NEPROFTINE ORGANIZACIJE I KOMBINIRANI MODEL SOCIJALNE POLITIKE

Drustveni procesi koji su potaknuli razvoj neprofitnog sektora

Prema istrazivanju Lestera Salamona razvoj neproftinog sektora na globalnoj osnovi potaknut je u posljednja dva desetljeca krizama i promjenama (revolucijama) koje imaju povijesno znacenje. Sto se tice kriza navodi se:

a) Kriza koncepta socijalne drzave (welfare state)b) Kriza razvojac) Kriza okolisad) Kriza socijalizma

Promjene koje su imale velikog utjecaja na razvoj sektora jesu komunikacijske promjene i jacanje srednjih slojeva.

a) Kriza socijalne drzave (welfare state)Interes za razvoj privatnih, neproftinih organizacija i potreba tog razvoja potaknuti su krizom koncepta socijalne drzave koja je u razvijenim zemljama nastala poslije II S.R. Kriza socijalne drzave povezana je sa naftnim sokom sedamdesetih godina koji je znacajno usporio ekonomski rast i nametnuo drzavi ogranicenja u izdacima za javne potrebe. Drzava je razvila sustav javnih usluga iznad mogucnosti i volje gradjana da snose njihove troskove. Drzava je preko svog birokratskog aparata razvijala parazitizam i oslobadjala gradjane odgovornosti za vlastitu dobrobiti. Kao alternativa reduciranim javnim drzavnim uslugama javljaju se privatne neprofitne organizacije. Koncept welfare mix- kombinirani model socijalne politike ima vec ozbiljne rezultate. To znaci da u programima socijalne politike, ravnopravno sa drzavnim programima postoje programi neprofitnih organizacija i privatnih proftinih (komercijalnih) organizacija. Nepovjerenje u drzavu i njezine ustanove jedan je od glavnih razloga razlaganja socijalne drzave!

b) Kriza razvojaKriza razvoja usporedan je proces sa krizom socijalne drzave. Ona se odvija na siroj globalnoj osnovi i povezana je sa problemima dominacije drzave i drzavnih agencija u programima razvoja. Drzava i trziste ne mogu odgovoriti na sve potrebe i reprezentirati sve interese. Ovdje su narocito bila vazna iskustva iz zemalja u razvoju.

c) Kriza okolisaKriza okolisa vec u sedamdesetim godinama pokazala je zabrinjavajuce razmjere. Drzava sa svojim aparatom i tradicionalnim problemima njegove birokratizacije nije mogla odgovoriti na ove probleme. Inicijative gradjana kroz privatne, neproftine organizscije pokrenule su stvar s mjesta i prisilile drzave na nove oblike ponasanja.

d) Kriza socijalizmaObecanja o socijalnoj pravdi i gospodarskom obilju su postala neuvjerljiva popustanjem politickog pritiska u drugoj polovini osamdesetih godina. Vec tada se javljaju brojne inicijative i organizacije (fundacije, udruge) koje organiziraju alternativne programe, pomazuci gradjanima u podmirivanju obaveza. Komunikacijska revolucija osnazila je privatne inicijative i pridonijela globalizaciji razvoja neproftinog sektora. Srednji, urbani slojevi promotori su inicijativa u neprofitnom sektoru. Njihova materijalna neovisnost i relativno veliki neformalni utjecaji u društvu daju im posebnu važnost. Individualna odgovornost i oslanjanje na vlastite snage promoviraju se na slobodnom tržištu kroz privatnu inicijativu koja pridonosi ekonomskom rastu. Transformacija društva i porast životnog standarda za sve građane ne može biti isključivo pravo i odgovornost države koja za to sredstva namiče iz poreza. Predstavnici srednjih slojeva traže od države porezna oslobađanja za davanja u

1

općekorisne svrhe u određenim iznosima i tako ta sredstva, s dodatnim vlastitim udjelima, postaju materijalna osnova za inicijative u neprofitnom sektoru.

Terminoloski problem

Ovisno o okolnostima gospodarskog i političkog razvoja neprofitni sektor različito se naziva u različitim zemljama. U Francuskoj se za taj sektor upotrebljava pojam čconomie sociale, u Njemačkoj verein, u Britaniji public charities, u Americi nonprofit sector, u tradiciji zemalja srednje Europe fundacije, u zemljama u razvoju nongovernmental organization. U teorijskim raspravama još se upotrebljavaju pojmovi dobrovoljački sektor (voluntary sector), neovisni sektor (independent sector), sektor udruga (associational sector), neoporezovani sektor (tax-exempt sector), treći sektor (third sector), dobrotvorni sektor (charitable sector), civilno društvo (civil society).

Svaki od navedenih pojmova ističe jedan aspekt aktvnosti tih organizacija. Na primjer:- Neprofitni sektor naglašava da ove organizacije primarno ne postoje radi ostvarivanja profita. Međutim, kako će se poslije vidjeti, one ostvaruju profit, ali ga ne raspodjeljuju.- Neovisni sektor naglašava da ove organizacije djeluju neovisno o vladi i tržištu. Gledano financijski one su daleko od neovisnosti, jer primaju velike dotacije od vlade i privatnog poduzetništva.

- Dobrotvorni sektor naglašava pomoć koju organizacije dobivaju od privatnih osoba kao dobrotvorne donacije u humanitarne svrhe. Međutim, ove organizacije često nemaju većinu prihoda iz tih izvora.- Dobrovoljački sektor naglašava ulogu dobrovoljačkog (volonterskog) rada u ovim organizacijama. U većini slučajeva pretežiti dio poslova obavlja profesionalno, stalno zaposleno i plaćeno osoblje.- Neoporezivani sektor naglašava da su ove organizacije izuzete iz dijela poreznih obveza u odnosu na privatno poduzetništvo.

- Nevladine organizacije termin koji naglašava odvojenost ovih organizacija od vlade i vladinog utjecaja. Osobito u zemljama u razvoju ove organizacije rade na promociji gospodarskih i socijalnih promjena koje dolaze izvana.- Socijalna ekonomija naglašava ulogu institucija tipa štedionica, zadruga, osiguravajućih institucija na temelju uzajamnosti i slično.- Treći sektor znači da pored države i privatnog poduzetništva postoji treće područje koje utječe na razvoj. Razvoj se legitimira otvorenošču i ravnopravnošću svih inicijativa. Jasno, sektori su međuovisni i povezani. S obzirom na različite pristupe neprofitnom sektoru moguće su i različite definicije.

Pravno gledano neprofitne su one i onakve organizacije kako je to određeno zakonom. Status neprofitnosti stječe se posebno propisanom procedurom, a redovito ga dodjeljuju nadležna ministarstva prema području djelatnosti organizacije. Kao pravne osobe ove organizacije imaju status udruga, zaklada (fundacija), ustanova, zadruga, društava s ograničenom odgovornošću.

Ekonomske definicije polaze od izvora prihoda organizacija. Ove organizacije same zarađuju dio prihoda, ali one ne djeluju u području koje je ekonomski isplativo za privatno poduzetništvo. One djeluju primarno radi neke opće koristi u društvu ili podmiruju neke potrebe koje nije moguće efikasno podmiriti preko tržišta, a važne su za razvoj društva, npr. stanovanje. Ove organizacije moguće je definirati i prema funkciji koju obavljaju. Prema tome može se reći da su to privatne organizacije koje služe nekoj javnoj svrsi, one proizvode neka javna dobra. One mogu biti supstitut ili nadomjestak za programe koje obično osiguravaju vladine institucije u socijalnoj skrbi, zdravstvu, školstvu, kulturi itd.

2

Strukturalan pristup definiranju pojma neprofitni sektor može nam dati jednu operativnu definiciju. Neprofitne organizacije su pravne osobe registrirane po posebnoj proceduri. One su private organizacije koje osnivaju i kojima, neovisno o vladi, u potpunosti upravljaju private osobe i institucije. To ne znači da one ne mogu primiti pomoć od vlade ili da vladin predstavnik ne može sjediti u njihovom upravnom odboru ili drugom tijelu. Ove organizacije se ne osnivaju radi ostvarivanja profita. Ako se profit ostvari, on se ne dijeli, već se vraća na kraju financijske godine za osnovne djelatnosti radi kojih je organizacija osnovana.

Ekonomska uloga neprofitnog sektora

Postoji više teorija koje objašnjavaju ekonomsku ulogu neprofitnih organizacija. Prema Hansmannu (1987) to su: teorija javnih dobara, teorija neuspješnih ugovora, teorija subvencija, teorija kontrole potrošnje, teorija potražnje naspram teoriji ponude, teorija uloge donacija, teorija neprofitnog naspram vladinog poduzetništva i teorija neprofitnog naspram drugih oblika poduzetništva.

Jedan od najutjecajnijih teoretičara ekonomske uloge neprofitnih organizacija je Burton Weisbrod. Njegovi teorijski modeli doživjeli su brojne provjere u empirijskim istraživanjima. Weisbrodova istraživanja u ovom području objedinjena su u najnovijem izdanju njegove knjige The Nonprofit Economy . Prema Weisbrodu tri su glavne karakteristike neprofitnih organizacija koje ih razlikujuod poduzetništva organizacija i koje uglavnom određuju njihove aktivnosti:

(1) Nitko nema pravo dijeliti profit ili višak neprofitnih organizacija;(2) Neprofitne organizacije izuzete su od plaćanja poreza na dobit;(3) Neke neprofitne organizacije primaju različite vrste subvencija; donacije koje

dobivaju oslobođene su plaćanja poreza i izuzete su od mnogih drugih oblika oporezivanja pored izuzeća od plaćanja poreza na dobit

Za ovog autora sve su tri karakteristike važne jer utječu na organizacijske inicijative. Karakteristika (1) potiče efikasnost. Porezne povlastice, karakterstike (2) i (3), daju neprofitnimorganizacijama prednost pred poduzetničkim tvrtkama. Neprofitne organizacije jedini su oblik institucija koji je sposoban nositi se sa zloupotrebama i neefikasnim ponašanjem u institucijama.

Značajna uloga neprofitnih organizacija, prema Weisbrodu, jest da one mobiliziraju volontere kao znatan doprinos razvoju društva.

Preispitujući ekonomsku ulogu neprofitnih ogranizacija Weisbrod polazi od dva cilja: neprofitne organizacija imaju posebnu ulogu koju trebaju igrati u modernoj, mješovitoj ekonomiji; i drugo, potrebna je bolja ravnoteža između institucija privatnog poduzetništva, vlade i neprofitnog sektora.

U tom smislu za razvoj neprofitnog sektora daju se sljedeće preporuke:1. Neprofitni sektor treba ojačati da osigurava kolektivna dobra;2. Neprofitni sektor više se treba baviti osnovnim djelatnostima radi kojih je osnovan;3. Neprofitne organizacije i profitne organizacije ne smiju se povezivati, to vodi

zloupotrebama;4. Poreznom politikom treba stimulirati donacije;5. Treba preispitati subvencije koje organizacije imaju u poštanskom prometu;6. Treba razviti statistički program informacija za praćenje rada neprofitnih organizacija.

Ističući u prvi plan ekonomsku opravdanost razvoja neprofitnog sektora Irish ukazuje na njegovu efikasnost. Privatne, neprofitne organizacije mogu proizvesti robu i usluge

3

efikasnije, tj. kvalitetnije i uz niži trošak, nego državne agencije. Promašaji tržišta i državnih javnih službi dobro su poznati. Uloga je neprofitnih organizacija da poprave te pogreške uz mobilizaciju znatnijih resursa među kojima je prepoznatljiv dobrovoljni rad.

Prema Krameru (1990), prednosti neprofitnih organizacija pred državnim agencijama i privrednim organizacijama neupitne su. Ove organizacije imaju različite izvore prihoda. Velik utjecaj na ustroj i upravljanje tim organzacijama imaju društvene vrijednosti i javno mnijenje. Ove organizacije razvijaju participaciju, interes i odgovornost građana za područje podmirivanja javnih potreba.

Neprofitni sektor u razvijenim zemljama

Veći interes za proučavanje uloge neprofitnog sektora u razvijenim zemljama javlja se u posljednja dva desetljeća. Jedna od vodećih istraživačkih i nastavnih institucija za neprofitni sektor u svijetu je Institute for Policy Studies na Johns Hopkins University, Baltimore, SAD. Rezultati njihova komparativnog istraživanja koje je trajalo od 1990. do 1994. godine objavljeni su u knjizi L.M. Salamon i H.K Anheier The Emerging Sector: The Nonprofit Sector in Comparative Perspective - An Overview (1994). Ovo empirijsko istraživanje obuhvatilo je 12 zemalja i cilj mu je bio analizirati opseg, strukturu, financiranje i ulogu privatnog, neprofitnog sektora. Pod neprofitnim organizacijama u ovom istraživanju razumijevaju su one organizacije koje su osnovane kao privatne, organizacijski odvojene od vlade, koje imaju vlastiti ustroj, koje uključuju u svoj rad volontere, čiji prihodi dobiveni od države ne prelaze 50% te koje su nepolitičke i nereligijske organizacije.

