MODERNA POLITIČKA MISAO U BiH

Nazivi tematskih cjelina:

1. MUHAMED EMIN HADŽIJAHIĆ

2. MEHMED– BEG KAPETANOVIĆ LJUBUŠAK

3. SAFET-BEG BAŠAGIĆ

4. OSMAN NURI HADŽIĆ

5. SALIH KAZAZOVIĆ

6. ŠUKRIJA KURTOVIĆ

7. FADIL KURTAGIĆ

8. SAKIB KORKUT

9. ALIJA HOTIĆ

10. VASO PELAGIĆ

11. RISTO RADULOVIĆ

12. VLADIMIR GAĆINOVIĆ

13. UROŠ KRULJ

14. JEFTO DEDIJER

15. JOSIP ŠTADLER

16. MARCEL ŠNAJDER (1900-1941)

17. STJEPAN TOMIĆ

18. OGNJEN PRICA

19. MUSTAFA BUSULADŽIĆ

20. JOSIP MARKUŠIĆ

21. SAFET KRUPIĆ

22. AHMED MURADBEGOVIĆ

23. HUSEIN ČIŠIĆ

24. VESELIN MASLEŠA

25. DIMITRIJE MITRINOVIĆ

26. IVO PILAR

27. DŽEMALUDIN ČAUŠEVIĆ

28. ILIJA GRBIĆ

29. ŠEMSUDIN SARAJLIĆ

LITERATURA:

Zgodić, Esad (2003) Bosanska politička misao: Austrougarsko doba, Sarajevo, Zalihica

MUHAMED EMIN HADŽIJAHIĆ

Rođen 1837. godine u Sarajevu. Obrazovao se u Sarajevu i Istanbulu. Za učitelja pravilnog učenja

Kur'ana u Gazi Husrev-begovoj medresi postavljen 1868.g. U Begovoj džamiji obavljao je dužnost

džuzhana (Džuzhan – vjersko lice koje svakodnevno uči po jedan džuz za nekog dobrotvora koji je

učinio dobro za islam ili islamsku zajednicu. Džuz – poglavlje Kur'ana koji ima deset listova, a

Kur'an ima trideset džuzeva) i devrihana (Devrihan - lice koje je sakupljalo kirije za vakufe, ili,

drugo tumačenje, lice koje je nakon nečije smrti izvršavao novčane obaveze umrlog koje ovaj nije

uspio za života izvršiti), a u Carevoj džamiji je izvršavao imamsku i hatibsku (Hatib - islamski

propovjednik koji vrši hutbu u džamiji petkom i bajramima. Hutba – propovjed kod muslimana

koju drži imam ili hatib petkom i bajramima) službu. Pamti se po tome što je pručio vrlo značajnu

dovu prilikom dolaska prvog reis-ul-uleme i članova Ulema-medžlisa ( 15.12.1882) za BiH.

Prilikom otvaranja renovirane Begove džamije proučio je mevlud. Nakon kratke bolesti umro je u

Sarajevu 20.4.1892god..

Hadžijahić je bio poznat kao pjesnik na turskom jeziku, a njegovo djelo je porerađeni Sulejman

Čelebin “ Mevlud”. Hadžijahićevi tekstovi su objavljivani na turskom jeziku, a arapskim pismom

kako je i inače štampan list “Vatan”. U Vatanu je objavio tekst “ Sarajevska ruždija”, “ Nekoliko

riječi o domovini i iseljavanju”.

TEMELJNE DVIJE IDEJE koje je Hadžijahić promovisao u svom javnom životu su:

1. IDEJA PATRIOTIZMA

2. STAV PROTIV MUSLIMANSKIH EMIGRACIJA U TURSKU, a obje ove ideje su

posredovane islamsko-dogmatskom legitimacijom.

Hadžijahić patriotizam shvata isključivo kao bosanski patriotizam i koji se ne odnosi na bilo

kakvu lojalnost prema A-U vlastima. Kod njega je riječ o Bosni, o toj “...lijepoj zemlji koja je naša

sveta domovina” i o bosanskom patriotizmu. Poimanje fenomena domovine kod njega određuje i

shvatanje patriotizma. Domovina i vjera su vrhunske aksiološke vrijednosti koje su u međusobnoj

vezi kod svakog čovjeka, pa zato i piše: “Kako da ne ljubimo svoju domovinu, zar ima nešto preče

od vjere i domovine?”, zato u hijerarhiji ljudskih vrijednosti “...treba domovini davati prvenstvo u

počasti.” Domovina i vjera su najviše vrijednosti I nalaze se u međusobnoj vezi. Domovina za

Hadžijahića ima više sadržinskih slojeva u poimanju:

Domovina je prirodna datost . Svojim naturalističkim jezikom, u analogiji porodice i domovine

se uspostavlja ono apriorno, stvarno i prirodno dato jer su i porodica i domovina prirodne

činjenice.

“Kao što čovjek svoju djecu i svoju familiju ljubi, tako treba da ljubi i svoju domovinu. Kad smo se na svijet rodili, najprije smo svoju domovinu vidjeli. Tijelo je šaka zemlje naše domovine. Zar vas nije domovina u svoje naručje

Page 2 of 130

Ona je i socijalna datost sa polivalentnim (mnogovrednijim) svrhama .

Ona je duhovno-kulturna zajednica jezika i interesa i obrazovanja .

Ona je zajednica pojedinačnih običaja, trgovine i načina života uopšte .

Primarne svhe domovine su egzistencijalna sigurnost i zaštita života, imovine i moralnog

digniteta, jer se nigdje ne može “..imatu onu slobodu i onu sigurnost..” i zaštitu kao u domovini.

Poimanje patriotizma

Kao sinteza prirodne datosti i socijalno-kulturne produkcije, domovina proizvodi specifičan

kompleks osjećajnosti kojeg nazivamo patriotizmom.

Šta karakterizira Hadžijahićev patriotizam?

Patriotizam je tajanstvena veza ljubavi između ljudi, naroda i njihove domovine. On je

heterogen, a himnične pjesme domovini izazivaju radost i ponos, a u krizama osjećaj tuge.

Domovinu i vjeru povezuje islam koji legitimira patriotizam, a on ne proizvodi anacionalnu

svijest niti indolenciju prema domovini ili državnom obliku muslimanske egzistencije i sl., već je za

islam domovinski patriotizam vrijednost kao imperativ i normativitet. U tom smislu i piše: “Ljubav

domovine jest od vjere, pa moramo radi čuvanja naše vjere, za kojom težimo...svoju domovinu

ljubiti i nju ne ostavljajući svom snagom se truditi da ovdje svoju sreću i svoju budućnost

osiguramo.”

Politički konformizam i muslimansko iseljavanje

Za Hadžijahića je muslimansko iseljavanje oblik degradacije patriotizma i domovine, ali i

islama kao temeljnih aksiomatskih vrijednosti. Iseljavanje je “golema nesreća” koja se ne može

porediti ni sa smrtnim bolom jer je ova jednokratna, a odlazak iz domovine je suma boli svih onih

koji odlaze pojedinačno. Ali, svi elementi njegovog poimanja domovine i patriotizma nastupaju

kao kontraargumenti iseljavanju, pri čemu se manifestuje i njegov konformizam prema režimu,

tj. vlasti. Konformizam se ogleda u tome što on kaže da je režim osigurao sigurnost vjere

muslimana i njihove imovine pa, samim tim, nema razloga za iseljavanje, jer BiH je u civiliziranom

svijetu u kojem nema barbarizma, u zemlji u kojoj treba poštovati zakone i naredbe i pokoravati im

se, dakle, vjeruje u pravnu državu kojoj se treba prijaviti svako narušavanje prava. Za njega vlast

primila te nas vojim hljebom i svojom vodom nahranila. Narod je proširena “familija”, a domovina jedna kuća. Domovina je priroda u kojoj se rađa, ona je vazduh i voda na koju su se ljudi navikli, ona je posebna klima” i sl. U objašnjenju patriotske ljubavi koristi biološko izlaganje, pa patriotizam traži u odnosu između majke i djeteta. Tako piše: “Patriotska sveza ljubavi dolazi s toga što čovjek kao god što dijete, koje se od matere odvaja, trudi se da svoju želju s materinom željom sjedini, i čovjek, koji je jedan dijel tela domovine, želi da izrazi poštovanje zemlji svoje domovine...Patriotska stanja, u krizama, su tako jaka da ih ne može sjajnost neke zemlje ili grada dotle zasjeniti da bi ih uništili.”

Page 3 of 130

pruža potpunu sigurnost muslimanima i ne želi iseljavanje, na koje “gleda s tugom”. Podršku

vlasti i Caru traži i preko lista “Vatan” (list izlazio na turskom jeziku i arapskom pismu, u prevodu

“Domovina”), a uporište nalazi u islamskoj dogmatici b-h muslimana, jer to nije vjerski dopušteno.

On zna i za činjenicu da kvanitativno smanjenje naroda znači stavljanje naroda u status manjine

čime će se i u Bosni “...zgrada islamstva smjesta pokrenuti ili se može iz temelja oboriti”. Zato će se

pitati, i sam odgovoriti: “Zemljaci! Zar ima kod Boga većeg grijeha i kod islamskog svijeta gore

sramote nego biti oruđe ovakvoj stvari”. I na kraju, Hadžijahić poziva na ostanak iz patriotskih

razloga koji proizilaze iz islama koji, kao “najpreče”, preferira domovinu kao svetost. On je

svjestan ograničenosti svoje koncepcije patriotizma u demotivaciji seobe i egzodusa muslimana.

Zato u podsticanju te motivacije, na nivou svakodnevne stvarnosti, problematizira razloge za seobe

i natoji demantirati njihovu stvarnu zasnovanost. Hadžijahić osuđuje agresivnost Ličana koji

prijetnjama i otimačinama protjeruju muslimane, ali pravda režim da je preduzeo mjere i

intervenisao i time otklonio te opasnosti. Obaveza služnje u a-u vojsci nije , također, opravdan

razlog za iseljavanje, jer je u svakoj državi svako lično dužan biti vojnik i izvršiti svoju vojnu

obavezu. Čak i nazadovanje muslimana u privredi i trgovini nije razlog za iseljavanje, jer to

pogađa i ostale. To se može prevladati muslimanskim udruživanjem, zajedničkim kapitalom,

firmama i sl., a u neracionalne elemente iseljavanja ubraja i lažna očekivanja i nadu u nešto bolje u

Turskoj. Novi demotivacijski element iseljavanja nalazi u psihološkoj i socijalnoj usamljenosti

iseljenika, troškove, trud i patnje na putovanju , krizu adaptacije u novoj sredini, a racionalni nisu

ni nedostaci u vjersko-prosvjetnom izobražavanju muslimana, pa im obećava da će se uskoro

poboljšati uslovi na tom polju.

S obzirom da je Hadžijahić pisao na turskom jeziku i arapskim pismom, nije se moglo očekivati da

će njegove ideje biti recipirane u širim muslimanskim masama koje su već stekle averziju prema

turskom jeziku, pa se u tome očitava njegova, ali i mnogih drugih, zabluda da se ovim jezikom i

pismom mogu obrazovati i naučiti šire narodne mase i tako očuvati b-h muslimanski duhovno-

U himničnim opisima carevog moralnog digniteta, on se iskazuje u njegovoj plemenitosti, pravednosti i velikoj samilosti, upućuje muslimane da traže njegovu pomoć radi otklanjanja razloga iseljavanja. Ukoliko bi se nastavili iseljavati, muslimani bi izgubili važnost i uvažavanje kao i prava na privilegije. U tom smislu piše: “Iako smo svjesni u kom stepenu taj savjet o patriotizmu ima uticaja na naš mali vilajet, nadam se da će to naši intelektualci i pametnije ozbiljno uzeti na razmatranje i da će neke uobičajene predrasude pokušati shvatiti i ispraviti ih.” Hadžijahić piše: “Osobito naša vojska nije tu da bi branila strane zemlje, nego je tu radi očuvanja sigurnosti u domovini.” “...jer, npr, od onih koji odlaze...od 10 osoba njih 7 umire, a toje ostane i to u kakvoj situaciji!? Oni što ostaju, da bi se izbavili iz belaja u koji su još više zapali, parama bi, da je to moguće, kupili i vlastitu smrt.”

Page 4 of 130

kulturni i etnički individualitet. Ipak, bez obzira na jezički anahronizam, rukopis (prerađeni

“Mevlud”) je nosio u sebi emancipatorske ideje: (1) Islam nije anacionalan; (2) islam nije

transpatriotski, niti averzičan; (3) patriotizam i odanost domovini je neupitljiva vrijednost koja ulazi

u sam vrh aksiologije; (4) uvidi u prirodu fenomena domovine i patriotizma; (5) nacija-domovina

kao svijest o historijsko-socijalnom proizvodu; (6) domovina, nacija ili država kao zajednica koja

mora obezbijediti svu sigurnost pojedinca, kao refleks modernog liberalizma; (7) odnose pojedinca,

naroda i države promatra u liberalnom smislu shvaćenih funkcija države-domovine koja mora

osigurati sve normativne maksime; (8) zastupa sociologiju emigracije, a sve ove ideje su unutar

konformističkog shvatanja politike.

Page 5 of 130

MEHMED – BEG KAPETANOVIĆ LJUBUŠAK

Rođen 19.12.1839.g. u Vitini kod Ljubuškog. Školovao se u rodnom mjestu, a ruždiju (ruždija –

tur. srednja škola ili gimnazija) završio u Mostaru gdje je naučio turski, arapski i perzijski jezik, a

zatim se nastavio školovati u medresi (medresa – tur. srednja vjerska škola) kod muderisa (muderis

– učitelj) Mehmeda Krehića u Ljubuškom. Učesnik tursko-crnogorskog rata, član komisije za

reforme u Hercegovini, za što je bio odlikovan, a od 1865. do 1875.g. obavlja dužnost kajmekama

(vojni zapovjednik) u Stocu, Ljubuškom, Foči i Trebinju, da bi potom krenuo na putovanje po

svijetu. Od 1875 (Hercegovačkog ustanka) boravi i živi u Sarajevu, dvije godine kasnije postaje

načelnik Sarajeva, da bi se na tom položaju nalazio i u periodu od 1893. do 1898.g. Razbolio se u

julu 1898, a umro je 29.7.1902. u Sarajevu.

Bavio se proučavanjem kulturne historije Bošnjaka. Sakupljao je narodne poslovice, price, pjesme I

izdao dvije zbirke “ Narodno blago” I “ Istočno blago”. Ljubušak je u svojim pričama pisao o

patrijarhalnom obliku života I o religiozno-duhovnoj inerciji iz koje je pokušao probuditi svoj

narod, prvenstveno mlade. Izdao je 2 propagandne brošure “ Šta misle muhamedanci u Bosni” I “

Budućnost ili napredak muhamedanaca u BiH”. 1891 godine pokrenuo je list ‘Bošnjak’ zajedno sa

grupom književnika. To je prvi nacionalni list bosanskohercegovačkih muslimana.

LEGITIMNOST VLASTI I POLITIČKI KONFORMIZAM

U srpskoj historiografiji je njegova misao shvatana i tumačena u pežorativnom smislu kao

austrofila i zagovornika zastarjelog bošnjakluka. Ljubušak eksplicitno odbija politiku

muslimanskog opozicionog odnosa prema a-u vlasti , pa prostor muslimanskog opstanka i

njegovog prosperiteta vidi u opštem kulturnom razvoju, a ne u opozicionoj politici, što predstavlja

njegovo legitimiranje vlasti i politički konformizam. Produktivan odnos prema vlasti vidi u

prosvjećivanju, a ne u političkoj subverziji i opozicionizmu, jer je ta vlast “...kulturna i moćna...”, a

Ugari i Njemci su prijatelji muslimana. Umjesto totalne konfrontacije, zalaže se za kooperaciju,

umjesto bošnjačke vjersko-etničke samoizolacije insistira na eksploataciji političkih, kulturnih i

ekonomskih mogućnosti što ih sa sobom nosi a-u režim. Njegov konformistički funkcionalizam

prema a-u poretku ne proizilazi samo iz lične pragmatike već i iz njegovog doktrinarnog

utemeljenja samog poretka jer je, po njemu, BiH zemlja sa većinskim muslimanskim stanovništvom

koja je pod kršćanskom upravom u Evropi, a to je, u njegovoj percepciji, muslimanska egzistencija

u slobodi. I islamskom dogmatikom on legitimira a-u vlast , jer u Kur¨anu stoji da muslimani

moraju biti vjerni vladaru, bez obzira bio on musliman ili kršćanin, pa kaže: “Vjera nikome ne

Eksplicitno odbija politiku muslimanskog opozicionog odnosa spram vlasti: “Dalje budimo oprezni i ne dajmo se zavesti od opozicionih novina i glasila. Na svaki način rade, kako će nas okrenuti za sobom, pa da i mi budemo vladi protivni, kao što su i oni. Koji listovi za radikalske dinare rade, treba da ih se osobito čuvamo kao najotrovnije guje.”

Page 6 of 130

stavlja zapreke da ne bude istinit i ozbiljan, već baš tko temeljito svoj zakon izvršuje, mora biti

prijatelj i srcem i dušom onoj vladi pod kojom bez zaprijeke svoja sveta prava uživa.” Legitimaciju

vlasti on traži i u historijskoj običajnosti i narodnim tradicijskim iskustvima, tj običajnost nužnosti

pokoravanja i podaničkog poštovanja vlasti, podvrgavanja svim vladarevim željama, bez prava na

pobunu, pa kaže da “koga je moliti nije ga srditi” i “dok čovjek mirno živi, pravedno postupa,

marljivo se kreće i radi, svagdje mu mjesta ima.” Svoj konformizam prema režimu obrazlaže i

historijskim argumentima jer su bošnjaci pod osmanlijama uvijek izražavali lojalnost i odanost.

To je kod njega, u stvari, ireverzibilna (neponovljiva, nepovratna) historija, kao nemogućnost

restauracije osmanske vlasti u BiH, jer ona “...može biti sve drugo, ali turska nikada”, što je njegov

antiturski stav. Bošnjacima je pod a-u vlašću puno bolje nego pod turskom, čime opet legitimizira

a-u vlast i režim. Po njemu, a-u vlast je spriječila progone i ratove protiv muslimana, te je s toga i

potpuno legitimna. U svom tumačenju legitimnosti vlasti uvodi pojmove državljanske jednakosti i

građanske ravnopravnosti. Oni su, s jedne strane, deskriptivni utoliko što pozitivistički opisuju tu

jednakost kao državno-političku praksu. Ali, oni su i normativni utoliko što su u idealnom smislu

postavljeni kao pretpostavka legitimnosti vlasti i bošnjačke konformističke lojalnosti. Za njega je

vlast svima zagarantovala ravnopravnost, dala vjersku i građansku slobodu koju svi uživaju, pa

komparativnim uvidima u položaj muslimana u drugim evropskim zemljama, kaže da im nigdje nije

bolje nego u BiH i time legitimira a-u vlast, a također i carskim autoritetom i njegovim moralnim

dignitetom jer su svi “...pod zaštitom slavne habsburške kuće.” Muslimanska podrška a-u režimu je

na djelu u onoj mjeri u kojoj on donosi korist (utilitarizam) i interes za muslimansku zajednicu.

Ljubušak uvodi pojmove legitimacije vlasti i političke lojalnosti,

a vlast je legitimna jer postoji bošnjačka lojalnost – njena osviještena recepcija i čini tu vlast

legitimnom.

KARAKTEROLOGIJA I APOLOGIJA

KARAKTEROLOGIJA ( znanost o biti i razvoju karaktera) I APOLOGIJA ( pohvala neke

ideje,osobe, odbrambeni govor) Bošnjaka i islama će karakterizirati, s jedne strane, duh

U tom smislu piše: “Bosanski bezi vjernos u služili sulatanu, pa će tako služiti i Njegovu Veličanstvu, premilostivome caru i kralju Franji Josipu I., kojeg Bog neka puno i puno sretno i čestito poživi.” On poziva na historijsko utemeljenje muslimanskog legitimiranja nove vlasti: “Za cijelo vjerno su svi svog vladara i svoju domovinu služili, pak se uzdamo, da ćemo i mi tako. Bosanski beglerbezi (beglerbeg – vrhovni zapovjednik, upravitelj velike turske oblasti), alajbezi (alajbeg – zapovjednik alaja; alaj – četa, bataljon, puk vojnika), kapetani itd., to je nešto historičkoga; pak stare babe kažu: Kud potok, tuda i potićina. U tom smislu piše: “Po našem mišljenju mogu svi elementi u Bosni jednako dobro napredovati i na gospodarstvenom polju se razvijati, dok je glavno i vrhovno načelo uprave u zemlji: I- Ravnopravnost; II- Vlada stoji posve objektivno prema svim vjeroispovjestima u zemlji; III- Vlada hoće priznati potpunu ravnopravnost svim vjeroispovjestima; IV- Radi vjere se ne smiju uskraćivati državljanska prava; V- Svi državljani bez razlike vjere imadu u jednakoj mjeri uživati zaštitu države. To su glavna načela, pa tko ne bi mogao napredovati pod ovakvom upravom. Bože je uzdrži u zdravlju puno godina.” – Moguće pitanje: Kojim državnim načelima Ljubušak legitimira a-u vlast i pojmove jednakosti i ravnopravnosti?

Page 7 of 130

nacionalnog narcizma i, s druge strane, duh mazohističke percepcije opšte dekadencije vlastitog

naroda iza čega, u svojoj različitosti povoda i svrha, stoji anahroni (zastarjelost, nesuvremenost)

mentalitet aristokratizma. Jednom će to biti degradacija svog naroda u funkciji promovisanja

navodne mesijanske kultne uloge nacionalnog heroja, a drugi put će ta degradirajuća slika biti

osmišljena kao osnova kritike i odbacivanja politike konfrontacije spram a-u režima, a treći put, kao

što je to slučaj kod Ljubušaka, ta slika će biti zamijenjena pozitivnom karakterologijom, koja će biti

u funkciji racionalizacije i apologije režima, ali i u funkciji odbrane samog historijskog opstanka

bošnjačke zajednice. Njegova karakterologija je obilježena predstavom o bošnjačko-

muslimanskoj superiornosti nasuprot krajnje dehumanizirajućim predstavama agresivne

srpske i hrvatske etnocentrične slike muslimanske zajednice u BiH. Za Ljubušaka je Bošnjak

temeljit, korektan, vjeran, nikad nije bio surov i divalj i na njih otpada najmanje “grijeha”, iako nije

po novom sistemu civilizovan i dok nisu došli kršćani oni nisu znali za psovke, vjerski su privrženi

islamu, ne žive od tuđe pomoći, a u sferi zanatstva su puno superiorniji od ostalih, kao i u trgovini.

On ovako glorificirajućim percepcijama stvara jednu vrstu benignog -dobroćudan, prolazan) , a ne

agresivnog, imperijalnog bošnjačko-muslimanskog narcizma. Iza ovih glorifikacija Bošnjaka i

apologije islama stoje egzistencijalni motivi nasuprot lošoj predstavi o Bošnjacima kao

nesposobnim za moderni historijski život i, na drugoj strani, želja da se muslimani prikažu

sposobnim da recipiraju nove režimske vrijednosti i da se moraju ravnopravno tretirati. Međutim,

Ljubušak će kritikovati tradicionalistički, konzervativni i nostalgični mentalitet Bošnjaka,

menatlitet fanatizma, apatije, ravnodušnosti, pasivnosti i indolencije prema novim mogućnostima

koje je sobom donio novi režim. Prema Ljubušaku, Bošnjaci moraju razvijati odlučnost, odvažnost,

marljivost, okretnost, poslovni afinitet, sposobnost učenja i sl. Zato se on i zalaže za što aktivnije

učešće muslimana u svim segmentima društva i države.

AGRARNI ODNOSI

U ovoj oblasti, Ljubušak će braniti status quo smatrajući privatnost zemljišnog posjeda

neprikosnovenim, čime brani status bošnjačke elite moći. Cjelinu bošnjačkog narodnog dobra veže

za održavanje njihove moći. U veleposjedu i feudalnim agrarnim odnosima u BiH on ne vidi ništa

historijski anahrono i atipično jer slični odnosi postoje i u susjednim zemljama, odnosi

veleposjednika i kmeta u BiH su, za njega, normalni i zasnovani na sporazumijevanju, pa ima

situacija da su neki kmetovi bogatiji od begova i njihov status je bolji u BiH nego u drugim

zemljama. U BiH ne postoji feudalizam zapadnoevropskog tipa jer je on uništen prilikom osvajanja

Bosne. On insistira na tome da se vlast mora osloniti na veleposjednički stratum kao pouzdan,

konzervativan element unutar b-h društva.

“Mi b-h muhamedovci, ako budemo radili i trudili se, kao što to današnje vrijeme iziskuje, ako budemo učili i primali sve ono, što nam nije našemu dinu zarara, naravno i bez ikakve dvojbe biće nam i budućnost sve bolja i sigurniuja.”

