Mirko Jurkić - Borba Istrana u Zagrebu Za Očuvanje Identiteta 20-Ih i 30-Ih Godina

5

KROATOLOGIJA 2(2011)1: 578

UDK 930.85(497.5 Istra)Prethodno priopenjePrimljen 13. 5. 2010.Prihvaen 15. 11. 2011.

mIRKO JURKIGiardini 2HR-52 100 [email protected]

BoRBA iSTRAnA U ZAGReBU ZA oUvAnJe HRATSKOGA IDENTITETA U ISTRI 20-IH I 0-IH GoDinA 20. SToLJeA

U radu se u kratkim crtama analiziraju glavni dogaaji u Istri u prvoj polovici 20. st. koji su doveli do velikoga vala emigriranja istarskih Hrvata.1 Teak ivot i ouvanje hrvatskoga identiteta Istre glavne su odrednice nacionalne borbe uz okupljanje oko Prosvjetnoga i potpornoga drutva Istra. Zagreb kao sredite ivota emigranata, te djelovanje istaknutih istarskih Hrvata, poput Matka La-ginje, Ivana Cukona (Zuccon), Matka Braje Raana, Josipa i Mate Demarina, Tone Peruka i Matka Rojnia, odredilo je daljnji tijek tenji Istrana za pripoje-njem Istre Hrvatskoj. U konanici to je i ostvareno u razdoblju tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata.

Kljune rijei: Istra, faizam, emigracija, Matko Laginja, Ivan Cukon, Mat-ko Braja Raan, Josip i Mate Demarin, Tone Peruko, Matko Rojni, hrvatski identitet

Istra i njezin status nakon 1918. godine, odnosno nakon propasti Austro--Ugarske Monarhije komplicira se, poglavito u upravnom smislu. Kraljevina je Italija svojim inzistiranjem i tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. godi-ne dobila teritorije i s istone strane Jadrana. Krajem 1918. godine talijanska

1 Rad je nastao u okviru irega prouavanja na temu Emigracija istarskih intelektualaca u prvoj polovici 20. stoljea u Hrvatsku i susjedne zemlje u okviru Odjela za humanistike znanosti Sveuilita Jurja Dobrila u Puli.

0

M. Jurki: Borba Istrana u Zagrebu za ouvanje hrvatskoga identiteta u istri KROATOLOGIJA 2(2011)1: 578

vojska sporo napreduje i tek nakon povlaenja austrijskoga generala Webe-ra, zbog problema u drugim dijelovima Carstva, talijanska vojska uspijeva 3. studenoga s mora ui u Trst2 i Zadar, a zatim 5. studenoga u Pulu i 7. studenoga u Goricu (Tumpi 1993: 79).3 U poetku se prema stanovnicima u Istri Italija odnosila kao osloboditelj. Meutim, vrlo se brzo uvidjelo kako je

2 Prilikom uplovljavanja u Trst talijanski general Petitti di Roretto kao osvaja izjavljuje: per diritto di conquista e di occupazione.

3 Podrobnije u poglavlju Istra i Slovensko primorje izmeu dva svjetska rata. U: Istra i Slovensko primorje. Izdavako poduzee Rad. Beograd 1952: 146194.

Slika 1. Prikaz narodnosno-jezinoga stanja do 1918. godine (Tumpi 1993: 97)


1

to samo fiktivno prikazivanje dobroinstva, kako bi ostali talijanski savezni-ci, poput Francuske i Velike Britanije, odobrili konano rjeenje talijanskih pretenzija na istonu obalu Jadrana (epi 1970). Razlog tomu je i injenica to je Italija okupirala vie teritorija nego to joj je bilo obeano Londonskim ugovorom 1915. godine (Marjanovi 1960) odnosno Rapallskim ugovorom 1920. godine (Tamaro 1922). Mirovna konferencija u Parizu u sijenju 1919. ve je bila mjesto na kojem su slubeni predstavnici Italije, predsjednik vla-de Vittorio Emanuele Orlando i ministar vanjskih poslova Sidney Sonnino svojim ponaanjem pokazali prave namjere vezane uz nova okupirana po-druja Istre, Hrvatskoga primorja i Dalmacije (Tumpi 1993: 80). Stavovi pregovaraa u Parizu potvrdili su kako je Italija slubeno odustala od Rim-skih sporazuma. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je tada pokuala svojim zahtjevima popraviti ono to se vie nije moglo ispraviti, bila je kao sugovornik odbijena od talijanske strane. Objanjenje je glasilo kako tu novu dravnu tvorevinu jo uvijek nije slubeno priznala Italija i kako se slaven-sko stanovnitvo u okupiranim podrujima borilo protiv Italije, pa stoga oni nemaju pravo pregovarati oko statusa tih teritorija i poloaja naroda (Kriz-man 1956). Postavljajui ultimatum preostalim sudionicima Konferencije, Italija je zaprijetila nepotpisivanjem sporazuma s Njemakom ako joj se ne priznaju i ne dodijele obeani teritoriji. To je stvorilo jo napetiju atmosferu na Konferenciji, jer je bilo vie neusuglaenih stavova na koji e se nain raspodijeliti teritoriji Austro-Ugarskoga Carstva. Tijekom priprema za Kon-ferenciju, dakle jo u studenom i prosincu 1918. godine, alju se naputci u Istru i ostala podruja kako je preporuljivo zatvoriti sve hrvatske domove, kole i knjinice (M. Demarin 1968). Vrlo se esto smatralo i smatra se jo uvijek kako su politiki i nacionalni progoni zapoeli s dolaskom faistike vlade. To nije tono, jer je ve od prvih dana studenoga 1918. godine zapoe-la smiljena i djelotvorna diktatura s ciljem potinjavanja netalijanskoga sta-novnitva. Ometa se izdavanje hrvatskih i slovenskih listova i novina, te se sastavljaju liste sumnjivih osoba s posebnom panjom na Hrvate i Slovence. Primjerice, talijanski zapovjednik u Puli Umberto Cagni izdao je naredbu da se zatvore sve kole koje su otvorene tijekom rata. Bile su to redom hrvatske kole osnovane potporom Drube sv. irila i Metoda za Istru (M. Demarin 1968a). U nekoliko dana zatvoreno je jedanaest kola na Puljtini. Lokalni zapovjednici u mjestima, izdavali su zapovjedi o trenutanom uvoenju slu-benoga talijanskoga jezika u kole (J. Demarin 1940, eti 2008). Profesori i nastavnici koji su odbili poduavati na talijanskom jeziku dobivali su otkaze (M. Demarin 1967). Treba napomenuti kako su na popisima za progone bili i neki talijanski socijalisti i komunisti, jer se Kraljevina Italija ve tada po-naala u skladu s mnogim odrednicama budue faistike vlasti, tako da su

2


i politiki neistomiljenici, bez obzira na nacionalni predznak, bili na popisu progona policije i buduih naorua-nih faistikih jedinica (Tumpi 1993: 81). Rezultat takve talijanske politike u Istri pokazivao je da je tijekom jedno-ga desetljea u Kraljevinu Srba, Hrva-ta i Slovenaca emigriralo oko 70 000 Hrvata i Slovenaca, oko 30 000 otilo je u Junu Ameriku, i to oko 20 000 u Argentinu.4 Prema kasnijim istraiva-njima dolo se do drugaije brojke od oko 53 000 Hrvata i 4000 Slovenaca te 29 000 ostalih5 (erjavi 1993: 638). Historiografija jo nije sa sigurnou utvrdila toan broj izbjeglih i progna-nih. Rapallskim ugovorom u studenom 1920. godine6 (Tamaro 1922) zapea-

ena je sudbina Hrvata i Slovenaca na okupiranim podrujima, pa tako i u Istri sve do kraja Drugoga svjetskoga rata. Velik doprinos tomu dale su i sile

4 Prema podacima iznesenim u listu Istra za 1931. godinu.5 Prema istraivanju Vladimira erjavia i drugih. Utvrivanje tone brojke izbjeglih i pro-

gnanih jo nije privedeno kraju jer su se poetkom i sredinom 20. stoljea iznosile vee brojke zbog politikih i promidbenih razloga.