Ekonomska snaga neprofitnog sektora mjerena je kroz broj zaposlenih i njihov rast, troškove sektora i udio volontera. Kao pokazatelj godišnjih ekonomskih aktivnosti uzeti su godišnji troškovi poslovanja. Iz njih su isključeni troškovi za kapital kao što su zgrade ili strojevi koji traju više od jedne godine. Po područjima aktivnosti u sedam zemalja sektor je najprisutniji u obrazovanju i istraživanjima 24%, zdravstvu 22%, socijalnim službama 20%, kulturi i rekreaciji 16%, poduzetničkim i profesionalnim udruženjima 9%, stanovanju i urbanom razvoju 5%, itd.

Kakvi su izvori prihoda neprofitnih organizacija?

Kod ovih zemalja oni su raspodijeljeni na:1) Privatna davanja, uključujući poklone pojedinaca, poduzeća, fundacija, legate;2) Pomoć vlade, uključujući dotacije, plaćanja prema ugovorima za posebne usluge;3) Prihode neprofitnih organizacija koje one dobiju od prodaje svojih usluga ili proizvoda.

Preporuke za razvoj sektora na osnovi spomenutog istraživanja odnose se na veću profesionalizaciju, osiguravanje naklonjenijeg zakonskog okvira za razvoj sektora, razvoj efikasnog partnerstva s vladom, proširivanje privatnih davanja u općekorisne svrhe, osiguravanje odgovomosti (accountability) u organizacijama, vođenje računa o globalizaciji.

Kombinirani model socijalne politike (welfare mix)

Kriza koncepta socijalne države definitivnoje promovirala neprofitne organizacije u smislu privatizacije usluga koje su prije davale državne agencije. Socijalna država (welfare state) sve više se transformira u omogućavajuću državu (enabling state). Načelo supsidijarnosti, kao dio društvene strukture i tradicije, promovira neprofitni sektor u Njemačkoj. Supsidijarnost znači da veća socijalna jedinica može pomoći manjoj socijalnoj jedinici ako se potonja ne može više pouzdati u svoje resurse.

4

Analogno spomenutom načelu supsidijarnosti u SAD prema Salamonu djeluje načelo third-party government. Prema Adalbertyju Eversu(1995), jednom od najpoznatijih teoretičara kombiniranog modela socijalne politike, prisutnost većeg broja aktera i programa u socijalnoj politici zapravo je tradicionalan koncept s bogatom baštinom. Evers kao aktere prepoznaje: tržište, državu, institucije civilnog društva i neformalni sektor koji uglavnom djeluje kroz porodicu.

Ovaj model kombinirane socijalne politike Evers je nacrtao u obliku 'trokuta socijalne politike' ('welfare triangle'). Središnji položaj neprofitnog sektora govori da je on zapravo jedna intermedijarna struktura koja najbolje povezuje sve aktere. Odnosi u trokutu mogu se postaviti tako da država igra glavnu ulogu zbog koordinacije i onda ona dolazi u sredinu.

Kombinirani model socijalne politike za Kramera i suradnike (1993) definitivno je 'nova ortodoksija' i dominantni model u socijalnoj politici. Umjesto pojma socijalna država (welfare state) nudi se pojam socijalno društvo (welfare society) .Abrahamson reducira broj aktera: za njega u modernim društvima postoje tri područja za koja se može računati kao na vrela: tržište, država i civilno društvo. U tim područjima operira se s tri različita medija: novcem, moći i solidarnosti. Novac i moć pripadaju prema Abrahamsonu 'sustavu svijeta', solidarnost pripada 'svijetu života'. Tržište, država i civilno društvo zapravo znače pluralizam socijalnih programa (welfare pluralism) i javljaju se ponekad supsidijarno, ponekad komplementarno, a često i u kombinacijama.

Prema Abrahamsonu welfare pluralism znaci podjelu rada na osnovi pregovora izmedju agenata na trzistu, drzave i civilnog drustva, dok welfare mix znaci suradnju izmedju dvaju ili vise tih agenata.

Neproftini sektor kao akter u socijalnoj politici zemalja u tranizciji

Zemlje u tranziciji, osobito zemlje srednje Europe, imale su prije Drugog svjetskog rata prilično razvijen neprofitni sektor. Poticaji za oživljavanje razvoja sektora ponovo dolaze 1980-ih godina. Donose se zakoni o fundacijama, udrugama, privatnim ustanovama. Reformiraju se zarana socijalneslužbe. Jedno od prvih istraživanja razvoja neprofitnog sektora u Mađarskoj, Ceškoj, Slovačkoj i Poljskoj pokazalo je da su dominantna područja razvoja sektora: socijalna skrb, prava čovjeka, zaštita okoliša, istraživanje i javna politika te regionalni problemi. Opće je polazište kojim se zagovara razvoj neprofitnog sektora u zemljama u tranziciji da će on odigrati važnu ulogu amortizera socijalnih potresa koji će nastati uvođenjem slobodnog tržišta. Među zemljama u tranziciji u razvoju neprofitnog sektora prednjači Mađarska.

Razvoj neprofitnog sektora u zemljama u tranziciji značajno je povezan sa PHARE programima Europske unije.

Jedan od poznatijih istraživača socijalne politike u zemljama u tranziciji B. Deacon drži da će privatni neprofitni sektor biti važan stabilizator socijalnih prilika o tim zemljama. Prema M. Ružici welfare mix kao opći trend u tim zemljama javlja se kao rezultat smanjivanja programa javnog sektora i pokrivanja praznina iz kojih se povukla država. U. Gotting zastupa mišljenje da je razvoj neprofitnog sektora u zemljama u tranziciji 'spontan' i da je to rezultat inozemne pomoći te povoljnih poreznih propisa.

Neprofitne organizacije postaju značajan akter u socijalnim politikama zemalja u tranziciji i pridonose razvoju koncepta kombinirane socijalne politike.

5

Razvoj neprofitnog sektora u Hrvatskoj i njegova uloga u razvoju kombiniranog modela socijalne politike

Nastanak humanitarnih' organizacija je rezultat inicijativa građana, različito motiviranih u doba rata te prognaničke i izbjegličke krize.

Zakonski okvir osnivanja i poslovanja neprofitnih organizacija

Kao pravne osobe privatne neprofitne organizacije u nas mogu biti: udruge (udruženja građana i društvene organizacije), zaklade I fundacije, ustanove, zadruge (stambene, učeničke).Za osnivanje udruge gradjana prema tom zakonu potrebno je najmanje deset punoljetnih gradjana drzavljanja Republike Hrvatske. Udruga se može osnovati radi promicanja općeg interesa u području kulture, prosvjete, znanosti, Zdravstva, zaštite okoliša, socijalnih, humanitarnih i drugih sličnih aktivnosti. Udruga ima svojstvo građanske pravne osobe, a stječe ga danom upisa u registar. Za registraciju udruge potrebno je priložiti odluku o osnivanju, statut, zapisnik s osnivačke skupštine te dokaze ohrvatskom državljanstvu osnivača.

Prema Zakonu o ustanovama (1993) ustanove može osnovati domaća i strana fizička i pravna osoba. Ustanove se osnivaju za trajno obavljanje djelatnosti odgoja i obrazovanja, znanosti, kulture, informiranja, športa, skrbi o djeci, zdravstva, socijalne skrbi i slično. Osnivači javne ustanove, pored države, mogu biti pravne i fizičke osobe ako je to zakonom izrijekom dopušteno. Prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti to su ustanove za zdravstvenu njegu u kuci.

U decembru 1992.godine donesen je Zakon o humanitarnoj pomoci. Prema tom zakonu humanitarna pomoć su materijalna dobra namijenjena u najširem smislu riječi žrtvama rata, prognanicima i izbjeglicama, osobama u stanju socijalno-zaštitne potrebe I drugim korisnicima socijalne zaštite utvrđenim posebnim propisima. Zakon se primjenjuje na udruženja građana i društvene organizacije(humanitarne organizacije) kojima je jedan od ciljeva prikupljanje i raspodjela humanitarne pomoći. U humanitarnom sektoru može se primijetiti dominacija Crkve nad svjetovnim organizacijama i inicijativama.

Kada je u pitanju poslovanje neprofitnih organizacija, udruge se financiraju iz članarine koju daju članovi, donacija iz zemlje i inozemstva, potpora koje im daje država (općina, grad, ministarstva, državna uprava), lutrija te iz prihoda od vlastitih djelatnosti.

Ustanove, kao privatne neprofitne organizacije, financiraju se iz svoje djelatnosti. Reformom poreznog sustava od 01.,januara 1994., ukinute su mogucnosti davanja u općekorisne svrhe iz poreza na dobit (pravne osobe) i poreza na dohodak (fizičke osobe) uz porezne povlastice. Nepostojanjem poreznih povlastica za davanja u općekorisne svrhe dokinuta je 'materijalna osnova' za razvojcivilnog društva. Neprofitne organizacije imaju izvjesne porezne povlastice pri nabavi i prodaji, odnosno pri plaćanju poreza na promet proizvoda i usluga.

Povlastice u plaćanju poreza na dobit neprofitnih organizacija u Hrvatskoj sastoje se u tome da se na prihode iz djelatnosti za koje je organizacija osnovana ne plaća porez na dobit. Neprofitne organizacije u Hrvatskoj ne plaćaju porez na tvrtku. Nadalje, humanitarne organizacije mogu kod pošte dobiti oslobađanje plaćanja poštarine na pisma i druge pošiljke. Propisuje se i mogućnost oslobađanja od poreza na promet i carina za proizvode koji se prikupljaju i raspoređuju kao humanitarna pomoć.

6

Neproftine organizacije u programskim dokumentima Vlade

Hrvatska je jedina među zemljama u tranziciji koja nema povlastice za rad stambenih neprofitnih organizacija. Podmirivanje stambenih potreba u razvijenim zemljama prepušteno je neprofitnim stambenim organizacijama. Preispitujući ulogu neprofitnih organizacija u socijalnoj politici Ivan Svetlik zastupa stajališta da pravo pitanje za socijalnu politiku nije izbor između jednog ili drugog sektora, nego kako ih najuspješnije kombinirati u ekonomskom i socijalnom smislu.

Nalaz istraživanja

Dominacija socijalnih grupa kao inicijatora govori o procesu samoorganizacije i strategiji samopomoći radi podmirivanja nekih potreba. Razlozi zbog kojih su organizacije osnovane : pomoć žrtvama rata, pomoć prognanicima i izbjeglicama, pomoć djeci, ženama, hendikepiranim osobama, socijalno ugroženim osobama, pomoć u obnovi ratom porušenog mjesta ili kraja, pružanje psiho-socijalne podrške stradalnicima rata.

Problemi s kojima se susreću u ovim organizacijama najčešće su: primjena zakona, financijski problemi, suradnja s predstavnicima državnih organa, ustroj vlastitog ureda te animiranje volontera. Socijalni režimi u razvijenim zemljama definitivno su nezamislivi bez drugih aktera pored države. Welfare mix i welfare pluralism nadmašili su paternalizam države. Orijentacija prema kombiniranoj socijalnoj politici u zemljama u tranziciji više se ne može dovesti u pitanje. Istina, to je više konceptkoji se nameće kroz međunarodne projekte pomoći i koji nastaje kako bi se pokrili programi iz kojih se povukla država.

Neprofitni sektor u Hrvatskoj uglavnom se razvija uz inozemnu pomoć i u okviru krize i problema uzrokovanih ratom. U povijesti ratovi su bili značajni promotori takvih inicijativa. Istraživanje je pokazalo da je više humanitarnih organizacija razvilo takve programe I aktivnosti koji se ne mogu ignorirati. Ti su programi znatan doprinos poboljšanju socijalnih prilika u Hrvatskoj.

Značajan je nalaz istraživanja da je dio organizacija prerastao, programski i po planovima, zadani pravni okvir aktivnosti udruga. Neprofitne, humanitarne organizacija značajno su pridonijele izgradnji civilnog društva u Hrvatskoj. One su pridonijele razvoju mreže institucija koje izgrađuju intermedijarnu strukturu između države i tržišta te se osnivaju na participaciji građana. Nepostojanje poreznih povlastica za davanje II općekorisne svrhe znatno će umanjiti potencijal razvoja tih organizacija i aktivnu participaciju građana u institucijama civilnog društva. Strategija razvoja kombinirane socijalne politike u Hrvatskoj stoji pred velikim izazovom. To se prije svega odnosi na povratak prognanika i izbjeglica te na obnovu zemlje. Po-sebno valja istaknuti socijalnu obnovu. Internacionalizaciju tih procesa i namicanje sredstava za obnovu najlakše je postići preko privatnih neprofitnih organizacija.

Nužan uvjet razvoja i promocije ovog sektora primijenjena su istraživanja. U prvi plan trebala bi doći istraživanja potreba tih organizacija (needs assessment), zakonski okvir osnivanja i poslovanja, uloga tih organizacija u obnovi zemlje te međunarodna komparativna istraživanja.

