FILOZOFSKO-TEOLOKI INSTITUT DRUBE ISUSOVE U ZAGREBU

Studij teologije

Bernhard Hring:

MIR NA ZEMLJI

Kolegij: Ekonomski i politiki moral

Mentor: dr. sc. Tadija Miliki

Studenti: Marijana Marjanovi (I. dio)

Kristina Renduli (II. dio)

Filip Eimovi (III. dio)

eljko Pendi (IV., V. i VI. dio)

Zagreb, 2015.

2

Sadraj:

I. Mir: obeanje, dar i zadaa ................................................................................................. 4

1.1. Obeanje mira ............................................................ Error! Bookmark not defined.

1.2. Krist mir: mir krana .................................................................................................. 5

1.3. Glasnici mira ................................................................................................................ 6

1.4. Mir sred konflikata ...................................................................................................... 7

II. Prokletstvo rata ................................................................................................................. 10

2.1. Rat i mir u Novom zavjetu ........................................................................................ 10

2.2. O povijesti pacifizma ................................................................................................. 11

2.3. Teorija o pravednom ratu i njezina povijest ........................................................... 12

2.4. Pravednost i umjerenost u ratu .................................................................................. 14

2.5. Sveti ratovi i kriarske vojne ................................................................................. 15

2.6. Ratovi protiv domorodaca ......................................................................................... 17

2.7. Lani mesijanizam i naoruanje za svete ratove .................................................... 18

III. Osloboenje od robovanja ratu ........................................................................................ 19

3.1. Krajnje vrijeme .......................................................................................................... 19

3.2. Odbijanje ratne slube i proroki prosvjed ................................................................ 20

3.3. Duhovnost i vanost nenasilne, solidarne akcije ....................................................... 22

3.4. Razoruanje ............................................................................................................... 23

a) O teroru utrke u naoruanju ................................................................................... 23

b) Hitan poziv na korjenito razoruanje ..................................................................... 23

c) Smiona utopija? ..................................................................................................... 24

d) Razoruanje u uzajamnom sporazumu i kontroli ................................................... 24

IV. Istraivanje i politika mira ............................................................................................. 25

V. Odgoj za mir .......................................................................................................... 26

VI. Crkva kao sakrament mira ............................................................................................ 27

Zakljuak .................................................................................................................................. 28

3

Uvod

Cilj ovog rada bio je dobiti osnovni uvid u Hringovu teologiju mira, koju iznosi u

treem svesku, drugom dijelu posebne moralne teologije, Kristov zakon Slobodni u

Kristu. Temelj ovog rada ini est poglavlja, s dodatnim podnaslovima i cjelinama. Temeljna

poglavlja obraena u radu su: Mir: obeanje, dar i zadaa, prokletstvo rata, osloboenje od

robovanja ratu, istraivanje i politika mira, odgoj za mir te Crkva kao sakrament mira.

U prvom dijelu o miru govorimo kao obeanju, daru i zadai. Polazei od mira kao

Bojeg zaloga danog ljudima, razvijamo tezu o obvezi njegova ivljenja i izgraivanja.

Pokazujemo kako je autentian kranin glasnik mira, te obrazlaemo zato ga se mora

izgraivati i u drutvu obiljeenom konfliktima. Nastojimo prokazati i lane oblike mira i

nain na koji se postie pravi mir. U drugom dijelu nastojati emo dati osnovni uvid u

poglavlje prokletstvo rata, a posebno emo se osvrnuti na shvaanje i predodbu rata u

Novom zavjetu ali i kroz povijest. Takoer, ukratko e biti iznesena i teorija o opravdanom

ratu, a osvrnut emo se i na ratove voene u ime Crkve i Bojeg imena, tzv. Svete ratove. U

treem dijelu posebno emo istaknuti vanost osloboenja od robovanja ratu, pokuati emo

se pozvati na savjest u sklopu nenasilne solidarne akcije. Kao protuteu teroru naoruanja i

modernog ratovanja treba posluiti duhovnost i preoruanje u sklopu osloboditeljske istine,

pravednosti i ljubavi. Ukazana je i potreba rasta i preodgoja usmjerena protiv meusobnih

prijetnji i straha. U etvrtom dijelu dan je pregled s osobitim naglaskom politike u slubi mira,

te odgoja ljudi koji treba biti usmjeren prema miru, u zajednici ljudi, ali prvenstveno u Crkvi.

Naglasci su na pitanjima kako doista istraivanje mira utjee na mirovnu politiku; koja bi

graa mira mogla i trebala biti; te koji je cilj odgoja za mir; umijee i prevladavanje konflikta.

Upravo ovaj problem meusobnog konflikta i nerazumijevanja kroz povijest je bio i ostao

veliki problem, ali zato nas ovaj moralni teolog, upuuje kako da pozivom na mir, upravo

budemo ljudi koji e se izdii iznad ove surove stvarnosti, te krenuti stvarati novu. Onakvu

kakvu je Krist doista propovijedao.

4

I. Mir: obeanje, dar i zadaa

Za Bernharda Hringa mir je sveobuhvatno obeanje svome narodu. Znak tog

pomirenja i mira je Isus Krist. On nam je u punini vremena darovan od Oca. Zato je

ispunjavanje zadae mira ono po emu se prepoznaju pravi Boji sinovi i keri. Mir je

najobuhvatnija kranska krepost, te obuhvaa socioloku dimenziju koja zahtijeva

odgovornost za itav svijet. Upravo dananje doba obiljeeno ekonomskim, politikim i

psiholokim sukobima, ratovima i neprijateljstvima postaje testom nae vjere. Zauzetost za

mir u takvim situacijama znak je prihvaanja otkupljenja i vjernosti savezu, te moralna

dunost svakog kranina.1 Autor citira C. F. von Weizsckera: Kad ne bih vjerovao u mir

Boji, mir budunosti bio bi mi samo kao sjena nad ponorom.

Ta misao podsjea na teologa i antropologa P. Teilhard de Chardina koji u svom

lanku Lheure de choisir, istrauje mogui smisao rata. Govori kako trenutni konflikt nema

nita to bi u nama moralo poljuljati temelje vjere u budunost. Upravo konflikt ili krizu

smatra razlogom za jo veu nadu jer visina vrhunaca mjeri dubinu njegovih bezdana.

Takoer naglaava da je za kranina vano znati kako ivot, od kako se pojavio, uvijek nie

iz patnje.2

1.1. Obeanje mira

Mir je religiozni pojam u svim kulturama starog doba. U Izraelu je sredinji pojam, a

odnosi se na Boje obeanje i nadu Bojega naroda. Oznaava se imenicom alom koja je

izvedena od glagola alem, a moe znaiti: dovriti, dovesti do sklada i ispunjenja. Mir je

konana svrha poradi koje Bog stvara svoja stvorenja. On je njihov meusobni sklad i

potpuno ispunjenje. Filozofski govorei mir je optimalni stupanj bitka. Bog je pak kroz svoje

spasenje i otkupljenje jamac ispunjenja mira, a za mirom udi svo stvorenje.

Mir je Boji plan prije svih vremena. Ve kod stvaranja ovjeka Bog mu daruje

sposobnost za mir i nalog da ga uva. Nakon pada ovjeanstvo u slobodi bira put

1 Bernhard Hring, Kristov zakon, Slobodni u Kristu: trei svezak, drugi dio posebne moralne teologije, KS, Zagreb, 1986., str. 531-532 2 Marko Mati, Vizija P. Teilharda de Chardina evanelista Krista u kozmosu, Obnovljeni ivot, 37/1982, str. 233-234

5

nasljedovanja bratoubojice Kaina ili miroljubivog Seta. Kada se inilo da e opcija ka ratu

prevladati Bog intervenira, te spaava Nou i njegovo potomstvo. S njima sklapa savez mira i

trai vjernost tom savezu.3

Bog je zaetnik mira i mir je uvijek njegov dar. Onaj tko zahvalno prima spasenje ivi

u miru s Bogom, nosi ga u sebi i osjea dunost ostvarivanja mira oko sebe. Stoga je nuna

radikalna usmjerenost prema Bogu kako bi ostvarivanje mira bilo mogue. To je osobito

obiljeje aloma koje pojaava horizontalnu perspektivu: drutvenu i politiku dimenziju

mira. Izraelci pozdravom alom slave Boga mira i samim tim se obvezuju astiti ga ivotom u

miru i pravednosti. Povijest ratova Izraela i Jude proturjei ovoj injenici, ali promatrajui u

svjetlu postupnog rasta objave i prorokog tumaenja, vidjet emo da narod nije bio vjeran

savezu mira i, odvrativi se od Boga, biva predan neprijatelju. Sredstvo njegova spasenja nee

biti vojna sila, ve ponizan povratak Bogu i iskrena molitva.

Konaan savez mira ispunit e se u Bojem sluzi, knezu mira koji e platiti visoku

cijenu trpljenjem kako bi se taj mir uspostavio na zemlji. Za nae grijehe probodoe njega, za

opaine nae njega satrijee. Na njega pade kazna radi naeg mira, njegove nas rane

iscijelie (Iz 53,5).