6 Podrobnije vidi: Rappalski ugovor: Zbirka dokumenata, Zagreb 1950.

Slika 3. Prijevod proglasa (slika 2) (Tumpi 1993: 98)

Slika 2. Faistiki proglas zastraivanja istarskih Hrvata (Tumpi 1993: )


Antante (Francuska, Velika Britanija, Sjedinjene Amerike Drave), koje su utke dopustile prekrajanje teritorija na tetu naroda, koji su trebali dobiti svoje nacionalne drave, a sve u vlastitom interesu kako se ne bi dovodilo u pitanje njihovo stjecanje teritorija na tetu drugih.

Djelovanje preporodnih prvaka iz Istre ilo je u smjeru pisanja predlo-aka upuenih kralju Petru I. Karaoreviu, odnosno regentu Aleksandru, upozoravajui ih na probleme zlostavljanja i proganjanja istarskih Hrvata.

U novoformiranom Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918) regent Aleksandar, u elji da pokae svoju sposobnost i uspjenost vladanja, predstavljao se svim narodima kao nositelj i promicatelj naela parlamentarne monarhije. Osnovao je Privremeno narodno predstavnitvo7 (eti 2008: 47), koje je zapoelo raditi u oujku 1919. godine. Sainjavalo ga je 296 izabranih ili delegiranih lanova od kojih je etvero bilo iz Istre. Bili su to Matko Laginja, Vjekoslav Spini, Ivan Poi i Dinko Trinajsti.

Privremeno narodno predstavnitvo raspravljalo je o slovenskim i hrvatskim teritorijima koji su potpali pod talijansku okupaciju (epi 1968). Odravali su se ak i prosvjedi po hrvatskim gradovima, elei upozoriti na okupaciju teritorija i na nacionalne progone, ali naalost osim simpatija stanovnitva nita vie nije postignuto.

Istarska je emigracija nastala kao posljedica talijanske okupacije 1918. godine i kasnijih faistikih progona, gospodarskih i financijskih tekoa (Debeuc 1971). Emigriranje s istarskoga poluotoka vie od 50 000 osoba, posebno hrvatskih i slovenskih intelektualaca, osjetilo se u tom razdoblju u strukturi i jaini nacionalnoga otpora Hrvata i Slovenaca, iako je upravo istarska emigracija bitno pripomogla u odravanju svijesti o hrvatskoj i slo-venskoj nacionalnoj pripadnosti Istrana.

Istarska emigracija dio je povijesti Istre, a prirodno na taj nain i dio povijesti Hrvatske. Razlozi su emigriranja bili razliiti, poevi od one po-litike do materijalno-egzistencijalne. Prvi val emigracije nastao je odmah nakon okupacije Istre 1918. i poetkom 1919. godine, kada emigriraju mlai stanovnici svih nacionalnosti iz bojazni da ih talijanska okupacijska vlast kao nepoeljne ne poalje u internacijske logore. Nakon otputanja hrvat-skih i slovenskih slubenika i prosvjetnih djelatnika nastaje do 1926. godine drugi val istarske emigracije. Nacionalno je pitanje bio glavni razlog emigri-ranja (Luki 1956) uz sustavni teror, koji su nad hrvatskim ivljem provo-dili arditi (pretee faistikih skvadri) i faisti nakon dolaska na vlast 1922. godine na elu s Benittom Mussolinijem. Slubena talijanska vlast tolerirala

7 Privremena zamjena za funkciju dravnoga parlamenta do izbora i saziva Ustavotvorne skuptine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

4


je takvu vrstu represije i podravala je neslubeno, a poslije i sama provo-dila (Dukovski 1998). Faistiki skvadristi stalno su premlaivali i pljakali seljake, te na taj nain stvarali sve vee nezadovoljstvo u Istri. Nisu prezali koristiti se paleom, silovanjima i ubojstvima. Taj je teror, kao prethodnica faistikoga zlostavljanja u Istri, imao preutno doputenje talijanske vlade. U samoj Italiji takva kukavika borba vodila se protiv komunista i politikih neistomiljenika, a u Istri, na Kvarneru i u Dalmaciji takvo zlostavljanje provodilo se uglavnom na nacionalnoj osnovi. Nositelje takva zlostavlja-nja nisu stizale nikakve sankcije, ve su ako su igrom sluaja zlostavljai i bili uhvaeni, u zatvoru zadrani samo nekoliko sati ili dana. Rezultat takve represije i maltretiranja bio je organizirani otpor seljaka ve poetkom ve-ljae 1921. godine u jugoistonoj Istri, na podruju Protine (Bertoa 1972). Protinska buna, kako se naziva, bio je prvi organizirani otpor irih razmjera faistikomu teroru u ovom dijelu Europe. Nakon nekoliko tjedana seljako-ga otpora pobuna je uguena uz pomo vojske, karabinjera i skvadrista te je za odmazdu popaljeno nekoliko sela od kojih je najvie stradalo selo ego-tii (Bertoa 1972: 15). Veina je sudionika te pobune uhiena i odvedena u istrane zatvore, dugo je brutalno ispitivana, proces je konano obustavljen zbog ope amnestije 1925. godine (ulinovi 1961: 263). U slijedu tzv. Protinske bune, u oujku 1921. godine, zbog otputanja s posla, malih i neredovitih plaa, tekih uvjeta rada u rudniku i ivota rudarskih obitelji u neimatini izbio je opi trajk rudara na Labintini pod vodstvom sindikal-noga povjerenika Giovannija Pipana (Despot 1972), koji je uz pomo vojnih i redarstvenih snaga uz oruanu borbu nasilno slomljen uz rudarske rtve. Uhieni rudari smjeteni su u zatvore u Puli i Rovinju, bila je podignuta optunica protiv 52 rudara8, a sudski je proces odran krajem 1921. godine u Puli uz oslobaajuu presudu (Jurki 1981).

