesta na burzi rada. Tako povećavaju nezapos-lenost i kvare statistiku.

Hoće li i gospođa Kosor uzeti diplomatsku putovnicu, sjesti u vla-din zrakoplov i odletjeti u Bruxelles da traži neki drugi narod i neku dru-gu zemlju u kojoj bi bila premijerka? I koja bi joj to zemlja odgovarala? Christian Louis priželjkivao je prusko vojvodstvo Cleves. I gospođa Ko-sor sigurno bi prihvatila Njemačku, ali tamo je već zasjela njena velika prijateljica Angela Merkel. Teško je vjerovati da bi joj čak i njen najveći prijatelj, Borut Pahor, prepustio Sloveniju, iako zelene livade na sunčanoj strani Alpa naprosto vape za ovcama. Pokušavajući da riješi njen problem, Bruxelles bi se očito našao u iznimno teškom položaju. Ni brandenbur-škom knezu-izborniku nije bilo lakše. Zato je pribjegao jednostavnom


rješenju. Christianu Louisu nije ni odgovorio. To je dobro znati, prije nego što se počne pakirati četkica za zube.

Posljednjih se dana gospođa Kosor ugledala u još jedan uzor; u još jednog »vladara« koji je, po vlastitom uvjerenju, mnogo bolji i marljiviji od svojih podanika. To je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. »Ide-mo delat!«, glasi njegova kapitalna mudrost. »Treba više raditi«, poručuje sada i ona Zoranu Milanoviću, pozivajući ga na zajedništvo u poslu. Mila-nović odgovara kako je sad već prekasno. Da se nema smisla u tako nešto upuštati samo osam mjeseci prije izbora. Ali što ako je riječ o nečemu za-ista važnom i korisnom? O nečemu što bi, na primjer, odmah zaustavilo otpuštanje radnika? Zar u tom slučaju ne bi vrijedilo prihvatiti poziv i samo osam dana prije izbora? Gospodin Milanović je trebao barem pitati što se od njega očekuje.

Što, dakle, nudi gospođa Kosor? Važne odluke! Kakve su to važne odluke? Teške! I što još? Nudi i reforme! Kakve reforme? Bolne! Za koga bolne...? To ne pita nitko pa ni oporba. To se, kao, zna unaprijed. Bolne za sve one koji žive od plaća i mirovina. Kome bi se drugome, u svijetu u kojem smo se našli, uopće mogli ispostavljati računi? Tko drugi živi preko mogućnosti? Pa još ne želi ni ovce čuvati i musti.

Smanjivanje socijalnih davanja – dakle plaća, mirovina, prava na liječenje ili školovanje... – stalno se predstavlja kao nešto što je ekonom-ski aksiom. Kao pretpostavka dobre ekonomije i zahvat bez kojeg nema prevladavanja krize. To je, međutim, samo napola istina. Točno je da eko-nomija traži smanjivanje prevelike potrošnje, ali što će se smanjivati, čista je politika. Ona politika koja strankama daje boju za raspoznavanje. Koja zapravo pokazuje čije interese one zastupaju. Ako na političkoj sce-ni nema nikoga tko namjerava rješavati ekonomske probleme zadirući u druge interese, a ne u socijalna prava, onda nema ni političke alternative. Nije tu riječ samo o marginalnom oporezivanju banaka, već o korjenitoj promjeni ekonomskog modela. Takvoj promjeni koja će omogućiti obno-vu industrije, brzi rast izvoza, dohotka i zaposlenosti.

To je kriterij na kojem pada i plan velikih investicija kojima se sada želi oživjeti gospodarska aktivnosti. Riječ je o poznatih 30 projekata u koje se planiralo uložiti skoro 14 milijardi eura. Taj se spisak lijepih ali skupih želja ubrzo sveo na deset projekata, čija bi realizacija trebala zapo-


četi brzo, kako bi oni što prije pozitivno utjecali na hrvatsku ekonomsku, a time i političku scenu. Koji su to projekti? Izgradnja jedne hidroelek-trane i velike trafostanice, zatim obnova željezničke pruge, luka i gatova, obnova i proširenje Zračne luke Zagreb, projekti u vodoprivredi i konač-no gradnja centara za zbrinjavanje otpada. Sve zajedno trebalo bi koštati oko sto milijuna eura.

Glavni prigovor opozicije bio je da se s tim projektima kasni i da Vlada njima samo ispravlja svoje propuste iz prijašnjih godina. To je vje-rojatno točno, kao što su, sasvim sigurno, svi ti projekti dobri, potrebni i korisni. Ali u ovom trenutku Hrvatskoj trebaju drukčije investicije. Sva-ka raspoloživa kuna morala bi se uložiti u industriju koja usvaja i razvija nove tehnologije, u kojoj bi ljudi radili na poslovima s većom dodanom vrijednošću, koja bi izvozila, brzo povećavala dohodak i vraćala uloženi novac. Investicije u infrastrukturu to nisu. Sasvim suprotno, one dugo-ročno angažiraju kapital koji bi trebao poslužiti za obnovu industrije.

Oni koji duže pamte, znaju da je upravo takvim projektima zagu-šena privredna aktivnost u bivšoj Jugoslaviji, koncem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, iako se i tada tvrdilo da će oni donijeti brzi razvoj. Kome se to čini predaleka prošlost, trebao bi znati da iz tog razdo-blja, na primjer, potječe posljednja velika industrijska investicija u Hrvat-skoj. Bila je to Petrokemija na Krku. U zadnjih dvadeset godina na sceni su bili samo velemajstori uništavanja. Usput, nije se loše podsjetiti kada je Hrvatska posljednji put imala pozitivnu platnu bilancu s inozemstvom. Bilo je to ratne godine 1993. Gledanje u (daleku) prošlost, kad je o ekono-miji riječ, naša je sudbina.

Na prošlost podsjećaju i sadašnji glavni investitori. Kad se ulaže u infrastrukturu umjesto u prerađivačku industriju, normalno je da su to javna i državna poduzeća . Svi se, doduše, zaklinju u privatno poduzet-ništvo, ali u privrednoj strukturi, stvorenoj ekonomskim modelom s ko-jim Hrvatska živi od godine 1994., nema privatne industrije koja bi mogla povući razvoj. U proizvodnju se ne isplati ulagati, ali više nema ni tko da ulaže. Zato se stalno traži kamen mudraca, kojim bi se privukli strani in-vestitori. Ali i za njih vrijede ista pravila. Oni su tu samo kad treba ulagati u trgovačke centre ili banke. Tada im ne smeta naša birokracija, a ne treba im ni pomoć Vlade.


Može se razumjeti razočaranje političara koji marljivo i uporno, u znoju lica svoga, delaju i rade, a rezultata nema, pa nema. U postojećem modelu njih ne može ni biti. Ali projekt promjene tog modela ne nudi nit-ko. Tako ispada logično, pa čak i neizbježno, da se na kraju za sve nevolje okrivi ljeni narod. »Neću ovaj narod, dajte mi neki drugi!«, uzviknuo je, poput povijesnog Christiana Louisa iz Mecklenburga i literarni kralj Ubu. Ta se drama Alfreda Jarryja, zapravo groteskna metafora vlasti, najčešće igra kao komedija dell’ arte. Kod nas je, nažalost, vrag već odnio komediju.

(Novosti, 2011.)

Tko priziva revoluciju?

»Budući da su izvori zajmova presahnuli, Calonne, zatim njegov nasljednik Brienne, natjerani u bankrot nastoje riješiti financijsku krizu uvodeći opću poresku jednakost. Zbog sebičnosti povlaš-tenih, njihov pokušaj reforme nije uspio.« Tako

povjesničar Albert Soboul opisuje stanje u Francuskoj godine 1788. Kao što je dobro poznato, samo godinu dana poslije pala je Bastilla. Osim te činjenice, kao i imena premijera s kraja vladavine Louisa XVI, sve ostalo kao da je prepisano iz današnjih novina. U prvom redu ista je tvrdogla-vost kojom se brani postojeće stanje. Štoviše, poriču se i same činjenice pa je u Americi, kako kaže jedan autor, postala tabu čak i riječ – problem. Umjesto toga, treba reći chalenge, dakle – izazov.

Guranje glave u pijesak, naravno, ne mijenja ništa, jer na kraju ipak ostaje pitanje kako društvo odgovara na teške probleme s kojima je suo-čeno, bez obzira naziva li ih izazovima. Odgovor na to je nažalost razoča-ravajući. Najčešće se ponavljaju ideološke matrice koje brane status quo, dakle sadašnje stanje i interese kojima ono odgovara. Tako je već postalo opće mjesto da su za prezaduženost krivi rastrošni i lijeni narodi. A što je to, na što se previše troši? Naravno, na socijalu. Prevelike su plaće i mirovine, preskupo je javno zdravstvo i sve drugo što spada u istu kate-goriju. Traže se bolne reforme, pri čemu se ne postavlja pitanje koga će one zaboliti. To se zna unaprijed. Zato u ove predizborne dane mnogi s podsmijehom prate stranačka obećanja kako se neće smanjivati ni plaće ni mirovine. Kao, to ne može biti ozbiljno, sve je to samo populistička borba za duše birača. Istina će se pokazati tek kad nova vlada uđe u Banske dvore. Tada, navodno, mora doći vrijeme ne samo za rezanje socijalnih


troškova, već i za reforme. A one se uvijek svode na isto. To je privatizaci-ja. Za mirovine se mora štediti u privatnim fondovima pa i SDP, u skladu sa svojom konformističkom prirodom, najavljuje jačanje drugog (narav-no privatnog) stupa. I sve ostalo ima isti sadržaj. Ako želiš školovati djecu, plati... Ako se želiš liječiti, plati...

Jesu li takve reforme zaista nešto bez čega se ne može izvući iz gliba krize? Svaka se ideološka svijest drži onog starog (Hegelovog) odgovora koji kaže: Ako stvarnost ne potvrđuje moje teze, tim gore po stvarnost! A stvarnost je u ovom slučaju iznenađujuće drukčija. Ona pokazuje da eu-ropske zemlje koje su u najvećim nevoljama nemaju veće socijalne izdat-ke od onih koje se uspješno nose s krizom. Jedna od rijetkih zemalja čiji je brutto domaći proizvod veći nego prije krize, Švedska, poznata je po najvećim socijalnim izdacima koji se ni u krizi nisu smanjivali. U ostatku Europe najbolje stoji Njemačka, koja također nije smanjivala svoje tro-škove za socijalu. Istovremeno, to su učinile sve zemlje koje su u teškim nevoljama. One iste koje sada potresaju štrajkovi i čije ulice plamte općim nezadovoljstvom. Irska, pravi štreber u školi rezanja troškova, povećala je nezaposlenost na 14 posto, a za strane kredite plaća čak 8 posto kamata. S druge strane Atlantika, Kanada ima mnogo veće troškove za javno zdra-vstvo i pomoć siromašnima od Sjedinjenih Američkih Država. Pa ipak, Kanada se mnogo uspješnije oduprla krizi. U međuvremenu, najnoviji podaci pokazuju da su prihodi oko sto milijuna, ili svakog trećeg Ameri-kanca, već ispod ili malo iznad granice siromaštva. Pa ipak, predsjednik Barak Obama nikako ne uspijeva prevesti svoju socijalnu politiku s riječi na djela. Nisu uspijevali ni premijeri Louisa XVI, Calonne i Brienne.

Ako socijalni izdaci nisu uzrok krize, što je? I tu podaci daju doslov-no zaprepašćujući odgovor. Japan je mnogo više zadužen od Italije, pa ipak Japanci plaćaju samo 1 posto kamata, dok banke zaračunavaju Italiji 7 pa i više postotaka. Ili, britanski proračun je u mnogo lošijem stanju nego španjolski, pa ipak Britanci plaćaju na kredite samo 2 posto, a Španjolci skoro šest posto kamata. Kako je to moguće? Što je Španjolskoj i Italiji, koja je svojevremeno bili peta ekonomska sila svijeta, onemogućilo da se uspješnije nose s krizom?

One, odgovara nobelovac Paul Krugman, za razliku od Japana i Bri-tanije, nemaju vlastiti novac. To ih je, kaže on, dovelo u položaj »zema-


lja trećeg svijeta«, koje se zadužuju u stranom novcu. Riječ je, naravno, o nesretnom euru koji, kako se čini, ne može umrijeti, ali zato mnogi-ma ne da živjeti. Krugman to objašnjava činjenicom da zemlje eurozone ne mogu u nevolji tiskati novac, a one koje su izvan nje mogu. Amerika, kaže on, koja nema taj problem, zadužuje se u dolarima. A emisiju dolara, naravno, drži u vlastitim rukama. Krugman ne spominje da je Amerika skoro prepolovila tečaj dolara, a Britanija istodobno srušila tečaj funte za skoro 40 posto, što je blagotvorno djelovalo na njihovu realnu ekono-miju. Dakle, na proizvodnju i konkurentnost vlastitih proizvoda, kako u zemlji, tako i u izvozu.

Vode li o svemu tome računa domaći političari, bilo oni koji su još uvijek na vlasti i kojima narod poručuje da su usmjerili zemlju u krivom pravcu, bilo oni koji očekuju vlast, iako ni oni ne namjeravaju okrenuti kormilo? Optimisti kažu da ti drugi, dakle SDP i HNS, znaju sve, ali ne smiju reći što zaista misle napraviti, kako ne bi odbili birače. Ali ako se boje birača, to može značiti samo jedno - da i oni ostaju vjerni ideološkoj matrici po kojoj bolni rezovi očekuju samo male ljude. Umirovljenike, za-poslene, kao i one koji uzalud čekaju posao. Nasuprot tome, obećanje da neće dirati plaće i mirovine zvuči dobro, naravno ako misle ozbiljno i ako znaju što govore. Nažalost ni njima ne pada na pamet da iskoriste činje-nicu što Hrvatska nije u eurozoni pa ima vlastiti novac i mogla bi voditi vlastitu monetarnu politiku. Ali zbog nečeg neće. Umjesto toga, Hrvatska se ponaša kao da je euro njen novac.

To je, zapravo, glavna razlika između Hrvatske i drugih zemalja koje potresa kriza. Svi, pa i Hrvatska, kroje društvo prema interesima privile-giranih struktura. Ali, za razliku od Hrvatske, to ne rade na štetu vlastitih nacionalnih interesa. Hrvatska, međutim, uporno odbija da koristi svoju bitnu prednost, pa je umjesto toga vezala kunu na euro i ostala mu vjer-na, bez obzira na teške poremećaje u eurozoni. Zato je po ekonomskim performansama na zadnjem mjestu, među usporedivim, tranzicijskim zemljama.

U godini koja je pred nama sigurno je samo da nam iz Europe, po-sebno iz zemalja koje su nam najveći partneri, slijede novi udari, u prvom redu zato što će one još više smanjiti i tako male narudžbe hrvatske robe. Pritom nije riječ samo o 2012., nakon koje bi se, kako vole reći naši eko-


nomski analitičari, trebale vratiti godine debljih i debelih krava. Iz kri-ze će se izlaziti najmanje 10 godina, tvrdi slovenski ekonomski mudrac Jože Mencinger. Ona, naime, nije nastala jučer, niti 2008., već se stvarala punih 30 godina. Njen je uzrok velika i trajna preraspodjela u korist kapi-tala, a na štetu rada. To je izazvalo i odgovarajući poremećaj u potrošnji, koji bi bio mnogo veći da banke nisu uskočile s kreditima. Sad je taj mo-del došao do kraja. Da bi se prevladala kriza, trebalo bi okrenuti tokove dohotka u obrnutom pravcu, od kapitala prema radu. Otpor je, među-tim, žestok. Umjesto toga propovijeda se i nameće stezanje remena. Na-joskudniji resurs – vrijeme - nemilosrdno se troši. Zato i Mencingerovu prognozu o 10 godina treba primiti sa zrnom soli. Toliko u budućnost vi-dio je samo Nostradamus.

Znači li sve to da treba očekivati revoluciju? Nju nikad nitko ne oče-kuje, a najmanje oni koji vjeruju da su njihove privilegije vječne. Nisu je očekivali ni francuski privilegirani staleži. Pa ipak, bile su dovoljne gla-sine o strašnom zatvoru za političke protivnike pa da bijesna masa osvo-ji Bastillu. U njoj je, međutim, pronađeno samo sedam zatočenika koji, suprotno očekivanju, nisu bili žrtve političkog progona, već sitni lopovi, među kojima je bio jedan plemić i jedan duševni bolesnik. Ali gruda sni-jega se počela kotrljati i rasti pa se samo četiri godine poslije otkotrljala i glava Louisa XVI. Time je simbolično započelo XIX stoljeće, zapamćeno kao doba revolucija.

(Novosti, 2011.)

Kukuriku pred trećom tranzicijom

D eng Xiaopng i Mihail Gorbačov sjedili su jedan uz drugog, u velikim foteljama, po kineskom običaju s bijelim, čipkastim maramicama na naslonima za ruke. Deng se obraćao Gorba-čovu naglašeno prijateljski i s poštovanjem. Onda se Gorba-čov dosjetio formulacije koja, kako je sam rekao, pokazuje

razlike, ali ne dijeli SSSR i Kinu. »Mi smo se počeli prestrojavati od poli-tike, a vi od ekonomije, ali na kraju ćemo doći na isto«, rekao je on. Deng je samo kimnuo.

O tome piše ruski novinar, akademik, obavještajac i političar (bio je premijer i ministar vanjskih poslova) Jevgenij Maksimovič Primakov, u knjizi koja je prošlog mjeseca objavljena i u Zagrebu. Bio je travanj go-dine 1989. - sovjetski i kineski lideri prvi su se put susreli nakon dugogo-dišnjeg spora, obje su zemlje započinjale tranziciju, a na obližnjem trgu Tienanmen pripremale su se dramatične demonstracije za demokraciju, koje će vlast ugušiti u potocima krvi. Demonstranti, mahom studenti i intelektualci, bili su bliski Gorbačovljevom shvatanju tranzicije. Duboke primjene započinjale su i u skoro svim drugim zemljama u kojima su na vlasti bile stranke što su sebe nazivale komunističkim.

Poslije 22 godine, u temeljito promijenjenom svijetu, Hrvatska po-novno treba jednu tranziciju, sada već treću po redu. Prvu, koja je započe-la 1989. kao reforma posljednjeg jugoslavenskog premijeta Ante Marko-vića, zaustavile su nacionalističke revolucije, trojni pakt Miloševića, Ku-čana i Tuđmana i raspad zemlje koji je uslijedio. Druga je započela godine 2000, kad je, nakon Tuđmanove smrti, narodno nezadovoljstvo dovelo na


vlast koaliciju na čelu s SDP-om i Ivicom Račanom. On je počeo otvarati zemlju, a Stipe Mesić, koji je zamijenio Tuđmana, naprasno je umirovio grupu buntovnih generala, čime je spriječio desničarski državni udar. Ali vlast je bila neodlučna a promjene spore pa je potkraj 2003. razočarenje javnosti omogućilo povratak Tuđmanove kleptokracije. Tada ju je vodio Ivo Sanader. On je usmjerio zemlju prema Europskoj uniji, ali prave su promjene ponovno izostale. Kako u ekonomiji, tako i u politici.

Zato se sada Hrvatska ne nalazi samo pred još jednim izborima, već i pred još jednom, već trećom tranzicijom. Posebni je peh što se istovre-meno suočava i s dilemom koju spominje Primakov opisujući događaje od prije dva desetljeća. Što treba imati prednost? Politika ili ekonomija?

Deng Xiaoping je, vjerojatno, bio iskreno zaprepašten, kad je, u ono vrijeme, Gorbačov definirao svoj model tranzicije u kome je prednost imala politika. Kimnuo je s kineskom učtivošću, ali je morao pomisliti: Zar je moguće da ljudi koji vode sovjetsku partiju tako malo znaju? Zar su njeni komunisti zaboravili čak i onaj dio marksističkog nauka koji je, iako možda ne sasvim svjestan te činjenice, odavno usvojio i cijeli kapi-talistički svijet? Na primjer, američki ekonomist i kolumnist New Yorke-ra, John Cassidy kaže: »Kad konzervativci ističu da je država blagostanja osuđena na propast jer ograničava privatno poduzetništvo ili kako se SSSR raspao jer se po ekonomskoj efikasnosti nije mogao mjeriti sa za-padnim kapitalizmom, oni koriste Marxove argumente da je ekonomija vodeća snaga društvenog razvoja. Marx je to nazivao materijalističkim konceptom povijesti. «A britanski i američki profesor Terry Eagleton, koji je ovog proljeća sudjelovao i na zagrebačkom Subversiv Film Festivalu: »Danas se mnogi od onih koji s prezirom odbacuju Marxovu teoriju povi-jesti ponašaju kao da je ona istinita. Te ljude poznajemo kao bankare, fi-nancijske savjetnike, državne rizničare, direktore kompanija i slično. Sve što god čine svjedoči o istinskom primatu ekonomije. Oni su nesvjesni marksisti.« Eagleton je to napisao u knjizi »Zašto je Marx bio u pravu«, koja je također, prošlog mjeseca objavljena i kod nas.

Nema takvog mirakula koji bi na predstojećim izborima mogao spa-siti sadašnju vlast. To nije ni otvaranje vrata Europske unije niti očekiva-ni prihod od turističke sezone koji će brzo nestati u dubokim ponorima ekonomske krize. Sve ankete pokazuju kako su birači uvjereni da Vlada


vodi zemlju u pogrešnom pravcu. Milanović s razlogom računa na pobje-du. Ali kako se na ruži vjetrova snalazi oporba? Kakve su njene namjere? Odgovor je zbunjujući. Po svemu sudeći, njeni se političari čak ni ne pita-ju treba li početi od politike ili ekonomije. Oni već imaju odgovor, koji je, nažalost, mnogo bliži Gorbačovljevoj, nego kineskoj formuli.

Najkraće rečeno, opozicija se pouzdaje u modernizaciju zemlje i ob-račun s HDZ-ovim cinizmom. S civilizacijom laži, kako je to davno defini-rao pokojni Bogdan Bogdanović, i s politikom spinova koju je Ivo Sanader usavršio do nezamislivih razmjera. Poput Ivice Račana prije desetak go-dina i Zoran Milanović je sada pred zadaćom uspostavljanja demokracije. I on bi, kao i Račan nekada, mogao lansirati slogan: Mi mislimo ozbiljno! Zbog privrženosti demokraciji i istini, Stjepan Mesić je godinama u svim anketama bio najpopularniji političar, a ista je politika i Ivu Josipovića do-vela na Pantovčak.

Ali Vlada i Predsjednik Republike nemaju istu zadaću. Vlada mora rješavati konkretne probleme, a najvažniji od njih je rastuća nezaposle-nost. Gospodarstvo se ubrzano zaustavlja i tone, a glad mnogima kuca na vrata. Dok posao ima jedva polovica radno sposobnog stanovništva, a i od njih najveći dio samo prevrće papire, nema šanse ni da zemlja počne sama plaćati svoje račune. Jedino je rješenje novo, sve skuplje zaduživa-nje i rasprodaja preostale imovine.

To se ne može promijeniti samo modernizacijom. Koliko god bila nužna, ni ona neće imati šanse ako zemlja istovremeno ne počne ostvari-vati ubrzani gospodarski rast. I to po kineskim, a ne europskim stopama. Da bi se to postiglo, nije dovoljno promijeniti samo HDZ-ovu politiku. Mora se, u prvom redu, obračunati s HDZ-ovom ekonomijom. I to rušeći dva njena nosiva stupa – golemu državnu potrošnju i nerealni tečaj kune – a ne uzdati se u limunade kakve kao lijek nude neki stranački stratezi, uz podršku poslodavaca.

Završavajući priču o susretu Gorbačova i Denga, gospodin Prima-kov je napisao: »Prošlo je već 20 godina. Jesmo li postigli isto što i Kina, kako je to najavljivao Gorbačov? Nažalost, nismo. Kina nije prešla tako tragičan put kao Sovjetski Savez, koji je završio njegovim raspadom. Kina nije preživjela ništa slično našoj šok-terapiji devedesetih godina, glupu privatizaciju, poslije koje su dobra, koje je stvaralo cijelo društvo, pala


u džep grupici pohlepnika, odnosno oligarha. Kina je ostvarila stabilni i brzi ekonomski rast, koji ju je digao na razinu jedne od najmoćnijih ze-malja svijeta.«

Tienanmenu usprkos. Ili, u tadašnjim kineskim uvjetima, možda baš zato. Koliko god to cinično zvučalo.

(Novost, 2011.)

Kina i privatizacija

Najveće je čudo – kad je riječ o kineskom privrednom čudu – da brojni analitičari u svijetu sve donedavno uopće nisu spo-minjali udio koji je u tome imala privatizacija. To, sasvim si-gurno, ne bi bio slučaj da su Kinezi, u skladu sa svojim silnim ekonomskim uspjehom, riješili i tu kvadraturu kruga. Da su

postigli ono što nije uspjelo nijednoj drugoj od tranzicijskih zemalja i pro-našli neki čudotvorni model kojim bi izbjegli obje strašne posljedice pri-vatizacije - masovno uništavanje često najvrijednijih poduzeća i golemu nezaposlenost, koju je to izazvalo.

Sve druge popratne posljedice tranzicije postoje i u Kini, kao i u svim drugim sličnim zemljama; od korupcije i bezakonja do velikih so-cijalnih razlika. Ali ništa se od toga ne pripisuje privatizaciji, a ni jednog jedinog od tisuća kineskih (dolarskih) milijardera ne optužuje se za priva-tizacijsku pljačku. Jesu li se oni, usprkos sve bezobzirnosti i pohlepe, koju su inače pokazali, samo u privatizaciji ponašali kao časne sestre? Nisu! Privatizacijske pljačke u Kini nije bilo iz jednostavnog razloga, što nije bilo ni privatizacije. Točnije, širom su otvorena vrata privatnoj inicijativi i privatnom vlasništvu, ali postojeća su poduzeća ostala državna. Kinezi su, naime, dobro shvatili ono što je kod nas, na primjer, uzalud dokazivao pokojni dr. Branko Horvat - da u kapitalističkoj privredi presudnu ulo-gu ima tržište, a ne oblik vlasništva. Odnosno, da je svaka tvrtka dobra, ako dobro posluje na tržištu, bez obzira tko joj je vlasnik. Tvorac, kine-ske tranzicije Deng Xiaoping, zapamćen je po izjavi da nije važno koje je (vlasničke) boje mačka, ako (u tržišnoj konkurenciji) lovi miševe. Odba-cio je, dakle, dominaciju državnog vlasništva, ali mu nije bilo ni na kraj pometi da unaprijed propisuje privatnu boju.


Tek nedavno je izostanak privatizacije u Kini postao hit tema i među zapadnim analitičarima. Pritom se pokazuje da su svi krvavi ispod kože, pa i da ni suvremeni neoliberalizam nije nimalo liberalan kad osjeti da je njegova koža u pitanju. Kao što je u socijalizmu (sovjetskom, ali i na-šem, »samoupravnom«) privatno vlasništvo bilo nešto što se jednostavno nije smjelo dozvoliti, tako i za neoliberale svi oblici vlasništva, osim pri-vatnog, spadaju u đavolska posla. Po njima, kapitalizam dozvoljava samo jedan oblik vlasništva. Odnosno, sve što nije privatno zapravo je neka vrsta prijevare. Pa su tako i Kinezi samo obukli kapitalističko ruho, ali se sami nisu promijenili. Kod njih i dalje vladaju partija i država pa je i nji-hova navodna tranzicija zapravo samo državni kapitalizam. A čim je tako, on mora biti osuđen na propast. Štoviše, ta je propast već počela, što se do-kazuje prognozom da će se ovogodišnji kineski privredni rast smanjiti s preko 10 posto (koliko iznosi već duže od dvadeset godina) na »samo« 7,5 posto. Zar toliki rast već odavno nije nedosanjani san svih zemalja koje se smatraju bastionima neoliberalizma? I zašto se upravo iz tih zemalja počela širiti kriza koja trese najveći dio svijeta? Ideološki zaslijepljeni ne-oliberalni teoretičari o tome ne žele ni razgovarati. Za njih su sve to samo privremene i prolazne teškoće. A dugoročno, sve što nije privatno, vodi u pakao.

Zanimljivo je da je sintagma »državni kapitalizam«, kojom su pri-tom definirali kinesku praksu, zapravo izvučena iz naftalina. Polovicom prošlog stoljeća, u vrijeme sukoba Tita i Staljina, odnosno jugoslavenske partije sa sovjetskom (i njenim trabantima), jugoslavenski su teoretičari tim istim riječima ocjenjivali stanje u SSSR-u. I onda, kao i sada, radilo se o vrlo teškoj optužbi, pri čemu postoji i zabavna razlika. Sada ona ozna-čava skretanje s puta koji vodi u kapitalzam. Prije pola stoljeća, bila je to optužba za izdaju socijalističkih ideala.

Tadašnji je kriterij bio tzv. najamni odnos. Jugoslavija je počela raz-vijati samoupravljanje, u kojem su radnici (točnije, svi koji žive od svog rada) trebali zamijeniti kapitaliste. Oni, dakle, ne bi više bili najamni ra-dnici kod nekog gazde. U SSSR-u, međutim, kapitaliste je zamijenila dr-žava, pa su radnici i dalje bili u najamnom odnosu. Dok se u SSSR-u riječ država izgovarala sa strahopoštovanjem, u Jugoslaviji se smatralo da ona mora postupno odumrijeti i da ju trebaju zamijeniti razni oblici samou-


prave. Veliki je brat zato proširio optužnicu na anarhizam i trockizam... Ali na kraju, taj je proces zaustavila domaća, a ne sovjetska politička biro-kracija, pa ga se danas smatra utopijom. Naravno, ako je definicija utopije da je ona sve što se nije ostvarilo, s čime se, između ostalih, ne bi složio znameniti filozof Herbert Marcuse.

Ispod nanosa pijeska koji je od tada nataložilo vrijeme, teoretičari neoliberalizma su, dakle, izvukli staru sintagmu i dali joj novi, sasvim suprotni sadržaj. Nekad je ona korištena u borbi protiv najamnog odnosa, dok se danas najamni odnos podrazumijeva. Sada su neprijatelji svi oni koji ne vjeruju da je sreća samo u privatnom vlasništvu

Ipak, samo je jedan pravi razlog, zbog kojeg se upravo Kina našla na udaru optužbi. To je njen ekonomski uspjeh, koji suprotna strana teško podnosi. U proteklih četvrt stoljeća cijeli je svjetski financijski sustav – od Washingtonskog sporazuma do MMF-a, Svjetske banke pa i Europske unije – prilagođen interesima krupnog kapitala. Tranzicijskim je zemlja-ma uspješno nametnut model totalne privatizacije, koji se ne ograničava samo na privredu. Privatno mora postati sve na čemu se može zaraditi, od mirovinskog sustava do zatvora. A onda su Kinezi sve to doveli u pitanje, što je postalo posebno bolno u trenutku kad je tzv. zapadni svijet počeo tonuti u recesiju. Zato je trebalo čim prije pronaći uvjerljivo objašnjenje po kome je sve to samo privremeno. Kinezi su uveli državni a ne pravi kapitalizam, što znači da će uskoro propasti. Štoviše, već propadaju jer im je rast »samo 7,5 posto«. Nasuprot tome, oni koji se drže preporuke da sve treba privatizirati, moraju doći na zelenu granu. To im je upisano u zvijez-dama i neoliberalnim dogmama.

Pritom se, naravno, ne postavlja pitanje, zašto to što vrijedi za Kinu ne vrijedi i za Europu? Na starom se kontinentu, naime, već odavno na-tječe nekoliko oblika vlasništva kojima je tržište jedini sudac. Doduše, i u Europi se pod neoliberalnim pritiskom mnogo toga mijenja, ali u Fran-cuskoj je, na primjer, Peugeot-Citroen privatna tvrtka, a Renault i dalje državna. Državna je i najveća europska aviokompanija Air France, kao i znatan dio bankarstva. Prijeti li, zato, slom francuske ekonomije? Deut-sche telekom, koji je u navodnoj privatizaciji kupio najveću (i tada jedi-nu) hrvatsku telefonsku tvrtku, vlasništvo je njemačke države, isto kao i Volkswagen i mnoge banke. Njemačka vlada je nedavno velikom fnancij-


skom injekcijom izvukla iz nevolja Opel, uz ultimatum premijerke Ange-le Merkel da ne smije zatvarati tvornice u Njemačkoj. Zato se, na primjer, Opel više ne proizvodi u Belgiji. Ali zar i to nije ista ekonomija i ista dr-žava, odnosno Europska unija? Na papiru jest. U životu – malo morgen. Čiji je, zapravo, Opel i tko njime upravlja? Jedan od naših ekonomista nije vjerovao ni da je skoro 80 posto austrijske prerađivačke industrije u dr-žavnom vlasništvu. Za to je tražio – i dobio potvrdu u veleposlanstvu.

U Italiji, prema nekim podacima, oko 30 posto privrede nalazi se u zadružnom vlasništvu. Tvrtka iz Bologne, na primjer, kojoj su najvažniji proizvod keramičke pločice, vlasništvo je zaposlenih. Riječ je o specifič-nom dioničarstvu i o dionicama kojima se ne trguje, čak ni unutar tvrtke. Nakon određenog vremena provedenog u tvrtki zaposlenici ih dobivaju besplatno, svaki po jednu, i one im daju pravo da sudjeluju u podjeli do-biti, upravljanju i izboru direktora. Kad odlaze u mirovinu ili napuštaju tvrtku, ona od njih otkupljuje njihovu dionicu (što je oblik otpremnine) i dodjeljuju je drugom zaposleniku.

Danas jedva da ima smisla razmišljati što bi se desilo da je i kod nas primjenjen kineski model. Tadašnja neoliberalna plima ponijela nas je u drugom smjeru, da bi nas konačno izbacila u plitke prljave vode i mizeriju.

(Novosti, 2012.)

Sila kao zlatna podloga

Godine 1971., kao guverner Narodne banke Jugoslavije, dr. Ivo Perišin se našao u Americi, na vrlo zanimljivom skupu kod tadašnjeg predsjednika Richarda Nixona. Taj događaj on je, u svojoj zadnjoj knjizi, opisao ovako: »...Ostavio je stotinjak ministara financija i isto toliko guvernera centralnih banaka

da ga čitavi sat vremena čekaju, zbijeni u jednoj maloj dvorani, nakon čega je odmah, ulazeći u dvoranu, gotovo bez pozdrava poslao prijeteću poruku Nijemcima, Francuzima i Englezima, svojim glavnim partnerima i saveznicima: Vi zaboravljate na nesebičnu pomoć koju su vam nakon rata pružile SAD i činjenicu da bi bez te pomoći postali roblje crvenih, a sada dijelite lekcije onima koji su vas spasili.«

Tog je trenutka politika sile pobjedila razvojnu logiku, što je pro-mijenilo i same temelje međunarodnog ekonomskog poretka. Tada su Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka također počeli mijenjati svoju ulogu, da bi s vremenom postali ovo što su danas - važni instrumen-ti u službi krupnog kapitala. Utjerivač dugova (MMF) i politički komitet za nametanje neoliberalne doktrine, što je sada Svjetska banka. Svega se toga vrijedi prisjetiti iz dva razloga. Zato što se povijest ponavlja, na-žalost opet kao tragedija a ne samo kao farsa, i zato što se MMF hrvats-koj javnosti predstavlja kao strog ali pravedan učitelj na putu bolnih, ali neizbježnih i spasonosnih rezova i reformi. Na izravno pitanje što je to MMF, jedan naš dobronamjerni i naivni ekonomist odgovorio je ovako: »To je skup najboljih ekonomskih mozgova svijeta...« A ako je zaista tako, zašto ga ne iskoristiti da se zaustavi hrvatski put u ponor?

Što je, zaista, MMF i zašto je važno ono što se dogodilo prije 40 godi-na, na skupu u Washingtonu, koji je zabilježio naš akademik Ivo Perišin?