1.2. Krist mir: mir krana

Krist je ivio na rubu Rimskog Carstva gdje je vladalo nasilje, dok je u sreditu

Carstva vladao mir nazvan Pax Romana. Graani tog carstva uivali su razne privilegije, a

Krist, obzirom da nije bio graanin, nije imao graanska prava. Bio je raspet na kriu to se

nije moglo dogoditi ni jednom rimskom graaninu. Mir dakle, koji Krist donosi i zahtjeva

odnosi se na sve drutvene slojeve, a ne samo na privilegirane graane. Pax Christi, za

razliku od Pax Romana, zapoinje od obinih, siromanih i jednostavnih ljudi, u tali, a ne u

palai kraljevskog dvora.4

Krist je propovijedao mir, pozdravom alom lijeio bolesnike i otputao grijehe, o

emu nam svjedoi evanelist Luka koji ga prikazuje knezom mira. Slino tome evanelist

Ivan upuuje na Krista kao izvor mira, dok Pavao vee mir uz chris kao milost Duha

3 Hring 4 Anelko Domazet, Teologija mira, Crkva u svijetu, Vol. 38 No 1, 2003., str. 4

6

Svetoga. Po plodovima Duha Svetoga: ljubavi, prijateljstvu i blagosti mira, prepoznaju se

pravi Kristovi uenici. Kristov mir za Pavla znai sudionitvo u Kristovu ivotu, a Krist mu je

povjerio brigu za pomirenje idovskoga naroda i drugih naroda u Otkupiteljevoj krvi.5

Navjetaj mira obiljeava Kristov ivot od samoga poetka pa sve do kraja. Ve u

Betlehemu aneli navjetaju dolazak mira na zemlju. Kada Krist lijei bolesne i otputa

grijehe, ljude otpravlja pozdravom mira. U svojoj velikosveenikoj molitvi apostolima

takoer ostavlja i daje svoj mir, koji je drukiji od mira koji daje svijet (Iv 14,27).6

Istinski mir plod je vjere. Ozdravljajui bolesnu enu (Lk 8,48), Isus joj govori da ide

u miru jer ju je spasila njezina vjera. ovjek bez vjere trajno se nalazi u nemirima, praznini,

traenju, egzistencijalnim pitanjima na koje nema odgovore ni konani smisao ivota. ivot u

nemiru ne omoguuje irenje mira oko sebe jer ne moe nitko dati ono to nije primio. Tako

opet dolazimo do onoga to je glavni izvor mira, a to je ivot u Kristu koji primamo po milosti

i zadravamo milou vjere. Tek kad smo primili mir postajemo sposobni iriti ga oko sebe i

po svijetu kojim hodimo.

1.3. Glasnici mira

Biti glasnik mira znai primiti mir kao dar od onoga koji ga ve posjeduje. Izvor mira

Krist, taj isti dar daruje svojim uenicima koji, primivi ga, postaju pronositelji mira i

pomirenja meu ljudima. Osoba koja u sebi nosi mir na nenametljiv nain iri ga oko sebe i

prevenira mogue konflikte. To nije mir nametnut silom i zapovijedima, koji je zapravo odraz

straha u onome koji ga nalae, ve ga moe iriti samo miroljubiv ovjek koji tako postaje

mirotvorcem. Mir koji daje svijet moemo vidjeti na primjeru Rimskog cara koji se naziva

sinom Bojim mirotvorcem.7 Taj mir, nametnut silom, najvei je oblik nemira jer se mir

ne moe zapovjediti. Takav mir izaziva frustraciju, onemoava ovjeka i navodi ga da se

prisilno pokori autoritetu jaega. Dugorono je takav mir neodriv, te u finalu izaziva

eskalaciju nasilja.

Za razliku od toga, Kristov mir je autentian, pravi mir. On zahtijeva odreknue od

sile, proetost cijeloga bia mirom koji tada postaje nain ivota. Plod mira je pravda. U

5 Hring, str. 533-534 6 Hring, str. 533 7 Hring, str. 534

7

miru se sije plod, to jest pravednost, za one koji tvore mir (Jak 3,18). Onaj tko uiva mir

nema poriv iskoritavati svoj poloaj nadmoi nad drugima i tako stvarati nepravedne odnose.

Stoga je mir preduvjet funkcioniranja i razvoja itavog drutva. Miroljubiv ovjek ima

prijateljsko lice koje donosi radost i svjetlo u srca ljudi, bez obzira na nacionalne, spolne,

kulturoloke, rasne razlike i seksualne orijentacije. Takav ovjek kadar je graditi povjerenje

meu ljudima.8

Hring posebno istie ulogu ene u ostvarivanju mira, pozivajui se na poruku Pavla

VI. za svjetski dan mira 1975. Zbog svoje intuicije, kreativnosti, osjeaju za lijepo, duhu

zajednitva, empatiji, sposobnosti razumijevanja, ljubavi koje im je Bog darovao sposobne su

donositi mir u obiteljima i drutvu. Empatija im omoguuje lako prepoznavanje osjeaja i

potreba drugih, te stoga mogu pruiti utjehu u trenucima patnje, ohrabrenje u trenucima

straha, sigurnost nezatienima, smiraj rasrenima.9

Kranska logika mira izraena je u Govoru na gori. To je svojevrsni ustav kranstva

koji nas obvezuje u svim sferama ivota. Krist je te upute doslovno ivio i provodio, a one

ostaju ideal za kojima tei svaki kranin. Evidentno je kako Govor na gori nije oivio u

mnogim kranskim zajednicama sve do dananjega dana, ali nam njegova jasna naela i

Kristov primjer daju nadu u njegovo ostvarenje. Vjerodostojnost kranstva, kao i njegova

budunost, odluuju se prema tome koliko su zahtjevi tih ideala ostvareni. Jer biti mirotvorac

znai zvati se sinom Bojim.

1.4. Mir sred konflikata

ovjek se nalazi u borbi sa svojom vlastitom grenosti i nemirima u svijetu, te se mora

uvrstiti u Kristovom miru kako bi mogao prihvatiti svoje poslanje. Sam Krist je naiao na

konflikt i odbacivanje jer oni koji nisu bili sposobni za mir eljeli su svoju verziju mira postii

nasilnim sredstvima, a Krist je trebao sluiti njihovom cilju. To se nije dogodilo, te on za njih

predstavlja takoer neprijatelja. Kada je Krist rekao da nije doao donijeti mir, nego ma, tada

je bio otkriven ponor ljudske nutrine i na vidjelo je izalo tko je bio za istinski mir, a tko za

svoje umiljene ideale.10

8 Hring, str. 535 9 Hring, str. 535 10 Hring, str. 536

8

to zapravo znai to da je Krist doao donijeti ma i razdor? Ovdje ne moemo rei da

je on elio razdor, ve do njega dolazi zbog ljudske oholosti, pohlepe, potrebe za vladanjem i

provoenjem vlastitih elja koje se raaju u srcu ovjeka. Takav bi ovjek morao napustiti

svoje elje i opredijeliti se za Krista, a ako to nije u stanju, Krist za njega postaje znak

osporavan, donositelj nemira i netko koga treba ukloniti. Kao to oni koji imaju tendenciju

konflikte rjeavati nasilnim putem, tako su i sami Kristovi uenici krivo tumaili tu reenicu.

To vidimo ve u dvorani posljednje veere kada Isus govori: Ali sada, tko ima kesu, neka je

uzme! Isto tako i torbu! Tko nema maa, neka proda svoj ogrta pa ga kupi (Lk 22,36).

Uenici govore da su tamo dva maa, to ukazuje upravo na njihovo nerazumijevanje Isusova

simbolikog govora. Njegov stvarni stav prema nasilju jasan je u situaciji u kojoj se Petar

latio maa u noi Isusova uhienja. Isus mu se obraa rijeima: Vrati svoj ma u korice, jer

svi, koji se hvataju maa, od maa ginu (Mk 26,52). Pogubnost nasilja uenici e u konanici

upoznat na najdublji nain, budui e gotovo svi svoje ivote zavriti muenikom smru.

Iz svega navedenog vidljivo je da se unutar ovjeka raaju konflikti koji se oituju u

njegovom ponaanju prama okolini i stresnim situacijama. Agresivan nastup najee je znak

straha i osjeaja ugroenosti unutar ovjeka samog. Prirodna je ljudska potreba za obranom

od mogueg napada, stoga ovjek lako upada u zaarani krug nasilja. Nakon afektivne

prosudbe situacije, ovdje vanu ulogu ima razum koji bi se trebao ravnati prema objektivnoj

istini, a vrijednosti koje potujemo odredit e model ponaanja u danoj situaciji. Upravo je

zato potrebno ispravno razumijevanje Kristovog mira kako bi se krug nasilja mogao

preusmjeriti prema mirnom rjeavanju konfliktnih situacija, te bi prethodno taj Kristov mir

trebao postati dijelom naeg identiteta i stvarna vrednota.