Page 8 of 130

KRITIKA POLITIKE ISELJAVANJA

Ljubušak je protiv muslimanskog iseljavanja iz BiH. Do izražaja dolazi njegovo mišljenje iz dvije

perspektive, jedne partikularne – one koja promatra kroz prizmu veleposjedničkog diskursa (jer

vjeruje da će oni zbog svog posjeda ostati lojalni vlastima), i jedne opšte – koja misli iz perspektive

muslimanske zajednice u cjelini, a i jedna i druga su posredovane recepcijom bosansko-domovinske

svijesti, odn. respektovanjem domovine i patriotizma kao vrijednosti. U drugom kontekstu, opštem,

protivnik je iseljavanja jer kaže da, ako se nisu raselili nakon osvajanja Bosne, zašto bi to sada

radili, jer vlast nije nikakav razlog za iseljavanje i zato što je kod muslimana duboko ukorijenjena

domovinska svijest. Iseljavanje je protivno i u religijskom smislu i predstavlja antipatriotski čin.

Ljubušak je jedan od rodonačelnika muslimanske svijesti o SVB.

KONCEPCIJA BOŠNJAŠTVA

Ljubušak je prvi obrazovani Bošnjak koji će na tlu a-u vladavine u BiH osmisliti bošnjaštvo kao

nacionalni odgovor na muslimansku razapetost između nostalgičnih afiniteta prema Turskoj i

obezličavajućeg utapanja nacionalne osebujnosti u katoličko-evropski duh. U svojoj koncepciji

bošnjaštva, za njega i za Bošnjake – BiH je mila domovina, pa je patriotizam isključivo bosanski,

kao BiH kao jedinoj domovini. On eksplicitno i konzistentno razdvaja pojam narodnosti i pojam

vjere, pa vjerska i narodna identifikacija nisu jedno te isto. Tako piše: “Bošnjak koje vjere

bio...on je opet ostao pri svojoj narodnosti, vazda i uvijek svaki bosanski muhamedanac veliki je

musliman-može biti veći nego oni što žive u Arabiji” i čvrsto zastupa stav da u BiH egzistira “jedan

jedini isti bosanski narod”. Sa tog stajališta Srbe i Hrvate smatra ograncima jugoslovenskog

naroda, a srbizaciju i kroatizaciju smatra politikom i nada se svebošnjačkom narodnom

ujedinjenju. U njegovu koncepciju bošnjaštva ulazi, prije svega, (1) bošnjačka historijska svijest

općenito i, posebno, svijest o tradiciji odbrane bošnjačke narodne samosvijesti te njenih stvarnih

etničko-političkih objektivacija pod osmanskom vladavinom. Dalje, (2) jasna svijest o njegovom

kontinuitetu sa SVB, ali sa reduciranjem kada kaže da “...ssve staro bosansko plemstvo i vlastela,

spada samo k muhamedanskom elementu dana danas u Bosni"” pa dalje precizira da Bošnjaci imaju

svoj historijski korijen u SV bogumilskoj vlasteli. (3) On bošnjaštvo razumijeva i u respektovanju

južnoslovenstva kao vrijednosti, tj. on zna za slavensko-etnički supstrat bošnjačkog individualiteta i

Iz predstave o razdvojenosti vjerske i narodne identifikacije Ljubušak je deducirao svoju predstavu o egzistenciji jednog bosanskog etnosa-bosanskog naroda. Nije još uvijek slutio kako se teza o razdvojenosti “vjere i narodnosti” može reinterpretirati tako da posluži kao glavni argumentarij u negaciji etničkog individualiteta samih Bošnjaka-muslimana. Taj “preobrat” u doba A-U činili su i etničkopansrpska inteligencija i kroatocistička katolička inteligencija. Ali, recipirajući modernu predstavu o diferenciji između vjerske i nacionalne identifikacije i dio muslimanske inteligencije koji je prihvatio projekat autosrbizacije i autokroatizacije operirao je tom diferencijacijom kao temeljnim argumentom u prilog etničkom pansrbizmu i pankroatizmu. Ljubušak piše: “Istina, imade neko kratko vrijeme, otkako su se naše komšije počele u dva tabora dijeliti i to po vjeri; vele rišćani da su Srbi, avele katolici da su Hrvati; ali ništa za to, to je poteklo iz nekih političkih vrela. To će samo vrijeme sve izbrisati. Kao što veli neki profesor iz monarhije: kad bi se svi sjedinili, bi nam svima hajirnije i korisnije bilo, jer što je više jaja, gušća je čorba.”

Page 9 of 130

insistira na njemu. (4) Tu dalje ulazi aksiologija tolerancije, a posebno međuvjerske sa idejama

ravnopravnosti i unutarbosanske konvergencije. Ideja ravnopravnosti je, u stvari, ideja državljanske

jednakosti bez ikakve diskriminacije, uz islamski legitimitet. Pod idejom konvergencije, koja nosi

ključnu pretpostavku da Srbi i Hrvati priznaju muslimansku narodnost i prestanu ih smatrati krivim

za ono što se ranije dešavalo, Ljubušak podrazumijeva etiku komšiluka. Dalje, (5) preferisanje

bosanskog jezika i pisma kao maternjeg jezika i pisma, uz odbacivanje srbizacije i kroatizacije.

Ljubušak traži da muslimanska inteligencija, uz rad na prikupljanju folklorne građe, počne tražiti,

pisati i prevoditi djela na bosanski jezik (Njegovo djelo “Narodno blago” je prvo književno djelo

na s-h jeziku i zapadnom pismu). (6) Preferiranje moderne nauke i obrazovanosti kao ključnoj

pretpostavci bošnjačke nacionalne egzistencije, i to obrazovanosti po evropskim uzorima, i na kraju,

(7) tu je njegova identifikacija begovata i Žosansko-muslimanske elite ekonomske i obrazovne moći

kao socijalnog nosioca bošnjačke nacionalne samosvijesti. Smatrajući da begovat historijski potiče

iz SVB plemstva, on će u njemu pronaći ne samo socijalnog aktera obnove bošnjačke tradicije,

nego i savremenog nosioca bošnjačkog nacionalnog identiteta.

SAFET-BEG BAŠAGIĆ

Rođen 06.05.1870.godine u Foči , od 1882.g. u Sarajevu gdje završava ruždiju i Veliku

gimnaziju. Objavljuje pjesme u Vijencu, Nadi i Prosvjeti. U Beču završava studij filozofije i 1900

objavljuje “Kratku uputu u prošlost Bosne”. Iste godine u Sarajevu je postavljen za profesora

arapskog jezika u Velikoj gimnaziji uz puni aktivitet na svim poljima muslimanske kulture. Sa

Mulabdićem i Hadžićem pokreće list “Behar” (od 01.05.1900) i u inicijativnom je odboru za

osnivanje Gajreta (1903) na čijem je čelu do 1907.g.. Pokreće “Ogledalo” 1907.g. Oizašlo 13

brojeva). Promovisan 1910 u doktora filozofije islamskih jezika, govorio arapski, perzijski, turski,

njemački, latinski i razumio francuski. Predsjednik Sabora do 31.01.1919.g., kustos Zemaljskog

muzeja, a od 1921.g. do penzije stalni službenik. Umro 09.04.1934.g. u Sarajevu.

Politiku nije smatrao svojim životnim ciljem i pozivom, već kao silu prilika kada ga banjalučki

okrug predložio za zastupnika u Zemaljskom savjetu, a njegovo bavljenje politikom je bila i

njegova lična greška jer je Vjekoslav Klaić želio u Zagrebu otvoriti katedru za orijentalne jezike na

kojoj bi predavač bio upravo Bašagić. Ipak, politikom se svesrdno bavio i cijenio taj posao, a samu

politiku je shvatio u njenom smislu i moći kao rastegljiv pojam jer se politikom, demagoški i

sofizmima, narodu i neprijatelj može nametnuti za vođu i učitelja i tako ga voditi na krivi put, ali će

je kasnije shvatiti u njenom eksplicitnom značenju kao autonomnu javnu djelatnost koncentrisanu

Page 10 of 130

na klasične aspekte političkog angažmana. Deklarisao se kao begovski aristokrata a po mentalitetu

je bi demokrata, pri čemu je cijenio političku etiku i racionalizam bez ikakvih denuncijacija i

nečasnih sredstava.

Njegova politička misao se ispoljava na tri plana:

1. Poima i primjenjuje politiku u konkretno-historijskom kontekstu i koja se, s jedne

strane,ispoljava kao imanentna politika prema a-u režimu i, s druge strane, kao

nacionalna bošnjačka politika unutar režima;

2. Kao prikriveno , u čitavom njegovom djelu i radu, krije se osviještena politička misao

razumijevanja bošnjaštva u svim njegovim dimenzijama;

3. To Bašagićevo političko se ispoljava i osvjedočuje u istaknutim i uglednim političkim

rukopisima.

POLITIKA KAO KULTURNA POLITIKA.

Najviše vrijednosti Bašagićeve aksiologije su prosvjeta, domovina i islam , a muslimanska

politika u a-u režimu je definisana kao kulturna politika sa prosvjetiteljstvom na čelu, jer je moć

prosvjete i kulture neograničena, jer je “slava i moć velikih naroda bila i prošla, ali su duhovni i

kulturni spomenici nadživjeli te narode, a sve što nije urađeno pod zastavom prosvjete...kao da

nikada nije ni postojalo.” Kulturna politika je zato egzistencijalno-spasonosna politika za

muslimansku zajednicu (u daljem tekstu MZ) u BiH. Uz pomenute vrijednosti, u njegovu

aksiologiju spadaju i lične vrline, moralna i materijalna snaga na temeljima islamskih vrijednosti i

modernog znanja i nauke, i koji su izvor moći ljudi i naroda. U modernim vremenima i preuvjet

općeg civilizacijskog napretka. Zato se i konfrontira sa tradicionalnošću shvatanja vojne moći kao

vrijednosti i znanja kao vjerskog i konzervativnog običaja, te poručuje da se sada treba boriti

knjigom i prosvjetom, a ne oružjem.

SOCIOLOGIJA (MZ) MUSLIMANSKE ZAJEDNICE

Ova sociologija ima dva noseća uvida:

1) deskriptivno-dijagnostički o jednom općem zastoju u njenom socijalnom razvoju tj. umnom,

ekonomskom i općekulturnom,

2) normativni - koji se oslanja sam na sebe, tj. o osloncu MZ na samu sebe, a što zahtijeva

uspostavljanje unutarmuslimanskog socijalnog, političkog, etničkog, kulturnog i mentalnog

homogeniteta, jer se muslimani nemaju na koga osloniti do na same sebe.

Page 11 of 130

Svoju muslimansku etnosocijalnu psihologiju Bašagić prikazuje kritički kroz posebno pominjanje

njenih negativnih crta i prirođenih mana koje nisu fatum i apriorne i koje se mogu otkloniti

obnovom i afirmacijom islamske etike i morala, a pozitivne crte prepoznaje u bošnjačkoj historiji,

dok u novoj muslimanskoj inteligenciji vidi aktera revitalizacije i javne afirmacije islamske etike,

ali na temeljima savremene organizacije MZ, jer je dužnost svakog muslimana, u cilju općeg

napretka, da utire put modernoj organizaciji svog elementa. Drugim riječima, ključna pretpostavka

za postizanje pomenutog cilja jeste društvena reafirmacija unutarmuslimanskog homogeniteta koji u

sebi sadrži nekoliko elemenata:

punu afirmaciju muslimanskog udruživanja kao vjerske dužnosti kroz ustanovu džume kroz

koju se razvijaju etičke vrijednosti ljubavi i prijateljstva, te ljubav prema islamskoj općini i

bratstvu, a ono uključuje u sebe etiku dobra, altruizma, solidarnosti itd. Kroz poštovanje svega

toga se iskazuje i patriotsko, rodoljubivo djelo u korist prosperiteta BiH kao domovine

Muslimana.

Promocija muslimanskog aksiološkog odnosa prema sticanju materijalnog bogatstva i njemu

kao takvom, ali u novom, evropskom shvatanju kao bogatstvu kao pretpostavci razvoja MZ i

koje se legitimira Kur¨anom i hadisima bez pohlepnog egoizma, čime odnos prema bogatstvu

oslobađa averzije i predrasuda, jer je bogatstvo tijesno vezano sa blagostanjem i samosviješći

svih prosvećenih naroda (slično kao Weberova protestantska etika). Pri tome bogatstvo ne treba

gomilati, već pomagati bližnje i osigurati potomke, činiti dobra djela i slično. Pri svemu ovome

Bašagić je svjestan diferenciranosti i heterogenosti MZ, istupa protiv unutarmuslimanskog

stranačarenja (u kontekstu konfrontacija muslimanskih političkih partija i njihovih partikularnih,

a ne općih interesa), nesloge, separisanje itd., čiji su akteri narcisoidni ljudi, samozvane vođe,

ambicionisti koji u svemu vide samo ličnu korist i želju da uđu u elitu muslimanske političke,

ekonomske i trgovačke moći. Muslimanski homogenitet se, pored etike islamskog bratstva,

mora zasnivati na islamskim demokratskim ustanovama, prije svega na džematu (vjerska

opština ili zajednica) unutar koga treba otkloniti prirođene muslimanske pogreške i mane i

reafirmirati istinske pozitivnosti.

KONCEPCIJA BOŠNJAŠTVA.

Bašagić je svojevremeno isticao svoje, Starčevićevom ideologijom zanesen, hrvatstvo, i to političko

hrvatstvo, što ga uvrštava u etničkonacionalno nesigurne individue tog vremena, ali nigdje nije

“...zlo mišljenje o svakome...sumnja u tuđe poštenje...uhođenje i istraživanje tuđih tajni, prisluškivanje, virenje preko oka, otuđivanje od drugih jer se misli da su pametniji od ostalih...međusobna zavisnost...mržnja, prezir, ljutnja...nismo braća nego krvni neprijatelji u privatnom i javnom životu” Manifestira Bašagić tu recepciju, nakon saradnje sa listom Bošnjak, potpisujući krajem jula 1894.g. koalicioni pravaško-obzoraški program koji sa pozicije etničkog pankroatizma hoće dokazati kako su Bosanski Muslimani po krvi, rodu, plemenu i jeziku Hrvati, a BiH, i sa etničkog, i sa fiktivno zamišljenog državno-povijesnog prava, hrvatska zemlja. Još jednom javno deklariše svoju identifikaciju u ovom ranom periodu tako što kao jedan od malobrojnih

Page 12 of 130

razvijao pojam etničkog hrvatstva. U svom ranom periodu Bašagić govori o bosanskom narodu pod

kojim je podrazumijevao isključivo muslimanski element u BiH uz suprotstavljanje autokroatizaciji

i autosrbizaciji Bošnjaka, pri čemu je bio svjestan poistovjećivanja teligije i nacije, tj. pravoslavni –

Srbi, katolici – Hrvati i traži da Muslimani ostanu Bošnjaci. Samoidentifikaciju muslimana kao

Srba ili Hrvata objašnjava željom tih pojedinaca za slavom i časti u korist ličnih interesa, a ne kao

lično uvjerenje. U bošnjački narodni individualitet u Bašagićevom poimanju ulazi:

Bošnjačka samosvijest o narodnoj posebnosti od Kulina-bana, tj. u zajedničkom narodnom

sjećanju o životu pod jednim grbom i zastavom i nikakva represivna politika to bošnjaštvo ne

može dovesti u pitanje (“Deset puta-ne jednom umrijeće/Al bošnjaštva odreći se neće).

Historijsko-genetska etnička osnova da su Bošnjaci porijeklom Slaveni, čime se oni

odvajaju od etničkih Turaka, ali i od Srba i Hrvata. Ovaj narodni individualitet on historijski

utemeljuje i to na osnovu njegove historije u BiH, kao historiji bošnjačke slave, junaštva,

viteštva, mudrosti itd. sve pozitivnosti karakterologije Bošnjaka vidi u njihovoj historiji. To

njegovo historijsko utemeljenje veliča i preferira ideju bošnjačkog kontinuiteta u tri aspekta:

- postoji historijski kontinuitet između preislamske Bosne i Bosne pod osmanskom i a-u

vladavinom. Historija SVB je integralni dio bošnjačke historijske cjeline (liniju kontinuiteta

SVB i islama povezuje likovima Kulina-bana i H.K.Gradaščevića) i oni baštine kontinuitet od

bogumila koji su iz inata primili islam, a u tom kontinuitetu insistira na kontinuitetu sv bosanske

aristokratije koja je pristajala uz bogumilstvo i pod osmanskom vlašću na moći i krvi formirane

begovske elite bošnjačke moći.

- Historijski kontinuitet u bošnjačkoj kulturnoj produkciji , posebno u književnosti jer je ona

najpostojanija i najvjerodostojnija. Pri tome Bašagić, s notom superiornosti, veliča kulturno-

duhovnu produkciju Bošnjaka, a nasuprot degradirajućih stavova srpske i hrvatske

historiografije koje tu produkciju marginaliziraju, primitiviziraju i negiraju.

- Uvršatvanje bosanskog jezika kao historijski sačuvanim jezikom bošnjačkog narodnog

individualiteta i i identiteta, te, na kraju, kontinuitet u historijskoj misiji bosanskog

plemstva kao čuvara domovinskih tradicija, sloge, nezavisnosti, etike i antiosmanskog

prkosa, a ulogu plemstva će transponirati i u tadašnju savremenost.

AGRARNI ODNOSI

Po pitanju agrarnih odnosa, kao glavni ideolog MNS, on je sa ovom strankom zastupao

interese begovskog stratuma. Ova je stranka u svom programu zastupala stav da kmetu treba dati

zemlju koliko mu je nužno za egzistenciju, ali prvenstveno državnog zemljišta, a tek poslije

kmetske zemlje, i “to uz primjenu i valuti dostojnu odštetu” koju treba sam seljak da plati. Stranka

Muslimana sudjeluje 1900.g. na svečanosti instalacije hrvatske zastave “Trebevića”, kulturno-prosvjetnog hrvatskog udruženja, i na banketu posvećenom ovom događaju

Page 13 of 130

je odlučan protivnik načela da je zemlja božija i onoga koji je obrađuje; neka zemlju posjeduje onaj

ko je ne obrađuje, isto tako kao što posjeduje fabrikant svoj kapital. Stranka ne priznaje nikakve

donesene propise, niti one koji će biti doneseni, a tiču se slobodnih posjeda (begluka).

DOMOVINA, PATRIOTIZAM I ISLAM.

Bašagić će 1909.g. i programski i deklarativno prihvatiti pankroatizam, a indirektno i svoju

hrvatsku jezičku identifikaciju koju ranije nije iznosio, a tada više i ne govori o svom poimanju

bošnjaštva već se pod pojmom domovine i domovinskog patriotizma,domovina identificira sa

narodom. Za njega domovina nije određena državnim statusom, političkim režimom ili vladom,

kulturnim razvojem, teritorijom i njenim obimom ili geografskim položajem, već je domovina

zajednica istovrsnog etničkog porijekla, identične historijske sudbine, zajednica jezika,

vrijednosti i kolektivne osjećajnosti. Domovinski fenomen je za Bašagića univerzalna prirodna

datost, pa ljubav prema otadžbini nije volja pojedinih ljudi, već sila prirode – nešto zajedničko svim

ljudima, tj. domovina je historija individualnog razvoja bosanskog bića ili ontogenetski fenomen

živog svijeta. (Bašagićev naturalistički, geografsko-organicistički diskurs poimanja domovine). U

antropološkom smislu, ona je biološka datost kao i porodica i tako i funkcioniše, ona je starotipski

fenomen, prirodna datost, geografski individualizirana stvarnost svih svojih osebujnosti. U

aksiološkom kontekstu, domovina je najviša vrijednost i pripada svijetu sakraliziranih

normativiteta, ona je božije djelo i opća svojina i svtinja svih ljudi. Narodni odnos prema

domovini je patriotizam kao potvrđena vrijednost koju odlikuje osjećanje zanosa, uzvišeno čuvstvo,

uzbuđenje, sreća, radost, ali i ponekad žalost. U etičkom smislu domovina je stvarnost zbog koje

“zaboravljamo svoje vlastite interese, idol kome i život na žrtvenik donosimo”, kao uzvišena

dužnost, a ova hipostaza žrtve za domovinu je supstancijalno određenje patriotizma, a druga

supstancijalna dimenzija domovine je ta da je ona egzistencijalna pretpostavka samog narodnog

opstanka, “dragi kamen na kojem je urezana prošlost, sadašnjost i budućnost.” U religijskom

smislu patriotizam je islamski imperativ i legitimirajući normativitet. Bašagić je svjestan

historijskog patriotizma bosanskih muslimana, ali istovremeno i nedostataka istog u tadašnjem

vremenu, a uzrok toga je nedostatak porodičnog i školskog odgoja, jer sami odgajatelji ne poznaju

islamski moral, pa se zato i zalaže da mlade generacije slijede ideale straih Bošnjaka i da,

recipirajući bosanski patriotizam, osiguraju budućnost bosanskog naroda, a posebnu ulogu daje

Kao član uredništva on će prihvatiti sljedeće stanovište: “Narod naš naime u BiH kao i naša braća preko Save i Dunava kao i ona preko Drine govore istim onim jezikom, kojim i mi pišemo, samo ga zovu dvojakim imenom. Prema tome postoje dvije književnosti, hrvatska i srpska. Književnici i saradnici koji preuzeše da uz promjenu i prošireni program izdaju “Behar”, broje se u hrvatske književnike i rade na polju hrvatske književnosti. S toga, a i jer trećem imenu pored hrvatskog i srpskog ne može nigdje biti mjesta, obnovljeni će “Behar” biti hrvatski list...Behar će morati da sljubljuje i jedan narod raznih vjeroispovjesti.” “Za naš kućni odgoj možemo slobodno reći da ga nikako i nema, jer nema uslova, pod kojima se razvija u drugih naroda. Našoj djeci u najboljim kućama pušta se na volju, da se sami prema svojim prilikama razvijaju i odgajaju”.

Page 14 of 130

novoj muslimanskoj inteligenciji. Ovo hipostaziranje patriotizma se dešava u vrijeme uvođenja

parlamentarizma, ustavnosti i višestranačja pa on postaje izvorište tolerancije i konvergencije

između unutarbosanskih vjerskih, partijskih, interesnih i drugih subentiteta. Bašagić govori o

jednom iznutra izdiferenciranom narodu kod kojeg će patriotizam u njegovom poimanju, kao

zajednička vrijednost osigurati složnost, zajedništvo i bratstvo za opće dobro naroda i BiH kao

cjeline.

Najviša dužnost muslimanske inteligencije je odbrana historijskih i prirodnih prava muslimana na

BiH kao vlastitu domovinu, uz moralni i materijalni napredak islamskog elementa, uređenje

vakufsko-mearifske autonomije i zaštite prava starodrevnih baština i islamskih svetinja. Bašagić

zastupa ideju b-h autonomije pa to provodi kroz pritiske na Muslimanski klub u bos. Saboru da

brani tu ideju, bez obzira na to u kakvom se god sklopu nalazila A-U Monarhija. Tokom I S.R.

bašagić će sa svojom grupom vidjeti BiH sjedinjenu sa Hrvatskom gdje bi imala izvjesnu

autonomiju. Provodio je politiku funkcionalnog konformizma kroz kulturnu politiku prosvjećivanja

u duhu modernih naučnih i tehničkih znanja.

U literaturi se u nekim nijansama razlikuju interpretacije Bašagićevog poimanja autonomije

unutar Hrvatske. Purivatra će pisati: “Predsjednik tadašnjeg Sabora Bašagić smatrao je da BiH treba

da dobije autonomiju ili da bude prisajedinjena Hrvatskoj, odnosno da se utjelovi u hrvatske zemlje.

Imamović će pisati kao je uz Šerifa Arnautovića i Bašagić vidio sredinom 1917.g. budućnost BiH

unutar Mađarske.

Pri tome on zna za granice oktroiranog ustava za BiH i instaliranog saborskog parlamentarizma, zna, dakle, da postoji širok i dubok jaz između parlamentarne prakse i ružičaste teorije o parlamentu, zna da obje vlade u monarhiji vežu nam ruke i više nego zaslužujemo, zna kako je dugačak put do istinske samouprave u Bosni, a da se samo složnim radom može pripraviti tlo, da jednom dođemo do sabora u najširem smislu riječi. Uvjeren je da je u Bosni probuđena svijest za ustavni život, da se afirmira parlamentarna svijest, da su zastupnici evropskoj javnosti pokazali da znaju parlamentarno raditi. Ali, onaj raskorak između teorije i prakse parlamentarizma može se prevazići tako što će se trijezno prosuđivati između onoga što je moguće danas postići i maksimalističkih ideala, jer što se odmah ne može postići ostavlja se za bolja vremena.” I u pristupnoj, pozdravnoj besjedi, nakon što je oficijelno prvi put izabran za predsjednika Sabora, na XXV sjednici (25.10.1910.g.), Bašagić insistira na bosanskom patriotizmu kao središtu sinteze dobra cijelog naroda i cijele domovine zasnivajući ga na vrijednostima općeg dobra, sporazumijevanja, zajedničkog rada, ljubavi, harmonije, etike bratstva i međusobne konvergencije.