Prvi je val emigracije krenuo odmah nakon okupacije Istre, a novi su valovi uslijedili tijekom kasnih 20-ih i 30-ih godina. Bili su potaknuti i izbjegavanjem slubovanja u osvajakoj talijanskoj vojsci na ratitima di-ljem Europe, ali i gospodarskim stanjem jer Hrvati nisu uspijevali pronai odgovarajue poslove, niti izdrati plaanje velikih poreznih nameta. Bili su sustavno onemoguavani u privreivanju za vlastitu egzistenciju i ivot obitelji, te prisiljavani na zaduivanje bez realnih mogunosti vraanja du-gova, to je pak dovodilo do osobnoga i obiteljskoga bankrota. U to vrijeme biti Hrvat u Istri i isticati to na bilo koji nain predstavljalo je teku borbu za preivljavanje. Ako su dopustili provoenje asimilacije i prilagoavali se odnaroivanju, tada su istarski itelji bili poteeni mnogih muka i njihova

8 Poginuli su rudari Masimilijano Ortar i Adalbert Sykora.


5

je egzistencija s obiteljima bila mogua. Iseljavanje izmeu dvaju svjetskih ratova bila je svojevrsna tragedija istarske seljake obitelji. Naputene, odu-zete ili u bescjenje prodane kue istarskih Hrvata bile su u to vrijeme davane ili prodavane talijanskim doseljenicima u Istru. Bila je to smiljena politika, pod izlikom kako zemlja ne smije ostati prazna, kako ju treba obraivati i kultivirati. Naravno da je na taj nain mijenjan nacionalni sastav Istre (Mila-novi 1976: 3839) u korist Talijana9 (erjavi 1993: 638).

Politiki progoni Hrvata i Slovenaca, poglavito njihovih prvaka, dove-li su do prisilnoga iseljenja u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, ali i u druge zemlje poput eke, Slovake i Maarske. Prirodno je da je Zagreb kao glavno upravno i obrazovno sredite tadanje Hrvatske bio esto mjesto odlazaka, odnosno postao je sredite okupljanja istarskih Hrvata. Istarska hr-vatska emigracija nastojala je svojim djelovanjem u Zagrebu pokazati kako Istra kulturno, jezino, nacionalno i teritorijalno pripada Hrvatskoj. Posebno se smatralo potrebnim, u to vrijeme, ustrajati u borbi za pripojenje Istre s maticom zemljom Hrvatskom. Velik problem istarske emigracije, poglavito one u Zagrebu, bila je razjedinjenost, s obzirom na razliito imovinsko stanje i razliite politike interese. Poneki su se Istrani dobro snali u novoj sredini i ostvarili znaajni ekonomski standard te ujedno pridonijeli gospodarskomu razvitku Zagreba i okolice. Jedan se dio i politiki uspio afirmirati. Veinu istarskih izbjeglica i prognanika inili su seljaci i radnici, koji su u kasnijem razdoblju jednim dijelom postali pobornici Komunistike partije i istaknuli se u njezinu formiranju i djelovanju. Razlog tomu, osim siromanoga podri-jetla, treba traiti u injenici da su Komunistika partija, omladinski i rad-niki pokret nudili u svojim programima ekonomsku i drutvenu pravednost. Ujedno je ubrzo shvaeno da i politiki reim Kraljevine Jugoslavije nije bitno razliit od talijanskoga. Bitna je to naznaka za razumijevanje politike diferencijacije unutar istarske emigracije (eti 2008).

ivot za Istrane u Zagrebu bio je teak. Smatrani su dravljanima Italije, teko su dobivali slubene i osobne isprave, posao, ivjeli su po barakama i vagonima. Najpoznatija naselja u kojima su ivjeli bila su na obroncima Sljemena, Kustoije, Gornjega i Donjega Vrapa. Oni koji su radili na e-ljeznici esto su gradili barake na staroj ciglani blizu dananjega muzeja Mimara i na Trenjevci. Openito, ivot izbjeglica bio je posut trnjem. Pretpostavlja se da je u Zagrebu tridesetih godina bilo izmeu pet i deset tisua istarskih emigranata. Pokuavali su se prilagoditi novim uvjetima, ali zadravajui vlastiti dijalekt, rodnu akavicu i istarski folklor (eti 2008:

9 Prema posljednjim istraivanjima pretpostavlja se da je u tom razdoblju doseljeno oko 29 000 Talijana.


146). Istodobno su postojali ljudi koji su svojim djelovanjem, humanitar-nim akcijama na raznim podrujima pokuali istarskim emigrantima olakati snalaenje u Zagrebu. Nastojali su svojim aktivnostima pribliiti Zagrepa-nima ivot i probleme Istrana. eljelo se pokazati kako se za te ljude i Istru treba boriti. Nastojao se organizirati kulturni ivot, utemeljiti glasila i novine kako bi se rjeju i tiskom ukazalo na svakodnevne probleme. Kroz politike angamane pokuavalo se utjecati na dravni i upravni aparat u rjeavanju problema istarske emigracije.

Utemeljenje Istarske rijei s Malim Istraninom10 i Istre11 (Grakali 1968) bio je velik pomak u obavijesnom, kulturnom i jezinom osvjeivanju u redovima istarskih emigranata i izbjeglica. Najpoznatiji je list Istra, koji je nastao iz istoimenoga drutva koje je bilo okosnica okupljanja istarskih Hrvata i domoljuba (eti 2008).12 Istarski emigranti u Zagrebu osnovali su Prosvjetno i potporno drutvo Istra, u baraci broj 5, u naselju Istarskih baraka na Ciglani 1922. godine, koje je imalo zadatak okupiti emigrante, doprinositi njihovoj druevnosti, razmjenjivati korisne informacije, meu-sobnu moralnu potporu te organizirati humanitarne akcije, javna predavanja i odgovarajue oblike kulturno-prosvjetnog ivota (eti 2008: 11). Pravi-la Drutva u petnaest lanaka sastavio je inicijator Drutva odvjetnik Ivan Cukon (Zuccon). Drutvo je imalo nekoliko odsjeka, poput socijalnoga ili kulturnoga, koji su se brinuli o problemima koji su zaokupljali istarske emi-grante (eti 2008).13 injenica jest da je velik broj emigranata, poglavito mlae generacije, bio lanom Komunistike partije i da je dobar dio njih radio u ilegali. Razlozi tomu su jednostavni: uvidjevi da Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca djeluje vrlo pragmatino i da svojom indiferentnou

10 Tjednik za pouku, gospodarstvo i politiku istarskog naroda Istarska rije izlazio je u Trstu od 1923. do 1929. godine, a svaki drugi etvrtak objavljivan je prilog Mali Istranin. Izdavai su bili Stojan Braja i Ivan Stari. Urednitvo Istarske rijei bilo je i izdavaem istarskoga narodnoga kalendara Jurina i Franina (19231928).

11 Istra kao posebno probno izdanje i kao vanstranaki nacionalni list zapoela je povremeno izlaziti u Zagrebu 1927. s urednicima Slavom Preskarom i Boidarom Martinoviem.

12 Glasilo istarskih emigranata u Jugoslaviji Istra izlazilo je u Zagrebu od 1929. do 1940. godine. U jedanaest godina izlaenja list je imao tri jasno artikulirane i meusobne faze. Prvu, u kojoj je urednik bio utemeljitelj i vlasnik Ernest Radeti, koji je nastojao provoditi nepolitizaciju emigrantske problematike; drugu u kojoj je tjedniku urednik bio Ivo Miho-vilovi s ciljem proirenja na cijelu dravu gdje su djelovala emigrantska drutva (tisak na hrvatskom i slovenskom jeziku); treu s urednikom Tonom Perukom kada se analitiki razobliavao talijanski faizam. Meu suradnicima Istre bili su: I. ermelj, A. Rojni, V. Spini, D. Trinajsti, J. Demarin, D. epi, J. Wilfan, M. Mirkovi, V. Car Emin, R. Katalini-Jeretov, I. Gruden, A. Gradnik, C. Kosma, A. Cerkvenik.