Mir ne znai samo odsustvo rata. Svijet je u miru kada je poten, pravedan, u

harmoniji s univerzumom. Stoga oni koji trae istinski mir meu narodima najprije ga moraju

uspostaviti u svojoj obitelji, okolini, mir i harmoniju u prirodi, a to e postii svladavajui

sami sebe i svoju agresivnost. Svoje snage e tako upotrebljavati za konstruktivne ine, u

slubi blinjih i svoga Gospodara, ne zarobljavajui druge.11 U svojoj boinoj poruci Urbi et

Orbi papa Franjo naglasio je kako istinski mir nije ekvilibrij izmeu sukobljenih strana. Nije

lijepa fasada, iza koje postoje podjele. Mir je zadatak za svaki dan, ali i dar Boji.12

11 Mladen Karaole, Mir kroz osloboenje i razvitak, Crkva u svijetu, Vol. 10 No. 1, 1975., str. 69 12 Ivan Macut, Bratstvo - temelj i put za mir: poruka pape Franje za Svjetski dan mira, kratko tumaenje i aktualizacija, Diacovensia, Vol. 22 No. 24, 2015., 567-568

9

S druge pak strane, izbjegavanje konflikata pod svaku cijenu vodi nas u krajnost koju

moemo nazvati servilnou, nedostatkom hrabrosti i vrstih stavova koje smo spremni

braniti za vee dobro. Autor navodi kako se izgradnja mira dogaa unutar i preko konfliktnih

situacija, te da je i sam Otac Isusa poslao u konfliktni svijet, a sukladno tome i Isus alje svoje

uenike. Postoje situacije koje zahtijevaju intenzivniji ton i dramatiniju fiziku reakciju jer

tako jedino moemo dati do znanja da se radi o nekoj objektivnoj vrjednoti koja ne trpi

kompromis i povlaenje kao ni ljubazno uvjeravanje onih koji ugroavaju istu. Ovdje

moemo navesti kao primjer intenzivne reakcije Isusa u hramu kad je branio dostojanstvo i

svetost Boje kue.

Njegovo pak, dostojanstvo i svetost na Kalvariji nije nitko branio na taj nain. Bio je

preputen ljudskoj zloi, ostavljen naizgled ak i od Boga. Oni koji su mu bili najblii

zakazali su u trenutku nagovjetaja preuzimanja odgovornosti. Jedan ga prodaje za sitne

novce. Drugi, koji mu je obeao da e s njim poi i u smrt, zanijee ga. Ostali su promatrali

zlostavljanje sa sigurne distance. Sve te reakcije primjer su nezaivljenog istinskog Kristova

mira u uenicama i tipian postupak preplaenih srdaca koja jo nisu spremna aktivno graditi

mir. Na tom primjeru kristova raspea vidimo kako konflikt ne treba banalizirati. No, nakon

toga slijedi uskrsnue. Ono nam jasno daje do znanja da zlo konflikta ipak nema zadnju rije.

Krist pokazuje da je njegova zadnja rije poruka i navjetaj mira koji e iriti miroljubivi.

Suprotno tome velika imena blie i dalje povijesti pripisuju konflikt gotovo

prirodnom stanju ovjeka, a neki rat smatraju dokazom dobrog vladanja, poeljnog umijea i

jedinog cilja.13 Hring izdvaja Thomasa Hobbesa, Machijvallija, Mao-Ce-Tunga, te Friedricha

Nietzschea koji daje apsurdnu uputu: Morate traiti svoga neprijatelja, morate voditi svoj rat.

Morate ljubiti mir kao sredstvo novih ratova. I to kratak mir vie nego trajan!

Naalost, povijest naeg drutva nas ui kako konflikt upravo i jest redovito stanje

stvari. ini se kao da je ljudima potreban neprijatelj koje ga e pobjeivati i tako dokazivati

svoju snagu. Kranski nas moral poziva na kritiko preispitivanje takvog poretka. On nas ui

tome kako pobjednik ne moe ostvariti vjenu sreu dok pod njegovim nogama stenju

poraeni. Ta se vjena srea ostvaruje samo u miru i zajednitvu ma kako nam oni katkada

nedostino izgledali. Naivno je vjerovati da se doba mira ostvaruje nakon naivne pobjede.

13 Hring, str. 538

10

Smisao rijei Mir treba neprekidno produbljivati: ne smijemo ga shvatiti kao

odravanje postojeeg poretka, nego kao neprekidno traenje uma i srca kako da se doe do

pravednijih socijalno-politikih odnosa u svijetu.14

II. Prokletstvo rata

2.1. Rat i mir u Novom zavjetu

Ako ovjek trai u Novom zavjetu, na primjer, izjave o pravednom ratu, moe se samo

razoarati. Zato opravdano Roland Bainton prosuuje kransku etiku, u vrijeme nakon

Konstantina Velikog kao kransku etiku o ratu koja nije bila specifino kranska, ve

hebrejska ili grka s nekim kranskim prilagoavanjima. I u ovom pitanju potrebna je

hermneneutika metoda u upotrebi Biblije. Tada e se otvoriti jasne perspektive i vrlo vaan

vidik, pa i temeljna naela.

U povijesti Izraela, a i u spisima Starog zavjeta, najznaajnije za nae pitanje jest duboki

konflikt izmeu mentaliteta ratobornih plemena, koja su se pozivala na Mojsija, i velike linije

proroka mira. Na jednoj strani nalazimo poglavlje o svetom ratu, s priama o unitenju

neprijateljskih naroda, a s druge strane uzlaznu liniju objave koja vodi veoj svijesti da su

ubijanja i mrnje straan znak ljudske grenosti, te da Bog eli sprijeiti bujicu okrutnosti

(usp. Post 4,6-16: Kainova povijest, Post 4,19-24: Lamehova povijest). Od Boga poslani

proroci bude veliku enju za mirom i mireljubivou te pravednou koja je s tim u bitnoj

povezanosti. Mir e biti djelo pravde, a plod pravednosti trajan pokoj i uzdanje (Iz 32,17).

Postaje sve jasnije da je plan mira Boji plan spasenja. Maeve pretvarat u plugove, a koplja

u srpove. Nee vie narod dizat maa protiv naroda, nit se vie uit ratovanju (Iz 2,4).

Svuda u evaneljima se pokazuje napetost, to je obiljeje Starog zavjeta, izmeu ratnike

tradicije i proroke objave mira. Isus je bio u stalnoj kunji i nacionalistiki iskrivljenoga

iekivanja Mesije. Nasuprot tomu, on se djelom i rijeju, ivotom i smru objavljuje kao

ponizni Boji sluga i knez mira, kojemu nita nije tako odvratno kao vlastohleplje i pouzdanje

u nasilje. Osnovno shvaanje Bojega kraljevstva, to ga je Isus navijetao, upuuje na

blagost i miroljubivost. Njegovim se uenicima pokazuju oni koji kao i on ljube ak i svoje

neprijatelje; koji, kako to Pavao izraava, koliko je to mogue, ive sa svim ljudima u miru, te 14 Odgoj za mir putem pomirenja, Crkva u svijetu, Vol. 4 No. 5-6, 1969., str. 521

11

pobjeuju zlo dobrim (Usp Rim 12,18-21). Novi zavjet daje jasna usmjerenja koja su vanija

negoli prigodno upuivanje na politiki realizam u paraboli koja polazi odatle da samo luak

objavljuje rat neprijatelju prije negoli tono razmisli o svojim izgledima (Lk 14,31 i sl.).

Takav realizam koji je, prije svega u svjetlu stranih posljedica modernoga rata, jo hitniji, lo

je u usporedbi sa svekolikim vienjem Evanelja, koje zahtijeva radikalnu promjenu miljenja

i potpuno osloboenje od sheme prijatelj-neprijatelj.

2.2. O povijesti pacifizma

U briljivo dokumentiranoj studiji Roland Bainton dolazi do zakljuka da je rana Crkva

sve do Konstantinova vremena bila pacifistika. Pritom je uvjeren da ta osnovna odluka

Crkve proizlazi iz nastojanja da se ravna prema Kristovu duhu. Kranstvo nije donijelo

drutvenom pitanju izraen etiki kodeks ni novu politiku teoriju, nego novu ljestvicu

vrijednosti.

U militaristiki protkanoj kulturi shvatljivo je da i katoliki pisci pokuavaju

nespornom pacifizmu prvih kranskih stoljea oduzeti njegovo svojstvo naelne odluke te ga

svesti na nepacifistika razmiljanja. Na to upuuje vojna sluba koja je u sebi ukljuivala

opasnost poganskoga carskog kulta i druge prigode za grijeh. Nadalje, ini se da je Crkva bila

donekle tolerantna prema vojnoj slubi. Bainton dodaje da postoji gotovo neprekinuta

tradicija sluenja vojske na istonim granicama. Ali, svi najznaajniji pisci Istoka i Zapada

naelno ne odobravaju sudjelovanje u vojnim pohodima. Sama vojna sluba bila je tolerirana,

ukoliko je shvaena kao vrsta policijske slube. Aktivno sudjelovanje u ratnim akcijama

prosuivano je, naprotiv, posve drukije.

Za vrijeme prvog stoljea pokonstantinovskog doba crkveni su oci poeli prihvaati

teorije o pravednom ratu, ali su pacifizam sauvali kao apsolutnu normu monaha i

pripadnika klera. Isto tako zahtijevali su od krana potivanje nenasilja u privatnom ivotu.

Ambrozije i Augustin nisu prihvaali samoobranu sve do ubijanja nepravedna napadaa, dok

su to, kao pravo na zatitu, smatrali doputenim snagama poretka u sluni drave. Bazilije

takoer zazire od prolijevanja krvi, ali naputa naelno odbijanje ratne slube. Nai su oci

razlikovali ubijanje u ratu od ubojstva. Pa ipak, bilo bi prikladno da se oni, kojih su ruke

neiste od rata, tri godine uzdravaju od priesti.