Page 15 of 130

OSMAN NURI HADŽIĆ

Rođen u Mostaru 28.06.1869.g. gdje je završio osnovnu (mekteb), srednju školu (ruždiju) i

fakultet (medresu), a šerijatsku sudačku školu u Sarajevu 1893.g. Pravni fakultet usavršava u Beču i

Zagrebu gdje djeluje kao član Stranke prava. Radio u uredništvu “Hrvatske domovine” i osnivač

“Behara”, piše u Nadi, Vijencu, i Prosvjeti. Kao profesor šerijatske škole radio u Sarajevu,

Mostaru i Banja Luci, a u Sarajevu dvije godine bio upravitelj škole. Kao vladin povjerenik piše o

Pokretu. Nakon I svjetskog rata biva postavljen za načelnika MUP-a Beograda. Umro 23.12.1937 u

Beogradu.

Sa Ivanom Milićevićem objavljivao djela pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz. Djela

“Pripovjest iz prošlosti Mostara”, “Islam i kultura”, “Muslimansko pitanje u BiH”, “Islam i

“Prosvjeta”.

AKSIOLOŠKI POSTULAT: ISLAM, DOMOVINA, NAROD

Čitav Hadžićev sociološki i politički opus i književni rukopisi su posredovani islamom kao

centralnim aksiološkim postulatom, za koji, kako sam piše, može oprostiti sva zla počinjena

čovjeku i tijelu, ali povredu vjerskih osjećanja nikada ne, pa tako i ne izlazi iz tog okvira, niti zalazi

u oblast sekularizma, iako percipira zapadne vrijednosti. On hoće da islam oslobodi svih predrasuda

i lažnosti koji su u njemu i to kroz svoj kritički opus unutar islama, , ili, kritičar je i negativnih

stereotipija vanislamskog svijeta zapada i susjeda. Pored islama, u vrh aksiloških vrijednosti ulaze i

domovina i narod jer islam ne proizvodi antinacionalnu svijest i patriotizam mu je imanentan kao

vrijednost. Tako i piše: “Vjera, domovina i narod – to su najuzvišenije ideje, najsvetije stvari koje

čovjek može imati, to su ideali za koje svaki pošten čovjek raditi mora.” U kontekstu iseljavanja

Muslimana u Tursku, Hadžić insistira na islamskoj imanentnosti u odnosu prema domovini –

“ljubiti domovinu svoju dužnost je vjerska”, čime pokušava zaustaviti to iseljavanje uz rigoroznu

kritiku Džabića i njegove grupe koji su motivisali iseljavanje, pa kaže da se Džabićevoj “sebičnosti

i pohlepi pridružila i zloba koja je našla svoj bezdušni vrhunac u potajnom propagiranju na

iseljavanje”. Za njega je nedvosmisleno da je BiH muslimanska domovina u kojoj su muslimani

“nikli i odrasli, da svaka stopa zemlje, krvlju poprskana, govori o slavi, prošlosti, sreći i nesreći

naših predaka”. On kritikuje i hercegovački separatizam unutar Pokreta, a čiji je predstavnik upravo

Džabićev pokret. Svjestan je stratifikacijskog karaktera patriotizma, demagoških oblika i

mimikrijskog (lažni, prividni, kamufliran) karaktera, a što u svojoj kritici razotkriva kao

partikularne interese nekog stratuma ili grupacije koji se predstavljaju kao opći interesi MZ-e. (I

ovdje, demonstrirajući ovu svijest o lažnom patriotizmu koji parcijalitete promovira u cjelinu,

Page 16 of 130

Hadžić misli na elitu Džabićevog pokreta: “Tko da vjeruje u njihov patriotizam, kad se zna, da su

sami dosta posvojili vakufskih dobara i da nikada , ama nikada u svom životu nisu narodu učinili

dobra ni koliko može muha ponijeti u krilu. Tko da vjeruje u islamske osjećaje i narodni patriotizam

jednog iksa ili ipsilona, koji je od svog postanka pa do danas živio takvim životom, koji se ne

opravdava ni najliberalnijim tumačenjem modernog slobodnoumnog shvaćanja morala i

pristojnosti”). Bosnu i Hercegovinu, u kontekstu a-u vlasti, on ne pominje u državno-pravnom i

političkom smislu, već je naziva “zavičajem”, “domovinom”, “rodnom grudom” i slično, pa se ni

njegovo poimanje naroda ne može pronaći u pisanju, već se on može svrstati u one kolebljive ili

nesigurne po pitanju narodnog identiteta.

ODNOS PREMA REŽIMU, VLAST, KONFORMIZAM I KRITIKA

Hadžić je vrlo rano prihvatio Starčevićevu nacionalističku ushićenost pa i sam postao takav i

prihvatio kroatocentričnu i panhrvatsku politiku s kojom su se muslimani u BiH identificirali

kao etnički Hrvati, mada se u tekstovima Hadžić nigdje direktno ne deklariše u tom smislu, ali će

jezik nazvati hrvatskim s tim da nigdje ne pojašnjava šta podrazumijeva pod pojmom “maternji

jezik ” iako ga u svojim kritikama vrlo često pominje. Nakon I SR se kod njega u političkom

angažmanu javlja projugoslovenska politička identifikacija. I Hadžić, u odnosu na a-u vlast,

provodi tzv. funkcionalističku politiku. S jedne strane, svojim angažmanom u vanpolitičkoj sferi

obrazovanja, kulture i ekonomije i, s druge strane, u političkoj sferi kroz funkcionalnu participaciju

unutar birokratije i administracije. On je na stanovištu da se muslimani moraju adaptirati i uklopiti u

nove uslove života i pod novu vlast, a sve što bi radili drugačije bi bilo kontraproduktivno. Dakle,

ne treba biti subverzivan, nasilan, sve raditi i ostvarivati putem institucija i ne očekivati nemoguće

promjene.

KRITIČKA ANATOMIJA MUSLIMANSKE ZAJEDNICE

U kritičkoj refleksiji autonomije MZ-e i društva u BiH, Hadžić se ne zaustavlja ni na jednom

njenom partikularitetu, već kritiku provodi sistematski i konzistentno: (1) na nivou deskripcija

(identificira spoljne manifestacije muslimanske egzistencije – slike moralne i socijalne patologije

kao npr. raskalašenost, opijanje, licimjerstvo prema vlastima, krvne delikte itd), (2) na nivou

dijagnoza (opća dekadencija muslimanske egzistencije, rezignacije i indolencije izazvane

To je rana faza kada se Hadžić u Zagrebu (1890) upoznaje sa Franom Supilom, piše u njegovoj “Crvenoj Hrvatskoj”, recipira ideologiju Ante Starčevića, piše u hrvatskim listovima “Hrvatska” (list Stranke prava), “Hrvatsko pravo”, “Obzor”, “Bog i Hrvati” ... i objavljuje svoje djelo “Islam i Prosvjeta”. Na ratno rasulo A-U Monarhije meritorni Bošnjaci odgovaraju na tri načina. Grupa oko Bašagića zagovara pripajanje BiH Hrvatskoj a grupa oko Šerifa Arnautovića predlaže pripajanje BiH Mađarskoj. Treća grupa radi na jugoslovenskom ujedinjenju (Hamid Svrzo, Osman Nuri Hadžić, Spaho, Hrasnica, Ćemalović). Posredno ilistrira tu novu orijentaciju i to što je Hadžić, kao predstojnik Banja Luke djelovao u pravcu sjedinjenja Bosanske Krajine i BiH sa Srbijom.

Page 17 of 130

okupacijom kada muslimani materijalno i duhovno propadaju), (3) na nivou kauzalnih objašnjenja

on traga za uzrocima zaostajanja i besperspektivnosti, jer uzroci nisu u islamu niti u politici vlade

koja je institucionalno obezbijedila napredak MZ-e, već uzrok vidi u nedostatku monocentrički ,

organistički ili mehanicistički pojmljenih zajedničkih vrijednosnih orijentacija unutar kojih se

definiraju ideali i ciljevi MZ-e. Kao posebne uzroke te dekadencije on identificira “nepoznavanje

vjere, običajnost i menatlitet kao naslijeđena priroda naših ljudi, averzija prema školovanju,

rezignacija, strah od kapitalizma, drugim riječima imobilizirajuću aksiološku orijenatciju koja ne

prihvata ništa novo i strano islamu. U njegovoj percepciji, sva duševna i materijalna bijeda

muslimana i okorjelost u predrasudama koje se nose sa islamom je rezltat nepoznavanja temelja i

osnova islama. Odatle potiče i pokvarenost neizobražene mase i krajnja vjerska indolencija

njihove poluinteligencije. On je radikalan i u kritici prozelitizma (zanesenost novoprimljenom

vjerom, uvjerenjem, politikom, naukom...) kao i ignoranstkog onosa a-u vlasti i propisa prema

katoličkom pokrštavanju djece, a u svemu i sam pokazuje nedovoljno poznavanje islamske

dogmatike. Glavni krivac dekadencije islamskih vrijednosti kod muslimana za njega je ulema koja

je kriva za “sve mrtvilo, nehaj, nerad, odvratnost od škole i napretka, zaziranja od svih novotarija, a

uz to i indolencije naroda”. Oni su krivi što je narod tako duševno i materijalno propao. Svoje

kritičke anticipacije završava (4) i na nivou dijagnoza i prognoza, pa kaže da je jedini izlaz i spas u

“našoj domovini BiH” i to tako što će se narod adaptirati u novu vlast i učiti, prionuti na rad i tako

nadoknaditi sve propušteno, a u centru prosvjetiteljstva je porodica i škola.

NAROD, MASA I POLITIKA (iz fusnote)

Logikom vrijednosnog monocentrizma, Hadžić preferira društvenu monolitizaciju oko

konsezualnog i apsolutno neupitljivog aksiološkog orijentiranja koja u sebi sadrži monikratski

menatlitet koji posreduje cjelinu narodne egzistencije.

Hadžić narod zamišlja u organicističkom diskursu, kao neki oblik organizma u kojem cjelina i

dijelovi funkcionišu harmonično. Narod on zamišlja logikom diskretnog mehanicizma, kao stroj

koji opisuje tehničkim terminima. Kod Hadžića, masu karakterizira prevlađivanje emocija nad

racionalnošću, lako zapadaju u oduševljenje, prevrtljiva je, narod se lako pretvara u masu (“prostu

Logikom vrijednosnog monocentrizma, Hadžić preferira društvenu monolitizaciju oko konsezualnog i apsolutno neupitljivog aksiološkog orijentiranja koja u sebi sadrži monikratski menatlitet koji posreduje cjelinu narodne egzistencije. Hadžić narod zamišlja u organicističkom diskursu, kao neki oblik organizma u kojem cjelina i dijelovi funkcionišu harmonično. Narod on zamišlja logikom diskretnog mehanicizma, kao stroj koji opisuje tehničkim terminima. U nepoznavanju islama Hadžić vidi izvore njihovom otporu reformama i za vrijeme osmanske vladavine Bosnom, pa i Gradaščevićev bosanski pokret za autonomiju tumači kao konzekvencu onog nepoznavanja. I pri tome, cijeli pokret vidi u negativnoj konotaciji, ne kao borbu za svete ideale, za visoka načela, nego kao periodu koja je na sebi nosila nedičan znak svojevoljnih hirova, ličnih nagnuća i lične mržnje. Kod Hadžića, masu karakterizira prevlađivanje emocija nad racionalnošću, lako zapadaju u oduševljenje, prevrtljiva je, narod se lako pretvara u masu (“prostu svjetinu”) i to hiškanjem, narod se “da zavesti” tako da postaje i ponaša se kao “svjetina”. Politika se ne može voditi na demagoškoj animaciji naroda koji se sroza na masu (Može pitati kako Hadžić tumači masu, kao podpitanje).

Page 18 of 130

svjetinu”) i to hiškanjem, narod se “da zavesti” tako da postaje i ponaša se kao “svjetina”. Politika

se ne može voditi na demagoškoj animaciji naroda koji se sroza na masu.

VAKUFSKO I AGRARNO PITANJE

Po pitanju vakufske autonomije, on je na strani a-u vlasti koja je “spasila i uredila vakufe i to od

samih pristalica Pokreta sa Džabićem na čelu, kojeg kritikuje na sve načine. Protivi se autonomiji

jer oni koji je traže već su sami “po nekoliko hiljada vakufskih novaca pronevjerili” i dok vlada nije

uređenje vakufa uzela na sebe, sve do tada se “bezdušno i bezsavjesno kralo i baratalo vakufskim

dobrima” i zato što su se “vakufskim novcem gradile kafane i banje sa deficitom” pa se ne smiju

vakufi i vakufname (legati, zapisi) predati u ruke onima “koji su je do okupacije harali i haračili”.

Po pitanju agrarnih odnosa, on ima samostalan stav koji je baziran na tome da “privatno

vlasništvo u uređenoj državi ne može biti oduzeto, a tome se protive i zemljovlasnici koji su protiv

svake vrste ekspropijacije” (prisilno oduzimanje zemlje). Po njemu, u BiH se ne radi o klasičnim

feudalnim odnosima već o zakupničko-najamnim. Pokazuje averziju prema komunistima koji bi

odmah ukinuli privatno vlasništvo, a protivi se i uvođenju “paušaliranja desetine”. Hadžić štiti

prava i interese zemljovlasnike i kritikuje ekonomsko-pravne propise a-u vlasti jer se kod njega

feudalno-kmetski odnosi definišu kao posjedničko-zakupnički i na toj se osnovi traži dosljedno

poštivanje agrarnog zakonodavstva preuzetog od turske uprave.

KRITIKA PANSRBIZMA I VELIKOSRPSKE POLITIKE

Kritika pansrbizma i velikosrpske politike se kod njega javlja vrlo rano, u polemici sa Milanom

Nedeljkovićem koji je degradirajuće pisao o islamu, a nastavlja se involviranjem srpske

inteligencije u Pokret, a ona je u biti insinuantna i denuncirajuća. Najprije se javlja kao kritika

muslimanske autosrbizacije i ona teče sve do moralnog i političkog aspekta. Moralna odgovornost

intelektualaca je u devalvaciji muslimanske tradicije i islama uopće, a u političkom smislu ih

optužuje za prihvatanje ideje Velike Srbije i politike velikosrpstva koju su prihvatili sa fanatizmom

većim od ijednog Srbina, a samim tim su prihvatili i srpsku mitologiju, degradirajuće stavove o

islamu i muslimanima, uz prećutkivanje svega zlog što se činilo prema muslimanima. Kritikuje i

muslimansko-srpsku saradnju iz perspektive veleposjednika jer je, po njemu, srpski interes

uništavanje zemljovlasnika, jer Srbi zavaravaju muslimane lažnom nadom o restauraciji turskog

suvereniteta u BiH, a njihova politika muslimane može u položaj borbe za egzistenciju, zbog

konfrontacija sa a-u vlašću i unutarmuslimanskih sukoba i na kraju tu je i velikosrpski politički

projekt, pa je kod njega na sceni divergentni i antagonistički odnos prema Srbima. Na temeljima

ove divergencije on će u potpunosti demistificirati velikosrpsku politiku, a državno-pravni položaj “Kakovim pravom, da se sile zemljovlasnici da sklapaju nekakve paušalne ugovore glede svog vlasništva i tome, da se odreknu svih onih prava, koja iz toga naslova za njih izviru?”

Page 19 of 130

BiH ne vidi ni u kakvom odnosu ili pripajanju Srbiji, što je u suštini krajnji cilj srpske ideje o

reviziji Berlinskog ugovora. Kroz ovu srpsku politiku on vidi i anuliranje zemljovlasničkih prava

muslimana, jer Srbi žele vratiti kmetsko zemljište (kao nezakonito vlasništvo begova i aga) bez

ikakve nadoknade tj. ekspropijacijom i silom, pa i to onemogućava opću srpsko-muslimansku

sardanju. Njegova kritika ide dalje u identifikaciju protagonista takve srpske politike, uz kritiku

upliva prohrvatske politike u BiH. Ta je politika ekspanzivna, osvajačko-aneksiona, a za ideologa te

politike on uzima Milana Vukićevića. On će dimistificirati, s jedne strane, tezu o muslimanskom

povratku na “pradedovsku vjeru” tj. na pravoslavlje jer su, dolaskom turske vojske u evropskoj

hisrotiografiji, oni bili prisiljeni preći na islam pa im se sada “prašta” taj “grijeh” i dopušta povratak

na “pradedovsku veru”. S druge strane, on će demistificirati i lažno reinterpretiranje historijske

tradicije BiH koju provodi pansrpski nacionalizam koji je identičan pankroatizmu. I jedan i drugi

nacionalizam konstantno koriste historiju za međuvjersko-etničke konfrontacije i proizvode njene

antagonističke potencijale tumačeći tu historiju mitovima, legendama i halucinacijama. On traži da

se “prestane kopati po prošlosti” i historiji, da se ona ne koristi za sukobe, osvete i negaciju

muslimanskog individualiteta, jer kratko, “šta je bilo, bilo je i to danas nema smisla”, već traba

raditi za dobrobit naroda i domovineuz potenciranje tolerancije i koegzistencije, pa se može reći

da je na jedan način averzičan prema kultu komšiluka, jer kaže da se svako za se razvija, pomaže

i da će samo tako svi biti sretni jedni pored drugih. Tako će kritikovati i netolerantan odnos prema

islamu koji se provodi na svaki način u javnosti, demagogiju bratstva sa muslimanima i

indolentnost štampe na takav odnos prema islamu i muslimanima u BiH.

Rezime

Njegovo mišljenje se kreće unutar trokuta islama kao apsolutne vrijednosti, domovinskog

patriotizma kao aksiomatskog ranga i apologije muslimanskog narodnog individualiteta, a u ovom

konetkstu u vrijednosne domete njegove misli se uvrštava stanovište koje apologira spojivost

islamske identifikacije kao univerzaliteta i patriotske aksiologije kao svjetovnog partikulariteta.

Hadžić ne recipira bošnjačku narodnu identifikaciju i to uslijed svog hrvatofilstva , ali mu sto ne

smeta da vrši kritiku pankroatističke negacije muslimana, a ujedno i velikosrpsku politiku i

ideologiju, uz demistificiranje čitave njene nacionalističke negativnosti. Dalje, kod njega je uočljiv

radikalan divergentan stav prema bosanskim vjersko-etničkim subentitetima (prema, u prvom redu

Srbima, a zatim i Hrvatima). On zagovara toleranciju i suegzistenciju naroda BiH, ali istovremeno

traži od drugih priznanje muslimanskog individualiteta.

SALIH KAZAZOVIĆ

Tako će pisati: “I Srbi i Hrvati imaju i prečeg i pametnijeg posla oko prosvjete i narodnog odgoja, nego li podgrizavati stare, sredovječne, pa makar i historijske rane i kojekakve trice i besmislice. To nas može samo zavaditi, a nokad zbližiti.”

Page 20 of 130

Rođen u Travniku 1873.g. a umro u Banja Luci 1943.g. Bio učitelj u mnogim bosanskim

mjestima, angažovan na pokretanju časopisa koji su promovisali srpsko-muslimansku saradnju i

slogu. U Bosanskoj vili objavljuje stihove, a od 1900.g. djeluje u Pokretu kao član Egzekutivnog

odbora Pokreta u Bukureštu. Povodom brošure “Bezakonje okupacijske uprave u BiH” u zatvoru

proveo preko tri mjeseca 1901.g., a vlast ga osuđuje na godinu dana zatvora, nakon istrage, a

1902.g. ga optužuju za izdaju lidera Pokreta, nakon čega se povlači iz aktivnog političkog

djelovanja unutar pokreta. Nastavlja saradnju sa Beharom i Biserom, nakon čega odlazi na

univerzitet u Getingemu i Hajdelbergu, a na Pravnom fakultetu u Zagrebu brani doktorsku

disertaciju. Napisao dvije komedije: “Oba gluha” (1911) i “Ćoravi računi” (1912). Skromno živio u

Banja Luci gdje je radio kao advokat, a tamo je i umro.

U vrijeme boravka u Bukureštu piše kritičke tekstove protiv a-u vlasti i uprave u BiH. Tri

takve anti a-u brošure su distribuirane širom BiH (Stradanje muhamedanskog naroda u Herceg-

Bosni; Najnoviji zulum u BiH; Proganjanje islamskog naroda u Herceg-Bosni), a članci koje je

objavljivao u Srbobranu, Zastavi i Braniku su uvršeni u pomenute brošure. Brošuru “ Bezakonje

okupacione uprave u BiH ” napisao zajedno sa Šerifom Arnautovićem pod pseudonimom Ehli

Islam, a ova brošura će ga gurnuti u centar a-u represivnih mjera protiv njega, ali i mnogih drugih

denuncijacija i optužbi za izdaju vođa Pokreta. Sve do 1902.g. njegov javni angažman je imao

politički karakter, a kasnije se povlači iz javnog života i piše pjesme i druge, nepolitičke tekstove .

Kazazović je jedan od prvih Bošnjaka koji je počeo pisati filozofske tekstove u

zapadnoevropskom smislu, pa se i može nazvati rodonačelnikom recepcije zapadnoevropske

filozofije u BiH. Njegove antiugarske aktivnosti vlasti otkrivaju slučajno, da bi ga nakon toga

predale vlastima u Travniku gdje je provedena istraga i kažnjen zatvorskom kaznom. Za a-u vladu

je bilo važno da Pokret ne dobije podršku javnog mnjenja u Mađarskoj i Austriji, gdje je djelovao

Kazazović. Tokom istrage Kazazović otkriva veze dijela muslimanskog vodstva Pokreta sa

Srbima, što će za posljedicu imati i moralno kažnjavanje Kazazovića od strane MZ-e u BiH .

Pokret se distancira od Kazazovića, pa antivladine kritičkopolitičke ideje koje je publicirao u

časopisima javno tretira kao njegove subjektivna, samovoljna stanovišta koja ne stoje ni u kakvoj

vezi sa zvaničnim političkim programom Pokreta. U sukobu Pokreta i Kazazovića kao individue, on

biva žrtvovan, pa je njegova sudbina paradigmatična slika tragičnih situacija kroz koje je prolazio

dio bošnjačke inteligencije tog doba. “Priznaje” Kazazovića će režim zloupotrijebiti za

kompromitaciju i represije prema članovima Pokreta, a u samu istragu je bio uključen i Kalaj, pa su

neki odgovori u istrazi bili imputirani od njegove strane. A-U vlast je do kraja eksploatisala “slučaj

Kazazović” i upotrijebila ga za eliminaciju muslimanskih uglednika iz Pokreta, s tim da su same

vlasti, pa i Kalaj insistirali na smanjenju kazne Kazazoviću i na njegovom upućivanju na studije u

Njemačku, pri čemu je dobio i stipendiju, ali o tome ima malo podataka koji bi se mogli uzeti za

relevantne.

Page 21 of 130

ETIKA I PSIHOLOGIJA TRAGIČNOG U UMJETNOSTI

U izvanpolitičkoj sferi i aktivnostima Kazazović se iskušava u medijumu estetičke refleksije o

umjetnosti i raspravlja o fenomenu tragičnog u umjetnosti i to kao psihološko istraživanje. On

odbacuje metafizičku estetiku umjetnosti uopće, pa i tagičnog posebno. Recipiraće filozofiju Ničea i

Šopenhauera, ali će se u pojedinim momnetima distancirati od metafizike Ničeove tragičnosti koju

će označiti kao musteriozno učenje o tragediji, ali će slijediti Šopenhaurovu filozofiju, tj. temeljne

misli o svijetu kao vlastitoj predstavi unutar koje odnosi kauzaliteta nisu ništa drugo do subjektivni

izrazi logičkog mišljenja.