13 Prvi tajnik drutva bio je student prava ime Bani, a zatim dunost preuzima Ivan Debeljuh.


7

podupire talijanske imperijalistike tenje prema Istri i ostalim okupiranim podrujima Hrvatskoga primorja i Dalmacije, a da se ne brine za budunost Hrvata u Istri, velik broj mlaih istarskih emigranata pridruuje se onim aso-cijacijama koje su nudile aktivnije i poduzetnije akcije. U pitanju je bilo i teko ekonomsko stanje veine Istrana, jer su oni koji su bili neto boljega imovinskoga statusa bili skloniji mirnijim rjeenjima, dok su oni slabijega imovinskoga stanja bili skloniji akciji i djelovanju izvan tada vaeih zako-na. Komunistika partija Jugoslavije, nakon ujedinjenja tako nazvana u Vu-kovaru 1920. godine, nudila je takvu opciju i stoga je velik broj emigranata aktivno sudjelovao u ilegalnom organiziranju otpora u Istri u sklopu Italije i organizaciji unutarnjega otpora, odnosno protureimskih akcija u Kraljevini Jugoslaviji. Upravo iz toga razloga dolazi do previranja i podjela u Prosvjet-nom i potpornom drutvu Istra.

Obrazovanje mladih Istrana, koji su deportirani i protjerani, kao i onih koje su roditelji slali u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno poslije Jugoslaviju, kako bi stekli obrazovanje na materinskom jeziku, bilo je od presudne vanosti. S obzirom na to da je talijanska vlast ukinula sve hrvatske kole, domove, udruenja u Istri (ak je i liturgija i vjeronauk na hrvatskom jeziku bio zabranjen), bilo je nuno osigurati mjesta gdje se izobrazba za mlade Istrane moe nastaviti na hrvatskom jeziku. Kako je stvar zaista bila hitne prirode, osnovan je Istarski internat u Karlovcu ve 1919. godine (Per-can 1983: 81). Organiziran je kao supstitucija za ukinute srednje kole u Istri. Internat je bio mjeovitoga karaktera i besplatan. kolovanje se odvijalo u redovitim kolama s drugim Karlovanima. Treba istaknuti da su u internat stizala djeca iz Istre, ali i iz drugih dijelova Julijske krajine, to nije bilo neobino, jer su takve mijeane kole bile u Istri poznate otprije. Internat je djelovao u Karlovcu do 1925. godine, kada ga preseljavaju u Zagreb, gdje se i poboljavaju uvjeti kolovanja. Zanimljivo je da su za vrijeme postojanja internata u Karlovcu uenici izdavali rukopisni list Timor14 (eti i Manin 2001: 507). S obzirom na to da su u takvim tekim i loim uvjetima aci odluili izdavati takav list, pokazuje koliko su bili eljni kulturnoga rada i djelovanja za rodnu Istru. Broj se uenika kretao godinje oko dvjesto. U poetku je veina njih stizala sa zavrenom hrvatskom pukom kolom jo iz austro-ugarskoga doba, kada su u Istri djelovale hrvatske kole Drube sv. irila i Metoda za Istru na narodno-katolikim temeljima i hrvatska Pazin-ska gimnazija (kolegij). Poslije je to bilo onemogueno zbog zabrane govora materinskim hrvatskim jezikom na okupiranim istarskim podrujima. Velik broj uenika dolazio je iz internata u Krku, gdje su stjecali nie osnovnokol-

14 Skraenica za: Tunu Istru moramo osloboditi radom.

8


sko obrazovanje, a potom su se dalje kolovali u Karlovcu odnosno Zagrebu. Poznato je da je velik broj uenika, koji je proao obrazovanje u krkom internatu, bio iz Medulina i Linjana, naselja na jugu Istre, nedaleko od Pule, koja su godinama bila u sukobu s talijanskim posjednikim slojem. Mnogi su se Medulinci istaknuli u borbi za hrvatski jezik i nacionalno pitanje, te za sjedinjenje Istre s Hrvatskom na tradiciji udruivanja u drutvo Hrvatski sokol (Percan 1983: 84).

U krkom internatu i Istarskom internatu u Zagrebu15 te u zagrebakoj Uiteljskoj koli obrazovanje na hrvatskom jeziku steklo je vie od tisuu uenika preteito enske populacije do zatvaranja 1941. godine. Maturanti Uiteljske kole dobili su prijevremene svjedodbe 18. lipnja jer je nakon 10. travnja 1941. godine, kada je proglaena Nezavisna Drava Hrvatska, velik broj obrazovnih ustanova zatvoren zbog ratnoga stanja i protudravno-ga djelovanja. Nova je vlast tvrdila da su Istarski internat i Uiteljska ko-la komunistika uporita.16 Velik broj internatskih uenika stekao je visoko obrazovanje, ali se nije mogao zaposliti u Zagrebu u struci. Upravo su ti inte-lektualci poslije, kada je Istra definitivno pripojena Hrvatskoj 1947. godine, inili obrazovnu i intelektualnu okosnicu u ponovnom educiranju istarskoga stanovnitva na hrvatskom jeziku.

Potrebno je spomenuti nekoliko istaknutih pravnih, pedagokih i kul-turnih intelektualaca i djelatnika, koji su izmeu dvaju ratova djelovali u Zagrebu i promicali ideje hrvatstva meu istarskim emigrantima.

Ponajprije je to poznato ime odvjetnika, politiara i preporoditelja dr. Matka Laginje iz Klane kod Kastva,17 koji je pripadao mlaemu narataju pravaki orijentiranih istarskih preporoditelja (Bratuli 1969), a 1917. godine u Zagrebu se istaknuo kao pobornik Svibanjske deklaracije, kojom se trailo ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i Srba na podruju Austro-Ugarske Monarhije

15 Internat je bio u Zagrebu smjeten u Gornjem gradu nedaleko od Kamenitih vrata.16 Ministarstvo nastave NDH izdalo je popis marksista na zagrebakoj Uiteljskoj koli koji

je ukljuivao uenike i profesore. Donosimo doslovni prijepis jednog dokumenta iz vre-mena tzv. NDH koji osvjetljava rad nekih protunarodnih sveenika i bjelodano dokazuje njihovu suradnju s ustakim vlastima. Narodni list, Zagreb, 18. prosinca 1945: 2.

17 Matko Laginja (Klana, 1852 Zagreb 1930), zavrio kraljevsku gimnaziju u Rijeci, stu-dirao pravo u Zagrebu i Beu, doktorirao u Grazu 1885, upisao se u popis Transke odvjetnike komore, ivio i kao odvjetnik djelovao u Puli (18901915). U okviru hrvat-skoga narodnoga preporoda u Istri zalagao se za politiku i gopodarsku neovisnost hrvat-skih i talijanskih seljaka (Istarska posujilnica, Cassa rurale Dignano), utemeljio 1903. Gospodarsku svezu za Istru, vodio tiskaru Laginja i drugovi u Puli u kojoj je tiskana Naa sloga. U razdoblju od 1883. do 1914. djelovao je kao zastupnik u Istarskom saboru u Poreu, gdje je pokuao odrati prvi govor na hrvatskom jeziku; od 1891. do 1911. bio je zastupnik u Carevinskom vijeu u Beu.