12

U otrom prosvjedu protiv ratnike Crkve, sekte kasnoga srednjeg vijeka zastupaju

pacifizam koji je bio obiljeje rane Crkve. Unutar protestantizma menoniti i kvekeri ostali su

vjerni pacifistikoj tradiciji, ali uz uoljivu razliku te dvije crkvene zajednice. Dok se

menoniti posve povlae iz politikoga ivota, kvekeri spajaju naglaeni osjeaj politike

odgovornosti sa sustavnom aktivnou u prilog pacifizma ili barem vee spremnosti na mir.

Svojom lojalnou i snoljivou prema onima koji misle drukije, mogli su od engleske

vlade stei priznavanje prava na slobodu savjesti; i na temelju toga, 1802. oni su orvi put

naelno dobili osloboenje od vojne slube.

Premda su i u mnogim crkvama pojedinano mnogi mislili pacifistiki, i premda je

bilo posve uvjerenih prijatelja mira, ipak se rijetko meu njima sretalo ljudi koji su dijelili

optimizam kvekera Williama Smitha, koji je predviao duhovnu armiju pod zastavom ljubavi

u pobjedonosnom hodu; armiju koja bi postigla takvu snagu da bi prestali ratovi, okonale se

okrutnosti a ljubav nadvladala.

2.3. Teorija o pravednom ratu i njezina povijest

Premda se temeljna nakana Drugog vatikanskog sabora oituje u goruem pozivu

ovjeanstvu da se napokon oslobodi robovanja ratu, ipak on prihvaa, iako oprezno,

tradicionalnu teoriju o pravednom ratu: I dokle god bude postojala pogibelj rata i dokle

god ne bude meunarodne nadlene vlasti koja e raspolagati prikladnim snagama, dotle se

nee moi zanijekati vladama, poto budu iscrpile sve mogunosti mirovnih pregovora, pravo

na zakonitu obranu... No jedno je upotrijebiti oruje u pravednoj obrani naroda, a drugo je

htjeti podjarmiti druge narode.

Povijest teorija o pravednom ratu daje nam dragocjene uvide koji mogu dovesti do

boljega razlikovanja. Zbog saveza izmeu Crkve i drave nakon Konstantina te naoigled

opasnih invazija od strane surovih ratnikih naroda, krani su u 4. i 5. stoljeu preuzeli

teoriju o pravednom ratu iz klasinoga starog vijeka; a njezin izraziti cilj bio je provesti

pravednost i uspostaviti mir.

Aristotel, koji je stvorio izraz pravedni rat, mislio je prije svega na mir meu

helenistikim gradovima-dravama, i to tako da bi i sred ratnog razraunavanja trebalo ostati

ouvano naelo solidarnosti unutar helenistike kulture. Prema Aristotelu, grke su drave

13

mogle ratom prisiliti druge narode koji su po svojoj nioj naravi odreeni za ropstvo, da se

pokore drutvenom statusu koji im je namijenjen. Ciceron je pruio znatan konstruktivan

doprinos teoriji o pravednom ratu naglaavajui da rat moe biti pravedan samo ako je cilj

mir. Naravno, on je uglavnom mislio na Pax Romana, miran poredak u sveobuhvatnom

rimskom svjetskom carstvu. Mnogo mu je stalo do postupanja s pobijeenim plemenima i

narodima, jer je samo plemenit mir zdrava podloga za izgradnju carstva. Osvrui se na

povijest Rima, Ciceron dolazi do stava da je Rim pravednim ratom i velikodunom politikom

mira osvojio svijet.

Pod utjecajem Cicerona Ambrozije je kao prvi crkveni otac formulirao kransku etiku o

pravednom ratu i zahtijevao je da monasi i klerici imaju pravo izbjegavati rat. Jer prema

njegovom shvaanju, rat je uvijek veliko zlo. Samo razlozi koji su razmjerni takvom zlu,

mogli bi ga opravdati, a o pravednom ratu moe se govoriti samo ako je i dranje tijekom rata

pravedno. Ne ptice grabljivice, nego ptice pjevice trebale bi voditi vojske u ime religije.

Augustin postavlja pet osnovnih uvjeta za pravedan rat: 1) cilj uvijek mora biti

uspostavljanje mira; 2) njegov je neposredni objekt postignue pravednosti s umjerenou; 3)

rat ne moe biti pravedan bez unutarnjeg stava kranske ljubavi; ljubav, dakako, ne

iskljuuje da dobri vode rat iz smilovanja; 4) rat moe biti pravedan samo ako ga nadlena

vlast i vodi; 5) voenje rata mora biti pravedno: treba ouvati rije danu neprijatelju; osvetu,

okrutnost i odmazdu valja apsolutno iskljuiti. Toma Akvinski prihvaa ova naela i tako im

poveava vanost. Francisco de Vitoria imao je trajan utjecaj na daljnje oblikovanje teorije o

opravdanom ratu. Napisao je dva djela u vezi s tim pitanjem: De indis i De iure belli. Po

njemu, ne moe se nikako nazvati pravednim rat koji nanosi ovjeanstvu, a osobito

kranskom stanovnitvu, velike tete. Ipak, sam Vitoria, koji je otklanjao mnogobrojne

religiozne motive rata, kao razlog rata potvruje obranu kranskih misionara i obraenika.

No kranska tradicija, s obzirom na pravedan rat, apsolutno iskljuuje rat do istrebljenja i rat

sve do bezuvjetne predaje.

Saimajui zakljuujemo da je kod svih velikih teologa prvotni cilj teorije o pravednom

ratu jasno bio ogranienje rata. Erazmo Roterdamski koji je naelno potvrdio tu teoriju,

ispitujui kritiki europske ratove, dolazi do zakljuka da ni kod jednog teologa nisu bili

ispunjeni navedeni uvjeti za pravedan rat. LeRoy Walter dolazi do okantnog zakljuka da su

se svi teoretiari u istraivanim sluajevima sluili kategorijama pravednog rata za to da bi

dokazali kako njihova zemlja vodi pravedan rat. Slian je zakljuak i Rolanda Baintona, za

14

vrijeme Prvoga svjetskog rata sve su crkve davale podrku vladama svojih zemalja. Ameriki

crkveni ljudi nikada nisu bili tako meusobno i s javnim mnijenjem jedinstveni u tome da je

to sveti rat. Moramo se s uenjem pitati gdje je ostao proroki duh, koji je ipak trebao da

odlikuje kranstvo.

2.4. Pravednost i umjerenost u ratu

Naglaavanjem pravednoga dranja u voenju rata (ius in bello), Drugi vatikanski

sabor izdvaja toku koja je i prije bila isticana. Odluka za rat smatrana je uvijek samo onda

dopustivom ako je sve usmjereno prema to skorijem miru i pomirenju u pravednosti.

Autentina tradicija naglaava da bitna ljubav mora sve upotrijebiti za ograniavanje ubijanja

na najmanju mjeru, te da se ono moe prihvatiti samo uz najdublje aljenje. Svako svjesno

oteenje stanovnitva koje ne sudjeluje u borbi mora se izbjegavati. Mjere odmazde nad

nedunima ratna su zlodjela. Pokuaj hukanja vlastitog stanovnitva na mrnju protiv druge

strane, pogotovo kad se pritom raznose i klevete, gnusan je i koban grijeh, koji je u povijesti

doveo do toga da su uspavanom i pokvarenom savjeu poduzimana strana ratna zlodjela.

Roland Bainton ovako ocrtava spiralu mrnje i odmazde u Drugom svjetskom ratu:

Hitler je otpoeo bombardiranjem Varave i Rotterdama, unitavajui i civilno stanovnitvo

u njima. U svibnju 1940. Velika Britanija, proirivi svoju staru politiku pomorskoga rata,

daje nov zaokret prema zranom ratu bombardirajui otvorene gradove ne vie radi

olakavanja kretanja trupa, nego da bi neprijateljskom stanovnitvu skrila elju za otporom.

U rujnu Njemaka odgovara odmazdom nad gradovima Coventry i Birmingham. Churchill je

izjavio: Naa primjena sile nee poznavati nikakvih granica.

Vrhunac rata protiv civilnog stanovnitva bile su atomske bombe nad Nagasakijem i

Hiroimom, s kojima je tzv. slobodni svijet zajedno sa stotinama tisua djece, ene i staraca

ubio i svoju vlastitu vjerodostojnost. Ne moe se naprosto kazati da je to nedjelo izvrio

predsjednik Truman; jer omoguio ga je i odobrio okantno visok postotak stanovnitva. Svi

oni, ukljuujui crkvene ljude i teologe, koji nisu nita govorili protiv bombardiranja

otvorenih gradova, imaju svoj udio odgovornosti u tom posljednjem proirenju rata protiv

civilnoga stanovnitva. Da su svi kranski etiari, zajedno s crkvenim autoritetima svih

zemalja, jednoduno i snano okrenuli protiv masovnoga bombardiranja otvorenih gradova,

kao to su uzorno uinili asopis Christian Century i katoliki teolog moralist John C. Ford,

15

moda nikad ne bi dolo do atomskog rata protiv nenaoruanih. Razmisli li se o uroti utnje i

o mjeri izravnog odobravanja od strane onih koji su morali sainjavati zbor velikih glasova, to

se razumije i duga zaslijepljenost velikog dijela naroda. Thomas Merton izvjetava s velikim

bolom: Ve po zavretku rata pokazalo je jedno ispitivanje to ga je provelo asopis Fortune,

da polovica onih koji su odgovarali smatra ispravnim primjenu atomske bombe na Hiroimu i

Nagasaki. A otprilike jedna etvrtina njih ali to nije vie atomskih bombi baeno na

japanske gradove.