U velikoj krizi (depresiji) 30-ih godina prošlog stoljeća trajalo je nesmiljeno nadmetanje deviznim tečajevima. Mnoge su zemlje povre-menim devalvacijama pokušavale popraviti konkurentnost vlastite pri-vrede i ublažiti kroničnu nezaposlenost. Tako su jedna drugoj »krale« radna mjesta. Kad je godine 1939. počeo rat, nezaposlenost je zamijenila nestašica radne snage, a konkurentnost se mjerila drugim, a ne tržišnim kriterijima. Pred kraj rata postalo je, međutim, jasno da budući mir ne smije značiti i povratak na predratno stanje. Ubuduće se trebalo ponašati po drukčijim pravilima, koja će omogućiti razvoj svima, uz otvaranje do-voljno radnih mjesta. Trebalo je spriječiti ponavljanje duboke ekonomske depresije, koja je u nizu zemalja dovela i do društvene regresije, s naciz-mom i fašizmom kao najstrašnijom posljedicom. Nova su pravila utvrđe-na na čuvenoj konferenciji održanoj godinu dana prije kraja rata, srpnja 1944., u američkom ljetovalištu Bretton Woodsu. Po zamislima velikog ekonomiste Johna Maynarda Keynesa tu je dogovoren novi međunarodni financijski i monetarni poredak.

Njegov je cilj bio da se zaustavi nadmudrivanje deviznim tečajevima i stvori stabilno i stimulativno okružje za poduzetnike i biznis u cjelini. Tečajevi su smjeli varirati za samo jedan posto, a istodobno su osnovani MMF i Svjetska banka. MMF je zemljama članicama, koje su privremeno zapale u teškoće, davao kredite, zapravo pomoć za održavanje devizne li-kvidnosti, a ponekad i za prilagođavanje tečaja. On je, dakle, imao funkciju zajedničkih deviznih rezervi. Svjetska banka je vrlo povoljnim kreditima, ali i suradnjom u projektima, pomagala razvoj siromašnijih zemalja. Ona je, dakle, bila svojevrsna blagajna uzajamne pomoći. Iza svega toga stajale su, kako se tada govorilo, »prosvijećene vlade«. Rane koje je nanio Drugi svjetski rat bile su još svježe i bolne pa nije bilo sporno da treba učiniti sve kako se užasi ne bi ponovili. U dvadesetak godina koliko je taj sustav poživio, ekonomski su rezultati bili vrlo dobri, a mnoge siromašne zemlje krenule su putem brzog razvoja. Stabilni tečajevi onemogućili su napade špekulanata na pojedine valute, a istovremeno su poticali povećavanje međunarodne trgovine. Zato je rasla proizvodnja, a s njom i zaposlenost.

Po onom starom Arhimedovom pravilu i taj je sistem, međutim, trebao čvrstu točku. Njegov je oslonac bio američki dolar kao valuta sa zlatnom podlogom. Koliko je on bio stabilan pokazuje podatak da se od


godine 1949. do 1971., dakle pune 22 godine, za jedan dolar dobivalo točno 360 japanskih jena. U tim istim godinama japanska je privreda rasla naj-brže na svijetu. (Usput rečeno, na drugom je mjestu bila jugoslavenska.)

S vremenom, prošlost je zaboravljena, a nova je politika sve više slabila dolar. Amerika je sustavno, iz godine u godinu, trošila previše: na rat u Vijetnamu, na razvoj atomskog i raketnog oružja, na financira-nje saveznika i plaćanje vjernosti kolebljivim zemljama da se one ne bi priklonile SSSR-u. Cijena Hladnog rata nije bila mala. Ali Amerikanci su držali u rukama i škare i platno, pa su počeli tiskati dolare računajući da će tako prebaciti trošak na druge. Ti drugi su se, međutim, dosjetili jadu pa su potražili spas u rečenici koja je pisala na svakom dolaru: »Može se promijeniti u zlato«. Fort Knox, tvrđava u kojoj Amerika drži svoje zlat-ne rezerve, počeo se ubrzano prazniti. Predsjedniku Richardu Nixonu i njegovom beskrupuloznom ministru Henryju Kissingeru nije preostalo ništa drugo nego da ukinu zlatnu podlogu dolara.

Što je nakon toga trebalo garantirati stabilnost valute na koju se oslanjao svjetski ekonomski poredak? Upravo u to vrijeme, dakle godine 1971., u Americi je bio na studijama poznati ekonomist i prvi guverner Hrvatske narodne banke nakon osamostaljenja, dr. Ante Čičin Šain. »Pi-tao sam tada profesora Hayeka, kako će dolar bez zlatne podloge?«, pričao je on poslije prijateljima. »Hayek se, međutim, samo nasmijao i rekao: Bu-dite bez brige, kolega, dolar ima atomsku podlogu...« Nobelovac Friedrich Hayek bio je, inače, zagovornik ortodoksnog liberalizma.

Tako je sporazumu iz Bretton Woodsa izvučen tepih ispod nogu, pa se počeo urušavati i čitav sustav koji je na njemu bio sagrađen. Što ga je zamijenilo? Grubo rečeno, povratak na put koji je vodio prema tragičnom ponavljanju povijesti. Valute su ponovno počele plivati, što je obnovilo špekulacije i rizične kredite. Stvoren je novi međunarodni ekonomski poredak (nazvan Washingtonski sporazum), koji je od siromašnijih ze-malja tražio maksimalnu proračunsku štednju, potpuno otvaranje njiho-vih ekonomija i totalnu privatizaciju. Neoliberalizmu su vrata bila širom otvorena, a s urušavanjem sovjetskog bloka, on je postao i glavni nacrt za tranziciju u kapitalizam. Tada je ušao u modu naziv globalizacija, koji je zapravo označavao novi kolonijalizam. Posljedice su bile dramatične. U razdoblju između godine 1960. i 1980. u zemljama Latinske Amerike


brutto domaći proizvod po stanovniku povećan je za ukupno 75 posto. U sljedećih 20 godina, dakle do godine 2000., za samo 6 posto. Neki analiti-čari s time povezuju pojavu terorističkih organizacija Sendero luminoso (Svijetla staza) i Tupamarosi.

Za nas je, međutim, zanimljivo što se u međuvremenu događalo s MMF-om, koji nam se sad nudi kao slamka spasa. Nakon pada Bretton Woodsa, ta je organizacija, zajedno sa Svjetskom bankom, izgubila razlog postojanja. Ali kako je nastupilo vrijeme rizičnih kredita, ona je dobila novi posao dok je staro ostalo samo ime. Taj posao bio je kontrola zemalja dužnika, kako bi vjerovnici bili sigurni da daju novac u pouzdane ruke. Iz tog vremena potječe naziv »Svjetski financijski policajac«. Taj su po-sao, međutim, ubrzo preuzele bonitetne agencije, ali ni MMF nije ostao na suhom. Neoliberalizam u praksi stvorio mu je novi posao. Pojavila se potreba za utjerivačem dugova, a MMF je bio dorastao i tom zadatku. On je zavrtao ruke i lomio prste, »ne uzimajući u obzir posljedice što će ih ostaviti na stanovnike zemalja kojima se nalagalo da slijede njegovu po-litiku«, kaže američki nobelovac Joseph Stiglitz. O kakvoj je politici riječ može se zaključiti po tome što je šef misije MMF-a, Grk Dimitri Demekas tražio od Hrvatske, ni manje ni više, već da ukine javno zdravstvo. Spada li i on u trust mozgova, u koji vjeruju neki naši ekonomisti? Bliže je istini da u MMF-u sjede tatini sinovi koji tu stječu reference za karijere u svije-tu krupnog kapitala.

Otkad je počela kriza koja sada potresa svijet, MMF se našao na uda-ru kritika pa je počeo pokazivati umiljatije lice. Ali njegova je funkcija os-tala ista. On dolazi da utjeruje dugove, a ne da pomogne razvoj unesreće-nih zemalja. Poslovica o vuku i njegovoj dlaci nije izgubila na aktualnosti.

(Novosti, 2012.)

Na čijoj je strani Marx?

Poslodavci su počeli zvučati kao pokvarena gramofonska plo-ča. Mora se mijenjati Zakon o radu! Mora se mijenjati... Mora se... Nije važno o čemu je riječ i što ih netko pita. Oni uvijek imaju istu temu i isti odgovor. Kako prevladati krizu? Tako da se olakša otpuštanje radnika. Kako popraviti rejting zemlje?

Tako da se olakša... Kako zaustaviti rast nezaposlenosti? Tako da se... To posljednje čini se kao svojevrsni oksimoron. Bit će manje nezaposlenih ako se radnici lakše šalju na burzu!? Ali oni imaju spreman odgovor. Ako budemo lakše otpuštali, lakše ćemo i zapošljavati. Uvijek vjerni dio eko-nomske struke tome je spremno dao i teorijsko objašnjenje s nazivom – flexicurity. Dakle, fleksibilna sigurnost. Jedino radnici nikako ne shvaća-ju kako to da sigurnost njihovog zaposlenja i prihoda može biti rastezlji-va poput gume, a svi njihovi životni troškovi čvrsti i nepromjenjivi. Na primjer, zar istovremeno s fleksibilnim zaposlenjem ne bi morala postati fleksibilna i otplata kredita bankama, pa bi radniku koji izgubi posao pres-tala obveza otplate sve dok se ponovno ne zaposli. Ako sustav flexicurity povećava zaposlenost, kao što se tvrdi, onda bi on morao u istoj mjeri fle-ksibilno povećati i sigurnost otplate kredita bankama. Ali one to zbog ne-čeg ne shvaćaju, već se drže hipoteke kao pijan plota. Neki od beskućnika koji su se na sibirskoj anticikloni posljednjih dana smrzavali, pa i doslov-no smrznuli širom Europe, izravne su žrtve tog bankarskog zaostajanja za ekonomskim novitetima..

Poslodavce ipak treba razumjeti. Njihova je logika čvrsta, a argu-menti jaki. »Ako znate da sljedećeg mjeseca nećete imati dovoljno posla, onda biste se trebali moći riješiti viška zaposlenih, kao što biste se, ako se poveća opseg posla, trebali moći brže i lakše zapošljavati«, objašnjava na


primjer (u Jutarnjem listu) direktor »Lipik Glasa« Danijel Zadjelović. Ako nema dovoljno posla, on neće kupovati ni nove strojeve ili sirovine. Zašto da za radnike vrijede neka druga pravila? Marx u »Kapitalu« kaže da takav odnos prema radniku »ne zavisi o volji pojedinog kapitaliste«. »Slobodna konkurencija«, objašnjava on, »čini da unutrašnji zakoni kapitalističke proizvodnje vrijede za pojedinog kapitalistu kao vanjski, prinudni zakon. (...) Stoga je kapital bezobziran... «Sumnjamo da je gospodin Zadjelović pretpostavio kako će upravo Karl Marx braniti njegovo okrutno izjedna-čavanje živih ljudi i njihovih obitelji s repromaterijalom i ostalim troško-vima poslovanja.

Pritom nije riječ samo o tome da u krizi rigidni Zakon o radu tjera poduzetnike u stečaj, pa »na kraju nema posla ni za koga«, kako kaže je-dan autor. Masa nezaposlenih, čiji broj stalno raste, znači još nešto. Znači da je ponuda na tržištu rada znatno veća od potražnje. Kad je tako, cijene moraju padati. To se ne odnosi samo na plaće, već i na uvjete rada i zapoš-ljavanje. Zato su se poslodavci lako snašli pa zapošljavaju radnike samo na određeno vrijeme. A i radno je vrijeme postalo vrlo rastezljiv pojam. Radi se koliko gazda traži. I to ne samo u Hrvatskoj i drugim tranzicijskim zemljama. Stoljetno popravljanje uvjeta rada i skraćivanje radnog vreme-na, što se smatralo civilizacijskim dostignućem i rezultatom stogodišnje sindikalne borbe, potpuno je zaustavljeno. Sad rijeka teče u suprotnom pravcu.

Zapravo se s radnim vremenom i drugim pravima radnika deša-va ono isto što se dogodilo s raspodjelom dohotka. U vrijeme ubrzanog tehnološkog razvoja, sve veća bogatstva stvaraju se sa sve manje živog rada. Ali to nije dovelo ni do smanjenja siromaštva ni do skraćenja radnog vremena. Sasvim suprotno, masivnom preraspodjelom u korist kapitala bogatstvo se koncentriralo u malom broju ruku dok istovremeno ekspo-nencijalno raste broj siromašnih. I to čak i u najbogatijim zemljama svije-ta. U Americi svaki treći stanovnik, što znači oko 100 milijuna ljudi, živi s prihodima koji se statistički smatraju ispod ili oko granice siromaštva. Istodobno, umjesto da se radno vrijeme skrati, ono se produžava, a i u mi-rovinu se odlazi sve kasnije. Rastuća nezaposlenost logična je i zakonita posljedica. Nije kriza dovela do 24 milijuna nezaposlenih, koliko ih sada ima samo u zemljama Europske unije. Ono što je stvorilo nezaposlenost,


izazvalo je i krizu. Grabljenje profita izmaklo se svakoj kontroli, kako u financijama, tako i u društvenim odnosima.

Zašto se to dogodilo? Nije teško uočiti da promjene koincidiraju s padom berlinskog zida, točnije s propadanjem sovjetskog bloka. Kontrola ponašanja kapitala uspostavljena je prvi put u Americi u vrijeme Roose-veltovog New Deala, kojim se on borio protiv velike krize 30-ih godina prošlog stoljeća. Istovremeno u velikom dijelu Europe, kriza je omogući-la uspostavljanje desničarskih, pa i fašističkih diktatura. Koliko god bile strašne, i one su bile neki oblik kontrole kapitala. Nakon svjetskog rata ta se kontrola održavala zahvaljujući komunističkoj opasnosti. Pritom je bilo manje važno što je zapravo bila riječ o državnom kapitalizmu koji je od komunističke ideje zadržao samo egalitarizam, ali egalitarizam u si-romaštvu. I to je, međutim, davalo snagu sindikatima u zapadnim zem-ljama i utjecalo na kapitalistički svijet da poštuje socijalni dijalog i čuva svoje temeljne demokratske zasade.

S nestankom prijetnje, sve je to poremećeno. Pobjednik u Hladnom ratu stekao je pravo na pljačku koja, za razliku o srednjevjekovne, nije bila ograničena na tri dana. To je dobrim dijelom predodredilo razvoj u dijelu bivših komunističkih, a sada tranzicijskih zemalja. Ali pljačka je, prvo stidljivo a onda sve bezočnije, započela i na vlastitom terenu. Lišen Rooseveltovskih ograničenja, kapitalizam je, kako bi to rekao stari W. Churchill, ponovno pronašao svoju dušu. Ponavljanje duboke ekonom-ske krize postalo je samo pitanje vremena, a ubrzo je morala slijediti i društvena. »Mi imamo društvo u kome koncentracija bogatstva prijeti da naša demokracija bude to samo po imenu«, napisao je ovih dana je-dan ugledni američki autor. Nije to, međutim, tek prijetnja za budućnost. Odmah nakon pada berlinskog zida započeo je prelazak u drugi i drukčiji intelektualni i moralni svemir. To je omogućilo da i najstarije demokraci-je postanu cinične prema svojim temeljnim zasadama. Sve se kupuje, a G. W. Bush postao je američkim predsjednikom nakon eklatantne izborne prijevare.

Sve to, međutim, nije dovoljno da se stanje počne ozbiljnije mije-njati. Sasvim suprotno. Silni napori za spas eura, zapravo su usmjereni na spašavanje plijena stečenog posljednjih desetljeća. Ne odustaje se ni od čega. Ni od produžavanja radnog vremena, ni od rezanja radničkih prava,


ni od međunarodne prevare koja se kod nas zove drugi mirovinski stup, ni od povećavanja broja godina potrebnih za mirovinu i, naravno, niti od jednog centa stečenog »derivatima i novim financijskim proizvodima«. Jedini pravi glas protiv čuje se na ulicama, od New Yorka do Ljubljane i Maribora. Neki spominju i mogućnost revolucije, zbog čega ćemo završiti jednim citatom:

»Privilegirani ljudi uvijek radije riskiraju da potpuno propadnu nego da se odreknu makar najmanjeg dijela materijalne strane svog pri-vilegiranog položaja. Nema sumnja da je tome jedan od uzroka duhovna kratkovidnost, koju često nazivamo glupošću, ali nije samo to po srijedi. Povlašteni smatraju da su njihovi privilegiji, ma kako se to drugima činilo apsurdno, zapravo njihovo temeljno, sveto, uzvišeno, bogomdano pravo. Osjetljivost siromašnih prema nepravdama koje ih pogađaju beznačajna je u usporedbi s osjetljivošću bogatih na nepravdu koju netko njima nane-se ili pokuša nanijeti. Kad reforma provedena s vrha postane neostvarlji-va, revolucija provedena s dna postaje neizbježna.«

Suprotno onome što bi se moglo pomisliti, to nije napisao ni Marx niti netko od njegovih sljedbenika, već jedan od najvećih ekonomista 20-og stoljeća, Amerikanac John Keneth Galbraith.

(Novosti, 2012.)

Korska recitacija o drugom stupu

Dvije konstatacije, koje dijeli više od deset godina, glase potpu-no isto. »Više biste dobili na kraju radnog vijeka da ste šted-jeli u banci nego uplaćivali u mirovinske fondove«, objavio je nedavno Globus nakon istraživanja koje je proveo Nikola Jelić. »Ulagačima u mirovinske fondove više bi se isplatilo da

su novac držali u bankama«, tvrdio je prije više od deset godina dopisnik Privrednog vjesnika iz Amerike, Drago Baum. U Hrvatskoj se očito pono-vila povijest. Prije deset godina Račanova je vlada objeručke prihvatila mirovinsku reformu, koju je po tranzicijskim zemljama krčmila Svjetska banka, jer ju je to oslobađalo obveze da sama nađe rješenje problema s ko-jima se suočila. Nakon deset godina tuđmanizma bilo je, naime, uništeno sve na čemu se zasnivao mirovinski sustav. Da bi ga spasila, vlast je mo-rala povući najmanje dva jaka poteza. Prvi, morala je pokrenuti proizvo-dnju i zaposliti ljude, kako bi se povećali ukupni prihodi zemlje pa i miro-vinskog fonda. I drugi, morala se odmah suočiti s golemim privilegijama, zaustaviti njihovo bujanje i provesti hitnu reviziju lažnih umirovljenika. Prvo je pretpostavljalo radikalnu promjenu ekonomskog modela, što bi pogodilo moćne lobije - u prvom redu bankarski, uvoznički i trgovački. Drugo je značilo sukob s radikalnom desnicom, ušančenom u branitelj-skim udrugama i dijelu vojske i policije. Račanova vlada nije imala petlje ni za jedno niti za drugo. Tada se pojavila Svjetska banka s prijedlogom re-forme koja je oslobađala vlast neugodnog posla. Reforma je trebala sama od sebe dovesti mirovinski sustav u red, čime bi se izbjegle sve drama i sukobi. Štoviše, glavni akter reforme bile su banke pa je ona tako pretva-rala neprijatelja u saveznika.


Na taj mamac Račanova je vlada zagrizla bez suvišnih zašto. Nije joj smetao ni smrad krvave diktature generala Augusta Pinocheta, u čije je vrijeme Čile bio prvi poligon Svjetske banke za primjenu svog tek izmi-šljenog mirovinskog recepta. Nije je brinula ni evidentna prevara, koja je bila u svojoj biti zasnovana na 200 godina staroj pogrešnoj računici engleskog svećenika Thomasa Roberta Malthusa (koja ne uzima u obzir rast produktivnosti, a da je točna, čovječanstvo bi već izumrlo od gladi) po kojoj broj umirovljenika raste neizdrživo brzo. Nije se pitala ni je li za-ista moguće realne materijalne probleme rješavati nekom vrstom finan-cijskog inženjeringa, što je reforma zapravo bila. I konačno, nije prezala ni pred tim da golu egzistenciju umirovljenika prepusti čudima burze i pohlepi financijaša.

Reforma se, kao što je poznato, zasniva na individualnoj štednji, koja se po sili državnog zakona uplaćuje u privatne mirovinske fondove. A ti su fondovi, spekulirajući na burzi, trebali uvećavati iznos štednje. Tako bi mirovine bile zaštićene od političarskih zloupotreba i raspništva, bile bi veće nego u starom sustavu, a istovremeno, bi se oživjela tržišta ka-pitala, preko kojih bi se golemi novac ulio u gospodarski razvoj. Ukratko, svima puna kapa. Kao u onom starom vicu, u kojem se na kraju pita: Zar nije jefino? Jest, a gdje to ima? Nema nigdje, ali je jeftino.

Da nema nigdje, točnije da to ne funkcionira ni tamo gdje je izmišlje-no, javio je odmah, dakle prije više od deset godina, dopisnik Privrednog vjesnika iz Amerike, Drago Baum. U tekstu s upozoravajućim naslovom »Fatamorgana uzajamnih fondova« (među koje spadaju i mirovinski) on kaže kako oni iz godine u godinu bilježe gubitke, a da su samo pretho-dne godine izgubili 14,3 posto uloženog kapitala. Zaradile su banke i fon-dovski menadžeri, čije su plaće s bonusima dostizale astronomske iznose. Fondovi su gubili i u Japanu, a prema Financial Timesu,169 europskih fon-dova izgubilo je gotovo 22 posto kapitala.

Ali između Europe i Amerike postojala je tada, a postoji i danas, go-lema razlika. Europa nije nikad prihvatila mirovinsku reformu po američ-kom (čileanskom) receptu. Tu je bila riječ samo o dobrovoljnim fondovi-ma, u koje su bolje stojeći ljudi uplaćivali kako bi u starosti uz normalnu imali još jednu mirovinu. Oni su znali da mogu dobiti, ali i izgubiti. Po receptu Svjetske banke, međutim, u rizični mirovinski fond ulazilo se po


sili zakona. A iz takvih fondova trebala se dobivati jedina mirovina.Dok staroj Europi nije padalo na pamet da napusti svoj stoljeće i pol star

mirovinski sustav i da ga zamijeni nekim financijskim inženjeringom, tran-zicijske su zemlje bile prirodno lovište za Svjetsku banku i krupni kapital u čije ime i za čiji račun ona nastupa. Ali ni tu joj nije pošlo sve od ruke. Češka, Slovenija i Srbija pokazale su se dovoljno pametnim da ne zagrizu u taj mamac spleten od lijepih ali lažnih obećanja. Drugi, među kojima je nažalost bila i Hr-vatska, nisu. Deset godina poslije, rezultati su isti kao u Americi.

I kod nas su dobro zaradili samo fondovi, točnije banke u čijem su oni vlasništvu. U prvih osam godina, za koje postoje podaci, banke su svakom bu-dućem umirovljeniku naplatile 1.700 kuna naknade za svoj posao, ukupno 1,4 milijarde kuna. Osim toga, najveći dio novca posudile su državi, koja ga je ko-ristila za isplatu mirovina onima koji su na svoju sreću bili prestari za ulogu laboratorijskih životinja. To funkcionira ovako: Država daje novac od dopri-nosa fondovima, a od kojih ga onda uzima natrag kao zajam uz kamatu, iako je njime mogla odmah isplatiti mirovine. Zvuči doslovno suludo. Štoviše, da kojim slučajem iza toga stoji žalosni Ivo Sanader, tužiteljstvo bi sasvim sigur-no imalo posla. Ali, riječ je o Svjetskoj banci i drugim centrima svjetske finan-cijske moći, koji uporno traže privatizaciju svega i svačega pa i mirovinskog sustava. Po njima, ne smije biti nijednog društvenog posla na kome se netko neće bogatiti.

Nakon Čilea, Svjetsku su banku slijedile i neke druge latinskoamerič-ke zemlje, među kojima je prva bila Argentina, koju je poslušnost Washing-tonskim institucijama (članicama tzv. Washingtonskog sporazuma) dovela na prosjački štap. Od europskih zemalja, prve su bile Mađarska i Poljska. Nakon desetgodišnjeg iskustva, Mađarska je prva koja je odustala od reforme. Ali Mađarska je imala petlje i da promijeni dobar dio samoubilačkog ekonomskog modela. Ukinula je deviznu klauzulu, devalvirala forintu, uvela porez banka-ma – i usprkos svemu tome ostala živa. Doduše aktualna mađarska vlast, na čelu s premijerom Viktorom Orbanom, izložena je žestokoj kritici u najvaž-nijim europskim medijima, a i u institucijama Europske unije. Optuženi su za ukidanje demokracije pa i skretanje u neofašizam. Teško se, međutim, oteti dojmu da postoji još jedan, mnogo važniji razlog. To je promjena ekonomskog modela na štetu međunarodnog kapitala, a u korist nacionalnih ekonomskih interesa.


Kako Hrvatska sada reagira na sve to? Sasvim autistički. Umjesto da i ona ukine tzv. drugi stup (to je srce mirovinske reforme, jer on zamje-njuje generacijsku solidarnost, a državnom se prisilom uplaćuje novac u privatne fondove), hrvatska vlada najavljuje da će se za njega izdvajati još više nego dosad. Iako ovaj autor ne voli citirati sam sebe, ovaj će put napraviti iznimku i prenijeti nekoliko rečenica koje je objavio u Feral Tri-buneu u vrijeme kad je reforma počinjala. »Ako je riječ o neznanju, može li se obavljati javna funkcija, a da se nema pojma što se događa u svijetu? Radi li se to zato što je sigurnije vezati konja gdje ti gazda kaže. Ali tko je gazda? Ivica Račan ili Svjetska banka? I na kraju, kako je riječ o sudbini cijelih generacija, može li se govoriti i o pomanjkanju morala i odgovor-nosti?«

(Novosti, 2012)

Nepotrebne banke

Hrvatski premijer Zoran Milanović ima sve razloge da se ug-leda u svog britanskog kolegu Davida Camerona. Što je nap-ravio Cameron? Najavio je nove, strože mjere kontrole i re-gulacije bankarskog sustava. Povod je bila višegodišnja prije-vara na kamatama, otkrivena u poslovanju Barkleys banke,

jedne od najvećih i najuglednijih ne samo u Britaniji već i u svijetu. To je izazvalo prvorazredan skandal, banka je kažnjena sa, preračunato, oko tri milijarde kuna, pale su ostavke u njenom vrhu, ali najzanimljiviji je salto Davida Camerona. Smatran do jučer čovjekom koji zastupa i brani banke po svaku cijenu (na primjer, od uvođenja poreza na financijske transakci-je), sad je morao promijeniti stranu. Govoreći u parlamentu, on je najavio strože mjere regulacije i kontrole banaka. Neki će se nasmijati i ustvrditi da kod političara vrijede samo djela, a ne riječi i kako je to samo dimna zavjesa s ograničenim rokom trajanja. Ali ipak, gdje ima dima, mora biti i vatre.

Kakve veze s tim imaju hrvatska vlada i njen prvi ministar? Izrav-ne, a upostavila ih je zabrana bankama da naplaćuju trošak opomena. Tje-rajući lisicu, vlada je, naime, istjerala vuka. Pokazalo se da su opomene samo vrh ledenog brijega i da banke naplaćuju još 242 vrste raznih nakna-da, koje su postale njihov glavni izvor prihoda. Samo u prošloj godini one su tako izvukle iz džepova hrvatskih građana 3,2 milijarde kuna. To, uz ostalo, objašnjava kako je moguće da su banke bogate, iako privreda pro-pada. Njih privreda malo zanima, jer su njihove prave mušterije građani, nemoćni pred bankarskom kao i pred drugim monopolskim i birokrat-skim hobotnicama koje im sišu novac.


To istovremeno znači da banke zapravo ne rade svoj osnovni posao. One bi morale skupljati nacionalnu štednju i tim novcem kreditirati go-spodarski razvoj. To je glavni razlog njihovog postojanja. Kako investici-ja i razvoja nema, moglo bi se pitati trebaju li uopće Hrvatskoj (ovakve) banke? Naravno, na obrnuto pitanje, odgovor je nesporan. Bankama treba Hrvatska. I to upravo ovakva Hrvatska, koja je eldorado za svako pa i nji-hovo sumnjivo poslovanje.

Jedan od takvih bankarskih pothvata upravo se nalazi pred sudom. Riječ je, naravno, o kreditima u švicarskim francima, pri čemu je glavna bankarska kvaka doslovno fenomenalna. Švicarske franke, naime, nitko nije ni vidio, ni opipao, ni omirisao. Oni su jednostavno izmišljeni. Banke su, naime, ponudile građanima, točnije navukle ih na za njih u tom tre-nutku povoljnije rješenje, prema kome se devizna klauzula nije obraču-navala prema eurima, već prema francima. Kad je švicarska valuta ojačala (a bankarski su stratezi nesumnjivo znali da to slijedi), dužnici su odnijeli gaće na štapu, a banke su odmah uračunale dodatni prihod. I sad ga brane tvrdeći da one ne mogu podnijeti gubitak koji bi nastao preračunavanjem kredita na eure.

Ali gubitka nema, jer nema ni franaka, niti ih je ikad bilo. Hrvatski građani ne štede u švicarskim francima (osim rijetkih iznimaka) da bi ta štednja bila podloga za kredite nekim drugim građanima. Banke, također, nisu uzimale inozemne kredite u švicarcima, da bi ih onda mijenjale u kune za domaće kredite. To znači da poslije nisu morale, niti moraju, ku-povati skuplje franke za otplatu svojih dugovanja. U čitavoj su operaciji švicarski franci potpuno fiktivni. Oni postoje samo kao dogovorena mje-ra, koju su izmislili bankari, s ciljem da, zahvaljujući privilegiranim infor-macijama koje njihovi dužnici nisu imali, povećaju svoj profit. U Mađar-skoj, gdje su banke također pretežno u stranim rukama, vlast je poništila takve ugovore i preračunala ih u eure. U Srbiji je sud presudio u korist dužnika. I u jednom i u drugom slučaju na štetu banaka. Ali ta je šteta fi-kitivna, kao što su fiktivni i i franci, koje su izmislili bankarski činovnici.

Hrvatska vlada nije slijedila mađarski uzor. Preostaje da se vidi što će biti na sudu.

Veliku igru u svoju korist, a na štetu hrvatskih građana, banke su od-igrale i s tzv. investicijskim fondovima. Tako zvanim jer se oni nisu bavili


investicijama, već špekulacijama. Kreditiranje privrede osnovni je zada-tak banaka, ali to je istovremeno težak i rizičan posao na kome se ne za-rađuje mnogo. Treba imati klijenta s dobrim investicijskim programom, treba osigurati da rokovi otplate približno odgovaraju rokovima štednje itd. Istovremeno treba garantirati kamatu koja će motivirati štediše na što duže oročavanje. I, naravno, treba preuzeti rizik za svoje odluke. Ban-ke su se, međutim, dosjetile kako da zarađuju bez rizika i to mnogo više nego na najboljim investicijskim kreditima.

»Ideje moje, benzin vaš«, govorio je čuveni literarni junak, Ostap Bender, iz romana »Zlatno tele«, Iljfa i Petrova. To isto trebale su reći i banke svojim štedišama, nudeći im uloge u investicijske fondove. Ali nisu. One su prvo smanjile kamate na oročenu štednju ispod svake pristojne razine, a onda su ponudile visoke zarade u investicijskim fondovima. Pri-tom nisu krile da postoji rizik, čak su fondove podijelile na manje i više rizične, ali istovremeno su stalno objavljivale kako se tu sjajno zarađuje. Pritom nitko nije rekao da banke ulažu ideje, a da sav rizik snose ulagači . Banke su se, zapravo, kockale s njihovim novcem. Ako ih krene, ćar se dijeli, ako izgube, izgubili su samo dojučerašnji štediše, a sada ulagači u investicijske fondove. Ispočetka je krenulo sjajno. Bilježile su se (i rekla-mirale) dobiti od 15, 25, pa i preko 30 posto. Kad je balon pukao, mnogi su hrvatski građani ostali bez svog novca, ali bankama je ostala njihove zarada. Zapravo, preselili su velik dio hrvatske štednje u bilance svojih (inozemnih) vlasnika. I to sve po pravilima zanata i po zakonu.

Po zakonu, banke svake godine zagrabe i u dobit turističkih podu-zeća, koja je doduše skromna, ali za banke lako dostižna. I tu je, narav-no, riječ o špekulacijama, koje se tako čak i službeno zovu. Uobičajene sezonske špekulacije. I nikog nije stid. Kako banke špekuliraju na štetu hotelske i druge turističke privrede? Jednostavno, tako što prilagođavaju devizni tečaj svojim interesima. Na tečaj utječe svaka promjena ponude i potražnje deviza, a Narodna banka intervenira kad te promjene prekora-če granice koje je ona odredila. Unutar tih granica, međutim, banke mogu slobodno špekulirati. Turistička privreda velik dio svojih prihoda ostva-ruje u devizama, a rashoda u kunama. Kao i sve kad je riječ o turizmu, i to se događa sezonski pa najveći dio troškova treba platiti nakon sezone. Do tada kuna jača zahvaljujući potrošnji stranih turista. Kad oni odu, nji-


hovu ulogu preuzimaju banke. Tada nastupa trenutak za njihove sezon-ske špekulacije. Banke počinju nuditi devize, kako bi im srušile cijenu i onda što jeftinije otkupile turističke devize. Tako se novac iz turističke privrede seli u banke pa mnoga hotelska poduzeća na kraju sezone bilježe gubitak. Turistička zarada je, naime, tanka kao i u svakoj sezonskoj dje-latnosti. Sve one silne milijarde koje se hrvatskoj javnosti prikazuju kao zarada, zapravo su ukupni prihod. Kad se odbiju troškovi ostaje malo, ali i to je meta banaka, odnosno njihovih (stranih) vlasnika.

Dok neke druge tranzicijske zemlje brane interese svojih građana, pri čemu riskiraju da se njihove vlade proglase nacionalističkim, nedemo-kratskim pa i fašističkim (bolji primjer od Mađarske je Poljska), jedino što smo čuli od hrvatskih vladajućih socijaldemokrata je da namjeravaju pro-dati još i »Poštansku banku« i »Croatia osiguranje«. Gospodin Linić puni proračun. Gospodin Milanović brani svog prvog potpredsjednika Čačića, a on, umjesto da spašava domaću ekonomiju i jača izvoz, sprema se potroši-ti golemi novac na dugoročne investicije na čije se efekte čeka godinama. U međuvremenu, banke ubiru naknade.

(Novosti, 2012.)

Ljubljanski zrezek po receptu HDZ-a

USloveniji je, kako pokazuju aktualni podaci, stanje lošije nego u Hrvatskoj. Dok se kod nas brutto domaći proizvod smanjio za više od dva, u Sloveniji je to preko tri posto. Tu činjenicu naši vladajući ekonomski stratezi ne koriste čak ni kao alibi za vlastite neuspjehe, iako se, inače, naveliko pozivaju na re-

cesiju i depresiju u Europi. Njih kao da ne zanima kako je i zašto propalo slovensko tranzicijsko čudo, iako je odgovor na to pitanje jednako važan za Hrvatsku kao i za Sloveniju.

Taj se odgovor, naime, može formulirati i ovako: Zato jer je Slove-nija počela slijediti hrvatski uzor. Godinama se iz Hrvatske sa zavišću gledalo na Sloveniju u kojoj se nakon raspada Jugoslavije nisu dešavale sve one uobičajene grozote, od privatizacijske pljačke i rasprodaje bana-ka i druge imovine, do uništavanja proizvodnje i dominacije trgovine i uvoza. Za razliku od većine tranzicijskih zemalja koje su prihvatile neo-liberalni model utvrđen tzv. Washingtonskim sporazumom, Slovenija je krenula vlastitim putem. Njen najpoznatiji ekonomski stručnjak, dr. Jože Mencinger, tada je napisao i rad pod naslovom: »Koristi od nesuradnje s MMF-om«. Međunarodni monetarni fond je, naime, bio na čelu svjetskih financijskih institucija koje su nametale tranzicijskim zemljama pravila neoliberalne ekonomije uvjeravajući ih da je to najbrži i najsigurniji put koji vodi u razvoj i blagostanje. Štoviše, da će tako koracima od sedam mi-lja dostići stare kapitalističke zemlje Europe.

Slovenci tome nisu povjerovali. Čim su uveli vlastiti novac – a uči-nili su to prvi u bivšoj Jugoslaviji, već početkom listopada 1991. – odlučili


su da on mora »plivati«. Bilo je to suprotno neoliberalnoj doktrini, koja je tražila stabilnost jer to, navodno, odgovara stranim investitorima. A samo su oni, opet navodno, mogli osigurati radna mjesta i razvoj, dakle bezbolnu tranziciju na kapitalistički način privređivanja. Za Slovence, međutim, glavni je cilj bio očuvanje vlastite privrede. Zato je Banka Slo-venije (Narodna banka) onemogućavala jačanje tolara i tako čuvala njenu konkurentnost.