7

POKAZATELJI O SUSTAVU SOCIJALNE SIGURNOSTI U NORDIJSKIM ZEMLJAMA

Nordijske zemlje (Danska, Finska, Island, Norveška i Švedska) razvile su osobiti tip socijalne države i socijalne politike. Ovaj tip socijalnog režima naziva se skandinavskim, nordijskim, institucionalno-redistributivnim, odnosno socijal-demokratskim.

Ovaj tip socijalnih režima ima duboku ukorijenjenost u tradiciji, povijesnom razvoju i religiji u ovim zemljama. Univerzalnost socijalnih prava na kojima se osnivaju ovi režimi ima svoje korijene u koaliciji između socijal-demokratskih i seljačkih partija. Prvu tipologiju socijalnih politika ovog stoljeća napravio je Richard Titmuss . Model socijalne politike koji se veže uz navedene zemlje on naziva institucionalno-redistributivnim. Naglasak je na transferima u kojima državne institucije imaju ulogu "djeljitelja" socijalne pravde.

Socijalne drzave u ovom vremenu obiljezene su sociojalnim programima socijaldemokratskih stranaka. Najznačajniji doprinos istraživanju ovog modela dali su G. Esping Andersen, W. Korpi i M. Shalev. Esping-Andersen napravio je prvu empirijsku provjeru tipova socijalnih režima računajući koeficijent derobizacije (decommodification).

Kriza socijalnih država u 80-tim godinama ozbiljno je uzdrmala nordijski tip socijalnih režima. Po prvi put u ovim zemljama kao odgovor na ekonomsku krizu javljaju se neke privatne incijative: privatna osiguranja, privatne ustanove te komercijalizacija socijalnih programa.

Nordijski odbor za socijalnu politiku osnovan je 1946 godine radi prikupljanja statisticke gradje kako bi se sustavi socijalne sigurnosti u nordijskim zemljama mogli analizirati, usporedjivati i usmjeravati u razvoju. Od 1979. Odobr je stalno tijelo u Nordijskom ministarskom vijecu i Nordijskom odboru za socijalnu politiku

STANOVNISTVO I DOHODAK

Među nordijskim zemljama postoje značajne demografske razlike. U svih pet zemalja prisutna je opća tendencija ka porastu udjela najstarijih dobnih skupina. Istovremeno, broj male djece je u porastu. Nordijske zemlje imaju više stope fertiliteta od zemalja tadašnje Europske Unije. Medutim, u svim zemljama dolazi do povećanja očekivanog trajanja života, što će također utjecati na broj građana u najstarijoj dobnoj skupini. Dobna struktura stanovništva uvelike utječe na organizaciju socijalne politike: rastući broj male djece zahtijeva širenje mogućnosti za predškolskim ustanovama; istovremeno, potreba za njegom najstarijih također je u porastu; u ovakvoj situaciji stanovništvo u radon aktivnoj dobi zadržalo je relativno visok udjel u radnoj populaciji. Dohoci stanovnika u nordijskim zemljama općenito su visoki, iako medu zemljama postoje određene razlike.

8

OBITELJI I DJECA

U nordijskim zemljama žene sudjeluju s visokim udjelom u radnoj snazi, kako one udate tako i one neudate. Također je značajno da 20 posto obitelji s djecom sačinjavaju samohrani roditelji od kojih su velika većina samohrane majke. U svim je zemljama dobro izgrađen sustav mjera za naknadu gubitka dohotka usljed trudnoće, poroda ili usvojenja. Obitelji prema potrebi mogu također primiti istambene subvencije. Samohrani roditelji primaju određenu svotu za uzdržavanje od roditelja koji ne živi s djetetom. Ako ova svota ne bi bila isplaćena tada bi ju isplatila država. U svih pet zemalja postoje dobro izgrađeni predškolski programi za djecu, bilo da se radi o javnim vrtićima ili o obiteljima koje dnevno zbrinjavaju djecu s ovlaštenom osobom koja ih nadzire. U slučajevima kada obitelj nije u stanju voditi brigu o djetetu, postoje javne mjere za pomoć u zbrinjavanju djeteta.

Pravo na dječji doplatak ostvaruje se u svim zemljama neovisno od primanja roditelja i na njega se ne plaćaju porezi. U Danskoj se to pravo ostvaruje do 18 godina djeteta, u Finskoj do 17, a u Švedskoj, Islandu i Norveškoj do 16 godina. U svim zemljama dječji doplatak se financira iz proračuna.

Stambene subvencije izuzetno su važan dio socijalne sigurnosti obitelji. Visoki standard stanovanja i relativno dostupni stanovi svim građanima posebno su obilježje socijalne politike u ovim zemljama. S ovom činjenicom sigurno je povezana i stopa fertiliteta. Stambene subvencije određuju se u odnosu na dohodak obitelji i ne ulaze u poreznu osnovicu.

U Švedskoj se potpore daju roditeljima do 450 dana u vremenu dok dijete ne navrši osam godina ili dok ne pođe u školu. Majka može dobiti potporu već 60 dana prije poroda. Potpore roditeljima mogu se dati odjednom ili povremeno ovisno o potrebi izostanka s posla radi brige o djetetu. Otac ima pravo na 10 slobodnih dana prilikom rođenja djeteta. Ista prava ostvaruju se i prilikom usvajanja djeteta. U usporedbi sa zemljama EU nordijske zemlje imaju znatno viši udio izdataka za socijalnu sigurnost djece u ukupnim socijalnim izdacima.

NEZAPOSLENOST

U svih pet zemalja postoje sheme osiguranja od nezaposlenosti putem kojih se naknada isplaćuje u vidu gotovinskih potpora zasnovanih na temelju prijašnjeg dohotka od zaposlenja. Takva naknada u većini zemalja ima gornju granicu koju ne može prijeći. Na taj način osobe s nižim prihodima primaju najvišu relativnu naknadu. Neosigurane osobe, pretežno mladi ljudi, za slučaj da budu pogođene nezaposlenošću također ostvaruju pravo na pomoć. Iznos je, međutim, u većini slučajeva znatno niži od onog što ga primaju osiguranici. Umjesto da isplaćuju puke gotovinske potpore, sve zemlje teže za korisnike osigurati aktivne mjere zapošljavanja, kao što su osposobljavanje za posao, obrazovanje, stručno osposobljavanje, itd. Temeljne razlike među zemljama, a koje se tiču troškova za nezaposlenost, odražavaju se djelomično na visinu nezaposlenosti, a dijelom na vremensko razdoblje u kojem osoba ostvaruje pravo na naknadu za nezaposlenost. Upravo vrijeme u kojem se daje naknada za nezaposlenost značajno varira od zemlje do zemlje. Stopa nezaposlenosti u Danskoj i Finskoj na razini je zemalja EU, dok je u Svedskoj, Norveškoj i Islandu znatno niža od te razine. Danska i Finska zbog visoke stope nezaposlenosti prednjače pred zemljama EU u izdacima za nezaposlene. Norveška i Svedska također imaju viša izdvajanja u odnosu na zemlje EU.

ZDRASTVENA ZASTITA I BOLEST

9

U svim zemljama ostvarene su nadoknade za slučaj bolesti ili putem ugovora s poslodavcem ili putem javnog zdravstvenog osiguranja. Za kratko vrijeme izbivanja uslijed bolesti postoje različiti rokovi za početno kvalifikatorno razdoblje i različita pravila vezana uz ostanak kod kuće s bolesnim djetetom. Dio radne snage, po zakonu ili po ugovoru s poduzećima, tijekom bolesti prima punu plaću, dok većina ljudi ipak prima naknadu kroz shemu javnog zdravstvenog osiguranja. U većini zemalja postoji ograničenje za visinu nadoknade u slučaju bolesti. Za slučaj bolesti svi stanovnici imaju pravo na liječenje kod liječnika opće prakse, kod specijaliste ili u bolnici.

Većinu troškova vezanih uz bolest plaća država. Ipak, postoje određeni iznosi koje osoba mora platiti da bi pokrila manji dio tih troškova. Ukupni troškovi vezani uz bolest značajno variraju od zemlje do zemlje. Udio troškova zdravstvene zaštite i nadoknada za bolovanje u ukupnim izdacima socijalne sigurnosti u skandinavskim zemljama približan je onom u zemljama EU.

STAROST, INVALIDNOST I OBITELJSKE MIROVINE

Svi građani nordijskih zemalja u dobi od 16/18 do 65/70 godina mogu zatražiti prijevremenu mirovinu ukoliko zbog bolesti, invalidnosti ili socijalnih razloga nisu u mogućnosti zadržati radno mjesto. Svi građani od 65/67 godina pa nadalje ostvaruju pravo na staračku mirovinu, iako je moguće prethodno ispitivanje imovinskog stanja. Mirovine obuhvaćaju osnovnu mirovinu, dopunsku mirovinu i dodatne mirovinske sheme. Kao dopuna mirovini u svim zemljama postoji također i mogućnost dobivanja stambenih subvencija, ovisno o prihodima osobe. U svim zemljama teži se za time da se omogući građanima da što je duže moguće ostanu u svom vlastitom domu. Da bi to osigurali, postojitzv. servis za pomoć u kući koji služi da bi pomagao oko čišćenja, kuhanja itd. Nadalje, postoji također sustav kućne njege za one koji trebaju njegu, ali je mogu primiti i kod kuće. U svim zemljama postoji posebno prilagođen smještaj za starije i invalide, baš kao i domovi za njegu osoba s posebnim potrebama.

Izdaci za starije i invalide obuhvaćaju najveći dio izdataka socijalne sigurnosti, a to se u najvećoj mjeri odnosi na mirovine. Norveška s 16,1% i Švedska s 17,6% stanovnika starijih od 65 godina imaju najveći udio ove populacije u odnosu na zemlje EU.

OSTALE SOCIJALNE POTPORE

Svim građanima nordijskih zemalja zajamčen je minimum socijalne sigurnosti. U slučajevima kada osoba nije u stanju samu sebe uzdržavati, može joj se osigurati tzv. socijalna pomoć. Pomoć se prvenstveno daje osobama koje nisu uključene u uobičajene sheme koje pokrivaju pravo na nadoknadu za slučaj bolesti, nezaposlenosti, itd. Socijalna pomoć može također biti odobrena kao nadopuna drugim zakonom propisanim potporama ako se ove u određenim okolnostima pokažu nedovoljnima. Izbjeglice koje dolaze u nordijske zemlje primaju ili socijalnu pomoć ili s njom uporedivu potporu. Alkoholičari i narkomani dobivaju pomoć u općim bolnicama, u specijalnim klinikama ili u posebnim institutima za pomoć ovisnicima.

OBIM I FINANCIRANJE IZDATAKA ZA SOCIJALNU SIGURNOST

U svim nordijskim zemljama izdaci za socijalnu sigurnost predstavljaju značajan dio ukupnih javnih izdataka. Oni čine od jedne četvrtine do jedne trećine ukupnog BDP. Iako sve zemlje teže socijalna izdavanja održati stabilnima, posljednjih je godina u svakoj od njih zabilježen porast socijalnih izdataka. Od ukupnih izdataka za socijalnu sigurnost najveći dio čine izdvajanja za starije osobe i invalide, a potom slijede troškovi za zdravstvene usluge. Ipak, među zemljama postoje evidentne razlike što se tiče raspodjele davanja povezanih s

10

nezaposlenošću i razlike u sredstvima koja se troše na obitelj i djecu. Troškovi socijalne sigurnosti financiraju se iz javnih izvora i doprinosa od strane poslodavaca i osiguranika. Najveći udio u financiranju socijalne sigurnosti daje država, potom poslodavci, a osiguranici gotovo neznatno plaćaju. Prema udjelu države u financiranju socijalnih troškova prednjači Danska.

SIROMASTVO, NEJEDNAKOST I SOCIJALNA ISKLJUCENOST U EUROPSKOJ UNIJI I HRVATSKOJ

TEORIJSKA I METODOLOSKA OBJASNJENJA

Postojanje siromaštva povezano je s njegovom višedimenzionalnošcu: ono je dinamicno, slozeno, odredjeno postojecim institucijama te prostorno i spolno uvjetovano. Uvjeti i pojavni oblik siromaštva razlikuju se prema socijalnim skupinama, vremenu, mjestu i zemlji. Siromaštvo se moze razlikovati prema spolu osoba, etnitetu, dobi, mjestu (ruralno nasuprot urbanome), te prema izvoru dohotka. Na siromaštvo utjecu slozeni medjuodnosi politike, mjera i institucija u ekonomskoj i politickoj sferi.

Vrlo je bitno kako se siromaštvo mjeri jer to odredjuje (ili otezava) pokušaje utvrdjivanja odgovarajuce politike pomoci siromašnima te raspodjelu dohotka. Najuobicajeniji nacini mjerenja temelje se na razini raspolozivog dohotka ili potrošnje. Obicno se nejednakost zivotnog standarda mjeri upotrebom raspolozivog dohotka ili rashoda u promatranome mjesecu. Za dobivanje pouzdanijih spoznaja o nejednakosti bolje je (i znatno slozenije)

11

racunati siromaštvo i nejednakost upotrebom pokazatelja za dulje vremensko razdoblje, nego na temelju podataka samo za jedan mjesec. U izracunima siromaštva i nejednakosti, posebice za zemlje u tranziciji, koriste se vecinom pokazatelji utemeljeni na potrošnji.