Drugi vatikanski sabor, kako se nadamo, znai trajan zaokret. On se izraava jasnim

rijeima protiv barbarstva modernoga ratovanja, a osobito protiv ratnih zloina

bombardiranjem otvorenih gradova. Svaki ratni in koji ide za unitenjem itavih gradova ili

prostranih krajeva zajedno s njihovim stanovnitvom bez razlike jest zloin protiv Boga i

protiv svakog ovjeka, to treba odluno i bez oklijevanja osuditi (Gaudium et Spes).

injenica da su, prilikom glasanja o tom tekstu, neki moni crkveni ljudi iz visoko naoruanih

zemalja zajedniki radili na njegovu blokiranju, upozorava da prolost jo nije prevladana. To

je, tim povodom, utjenija vrstoa Pavla VI. i veine saborskih otaca.

2.5. Sveti ratovi i kriarske vojne

Poznata je injenica da su mnogi poboni krani duboko potreseni kad prvi put u

knjizi Brojeva i u knjizi Sudaca itaju povijest o svetim ratovima za potpuno istrebljenje

cijelih naroda u ime Boje, te da im je ak i vjera u Bibliju dovedena u pitanje. Kako moe

presveti i blagi Bog koji se objavio u Isusu Kristu, biti onaj isti Bog koji je zapovijedio

Izraelcima da istrijebe itava plemena i narode?

Egzegeti nas ue da vrlo vjerojatno oni ratovi nisu nikad ni voeni; tovie, da je

deuteronomist u onim pripovijedanjima htio staviti raniji datum svojim vlastitim idejama.

Prema tome, rije je o priama romantinih obnovitelja, program kojih nikad nije izveden.

Ipak, te biblijske stranice pokazuju kako moe biti nesavrena sposobnost shvaanja i

religiozno revnih ljudi. Moda moemo kazati da one stvari stoje u Bibliji da bismo vidjeli

kako se Boja objava polako probijala te da utoliko vie moramo Bogu zahvaliti na njegovoj

potpunoj objavi u Kristu, koji nam upravo u tim pitanjima daje jasne upute. Jako je za aliti

to u vrijeme ideja o kriarskim vojnama, ak sve do modernog doba kritike egzegeze, Crkva

nije znala da oni uasni sveti ratovi nisu nikada voeni. Da se je Stari zavjet uvijek posve

16

svjesno itao u svjetlu Novog zavjeta, te da su teolozi i moni crkveni ljudi posjedovali duh

sv. Franje Asikoga, tada bi se kriarske vojne ili posve dale izbjei ili se barem ne bi tako

strano izrodile. Duh kriarskih vojni bio je udna mjeavina barbarske elje za borbom i

neprosvjeene revnosti prema svetim mjestima.

Najkrivovjernije ideje o kriarskim vojnama i s tim povezano opravdanje uasnih

zloina ponovno su prihvaene u vjerskim ratovima nakon reformacije u 16. stoljeu te u

ratovima do istrebljenja protiv uroenika u Sjevernoj i Junoj Americi. I u modernim

ratovima, kojima je pravi motiv bio vlastohleplje i gospodarski interesi, protivnika se esto

tako ocrnilo da se mogao opravdati rat do unitenja ili zahtjev za bezuvjetnom predajom,

slino kao u vjerskim ratovima, bilo to na temelju religioznih ideologija ili bez njih.

ovjeanstvo oito jo nije prekinulo sa zlokobnom tradicijom svetih ratova, posebice ne

tamo gdje je nestalo vjere.

Drugi vatikanski sabor govori u vezi s time o ideolokom zaotravanju koje moe

razbiti sva mirovna nastojanja. Tu ne trebamo misliti samo na krajnje marksiste. Ima isto tako

i antikomunistikih fanatika i drugih, koji bi bili kadri u bijesnom raspoloenju nekakva

svetog rata upotrijebiti itav arsenal oruja, koje bi moglo unititi ovjeanstvo.

Trebalo bi u prvom redu biti jasno nama kranima i svima koji stvarno vjeruju u

jednoga Boga i Oca sviju, da je jedan od najhitnijih doprinosa za osiguranje mira u tome da

oslobodimo sebe i itavo ovjeanstvo svake vrste mentaliteta koji je slian tradiciji svetih

ratova. Tome pripada, prema Rolandu Baintonu, takoer pravednost pobjednika, koji sudi

pobijeenima ne pokazujui ni najmanji znak kajanja zbog vlastitih ratnih zloina.

17

2.6. Ratovi protiv domorodaca

U svojim pljakakim i unitavajuim ratovima protiv amerikih Indijanaca, panjolci

su se pozivali na jednu grubo iskrivljenu verziju tradicije o pravednom ratu. Stvarne pogonske

snage bile su nevjerojatan kompleks nadmoi kao i pohlepa za vlau i gramzivost.

Najbezduniji conquistadores pokuavali su se skrivati iza maske o religioznoj svijesti svog

poslanja.

Francisco de Vittoria je uio da je nepravedno pokuati silom obraati uroenike ili ih

ak ubijati jer odbacuju Evanelje. Ipak, u procjeni situacije on nije imao realizam Las

Casasa; inae bi zacijelo teko primjenio tradicionalni nauk o pravednom ratu protiv

Indijanaca kad su oni zabranjivali panjolcima da putuju njihovom zemljom i kad im nisu

doputali da propovijedaju evanelje. Jer, uroenici su imali dobrih razloga za obadvoje,

budui da je obadvoje praktiki bilo povezano s namjerom panjolaca da Indijance, koji bi

prihvatili kranstvo, ne samo pripoje kolonijalnom carstvu nego da ih takoer prisile na teku

tlaku. Juan Gines Sepulveda, iznio je obrazloenje ove situacije iznosei Aristotelovu teoriju

prema kojoj je opravdano voditi rat protiv manje vrijednih naroda koji se protive prihvatiti

ulogu robova koja im je po naravi namijenjena. Las Casas, estoki protivnik Sepulvede,

mogao se ovdje nadovezati, i to u protivnom smislu, javno igoui neljudski nain ponaanja

i nekransko miljenje osvajaa. On je toliko djelovao na tadanjeg Karla V. da je ovaj

zabranio daljnje kolonijalne ratove dok teolozi temeljitije ne proue stvar.

U Sjevernoj Americi puritanci su izriito oivjeli stare ideje o svetom ratu, dok su

istodobno kvekeri u Pensilvaniji ustrajno primjenjivali Govor na gori na situaciju. Kalvinisti

nove Engleske smatrali su se od Boga pozvanima da iskorijene od Boga proklete

prastanovnike. Najvee je zlo, bez sumnje, u svemu tome to se to bezbono djelo htjelo

opravdati Bojim imenom.

18

2.7. Lani mesijanizam i naoruanje za svete ratove

Biti izabran od Boga, kako je to potpuno vidljivo u Kristu, znai biti izabran za druge.

Bog je i Izraela izabrao da slui njemu i da bude meu narodima svjedok vjere u jednoga

Boga. Krivovjerna ideja o izabranosti iznad drugih i protiv njih dovodi do porobljavanja ili

iskorjenjivanja drugih, na vjerskom podruju do pokuaja nametanja drugima svoje istine.

To je bio jedan od korijena vjerske i drutvene nesnoljivosti i mnogih ratova. Lani

mesijanizam pojavljuje se u mnogo ruha. On nije samo katkada zatrovao ivot Crkve i

sprijeio je u ispunjavanju njezina mirovnog poslanja, nego je takoer razorio drutveni i

politiki ivot. Ideja puritanaca da je gospodarski uspjeh znak predodreenja, bila je uzrokom

njihove gospodarske sposobnosti, ali ipak na tetu mirna i uravnoteena gospodarskog ivota i

na tetu mira. Hitler i njegovi sljedbenici imali su ideju koja granii s ludilom da su orue

povijesne zadae. U marksizam se od samoga poetka ulijevala jedna struja tradicije o

zemaljskom mesijanizmu, koji je kod Karla Marxa imao u vidu na prvom mjestu ulogu

proletarijata, u Lenjina i jo vie u Staljina i njegovih duhovnih batinika doveo je, meutim,

do neobinog stapanja s pseudomistinim ruskim imperijalizmom i do ideoloke opsjednutosti

ogranienoga partijskog gremija koji smatra da je on pozvan, irom svijeta i u vlastitoj zemlji,

nametnuti ortodoksno tumaenje marksizma komunistikoj partiji te upravo taj oblik

marksizma svim zemljama. K tomu pridolazi jo stapanje s ideolokom vjerom da

podjarivanje suprotnosti i borbe mora prouzroiti obeano mesijansko doba.