Odlučivši se za plivajući tečaj svog tolara, Slovenci su znali da će ko-lateralna žrtva biti cijene. Zagrepčani su tada masovno odlazili na šoping u 30-ak kilometara udaljene Brežice, gdje su za svoje marke ili kune iz mjeseca u mjesec dobivali sve više tolara. Ali za veći iznos, kupovali su istu količinu robe. To je bio znak da je inflacija pod kontrolom, a ekono-misti su govorili o »ciljanoj inflaciji«. Cilj je naravno bio da roba koja se izvozi iz Slovenije bude i ostane konkurentna na inozemnim tržištima. To je vrijedilo i za izvoz u automobilskim prtljažnicima, pa je svaka hala uz granicu pretvorena u šoping centar, a gradili su se i novi, mahom mon-tažni objekti. Taj raj za hrvatske kupce imao je i svoj pakao kod kuće, gdje su se zbog politike prejake kune sustavno gubila radna mjesta.

MMF je zbog takve politike stalno kritizirao Sloveniju, ali Slovenci su svoje interese pretpostavljali neoliberalnoj ideologiji, koja u posljednja dva desetljeća nije bila manje rigidna od svoje komunističke prethodnice. Da su bili u pravu potvrdili su ekonomski rezultati. Slovenski se brutto domaći proizvod povećavao prosječno za 4 posto godišnje. I to duže od deset godina, što je Sloveniju dovelo na sam vrh najuspješnijih tranzicij-skih zemalja.

Vjerojatno je i to iskustvo pomoglo nizu suvremenih ekonomista, među kojima su i nobelovci Joseph Stiglitz i Paul Krugman, da se i stručno suprotstave vladajućoj teoriji kako su stabilne cijene uvjet za privredni rast. Kod nas je to najtemeljitije napravio profesor Ekonomskog fakulte-ta u Rijeci dr. Dragoljub Stojanov. Još je John Maynard Keynes, kaže on, tvrdio da je inflacija metoda kojom se ekonomija iz velike nezaposlenosti razvija prema potpunoj zaposlenosti, a čak je i veliki guru neoliberaliz-ma Milton Friedman smatrao da inflacija na kratki rok pomaže gospodar-skom rastu i zaposlenosti. Naravno, nije riječ o razornoj hiperinflaciji, s kakvom smo se susreli u zadnjim godinama Jugoslavije i prvim godinama


samostalne Hrvatske, kad je njen glavni razlog bio strah od kaosa i ne-izvjesnih promjena.

Ali to je sada davna prošlost pa se ekonomisti u svijetu bave novim pitanjem: Kolika je cijena niske inflacije i treba li je platiti? U Hrvatskoj to je bila potpuno promašena investicija. Niska inflacija nije donijela ni-kakve koristi, ali politika čiji je ona sastavnio dio, izazvala je ogromne šte-te. Slovenci su »ciljali« svoju inflaciju na oko 10 posto. Dr. Joseph Stiglitz je izračunao da nema smisla snižavati inflaciju ispod 20 posto jer to ne donosi nikakve koristi u rastu produktivnosti i konkurentnosti.

Velika prednost Slovenije bio je i način privatizacije, iako je to za Hrvatsku danas manje važno jer nema smisla plakati nad prolivenim mlijekom. Ukratko, Slovenci nisu proveli pretvorbu, što je eufemizam za nacionalizaciju društvenog vlasništva. Ono, dakle, nije »pretvoreno« u državno pa ga ni političari nisu mogli dijeliti po vlastitoj volji. Umjesto toga, provedena je kuponska privatizacija u kojoj je nastalo dva miliju-na malih kapitalista (toliko Slovenija ima stanovnika, a pravo na kupone imala su i novorođenčad), koji su po vlastitom izboru kupovali udjele i di-onice poduzeća ili fondova. To je u prvim godinama funkcioniralo dobro pa je spriječena tajkunizacija, ali i rasprodaja strancima.

Sami Slovenci, međutim, smatraju presudnim i jedan treći element. Oni, naime, nisu smjenjivali stare socijalističke direktore, već su čuvali svakog čovjeka s iskustvom i znanjem.

Što se onda dogodilo da je Slovenija od privrednog čuda postala zem-lja-problem, koja će, po svemu sudeći, uskoro trebati pomoć kao Grčka ili Španjolska. Presudna su bila dva događaja. Prvi od njih su izbori koji su doveli na vlast »slovenski HDZ« na čelu s Janezom Janšom, a drugi je ulazak u euro zonu.

Janšina je vlast, po hrvatskom receptu, počela smjenjivati direktore uspješnih poduzeća i postavljati svoje, stranačke kadrove. Tako je, između ostalih, smijenjen i direktor »Mercatora« Zoran Janković koji sada vodi najjaču opozicijsku stranku, »Pozitivnu Sloveniju«. Nakon toga krenula je tajkunizacija, a banke su pod novim upravama prihvatile tzv. »casino--kapitalizam« koji je kod nas pod vidom investicijskih fondova mnogima odnio golemi novac, a nerijetkima i životne ušteđevine. Mali su dioničari mijenjali svoje dionice za udjele u fondovima, koji su kao i kod nas nudili


30, pa i 40 posto dobiti. Rezultat je bio isti kao i u Hrvatskoj. Sve je to te-meljito poremetilo poslovanje niza tvrtki, a neke su se našle i na bubnju.

Ali za nas je mnogo važniji drugi faktor slovenske krize. To je ula-zak u euro-zonu, godine 2007. Od tada Banka Slovenije ima otprilike iste ovlasti, kakve je republička Narodna banka imala u federalnoj Jugoslavi-ji. Tečajnu politiku vodi Evropska središnja banka (ECB) pa je Sloveniji u borbi za konkurentnost preostao samo MMF-ov recept prepisan iz Wa-shingtonskog sporazuma. Dakle, smanjivanje svih troškova, u prvom redu socijalnih. To nije nikad i nikome uspjelo pa ni Slovencima. Neće ni nama. Ironija je sudbine da Hrvatska ima vlastiti novac i može voditi vlastitu politiku, kakvu su u svojim najboljim danima vodili Slovenci. Ali uporno neće.

Zašto? Jesmo li veći katolici od pape? Zvuči apsurdno, ali bilo bi dob-ro da jesmo. Već citirani dr. Dragoljub Stojanov kaže i kako se ponaša papa: »SAD svoju monetarnu politiku ne temelji ni na jednoj teoriji ili školi, već na interesima američkog društva i, prije svega, velikog kapitala«. A i gla-soviti Jeffrey Sachs primjećuje da »američki pritisci na zemlje u razvoju potječu iz brige o vlastitim trgovačkim interesima, a ne o interesima tih zemalja.« Na to, naravno, ne treba reagirati paranoidno. Nitko nije protiv nas. Ali svatko je za sebe. U Rimu, dakle, kao Rimljani.

(Novosti, 2012.)

Holdingu ne treba Al Capone

Panika među osobljem Bijele kuće nastala je u trenutku kad se pokazalo da američka vlada nema ni jedan jedini oklopni automobil. Bio je 8. prosinca 1941., dan nakon japanskog na-pada na Pearl Harbour pa je predsjednika Franklina D. Roose-velta trebalo prevesti do Capitol Hilla, gdje će održati povi-

jesni govor u Kongresu. Ali kako kad vani prijeti »sto tisuća Amerikanaca japanskog porijekla«, od kojih je svaki u očima predsjednikovog osigura-nja bio mogući atentator?

Razlog zbog kojeg američka vlada nije imala oklopni automobil bila je jedna odluka donesena na početku Rooseveltovog mandata kad su pokrenute reforme za prevladavanje tadašnje velike krize. Ona je glasila: Nijedan automobil koji vlada kupuje ne smije biti skuplji od 800 dola-ra. Samo to i samo toliko. Bez i jedne iznimke kakve bi naši mudraci od-mah dodali, na primjer, osim za predsjednika, ministre i slično. Samo radi usporedbe, najpoznatiji američki narodni automobil, Ford-T, stajao je na početku krize 400 dolara.

Za našu priču važno je i kako je problem riješen. Netko se, naime, dosjetio da je u garaži ministarstva financija parkiran luksuzni oklopni automobil, zaplijenjen vlasniku zbog neplaćanja poreza. Taj vlasnik bio je najpoznatiji gangster svih vremena Al Capone. Kad su Roosevelta posjeli na Caponeovo sjedalo, on je iznenađeno pitao: »Otkud vam ovaj auto?« A nakon objašnjenja, samo je kratko rekao: »Nadam se da Al neće imati ništa protiv!«


Kako se u Hrvatskoj kupuju automobili dok zemlja tone sve dublje? Jednodnevna novinska senzacija ovih je dana bio način na koji Zagrebač-ki holding nabavlja 261 novi automobil. Specifikacije koje se traže takve su da odgovaraju samo tvrtki PZ Auto, vlasnika Pave Zubaka, što miriše na još jedan slučaj korupcije, upozorava Jutarnji list.Ali mnogo je zanimljivi-je od toga nešto drugo. Ne od koga, već kakve automobile Holding kupuje. Za jedan od njih traži se, naime, najmanje 300 konjskih snaga, grijana kožna sjedala s električnim podešavanjem i potporom za kralježnicu, CD s najmanje osam zvučnika, svi mogući senzori itd. Naravno i pogon na četiri kotača, iako automobil nije namijenjen za vožnju po šumama i go-rama. Treba li podsjetiti da Zagrebački Holding grca u dugovima?

Na čiji automobil iz priče s početka ovog teksta podsjeća ovaj koji Holding sada kupuje? Na Rooseveltov ili Al Caponeov? To se u prvom redu morao pitati čovjek koga će u njemu vozati po Zagrebu, a to je naj-vjerojatnije predsjednik Holdinga Ivo Čović. Jer njegovu stražnjicu treba nježno grijati, njegova kralježnica mora imati posebnu potporu, njego-vim ušima treba najmanje osam zvučnika dok se u automobilu opušta uz glazbu, njega treba vući najmanje 300 konjskih snaga... A sve to na račun Zagrepčana od kojih su u krizi mnogi ostali bez posla pa im Holding za neplaćene komunalije šalje rješenja o ovrhama i zaračunava maksimalne, zelenaške kamate.

Nažalost, gospodin Čović nije izuzetak nego pravilo među našim političarima i velikim »gospodarstvenicima« po javnim poduzećima. Tako se ovih dana, iz jednog teksta o drugoj temi (ekološkim automobili-ma ) moglo doznati da se bivša ministrica zaštite okoliša, Marina Matulo-vić Dropulić, vozila u Audiju A8 sa »samo« 270 konjskih snaga. U davnim danima, kad je počeo sav taj hohštapleraj, tadašnji predsjednik Franjo Tuđman vrlo je zanimljivo odgovorio nekome tko se usudio zanovijetati. »Hrvati moraju naučiti što je to država...« rekao je on. Nedavno je, među-tim, uz jednu informaciju iz Londona, televizija pokazala britanskog mi-nistra financija kako izlazi iz rezidencije premijera u Downing Streetu 10, a vozač mu otvara vrata službenog automobila. Bio je to obični Ford Mondeo, nekoliko puta jeftiniji od automobila koje Zagrepčani mogu vid-jeti u dvorištu našeg ministarstva financija. Je li Hrvatska zato više drža-va od Britanije? Staro pravilo kaže da se u malim i siromašnim zemljama


vlastodršci voze u najvećim i najskupljim automobilima. Audi ministrice zaštite okoliša stoji, ovisno o motoru i opremi, od 755 tisuća do milijun i 75 tisuća kuna.

Luksuzni automobilski lak samo je manji dio rasipništva hrvatske političko-birokratske klase. Nalaz Državne revizije donosi i brojne dru-ge, doslovno nevjerojatne primjere: kupuju se ili izjamljuju nepotrebni objekti po znatno višoj cijeni od tržišne, započinju se i financiraju investi-cije koje se ne mogu završiti, izmišljaju se prekovremeni sati, povećavaju plaće redovitim dodacima »na uspješnost«, krade novac za poticaje po-ljoprivredi, ribarstvu i samozapošljavanju, isplaćuju milijuni za službena putovanja, golemi se novac daje vanjskim suradnicima za poslove koje bi morali obaviti vlastiti službenici, izmišljaju se načelnička mjesta da bi partijski drugovi imali veće plaće itd.

Nije svako rasipništvo nelegalno. Zvuči nevjerojatno, ali u ovoj kri-zi, na primjer, država plaća stanarinu – rodama. Svatko kome se one na-sele na dimnjak, dobiva iz budžeta 700 kuna. Nije mnogo, ali veselilo bi mnoge nezaposlene građane. Nije nelegalna ni ona rupa u mirovinskom zakonu kroz koju je prošao gospodin Vladimir Šeks, da bi za njim protr-čao Damir Kajin, kukuriknuvši pritom kako bi bio »stupido« da to nije napravio. Istina je točno obratna. Stupidno je ne shvatiti u kojem vre-menu živimo i što je dovelo kukuriku koaliciju na vlast. A dovela ju je u prvom redu želja građana za više morala u politici. Nemorala je doduše, sve više i u zemaljama razvijenog kapitalizma, što je ozbiljan znak krize sistema. U jednoj Švicarskoj, na primjer, u korupciju se upustio guverner Narodne banke, a preko jeftine struje za aluminij, Hrvatsku je pljačkao Mercedes, možda najpoznatija tvrtka uređene i prosperitetne Njemačke. Zato je knjižica s naslovom »Gnušajte se«, francuskog filozofa Stephanea Hessela, doživjela golemu popularnost i milijunsku nakladu u cijeloj Eu-ropi. Prevodilac na hrvatski, Predrag Matvejević, promijenio je naslov u »Pobunite se«. To bi moglo biti vidovito. Povod velikim pobunama, pa i revolucijama, nerijetko je bilo upravo gnušanje nad stanjem kakvo je vla-dalo u društvu.

To su Zoran Milanović & co. dobro osjetili bazirajući kampanju na poruci: Mi smo drukčiji! Shvatila je to i Jadranka Kosor pokušavajući do-kazati kao je SDP isti, ali tužilaštvo ga ne istražuje. Tko nije povjerovao ni jednima ni drugima, glasao je za Lesara ili don Ivana Grubišića.


Prvi posao nove vlasti, smanjivanje državne potrošnje, prava je pri-lika da se s riječi prijeđe na djela. Nakon pada najvećeg kuma korupciona-ške hobotnice Ive Sanadera, HDZ više nije mogao kočiti istrage. Sada si obračun s korupcijom upisuje kao najveću zaslugu. Za kukuriku koaliciju nije dovoljno samo da nastavi istim putem, makar i čvršćim i dužim ko-rakom. Njoj je dopao zadatak da se obračuna i s parazitskom hobotnicom koja siše državni proračun. Kao i bivša i aktualna će se vlast pritom morati sukobiti s mangupima u vlasitim redovima.

Najavljeno naručivanje u inozemstvu nezavisne analize budžetske potrošnje, koliko god zvučalo dobro, krije i ozbiljnu opasnost. To je za-mjena akcije analiziranjem. Pa kad se dobiju rezultati, onda će se znati što treba napraviti... itd. Kriza, međutim, ne čeka na analize, ljudi svako-dnevno gube posao i sve se više gnušaju. Može li se od njih tražiti još veće žrtve, povećavati poreze, a ne zarezati u birokratski luksuz i rasipništvo. Poskupljivati tramvaj, a dozvoliti luksuz direktora Holdinga. Mali korak danas vrijedi više od sutrašnjih čizama od sedam milja. Nalaz Državne re-vizije tu je dovoljno dobar putokaz.

(Novosti, 2013.)

Tri smrtna grijeha

Po tko zna koji put ministar Slavko Linić je ovih dana reagi-rao emotivno. »Zar vas nije sram da to govorite, nakon što ste osam godina upropaštavali ovu zemlju?«, odgovorio je on zastupnicima HDZ-a, koji u Saboru optužuju Vladu. Po-grešno. Nesmiljeno upropaštavanje traje mnogo duže, već 23

godine, a lakše se disalo samo dok se trošila stara imovina ili nesmeta-no pritjecala rijeka inozemnih kredita. U tome je sudjelovao i gospodin Slavko Linić kao potpredsjednik u vladi premijera Ivice Račana. Razlika prema HDZ-u bila je samo u korupciji.

Tragedija je počela s tzv. tranzicijom iz socijalizma u kapitalizam, koja se 90-ih godina prošlog stoljeća provodila bezuvjetnom privatizaci-jom. Stvarala su se nova bogatstva, pri čemu se zaboravljalo da novac i ka-pital nisu isto, kao što bogat čovjek ne mora uvijek biti kapitalista. Boga-tih je bilo i u bivšoj Jugoslaviji. Slovenski kompozitor Bojan Adamič, koji je napisao glazbu za niz filmova, još je 60-ih godina prošlog stoljeća imao privatni avion. A srpski gumac Dragutin Dobričanin napisao je komediju »Zajednički stan«, koja se igrala u svim tzv. socijalističkim zemljama pa je od tantijema mogao kupiti cijeli otok kao teren za vikendicu. O raznim muljatorima da se i ne govori. Ali oni nisu bili kapitalisti. Da bi to postali morao se uspostaviti tzv. kapital odnos, u kome se dvije strane odnose, što znači sudjeluju u zajedničkom poslu i to kao kapitalisti ili radnici. Poslodavci i posloprimci. Privatizacija bez toga nije tranzicija.

Kritičari su tada naveliko govorili o divljem kapitalizmu, iako to za-pravo uopće nije bio kapitalizam, već uništavanje privrede da bi se došlo do bogatstva. Naveliko se tvrdilo i da je provedena pljačka stoljeća, iako ni to nije pogađalo srž problema. Uspostavljanju kapitalizma uvijek pretho-


di prvobitna akumulacija, dakle pretvaranje imovine koja je pripadala svima u kapital pojedinaca. Kao što je ekonomska povijest pokazala, taj proces ne može biti ni pitom, ni etičan. »Prvobitna akumulacija igra u po-litičkoj ekonomiji otpilike istu ulogu koju prvi »istočni« grijeh igra u teo-logiji.« Ta je Marxova rečenica postala svojevrsni ekonomski aksiom, iako se zaboravilo tko joj je autor. Marx citira i ovaj odlomak iz djela Johanna Wolfganga Goethea: »Učitelj: Promisli dijete, otkud ovi dari? Sam ti nisi mog’o doći do tih stvari. Dijete: Pa sve mi je od tatice. Učitelj: A otkud one njemu? Dijete: Od djedice. Učitelj: Zaista? Od koga ih je djed dobio? Dijete : On je nekog orobio.« Kod Krleže prvi je Glembay stekao kapital tako što je ubio i opljačkao neku babu kod Maribora. John Kenneth Gal-brath (inače otac prvog američkog ambasadora u Hrvatskoj) tvrdio je da u korijenima svih velikih kapitalističkih obitelji leži pljačka i korupcija.

Nakon privatizacije slijedio je drugi veliki grijeh, počinjen počet-kom 1994., kad je uspostavljen nerealni tečaj kune. Posljedice su bile vi-dljive odmah. U ratnoj 1993., Hrvatska je robna razmjena bila pozitivna. To znači da se izvozilo više nego što se uvozilo, a i u zemlji su domaći pro-izvodi bili konkurentniji od uvoznih. Čim se betonirala prejaka kuna, to se iz korijena promijenilo. Od tada je tečaj isti, što znači da zbog inflacije kuna postaje sve jača. Danas Hrvatska izvozom pokriva jedva polovicu svog uvoza.

Na treći kapitalni grijeh trebalo je čekati do ‘98., kad je uvođenje PDV-a iskorišteno za veliko povećanje proračuna, jer je vladajućem HD-Z-u trebao novac uoči predstojećih izbora. Umjesto klasičnog poreza na promet, koji se ubirao kad je roba naplaćena, PDV se morao platiti una-prijed. To je silno povećalo budžetske prihode, ali samo jednokratno. Umjesto da taj novac vrati privredi, vlast je proglasila da je BDP znatno veći nego što pokazuje službena statistika. To joj je bilo opravdanje da provede rebalans kojim je proračun povećala za cijelu trećinu. Da bi se to pokrilo, poslije su se morali povećavati nameti. Rast je zaustavljen, a privreda se od toga više nije oporavila.

Sve čime se uništavalo gospodarstvo, a s njim i cijelu zemlju, nap-ravljeno je prije godine 2000., a ne u posljednjih osam godina HDZ-ove vlasti, kako to tvrdi Slavko Linić, a s njim i mnogi drugi iz vladajuće koa-licije. Uzrok treba potražiti i u onome što se događalo poslije 2000., kad je


na vlast došla koalicija u kojoj je kolo vodio SDP, a vidno sudjelovao i HNS. Sam gospodin Linić bio je potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo. Što su oni učinili da promijene tragično pogrešnu politiku? Ništa. I to je njihova glavna krivica.

Prije dolaska na vlast, Ivica Račan je obećavao da će revizija privati-zacije biti tema već prve sjednice njegove vlade. Čim je dobio izbore, to je zaboravio, ako je uopće mislio ozbiljno i ako je znao što treba revidirati. Doduše, neki ekonomisti su to jasno govorili. Na primjer, dr. Dražen Ka-logjera je ponavljao da ne treba dirati nikoga tko je sačuvao proizvodnju i radna mjesta. Ali lijeni i neodlučni Račan držao se stare maksime Fabija Kunktadora koja kaže: Kad ne znaš što da napraviš, nemoj napraviti ništa. Njegova se vlada bojala i svake promjene tečaja (da se ne vrati inflacija), a umjesto da radikalno izbriše iz proračuna sve ono što je u njega uba-cio HDZ rebalansom provedenim samo godinu i nešto prije, najavljeno je »odlučno« zaustavljanje njegovog daljnjeg rasta. To je vrlo kratko držalo vodu, a onda je brana popustila. U drugom dijelu mandata gospodin Radi-mir Čačić je počeo »oživljavati« privredu ubrzanom gradnjom autocesta za koje nema dovoljno prometa, naravno na dug. Sad se traži »koncesio-nar« kome će se uvaliti otplata tog duga.

Kad se nepune četiri godine poslije izgubljenih izbora vratio na vlast, HDZ je zatekao državni brod na istom kursu na kojem ga je ostavio, prema santi leda u koju smo sada udarili. Ali tekli su inozemni krediti pa je bilo novca da se živi, da se nastavi gradnja cesta i da se nemilice krade. U deset godina, od 2000. do 2010., inozemni je dug povećan za više od pet puta. Sa 10 milijardi dolara na preko 50 milijardi eura. Sada se, konač-no,želi smanjiti potrošnja, ali ne da bi se rasteretila privreda i povećala joj konkurentnost, već da bi se namakao novac za otplatu duga. Ista je sudbina i ostalih poteza kojima se s više ili manje uspjeha bave pojedini ministri. Sređuju brodogradnju, željeznicu, INA-u, smanjuju subvencije, ali sve će efekte pojesti otplate.

Uz rezanje proračuna, ali oštrijim nožem od ovog kojim se dosad služio ministar Linić, moguće je ispraviti još samo grijeh prejake kune. Time bi se, bez pritiska duga, mogla povećati konkurentnost i popravi-ti poslovna i investicijska klima. Ali netko je uvjerio Milanovića da je to zastarjelo rješenje, a on je naivno (?) povjerovao, i to upravo u trenutku


kad su devalvirali Japanci. Zar mu nitko nije objasnio da bez realnog teča-ja nijedna cijena u zemlji nije prava i da je tada nerealna i cijela ekonomi-ja? Da je ovakva kakvu imamo sada i da se neće popraviti ni dogodine niti za dvije godine, kao što se usprkos najavama i obećanjima nije popravila ni u ovoj niti u prošloj godini.

U međuvremenu, kriza se prelila na cijelo društvo, u kome endem-ska nezaposlenost, nesigurnost onih koji još imaju posao, razočaranost mladih bez perspektive, korupcija itd., jačaju radikalno desne snage. One koje nude čvrstu ruku, red, rad i disciplinu i, naravno, grješnog jarca. Nije bez razloga profesor Ivan Rimac usporedio sadašnje stanje u Hrvatskoj s onim u Weimarskoj republici prije Hitlera. Grčka danas ima Zlatnu zoru koja želi očistiti zemlju od svih koji nisu etnički Grci, Mađarska stranku Jobbik koja želi očistiti zemlju od Židova i Roma, a Hrvatska ima Stožer koji želi očistiti zemlju od preostalih Srba. Pardon, obraniti je od ćirilice.

(Novosti, 2013.)

Topli osjećaji gospođe Thatcher

Glasovita rečenica britanskog političara i premijera, lorda He-nryja Johna Templa Palmerstona, glasi: »Države nemaju stal-ne prijatelje ili saveznike, one imaju samo stalne interese«. Tu banalnu istinu, mnogi su doživljavali i još uvijek doživ-ljavaju kao vrhunski cinizam pa se njen autor smatra zasluž-

nim što je Britanija stekla nadimak »le perfide Albion«. Dakle, perfidna ili podla država. Od tada je iscurilo mnogo vremena (Palmerstonovo je traja-lo od godine 1784. do 1865.) tokom kojeg je svima moralo postati jasno da je sve prolazno, a da su samo interesi vječni. Pa ipak, ljudima spremnim da brkaju romantiku i politiku još uvijek je moguće prodati rog za svijeću.

Tako se kod nas prodavala gospođa Margaret Thatcher kao emotivna osoba koja je gajila posebno tople osjećaje za Hrvate. »Prijateljica Hrvat-ske«, bio je naslov u mnogim novinama, povodom njene nedavne smrti koju su u Britaniji mnogi s manjkom dobrog ukusa ali viškom krvavog iskustva stečenog u vremenu njene vlasti proslavili. »Ona mi je upropas-tila život«, kaže neka starija dama u reportaži s londonskih ulica, koju su emitirale i naše televizije. Ali mi nismo Englezi, a Hrvatima je navodno bila kao majka i to u trenutku kad im je podrška najviše trebala. Tako se podsjeća da je ona na skupu veleposlanika pri Ujedinjenim narodima još u rujnu 1991. upozorila da JNA i Srbija vode u Hrvatskoj agresivni rat, ali da ipak nije riječ o međunacionalnom sukobu, već o bitci komunizma protiv demokracije.

Upravo ta formulacija kristalno jasno pokazuje da gospođu Thatcher treba čitati u drugom ključu. Njoj nisu bile bitne male balkanske nacije,


o čijim je sukobima i pretenzijama, nesumnjivo, u svom krugu govorila posprdno i arogantno. Važna joj je bila samo bitka protiv svake socijalne osjetljivosti, a posebno protiv komunizma. To je bio njen životni poziv i njeno životno djelo. U jesen godine 1991., međutim, komunizam je u Ju-goslaviji već bio definitivno mrtav i pokopan, a i država se nezaustavljivo raspadala pod udarcima nacionalnih i nacionalističkih pokreta i njihovih projekata. Suprotno onome što je tada tvrdila gospođa Thatcher, na djelu je bio pokušaj stvaranja velike Srbije osvajanjem dijelova Bosne i Herce-govine i Hrvatske. Otpor tom projektu nije bio nikakva bitka demokra-cije protiv komunizma, već upravo ono što je gospođa Thatcher negirala. Dakle, međunacionalni sukob. Domovinski, a ne rat za demokraciju.

Tada je, međutim, bilo važno jedino to što je ona podržala hrvatsku stranu, a JNA i Srbiju označila kao agresore. Sve drugo bile su nijanse na koje se nije vrijedilo obazirati. Može se razumjeti da se tako razmišlja i danas. Bitno je da je ona u pravom trenutku bila na pravoj, odnosno našoj strani. Ipak, ne može se izbjeći pitanje zašto je gospođa Thatcher inzistira-la na pogrešnoj tezi? Ona je, sasvim sigurno, spadala među odlično infor-mirane ljude, koji su znali tko je tko na sceni krvavog raspada Jugoslavije. Usprkos tome, ona je zastupala neodrživu tezu kako je tu najvažniji obra-čun s komunizmom, za što je iskoristila i tribinu UN.

Samo tri mjeseca prije, u lipnju iste godine, direktor Ekonoms-kog instituta Zagreb i savjetnik zadnjeg jugoslavenskog premijera Ante Markovića, dr. Dragomir Vojnić, bio je na međunarodnoj konferenciji o tranziciji u Hoover institutu, pri sveučilištu Stanford. Riječ je o ustanovi koja organizira savjetovanja na teme za koje su zainteresirani Bijela kuća i američko ministarstvo vanjskih poslova. Sudjelovali su vodeći ekonomi-sti iz svih bivših komunističkih zemalja, zatim mnogi njihovi političari, posebno ministri privatizacije, financija, a i neki potpredsjednici vlada. Od Amerikanaca bili su, uz ostale, i svi njihovi nobelovci. Na kraju konfe-rencije, u završnoj riječi, predsjedavajući George Shultz, inače bivši ame-rički ministar vanjskih poslova, ocijenio je da je Poljska najspremnija za tranziciju, iza nje je stavio Mađarsku, pa Češku, pa Rumunjsku... Onda se okrenuo prema Vojniću: »A što da vama kažem? Pa mi vas nikada nis-mo ni ubrajali u taj svijet realnog socijalizma. Ako uspijete riješiti svoje unutrašnje odnose, vi ćete i dalje biti daleko ispred svih ostalih.« Tu je


priču dr. Dragomir Vojnić godinama ponavljao na raznim skupovima u Hrvatskoj, a iznio ju je 1999. i u intervjuu Feral Tribuneu.

Očito su u to vrijeme na Zapadu postojale, točnije još uvijek posto-jale, dvije različite ocjene političkog stanja u Jugoslaviji. Po jednoj, koja je vrijedila još od sukoba Tita i Staljina godine 1948., a posebno nakon zapo-činjanja promjena u političkom i ekonomskom sistemu (uvođenja tržišne ekonomije i samoupravljanja, društvenog umjesto državnog vlasništva, samostalnosti poduzeća i napuštanja obveznih planova, jačanja političke i ekonomske decentralizacije, otvaranja zemlje itd.) Jugoslavija je bila bi-tno drukčija od zemalja sovjetskog bloka. »Kapitalistička zemlja bez ka-pitalista«, kako je to definirao gospodin Shultz. »Pošto sam živio u sve tri zemlje, mogu potvrditi da je kvaliteta života u Jugoslaviji za vrijeme Tita bila puno bliža kvaliteti života u Španjolskoj, nego u Sovjetskom save-zu«, napisao je zadnji američki ambasador u Jugoslaviji, Warren Zimmer-mann, u knjizi »Izvori jedne katastrofe«. Znatan dio zapadne sociologije i filozofije čak je smatrao jugoslavensko samoupravljanje najvažnijim eks-perimentom u društvenom razvitku. I to ne samo u komunističkim zem-ljama, već i kao moguću alternativu ili dopunu zapadnoj demokraciji. (Taj je interes kopnio kako je samoupravljanje u samoj Jugoslaviji gubilo bitku s političkom birokracijom.) Ukratko, Jugoslavija je trebala biti primjer za druge komunističke zemlje.

Nakon propasti komunizma i raspada SSSR-a, sve su mačke postale crne. Tada se i Jugoslavija (poslije Hrvatska) počela tretirati kao da su i u njoj postojali planska državna privreda i politički centralizam staljinistič-kog tipa. Tada se počela uspostavljati i nova politika prema Jugoslaviji, čiji je cilj bio da se uništi sve što je imalo zajedničko ime – socijalizam s ljud-skim likom. Nositelji te politike nisu bili ni gospodin Shultz niti Zimmer-mann, ali je Margaret Thatcher. Ono što je do jučer bilo poželjno, za ide-ologe neoliberalizma i političare u službi krupnog kapitala preko noći je postalo najcrnja komunistička opasnost. »Što su po vašem mišljenju uz-roci rata na ovim prostorima?«, bilo je jedno od pitanja autoru bestselera »Stoljeće rata«, Amerikancu Williamu Engdahlu, u intervjuu Večernjem listu. »Neki moćni interesni krugovi u Washingtonu, New Yorku i Londo-nu željeli su uništiti ekonomski model koji je razvila bivša Jugoslavija...«, odgovorio je on.


Zato se nije smjelo ostvariti sve što se činilo prirodnim rješenjem. Nije se smjela uspostaviti ravnopravnost svih oblika vlasništva (pri-vatnog, društvenog i zadružnog) koji bi se potvrditi ili propali na tržištu, privatizacija se nije smjela provoditi pretvaranjem samoupravljanja u vlasništvo radnika i građana, tranzicija nije smjela proći bez nasilja i pljačke, a industrijska demokracija nije smjela stati uz bok političkom vi-šestranačju. Takav bi primjer vrlo loše djelovao na čitav bivši istočni blok, kome je bila namijenjena druga i drukčija sudbina.

Krupnom je kapitalu trebalo novo lovište i on ga je osigurao pobje-dom u Hladnom ratu. Pravima pobjednika ništa nije smjelo stati na put. On je tražio tržište i jeftinu radnu snagu, a ne konkurenciju. U komuniz-mu je bilo proskribirano privatno vlasništvo; sada je ono postalo jedina i neupitna dogma. Komunistički monizam zamijenjen je novim. Opet je sudila ideologija. Ljudi su opet postali samo repromaterijal politike, koja više nije gradila svijetlu budućnost, već cementirala neoliberalizam kao kraj povijesti.

U tom obračunu gospođa Margaret Thatcher je igrala krupnu ulogu, zbog koje su i mnogima u Hrvatskoj uništeni životi. Teški je sarkazam da je upravo oni smatraju velikom prijateljicom.

(Novosti, 2013.)

Status quo nacionalizma

Na prvu loptu, čini se da se sadašnji val nacionalizma razliku-je od prijašnjih. U 30-im godinama prošlog stoljeća bila je to ekonomska osnova hrvatskog pitanja, 1971. devizni režim, a 1990. hrvatska lisnica u hrvatskom džepu. Sad, međutim, naciju i njena prava ugrožava nekoliko tabli s ćiriličnim na-

tpisima. U aktualnoj antisrpskoj histeriji nema ni riječi o ekonomiji. Po prvi put nacionalisti se ne bune jer Srbija, uz pomoć Jugoslavije, navodno eksploatira Hrvatsku.

Nije to bila istina ni kad je masa padala u delirij već na spomen hrvatskog džepa. Štoviše, jedino razdoblje u hrvatskoj povijesti kad su banke (dakle lisnica) bile u hrvatskom vlasništvu, bilo je vrijeme socijali-stičke Jugoslavije. U Kraljevini, pričao je Krleža, predstavnik talijanskog vlasnika dolazio je u Zagreb, pregledavao molbe za kredit i potpisivao ih ili odbacivao. Stanje je, dakle, bilo vrlo slično današnjem. U vrijeme soci-jalizma, jedina iznimka od hrvatskog vlasništva bila je Ljubljanska ban-ka. Danas je jedina iznimka, ali ne od domaćeg već od stranog vlasništva, Poštanska banka sa samo nekoliko postotaka bankarskog tržišta. A i ta će lisnica najvjerojatnije uskoro završiti u tuđem džepu.

Ni drugi oblici zajedničke potrošnje nisu bili nepovoljni za Hrvat-sku. Savezni proračun u vrijeme Ante Markovića iznosio je oko devet milijardi dolara (što bi odgovaralo današnjim eurima) a iz njega se finan-cirala vojska (hrvatska puška danas je na NATO ramenu), savezna admi-nistracija (oko 8 posto), invalidska i boračka zaštita (od toga je Hrvatska dobijala najviše), a nešto malo su dobijali i nerazvijeni za svoje socijalne


potrebe. I to je bilo sve. Iz primarne emisije posebni su se krediti davali za privredne grane s dugim ciklusom proizvodnje. Bile su to poljoprivreda, strojogradnja, brodogradnja i turizam, pa je i tu Hrvatska uzimala lavlji dio. I korist od jedinstvenog tržišta bila je znatno veća od skromnih uplata u fond za kreditiranje nerazvijenih.

Sve je to postalo nevažno kad je Milošević, u ime najveće nacije, po-čeo remetiti principe nacionalne ravnopravnosti, koji su bili, usput reče-no, napredniji od današnjih u Evropskoj uniji. (Ravnopravnost nije, kao u Uniji, ovisila u brojnosti stanovništva.) Nakon »mitinga istine« slijedio je proboj u platni sustav zemlje, pa srpski bojkot slovenske robe... Nakon toga i drugi su pronašli svoje miloševiće, pa je sve postalo istina. Nacio-nalisti su uvijek znali na što su ljudi najosjetljiviji. »Ako smo braća, kese nam nisu sestre.«

Danas, međutim, nitko ne spominje eksploataciju, ali je ipak ona, a ne ćirilica, pravi razlog zbog kojeg gospođa Željka Markić i gospoda iz vukovarskogt Stožera postaju zvijezde hrvatske političke scene. Solemni skup, na kome je ovih dana HDZ predstavio niz općih mjesta i starih fraza kao svoj gospodarski program, učinio je za njihovu promociju više od svih referendumskih potpisa. Nakon protekla dva desetljeća svi u Hrvatskoj znaju da su žrtve domaćih piranja i stranih morskih pasa, koji su ih u dva desetljeća doveli na prosjački štap. Nije važno od čega ih danas stožeraši brane: od Srba, ćirilice, hladne vode ili poljskih miševa. Bitno je da su po-kazali volju i hrabrost za obranu nacionalnih interesa. A upravo to nedo-staje i vladajućim i opoziciji.