Mjerenje nejednakosti dohotka ipak nudi dvije prednosti. Prvo, lakše je provoditi medjunarodne usporedbe pomoæu dohodovne nejednakosti jer o tome u vecini zemalja postoje potrebni statisticki pokazatelji. Drugo, time se moze lakše dobiti pregled dohodovne nejednakosti prema znacenju razlicitih izvora dohotka. Atkinson navodi potvrdu tom pristupu razlikujuci koncepte siromaštva pomocu pristupa zivotnom standardu, u kojemu se naglašava minimalna razina potrošnje robe i dobara i, naravno, upuæuje na mjerenje potrošnje, te pristupa minimalnim pravima, pri cemu se naglašava vaznost minimalnog dohotka, ali se ne propisuje kako se on treba potrošiti.

SIROMASTVO, NEJEDNAKOST I SOCIJALNA ISKLJUCENOST U EUROPSKOJ UNIJI

Teznja za solidarnošcu i socijalnom ukljucenošcu izvorno je navedena u Jedinstvenom europskom ugovoru,te je slijedom toga navedena u Protokolu o socijalnoj politici iz Ugovora u Maastrichtu (potpisanog 1992, a na snazi od 1993). Ideja je bila utvrdjivanje socijalne zaštite kako bi se svim clanovima društva poboljšale mogucnosti bez zanemarivanja cilja jednakih mogucnosti. Ugovor iz Amsterdama (stupio na snagu 1. Svibnja 1999) donio je neposredne mjere u ostvarivanju tih zelja ukljucujuci I dionicu o zapošljavanju, te prihvacanju protokola o socijalnoj politici. Nakon toga Komisija i zemlje clanice trebale su svake godine ocjenjivati stanje u zapošljavanju, te donositi smjernice politike zapošljavanja .

Krajem 1997. godine u svim je clanicama bilo loše stanje na trzištu rada, te je u Luxembourgu odrzan sastanak o zapošljavanju. Na njemu su utvrdjene mjere za poticanje ucinkovitosti trzišta rada. Sastanak u Cardiffu (1998) bio je posvecen utvrdjivanju brzine strukturnih reformi na trzištu rada, dok je susret u Kölnu (1999) bio više usmjeren na poticanje usuglašenoga gospodarskog rasta bez inflacije u stvaranju novih radnih mjesta.

Ipak, tek se od sastanka Vijeca Europe odrzanoga u travnju 2000. u Lisabonu moze smatrati da je socijalna politika postala ravnopravna s ekonomskom, monetarnom i financijskom politikom.

EU je utvrdio novi strateški cilj za tekuce desetljece: “postati najkonkurentnije dinamicno društvo u svijetu utemeljeno na znanju, sposobno za ostvarivanje odrzivog gospodarskog rasta s vecim mogucnostima zapošljavanja i vecom socijalnom kohezijom”. Uspješna provedba Lisabonske strategije ovisi o uskladjenom i zajednickom politickom djelovanju u širokom podrucju ekonomskih, socijalnih i ekoloških pitanja. Bez sumnje u ostvarivanje navedenog cilja presudna su pitanja siromaštva, nejednakosti, socijalne iskljucenosti i politike socijalne skrbi.

Sastanak u Nici u prosincu 2000. godine osnazio je brojne prijedloge iz Lisabona. Najznacajniji od njih, s obzirom na borbu protiv siromaštva i socijalne iskljucenosti, odnosi se na prihvacanje sadrzaja nove socijalne politike . U ostvarivanju prioriteta djelovanja u socijalnoj politici u sljedecih pet godina utvrdjene su ove smjernice za borbu protiv siromaštva:

(4) vece i bolje mogucnosti zapošljavanja; (5) predvidjanje i ostvarivanje promjena u svijetu rada stvaranjem nove ravnoteze

fleksibilnosti i sigurnosti;(6) borba protiv siromaštva, iskljucenosti i diskriminacije s ciljem poboljšavanja

socijalne ukljucenosti.

12

Jedan od najvaznijih cimbenika jest prihvacanje prijedloga za izradu Nacionalnog programa borbe protiv siromaštva i socijalne iskljucenosti u clanicama EU-a. Programom se nastoji razviti zajednickaširoka osnovica EU-a u borbi protiv siromaštva i socijalne iskljucenosti.

NAPincl ima cetiri najvaznija cilja: (1) olakšavanje zapošljavanja i pristupa svim izvorima, pravima, dobrima i uslugama; (2) sprjecavanje rizika iskljucenosti; (3) pomoc najugrozenijima; (4) mobiliziranje svih nadleznih tijela.

NAPinclom se nastoje pribliziti i unaprijediti socijalna politika i politika zapošljavanja na nacionalnoj razini i na razini EU-a. Pritom se jasno uocava poveæani naglasak na pokazateljima i pracenju napretka.

Sve zemlje imaju nacionalne osiguravajuce sustave koji štite gradjane od rizika poput nezaposlenosti, gubitka dohotka i sredstava za zivot te pruzaju odgovarajucu pomoc bolesnima, obiteljima s teškocama ili u siromaštvu. U gotovo svim clanicama EU-a najvazniji cimbenik siromaštva i socijalne iskljucenosti je nezaposlenost, pogotovo dugotrajna iskljucenost iz svijeta rada. Opasnost od socijalne iskljucenosti raste s duzinom trajanja nezaposlenosti te se dugotrajna nezaposlenost smatra najvaznijim pokazateljem socijalne iskljucenosti.

Otto i Goebel (2002) pomocu medejunarodno usporedivoga ekvivalentnog dohotka razmatrali su stope siromaštva (incidenciju) i intenzitet siromaštva u europskim zemljama. Predstavnice sociodemokratskih socijalnih drzava – Danska i Finska – imale su najnize stope siromaštva (vece od 5%). Najvecu raširenost siromaštva imale su juznoeuropske zemlje (Portugal i Grèka, preko 20%). Osim u Irskoj, pokazatelj intenziteta siromaštva takodjer je bio najveci u juznoeuropskim zemljama.Trajanje siromaštva bitan je pokazatelj stanja u pojedinoj zemlji, a medju clanicama EU-a postoje vrlo velike razlike. Krajnja mjesta zauzimaju Danska i Portugal. Trajno siromaštvo vrlo je rijetka pojava u Danskoj, dok je njegova rasprostranjenost u Portugalu najveca. Tako se više od 20% portugalskog stanovništva moze smatrati trajno siromašnim, dok je prosjek za sve ostale clanice EU-a manji od 10%.

Nejednakost (ne samo u Europi) ne moze se smisleno istrazivati samo s obzirom na podatke o raspodjeli dohotka – bez obzira na njihovu vaznost – jer postoje razlicita pitanja povezana s nejednakošcu druge vrste, a to je politicko sudjelovanje.

Sen (1997) istice da popis navedenih obiljezja, medju ostalim, za zajednicu treba ukljucivati gubitak ostvarenog proizvoda i fiskalni teret; za pojedinca gubitak slobode odlucivanja ; gubitak znanja i strucnosti te nastalu dugotrajnu štetu; psihološke štete, zdravstvene probleme, te štete za moral, gubitak motivacije za buduci rad; narušavanje ljudskih odnosa i obiteljskog zivota, te konacno gubitak društvenih vrijednosti i odgovornosti. Nejednakost bi bila mnogo veæa bez korektivnog utjecaja preraspodjele i socijalne politike.

Istrazivanje Simóna, Hercea i de Lucia (2003) pokazuje da ne postoji dugotrajnija ili jaca konvergencija udjela rashoda socijalne zaštite u BDP-u koja bi mogla upucivati na odredjeno ujednacavanje znacaja transfera. Ti rezultati pokazuju da su pojedine zemlje stavile veci

13

naglasak na socijalnu zaštitu, što je rezultiralo priblizavanjem udjela njihovih rashoda stanju u drugim zemljama koje su davale vece iznose za socijalnu zaštitu.

SIROMASTVO, NEJEDNAKOST I SOCIJALNA ISKLJUCENOST U HRVATSKOJ

U vecini tranzicijskih zemalja tijekom proteklog desetljeca dramaticno je poraslo siromaštvo. Veca nejednakost moze dovesti do znatno veceg nasilnickog kriminala zbog razmjerno vece koristi što ga od njega imaju siromašni. Nejednakost uvjetuje narušavanje (ionako malog) socijalnog kapitala I nizeg sudjelovanja gradjana u politickom zivotu i društvu, što siromašnima povratno smanjuje mogucnosti utjecaja na donošenje odluka.

Iako su veliki pad proizvodnje i porast nejednakosti znacajne odrednice povecavanja siromaštva, ta su dva cimbenika na neki nacin samo prividni uzroci iza kojih su skriveni slozeni medjuodnosi ekonomskih, socijalnih i politickih procesa. Analiticari ipak navode da su vazni i ostali cimbenici: pocetni uvjeti; institucionalno stanje na pocetku tranzicije te politicki sustav.

SIROMASTVO

Za donositelje politickih odluka bitna je rasprostranjenost siromaštva utemeljena na nacionalno utvrdjenim standardima. Ipak, siromaštvo u Hrvatskoj je trajne prirode: oni koji su postal siromašni trebaju mnogo vremena da iz njega pobjegnu. Postoji nekoliko dominantnih skupina medju siromašnima: stariji i slabije obrazovani, nezaposlene i neaktivne osobe. Siromaštvo u Hrvatskoj po uzrocima sve više nalikuje na siromaštvo u Zapadnoj Europi, a izrazito je povezano sa sudjelovanjem na sluzbenom trzazištu rada te znanjima i strucnostima pojedine osobe. Šucur je 2001. proveo istrazivanje o ekonomskim i demografskim obiljezima korisnika socijalne skrb. Prvi cilj istrazivanja bio je utvrditi razlike izmedju pojedinih podskupina korisnika, posebice s obzirom na njihovu radnu (ne)aktivnost, i ustanoviti koliko dugo primaju pomoæ za uzdrzavanje. Drugi je cilj bio utvrditi odlucujuce cimbenike za odredjivanje trajanja primanja pomoci. Šuæur razlikuje primatelje (pojedinca koji se pojavljuje kao trazitelj pomoæi) i korisnike (ukljucujuci formalnog trazitelja i sve clanove njegove obitelji koji primaju pomoc). Prema radnoj sposobnosti, korisnici socijalne skrbi mogu se podijeliti na nezaposlene i radno nesposobne.

Ovisno o dobi, razini obrazovanja i regiji, trajanje korištenja pomoci statisticki se znacajno razlikuje. Stariji i slabije obrazovani primatelji imaju vecu vjerojatnost duljeg korištenja pomoci. Prosjecno razdoblje korištenja pomoci vrlo je dugacko (gotovo pet godina).

Zivot siromašnih umnogome se razlikuje od zivota onih koji to nisu. Siromašni vecinom zive u prenaseljenim i slabije odrzavanim stambenim objektima, njihova je prehrana ogranicena na najosnovnije namirnice (posebice u gradovima) i cesto su slabije obrazovani. Tek manji dio siromašnih ima uštedjevinu, cesto su nedovoljno pokretni, a i njihova je društvena mreza vrlo suzena. Siromaštvo u Hrvatskoj vec ima mnoga obiljezja trajnog stanja: mala je vjerojatnost da ce siromašni lako izaci iz zatecenog stanja. Za navedeno su presudna sljedeca dva razloga.

1. Ogranicene su ekonomske mogucnosti jer rast dosad nije stvarao dovoljno radnih mjesta. Mnoga su stara radna mjesta uništena, a nisu stvorena nova. Rast je koristio

14

ponajprije onima koji su imali posao. Za one izvan svijeta rada ucinak je bio zanemariv, mozda cak i negativan.

2. Siromašni su u korištenju ogranicenih mogucnosti zapošljavanja u nepovoljnijem polozaju. Jednom iskljuceni iz zapošljavanja i svijeta rada, nezaposleni i ekonomski neaktivni imaju ogranicene mogucnosti da prekinu krug siromaštva. Više od polovice nezaposlenih dugorocno su nezaposleni, pa analize tokova na trzištu rada pokazuju da nezaposleni i ekonomski neaktivni imaju malu vjerojatnost nalazenja novog posla.

Vecina osoba u radnoj dobi koji nisu zaposleni imaju vrlo lošu obrazovnu razinu (nezavršenu osnovnu školu ili samo osnovnu školu) ili imaju vrlo uska stecena znanja i sposobnosti strukovnog obrazovanja.Osobama koje su izvan placene zaposlenosti zbog manjkavog obrazovanja prijeti i opasnost prenošenja ogranicenih mogucnosti na djecu.