Lana ideja o izabranosti nad drugima pojavljuje se, na jedan ili na drugi nain u svim

tzv. drutvenim i politikim elitama koje se osjeaju apsolutno uzdignutima iznad drugih te

ak smatraju da drugi postoje za njih. Takve zavedene elite trebaju esto u povijesti mit rata,

kao da ga eli sav narod. Taj mit moramo iz temelja raskrinkati elimo li trajan mir na zemlji.

Crkva je esto sluila stvari mira. Ipak zbog zaraze zemaljskim mesijanizmom koji se

posebno oitovao u krivom nauku od dva maa, bila je esto upletena u ratnu histeriju.

Radikalna usmjerenost na povjereno joj Evanelje mira nezamisliva je bez jednako odluna

obraenja Bojem slugi Mesiji. itav ivot Crkve, sve njezine strukture i ivot svakoga

vjernika i svake crkvene zajednice moraju se u tom svjetlu ispitati i obnoviti za ivot svijeta.

19

III. Osloboenje od robovanja ratu

II. Svjetski rat je za sobom ostavio posljedice koje osjeamo i danas.

Oruani sukobi ne prestaju:

-25 milijuna ljudi slui aktivno u vojnoj slubi.

-15 milijuna rezervista stoji spremno za mobilizaciju tijekom noi.

-6% do 10 % bruto prihoda svijeta otpada na ratno naoruanje.

Hrvatski inozemni dug iznosi preko 53 milijarde , Kina je 3 puta toliko potroila na ratno

naoruanje u 2013. godini. Reinhold Niebuhr- Sjeverno Ameriki etiar 20. st smatrao je da

se pojedinci mogu obratiti, ali nemoralno drutvo ne. Nemoralno drutvo je ve sada toliko

nepopravljivo da se ne moe nikada osloboditi prokletstva rata.

Autor nam donosi drukiji uvid u stvarnost te staje uza skute Ivana XXIII. I Pavla VI.

kao i njihovih nasljednika sa jednom eljom: da navjeuje MIR JE MOGU. Mir je mogu

jer je Krist otkupitelj svijeta. Autor nadalje naglaava da bi cijelo ovjeanstvo trebalo

prihvatiti poziv: Nikad vie rata! Mir treba nositi sudbinu naroda i ovjeanstva. Naglasak

treba staviti na solidarnost u nadi i nastojanju.

3.1. Krajnje vrijeme

II. Vatikanski sabor je prepoznao problem koji stoji iza ratovanja, on poziva na veu

svijest vlastite odgovornosti. Poziva na prevladavanje sporova, na ovjeku dostojanstveniji

nain. Boja providnost neumorno od nas trai da se oslobodimo staroga robovanja ratu. Da

se oslobodimo potrebe sa nasilnim dokazivanjem i provoenjem pravde, te dokazivanja asti.

Kardinal Roy Mauricie sluio je u pokrajini Quebec 1947-1981. Postao je kardinalom

1965 godine. Sudjelovao je na II. Vatikanskom saboru, a Pavao VI. ga je postavio za

Kardinala sveenika Nae gospe od Presvetog sakramenta i Svetih kanadskih muenika.

Pokopan je u katedrali Notre-Dame.

Jedna njegova reenica nosi veliku vanost za tematiku koju obraujemo, a glasi: Rat nije

vie samo zloin, nego je i oito ludilo.

20

Nadalje smo sumjereni na povijesno iskustvo rata, dozivamo u svijest koliinu oruja

koje danas postoji na zemlji. Ta koliina je dovoljna da nas sve uniti i zemlju uini

nenastanjivom. Unato teologiji pravednog rata15 moramo uiniti sve da se moderni rat ne

okarakterizira kao pravedni, jer i rat koji koristi tradicionalno oruje je opasan (ishod ne

moemo znati).

Mnoga pravila su razvijena i kao takva ula u meunarodne zakonike koji se tiu

oruanih sukoba. Ujedinjeni Narodi, HAAG, enevska konvencija, su samo neke od

institucija koje se ravnaju prema njima.

Kenneth E. Boulding istraitelj Mira u svom djelu Stable Peace govori da bi

suvremeni rat s arsenalom oruja kojim raspolae, nuno uvukao svekoliki ekoloki sustav u

katastrofalno stanje. Prije dok se ovjeanstvo nalazilo pred nizom sustava meusobno

rastavljenih, katastrofa je mogla proi a da cijeli svijet ne bude taknut.16Kao primjer uzimamo

Carstvo Maja. Danas ako neto poe naopako na planeti, vrlo lako sve moe poi naopako.

Nada je element koji tijek povijesti i razvoj dananjice ne iskljuuju, jer ona u naim

pokoljenjima dovodi do promjene svijesti, ukoliko za razliku od prijanjih nova pokoljenja

nisu sklona gledati na rat kao na vjeitu sudbinu i izvor slave. Mnogim ljudima, posebice

onima koji mogu biti vrlo utjecajni, iskustvo o jedinstvu ovjeanstva je Nova istina koja

potie na stvaranje tijela u svjetskom miru. Osoba zahvaena tom istinom vie: Apeliram na

sve koji se nazivaju kranima da ujedine sve svoje snage i napore u borbi protiv rata. Svatko

treba za to dati prilog. Trajna sloga treba sjediniti sve koji su po naravi u Kristu sjedinjeni.17

3.2. Odbijanje ratne slube i proroki prosvjed

Prvi krani razlikuju vojnu slubu od aktivnog sudjelovanja u ratu. Vojna sluba

treba postojati radi zatite mira. Mirovni korpusi UN-a nam ukazuju na dobar smjer

razumijevanja vojne slube. Meunarodna sluba reda iako nosi mnogo oruja, preteito je

15 Teorija pravednog rata moe biti podijeljena na tri djela, koji se u literaturi navode na latinskom. Ti dijelovi su: 1) jus ad bellum, koji se tie pravde u ratu openito; 2) jus in bello, koji se tiu pravde u ratu nakon to je poeo; 3) jus post bellum, koji se tie pravde u ratu u zavrnoj fazi rata, po zavretku. Sami termini se poinju masovno koristiti nakon II. Svjetskog rata, kada je Paul Guggenheim koristio termine 1,2 u prvom velikom meunarodnom sporazumu u postratnom razdoblju. 16 K. E. BOULDING, Stable Peace. London 1978, str. 94-95. 17 Apostol mira Erazmo Roterdamski.

21

neutralna. Njihova smisao je usrdan poziv na mirno rjeenje. S druge strane sluba u

vojskama SUPERSILA koje si meusobno prijete, postaje tjeskobno pitanje savjesti. Vojnu

slubu treba razlikovati od konkretnih pitanja savjesti, odnosno odbijanja poslunosti, ako

neki vojnik tijekom rata ili krvave revolucije doe do uvjerenja da taj rat odnosno borba

protiv pobunjenika ne slui pravednoj stvari, i1i ako stoji pred konkretnom zapovijedi koja

po njegovoj savjesti proturijei ratnom moralu. II. Vatikanski sabor kae : Sama savjest

ovjeanstva ne smije se protiviti naelima savjesti. Stoga ini i zapovijedi protiv tih naela,

kao i slijepa poslunost ne ispriavaju izvritelja. Ove rijei se odnose na meunarodno

pravo i tipinu povredu umjerenog voenja rata, prije svega na zloine protiv civilnog

stanovnitva,

Tradicionalna moralna teologija nam govori da se nitko ne smije prijaviti u vojnu

slubu ili sudjelovati u ratovanju, ako nije uvjeren u savjesti da je rije o pravednoj stvari. Do

19.st dokazivanja koja predstavlja moralna teologija polaze od pretpostavke da se vojske

regrutiraju od dobrovoljaca. Sama vojna obveza je novijeg datuma, te je kao takva donijela

probleme u jaim vojnim dravama. Ako uzmemo u obzir povijest ratovanja, koliinu oruja

na planeti, arsenal koji moe unititi sve pa i samu zemlju, doista je teko u savjesti opravdati

pristup vojnoj slubi. Tu nije rije samo o lanovima tradicionalno pacifikih crkvenih

zajednica, menoniti i kvekeri, nego mukarcima i enama razliitih svjetonazora, koji su

uvjereni u ludost modernih ratovanja i trke u naoruanju.

Vojne sile koje odbijanje noenja oruja iz razloga savjesti ne priznaju, nemilosrdno

kanjavaju. To nam samo pokazuje da ultimativno ne uzimaju ozbiljno priznavanje i zatitu

ljudskih prava. II.Vatikanski sabor dolazi do formulacije u korist odbijanja u savjesti: na tu

temu kae: Izgleda da bi bilo pravino da se zakoni ovjeno pobrinu za sluaj onih koji po

svojoj savjesti nee da se slue orujem, a ipak prihvaaju da u drugom obliku slue ljudskoj

zajednici.

S druge strane jako je poeljno da oni koji poput kvekera, odbijaju nositi oruje, sa

svoje strane potuju savjest drugih koji potenom savjeu obavljaju vojnu slubu, uvjereni da

se isplati i obrambenom spremnou braniti mir i slobodu.