To se dobro vidi po alibi objašnjenjima i poluistinama, kojima se ukazuje na uzroke ekonomskih nevolja. Tako se tvrdi da stranih inve-sticija nema zbog pravne nesigurnosti i birokratskih prepreka. I onda se stalno iznova izmišljaju neki novi uredi ili izravno angažiraju ministri kako bi pomogli investitorima da ih preskoče. Istovremeno, stranci su izgradili sve šoping centre koje su željeli i pokupovali sve čime zarađuju na hrvatskom tržištu, od banaka do pivovara. Birokracija im je smetala samo kad je bila riječ o prerađivačkoj industriji, posebno onoj koja izvo-zi. Pa ipak nitko ne izvlači logični zaključak. Kad im se investicija isplati, stranci nalaze put kroz birokratski, pravni pa i korupcionaški labirint. U suprotnom, neće im pomoći ni cijela Vlada sa svim ministrima i državnim tajnicima.


Riječ je, očito, o uvjetima poslovanja u kojima se isplati uvoziti i trgovati, a ne proizvoditi i izvoziti. Ta je konstatacija već potpuno pode-rana od stalnog ponavljanja, ali nitko nema hrabrosti da konačno okrene pilu. U pitanju su jaki interesi, ali i bojazan da bi ozbiljne promjene mogle otvoriti nove probleme za koje se ne znaju rješenja. Zato će se napraviti sve samo da se ne povuče ključni potez. Da se ne devalvira prejaka kuna koja je glavni uzrok što Hrvatska nema ni investicija, ni proizvodnje, niti posla za svoje stanovništvo.

I tu se, u obrani statusa quo, koriste mnoge poluistine. Tvrdi se da na stabilnosti kune ne počiva samo stabilnost cijena,već i cijelog gospo-darstva. Istodobno se prešućuje da vaga sve više preteže na drugu stranu. Da kuna iz godine u godinu jača, jer tečaj ostaje isti iako cijene rastu. Od rušenja inflacije u 1994., kuna je ojačala za 73,9 posto. Za toliko je veći i profit koji ostvaruju uvoznici, a toliko je hrvatska privreda nekonkuren-tnija na svom i inozemnom tržištu. I toliko je narasla nezaposlenost. Lju-de se plaši da bi devalvacijom izgubili veliki novac, iako je istina obratna. Štednja građana je, naime, znatno veća od dugova, kao što je uvijek slučaj u vremenima krize kad se svaka lipa čuva za još crnje dane. Zatim, dužni-ci se plaše povećanim ratama kredita, a cijela nacija povratkom razarajuće inflacije. Kao da promjena tečaja ne povlači i niz drugih promjena kojima se to mora spriječiti, u prvom redu ukidanje devizne klauzule i zaleđi-vanje netržišnih, monopolskih cijena. Boji se i država da će joj poskupiti inozemni dugovi, kao da ih i tako ne otplaćuje novim zajmovima, što zna-či da su za proračun neutralni.

U svojedobno popularnoj knjizi o korupciji u Kraljevini Jugoslavi-ji Zvonimir Kulundžić je citirao Franju Račkog koji je jednom prilikom rekao: »Hrvatsko činovništvo će od toga imati velike koristi, ali hrvatski narod će to skupo platiti«. Da nezaposlenost nije dosegla rekordnu razinu i da stožeraši nisu počeli voditi igru, bilo bi cinično s time završiti tekst.

(Novosti, 2013.)

Moda ili dogma

Novi japanski premijer Shinzo Abe očito još nije čuo za kapi-talni doprinos Zorana Milanovića ekonomskoj teoriji 21. sto-ljeća. Govoreći na sjednici Glavnog odbora svoje stranke Mi-lanović, naime, nije samo odbacio mogućnost devalvacije, što u našim prilikama ne bi bilo ništa novo, već je apodiktički

ustvrdio kako je »gotovo i s politikom monetarnih prilagodbi u kojoj se devalvacijom nacionalne valute postajalo konkurentnijim«. Točno supro-tno hrvatskom, istovremeno je govorio japanski premijer. Predstavljajući program gospodarskog oporavka, gospodin Abe je posebno istaknuo kako je »vrlo važno stati na kraj dugogodišnjoj deflaciji i skupoći jena«. Samo tako, objasnio je on, pojeftinjenjem jena, odnosno devalvacijom, može se, uz ostalo, povećati konkurentnost industrije i zaposlenost. To »ostalo« su poticaji privredi, u prvom redu izvoznoj, teški oko 175 milijardi eura.

Bilo bi zanimljivo znati je li tvrdnja gospodina Milanovića samo njegova kreacija ili mu je netko od ekonomista uspio time napuniti uši. Umjesto nagađanja tko bi to mogao biti, dovoljno je zaključiti kako je naj-vjerojatnije riječ o stručnjaku za monetarna pitanja, jednom od onih za čiji su uspjeh najvažniji dobar krojač, konformistička narav i sposobnost formuliranja trenutačno pomodnih teza. (Kako je to, svojedobno, ustvr-dio veliki američki ekonomist John Kenneth Galbraith, dodajući da to isto vrijedi i za diplomaciju.) A u Hrvatskoj danas, odbacivanje devalva-cije nije samo moda. To je postalo dogma zbog koje se ne vidi i ne čuje što se događa u svijetu. Tako su i Milanovićevi savjetnici zaboravili velike de-valvacije u posljednjih desetak godina - britanske funte i američkog dola-ra (koji su odmah slijedili i Kinezi), pa ruske rublje ili mađarske forinte...


Moćne interesne grupacije uspostavile su u Hrvatskoj tiraniju tečaj-nog statusa quo, dakle društvenu klimu u kojoj se, usprkos dugogodišnjeg propadanja ekonomije, malo tko usuđuje otvoreno založiti za slabljenje tečaja. Za pojeftinjenje kune u cilju povećanja konkurentnosti i zapošlja-vanja, kako bi rekao gospodin Abe. Oni među ekonomistima koji su ipak smogli hrabrosti da govore o prejakoj kuni, rade to najčešće na ezopovski način. Tako Milanović danas, kao i Gorbačov u onom starom vicu, zna da polovica njegovih ekonomista ima pravo. Jedino, kao i Gorbačov nekada, ne uspijeva dokučiti koja je to polovica.

Srećom ili nažalost, sudbina tečaja kune ne ovisi isključivo ni o pre-mijeru Milanoviću, kao niti o guverneru Borisu Vujčiću ili analitičarima plitke misle i dubokih veza s bankama i uvoznicima. Sadašnji tečaj nije nastao samo nečijom voljom, iako mnogi i tu ukazuju na nekadašnju mefistofelovsku ulogu Borislava Škegre. Od siječnja godine 1994., kad je uspostavljen sadašnji tečaj koji je ostao duboko zaleđen sve do današnjih dana, kuna je mogla biti prejaka jer je imala jaku deviznu podlogu. Kad su privrednici na nekom skupu prvi put prigovorili gospodinu Škegri da za marku zarađenu izvozom dobivaju premalo kuna (tada još hrvatskih dinara), on je pokazao novčanicu od sto maraka i pitao: »Tko će mi od vas dati više nego što mogu dobiti u banci?« Naravno, nije se javio nitko. Argument se činio neoborivim. Tečaj je zapravo cijena, uspostavljena na deviznom tržištu, a kad je ponuda deviza veća od potražnje, one ne mogu biti skupe.

Od tada pa sve do danas takvo se stanje nije promijenilo. Štoviše, održavajući stabilan tečaj, Narodna je banka nerijetko kupovala devize kako kuna ne bi još više ojačala. Istovremeno, izvoz je postao neisplativ pa je prerađivačka industrija ubrzano propadala. Zvuči apsurdno, ali za-pravo je savršeno logično da je ratna i inflatorna godina 1993., posljednja prije uvođenja jake i čvrste kune, istovremeno bila i posljednja u kojoj je hrvatski robni izvoz bio veći od uvoza. Od tada škare su se širile na štetu izvoza, sve dok nije uspostavljen odnos da na kunu izvoza dolaze dvije kune uvoza.

Otkud onda stalni višak deviza na tržištu? Odgovor je lako dokučiti - od inozemnih kredita i rasprodaje imovine strancima. Da bi se održao prejaki tečaj kune, na tržištu se prodalo, točnije bacilo u bačvu bez dna,


preko 80 milijardi eura. Sav je taj novac otišao na uvoz i potrošnju. Brkove su mastili uvoznici, odnosno proizvođači u inozemstvu. Kod nas su se ra-dna mjesta ukidala, ali kod njih čuvala. Umjesto proizvođača, izvoznici su postale banke, koje su izvozile profit svojim stranim vlasnicima. Pa ipak, nitko od onih koji su se smjenjivali na vlasti nije učinio ništa da promjeni takvo stanje. Od godine 1994., od kada je tečaj isti, državni je proračun povećan za četiri puta. Nedavno je premijer Milanović rekao (i ponovio, pa se ne može pomisliti da je riječ o lapsusu) da Hrvatska već četiri godine živi preko mogućnosti. I tu su ga krivo informirali. To je razdoblje, naime, mnogo, mnogo duže.

Na otvaranju jesenskog Zagrebačkog velesajma 2007., posljednje godine prije krize, dakle prije više od pet godina, tadašnji predsjednik Stjepan Mesić javno je upozorio da Hrvatska već odavno živi od posuđe-nog novca. »Prema podacima Hrvatske narodne banke«, rekao je on, »u proteklih se sedam godina hrvatski inozemni dug povećavao za prosječno 230 milijuna eura mjesečno. Toliko nam je, dakle svakog mjeseca nedos-tajalo da bismo mogli živjeti ovako kako živimo danas – i kao zemlja i kao pojedinci. U isto se vrijeme trošio i novac od prodaje banaka i poduzeća, kao što su, na primjer, Telekom, Ina i druga. Ja govorim o razdoblju poslije godine 2000., iako je prije toga stanje bilo još znatno gore, a po mnogo čemu i katastrofalno. No ja upravo i želim upozoriti na činjenicu da smo suočeni s problemom koji se nije smanjio ni nakon što se Hrvatska vratila među normalne europske zemlje. Mada su se na vlasti mijenjale stranke i stranačke koalicije, mada su se mijenjale političke opcije koje su davale ton državnoj politici, našom je konstantom ostao život na dug i trošenje novca dobivenog prodajom imovine koju su stvarale prethodne generaci-je. Mi se ne možemo stalno hvaliti ekonomskom stabilnošću, a dotle živ-jeti kao obitelj u kojoj otac svakoga mjeseca uzima nove kredite, a majka prodaje ostatke bakinog nakita.«

Mesić je tada ustvrdio da je takav »ekonomski model« potrošen – i pritom pogriješio. Nije bio potrošen, što se pokazalo sljedećih godina. Zaduživanje se nastavilo, iako sa sve manje entuzijazma. Već se odavno nitko ne hvali kako je u New Yorku prodao toliko i toliko državnih ob-veznica, što su nekada neizostavno činili naši ministri financija. Ali da bi se prestalo zaduživati, mora se promijeniti jedna od dvije hrvatske


životne činjenice. Ili se mora bitno manje trošiti ili se moraju, također bitno, povećati proizvodnja i prihodi. Sada su čak i u MMF-u zaključili da je ozbiljno smanjivanje potrošnje nemoguće pa i kontraproduktivno, što je u ekonomiji ravno otkrivanju tople vode. Jedini izlaz je povećanje proizvodnje, izvoza, zaposlenosti i prihoda. Kako? Onako, kako to kaže gospodin Shinyo Abe.

Službeni i neslužbeni glasnogovornici onih koji još uvijek vuku ko-rist od statusa quo, iako manju nego prije, dižu galamu da bi to uništilo sve dužnike u zemlji – građane, poduzeća i, ne na zadnjem mjestu, dr-žavni proračun. Ali kriza ubrzano mijenja stanje pa se novi krediti sve teže dobivaju, a banke se »razdužuju«, što znači da više ne šalju svojim stranim gazdama samo profit, već i glavnicu. Ni ostatke imovine nije više lako prodati, a u zemlju s prejakom valutom nitko neće investirati, koliko god vlada osnivala komisija. Presušivanje priljeva deviza učinit će održa-vanje postojećeg tečaja nemogućim. Jedino je preostalo pitanje hoće li se taj trenutak dočekati organizirano, kako bi se maksimalno zaštitili dužni-ci, a trošak prebacio na dosadašnje profitere – ili će nas opet zapljusnuti tsunami stihije.

(Novosti 1013.)

Weimarska Hrvatska

Izraz weimarska Hrvatska prvi put je upotrijebljen u jednom znan-stvenom radu godine 1997. Ekonomisti Stjepan Zdunić i Mato Gr-gić usporedili su Hrvatsku s Njemačkom od prije 65 godina, iz vre-mena koje je prethodilo dolasku Hitlera na vlast i to u prvom redu po jednom, kako su napisali, »apsolutno prestižnom podatku«. To

je golema nezaposlenost, koja najbolje pokazuje dubinu krize i najavljuje njene socijalne posljedice. Razlog da se danas ponovno govori o weimar-skoj Hrvatskoj (to je prvi učinio prof. Ivan Rimac) upravo su te posljedice. Najspektakularnija je pojava Stožera za obranu Vukovara, koji je ponizio državni vrh na komemoraciji u tom gradu. Zapravo je pokazao da je jači od države. To, u normalnim uvjetima, ne može i ne smije biti nitko. Samo su u weimarskoj Njemačkoj odredi raznih smeđih i crnih košulja žarili i palili ne obazirući se na vladu i parlament.

Između dvije definicije Hrvatske, kao zemlje koja podsjeća na ne-kadašnju weimarsku Njemačku (nazivanoj tako po gradiću Weimaru u kome je 1919. donesen njen ustav), kod nas je prošlo mnogo godina. Ali i u Njemačkoj je prošlo cijelo desetljeće prije nego se republika počela uruša-vati. U oba slučaja otponac je bio isti. Američki novinar William L. Shirer (koji je u tim godinama bio dopisnik iz Njemačke) piše: »Dana 24. listo-pada došlo je do sloma burze u Wall Streetu. Posljedice i to katastrofalne uskoro su se osjetile u Njemačkoj. Temelj njemačkog blagostanja bili su inozemni zajmovi, uglavnom američki, i njezina vanjska trgovina. Kad je pritjecanje kredita presušilo, a otplata starih dugova dospjela, njemačka privredna struktura nije mogla izdržati taj pritisak. Poslije općeg sloma svjetska je trgovina zapela i njemački izvoz nije bio dostatan da pokrije uvoz prijeko potrebnih sirovina i hrane. Bez izvoza njemačka industrija


nije mogla funkcionirati, prozvodnja se od 1929. do 1932. smanjila gotovo za polovicu. Milijuni su ljudi ostali bez posla. Tisuće malih poduzeća je propalo.«

Velikim dijelom taj tekst kao da opisuje sadašnje stanje u Hrvatskoj. I kod nas se godinama živjelo na stranim kreditima, koji su presušili zbog svjetske krize, ali i prezaduženosti zemlje. I od Hrvatske se traži da vraća dugove iako joj se proizvodnja i zaposlenost stalno smanjuju. Ipak, po jed-nom, ali bitnom procesu Hrvatska se razlikuje od Njemačke iz 1930-ih. Njemačka, naime, nije uništavala svoju industriju, već je svoj oporavak od iscrpljivanja u prvom svjetskom ratu gradila na proizvodnji i izvozu. Zato je u Hitlerovo doba bilo moguće njeno oživljavanje, u prvom redu krupnim državnim poslovima. Tako je sedam milijuna Nijemaca dobilo posao.

Rad dvojice ekonomista, Mate Grgića sa zagrebačkog Ekonom-skog fakulteta i Stjepana Zdunića (koji je bio član prve vlade poslije iz-bora 1990., a poslije savjetnik predsjednika Stjepana Mesića u njegovom prvom mandatu) po mnogo čemu kao da je pisan danas. On, zapravo, po-kazuje da se ekonomski model ne mijenja, iako se mijenjaju stranke na vlasti, pa se ne mijenjaju ni njegovi rezultati. I tako sve od siječnja 1994., kad je zaustavljena inflacija. Već tri godine poslije, kad su oni objavili svoj rad, sve se već pokazalo. Ako je danas stanje isto (potencirano krizom i višegodišnjim akumuliranjem posljedica) logično je pitanje jesu li i da-nas aktualni njihovi prijedlozi za njegovu promjenu? Što su oni predla-gali i što se predlaže danas? Posebno je zanimljiva usporedba s ocjenama o Hrvatskoj jednog od najuglednijih njemačkih i europskih ekonomista, Heinera Flassbecka, koji je uz ostalo bio zamjenik njemačkog ministra fi-nancija i visoki dužnosnik UN-a. Njegova analiza objavljena u Jutarnjem listu izazvala je ovog tjedna posebno veliko zanimanje javnosti.

Zdunić i Grgić su prije 17 godina tvrdili da se oporavak proizvodnje i gospodarski rast mogu ostvariti samo povećanom potražnjom na tržištu. Da bi se ona ostvarila građani Hrvatske moraju imati više novca, kojim će kupovati više robe i usluga. To isto piše danas dr. Flassbeck: »Kao i u južnoj Europi uopće, smanjenje plaća je točno suprotno od onoga što treba nap-raviti, jer je potražnja na domaćem tržištu važnija za ukupni gospodarski razvoj od izvoza«. To, međutim, traži suprotstavljanje međunarodnim fi-


nancijskim institucijama, kakve su Evropska komisija, MMF ili Svjetska banka, koji nameću štednju vjerujući da će tako ostati novaca za urednu otplatu kredita. Za domaću kompradorsku vlast takvo je suprotstavljanje nezamisliva zadaća. Zato se smanjuju plaće, iako ne treba mnogo pameti da bi se znalo da će se zbog toga već sutra smanjiti potražnja, a time i pro-računski prihodi.

Zdunić i Grgić su za svoj prijedlog imali još jedan razlog. To je priva-tizacijsko bogaćenje, koje je neopravdano raslojilo društvo na bogate i sve siromašnije, zbog čega Hrvatska, kako su napisali, nije »uljuđena država«. Oni su zato predlagali masivnu preraspodjelu, neki hrvatski New Deal, u korist građana, a na štetu novih bogataša i državne potrošnje. To nije samo »društveno korektno«, tvrdili su oni, već je i najbolji put za prevla-davanje ekonomske krize.

Drugi (a možda i prvi) njihov prijedlog je devalvacija kune, jer njen sadašnji tečaj (onaj iz 1997.), kako kažu, ruši konkurentnost hrvatske privrede na svjetskom tržištu, a istovremeno omogućava velike, nezaslu-žene profite uvoznicima. Umjesto odgovora na pitanje koliko bi trebalo devalvirati, oni navode podatke da je od 1992. (kad je uveden hrvatski novac) do 1995. kuna ojačala za 37 posto prema njemačkoj marki, za 40 posto prema dolaru i za 52 posto prema liri. Točno za toliko je u istom raz-doblju smanjena i konkurentnost hrvatske privrede. Istu metodu danas koristi i gospodin Heiner Flassbeck, prema čijem je mišljenju deprecija-cija (što je moderniji i nježniji izraz za devalvaciju) jedino rješenje koje Hrvatska još ima. On, naravno, ima i aktualne podatke pa kaže: »Samo od 2005. Hrvatska je – kao i Slovenija – u odnosu na Njemačku izgubila 10 posto konkurentnosti, a od 1999. godine 25 (Hrvatska), odnosno 47 posto (Slovenija).

Završavajući svoj tekst, on upozorava da će poslušnost MMF-u, koji zahtjeva liberalizaciju tržišta rada i propisuje strogu disciplinu izdataka, samo povećati recesiju i nezaposlenost. »A hoće li demokracija u južnoj Europi ili u zemlji kao što je Hrvatska to preživjeti, to nitko ne pita.«

Tako je i gospodin Flassbeck, na kraju došao do zastrašujućeg isku-stva Weimarske republike.

(Novosti, 2013.)

Što su pozdravili Hrvati

Rezultati višegodišnjeg sustavnog ispiranja mozgova mogu se pronaći i na mjestima gdje bi ih čovjek najmanje očekivao. Jedno od njih je i sljedeća tvrdnja iz Novog lista, na koju je ovog autora upozorio doajen hrvatskog novinarstva, časni Ivo Horvat, koji se cijelog života žestoko zalagao za samo-

upravljanje: »S voditeljem zagrebačkog ureda HBS-a Vedranom Horva-tom razgovarali smo o prisvajanju javnih i zajedničkih dobara, počevši s trenutkom kad je hrvatsko društvo jednoglasno pozdravilo pretvorbu društvenog vlasništva u privatno.« HBS je Heinrich Boell Stiftung, nje-mačka zaklada pridružena stranci zelenih, a u inače zanimljivom tekstu govori se kako krupni kapital guta naše prirodne resurse. Ali kako se tu našla konstatacija da je taj proces, navodno, na početku »jednoglasno podržalo« cijelo hrvatsko društvo? Ako je zaista tako, trebalo bi vjero-jatno zaključiti da sad imamo ono što smo zaslužili. A i nekadašnji su sa-moupravljači, kao bitan dio društva, po toj tvrdnji jedva dočekali trenu-tak da se oslobode briga i predaju vlasništvo u kompetentne i brižne ruke majke države.

Je li to istina? O tome što se zaista događalo ima dovoljno još živih i aktivnih svjedoka, a ostale su zabilježene i njihove brojne priče. Najbo-lje je početi s nekadašnjim ministrom zaduženim za privatizaciju u prvoj vladi samostalne Hrvatske dr. Draženom Kalogjerom: »U Vladu me poz-vao pokojni predsjednik Tuđman, odmah nakon prvih višestranačkih iz-bora, i to kao nestranačkog ekonomistu. Prihvatio sam imenovanje s jas-nom vizijom kako bi trebalo provesti privatizaciju i osigurati razvoj. Kad to nije prihvaćeno, podnio sam ostavku, pa sam tako bio ministar samo pet mjeseci.« To je on rekao u intervjju, za tjednik Feral Tribune, u siječnju


godine 2000. Što je on predlagao i zašto je to bilo neprihvatljivo? Predla-gao je da se društveno vlasništvo ne pretvara u državno, već da se izravno podijeli onima koji su ga stvarali. Kalogjera kaže: »Ja sam smatrao da se mora sačuvati ono što je već postignuto i na tome graditi dalje. Naša je privreda krenula u nužne promjene već pedesetih godina, kad je u bivšoj Jugoslaviji ukinuta centralna, planska ekonomija. Od tada, poduzeća su postajala sve samostalnija, sa sve jačom tržišnom i izvoznom orijentaci-jom. Moj je stav bio da se ne smijemo vraćati na državno vlasništvo, već da društveno vlasništvo treba izravno prenijeti na one koji su ga stvarali. Nije ga stvarala država, već hrvatski građani i oni su ga morali dobiti, kao svoje privatno vlasništvo. Predlagao sam, dakle, masovnu privatizaciju, podjelu dionica i istovremeno stvaranje financijskog tržišta. Tako bi do okrupnjavanja vlasništva dolazilo po tržišnom, a ne tajkunskom mode-lu.«

Suprotno tvrdnji da je cijelo hrvatsko društvo podržalo podržavlje-nje društvenog vlasništva, ponašali su se i neki drugi nestranački ministri (npr. dr Stjepan Zdunić), a podržavao ih je i premijer Stjepan Mesić. Ali on je nakon samo tri mjeseca napustio dužnost, a zamijenio ga je Josip Ma-nolić. Tada je u Vladi prevladalo stajalište da sve treba proglasiti državnim pa će onda država prodavati kome i kako bude htjela. »Rušili su nas«, kaže Kalogjera, »s najprizemnijim argumentima. Na sjednicama Vlade, u glas se tvrdilo da ljudima ne treba dati dionice jer će ih oni zapiti. Doslovno tako. Ja sam odgovarao da će zapiti svoju, a ne državnu ili Vladinu imovi-nu, a da će i tim putem dionice doći u ruke onome tko ih neće zapiti. Re-kao sam: »Nitko ne pita ljude ni što će napraviti sa svojom plaćom, osim, možda, njihove obitelji. To je njihovo, a ne državno vlasništvo.«

Još jedan svjedok iz tog vremena, dugogodišnji direktor Ekonoms-kog instituta Zagreb dr. Dragomir Vojnić kaže kako mu je premijer Josip Manolić rekao da nema političku podršku za prijedlog privatizacije koji su izradili stručnjaci instituta. Bilo je to isto rješenje koje je zastupao dr. Kalogjera, inače, kao i dr. Zdunić, kadar Ekonomskog institutu. »Tek poslije sam doznao zašto smo odbijeni«, rekao je Vojnić. »Mi smo polazi-li od toga da imovina pripada građanima i radnicima koji su je stvarali, a oni su se u Norvalu, u Kanadi, s Gojkom Šuškom i njegovim društvom, unaprijed dogovorili da će je, čim dođu na vlast, podijeliti između sebe,


odnosno kome oni žele. I, naravno, onima koji su im pomogli, financijski i na druge načine, da dođu na vlast. Čitava ekonomska politika postavljena je u službu norvalskih ciljeva. Tu je i odgovor na pitanje kako je došlo do toga da je granica Evropske unije u predgrađu Zagreba... »

Iste večeri kad je u Saboru donesena odluka da se društveno vlasni-štvo proglasi državnim, da se dakle »pretvori«, nastupio je na televiziji kratkotrajni premijer Hrvoje Šarinić (travanj 1992. – kolovoz 1993.) tri-jumfalnom izjavom: »Samoupravljanja više nema!!!« To je bio znak da pljačka stoljeća može početi. Niz ljudi tada je podnijelo tužbe Ustavnom sudu, tvrdeći da je riječ o protuustavnoj nacionalizaciji. Da društveno vlasništvo pripada svim građanima i da im ga država ne smije oduzeti. I to još u trenutku kad privatno vlaništvo postaje temelj društva. Najpozna-tiji među njima bio je pokojni dr. Branko Horvat, jedini hrvatski (i jugo-slavenski) ekonomist koji je bio u najužem izbora kandidata za Nobelovu nagradu. Ustavni se sud na sve to oglušio.

Tada su, preko noći, počeli nastajati prvi hrvatski bogataši, Miro-slav Kutle, Josip Gucić i mnogobrojni drugi miljenici Tuđmanove vlasti i umjetnici života. O tome kako im je država pogodovala, zna se sve i zna-ju svi. Pa i oni koji su jučer rođeni. Tko je bio pogodan vlasti, kupovao je poduzeća na način koji se danas smatra kriminalnim, novcem tog istog poduzeća. Osobe bliske imperatoru dobivale su ih badava. U igru su bile uključene i banke s tzv. menadžerskim kreditima, kao i druge ustanove u kojima je bilo novaca. Tako je gospodin Kutle svoj prvi kredit dobio iz državnog fonda za socijalno nezbrinute. Ali sve je to stari, prljavi snijeg.

Tako su se u poduzećima pojavili većinski vlasnici. To nije značilo da su imali više od 50 posto dionica - bilo im je dovoljno da se prvi dokopaju nekog paketa dionica, makar i samo 7 ili 8 posto. Tad je nastupio trenutak da se dionice ponude i zaposlenima. Videći što »većinski vlasnici« rade u njihovim tvrtkama, nesretni su se ljudi zaduživali da bi kupili dionice na-dajući se da će tako zadržati posao. Ali samoupravljanje je bilo mrtvo pa su u poduzeća navalili torbari. Oni su otkupljivali dionice u ime »većinskih vlasnika« za pola, trećinu ili čak desetinu cijene. U jednom slučaju paket od 20 tisuća, plaćali su samo 200 maraka. Tko ih odbije, dobiva otkaz od-mah. Ali ni onima koji su prodali, najčešće sudbina nije bila bolja. Sjajan svjedok za sve to je ondašnji sindikalni lider, a danas predsjednik Hrvat-skih laburista, Dragutin Lesar.


Iznimke su bile poduzeća koja su se požurila da provedu privatizaci-ju u zadnjim mjesecima bivše Jugoslavije. Po zakonu njenog zadnjeg pre-mijera Ante Markovića, društveno vlasništvo nije pretvarano u državno, već su vlasnici postajali sami zaposlenici. Takva iznimka bila je, na pri-mjer, Tvornica duhana Rovinj i takav je bio – Novi list. Gdje god je mogao, vladajući je HDZ poništio privatizacije po Markovićevom zakonu pa je, na primjer, već privatizirana Slobodna Dalmacija oduzeta legalnim vlasnici-ma i poklonjena notornom Miroslavu Kutli.

Za sve to postoji osobna i zapovjedna odgovornost onih koji su tada dobili državu u ruke. Strategija njihove obrane je da za sve optuže socija-lističko nasljeđe. Naciji se pere mozak tvrdnjom da nisu oni krivi jer su naslijedili ekonomiju u raspadanju i propala poduzeća. Zato je i cijelo »hr-vatsko društvo jednoglasno pozdravilo pretvorbu društvenog vlasništva u privatno«. Ništa od toga nije istina.

Ključno je pitanje, međutim, zašto se dotadašnji samoupravljači nisu suprotstavili planiranoj pljački? Gdje su oni bili kad su im otimali i vlasništvo i radna mjesta? Bili su mahom na fronti. Umjesto imovine, njima je dodijeljen rat.

(Novosti, 2014.)

Uvijek je bilo bolje

Vraga je bilo bolje, rekao je apodiktično premijer Milanović na primjedbu televizijskog novinara kako mnogi ljudi misle da im je prije, dakle u socijalizmu, bilo bolje nego sada. Zani-mljivije od tog odgovora bilo je, međutim, objašnjenje: »Da je bilo bolje, ne bi propalo...«, dodao je. To je kratko, jasno i

jednostavno ali upravo zbog toga i netočno. Slučaj Jugoslavije, a potom i Hrvatske, previše je složen da bi se mogao objasniti nekom dosjetkom, bez obzira koliko ona bila efektna. Ako je postojao neki Belzebub koji je tu vukao konce, to nije bio onaj koji zabavlja djecu na Svetog Nikolu.

Ključno je pitanje što je to što je propalo, točnije uništeno u Jugosla-viji dok je ona postojala, a poslije u njenim zemljama sljednicama, uklju-čujući i Hrvatsku? Propala su dva nosiva stupa, na kojima je počivao cijeli društveno-ekonomski sustav. Jedan od njih bilo je društveno vlasništvo i samoupravljanje, što je uništila sama komunistička birokracija, a čije je ostatke posljednji jugoslavenski premijer Ante Marković svojim reforma-ma počeo pretvarati u kapitalizam, ali s ljudskim licem. Drugi stup bila je nacionalna ravnopravnost, a njegov je temelj potkopao agresivni veli-kosrpski nacionalizam, čiji je lider bio Slobodan Milošević.

Svoje reforme Ante Marković je nazvao izgradnjom novog socijaliz-ma, a Slobodan Milošević je tvrdio kako je njegov cilj moderna federacija u kojoj će vrijediti demokratsko pravilo jedan čovjek – jedan glas. Srba je bilo daleko najviše pa su drugi narodi Jugoslavije u tome prepoznali poku-šaj uspostavljanja srpske hegemonije. Onima koji su možda sumnjali, oči su otvarali divlji pohodi nacionalističkih hordi po Jugoslaviji nazvani mi-tinzima istine i novi soj srpskih političara koji je neprestano prijetio i si-jao mržnju i netrpeljivost.


Kad je Marković u prvoj polovici 1989. dobio mandat, Jugoslavijom su još vladali, barem formalno, Predsjedništvo i Savezna skupština, sa Sa-vezom komunista kao osloncem. Sva su ta tijela bila sastavljena od starih kadrova i po paritetnom ključu. Isto je bilo i u republikama, osim u Srbi-ji gdje je Milošević izveo na scenu polusvijet kome je nacionalizam bio jedina zastava. U to vrijeme u Jugoslaviji su paralelno tekla dva procesa. Ante Marković je uveo konvertibilni dinar, sredio ekonomiju i povećao standard stanovništva. »Sad vidimo da možemo živjeti kao ljudi«, govo-rio je on. Sljedeći korak bila je privatizacija, s tim da su vlasnici poduzeća trebali postati njihovi zaposlenici. Zato je za njih uvedena mogućnost ot-kupa dionica po povlaštenoj cijeni i na drugoročnu otplatu. Zapravo, tada je započela prava tranzicija, u kojoj su novi vlasnici bili zainteresirani da čuvaju i razvijaju svoja poduzeća, a ne da ih uništavaju i izvlače novac. Je li to propalo? Nažalost jest, ali ne zato što je bilo loše ili što su ljudi bili protiv toga.

Drugi proces, jačanje nacionalizma i proizvodnja međunacionalnih sukoba, dobio je zamah poslije višestranačkih izbora u svim jugoslaven-skim republikama. Milošević i velikosrpski nacionalizam zakonito su, po principu akcije i reakcije, doveli na vlast pandane u drugim republikama i nacijama. Što su mislili građani birajući nacionaliste? Jesu li željeli srušiti Markovića i njegove reforme, točnije početak tranzicije u narodni kapita-lizam, koji je on nazivao novim socijalzmom? Nisu! Oni su se opredjeljiva-li za otpor Miloševićevoj najezdi, vjerujući da je ono što im je donio Mar-ković vječno. Ima nešto u prirodi čovjeka, neki usađeni optimizam koji ga uvjerava da nema natrag i da mu nitko ne može uzeti ono što već ima.

Novi su vlastodršci, međutim, znali da bi Markovićev uspjeh značio kraj njihovih planova. Na sastanku na kojem je Evropska zajednica nudi-la golemi novac ako se nastave Markovićeve reforme – ispričao je poslije novinarima Kiro Gligorov – Milošević je rekao da njega ne zanimaju re-forme već samo moderna federacija, a Franjo Tuđman da je njegov cilj ob-nova starog hrvatskog kraljevstva. Na poznatom susretu u Karađorđevu u ožujku 1991., Tuđman i Milošević su se dogovorili podijelu BiH i rušenje Markovića. Ovdje po prvi put objavljujemo dosad nepoznatu činjenicu da je iste godine hrvatska vlast tajno nudila Markoviću veći novčani iznos, otvaranje poduzeća u inozemstvu i neke pogodnosti za članove njegove


obitelji – samo da podnese ostavku. Marković, međutim, kazao bi danas Milanović, nije funkcionirao na taj način.

Na kraju 1991. – suočen s ratom koji nije mogao zaustaviti i potpu-nom izolacijom – Marković je konačno bio poražen, a Jugoslavija je posta-la prošlost. Umjesto njegove reforme nove su vlasti počele provoditi svoj koncept tranzicije, u kome su se uništavala poduzeća i ljudi tjerali na uli-cu. Tako nije nastajala kapitalistička privreda, što znači da to zapravo nije ni bila tranzicija. Radnicima koji su dotad otkupili svoja poduzeća, ona su grubo oduzeta da bi ih dobili tajkuni bliski vlasti. Splitska Slobodna Dal-macija je tako, na primjer, iz vlasništva njenih zaposlenika prešla u ruke notornog Miroslava Kutle. Samo su se rijetki spasili i to mahom u Istri i Rijeci, gdje Tuđmanov HDZ nije osvojio vlast. Poslije deset godina, kad su zaposlenici »Tvornice duhana Rovinj« stekli pravo na prodaju svojih dio-nica, pokazalo se da su, u međuvremenu, doslovno svi postali milijunaši. Istovremeno je isto takva tvornica u Zagrebu pretvorena u prah i pepeo.

Što je, dakle, propalo? Propao je koncept nacionalne ravnopravnosti, a Markovićev novi socijalizam bio je kolateralna žrtva. Preostaje, narav-no, pitanje vraga, odnosno je li prije bilo bolje? Ugledni ekonomist dr. Ti-homir Domazet u razgovoru s Ljubicom Gatarić za Večernji list odgovara: »Hrvatski BDP iz 2013. realno je niži 7,1 posto od BDP-a iz 1986. Nikada se nije dogodilo, u minulih 200 godina gospodarske povijesti Hrvatske da u četvrt stoljeća nije bilo rasta, odnosno razvoja«. Dakle, ne samo da je prije bilo bolje, nego uvijek je bilo bolje. Dva svjetska rata prekinula su razvoj i unazadila Hrvatsku, ali to nikad nije trajalo tako dugo. Zar Milanović to ne zna? Sve je moguće, ali realnije je da on vodi računa kako bi se u nacionalističkoj klimi, koja još uvijek vlada Hrvatskom, svatko tko tako govori o prošlosti izložio osudi za izdajstvo. Osim toga hrvatska politička klasa krije katastrofalne rezultate svog dosadašnjeg rada. Kao zmija noge.

