Mladen Parlov - Ruđer Bošković Institute...biblijske teologije, KS, Zagreb 1980, str. 883-894; J. L. McKenzie, “Starozavjetna biblijska teologija”, u: Biblijska teologija Staroga

Mladen Parlov

Izabrane teme iz teologije duhovnosti

2

BIBLIOTEKA “CRKVE U SVIJETU”TEOLOGIJA 30

Recenzenti:

Doc. dr. Ivan BodrožićDoc. dr. Alojzije Čondić

_________________________________________________________________CIP - Katalogizacija u publikacijiSVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU

UDK 248 : 130.122 PARLOV, Mladen Izabrane teme iz teologije duhovnosti / Mladen Parlov, - Split : Crkva u svijetu, 2009., - (Biblioteka Crkve u svijetu. Teologija ; 30)

Bibliografija. - Kazalo

ISBN 978-953-256-033-6

I. Teologija -- Duhovnost

130512049_________________________________________________________________ISBN 978-953-256-033-6

Izdavač: Crkva u svijetu Zrinsko-Frankopanska 19, SplitNaslovna stranica: Neven MarinRačunalna obrada: Katarina Glunčić-Škarpa

Tisak: Dalmacija papir, SplitNaklada: 300 primjeraka

Mladen Parlov


crkva u svijetuSplit, 2009.

5

Predgovor

Opće je ljudsko iskustvo duboka podvojenost vlastitog bića; s jedne strane čovjek svakodnevno doživljava iskustvo vlastite krhkosti i nesavršenosti, a s druge u njemu progovara duboka čežnja za besmrtnošću. Ovom općem iskustvo ne izmiču ni kršćani koji su, s jedne strane preporođeni, tj. “rođeni odozgor”, “iz vode i Duha”, a s druge u njima trajno ostaje stari čovjek koji ih vuče u smrt. Upravo navedena ljudska podvojenost svjedoči da čovjek nije dovršeno biće, tj. dok živi čovjek se nalazi u stanju prolazne, privremene egzistencije, nalazi se u procesu dovršenja i ostvarenja potencijala koji su upisani u dubine njegova bića. Za kršćane cilj i mjera ljudske savršenosti i ljudskog ostvarenja je Isus Krist. Cilj je, kako piše sv. Pavao u poslanici Efežanima doseći “čovjeka savršena”, tj. stići “do mjere uzrasta punine Kristove” (Ef 4,13).

Kršćani također dijele opće ljudsko iskustvo brojnih poteš-koća na putu ostvarenja vlastitog čovještva. Određene poteškoće dolaze iz svijeta u kojemu živimo, dakle, nama su izvanjske, dok neke, još teže i opasnije, dolaze od nas samih. Svakako potrebna je krepost mudrosti za prepoznati poteškoće na putu vlastita sazrijevanja i ostvarenja te se znati s njima nositi.

Velika je utjeha znati da na putu dosezanja “mjere uzrasta punine Kristove” kršćani nisu prepušteni sebi samima. Upravo iskustvo vlastite slabosti i krhkosti najzornije govori kako ne bismo daleko stigli oslonjeni isključivo na vlastite snage. Na putu kršćani imaju pomoć Branitelja, Zagovornika, Duha

6


Isusa Krista koji vodi kršćane na način da put postaje Put, da se kršćanski život preobražava u Život, u trajnom otkrivanju i življenju Istine.

Navedenom je posvećena ova knjiga. Pod naslovom Izabrane teme iz teologije duhovnosti, krije se niz članaka koji govore o raznim dimenzijama kršćanskog života i kršćan-ske duhovnosti. Knjiga se otvara člankom o obraćenju, tj. izlaganjem koje s biblijsko-teološkog motrišta promišlja stvarnost kršćanskog obraćenja s naglaskom da nije moguća nikakva nacionalna obnova bez obraćenja pojedinih kršćana. Koliko će se zaista dogoditi nacionalna duhovna obnova ovisit će o što većem broju uistinu obraćenih kršćana koji bi trebali vlastiti kršćanski život živjeti kao trajno obraćenje i obraćanje.

Obraćenje nije drugo doli zaozbilj shvaćan i življen vlastiti kršćanski poziv, a temeljni je kršćanki poziv na svetost. On se ne odnosi na pojedine, izabrane kršćane, na neku elitu (stvarnu ili pseudo, svejedno), nego je poziv koji božanska milosrdna inicijativa upućuje svakom Božjem djetetu, tj. svakom kršća-ninu. Biti i živjeti kao Božje dijete, po Duhu Svetom u trajnom sjedinjenju s Isusom Kristom, a po njemu s Bogom Ocem, trebala bi biti najveća radost i najveći izazov za sve kršćane.

Svaki pojedini kršćanski život poznaje uspone i padove. Iste poznaje i povijest Crkve. U članku Duhovna strujanja u doba majke Klare Žižić može se uočiti kakve su bile tendencije u važnom razdoblju opće europske i crkvene povijesti, a riječ je o sredini i drugoj polovici sedamnaestog stoljeća u kojem je nastupilo prosvjetiteljstvo koje je značilo veliki izazov za Crkvu onog vremena. Crkva je, onda i danas bila prisiljena prepoznavati “znakove vremena” te pokušati na njih odgovoriti. Rješavati, tj. odgovarati na “znakove vremena” vlastitim genijem često je puta Crkvu dovelo do još dubljih poteškoća te

7

Predgovor

ju je uvijek iznova upućivalo na traženje snage “odozgor”, na Duha Svetoga. Tako je bilo onda, a tako je i danas.

Duh Sveti i zdravlje, sljedeći je članak koji nam približava temu povezanosti Duha Svetoga – Životvorca sa stvarnošću zdravlja. Preduvjet istinskog zdravlja, promatrana s kršćanske točke gledišta, jest odsutnost grijeha te nastojanje da se u konkretnom kršćanskom življenju raste u kreposti ljubavi. Što je savršenija krepost ljubavi to je osoba “zdravija”. U konačnici duhovno je zdravlje darovano odozgor, od Duha Životvorca. No, kad se dogodi da osoba oboli, bilo od tjelesne, psihičke ili duhovne bolesti, nije prepuštena sebi samoj. Na raspolaganju joj stoje sredstva koja Gospodin daje svojoj Crkvi, tj. svojim vjernicima kako bi povratili zdravlje: od sakramenta pomirenja do molitava za ozdravljenje i oslobođenje.

U promjenjivom tijeku vremena u kojem živimo i kojemu smo podložni kršćanima je osobito potreban dar prepoznavanja “znakova vremena”, tj. razlučivanja onoga što se oko njih te u njima samima događa kako bi mogli ispravno postupiti. U konačnici ispravno postupanje za kršćane nije drugo doli vršenje volje Božje. No, nju je prethodno potrebno spoznati, a potom izvršiti. Zato je svim kršćanima nužan dar razlučivanja duhova, što je naslov pretposljednjeg članka u knjizi.

Slijedi članak Teologija kao duhovnost u knjizi J. Ratzingera (Benedikta XVI.), Isus iz Nazareta. U članku se promišlja odnos teologije i duhovnosti, potom se razlaže zašto je kristocentrizam trajni kriterij svake zdrave teologije te se na kraju, u svjetlu teologije duhovnosti, propituje knjiga Isus iz Nazareta, J. Ratzingera (pape Benedikta XVI.), knjiga koja će, usuđujem se prognozirati, postati jedno od kapitalnih djela kršćanske duhovnosti prvih desetljeća trećeg tisućljeća.

Na kraju knjige nalaze se dva manja rada. Prvi, Sakrament ispovijedi – povratak k Ocu, kako mu kaže sam naslov,

8

promišlja sakrament ispovijedi kroz prizmu prispodobe o milosrdnom Ocu kako nam je donosi Lukino evanđelje (usp. Lk 15,11-32). U svijetu “odraslih ljudi” kao da nema mjesta za lik Oca. Suvremeni je čovjek tražio i postigao emancipaciju; oslobodio se je skrbničkog lika Boga. No, umjesto da se osjeti uistinu slobodnim, uvijek iznova doživljava iskustvo ovisnosti i ropstva koje nerijetko završi u očaju. Više nego ikada prije potrebno je otkriti lik milosrdnog Oca iz Evanđelja. Zadnji članak u knjizi, Kriteriji crkvenosti teologa, izlaže kriterije po kojima sami teolozi, klerici i laici, mogu ocijeniti je li uistinu žive vlastiti poziv “biti teolog” kao crkveni poziv, kao poziv na ostvarenje i djelovanje u Crkvi ili “uzalud trče” (usp. Gal 2,2).

Sa zahvalnošću dobrom i milosrdnom Bogu, koji nam posla Sina kako bi nas posinio, te u naša srca izli Duha Svetoga kako bi dovršio svako posvećenje, predajem ovu knjigu na uvid javnosti, s nadom da će biti od koristi čitateljima.

Prof. dr. Mladen Parlov


9

OBRAĆENJE - TEMELJ DUHOVNE OBNOVE*

Biblijsko-kršćansko poimanje obraćenja

Uvod

Posljednjih godina na raznim razinama društveno-političkog pa i crkvenog života govori se o potrebi duhovne obnove koja bi trebala zahvatiti čitavi narod, u svim njegovim segmentima, slojevima i strukturama. O obnovi govore svećenici, političari, književnici, razni drugi javni djelatnici, ukratko svi. Govor o potrebi temeljne duhovne obnove pojedinca i naroda proizlazi iz činjenice da su čitave generacije živjele u društveno-političkom sistemu koji je posvema zanemario određene vrednote, ne samo duhovne, a koje su neophodne za cjelovitu izgradnju kako pojedinca tako i društva u cjelini. Naravno, obnova, ne samo duhovna, želi se i priziva i zbog aktualnih podijeljenosti, ekonomskih i političkih, te raznih drugih negativnih društvenih pojava koje su prisutne u suvremenom hrvatskom društvu. Potom, mnoge rane, tjelesne i duševne, ratom prouzročene, još uvijek su nezaliječene. Njima se pridodaju razni oblici nepravde, pojedinačne i društvene, primjerice loše provedena privatizacija, otpuštanja s posla, nepravedno bogaćenje pojedinaca itd., a koji uglavnom pogađaju tzv. ‘malog čovjeka’. Napetosti, koje smo spomenuli, čine se iz dana u dan sve izraženije, a time i potreba duhovne obnove sve hitnija. Raduje, stoga, pojavak svijesti,

* Rad je objavljen u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije CXXVI (1998) 6, str. 367-371.

10


kod raznih društveno-političkih i crkvenih subjekata, o potrebi duhovne obnove i hitnosti iste. Premda, iskreno govoreći, nema se dojam da je posve jasno što se želi, drugačije rečeno što se podrazumijeva pod pojmom ‘duhovna obnova’, a još manje kako je provesti; kojim sredstvima, metodama; koji su to subjekti koji bi je trebali provesti te, što je najvažnije, koji su to razlozi-uzroci koji su doveli do aktualnih podijeljenosti i razdora a uklanjanje kojih u biti znači ‘duhovnu obnovu’. Nakon poplave riječi o potrebi, neophodnosti i hitnosti ‘duhovne obnove’, a što se već godinama sluša, stječe se dojam da se, na više razina, umjesto obnove provodi ‘duhovna obmana’.