22

3.3. Duhovnost i vanost nenasilne, solidarne akcije

Nenasilna akcija stoji kao alternativa nasilne revolucije za pravednu stvar te kao

alternativa rata. Dri se da je Nenasilna akcija najneustraivije oruje za osloboenje od

rata, pobjedu osloboditeljske istine, ljubavi i pravednosti. esto se duhovnost sv. Franje i

njegovih sljedbenika nepravedno prosuuje kao Pacifistika. Prosudba je nepravedna jer

pacifizam moe biti i bjeanje iz politike u neaktivnost. Osobe koje u sebi nose duh jednog

Franje, mukarci i ene aktivni su protivnici rata. Oni se usude postiditi one koji se ne

zauzimaju ozbiljno za mir, osloboditeljsku istinu i pravednost, te koji nisu spremni napraviti

rtvu.

SATYAGRAHA (Mahatma Ghandi):

-Nepotpuno prevedena kao nenasilje.

-Ona je potpuna predanost osloboditeljskoj istini i ljubavi te pravednosti.

-Pretpostavlja vjeru da je ljubav srce stavrnosti i da je Bog sve ljude stvorio i osposobio za

istinu u ljubavi.

-Satyagraha je stvaralake naravi, spremna na svaku rtvu.

ri Acharya Vinoba Bhave kaeda ivot u Satygrahi ne znai samo prigodnu rtvu, nego

trajnu spremnost na rtvu, ali i radost u predanosti.Za kranina ke stvaralaka predanost

nenasilnoj akciji za mir i pravednost jedno od najsmionijih oitovanja vjere u Otkupitelja

svijeta. Satyagraha oslobaa ovjeka od sheme neprijatelj-prijatelj, samim time i od straha i

prijetnje. Stvaralako osloboenje od nasilnog naina razmiljanja, govora i djela najjai je

izazov svakomu. Tono pretpostavlja stalno oslobaanje nas samih i nae kulture od

gramzivosti i pohlepe za vlau. Tko se kao Isus bez oruja suprostavlja nepravdi, tko okree

drugi obraz, taj prua otpor i oslobaa. Slubena Crkva nakon Inocenta III. I Urbana VI.

Doivljava osloboditeljsku promjenu.

II. vatikanski sabor i na ovu temu ima neto za rei: Svi krani se usrdno pozivaju da

se provodei ivot u istini i ljubavi ujedine sa svim doista mirotvornim ljudima da bi izmolili i

izgradili mir. Kranski shvaena Satyagraha, stvaralaka sloboda od nasilja, nije samo

obrambeno sredstvo, nego proroki napad ljubavi. Sloboda od nasilja kao alternativa ratu

zahtijeva takoer strategiju uvjebavanja za eventualnu nunu obranu od vojnog napada. Prije

23

svega treba shvatiti Moralno preoruavanje kao apel samima sebi, da se solobodimo za

istinu ljubavi i pravednosti.

3.4. Razoruanje

a) O teroru utrke u naoruanju

Do nasilja i terora dolazi zbor ravnotee u svijetu koja se odrava pod prijetnjom

unitenja. Danas je to uvrijeeno kao normalno rjeenje, da netko nekome prijeti kako bi

odrao mir. Postojea gomila oruja i vie nego dovoljna za unitenje ovjeanstva polako

ulazi u novu dimenziju utrke za naoruavanje.

Ravnotea koju sam gore spomenuo se uva na sljedei nain:

Sila koja bi eventualno pokuala stei prednost prvog udara modernim orujem

unitavanja mora raunati s time da protuudarac znai njezino vlastito unitenje. Dakle

moderno oruje unitavanja ide prema tome da u jednom potezu izbrie protivnika, bez

mogunosti za uzvratom. Zanimljiva je injenica da ona sila koja ima jae tradicionalno

naoruanje uvijek strahuje da manja sila u oaju ne posegne za nuklearnim orujem.

Taj sustav uzajamnog zastraivanja raa nepovjerenjem i strahom. Izgleda da ta

uasna situacija uva vlastodrce, dok ne polude, od stvarne ratne pohote. Drugim rijeima:

izgleda da je ona udan obrambeni zid mira. Ali, pritom je sigurno duboko obezvrijeena rije

mir. Sve reeno ne smije se krivo shvatiti u tom smislu, da bi se slobodoljubivim i

miroljubivim narodima moglo osporiti pravo na nunu mjeru obrambenog naoruanja, sve

dok se oni obostrano trude za razoruanje. Takoer se ne smije diskreditirati vojna sluba koja

slui obrani mira i slobode.

b) Hitan poziv na korjenito razoruanje

Ludilo- moralne vrijednosti pomirljivosti i rizika uzajamnog unitenja opadaju. Trka

u naoruanju nepodnoljivo oteuje siromahe. Pitanje koje si trebamo postaviti jest: Da li

24

vapaji Svetoga Oca, Svjetskog vijea Crkava, . Vatikanskog sabora i drugih moralnih

autoriteta padaju na gluhe ui politiara koji se nalaze na kljunim poloajima.

Nuklearno oruje treba deaktivirati, podvrgnuti kontrolama, zabraniti njegovu proizvodnju

i skladitenje. Razoruanje se treba protegnuti i na tradicionalno naoruanje. Problem,

zapreke, nisu u strukturama po kojima se razlikuju drutveni sustavi poput SAD-a i Rusije.

Problem je u onome to im je zajedniko.

c) Smiona utopija?

Utopija moe biti bijeg iz stvarnosti u svijet snova. Isto tako ona moe biti izraz novog

duha, odvanosti za nadu protiv svih izgleda beznaa. Plod stvaralake sposobnosti matanja

ljudi koji imaju hrabrosti udariti novim putovima u novom smjeru. Primjer takve utopije jest

MCAA pokret u Francuskoj. Pokret protiv nuklearnog oruja koji je pridobio mnotvo

pristaa. Cilj je izvriti pritisak na valdu da se bezuvjetno odrekne arsenala nuklearnog oruja,

te naravno potaknuti i druge zemlje svojom inicijativom na sline rezultate i promiljanja.

Roland Baiton - povjesniar (SAD) imao je hrabrost pozvati dravne vlasti da uzmu u

obzir takvu utopiju. Ali injenica je i da ne znamo to bi se dogodilo kad bi se naa itava

nacija razoruala. Ako se jedna mona nacija dragovoljno odrekne svoje prevlasti, tada bi se

vrlo lako moglo dogoditi da protivnik odgovori spremnou i olakanjem. Nada uvijek

postoji.

d) Razoruanje u uzajamnom sporazumu i kontroli

Polazna toka svih razumnih razmiljanja i svih utopija mora biti vrsto uvjerenje da se

utrci u naoruanju mora to prije stati na kraj. Drugi vatikanski sabor naziva je jednom od

najteih rana ovjeanstva i zlokobnim putem. Zakljuak slijedi: Bit e potrebno da se

pronau novi putovi, koji e proizii iz obnovljenog duha, da bi se sablazan uklonila. Ljudi

koji misle razumno, po cijelom svijetu ukazuju na put razoruanja u uzajamnom

sporazumijevanju i kontroli. Jedan od goruih problema tj. razloga zato to nije mogue jest

nepovjerenje i protivljenje jastrebova sa svake strane da se odreknu nadmoi u naoruanju.

25

Charles Osgood jedan od vodeih istraitelja mira. Predloio je obostrano

smanjivanje napetosti, to podrazumijeva da bi jedna strana trebala poduzeti prvi, hrabri i

plemeniti korak, stvarnu ponudu i neuglednu inicijativu

Roland Baiton ukazuje na vano gledite bez kojega tako vaan korak ne moe

postii svoj cilj: Trebalo bi mirno rei da to ide nama na korist, a drugima prepustiti da

otkriju svoju korist. Ali treba svakako voditi rauna o naoj kao i o njihovoj koristi. Taj savjet

smjera na preoruavanje u smislu satygrahe, vrenja istine u ljubavi.

IV. Istraivanje i politika mira

Bernhard Hring, u ovome dijelu desetoga poglavlja, raspravlja o istraivanju politike

mira, o samome odgoju i ustrojstvu Crkve koja naglaava brigu o sakramentu mira. Dananje

vrijeme istraivanju mira treba dati veliku pozornost, jer povijest naalost pokazuje samo

povijest ratovanja pri tome daju jako malo mjesta miru. Jednostavno cilj ovakvog istraivanja

bio bi borba protiv zla kojom se ovjek odluuje na siguran put mira. Ovaj put ne smije

potiskivati konflikte jer bi to dovelo do eksplozije, stoga je nuno nauiti se nositi s

konfliktima i stvoriti atmosferu sposobnosti rjeenja. Za to su potrebne i druge znanosti koje

mogu dati svoj doprinos. Tako se treba stvoriti mirovna politika koja se moe definirati kao

politika aktivnost koja svjesno i sustavno daje prednost brizi oko drutvenog i

meunarodnog mira. Ovo je posebice vano za vodee ljude na Zemlji koji e znati onda

voditi brigu oko svijeta te probuditi pitanje mira. Prije svega ovakav odgoj treba pruiti znanja

snalaenja u konfliktima s razumijevanjem protivne strane, umijee i snaga za pomirenje u

strpljivu dijalogu i uzajamnom pribliavanju. Stoga se na duu ministarstva mira uvijek mora

stavljati kontrola postupaka vlade i zakonodavstva kada je u pitanju provoenje mirovne

politike. Svakako je svijet potrebit globalnih organizacija koje bi osigurale stalni mir.