(Novosti, 2014.)

Fašizam kao zakonito dijete krize

Ponavlja li se povijest? Ako se ponavlja, do koje mjere? Prvi put bila je to apsolutna tragedija. Možemo li se nadati da će repriza biti samo farsa, kako u jednoj dosjetci kaže K. Marx? Velika kriza (ekonomisti će kazati depresija) iz 30-ih godina prošlog stoljeća u Njemačkoj je dovela na vlast Hitlera i nje-

gove nacionalsocijaliste. Hoće li nešto slično biti rezultat i sadašnje eko-nomske krize? Je li moguće rezultate izbora za Europski parlament, koji su legitimirali ekstremnu desnicu čak i u zemljama kakve su Francuska i Britanija, promatrati samo kao farsu ili tamni oblaci na horizontu nose pravu oluju?

Hitlerov uspon najčešće se objašnjava teškoćama zbog visokih re-paracija koje je Njemačka morala plaćati poslije Prvog svjetskog rata. Ali to je zapravo bilo desničarsko objašnjenje, kojim je i Hitler mobilizirao sljedbenike protiv nepravednog Versillesa, dvorca kraj Pariza u kojem je održana mirovna konferencija. Tu su Nijemci zaista bili žrtve savezničke želje da se zauvijek oslabi opasna Njemačka, ali i osvetoljubivosti, u ko-joj je prednjačio francuski premijer Georges Clemanso. Usprkos tome, u godinama koje su slijedile, njemački računi s ratnim pobjednicima nisu uopće bili loši. Pojednostavljeno rečeno, novac se vrtio na zanimljivom i veselom vrtuljku. Nijemci su plaćali ratne reparacije Francuzima i Engle-zima, oni su tim novcem vraćali Amerikancima ratne kredite, a Amerika, koja je tokom ludih 20-ih plivala u novcu, obilato je financirala Njemač-ku. Na kraju su svi trljali ruke pa su 20-e i u Njemačkoj bile godine napret-ka i relativnog prosperiteta.


Naravno, na političkoj sceni kuhali su i kipili mnogi lonci. Za razliku od Drugog rata, strani vojnici nakon njemačkog poraza nisu došli u samu Njemačku. Štoviše, sve do potpisivanja primirja godine 1918. (zapravo poraza), njemačka je javnost vjerovala da dobivaju rat. Zato su bile aktu-alne teorije o izdaji socijaldemokratske vlade koja je, navodno bez pravog razloga, potpisala primirje i iznevjerila staru vojničku slavu i nacionalni ponos. Na tome je gradila svoju politiku radikalna desnica, uključujući i Hitlera, ali bez prave šanse da dođe na vlast. Koliko god bila desna i anti-demokratska, nova njemačka republika (Weimarska) postupno se stabili-zirala i ljudi su sve više gledali ono od čega se živi.

Ali u listopadu 1929. nastupio je slom na newyorškoj burzi, za koji su okidač bili špekulativni fondovi gospodina Goldman-Sachsa. Oni su tada odigrali ulogu što ju je u krizi našeg vremena imala banka Lehmans Brothers. I uzroci su bili isti. Nekadašnje piramide kredita, kao i sadašnji bankarski proizvodi, napuhali su financijski balon do točke pucanja. Kad se to dogodilo, pokidani su i međunarodni financijski kanali pa se kriza prelila u Europu. I to najjače u Njemačku, koja je najviše ovisila o američ-kom novcu.

Kako se reagiralo na krizu? Prvi refleks bila je štednja. Američki ekonomist J. K. Galbraith piše: »Rješenje koje je tadašnjim državnicima palo na um bilo je stezanje remena, prihvaćanje tegoba, strpljivost. Zapra-vo je to bila prirodna reakcija. Malo je ljudi koji smatraju da su tegobe i pa-tnje uzaludne, pogotovo ako ih moraju trpjeti drugi; sve što je neugodno naprosto mora imati koristan ekonomski učinak.« Zapravo je, kao i danas, ključno pitanje bilo tko će platiti ceh napravljen na financijskoj veselici kojom je proizvedena kriza. Štednja je bila način da ga plate obični lju-di, a garantirala je krupnom kapitalu očuvanje njegovih profita i pozicija. U Njemačkoj je to izazvalo duboku recesiju i nezaposlenost, u kojoj su morale jačati stranke koje su nudile radikalna rješenje. Komunisti su op-tuživali kapital i privatno vlasništvo proglašavali krađom, a nacisti su se obračunavali s međunarodnom zavjerom židovskih financijskih krugova i svim vrstama izdajica domovine. Gladnim ljudima praznih džepova mo-gao se prodati još samo rog za svijeću.

Ali krupni kapital je bio rezerviran prema nacistima. Bilo je tu, za ukus privrednih magnata, previše demagogije o socijalnoj pravdi i skla-


du ekonomskih interesa, makar i uz priznavanje prirodnih razlika među ljudima. (Zbog kojih je, navodno, normalno da su jedni bogati, a drugi siromašni.) Hitler je, međutim, započeo akciju pridobivanja magnata, koje je uvjeravao da raspaljuje masu samo da bi je odvratio od komunista. Sastajao se s njima u najvećoj tajnosti, da novinari ne bi provalili njegovu dvostruku igru. Obećavao je sigurnost privatnog vlasništva, zauzdavanje sindikata i likvidaciju ljevice. Uskoro je rijeka novca potekla u stranačku blagajnu. Na izborima uoči krize godine 1928. nacisti su osvojili 12 mjesta u parlamentu. Na posljednjim izborima prije nego što su preuzeli vlast, u ožujku 1933., dakle samo pet godina poslije, 288 ili čak 24 puta više. Nap-redovali su i komunisti, ali neusporedivo manje. Od 54 mjesta u 1928., na 81 u 1933. Već sljedeće godine njihovi su mandati postali ulaznice za konclogor u Dachau, prvi koji je otvoren u nacističkoj Njemačkoj.

Sve je to postalo ponovno aktualno nakon silnog uspjeha radikal-ne desnice na izborima za Europski parlament. Kao i tada, i sada je ona zakonito dijete krize. Kao i tada, provodi se politika štednje, suzbijaju se sindikati i plaši se ljude komunističkom prijetnjom. (Ako i nisu komuni-sti, ipak su Rusi.) Otplata napuhanih zajmova i čuvanje bankarskih profi-ta ima apsolutni prioritet. Ogromna nezaposlenost u praksi se za kapital pretvara u prednost; u tim je uvjetima barem rad jeftin, a sindikati su pos-tali tigar bez zubi. Kao i nekad, neoliberalni model traži snažnu državu. Jačaju ekonomska samoživost, protekcionizam i ksenofobija. Svatko opet ima svoje Židove...

Po svemu tome Hrvatska je bez sumnje dio Europe, ne samo dana-šnje već i one od prije osamdesetak godina. I kod nas se za glavnog krivca proglašava nedostatak domoljublja i izdaja socijaldemokrata, gospodin Tomislav Karamarko ratuje s fantomskim Jugoslavenima i komunistima, a šef crnokošuljaša gospodin Tomislav Josić na javnoj televiziji otvoreno žali što u Istočnoj Slavoniji nije provedeno etničko čišćenje. »Da se i tu do-godila Oluja umjesto mirne reintegracije, sve bi bilo drukčije...« A socijal-demokrati? Jedan davnašnji američki novinar, imenom A. J. Liebling na-pisao je svojedobno u The New Yorkeru tekst u kome kaže, pojednostavlje-no, da čovjek dovoljno komplicirana duha, uz uvjet da postupi dovoljno glupo, može samome sebi dati nogom u stražnjicu. To je poslije nazvano Lieblingovim zakonom, koji, očito, sve do danas nije izgubio aktualnost.

(Novosti, 2014.)

Lekcije za novu ljevicu

Budi se istok i zapad, ali probuđena ljevica zasad uglavnom pokazuje koliko je malo od nje ostalo nakon četvrt stoljeća otkako je sišla s političke scene. Štoviše, kao da je obolila od amnezije pa više ne pamti ni svoja iskustva od jučer i prekju-čer, a posebno ona koja je stekla u bivšoj Jugoslaviji. Vidljivo

je, također, nešto što bi se moglo nazvati Račanovim sindromom, odnos-no stalnom potrebom da se dokazuje vlastita demokratičnost. Oni žele uništiti kapitalizam, ali nisu baštinici diktature proletarijata i inih stra-hota. Svijet se mora mijenjati fino, gospodski i na biračkom mjestu. »Ako bi to značilo nešto drugo, ja odmah odustajem!«, rekao je jedan od njih u nedavnoj televizijskoj debati.

Mislio je to i gospodin Salvador Allende kad je godine 1970. izab-ran za predsjednika Čilea pa je odmah započeo agrarnu reformu i naci-onalizaciju rudnog bogatstva, kao dio pravednije raspodjele društvenog bogatstva. Likvidiran je nepune tri godine poslije, vojnim udarom pro-vedenim pod okriljem najveće demokracije na svijetu. Tadašnji američki državni sekretar za vanjske poslove, koga mnogi zbog toga i svih mučenja i ubojstava koja su slijedila nakon Allendeovog u Čileu smatraju zločin-cem, Henry Kissinger, nedavno je napunio 91 godinu.

Postoji li u povijesti neki drukčiji slučaj? Ne postoji. Privilegirani slojevi nikad se nisu dobrovoljno, u miru i spokoju odricali svojih privi-legija. I to bez obzira na posljedice po ekonomiju i društvo u cjelini. Ili zbog siromašnih, gladnih, nezaposlenih i bolesnih. Da jesu, vjerojatno ne bi bilo revolucija i užasa koji su im slijedili, od velike Francuske revoluci-je do danas. A skandinavske zemlje i država blagostanja? Otkad je nestao pritisak nekadašnjeg sovjetskog bloka, ne samo vojni već i ideološki, raz-


like u svijetu između bogatih i siromašnih vratile su se na stanje iz godi-ne 1914., prije Prvog svjetskog rata. (Kako to piše T. Piketty u svjetskom bestseleru Kapital u 21. stoljeću.) Država blagostanja povlači se i u Skan-dinaviji, gdje je kapitalizam bio najblaži, ali sam nikada nije doveden u pitanje. A upravo to, dakle ni manje ni više nego rušenje kapitalizma sada želi dobar dio probuđene nove ljevica. I to kapitalizma koji je braneći sebe i svoje interese spreman da izazove ratove i stradanja neviđenih razmjera. Ljevica koja nije naučila tu lekciju iz proteklih stotinjak godina, bavi se samo intelektualističkim igrama.

Zaklinjući se u demokraciju, ona je potpuno zaboravila i jugosla-vensko iskustvo radničkog i društvenog samoupravljanja. Zašto? Jedni, vjerojatno, da dokažu kako su drukčiji od onih prije i da su pravi i pra-vovjerni demokrati, a drugi zbog uvjerenja da su mogući i poželjni samo neki novi putevi. Samoupravljanje je, međutim, bilo jedan od samo dva načina, kojima su se u prošlom stoljeću komunisti na vlasti borili protiv teške birokratizacije svog pokreta. Uvijek je bilo mnogo lakše ukazivati na okrutnosti i bespuća kapitalizma, nego pronaći druga i drukčija rješe-nja - ušiti staro, nego graditi novo. Posljedica je bila ukidanje tržišta i pri-vatnog vlasništva te njihova zamjena golom, voluntarističkom silom. Iz ekonomskog i društvenog kaosa koji je slijedio nudila su se, kao što smo rekli, samo dva izlaza.

Prvi od njih potječe još iz godine 1921., a bila je to Lenjinova Nova ekonomska politika, provedena po formuli vraćanja tržišta i privatnog vlasništva, ali istovremeno uspostavljanje potpune političke vlasti ko-munističke partije. Bio je to rezultat spoznaje da je revolucija bila pre-uranjena i da se socijalizam ne može graditi u zaostaloj zemlji. Zato je trebalo (kako je to Lenjin formulirao) napraviti korak natrag prije nego se iskorači dva koraka naprijed. Za današnju, ponovno rođenu ljevicu bi-tno je otkriće da je tržište nezamijenjivo kao razvojna motivacija i da se na njemu mora potvrđivati svaki oblik vlasništva - zajedničko (društve-no), zadružno, kao i privatno. Samo koju godinu poslije, Staljin je od te formule zadržao samo partijsku kontrolu, koju je iskoristio za potpunu birokratizaciju zemlje i uspostavljanje fetiša države i vlastite, zločinačke vlasti. Međutim, po istoj formuli Deng je poslije preporodio Kinu, koja je upravo postala najjača ekonomija svijeta. Doduše, zbog brojnosti Kineza još ne i po glavi stanovnika.


Drugi način borbe protiv birokratizma i fetiša države bilo je jugo-slavensko samoupravljanje. Ono je imalo svojih uspona i padova, bilo je sustavno potiskivano od komunističke političke birokracije i njenih tra-banata, podržavano ali i minirano s istoka i zapada, a tragični trenutak bilo je faktično odustajanje od tzv. deetatizacije i seljenje samoupravlja-nja iz života u političke proklamacije i pravne norme. Na najniže grane palo je poslije godine 1980., kad je politička i državna birokracija ponovno potpuno zasjela u sedlo pretvarajući svoje neuspjehe u međunacionalne sukobe. Ali usprkos svemu, zahvaljujući upravo samoupravljanju, Jugo-slavija je bila bitno slobodnija i bogatija od ostalih komunističkih zema-lja. U svojim najboljim danima bila je po brzini privrednog rasta druga u svijetu, odmah poslije Japana. Nije imala višestranačku demokraciju, ali samoupravljanje je značilo decentralizaciju i uspostavljanje industrijske i lokalne demokracije, što je danas samo mislena imenica.

Zajednička, rekli bismo uporišna točka NEP-a i samoupravljanja bila je samostalnost privrednih subjekata i tržište, istovremeno kao kriterij i motivacija. Prednost je NEP-a što je dozvoljavao razne oblike vlasništva (za što su jugoslavenski komunisti bili previše rigidni), a prednost samo-upravljanja što je gradilo društvo na jedini prirodni način, odozdo i prema gore. I to od poduzeća do države u cjelini. Videći što se događa, jedan od najvećih pobornika, ali i teoretičara samoupravljanja, dugogodišnji vođa hrvatskih komunista dr. Vladimir Bakarić, priznao je poraz. Ono što nam treba, rekao je on pred smrt godine 1983., neki je oblik NEP-a. U životu to je značilo pluralizam vlasništva na tržištu, na kojem se socijalizam trebao potvrditi kao uspješniji sustav. Svoj uspjeh, međutim, NEP zahvaljuje i veličini Kine, koja je garantirala samostalnost u odlučivanju. U maloj Hr-vatskoj poslije je pluralizam vlasništva postao najveća tranzicijska here-za. Privatizacija je bila nova dogma, s posljedicama koje nisu manje straš-ne od dogme državnog vlasništva.

Za novu ljevicu tu nema gotovih recepata, ali ima dragocjenih spoz-naja. Najvažnija je da odbacivanje kapitalizma bez novih rješenja, vodi samo u jednom pravcu. To je onaj na kojem kapital zamjenjuje partija, država i birokracija. Nove lijeve stranke ili fronte neće promijeniti svijet. To će se, nažalost, dogoditi prema Lao Tseovoj maksimi koja kaže: Zategni luk do kraja i požalit ćeš što ga nisi popustio na vrijeme. Ali ono što slijedi nakon pucanja luka, velikim dijelom ovisi o njima.

(Novosti, 2014.)

Pljačka po zakonu

Najnovije otkriće ministra Borisa Lalovca da su banke dijelile novac kao Alajbegovu slamu vraća nas u ranu jesen godine 2007., kad su trojica ekonomista MMF-a iznenadila javnost neobičnim upozorenjem upućenim tranzicijskim zemlja-ma, među kojima se poimenično spominjala i Hrvatska. Tre-

ba voditi računa, rekli su oni, da je opasno prodati banke strancima, jer u nevolji svatko čuva vlastitu kožu. Ako nastupi kriza, spasavat će se centra-le, a žrtvovati ekspoziture, odnosno akvizicije u tranzicijskim zemljama. To je istodobno bio posredan način da se najavi nastupajuća kriza, o kojoj najveći dio naših političara i ekonomista nije još ni sanjao. Na godišnjem savjetovanju ekonomista u Opatiji jedini je na nju upozorio predsjednik republike Stjepan Mesić, ali mu je premijer Ivo Sanader odmah odgovorio »kako to nije istina«. Osim toga, to su i tako govorili i neki ekonomisti, a ne MMF. Gurala se glava u pijesak, umjesto da se shvati kako je upravo to način na koji ta ustanova (MMF) priopćuje neugodne vijesti.

Uskoro je kriza planula, pri čemu je požar prvo zahvatio velike sv-jetske banke koje su je neposredno i izazvale. Ali s bankama u Hrvatskoj naoko je bilo sve u redu. Bile su dobro kapitalizirane, dakle imale su do-voljno novca, što je za Hrvatsku narodnu banku bilo najvažnije. Sustav je, dakle, ostao stabilan. Iako su u matičnim zemljama imale problema, ban-ke-majke nisu pustile niz vodu svoje akvizicije u Hrvatskoj. Znači li to da ekonomisti MMF-a zaista nisu bili u pravu i da je njihovo upozorenje bilo promašeno? Ne, ali da bi se to shvatilo trebalo je obratiti pažnju na poslo-vanje banaka, a ne samo na činjenicu da su one ostale stabilne. Njihovi strani vlasnici nisu, naime, jednokratno izvukli sve što su mogli, kako su se bojali stručnjaci MMF-a, već su ih počeli koristiti kao instrument ko-


jim će stalno crpiti novac iz Hrvatske. A i ta stručnost gospode iz MMF-a nije bila nešto posebno. Zar narodna poslovica ne kaže da je košulja bliža od kaputa? Također, nije tada MMF krenuo protiv krupnog kapitala, čiji je zapravo instrument. Bio je to samo pokušaj da se spasi obraz uoči krize, koja je neminovno razotkrila mnoge mračne kutove u kojima su se pravili mutni poslovi.

Tada se pokazalo da su bili u pravu i naši (doduše rijetki) ekonomisti i političari koji su, mnogo prije trojke iz MMF-a, tvrdili da Hrvatska nije prodala zgrade i šaltere, već nacionalnu štednju. Dakle, novac koji jedini može osigurati razvoj, a u krizi kakvu-takvu stabilnost. Tragično je sazna-nje da nitko od odgovornih nije našao snage da se tome suprotstavi, već su skoro svi bajali o stranim investicijama kao panaceji za ekonomiju. Ni tu se nitko nije sjetio da su interesi jedina konstanta i da se na kraju sve plaća. Naravno, iz vlastitog džepa.

U općoj klimi kompradorstva, kao časna iznimka sad se pojavio mi-nistar financija Boris Lalovac, koji je upravo otkrio još jedan kanal u kojem nestaje hrvatska akumulacija. I to sve po zakonu, jer logika po kojoj rade privatni bankari navodno je briga samo vlasnika banaka. Kakva je to logi-ka? Takva, koja ih je navela da s 10 milijardi kuna kreditiraju tvrtke bez ikakvih prihoda ili s godišnjim prihodom do 100 kuna. Ima tu svakakvih motiva, posebno u slučaju notorne »Hypo banke«, ali glavni je sigurno izvlačenje novca iz banaka. Pitanje je bankarske tehnike, vjerojatno ne previše komplicirane, da on poslije toga završi na željenim adresama.

Zašto je to samo navodno zakonito? Citirat ćemo prvog guvernera HNB poslije osamostaljenja i nekadašnjeg Tuđmanovog ambasadora u Britaniji, pokojnog dr. Antu Čičin-Šaina. Suvlasnik banke, govorio je on, uvijek je i teritorijalno politička jedinica na čijem području ona djeluje, iako formalno ne mora imati ni jednu dionicu. Ali sama činjenica da tu skuplja novac i raspolaže štednjom građana, stvara obvezu da vodi računa o njihovim potrebama. Pitanje je sposobnosti i odgovornosti političara da osiguraju realizaciju njihovih interesa.

Umjesto toga banke kod nas sustavno izvlače novac iz džepova građana dok je njihov udio u kreditiranju razvoja i otvaranju novih ra-dnih mjesta minimalan. Kreditira se potrošnja uvozne robe, a ne proizvo-dnja domaće. To je normalno i racionalno ponašanje banaka u stranom


vlasništvu. Nisu krivi oni koji štite svoje interese, već oni koji to ne rade. U konkretnom slučaju domaći političari, koji svjesno ili iz neznanja i nesposobnosti imaju ulogu kompradora na domaćoj političkoj sceni.

Naši su političari mirno gutali pa i branili deviznu klauzulu, sve dok ih bankarska igra sa švicarskim francima i narodna pobuna koja je slijedila nije natjerala makar na polovičnu akciju. Prije toga, bankari su odigrali igru s investicijskim fondovima po svim pravilima nekadašnjeg financij-skog inženjeringa. Smanjivanjem kamata praktički su ukinuli oročenu štednju, ali su ponudili ulaganja u rizične fondove koji su isprva donosili bajoslovne dobiti. Kad su se štediše navukli i masovno počeli ulagati (kao kod financijskog inženjeringa) stigao je red na gubitke. Mnogi nisu bili spremni da se suoče s istinom kako su grubo nasanjkani, već su se nadali da su gubici privremeni i da će se sve vratiti na staro. Posljedica je bila da su izgubili sve, a bankari koji su tako uspješno poslovali s njihovim nov-cem, brojili su visoke plaće i još veće bonuse. S gledišta stranog vlasnika, oni su ih zaista zaslužili.

Prije nekih mjesec dana otkrilo se da igrom sa švicarskim francima nisu izigrani samo zajmoprimci, nego i cijela Hrvatska. Kad se već zna-lo da će franak neminovno rasti, hrvatske su se banke ponašale kao da će njegova vrijednost padati. S tom pretpostavkom one su prodavale vri-jednosne papire, omogućujući da kupci zarađuju na njihov račun. Kupci kojima se tako pogodovalo bile su strane banke, njihove vlasnice. Naro-dna banka je konstatirala da su domaće banke zbog toga u godinama 2010. i 2011. ostvarile gubitak od 3,5 milijarde kuna i zabilježila to u svom bil-tenu. Zabilježbe u bankama bile su mnogo konkretnije. Tu su se ponovno bilježili bonusi.

Može se reći da je trebalo proteći vrijeme kako bi se pokazala prava vrijednost upozorenja trojice ekonomista MMF-a iz jeseni 2007. Ali is-tina je da je i bez toga sve bilo jasno. Cijela je nacionalna ekonomija pos-tupno tonula, samo su bankama cvale ruže. Istovremeno, te iste banke nisu kreditirale razvoj i otvaranje novih radnih mjesta. Sve je to uredno bilježio bilten HNB, ali ni ona niti političari nisu mislili da je vrijeme za uzbunu. Umjesto toga vrtila se mantra o strukturnim promjenama, a da nitko nije ni pokušao izračunati koliko bi trebalo smanjiti poreze ili aut-sorsati čistačica da se nadoknadi ono što su banke izvukle iz nacionalne


ekonomije. Kad je konačno dara prevršila mjeru i kad prljavo rublje poči-nje izlaziti na površinu mutne vode, vođa opozicije Tomislav Karamarko, ozbiljnog lica kaže da ne treba dizati buku već se s bankama dogovoriti. Da stanje nije tragično, čovjek bi prasnuo u smijeh.

(Novosti, 2015.)

Kolonizatori prijete

Ima pravo austrijski ministar financija Hans Joerg Schelling kad kaže da je hrvatsko rješenje kredita u švicarcima u svojoj biti na-cionalističko. Ono to zaista jeste, ali na način na koji su bili nacio-nalistički svi pokreti za oslobođenje u nekadašnjim kolonijama, od Amerike do Indije i od Konga do Egipta. Pobjedu u hladnom ratu

kapitalistički je zapad shvatio kao priliku za novo bogaćenje na račun po-raženih. Metoda je nerijetko bila gola pljačka, po poznatom kolonijalnom receptu. U srednjovjekovnim ratovima postojalo je pravilo da pobjednik ime pravo na pljačku, ali ograničenu na samo tri dana. Od tuda u našim jezicima turcizam jagma, koji su izvikivali oduševljeni pobjednici. Kolo-nijalna pljačka, nasuprot tome, nema vremenskog ograničenja. Ona traje dok prilike dozvoljavaju. U Rusiji pod Jeljcinom deset godina. U našem slučaju, već punih četvrt stoljeća.

Usput rečeno, tu je korijen i sadašnje, blago rečeno ružne reakcije dijela nekadašnjih zemalja tzv. realnog socijalizma na poplavu sirijskih i drugih izbjeglica. Nisu Mađari ili Slovaci neki posebno zločesti ljudi. Ali poslije dva razočarenja, prvog nakon uvođenja kapitalizma kad je izostalo očekivano blagostanje i drugog u aktualnoj krizi, kod njih je na vlast došla nacionalistička pa i profašistička desnica. Fašizam u raznim oblicima na-kazno je, ali zakonito dijete kapitalističkih kriza. Tako je bilo u velikoj de-presiji 30-ih godina prošlog stoljeća, a tako je i danas. Krupnom kapitalu, koji proizvodi krizu, odgovara da se nezadovoljstvo unesrećenih ljudi bez posla i perspektive sustavno usmjerava na nekog drugog grješnog jarca. Nekad na Židove, sad na Sirijce. Nije to slučaj samo u Mađarskoj. I Britani-ja tvrdo pečati svoje granice dok je istodobno pedeset prvih s liste najbo-gatijih Britanaca, od 2008., dakle otkako je započela kriza, udvostručilo svoje bogatstvo.


Kratka vijest o izlaganju gospodina Schellinga na sastanku minis-tara financija EU u Luxembourgu, sadrži još jednu važnu rečenicu. Mož-da još važniju od optužbe za nacionalizam. Ona glasi: »...Treba poduzeti korake kako se ne bi stvorio presedan«. Tjerajući lisicu, ministar Boris Lalovac i premijer Zoran Milanović su istjerali vuka. Presedan je, očito, da država ustaje protiv svog kolonijalnog statusa, što ugožava profite u razvijenijim zemljama. Posebno slatke od kad je počela kriza. I drugi se bune, od Poljske do Crne Gore, ali Hrvatska je sada otišla najdalje. Toliko daleko da prijeti definitivnim otvaranjem Pandorine kutije. Od svih zala koja se u njoj nalaze, jedno je već izletjelo na svjetlo dana. To su kamate.

Još prije izbijanja krize, sredinom prošlog desetljeća, akademik Gor-dan Družić izračunao je da je samo po toj osnovi neopravdano izvučeno iz Hrvatske skoro sedam milijardi eura. Od tada, u krizi, stanje se moglo samo pogoršati. Zašto su kamate kod nas bile i još uvijek su više nego u drugim europskim zemljama?

Prvo se tvrdilo, bilo je to prije petnaestak godina, da je krivica na ne-dovoljnoj bankarskoj konkurenciji. Tadašnji guverner Hrvatske narodne banke dr. Marko Škreb, na primjer, zagovarao je dolazak stranih banaka u Hrvatsku, jer da će one ojačati konkurenciju na tržištu kredita, što će dovesti do njihovog pojeftinjenja. Dakle, do pada kamata. Kad su strane banke došle pokazalo se da je njihov cilj što veća zarada, a ne rušenje cije-ne novca. Zato su se odmah kartelirale i očuvale visoke kamate. Naravno to je bilo protuzakonito. Negdje uoči krize, Austrija je oštro kaznila neko-liko svojih banaka (među kojima i ove koje posluju kod nas) zbog karteli-ranja na štetu potrošača. Koliko se ovaj autor sjeća, ukupna globa koju su austrijske banke platile iznosila je oko 450 milijuna eura. Ali što vrijedi za Jupitera ne vrijedi za vola pa su one u koloniji nastavile raditi što su htje-le. I danas Vlada zapravo pregovara s kartelom banaka, u najmanju ruku sumnjive legalnosti, a zagovara ih austrijski ministar financija.

Nakon toga se tvrdilo, to je bila vrlo popularna žvaka, da će kamate pasti čim Hrvatska uđe u Europsku uniju. Tada, objašnjavalo se, postaje-mo dio jedinstvenog tržišta, uključujući i tržište novca, pa naše tvrtke i građani mogu dizati kredite gdje im je najpovoljnije. To znači da će i ban-ke u Hrvatskoj biti pod pritiskom konkurencije iz cijele Europe, pa će se i one morati prilagoditi uvjetima na europskom tržištu. Hrvatska je ne-


davno obilježila dvije godine ćlanstva u Uniji, a razlike u kamatama veće su i od onih koje je ovih dana spominjao premijer Milanović. On kaže da su kod nas duplo veće, a u primjeru koji je poznat ovom autoru veće su četiri i više puta. Banke u Njemačkoj nude ovih dana građevinske kredi-te za samo 1,5 posto. Ulazak u EU nije spriječio banke ni da nezakonito i jednostrano povećavaju kamate i na kredite koje klijenti uredno otplaću-ju. Štoviše, sada prijete hrvatskoj Vladi zakonima Unije. Ako za to postoji osnova, onda je riječ samo o još jednom dokazu da je EU postala samo in-strument krupnog kapitala.

Banke sad najavljuju i daljnje povećanje kamata, navodno zato što će preračunavanje franaka u eure srušiti kreditni rejting Hrvatske, koja postaje zemlja gdje se ne poštuju ekonomski zakoni i ustavna prava. Ali uistinu one samo prijete Vladi, poručujući joj da se održi status quo ili će biti još okrutniji kolonizatori. Prijetnje su i inače oružje kojim žele saču-vati svoj privilegiran položaj. Pritom su uvjerene da vrijeme radi za njih. Vlada, dakle njihov neprijatelj, broji svoje posljednje dane, pretendenti na vlast šalju za njih ohrabrujuće poruke, a Karamarko optužuje Milano-vića da pretvara SDP u Sirizu, a Hrvatsku u Grčku. Treba samo izdržati do izbora, a onda, kako se nadaju, počinje novo prestrojavanje, New Deal, u kojem će njihovi inozemni vlasnici i politički sponzori voditi glavnu riječ. Ne treba sumnjati da će se oni angažirati punom snagom. Uostalom, austrijski ministar financija Hans Joerg Schelling definirao je njihov glav-ni problem. Ako Hrvati uspiju, bit će to vrlo opasan presedan, put koji bi mogli izabrati i drugi. U tom slučaju nema šanse da ministar Boris Lalovac trajno ostane bez posla, kako mu je zaprijetio jedan bankar.

Očekivano, priključio im se i guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić, ali je već sutradan znatno ublažio retoriku. Milanović je od-govorio Schellingu da Hrvatsku voli više od Austrije, a Vujčića opravdava uobičajenim i korisnim konzervativizmom financijaša. Na svoj način, ci-nično, glasoviti američki ekonomist John Kenneth Galbraith je to rekao ovako: »...Za financijaše najvažniji je dobar krojač, konformistička narav i sposobnost da se ponavljaju pomodne ekonomske formulacije«.

(Novosti, 1015.)

Najava kraja

Usvoj toj kakofoniji o zloj sudbini Grčke, koja puni medije, os-tala je skoro nezapažena fascinantna izjava dr. Jože Mencin-gera, kojom on okreće pilu naopako. Za tog glasovitog sloven-skog ekonomista, naime, pravo pitanje nije što će se dogoditi s Grčkom, već kakva sudbina čeka Europsku uniju. Štoviše,

po njemu, EU proživljava svoje posljednje godine. Ona se sad, smatra on, suočila s problemima koji se po težini mogu usporediti s onima s kojima se borila pokojna Jugoslavija u zadnjem desetljeću svog postojanja. EU je tamo gdje je Jugoslavija bila godine 1985., kaže Mencinger. Dakle, otprili-ke pet godina pred raspadom.

Što se u Jugoslaviji događalo godine 1985.? Republičke političke bi-rokracije, koje su držale svu vlast, grčevito su se borile svaka za svoje in-terese. Naravno, onako kako su ih one razumjele. U to doba ovaj je autor radio jedan intervju u Sarajevu s generalnim direktorom »Energoinvesta« Bracom Kosovcem, koji mu je u prijateljskom razgovoru rekao kako su se u republičkom rukovodstvu dogovorili da Bosna i Hercegovina odustane od statusa nerazvijene republike. Bila je to senzacionalna vijest, nešto što bi temeljito promijenilo odnose u Jugoslaviji. Bitno bi se povećao utjecaj onih, koji se nisu kao pijan plota držali preraspodjele, što bi olakšalo pozi-tivne promjene u sistemu. »Mogu li to objaviti?« Ne, objavljivanje još nije dogovoreno. Sutradan razgovarao sam o tome s jednim odlično upućenim sarajevskim novinarom. »Braco je slabo informiran«, rekao mi je on. »Već su od toga odustali. Previše je milijardi u pitanju.«

Europska unija sad reagira na isti način. Grčka je samo vrh sante leda. Svi znaju da ispod površine na istom valu pluta niz drugih zemalja – Španjolska, Italija, Portugal... – koje je uvođenje zajedničke valute dovelo


do ruba ponora. Svi, također, vide da najbolje prolaze oni koji su odlučili da ostanu izvan eurozone, uključujući i tranzicijske Češku i Poljsku. Pa ipak, umjesto o promjenama, govori se samo o milijardama. Status quo je ono na čemu inzistiraju oni kojima sadašnje stanje ide u prilog. Ima još imovine koja se može uzeti. Još se mogu izvući profiti.

Usprkos ogromnim razlikama bivša Jugoslavija i EU dijele istu sud-binu po jednom, ali presudnom elementu. To je odustajanje od svoje te-meljne ideje. U Jugoslaviji to je bilo socijalističko samoupravljanje, dakle sustav koji se zasnivao na ljudima, a ne na političkoj birokraciji. U trenut-ku kad se stvaralo ono što će poslije postati EU godine 1950. (kad se počelo uvoditi i samoupravljanje u Jugoslaviji), jedan od njenih glavnih tvoraca Jean Monnet ovako je definirao njen cilj: »Mi ne povezujemo države. Mi ujedinjujemo ljude.« Desetak godine uoči njenog raspada, u Jugoslaviji od samoupravljanja nije preostao ni kamen na kamenu, a Unijom su sada ovladali krupni kapital i banke. Ljudi su postali samo repromaterijal za stvaranje profita.

Nakon razlaza sa staljinizmom i utvrđivanja samoupravljanja kao osnovice društvenog sistema, Jugoslavija je po tempu privrednog razvoja bila druga u svijetu, odmah iza Japana. Samoupravljanje je bilo u začetku, ali već se odustalo od obveznih planova i uspostavljalo samostalnost po-duzeća. Zanimljivo je da su obje zemlje, i Jugoslavija i Japan, bez obzira na goleme razlike u društvenim sistemima, imale skoro potpunu sigur-nost zaposlenja. Japan je imao i jaku industrijsku demokraciju, odnosno sudjelovanje radnika u upravljanju. Ljudi su se, dakle, identificirali sa svojim poduzećem i njegovim poslovnim pothvatima. Na taj način svi su bili poduzetnici i svi su bili nositelji napretka. To je, istovremeno, bio i najjači cement koji je Jugoslaviju držao na okupu. Nju nije ujedinjavalo slavenstvo, već društveni progres, kako je to još početkom 60-ih godina prošlog stoljeća definirao dugogodišnji hrvatski komunistički lider Vladi-mir Bakarić.

Danas mnogi dobronamjerni ljudi, koji se još sjećaju tog vremena, kažu da je samoupravljanje bilo lijepa ali preuranjena ideja i da zato nije moglo uspjeti. Da je, dakle, bilo utopija, koja se morala ugasiti zajedno s Titom i njegovom ekipom. Pritom su u jednom, ali bitnom elementu u pravu. Utopijsko je bilo uvjerenje da će samoupravljanje ostvariti poli-tička birokracija duboko zaglibila u vlast i hijerarhiju. Ona je čuvala svoj


položaj i privilegije, ne ispuštajući iz ruku glavne poluge kojima se up-ravljalo društvom, dakle kadrovsku politiku, novac i krupne investicije. U samopravljanje se ritualno zaklinjala na svojim plenumima i kongresi-ma, ne propuštajući nijednu priliku da ga u životu sabotira pa i ismijava. Provodile su se reforme privrednog sustava, ali se u vladajući položaj po-litičke birokracije nije diralo.