NEJEDNAKOST

Prema studiji Svjetske banke (World Bank, 2001), dohodovna nejednakost mjerena Ginijevim koeficijentom u 1998. Iznosi 0,39, što je više nego u vecini susjednih tranzicijskih zemalja. Nejednakost je porasla u svim drzavama u tranziciji, posebice u Bugarskoj i Estoniji. Milanovic pokazuje da je u tranzicijskim zemljama znatno povecana koncentracija placa i mirovina, male su se promjene dogodile u koncentraciji ostalih privatnih dohodaka, dok su socijalni transferi pojacano djelovali u smjeru smanjivanja nejednakosti. Postotak izdvajanja za mirovinsko i zdravstveno osiguranje u BDP-u je visok i nije dugorocno odrziv.

ZAKLJUCAK

Obiljezja siromašnih u Hrvatskoj vrlo su slicna onima u drugim zemljama i ponajviše su odredjena obrazovanjem, brojem osoba koje ostvaruju dohodak i onih koje su zaposlene. Opasnost od siromaštva posebno je visoka za kucanstva u kojima je glava obitelji nezaposlena ili neaktivna. Postoji nekoliko pretezitih skupina siromašnih, a to su prije svega nezaposlene i neaktivne osobe. Ne moze se ocekivati smanjivanje siromaštva ako se ne ostvari dugotrajni odrzivi gospodarski rast. Apsolutno siromaštvo moze se ublaziti ako se ispune najmanje dva uvjeta: gospodarski rast mora se ostvariti na odrzivoj osnovici ili prosjecni dohodak mora porasti, s tim da gospodarski rast mora biti neutralan s obzirom na raspodjelu dohotka ili smanjivanje dohodovne nejednakosti. Pravedan je rast od presudne vaznosti zbog nekoliko razloga. Prvo, povecat ce dohotke siromašnim osobama dajuci im mogucnost bijega iz siromaštva. Drugo, pruzit ce moguænosti zapošljavanja nezaposlenim i neaktivnim osobama – skupinama koje su posebno izlozene opasnosti od siromaštva. Trece, stvorit ce poreznu osnovicu za prikupljanje sredstava za programe ublazavanja siromaštva za osobe koje same ne mogu pobjeci iz siromaštva.

Tri su preduvjeta potrebna za postizanje pravednog rasta: ocuvanje makroekonomske stabilnosti, stvaranje povoljnog okruzenja za privatno poslovanje i povecanje ulaganja u ljudski kapital. To ce zahtijevati redefiniranje granice izmedju drzave i trzišta na pitanjima ucinkovitosti: drzava se treba povuci iz svih aktivnosti koje trzište bolje ostvaruje. Zbog produzene i slozene prirode tranzicije, odgovornosti drzave prije se trebaju povecati nego smanjiti.

15

PREPORUKE

Paternalizam – vjerovanje da drzava treba (ili da je duzna i moze) riješiti sve egzistencijske problem svojih gradjana – smanjuje. Pristup smanjivanju siromaštva ima dvije alternative: tehnokratsku i institucionalnu. Prvi pristup naglašava usmjeravanje i oblikovanje programa tako da se ogranicena raspoloziva sredstva usmjere na osobe s najvecim potrebama. Drugi pristup istice da siromašnima nedostaje politicke snage te da upravna nestrucnost i korupcija otezavaju pruzanje kvalitetnih javnih usluga. Stoga smanjivanje siromaštva zahtijeva institucionalni razvoj, promjenu politickih struktura, poboljšanje governancea te promjenu stava prema siromašnima. Program borbe protivsiromaštva i socijalne iskljuèenosti : kljucne su pretpostavke:

usvojiti model sveobuhvatne uloge nevladinih organizacija u pruzanju usluga siromašnima putem podugovaranja, i

osigurati usku suradnju izmedju sustava programa socijalne pomoæi, obrazovanja i sluzbe za zapošljavanje kako bi se poboljšale mogucnosti siromašnih i nezaposlenih za vracanje u svijet rada.

Uspješno smanjivanje siromaštva izravno je povezano s dosljednim povecanjem decentralizacije izvora i usluga. Zadaca Vlade je smanjenje priljeva u dugotrajnu nezaposlenost i smanjenje broja vec dugotrajno nezaposlenih, posebice pomaganjem dugotrajno nezaposlenima da izadju iz tog polozaja. Za poboljšanje informiranosti javnosti i pristupa socijalnim programima potrebne su dvije vrste aktivnosti. Prvo, u potpori reforme cjelokupnog sustava socijalne skrbi i osiguranja Ministarstvo rada i socijalne skrbi treba za javnost i sve razine vlasti osiguravati pristup informacijama o socijalnim pravima, programima i politikama.

Prikupljanje pokazatelja o siromaštvu i provodjenje odgovarajucih analiza siromaštva nuzno je radi stjecanja sveobuhvatnoga i detaljnog uvida u socijalno stanje. Jedan od ciljeva treba biti utvrdjivanje sluzbene granice siromaštva i stope siromaštva

16

NAJVAZNIJI POKAZATELJI SIROMASTVA, NEJEDNAKOSTI I SOCIJALNE ISKLJUCENOSTI

Apsolutno siromastvo pokazuje postotak stanovnistva koji zivi ispod odredjenog iznosa raspolozivog dohotka. Taj je odredjeni iznos granica siromastva.

Apsolutna granica siromastva oznacava apsolutni minimalni zivotni standard i obicno se temelji na tacno utvrdjenoj potrosackoj kosarici prehrambenih proizvoda.

Relativna granica siromastva utvrdjuje siromastvo uodnosu prema nacionalnom zivotnom standard jer se, bez obzira na apsolutne potrebe, ljudi mogu smatrati siromasnim ako je njihov standard znatno nizi od standard drugih osoba u promatranoj zemlji. Relativna granica siromastva obicno se odredjuje kao odredjeni postotak medijalnog ili prosjecnog dohotka kucanstva.

Jaz siromastva pokazuje koliko bi dohotka trebalo transferirati siromasnom stanovnistvu da se dohodak kucanstva podigne do granice siromastva.

Ginijev koeficijent krece se u rasponu od 0 do 1, s tim da 0 pokazuje potpunu jednakost, a 1 znaci potpunu nejednakost.

Intenzitet siromastva zajednicki je pokazatelj broja siromasnih, dubine siromastva i nejednakosti medju siromasnim.

Socijalna iskljucenost visedimenzionalni je process koji slabi povezanost pojedinca i zajednice. Te veze mogu biti ekonomske, politicke, sociokulturne te prostorne. Sto je vise obiljezja po kojima je osoba iskljucena, to ona postaje ranjivija.

17

KOMPARATIVNE ANALIZE SOCIJALNIH POLITIKA

Komparativna istraživanja u socijalnoj politici nemaju dugu tradiciju. Prva komparativna istraživanja imala su ograničen predmet, na primer, oblast rada, socijalnog osiguranja, društvenog standarda, socijalnih službi, itd. Komparativne analize socijalnih politika usmerene su na objašnjenje rastućeg značaja socijalnih politika u socijalno odgovornim društvima.

R. Titmus identifikuje tri osnovna modela socijalne politike, ukazujući na razlike između zemalja. Ovu tipologiju dvije decenije kasnije razvio je Gosta Esping-Andersen. S. Marklund prilagođava koncepte koje su koristili Titmus , Pinker i Esping-Andersena i navodi tri modela zaštite: rezidualni, industrijski i institucionalni . Među prvim komparativnim studijama bio je jedan broj koji je naglašavao sličnosti u razvoju socijalne politike među državama sa sličnim nivoima industrijskog razvoja. One su ukazivale na opšti rast troškova blagostanja u ispitanim uzorcima nacionalnih država. Takve studije su proizašle iz pokušaja da se sa jedne strane, pažljivije ispitaju kvantitativni podaci različitih pokazatelja društvenih kretanja, pri čemu je uočeno da nije bilo proste korelacije između, na primer, socijalnih troškova i prosperiteta nacija. Komparativne studije, a posebno ove kvalitativnog karaktera, utvrdile su da čak iako je bilo saglasnosti oko opštih tendencija uticaja na koje su pojedinačne zemlje reagovale, bilo je razlika u načinima na koje su one reagovale.

Sasvim različiti motiv za komparativne studije je želja da se uči iz iskustva drugih zemalja. On uključuje posmatranje jedne zemlje sa ciljem da se istraže drugi načini, u odnosu na zemlju istraživača, na koji socijalna politika može biti uobličena u okolnostima sličnim onima koji vladaju u zemlji istraživača. Druga grupa komparativnih studija analizira uspešnost politike polazeći od konkretnih rezultata postignutih sprovođenjem te politike. Primaran interes takvih studija je poređenje rezultata sprovođenja konkretnih politika (Rainwater et al, 1986; Mitchell, 1990; Bradshaw et al, 1993). Takve studije, pre svega, žele da daju objašnjenje kako konkretna dostignuća nastaju primenom određene politike. One, takođe, mogu biti motivisane pragmatičnim i širim teorijskim interesima. Predmeti interesovanja ove vrste studija su razlike među pojedinačnim nacijama u značenjima termina siromaštvo, nejednakost, zdravlje ili pismenost.

PRIKUPLJANJE PODATAKA ZA KVANTITATIVNO ISTRAZIVANJE RAZLIKA MEDJU ZEMLJAMA

Obezbeđivanje komparativnih podataka nije lako, ali se čine napori da se sačine uporedive grupe podataka kako bi se smanjilo variranje od zemlje do zemlje. Glavni izvor je baza podataka OECD i nekih drugih vladinih i nevladinih organizacija koje se bave pojedinim područjima socijalne politike. Logično je i prirodno da postoje teškoće u određivanju granica državne socijalne politike, jer je ona posledica mnogih faktora koji određuju ukupan socijalni razvoj pojedinačne zemlje. OECD usvaja uži pristup u definisanju granica državne socijalne politike, obuhvatajući socijalnu zaštitu (uključujući sve oblike javnog očuvanja prihoda i zdravstvenih troškova). Posebno se objavljuju podaci o obrazovanju. Podaci OECD su široko korišćeni za jednostavna poređenja među zemljama. Socijalni troškovi su često izraženi kao proporcija od domaćeg bruto proizvoda (DBP), stavljajući zemlje po redosledu od proporcionalno najvećih potrošača ka najmanjim. Ti podaci ne objašnjavaju rast države blagostanja u smislu rasta prihoda, već ukazuju na nedostatak veze između prihoda po glavi stanovnika i nivoa javnih troškova danas. Dok se najsiromašnije zemlje grupišu prema dnu, najbogatije zemlje su raspodeljene kroz celu tabelu BDP.

18

UTJECAJ ‘’LEVIH’’ POLITIKA

Socijalne politike su bile centralne teme političkih programa partija „levice“. Neke od tih partija videle su „državu blagostanja“ kao njihovo centralno dostignuće. One su se bezrezervno zalagale za princip jednakosti u socijalnoj politici. Partije „levice“, ako imaju veliki broj pristalica, mogu da utiču na političku scenu, čak i ako nisu sposobne da osvoje vlast. Interesovanje za uticaj „leve“ politike navodilo je stručnjake da pokušaju da povežu periode vremena vladavine „levice“ sa komparativnim pozicijama zemalja koje imaju velika izdvajanja za socijalnu politiku.

ANALIZA RICARDA TITMUSATrajni uticaj na razvoj socijalno političke misli i prakse, ne samo u svojoj zemlji, ostavio je poznati engleski teoretičar i najuticajniji zastupnik koncepcije socijalne politike sa stanovišta „države blagostanja“.Svako razmatranje socijalne politike, prema Titmusu, mora se vezivati za vrednosti, ideologiju i shvatanje onoga što stvara dobro društvo. Naglašava da se socijalna politika stalno suočava sa problemom izbora među različitim alternativama. Cilj socijalne politike, prema Titmusu, jeste da gradi identitet ličnosti oko neke zajednice u koju je uključena (Titmuss, 1971).

Socijalna politika se, kako kaže Titmus, ne može istraživati ili konceptualizovati u društvenom vakumu. Ciljevi i sredstva socijalne politike se moraju, prema mišljenju ovog autora, sagledati u datom društvu, kulturnoj sredini i određenom vremenu. „Sve kolektivno obezbeđene usluge su planski usmerene da zadovolje izvesne društveno priznate potrebe“.

Titmus naglašava da se socijalna politika bavi potrebama pri čemu pojam potreba, prema njemu, obuhvata različite procese i činjenice. Sve kolektivne intervencije kojima se obezbeđuju potrebe ljudi Titmus grupiše u: društvene službe (na primer, savetovališta, domovi, obrazovne ustanove), fiskalne povlastice (dečiji i porodični dodaci, subvencije, itd.) i povlastice vezane za rad (obezbeđivanje unutar privrednih organizacija različite prestacije i usluge u oblasti socijalne politike).