Organizacija Ujedinjenih Naroda (UN) jedan je od putova koji jo ima puno toga za prijei.18

Prema lanku Ljudevita Rupia, Mir i pomirenje. Kae, da mir dolazi od Boga, kojemu je

uvjet boja prisutnost (1 Ljet 23,25: David je rekao: Jahve, Izraelov Bog, dao je mir svojemu

narodu i ivjet e u Jeruzalemu zauvijek. Taj mir zaustavlja samo grijeh, jer sa sobom nosi

neprijateljstvo s Bogom. Nadalje, nam ovaj isti autor navodi. Kako je mir bezuvjetno vaan za

18 Usp. Hring, Bernhard, Kristov zakon 3. Slobodni u Kristu, KS, Zagreb, 1986. str. 559-563.

26

ovjeka, jer je bezuvjetno Boji dar. Za istraivanje mira, autor naglaava da je od svega

najpotrebnija ljubav. Ljubav, koja bi bila sudionik s Bogom i spram ovjeka. Kako e sinuti

kao svjetlost u jutarnjim satima.19

V. Odgoj za mir

Sva nastojanja oko mira mogu se ostvariti jedino ukoliko se ljudi osposobe za mirovnu

zauzetost i spremnost na zalaganje. Temelj ovakvog nastojanja jest tvrdnja da je ovjek

stvoren za miroljubivost i da je mir mogu. Za krane ovakav odgoj je neminovan zakljuak

njihove vjere u otkupljenje, koje je i otkupljenje svijeta. Bez dobra ovjek nema dobra drutva

a to se odnosi na ujedinjeni svijet. Odgoj u kojem mir ima poasno mjesto kao dar, kao

velianstvena mogunost i hitna zadaa, moe stvoriti nov i snaan unutranji stav i dovesti

do duboko ukorijenjena osnovnog opredjeljenja za stvar mira. Ovo nastojanje e uspjeti ako

se ovjek oslobodi straha koji puno utie na problem mira. Osobito se to oituje u zlokobnoj

moi manipulacije i masovne psihoze. Stoga je vaan i odgoj za mudrost koji osposobljava

ovjeka za razlikovanje duhova. Kranina odlikuju tri stvari: on je apsolutno bez straha,

uvijek u konfliktu i bezgranino sretan. Time je reeno da oni koji gladuju i eaju za

pravednou i u sred konflikta ostaju vjerni vjeri u otkupiteljsku ljubav. Odgoj za mir u prvom

redu njeguje karakterne osobine kao strpljivost i postojanost, jer ukoliko se realno pogleda

ovjek moe jako malo napraviti i to je teko vidljivo ali bez takvog napora sigurno ne bi bilo

puta mira.20 Papinska komisija za Mir i pomirenje navodi da je ovdje je rije o temi, koju je

predloio Sv. Otac za 1970. g., svim sinovima Crkve i svim ljudima dobre volje to rade za

mir. Ona se uklapa u veliki odgojni pokret, koji je poeo pred dvije godine s proslavom

Svjetskog dana mira. Smisao rijei Mir treba neprekidno (produhovljavati: ne smijemo ga

shvatiti kao odravanje, postojeeg poretka, nego kao neprekidno traenje uma i srca kako da

se doe do pravednijih socijalno-politikih odnosa u svijetu.21

19 Ljudevit Rupi, Mir i pomirenje, Crkva u svijetu Pogledi, Vol. 11 No. 1, 1976.; str. 48. 20 Isto, str. 563-566. 21 Odgoj za mir putem pomirenja meu ljudima, Pravda i mir gradivo iz papinske komisije, str. 521.

27

VI. Crkva kao sakrament mira

Ono to je oito u ovom razdoblju povijesti je da Crkva sve vie postaje znakom

pomirenoga kranstva, koje je spremno uvidjeti svoje poslanje da bude sakrament mira na

zemlji i da djelotvorno surauje na pomirenju svih skupina naroda. Ekumenska otvorenost je

nerazdvojivo povezana s brigom oko mira i pomirenja meu svim ljudima. Stoga je zadatak

krana pokazati rijeju i primjerom svijetu da je ljubav pokretaka snaga povijesti. Rije je o

radikalnom opsluivanju Evanelja, kako rijeju tako i primjerom pokazati drugima. Ukoliko

smo spremni prihvatiti vijest mira koje nam Evanelje donosi tada ni teror zastraivanja nee

imati mjesta u poimanju istinskog mira meu ljudima. Kako bi Crkva postala sakramentom

mira treba se moliti jednako kao i Franjo Asiki: Gospodine, uini me oruem svoga mira!

Gdje je mrnja, daj da sijem ljubav; gdje vlada nepravda, pratanje; gdje zdvajanje, nadu; gdje

alost, radost; gdje tama svjetlo. 22 U lanku, to Crkva kae o miru i to ini za mir?

kardinala

Roger Etchegaragy. Navodi da Crkva, kao majka zabrinuta za mir, ne umara se

podsjeajui na opomenu prolivene krvi, na mlaz Abelove krvi koji se kroz vjekove

neprestano poveava, postavi potokom, rijekom, morem krvi. Izraunato je da od konca

drugog svjetskog, svijet nije proivio vie od 60 dana stvarnoga mira. Nauk Crkve o miru,

tako vrst u svojim temeljima, daleko je od toga da bude nepokretan u svojim primjenama.

Znaajno je da se ni u jednom tekstu II. Vatikanskog koncila ne javlja izraz "pravedni rat" ija

je teologija stoljeima hranila misao Crkve. Danas, na razini nuklearnog oruja, rasprava o

"pravednom ratu" pomie se prema govoru o "pravednoj obrani". K tomu je i Crkva zapoela

novo i naporno premiljanje o opravdanosti rata.23 Dogmatska konstitucija o Crkvi (LG

br.7,2), nam govori, kako se Duh Sveti razlijeva u Kristovom tijelu na sve vjernike koji su po

22 Isto, str. 566-568. 23 Roger kardinal Etchegaragy, to Crkva kae o miru i to ini za mir? Crkva u svijetu, Vol. 29 No. 1, 1994.,

str. 58.

28

sakramentima na skrovit i zbiljski nain sjedinjeni s trpeim i proslavljenim Kristom. Jer svi

smo u jednom Duhu u jedno tijelo krteni (1 Kor 12, 13).24

Zakljuak

Mir kao Boji zalog dan ljudima uvijek iznova treba braniti. Prvi krani su to

prepoznali te su svojim pacifizmom ivjeli na nenasilan nain pasivnog otpora. Danas

Krani, kao i svi ljudi ne mogu odbijati suradnju, javila se potreba za novim - starim

pristupom miru. Mir se mora graditi u sreditu konflikta, jer on mora zamijeniti strah i

nepovjerenje, narcisoidnu elju za premoi i slavom.

Rat je prokletstvo koje je u modernom svijetu dobilo sasvim novo znaenje - ludost.

Strah i prijetnje hrane svijest ovjeanstva, postalo je normalno nasilnitvom dijeliti pravdu,

te se opravdati ciljem mira. Danas je apsurd da mir u svijetu postoji zbog koliine naoruanja

koje postoji. Smanjivanje modernog nuklearnog naoruanja treba biti prvi korak miru koji

oslobaa ovjeka, koji mu donosi istinu i ljubav. Sve za to se kranin treba boriti usmjerava

nas na jednu utopiju, ali element nade kroz pokoljenja ne smije se zanemariti. Meusobni

konflikt kroz povijest, unutar Crkve, u Boje ime, na temelju diskriminacije, osvajaki ratovi,

politiki, ekonomski. Svi oni vrite u svijesti dananjice i pozivaju na preoruanje, odgoj u

Duhu, odgoj za mir, prevladavanje konflikata. Onako kako je Krist propovijedao.

24 Drugi vatikanski koncil Dokumenti, VII. Izdanje, Kranska sadanjost, LG br. 7,2, Zagreb, 2008., str. 85.

29

Literatura:

-Bernhard Hring, Kristov zakon, Slobodni u Kristu: trei svezak, drugi dio posebne moralne

teologije, KS, Zagreb, 1986

-Marko Mati, Vizija P. Teilharda de Chardina evanelista Krista u kozmosu, Obnovljeni

ivot,37/1982.

-K. E. Boulding, Stable Peace. London 1978.

-Ljudevit Rupi, Mir i pomirenje, Crkva u svijetu Pogledi, Vol. 11 No. 1, 1976.

-Roger kardinal Etchegaragy, to Crkva kae o miru i to ini za mir? Crkva u svijetu, Vol. 29

No. 1, 1994.

-Mladen Karaole, Mir kroz osloboenje i razvitak, Crkva u svijetu, Vol. 10 No. 1, 1975.

Ivan Macut, Bratstvo - temelj i put za mir: poruka pape Franje za Svjetski dan mira, kratko

tumaenje i aktualizacija, Diacovensia, Vol. 22 No. 24, 2015

-Anelko Domazet, Teologija mira, Crkva u svijetu, Vol. 38 No 1, 2003.

-Drugi vatikanski koncil Dokumenti, VII. Izdanje, Kranska sadanjost, LG br. 7,2,

Zagreb,2008.

-Odgoj za mir putem pomirenja meu ljudima, Pravda i mir gradivo iz papinske komisije.