Možda se može reći da nema nijedne discipline unutar društvenih i humanističkih nauka koja u

duhovnoj prošlosti Bosne ne može naći svoje korijene, samo što su oni neotkriveni zbog

ignorantskog odnosa prema BiH. Salih Kazazović se, posredno, iskušava u jednom osebujnom

filozofskom diskursu, u medijumu estetičke refleksije o umjetnosti. Godine 1913., objavljuje

raspravu o fenomenu tragičnog u umjetnosti, i tu se javlja jedna zanimljivost: on je dramski pisac, a

tada ulazi u svijet filozofije i prirodnih nauka. On je komediograf, a tada se bavi fenomenom

tragičnog u umjetnosti. Unutar ova dva iskoraka svoju raspravu označava kao psihološko

istraživanje, s tim da je psihologija dio filozofije. U svojoj interpretaciji on se kreće i u filozofskom

kontekstu. Recepcijom pomenutih filozofa, Kazazović se pita “kako je moguće, da se mi u jedno

psihičko stanje jednog lica u romanu ili drami prenesemo i da to stanje naše osjećaje, naša čuvstva

silom zaokupi?, ili, npr. kako se to može objasniti, da nas jedan istaknutiji događaj, u kojem samo

zamišljena lica po opisu nešto čine i djeluju-prenesu u takvo duševno raspoloženje kao da mi to

sami uistinu doživljavamo? U ovom širem kontekstu on promišlja i načine na koje umjetnost

proizvodi osjećanja i dojmove tragičnog. Kazazović smatra da je Šopenhauerovu filozofsku

percepciju potvrdila i moderna prirodna nauka, jer odnosi kauzaliteta nisu djelo nikakve

predestinacije, nego su djelo stvaralačke moći “besvjesne prirode”. U ovakvom horizontu, utemeljit

će i svoju estetiku umjetničkog djela. Na drugoj strani, on će odbaciti i stanovište koje se može

označiti kao teološka estetika umjetnosti i tragičnog. Pod ovom teološkom estetikom, kao jednom

od varijanti metafizičke estetike, Kazazović podrazumijeva poglede “starih estetičara”, ili “starih

metafizičara”, tj. njihove predstave “o postojećoj vlasti neke više božanske pravde koja baš u tragici

dolazi do svog objavljivanja, do svog vidnog izražaja.” Ovi nazori su pretpostavljali teološko i

teleološko poimanje ovog svijeta s kojim nevidljiva ruka do u najmanje sitnice ravna i upravlja. No,

u tragičnom se, npr. u dramskom tekstu, ne radi o očitovanju božanske pravde, jer tragična

razrješenja u drami bila bi upravo nečuveno djelo nepravde i surovosti onog uzvišenog duha koji

upravlja ovim svijetom. Njegov je temeljni zaključak, koji ga distancira od teološkometafizičke

estetike umjetnosti, da se u tragičnim katastofama ne radi o objavi, ili očitovanju volje jedne mudre

i ovim svijetom vladajuće sile.

Page 22 of 130

S onu stranu filozofske i teološke metafizike svoju estetiku hoće utemeljiti na psihologiji koju

poima i kao dio filozofije i kao dio prirodnih nauka. Općenito, prihvata i kreće se unutar tzv.

asocijativne psihologije koja produkciju psihičkih stanja, uglavnom tumači tijesnim asocijativnim

vezama između tazličitih somatskih i psiholoških elemenata u ljudskoj duševnosti. Unutar ovakvog

psihološkog stanovišta možemo sa sigurnošću zaključiti, da bitnost tragičnoga nije ništa drugo, već

odnos između učinka i činidbe, ali odnos samo naslućivan i po umjetničkom djelu ili pjesmotvoru

nama živo i sistematski predočen. Nije, dakle, u njegovom umjetničkom iskustvu i teorijsko-

estetskom saznanju, dojam tragičnog u umjetnosti ni metafizičkog karaktera, niti je predstava

božanskog proviđenja, kao što živac svega tragičnog ne nalazi niti u nedužnosti, niti u krivnji

propadajućeg lica, već je tako sadržana u samom učinku i uzroku jedne jedinstvene cjeline, koja se

pod silom prilika raznoliko pojavljuje. Unutar naturalističkih kategorija kauzaliteta, zroka i

posljedice, radnje i efekta, utemeljenih na asocijativnoj psihologiji, Kazazović će zasnovati svoju

estetiku umjetničkog uopće, i tragičnog posebno. Tragično, u krajnjemu, izgubilo je mistično

značenje, u njemu se sada, u kategorijama ovog naturalizma govoreći, vrši jedan prelom jedne

prirodne snage i to po nekom zakonu, koji je toj snazi svojstven i koji upravo iz nje proizilazi, ili

njoj sama blizu stoji.

No, i izvan filozofskog i književno-historijskog konteksta, prije svega sa stanovišta rekonstrukcije

historije socijalne i političke misli u BiH u cjelini, “rani” Kazazović zaslužuje respekt.

Istraživačima HsiPM BiH tek predstoji da otkriju sve nejasnoće iz ove oblasti. Ako se ima u vidu

ona, spram a-u vlasti, , u dijelu meritorne etablirane bošnjačke inteligencije, figurirajuća

konformistička intencija koja je, smatrajući da Bošnjacima ne preostaje ništa drugo do da logičkom

adaptacijom osiguravaju svoju egzistenciju i pretpostavke općeg napretka, svoj aktivitet iscrpljivala

u “apolitičkoj” sferi kulturnog i obrazovnog prosvjetiteljstva ili funkcionalnom participacijom u

institucijama a-u države na tlu BiH, onda u kritici politički diskurs Saliha Kazazovića zadobija na

svojoj političkoj vrijednosti. On demistificira uvriježene predrasude da se antiaustrougarski

diskurs njegovao isključivo unutar srpske građanske inteligencije što, sa svoje strane, opet

upućuje na vrijednosni dignitet Kazazovićeve političke misli u historiji političkog mišljenja kod

Bošnjaka u XX st. Otuda, tek treba otkriti, sabrati i istražiti njegove mnogobrojne političke tekstove

objavljivane u brošurama, srpskim i inostranim listovima i identificirati mjesto i značenje njegove

političke misli u povijesti socijalnog i političkog mišljenja u BiH.

DRUŠTVENI SMISAO FILOZOFIJE I BOŠNJACI

Poznaje Salih Kazazović glavne likove onodobne zapadnoevropske filozofije, njene unutarnje

orijentacije, sisteme i protagoniste, operira logikom filozofskog mišljenja, sublimirajuće je

interpretira, recipira njene intencije, misaone domete i vrijednosne preferencije. Njegova filozofska

studija analizira, izlaže modernu filozofsku misao koja figurira u četiri sustava: pozitivizam,

Page 23 of 130

materijalizam, naturalizam i idealizam. Svaki od ovih ''sistema'' dovodi on u vezu sa modernom

znanošću, a unutar njih interpretira njihove najreprezentativnije likove. No, i unutar nje vrši

predmetnu redukciju: zanimaju ga unutar ovih sistema, primarno, metafizička stanovišta i

gnoseološka pitanja. Njegov metodski pristup je do kraja osviješten: ''Ova će se rasprava odnositi

samo na najglavnije sisteme savremene filozofije i njene predstavnike. Ovo nije rasprava koja se će

baviti velikim uspješnim, opširnim radovima pojedinih filozofksih disciplina nego da se karakteriše

općenito i utjecaji na metafizička pitanja. Tako možemo govoriti o svojevrnoj politici filozofije,

odnosno u kulturnoj politici koja bi trebala otkriti potrebe bošnjačkog naroda za recepcijom

moderne zapadnoevropske filozofske misli. U duhu prosvjetiteljstva on hoće filozofiju izvesti iz

elitizma i kontemplacije pa je spustiti na tlo muslimanske narodne duhovnosti i osjećajnosti.

Rasprava o filozofiji treba da probudi u našem muslimanskom dijelu naroda veće interesovanje za

savremenu filozofiju te da suzbije onu raširenu sadašnju krivu predrasudu o njoj. Tu je riječ o

predrasudi koja je karakteristična za evropsku kulturu, i ona je neopravdani sud javnosti, koji tvrdi

da filozofija ne zaslužuje bolju sudbinu i to znači da u Kazazovićevom uvidu, izolirana od

kulturnog razvoja i od javnosti zabačena i ignorisana. Tako Kazazović tvrdi da je dijelom

odgovorna i sama savremena filozofija. No, s intencijom bošnjačke kulturne javnosti iritira interes

za savremenu filozofiju Salih Kazazović participira u još diskretnom prevladavanju tradicionalnog,

unutarmuslimanskog prosvjetiteljskog pregnuća.Ono se reduciralo na protoprosvjetiteljski poriv, na

širenje obrazovanosti, socijalizacije i kulturnog učenja. Van interesna teorijska refleksija o

pitanjima ljudkse egzistencije je na periferiji. On radi naspram ignorancije i obezvređivanja

filozofije na njenom rehabilitiranju unutar bosanskih Muslimana.

Page 24 of 130

ŠUKRIJA KURTOVIĆ

Rođen 1890.g. u Gacku, a umro u Sarajevu 1973.g. Još od mladih đačkih dana bio prosrpski

orjentisan što će i odrediti njegov budući politički život i rad. Jedno vrijeme je bio urednik Gajreta.

Objavljuje brošuru “O nacionalizovanju muslimana” (1914), a dvije godine kasnije u Odesi sa

grupom muslimana dobrovoljaca dobija srpski oficirski čin i postaje vođa te vojne formacije koja

se bori u Rusiji. Ministar u Privremenom narodnom predstavništvu SHS postaje 1919.g.

Potpisnik programa Organizacije jugoslovenskih radikalno-naprednih nacionalista za rad među

Muslimanima od 25.01.1919.g., a ova grupa pokreće list “Budućnost” čiji će urednik biti i Kurtović.

Jedan je od osnivača Muslimanske težačke stranke i kao saradnik radi u stranačkom listu Glas

težaka. Postaje član Egzekutivnog odbora Kongresa muslimanskih intelektualaca 1928.g., a

1931 postaje narodni poslanik u Beogradu. Tokom II SR-a pomaže NOP, a nakon rata piše

kritiku o Ivi Andriću (1961), da bi do smrti bio povučen i bolestan od skleroze.

KRITIKA VLASTI

Kurtović je među prvim muslimanima koji su osviješteno i ideološki nacionalno se izjašnjavali

kao Srbi. U pomenutoj brošuri iznosi svu prosrpsku ideologiju i svoju autosrpsku nacionalnu

identifikaciju i u njoj elaborira politiku prosrpaskog nacionalizovanja muslimana u BiH i to tako što

će, kako je pisao, muslimani BiH uzeti drugo odijelo i drugu dušu, pri čemu “odijelo” predstavlja

nacionalno izjašnjavanje kao Srbi, a “duša” je “udahnjivanje srpskog nacionalizma u svakog

muslimana”. Unutar ove koncepcije stoji njegova konstantna kritika a-u vlasti, a u prvom redu

načelo divide et impera (zavadi pa vladaj), zatim reduciranje muslimana na vjersku grupaciju uz

održavanje antagonizama prema drugim religijama, jer vlastima odgovara da “Muslimani uvijek

ostanu samo Muslimani. Tu je i kritika sprečavanja širenja srpskog nacionalizma na b-h

prostorima i politika stvaranja nove bosanske nacije ili narodnosti, što za Kurtovića predstavlja

neprijateljsku germansko-austrijsku politiku prema Srbima i Južnim Slovenima, dok je bosanska

vlada samo eksponent te politike. Protivnik je uvođenja njemačko-mađarskog jezika u upravu i tvrdi

da Austrija, kao katoličko-klerikalna zemlja, ne može biti prijatelj islama, a potvrda toga su sve

muke Pokreta i licimjerstvo u agrarnom pitanju. Za njega su Hrvati austrofili, pa i to koristi kao

argument za autosrbizaciju muslimana.

MUSLIMANSKA „KARAKTEROLOGIJA“

Page 25 of 130

Njegova karakterologija i psihologija muslimana je sva obojena srpskim nacionalizmom i

stereotipijama, predrasudama i konvencionalnim predstavama (gotovo identično kao i Osman

Nuri Hadžić). Muslimani su antinacionalni, “nesvjesni svog narodnog imena, ne razlikuju

narodnost od vjere, ne poznaju patriotizam i nacionalni interes”(To je suprotno imperativima islama

jer poziva se da je vjerska dužnost svakog muslimana ljubiti domovinu, no, Muslimani u BiH ne

poznaju ove, i u islamu utemeljene, svoje nacionalne i domovinske dužnosti. Pri tome se pod

domovinom razumijeva onaj prostor zemlje sa svim onim ljudima koji govore istim jezikom i istih

običaja. Za domovinu, odnosno narodnost je mjerodavan jezik i običaji, a vjera nikako. Jezik kaže

za čovjeka kojemu on narodu pripada. A Muslimani govore srpskim jezikom. Muslimansku

domovinu čine svi oni krajevi gdje se govori našim, srpskim jezikom.). kurtović dalje kaže da su

muslimani idolatrijski vezani za Tursku i njenu moć, u Srbima vide najvećeg neprijatelja, ne znaju

se brinuti o sebi, apatični su i rezignantni, ne vide svoju budućnost, mrze novotarije, slabog su

morala i opsjednuti materijalizmom bez ideala i potpuno su nerealni i nerazboriti.

POJAM INTERESA

Kurtović prvi na b-h prostorima unutar bošnjačkog mišljenja uvodi sekularizirani, bez predrasuda

liberaliziran pojam i fenomen interesa kao zbilju koja određuje i modelira narodnu zajednicu, s

ciljem da interesno legitimira etničku srbizaciju muslimana BiH. U poimanju interesa on ga u

potpunosti shvata u duhu sekularizma, jer je “vjera sasvim privatna stvar”, a “kada se radi o

stvarima ovoga svijeta, o interesima naroda, grupa i ljudi, vjera ne igra niti treba da igra bilo kakvu

ulogu jer tu riječ vode narodni i klasni interesi”. S toga politiku muslimana BiH treba da definiraju

samo interesi i ne smije se dopustiti da religija dođe u koliziju sa njima. Zbog interesa a ne religije,

tj. islama, dolazi do sukoba između islamskih zemalja, pa navodi primjer sukoba Turske i Perzije

oko granica.

KONZEKVENCIJE: MUSLIMANI NISU POLITIČKI NAROD

Ovakvo depresivno i frustrirajuće opisivanje karakterologije muslimana i sekularizirano poimanje

interesa za posljedicu ima, u prvom redu , antagonističku interesnu strukturiranost muslimanskog

naroda po pitanju agrara, jer interesi zemljovlasnika (aga i begova) i kmetova muslimana ne mogu

biti isti, niti se mogu poistovjetiti sa interesima ostalih klasa – oni su protivni i suprotstavljeni. Zato

unifikacija interesa predstavlja demagogiju i ideološku mistifikaciju. Iz te interesne podijeljenosti

narodne zajednice proizilazi i druga posljedica koja se ogleda u tome da je nemoguće narod

podvesti pod jednu partiju ili jednu politiku, tj. svi muslimani se ne mogu svrstati u jednu klasnu ili

Ovaj jedan aristokratski, elitistički pogled na “muslimanske mase” nije ništa ekskluzivno ni atipično. I drugi muslimanski intelektualci, u kontekstu političkih antagonizama svog vremena, u svojim projekcijama polaze od depresivne slike duhovnosti i društvene egzistencije muslimana. U paradigmatičnom smislu čini to O.N.Hadžić. no, ova manira karakterizira i aristokratizam srpske inteligencije. U ilustrativnom smislu figurira kod Vladimira Gaćinovića koji će, razvijajući kult nacionalnog heroja, za Srbe u BiH reći da su primitivni, surovi i varvari.

Page 26 of 130

političku partiju, a treća konzekvenca je stalno prisutna liberalna predstava o izvornom pluralnom

biću naroda ili nacije, ali, kod Kurtovića, bez demokratskog diskursa u toj predstavi. Četvrta

posljedica, koja je u biti potpuno neodrživa jeste da u njegovom poimanju muslimani nisu politički

narod jer nemaju jedinstven interes i jedinstvenu partiju, iz čega proizilazi da narod koji nije

politički narod nije ni etnički narod kao nacionalni entitet.

INTERESI, VJERA I NACIJA

Kurtović narod definira polifonijskim iskustvom interesne strukturiranosti, a to opet ima za

posljedicu eliminisanje vjerske komponente iz definisanja nacionaliteta i njegove politike na

principima sekularizma i u cilju nacionalnog identificiranja Muslimana kao etničkih Srba. Kao što

je to radio hrvatski nacionalizam, poistovjećujući katoličanstvo sa hrvatsvom i islamom kao

subentitetom, tako i Kurtović srpstvo diferencira na pravoslavlje i islam, pa čak i katoličanstvo. Po

njemu, vjerski identitet ne određuje prirodu nacionalnog individualiteta, nego njega u svojoj

unutrašnjosti određuje njegova interesna mnogoznačnost, te stoga muslimanska politika mora biti

određene interesima a ne islamom i njegovom dogmatikom. Religija je irelevantna u nacionalnom

smislu, što u Kurtovićevom shvatanju predstavlja prosrpsku dezindividualizaciju muslimana BiH, a

na polju iskustvenih i stvarnih interesa, pojavljuju se zajednički socijalno-klasni interesi. Kurtović

stratifikaciju vrši na seljake (koji nemaju nikakvog kapitala) i one koji već posjeduju nešto

(posjednici, zanatlije, trgovci) sve tri konfesije, a oba ova stratuma imaju zajedničke interese i

samim tim to treba da bude i izvorište zajedničke svijesti o istom (srpskom) etničkom porijeklu, dok

na interesnom polju, ni agrarno pitanje ni religija, nisu smetnja da Muslimani i Srbi budu u jednoj

interesnoj i političkoj zajednici, ali i u etničkonacionalnoj zajednici. U svom historijskom

utemeljenju pansrbizma, Kurtović će krivotvoriti historijske činjenice o SVB tvrdeći da su u njoj

živjeli etnički Srbi, iz čega proizilazi da su i muslimani u biti etnički Srbi, čime u potpunosti negira

bosansku narodnu samoidentifikaciju i postojanje bosanskog jezika. U daljem utemeljenju

pansrbizma, tvrdeći da muslimani nisu imali od Turske nikakve koristi niti su im oni ikada bili

zaštitnici, pa čak ni islama, zapravo želi odstraniti muslimansku nostalgiju za prošlim vremenima i

Turskom.

Narodnost je za njega prirodna nepokretnost, predmetnost, vanpersonalno iskustvo, organska

stvarnost u koju čovjek ulazi rođenjem, ona uvijek ostaje konstanta koju odlikuju dimenzija “krvi i

tla”, ona označava čovjeka kao člana jednog naroda sa svim svojim specifičnostima, a nacionalizam

je svjesnost čovjeka da pripada tom narodu, on je aktivan, buntovan i mobilan i stiče se odgojem i

kulturom, nije kod svakog naroda jednak “i u čovjeku i u narodu znači – pokret”. Muslimani su

nesvjesni svog srpstva, oni su “djeca koja ne znaju kako im je ime”, pa se tek moraju nacionalno

osvijestiti, naravno u smislu srpstva, jer samo kod Srba postoji pravi nacionalizam. Svjestan srpske Kriterij za zbilju ovih atribucija je snaga nacionalizma. Po jakosti nacionalizma se mjeri snaga jednog naroda u borbi s drugim. Brojno jednako jak narod a sa slabijim nacionalizmom podliježe drugom narodu sa jačim

Page 27 of 130

superiornosti i moći, očekujući ujedinjenje Srba i Hrvata, Kurtović osuđuje pokušaje stvaranja

trećeg političkog naroda (muslimanskog) i zagovara nacionalnu srbizaciju muslimana, jer će se

samo tako izbjeći njihovo uništenje od jačih i brojnijih, prvenstveno Srba, pa i Hrvata koji su ipak

“slabiji i nemoćniji”. U nacionalizovanju muslimana se najprije mora zaustaviti borba srpskog i

hrvatskog nacionalizma za privrženost jednim ili drugima, jer se tom borbom stvara kolebljivost i

srbofilstvo ili hrvatofilstvo, a muslimani trebaju prihvatiti i vratiti se srpskom narodu i

nacionalizmu, pri čemu treba u tom procesu nacionalizovanja, u pojedinim krajevima i situacijama

izbjegavati imena Srbin-Hrvat koji asociraju mase na ubijanje vjere. Akteri nacionalizovanja trebaju

biti mladi, obrazovaniji i svjesniji Muslimani, uz eliminisanje svih vjerskih obilježja – sve treba da

je nacionalno zajedničko. Ovaj proces mora potencirati svijest o zajedničkim interesima koja će

probuditi svijest o narodnoj zajednici uvođenjem institucionalnog zajedništva, transvjerskih

zajedničkih ustanova (zemljoradničkih zadruga, udruženja zanatlija, trgovaca, šegrta, banaka itd), a

sve to uz pomoć štampe i žive riječi. Kurtović u potpunosti poriče nacionalni individualitet

Bošnjaka, redukuje ga na vjerski identitet, odriče im zvanje političkog naroda i etničkog

individualiteta, a muslimansku budućnost vidi u njihovoj asimilaciji u srpstvo i srpski

nacionalizam.

nacionalizmom i pretapa se u njega.

Page 28 of 130

FADIL KURTAGIĆ

Rođen 06.01.1889.g. u Kladnju, umro 15.11.1958 u Sarajevu. Radio u Zemaljskoj banci u

Sarajevu. Gimnaziju završio u Tuzli, a samo prvi razred učiteljske škole u Sarajevu. Do 1939.g. u

Zagrebu obavljao poslove generalnog sekretara Saveza bankovnih činovnika JU, a od tada do

1945.g. personalni referent i radio u Ministarstvu rudarstva u Sarajevu. Pisao i sarađivao sa

Beharom, Muslimanskom sviješću, Muslimanskom slogom, Zemanom, Osvitom itd. Djela:

Intelektualni radnici i radnički pokret (1927), Stihovi (1919), Mali ljudi iz velikih škola ((1941).

Paradigmatična bošnjačka ličnost prohrvatskog nacionalizma, politike i ideologije Ante Starčevića.

POIMANJE NARODA

Narod poima u geopolitičkom smislu na osnovu dvije ideje: (1) ideje naroda u smislu teritorijalne

ekspanzije , i na osnovu (2) odnosa prijatelj – neprijatelj . Ovo geopolitičko shvatanje naroda

razumijeva u smislu teritorijalnog proširenja granica, čime se narod obezbjeđuje i preventivno

djeluje u odnosu na susjede, tj. tuđu invaziju, ali i kao preduslov narodnog ili nacionalnog napretka,

uz hipostazu izlaska na more kao pretpostavke za kolosalni napredak pojedinih naroda. Na ovoj

osnovi će veličati i ideju trialističke državno-pravne reforme a-u monarhije. U shavatanju naroda,

pored ove dvije temeljne ideje, kao teritorijalne zajednice koja hoće svoj što širi prostor, za

Kurtagića je narod uz to i zajednica istorodnosti krvi i jezika, dok je religijska identifikacija

nevažna u smislu nacionalnog diferenciranja, pa na toj osnovi i kritikuje religijske identifikacije sa

nacionalnim, a posebno katoličko poistovjećivanje vjerske i nacionalne identifikacije ali sa

posebnim ciljem da praktično odredi normativitet djelovanja politike Muslimana BiH.

Poimanje politike i kritika bosanske politikeNigdje ne definira svoje poimanje politike, ali se ono posredno može rekonstruirati. On akcentira

što jest i što bi trebala biti politika. Ona se rađa na tlu sukoba prijatelj-neprijatelj. Kurtagić nije

samo pristali već i sljedbenik pravaške ideologije i politike Ante Starčevića. Odani je pristalica i

populizator čiste hrvatske misli, hrvatske narodne misli, hrvatske državne ideje, hrvatskog državnog

prava, hrvatskog nacionalizma, velikohrvatske ideje, ideje slobode i ujedinjenja hrvatskih zemalja.

Radikalni je kritičar neprestane promjene odnosa političkih snaga, nestabilnosti u strategijama i

taktikama. Kritikuje katolički klerikalizam, jer poistovjećuje vjeru i narodnost, kritizira mentalno-

politički dogmatizam katoličkog klerikalizma koji poistovjećuje katoličanstvo i moralnost pa izvan

religioznosti ne dopušta kritičko mišljenje. Kritikuje i sa stanovišta recepcije prvaštva i hrvatske

naprednjake, odnosno građanske liberale. Žestoki je kritičar srbofilskih orijentacija u muslimanskoj

politici čiji je razvoj anacionalan, nemoralan. Kritika bosanske politike završava sa općom ocjenom

da je puna abnormaliteta. Diskredituje sve ostale osim pravaške politike.

Page 29 of 130

MUSLIMANI SU HRVATI

Ona bi trebala djelovati na liniji hrvatskog nacionalizovanja muslimana, jer su oni, za Kurtovića,

etnički Hrvati. On u ideji nacionalnog suvereniteta ne vidi ništa što bi imalo smisla ili što bi bilo

vrijedno truda i smatra je iluzornom, a to se bazira na njegovoj želji o trialističkom(austija, ugarska,

hrvatska) uređenju a-u monarhije i BiH unutar nje, istovremeno kritikujući one koji su pokušali

provesti ovu ideju na temeljima Makijavelijevog “Vladara”. Politika se kod Kurtagića javlja na

relaciji prijatelj-neprijatelj sa osnovnim načelom teritorijalne ekspanzije i sprječavanja tuđe

agresivnosti na sopstveni životni prostor i veličanje monarhističkog uređenja. Njegova naklonost

dogmatici u politici se očituje u njegovom obožavanju i idolopoklonstvu prema A. Starčeviću i

pravaškoj ideologiji i čistoj hrvatskoj politici, njenoj narodnoj misli, ideji države i prava,

nacionalizma i ideji ujedinjenja hrvatskih zemalja. Ovakvo shvatanje politike i političke aksiologije

se, u Kurtagićevom shvatanju, definiše kao liberalna i rodoljubiva politika savremenog čovjeka, a

unutar pravaške ideologije.