Stoljetni je nauk Crkve da razdori i zla koja pogađaju društvo i pojedinca imaju korijen u rani što je u dubini čovječjeg srca. U svjetlu vjere, Crkva tu ranu naziva grijehom.1 Stoga i poziv na duhovnu obnovu postaje poziv na borbu protiv grijeha, tj. poziv na osobno obraćenje, na metanoiu. Koristeći se iskustvom Svetoga Pisma nastojat ćemo prikazati pravu stvarnost obraćenja i putove koji vode do njega, a koji su ujedno i putovi cjelovite duhovne obnove zajednice. Samo spomenimo da se novozavjetni pojam metanoia u različitim zemljama prevodi na različite načine: obraćenje, povratak, pokora, pokajanje, promjena mentaliteta, promjena načina razmišljanja itd. Za ispravno shvaćanje biblijskog pojma metanoia potrebno je voditi računa o drugim biblijskim (starozavjetnim) izričajima koji izražavaju istu stvarnost.2

1 Usp. Ivan Pavao II, Pomirenje i pokora, Reconciliatio et penitentia, KS, Zagreb 1985., str. 8 (RP 2).

2 O novozavjetnom pojmu metanoie i drugih biblijskih istoznačnica vidi: J. Behm - E. Wurthwein, “Metanoieo, Metanoia”, u: Theologisches Worterbuch zum Neuen Testament IV, str. 972-1004; R. Schnackenburg, “Metanoia”, u: LThK VII, str. 356-359; X. Leon-Dufour i dr., Rječnik biblijske teologije, KS, Zagreb 1980, str. 883-894; J. L. McKenzie, “Starozavjetna biblijska teologija”, u: Biblijska teologija Staroga i

11

Obraćenje - temelj duhovne obnove

1. Obraćenje - djelo Božje: početak kršćanskog života

1.1. Obraćenje u Starom Zavjetu

Ono što Stari zavjet izražava pojmom ‘obraćenja’ jasno je nadasve iz proročkih spisa u kojima se susreće pojam ‘šubh’. Ovaj izraz pojavljuje se općenito u profanom značenju ‘povratiti’ ili ‘napustiti’ (oko 1050 puta), ali također ima i svoje jasno religiozno značenje (oko 118 puta). U religioznom smislu ‘šubh’ znači ‘obratiti se’, u smislu ‘okrenuti se’, ‘vratiti se natrag’. Jasno se naglašava pojam ‘povratka’. Odatle proizlazi i dvostruki vid izraza ‘šubh’: ‘obratiti se od’ i ‘obratiti se za’. Općenito se obraća od zla, od lošeg ponašanja, od grijeha, od idola, od svega onoga što je u suprotnosti s Onim kojem se treba ob(v)ratiti, tj. Jahvi. Obratiti se-vratiti se Jahvi poprima značenje novog i temeljnog držanja prema Bogu, a koje uključuje cjelokupni čovjekov život te uključuje i odnose koje pojedinac ima s drugim pojedincem i sa zajednicom. U izvorno proročkom značenju ‘objekt’ obraćenja, shvaćena kao ‘povratak’, jest Bog, Jahve, a ne zakon, tora.3

U proročkom poimanju obraćenja moguće je istaknuti nekoliko naglasaka. Prije svega, ‘obratiti se’ shvaća se kao događaj koji vodi k spasenju Izraela (dakle i svakoga pojedinca). Naglasak je na obraćenju-povratku Jahvi, a što se shvaća kao povratak na izvorno stanje (usp. Am 4,6-13),

Novoga Zavjeta, KS, Zagreb 1980, str. 203-204; Isti, “Aspects of Old Testamen Thought”, u: The New Jerom Biblical Commentary, Geoffrey Chapman, London, 1993., str. 1307.

3 Usp. R. Schulte, “La conversione (metanoia) come inizio e forma di vita cristiana. Sezione prima: Metanoia come forma fondante dell’esistenza cristiana secondo la Sacra Scrittura”, u: Mysterium salutis 10, Queriniana, Brescia, 1978., str. 131-145.

12


povratak na početke kada je Bog sklopio savez spasenja s Izabranim narodom, dakle radi se o povratku ‘prvoj ljubavi’ (Hoš 3,4). Jasno je da obraćenje, u proročkom poimanju, nije nešto što bi se nadasve odnosilo na pojedinca, nego se tiče čitava Izraela, kao naroda kojeg je Bog izabrao, spasio, a koji je pao u grijeh. ‘Obraćenje’, u ovom smislu, znači povratak čitava Izraela na početke vlastitog postojanja kao naroda koji živi u savezu s Jahvom. Mnogobrojni pozivi na obraćenje ostaju bez učinka, tako da proroci gorko konstatiraju da narod zapravo ne želi obraćenje (usp. Am 4). Stoga proročki poziv na obraćenje postaje navještaj Jahvina suda (usp. Iz 30,15), ali i riječ obećanja (Iz 10,20-23; Hoš 3,5). Poziv na obraćenje postaje riječ spasenja koju Jahve upućuje narodu preko proroka. No spasenje postaje obećanje za posljednja vremena. Postaje jasno da jedino Jahve može otvoriti put obraćenja te da ono ne ovisi o novom držanju prema Bogu, a koje bi se temeljilo na vlastitim snagama i pokušajima obraćenja. Ono postaje ponajprije djelo Jahve, a čovjek treba dopustiti da ga Jahve obrati. Ne radi se, dakle, o obraćenju kultu ili zakonu, ili politici, ili tradiciji, nego samo i isključivo Jahvi. Jeremija, primjerice, naglašava da je potrebno obratiti, tj. nanovo stvoriti misli i srca (usp. Jer 18,12; 32,39; slično i Ez 12,19) i prihvatiti obraćenje koje dolazi od Jahve.4

U procesu obraćenja proroci naglašavaju te traže vjeru, odnosno potrebu da se stvarno prizna i prepozna da je jedino i samo Jahve Bog. U tom smislu obraćenje znači vjerovati na radikalan način, odnosno vlastiti život utemeljiti na Onome (Jahvi) koji je jedini i uistinu Bog. S druge strane to nužno

4 Pozivi na povratak Jahvi provlače se cijelom knjigom proroka Jeremije. Osobito treće poglavlje, posvema posvećeno obraćenju, naglašava Jahvinu ljubav koja traži obraćenje Izraela (više o ovoj temi vidi: G. P. Couturier, “Jeremiah”, u: The New Jerom Biblical Commentary, Geoffrey Chapman, London, 1993., str. 272-273).

13


nosi sa sobom i napuštanje svega što se protivi Jahvi, nadasve napuštanje idola, jer su oni ‘ništa’ (Izaija). Obraćenje, shvaćeno kao povratak Jahvi, uključuje napokon i napuštanje lažne i nedostojne slike o čovjeku te povratak na ‘početak’ onoga što čovjek može i treba biti, tj. povratak na izvorno stanje stvorenja učinjena na Božju sliku i priliku. Stoga obraćenje shvaćeno kao sud za spasenje čovjeka uključuje i obraćenje čovjeka samome sebi, odnosno napuštanje svake moći i pomoći nedostojne čovjeka te uključuje i raspoloživost pustiti se voditi od Boga-Jahve dostojanstvu, slobodi i moći koje su izvorne i prirođene čovjeku. Obratiti se Bogu znači povratiti se izvornome stanju čovjekove slobode.5

U slijedećim razdobljima vlastite povijesti Izrael nije uspio sačuvati ideju obraćenja na razini koju je dosegla u proročko vrijeme. Obraćenje se počinje sve više shvaćati kao obraćenje od raznih nedostataka (nadasve obzirom na zakon) te kao povratak ili obraćenje tori. Ipak, ostaje prisutna ideja da je potreban Božji zahvat u procesu obraćenja, ali se zahtijeva i penitencijalni stav čovjeka koji treba izvršiti određene čine. Koncem starozavjetne epohe obraćenje postaje sinonim vjernosti zakonu (tori).6

1.2. ‘Metanoia’ u Novom zavjetu

Izrazi metanoein i metanoia, a kojima se u Novom zavjetu izražava stvarnost obraćenja, česti su kod sinoptika, rijetki kod Pavla, a posve odsutni kod Ivana (koji za istu stvarnost koristi izraz pistis-vjera). Isusovo propovijedanje prethodi nastup Ivana Krstitelja čije propovijedanje i djelovanje sinoptici predstavljaju kao poziv na metanoiu i pokorničko krštenje. Pred nadolaskom kraljevstva Božjega metanoia postaje neizbježna zadaća za

5 Usp. J. Behm - E. Wurthwein, nav. dj., str. 983-984.6 Usp. R. Schulte, nav. dj., str. 145.

14


svakoga čovjeka. Nitko nije izuzet: ni grješnici (usp. Lk 3,12) ni pogani (usp. Lk 3,14) ni pobožni koji drže da im nije potrebno obraćenje (usp. Lk 3,7). U Ivanovu propovijedanju čovjekovo obraćenje se isprepliće s Božjim djelovanjem. Zapravo, čovjek treba primiti obraćenje kao Božji dar, premda ga to ne oslobađa i osobnog napora. Budući da se približava dan (sud) Božji, metanoia (obraćenje) je hitno. Potrebno je donijeti ‘plodove obraćenja’ (Mt 3,8; Lk 3,7) što ne znači skrupulozno vršiti zakon (farizeji, eseni), nego iščekivati Onoga koji dolazi. Ivan je svjestan da djeluje u ime Jahve te da su njegovo propovijedanje i djelovanje usmjereni prema Onome koji ne će krstiti samo s vodom, nego i s Duhom Jahvinim.7

Gospodin Isus započinje svoje poslanje riječima: “Vrijeme se ispunilo, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” (Mk 1,15). Radikalizam Ivana Krstitelja, u pogledu obraćenja, još je izraženiji u poruci Isusa Krista budući da on veže obraćenje za sebe osobno. On sam postaje uosobljeno ispunjenje i prisutnost Božjeg kraljevstva.8 U njemu je prisutno ono obećano Jahvino spasenje kojemu se svatko treba pustiti obratiti. Ono što karakterizira sadržaj i učinke obraćenja na koje Isus poziva jesu zahtjevi koje on postavlja (usp. primjerice, Govor na gori, Mt 5,1-11; Lk 6,20-23). Potrebno je jednostavno napustiti sve, osobito vlastiti način na koji se misli postići spasenje te se uzdati samo u Božje milosrđe (usp. Lk 18,9-14; Mk 10,17-27). Taj zahtjev Isus izražava porukom da moramo postati poput djece (usp. Mk 10,14). Dakle, ne traži se samo

7 Više o Ivanovu djelovanju i krštenju vidi: F. Stagg, Teologija Novoga Zavjeta, Dobra Vest, Novi Sad, 1987., str. 163-165.

8 Više o temi kraljevstva Božjega u Isusovu propovjedanju i u njemu osobno vidi: S. Dianich, “Regno di Dio”, u: Nuovo dizionario di teologia (prir. G. Barbaglio i S. Dianich), Edizioni Paoline, Milano, 1991., str. 1213-1226.

15


kajanje za počinjene grijehe, niti samo obraćenje Bogu, nego nešto posve novo, drugačije: potrebno je učiniti se djetetom pred Božjim licem.9 I to je temeljni sadržaj novozavjetnog obraćenja. U tome se očituje potpuna i nova bit metanoie kako je Isus naviješta i garantira u Božje (Očevo) ime. On objavljuje Boga-Jahvu na posve nov način, naime kao svoga Oca (usp. Mt 11,25-30), ali i kao Oca svih ljudi koji želi primiti ljude kao svoju djecu. Spasenje koje je Bog navijestio ostvaruje se u osobi Isusa iz Nazareta. On je spasenje. Ne samo da naviješta spasenje, on ga ostvaruje u vlastitoj osobi. Stoga osobno obraćenje, koje je nužno, uključuje prihvaćanje ove besplatne ponude spasenja u Isusu u radosti darovanoga otkupljenja (usp. Mk 10,15). No, uključuje također i zahtjev da se čovjek odrekne svega ostaloga (Mk 10,28-31) te da sve procjenjuje u svjetlu ove nove stvarnosti (Mt 13,44).

Obraćenje je, u Isusovu naučavanju, milost koja prožima cjelokupnu čovjekovu stvarnost. Isus čini da kraljevstvo prelazi od Boga k čovjeku, kako bi čovjek, odgovarajući stavom vjere i djetinjim povjerenjem i predanjem, mogao prijeći u ovo kraljevstvo. Jasno je da nova objava Boga, koja se je dogodila u njegovu Sinu, i događaj spasenja u istome, posvema mijenjaju i pojam ‘obraćenja’.10 No, jasno je također, da obraćenje i pokora,

9 Usp. R. Schnackenburg, Osoba Isusa Krista u četri evanđelja, KS, Zagreb, 1997., str. 23-27. Budući da je kraljevstvo Božje (nebesko) središnja tema Isusova propovijedanja moguće je, u govoru o obraćenju kao uvjetu za pristup u kraljevstvo, staviti različite naglaske. Tako, primjerice, P. Hoffmann naglašava da se bit obraćenja nalazi u radosti zbog prisutnosti Božjega kraljevstva. Naime, on polazi od Isosovih parabola o blagu u polju te o dragocjenom biseru (Mt 13,44 s.) (usp. Conversione, u: Dizionario teologico (prir. H. Fries), Vol. I, Queriniana, Brescia, 1966., str. 328-329). Od istih parabola i iste naglaske donosi i G. Bornkamm (usp. Isus iz Nazareta, Jukić, Sarajevo, 1981., str. 90 sl.).

10 U svezi s tim Bornkamm piše da su “spas i pokora zamijenili sada

16


kako ih Isus naviješta, nisu time olakšane niti su postale suvišne. Naprotiv, upravo novost objave koju donosi Isus omogućuje da se u novom svjetlu shvati dimenzija (otajstvo) čovjeka-grješnika te potreba da se čovjek odrekne svega (i samoga sebe) te da dopusti milosrdnom Bogu da ga spasi.