Čini se apsurdnim, ali zadnji udarac samoupravljanju bilo je donoše-nje Zakona o radu koncem 70-ih, koji je patetično nazvan radničkim usta-vom. Sama priprema zakona značila je prebacivanje problema iz života u normativnu sferu, a kad je on konačno donesen birokracija je odahnula. Sad smo i to obavili pa možemo dalje po starom. Uskoro je sa životne sce-ne nestao Tito sa svojom ekipom (Kardelj, Bakarić...), a zamijenili su ih ljudi bez vizije, nerijetko i zloćudni pigmejci zaogrnuti plaštom nacional-nih interesa. Vlastite neuspjehe pravdali su neravnopravnošću svoje naci-je (iako su međunacionalni odnosi u Jugoslaviji bili mnogo ravnopravniji nego u EU), ali tek pojava Slobodana Miloševića na političkoj sceni dala je snagu njihovim argumentima.

EU, koja se u međuvremenu razvila od zajednice za ugljen i čelik, preko ekonomske zajednice do unije, također je imala svoje zvjezdane trenutke. Polazeći od ljudi, kako je to definirano na njenom početku, raz-vila je koncept socijalne države, a uz političku stvorila je i industrijsku demokraciju. U tome je predvodila Njemačka, gdje je sudjelovanje ra-dnika u upravljanju bilo vrlo jako i njemački dobro organizirano. U tom je razdoblju Europa, razrušena do temelja u dva prethodna rata, postala najjača ekonomska sila na svijetu. Takvoj Europi željele su se priključiti sve države, zapravo svi ljudi na kontinentu. Ali i tu je, s promjenom odno-sa u svijetu nakon pada berlinskog zida, prinuda zamjenila motivaciju, a špekulativni kapital i banke zauzeli su mjesto ljudi. Nekadašnja jugosla-venska politička birokracija dobila je pandan u bankarskoj oligarhiji, a ko-munistički politički monizam zamjenjen je kapitalističkim pa politička demokracija postaje ljuštura bez sadržaja. U Europi koja je toliko bogata da nitko u njoj ne bi trebao biti siromašan, eskalirao je rast siromaštva i nezaposlenosti, ali istodobno i gomilanje kapitala i profita. To se smatra najboljim od svih mogućih svijetova i krajem povijesti. Dr Jože Mencin-ger, međutim, upozorava da bi to mogao biti kraj EU.

(Novosti, srpanj 2015.)

Čavao u lijesu EU-a?

To što se priprema mogao bi biti čavao u lijesu Evropske unije, iako je, promatrano samo ekonomski, logičan korak učinjen u dobrom pravcu. Riječ je o planu da se stvori zajednički pore-zni sustav i uvedu jedinstveni porezi koje bi plaćali svi njeni građani. Kome bi plaćali? To je, vjerojatno, najvažnije pitanje;

plaćali bi se u središnji proračun Unije. Navodno se na tome intenzivno radi već punih godinu dana (projekt, dakle, nije izravna posljedica grčke krize), a glavni pokretači su njemački ministar financija Wolfgang Scheu-ble i predsjednik Europske komisije Jean Paul Juncker. Sve ostalo još je u zoni tajne i nagađanja. U prvom redu kakvi bi to porezi trebali biti, na što bi se trošili i tko bi o tome odlučivao? Ne zna se ni bi li ih plaćali građani cijele unije ili samo eurozone, dakle onih zemalja koje su uvele euro.

Zašto je to ekonomski logičan potez i zašto je politički iznimno opa-san? Odgovor na prvo od ta dva pitanja dobro je poznat. Skoro da nema ekonomista ili političara koji, od kad je uveden euro, ne ponavlja mantru da zajednički novac traži i zajedničku fiskalnu (čitaj, proračunsku) poli-tiku i da se to ne može zamijeniti dogovorom o najvišem dopuštenom proračunskom deficitu, dakle o onih čuvenih i toliko puta premašenih 3 posto. Ako se želi sačuvati euro, poslije A mora se reći i B. Poslije zajednič-kog novca (logičnije bi bilo prije ili makar istovremeno), mora se uvesti i zajednička budžetska politika. U suprotnom uvijek će postojati mo-gućnost da neka zemlja-članica prevelikom potrošnjom prebacuje svoje probleme na leđa svih ostalih.

Ali zašto je to politički iznimno teško, ako ne i nemoguće? Zato što bi to značilo stvaranje zajedničke države u punom smislu te riječi. Za-jednička država, koliko god mi pred tim zatvarali oči, pretpostavlja stva-


ranje zajedničke nacije. »Najavljeni zaokret Der Spigel uspoređuje s odlu-kom Alexsandera Hamiltona, tajnika riznice u administraciji američkog predsjednika Georgea Washintona, koji je nasuprot otporima Thomasa Jeffersona i Jamesa Madisona, stabilnost izgradio na saveznom porezu. Upravo time je predsjednik Washington dotadašnji savez država pretvo-rio u saveznu državu. O tome je sada riječ – o napokon mogućem financij-skom pretvaranju Europske unije (saveza država) u Europsku uniju (kon-federaciju kojoj još nedostaje zajednička vojska)«, piše Inoslav Bešker u Jutarnjem listu.

Der Spigel, međutim, ne kaže kad se to dogodilo u Americi. A dogo-dilo se u 18. stoljeću kad su SAD, kojima je G. Washington bio prvi preds-jednik, tek nastajale. I kada se od najrazličitijih sastojaka stvarala moder-na američka nacija, čiji »nacionalni interesi« danas izazivaju toliko jada u svijetu. Nisu tada uvedeni samo zajednički porezi. Uveden je i zajednički jezik, pri čemu je u novostvorenom američkom parlamentu engleski po-bijedio njemački za samo jedan glas.

Može li se to isto provesti sad, i to u Europi u kojoj su moderne nacije nastajale u razdoblju poslije francuske revolucije? I to nerijetko u krvi i ratovima. Zar to ne bi sličilo na nekadašnji pokušaj zakašnjelog stvara-nja jugoslavenske nacije, od čega se definitivno odustalo prije skoro šest desetljeća? Takve su ideje uvijek prihvatljivije u najvećim i dominatnim nacijama (Der Spigel, odnosno Zrcalo, njemački je tjednik), ali čim je na-cija manja tim zagrižljivije brani svoju posebnost i samostalnost. Jedno je istraživanje pokazalo da su, na primjer, u Europi najtvrđi u obrani čistoće svog jezika Islanđani, a odmah iza njih su Slovenci.

Pokojna Jugoslavija dobar je primjer i za jedinstvene poreze. U ne-kadašnjoj državi svi su vjerovali, a vjeruju još i danas, da su bili eksplo-atirani. Od bogatih Slovenaca, preko Hrvata i Srba, do Makedonaca pa i Kosovara. Dok je svakog dana Jugoslavija davala Kosovu 2,6 milijuna do-lara pomoći, kosovski partijski lider Mahmut Bakali tvrdio je da je Kosovo zapostavljeno, jer bi se trebalo razvijati duplo brže od prosjeka Jugoslavi-je, a razvija se »samo« 60 posto brže. Naravno, računato per capita, tvrdio je on, iako se broj tih glava povećavao mnogo brže nego bilo gdje drugdje u Jugoslaviji. Samo koji mjesec poslije, buknule su demonstracije na Ko-sovu s parolom: Trepča radi, Beograd se gradi. Jučer Beograd, sutra Berlin.


Savezni Jugoslavenski budžet bio je, s današnjeg aspekta, iznimno skroman i iz njega se ništa nije gradilo. U doba Ante Markovića iznosio je ukupno oko devet milijardi dolara, što je pola sadašnjeg hrvatskog prora-čuna, a trošio se na samo četiri namjene. Za saveznu administraciju, za vojsku, boračko-invalidsku zaštitu i za pomoć najsiromašnijima da održa-vaju minimalnu razinu zdravstva, školstva i socijalne zaštite. (Tu je opet na prvom mjestu bilo Kosovo.) Hrvatska, u kojoj je bio najjači partizanski pokret, dobivala je najviše za boračko-invalidsku zaštitu. Kako su ostala rješenja u privrednom sistemu djelovala na nacionalnu ravnopravnost? U 80-im godinama u Hrvatskoj je radna grupa uglednih ekonomista, u kojoj su bili pokojni dr. Branko Horvat, dr. Željko Rohatinski i drugi, istraživala tko u Jugoslaviji dobiva, a tko gubi. Nisu završili rad, ali su došli dovoljno daleko za zaključak kako nitko nije eksploatiran.

Sve je to, međutim, prestalo biti važno kad su nacionalne birokra-cije krajem 70-ih definitivno potisnule samoupravljanje i preuzele svu vlast u zemlji. To je dovelo do gospodarske stagnacije, što je stvorilo sta-nje slično današnjem u EU. Sve više je postajalo jedinom istinom ono što su, gladni vlasti, privilegija i imovine, tvrdili nacionalisti sa Slobodanom Miloševićem na čelu. Naime, istina je ono u što svi vjeruju i na osnovu čega se vodi politika. Ako svi vjeruju u vještice, one postoje. Ako svi misle da su eksploatirani, sa stajališta odnosa u društvu isto je kao da jesu. Pri-tom je Jugoslavija, barem do Miloševića, bila znatno ravnopravnija od Europske unije. U EU veći imaju znatno više predstavnika u zajedničkim tijelima nego mali. U Jugoslaviji su svi imali isto. To je kao kad bi danas Hrvatska imala u Uniji isti utjecaj i isti broj predstavnika kao Njemačka.

Plamen raspada zajedničkih država tinja ili gori na nekoliko mjesta u Europi, od Španjolske i Velike Britanije do Italije. Raspiruje ga uvijek isti vjetar. To je računica, tipična za razdoblja krize, da bi nam samima bilo bolje. Više dajemo Madridu, nego što od njega dobivamo, kažu Kata-lonci. Ekonomska kriza zakonito izaziva i društvenu. Gospodi iz EU bilo bi pametno da ozbiljno i temeljito prouče događaje u bivšoj Jugoslaviji, prije nego što se odluče za daljnje jačanje EU kao države nad državama. Za probleme stvorene preuranjenim uvođenjem eura, u euforiji nakon pada Berlinskog zida, morat će se naći neko drugo rješenje. Teško se, međutim, dosjetiti što bi to moglo biti.

(Novosti, 2015.)

I grijesi se opraštaju iz računa

Što je radila njemačka vojska godine 1940. u okupiranoj Bel-giji i Francuskoj? Pljačkala. I to organizirano i po pravilima službe. Znalo se koliko prostora u posebnim teretnim vla-kovima pripada običnom vojniku, a koliko oficiru. Tako su uredno i po vojnoj hijerhiji slali plijen svojim obiteljima. Što

su radili Amerikanci nakon pobjede godine 1945.? Pustili su Nijemce da skapavaju od gladi. Amerika je tada hranila čitavu ratom poharanu Euro-pu, ali nakon svih užasa koje su počinili prethodnih godina, Nijemci su imali poseban tretman. U okupiranoj Italiji američki su vojnici dobivali čokolade, konzerve i najlonke prije izlaska u grad. U Njemačkoj, bio im je zabranjen svaki prijateljski kontakt s domaćim stanovništvom. Pamtimo scenu iz nekog dokumantarca u kojoj starac, na ulici razrušenog njemač-kog grada, pokušava odrezati komad mesa s konjske lešine.

To nije zaboravljena, ali jeste potisnuta povijest. Nitko nije imao razloga izvlačiti iz naftalina sve te mučne priče. Sve dosad, odnosno do duboke krize kojoj se ne nazire kraj. Godine 2013., grčko je ministarstvo financija naručilo studiju o njemačkim ratnim dugovima Grčkoj. Na te-melju preko sto tisuća dokumenata, ekipa istraživača je izračunala da bi današnja vrijednost tog duga bila ukupno oko 162 milijarde eura. Samo obnova uništene infrastrukture, dakle pruga, mostova, cesta..., stajala je 108 milijardi dok je Grčka morala »posuditi« svom okupatoru 54 milijar-de. (Usput rečeno, Hitler je okupirao Grčku da bi pomogao svom prijatelju Mussoliniju, koji je tu zaglavio u neuspješnom pokušaju obnove Rims-kog carstva.) Dakle, stari dug Njemačke pokrio bi četiri petine današnjeg grčkog vanjskog duga. Pa ipak, grčka vlada premijera Antonisa Samarasa


proglasila je taj dokument tajnim i pohranila ga u donju ladicu. Međutim, kao i mnoge druge tajne u današnje vrijeme, ni ta nije dugo trajala. Samo dvije godine poslije, Tsiprasova je vlada počela igrati na kartu tog duga. Ni ona, naravno, ne traži novac već postavlja pitanje: Ako se oprostilo Njemačkoj, zašto se ne može oprostiti i nama? Zašto smo mi lošiji? Nas optužujete da smo bili lijeni i rastrošni. A kakvi su bili njemački nacisti? Njihov krvavi zločin i njihova krvava zločinačka ideologija nemaju prese-dana u povijesti. »Moj predak je bio Aristotel, a Schauble (njemački mini-star financija) sišao je s grane...«, poručuje sad jedan Grk s atenskih ulica. Ali i pod bivšom, desnom grčkom vladom, retorika ulice je bila ista. Tada se i u atenskim novinama gospođa Angela Merkel prikazivala s kukastim križem i Hitlerovim brkom. Promjena vlasti tu nije promijenila ništa.

Što se dogodilo u protekle dvije godine, odnosno što je omogućilo da se stari njemački dugovi izvuku iz zaborava? Je li to rezultat pobjede lje-vice u Grčkoj? Nije. Štoviše, ljevica ima s tim najmanje veze. Za sadašnji povratak u prošlost, odgovorne su međunarodne okolnosti, koje po mno-go čemu podsjećaju na one od prije šezdesetak godina.

Njemački se položaj, naime, promijenio onog trenutka kad je pla-nuo hladni rat. Već u ožujku 1946., govoreći u američkom Fultonu, Win-ston Churchill je pozvao na križarski rat protiv komunizma koji je, kako je rekao, željeznom zavjesom podijelio Europu od Szczecina u Poljskoj do Trsta na Jadranu. U tom trenutku Njemačka je postala važna Zapadu kao bastion demokracije, njena je ekonomija oživljena Maršalovim planom, a obustavljena su i suđenja ratnim zločincima, od kojih su mnogi ponovno postati vitezovi.

Hitlerov miljenik, arhitekt i ministar naoružanja Albert Speer u svojim dnevnicima iz zatvora Spandau u kojem je kao ratni zločinac pro-veo 20 godina, bilježi zanimljiv razgovor s jednim drugim osuđenikom, zapovjednikom njemačke mornarice, velikim admiralom Karlom Doeni-tzom. Hitler je, prije samoubojstva u svom berlinskom bunkeru, koncem travnja 1945., kad su mu sovjetski vojnici već lupali na vrata, imenovao Doenitza svojim nasljednikom, navodno na Speerov prijedlog. »Bez tebe Hitleru nikad ne bi palo na pamet da me učini državnim poglavarom.«, predbacuje Doenitz Speeru i dodaje »Svi su moji ljudi ponovno koman-danti. A ja?« Hitlerovi oficiri bili su, dakle, ponovno u službi, a čovjek čije su podmornice samo koju godinu prije pretvorile Atlantik u groblje Ame-


rikanaca i Britanaca, računao je da bi sad mogao biti njihov važan save-znik.

Ista, hladnoratovska logika omogućila je i njemačko privredno čudo. Godine 1953. odigralo se nešto za čim sad čeznu Grci; na skupu održanom u Londonu, Njemačkoj je oproštena polovica svih njenih dugova, uklju-čujući i poratne. Tu velikodušnu odluku donijeli su Francuzi, Britanci i dugi, među kojima su bili i Grci i Jugoslaveni. Posebno je zanimljiva bila odluka da drugu polovicu duga, Njemačka može vraćati godinama i to samo iz suficita svog vanjskotrgovinskog poslovanja. Odnosno, iz poveća-nog prihoda zemlje, a ne na račun smanjenja domaće potrošnje, dakle go-log života svojih stanovnika. A upravo to danas kreditori, među kojima je najjača Njemačka, traže od svih svojih dužnika, a ne samo Grčke. Dugovi se moraju vratiti, glasi parola dana.

Naravno, ali samo ako se mogu vratiti. Toga su svjesni i povjerioci. Stara je istina da je dužnik onaj tko ti malo duguje. Tko ti duguje mnogo, postao ti je partner. Ali nitko, ipak, ne odustaje od cijeđenja svih živo-tnih sokova. Mogu oni još. Neka provedu neizbježne reforme. Ništa se ne oprašta dok se ne mora. Svoje stare nevolje Njemačka je odavno zaboravi-la dok u zemljama koje su bile nacističke žrtve ubrzano nestaje zadnja ge-neracija koja dovoljno dugo pamti. Najoštriji je u otporu Njemcima stari grčki europarlamentarac, Manolis Glezos, koji je za vrijeme okupacije, još kao dječak, skinuo s Akropole zastavu s kukastim križem.

Ono što Grčkoj ide u prilog i što je omogućilo da se zaboravni Nijem-ci ipak upitaju za zdravlje, temeljito je promijenjena politička situacija u svijetu, koja danas po mnogo čemu sliči onoj prije 60 godina. Ponovno se koristi i stari izraz – hladni rat. Ponovno dijele interesne sfere i određuju granice utjecaja. Na čuvenoj ceduljici, koju je 1944. na njihovom sastan-ku u Moskvi, Churchill dodao bez riječi Staljinu, a ovaj je, također bez riječi, prihvatio, utjecaj Britanije u Grčkoj bio je određen na 80 posto, a SSSR-a na 20 posto. (Tu, a ne u Jalti, za Jugoslaviju je predviđeno fifti-fi-fti.) U sadašnjem new dealu, novom dijeljenju, Grci su se počeli osvrtati na sve strane i tražiti nove saveznike, a Cipar, također članica EU, već se nagodio za vojne usluge Rusima. Pred zadrtim Amerikancima, koji vide samo svoje nacionalne interese, i Europljanima koje mahom vode politič-ki pigmejci, krajolik je pokriven gustom maglom.

(Novosti, 2015.)

Program dva posto

Izvoznici priželjkuju ozbiljnu promjenu ekonomske politike – ali joj se ne nadaju. Zato su u svojim zahtjevima iznimno oprezni i skrom-ni. Prošlog su tjedna, konačno, skupili hrabrost da javno zatraže ono što odavno sanjaju - deprecijaciju kune, ali na način koji, kako kažu, ne bi previše pogodio ni prezaduženo stanovništvo, niti drža-

vu, a pozitivni efekti bili bi veći od negativnih. Koji je to način? Trebalo bi smanjivati precjenjeni tečaj za samo dva posto godišnje u slijedećih pet godina, pa bi na kraju tog razdoblja kuna bila slabija za jednu desetinu. Je li to dovoljno, da promjeni ekonomsko stanje u zemlji?

To je teško reći unaprijed, ali oni vjerojatno imaju neku računicu, pogotovo jer su potražili pomoć prof. dr. Marijane Ivanov sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta. Upravo taj postotak već je jedamput odigrao veli-ku ulogu, u situaciji koja je bila vrlo slična našoj. Od bitke kod Waterlooa, gdje je konačno potučen Napoleon, do početka prvog svjetskog rata, dakle punih 99 godina (1815. do 1914.) sve su cijene u Britaniji bile iste, a poslje-dično i tečaj funte. To se počelo mijenjati čim je počeo rat pa je četiri godi-ne poslije, na njegovom kraju, razina cijena u zemlji bila bitno veća, čemu se prilagodio i tečaj. Ali tada su britanski političari, opijeni pobjedom, odlučili da vrate staru slavu imperiji u kojoj nije zalazilo sunce, a funta je bila njen simbol, pa su uspostavili tečaj kakav je postojao prije rata. Mini-star financija tada je bio Winston Churchill, kome ništa nije bilo važnije od britanske veličine. Rezultati su bili isti kao u današnjoj Hrvatskoj: pad izvoza i rast uvoza, procvat trgovine na račun proizvodnje, rastuća neza-poslenost, nedostatak razvojnih investicija itd. A onda je, početkom 30-ih godina, iz Amerike stigla i velika depresija. Tek je novi rat, koji je za Engle-ze počeo godine 1939., donijeo i novu ekonomsku politiku.


Za nas je posebno zanimljivo pitanje, za koliko su Churchill & co. precijenili funtu? Koliko je u postotcima iznosila greška čije su posljedice bile tako teške i toliko skupe? Ekonomisti koji su poslije analizirali to raz-doblje došli su do istog zaključka. Za 10 posto! Za samo 10 posto! Dakle, točno onoliko, koliko sada traže naši izvoznici.Naravno, to je samo slu-čajnost, ali ipak poučna jer pokazuje kako teške posljedice mogu imati i naoko male greške u tečaju.

Izvoznici nisu rekli predviđaju li i neke druge mjere koje bi treba-lo donijeti istovremeno s deprecijacijom. Sama za sebe, ona, naime, ne bi riješila ništa, jer bi neminovan rast cijena poništio sve njene efekte. Deprecijacija, koliko god bila mala, uvijek je preraspodjela, a na to nitko ne pristaje dobrovoljno. Zato bi svi kojima sadašnji tečaj odgovara tražili kroz inflaciju uspostavljanje starih odnosa. Barem to smo naučili u bivšoj Jugoslaviji, kad se deprecijacija još zvala devalvacija i kad su nekadašnje republičke birokracije uvijek štitile svoju privredu od njenih posljedica. Kako spriječiti da se sad ne dogodi isto? Izvoznici o tome šute, ali nešto se ipak može zaključiti po tome što kao pozitivan primjer navode politiku koju je vodila Slovenija u razdoblju prije uvođenja eura.

Mnogi su Hrvati tada kupovali u Sloveniji, a svaki put kad bi prešli granicu, dočekalo bi ih ugodno iznenađenje. Za svoje kune dobivali bi ne-što više slovenskih tolara nego prije mjesec dana. Veselje, međutim, nije trajalo dugo. U trgovini bi shvatili da za više tolara dobivaju istu količinu robe kao prošli put. Slovenija je, naime, vodila politiku ciljane inflacije, pa je tečaj stalno prilagođavala cijenama. Tako izvoznici nisu gubili kon-kurentnost, a inflaciona igra nije imala smisla. Slovenija je u to vrijeme bila najuspješnija od svih tranzicijskih zemalja. Njena je zvijezda počela tamniti kad je uveden euro, dakle kad je izgubila monetarnu samostal-nost kojom je čuvala vlastito gospodarstvo. To je jedan od dva bitna raz-loga sadašnjih slovenskih ekonomskih teškoća. Dugi je dolazak na vlast nacionalističke struje Janeza Janše i tajkunskih igara koje su njeni klijen-ti odmah pokrenuli.

Misle li sada hrvatski izvoznici da bi i kod nas trebalo pribjeći cilja-noj inflaciji? Oni o tome šute, a ne spominju čak ni minimalnu inflaciju, koju ekonomisti smatraju nužnom i korisnom. Riječ je o 1,5 do 2 posto godišnje, što je posljedica normalnih kretanja na tržištu, kao što je na pri-


mjer uvođenje novih proizvoda. Bez toga nema razvoja, kažu oni. Ali i to je dovoljno da poništi efekte deprecijacije za koju se izvoznici zalažu. Ba-rem bi se spriječilo daljnje jačanje kune. U dvadesetak godina od uvođe-nja sadašnjeg tečaja nakupilo se inflacije, po sistemu cijena na cijenu, za ukupno oko 80 posto.

Činjenica da o svemu tome izvoznici nisu rekli ni riječ, govori kako oni ne vjeruju da će ih itko poslušati. Vjerojatno su nakon nastupa struč-njaka njemačkog IFO instituta, koji radi na ekonomskom programu HD-Z-a i koji se otvoreno založio za deprecijaciju, kao i nakon burnih istupa HDZ-ovog Gorana Marića protiv politike Narodne banke, odlučili da i sami puste probni balon. Mali, ali ipak dovoljno šaren da se zna o čemu je riječ. A o detaljima će poslije, ako do toga dođe. Teško je vjerovati i da je program »2 posto kroz pet godina« ono što oni zaista žele. Hrvatska je ekonomija preduboko potonula da bi se mogla izvlačiti politikom malih koraka. Potrebna je nova ekonomska politika i to odmah. Bez nje, sređi-vanje države kakvo provodi premijer Zoran Milanović i njegova Vlada ima smisla kao i laštenje kvaka na Titaniku koji plovi kobnim kursom.

Možda bi deprecijacija od 10 posto bila tek dobar prvi korak u pret-varanju uvozničke i trgovačke privrede u proizvodnu i izvoznu, a Hrvat-sku u zemlju iz koje potencijalni strani investitori ne bi odlazili čim stave brojke na papir, uz kurtoazne pohvale ljepoti pejsaža i obećanja za neku neizvjesnu budućnost. Trebalo bi u paketu s deprecijacijom kune donijeti i niz drugih mjera. U prvom redu o kontroli monopolskih cijena, bez čega bi tzv. netržišni sektor u koji spadaju komunalna i druga javna a i neka državna poduzeća, ubrzo pojeo sve pozitivne efekte deprecijacije. Tu se dobrim dijelom uhljebio i nabujali parazitski dio društva kojem je dobro i ovako kako jeste. Drastičan primjer su viceguverneri koji, uz plaće od 30.000 kuna neto, na račun Hrvatske narodne banke prebacuju kamate za svoje privatne kredite dok ta ustanova žestoko brani pravo banaka da zelenaški gule građane. Trebalo bi, naravno, smanjiti i kreditno optereće-nje građana, i to na neki od poznatih načina. Na primjer, tako da se istovr-emeno s deprecijacijom prestane primjenjivati devizna klauzula.

Kao i svaka promjena koja dira u materijalne interese, to će izazvati žestoke otpore i sukobe. Zato traje ovo samozavaravanje kako je prevla-dana recesija i kako je 1 posto zadovoljavajući rast. Tko je ono rekao da je birokratu na vlasti sve u redu, sve dok mu se nebo ne sruši na glavu.

(Novosti, 2015.)

Goli socijalni darvinizam

Usamo srce krize pogodio je dr. Željko Rohatinski, možda i bez takve namjere, u intervjuu Jutarnjem listu, prvom koji je dao nakon što je prije tri godine napustio dužnost guvernera Hr-vatske narodne banke. Govoreći o problemu nezaposlenosti, on kaže: »Naveo bih načelo koje je korišteno u nekim drugim

zemljama. Ako već nije moguće osigurati zaposlenje u punom radnom vremenu, ostaje dvojba: četiri sata za pola plaće ili nula sati za nikakvu plaću. Što biste vi izabrali?« A na primjedbu novinara da je pola plaće ipak malo, on objašnjava: »To je samo pomalo karikirana ilustracija načela o potrebi fleksibilnijeg pristupa pitanju zapošljavanja i dohodaka. Naravno, ne nereguliranog nego uz transparentne, normativne i financijske okvi-re.«

Njegove su riječi ipak znatno više od karikature. One su ilustraci-ja jednog od glavnih uzroka krize modernog kapitalizma, koji se razvio sasvim drukčije nego što su to predviđali mnogi sociolozi i ekonomisti, još prije samo tridesetak godina, kad je mladi dr. Rohatinski bio direktor Republičkog Zavoda za planiranje. U budućnosti, koja se tada planirala, jedna od najvažnijih industrija trebala je biti industrija slobodnog vreme-na. Već tada roboti su na velika vrata ulazili u prerađivačku industriju, koja je zato trebala sve manje radnika. Zagrebačka tvornica alatnih stro-jeva »Prvomajska«, na primjer, proizvodila je polufleksibilne i fleksibil-ne linije na kojima je radio samo jedan radnik. On bi programirao što će se proizvoditi, nakon čega bi kolica sama dovezla materijal iz skladišta i dodala ga prvom stroju u liniji, on bi ga dodao drugom, drugi trećem... i na kraju je ispadao gotov proizvod. Na primjer, bušilica ili kalašnjikov. Elektronika za te linije je rađena u Zagrebačkom TEP-u. Od nekad moćne zagrebačke industrije alatnih strojeva (treće u Europi) »Prvomajska« je


uništena prva. Nije smjela kvariti slatke poslove uvoza oružja. A ni TEP-a više nema. To je, međutim, druga, dobro poznata tema.

U prerađivačkoj industriji u svijetu tekao je isti proces, koji je prije toga u poljoprivredi zamijenio motike strojevima i u razvijenim zemlja-ma sveo seosko stanovništvo na samo nekoliko postotaka. Tada su ljudi sa sela odlazili u gradove i zapošljavali se u tvornicama. (U Kini je, na primjer, taj proces još uvijek u punom jeku.) Ali kuda da idu radnici iz prerađivačke industrije? U tercijarni sektor, odnosno usluge, govorilo se nekad. Ubrzo se pokazalo da ne postoji toliko usluga i da se pod tom stav-kom najčešće vodi povećani broj činovnika. To se toleriralo zbog socijal-nog mira koji je u tadašnjem, bipolarnom svijetu bio presudno važan.

Pozivajući se na svjetsku praksu (koja je ovom autoru nepoznata), dr. Rohatinski sad zagovara skraćivanje radnog vremena, ali uz odgova-rajuće smanjivanje plaća. Prije tridesetak godina, kad se očekivao procvat industrije slobodnog vremena, vjerovalo se da će plaće ostati iste pa čak i rasti. Automatiziranje proizvodnje dovodi, naime, do znatnog poveća-nja produktivnosti i odgovarajućeg rasta profita. U odnosima rada i ka-pitala kakvi su tada vladali u svijetu pretpostavljalo se da bi se taj višak ravnopravno dijelio na čitavo društvo. Ali bipolarni svijet je nestao pa su se ti odnosi iz korijena promijenili. Nestao je socijalizam, ali i kapitali-zam kakav smo nekad poznavali. Nestale su i vizije budućnosti u kojoj će cvjetati industrija slobodnog vremena. Kapitalizam današnjice, posebno onaj financijskog i korporacijskog tipa, zasniva se na golom socijalnom darvinizmu. Zato se radno vrijeme produžava, umjesto da se skraćuje, produžava se i radni vijek do mirovine, ukida svaka solidarnost pa i miro-vinska samo da bi gazdi trošak bio manji. Istodobno buja nezaposlenost, a socijalna država tone u zaborav.

Ukratko, scenarij po kojem se razvija današnji svijet kao da je pre-pisan iz neke od starih marksističkih knjiga. Nejednakost se povećava geometrijskom progresijom. Često se ističe da su u posljednjih tridese-tak godina bogati prisvojili rezultate ukupnog ekonomskog razvoja dok je realna kupovna moć plaća ostala ista. Ali nije riječ samo o novom do-hotku, stvorenom povećanom produktivnošću. U razvijenom, nekad se govorilo zapadnom svijetu, istovremeno je došlo do goleme preraspodjele postojećeg bogatstva u korist kapitala, pri čemu je srednja klasa odnije-la gaće na štapu. Veliku ulogu u tome imale su banke i njihova kreditna


politika. Financijskim spekulacijama one su osiromašile milijune ljudi, koji su smatrali da i uz kredit mogu normalno živjeti. Devizna klauzula u tranzicijskim zemljama ili promjenjljiva kamata samo su dio njihovog arsenala. Ne tako davno, banke su se na sva usta hvalile svojim »novim proizvodima«. Znamo kako je to završilo i tko je ostao kratkih rukava.

»Svakog sata, danju i noću, zarađujem 20 tisuća funti, a da nisam ni prstom makao...«, kaže jedan od britanskih bogataša, koji su u prosje-ku svi duplo bogatiji nego 2008. kad je počela kriza. Bitna je poruka te rečenice (iz jednog BBC-jevog dokumentarca prikazanog i na HTV-u) da se to događa automatski, samo po sebi, po logici sistema. Ne bogati se ub-rzano samo taj čovjek zato što je, recimo, dobro i pametno poslovao. To se isto događa svim bogatašima. Sto najbogatijih Amerikanaca raspolaže s imovinom jednakom onoj polovice ukupnog čovječansva, koje broji blizu sedam milijardi ljudi. Od toga više od milijarde ima 15 do 24 godine. Samo u bogatoj Europi bez posla je 5,5 milijuna mlađih od 24 godine. Recept »pola radnog vremena za pola plaće« može u tim uvjetima čak zvučati humano. Realnost je mnogo gora i definira je jedna riječ - prekarijat. Za-pošljavanje na sat, bez ikakvih prava i sigurnosti, a i to ako se nešto nađe. Je li to jedina budućnost mladih i manje mladih ljudi koji se nisu mogli zaposliti, koji su ostali bez posla ili koji će se uskoro naći na ulici?

Ako jest, ne treba se čuditi da su oni podložni svakom obliku radika-lizacije, sve do strašnog terorizma. Naravno da on nema veze s islamom. Kao i uvijek, lanac puca na najslabijoj karici, a to su društveno izolirani mladi ljudi koji žive u arapskim getima blistavih francuskih ili belgijskih gradova. A ni islam se nije pojavio slučajno. Samo kratkovidni političari zaslijepljeni vlastitim »nacionalnim interesima« mogli su vjerovati da mogu cijelo stoljeće bez posljedica prekrajati i pljačkati arapski svijet. Samo u Gazi rođena je već treća generacija kojoj su mržnja i kalašnji-kov jedino naslijeđe. Isti je uzrok i sadašnje seobe naroda u Europu. Ali zahrđale su i druge, kršćanske karike u lancu nejednakosti i besperpek-tivnosti. Samozavaravanje je tvrdnja da se kriza rješava u Turskoj ili Si-riji. Njen izvor je u velikim europskim i američkim metropolama, a od mogućih posljedica čovjeku se ledi krv u žilama. »Ja znam da to ne vodi dobru, kad ljudima dozlogrdi otjerat će nas vilama...«, kaže gore citira bri-tanski milijarder.

(Novosti, 2015.)

Slatki med monopola

Slatki med monopola Nijemci su počeli lizati prije skoro pet-naest godina, čim su preuzeli Hrvatski telekom i taj svoj mo-nopol još uvijek brane na sve moguće načine. Nekad su rezali priključke drugih operatera u šahtovima po zagrebačkim uli-cama, a sada je u igru uvedena i najteža artiljerija. Kancelarka

Angela Merkel bi valjda trebala podsjetiti Zorana Milanovića da se među-sobni odnosi zasnivaju na devizi »Danke Deutschland«, što znači da bi Hrvatska trebala prepustiti Njemačkoj izgradnju svoje širokopojasne in-ternetske mreže. Onda bi Nijemci zauvijek držali resurs, bez kojeg nitko drugi ne bi mogao pristupiti potrošačima u Hrvatskoj. Prvo mi plati pa mi onda konkuriraj.

Interesi se uvijek pokrivaju dimnom zavjesom nekih navodno ve-likih i neoborivih principa pa se tako sad dokazuje apsolutna prednosti privatnog nad državnim vlasništvom. Po toj logici širokopojasni internet morala bi uvoditi privatna tvrtka, tako da bude Hrvatski u vlasništvu Njemačkog telekoma, a ne od Odašiljača i veza u vlasništvu hrvatske države. (Usput rečeno, kontrolni paket dionica DT-a od preko 30 posto drži njemačka država.) U životu, međutim, prednost se dokazuje samo na tržištu, a gdje god postoji monopol tržišta nema. Pritom je privatni mo-nopol štetniji od državnog, nad kojim postoji kakva-takva kontrola. Ali u konkretnom slučaju, državno je vlasništvo čak brana monopolu. Riječ je, naime, o nečemu što je dio samog mehanizma tržišta i što omogućava slobodu tržišnog natjecanja. Kad je o elektroprivredi riječ, svi proizvođači struje moraju imati ravnopravan pristup prijenosnoj mreži, što znači da ona ne smije biti privatna. Ista logika vrijedi za željezničku pruge i drugu infrastrukturu. Zašto bi druga i drukčija pravila regulirala mrežu kojom putuju informacije raznih internetskih operatera?