Kurtagić je radikalni kritičar unutarbosanske političke orijentacije, djelovanja i mišljenja u kojem

prepoznaje politički makijavelizam, prevrtljivost i nestabilnost političke situacije, razne uspostave

saveza i paktova itd. nazivajući sve to “cirkusom”, jer van pravaške politike i ideologije, on ne

nalazi ništa izazovno, inspirativno ili korigirajuće prema intoleranciji i nesnošljivosti koju izazivaju

političke prilike u BiH. On dalje kritikuje jezuitsku klerikalnu štampu i klerikalizam uopće sa

akcentom na Štadlera, jer isključuje muslimane i ostale iz nacionalnog hrvatstva, hrvatske

narodnjake koji opredmećuju nauku i naučni duh, kritikuje srbofilstvo i Š. Arnautovića, Ćemalovića

i Đikića, a njihove pristalice moralno diskvalificira nazivajući ih “Šerifovim duhovnim fukarama”,

“političkim patuljcima”, prostacima, denuncijantima, srpskim plaćenicima i slično.

KARAKTEROLOGIJA SRBA

Čitavu bosansku politiku tog vremena smatra punom abnormaliteta i deformaliteta, a izlaz iz svega

vidi u jedinstvenoj, monolitnoj hrvatskopravaškoj politici i BiH u Hrvatskoj u kojoj vidi kristalnu

perspektivu za budućnost muslimanskog naroda. Kurtagić muslimane i islamski element veliča i

slika u jeziku do kraja pozitivne karakterologije i o njima govori kao o nekadašnjim vitezovima,

cijetu bosanske aristokratije i plemstva, visoko vrednuje muslimansku književnost, brani Aliju

Hotića i smatra da je Starčevićeva politika jedina politika koja može odbraniti interese

muslimanskog narodnog individualiteta i da je Starčević najveći branilac muslimana, a sve

pristalice ove ideologije naziva rodoljubima i samosvjesnim muslimanima. Nacionalnu neutralnost

naziva anacionalno-kretenskim duhom i muslimane shvata, u pravaškoj ideologiji, kao najčistije

Hrvate u koje ubraja i druge religije, sve u stajalištu razdvojenosti vjere i nacije. On Srbe vidi u

radikalno negativnoj karakterologiji i etničko-psihološkim crtama, a često i namjerno termin “Srbi”

stavlja pod navodnike ili ga piše malim slovom, kritikuje njihovu turkofilsku politiku (zagovaranje

Page 30 of 130

B-H autonomije unutar Osmanskog Carstva, a ne A-U-og), naziva ih podmuklim bizantskim

življem, neprijateljima Hrvata i Islama, vlasima, zvjerima, divljacima, smatrajući da su Srbi “rumen

stida za čitavu Evropu”, dovodeći odnos muslimana i Srba do apsolutne sukobljene divergencije.

BOSNA U TRIJALISTIČKOM DRŽAVNO-PRAVNOM KONCEPTU

Po pitanju državno-pravnog uređenja BiH, Kurtagić polazi od stava da su Bosna i Hercegovina

dvije provincije, a ne posebni i organski historijsko-teritorijalni individualitet i da su Bosna i

Hercegovina hrvatske zemlje jer u njima žive muslimani kao autentično pučanstvo, tj. etničko-

nacionalni Hrvati. S tog stajališta je radikalni kritičar b-h autonomije jer u njoj vidi velikosrpske

teritorijalne pretenzije i želju Srbije da anektira BiH u Veliku Srbiju, a u međunarodnom kontekstu

smatra da BiH nije dorasla velikim zemljama u odbrani autonomije i da je “malena” za tu odbranu,

pa autonomija, po njemu, nije put sreće i bčagostanja za BiH, već tu sigurnost vidi u trialističkom

državno-pravnom preuređenju Monarhije. Za njega je “trializam okupljanje zemlje na jugu

Monarhije, dakle, Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije u jednu cjelinu, kao treću

monarhijsku tvorevinu”. Ovakvo uređenje pravda interesom Monarhije, Hrvata i Muslimana da

oslabe Mađare, mogućnošću da Muslimani dobiju izlaz na more, osiguravanjem njihovih

imovinskih prava, nediskriminacijom u bilo kom pogledu, pa se, u njegovom shvatanju, muslimani

moraju opredijeliti za trijalizam. Kurtagić je euforično podržavao aneksiju BiH smatrajući da je ona

bila fenomenalni momenat koji je zaustavio velikosrpske pretenzije prema BiH, ali će ipak

kritikovati zemaljski Ustav kao Ustav koji je zemlju karikaturno konstituisao i uspostavio

apsolutizam uz “trabunjanja” o liberalnosti njegovih paragrafa, kritikuje kriterij religije u izboru

poslanika Sabora čime se ubija smisao za nacionalitetom, te da je njime uspostavljen protektorat i

tutorstvo a-u nad BiH. Tome su doprinijeli i bosanski političari koji nemaju karaktera niti

nacionalnog odgoja, koji su opsjednuti konzervativizmom i konfesionalnošću i koji su navikli na

duševno ropstvo i vjerski antagonizam.

Page 31 of 130

SAKIB KORKUT

Rođen u Travniku 1884.g. gdje je i umro 01.03.1929. U Travniku stiče osnovno, srednje i visoko

obrazovanje (Šerijatsku sudačku školu) i počinje raditi u Tuzli. U Sarajevu će, nakon reorganizacije

Islamske zajednice, biti postavljen za inspektora u Vakufskoj direkciji sve do 1917.g., od kada

postaje muderis i upravitelj Okružne medrese, a u međuvremenu (1910-1913) radi aktivno u

Gajretu. Poslije rata se uključuje u osnivanje JMO-a, biran je za poslanika za Ustavotvornu

skupštinu i urednik “Pravde”, lista JMO-e, da bi 1923.g. nakon rascjepa u stranci izašao iz nje i

uključio se u osnivanje JMNO i postao urednik “Iršada”. Po prestanku rada stranke i neuspjeha na

izborima, povlači se u Travnik gdje do kraja života živi vrlo skromno, pa čak i na granici

egzistencije, bez ičije pomoći.

Funkcionalna, tj. svrsishodno-pragmatična recepcija političkog apsolutizma, a kasnije formalnog

parlamentarizma i retiričke ustavnosti koju je praktikovala a-u vlast, unutar bošnjačke inteligencije

nije figurirala samo u okvirima vladinovaca i Naprednih Muslimana, već i unutar opoziciono-

politički orjentiranih sljedbenika i promotora koncepta Pokreta, koji je okončan donošenjem

“Štatuta” za muslimansku vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, koji je stupio na snagu

15.04.1909.g. Nakon uspjeha Pokreta, smatralo se da je to dovoljan okvir da MZ-a ima dovoljno

razloga i uslova za svoj kultirni, politički, ekonomski i vjerski napredak, a posebno nakon uvođenja

“parlamenatrizma” kada je na scenu stupio stranački i vjersko-etnički način izbora za b-h Sabor, a

paradigmatični lik ovakvog shvatanja je Sakib Korkut, pa će svojom funkcionalističkom kritikom

braniti a-u vlast i uspjeh Autonomije, ktirikujući pri tome opzicionaštvo, prevratničku politiku i

stalne subverzivne aktivnosti muslimanske elite (Tako će 1912.g. pisati: “naše stranke, naši politički

i vjerski predstvanici, vajni naši pravnici i drugi akademski naobraženi inteligentni i ne makoše da

narosu protumače sadržaj našeg toliko željenog “Štatuta” i prikažu mu koristi vjresko-prosvjetne

autonomije. No, u njegovom uvidu, i u 1918.g. vlada isti odnos: “...programne tačke naših stranaka

o proširenju naše autonomije bile su i ostale samo puke fraze. Stranački organi ne samo da nisu

zagovarali tog najavljenog proširenja, nego su o tome uopće šutjeli...Politički su klubovi i njihovi

prvaci imali prečeg posla, nove su vjerske starješine udarile putem selafa, pravnici i druga

inteligencija zadržaše svoj visoki pasivitet...”). Za Korkuta je postignuta Autonomija vrhunski i

krajnji cilj čitave MZ i “Štatut” se mora i treba poštovati kao svetinja, kao Islam i Domovina.

Državno-pravna pozicija Autonomije postaje tako tlo na kojem se praktikuje kritika

(funkcionalistička) uopće, mada ona nije radikalno intonirana.

Javni angažman i socio-politička misao Korkuta je antikonformističko mišljenje koje ne

izbjegava rizik, nesigurnost i egzistencijalne opasnosti, pa zato i nastupa protiv onih ljudi kod kojih

je zaborav snažniji od pamćenja, udobnost važnija od dužnosti, a obzir jači od dostojanstva i

ponosa, ali se njegova kritika kreće u okvirima samog a-u poretka. On će svojoj kritici podvrgnuti

Page 32 of 130

sve i vladine i druge institucije, bez obzira koliko je ko važan u tim institucijama kao pojedinac,

dakle, tu ulazi kritika religijskih, ekonomskih, političkih i drugih institucija i pojedinaca, tj i

muslimanskih vladinovaca i režimsku vladinu politiku (Tako će kritikovati Osmana Nurija

Hadžića kojeg diskreditira kao ovaj ne bi bio postavljen za upravitelja šerijatske sudačke škole.).

Pored toga, on će kritikovati i sve listove i štampu tog vremena, islamske vjerske i svjetovne

autoritete, kao i “akademičare”, tj. muslimansku inteligenciju na kojoj će se najviše i zadržati

njegova kritika u okvirima MZ. U kritički diskurs ulazi i praksa koatizacije i srbizacije muslimana,

kao i pojedinci zagovornici i akteri katoličkog prozelitizma i agresivne prvoslavizacije. Međutim, ni

Korkut neće moći ostati van nekonzistentne kritike, pa će i on koristiti pseudoargumentaciju i

logiku dokazivanja i kritikovanja na osnovu ličnih a ne stvarnih argumenata (ad hominem), ali u

suštini će se ona kretati metodički osviještena i racionalno vođena, jer kako sam kaže “princip je

svake polemike, da se raspravlja o predmetu, a ne autoru na islamskom principu odgoja da se

nikome ništa bez dokaza ne podvaljuje”.

PANISLAM

Korkutova ktirika je omeđena panislamskim stajalištem (jer je za njega islam neupitljivo središte

vrijednosnog orijentiranja i apsolutno izvorište normativnih imperativa i historijskih anticipacija),

pa bez obzira na koji je način on provodio ili polemisao sa nekim, smatra da ona mora biti

analitična, utemeljena na jasnim pojmovima, jasno i precizno definiranim kategorijama, do kraja

logička i konzistentna u zaključivanjima, što podrazumijeva da kritičar posjeduje logičku, rasudnu

moć, tj. “oštro oko i zdravo zaključivanje”. Njegov panislamizam se ne može shvatiti kao

fundamentalizam ili onakav islam kako ga percipiraju zapadni susjedi (hrišćanstvo), već naprotiv, to

je izvorni, univerzalni islam i dogmatika kakva je vladala u tadašnjoj BiH i u ranijim razdobljima

(Jedna od najvažnijih i glavnih osobina Islama, kojom se uzvisuje nad sve ostale vjere, jest to, što se

ne brine samo ahiretskim potrebama svojih vjernika, nego isto tako veliku pažnju posvećuje

njihovim materijalnim potrebama na ovom svijetu i upućuje ih kako će živjeti i udovoljiti svojim

čovječanskim dužnostima. Islam ne preporučuje da se ljudi ne brinu za sutra, on naprotiv, svojski

zagovara rad, marljivost i nastojanje da čovjek razvije sve svoje sposobnosti i tako bude koristan

član ljudske zajednice). U islamu nema mjesta apatiji, pasivnosti i klonulosti, fatalizmu, već postoji

samo borba kao dužnost pojedinca, a islamska šuština je robovanje Bogu, samilost i ljubav prema

zajednici i dobru te zajednice.” Povratak na izvorni islam je jedina prava perspektiva MZ-e, pa će se

i kritika vjerskih institucija i pojedinaca kretati u okviru ovakvog poimanja islama. U apologiji

Autonomije Korkut će dosta pisati, pa recepciju koncepta muslimanske autonomije, kritički diskurs

i islamsko mišljenje ovdje se identificira kao metodički i vrijednosni trokut unutar kojeg se kreće

socijalna, etička, kulturna i politička misao Sakiba Korkuta.

Page 33 of 130

U kritici inteligencije, ona se odnosi na vezu između inteligencije i naroda, a taj odnos se

bazira na idealizmu intelektualaca koji je izgubio vezu sa stvarnošću MZ-e kao i prema

Autonomiji, prema kojoj se odnose ignorantski i ravnodušno, direktni su učesnici separisanja

MZ-e, pa se pita “šta li je dosad uradila /inteligencija/, pa da se može pitati šta sad radi?!

Robovala je i robuje fiks ideji, a i sistemu.” Ovo jasno pokazuje kakav je odnos Korkuta prema

tadašnjoj, prvenstveno muslimanskoj, inteligenciji. On će se zalagati za približavanje “akademske”

inteligencije narodu i tražiti socijalnu jednakost uslova obrazovanja između “akademske” i

“vjerske” inteligencije (Zalažući se za reformu medrese, a kritizirajući visoki rijaset i vakufski

sabor, što ne čine ništa na toj reformi, Korkut se suprotstavlja produbljavanju jaza između “hodža i

inteligencije” pledirajući za slogu i osjećaj bratstva i jednakosti unutar muslimanske inteligencije).

Kritika vjerske ineteligencije, tj. stratuma uleme se kreće od njene zakržljalosti, ukorijenosti na

srednjevjekovnim shvatanjima i neprihvatanju novotarija, sve do njegovog poziva da se ona mora

ponovo obrazovati u duhu vremena, lišiti se predrasuda, mora steći svjetovnu naobrazbu i približiti

se novom intelektualizmu, a ulemi i vjerskoj inteligenciji nedostaje vrlina “vođstva”: sinteza znanja

i hrabrosti, snage i ustrajnosti, pa u tom kontekstu kaže da se oni “plaše šušnja, a kamoli da bi imali

petlje za kakvu borbu i odlučnu akciju.”

Islam, demokratija i vođe. Unutarmuslimanki odnosi koji su utemeljeni na Autonomiji,

osmišljeni su na načeli demokratskog odnosa koji se izvodi iz njegovog shvatanja izvornog

islama. Na principima Autonomije, islamskim narodom upravljaju izabrani organi uprave koje

bira sam narod svojom voljom, pa u tom kontekstu kritikuje "vanzakonsko stanje”u vakufsko-

mearifskim tijelima koje provodi njegov direktor Š. Arnautović, koji je ugušio narodni glas i

pogazio kompetenciju džematske skupštine, na kojoj bi se mogla čuti narodna volja, dakle,

uzurpaciju mandata koja vodi birokratizmu u funkcionisanju islamskih institucija (u njegovom

kritičkom uvidu mentalitet birokratizma karakterizira, prije svega, ličnosti i strukture koje

upravljaju vakufima. Upravo zaslugom birokratizma, što danas u punom jeku cvate u vakufskoj

centrali zaboravljena su i imena tih korisnika, dakle, džematskih medžlisa, pa džematskih i

koratskih skupština, a ovaj birokratizam ima razorne posljedice i u radu vakufskog sabora. Umjesto

tijesne vakufske kancelarije zađimo u narod i održimo što više džematskih skupština, budeći na

njima zamrlu narodnu svijest. Tu neka nam bude polje rada i tu započnimo propagandu. Tu treba da

se osjeti život i tu treba da komšije pokažu šta mogu i koliko mogu.). Vidi se da Korkut zagovara

stvarnu demokratizaciju i učešće naroda u islamskim ustanovama i institucijama, umjesto vladavine

klika i određenih grupa, uz formiranje muslimankog javnog mnjenja koje mora imati priliku da se

nesmetano manifestira unutar tih institucija. Ovakvo poimanje demokratije ne isključuje postojanje

vođe koji mora zadovoljavati određene kriterije, tj. da nije zagovornik apsolutizma, obrazovan,

smion, moraju imati snagu i odlučnost, borbenost, izdržljivost i pouzdanje, sve na temeljima

izvornog islama, jer vođa mora biti svjestan vođa pred svjesnim sljedbenicima. Korkut će tražiti i

Page 34 of 130

narodno pravo na protest i pobunu kad uoči unutarmuslimanske deformitete i njihove aktere, taržit

će da se narod trgne iz drijemeža i da svojom akcijom bude aktivniji u društvu, da više ne bude

“zapušten i napušten narod”, a ipak će svu krivicu za takvo stanje pripisati narodu koji je dopustio

da dođe do takvog stanja.

Kritika evropocentrizma. Za Korkuta se evropske vrijednosti ili “evropejština” ne recipira

onako kako bi to trebalo, jer su narodne mase, ali u prvom redu muslimanski “akademičari”

pogrešno shvatili tu “evropejštinu” u smislu ataka na muslimansko-islamske vrijednosti, ona je

reakcionarna, pa je takvim odnosom prema evropskim vrijednostima “ušutkana svaka kritika

nekritičke, idolatrijske evropeizacije MZ-e uopće, i u sferi obrazovanja posebno, pa je pravac našeg

prosvjetnog rada human sasvim zapadnjački...”. Ipak i tu Korkut nalazi olakšavajuće okolnosti, jer

muslimanska masa “ne begeniše i galami”, ali ne zna kako bi ostvarila svoju volju, ona “tapa u

mraku, jer joj fali-dobro vodstvo”, dakle, opet je oštrica kritike usmjerena prema intelektualcima i

onima koji navodno predstavljaju Muslimane i koji se predstavljaju muslimanskom elitom.

Diskriminacija vjerskih škola, u pogledu uslova i sadržaja obrazovanja, spram “evropeiziranih škola

za “akademičare”, neposredni je povod Korkutove javne intervencije. Naime ta nekritička recepcija

evropeizacije upozorava da je taj pravac štetan i ima zle posljedice, koje moraju iz rakvog rada

neminovno uslijediti. U svom racionalno kritičkom odnosu prema neselektivnoj recepciji

“evropeizacije”, Korkut će upozoriti na to da se pri prihvatanju evropskih novotarija mora stalno

imati na umu Islam sa svojim vrijednostima, prihvatati određene novosti, ali i odbacivati sve

suprotno, dok ono što se prihvati treba pažljivo i selektivno inkorporirati u muslimansku kulturu i

tradiciju, a ne ad hoc prihvatati sve što dolazi sa Zapada. Islam po Korkutu ne može biti sam faktor

muslimanskog napredovanja, ali on nije ni faktor nazadovanja maslimana, pa krivicu vidi u

akademskoj inteligenciji i ulemi kada piše “...oh, kako si grješan islamski narode, kako ste krivi

hodže i inteligencijo.”

Misionarstvo. U važne elemente Korkutovog javnog rada i djelatnosti spada i misaono

pojmovno raščlanjivanje i demistifikacija zapadnoevropskog misionarstva ili mesijanstva

(upotrebljavaju se kao sinonimi). Ovu mesijansku ulogu Korkut pripisuje Srbiji, Crnoj Gori,

Bugarskoj i Grčkoj, kao državama koje svoje kulture predstavljaju kao ekskluzivne, oslobodilačke i

civilizirajuće, a sve u kontekstu Balkanskih antiturskih ratova kao ratova kojima su “služili

zapadnoj civilizaciji” i borbe protiv “varvarstva, tiranije i prava čovjeka”, i to oslobađanje onih po

“vrijednosti (u njihovoj ideološkoj svijesti) “nižih”, “nekulturnijih” ili, bolje reći oslobađanje onih

koji su na nižem stepenu društvenog razvoja od tih misionarskih zemalja (Korkut zna za kako su

narcističke autopredstave o nacionalno-kulturnom misionarstvu fugurirajuće u fanatičnoj Rusiji,

kolijevci i zaštittnici pravoslavlja i slovenstva, u katoličkoj Italiji, klerikalnoj kalvinsko-

protestantskoj Engleskoj i “liberalnoj” Francuskoj. Ideologije etničkog pansrbizma i

pankroatizma unutar tih dehumanizirajućih predstava posebno gorljivo i fanatično “slikaju”

Page 35 of 130

MZ-u da bi upravo s njima i “legitimirale” svoje, navodno, misionarsko-mesijansko

civilizirajuće poslanje. Sam Korkut će identificirati taj fenomen pannacionalističke

dehumanizacije Bošnjaka muslimana i demistifirati njegove motive i svrhe.). to misionarstvo,

Korkut sasvim opravdanao naziva anahronizmom koji potiče iz srednjevjekovnih zabluda i

fantazija, a narcističke predstave o nacionalnom misionarstvu, sa svojom intolerancijom,

antihumanizmom, balkanskim averzijama su samo produkti tih SV zabluda u uskogrudnog

balkanskog mentaliteta i “evropejstva”. Naprotiv, Korkut će u demistifikaciji tog mesijanstva i

misionarske uloge tih država nazvati anticivilizacijskim i strahovladalačkim u historiji, a to je

praksa do kraja antikulturna i anticivilizacijska. Ne može se govoriti o kulturnoj misiji jedne Crne

Gore, čijem kralju i njegovim vladama bijahu posvećene najžučnije stranice skoro svih

južnoslavenskih uvaženijih dnevnika i drugih listova, koji pobi, orobi, zasužnji ili progna sve

slobodnije narodne ljude i crnogorsku inteligenciju i čiju 50-godišnjicu strahovladanja pozdraviše

isti ti ljudi i isti ti listovi najžešćim navalama i najprostijim grdnjama. Oslobođenje od ropskog

jarma traži i hoće da provodi Bugarska, koja je podjarmila sve što nije kršćansko-pravoslavno, koja

je onako malena i nejaka, za 30-tak godina pretvorila više džamija u crkve, nego li je Turska kroz

cijelo vrijeme svog 600-godišnjeg opstanka podžamijila crkava. Oslobođenje hoće da provodi

Srbija, koja je ne samo podjarmila nego i istrijebila sve što se je ponosilo islamom, i u kojoj danas

nema gotovo ni traga silnoj islamskoj kulturi i njenim islamskim tvorevinama.

Tokom balkanskih ratova, ove zemlje su vršile krajnji genocid nad muslimanskim stanovništvom,

a to je krajnji anticivilizacijski karakter ideologija i politika koje provode ove zemlje, jer su to bili

ratvovi “krsta protiv polumjeseca”. Njihove predstave o misionarskoj ulozi su, za Korkuta,

uzaludno prikrivanje borbe i mržnje kršćanstva protiv islama i muslimana.

Prozelitizam. Drugi oblik nacionalnog mesijanstva je i religijski mesijanizam ili prozelitizam

koji provode pomenute zemlje, a prvenstveno prozelitizam koji se provodi na b-h prostorima. Za

glavnog aktera katoličkog prozelitizma, Korkut će identificirati Josipa Štadlera i njegove

sljedbenike. On ne štedi riječi kojima bi diskreditirao Štadlera i njegovu prozelitsku aktivnost, on je

“naš stari znanac i dušmanin, naš bajunetama zaštićeni i favorizirani izazivač i prirodni protivnik.

On je akter pljačke i otimačine naših žena i naše nejači, on je matori i zgrbljeni stračić”. Korkut

će javno napasti i kritikovati a-u politiku koja toleriše katolički prozelitizam, pa je po Korkutu

Vlada ministra Bjelinskog se napravila slijepom i gluhom, pa niti vidi niti hoće otvorenog i javnog

Naša je historiografija ukazivala na povijest prozelitizma iz ovog vremena. Nema ni jedne studije koja se bavi a-u vladavinom BiH koja ne registrira i tumači empirijske primjere, posebno katoličkog, prozelitizma. Korkut navodi kako, npr., kod Slovenaca postije kasice u koje vjernici ubacuju novac a na kojima piše “Za pokrštavanje b-h muhamedanaca” I hrvatski biskup dr. Mahnić, zanesen hrvatskim mesijanstvom kao poslanjem “bedema kršćanstva”, u narodu hrvatskom vidi božanskim proviđenjem dat narod poslan na katoličku žetvu istočne vjere, pa su hrvati dobili mesijansku ulogu da svakoga vrate na pravu, katoličku vjeru, a muslimani su “idolopoklonici i bezbožnici”.

Page 36 of 130

omalovažavanja jednog državnog zakona. Štadler joj apašićare (otvoreno) prkosi i izrugava se

njezinim naredbama i odredbama, on otvoreno proklamira prednost papinih odredaba nad državnim

zakonima, tu naša vlada niti ga hapsi, niti mu priječi javnu agitaciju i otpor protiv suverenosti

države i njenih ustanova. Štaviše, ona progoni one koji prigovaraju ovoj agitaciji i otporu, a pred

Štadlerov stan šalje policiju i vojsku da ga šatiti od tobožnje opasnosti. Mi držimo da će ova vojna

parada postignuti to, da se Štadler još više ustali i učvrsti na svom vanzakonskom stajalištu.