Titmus ukazuje da većina definicija socijalne politike sadrži tri cilja: 1. socijalna politika je usmerena na ostvarenje dobrobiti građana; 2. sadrži ekonomske i neekonomske ciljeve; 3. mere progresivne preraspodele resursa od bogatih ka siromašnima. U istraživanju socijalne politike Titmusov doprinos je u formulisanju tri osnovna modela socijalne politike koji zasnivaju tri različite koncepcije o socijalnoj politici (Titmuss, 1974). Ovi modeli ukazuju na funkcije socijalne politike u toku razvoja, ali u isto vreme odražavaju razne teorije i ideje autora koji su se bavili socijalnom politikom. Modeli su: 1. rezidualni ili selektivni model; 2. industrijski model ostvarenja rezultata; 3. institucionalno redistributivni model.

Rezidualni model se zasniva na pretpostavci da postoje dva „prirodna“ puta kojima se individualne potrebe ljudi mogu zadovoljiti, a to su: tržište i porodica. Ukoliko ne funkcionišu tržište i porodica, aktiviraju se, privremeno, ustanove za socijalno staranje. Polazi se od toga da potpora i usluge treba da budu minimalni i da podstiču ljude na osamostaljivanje i uključivanje u proces rada.

Industrijski model ostvarenja rezultata podrazumeva da socijalna politika ima važnu ulogu kao funkcionalni dodatak ekonomiji. Ovaj model podrazumeva da potrebe treba obezbeđivati jedino na osnovu rada, odnosno zasluga, rezultata rada i produktivnosti. Uloga motivacije je

19

naglašena, kao i stvaranje klasne i grupne lojalnosti. Prema ovom modelu socijalna politika je u funkciji ekonomskog sistema, tako da zanemaruje sve ljude izvan procesa rada.

Prema institucionalno redistributivnom modelu socijalna politika je osnovna integrišuća institucija u društvu, koja obezbeđuje univerzalne usluge izvan tržišta na principu potreba. Titmus se opredeljuje za ovaj model i kroz njega izražava svoje shvatanje socijalne politike.

Zameci ovog modela postoje u nekim razvijenim zemljama tržišne privrede. Savremena praksa predstavlja mešavinu ovih modela sa sigurnim kretanjem ka drugom i začecima trećeg modela. Titmus u radu „Odanost blagostanju“ navodi osnovne ciljeve socijalne politike. Socijalna politika treba da: poveća produktivnost radnika i njihovu mobilnost; osigura i zaštiti radnike protiv rizika i hazarda industrijalizma; utiče na povećanje ili sma-njenje stope rađanja; sprečava omladinsku delinkvenciju; sprečava bolesti i loše zdravlje; integriše sve građane u društvo i da uvećava ili smanjuje nejednakosti u distribuciji dohotka i upravlja resursima neophodnim za život, čije okvire postavlja ekonomija.

ESPING-ANDERSENOVA ANALIZA

Titmusovu analizu socijalne politike nastavio je Esping-Andersen koji polazi od pretpostavke da za određivanje karaktera i domena socijalne politike nije od važnosti koliko se novca troši, već kako je on potrošen. Esping-Andesen je u postupak procene uspešnosti socijalnih politika uveo pojam „dekomodifikacionog (decommodification) skora“, pod kojim podrazumeva relativan stepen zavisnosti socijalnog položaja pojedinca od trenutnog stanja na tržištu, i izračunao njegovu vrednost za jedan uzorak zemalja. Prema ovom autoru, kako tržište postaje univerzalno i hegemono, blagostanje pojedinca postaje potpuno zavisno od njegove novčane veze sa tržištem (cene rada, pr. A. Č). Komodifikacija nastaje ukidanjem društvenih institucionalnih okvira koji su garantovali socijalnu reprodukciju i za nezaposlene. Nasuprot ovome, uvođenje modernih socijalnih prava uključuje u sebe gubljenje statusa čistog komoditeta (commodification – zavisnost radnika od tržišta). Dakle, dekomodifikacija postoji kada (socijalne, pr. A. Č.) usluge postaju pravo, i kada osoba može održati sredstva potrebna za život ne oslanjajući se samo na tržište“ (Esping-Andersen, 1990:21-2). Dekomodifikacija je u različitim stepenima uključena u savremene sisteme socijalne sigurnosti.

Esping-Andersen tvrdi da u razvoju države blagostanja postoje tri različita modela socijalne politike:

Liberalni, u kome su socijalne naknade niske, a krug njihovih korisnika uzak. U liberalnoj državi blagostanja preovlađuju pomoć koja se dodeljuje prema imovnom statusu korisnika, odmereni univerzalni transferi, ili umereni planovi socijalnog osiguranja. Status pojedinca i porodice zavisi od njihovog položaja na tržištu. Tržište omogućuje slobodno raspolaganje svakog pojedinca svojom imovinom, stručnošću i sposobnostima. Socijalna politika ne sme da ugrožava tržišne principe, već da ih podržava i pojačava delovanje tržišnog sistema. U ovom modelu obezbeđen je osnovni, minimalni nivo naknada.

Korporativni, u kome se prava ostvaruju po osnovu rada i uplata doprinosa. Nezaposleni imaju nizak nivo dekomodifikacije. Ovaj model se odnosi na nacije kod kojih je „istorijsko korporatno–statičko nasleđe bilo nadgrađeno do nove ‚posle industrijske‘ klasne strukture“, u takvim nacijama „očuvanje statusnih razlika“ je važnije i od „liberalne opsednutosti

20

tržišnom efikasnošću“ i od „garantovanja socijalnih prava“. Ovaj model se karakteriše umerenim nivoom dekomodifikacije.

Socijal-demokratski model blagostanja odlikuje se visokim stepenom dekomodifikacije, što znači da položaj pojedinca ne zavisi od njegovog statusa na tržištu. Zemlje „u kojima su principi univerzalizma i dekomodifikacije socijalnih prava prošireni i na srednje klase“, u kojima su „socijal–demokrati sledili državu blagostanja koja bi promovisala jednakost najviših standarda“ su Danska, Norveška i Švedska (Esping-Andersen, 1990: 26-27). Ovaj model promoviše jednakost, odnosno smanjuje razliku u dohodcima među građanima, kao i aktivnu politiku zapošljavanja.

ANALIZA VALTER KORPI I JOAKIM PALME - KRITIKE ESPING-ANDERSENOVOG MODELA

Walter Korpi i Joakim Palme (Hill, 1996) skreću pažnju na način na koji je politika održavanja prihoda definisana i ugrađena u koncept „dekomodifikacije“. Oni prave razliku među sistemima u odnosu na obuhvat stanovništva politikom održanja prihoda i principa ostvarivanja beneficija, pa se oni mogu svrstati u: „obuhvatni“ (Esping-Andersenov treći model), „korporativni“ (sa socijalnim osiguranjem orijentisanim prema ekonomski aktivnoj populaciji – kategoriji ponekad nazivanoj „bizmarkijanskom“), sistem „osnovnog obezbeđenja“ (linearan ili sa malim ograničenjem, duž linija povezanih sa izveštajima Beveridža u Britaniji) ili „usmereni“ sistem (gde je dominantno dodeljivanje beneficija određeno prihodom).

Takav pristup stvara različitu klasifikaciju u odnosu na Esping-Andersena, jer dodaje posebni „ciljni“ model. U ciljnom ili usmerenom modelu, prava iz sistema socijalne zaštite ostvaruju se u zavisnosti od dohotka, imovinskog stanja, itd. Pravo na novčane naknade ostvaruje sta-novništvo koje je ispod linije siromaštva, koja može biti postavljena vrlo visoko.

Korporativni model podrazumeva zadovoljavanje potreba na osnovu rada. Prava se ostvaruju na osnovu zaposlenosti, a visina naknade zavisi od prethodne zarade. Izvor finansiranja prava su doprinosi poslodavaca i zaposlenih.

Prema modelu „osnovnog obezbeđenja“, iznos naknada jednak je za sve. Svi koji ostvaruju visoke prihode privatno su osigurani radi održavanja svog standarda. Svi zaposleni osigurani su pod istim uslovima.

Prema „obuhvatnom modelu“, prava se ostvaruju po osnovu državljanstva i doprinosa. Osnovni nivo socijalne sigurnosti obezbeđuju univerzalni programi kojima je obuhvaćeno svo stanovništvo. Visina dohotka određuje nivo naknade za zaposleno stanovništvo. Oni koriste sopstveni pristup u analiziranju efekata preraspodele politika održanja prihoda.

FEMINISTIČKA KRITIKA ESPING-ANDERSENA

Feministička kritika Esping-Andersena usmerena je na njegov uski fokus na održanje prihoda, zajedno sa njegovim ograničenim izborom interesa angažovanja. Poznato je da koncept „dekomodifikacije“ ima za cilj da definiše tipove sistema u pogledu „stepena do koga pojedinci, ili porodice, mogu da održe društveno prihvatljivi standard života nezavisno od participacije tržišta“ (Esping-Andersen, 1990: 37), ali potvrđeno je da je „ključno za poziciju žena, da li su one nosilac beneficija kao pojedinci ili su njihova prava skrojena u okviru porodica, u kojima se muškarci ‚normalno‘ smatraju ‚glavom‘ porodice“ (Borschorst u Sainsbury, 1994: 28).

Ta kritika ukazuje na paradoks da je najveći deo skandinavskih zemalja u Esping- Andersenovoj grupi (1) i komparativno „prema ženama prijateljski“ sistem blagostanja, iako

21

u tim zemljama žene čine veliki udeo učesnika tržišta rada. Drugim rečima, žene su bile „komodifikovane“ u tim relativno dekomodifikovanim sistemima i dekomodifikovane u grupi (2) konzervativnih nacija, gde njihovo blagostanje još u mnogome zavisi od pozicije njihovih porodica.

Jedan od autora, Siarof, predlaže pravac razvoja Esping-Andersenove tipologije stavljanjem naglaska na „orijentaciju na porodično blagostanje“ i „učešća žena na tržištu rada“, odnosno poželjnost zapošljavanja žena (bazirano na mogućnosti zapošljavanja žena u poređenju s mogućnostima zapošljavanja muškaraca) (Siaroff u Sainsbury, 1994, Ch. 4). Takođe je u tom pristupu uzet u obzir obim u kome su beneficije isplaćene ženama. To vodi ka sledećoj klasifikaciji država:

Protestantske socijaldemokratske države blagostanja (Danska, Finska, Norveška i Švedska), koje se karakterišu afirmacijom i poželjnošću zapošljavanja žena. U ovim državama isplaćuju se visoke porodične naknade majkama za staranje o deci.

Protestantske liberalne države blagostanja (Australija, Kanada, Novi Zeland, Velika Britanija i SAD) koje karakteriše proklamovanje jednakosti na tržištu rada.

Napredne hrišćansko–demokratske (često katoličke) države blagostanja (Austrija, Belgija, Francuska, Nemačka, Holandija), u kojima je muškarac nosilac svih prava. Države blagostanja u kojima su se žene skoro uključile na tržište rada (Grčka, Irska, Italija, Japan, Portugalija, Španija, Švajcarska), karakteristične po niskom stepenu socijalne sigurnosti porodice.

DA LI POSTOJE DRUGI PUTEVI?

Kastls i Mičel su izneli značajno zapažanje o Esping-Andersenovom značenju „de-komodifikacije“, a to je da postoje drugi putevi, različiti od politika prostog održavanja prihoda, kojima država može da ublaži negativne efekte tržišnih sila. Kastls i Mičel obraćaju pažnju na činjenicu da su političke aktivnosti iz „levice“ u tim zemljama stavljene ne toliko u službu napora da se postigne ujednačavanje prihoda kroz socijalnu politiku, koliko na postizanje jednakosti u prihodu pre nego što je oporezovan, pre nego što je prebačen zaposlenom. Kastls i Mičel su dali i drugi doprinos, koji se ponovo odnosi na Australiju, ali i na Veliku Britaniju. Ističu da Esping-Andersenov pristup ne uzima u obzir potencijal beneficija vezanih za prihod, koji može da čini vrlo „efektivan doprinos redistribuciji“. Održavanje prihoda u Australiji je skoro potpuno zavisno od imovinskog stanja, jer se koristi pristup koji se ne koncentriše jednostavno na redistribuciju vrlo siromašnom stanovništvu. Takav pristup je suprotan, „univerzalniji“ i „solidarniji“ od pristupa osvetljenog u Esping-Andersenovoj studiji.

Mičel (Mitchell, 1991) daje interesantan argument u istraživanju razlika u prihodu u društvima pre vladinih intervencija i posle njih, sugerišući da je veličina „jaza“ između bogatih i siromašnih i obim do koga politike zaštite pokrivaju taj jaz ono što treba da bude objekat razmatranja, a ne samo agregatni, ukupni troškovi.

Posebno je važan rad Mičelove za postavljanje pitanja koja se odnose na širok niz uticaja na prihode i raznolikost političkih opcija dostupnih političkim akterima, koji žele da država promeni raspodelu prihoda. Australijanka Brajson (Bryson u Bell i Head, 1994), ističe obim do koga porast nezaposlenosti i slabljenje zakonodavstva o minimalnim platama deluju razarajuće na egalitarizam australijskog pristupa. Brajson, takođe, ukazuje na sisteme u

22

kojima je relativno opušten pristup dodele pomoći zavisno od imovnog stanja napušten, tako da se pravo na pomoć teže ostvaruje i da ona može biti još više ograničena.