(rnja 1968). Tijekom Prvoga svjetskoga rata boravio je u Opatiji, Beu i Zagrebu. U Zagrebu je radio na rjeavanju aktualnoga problema istarskih emigranata, te ga je Narodno vijee Drave Slovenaca, Hrvata i Srba ime-novalo 1918. godine povjerenikom za Istru (Matkovi 1972). U razdoblju od 1919. do 1920. godine kao predstavnik zastupao je Istru u Privremenom narodnom predstavnitvu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Beogradu, a vlada Stojana Protia imenovala ga je 1920. godine hrvatskim banom (Stri 1995). Kako je bio naviknut na austro-ugarski pravni sustav u svojoj borbi za nacionalnu legitimnost istarskih Hrvata i istarske emigracije (Klai 1999), zbog neslaganja s parlamentarizmom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1926. godine, povukao se iz politikoga i stranakoga ivota (Klai 2005: 436), iako je i nadalje s ljubavlju mislio na rodnu Istru sa eljom da takvu ljubav prema njoj gaje u srcima i svijesti i svoje djece i strpljivo ekaju neko novo vrijeme, u kojem bi pitanje pripadnosti Istre ponovno moglo posta-ti predmetom novog dogovaranja i pravednijeg odluivanja (eti 2008: 128).

Posebnu panju treba posvetiti odvjetniku dr. Ivanu Cukonu (Zuccon) iz Medulina,18 koji je bio prvi predsjednik Prosvjetnoga i potpornoga drutva Istra i koji je obnaao i dunost velikoga upana zagrebake oblasti od 1924. i 1925. godine. Znaajnu poziciju kojom se mogao vie zauzimati za prava i bolje uvjete istarskih emigranata osigurala mu je Samostalna demo-kratska stranka Svetozara Pribievia, iji je bio aktivni lan (eti 2008: 114). Njegova nacionalna svijest i politika uloga potpomogla je snalaenju velikoga broja emigranata i jaanju njihova utjecaja u Zagrebu. Pravnik po struci, stjecao je odvjetniku praksu kod poznatoga odvjetnika i borca za hr-vatska prava u Istri dr. Matka Laginje. Ivan Cukon bio je i zastupnik u Pokra-jinskom saboru u Poreu, prisjednik Zemaljskoga odbora i lan Narodnoga vijea (za vrijeme kratkotrajne narodne vlasti u Puli tijekom 1918. godine). Jo i prije tih dogaaja Ivan Cukon nije samo moralno bodrio i poticao na na-cionalno osvjeivanje, ve je i novano potpomagao kulturne i prosvjetne ustanove diljem Istre (Matijai 2005: 150). Bio je i jedan od glavnih djelat-nika hrvatske narodne itaonice u Medulinu, prve takve na Puljtini, koja je djelovala sve do osnivanja 1912. godine poznatoga drutva Hrvatski sokol

18 Cukon (Zuccon), Ivan (Medulin, 1868 Zagreb, 1928), zavrio gimnaziju u Kopru, studi-rao pravo u Beu, doktorirao 1894, slubovao na transkom sudu, zatim u odvjetnikom uredu M. Laginje u Puli; 1901. otvorio svoj odvjetniki ured. Strune pravne tekstove objavljivao u Slovenskom pravniku (Ljubljana). Preveo i uredio na hrvatskom jeziku prvu Zbirku zakona potrebnih u javnom ivotu Istre i druguda (Pula 1911). Godine 1919. interniran u Italiju, 1920. emigrirao u Jugoslaviju, te je od 1921. u dravnoj slubi u Zagrebu.

70


(Cukon 1983: 15). Zbog politike situacije, nakon talijanske okupacije, bio je primoran pobjei u Zagreb 1921. godine, gdje nastavlja svoje djelovanje piui analitike, drutvene i pedagoke tekstove. Objavljivao ih je u aso-pisima Naa sloga, Omnibus i Hrvatski list. Svojim rijeima ukazivao je na teki poloaj Hrvata u Istri. Stihovi pjesme Krasna zemljo, Istro mila, koju je napisao i tiskao o vlastitom troku 1912. godine kao himnu Drube sv. irila i Metoda i koja je danas poznata kao istarska himna, dovoljno govore kakvo

Slika 4. Himna Drube sv. irila i Metoda za istru, poznata kao Krasna zemljo, Istro mila; napisao ivan Cukon, a uglazbio dr. Matko Braja Raan (Cukon 1983: 3)


71

je stajalite o Istri imao Ivan Cukon (Cukon 1983: 3a). Tu je pjesmu uglazbio poznati kulturni djelatnik i kompozitor Matko Braja Raan.

Matko Braja Raan19 emigrirao je iz Istre za vrijeme talijanske oku-pacije 1923. godine, najprije je ivio u Karlovcu, a zatim u Zagrebu. Bio je pionir meu glazbenicima, koji su na razmei 19. i 20. stoljea prouavali problematiku istarskoga folklora, te je zapisivao istarske narodne napjeve i dio harmonizirao za muke i mjeovite zborove uz objavu u zbirci Hrvatske narodne popijevke iz Istre (1920). Kao istarski prognanik, sudjelovao je u javnom ivotu nastojei potaknuti rijeju i pjesmom nacionalno osvjeiva-nje istarskih hrvatskih emigranata, pa je u tom ozraju glazbeno djelovao i stvarao komponiranjem domoljubnih pjesama (L. Durakovi 2005: 97).

Velik doprinos pedagogiji i prosvjeti dali su mnogi istarski emigranti koji su ivjeli i radili u Zagrebu. Tiskali su pedagoka djela u asopisima Napre-dak i Suvremena kola, pisali udbenike te bili vrsni praktiari i teoretiari. Meu njima se istiu Josip Lindari, Ante Defraneski, braa Josip i Mate Demarin, Tone Peruko, Marko i Slavko Zlati i mnogi drugi (eti 2008).

Josip Demarin, roen u Medulinu kraj Pule,20 zbog faistikih prijet-nji emigrirao je u Jugoslaviju 1926. godine, gdje je na zagrebakoj Vioj pedagokoj koli diplomirao 1930. pedagogiju, psihologiju, hrvatski jezik, knjievnost i povijest. Kao pedagoki pisac objavljivao je brojne pedagoke lanke u asopisima: Narodna prosvjeta, Naa sloga, Istarska rije, Uitelj-ski list, Napredak, Graanska kola, te je za vrijeme emigracije u Zagrebu i Mariboru nastojao djelovati na mlade generacije Istrana i ire u buenju na-cionalne svijesti i udnje za plemenitim ivotnim ciljavima (M. Durakovi 1985). Dio njegovih lanaka prikazuje ivot i rad znaajnih osoba iz kulture

19 Matko Braja Raan (Pian, 1859 Zagreb, 1934), skladatelj, zborovoa i melograf, gim-naziju je zavrio u Pazinu, a pravo studirao u Beu. Radio je kao odvjetniki vjebenik i kao opinski slubenik u Istri. Prvu je pouku o glazbi dobio od Julija Brunnera i Fridolina Stcka u Pazinu. U Beu je vodio zbor Hrvatskoga akademskoga drutva Zvonimir. Promovirao je slavensku liturgiju u Istri uz objavu Spomenice, koju su hrvatske i slo-venske istarske opine uputile papi u Rim. Skladao je i vokalne crkvene skladbe (mise, litanije).