1.3. Obraćenje u prvoj Crkvi

U apostolskom naučavanju obraćenje također zauzima istaknuto mjesto. Kod njih se obraćenje učvršćuje s vjerom u Isusa Krista, kao onoga koga je Otac uskrisio od mrtvih.11 Ono što se novozavjetnim formulama želi izraziti nije drugo doli ispunjenje kojem je težilo cjelokupno starozavjetno, osobito proročko, propovijedanje obra-ćenja. Naravno, novozavjetni spisi povezuju propovijedanje obraćenja s otajstvom križa i uskrsnuća s jedne strane te neophodnost i hitnost obraćenja i krštenja s druge.12 Pojedini naglasci u apostolskom propovijedanju obraćenja mijenjaju se ovisno o samim apostolima koji navješćuju evanđelje kao i o slušateljima kojima je upućena poruka spasenja. Pavao, primjerice, rijetko upotrebljava izraz metanoia, no istu stvarnost izriče izrazom

(misli na Isusovo propovijedanje o.m.) svoja mjesta. Ako je za židovsko mišljenje pokora ono prvo, pretpostavka koja grešniku daje nadu u milost, sada vrijedi da na milosti nastaje obraćenje” (Nav. dj., str. 91).

11 Dovoljno je, primjerice, pročitati Petrove govore u Djelima (usp. Dj 2,38; 3,19; 5,28-32; itd.), a slično i u drugim novozavjetnim spisima (usp. primjerice, Heb 5,5-10; 6,1).

12 Obraćenje se sakramentalno događa u krštenju, stoga su te dvije stvarnosti nerazdvojive, jedna zahtijeva drugu: tko se obrati mora se krstiti. Bilo bi zanimljivo progovoriti o sakramentalnosti obraćenja u krštenju i povijesno-dogmatskom razvoju istoga, no zbog manjka prostora zadržati ćemo se samo na govoru o obraćenju pretpostavljajući da je stvarnost (otajstvo) krštenja koliko-toliko poznata.

17


pistis.13 Uglavnom, stvarni sadržaj ideje obraćenja, kako ju je navijestio Stari Zavjet i propovijedao Gospodin Isus, u prvoj Crkvi je predstavljena preko slike o starom čovjeku koji treba umrijeti i načiniti mjesto novom čovjeku. Radi se o Božjem zahvatu koji obnavlja i stvara novog čovjeka (usp. 1 Kor 6,9-11; 2 Kor 5,17; Kol 1,21-23; 2,13; 2 Sol 2,13; Ef 2,3-7 itd.). Naravno da Božji zahvat u čovjeku za posljedicu ima posve novi način življenja i ponašanja. U naučavanju prve Crkve, svi ljudi su pozvani na obraćenje, tj. pozvani biti dionicima Božjeg spasenjskog djela, budući da se milost i ljubav Boga Oca obraćaju svim ljudima bez razlike i neovisno o njihovim prethodnim pokajanjima ili zaslugama. U postapostolskim spisima novozavjetna vizija obraćenja miješa se sa židovskim idejama. Religiozno poimanje se postupno svodi na moralno: obraćenje se shvaća kao pokajanje-pokora koja zahtijeva razne pokorničke čine.14

2. Obraćenje - djelo ljudsko: trajna stvarnost kršćanskog života

Premda je, kako smo iznijeli, prema Svetome Pismu obraćenje (ili krštenje) djelo Božje u čovjeku i za čovjeka, treba reći da je i sam čovjek, upravo po snazi krštenja, pozvan, potpomognut i osposobljen da surađuje s Božjim spasenjskim djelovanjem koje se u novom savezu sa svakim krštenikom pretvara u metanoiu. Po krštenju krštenik postaje član Crkve, zajednice krštenika, koja je ujedno i Božja zajednica, obitelj.

13 Usp. J. Behm - E. Wurthwein, Nav. dj., str. 1000.14 Postoje brojni postapostolski spisi koji obraćenje shvaćaju u navedenome

smislu. Samo spomenimo: Justin, Dial., 141,3; 1 Klem. 57,1; 2 Klem. 8 itd. (usp. P. Hoffmann, nav. dj., str. 330).

18


Odatle i zahtjev da metanoia, obraćenje postane trajna i temeljna stvarnost kršćanskog života.

Novozavjetni spisi brojnim izričajima i slikama opisuju i tumače novost kršćanskoga života. No, metoda je, osobito u pavlovskim spisima, gotovo uvijek ista. U prvom dijelu pojedinog spisa izlažu se Božja djela, tj. ono što je Bog za nas učinio, a potom se, kao zaključak, navodi da kršćanin zbog toga (zato) treba živjeti u novosti života. Dovoljno je, primjerice, poslužiti se poslanicom Rimljanima. Budući da su u krštenju “oslobođeni grijeha, postali sluge pravednosti” (6,18), kršćani trebaju živjeti i djelovati u skladu s vlastitom novom stvarnošću (usp. 6,19ss.). Različiti novozavjetni spisi isti sadržaj izražavaju na različite načine. Tako se, primjerice, govori o svlačenju staroga čovjeka i oblačenju novoga (usp. Kol 3,9s.) ili o krštenju kao oblačenju Krista (usp. Gal 3,27). Potrebno je odložiti prijašnje ponašanje, staroga čovjeka koga varave požude vode u propast i obući novoga čovjeka (usp. Ef 4,22-24), zaodjenuti se Kristom (usp. Rim 13,12s.). Na razne načine želi se naglasiti jedna te ista stvar, naime da je novost kršćanskog života darovana stvarnost (indikativ) koja ujedno postaje i zahtjev (imperativ) kršćanskog života. Tako je moguće naći izraze da su, primjerice, kršćani sveti, posvećeni (usp. 1 Kor 1,2; 6,11 itd), ali i da trebaju raditi na vlastitome posvećenju (usp. 2 Kor 6,16; 7,1; Heb 12,14). Krštenici su spašeni, ipak i dalje sa strahom i trepetom trebaju raditi na svome spasenju (usp. Fil 2,12) itd. Želi se naglasiti da Bog po obraćenju (krštenju) dariva novi život za novi početak s Bogom, a kojem treba odgovarati sukladno i odgovorno ponašanje tj. življenje.15

Zbog ozbiljnosti i veličine novosti koju Bog dariva, ne čude brojni imperativi koje susrećemo u novozavjetnim

15 Usp. T. Goffi, “Conversione”, u: Nuovo dizionario di spiritualità, (prir. T. Goffi, S. De Fiores), Edizioni Paoline, Milano 1989., str. 291-292.

19


spisima. Oni zapravo ne traže nego ono što je Bog već darovao kao dar u događaju krštenja, ono što je po Kristu već ostvareno i što kršćanin treba kao životnu zadaću živjeti. Zahtijeva se dakle životni ‘da’, tj. konkretan i korektan kršćanski život kao odgovor na ono što je Bog učinio postavljajući početak novoga života te udjeljujući mogućnosti i sposobnosti da se ostvari događaj metanoie novoga saveza. Stoga obraćenje, kao događaj već ostvarenog novog saveza - kojeg treba i dalje ostvarivati - označava radikalno odjeljenje između života prije i života poslije kao i posvemašnje odricanje, udaljavanje od grijeha i smrti, odnosno od onoga što je u suprotnosti s Bogom. Pobjeda nad grijehom i smrću već se je dogodila u Kristovoj smrti na križu i uskrsnuću, stoga obraćenje nije drugo doli zahtjev da se trajno žive plodovi Kristova pashalnog otajstva. Stoga ono nije jedan trenutak u povijesti pojedinca, nego trajan zadatak, proces koji započinje krštenjem a završava smrću.16 Obraćenje je u biti način kršćanskoga življenja i djelovanja u ovome svijetu.17

Kao čovjekov trajni odgovor na Božji dar, obraćenje uključuje trajni napor da se krštenik suobliči Isusu Kristu u vlastitim osjećajima, mislima, ali i u ponašanju, djelovanju. Kršćansko djelovanje, kao plod obraćenja, očituje se nadasve u budnosti koja postaje značajka kršćanske egzistencije (usp. 1 Sol 5,4-11; 1 Pt 5,7ss.). Iz naravi obraćenja, kao nadasve Božjeg spasenjskog djelovanja u čovjeku i za čovjeka, proizlazi i hitnost suradnje na djelu obraćenja u smislu da se zauzeto odgovori

16 Vrlo zgodno T. Goffi primjećuje da je “kršćanski život neprestano obraćenje… Kršćanin se osjeća hodočasnikom…, osobom koja leži pod temeljnim zakonom sve dubljeg obraćenja; biće posvema ucijepljeno u dinamiku pashalnog otajstva smrti i uskrsnuća” (Nav. dj., str. 292).

17 Usp. J. Navone, Dono di se e comunione. La Trinità e l’umana realizzazione, Cittadella editrice, Assisi, 1990., str. 66-67. Cijelo drugo poglavlje (Convertirsi per fare cumunione) ove vrlo dobre i korisne knjige govori o obraćenju pod raznim aspektima.

20


na Božju milost svjesnim i odgovornim zauzimanjem u borbi protiv zla u sebi i oko sebe. No to je samo jedan vid. Drugi, daleko važniji te također utemeljen u krštenju, jest svjesna odluka krštenika da se vrati, obrati Bogu Ocu, po Isusu Kristu u Duhu Svetome. Obraćenje postaje oblik osobnoga moralnog uskrsnuća, novog rađanja, novog stvaranja, a što kao rezultat ima radosno pripadanje kraljevstvu Božjemu, uključenje u Božju obitelj i stvarno sudjelovanje u božanskom životu. Ovaj drugi vid ima nadasve eklezijalnu značajku. Postajući po krštenju (obraćenju) član Crkve krštenik nužno treba sudjelovati na izgradnji Crkve kao hrama Božjega i zajednice spašenih. Na taj način se kao živo kamenje ugrađuje u izgradnju Kristova tijela (usp. 1 Pt 2,5), odnosno na konkretan način živi vlastito obraćenje. Mjera u kojoj će biti izgrađeno Kristovo tijelo, ovisi o raspoloživosti i sposobnostima svih kršćana, tj. ovisi o načinu na koji će odgovoriti na krsnu milost, načinu na koji će živjeti primljene karizme itd. Ukratko, izgradnja Kristova tijela, Crkve, ovisi o postignutom stupnju obraćenja svih krštenika. Iz navedenoga postaje jasno da se kršćanski život može shvatiti kao život “koji nam je darovan od Boga i kojeg treba trajno živjeti u duhu metanoie”.18

3. Kršćanin: obraćenik potreban obraćenja

Postoje brojni način na koje pojedini kršćanin može živjeti vlastitu dimenziju obraćenja, budući da se ono, kako smo vidjeli, gotovo poistovjećuje sa samim tijekom kršćanskog života. Koliko kršćana, toliko načina življenja kršćanstva, toliko i pojedinačnih povijesti obraćenja.19 Ipak, ako se

18 R. Schulte, Nav. dj., Sezione terza, str. 244.19 Koliko god obraćenje bilo osoban i intiman čin pojedinca, ono uključuje

i određenu nezamjenjivu strukturu koja se događa i ostvaruje unutar

21


konkretno, povijesno obraćenje promotri izbližega moguće je uočiti nekoliko različitih oblika. Bernard Lonergan, a koga vjerno slijedi već spomenuti J. Navone, u svojoj knjizi Method in Theology, predstavlja obraćenje kao jednu od središnjih tema. Smatra da svaki kršćanin (čovjek) treba nadići samoga sebe a da bi se uistinu ostvario. Taj proces samo-nadilaženja (autotranscedencije) ostvaruje se u obliku religioznog, moralnog i intelektualnog obraćenja.20 Neki autori, primjerice C. M. Martini, trima spomenutima dodaju i četvrto, naime mistično obraćenje.21 Spomenimo da povijest duhovnosti (počevši od

Crkve. U objektivnom redu spasenja obraćenje je bitno povezano sa svetim sakramentima, osobito s krštenjem, pokorom i euharistijom tako da bi govor o obraćenju morao uključivati i govor o sakramentima, osobito o sakramentima obraćenja. No, nije moguće u jednom članku obraditi sva pitanja vezana za stvarnost obraćenja. Ovdje, samo ukratko spomenimo da svako spasonosno obraćenje ima svoju snagu i svoje središte u prasakramentu, u Kristovoj smrti i uskrsnuću, izvoru svih sakramenata. Spasonosno primanje nekog sakramenta, osobito krštenja i pokore, pretpostavlja duh metanoje, tj. nutarnjeg obraćenja. S druge strane, upravo su sakramenti ono što preko Božjeg djelovanja prisutnog u njima potiče, usavršava i posvećuje naše nastojanje oko obraćenja (više o sakramentalnoj strukturi obraćenja vidi: B. Häring, Kristov zakon, Prvi dio: Opća kršćanska moralna teologija, KS, Zagreb, 1973., str. 382-390).