„Reverzibilnost je uvek prisutna mogućnost zbog oscilacije vlade između levo i desno orijentisanih političkih partija u povezanosti sa odsustvom jake podrške srednje klase za najveći deo elemenata države blagostanja“

Studija Mičelove najviše se oslanja na podatke koji su akumulirani u Luksemburškoj studiji prihoda (Luxemburg Income Study). Ova studija ima bazu podataka o prihodima pojedinih domaćinstava (uključujući izvore), porezima i drugim primarnim informacijama iz jednog broja zemalja. Početni uzorak zemalja bio je Australija, Kanada, Zapadna Nemačka, Izrael, Holandija, Norveška, Švedska, Švajcarska, Velika Britanija i SAD. Uzorak je od tada proširen. Baza podataka takve vrste omogućava komparativne studije.

ISTRAŽIVANJE RAZLIKA IZMEĐU ZEMALJA

Unapređenje rada na skupovima podataka uključuje njihovo dopunjavanje podacima za iznos vrednosti usluga različitih vrsta za različite porodice u različitim društvima. Bredšou i njegove kolege (Bradshow et al, 1993) sproveli su komparativno istraživanje porodičnih politika koristeći podatke anketiranih u uzorku zemalja. U zaključcima oni ukratko porede njihove rezultate istraživanja sa drugim studijama, navodeći da: „Porodične beneficije ne-maju ulogu u Esping-Andersenovom indeksu de-komodifikacije. Ali je one mogu imati, zato što smo mi videli da dečje beneficije imaju, kao jednu od mogućih, namenu da smanje pritisak za povećanje zarada. One su izvor prihoda nezavisan od tržišta, koji može smanjiti potrebu za drugim zaposlenim u porodici i omogućiti samohranim roditeljima da podižu svoju decu bez zahteva od tržišta rada“.

Jedna dosta specifična studija posvetila je pažnju unakrsnom poređenju nacija u odnosu na dostizanje pune zaposlenosti (Therborn, 1986). Derborn nudi sledeći kontrast između Švedske i Holandije. Švedska je (u vreme njegove studije) bila uspešna u održavanju niske nezaposlenosti, dok je Holandija bila jedna od nacija koje su u 1970-tim i 1980-tim iskusile dramatičan porast nezaposlenosti. Kontrast između visokog učešća žena na tržištu rada u prvoj i niskog učešća u drugoj zemlji, još je veći. On istražuje različite puteve kojima se prilike u različitim zemljama mogu objasniti i pokazuje da su razlike u javnim politikama od fundamentalnog značaja.

U centru većine razmatranih radova o ovim državama blagostanja dat je jak naglasak na objašnjenju oblikovanja politike kao posledice političkih ulaza, a posebno je velika pažnja posvećena kod Esping-Andersena i Kastlsa uticaju partija „levice“. U toj debati dominantna je bila preokupacija „skandinavskim modelom“, ali bilo je i postavljenih pitanja o obimu u kome skandinavski model može biti objašnjen jednostavno u smislu popularne podrške za partije „levice“ i oko korisnosti koncentrisanja na tu temu u posmatranju većeg niza zemalja

U interesantnoj novijoj studiji, „O svetovima blagostanja“, predstavljena je analiza obeležja jedanaest država. Analize karakteristika država blagostanja potvrđuje Esping-Andersenovu trojaku klasifikaciju, iako postoje razlike (Wildeboer, S. et al, 2001). Grupisanje država izvršeno je proučavanjem uticaja koji država blagostanja ima na nivo i distribuciju dohotka koji se može trošiti, dok su ostale značajne funkcije izostavljene. Kancelarija za socijalno i

23

kulturološko planiranje 2004. godine radila je novu analizu osnovnih karakteristika i ciljeva pojedinih područja socijalne politike. Analizom su bile obuhvaćene dvadeset tri države, a predmet analize bilo je zapošljavanje, finansiranje socijalne sigurnosti, odredbe o penzijskom osiguranju, porodične penzije, porodični dodaci, osiguranje invalida, osiguranje u slučaju povreda na radu, naknade za nezaposlene, socijalna pomoć, bolovanje roditelja radi nege dece, itd (Soede A. J et al, 2004). Rezultati ove analize objavljeni su u studiji „Nejednake države blagostanja“, u kojoj se potvrđuju razlike između sistema socijalne sigurnosti analiziranih država, ali i mogućnost njihovog grupisanja u pet socijalnih modela na području Evrope.

Pored tri modela blagostanja koja su identifikovali Titmus, Esping-Andersen i drugi, utvrđena su još dva modela, i to: mediteranski, koji karakteriše nizak nivo socijalne sigurnosti, i istočno-evropski, koji karakteriše redefinisanje socijalne politike (nestanak paternalističke uloge države, prenošenje odgovornosti na pojedinca i porodicu, i jačanje tržišta)

ISTORIJSKA I INSTITUCIONALNA ANALIZA

Potrebno je u sve analize i istraživanja uneti komponentu vremena, odnosno poređenja izvoditi u određenom istorijskom kontekstu. Svaka analiza koja teži da identifikuje opšte uticaje na politiku mora da uzme u obzir činjenicu da se ti uticaji vremenom menjaju. To, svakako, ne znači da će uticaj tih činioca biti neposredan i dramatičan. Ta tema je istražena u analizi razvoja socijalne politike SAD Vejra, Orlofa i Skokpola (Weir, Orloff i Scokpol, 1988). Treba ukazati na tri ključna primera iz njihovog rada. Prvi je način na koji su demokratske političke institucije (samo za bele muškarce, svakako) išle pre vremena u elaboraciji javne administracije. Postoji poseban kontrast SAD prema situaciji u mnogim evropskim zemljama, gde se država izgrađivala na drugi način. To je stvorilo situaciju u kojoj je praksa zaštite putem donacija, dobrovoljnih priloga ili zadužbina u SAD postala glavni oblik odgovora na političke zahteve, nasuprot distributivnim politikama kojima se koristi državna birokratija u evropskim zemljama.

Drugi primer odnosi se na uticaj federalnog ustava (SAD iz 1787. godine) na donošenje odluka, jer zahteva formiranje kompleksnog saveza da bi se omogućila socijalna reforma. Ono što je ovde bilo posebno interesantno je način na koje su reformske mogućnosti lidera „New Deal-a“ (novog dogovora) u 1930-tim bile ograničene činjenicom da je Demokratska partija bila uključena u koaliciju severne gradske radničke klase sa belcima seoskog i rasističkog juga.

Treći uključuje produžetak uticaja nasleđa u posleratnom periodu, ali uz činjenicu da je zakonodavstvo socijalne politike, kao što je dostignuto u 1930-tim godinama, imalo tendenciju da pridruži severnu belu radničku klasu, koja je pridobijena, kroz razvoj penzijskog osiguranja, za koaliciju protiv radikalnije reforme. Istorijska analiza može da pruži podatke koji pokazuju da su zemlje učile jedna od druge. To učenje može da ima oblik „pozajmljivanja“, na primer, put kojim je ideja socijalnog osiguranja putovala kroz Evropu. Ili može, suprotno, biti izvučen negativan zaključak, tako da je konkretan pristup sagledan kao pogrešan način da se razvije politika. Istorijska perspektiva koja ima za cilj da bude aktuelna, i možda „gleda napred“, može da vidi znakove „globalizacije“ socijalnih politika. Multinacionalne kompanije mogu težiti da diktiraju izbore politike u oblastima kao što su socijalna zaštita i zapošljavanje. Na manje globalnom nivou kontinentalne integracione zajednice, kao što je Evropska unija, pokušaće da obezbede ujednačenost odgovora u okviru partnerskih nacija u interesu harmonije „zajednice“.

Istorijska analiza je još važnija u ispitivanju Esping-Andersenove druge kategorije nacija. Njemu je to sasvim jasno, pa navodi da je „autoritativni paternalistički konzervativizam bio istorijski značajan u razvoju struktura države blagostanja“ (Esping–Andersen, 1990: 59). Važno je istaći da identifikacija tog tipa države blagostanja uključuje upotrebu pristupa

24

objašnjavanja u kome se snaga rada ne posmatra kao važna. U analizi socijalne politike Francuska se može posmatrati kao država gde je centralizovana birokratija od dugoročnog značaja. Razvoj njene socijalne politike bio je parcijalan: kvazi autonomne institucije u socijalnom osiguranju, koje su od ključnog značaja za zdravstvenu negu, zanemaruju marginalne grupe i obrazovne institucije, koje kombinuju jako kontrolisane državne institucije sa visoko prestižnim religioznim školama.

Zdravstvena politika je oblast socijalne politike gde su detaljne komparativne studije ove vrste najraširenije. Interesantna osobina ove politike, koja je od interesa za komparativan rad, jeste dostupnost merila izlaza, kao što su indeksi statusa zdravlja (stope mortaliteta i morbiditeta). To je polje gde su značajne razlike u nivoima javnog finansiranja zdravstvene nege. Tako postoji svrha poređenja međuzavisnosti troškova zdravstvene nege i zdravstvenog statusa, i vrednovanja doprinosa javnog sektora prema željenim izlazima. Studije te vrste se stimulišu zbog rastućih troškova zdravstvene nege i potrebe pronalaženja najefikasnijih puteva podizanja zdravstvenih standarda u zemlji.

ZAKLJUČAK

Sve navedene komparativne analize izdvajaju najmanje tri modela država blagostanja. Bazični modeli su vrlo slični. Kriterijumi koje autori koriste su različiti, ali njihovi modeli se mogu uporediti. Tako, na primer, liberalni model koji navode Esping-Andersen, Kastels i Mičel odgovara protestantsko-liberalnom modelu Siarofa, anglo-saksonskom modelu kod Fere i modelu osnovne sigurnosti kod Korpija i Palmea. Osnovne odlike ovog modela su nizak nivo dekomodifikacije, niski socijalni transferi, minimalne mere zaštite porodice i provera prihoda i imovine kao uslov za dobijanje socijalne pomoći.

Drugi model je, prema Esping-Andersenu, korporativni, kod Kastelsa i Mičela se naziva konzervativni, kod Ferea - bizmarkovski, kod Siarofa - napredni hrišćansko-demokratski. Socijalna sigurnost pojedinca i njegove porodice, prema ovom modelu, zavisi od pozicije na tržištu rada. Socijalno-demokratski ili skandinavski model karakteriše visoka stopa zaposlenosti, univerzalna prava, usmerenost na jednakost i visoki socijalni transferi.

25

SOCIJALNA SITUACIJA U EUROPSKOJ UNIJI 2005-2006: PREGLED

Odgovori politika na demografske promjene integralni su dio Socijalne agende Komisije za 2005-2010, koja je sredisnji stup stretegije EU za rast i radna mjesta. Agenda se bavi razlicitim problemima koji se javljaju tijekom životnog ciklusa i naglašava da se »promjena mora temeljiti na novom međugeneracijskom pristupu«. Zajednička imigracijska politika također je dio odgovora na demografski izazov.

Područja u kojima EU politike proizvode dodatnu vrijednost su sljedeća:• promicanje zaposlenosti putem socijal- nih i gospodarskih politika koje jedna drugu

podupiru kako bi proizvele rast, više radnih mjesta, bolja radna mjesta te socijalnu koheziju i

• upotrebljavajući sve dostupne instrumente — koordinacija nacionalnih politika, zakonodavstava, socijalnog dijaloga te financijskih sredstava s ciljem promicanja veće međugeneracijske ravnoteže te ravnoteže između poslovnog i obiteljskog života.

Žarište uloge EU-a u bavljenju demo- grafskim izazovom predstavlja Zelena knjiga Komisije objavljena u ožujku 2005. koja je pokrenula zamašnu debatu o demo- grafskom izazovu te naknadno objavljen izvještaj 2006. koji se nadovezuje na Zele- nu knjigu, a uz postojeći sažetak sastoji se i od dva glavna analitička poglavlja, jedno posvećeno demografskim i društvenim promjenama, a drugo prihodu, zdravlju i životnim uvjetima.

DEMOGRAFSKI I SOCIJALNI TRENDOVI: KRAJ DEMOGRAFSKE DIVIDENDE

Starenje ce ubrzo uzrokovati smanjenje radne snage

Tijekom posljednjih četiri desetljeća Europa je profitirala iz činjenice da su velike kohorte baby-boom generacije povećale stanovništvo radne dobi. Ova će demografska dividenda nestajati počevši od 2010. nadalje jer će baby-boom generacija polako odlaziti u mirovinu. S obzirom na desetljeća niskog fertiliteta broj mladih ljudi koji dolaze na tržište rada manji je od onih koji će odlaziti u mirovinu. Kao rezultat, ukupno će se stanovništvo radne dobi smanjiti. Porast imigracije i fertiliteta bi spriječio pad broja stanovništva, starenje bi se nastavilo do one razine do koje očekivani životni vijek nastavlja rasti.