20 Josip Demarin (Medulin, 1895 Rijeka, 1981), pedagog, prosvjetni djelatnik, leksikograf i prevoditelj, pohaao uiteljsku koli u Kastvu i u Arbanasima kod Zadra; slubovao kao uitelj u Medulinu i Hreljiima, ali je zbog hrvatskoga nacionalnoga djelovanja bio zatvoren u Ljubljani i poslan na rusku bojinicu, gdje je 1916. preao u Crvenu armiju. Po povratku u Istru 1921. godine zaposlio se u Vodicama na iariji uz isticanje hrvatstva i naprednih socijalistikih ideja. Nakon progona u Jugoslaviju i dokolovanja predavao je na uiteljskim i viim pedagokim kolama u Zagrebu, Splitu i Mariboru; bio je urednik asopisa Napredak. Znaajna su mu djela: Graa za povijest pedagogije Hrvata, Srba i Slovenaca (1940), Povijest i razvitak viih pedagokih kola u Hrvatskoj (1954), Na-stava povijesti u osnovnoj koli (1961).

72


i politike Istre, te zbivanja u novijoj istarskoj povijesti (Medulin u narodnom preporodu, doprinos Drube sv. irila i Metoda za Istru narodnomu prepo-rodu u Istri i dr.).

Josipov brat Mate Demarin,21 roen takoer u Medulinu jednako kao i Ivan Cukon (Zuccon) i mnogi drugi istaknuti Istrani, bio je jedan od vodeih prosvjetnih djelatnika jo prije talijanskoga progona iz Istre, a nastavio je svoju djelatnost i u Zagrebu. Poevi svoje uiteljevanje 1920. godine u Istri, bio je zbog svojih izrazito hrvatskih nacionalnih stavova (M. Demarin 1982: 7) viekratno ikaniran od faistike vlasti, te je nakon nekoliko premjetaja po Istri konano 1924. godine morao pod prisilom emigrirati u Jugoslaviju. U svojevrsnoj autobiografiji na vrlo emotivan nain opisuje kako su nakon progona hrvatskih uitelja talijanski loe obrazovani uitelji maltretirali i ikanirali hrvatske uenike (M. Demarin 1982: 7). Slubovao je u Zagrebu i u mnogim mjestima irom tadanje Jugoslavije. Kao pedagoki pisac objav-ljivao je lanke u Uiteljskom listu (Trst 1921), Suvremenoj koli, Napretku, Uitelju, Narodnoj prosvjeti (Lajo 1989). Doekao je pripojenje Istre Hr-vatskoj i Jugoslaviji i stvaranje neovisne Republike Hrvatske umrijevi u Zagrebu uz pokop u rodnom i voljenom Medulinu 1992. godine. Danas u Medulinu osnovna kola nosi njegovo ime.

Tone Peruko22, roen u Premanturi, istaknuti je prosvjetni i znanstveni djelatnik, koji je bio aktivan u istarskoj emigraciji od 1936. do 1939. godine (rnja 1967, Bertoa 1977). Bio je urednik tjednika Istra. Posebno je surai-vao sa slovenskim emigrantima iz Julijske krajine i objavljivao njihove pri-loge. Antifaistiki orijentiran, u Rijeci je predavao na Talijanskoj gimnaziji (hrvatski jezik), na uiteljskoj koli i u Hrvatskoj gimnaziji. Nakon inspek-

21 Mate Demarin (Medulin, 1899 Zagreb, 1992), pedagog i publicist, pohaao uiteljsku koli u Arbanasima kod Zadra, u Pribramu (eka) i Kastvu; slubovao kao uitelj u istarskim mjestima do otpusta iz talijanske slube 1924. i progona u Jugoslaviju zbog upotrebe hrvatskoga jezika u nastavi. U Zagrebu je diplomirao hrvatski i talijanski jezik, a studij pedagogije zavrio na Filozofskom fakultetu 1949; doktorirao 1965. na temu Hrvatsko kolstvo u Istri u doba denacionalizacije i otpora naroda za njegovo ouva-nje (19181943). Znaajna su mu djela: Metodika poetnog itanja i pisanja (1952), Hrvatsko kolstvo u Istri izmeu dva svjetska rata (1972), Hrvatsko kolstvo u Istri. Pregled razvoja (18181918) (1978).

22 Tone Peruko (Premantura, 1905 Pula, 1967), prosvjetni, kulturni i drutveno-politiki djelatnik. Evakuiran je iz Istre 1915. s majkom i braom u logor Gmnd (Austrija), a od 1922. u emigraciji se kolovao u Zadru i ibeniku; nakon mature zaposlio se kao uitelj u Dugopolju (Zagora). Kako se isticao pedagokim talentom, 1933. upuen je na Viu pe-dagoku kolu u Zagrebu. Poslije je diplomirao pedagogiju s metodikom na Filozofskom fakultetu. Znaajna su mu djela: Metodska uputa za obradu domaeg tiva (1956), Pra-vopisni prirunik (1957), Materinjski jezik u obrazovnoj koli (Specijalna didaktika) (1961), Razgovor o jeziku u Istri (1965), Nastava o zaviaju (1966).


7

cijskih poslova u Ministarstvu prosvjete Republike Hrvatske, 1950. godine, pokrenuo je ureivanje kolskih novina (Mihovilovi 1977). Godine 1961. vratio se u Pulu i utemeljio Pedagoku akademiju (Doen-Dobud 1977), gdje je uz pedagoki (Vukui 1977), metodiki i organizacijski rad (Lajo 1977) prvi uveo u nastavu predmet Nastava o zaviaju (Vukui 1994)23. Uteme-ljenoj Pedagokoj akademiji u Puli, koja je poslije nazvana njegovim ime-nom, pridavao je veliko znaenje, a u njegovim je vizijama trebala prerasti u fakultetsku ustanovu. Ta je pedagoka ustanova bila pretea dananjega Sveuilita Jurja Dobrile u Puli.

Meu istaknutim Istranima u Zagrebu isticao se i Matko Rojni,24 ro-dom iz Medulina, knjiniar i publicist, koji je bio predsjednik Istarskoga akademskoga kluba, suradnik glasila istarskih emigranata Istra i jedan od utemeljitelja antifaistike orijentacije u istarskoj emigraciji. Gimnazijsko je obrazovanje kao istarski emigrant stekao u Karlovcu i Zagrebu, diplomirao je na Filozofskom fakultetu (1931) i zaposlio se u zagrebakoj Sveuilinoj knjinici (1932) (Dobri 2005: 697).