20 Usp. J. Navone, nav. dj., str. 62. Naravno, ovo je jedna od mogućih podjela. Primjerice K. Rahner, govoreći o patnji i askezi, gdje pod izrazom ‘askeza’ podrazumijeva sadržaje gotovo identične izrazu ‘obraćenje’, piše o moralnoj, kultnoj i mističnoj askezi (usp. K. Rahner, “Il patire e ascesi”, u: Isti, Saggi di spiritualità, Edizioni Paoline, Roma 1969., str. 97-140).

21 Poput Navonea i kardinal Martini slijedi intuicije B. Lonergana te predstavlja evanđelja kao škole kršćanskog života te u tom kontekstu govori i o različitim obraćenjima. Tako bi za religiozno obraćenje bilo vezano Markovo evanđelje (primjer sv. Augustina), uz moralno Matejevo (primjer sv. Ignacija Lojolskoga), uz intelektualno Lukino (primjer kardinala Newmana), a uz mistično Ivanovo (primjer sv. Tereze

22


Klementa Aleksandrijskoga do velikih učitelja duhovnosti isusovaca Rossignolija, Lallemanta i drugih) redovito govori o dvije vrste obraćenja: prvo, religiozno (nazivaju ga i moralno) događa se pri prijelazu s poganstva na kršćanstvo, prijelazu od nevjere na vjeru; i drugo, duhovno događa se kada osoba odluči živjeti što je moguće savršenije.22 Ovo drugo je vlastito onima koji se posvema posvete savršenstvu te sačinjava odlučujući korak u duhovnome životu pojedine osobe. Očito ovo drugo obraćenje, po svojem sadržaju, uključivalo bi moralno, intelektualno i mistično iz prethodne podjele.23

U svakodnevnom življenju obraćenja temeljna uloga i mjesto pripada vjeri.24 Rijetko je obraćenje plod jednoga trenutka. Ono se redovito ostvaruje progresivno u seriji čina,

Avilske) (usp. C. M. Martini, Ritrovare se stessi, Edizioni Piemme, Milano, 1996., str. 135-142).

22 Usp. B. Marchetti-Salvatori, “Conversione”, u: Dizionario enciclopedico di spiritualità I (prir. E. Ancilli), Città Nuova Editrice, Roma 1990., str. 629-632. Uspoređujući prvo i drugo obraćenje, kako ih je stoljećima poimala duhovnost, T. Goffi zaključuje: “Ako se u prvom obraćenju kršćanin osposobljava da, po Kristovoj milosti, živi časan moralni život, u drugom obraćenju ne polaže se više pažnja na napor da se živi u skladu s moralnim zakonom: duša je, naime, posvema uronjena u iskustvo pashalnog Kristova otajstva” (Nav. dj., str. 294).

23 B. Häring, pišući također o ‘prvom’ i ‘drugom’ obraćenju, zaključuje: “kao što kršćanin koji je proigrao milost svog prvog obraćenja sada mora još ozbiljnije nastojati oko njene obnove, isto tako i za kršćane koji žive u milosti - premda na sasvim drugi način - još vrijedi poziv na obraćenje: opomena za produbljivanje onoga što je započeto s obraćenjem, opomena za ‘drugo obraćenje’… Ovaj se ‘poziv na obraćenje’ odnosi na svaku kršćansku zajednicu i na svakog krštenika, a primjer svih svetih pokazuje da oni koji ovaj poziv ozbiljno shvaćaju nikada ne misle da im više nije potrebno obraćenje” (Nav. dj., str. 369).

24 Ovaj vid osobito naglašava J. Ratzinger: “Vjera kao ispovjedanje i u svojoj izvornoj biti nije nipošto recitacija onoga što se naučava,…, ona je pokret čitave ljudske egzistencije,…, obrat koji stalno strukturira

23


držanja koji se događaju susljedno u vremenu, a u kojima se čovjek, preko straha, nade, pokajanja i želje da se spasi, izdiže od početne vjere do vrhunaravne ljubavi kojom ljubi Boga iznad svega.25 Drugim riječima potrebno je vlastito srce otvoriti kraljevstvu Božjemu, tj. s posvemašnjim povjerenjem prionuti uz Gospodina Isusa, a to uključuje prihvaćanje njegova nauka i njegovih zapovijedi. Štoviše, to uključuje odlučan napor da ga se nasljeduje kako bi vlastiti život bio trajno i progresivno zajedništvo s njegovim životom te preobraženje u Njega. Život po vjeri ili religiozno obraćenje nije moguće postići vlastitim snagama. Ono nam je darovano. Stvarno obraćenje se stoga ne svodi samo na napuštanje života zla i grijeha pa ni na povratak Bogu i život s njim.26 Živjeti vlastito obraćenje znači biti spreman preuzeti rizik preobraženja, tj. postati spreman, poput sv. Pavla, postati živa i transparentna slika živoga Krista (usp. Gal 2,20). Na taj način obraćenje postaje prvi korak i ispunjenje ljudskog preobraženja, preporađanja, najprije pojedinca, potom čitavog čovječanstva te naposljetku cjelokupnog stvorenja.27

Osim vjere, ispravno shvaćeno obraćenje zahtijeva volju, napor da se ljubi i traži istinsko dobro i istina uz sve moguće posljedice i žrtve koje bi to moglo zahtijevati. Obraćenje potom zahtijeva i poniznost da se iskreno prizna vlastita nedostatnost, slabost i grješnost kao i napor da se nadvlada vlastiti egoizam,

ljudsko biće… vjera jest: obraćenje, obrat egzistencije, preokret bitka” (Uvod u kršćanstvo, KS, Zagreb 1988, str. 63).

25 Ovako proces obraćenja opisuje Tridentski sabor u dekretu o opravdanju (usp. DS 1526). Više o tome vidi: Z. Alszeghy, “Confessione dei peccati”, u: Nuovo dizionario di teologia, (prir. G. Barbaglio i S. Dianich), Edizione Paoline, Milano, 1991., str. 193-194.

26 B. Häring govori o obraćenju pod negativnim vidom kao o odricanju od grijeha te pod pozitivnim vidom kao povratku Bogu (usp. Nav. dj., str. 370-373).

27 Usp. B. Marchetti-Salvatori, nav. dj., str. 630.

24


plašljivost i ljudski obziri; naposljetku, obraćenje zahtijeva raspoloživost i poučljivost poticajima Duha Svetoga koji nerijetko govori služeći se glasom ljudske savjesti. Na taj način nutarnji rast kršćanskog života karakterizira pomicanje težišta od čistog pokoravanja zabranama i zakonima k tankoćutnom osluškivanju Božjih uputa i sve jasnijem uočavanju neophodnosti i važnosti krjeposti ljubavi i čašćenja Boga u kršćanskom životu.28

Očito, obraćenje je borba. Potpomognut Božjom milošću, u trajnom procesu obraćenja, kršćanin ponajprije mora ‘savladati’ samoga sebe. Potrebno je pobijediti napast idolatrije u svim sferama ljudskog života; naime napast da se od samoga sebe ili od bilo kojega konačnog, stvorenog dobra (obitelji, prijatelja, klase, nacije itd.) stvori vrhovna vrednota vlastita života. U konačnici, obožavanje idola bilo koje vrste obožavanje je vlastitih želja, planova, vlastite volje; obožavanje je samih sebe. Biblijsko iskustvo slobode govori da se zatvor i okovi autoidolatrije slamaju ljubavlju prema Vrhovnome Dobru (Bogu) i bližnjima. Stoga obraćenje, koliko god moglo biti osobno i intimno iskustvo, nikada nije tek izoliran i samotan čin pojedinca. Ono je usmjereno na zajednicu (zajedništvo). Prema biblijskom iskustvu obraćenje (metanoia), shvaćeno kao događaj i trajno stanje života, sastoji se u našem zajedništvu (koinonia) s Bogom koji služi u Kristu, koji je došao da služi. Stoga obraćenje, kao događaj, počinje s osobnim zauzimanjem, poniznošću (kenosis) ili pomoći (diakonia) prema drugima u duhu služenja Oca i Sina. Ono se nastavlja kao trajno stanje zajedništva (koinonia) s trojstvenim Bogom, tvorcem i podržavateljem zajednice. Prema Navoneu metanoia, kenosis, diakonia i koinonia predstavljaju četiri komplementarne dimenzije religioznog i kršćanskog obraćenja, shvaćena kao događaj i kao stanje života te se pomoću

28 Usp. B. Häring, Nav. dj., str. 380-382.

25


njih objašnjava eklezijalna dimenzija svakog kršćanskog obraćenja, ukoliko je ono odgovor na milost i zahtjeve koje Bog daje i objavljuje po svome Sinu Isusu Kristu koji je došao služiti te stvoriti zajedništvo, zajednicu i prijateljstvo među ljudima i sa sobom samim.29

4. Zaključak

Biblijsko iskustvo nas uči da duhovna obnova jedne zajednice počinje s osobnim obraćenjem (metanoiom) svakog pojedinca unutar te zajednice. To, dakako, ne znači da je nepotreban i suvišan organiziran, zajednički napor i nastojanje za što boljom izgradnjom i organizacijom zajednice. Naprotiv, on je neophodan. No, potrebno je razgraničiti područja djelovanja raznih subjekata koji trebaju provesti duhovnu obnovu; primjerice, odrediti točne zadatke i programe škola i drugih odgojnih ustanova; točne zadatke drugih državnih, kako zakonodavnih tako i savjetodavnih, institucija itd.

Što je zadaća Crkve? Odgovor na ovo pitanje je vrlo kompleksan te bi zahtijevao opsežniji pristup i istraživanje. No, ipak, evo nekoliko natuknica. Crkva, sa svoje strane, kao primarni zadatak treba provesti toliko priželjkivanu ‘novu evangelizaciju’, tj. dovesti povjereni joj narod Božji do živoga iskustva Isusa Krista, tj. do iskustva Boga. Drugim riječima treba vjernike poticati da vlastitu svakodnevnicu žive kao neprestano obraćenje. U tu svrhu, kao neophodna sredstva i kao prvi korak, nameću se vjeronauk, kateheze i predavanja, osobito za odrasle vjernike. Potom, potrebno je stvoriti pomalo drugačiji liturgijsko-pastoralni pristup slavljenju Božje Riječi i sakramenata. Praksa

29 Usp. J. Navone, nav. dj., str. 76; O eklezijalnoj dimenziji obraćenja vidi također B. Häring, Nav. dj., str. 390-393.

26


pokazuje da se je, za veliki dio naših vjernika, sakramentalni život sveo na puko opsluživanje propisanih zakona, rubrika i običaja. Pastoralni rad treba načiniti kvalitativni skok, u smislu da vjernike pouči da od evanđelja učine vlastiti životni izbor, vlastitu temeljnu životnu opciju koju će redoviti sakramentalni život utvrđivati i poticati na daljnji rast. Drugim riječima, potrebno je pomoći kršćanima da izgrade svijest o radikalnoj novosti kršćanskog života koji im je darovan i zadan. Potom, potrebno je obnavljati i savjesti koje su otupjele; treba ih (pro)buditi i senzibilizirati da budu osjetljive na nutarnje poticaje Duha Svetoga, ali i beskompromisne u borbi protiv svih oblika zala i nepravdi, pa i onih naizgled najbeznačajnijih. Budući da su nositelji-predvoditelji duhovne obnove tzv. religiozni profesionalci (svećenici, redovnici, redovnice) nužno je da i sami budu ‘obraćeni’, tj. da pruže svjedočanstvo života utemeljena i življena prema zahtjevima evanđelja.