Iako demografsko starenje nije novi fenomen, očito je da će se udio starijih osoba, a posebice vrlo starih osoba (80+) značajno povećati, i očito je da su ljudi iznad 65 oni koji su glavni korisnici izdataka za socijalnu zaštitu putem mirovi- na, zdravstva i dugoročne skrbi. Udio djece i mladih i dalje će padati, odražavajući značajan pad fertiliteta koji je počeo u 70-ima. Ova niska stopa nataliteta u kombinaciji s umirovljenjem velikih kohorta baby-boom generacije smanjit će udio stanovništva radne dobi (15–64). Rezultat toga je da će značajno manja populacija radne dobi morati uzdržavati značajno veću populaciju starijih osoba.Trendovi stanovništva imaju određenu inerciju i ne mogu se lako promijeniti. Rezultat su visokih i potom niskih stopa nataliteta tijekom mnogo godina, te polaganog porasta očekivane životne dobi. Niti iznenadna promjena fertiliteta, niti oštro povećanje imigracije ne mogu pro- mijeniti dramatičan pomak u ravnoteži između mladih i starih, također uzimajući u obzir činjenicu da s vremenom imigranti usvajaju obrasce fertiliteta u zemlji boravka.

26

Obiteljski obraci i obraci kucanstva pod utjecajem promjene stavova i zivotnih stilova

Promjena dobne strukture europskog stanovništva nije jedino što se mijenja. Cilj aktiviranja ukupnog europskog potencijala radne snage također zahtijeva i analizu promjenjivih obrazaca ponašanja vezanih uz zasnivanje obitelji i strukture kućanstava. Obiteljski obrasci razlikuju se među zemljama članicama, odražavajući različite povijesne razvoje, društvene stavove i tradicije. Međutim, uočljivi su neki zajednički trendovi. Tijekom posljednjih 20 godina broj brakova je u padu te ljudi sklapaju brakove u kasnijoj dobi. Broj razvoda je u oštrom porastu. Parovi imaju manje djece koja dolaze kasnije u životu. Broj kućanstava sa samohranim roditeljima je u porastu te je jedna trećina ovih jedno- roditeljskih obitelji izložena siromaštvu i socijalnoj deprivaciji. Tradicionalan uzorak odrastanja u roditeljskom domu, pronalaženja partnera za cijeli život te podi- zanja obitelji te, za mnoge žene, udovištva zamijenjeni su raznovrsnijim slijedom si tuacija koje su okarakterizirane odvajanjem i ponovnim stvaranjem parova. Postoji značajan porast u broju ljudi koji žive sami.

Mladi duze ostaju u roditeljskim domovima

Danas diljem Europe mladi ljudi duže ostaju u roditeljskim domovima u usporedbi s prijašnjim skupinama. Ovaj sveopći trend kasnijeg napuštanja roditeljskog doma mogao bi se pripisati tome što se duže vrijeme posvećuje obrazovanju kao i možebitno slabijim mogućnostima koje se mladima pružaju na tržištu rada i nekretnina čineći osnivanje vlastitog kućanstva težim. Razlike u potpori politika za mlade i u kulturnim stavovima također mogu objasniti neke od varijacija između zemalja.

Vjerovatnije je da ce starije osobe zivjeti same ili u institucijama

Raznolikost diljem EU-a s obzirom na obiteljske strukture također se odražava u situaciji u kojoj se nalaze starije osobe. U nekim zemljama još je uvijek uobičajeno da starije osobe žive sa svojom djecom. U drugima, stariji ljudi obično žive sami te većina vrlo starih živi u institucijama.

Cini se da je fertilitet povezan sa mogucnoscu mirenja karijera i obiteljskog zivota

Demografsko starenje je neizbježno, a najbolji odgovor na gospodarske i socijalne posljedice demografskog starenja je povećanje sudjelovanja u radnoj snazi, posebice starijih radnika i žena. Povećano sudjelovanje žena u radnoj snazi moglo bi, međutim, imati posljedice na fertilitet i pre- ma tome na dugoročan demografski razvoj Europske unije. Trenutačne razine fertilite- ta u mnogim će zemalja članicama rezultirati značajnim padom broja stanovništva i to postaje uzrok zabrinutosti za one koji oblikuju javne politike.

Hipoteza tranzicije: više vremena provedenog u obra- zovanju i ambiciji da se pokrene karijera moglo je dovesti do odgađanja zasnivanja obitelji. To bi rezultiralo privremenim pa- dom stope fertiliteta kada žene imaju dje- cu kasnije, međutim nakon ove tranzicije stope fertiliteta mogle bi ponovno porasti.

Pomak na model dvoje hranitelja jos nije vidljiv u obrascima koristenja vremena muskaraca i zena

Tijekom posljednjih desetljeća ustalila se norma da su udane žene i majke zapo- slene. Može se očekivati da ovaj pomak s jednog na dva hranitelja vodi k sličnijem korištenju

27

vremena kod muškarca i kod žena. Međutim, tijekom prosječnog radnog dana odrasla žena (između 20 i 74 godine) i dalje provodi mnogo više vremena u neplaćenom radu, posebice u kućanskim poslovima, od odraslog muškarca.

PRIHODI, ZDRAVLJE I ZIVOTNI UVJETI

Demografska budućnost Europe posebice će ovisiti o tome jesu li ljudi zadovoljni sa svojim životom te imaju li povjerenja u svoju budućnost i socijalnu okolinu. Izvještaj o socijalnoj situaciji iz 2005. predstavlja neke podatke o tim aspektima te posebno proučava velike trendove u uvje- tima života i prihodima koje doživljavaju različite generacije u različitim tipovima domaćinstava. Izvještaj prema tome pruža uvid u razmjer u kojem je trenutačna raspo- djela prihoda i životnih uvjeta u EU-u konzistentna s ciljem integracijske ravnoteže te da li su prihod i životni uvjeti povoljni za obitelji s djecom.

Zivotno zadovoljstvo ovisi o financijskoj situaciji, no ne iskljucivo

Odrasli na vrhuncu snage te njihove obitelji suocavaju se s problematicnom financijskom situacijom

Uzastopne faze istraživanja koje je provela European Community Household Pa- nel (ECHP) omogućile su analiziranje tren- dova prihoda po dobnim grupama i tipovi- ma kućanstava, iako ograničena veličina uzorka ne dopušta nikakve čvrste zaključke, posebice za manje grupe stanovništva. Me- dijan prihoda osoba radne dobi viši je od medijana prihoda za ukupno stanovništvo. Međutim, prihodi ljudi u dobnoj skupini 25–49 rasli su značajno lošije od prihoda ljudi u godinama 50–64. Mlađa dobna sku- pina (25–49), koja nosi većinu tereta osni- vanja obitelji i brige za djecu, osjetila je da se njihova pozicija prihoda približava pro- sjeku, dok su ljudi u dobnoj skupini 50–64 iskusili znatno poboljšanje s obzirom na ostatak stanovništva.

U vecini zemalja clanica obitelji s nekoliko djece suocene su sa vecim rizikom od siromastva

Razlika u prosječnoj razini prihoda tako đ er se odražava u riziku od siromaštva kojem su izloženi različiti tipovi domaćinstava. U svim zemljama članicama dvije odrasle osobe bez djece izložene su manjem riziku od siromaštva od stanovništva u cijelosti. Nasuprot tome, jednoroditeljske obitelji suočavaju se s većim rizikom od siromaštva od prosjeka, obično odražavajući teškoće pomirenja stalnog zaposlenja s obiteljskim obavezama. Interesantno, u većini zemalja članica, kućanstva koja se sastoje od dvoje odraslih i dvoje djece suočena su s manjim rizikom od siromaštva od prosječnog. Suprotno tome, kućanstva s troje djece izložena su većem riziku od siromaštva od prosjeka u 22 od EU-25 zemalja članica (s razinama od 25% za 10 od njih), što se može pove zati s

28

činjenicom da postaje sve teže da oba roditelja u takvim kućanstvima budu zaposlena; uistinu čini se da su dva prihoda sve više i više potrebna za ostvarenje zadovoljavajućih životnih standarda za neku obitelj te za zaštitu od siromaštva.Socijalne politike nastoje smanjiti rizik siromaštva koji posebice utječe na početak i kraj životnog ciklusa, to jest djetinjstvo (posebice u velikoj obitelji ili jednoro- diteljskoj obitelji) te starosti (pogotovo udovištvo).

Redistribucija uvelike smanjuje rizik od siromastva za obitelji s djecom

Financijska situacija obitelji s dje- com je snažno pod utjecajem politika poreznih povlastica koje, u većini ze- malja članica, imaju značajan učinak na smanjenje siromaštva općenito, a posebice siromaštva djece. U mnogim slučajevima novčane naknade obiteljima nadomještaju drugi prihod koji nije dostupan zbog teškoća pomirenja poslovnog i privatnog života. Procjene koje se zasnivaju na EURO- MOD-u, modelu poreznih olakšica za čitavu Europu, ukazuju na to da bi rizik od siromaštva među djecom bio mnogo viši kada ne bi bilo potpora za djecu.

Nedostatak stambenog rjesenja koje si obitelji mogu priustiti moze predstavljati prepreku osnivanju obitelji

Stambeno je pitanje važna odrednica životnih uvjeta. U nekim zemljama članicama, udio ljudi koji žive u kući (za razliku od stana) povećava se u skupinama s višim dohotkom (na primjer: Danska, Ve- lika Britanija i Njemačka) dok je u više ruralnim zemljama obrnut slučaj (primjerice: Portugal, Španjolska, i Grčka). Oni koji će najvjerojatnije živjeti u kućama su obitelji s djecom. U novim zemljama članicama, nevjerojatno visok udio stanovništva vlasnici su vlastitog doma, međutim kvali- teta njihovog (privatnog) doma može biti zabrinjavajuća s obzirom na činjenicu da se niska stambena kvaliteta povezuje s lošim fizičkim i mentalnim zdravljem.

Kvaliteta doma odražava situaciju prihoda stanara; ljudi koji su pod najvećim rizikom od siromaštva (jednoroditeljske obitelji, parovi s troje ili više djece) mogu si priuštiti samo domove vrlo niske kvalitete. Za ljude koji su i vlasnici vlastitog doma, uštede na stanarini čine značajan doprinos prihodima kućanstva (pripisane stanarine). Ograničena dostupnost kvalitetnih stambenih rješenja koja su priuštiva problem je u mnogim urbanim područjima. To je možda jedan od čimbenika koji doprinosi tome da djeca duže ostaju u roditeljskom domu te može predstavljati prepreku započinjanju obitelji unutar EU-a.

U nekim od zemalja clanica vise od 60% budzeta domacinstva utrosi se na nuzne potrepstine

U prosjeku, domaćinstva u EU-u potroše između 50% i 55% prihoda na nužne potrepštine kao što su stan, hrana i odjeća. Udio prihoda koji je posvećen tim stavkama može se promatrati kao indikacija o tome pod kolikim je financijskim pritiskom neko domaćinstvo.

Starije osobe su glavni korisnici zdrastvene i socijalne skrbi

Glavni korisnici zdravstvene skrbi i pomoći u svakodnevnim životnim aktivno- stima su starije osobe koje se približavaju kraju svojeg životnog vijeka. Prema tome, možemo očekivati da buduće potrebe za zdravstvenom i socijalnom skrbi neće pri- marno ovisiti o broju ljudi iznad određene dobne granice (koja će se povećati kao rezultat povećanja očekivanog životnog vijeka koje odgađa trenutak smrti) već na broj ljudi koji ulaze u završnu fazu svog života. Većina socijalne skrbi je neformalnog oblika. Okvirno, 20% osoba iznad 65 godina dobiva neki oblik neformalne skrbi dok se za osobe iznad 75 godina taj udio kreće između 30% i gotovo 60%, ovisno o tome kako se definira neformalna skrb. Pružatelji neformalne skrbi često imaju financijske, fizičke i mentalne poteškoće i često nemaju

29

dostatnu financijsku i nefi- nancijsku podršku. Može se očekivati da će u budućnosti veći broj starijih ljudi živjeti sami tako da neformalna skrb drugih članova domaćinstava neće biti dostupna. Povećano sudjelovanje žena u radnoj snazi također će umanjiti ponudu neformalne skrbi. Prema tome, unapređivanje profesionalne socijalne skrbi te podrška nezavisnom življenju ubrzano postaje prioritet. Porast očekivanog životnog vijeka te ubrzano starenje stanovništva koje će Europa uskoro iskusiti postavlja zahtjev kasnije dobi umirovljenja.

Buduće zdravstveno stanje stanovništva ovisit će u velikoj mjeri o trenutačnom ophođenju prema zdravstvu. Potencijal za unapređenje može se ocijeniti promatranjem zdravstvenog stanja osoba višeg društveno- ekonomskog statusa koje obično više pažnje posvećuju svome zdravstvenom stanju. Osobe višeg društveno-ekonomskog statusa također imaju više koristi od boljeg pristupa zdrav- stvu i skrbi. Razvojne strategije za promi- canje zdravijeg života te prevenciju budućih zdravstvenih problema postat će prioritet u kontekstu stanovništva koje stari.

30