Sve se to zna odavno pa nije bilo tajna ni godine 1999. kad se proda-vao Hrvatski telekom. Bila je to predizborna godina, a tzv. međunarodna zajednica je željela da HDZ konačno siđe s vlasti. To se moglo zaključiti po raznim potezima kojima se utjecalo na politiku u Hrvatskoj, ali najvažniji je bio obustavljanje kredita. Jedino te godine, sve od stabilizacije cijena i tečaja, hrvatski inozemni dug nije povećan. Prije i poslije on je rastao sve do današnjih astronomskih visina. Ići na izbore bez novca za HDZ je bilo ravno samoubojstvu, pogotovo nakon što je polovicom prethodne godi-ne, 1998., iskoristio uvođenje PDV da poveća proračun za cijelu trećinu. Tada se tvrdilo da to ima pokriće u bruto domaćem proizvodu, ali jedino stvarno pokriće (ako se to tako može zvati) bili su strani krediti. Kad su oni izostali, samo je prodaja imovine nudila neko rješenje. Uz banke, te-lekom je bio prvi na redu.

Kupac je pronađen brzo. Bili su to Šveđani, a dogovorena cijena, ko-liko se ovaj autor sjeća, bila je 600 milijuna maraka. Već se činilo da je riječ o završenom poslu, ali tada se u medijima pojavila informacija da je predsjednik Franjo Tuđman nezadovoljan tim iznosom. On je tražio bo-ljeg kupca i višu cijenu, što je Vlada uskoro uspješno realizirala. Tako se pojavio Deutsche telekom s cijenom od 850 milijuna maraka. Sve je to bilo omotano u oblandu suprotstavljanja rasprodaji obiteljskog srebra i brige za nacionalne interese. Zvučalo je, dakle, vrlo dobro.

Uskoro su, međutim, počeli stizati prvi telefonski računi koje je slao novi vlasnik. Internet je tada još bio rijetka pojava, a televizija se gledala preko antena po krovovima. Usluga je, dakle, ostala ista ali su iznosi na računima bili znatno viši. O tome se vodila čak i rasprava u Saboru, čiji je naivni predsjednik burno prijetio novom vlasniku, ali promijenilo se nije ništa. Jedino je novi vlasnik objašnjavao kako je riječ o novom modelu naplate, po kojem lokalni i međugradski pozivi imaju istu cijenu. Narav-no višu. Bio je to jedan od onih bezbrojnih trikova kojima se posljednjih desetljeća guli javnost, od financijskog inženjeringa, preko bezbrojnih naknada, javnih poduzeća, ovrha i fondova, sve do devizne klauzule.

Građani su se pitali gdje je ta toliko najavljivana konkurencija koja bi im trebala donijeti niže cijene? Nije je bilo, jer je viša cijena po kojoj je prodan telekom, također imala svoju cijenu. Konkurenti se nisu mogli pojaviti jer su Nijemci dobili i infrastrukturu, koju su najvećim dijelom financirale lokalne zajednice i sami građani. Stariji se sjećaju, tko je htio


telefon, morao je platiti dvije do tri tisuće maraka da bi se provele sve te silne žice i mreže. Naravno, kroz kanale na javnoj zemlji, odnosno grad-skim ulicama. Kad je i ta njihova imovina prodana, neki su od njih poku-šali dobiti pravdu na sudovima. Rezultat se mogao lako predvidjeti.

A oni koje je država zadužila da štite slobodu tržišnog natjecanja? Svjesni svog inferiornog položaja, šutjeli su kao svi mali mišići pred ve-likim mačkima. Principima protiv vlasti i navodno državnog interesa? Takvim se poslom još nitko nije usrećio. Tako je konkurencija počela tek s naglim širenjem mobilne telefonije. Ali kakva konkurencija? Svatko je gradio svoje stupove i stanice, često bez dozvola, uništavajući prirodu i okupirajući gradske krovove. Ni tada nije bilo nikoga da im kaže kako na svaki stup moraju pustiti i sve druge, naravno uz sudjelovanje u trošku. A onda su počele igre s mrežama. Za moju vrijedi ugovorena cijena, ali svaki poziv izvan nje mnogo je skuplji. Opet nije bilo nikoga da ih upozori kako trebaju konkurirati boljom uslugom i nižom cijenom, a ne maltreti-ranjem i guljenjem potrošača. Zaštitnici slobode tržišnog natjecanja već su bili naučili svoju lekciju.

U to su se vrijeme razvijeni zapad i Europska unija još činili kao sjajna zvijezda Danica, koja najavljuje zoru. Pa ipak, upravo su s tih adre-sa stizale poruke kako ono što nije dozvoljeno volu jeste Jupiteru. Ta se lekcija prvo učila metodom vlastite kože - od afere s Enronom, koji je srećom propao prije nego što su američki lobisti stigli oguliti Hrvatsku elektroprivredu do bijelih kostiju pa do prodaje telekoma. Naivci su po-čeli shvaćati da je etika filozofsko ili, eventualno, religijsko pitanje, a da na tržištu vrijede vučja pravila. Onda su se počele pojavljivati i teoretska objašnjenja, prvo o Europi s dvije brzine, pa o odgovornom sjeveru i la-komislenom jugu, a onda i o novom kolonijalizmu gdje su i kolonizira-ni i kolonizatori unutar europskih granica. Kao što se zna, to je sustav u kome kolonizatoru pripada sve pa i prihodi od krupnih monopola. Gandi je svojevremeno poveo Indijce na more da si sami prave sol i tako srušio monopol kolonizatora. Amerikanci slave tzv. Bostonsku čajanku, dan kad su se pobunili protiv britanskog monopola u trgovini čajem i započeli bit-ku za nezavisnost. U latinskoj Americi su kažnjavani ljudi koji su skupljali kišnicu jer je i voda bila monopol stranih vlasnika. Hoće li Hrvatska sad obraniti svoje Odašiljače i veze ili će netko u budućnosti morati povesti ljude u pohod na telefonske šahtove i kanale.

(Novosti, 2015.)

Tvrđava bogatih u moru siromašnih

Suprotno svemu što se dnevno papagajski ponavlja, pravi simbol Europske unije u ovom je trenutku bodljikava žica. Ta sarkastična konstatacija zasniva se na očitoj činjenici da je nakon osam godina krize opjevana solidarnost ustuknula pred golim interesima. Usprkos svim plemenitim ciljevima i

idealima koji su uzidani u njene temelje, građevina Unije koju danas ima-mo sve više postaje neka distopija, neki vrli novi svijet u kojem se gru-pa bogatih zemalja ogradila od svoje siromašnije okoline. Do jučer, žica se zvala šengenskom granicom i bila je, sa svojim policijskim režimom i suvremenom tehnikom nadzora, dovoljno nepropusna i bez ograde koju je sada podigla i još uvijek podiže mađarska vlada. Čim su se uvjeti pro-mijenili i započela još jedna seoba naroda, našli su se i majstori za žicu i zaštitu europskih vrijednosti. Ali to nisu kršćanske vrijednosti na koje se poziva mađarski premijer Viktor Orban, već zaštita bogatih od siromaš-nih i zadržavanje postojećih odnosa u raspodjeli svjetskog bogatstva. Tim su ciljevima znatnim dijelom prilagođena i pravila Unije.

Primjer toga je različiti tretman industrijske i poljoprivredne proi-zvodnje. Za industriju vrijede pravila potpune globalizacije, što znači da manje razvijene zemlje, u pravilu izvan Unije, ni na koji način ne smiju štititi ili pomagati svoju proizvodnju. Ako žele poslovati na svjetskom tr-žištu, a to je velikim dijelom tržište EU, njihova mlada prerađivačka indu-strija mora biti izložena istim tržišnim pravilima kao i ona iz najbogatijih zemalja. Stvoren je cijeli sustav kontrole i prinude, koji osigurava pošto-vanje tog pravila, od Svjetske trgovinske organizacije (WTO) do Međuna-rodnog monetarnog fonda, od isključivanja s tržišta robe, do financijske


izolacije. Kad je riječ o poljoprivredi, međutim, gdje bi mnogi manje raz-vijeni u istim tržišnim uvjetima mogli biti znatno konkurentniji, pravila su dijametralno suprotna. Europska unija štiti i potiče svoju poljoprivre-du u mjeri koja je dovoljna da je obrani od svake konkurencije. Tu ni WTO ni MMF nemaju što reći.

Pa ipak, staro pravilo da je svaki sistem dobar dok osigurava dovolj-no brz razvoj, bilo je jače od svih nepravdi. Razvijeni su koristili svoje prednosti, ali se i njihovo blagostanje prelijevalo na okolinu. To je funk-cioniralo sve dok pobjeda u hladnom ratu i nestanak bipolarnog svijeta nisu omogućili Zapadu da postane ciničan prema vlastitim vrijednosti-ma. I Rimsko carstvo je počelo propadati kad je konačno uništilo Kartagu, dakle svog jedinog konkurenta. U velikoj krizi 30-ih godina prošlog sto-ljeća američki je predsjednik F. D. Roosevelt reformirao bankarski sustav i ograničio bankarske spekulacije. Šezdeset godina poslije, Bill Clinton je ukinuo sva ograničenja koja je on uveo. Rezultat je bio da su financijske spekulacije (novi proizvodi, kako to moderno i mudro zvuči) ponovno pokrenule kotač krize. Počelo je vrijeme u kome svatko gleda samo svoje interese.

Krizu iz 30-ih godina prošlog stoljeća zaustavio je tek Drugi svjetski rat. Izlaz iz sadašnje krize traži se u ograničenim ratovima, u čemu sudje-luju čak i europske zemlje, koje su objektivno sile drugog reda. Francuzi su veselo bombama i raketama rušili Moamera Gadafija i uvodili demo-kraciju u naftom bogatu Libiju. Sada, uplašeni valom izbjeglica, glasaju za ksenofobnu stranku gospođe Marine Le Pen. I Japan je upravo ukinuo ustavnu odredbu koja je njegovoj vojsci zabranjivala da djeluje van nacio-nalnih granica. Očito, ne smije se zaostati za općim trendom. Tko zna kad to može ustrebati.

Sirija se našla na putu zamišljenog plinovoda koji bi Europu tre-bao osloboditi energetske zavisnosti od Rusije pa je njen nedemokratski režim odjednom postao neizdrživ. Ali računica se pokazala pogrešnom, kao i u cijelom pothvatu nazvanom arapsko proljeće, pa je umjesto plina potekla rijeka izbjeglica. Milijuni ljudi koji nisu živjeli u demokraciji, ali su bili zadovoljni svojim životima, kako je to nedavno rekao nekadašnji veleposlanik BiH u tim krajevima, Zlatko Dizdarević. Sad svi nad njiho-vom zlom sudbinom liju krokodilske suze, nadajući se da će ih poplava s istoka mimoići ili ih samo okrznuti. Prava vrijednost europskog huma-


nizma ne pokazuje se u hrani, vodi i drugoj pomoći izbjeglicama. Ona se vidi po načinu na koji ih europske zemlje prebacuju jedna drugoj. Oni koji se nalaze na njihovom putu, tješe svoju javnost kako izbjeglice i tako žele samo otići dalje. Spavajte mirno, oni neće ostati ovdje. Posebno je odvrat-no aktualno prepucavanje u trokutu Hrvatska-Srbija-Mađarska. Nikome, očito, nije palo na pamet da mu zadatak nije da rješava svoj problem, već problem tih ljudi. Da jest, tri premijera bi se već odavno sastala i dogo-vorila kako da zajednički pomognu izbjeglicama. I kako da u tom poslu pomognu jedni drugima, umjesto da se međusobno optužuju. Hrvatska opozicija otišla je još korak dalje u razgolićavanju načina na koji je Europa dočekala izbjeglice. Za nju je najvažniji režim na granici i sigurnost. Riječi su druge, ali smisao isti - žica. Gospodin Orban je barem iskren.

Iskrene su i neke druge nove članice EU kad kažu da one nisu luk jele pa sada ne moraju po njemu ni mirisati. Nisu Česi ili Slovaci širili demokraciju po arapskom svijetu pa ne moraju u svoju zemlji primiti ni kvotu izbjeglica, koju im želi propisati Bruxelles. A humanizam i rene-sansa? Tih dionica nema na burzama. Orban je i tu najprecizniji. Oni koji su zakuhali sirijsku kašu neka je sad kusaju koliko god im jelo bilo vruče, a zalogaji gorki.

Kao veliku mudrost mnogi sada govore kako krizu treba rješavati na izvoru, dakle u Siriji, a ne u Europi. To znači da treba zaustaviti rat i omogućiti uspostavljanje države u kojoj će se ponovno moći živjeti. Zvuči razumno. Međutim, Sirija je samo odjek svjetske krize, jedan od njenih otvorenih čireva, ali ne i njeno žarište. Sumamed treba progutati negdje drugdje, na mjestima gdje se, nažalost, za to pokazuje najmanje volje. To se vidi po odnosu prema Grčkoj, po podjelama u Europi na sjever i jug, po unutrašnjem kolonijalizmu pa i po ponašanju stranih banaka u Hrvatskoj.

Koliko smo daleko od uspostavljanja neke drukčije EU pokazuje i europski stav da treba primiti ljude koji bježe od rata, koji spašavaju glavu na ramenu, ali ne i ekonomske azilante, dakle one koji bježe od sve beziz-laznije bijede. Ali i za tu bijedu Europa snosi znatan dio krivnje. Izravno, nasilnim uvođenjem demokracije u naftom bogatu Libiju i uništavanjem njene privrede, što je dovelo do biblijskog egzodusa u Italiju. Ali i posre-dno, bez bombi i raketa, europska politika tvrđave bogatih u moru siro-maštva, dovoljna je krivnja za velik dio nesreće u svijetu.

(Novosti, 2015.)

O političarima i magarcima

Ulipnju 1991. Jugoslavija je bila poput lonca pod visokim tla-kom, ali bez sigurnosnog ventila. Koncem mjeseca došlo je do eksplozije. Hrvatski i slovenski parlamenti donijeli su odluke o razdruživanju, slovenska je teritorijalna obra-na silom preuzela granične prijelaze s Italijom, Austrijom i

Mađarskom, Jugoslavenska armija je neuspješno intervenirala, a pakleni kovitlac rata uskoro se preselio u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu...

Pokušavajući da zaustavi takav slijed događaja, posljednji jugosla-venski premijer inž. Ante Marković krenuo je na turneju po tadašnjim federalnim republikama. U Sloveniji je 12. lipnja govorio u Skupštini. Na-kon njegovog izlaganja nije bila dozvoljena rasprava, već je umjesto nje bio organiziran razgovor, ali samo sa šefovima stranačkih klubova. Može se pretpostaviti da su se organizatori bojali nekih Markovićevih odgovora na zastupnička pitanja pa su se s njim radije suočili u užem krugu, koji se mogao kontrolirati. O čemu je bila riječ pokazuje ovaj kratki odlomak iz zapisnika:

»Marković: Ja sam uvjeren i to apsolutno, da uz proces demokrati-zacije u našem društvu, uz uspostavljanje osnovnih demokratskih in-stitucija, ne može biti u interesu Slovenije da se odrekne nekih dijelova sistema i institucija zajedničke države. Da idem još dalje. Pretpostavimo da u istom trenutku dođe do zatvaranja granica. Može li Slovenija opstati bez jugoslavenskog tržišta? Slovenija kao razvijenija više je ovisna o Jugo-slaviji. Teže se vi možete odreći jugoslavenskog tržišta nego, na primjer, Srbija Kosova, naravno, kad se ne bi radilo o prošlosti, simbolima, taštini itd.


Lojze Peterle (tadašnji slovenski premijer): Ali mi to ne želimo!Marković: Ali ne možete imati jedno bez drugoga.Peterle: A zašto ne?«Prostorijom je odjeknuo glasni smijeh. Prisutni su, očito, shvatili

da je njihov premijer sjajno nadmudrio saveznog. Nažalost, život je ne-moguće nadmudriti pa je vrag uskoro uzeo šalu. Ekonomska se suradnja počela obnavljati tek kad su se ispuhali vjetrovi rata pa i tada puževim korakom. Ako je istina da slika govori više od riječi, onda se to najbolje vidi po onoj koju je u ovoj knjizi naslikao direktor TMD-a inž. Fadil No-valić. Ukratko, mali dio nekadašnjeg bosanskog i jugoslavenskog giganta, UNIS-a, Tvornica motornih dijelova, koja je čudom preživjela u Gradačcu, uspostavljala je suradnju sa slovenskim proizvođačem autodijelova CI-MOS-om. Inž. Novalić ovako opisuje prvi posjet CIMOS-ove delegacije: »Položaj naše tvornice je povoljan; s autoceste Zagreb–Beograd samo tre-ba preko Save prijeći u Bosnu i eto nas u Gradačcu. Ali kako prijeći Savu? Tamo gdje su bili mostovi, ostali su samo razoreni stupovi koji jedva da su virili iz vode. Ja sam tada, naravno, dočekao Slovence i rekao da mi idemo preko rijeke skelom i da sam im to ‘nažalost zaboravio reći’. Kako jedna nesreća nikad ne ide sama, upravo je u tom trenutku iz Slavonije u Bosnu prelazilo stado ovaca i gotovo napunilo skelu. Ugurali smo njihova kola među ovce i tako je nastala ta epska slika. ‘Dobro došli u poslijeratnu Bo-snu’, rekao sam im.«

Treba li podsjetiti da su nekada iz UNIS-ovih pogona u Vogošći kraj Sarajeva svakodnevno odlazila u Njemačku dva do tri teretna vlaka puna dijelova koji su se ugrađivali u sve automobile s oznakom VW. Nijemci su to plaćali drugim dijelovima pa su se u Vogošći sklapali Golfovi, na koje su kupci čekali u dugačkim redovima. To je druga epska slika, koja zajedno s onim ovcama čini diptih sa sjajnim prikazom jugoslavenske i postjugo-slavenske ekonomije.

Za ručkom u Gradačcu, gosti iz Slovenije zaključili su da je nešto ipak ostalo isto. To je bila bosanska janjetina. U ozbiljnom, a ne šaljivom pristupu istoj temi, najveći hrvatski kapitalist i poduzetnik Ivica Todorić, u ovoj knjizi iznosi još nešto što je ostalo isto sve do današnjih dana. To je dominacija politike nad ekonomijom. I to nerijetko politike motivira-ne stranačkim, osobnim i drugim prizemnim interesima. On je zato dao


prijedlog koji se frapantno podudara s onim na što je sada već pokojni inž. Ante Marković upozoravao prije više od 22 godine.

»Živimo u vrlo teškom ekonomskom trenutku«, kaže Todorić, »kri-za je sama po sebi dovoljno veliko breme, pa hajdemo političke i međudr-žavne probleme zamrznuti na neko vrijeme. Barem na deset godina, dok nam svima ne bude bolje. Nemojmo komplicirati stvari, idemo zajedno vidjeti kako možemo čitavu regiju pogurati na višu ekonomsku razinu. A to je najlakše postići zajedništvom najbližih susjeda i dijela regije u ko-jemu čovjek može najbrže ostvariti poslovni uspjeh, čemu, dakako, po-mažu i iskustva iz prošlosti prepuna minulog rada, kooperacije, ljudskih kontakata i sinergije.«

To što zagovara Todorić prvi su pokušali realizirati Slovenci. Negd-je sredinom godine 1992., ovaj se autor u restoranu mariborskog hotela Slavija slučajno susreo s ljudima iz vodstva Televizije Slovenija, koji su se vraćali iz Budimpešte gdje su s kolegama iz TV Srbije dogovorili da za-jednički kupuju strane filmove i emisije. »Se bolj splača...«, objasnio je jedan od njih. Između Ljubljane i Beograda tada nisu prometovali ni vla-kovi, niti avioni, a bile su presječene i sve cestovne veze. Bilo je prošlo jedva godinu dana od intervencije JNA i kratkotrajnog rata u Sloveniji pa ipak je već prevladala logika da usprkos još svježih rana treba raditi ono što se bolje isplati. Ta je logika dijelomično u korijenu slovenskog uspjeha u prvom desetljeću nakon osamostaljenja. U hrvatskom Saboru, nasuprot tome, tada su najglasniji bili oni koji su dokazivali da ne treba poslovati nisakim osim s najrazvijenijim zemljama Zapada. Svakome tko nije pro-veo život u izolaciji nekog planinskog pašnjaka moralo je biti jasno da to nije samo loša i neostvariva razvojna strategija, već i rukavica u lice zdravog razuma. Pa ipak, ta je logika dobrim dijelom u korijenu hrvat-skih nevolja. Hrvatska početkom 90-ih nije željela članstvo ni u jednoj srednjoeuropskoj integraciji u koje su hrlile sve tranzicijske zemlje koje su to mogle – riječ je o CEFTA-i i Višegradskoj skupini – jer je prevladavao stav: EU ili ništa. Tako je na kraju i bilo – ništa!

Bile su to godine kad je Bosna i Hercegovina tonula u krvavi, brato-ubilački rat, a Miloševićeva Srbija, zajedno s Crnom Gorom, u međuna-rodnu izolaciju. Čim je završio rat, Slovenija je osnovala posebnu radnu grupu za poslovnu suradnju s Bosnom i Hercegovinom. Na čelu te grupe bio je slovenski premijer dr. Janez Drnovšek.


»Gledam ove ljude oko sebe i mislim kako troje od svakih četvero više nikad neće živjeti tako dobro kao dosad.« To je, početkom godine 1992., rekao ovom autoru jedan od tada poznatijih hrvatskih ekonomista, prilikom slučajnog susreta u zagrebačkoj Jurišićevoj ulici. Njegova speci-jalnost bila je takozvana input-output analiza, koja je pokazivala međuo-visnost privrednih grana i regija, pa je on u tom trenutku računao samo štete koje je nanosilo prekidanje dugogodišnjih poslovnih veza. U toj ra-čunici nije bilo ni zrna politike, osim što je ona u cjelini bila posljedica politike.

Već je tada, naime, bilo jasno da je Jugoslavija izdahnula i da nikakvi pokušaji reanimacije ne bi imali smisla. U godinama koje su prohujale, jugoslavenska je politička birokracija propustila sve prilike da riješi nago-milane proturječnosti i da ostvari drukčiji model razvoja. Umjesto toga, ona je grčevito držala vlast reproducirajući samu sebe na sve nižoj idej-noj i moralnoj razini dok je samoupravljanje pretvarala u formu bez sa-držaja. Federaciju koja je trebala federirati, dakle amortizirati interesne nesporazume republika, zamijenilo je golo nasilje. Jugoslavija se raspala pod udarcima na nacionalnu ravnopravnost. Slobodan Milošević sa svo-jom velikosrpskom politikom bio je prvi koji je udario sjekirom. Zato su u novim državama mahom dolazile na vlast nacionalističke, a ne demo-kratske stranke. Ante Marković je stigao prekasno da bi imao realne šanse za uspjeh. Ali ekonomija je morala nastaviti njegovim putem.

Prečesto se, nažalost, događalo obratno. Poznati ekonomist dr. Dra-gomir Vojnić. tada je upozoravao: »Teoretičari tranzicije, među koje i ja spadam, smatrali su da svi, a u prvom redu političke stranke, žele ostvari-ti povećanje ekonomske efikasnosti i političku demokraciju, uključujući i zaštitu ljudskih prava i sloboda. Naivno smo vjerovali da nitko odgovo-ran za sudbinu naroda i države neće namjerno otvarati vrata divljem ka-pitalizmu i metodama prvobitne akumulacije. Nažalost, u našem slučaju dogodilo se točno to. Pokazalo se da vodeća politička snaga nije željela ni državu blagostanja, ni civilno društvo, niti pravu demokraciju. Zato je uspostavljen monopol na vlasništvo, na tržište, na politiku... A kako se zna i iz teorije i iz prakse, to je plodno tlo za sve moguće društvene defor-macije, od sitnih krađa, preko krupnog kriminala i korupcije, pa sve do suspenzije pravnog sustava i demokracije...«


O tome danas svi znaju sve. Takva politika nije mogla voditi računa o sofisticiranijim problemima koje ekonomiji nanosi svako preslagivanje država. Nije riječ samo o input-output tablicama. Što se dešava nakon raspada zajednica kakva je bila i socijalistička, ali tržišna Jugoslavija, još je tridesetih godina prošlog stoljeća objasnio dr. Rudolf Bićanić, u knjizi s naslovom »Ekonomska osnova hrvatskog pitanja«. (Neki ga zbog toga proglašavaju nacionalistom, iako njegovu knjigu nisu ni vidjeli, a kamoli pročitali.) Ukratko, u Austro-Ugarskoj je Hrvatska bila nerazvijena seoska provincija, ali su njeni poljoprivredni proizvodi bili konkurentni u boga-tijim dijelovima zemlje. U Kraljevini Jugoslaviji odjednom je postala eko-nomski jača od drugih (osim Slovenije), iako je ostala ista, seljačka zem-lja. Ali njeni poljoprivredni proizvodi sada više nisu imali staro tržiše, a na novom i u novoj konkurenciji, postali su preskupi. Srpsko selo, teško pogođeno s tri rata na početku stoljeća i velikim pomorom u epidemiji tifusa, istovremeno je tražilo i dobivalo još i posebne porezne olakšice.

Nakon raspada Jugoslavije jedino je Slovenija o tome vodila računa pa je (sad već s promjenjenom vladom, na čijem je čelu bio dr. Janez Dr-novšek) uglavnom uspjela sačuvati tržišta istočnih zemalja i tzv. trećeg svijeta, čak i proširiti svoje prisustvo na njima. Ilustrirajući rezultate tih napora, najpoznatiji slovenski ekonomist, dr. Jože Mencinger, spominjao je slučaj tvornice koja je proizvodila električna brojila. Enofazne i trofa-zne števce, koje su poznavali svi u bivšoj Jugoslaviji. Ta je tvornica u samo dva dana proizvodnje zadovoljavala ukupne godišnje slovenske potrebe. Bila je, dakle, prva na listi za likvidaciju. Pa ipak je spašena. Kako? Tako što je staro Yu-tržište zamijenjeno novim. Hrvatska je elektroprivreda istovremeno odbijala brojila zagrebačkog RIZ-a, iako su ona zadovolja-vala sve kriterije, i kupovala samo one iz uvoza. O motivima nije teško nagađati.

Prvi ugovor o slobodnoj trgovini, još početkom 90-ih godina proš-log stoljeća, potpisale su jedine dvije novostvorene države koja tada nisu sudjelovale u ratu - Slovenija i Makedonija. Vjerojatno je inicijativa bila slovenska ali se, suprotno očekivanju, bolje snašla Makedonija. Preplavi-la je slovensko tržište dobrim a jefinim vinima pa su se slovenski vinari našli u nebranom grožđu. Sustigla ih je, rekli bismo, Bićanićeva kletva. Nakon njihove burne reakcije, koju su podržali slovenski mediji, ugovor je sveden na mjeru realnih interesa. Ni se splačalo.


Usput rečeno, kad je Slovenija ušla u Europsku uniju, inž. Ante Marković je rekao ovom autoru: »Sad će Slovenci vidjeti kako je to biti Makedonac«. Bilo je to u prijateljskom razgovoru i bez ikakve zlurados-ti. Iz njega je progovorilo dugogodišnje iskustvo i to ne samo političara (što i nije bila njegova prava vokacija), već i privrednika. Marković je bio dugogodišnji generalni direktor »Rade Končara« koji je imao tvornice u četiri jugoslavenske republike uključujući i Makedoniju. Nije loše da os-tanu zabilježene njegove riječi nakon što je Slovenija, izišavši iz jedne, ušla u drugu ekonomsku zajednicu, u kojoj je izgubila položaj najrazvi-jenje republike. Slovenija se, međutim, susrela sa svojom sudbinom tek kad je dobila vladu koja je počela poticati tajkunsku privatizaciju, podr-žanu nepokrivenim bankarskim kreditima, i kad je uvela euro, što joj je onemogućilo da nastavi politiku koju je vodila u svom zlatnom razdoblju, odnosno prvom desetljeću po osamostaljenju. To je bila politika kontro-lirane, ciljane inflacije i odgovarajuće prilagodbe tečaja, kako bi se stalno održavala konkurentost domaće privrede.

Prvi koji u Hrvatskoj, a i na području cijele bivše Jugoslavije, nije za-govarao samo suradnju, već i stvaranje regionalne ekonomske zajednice, bio je pokojni dr. Branko Horvat. Njegovi su se argumenti potpuno podu-darali sa stavovima Ivice Todorića. I on je govorio o dugogodišnjoj poslov-noj i proizvodnoj povezanosti, o visokom stupnju komplementarnosti nekadašnjih republičkih ekonomija, o međusobnom dobrom poznavanju i nepostojanju jezičnih barijera. »Znate li da je hrvatski lingua franca sve do Istanbula?«, pitao je on. Horvat je, naime, smatrao da bi regionalna ekonomska zajednica ili barem zona slobodne trgovine, u kojoj je vidio čak i Mađarsku »s kojom Hrvatska ima tisućugodišnje veze«, obećavala znatno brži rast od Europske unije. To bi poslije omogućilo da se i u Uni-ji bude jači i ravnopravniji član. U to vrijeme prof. dr. Branko Horvat je otjeran sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, uz obrazloženje kako nje-gov profil ne odgovara potrebama. Treba li podsjetiti da je on imao dva doktorata, hrvatski i britanski, i da je zahvaljujući knjizi koja je u Americi postala ekonomski bestseler, bio u najužem izboru za Nobelovu nagradu. Pobijedio ga je neki 90-godišnji američki ekonomist s tezom kako tržište rješava sve probleme. U međuvremenu o tome smo naučili dovoljno.


Nakon prve promjene vlasti u Hrvatskoj, godine 2000., predsjednik Gospodarske komore Nadan Vidošević odveo je u Beograd 200 privred-nika, na razgovor o mogućim zajedničkim poslovima. Bio je to hrabar pa i revolucionaran potez koji je najavljivao novo doba. Od tada teku uspo-redo dva procesa: slijedeći poslovnu logiku i svoje interese poduzetnici koriste svaku mogućnost za širenje i povezivanje u regiji dok veliki dio političke javnosti i većina medija to glasno i bezobzirno opstruira. Tako se poslovni uspjeh u susjednoj državi predstavlja kao ratna pobjeda, a dola-zak poduzetnika iz susjedstva kao mračna zavjera, usmjerena protiv naše države i nacije. U tome važnu ulogu igraju i profesionalni čuvari mržnje, koji su to najčešće zbog vlastitog društvenog položaja i važnosti, na osno-vu čega, naravno, ostvaruju i znatne materijalne koristi. Ali najgore je od svega što političari na vlasti nemaju hrabrosti ili volje da se tome odlučno suprotstave. Zato je prijedlog koji je gospodin Ivica Todorić po prvi put iznio u ovoj knjizi, pogodak u samo srce tame.

Početkom godine 2013., slovenski performer i glazbenik Marko Bre-celj, rodom iz Kopra, izveo je šou na splitskoj rivi. Hodao je na koljenima noseći slike slovenskih političara, a za sobom je vukao magarca kojeg je napravio od gipsa. Time je, kako je objasnio, htio usporediti slovensku lošu politiku s onom koja se vodi u Hrvatskoj, a magarac je, po njemu, predstavljao slovenskog radnika. Dobro će ga razumjeti svi na području nesretne bivše Jugoslavije. Slično mišljenje o političarima i osjećaj da su nas napravili magarcima, također je nešto što nakon 22 godine povezuje novonastale države.

(Pogovor knjizi »Pet poduzetnika«, 2013.)

Umjesto bilješke o autoru

Razgovor koji je za časopis Novinar s Milanom Gavrovićem vo-dio Jozo Petričević, nakon dodjele Nagrade za životno djelo, godine 2010.

Ocjenjivački sud HND-a dodijelio vam je nagradu za životno djelo »Otokar Keršovani«. Čestitamo vam na tom najvišem cehovskom priznanju. Što ono za vas znači danas?

Pretpostavljam da je to neizbježno pitanje u ovakvim prilikama, a da bih ja sad morao odgovoriti kako mi je nagrada posebno draga jer dolazi od struke... Ali pogledajte kako je struka izvijestila o dodjeli nagrada. Me-diji iz kojih nitko nije nagrađen nisu uopće zabilježili ni dodjelu nagrada, ni nagrade, niti nagrađene. A za one iz kojih jest, bitan je bio samo vlastiti nagrađeni novinar. Ostale nisu ni spomenuli. O nagradama neke druge profesije, na primjer glumcima, liječnicima ili književnicima, svi bi izvi-jestili korektno. O vlastitoj ovako. To nakaradno shvaćanje konkurencije nisu nametnuli ni vlasnici niti oglašivači. I to je struka. Ipak, politika nije nikad uspjela preuzeti Hrvatsko novinarsko društvo, što se pozitivno od-razilo i na nagrade. Moralo se voditi računa o politici, ali nije joj se služilo niti je se bespogovorno slušalo. U težim vremenima nagrade su dobivali politički neutralni autori ili oni koji su se držali nekog srednjeg, umjere-nog kursa. I HND se morao držati politike »ne bi se štel zameriti«. Pona-šati se drukčije, a sačuvati društvo, nije bilo moguće. Ali iza nagrađenih je uvijek stajalo djelo. Po tome se nagrade HND-a bitno razlikuju od odli-kovanja koje je dijelila politička birokracija, naravno u prvom redu sama

484 Umjesto bilješke o autoru

sebi. To je išlo toliko daleko da je jednom prilikom, kad se slavila neka okrugla godišnjica televizije, najviše odlikovanje dobio direktor. Poanta je u tome da je taj čovjek došao na televiziju samo koji mjesec prije pa je njegov doprinos njenom razvoju bio ravan ništici. Zato mi je drago što nisam nikad dobio neko odlikovanja i zato su mi drage nagrade HND-a.

Dosad ste primili više nagrada i priznanja. Najdraža?Da, ovo je peta, sad za životno djelo. Koja mi je nagrada najdraža?

Ona iz davnih dana, godine 1965., iako sam tada spoznao domete ljudske zavisti. Ali ipak, prva ljubav zaborava nema.

Stara garda kolegica i kolega dobro vas pozna. Kako da vas predstavim mladim i mlađim naraštajima. Rano ste počeli pisati, rano ste se opredi-jelili za pisanu riječ. Počeli ste, čini mi se, u »Privrednom vjesniku« 1956. kao suradnik, zatim ste suradnik i urednik »Vjesnika«, pa komentator na TV...

U ranoj mladosti nisam razmišljao o novinarstvu niti me je ono privlačilo. Tada smo maštali o literaturi, o filmskoj režiji i to uglavnom zato da bi se družili s prekrasnim glumicama, o psihijatriji koja je, sudeći po filmovima koje smo gledali, rješavala sve probleme... Svaka generaci-ja ima neki svoj glamour. Imao sam 20 godina kad me u Privredni vjesnik poslao neki naš susjed, inače grafički radnik, »...da si nekaj zaradim«. Pri-mio me jedan fini gospodin i pitao što znam raditi. »Ništa«, odgovorio sam iskreno. Slijedilo je pitanje: »Zašto ste onda došli?« Iznenađen i zatečen, odgovorio sam glupo da gluplje ne može biti: »Pa, mislim da bi to što vi radite mogao i ja...« Čovjek se, međutim, nije uvijedio, već se dobrohotno nasmiješio i rekao: »Vi ćete biti novinar!« Bio je to Milivoj Huber, stari majstor i tadašnji direktor i glavni urednik Privrednog vjesnika. Došao sam misleći da ću dobiti neki posao kao što je adresiranje kuverata ili slično, a dobio sam rubriku »Poslovođe vam govore...«. Tako sam postao novinar. Uskoro me Drago Grgec pozvao u Vjesnik, gdje sam ostao do 1969., a onda sam prešao na televiziju gdje sam 1990. dočekao prijevremenu mirovinu. Umirovljen sam s onom poznatom formulacijom koja kaže da sam postao višak u procesu tehnološkog i drugog unapređivanja... itd.


Može li Milan Gavrović živjeti od mirovine?Zar ne vidite da sam živ? Ali, istini za volju, nikad nisam prestao ra-

diti što znači i zarađivati.

Jedan ste od utemeljitelja Yutela i šef zagrebačkog dopisništva. A dugačka je lista listova u kojima ste radili. Spomenimo samo neke?