27

OPĆI POZIV NA SVETOST*

Uvod

U postkoncilskom vremenu Katolička je Crkva vrlo brzo izgledala kao veliko gradilište. Premda se je ponekad dobivao dojam, kako to reče kardinal J. Ratzinger, kao da je se izgubio izvedbeni projekt (iz)gradnje Crkve, ipak je Koncil dao poticaj brojnim teološkim i duhovnim gibanjima koja su uvelike obogatila Crkvu. Naravno, da nije nedostajalo i potresa, odnosno pokreta koji su svojim djelovanjem nanosila veće ili manje štete na tijelu Crkve. Ukratko, kao da je postalo najvažnije nešto graditi, nešto raditi. Zaprijetila je opasnost od hereze “dobrih djela”, tj. opasnost od amerikanizacije Crkve. Hvala Bogu da je uz pretjeranu izvanjsku aktivnost u Crkvi nastalo i duhovno gibanje. Naime, javili su se brojni duhovni pokreti koji su postali pozorni na poticaje Duha Svetoga i koji predstavljaju veliko bogatstvo Crkve. U tim pokretima, ali i u drugim crkvenim pokretima, laici su postali svjesniji svoje uloge u Crkvi, uloge koja im je stoljećima bila uskraćena i negirana. Laici postaju subjekt u Crkvi. Svatko tko ljubi Crkvi može samo pozdraviti svaki pokret, svaki događaj i sve ono što promiče dostojanstvo bilo kojeg čovjeka, a kamoli kršćanina, bilo on klerik, redovnik ili laik.

* Prvi dio članka je objavljen kao dio članka: “Bl. Marija Propetog Isusa Petković na putu svetosti”, u: Služba Božja 45 (2004) 2, str. 37-62.

28


Ipak, oprez! Čitajući razne izvještaje o životu u raznim župnim zajednicama te o ulozi laika u dotičnim zajednicama, kao i slušajući razne vjerske emisije, dobivam dojam da nisu sve stvari na mjestu. Naime, da se nerijetko naglasak stavlja na manje bitne stvari, a one najbitnije izmiču, o njima se malo ili nimalo ne govori. Jedna od stvarnosti o kojima postoje veoma različita, a često i pogrješna mišljenja jest svetost. O naravi svetosti, o načinima na koje se postaje svet, tko je to kršćanski svetac itd., mogu se čuti zaista najrazličitiji odgovori. Istina je da su sveci konkretan izričaj i ostvarenje kršćanske svetosti te da o kršćanskoj svetosti najbolje svjedoče životi svetaca; životi onih koji su utjelovili ideale kršćanske svetosti, tj. evanđeoskog življenja u konkretni prostor i vrijeme. No, ipak, potrebno je pogovoriti i općenito o kršćanskoj svetosti, budući da je ispravno razumijevanje te stvarnosti pretpostavka ostvarenja toga u biti jedinog projekta kršćanskog života. Ovaj članak želi progovoriti o naravi kršćanske svetosti, o njenu dinamizmu razvoja i rasta, o njenim stupnjevima te o različitom načinu ostvarivanja u biti jedne svetosti.

1. Narav kršćanske svetosti

Sam pojam “sveto” veže se isključivo za vjersko područje.1 “Sveto” je ono što je na neki način povezano s božanstvom. Etimologija riječi “svet”, kako na hebrejskom tako i na grčkom, upućuje na ideju odvajanja, stavljanja na stranu, rezerviranja. Bogu pripada na bitan način, a svemu ostalom samo u odnosu

1 “Nešto kao ‘sveto’ spoznati i priznati, u prvom je redu osobeno vrednovanje koje se tako javlja samo na vjerskom području” (R. Oto, Sveto, Sarajevo 1983., str. 24).

29

Opći poziv na svetost

na Boga.2 Svetost je u biti sam Bog; njemu svetost pripada u apsolutnom smislu, a označava samu njegovu božansku bit, njegovo nedostupno biće koje je posve drugačije i drugotno u odnosu na stvorena bića koja neizmjerno nadilazi. Drugim riječima, Bog je “svet” jer je u snazi svoje božanske biti uvijek, u svome bitku i djelovanju, savršeno identičan samome sebi, svome veličanstvu, svojoj dobroti i pravednosti.3

U Isusu Kristu se božanska narav sjedinjuje s ljudskom te ju posvećuje. U snazi hipostatskog sjedinjenja s Drugom božanskom osobom Kristovo čovještvo postaje “sveto”, a sam Isus postaje “Svetac”, izvor i darivatelj svetosti. Isus je “Svetac Božji” (usp. Dj 3,14) kako u svome biću, zbog hipostatskog sjedinjenja, tako i u svome djelovanju, zbog posvemašnjeg prianjanja i podlaganja njegove ljudske volji božanskoj volji u poslušnosti i ljubavi. Ukratko, Isus je na osobit način svet jer je Bog postao čovjekom te jer Duha Svetoga posjeduje u punini.

Vlastitu svetost Krist priopćava ljudima. On sam postaje naše posvećenje. Primiti njega, s njime se sjediniti znači sudjelovati u njegovoj svetosti (usp. 1 Kor 1,30). U snazi i u ime Isusa Krista, koji u nama djeluje po krštenju i izlijevanju Duha Svetoga, kršćanin je posvećen. Pavao piše Korinćanima da su se oprali, posvetili i opravdali u imenu Gospodina Isusa i u Duhu Božjemu (usp. 1 Kor 6,11). Kršćanin postaje svet u krilu Crkve koja je “sveta” jer je Duh Sveti sjedinjuje s Kristom kao njegovo mistično tijelo.4

2 Usp. J. Guillet, “Sainteté de Dieu – sainteté de l’homme”, u: Dictionnaire de spiritualité XIV, Beauchesne, Paris 1990., stp. 184-192; E. Ancilli, “Santità cristiana”, u: Dizionario enciclopedico di spiritualità /3, Città Nuova Editrice, Roma 1992., str. 2241.

3 Usp. P. Molinari, “Santo”, u: Nuovo dizionario di spiritualità, Edizioni Paoline, Milano 1989., str. 1371.

4 Usp. E. Ancilli, nav. dj., str. 2242-2243; P. Molinari, nav. dj., str. 1371-1372.

30


Duh Sveti, treća božanska osoba, Posvetitelj, počelo je svetosti Crkve, ukoliko je “duša” Kristova mističnog tijela, kojeg prožima, oživljuje i s Kristom sjedinjuje. Duh Sveti je sveza ljubavi Oca i Sina, ali je i vez ljubavi kojom nas, krštenike povezuje po Kristu s Ocem i međusobno. Duh nam priopćava svetost ukoliko nas sjedinjuje s Kristom te nas u njemu i po njemu čini dionicima božanskog života.

Kršćanska je svetost cilj kojemu progresivno teži cjelokupni kršćanski duhovni život. Ona je prvi i temeljni dar koji utemeljuje kršćanski nutarnji život (“biti kršćanin”). Drugim riječima, u daru svetosti očituje se otajstvo milosti koje od običnog, zemaljskog, ljudskog stvorenja čini nebesko stvorenje, dijete Božje. U teologiji duhovnosti razlikuju se pojmovi “kršćanska svetost” i “kršćansko savršenstvo”. U prvom slučaju radilo bi se nadasve o razvoju milosnog, nadnaravnog života u duši krštenika, dok pojam “kršćansko savršenstvo” u sebi nosi ponajprije moralno i religiozno značenje, dakle područje ljudskog djelovanja (koje je, dakako, također pod utjecajem milosti). No, redovito se navedeni pojmovi koriste kao sinonimi.

Kršćanska teologija duhovnosti pravi razliku između ontološke, temeljne svetosti koja nam je darovana po krštenju te moralne svetosti, koja je zapravo konkretan, životni izričaj ontološke.5 Prva je darovana, druga zadana. Dakako, da je ovo razlikovanje samo pojmovno. U stvarnosti riječ je o jednoj jedincatoj svetosti, odnosno o životu zajedništva i sjedinjenja s Kristom koji po svojoj naravi teži sve većoj punini. Taj je život djelo ili bolje reći plod djelovanja Duha Svetoga u dubini ljudskog (kršćanskog) bića, na način da osobu sve više i više suobličuje Isusu Kristu. To Duh Sveti čini snagom posvećujuće

5 O oblicima svetosti vidi: E. Ancilli, nav. dj., str. 2242-2243; P. Molinari, nav. dj., str. 1372-1374.

31


milosti, koja je on sam, te preko svojih darova kojima pomaže kršćaninu da u prolaznosti i izazovima ovoga svijeta može živjeti svoju vjernost Isusu Kristu.

2. Svetost – cilj puta koji treba prijeći

Svetost je, rekosmo, zadatak. Ona je dinamična, a ne statična stvarnost. Semitski narodi, koji običavaju duhovne stvarnosti izraziti konkretnim riječima, kako bi izrazili način življenja, moralno i religiozno ponašanje čovjeka koriste se pojmovima puta, hoda, putovanja, ceste itd.6 U Starome zavjetu čitamo kako se starozavjetni vjernik poziva da učini radikalnu opciju u korist života koji nudi Bog: “Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću. Ako poslušaš zapovijedi Boga svoga, koje ti danas dajem - ako ih poslušaš ljubeći Jahvu, Boga svoga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet ćeš…” (Pnz 30,15-16). Izbor života je izbor hoda po Božjim putovima. Biblijsko duhovno iskustvo sugerira ideju da je hod s Bogom, hod Božjim putovima težak hod. „Put“ asocira na kretanje, hod, putovanje, na napor i dinamiku. Nije čudno što će se i teme duhovnog života i svetosti izraziti kroz sliku puta.

Sveto pismo razvija suprotnost između dvaju putova: puta grješnika, zločinaca, koji je iskrivljen te vodi u propast (Izr 21,8; 12,28; Ps 1,6), te puta pravednika koji je ispravan i vodi u život (1 Sam 12,23; 1Kr 8,36; Ps 101, 2.6). Ovaj se posljednji sastoji

6 Više o biblijskom poimanju života kao puta, putovanja vidi: A. Darrieutort, “Put”, u: Rječnik biblijske teologije, KS, Zagreb, 1980., stupci: 1056-1060 (dalje u tekstu skraćenica: stp.); S. De Fiores, “Itinerario spirituale”, u: Nuovo dizionario di spiritualità, nav. dj., str. 787-809.

32


u traženju pravde, vjernosti i mira (Izr 8,20; 12,28; Ps 119,30; Iz 59,8) te vodi u istinski život (Izr 2,19; 6,23; Jer 21,8). Na upit o Božjoj opstojnosti prorok Mihej, sintetizirajući moralni život pobožnih izraelaca, odgovara: “Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi” (Mih 6,8).

Novi će zavjet preuzeti teme puta i izlaska, produhovljujući ih te im dajući kristološku dimenziju. Ne samo da u Novome zavjetu nalazimo Gospodinove riječi o dva puta (usp. Mt 7,13-14), nego je i izvorno kršćanstvo nazvano jednostavno “putom” (usp. Dj 9,2; 18,25; 19,9.23; 22,4; 24,14.22). Kršćani su svjesni da su našli novi put koji dotad nije bio očitovan (usp. Heb 9,8). Poistovjećujući sebe s «putom» rana je kršćanska zajednica željela izraziti istinu da je “put” kršćanstva postao definitivna volja Božja. Isus postavlja uvjete za ulazak u kraljevstvo Božje: nadasve spremno i radikalno obraćenje te vjeru. Isus poziva da ga se nasljeduje (Mk 2,4; 3,13; Lk 957-62; Iv 1,43; 6,70; 13,18; 15,16), a to nasljedovanje treba shvatiti kao spremnost da se s Isusom dijeli njegova sudbina. Nasljedovanje nalaže pozvanima do tada nečuvene zahtjeve, koji se sažimaju u radikalno odricanje od sebe samih, od vlastitog “ja”, od egoističkih težnji do potpunog predanja samih sebe.7

Najznačajnija novost, obzirom na duhovni rast i sazrijevanje čovjeka u božanskom svijetu, kamo ga poziva Isus, je identifikacija puta s Isusom: “Ja sam put”, veli božanski Učitelj (Iv 14,6). Put ili konkretno življenje u skladu s voljom Božjom nije više skup zakona i propisa, nego osoba Isusa Krista. On je Put, ukoliko je posrednik koji objavljuje Oca

7 Više o temi nasljedovanja vidi: D. Mongillo, “Sequela”, u: Nuovo dizionario di spiritualità, nav. dj., str. 1431-1443; M. Hengel, Sequela e carisma, Studio esegetico e di storia delle religioni su Mt 8,21 s. e la chiamata di Gesù alla sequela, Paidea Editrice, Brescia, 1990.