Meu istarsku inteligenciju srednje i mlae generacije, koja je bila pri-siljena emigrirati, mogu se takoer uvrstiti znaajni kulturni djelatnici: knji-evnik Zvane rnja, pjesnik i ekonomist Mijo Mirkovi (Mate Balota), te Otokar Kerovani, publicist i teoretiar, kao i Antun Motika, poznati hrvat-

23 Uvoenje toga predmeta na Pedagokoj akademiji u Puli izazvala je sumnjiava stajalita meu pedagozima i politiarima, ali Tone Peruko je svoje namjere obrazloio 1964. godine u asopisu Pedagoki rad saeto opravdavajui vanost Nastave o zaviaju aktualnom odrednicom istarskoga mentalnoga bia: Istarski je ovjek pomalo osta-jao u svojoj intimnosti negdje na granici slavenskog i latinskog svijeta, izmeu Balkana i Apenina ...; on je zapravo neke vrste lokalnog patriota, izoliran u svojoj intimnosti i od Italije i od Jugoslavije. Ta se konstatacija ne odnosi samo na Hrvate, ve su takvi i istarski autohtoni Talijani, ali, dakako, samo seljaci, ribari, rudari, mornari. Razbiti taj osjeaj izoliranosti i ukloniti osjeaj nacionalne manje vrijednosti, pomoi tom ovjeku na raskru znanjem koje e postati uvjerenjem, to je, eto, politiki zadatak Nastave o zaviaju (Bertoa 2005: 584).

24 Matko Rojni (Medulin, 1908 Pula, 1981), dugogodinji ravnatelj Nacionalne i sveui-line biblioteke u Zagrebu (19451976) i publicist. Zbog ilegalnoga politikoga djelova-nja nakon uhienja 1944. bio je u ustakom zatvoru. Tijekom Drugoga svjetskoga rata bio je lan rukovodstva istarske organizacije Narodnooslobodilakoga pokreta u Zagre-bu. Nakon rata sudjelovao je u radu Komisije za vraanje kulturnih dobara odnesenih iz Hrvatske, te je vie od tridesetak godina vodio i usmjeravao rad na opoj retrospektiv-noj hrvatskoj bibliografiji u 25 knjiga (Graa za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga: 18351940). Bio je prvi predsjednik Drutva bibliotekara Hrvatske, utemeljitelj i urednik asopisa Vjesnik bibliotekara Hrvatske. Znaajna su mu djela: Kulturne i knji-evne veze Istre i Hrvatskog primorja u prolosti (1931), LIstrie. I. Lhistorie. II. La civilisation slave, u: La Marche Julienne, 1945), Nacionalno pitanje u Istri 184849, u: Historijski zbornik II, 1949.

74


ski i istarski kipar i slikar. Velik broj Istrana okupljao se u Istarskom aka-demskom klubu i u pjevakom zboru Mladost u Zagrebu. U sportskom ivotu Zagreba takoer su sudjelovali istarski emigranti, koji su igrali u tada poznatim nogometnim klubovima Olimpija, Slavija i Concordia.

Zakljuujui ovaj kratak pregled borbe Istrana za ouvanje nacionalnoga identiteta u Istri krajem 19. i u 20. stoljeu, potrebno je naglasiti kako status slavenskoga stanovnitva u Istri u Austro-Ugarskoj Monarhiji nije bio zado-voljavajui u drugoj polovici 19. stoljea, ali se poetkom 20. stoljea osjetio boljitak i napredak. Otvarane su hrvatske kole, domovi, drutva i knjinice. Osnivale su se hrvatske politike stranke i educiralo stanovnitvo o njihovim pravima kao veinskoga stanovnitva u Istri. Propau Monarhije i dolaskom nove talijanske vlasti, iji je cilj od poetka bio denacionalizacija i asimilaci-ja netalijanskoga iteljstva na perfidne i zloinake naine, to je pridonijelo iseljavanju velikoga broja istarskih Hrvata. Pretpostavlja se da je gotovo 20 % stanovnitva iseljeno deportacijom, to neizravnom prisilom talijanskih ekstre-mista ili kasnijih faistikih vlasti25 (erjavi 1993: 638). Brojka od oko 86 000 istarskih stanovnika svih nacionalnosti, od kojih 53 000 Hrvata, koji su emigri-rali do 1940. godine, zaista je impresivna. Oko 18 000 izbjeglica i prognanika nalo je novi dom u Hrvatskoj, 10 000 u ostalim dijelovima Jugoslavije, a osta-li su rasuti irom Europe i svijeta (eti 2008: 150). Potrebno je napomenuti kako je talijanizacija provoena sustavno, u svim segmentima drutva u Istri i na svim stupnjevima djelovanja. Provoena je nadasve perfidno, mijenjajui imena i na nadgrobnim spomenicima (erjavi 1993: 634) i s namjerom da se istjera s istarskoga podruja svatko tko nije shvatio poruku talijanskih vlasti i faistikih pripadnika stranke, a svi drugi stanovnici morali su prihvatiti talija-nizaciju kroz obrazovni i politiki sustav u to kraem vremenu.

Istarski su se Hrvati vrlo brzo u Zagrebu organizirali djelujui u Prosvjet-nom i potpornom drutvu Istra i u Istarskom akom internatu. Njihovo kulturno, pedagoko, politiko i nadasve nacionalno djelovanje ostavilo je traga u povijesti Istre i svakako hrvatskoj povijesti. Poznato je da je postoja-lo odstupanje u politikim pogledima istarske emigracije. Neki su se Istrani svrstavali u narodnjake, pojedinci uz Stjepana Radia i Hrvatsku seljaku stranku, pravnici i intelektualna elita uz Hrvatsku stranku prava, a vei broj uz Komunistiku partiju Jugoslavije motivirani nerijeenim gospodarskim i socijalnim problemima. Potrebno je ipak naglasiti kako je svima njima bila u prvom redu zajednika jedna misao odreenja, a to je bio hrvatski nacio-nalni predznak. Njihovo djelovanje u osnovi nije bilo protutalijansko, ve

25 Popis stanovnitva iz 1910. godine govori o 244 000 stanovnika u Istri i pripadajuim otocima Cresu i Loinju.


75

protufaistiko i protuhegemonistiko. Svima njima bila je i zauvijek ostala zajednika jedna ideja: ideja o Istri u sklopu slobodne Hrvatske.

izvori i literatura

Bertoa, Miroslav. 1972. Protina 1921. Antifaistiki pokret jugoistone Istre. Pula: Glas Istre.

Bertoa, Miroslav. 1972a. Pokret protinskih seljaka 1921. godine. U: Istarska dani-ca, 157161. Pazin: Istarsko knjievno drutvo sv. irila i Metoda.

Bertoa, Miroslav. 1977. O sastavnicama takozvane lokalne povijesti. U: Istra 23: 5159. Glas Istre. Pula.

Bertoa, Miroslav. 2005. Peruko, Tone. U: Istarska enciklopedija. Zagreb: Leksi-kografski zavod Miroslav Krlea.

Bratuli, Vjekoslav. 1969. Politike stranke u Istri za vrijeme narodnog preporoda. U: Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri (zbornik). Zagreb: Matica hrvatska.

Cukon, Ivan. 1983. Tragedija nae Istre. Povodom 55. obljetnice smrti uredio s po-govorom Mate Demarin. Za tisak predvieno 1928. Sreeno u Medulinu 1983. MedulinZagreb.

ulinovi, Ferdo. 1961. Jugoslavija izmeu dva rata, knj. II. Zagreb: Izdavaki zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

rnja, Zvane. 1967. In memoriam Tonu Peruku: Simbolika jedne smrti. Telegram 393, 10. 11. 1967. Zagreb

rnja, Zvane. 1968. Antiovinistiki pledoaje Matka Laginje. Dometi I (23): 4146. Rijeka: Izdavaki centar Rijeka.

Debeuc, Franjo. 1971. Istarska emigracija u Jugoslaviji izmeu dva svjetska rata. U: Pazinski memorijal 1. Pazin: Katedra akavskog sabora za povijest Istre.