Nisam bio među utemeljiteljima Yutela, a priključio sam mu se tek kad sam očišćen s televizije i kad je taj projekt već debelo bio na silaznoj putanji. Zapravo, on nikad nije ni imao šanse. Televiziju u to vrijeme niste mogli praviti bez odašiljača, a svi odašiljači u Jugoslaviji, osim sarajevskog, bili su za Yutel zaključani sa sedam brava. Ja sam kratko vodio dopisništvo u Zagrebu, a onda sam četiri mjeseca u Beogradu vodio tvrtku, bez nepo-sredne veze s programom, koji je pravljen i emitiran u Sarajevu. Kad je Ante Marković podnio ostavku i ja sam se vratio u Zagreb. U kojim sam lis-tovima pisao? Nekada sam »tezgario« u Startu, Danasu, VUS-u, Privrednom vjesniku, na Radiju Skopje, u Slobodnoj Dalmaciji, Oslobođenju, više se ni ne sjećam gdje sve, a neki listovi, na primjer ljubljansko Delo, prenosili su moje tekstove. Poslije povratka iz Beograda surađivao sam u ljubljanskom Gospodarskom vestniku, a radio sam i jedan feljton za mariborsku Večer i Slobodnu Dalmaciju. U jesen 1993. počeo sam raditi za Feral, a od siječnja 1994. za Radio Slobodna Evropa. To je američka stanica koja je imala emi-sije za niz zemalja u svijetu, ali ne i za Jugoslaviju. Amerikanci su, naime, smatrali da je Jugoslavija bila otvorena za sve vrste informacija. Tek kad je Jugoslavija nestala, oni su osnovali Južnoslavenski servis, u kome sam i ja surađivao od prve emisije. Početkom 2004. Amerikanci su prestali emiti-rati za Hrvatsku, a nekako u isto doba prestao sam pisati i za Feral. Radio sam i poslije, ne više za novine, ali o tome gdje i što nisam govorio. Vi ste prvi kome ću to reći i to na poticaj bivšeg predsjednika republike Stjepa-na Mesića. Zapravo, pročitat ću vam odlomak iz pisma kojim mi je preds-jednik Mesić čestitao na nagradi: »Koristim priliku da Vam izrazim zahval-nost i na Vašoj suradnji s Uredom Predsjednika Republike Hrvatske u mo-jem drugom mandatu. Vaša stanovišta i procjene u mnogome su pomogli u formuliranju moje gospodarske platforme koju sam uporno zastupao, ali koja – na žalost – nije bila prepoznata, ni prihvaćena.«


Hoćete li to objasniti?Mislim da nema potrebe. Tu je sve rečeno.

Specijalnost vam je u branši privreda, odnosno, kako se to danas kaže, gospodarstvo. Koji list i koji novinar danas najuspješnije prate to podru-čje?

Iz najvećeg broja listova i drugih medija protjerani su i privreda i gospodarstvo. Razlog je jednostavan. Prevelika je opasnost da neki kri-tički tekst pokvari vlasniku dobar posao. Postoje, doduše, specijalizirani prilozi, ali nikome ne pada na pamet da dira u banke, telekome i druge velike oglašivače, iako oni to itekako zaslužuju. Malo je i novinara, koji zaista znaju o čemu pišu. Neću spominjati njihova imena da nekog ne za-boravim, osim možda Ivu Jakovljevića u Novom listu. I kod nekih mlađih uočavam potencijal, razumijevanje stanja i procesa i sposobnost analize i sinteze. Neki od njih pišu i govore dobro, jasno i zanimljivo. To gore po njih. Svaka promjena vlasnika prijeti da prvo njih pomete. Čim više znaš i razumiješ, tim si samostalniji i manje podložan utjecajima. To istovreme-no znači da si opasniji i manje poželjan.

Da li ste imali nevolja s urednicima i s vlašću dok ste radili kao novinar?Naravno, cijelo desetljeće poslije 1971. pa i duže, bio sam nepoću-

dan kao navodni maspokovac, odnosno nacionalist. To je bilo blesavo jer ja nisam bio ni jedno niti drugo. Imao sam i urednike koji su me se željeli riješiti denunciranjem političkoj policiji. Bilo je političara koji su na sastancima govorili da zatvaraju televizor kad vide onog nacionalistu. Zašto sve to? Zato što se politički obračun poslije Karađorđeva koristio za osobne obračune i za zaustavljanje demokratskih procesa u društvu. Još 1987., kad me netko, do dana današnjeg ne znam tko, kandidirao za preds-jednika Društva novinara, neki su krenuli s optužbama za te izmišljene stare grijehe. Naravno, svega toga ne bi bilo da sam se 1971. priključio haj-kačima. Ali kad krene lov na vještice, mnogo je časnije biti vještica nego inkvizitor. Na televiziji su me, kao nepoćudnog, držali na manjoj plaći. Ja sam, međutim, imao svoj način obrane. Radio sam tek toliko da sačuvam ime u javnosti. Da onome tko me želi likvidirati to bude preskupo. Isto-vremeno sam pisao za novine, uključujući i neke u drugim republikama.


Sve to danas ne bi bilo moguće. Koliko je tržište manje, toliko je manji i prostor slobode.

Nikada prije nije u novinarstvu bilo više beznađa i diskvalificiranja, međusobne medijske netolerancije i zatvorenosti redakcija, kao danas. Istodobno nikada nije bilo toliko demantija kao sada. Vaš komentar.

Novinarsko beznađe, kako ste to definirali, kao i porast broja de-mantija, imaju isti uzrok. Promijenjena je uloga medija u društvu, a time i položaj novinara. Prije je zadatak medija bio da informiraju o događajima i da objasne društvene procese, bilo da je riječ o politici, kulturi, ekonomi-ji ili sportu... Uz to išla je i zabava, koja se oslanjala na zanimljivosti. Sad je zabava postala najvažnija, a oslanja se na crnu kroniku. Ali i o svemu ostalom piše se na način crne kronike. Nekad je u temeljima novinarstva bilo pravilo da su činjenice svete, a komentar slobodan. Danas se novinari uče da im činjenice ne smiju pokvariti dobru priču. Za to se najčešće op-tužuju vlasnici i oglašivači, koji gledaju samo svoje materijalne interese. Optužuje ih se da ih ne zanima ništa osim profita. A što bi ih drugo trebalo zanimati? Prirodno je da i vlasnici i oglašivači u prvom redu žele zaradu. U takvom sistemu živimo i takvo je njihovo mjesto u tom sistemu. Zašto bi se netko odricao zarade zbog nekih viših interesa? To nije ni u prirodi čovjeka. I sam sam, nažalost, imao prilike promatrati kako već sam miris novca otapa ideale, efikasnije od bilo kakve kiseline. Postoje iznimke, ali sustav se ne može zasnivati na iznimkama. Sumrak medija istovremeno je i sumrak demokracije. Kao i tržište i demokracija pretpostavlja perfek-tnu konkurenciju i perfektnu informiranost. Konkurencija je, međutim, okovana monopoliziranim političkim strankama, a informacija zamije-njena zabavom. Sustav je postao ciničan do te mjere, da se laž u prediz-bornoj kampanji smatra normalnom, pa čak i šarmantnom pojavom. To ilustrira dosjetka, da se nikad toliko ne laže kao poslije lova i prije izbora. A toj, predizbornoj laži, zapravo je cilj prijevara birača, što istovremeno znači izigravanje demokracije. Kad je riječ o novcu, prijevara je kazneno djelo. Izborna prijevara zaboravlja se odmah poslije izbora. Ne piše se, dakle, loše samo novinarstvu, već i demokraciji. Tim više što se istovre-meno ubrzano monopolizira i ekonomija. Monopoli koji su suspendirali tržište ne trebaju slobodnu konkurenciju ni u politici. I njima smeta de-


mokracija. Živimo u zanimljivom vremenu. Za našu je temu, međutim, bitno samo da je obrana novinarstva istovremeno i obrana demokracije. Jedno ne ide bez drugog.

Zašto u našoj zemlji danas nema ozbiljnih novina i news magazina?To vam je kao pitanje što je bilo prije, kokoš ili jaje. Jesu li takvi listo-

vi potonuli jer čitatelji traže samo zabavu, a nema bolje zabave od stvarnih ili izmišljenih skandala ili su, nasuprot tome, čitatelji zaglupljeni takvim sadržajima. Trivijalan, ali vjerojatno točan odgovor je, da je istina i jedno i drugo. Kriza medija, posebno tiskanih, nije samo naš problem. Ona se događa svugdje u svijetu. Spominjete news magazine, a Newsweek se nudi na prodaju zbog gubitaka koje skuplja već nekoliko godina. Za takvo sta-nje se često optužuje internet, ali on bi, možda, mogao biti spas za novi-narstvo. Internet, međutim, ne uspijeva riješiti dva bitna problema. Prvi je odgovornost za napisani i objavljeni tekst, bez čega nema pravog no-vinarstva, a drugi je plaćanje, bez čega sve ovisi o oglašivačima. Tako je, zasad, internet samo jedan oblik besplatnih novina. Čast iznimkama, ali one ne čine proljeće. Ja, inače, vjerujem da bi se za jednu ozbiljnu novinu u Hrvatskoj našlo dovoljno i čitatelja i sposobnih novinara. Ali početni su troškovi veliki, a rezultat neizvjestan pa se u to nitko ne upušta.

Svojedobno ste bili i te kako angažirani u novinarskoj organizaciji – bili ste tajnik Predsjedništva DNH i predsjednik Sekcije turističkih novinara Jugoslavije. Pratite li danas rad HND?

Samo preko medija, ali i to je dovoljno da se iskreno divim borbi koju dio novinara vodi za dignitet profesije. U samim redakcijama, kao i u Dru-štvu i sindikatu. Prije više od pola stoljeća, kad sam postao član Društva, pitao sam ondašnjeg predsjednika Božu Novaka, koji je tada bio i glavni urednik Vjesnika, kakva je uopće svrha Društva. Nikad neću zaboraviti Božin lakonski odgovor: »Da se bori za dostojanstvo profesije!« Zbog toga smo bili u stalnom sukobu s političkom birokracijom pri čemu je bilo i uspona i padova, razdoblja s više i manje slobode i samostalnosti, ovisno o demokratizaciji društva. Sredinom šezdesetih godina, kad smo našu borbu definirali kao aktivno, angažirano novinarstvo, kao naše pravo da radimo slobodno i mislimo svojom glavom, politička nas je birokracija op-


tuživala da smo monopolizirali javni prostor. Dakle, da smo postali jači od njih. Slijedio je pokušaj da se novinari proglase društveno-političkim radnicima. Bio je to znak da politička birokracija priznaje poraz. Kad ste se već oteli i kad vas ne možemo pretvoriti u svoj servis, u svoju službu, priznat ćemo vam da ste isti kao i mi. Ali onda bi i za novinare vrijedila ista ograničenja, odnosno odgovornost forumima, a ne publici. Pritom su pogrešno mislili da novinari žele biti isto što i oni. Najniži nivo političkog napada na novinarstvo bila je teza o deprofesionalizaciji. Radni ljudi, to je ondašnji termin, trebali su se sami međusobno informirati, a novinar bi im služio kao posrednik. Kad već nikako nije mogla ovladati profesijom, politička ju je birokracija pokušala dokinuti. Taj je pokušaj, međutim, bio toliko nerealan da ga zaista nitko nije ni pokušao realizirati. Činilo se da je sve moguće osim novinarstva bez novinara... Nažalost, upravo na toj točki, sadašnje se stanje nastavilo na ono od nekada. Današnje su gene-racije novinara suočene s deprofesionalizacijom, s pokušajem da se prave mediji bez novinara. Sada je to zajednički cilj vlasnika i političara. Prvih zbog profita, a drugih zbog želje da se izbjegne kontrola javnosti. Oni su povezani najjačim lancem. Zajedničkim interesom.

Zašto se to dogodilo? Je li za to kriv kapitalizam ili nove generacije nisu bile u stanju da se izbore za svoju slobodu?

To je posljedica kapitalizma ili, točnije, privatnog vlasništva nad medijima, ali samo u onoj mjeri u kojoj je riječ o procesima koji se do-gađaju svugdje u svijetu. Kod nas je, međutim, stanje mnogo lošije. Uzrok treba tražiti u onome što bi mogli nazvati nacionalnom, točnije nacio-nalističkom novinarskom revolucijom iz 90-ih godina prošlog stoljeća. Mediji su, naime, višestranačje dočekali praktički slobodni i neovisni od političkih foruma. Za to smo se izborili sami, ali u pogodnim društve-nim uvjetima. Bilo je to vrijeme poslije Titove smrti, kad se sustav počeo urušavati, a politička birokracija sve više pretvarati u tigra od papira. Ali poslije 90., profesiji je političkim terorom slomljena kičma, a brojne su redakcije očišćene od slobodno-mislećih ljudi. Osim rijetkih iznimaka, novinarstvo je pokoreno i vraćeno u stanje sluganstva. Tako je stvoreno novo stanje, neka nova tabula rasa na kojoj je moglo nastati to što imamo danas. Uključujući i ovisnost o oglašivačima, izbrisanu granicu između


reklama i novinarstva, žutilo... Održavanje tog stanja, kao što sam rekao, zajednički je interes vlasnika, oglašivača i politike. Borba za slobodu da-nas je iznimno teška.

Kakav je vaš osobni, rekao bih i emotivni odnos prema novinar-stvu, u kojem ste proveli pune 54 godine?

Ambivalentan, pa i shizofren. Koliko god sam solidaran s profesi-jom, toliko sebe ne doživljavam prvenstveno kao novinara. Nemam pot-rebu za nekom kolektivnom identifikacijom, bilo nacionalnom, bilo regi-onalnom, pa ni staleškom. Osim toga, ne mislim da su novinari neki ljudi posebnog kova. Među nama ima poštenih i nepoštenih, pametnih i glu-pih, hrabrih i kukavica, onih koji bi mijenjali svijet kao i konformista... Sve isto kao i među drugim ljudima. Ono što nas ipak razlikuje je definici-ja pojma profesionalizam. Što je to profesionalizam u novinarstvu? Odgo-vorit ću jednom riječju. To je etika! S onima u našoj struci koji to shvaćaju i koji se toga drže, maksimalno sam solidaran. Pa, ako hoćete, i emotivno.

I na kraju - kakvu biste poruku željeli uputiti mladim kolegicama i kolegama?

Nikakvu. Jesmo li mi nekada slušali poruke i pouke starijih kolega? Nismo. Bili smo uvjereni da smo mi pametniji. Zašto da oni budu drukči-ji? Ovo je njihovo vrijeme, u kome će živjeti u skladu s vlastitom pameću i interesima. Ja, osim toga, nisam siguran da bih se uopće snašao u dana-šnjem novinarstvu pa ni u to da bih u ovim uvjetima, kad bih opet imao njihove godine, želio biti novinar. Neka slijede svoju zvijezdu.

(Novinar, 2010.)

Abe, Shinzo 426Adamič, Bojan 415Akvinski, Toma 154, 158Albeda, Wil 307Albreht, Roman 249Albright, Madelaine 209Allende, Salvador 443Allport, G. W. 76Anđelinović, Grga 30, 32Anderson, Benedict 128Arkan, Željko Ražnjatović 20,

23, 102, 131Aurel, Johannes 135

Babić, Jasna 355Bagarić, Zlatko 173Bajramović, Miro 18, 20, 21, 24Bakali, Mahmut 457Bakarić, Vladimir 236, 247, 248,

251, 252, 254, 273, 279, 282-284, 298, 445, 454, 455

Baker, Josephine 287Baković, Anto 20, 125, 126Baltić, Milutin 247, 293Banac, Ivo 29, 30Bandić, Milan 34, 376Barbieri, Veljko 262Basariček, Đuro 40Baudelaire, Charles 132

Baum, Drago 187-191, 399, 400Bećković, Matija 265Begović, Damir 78Beljo, Ante 175Benda, Julien 21Benigar, Aleksa 139Berdik, Ivan 131Berija, Lavrentij 142Berković, Zvonimir 172, 179Bešker, Inoslav 457Bežen, Ante 25Bićanić, Rudolf 478Bijedić, Đemal 268Bilić, Jure 202, 237, 282Bismarck, Otto von 122Black, Hugo I. 107Blanco Garrido, Miguel 145Blaškić, Tihomir 94Blatty, W. P. 131Blum, Emerik 277, 278Bogdanović, Bogdan 12, 385Bogoev, Ksente 281Boljkovac, Josip 186Bolković, Roman 132Bosnić, Slavoljub 285, 286Bosworth, Barry 307Bozanić, Josip 126, 129, 141,

143, 173, 341, 345Brandenburški, Albrecht 160

Indeks imena

494 Indeks imena

Brecelj, Marko 480Brehm, Bruno 70, 71Brežnjev, Leonid 201, 249, 267Brunn, Michael 306Brzezinski, Zbigniew 201, 202Budiša, Dražen 45, 94, 102Buharin, Nikolaj 67, 212, 219,

222, 223, 238Bujanec, Velimir 45Bulajić, Milan 40Bush, Georg W. 203, 204, 365,

368, 397

Calonne, Ch. A. 379, 380Cameron, David 403Camus, Albert 135, 140Canjuga, Krunoslav 105Canjuga, Zlatko 344Capone, Al 411, 412Carter, Jimmy 201, 283Cassidy, John 384Chamberlain, H. S. 21Chevallier, Gabriel 159, 161Churchill, Winston 37, 200,

397, 460, 461, 462, 463Cicognani, Amlet 165Clemanso, Georges 440Clinton, Bill 47, 196, 208, 366,

472Cooper, Richard 307Crnić, Jadranko 194Crnjanski, Miloš 259Crvenkovski, Krsto 251, 264Cviić, Krsto 125, 126, 127, 155Čačić, Radimir 417

Čačić, Radomir 406Čaldarović, Mladen 248Čanadanović, Mirko 251, 266Čančar, Mile 133Čičak, Ivan Zvonimir 126, 128,

255Čičin Šain, Ante 259, 393Čović, Ivo 412Čulić, Marinko 64Ćopić, Branko 227Ćosić, Dobrica 265, 269

Dabčević Kučar, Savka 251, 254, 259, 262

De Corti, Borko 96Dedijer, Vladimir 236Degoricija, Slavko 186Delić, Svetozar 57, 58, 59, 60Delors, Jacques 36Demekas, Dimitri 394Deng Xiaoping 221, 282, 383-

385, 387, 444De Rougemont, Denis 132, 143Deutscher, Isaac 217Dietrich, Marlen 101Dinkić, Mlađan 294, 295Dizdarević, Zlatko 472Dobričanin, Dragutin 415Dodik, Serafim 138Doenitz, Karl 460Dolanc, Stane 268Domazet, Tihomir 439Dominikanis, Humbertus 143Dostojevski, F. M. 131Draganović, Krunoslav 166


Dragojević, Rade 154, 157Drinković, Mate 30Drnovšek, Janez 49, 476, 478Družić, Gordan 451Dubček, Aleksandar 248Dvornik, Boris 308

Đapić, Anto 45Đikić, Ivica 105-107, 109Đilas, Milovan 67, 164, 227,

228, 236, 237, 279Đodan, Šime 109, 112, 242, 243,

332Đukić, Slavoljub 266, 271

Eagleton, Terry 384Ehrenburg, Philipp Adolf von

141Eisenhower, Dwight D. 365Eisenstein, Sergej 214El Greco 130Eltz, George 329Engdahl, William 209, 210, 421Engels, Friedrich 216Erenburg, Ilja 65, 66, 69Estavez, Jorge Arturo Medina

132

Fadejev, A. A. 69Flassbeck, Heiner 431, 432Florschutz, Alexandar 33Frank, Hans 117Friedman, Milton 187-194, 197,

211, 289, 306, 309, 310, 408Friedman, Thomas L. 364, 365

Funk, Walther 101

Gadafi, Moamer 472Galbraith, John Kenneth 199,

398, 426, 441, 452Galbraith, Peter 35Galić, Mirko 91Gaspari, Mitja 360, 361Gatarić, Ljubica 439Genscher, Hans Dietrich 346Ghalli, Boutros 317Glaise-Horstenau, Edmund von

118, 119, 120Gligorov, Kiro 231, 276, 281,

283, 438Godina, Ivan 77Goebbels, Joseph 372Goethe, J. W. 416Goldstein, Ivo 161Goldstein, Slavko 161Gorbačov, Mihail 49, 96, 203,

204, 307, 383-385, 427Gorupić, Drago 249Gošev, Petar 288, 289Gotovac, Vlado 22, 257, 285Gračanin, Petar 47, 49Granić, Goran 57, 59, 151, 152Granić, Mate 35, 45, 126Granić, Srećko 138Gregurić, Franjo 83, 96, 98, 99,

101, 103, 313, 314, 351Grgec, Drago 484Grgić, Mato 430, 431, 432Grubišić, Ivan 413Gruden, Živko 13

496 Indeks imena

Gucić, Josip 172, 173, 177, 333, 435

Hamilton, Alexsander 457Hayek, Friedrich 393Hegel, G, W. F. 95, 380Hessel, Stephane 413Heydrich, Reinhard 117Himmler, Heinrich 21, 100, 117,

142Hitler, Adolf 11, 21, 23, 28, 37,

43, 53, 75, 94, 100, 101, 108, 117, 147, 184, 200, 343, 344, 371, 418, 430, 431, 440-442, 459, 460

Holbrooke, Richard 48Horvat, Branko 187, 192, 193,

194-196, 211, 308, 309, 387, 435, 458, 479

Horvat, Ivo 433Horvat, Josip 30, 31Horvat, Vedran 433Hrnjak, Milan 181Hruščov, Nikita S. 201, 223Huber, Milivoj 484Hudelist, Darko 176

Ivančević, Željko 342Ivančić, Viktor 63, 64Ivanković Vonta, Zvonko 256Ivanov, Marijana 462Ivan Pavle II. 116, 122Izetbegović, Alija 48, 289, 345

Jackson, Justice 99

Jahn, F. L. 21Jakovljević, Ivo 486James, Jessy 199Janković, Zoran 409Janša, Janez 409, 463Jantol Polak, Štefica 76Jarry, Alfred 378Jefferson, Thomas 457Jelić, Nikola 399Jeljcin, Boris 204, 323, 324, 450Jergović, Miljenko 126, 144, 155Jodl, Alfred 100, 104Josić, Tomislav 442Jović, Borisav 46-48, 49Juncker, Jean Paul 456Juras, Josip 67Jurdana, Srećko 103Jurić, Davor 78, 341Jurković, Pero 249Juzbašić, Živko 99, 101

Kadijević, Veljko 47, 48, 55Kahn, Alfred 307Kajin, Damir 413Kalogjera, Dražen 179-183, 211,

249, 297, 417, 434Kamenjev, Lev 222, 223Kapulica, Mario 19, 67Karađorđević, Aleksandar 29,

40Karađorđević, Petar 71Karadžić, Radovan 22, 102Karamarko, Tomislav 442, 449,

452Kardelj, Edvard 224-227, 236,


237, 238, 249, 251, 252, 262, 263, 273, 275, 276, 279, 282, 291, 455

Karera, Francois 18Katičić, Natko 164Kavčič, Stane 251, 252, 264Keitel, Wilhelm 101Keynes, John Maynard 371,

392, 408Kidrič, Boris 224, 227Kinkel, Klaus 346Kissinger, Henry 393, 443Knežević, Ana 339Kocijančič, Janez 243Kokša, Đuro 112Kolakovski, Lešek 262Kolbe, Maksimilijan 135, 138,

140Kolontaj, Aleksandra 217Kordić, Dario 126, 144, 155Korpar, Antun 159-161Kosor, Jadranka 371, 375, 376,

413Kosovac, Dragutin Braco 278Kosovac, Obrad 91, 92, 94Košutić, Dejan 329Kovač, Milan 66Kovač, Stjepan 333Kraigher, Boris 230, 231, 236Krajišnik, Momčilo 102Krasić, Ljubo 174, 189Krestić, Vasilije 18, 40Kriste, Pero 257, 265Krišto, Jure 161Krizman, Bogdan 32

Križanić, Pjer 112Križevčanin, Marko 116, 121,

129, 136Krleža, Miroslav 30, 34, 36, 70,

98, 129, 157, 184, 198, 212, 227, 423

Krugman, Paul 367, 369, 380, 381, 408

Krupska, Nadežda Konstantinovna 223

Kučan, Milan 35, 51-56, 86, 287, 383

Kuharić, Franjo 20, 77, 126, 128, 145, 165

Kulundžić, Zvonimir 342, 425Kulušić, Joško 96Kunktador, Fabije 417Kustić, Živko 114-116, 118, 125,

126, 148, 154, 156, 158Kušan, Jakša 174, 175Kutle, Miroslav 172, 179, 338,

344, 435, 439Kuzmič, Peter 160, 161Kvaternik, Slavko 30, 70, 71

Lagard, P. de 21Lalovac, Boris 447, 451, 452Lao Tse 445Lasić, Vjekoslav 20, 125, 132,

144, 147Lav X. 160, 161Lenjin, Vladimir Iljič 66, 212,

217-220, 222, 223, 279, 282, 284, 297, 444

Lepej, Ankica 80, 81

498 Indeks imena

Le Pen, Jean-Marie 42, 472Lerotić, Zvonko 186Lesar, Dragutin 303, 413, 435Lewis, Anthony 63Liebling, A. J. 442Linić, Slavko 406, 415, 417Lissauer, Ernest 25, 26, 27, 28Litvinov, Maksim Maksimovič

202Litvinov, Mišo 202Lokin, Branimir 348Lorković, Mladen 120Louis, Christian 375, 376, 378Louis XVI. 379, 380, 382Lukašenko, Aleksandar 324Lukšić, Andronik 332-334, 336Luther, Martin 161

MacNamara, Robert S. 106Maček, Vladko 151Madison, James 457Majoli, Karlo 260Makanec, Julije 120Malthus, Thomas Robert 400Manolić, Josip 89, 180, 183,

184, 186, 204, 315, 351, 434Mao Ce Tung 282Marcone, Ramiro 165Marcuse, Herbert 245, 389Marendić, Božo 83Marić, Goran 464Marić, Jozo 333Marinc, Andrej 281Markić, Željka 424Marković, Ante 13, 35, 36, 48,

49, 54-56, 82-88, 171, 188, 191, 203, 204, 250, 260-263, 288, 360, 383, 420, 423, 436-439, 474, 476, 477, 479, 485

Marković, Mihajlo 49Maruna, Boris 343Marx, Karl 183, 212, 216, 220,

241, 384, 395, 396, 398, 416, 440

Matanović, Mijo 333Mateša, Zlatko 80, 327, 346Matulović-Dropulić, Marina 67Matvejević, Predrag 413McCarthy, Joseph 142Medvedović, Zvonko 181Mencinger, Jože 182, 369, 382,

407, 453, 455, 478Merčep, Tomislav 24, 126, 144,

155Merkel, Angela 359, 460, 468Merz, Ivan 135, 136, 139, 140Mesić, Stipe 46, 86, 180, 182,

184, 186, 384, 385, 428, 431, 434, 485

Meštrović, Ivan 119, 120, 163Michelangelo Buonarroti 142Mihailović, Draža 37Mihalić, Slavko 25, 26Mihalović, Josip 126Mikulić, Branko 249Milanović, Zoran 376, 385,

403, 406, 413, 417, 426, 427, 428, 437, 439, 451, 452, 464, 468

Milas, Ivan 45, 311


Miljanić, Nikola 257Milošević, Slobodan 12, 21, 23,

35, 36, 41, 42, 46-49, 53, 54, 86, 89, 96, 98, 103, 131, 157, 173, 186, 207, 287, 288, 294, 299, 334, 345, 346, 383, 424, 437, 438, 455, 458, 476, 477

Minić, Miloš 241Minović, Živorad 46, 49Mišetić, Bosiljko 19Mišić, Alojzije 138, 139, 140Mišović, Miloš 271Molotov, Vjačeslav 203Monnet, Jean 358, 362, 454Monteverdi 130Moro, Aldo 97Mrkoci, Marko 261Mudrinić, Ivica 333Muenzer, Thomas 216Muhbabani, Kishore 363, 366Murn, Martin 32, 33Murtić, Edo 93, 108, 186Mussolini, Benito 37, 459Mustač, Zdravko 177

Napier, John 130Nazor, Vladimir 23Neave, A. 100, 101Nenadović, Aleksandar 268Nicolai, Georg Fridrich 27Nikezić, Marko 251, 252, 266,

267, 269, 270Nixon, Richard 391, 393Norac, Mirko 157Nordhau, William 307

Novak, Božo 488Novalić, Antun 329Novalić, Fadil 475

Obama, Barac 380Occhetto, Achille 43Orban, Viktor 401, 471, 473Orwell, George 237, 271Osborn, Godolphin Francis

d’Arcy 166

Pahor, Borut 375Palmerston, Henry John Templ

419Pašalić, Ivić 67, 94Pašić, Nikola 112, 254Patrijarh Pavle 145Pavelić, Ante 93, 109, 132, 137-

139, 144, 147, 153, 164, 185, 186

Pavić, Milorad 62Peck, Merton 307Penić, Ivan 66Perić, Ratko 122Perišin, Ivo 391Perko, Franc 145, 146Perković, Josip 177Perović, Latinka 47, 266, 270,

272Perry, William 208, 209Peterle, Lojze 475Petešić, Ćiril 138, 139Petrović, Gajo 248Petrović Šane, Dušan 247Piketty, T. 444

500 Indeks imena

Pinochet, Augusto 207, 400Pio XI. 136Pio XII. 119, 163, 164Planinc, Milka 284Plavšić, Biljana 102Politeo, Ivo 164Poljak, Branimir 73, 74, 78Poljanec-Borić, Saša 332Ponting, Clive 80, 81Popović, Marčelo 23Popović, Milentije 236, 249Posavac, Stanko 77Prcela, Luka 150, 153Primakov, Jevgenij Maksimovič

383, 384Primorac, Žarko 277Prka, Božo 339, 348, 349Pudovkin, Vsevolod 214Puhovski, Žarko 78

Račan, Ivica 39, 42-44, 47, 49, 91, 94, 103, 150, 271, 287, 288, 351, 384, 399, 400, 402, 415, 417, 443

Radek, Karl 222Radić, Pavle 40Radić, Stjepan 32, 40, 112, 151Radošević, Mijo 58Radoš, Jozo 57Ranković, Aleksandar 229, 253,

271, 284Rašeta, Boris 158Rauschning, Hermann 343Rebić, Adalbert 20Reihl-Kir, Josip 187

Reiner, Željko 350Ribbentrop, Joachim von 101Ribičić, Mitja 250Richardson, Thomas 307Rimac, Ivan 418, 430Rohatinski, Željko 361, 458Rolland, Romain 27Rosenthal, A. M. 75Rozić, Damjan 138

Sabolek, Đuro 78Saharov, Andrej 203Samaras, Antonis 459Sanader, Ivo 384, 385, 401,

414, 446Sančević, Zdravko 333Schelling, Hans Joerg 450-452Scheuble, Wolfgang 456Schirach, Baldur von 19Schuman, Robert 358Schumpeter, Joseph 220Schwartzkopf, Margareta von

135, 137Schwartz, Mladen 148Selak, Josip 133, 134Shakespeare, William 305Sheehan, Neil 106Shirer, William L. 430Shultz, George 204, 205, 420,

421Sivrić, Zlatko 138Skendžić, Vajo 247Skok, Joža 25Smoje, Miljenko 308Smole, Janko 262


Smoljan, Brno 138Soboul, Albert 379Sodano, Angelo 126Sokol, Smiljko 186Soldo, Nikola 165Speer, Albert 100, 460Spencer, Herbert 305Staljin, Josif Visarionovič 37,

66, 68, 142, 199, 200, 202, 205, 220, 222, 224, 226, 239, 249, 250, 252, 262, 265, 270, 272, 279, 316, 388, 421, 444, 454, 461

Stambolić, Ivan 48Stambolić, Petar 230, 251Stanovnik, Janez 48Stepinac, Alojzije 116-119, 123,

129, 137, 140, 162-164, 166Stiglitz, Joseph 206, 394, 408Stojanov, Dragoljub 408, 410Stracaboško, Siniša 24Streicher, Julius 91-94Stroehm, Carl Gustaf 70, 71Supek, Rudi 76Swift, Jonathan 160

Šanjek, Franjo 137, 139Šare, Ante 315, 316Šarinić, Hrvoje 68, 351, 435Šaškor, Ines 12, 103Šatalin, Stanislav 307Šefer, Berislav 275Šeks, Vladimir 27, 45, 94, 413Šentija, Josip 184-186

Šeparović, Miroslav 316Šeper, Franjo 165Šerić, Marina 209Šibl, Milovan 185Šik, Oto 249Šimić, Petar 287, 288Šimunović, Milan 133Škegro, Borislav 66, 322, 324-

326, 335, 341, 348Škrabalo, Ivo 86, 92Škreb, Marko 351, 352, 451Šljapnikov, A. G. 217Šnajder, Slobodan 108, 132, 175Šoškić, Budislav 250Špiljak, Mika 232, 233Štern, Davor 349Šušak, Gojko 87, 108, 175, 208,

209

Tamarut, Antun 132, 133Taylor, A. J. P. 22Taylor, Miron 166Tepavac, Mirko 269Thatcher, Margaret 419, 420,

422Tičak, Martin 33Timašuk, Lidija 66, 69Tindemans, Leo 22Tito, Josip Broz 37, 51, 70, 85,

128, 187, 200-202, 205, 210, 224, 225, 227, 231, 236, 238, 240, 244, 247-251, 253, 254, 257, 260, 262, 265, 266, 268-270, 274, 284, 288, 298, 317,


455, 489Todorić, Ivica 340, 475, 476,

479, 480Todorović, Mijalko 249Tomac, Zdravko 95-98, 101, 151Tomasevich, Jozo 163-165Tomčić, Zlatko 45, 57, 58, 60,

150Tončić, Drago 59Torov, Ivan 50Torso, Konrad 143Tripalo, Miko 242, 249, 255,

262, 269, 270Trocki, Lav 212, 217, 218, 220,

221, 297Trumbić, Ante 85Trusić, Zvonimir 148Tsipras, Aleksis 460Tuđman, Franjo 12, 18-20, 23,

35, 36, 39, 43, 44, 48, 54, 55, 57, 58, 61, 64, 66, 68, 71, 79, 82-88, 92-94, 99, 103, 104, 108, 109, 132, 155, 172-177, 179-181, 184-187, 189, 195, 206, 207, 259, 287, 289, 316, 323, 324, 335, 336, 346, 348, 354, 383, 384, 412, 433, 435, 438, 447, 469

Tuđman, Miroslav 354Tus, Antun 208

Unamuno, Miguel de 121Uno, Kimio 307

Vabres, Donnedie de 100

Valentić, Nikica 195, 303, 306, 319, 320, 321, 351

Vanderbilt, Cornelius 199, 305Veselica, Marko 242, 243, 248Veselica, Vladimir 339Vincetić, Luka 119, 123, 125,

141, 143, 147, 148Višinski, Andrej Januarjevič 142Vitezović, Milovan 244Vlahović, Ante 170Vlahović, Veljko 236, 240, 251,

273Vojnić, Dragomir 183, 184, 187,

191, 197, 204, 211, 235, 283, 420, 421, 434, 477

Vranić, Šime 248Vratuša, Anton 275Vrhunec, Marko 238, 250, 251,

269Vujčić, Boris 427, 452Vukmanović Tempo, Svetozar

236, 243, 275Vukojević, Vice 27, 208Vukov, Vice 68

Washinton, George 457Westen, Drew 364Wilhelm II. 27Woods, Richard 131

Zadjelović, Danijel 396Zdunić, Stjepan 181, 182, 211,

430, 431, 432, 434Zekan, Branko 83Zelenović, Dragutin 47


Zemunac, Ljubo 173Zenko, Franjo 152Zimmermann, Warren 12, 51,

52-54, 195, 202, 203, 204, 207, 209, 236, 277, 286, 289, 291, 421

Zinovjev, Grigorij 222, 223Zubak, Pavo 412Zweig, Stefan 25, 27Žužek, Franc 139, 140

Ideologija nacionalizma 1, 29, 39, 61, 91, 95, 99, 112

Pretvorba vlasništva 170, 302, 306, 311, 315, 327, 332, 337, 433

Samoupravljanje 211, 419, 453Raspad Jugoslavije 35, 46, 51Ante Marković kao otok u oluji

46, 82, 437, 474O blaženicima i svecima 116,

123, 135, 163Klerikalizam 123, 125, 141, 150,

154HDZ-ova demokratura 1990-ih

57, 65, 72, 80, 91Ustašofilija 45, 147Norvalski Hrvati 170O bankarstvu i monetarnoj

alkemiji 319, 322, 351, 358, 403, 426, 446, 450, 462

Makroekonomija 371, 375, 379, 383, 387, 391, 395, 407, 415, 430

Predmetno kazalo

Documents

Milan Gavrović BOLESNA VREMENA - snv.hr · PDF fileSvi ekonomski smrtni grijesi počinjeni su još 90-ih, a sad je nastupilo vrijeme za suze i škrgut zubi. I potpune nesposobnosti