On Štadlerov prozelitizam promatra i kroz prizmu državnog (a-u) i papskog suvereniteta što je za

Korkuta neodrživo i podvrgnuto kritci, on ga ne priznaje, jer papski suverenitet poništava i ignoriše

državni suverenitet A-U u BiH, to je u stvari podržavanje postojanja države unutar države. Zato je

on apriori na stanovištu da u BiH mora postojati državni suverenite, a da se anahroni papski

univerzalizam i SV suvereniet nad Vrhbosanskoj nadbiskupiji mora ukinuti. Prozelitizam on

promatra u i kontekstu narušavanja građanskih ljudskih prava, jer je takva politika najgrublji oblik

suspenzije istih. Politiku prozelitizma interpretira i u kontekstu konceptualnih odnosa između

vjerske i nacionalne identifikacije i smatra ga dokazom demagoškog karaktera teza o razdvojenosti

vjere i nacije, jer tada takva razdvojenost nije ni bila, već naprotiv, postojala je vjerska i nacionalna

identifikacija (pravoslavlje=srpstvo; katoličanstvo=hrvatstvo), što u stvari predstavlja politiku

prozelitizma u kontekstu političkog nacionalizma. U kritički diskurs prozelitizma ulazi i kritika

indolencije muslimanske inteligencije prema njoj, ali i muslimanskih predstavnika u Saboru koji se

ponašaju kao da se ništa ne dešava, pa zagovara radikalnu politiku ignorancije muslimanske

participacije u javnom životu, jer vlasti tolerišu prozelitizam.

Iz ove kritike i percepcije prozelitizma, proizilazi i Korkutova percepcija ljudskih prava, tj.

evropskih vrijednosti koje se zagovaraju u Evropi, a na tlu BiH se krše prozelitizmom i

njegovim tolerisanjem čime se, u prvom redu, krše ljudska prava muslimanskog stanovništva

u BiH. Pod ljudskim pravima on podrazumijeva građanska i čovječanska prava, a posebno

unutar multireligijskog b-h društva pod A-U apsolutizmom, i to posebno ljudskih prava Muslimana

kao Evropljana, a pod njima podrazumijeva zaštitu i obezbjeđenje slobode vjeroispovjesti, slobode

volje

i savjesti, kao najsvetije pravo i obilježje slobodnog čovjeka. Tu su dalje državljanska

ravnopravnost i jednakost pred zakonom, ali uz neutralizaciju politike hegemonije koja narušava tu

ravnopravnost uz poštivanje Reda, Zakona i Pravde. Ovakvo shvatanje ljudskih prava će

transsponirati i na međunarodno pravo, jer smatra da se novi međunarodni poredak ne može

ostvariti bez “pobjede prava i pravice, sporazuma i obostranog prihvata čovječnijih principa uprave

Stoga naši zastupnici su dužni toj vladi pokazati i dijelom dokazati da predstavljaju slobodan narod, a ne katoličko roblje, i staviti joj na znanje da bez građanskih sloboda nema niti može biti ni zajedničkog rada ni saborovanja. Vladi se mora jasno i nedvosmisleno izjaviti da bez ukroćenja štadlerovskih hirova nema i ne može biti muslimanskog djelovanja u javnim poslovima.

Page 37 of 130

i međunarodnih odnosa, međunarodni poredak se mora suprotstaviti nasilju i tako garantirati

opstanak naroda.

Divergencija(odvajanje, neslaganje) – pansrbizam i pankroatizam. Politika pansrbizma i pankroatizma, u Korkutovoj percepciji, dovodi do krajnje dehumanizacije i

odnosa prema muslimanima u BiH, a to je vidljivo kroz nacionalno misionartvo, prozelitizam i

ignoranciju ljudskih prava Muslimana. Polazeći od tadašnjeg stajališta da su Srbi i Hrvati jedan

narod sa dva plemenska naziva, Korkut će smatrati da i muslimani BiH su treći dio tog naroda ,

jer kaže da smo “mi sastavni dio tog naroda i treba da se prilagodimo zajednici s njima.” Zato

stalno i govori o islamskom dijelu tog našeg naroda, ali ipak je tu riječ o “tri svijeta, tri različita

naziranja na cilj i svrhu života i bivstvovanja-tri oprečne narodne duše sa posebnim osjećanjima i

posebnim običajima i pretenzijama”. Ova individualnost i posebnost tri dijela naroda proizvodi i

divergenciju, jer Korkut kaže da “između tri elementa naše narodne zajednice, zijevaju široki jazovi

koji će progutati još mnogo žrtava i oznojiti još mnoge borce i prijatelje zavirimo malo u ovu našu

narodnu vreću sa stotine krpotina, naročito upadaju u oči islam, katolicizam, ortidoksija”. Ova

divergencija se bazira i na shvaranjima Srbije i Hrvatske o državno-pravnom položaju BiH, jer, s

jedne strane, Hrvati zagovaraju trijalistički koncept uređenja BiH, a s druge, Srbi to apriori odbijaju

i BiH vide u okviru Srbije. I jedna i druga opcija položaja BiH se baziraju na mitologijama o

navodnoj srpskoj ili hrvatskoj povijesnosti Bosne i povijesnim teritorijama Srbije ili Hrvatske, pa ta

divergencija, u tom kontekstu ima svoje opravdanje. Iza svega stoji i tadašnja politika

dehumanizacije muslimana i njihovog srpskog ili hrvatskog nacionalizovanja, a koje je imalo,

nažalost, uporište i u mnogim bošnjačkim intelektualcima i intelektualnim krugovima, pa i vjerskoj

zajednici. Ni srpski ni hrvatski javni mediji se ne ustručavaju provoditi tu dehumanizaciju

muslimana, nazivajući ih najraznovrsnijim negativnim atributima i predznacima, a čemu se Korkut

oštro protivi. On je protiv bilo kakvog nacionalnog identificiranja muslimana kao Srba ili Hrvata, pa

zagovara neutralnost u tom pogledu, tj. jednu veću dozu indiferentnosti muslimana. Ta

indiferentnost proizilazi i iz samog islamskog dogmatizma, iz srpsko-hrvatske divergencije i sukoba

bez obzira što se zagovara njihovo ujedinjenje, ali i njihova antiislamska orijentacija prema

muslimanima i svemu što je islamsko. Nacionaliziranje u bilo kojem od ta dva pogleda bi unijela

antagonistički razdor među muslimane i čitavo muslimansko stanovništvo i MZ-u, ali nema

nikakvog jedinstvenog stava o nacionalizaciji muslimana, u smislu bošnjaštva ili drugog

nacionalnog identificiranja naroda kao autohtonog posebnog naroda unutar BiH, već ostaje na liniji

očuvanja islama i islamskog identiteta muslimana, uz osiguravanje ljudskih prava i državljanskih

sloboda. Ovo zahtijeva i provođenje politike koegzistencije sa drugim vjerskim ili nacionalnim

zajednicama, ali i autonomiju BiH i nemiješanje susjeda u unutrašnje stvari i politiku BiH, jer se ni

Page 38 of 130

muslimani ne miješaju u poslove susjednih država, pri čemu se zagovara buđenje domovinske

svijesti kod muslimana BiH.

(Zagovarajući neutralnost u srpsko-hrvatskim odnosima uopće, i oko nacionaliziranja

muslimana posebno, plediraće da oni sebi postave dva ideala, jedan daljni i jedan bliži: “Daljni-

ujedinjenje sa Srbima i Hrvatima (nakon njihovog sporazuma) i bliži obezbjeđenje svoje trajne i

časne egzistencije i opstanka u ovim zemljama.” Bliži se cilj može ostvariti samo politikom

nacionalne indiferencije-neodredenosti i radom na općem ekonomskom i kulturnom napretku

MZ-e.).

Za Korkuta slovenska solodarnost je bezvrijedna u odnosu na imperativ islamske solidarnosti i

osjećajnosti, jer unutrabosanska solidarnost sa drugim vjerama je periferna u odnosu na solidarnost

unutar MZ-e i njene cjeline.

(U tom smislu će kritikovati muslimanske “akademičare” koji u Balkanskim ratovima protiv Turske

insistiraju na njegovim slovenskim motivima i interesima, Korkut će, polazeći od toga da je

unutraislamsko bratstvo božanski imperativ i pisati kako oni ne mogu govoriti o nekakvoj

slavenskoj dobiti u odnosu na unutarmuslimansko bratstvo i na njemu zasnovanu islamsku

solidarnost. Zato i kritikuje muslimanske “akademičare” što, umjesto podrške “islamskom oružju” u

balkanskim ratovima “zvrndaju o slavenskim osjećanjima i simpatijama”. Da se muslimanski ideali

u BiH ne moraju poklapati sa idealima i sunarodnjaka, vidi se iz jednog ajeta kojeg Korkut navodi:

“Jehudije i kršćani neće biti s tobom zadovoljni sve dotle, dok se ne pokloniš njegovoj vjeri i

miletu.”

I Korkutovo turkofilstvo je posredovano panislamističkim diskursom i njegovim vrijednosnim

preferencijama, a u kontekstu balkanskih ratova kada su napadnuti Turska i islamski narod i Islam

kao religija, i dalje zahtijevajući što veću islamsku solidarnost među muslimanima.

Tradicija bošnjaštva tog vremena ostaje izvan njegovog vidokruga i u njoj on ne može naći

nikakvu orijentirajuću inspiraciju. Politika nacionalne indiferencije kao defanzivna, odbrambena

ideja ostaje u njegovom javnom angažmanu njegova vodeća ideja. Ne može joj se poreći i izvjesna

racionalna svrha utoliko što je bila politička formula odbrane od agresivnog srpsko-hrvatskog

nacionalizma prema Bošnjacima. Bila je, na drugoj strani, racionalna utoliko što ju je Korkut

pokazicvao sa populariziranjem muslimanske domovinske, bosanske samosvijesti. Ni ta politika, ne

jednoj, kao ni islamska identifikacija, na drugoj strani, nisu u njegovim percepcijama bili nespojivi

sa imperativom izgradnje i afirmacije muslimanskog bosanskog patriotizma

U tom smislu će i pisati kako se muslimani u BiH mogu, u okvirima izborene Autonomije mirne duše priljubiti uz ovu grudu, svoju grudu, koju mu djedovi namriješe i ostaviše ne zato da se izda i bespoštedno proda tuđinu, nego zato, da na njoj savije čvsto gnijezdo u kojem će se othranjivati, ne kukavice i ptice selice, nego sokolovi, koji će do zadnje kapi krvi braniti svoju domovinu i zajednicu.”

Page 39 of 130

ALIJA HOTIĆ

U spomenici Prve gimnazije iz 1927god. vidi se da je 1906.god položio ispit zrelosti, tj da je završio

ovu gimnaziju. O njegovoj biografiji se ništa ne zna.

Djela: Uzroci propadanja islamskog naroda, Još o jedinstvi Srba i Hrvata. Završio I gimnaziju

1906.g. urednik “Muslimanske svijesti”, stipendista Gajreta. Spada među osviještene receptore

autokroatizacije muslimana i pravaške ideologije.

KULTUROLOŠKO DEFINIRANJE NARODA

Nema vlastitog viđenja naroda, već preuzima definiciju naroda francuskog sociologa Renana, po

kojoj su narod i država “nastali kao potreba samoodbrane, za zaštitu kulturnih i ekonomskih

interesa, nisu sami sebi svrha, već im je svrha da potčine pojedinačne općim interesima, a

pojedinačni interesi u istoj mjeri dolaze do izražaja preko udruženja kao sredstava ili sredstva za

postizanje tih interesa i ciljeva. Narod je socijalno udruženje koje govori jednim jezikom, skladna

cjelina svjesna svoje zajedničke pripadnosti. Iz takve definicije naroda (nacije) Hotić akcentuje

postojanje narodne duše u kojoj su ukomponirani narodni karakter, temperament i druge mentalne

posebnosti i specifičnosti. Proces prerastanja u narod naziva procesom kultivisanja narodne duše

koji je uslovljen duhovnom snagom samog naroda i njegovom tradicijom i običajnošću koja se ne

smije kositi suprotnim kulturnim korijenima.

NAROD, VJERA I POLITIKA

U vezi između naroda i vjere, a u pozadini njegovog razlikovanja vjerskog i nacionalnog i

autokroatizacije muslimana, Hotić kritikuje muslimansku elitu koja preferira vjeru kao temelj

nacionalnosti, što smatra separisanjem muslimana, i svoje hrvatstvo opravdava postojanjem

različitih naroda sa zajedničkim jezikom, porijeklom i sl. U vezi vjere i politike, Hotić vidi

međusobnu ispreplitanost i zadiranje jedne u drugu sferu, ali taj konflikt se, zbog općeg zajedničkog

dobra i interesa zajednice (nacije) prevladava.

KULTURNE DIFERENCIJE

Historiju naroda vidi kao historiju borbe između kulturno jačih i kulturno slabijih naroda, čime

pokazuje hegelijansko shvatanje o stapanju slabijih u jače kulturne narode. Svoje refleksije

nastajućeg socijalizma pokazuje kroz jednu vrstu veličanja ruske socijalističke revolucije, a njen

teror smatra opravdanim i ne vjeruje da će se kapitalizam ikada više povratiti u rusko društvo, a to

se temelji na njegovom shvatanju nacionalizma u defanzivnom i ofanzivnom smislu.

Page 40 of 130

SOCIJALNA IDEJA I NACIONALIZAM

Za Hotića ideja socijalne pravde i slobode može imati istu privlačnost kao i nacionalizam koji je

uspio “da odgoji ljude koji su u smrt srtali za nju”, pa i ideja socijalne pravde može pobuditi slična

osjećanja kod ljudi jer je bazirana na pravednosti. Defanzivni nacionalizam je u Hotićevoj

percepciji onaj koji radi na oslobođenju naroda od vanjske dominacije, dakle onaj sprječavajući i

preventivni, i u toj situaciji, ideja socijalne pravde i nacionalizma moraju korespondirati i biti u

kooperaciji (Socijalna ideja je vijevala na strani naše nacionalne ideje, jer naš nacionalizam nije

bio agresivan nego defanzivan. Veći dio naroda, bio je što silom, što raznim intrigama kojima

kapitalistička ideologija raspolaže, podjarmljen i kroz vijekove eksploatisan po drugim narodima,

pa je zato naš nacionalizam u ovom smislu ulazio u okvir socijalne ideje). Kada se ostvari

nacionalna ideja (nacionalizam) i oslobodi narod, tada na scenu stupa agresivni nacionalizam

koji želi širiti vlast i preći u napad šireći pri tome mržnju, pa zato on i misli da socijalizam ne

uništava naciju niti proizvodi njeno dezindividualizirajuće stapanje sa drugim nacijama (Narod i

dalje postoji individualno. Može se dapače reći da i nacionalizam ostaje ali samo kao isključivo

gospodarska i kulturna funkcija pojedinih naroda, koji djeluju kao jedinice).

MEĐUNARODNO PRAVO

Hotić ne prihvata nikakvo opravdanje kolonijalnoj politici jer ona (međunarodno)pravno ni jednoj

državi, i takva politika je sama po sebi povreda prava, pa kaže da “nad slobodom naroda i nad

njihovom imovinom ne može se nikome priznati pravo”. Također, protivnik je upotrebe sile u

međunarodnom pravu, pa će poslije mirovnih pregovora nakon I SR, reći da međunarodno pravo

mora biti pravo discipline koje je univerzalno primjenjivo, a ne da se jedno primjenjuje u Africi (u

smislu kolonijalizma), a drugo u Evropi (jer evropske zemlje vrše kolonizaciju afričkih zemalja).

Prema njemu, tek pobjedom socijalizma, uništenjem kapitalističkog načina života, može doći do

istinskog saveza slobodnih naroda svijeta.Hotić će zagovarati i pravo naroda na samoopredjeljenje

koje se ne može primjenjivati na političkoj volji moćnih (pobjednika), čime se protivi i

antinjemačkom stavu “pobjednika”, jer, po Hotiću, samo će lakovjerni prihvatiti da imperijalizam

provodi pravo naroda na samoopredjeljenje. Odgovornost za rat i ratne zločine, on neće pripisati niti

dopustiti da se ona pripisuje kolektivitetu, jer nema kolektivne odgovornosti (Pokušaj to usporediti

sa negativnim smislom nacionalizma, kada se nema hrabrosti odgovornost pripisati individuama,

već je lakše, bezbolnije i “glista-stije” to generalizirati i odgovornost pripisati kolektivitetu).

HRVATI I SRBI “Samo onaj koji u svom domu podigne hram istinskoj božici pravde, biće u stanju da ga digne i među narodima. Savez naroda, kako ga poštena javnost očekuje, ne mogu uspostviti Džordž ni Wilson, jer ti bi imali da najprije svoje domove oslobode od nepravde i socijalne truleži, pa da onda govore o pravdi među narodima. Taj savez će uspostaviti slobodne socijalističke zajednice, ali će u tom savezu vrijednost jednog Engleza i jednog Egipćanina kao čovjeka biti ista. Mi bar tako zamišljamo savez naroda.”

Page 41 of 130

Srpsko-hrvatske diferencije, bez obzira na srodno etničko porijeklo, zajednički jezik i kulturne

sličnosti, Hotić vidi u specifičnosti(osebujnosti) historijskog razvoja kroz pojam “narodne duše”, jer

jača, superiornija narodnost i nacionalitet koja proizvodi jaču kulturnu samosvijest, mora nadjačati

onu slabiju, jer su svaka za sebe različite i posebne, jer “hrvatska i srpska kultura nisu jedno te isto”,

jer svaka za sebe izaziva drugačiji pogled na svijet i društvo, politiku, interese i sl . Jezik, porijeklo

i kultura ne moraju biti preduvjet za sjedinjenje . On ne prihvata, po pitanju nacionalizma, teze o

srpskom ili hrvatskom homogenitetu, ali u skladu sa svojim prohrvatskim opredjeljenjem, srpski

nacionalizam kvalificira negativnim atribucijama, a hrvatski pozitivnim (Dok je Hrvat otvorene i

iskrene duše, Srbin je prepredeni zavujanac, do krajnosti prepreden i neiskren. Dok je Hrvat

lakovjeran, dotle je Srbin likav i oprezan. Dok je Hrvat tolerantan u svemu, Srbin je potpuno

netolerantan).

SRPSKI NACIONALIZAM

Jedinstvenost srpskog nacionalizma vidi u projugoslovenskoj ideji kao ideji velikosrpskog

nacionalizma, a kroz tu proJU ideju vidi srpsku dominaciju na Balkanu i srpski imperijalizam koji

se osigurava putem nacionalizma. Dalje, srpski nacionalizam ima epitet teritorijalnog nacionalizma,

jer BiH Hotić smatra hrvatskom zemljom, kulturne dominacije i srpskog narcizma, a on, opet,

srpstvo poistovjećuje sa jugoslovenstvom (kao plaštom) kroz koje srpski nacionalizam želi steći i

kulturno posrbljavanje svih koji se, na bilo koji način, vežu za ideju jugoslovenstva, pri čemu za to

veže i Rusiju, jer i Srbija želi sve druge vezati za srpstvo, podvrći i asimilirati ih pod svoju

ideologiju, nacionalizan, a sve se bazira na Hotićevom pankroatizmu.

HRVATSKO I JUŽNOSLAVENSKO UJEDINJENJE

Za Hotića je srpsko-hrvatsko političko ujedinjenje i jedinstvo samo utopija, a jedino rješenje je

hrvatska individualnost koja tek treba da se stekne, ali na osnovama pozitivnog nacionalizma i

oslobađanja Hrvata od bilo čije (posebno srpske) ideologije i ideja bilo kakve vrste vezanih za

nekakavo jedinstvo, jer Srbi svojataju hrvatske velikane samo u želji da se dođe do političkog

ujedinjenja Srba i Hrvata (jugoslovena), a pri tome se uopće ne poštuje hrvatska vrijednost tih ljudi

kao Hrvata. Po njemu, Starčevićeva i pravaška ideologija je jedino pravo rješenje za hrvatsku

nacionalističku misao, naravno, pri tome računajući i muslimane, jer dok ne dođe do ujedinjenja

svih Hrvata, dok svako od njih ne bude “svoj na svome”, ne treba uopće misliti na bilo kakva druga

sjedinjenja, bilo kakve prirode. Kada se postigne hrvatsko jedinstvo, tada se može razgovarati i

misliti kako i na koji način Hrvati trebaju stupati u odnose sa drugima. Unutar ovakve Hotićeve

divergentne misli, on ipak zagovara konvergenciju sa Srbima i drugim, ali bez ikakvog vida

hrvatske dezindividualizacije, bez srpske homogenizacije ili bilo kojeg drugog naroda (nacije). No,

prihvatajući i simpatizirajući ideje socijalizma, Hotić će napustiti svoj averzični stav prema

Page 42 of 130

ujedinjenju, pri čemu će definirati svoje motive, svrhe i pretpostavke tog ujedinjenja . To će se

bazirati, u njegovoj percepciji, na sljedeće:

jedinstvenost jezika,

kvalitativno uvećanje pretpostavki materijalnog i kulturnog razvoja (uporedi sa situacijom u

BiH, kakva je sada, tj. sa tri jezika i dva pisma, tri kulturno-obrazovna programa, književnosti,

umjetnosti, itd, itd...jer kada bismo imali nešto jedinstveno, kolika bi ušteda bila za same

građane, budžet i slično...),

to ujedinjenje treba da se bazira na ujedinjenju “srodnosti duša”(u nacionalnom smislu, jeziku i

sl.), da postoje zajednički nad partikularnim interesima i načinima života,

decentralizam i federaciju smatra sredstvima kojima se želi vratiti kapitalistički način života (jer

već uveliko percipira ideje socijalizma) i sredstvo dominacije nacionalnih buržoazija,

ujedinjenje prihvata iz percepcija socijalizma, jer “samo samo na socijalističkoj podlozi”

centralizacija vlasti neće omogućiti međunacionalnu dominaciju i eksploataciju, pa se zato

postojeći sistem mora izmijeniti stvaranjem jedne jake radne zajednice koja će stvoriti jedan

narod koji mora prevladati deficit stvoren ratom.

AUTOKROATIZACIJA, ISLAM I MUSLIMANI

Hotić se deklarisao kao Hrvat, bosanski jezik nazivao hrvatskim jezikom, te pledira na

muslimansku autokroatizaciju. BiH smatra hrvatskom zemljom i govori o njihovom ujedinjenju, sa

Hrvatskom. (nije bilo u skripti)

Po Hotiću, muslimanski narod se nalazi u stanju opće političke, ekonomske, kulturne itd.

dekadencije, pri čemu ne razmišlja sa stanovišta antiislamskog aspekta, već slijedi program

Napredne Muslimanske Stranke Ademage Mešića koji rigorozno kritikujr prozelitizam Štadlera na

islamskim aksiomatskim vrijednostima, a Hotić te stavove stavlja u vrh svojih vrijednosti, jer je

islam praktična i liberalna vjera u bilo kom kontekstu, a islam nije uzrok dekadencije muslimanskog

naroda, već je uzrok u reinterpretaciji islamske dogmatike. U tu reinterpretaciju, koja je dovela do

dekadencije, ulazi fanatizam “koji je onemogućio svaki smisao za evoluciju, logiku i razbor”,

pravilno tumačenje Kur¨ana, hadisa, spriječio prihvatanje inovacija, dakle, demagoško tumačenje

islama, pri čemu je došlo do toga da se vjera, onakva kakva jste, uzdrži, čovjek pri njoj izčezava,

došlo je do zamjene, pa su čovjek i vjera zamijenili uloge – umjesto da vjera služi čovjeku, čovjek

služi vjeri. Ta reinterpretacija (negativna) je za sobom povukla stvaranje nelegitimne islamske

uleme i zatupljivanje razuma i srca, a što je, opet, imalo za posljedicu isključivanje muslimana iz

recepcije kulture i Moderne. Sa tog aspekta Hotić poziva sve muslimane da stupe u borbu protiv

predrasuda i “autoklera”, jer u islamu nema hijerarhije.