33


te je jedina mogućnost pristupa Ocu (Iv 14,7-9). U njemu se odigrava istinska Pasha i istinski Izlazak. Poslanica Hebrejima govori o Isusu kao o glavi-vođi i preteči (2,10; 6,20; 12,2) koji je uspostavio “novi i životonosni put” k Bogu: “Budući da mi snagom krvi Isusove otvoreno možemo ući u Svetinju nad svetinjama - taj novi i životonosni put on nam je otvorio zastor, to jest kroz svoje tijelo - i budući da imamo velikog svećenika koji je postavljen nad kućom Božjom, pristupajmo k njemu iskrena srca” (Heb 10,19-22). Krist je novi put, koji omogućuje da se prijeđe ponor koji dijeli grješnika od Božje svetosti. On je životonosni put jer nas zagovara i podržava na našem putu (Heb 7,25; 13,8). Pavao potiče svoje vjernike: “Kao što primiste Krista Isusa, tako u njemu živite/hodite: ukorijenjeni i nazidani na njemu i učvršćeni vjerom kako ste poučeni, obilujte zahvaljivanjem” (Kol 2,6-7) te “hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas” (Ef 5,2).

Kršćanski život postaje trka ili hodočašće. Prvi vid, koji naglašava dinamičnost duhovnog hoda, sv. Pavao predstavlja slikom trkališta i pozivom kršćanima da ispravno trče: “Tako trčite da dobijete. Svaki natjecatelj sve moguće izdržava; oni da dobiju raspadljiv vijenac, mi neraspadljiv” (1 Kor 9,24-25). Za primjer im pokazuje samoga sebe i svoju životnu trku, tj. vlastiti duhovni hod kao usmjerenost i protegnutost prema konačnome i vječnome (usp. 1 Kor 9,26-27; Fil 3,13-14). Protegnutost, usmjerenost i pogled prema budućem postaje imperativ za kršćane: “Odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama. Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere Isusa” (Heb 12,1-2).

Narod je Božji narod putnika i prognanika (Heb 11,13; 13,9) koji na zemlji nema trajnog boravišta (Heb 13,14). Sadašnji život ne može se shvatiti doli kao trajno hodočašće prema nebeskoj domovini (1 Pt 1,1; 2,11). Kršćani doista,

34


premda su u svijetu, nisu od ovoga svijeta (Iv 17,16), njihova je domovina na nebesima (Fil 3,20). Abrahamova izjava: “Među vama ja sam doseljeni stranac” (Post 23,4) postaje definicija religiozne duše. Sv. Petar iz spomenute izjave izvodi duhovnost hodočasnika, putnika, koji se ne upriličuje mjesnim običajima koji su protivni svetosti: “Ljubljeni! Zaklinjem vas da se kao pridošlice i putnici klonite putenih požuda koje vojuju protiv duše: življenje vaše među poganima neka bude uzorno da upravo onim za što vas sada potvaraju kao zločince, pošto promotre vaša dobra djela, proslave Boga u dan pohoda” (1 Pt 2,11-12). Kršćani nisu pak lutalice bez cilja, nego su putnici na putu svetosti, na putu prema svetištu (Heb 9,8) kamo je Krist pred njima otišao, priskrbljujući im vječno otkupljenje.

Izlazak iz egipatskog ropstva – središnji događaj židovske religiozne misli - kao hod kroz pustinju i prototip svakog duhovnog hoda, i za kršćane čuva trajnu duhovnu vrijednost. U Prvoj poslanici Korinćanima sv. Pavao, u kontekstu govora o krštenju, podsjeća na prijelaz kroz pustinju te iz toga izvlači moralne posljedice za kršćanski život. Kršćani su pozvani izbjeći svaku preuzetnost i ispraznost, jer, usprkos Božjim dobročinstvima moguće je postati Bogu nevjeran (1 Kor 10,6-12). Nadasve sv. Ivan razvija tipologiju izlaska, predstavljajući Isusa kao novog Mojsija koji vodi narod Božji prema obećanoj zemlji, tj. Ocu nebeskom. Poput Mojsija, Krist oslobađa ljude iz ropstva (Iv 1,29; 8,31-46; 1 Iv 3,5-6), hrani ih hranom koja silazi s neba (6,30-58), okuplja ih u novu zajednicu (11,51-52) te im daje novi zakon (15,12-17). Isus je pashalni jaganjac čija krv otkupljuje grijehe (1,29; 19,31-42), on je ona brončana zmija na stup uzdignuta koja spašava od smrti (3,14-15). Nasljedujući Isusa i kršćani trebaju ostvariti vlastitu Pashu ili prijelaz s ovoga svijeta k Ocu, ostvarujući svoj konačni izlazak (13,1; 14,3; 17,24).

35


3. Svetost – cilj kršćanskog rasta i sazrijevanja

Vjernički put svetosti, tj. rasta i sazrijevanja u duhovnom životu obuhvaća tri faze: početnu koja se sastoji od rođenja u Kristu po sakramentu krštenja, potom fazu rasta ili sazrijevanja kao zadaće za čitavu zemaljsku egzistenciju te napokon konačnu fazu kada će trijumf života biti potpun i konačan.

Kršćanin se rađa u krštenju “kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom” (Tit 3,5), koje nas ucjepljuje u Krista raspetoga i uskrsloga (Rim 6,3-5; Gal 2,20; Fil 1,20) te nas čini sinovima Božjim (Iv 1,12-13; 3,1-5) i članovima Crkve (Dj 2,38-41; 1 Kor 12,13; Ef 5,26). Krštenje, koje je djelo Božje, ne djeluje na magijski način: pretpostavlja vjeru i obraćenje (Dj 2,38; 16,30-31) te zahtjeva hod u novosti života (Rim 6,4; 3,1-15). U stvari stanje krštenika je paradoksalno: on posjeduje mesijanska dobra, nadasve veliki dar Duha, a istodobno živi u ovome svijetu s njegovim ograničenjima, uvjetovanostima, slabostima i grijesima. Kršćanin mora slijediti Krista, “začetnika života” (Dj 3,15), te se to nasljedovanje mora očitovati u konkretnom življenju. Drugim riječima, vanjsko, moralno življenje mora odgovarati ontološkoj, nutarnjoj stvarnosti koju je proizvelo krštenje. Drugačije rečeno: ontološka, darovana svetost mora postati življena, moralna svetost. Sv. Pavao, čitavom serijom imperativa, naglašava da kršćani trebaju biti ono što jesu, odnosno da moraju voditi život u skladu s njihovim novim bićem obnovljenim i življenim u Kristu. Ovom dinamizmu pridodaje se i protegnutost, usmjerenje prema eshatološkom, budućem, prema posljednjim stvarima: mistika krštenja po sebi samoj teži eshatološkom zajedništvu s Kristom, kada će se ostvariti potpuno i konačno otkupljenje. Pavao u dvije slike opisuje ovo sadašnje i ono buduće; ovo što je već tu i ono što još nije. Sada posjedujemo zalog Duha, piše Pavao

36


(Rim 8,23; 1 Kor 1,22; 5,5); sada je u otajstvu krštenja stari čovjek umro te nam je darovan novi život, ali samo u mistično sakramentalnoj stvarnosti (Rim 6,4 sl.). No, s tim nam je dana garancija da ćemo jednog dana posjedovati buduća dobra koja još nemamo u punoj mjeri. Nedostaje nam uključenje u prava Sina, nedostaje nam tijelo uskrsnuća. Ukratko, još uvijek nismo potpuno suobličeni slici nebeskog Krista. Nad našim život još uvijek je napisano: ‘U nadi smo spašeni’ (Rim 8,24). Nedostaje nam posvemašnja punina dobra i slave. “I mi, koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela” (Rim 8,23). Još uvijek smo zemljani, živimo u tijelu, dom našeg zemaljskog boravka još nije razoren itd… Samo će paruzija, tj. Kristov drugi dolazak donijeti potpuno otkupljenje, posjedovanje spasenjskih dobara. Ma koliko veliko i duboko, sadašnje spasenje blijedi pred sjajem buduće slave, prema kojoj kršćani teže i žude, usprkos muci sadašnjeg trenutka.8

Prije dosizanja konačnog cilja nužno je prijeći dug put sazrijevanja i rasta, što Novi zavjet predstavlja kao prijelaz od manjeg, početnog na više, savršenije stanje. Ovaj rast, napredak prema punom duhovnom razvoju označen je serijom usporedbi koje upućuju na evolutivni vid kršćanskog, moralnog i duhovnog, života.

a. Nesavršeni/savršeni - Nesavršenost kršćana je činjenica koja se ne može nijekati i koju sv. Pavao suočava s konačnim eshatološkim ostvarenjem kršćanske egzistencije (1 Kor 13,11; Fil 3,12-16). No, potrebno je već u ovome životu težiti da se ostvari punina mjere uzrasta Kristova (Ef 4,13; Kol 1,28). Kada Pavao tvrdi: “Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta” (1 Kor 2,6), ne želi govoriti o nekakvoj tajnoj grupi upućenih u tajno znanje (kao što je to

8 Usp. S. De Fiores, nav. dj., str. 792-794.

37


bilo u grupama gnostika), nego o onima koji su dosegli puni razvoj kršćanskog života i misli. Objavljujući da je presveti Bog uistinu Bog ljubavi, Isus daje novo usmjerenje zahtjevu savršenstva što ga pokreće veza s Bogom. Nije više riječ o zakonskoj neporočnosti koju valja čuvati, nego o ljubavi Božjoj koju treba primiti i živjeti. Isusovo savršenstvo je savršenstvo ljubavi. Njegov poziv da budemo savršeni kao naš nebeski Otac (Mt 5,48) u biti je zahtjev ljubavi koja se proteže čak i na neprijatelje i progonitelje. Nasljedovati nebeskog Oca znači postati milosrdni poput njega. Za sv. Jakova savršen onaj tko je bez ikakva nedostatka (Jak 1,4), nadasve savršen u kontroli vlastita jezika (3,2) te u prakticiranju zapovijedi ljubavi prema bližnjemu (1,25; 2,8). Na ovoj liniji Pavao označava savršenstvo kao uzajamnu ljubav: “Punina zakona jest ljubav” (Rim 13,10).9

b. Djeca/odrasli - Dok evanđelja privilegiraju djecu te ih uzimaju kao simbol autentičnih Kristovih učenika zbog njihove raspoloživosti obzirom na božansku ponudu spasenja (Mk 10,15; Mt 18,3-4; 19,14), novozavjetne poslanice više puta pozivaju vjernike da ostave dječačku dob te da “uzrastu za spasenje” (1 Pt 2,2). Pavao je posebno osjetljiv za stanje nesavršenosti što se zapaža kod djetinjstva. Žali se na Korinćane jer su ostali poput “novorođenčadi u Kristu” te su nesposobni čvrste hrane, odnosno ne mogu shvatiti dublje tajne otajstva spasenja (1 Kor 3,1-3). Stoga ih poziva da se čuvaju lažnog poimanja duhovnog djetinjstva (1 Kor 14,20).10 Vjernici se trebaju čuvati da ne ostanu “nejačad kojom se valovi poigravaju i koju goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što krči put zabludi” (Ef 4,14). Naprotiv trebaju “istinujući u ljubavi poraditi

9 Usp. S. De Fiores, nav. dj., str. 794; A. Vanhoye, “Savršenstvo”, u: RBT, nav. dj., stp. 1144-1147.

10 Čini se da je Pavao ustao protiv neispravna tumačenja Isusovih riječi (usp. L. Roy, “Dijete”, u: RBT, nav. dj., stp. 193).

38


te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist” (Ef 4,15). Kršćanin ne može ostati u početnom stanju svoje kršćanske egzistencije, odnosno u djetinjem stanju koje je karakterizirano neiskustvom, nestalnošću, nesposobnošću da se produbi božanska mudrost. Kršćanin je pozvan da postane odrastao u Kristu, stječući zrelost raspoznavanja, otpornost prema zabludama, ukratko, život po istini u ljubavi.11

c. Neuki/učitelji - Osim karizme učiteljstva ili službe poučavanja koju neki vrše u Crkvi (Rim 12,7; 1 Kor 14,6.26.28; Ef 4,11), za sve vjernike postoji obveza da napuste početno znanje o Kristu te da prijeđu na ono što je potpuno (Heb 6,1). Temeljni korak u ovom dinamičnom procesu prema dubljem spoznanju (Kol 1,10) je slijedeći: “O tome nas čeka besjeda velika, ali teško ju je riječima izložiti jer ste tvrdih ušiju. Pa trebalo bi doista da nakon toliko vremena već budete učitelji, a ono treba da tkogod vas ponovno poučava početnička počela kazivanja Božjih. Takvi ste: mlijeka vam treba, a ne tvrde hrane. Doista, tko je god još pri mlijeku,12 ne zna ništa o nauku pravednosti jer - nejače je. A za zrele je tvrda hrana, za one koji imaju iskustvom izvježbana čula za rasuđivanje dobra i zla” (Heb 5,11-14). Prije nego li će obraditi temu Kristova svećeništva, poslanica Hebrejima zamjera kršćanima što nisu napredovali na putu spoznanja Krista, odnosno na putu kršćanskog savršenstva. Već su trebali postati učitelji, odnosno zreli i savršeni kršćani,

11 Usp. S. De Fiores, nav. dj., str. 794.12 U Novome zavjetu na više mjesta susrećemo izraz “mlijeko” koje u

prenesenom smislu označava nauku kao hranu djece Božje. Za Pavla, koji u djetetu prvenstveno gleda kršćansku nezrelost, mlijeko dano Korinćanima jest prva kršćanska poruka, u opreci sa čvrstom hranom mudrosti što je pridržana savršenim kršćanima (usp. I. de la Potterie, “Mlijeko”, u: RBT, nav. dj., stp. 569).