Demarin, Josip. 1940. Graa za povijest pedagogije Hrvata, Srba i Slovenaca. Za-greb: Minerva.

Demarin, Mate. 1967. Razdoblje denacionalizacije hrvatskog kolstva u Istri. Peda-goki rad (22) 12: 117123. Zagreb: Pedagoko-knjievni zbor.

Demarin, Mate. 1968. O denacionalizaciji hrvatskog kolstva u doba vojne okupa-cije od 1918. do aneksije 1920. godine. Zbornik za historiju kolstva i prosvjete 4: 530. Zagreb: Hrvatski kolski muzej.

Demarin, Mate. 1968a. O povijesnoj stazi hrvatskog kolstva u Istri. Uz 25-u go-dinjicu prikljuenja Istre matici zemlji. Pedagoki rad 23 (910): 410423. Za-greb: Pedagoko-knjievni zbor.

Demarin, Mate. 1982. U obranu materinske rijei u Istri. Radovi iz godina 192124, 192526, 1975. i 1978. Sreeno u Medulinu 1981. godine. MedulinZagreb.

7


Despot, Miroslava. 1972. O trajkovima labinskih rudara do prvog svjetskog rata. U: Labinski zbornik I: 5780. Labinska republika 1921. Rijeka: Sjeverojadran-ski institut Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Dobri, Bruno. 2005. Rojni, Matko. U: Istarska enciklopedija. Zagreb: Leksiko-grafski zavod Miroslav Krlea.

Doen-Dobud, Anka. 1977. Prvi direktor puljske Pedagoke akademije. U: Istra 23: 7077. Glas Istre. Pula.

Dukovski, Darko, 1989. Analitiki pristup istraivanju problema faistike repre-sivne politike i sustava organiziranog nasilja u Istri. Dometi 22 (1): 1733. Rije-ka: Izdavaki centar Rijeka.

Dukovski, Darko. 1998. Faizam u Istri 1918.1943. Pula: C.A.S.H.

Durakovi, Lada. 2005. Braja Raan, Matko. U: Istarska enciklopedija. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krlea.

Durakovi, Mehmed. 1985. O ivotu i pedagokom djelu Josipa Demarina (s biblio-grafijom). Radovi Pedagokog fakulteta u Rijeci 5.

Grakali, Marijan. 1968. Neuspjeli pokuaj osnivanja istarskog lista u Zagrebu u pr-voj polovici 1927. godine. Istarski mozaik 4: 234236. Pula: Drutvo za umjet-nost i knjievnost Istre.

Jurki, Mirko. 1981. Neki pravni aspekti optunice i presude labinskim rudarima na procesu u Puli 1921. U: Labinski zbornik II: 125135. Radniki pokret Labinti-ne 19211941. sa irim osvrtom na Istru. Labin Rijeka: Odbor za proslavu 60. godinjice Labinske republike i Protinske bune i Radniko sveuilite Narod-ni muzej Labin.

Klai, eljko. 1999. Matko Laginja i istarska emigracija. U: Zbornik Kastavtine 7. Kastav: Grad Kastav.

Klai, eljko. 2005. Laginja, Matko (Matija, Matej, Mate). U: Istarska enciklo-pedija. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krlea.

Krizman, Bogdan. 1956. Graa o talijanskoj okupaciji Rijeke, Istre i Hrvatskog primorja 1918. godine. Iz Spisa Narodnog vijea Slovenaca, Hrvata i Srba u Dravnom arhivu u Zagrebu. Jadranski zbornik I: 255269. Rijeka: Povijesno drutvo Hrvatske, Podrunice u Rijeci i Puli.

Lajo, Franjo. 1977. Pedagoki i metodiki rad (Tone Peruka). U: Istra 23: 7882. Glas Istre. Pula.

Lajo, Franjo. 1989. Pedagog i njegov svijet. Izbor iz radova dr. Mate Demarina u povodu 90. godinjice ivota. Zagreb: Pedagoko-knjievni zbor.

Luki, Berislav. 1956. Neka miljenja u talijanskoj graanskoj historiografiji o ka-rakteru nacionalnog pokreta u Istri. Fragmenti iz rasprave o drutveno-ekonom-skoj poslozi nacionalnog pokreta u Istri. Jadranski zbornik I: 157164. Rijeka: Povijesno drutvo Hrvatske, Podrunice u Rijeci i Puli.


77

Marjanovi, Milan. 1960. Londonski ugovor iz godine 1915. Prilog povijesti borbe za Jadran 19141918. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.

Matijai, Robert. 2005. Cukon (Zuccon) Ivan (Ivo). U: Istarska enciklopedija. Za-greb: Leksikografski zavod Miroslav Krlea.

Matkovi, Hrvoje. 1972. Politiki rad Matka Laginje od 1918. do 1920. godine. U: Pazinski memorijal 3. Pazin: Katedra akavskog sabora za povijest Istre.

Mihovilovi, Ivo. 1977. Tone Peruko novinar. U: Istra 23: 4350. Glas Istre. Pula.

Milanovi, Boo. 1976. Moje uspomene (19001976). Pazin: Istarsko knjievno drutvo sv. irila i Metoda u Pazinu i Kranska sadanjost u Zagrebu.

Percan, Josip. 1983. Medulinci u Istarskom akom internatu izmeu dva rata. U: Prilozi o zaviaju 3: 7386. Pula: akavski sabor Katedra Pula.

Peruko, Tone. 1984. U svome vremenu. Istra kroz stoljea, knj. 30. Priredio Stjepan Vukui. Rijeka: Otokar Kerovani.

Rappalski ugovor: Zbirka dokumenata. 1950. Zagreb: Jadranski institut JAZU.

epi, Dragovan. 1968. Privremerno narodno predstavnitvo Kraljevstva SHS i ja-dransko pitanje (19191920). Anali Jadranskog instituta JAZU u Zagrebu 4. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Zagreb.

epi, Dragovan. 1970. Italija, saveznici i jugoslavensko pitanje 19141918. Za-greb: kolska knjiga.

eti, Nevio. 2008. Istra za talijanske uprave. O istarskoj emigraciji i njenom tisku u Zagrebu 1918.1941. Zagreb: Dom i svijet.

eti, Nevio, Marino Manin. 2001. Istarski internat u Karlovcu i Zagrebu (1919.1941.). U: Zbornik talijanske uprave na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918.1943.). Zagreb: Hrvatski institut za povijest.

Stri, Petar. 1995. Hrvatski narodni preporoditelj i ban Dr. Matko Laginja. U: Zbornik drutva za povjesnicu Klana 1. Klana: Drutvo za povjesnicu Klana.

Tamaro, Attilio. 1922. Lesecuzione del Trattato di Rapallo. Roma.Tumpi, Duan. 1993. Hrvatska Istra. Zagreb: Alinea.

Vukui, Stjepan. 1977. Radovi na polju hrvatskog jezika. U: Istra 23: 6062. Glas Istre. Pula.

erjavi, Vladimir. 1993. Doseljavanje i iseljavanje s podruja Istre, Rijeke i Zadra u razdoblju 19101971. Drutvena istraivanja 2 (45/67): 631656.

Documents

Mirko Jurkić - Borba Istrana u Zagrebu Za Očuvanje Identiteta 20-Ih i 30-Ih Godina