Page 43 of 130

KAPITALIZAM I SOCIJALIZAM

U radikalnoj ktitici kapitalizma, čija je paradigma Pariz, s jedne strane, i apologiji socijalizma,

čija je paradigma Moskva, s druge strane, Hotić će reći da su to dva antagonistička svijeta, svijeta

materijalnih dobara, neslobode, ropstva, varvartstva i izrabljivanja i svijeta kulture idealizma i

etičkog preporoda. Za njega je kapital temeljni uzrok svjetskog rata, a militarizam i imperijalizam

su samo proizvodi kapitala i kapitalizma. Njemačka je povela rat zbog preraspodjele imperijalnih

kolonija u svijetu, pri čemu ponovo izražava svoj antikolonijalni stav. U osnovi svjetskog rata, a on

je izraz militarizma, kolonijalizma i imperijalizma, u Hotićevom uvidu, stoji borba za očuvanje

podjele svijeta, širenje ozbiljnih imperija i njihova preraspodjela, pa zato odgovornost za njega

snose sve kapitalističke zemlje. Militarizam kao produkcija kapitalizma ima svoja određenja, a

ona se kod Hotića svode na opće karakteristike kao što su (sve se odnosi na Hitićevu kritiku

njemačkog militarizma i imperijalizma, jer njemačkoj imperijalnoj državnoj politici je podređen

čitav javni život-crkve, uredi, javni zborovi, cijela literatura, osnovne škole i fakulteti-ukratko, sve

je prožeto jedinstvenim odgojnim duhom militarizma i nacionalne megalomanije):

općenarodna mobilizacija svih ljudskih potencijala u cilju postizanja i ostvarivanja imperijalne

politike;

jedinstvenost javnog mnjenja u kojem se pokornost naziva disciplinom, a patriotizam se

pretvara u mržnju svega što ne pripada određenoj naciji (u ovom Hotićevom smislu i kritici-

njemački patriotizam i javno mnjenje);

zagovaranje i primjena odricanja svega individualnog i ličnog dostojanstva, a sve to se

podređuje višim ciljevima-militarizmu, kapitalu i kapitalizmu, pri čemu se zločin predstavlja

kao najveće dobro;

ovakvo shvatanje i primjenjivanje militarizma i imperijalističke politike, obavezno nosi sa

sobom sukob sa ostalim državama, a prije svega one koje su protivne takvoj politici, ali i sa

onima koje imaju slične pretenzije i politiku;

njemački militarizam, kapitalizam i politika su sami po sebi protupravni jer počinjavaju zločine

protiv drugih naroda i država;

uništavanje kapitalizma, kao izvorišta militarizma, osnovna je pretpostavka svjetske budućnosti

u kojoj neće biti ratova, a u protivnom će militarizam nastaviti svoj razvoj, pa je opća

demilitarizacija u biti prevladavanje kapitalizma, pa zato Hotić zaključuje da je rat posljedica

militarizma, militarizam je dijete kapitalizma, a ako se želi budućnost bez ratova, tada se

kapitalizam mora uništiti.

Hotić je predvidio svojim anticipacijama-unaprijed- novi svjetski rat, ali i borbu manje

razvijenih zemalja za nezavisnost i oslobođenje od imperijalizma i kapitalizma, pa je u tom smislu

budućnost svijeta paradigma Moskve, a ne Pariza.

Page 44 of 130

DRUGE DIMENZIJE KAPITALIZMA

Psihološka dimenzija kapitalizma kod Hotića se ogleda u ljudskoj težnji za luksuzom u kome

pojedinac ubija monotoniju života koja izaziva frustracije zbog nepostizanje određenih

materijalnih i socijalnih ciljeva, pa se kapital javlja kod čovjeka kao patološka potreba. Kapital

tako postaje isključivi ideal svih klasa i slojeva, a koja opet izaziva bezumnu konkurenciju kao

bespoštednu borbu između usamljenih pojedinaca, koji u takvoj situaciji u svakom drugom vidi

rivala i konkurenta. Sociološka dimenzija kapitala se odnosi na, kako Hotić kaže, kapital kao ranu

na društvenom organizmu, jer su kapitalisti “mrtvi” sloj društva (bolje reći muktaši ili

lezilebovići), a na drugoj strani postoji onaj sloj društva koji nema ni za preživljavanje . I kulturna

dimenzija kapitala je negativna jer umjetnost, književnost i sva kulturana dobra pretvara u robu ,

čime se stvara dvostruki društveni moral. U ovom kulturološko-aksiloškom kontekstu Hotić misli

da duh gramzivosti dominira društvom, a posebno, što je posljedica tog duha da je sentimentalna

deviza bratstva, jednakosti i slobode degradirana na frazu, jer ta deviza nije našla i faktičkog

izražaja u zakonu koji bi za nju i materijalno garantovao.

TEORIJSKI ASPEKTI SOCIJALIZMA

Za Hotića je poraz kapitalizma neminovnost, a budućnost nastaje sa socijalizmom. U dilemi da li

silom ili milom srušiti kapitalizam, Hotić je na stanovištu evolucije socijalizma, dakle, nenasilnog

ukidanja kapitalizma. Nasilna revolucija podrazumijeva nespretno korištenje sile koje za posljedicu

ima ogromne žrtve, jer vlast ne odstranjuje uzroke nezadovoljstva koji dovode rorevolucije, već

sprječava manifestaciju tih nezadovoljstava. Ta evolucija socijalizma podrazumijeva gašenje

kapitalizma i to tako da on odstupi mirno, a ne naprasno, dakle bez žrtava. Ne podržava ad hoc

prirodu ruske revolucije, ali smatra da je to proizvod i odgovornost kapitalističkog svijeta. Da li će

put socijalizma biti jednovremen ili sukcesivan, Hotić je kategoričan: “Bilo bi ludo ustvrditi kako bi

se ta socijalitička reforma života imala da provede. Što je glavno, poznata su načela koja se imaju

ostvariti”, a od presudne važnosti su historijski uslovi i okolnosti, kulturna snaga naroda,

specifičnosti društva i slično, a u tom prelazu iz kapitalizma u socijalizam se mogu dešavati

određeni prelani društveni oblici, dakle, jedan sukcesivan evolutivni proces stupanja na historijsku

scenu socijalizma.Narod u određeno(i)m pojedinc(ima)u vidi oličenje onoga(ih) ko(ji) bi

mogao(li) da zastupa(ju) njegove interese, pa su to obično ličnosti koje prihvata i narod i masa.

Protivnici socijalizma su, par exallans kapital i nacionalizam sa svojim negativnim značenjem, a

diktatura proleterijata ne shvata kao diktaturu, već se tu radi o tome da se “ljudsko društvo tako

“Kao činjenicu možemo uzeti, da je revolucija nastupila dosta surovo i brutalno, kakogod je i brutalan otpor bio, da je na teror odgovorila terorom, te da je zavedena diktatura proleterijata. Krvavu revoluciju ne možemo nikako braniti, nju nije moga htjeti ni ruski narod, jer je bolji od mnogih drugih. Tu su revoluciju provocirali događaji, kojima nije upravljao narod nego kapitalistička klasa, a kada je jednom provalila nije ju bilo moguće zaustaviti.” “Kolika će u prvo vrijeme biti sadržina reforme, koliki će korak društvo u novoj smjernici učiniti, ovisiće od sposobnosti i kulturi naroda. To bi trebalo svakako uzeti u obzir, jer bi se inače val reforme mogao odbiti od nesposobnost mase kao o klisuru, a posljedica bi bila zbrka, patnje i bol, koje socijalizam treba da uklanja.”

Page 45 of 130

uredi, kako ne bi mogao ni jedan za rad sposoban član tog društva živjeti na račun tuđeg rada i da

svako dijete kao novi član zajednice nađe u istoj jednake uslove za život.” Radničke revolucije su

nastavak i dovršetak građanskih revolucija, i one samo ispravljaju nepravde koje su ostale nakon tih

građanskih revolucija. Hotić ne prihvata koncepcijski diktaturu proleterijata, jer socijalizam treba

da prevlada naslijeđene diferencije između plutokratije i proleterske klase, i da on dovršava

građansku ideju socijalne pravde. Zato za Hotića ruski boljševizam nije socijalizam, jer diktatura

jednih nad drugima nije sravnjiva sa socijalizmom. Ipak, svjestan je da se socijalizam ne može

održati bez vojne sile, tj. diktature, ali ne u smislu militarizma, jer upravo kapitalistički militarizam

je osnovna opasnost za opstojnost socijalizma. Pitanje privatne svojine je kod Hotića riješeno tako

da se ona ukine, ali ne i privatna inicijativa koja će se bazirati na idealnim motivima, a ne na

profitu, tj. privatna inicijativa u socijalizmu bi značila izbor one struke rada koja omogućuje

pojedincu da što jače razvije svoju sposobnost na vlastito i zadovoljstvo društvene zajednice. U

matrijalnom smislu ona znači da se ne grabi sve za sebe, već da to bude jedna društvena raspodjela

rada jednog za drugog. Socijalizam je za Hotića samo prelazna faza prema komunizmu, ali se ne

upušta u eksplikaceje šta podrazumijeva pod komunizmom, osim da je to “idealni društveni tip”.

PROJEKT SOCIJALISTIČKE TRANZICIJE

Provođenje socijalističke reforme na našim prostorima Hotić vidi kroz proces socijalizacije koji

mora biti socijalistički po svom sadržaju, a formalno se tek oslanjati na individualističko poimanje

pojedinaca. Socijalizam se treba provoditi socijalizacijom zemljišta, tako da svako ima jednak

komad kulturnog zemljišta koje se ne smije i ne može prodati ili pokloniti, zatim provođenje

kolonijalizacije kako bi se harmonizirao odnos između zemljoradničkog i ostalog stanovništva,

zatim socijalizacija industrijskih preduzeća, tj prebacivanje istih kao društveno vlasništvo u kojima

će raditi društveni namještenici, bez ikakvog mješovitog vlasništva, a polako to isto treba da se

uradi i sa maloobrtnim firmama koje trebaju postati društvene. U sferi finansija treba ukinuti

metalne novce (od zlata i srebra) uz postojanje samo papirnog, čime bi se “prerezala žila kukavica

kapitalizma”. Socijalistička stambena reforma podrazumijeva nacionalizaciju, i to tako da svako

zadrži svoju kuću ili stan u kojem je živio, a ako je imao više njih oni se podruštvljavaju, dok oni

koji nisu imali staništa, njima treba pružiti društvenu pomoć, s tim da se društvo brine za izgradnju

novih stanova. Sve prometne usluge, pa i PTT, trebaju biti besplatne, razlike između minimalnog i

maksimalnog dohotka ne smiju biti velike, društveni dohodak se ostvaruje putem prihoda iz

rezervisanog općinskog zemljišta, rudokopa, šuma i prevoznih sredstava, a pojedinačni dohodci bi

zavisili od broja djece, s tim da bi se više plaćao intelektualni rad. S obzirom na različiti položaj u

koji će zapasti, s prelazom u socijalizam, socijalne grupe – zemljoradnici, društveni namještenici i

privatnici – društvo će poduzimati mjere na ekonomskom izjednačavanju i uravnotežavanju

njihovog položaja. svi članovi zajednice bi radili pod jednakim uslovima, a težina života

Page 46 of 130

raspoređena isto tako, a sama društvena zajednica (država) kontaktira sa spoljnim svijetom kao

cjelina. Socijalna stratifikacija bi sadržavala tri stratuma – zemljoradnike, obrtnike i upravnike – a

zbog opasnosti od drugih država, tj. agresije, sve dok bi takva opasnost postojala, i vojske. Škola i

religija stoje, u socijalističkoj reformi, na temeljima sekularizma, pa se sve skupa “socijalizam treba

rastaviti u etape i kada se život u jednoj staloži, onda je lako preći na drugu.”

Page 47 of 130

VASO PELAGIĆ

Rođen u Gornjim Čabarima kod Gradačca 1838.g., umro u Požarevcu 1898.g. Nižu gimnaziju i

bogosloviju završio u Beogradu, a 1860-1863 učitelj srpske osnovne škole u Brčkom gdje osniva

prvu bosansku srpsku čitaonicu. U Rusiji boravi dvije godine i u Moskvi sluša predavanja istorije,

medicine i političke ekonomije. Godine 1866 postaje upravitelj srpsko-pravoslavne bogoslovije u

Banja Luci u kojoj nastoji vaspitati borce za političke slobode i narodna prava, a tamo osniva i

srpsku čitaonicu. Početkom 1869.g. zbog sukoba đaka sa turskom vojskom i njihovih postupaka

protiv njih, krajem te godine osuđen u Sarajevu i prognan u Malu Aziju gdje provodi godinu dana, a

iz progonstva bježi u Srbiju 1871.g. Izabran za predsjednika Skupštine i člana odbora Ujedinjene

srpske omladine (1871), a nakon zabrane rada Skuštine odlazi na Cetinje gdje učestvuje u osnivanju

Družine za oslobođenje i srpsko ujedinjenje, nakon čega odlazi u Vojvodinu odakle je protjeran

1873.g. i živi u Trstu, Gracu i Cirihu, a tamo se upoznaje sa socijalističkim idejama i sam postaje

socijalista. Aktivni učesnik bosanskog ustanka (1875), nakon čega ga austrijske vlasti interniraju u

Mikolc, ali je već 1878.g. među ustanicima i postaje oštar kritičar a-u vlasti. Od tada postaje i

zauzima istaknuto mjesto u razvoju socijal-demokratije u BiH, zbog čega je više puta osuđivan, a

posljednje dane provodi u požarevačkom zatvoru, gdje i umire. Od 1867.g. napisao je i objavio

mnogobrojna djela iz raznih oblasti koja su prevođena na strane jezike i koja su za njegova života

štampana u preko 250.000 primjeraka, ne računajući članke i napise u štampi i raznim listovima.

Poznatija djela su: Istorija b-h bune, Odgovor na četiri društvena pitanja, Socijalizam ili

osnovni preporođaj društva, Nauka i radni narod, mnoge knjige o školstvu i obrazovanju, u

narodu poznat kao Narodni učitelj, po najpopularnijem Pelagićevom djelu objavljenom 1879.g. i

koje je do 1894.g. štampano u četiri izdanja u tiražu od 18.000 primjeraka. Ako ne prvi, onda

među prvim zagovornicima ateizma u BiH (djela o tome: Umovanje zdravog razuma, Koliko

nas košta bog i gospodar, Poslanica bogu ili predlog pobožnom narodu, zbog čega je javno

raščinjen u Sabornoj crkvi u Beogradu 1895.g.). Jedna od najmarkantnijih ličnosti socijalizma na

ex-JU prostorima i žestoki borac protiv reakcionarnih režima, a za ideje socijalizma zbog čega i

završava u požarevačkom zatvoru.

I – KONCEPCIJA SOCIJALIZMA

U HSiPM BiH zauzima istaknuto mjesto zbog svog propagiranja ideja socijalizma, posebno na tlu

BiH, ali i šire. Nakon progonstva u Malu Aziju, svoj pansrbizam ustupa mjesto socijalističkim

idejama, mada on ostaje u Pelagićevom mišljenju . U koncepciji i percepciji socijalizma, on će

razlikovati više historijskih oblika: patrijarhalni, antički, bogoslovski, utopijski, državni,

revolucionarni, komunistički, anarhistički i naučni ili radnički socijalizam sa Marksom kao

pretpostavkom.

Page 48 of 130

- patrijarhalni socijalizam ilustruje slavenskom i srpskom porodičnom zadrugom;

- antički se manifestira zahtjevima za jednakost u posjedu i školovanju, za ravnopravnošću žena i

sl. Nalazi ga kod Aristotela, Platona, Sokrata, Protagore i zakonodavca Likurga;

- bogoslovski socijalizam pronalazi u njegovim formulatorima, od Konfučija preko Hrista do

Moravske braće koji su pod firmom boga i vjere tražili politički i ekonomski prevrat i preporod

u korist ravnopravnosti svih ljudi;

- utopijski socijalizam sa Tomasom Morom, Sen-Simonom, Furijeom, Robertom Ovenom koji su

zamišljali društvo koje će počivati u sreći, miru i ljubavi;

- državni socijalizam prepoznaje u Luj Blanu, Blanki, Ferdu, Lasalu, ali i Bizmarku koji ubjeđuju

vlasnike države, crkve i novca da im je dužnost da rade, da ostvaruju životne potrebe radnog

naroda putem reformi provedenih i podnesenih za cijeli radni narod. Po njemu, država treba da

se umiješa u sva pitanja i da postupno bar socijalizira državu, društvo, te tako otkloni krvavu

revoluciji;

- revolucionarni socijalizam traži da se silom socijalne revolucije obori sve što smeta i što

ugnjetačkim i nasilnim načinom sizbija primjenjivanje socijalizma u sve društvene uredbe,

zakone, odnose i poslove;

- komunistički je bio manifestiran u proglasu Pariške komune 1871.g. i koji je proklamirao

jednaka prava i jednake dužnosti za cijeli privredni narod;

- anarhistički socijalizam hoće da goni silu silom, nasilje nasiljem, da vraća oko za oko, zub za

zub, krv za krv i da ruši sadašnji društveni red i poredak – bombama, dinamitom, nožem,

nitroglicerinom i drugim ubilačkim sredstvima;

- naučni ili radnički socijalizam revolucioniše sve i svakoga da ostvari svoja načela putem

obavještavanja, udruživanja, organizacije, izbora i zakonodavstva. Istovremeno, u njegovom

uvjerenju, zasniva se na spoznajama sociologije, statistike, ekonomije, naučnog morala,

matematike, fizike, kozmografije, hemije, embriologije, antropologije, psihologije, anatomije,

fiziologije, higijene, pedagogije i slično.

SOCIJALIZAM KAO NUŽNOST

Za Pelagića je socijalizam historijska nužnost koji, zbog svega što se dešava u svijetu

nepravdi, izrabljivanja i sl. se pojavio kao nauka i ugnijezdio se u svim civiliziranim i kulturnim

državama i pokrajinama. Po njemu, zakoni nužnosti, zakoni prirodnih i humanističkih nauka

gone ljude i narode u socijalizam i u tabor socijalista, jer samo on može ukazati na načine kako

živjeti srećno i solidarno, on može utvrditi prave istine i istinske pravde zasnovane na jednakosti

svih ljudi na svim razinama, a jednakost je vrhunski ideal socijalizma. Temeljni zakon prirode i

društva je zakon napretka koji se ostvaruje dugotrajnim radom, prilagođavanjem i usavršavanjem.

Socijalizam je izraz prirodnih i historijskih zakona i on će nužno dovesti do društva u kome će radni

Page 49 of 130

narod postati tvorac svih zakona i uredbi, , uprave i presude, a svi koji to ne prihvataju treba ih

“bestraga otjerati”.

SOCIJALIZAM I PRIVATNA SVOJINA

Socijalizam nije slučajno otkriće već rezultat borbe ugnjetivača i ugnjetavanih, on je izraz istine,

pravde i razmnosti, on je izraz vječnih ljudskih potreba i težnji, on obuhvata i prirodu i ljudsko

društvo, on ruši staro uređenje i stvara novo. To staro društveno uređenje se temelji na privatnoj

svojini i kapitalu i kapitalizmu, profitu, izrabljivanju i sl. što se stavlja na pijedestal sakramentalnih

vrijednosti, a privatno vlasništvo je uzrok svih antimoralnosti, dekadencije društva i nečovječnosti.

Zbog kapitala se čine mnoga zla koja nemaju granica, on je postao velesila i bog bogova, a njegovo

postojanje rađa zločine, prestupe, nepravde, nesreće, bune i razvrat (“Današnja državna, crkvena,

prosvetna i novčana gospoda sastavljaju veliki tabor i svtu alijenciju samo zato da se održe u

gospodstvu, sili ili vlasti, i da zgrnu što više gotovine, kapitala, u ruke svoje i svojih privrženih”).

Tako se stvara država alijansi koja sa prezrenjem gleda i drži čitav narod u potčinjenosti i stvara

elite moći- FASCINANTNO PROMISLJANJE U TO DOBA.. Samo naučni socijalizam može

prevladati i nadvladati moć kapitala, kapitalizma i kapitalističke elite i to ujedinjenjem u

međunarodnoj razmjeri i tako svoriti jednaka prava za sve.

SOCIJALIZAM, REVOLUCIJA, EVOLUCIJA

Da li socijalizam uspostaviti revolucijom ili evolucijom, zavisi od konkretno-historijskih

okolnosti, prirode države, stanja unutar naroda, a u srbijanskom kontekstu, Pelagić preferira metodu

reformi, tj. mirnim putem, knjigom, riječju, organizacijom, jer revolucija i nasilje koja ona osobno

nosi, nisu izvorne aspiracije socijalista.1

Pelagić navodi pet faktora koji stvaraju revoluciju i revolucionare:

1. religija i njeni predstavnici – Historija priznaje i to da niko nije prolio više nevine krvi

čovječanstva od crkve i njenih mantijaša, pa bilo to svojom rukom, ili posredstvom vlada i

opasnih vlasnika. Popovština je i najmanji pokret i polet ideja, i najmanji umni napredak

čovječanstva zalivala krvlju ljudskom i pokrivala narodnim lešinama, onih koje su oni satrli i

satamanili;

2. plemstvo – Ono je sa monarhizmom činilo strahote i užase, koji natjeraše Francuze da podignu

veliku francusku revoluciju, tu jasnu zoru ljudskog oslobođenja i preporođaja;

1 U tom smislu Pelagić govori: “Socijalisti rade na djelu socijalizma-na djelu ekonomskog i političkog oslobađanja i zbratimljavanja svega radnog naroda, bez razlike vjere i narodnosti: besjedom, knjigom, novinom, udruženjem, javnim dogovorom, zborom, organizacijom, pa čak i zakonodavnim putem u parlamentima i opštinama. Oni samo u krajnjem slučaju hoće da odbiju silu silom, tiraniju revolucijom.”

Page 50 of 130

3. država i njeni zakoni – U sadašnjem vremenu mnoge su države najkrupniji uzrok koji razvija,

rađa i podiže bunu-revoluciju; ali ne zato što želi revoluciju, nego zato što ona nezasitno traži

robove i nezaslužena bogatstva i priznanja;

4. monarhizam i dinastijizam – Srpska je istorija puna primjera ovih uzroka buna- revolucija; s

njima se traže promjene monarha ili monarhije ili promjena dinastije;

5. kapital i kapitalizam – Nepravde koje donosi kapitalistička eksploatacija izazivaju kod radnog

naroda gnev, suze i osvetu, a to troje rađa revoluciju i umnu i krvavu.

Revolucija je, po Pelagiću, odbrana od tiranijskog nasilja nad socijalistima i idejom socijalizma,

tada se na silu i teror odgovara na isti način, umjesto reformi nastupa revolucija. Historijska

alternativa je ili pobjeda socijalizma ili historijska propast, ali je Pelagić ubijeđen u pobjedu

socijaldemokratije, mirnim ili revolucionarnim putem.

IDOLATRIJSKA SLIKA SOCIJALISTA

Socijalizam i socijaliste Pelagić opisuje religijskim pojmovima jer je on u duhu sekularizma i

ateizma apsolutna, vječna istina, socijalisti su apostoli apostola, oni su zemljine soli, svjetlo okje

osvjetljava sve mračne puteve života i ljudskog rada, tvorci nove nauke i ljudi i novih društvenih

odnosa i poslova (Socijaliste često naziva apostolima socijalizma, pa i sebe naziva apostolom

socijalizma, pa će reći: “Za mene je najveća čast raditi i umrijeti u službi istine i pravde-u službi

socijalističke propovijedi i nauke.). socijalizam briše nejednakost polova, on je najkrasnija,

najnaprednija, najpravednija i najmoralnija društvena nauka.

JEDAN ILI NACIONALNI SOCIJALIZAM

Svojim razmišljanjima o metodama uspostavljanja socijalizma, Pelagić želi legitimirati

nacionalne socijalizme, pri čemu odbacuje tezu da se socijalizam može javiti samo u razvijenim

kapitalističkim zemljama u kojima su antagonizmi dovedeni do maksimuma, već brani stajalište da

se on može javiti i u manje kulturnim ili nekulturnim zajednicama, industrijskim i neindustrijskim

zemljama, kao npr. u Srbiji i zemljama Orijenta.2

SOCIJALIZAM I ULOGA IDEJA U HISTORIJI

Uloga ideje nema ograničenja i ona se javlja u svim društvima, bez obzira kakvo je stanje tog

društvenog konteksta, pa tako i ideja socijalizma koja nije proizvod fantazija individualnog genija,

već su one proizvod historijsko-socijalnih uslova, pa kapitalizam nije isključivi kontekst pojave

socijalizma, ona se javlja /ideja/ na tlu patologije društva.

2 Zato i piše o mogućnostima socijalizma u Srbiji i na Orijentu, tj. o srpskom socijalizmu i socijaliziranju Bigarske, Hrvatske, Rumunije, Mađarske, grčke i drugih sličnih zemalja i naroda. U tom smislu će reći: “Mada se zna da u svetu postoji samo jedan međunarodni-internacionalni socijalizam, ali pak, kad se udešava program, trebnik socijalistički prema prilikama nekog naroda i neke države, onda može da se kaže: socijalizam srpski, nemački, ruski, bugarski, hrvatski, francuski, engleski, grčki itd.”

Page 51 of 130

SOCIJALIZAM I POLITIČKE PARTIJE

U sam vrh njegove političke aksiologije ulazi sloboda političkog udruživanja , ali u kontekstu

društvenih međupartijskih zbivanja u Srbiji, on zagovara transpartijsko ujedinjenje, odvažnost i

dobru organizaciju radnog naroda zajedničkim udruživanjem, pri čemu nije važno koje boje će

zastava biti (Crvena zastava često škodi djelu socijalizma, jer mračnjaci zbog nje rasturaju zbor i

prekrate svečanost. Dopušta Pelagić da socijalističke organizacije upotrebljavaju narodne, tj.

nacionalne simbole, uključivši i narodnu zastavu.).