39


sposobni razumjeti dubine otajstva spasenja te sa sigurnošću spoznavati dobro i zlo, a naprotiv ostali su nejačad.13

d. Tjelesni/duhovni - Pavlovsko suprotstavljanje između tijela i duha (Gal 5,16-26) u brojnim se recima javlja kao antiteza “tjelesni” i “duhovni ” ljudi (1 Kor 3,1) što označava dvije kategorije osoba: prve koje vodi ljudska narav, slaba i povezana s grijehom (2 Kor 1,12; Rim 6,19) i drugi koje vodi Duh Božji, koji u njima prebiva (1 Kor 6,19; Gal 5,18). Čovjek je tjelesni ili naravni kada živi život ograničen čisto zemaljskim horizontom što ga onesposobljuje da primi Božja otajstva. Duhovni, novi čovjek je u stanju ponuditi ispravno vrednovanje događaja i svake stvarnosti jer je rasvijetljen Duhom Svetim (1 Kor 2,13-15). Njegov život nije više zasužnjen pùti, već je neprekidna pobjeda duha nad tijelom. Iako čovjek nije više obični smrtnik, jer je po Kristu primio klicu besmrtnosti, ipak neprestano mora umirati “starom čovjeku”, u zajedništvu s Kristom koji je jednom za sve umro. Novi čovjek mora neprestano rasti, dopuštajući da ga obuzme Novi čovjek – Krist. Kršćanin, koji je primio dar Duha, pozvan je da živi i djeluje pod vodstvom tog istog Duha (Gal 5,16-18; Rim 8,4), sve do konačnog otkupljenja, kada će Bog smrtnim tijelima povratiti život po svome Duhu (Rim 8,11). Samo će se tada poroditi istinski duhovni čovjek, posvema preobražen Duhom Svetim te će postati poput Krista neraspadljiv, besmrtan i slavan (1 Kor 15,43-45).14

Kršćanin, u biblijskoj viziji života, nije u stanju onoga koji je već stigao (Fil 3,12), nego se nalazi na putu naprijed, na putu prema savršenstvu, neprestano žudeći da, u snazi Duha Svetoga, postigne puninu uzrasta Kristova. Ne može se fosilizirati

13 Usp. S. De Fiores, str. 794-795. 14 Usp. X. Léon-Dufour, “Čovjek”, u: RBT, nav. dj., stp. 159-160; S. De

Fiores, nav. dj., str. 795.

40


jer se nalazi u prijelaznom stadiju te ga na rast i sazrijevanje potiče i prošlost i budućnost. Za svojim leđima ima sjeme života primljeno u krštenju, a koje se treba razviti u autentičnu sinovsku egzistenciju sve dok ne dosegne najuzvišeniji cilj, a to je vječna proslava. Pred sobom nalazi Krista, savršeni model i životonosni put po kojem ima pristup u posljednje stvarnosti.

4. Putovi rasta u svetosti

Duhovni je život po sebi protegnut i usmjeren prema razvoju, tj. sve većem napretku i savršenstvu. Zaustaviti se na putu razvoja i rasta znači uputiti se prema vlastitom utrnuću. Ovu je istinu srednjovjekovna duhovnost sažela u aksiom: “Qui non progredit, regredit! – Tko ne napreduje, nazaduje!”. Duhovni su se učitelji, od otačkog razdoblja do najnovijih vremena, trudili razjasniti u čemu se sastoji spomenuti napredak, uočiti mu pojedine etape kao i putove kojima se ostvaruje.15 Primjerice, tema dva puta, preuzeta iz Govora na gori, vrlo brzo je postala dio kršćanske kateheze. Didache, jedan od najstarijih kršćanskih spisa, koji se je pripisivao Dvanaestorici, počinje ovako: “Dva

15 Više o različitim shvaćanjima etapa i putova u duhovnom životu, tj. rasta u svetosti kroz povijest Crkve vidi: S. De Fiores, nav. dj., str. 796-799; A. Dagnino, “Vita interiore”, u: Dizionario enciclopedico di spiritualità, nav. dj., str. 2652-2654; Isti, „Perfezione (gradi di)“, u: Dizionario enciclopedico di spiritualita, nav. dj., str. 1931-1934; A. Solignac, “Voies”, u: Dictionnaire de spiritualité XIV, nav. dj., str. 1200- 1215; Ch. Bernard, “I gradi e le vie nella vita spirituale”, u: P. L. Boracco – B. Secondin (a cura di), L’uomo spirituale, Istituto Propaganda Libraria, Milano, 1986., str. 167-175; T. Goffi, “Prospetiva teologica del progresso spirituale”, u: B. Secondin – T. Goffi (edd.), Corso di spiritualità, Esperienza – sistematica – proiezioni, Queriniana, Brescia, 1989., str. 590-598. Mi ćemo se veoma kratko osvrnuti na najvažnija shvaćanja razvoja duhovnog života kroz povijest Crkve.

41


su puta, jedan života drugi smrti, i velika je razlika među njima” (I,1). Barnabina poslanica veli da postoje “dva puta pouke i djelovanja: onaj svjetlosti i drugi tame” (XVIII,1-2). Premda se radi više o liturgijskim, disciplinarnim i moralnim tekstovima ovi dokumenti ne opisuju dinamiku navedenih putova, nego se ograničavaju na izbor jednog od putova i to jednom zauvijek.16

Trostruka podjela duhovnog života pojavljuje se već kod Evagrija Pontika († oko 400), koji nabraja tri faze: praksa, kontemplacija, teologija. No, na zapadu će najveći utjecaj ostaviti podjela duhovnog života u tri stupnja koju je načinio Pseudo-Dionizije (st. V.-VI.). On razlikuje u duhovnom životu tri stupnja ili tri puta: put čišćenja (via purgativa), put prosvjetljenja (via illuminativa) te put sjedinjenja (via unitiva). Sveti će Toma Akvinski preuzeti ovu podjelu te će govoriti o početnicima, naprednima i savršenim kršćanima u duhovnom životu. Naime, sv. Toma napredak i ostvarenje duhovnog rasta prepoznaje u ljubavi koja se odvija u tri stupnja (usp. S. th. II-II, q. 24,9). Put čišćenja ili početnika odnosi se na čišćenje duše od svih navezanosti i borbu protiv grijeha. Pošto je borba protiv grijeha osnovni zadatak svih ljudi, ovaj stupanj još je na razini općeg morala. Ipak i “početnici” u duhovnom životu moraju biti prožeti ozbiljnom težnjom prema svetošću. Dok nje nemaju nisu ni stupili na stazu savršenstva. Drugi stupanj ima za cilj povećanje Božje ljubavi u nama. Stoga se treba čuvati i malih grijeha, redovito savladavati napasti te ustrajno stjecati kršćanske krjeposti. Kršćanin na ovom stupnju duhovnog života svojski se trudi u svemu nasljedovati Isusa Krista. To je već pozitivni put askeze, očiti napredak u svetosti, kad Bog sve više i više rasvjetljava dušu. Stoga se i naziva “put prosvjetljenja”. Treći i najviši stupanj askeze ili kršćanskog savršenstva za

16 Usp. S. De Fiores, nav. dj., str. 796.

42


vrijeme zemaljskog života je “put sjedinjenja”, što se još naziva i mistika. Njegova je bit u nastojanju da se kršćanin sjedini sa svojom ljubavlju, odnosno onim koga ljubi iznad svega. Sve drugo za nj gubi privlačnost. Stalno prožet Božjom ljubavlju više svojevoljno i ne počinja grijeh, sve kršćanske krjeposti vrši u herojskom stupnju, živi u milosti i kontemplaciji, pod trajnim vodstvom Duha Svetoga.17

Poseban spomen zavrjeđuje veliki franjevački učitelj sv. Bonaventura koji je spomenutoj tematici posvetio dva svoja djela: De triplici via i Itinerarium mentis ad Deum. Franjevački učitelj hod prema duhovnom savršenstvu, svetosti, shvaća kao neprestani uspon prema zanosu kontemplacije. Uspon započinje etičko-intelektualnim pročišćenjem, koje oslobađa dušu od svake slike i svake ideje koju je stekla u dodiru sa stvorenom stvarnošću. Duša se pretače u božansku svjetlost (rasvjetljenje) kako bi potom, posredstvom ekstaze ljubavi i blaženog gledanja, stigla jedinom božanskom dobru (sjedinjenje).18

Spomenimo još poimanje razvoja duhovnog života u misli dvoje velikih karmelićanskih učitelja duhovnosti: sv. Ivana od Križa († 1591) i sv. Tereziju Avilsku († 1582). U svome čuvenom djelu Uspon na goru Karmel, sv. Ivan od Križa, Doctor misticus, koristi se simbolizmom gore na koju se treba uspeti kako bi pomogao početnicima i naprednima u duhovnom

17 Usp. T. Goffi, nav. dj., str. 591; Ch. Bernard, nav. dj., str. 168-169; S. De Fiores, nav. dj., str. 797. Ovdje ne možemo ne spomenuti velikog duhovnog učitelja dvadesetog stojeća o. Reginalda Garrigoua-Lagrangea i njegovo velebno djelo, Le tre età della vita interiore, Edizioni Vivere in, Roma 1984., u 4 sveska. Kako sam naslov kaže i o. R. Garrigou-Lagrange rast i razvoj duhovnog života dijeli na tri etape, slijedeći tako već uobičajenu podjelu.

18 Više o putovima duhovnog života kod Bonaventure vidi: A. Solignac, nav. dj., stp. 1205-1206; T. Goffi, nav. dj., str. 591-592.

43


životu, koji često ostaju na prvim stupnjevima savršenstva i ne znaju kako dalje. Dok u drugim djelima opisuje duhovni put iz perspektive božanskog djelovanja u duši, u Usponu na goru Karmel, naglašava ono što čovjek treba učiniti na svom putu savršenstva. Preporuča radikalno odricanje od svega što se posjeduje i potpuno pročišćenje od svega što nije Bog kako bi se duša mogla sjediniti s ljubavlju. Askeza pročišćenja nazvana je noć, a uključuje trostruki stadij: noć osjetila, koja se sastoji u mrtvljenju neurednih težnji, požuda; noć razuma, u kojoj se napreduje samo čistom vjerom te noć memorije i volje, kada su i ove naše moći pročišćene nadom i ljubavlju.

Sv. Terezija Avilska svoju je duhovnu nauku iznijela u svoja dva glavna djela: Put savršenstva i Zamak duše. Velika učiteljica duhovnog života progovara o molitvi kao putu savršenstva, odnosno putu prema Gospodinu. Između različitih stupnjeva molitve razlikuju se usmena molitva, meditacija (razmatranje), ulivena molitva i savršena kontemplacija (zrenje). Put savršenstva nije usmjeren prema vanjskim ciljevima, nego prema vlastitoj nutrini u kojoj prebiva Učitelj. Moliti znači razgovarati i živjeti s njim, znajući da on upravlja tim razgovorom. Terezija kao model molitve uzima Oče naš te je uvjerena da će Bog uzdignuti na stupanj kontemplacije dušu koja će sa svoje strane učiniti što može kako se ne bi zaustavila na putu savršenstva.19

19 Usp. S. De Fiores, nav. dj., str. 797-798; Ch. Bernard, nav. dj., str. 170-172. Spomenimo da duhovnost poznaje i podjelu duhovnog života na četiri stupnja (prema stupnjevima ljubavi - sv. Augustin i sv. Bernard), na dvanaest (poniznosti - sv. Benedikt, sv. Bernard) pa čak i na trideset stupnjeva (sv. Ivan Ljestvičar). Poseban bi spomen, zbog svoje izvornosti i utjecaja na daljnju duhovnost, također zaslužili Origen, Grgur Nisenski, Dionizije Kartuzijanac, Toma Kempenac, Ignacije Lojolski i još neki drugi. No, zbog naravi našega rada ispuštamo njihov nauk.

44


Zajedničko gore navedenim podjelama duhovnog života na etape jest ideja temporalnosti, tj. susljednog razvoja i progresivnosti u duhovnom životu. Spomenuta ideja uključuje postojanje duhovne svijesti koja je svjesna vlastita razvoja i napretka prema sve većem kršćanskom savršenstvu, odnosno svetosti. S nižeg stupnja duhovnog života (početnici, put pročišćenja), osoba, pod utjecajem milosti, postupno napreduje u borbi protiv grijeha, stjecanju krjeposti, ljubavi prema Bogu (napredni, put prosvjetljenja) sve do potpunog sjedinjenja s Bogom (savršeni, put sjedinjenja).

Uz spomenute putove u razvoju duhovnog života povijest duhovnosti Katoličke Crkve poznaje i drugačiji put rasta u svetosti. Taj drugačiji put zamjećujemo, primjerice, u životu sv. Terezije iz Lisieuxa, brojnih svetaca s karizmom apostolata, ali i u životu naše bl. Marije Petković. Naime, već nam evanđelje otkriva drugačiju perspektivu duhovnog života različitu od gore navedene. Evanđelje nam se predstavlja kao poziv vjerniku da pod nutarnjim utjecajem Duha Svetoga, bez obzira na vanjske okolnosti, očituje i živi svoju vjernost Kristu. Dakle, nije toliko riječ o progresivnom rastu i trajanju koliko o vremenu razmrvljenom na bezbroj “milosnih trenutaka” (kairoi) koje nam nebeski Otac milostivo daje kako bismo posvjedočili svoju vjeru, pouzdanje i ljubav.

Upravo se ova druga, evanđeoska perspektiva očituje, primjerice, i u životu hrvatske blaženice Marije Propetog Isusa Petković. U njenu životu ne ćemo pronaći grješnu prošlost (u smislu smrtnih grijeha!)20 koju bi ona morala očistiti kako bi vremenom stigla do prosvjetljenja i sjedinjenja s Bogom.

20 O poimanju i iskustvu grijeha u životu i spisima bl. Marije Propetog Petković vidi: M. Parlov, “Sakrament pomirenja u životu i poukama Marije Propetog Isusa”, u: IV. znanstveni skup o Službenici Božjoj Mariji Propetog Isusa Petković, 5. i 6. studenog 1999.. u Zagrebu,

45


Štoviše, iz njenih duhovnih zapisa proizlazi kako su kušnje, osobito nutarnje, bile to veće što je bila starija. Možda je najzgodnije na nju primijeniti kategoriju smjenjivanja stanja duhovne utjehe i duhovne suhoće, o kojima govori sv. Ignacije Lojolski. Potom, budući da je vodila intenzivan apostolski život, i njena su nutarnja duhovna stanja ovisila o izvanjskim trenutcima i događajima, o pozitivnom ili negativnom ishodu pojedinog apostolskog pothvata, o susretu s drugim osobama i o brojnim drugim izvanjskim čimbenicima (bolesti, protivštine s obiteljske strane, neuspjesi itd.). A sve je navedeno utjecalo na njen duhovni rast i sazrijevanje, tj. na njenu svetost.

5. Kršćanska svetost je “jedna”, ali je ujedno i “različita”

Iz govora o naravi kršćanske svetosti moglo se je vidjeti da je kršćanska svetost u konačnici sastoji u životnom sjedinjenju s Isusom Kristom, Izvorom i Uzorom svake svetosti. Ovu životnu povezanost s Isusom Kristom naglašava i Drugi vatikanski sabor i to upravo u dogmatskoj konstituciji o Crkvi - Lumen gentium i to u petom poglavlju koje nosi naslov Opći poziv na svetost u Crkvi: “Kristovi sljedbenici, pozvani od Boga ne po svojim djelima, nego po odluci i milosti Njegovoj, i opravdani u Isusu Gospodinu, postali su po krštenju vjere uistinu Božja djeca i dionici božanske naravi, i zao uistinu sveti” (LG 40). Koncil tumači u čemu se sastoji bit našega kršćanskog života: “biti Božja djeca i dionici božanske naravi”, a oboje svoj uzrok ima u Isusu Kristu. Naravno da je ovdje riječ o sjedinjenju s Kristom na nadnaravnom planu, sjedinjenju koje je ostvareno u

Teološki aspekti Božjeg očinstva u životu i djelima Marije Propetog Isusa Petković, Zagreb, 2000., str. 87-105.

46

snazi milosti koja nas uzdiže u nadnaravni red. Ovim je istaknut životno i ontološko sjedinjenje kršćanina s Kristom. No, iz ovoga sjedinjenja proizlaze posljedice moralnog značaja. Zato Koncil nastavlja: “Oni (kršćani, nap. a.) dakle moraju uz Božju pomoć živeći držati i usavršiti svetost koju su primili” (LG 40). Iz ontološkog reda prelazi se na moralni: iz svijesti da su djeca Božja i dionici božanske naravi, uz Božju pomoć, kršćani se nastoje uzdržati i usavršiti u svetosti. Drugim riječima, moralni zahtjev za svetim životom proizlazi iz svijesti o biti kršćanstva, a ono je “stvarno sudjelovanje u Božjem životu”, a koje nam je Krist omogućio.21

Ako se kršćanska svetost ostvaruje po sjedinjenju s Kristom, onda ona može biti samo jedna. No, ne ostvaruje se na apstraktan način, nego u konkretnim i živim osobama. Dakle, u Kristovu Tijelu – Crkvi – svi su pozvani na svetost. Koncil to jasno uči: “Svima je dakle jasno da su svi vjernici, bilo kojeg staleža i stupnja, pozvani na potpuni kršćanski život i na savršenu ljubav. Po toj se svetosti i u zemaljskom društvu promiče humaniji način života. Da postignu tu savršenost, neka vjernici upotrebljavaju sile primljene po mjeri po kojoj ih je Krist darovao… Tako će svetost Božjega Naroda dati obilne plodove, kako u povijesti Crkve to izvrsno dokazuju životi tolikih svetaca“ (LG 40). U sljedećem broju istog dokumenta Koncil uči da je kršćanska svetost jedna (sjedinjenje s Kristom), ali da se ostvaruje i živi na različite načine: “U različitim vrstama života i u različitim dužnostima gaje jednu svetost sve koje vodi Duh Božji i koji, poslušni Očevu glasu i klanjajući se Bogu Ocu

21 Usp. komentar dogmatske konstitucije Lumen gentium: I. Kopić, “Peto poglavlje. Sveopći poziv na svetost”, u: R. Brajčić i dr., Dogmatska konstitucija o Crkvi – ‘Lumen gentium’ 2, FTI, Zagreb, 1981., str. 567-575; P. Molinari, I santi e il loro culto, Libreria Editrice PUG, Roma, 1962., str. 66-79.


47


u duhu i istini, slijede Krista siromašna, ponizna i opterećena križem, da zasluže biti dionici njegove slave. Svaki prema svojim darovima i službama mora bez oklijevanja ići putem žive vjere koja budi nadu i djeluje po ljubavi” (LG 41). Dakle, jedna, ali ne jedna te ista svetost je za sve kršćane. “Jedna”, budući da je svaki krštenik ucijepljen u Kristovo Tijelo - Crkvu, tj. sjedinjen s izvorom svetosti – Isusom Kistom, od koga, po Duhu Svetome, prima posvećenje i opravdanje. No, ta se „jedna svetost“ živi na različite načine, u različitim životnim staležima i situacijama, kako je već kome dano.

Od velike je teološke pa i pastoralne važnosti ispravno shvatiti učenje Drugog vatikanskog koncila o naravi kršćanske svetosti, odnosno svetost kršćana promatrati u perspektivi njihova sjedinjenja s Kristom u Crkvi. Naglašavajući kristocentričnu, pneumacentričnu i ekleziocentričnu dimenziju kršćanskog života i svetosti izbjegava se opasnost odvajanja teologije od duhovnosti, dok se, s druge strane, čitavom nauku o svetosti time stavljaju čvrsti temelji. Ako Koncil predstavlja svetost kao sjedinjenje s Kristom te se kaže da je život s Njime jedan, dakle zajednički svim vjernicima, lako je dalje zaključiti da taj život, koji nam dolazi po Duhu Svetomu, nosi u sebi unutarnji dinamizam prema sve većem ostvarenju, sve dok se ne postigne najveće moguće ostvarenje savršenosti. A to dalje znači da se istinski kršćanski život nikako ne može pomiriti s osrednjošću i bilo kojim oblikom ravnodušnosti, nebrige i duhovne mlakosti. Istinski kršćanski život teži uvijek sve više prema naprijed, prema sve većem ostvarenju života koji je darovan kao prvina i čije se potpuno ostvarenje očekuje istom poslije smrti.

48


6. Zaključak

Kršćanska je svetost cilj kojemu progresivno teži cjelokupni kršćanski duhovni život. Ona je prvi i temeljni dar koji utemeljuje kršćanski nutarnji život (“biti kršćanin”). Drugim riječima, u daru svetosti očituje se otajstvo milosti koje od običnog, zemaljskog, ljudskog stvorenja čini nebesko stvorenje, dijete Božje. Svetost je u konačnici život zajedništva i sjedinjenja s Kristom. Po svojoj naravi teži sve većoj punini. Taj je život djelo ili bolje reći plod djelovanja Duha Svetoga u dubini ljudskog (kršćanskog) bića, na način da osobu sve više i više suobličuje Isusu Kristu. To Duh Sveti čini snagom posvećujuće milosti, koja je on sam, te preko svojih darova kojima pomaže kršćaninu da u prolaznosti i izazovima ovoga svijeta može živjeti svoju vjernost Isusu Kristu.

Na svetost su pozvani svi članovi naroda Božjega: «Kristovi sljedbenici, pozvani od Boga ne po svojim djelima, nego po odluci i milosti Njegovoj, i opravdani u Isusu Gospodinu, postali su po krštenju vjere uistinu Božja djeca i dionici božanske naravi, i zato uistinu sveti… Svima je dakle jasno da su svi vjernici, bilo kojeg staleža i stupnja, pozvani na potpuni kršćanski život i na savršenu ljubav» (LG 41). Poziv na svetost poziv je upućen svakom kršteniku, a ne tek malom broju odabranih. Ne rasti u svetosti, ne posvećivati se iz dana u dan sve više i više znači ne odgovoriti temeljnom pozivu, zvanju i poslanju kojeg Bog stavlja pred svakog krštenika: “Ovo je volja Božja: vaše posvećenje” (1Sol 4,3). Naprotiv, krštenik koji raste u svetosti, koji iz dana u dan posvećuje sebe i svijet u kojem živi postaje živo i sjajno svjedočanstvo Božje prisutnosti u ovome svijetu. Po svecima Bog snagom svoga Duha Svetoga preobražava ljudska srca te u njima širi svoje kraljevstvo. Kršćani koji se trude oko svetosti, tj. oko življenja svoga kršćanskog poziva

49


i poslanja, u obitelji, na radnom mjestu i gdje god se nalazili, postaju očitovanje Božjeg djelovanja u ovome svijetu; postaju Božja epifanija, vjesnici i nositelji Boga živoga, bogojavitelji. Svetost svakog pojedinog vjernika doprinosi i povećava ljepotu lica Crkve te pomaže da njen navještaj poruke spasenja bude učinkovitiji. Zato je briga oko osobne i svetosti drugih najprječa briga svakog istinskog vjernika. L. Bloy, francuski mislilac i književnik, jednom reče da postoji jedna jedina tragedija u životu, a ta je ne postati svet!

51

DUHOVNA STRUJANJA U CRKVI U DOBAMAJKE KLARE ŽIŽIĆ*

Uvod

Određenu osobu možemo bolje upoznati tek kad upoznamo svijet iz kojega je potekla, kad upoznamo osobe i stvarnosti koje su na tu osobu utjecale. Doista, premda u konačnici ostaje tajna skrivena drugim ljudima, svaka je osoba plod onoga što je baštinila naslijeđem od predaka i onoga što ju je oblikovalo u sredini u kojoj je živjela. Ukratko: plod je naslijeđa i kulture. Uz ove, antropološko-sociološke čimbenike, mi kršćani u oblikovanju, rastu i sazrijevanju osobe prepoznajemo još jedan najvažniji čimbenik: milost Božju. Osoba je plod milosti i naravi. To, dakako, vrijedi i za svece. Ili bolje reći: još više vrijedi za svece,

Documents

Mladen Parlov - Ruđer Bošković Institute...biblijske teologije, KS, Zagreb 1980, str. 883-894; J. L. McKenzie, “Starozavjetna biblijska teologija”, u: Biblijska teologija Staroga