SOCIJALIZAM I LIBERALIZAM

U ideji socijalizma kod Pelagića je inegrirana i ideja zapadnoevropskog liberalno

demokratskog mišljenja koju formulira kao sastavni dio svoje vizije socijalizma u Srbiji, ali ulaze

te vrijednosti i u njegov projekt socijalizacije zemalja Orijenta. Pledira stvaranje bratskog i

slobodnog saveza svih balkanskih i podunavsko-posavskih naroda. Tu je najprije ideja ustavnosti,

ali u socijalističkom kontekstu (a takav ustav treba da garantuje političku, prosvjetnu i ekonomsku

jednakost za sve članove društva i to je njegov noseći stub. Istovremeno, to je ustav socijalne države

koja treba da bude zaštita, potpora i spas svakom iznemoglom, postradalom i unesrećenom članu

naroda), čime se odbija bilo koji drugi oblik vladavine (U tom smislu piše: “Mi ne uvodimo nikoga

u gospodsku, salonsku i dinastičko-monarhističku politiku. I ustavnim reformama Srbije zahtijeva

ukidanje monarhizma i institucije dinastije. Smatra kako su dinastička prava-ustanove protivne

napretku nauke, protivne zakonu prirode ljudske, protivna pravima i interesima naroda.). U ideju

socijalizma dalje ulazi ideja apsolutnog suvereniteta općepredstavničkog tijela-skupštine (Nju

niko ni u kojem slučaju ne može raspustiti ni odložiti prije nego kad to ona sama riješi. Zagovara

ovaj suverenitet i traži da se u srbijanskim ustavnim reformama ujamči neograničeni suverenitet,

nezavisnost i zakonodavna vlast velikoj i običnoj Narodnoj Skupštini.). dalje, tu su slobodni izbori

zasnovani na općem pravu glasa (Zakonom ove ustavne, socijalističke države treba osigurati opšte

ravnopravno i neposredno izborno pravo glasanja i biranja za sve punoljetne (20 godina) članove

naroda, po kome će svaki imati pravo da bira i bude izabran, ne gledajući da li je on platio porez ili

nije.). pravo referenduma, također, ulazi u Pelagićevu ideju socijalizma (To je pravo građana da

referendumom oduzmu poslanički status kada poslanici ne rade po položenoj zakletvi), izvršna

vlast je podređena zakonodavnoj, a sudska je izborna i nezavisna (Sudije moraju biti izborne

sudije i moraju besplatno suditi), ukidanje vjerskih sudova i obaveza plaćanja vjerskih troškova

crkci i crkvenim organizacijama i institucijama, pri čemu komunu (u smislu lokalne samouprave)

shvata kao vlast samog naroda. (Komuna hoće samo da udesi u narodu pravednu i pametnu

organizaciju rada i pravičnu nagradu za rad, dajući time svakome pravo da bude slobodan, srećan i

izučen u svim korisnim radovima i naukama). Uspostavljanje sistema narodne odbrane umjesto

Page 52 of 130

stajaće vojske, ukidanje obavještajnih službi i smrtne kazne uz institiranje na društveno korisnom

radu, te na kraju, u ideju socijalizma spada i sloboda štampe (Mora se zakonom zagarantirati

potpuna i neograničena sloboda štampe i riječi. Za nju se nikakvi zakoni i paragrafi ne smiju vezati,

njoj se ne smije učiniti nikakvo ograničenje.)

ZADRUŽNI SOCIJALIZAM

Mogućnost socijalizma na Orijentu Pelagić vidi u patrijarhalnoj srpsko-slavenskoj zadruzi kao

paradigmi socijalizma (Socijalizam kada se prevede na srpski znači društvenost, zadrugarstvo,

zajedničarstvo. Socijalizam dolazi od riječi socijalizirati i socijalizam nešto i nekoga, npr. narod,

čovjeka, društvo, državu, opštinu itd., dakle, to znači uopštavati, udruživati pojedince i pojedinosti u

zajednicu, u zadrugarstvo), i to u nastojanju utemeljenja nacionalnih socijalizama, baziranog na

kolektivnoj socijalističkoj imovini, jer socijalistički kolektivizam hoće da svakom zadrugom

upravljaju i raspoređuju sami radnici. Sva zarada njihova određuje se voljom samih radnika na

uživanje sviju zadruga ravnopravno. Temeljno načelo funkcionisanja ovog socijalizma je načelo

jednakosti, tj. jednaka prava na sve i jednake dužnosti u svemu. Na osnovu toga, svakom članu

zadruge biće ujamčeno sve ono što traže za svakog čovjeka, njegove životne potrebe, tj. fiziološke i

psihološke potrebe.

II – NARODNOST, NACIONALIZAM I CRKVENA RELIGIJA

KRITIČKA NAČELA NARODNOSTI I NACIONALIZMA

Pelagić je rigorozni kritičar predstava o načelu narodnosti, nacionalizma i patriotizma, koje

proističu iz zanosa i religijskog i nacionalnog fanatizma, dok su načelo narodnosti i patriotizma

djelo društvenih običaja pa je uzdignuto na nivo idilopoklonstva . On smatra da su narodnost,

patriotizam i religija potpuno nejasni i suhoparni pojmovi. Po Pelagiću, patriotizam je štit raznim

varalicama i podlacima, pa podržava sve one koji negiraju religiju, crkvu, narodnost, patriotizam,

monarhiju i dinastiju i zastupa zabranu proučavanja i “zborenja” o narodnosti u nastavi, pri čemu

ipak prema drugim narodima pokazuje toleranciju, a ne nikakav vid averzije ili mržnje. Zato i

naziva saveznicima kapitalizma svaki vid religioznog ili nacionalnog fanatizma i šovinizma, pa je

socijalizam jedini koji će sve to otkloniti iz društva.

Kao svoju percepciju socijalizma apologirat će ateizam tj. jedinu idealno-normativnu ali i

irelevantno poimanje Boga, koji treba učiniti da postoji jedna vjera bez ikakvih bogomolja, jedan

jezik i pismo, jedan kalendar, a sve se to može prenijeti na poimanje ateizma i vjere u socijalizmu.

O SRPSTVU I SVESRPSKOM UJEDINJENJU

Još u svom ranom djelovanju je bio opsjednut idejom svesrpskog oslobođenja i ujedinjenja, a

posebno srpsko-bosanskog naroda, pod jedan krov majke Srbije (Mada će ponegdje govoriti o

Page 53 of 130

premiloj nam ponosnoj Bosni, identifikacija sa Srbijom je dominantna te se često u ovo vrijeme

potpisuje sa “Sin majke Srbije” ili “Prijatelj majke Srbije”. I kasnije će govoriti o majki Srbiji i

našoj dragoj Srbiji).

U svojoj osnovi to je zapravo etnički pansrbizam, jer za njega postoji samo jedan-srpski narod

koji se drugačije zove i koji je administrativno-teritorijalno odvojen te ga treba ujediniti. Ali, za

vrijeme bosansko-hercegovačkog ustanka (1875-1878) neće zagovarati prisajedinjenje BiH

Srbiji, niti će prihvatiti proklamaciju ustanika o tome, jer smatra da nije narodni interes jedan

režim zamijeniti drugim (turski – srpskim), i da to nije cilj socijalističke revolucije. U pitanju

državno-pravnog položaja BiH, ne zagovara nikakvo apriori prisajedinjenje Srbiji. Ono je poželjno i

nužno, ali je shvaćeno samo uslovno, aposteriorno, zavisno od karaktera samog srbijanskog režima:

njegova pronarodna reforma pretpostavka je njegove stvarne objektivacije. Proglas ustanika koji

Pelagić odbija potpisati budi hrvatske pretenzije prema BiH, ali u njegovom uvidu ova proklamacija

falsificira motive i ciljeve ustaničke borbe na jednoj strani, i na drugoj, proizvodi prohrvatske

pretenzije, ali Pelagić je odbija i zbog spoljnopolitičkih razloga, tj. imperijalnih ambicija Austrije i

Rusije. I dalje će braniti projekat pansrpske države koja bi treabala sklopiti bratske odnose sa svim

prijateljima Srbije i srpstva, pa to ujedinjenje vidi samo u socijalističkoj Srbiji u kojoj nigdje

iskazano, se nalazi i BiH.

O ANTISEMITIZMU I ISLAMU

Iako je zagovornik internacionalizma ipak zapada u tadašnje stereotipije i predrasude o Ciganima i

Jevrejima koje čak poziva na odricanje od Talmuda i prelazak na pravu vjeru, tj pravoslavlje i slika

ih u negativnim karakterologijskim karakteristikama i stereotipijama. Kroz takve stereotipije

Jevreja, kritikovaće i pravoslavno sveštenstvo kao lopove, lihvare i slično. Islam u potpunosti

poistovjećuje sa Turskom i njenom vladavinom, sa Kur¨anom kojeg se oni nikada neće odreći, oni

su varvari, a pozitivno je to što poštuju i vole svoje vladare, pa i Bibliju naziva sumanotom i

varvarskom knjižurinom.

NIHILIZAM SPRAM CRKVENE RELIGIJE

Pelagić zapravo krajnje radikalno negira i obesmišljava religiju i ljudska religijska osjećanja,

kritikuje historijsko-socijalnu funkciju religije i odnosi se sa krajnjim nihilizmom prema crkvenoj

religiji i crkvenim dužnosnicima koji su kroz historiju uspostavljali i očuvavali vladalačke režime,

privatnu svojinu, kapital i kapitalizam i eksploatisanje i ponašali se po maksimi “Narodi,

pokoravajte se vlastima, jer je svaka vlast od boga poslata” i Pelagić zagovara oslobađanje od svake

vjere i autoriteta, tj. boga i gospodara. U njegovu kritiku ulazi i crkvena politička megalomanska

ekonomija, sveštenike naziva posebnom nemoralnom kastom, zatim, u njegovim percepcijama,

antikulturnu i antiprosvjetiteljsku funkciju crkvene religije pozivajući se na marksizam i darvinizam

i na kraju obesmišljava samu egzistenciju Boga i religijsku dogmatiku (Čist razum vidi i veli da je

Page 54 of 130

tako zvano “Sveto pismo” skup, zbornik mantijaških izopačenih i glupih izmišljotina i da više

vrijedi za čovječanstvo jedan tabak fizike, fiziologije, kemije, no sve crkvene i bogoslovske knjige,

što su od iskona do danas napisane. Sveto pismo je svto kao kupus u proljeće. Ljudima čista razuma

i poštena srca čudno izgleda kako se može zvati Svetim pismom jedna knjižurina koja je ispunjena

najkrupnijim lagarijama od početka do kraja.). Prema Pelagiću, religija je u biti privatna stvar, a u

skladu sa odlukama socijalističke internacionale, ali i svog poimanja scientizma u prirodnim

naukama.

Pelagić recipira i bogumilsku religijsku dogmatiku kojoj imputira socijalističke ideje. O njoj

piše: “Bogumilska nauka išla je da narodima još jasnije prikaže one uzor-istine i pouke koje su

propovijedali Buda, Konfučije, Laoče, Menče, Zatoastar, Hristos i drugi prijatelji ugnjetavanjih i

zavađenih naroda-istine koje glase: Svi su ljudi braća i po zakonu prirode jednaki; ljubi bližnjeg

svog kao sama sebe...Ne čini drugome ono što nisi rad da ti drugi ljudi čine...da niko nikome nije

dužan biti rob niti podvlastan; da zemlja treba da pripada samo onima što je svojim rukama

obrađuju; da su spahije i bogataši vječite i bezbožne pijavice naroda; da vladari i vlasnici nisu od

boga nego od đavola; da su popovi varalice naroda i izdajuce boga i morala; da bog nema i ne treba

nikakvih namjesnika i advokata-mantijaša; da bog ne traži nikakvih molitava, vjera i crkvi; da su

bogomolje popovski dućani gdje vode bezbožnu trgovinu sa imenom boga i morala; da su zvona

đavolske trube; da su ikone varvarski idoli; da bog ne traži od ljudi nikakve žrtve itd. Bogumili su

priznavali Boga i Hrista kao uzvišene ideale koje treba držati u mozgu čovjekovu, a ne u

bogomoljama, molitvama i ceremonijama mantijaškim. Zanimljivo je kako on apostrofira kako

su bogumili bili proganjani od strane pravoslavne hijerarhije, preciznije od vizantijske, grčke i

bugarske gospoštine, ali su se, uz sve progone, proširili pod imenom patarena, albigonaca i sl. u

Italiji, Švajcarskoj, Španiji, Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj, Češkoj i sl."

HRIST I SOCIJALIZAM

No, Pelagić će određene socijalističke zahtjeve kontekstualno izvlačiti iz Kristovih riječi i

religijske terminologije, pa tako ukidanje privatne svojine tumači riječima iz Evanđelja “Ko ima

dvije haljine, neka jednu da onome ko nema”, “Pastir dušu polaže za svoje dobro” u smislu kako bi

ljudi trebali tako da se odnose prema socijalizmu. Socijalistički moral je najsavršeniji kao i Kristov

uzor mučenja, socijalna pravda je u tom smislu da se imanje “razdijeli i krene za Kristom i

njegovim putem”, međunarodno bratstvo => bližnji je svaki čovjek na svijetu; ideja

kozmopolitizma => Krist je propovijedao da je “spasitelj svijeta”; ideja mira => propovijedao je mir

među ljudima; narodne zablude o socijalizmu => Krist je praštao, jer ne znajući šta rade ljudi su

skretali sa puta, itd. Socijalizam opisuje jezikom religijske dogmatike, ali u sekularnom obliku.

Socijalizam nije bezbožništvo, percipira socijalizam kao sekularnu vjeru pa umjesto crkvenog Boga

i njene dogmatike socijalizam uspostavlja vjeru u našeg boga pravde i istine, naša je vjera-načelo i

Page 55 of 130

nauk socijalizma, naša crkva je narodno i čovječansko bratstvo i blagostanje, naš je moral

ekonomska i politička jednakost svih ljudi i naroda i svih korisnih i nužnih i privrednih društvenih

članova, a naš je gospodar razlog nauke uopšte, a naročito razlog i zahtjev fiziologije i humanitarnih

nauka. U tom smislu će pisati: Naša vjera, crkva i pobožnost prava, istinita, razumna i srećonosna

za sve ljude i narode, za sve vijekove i pokrajine. Ona ne traži ni bogomolje ni bogomoljaca, ni

crkava ni džamija, ni manastira ni sinagoga, ni popova ni kaluđera, ni hodža ni fratara, ni papa ni

patrika, niti ikakavih troškova i izmotacija sadašnjih.”

Politika mira (antimilitaristička politika) je temeljna preferencija socijalizma, traži eliminisanje

stajaće vojske, izvođenje vojnih vježbi, ukidanje vojnih zvanja, upotrebu vojske protiv građana, pa i

pacifizam je temeljna preferencija Pelagićevog socijalizma, međunarodni mir i međunarodni

odnos i (Socijalizam podrazumijeva i izgradnju svjetskog društva koje će počivati na međunarodnoj

solidarnosti svih ljudi i naroda.)

Page 56 of 130

RISTO RADULOVIĆ

Ro đ en u Mostaru 1880.g., umro u koncentracionom logoru Arad 1915. g . Godine 1897 biva

izbačen iz mostarske gimnazije zbog učešća u antirežimskim demonstracijama, pa gimnaziju

nastavlja u Sremskim Karlovcima, Sušaku i Slavonskoj Požegi. U Beču i Ženevi študira

romanistiku i germanistiku , 1906.g. se bolestan vraća u BiH i od početka 1907.g. postaje glavni

urednik mostarskog "Naroda", pa se preko tog lista sukobljava sa vlastima i biva zatvaran. Teško

oboljeva i odlazi u Švicarsku na lijecenje 1908.g. a nakon aneksije BiH putuje u Pariz i Petrograd

tražeći sa srpskim političarima poništenje aneksije. U maju 1909.g. se vraća u Sarajevo i postaje

saradnik "Srpske riječi" i "Pregleda" čiji će urednik postati 1910.g. Od kraja 1910g. postaje urednik

"Naroda" i uređuje kalendare "Prosvjete". Poslije sarajevskog atentata režim ga progoni u Mostar,

gdje ga hapse i progone u konc logor Arad gdje će i umrijeti, a posmrtni ostaci su pokopani u

Mostaru početkom 1922.g.

KRITIKA APSOLUTIZMA

Kao mnogi srpski intelektualci tog doba i Radulović će biti paradigmatična ličnost kritike režima

sa kojim će ulaziti u direktne sukobe. Za njega je to režim koji drži pod policijskom prismotrom i

kontrolom sve ustanove, prosvjetne i ekonomske, i koji hoće da im udari "biljeg", režim koji ima

jaku apsolutističku upravu i birokratski aparat. To je dvostruki imperijalizam Beča i Pešte koji

izaziva haotično stanje u BiH i u njemu se nalazi opće zlo za narode BiH i koji nije u interesu "naše

domovine", pa zato on nije nikakva kultumo-civilizacijska zemlja već kolonijalna i imperijalistička,

a BiH je samo jedna obična kolonija neslobodnog naroda unutar nje. Donošenje Ustava BiH je

samo floskula kojom su narodu oduzeta prava i ozakonjen apsolutistički parlamentarizam koji

provodí svoju politiku na račun jednog b-h naroda koji je "pocijepan" na tri vjere i ona (A-U)

provodi neomakijavelistički koncept politike provođenja vlasti i autoriteta, ali ne u interesu naroda,

čime je BiH dovedena u situacijų "biti ili ne biti". Radulović se zato zalaže za novi sistem vladavine

na ideji narodnog suverenitetą, a njega ne mogu uspostaviti nikakve reforme, već samo radikalna

opoziciona antivladina politika i borba za ustavna, parlamentarna i građanska prava, kako bi se

suzbila štetna politika režima. To je prevratnička politika za emancipacijų BiH od а -u režima .

KRITIKA UNUTARBOSANSKE POLITIKE

Pored kritike režima, on kritikuje i patološku egzistenciju unutarbosanske politike iza koje stoji

objektivno historijsko naslijeđeno stanje nekulturnosti, kao općeg stanja u državi i društvu koje je

obilježeno učmalošču i primitivizmom. S jedne strane, tu je fanatizam i fatalizam. na drugoj ropski

duh i pomanjkanje nacionalnih i građanskih vrlina, a na trećoj servilnost, puzanje i poniznost, a što

je sve skupa rezultat režima i historij ske tradicije b-h društva . Ta siika društva je "nečista i

Page 57 of 130

smrdljiva kao kakva orijentalna kasaba" pa u njoj mogu rasti samo pečurke i "otrovne gljive". Tu je

na sceni i konformistička, funkcionalna i prougarska politika uslužnosti prema režimu, a u njegovu

kritiku ulazi i odnos nacionalno-religiiskih reprezentacija i njihov konformizam prema režimu .

Posebno se bavio kritikom Štadlerovog klerikalizmą jer je za njega Štadler glavni nosilac

apsolutističkog režima sa glavnim ciljem njihove politike poistovjećivanja katoličanstva sa

hrvatstvom. Za Radulovića, u Saboru muslimani i katolíci bez skrupula i bez unutrašnie griže

savjesti se identificiraiu sa vladinom politikom, dok joj se pravoslavni odupiru-popuštanjem . Ovdje

je u žiži kritike hrvatsko-muslimanski proaustrijski stav ili tzv. vladinovci, ali tu je i kritika srpske

politike u Sabora, politika verbalizma, a u prvom redu politika Petra Kočica i lista "Otadžbina" i

oko lista "Srpska riječ" kao i drugi koji su provodili konformističku, epigonsku politiku oficijelnog

režima. Glavni nedostatak srpske politike je neorganizovanost i politički nemoral.

Nema se osjećaja za cjelinu, nema ideala, društvo je rascjepkano i individualizirano, nacionalno

dezorganizovano, borbe se vode protiv ličnosti a ne za principe, privatno i partikularno je iznad

općeg, ne postoji pravi nacionalizam, drugim riječima, srpska saborska politika u to vrii eme

doživljava i živi u krajnjoi dekadenciu pa i njih svrstava u "vladinovce".

U kritici Sabora Radulovic je radikalan pa ga naziva "leglom bezdušnosti", a sabornici su lutke

koje unose u Bosnu tuđu vlast i tuđi despotizam, oni su sjenke koji "vode novi moral i nove

aristokrate", oni su mumije i špekulanti i lakrdijaši vladine većine, a ove sudove istiće povodom

rasprava o agrarnom pitanju, a odnose se i na nekoliko ljudi "skupljenih s koca i konopca", što se

naziva zvučnim imenom "srpskom narodnom organizacijom".

II – TEORIJSKO-KONCEPCIJSKA STANOVIŠTA

PRIRODNI ZAKONI HISTORIJE

Iz recepcija teorija o prirodnim zakonima historije Spensera i Gumploviča, Radulović će razviti

vlastitu ontologijų i antropologiju. Prihvatajući Spenserovu diferencijaciju i interakcijų shvatit će da

je razumljiva nejednakost medu Ijudima i narodima, a Gumplovičevu bezobzirnu borbu masa

razmijeva kao podređenost i gonjenje pojedinih grupa od strane drugih - ugnjetača i ugnjetavanih,

pa su ova dva prírodna zakona duboko usadena u ljudima. On prihvata i antropološke teorije o

nepromjenjivosti ljudske prirode kao i predestiniranost rasa da se ukrštaju i miješaju sa drugima pri

čemu one ipak zadržavaju svoju stabilnost, ali vjeruje i u mogućnost da ljudi mogu pospješiti

prirodni tok, čime ulazi u inkonzistenciju jer ako vrijede prirodni zakoni onda nema mjesta ljudskoj

intervenciji i slobodi.

NORMATIVNI POJAM POLITIKE

Normativni pojam politike tj. za Radulovica je ona ono šta treba da bude, i karakterišu je:

politika je vještina koja u sebe inkorporira sociologiju, psihologiju, finansije, ekonomiju i

pravo;

Page 58 of 130

kritikuje realnu politiku, kao pozitivističko, deskriptivno poimanje politike jer je ona za njega

samo učvrščivanje postojećeg stanja i borba za vlast;

preferira moralnu politiku jer ne prihvata makijaveliziranje politike.

Idealne vrijednosti koje bi politika morala imati, za Radulovica su:

- politika nije fenomen svoje vrste (sui generis), već epifenomen koji je proizvod zdravih ekonomskih

i kulturnih prilika koje posreduje fenomen slobode i koncentrisana je oko slobode, pa takva politika

pretpostavlja harmoniju jake tradicije i jake kulture, a slobodu, tek kao normativitet, treba unijeti u

narodnu svijest;

- politika mora težiti čistoti ideala, koji jedino daju dovoljno snage i vjere u preduzete akcije;

- politika koja se vodi višim nacionalnim idealima a ne oportunizmom i utilitarizmom;

- politički moral je u tijesnoj vezi sa srpskim nacionalnim moralom pri čemu odbacuje makijavelizam

i kritikuje ga. On brani individualni moral, ali i javmi moral i moralnost politike i javnog života

uopće.

Idealni politicar bi morao posjedovati , u ovakvom kontekstu shvatanja politike, strpljivost,

izdržljivost, obrazovanost i potkovanost, okretnost i prisebnost, morao bi biti lišen doktrinarstva,

imobilnosti i demagogije, imati jak karakter, biti džentlmen i visoko moralno cijenjen u društvu kao

i jake etničke principe.

LIBERALNO-DEMOKRATSKA AKSIOLOGIJA

U sadržajnom smislu u poimanie politike ulazi i recepcija liberalno-demokratske aksiologije

kao sastavnog dijela njegove evropeizacije koja za sobom treba ostaviti svaki šovinizam,

klerikalizam, vizantijski menatlitet i uskogrudnost, s tim da ne prihvata tadašnje sociološke teorije i

ideološke diskvalifikacije demokrati]e Le Bona, Ničea, Tokvila itd. (Gustav Le Bon je, u njegovom

uvidu, smatrao demokratiju kao povratak primitivnosti i divljastvu, vladu slabijih nad jačim, bolesnih

nad zdravim, glupavijih nad pametnijim. Tokvilje, također, smatrao demokratiju nužnim zlom.

Demokratija mijenja prirodu društvenih odnosa pa i karakter obrazovanja i vaspitanja. U

demokratskom kontekstu škola više primarno ne razvija intelekt i misao, ona zahtijeva vaspitanje i

obrazovanje volje karaktera, koji podstiče na akciju. Akcija, energija i inicijativa treba da su osnovna

načela moderne nastave i modernog vaspitanja. Naravno da u toj promjeni stradaće ličnost, potpuna

ličnost: specijalista i praktični radenik davaće ton.). Radulovic dalje preferira građanske i političke

slobode, ideju narodnog samoopredjeljenja, narodnog suvereniteta, konstitucionalnost i opće

izborno pravo, parlamentarizam, ideju jednakosti i ravnopravnosti svih ljudi, kult individue i

individualizam, politički pluralizam i slobodnu kritiku i javnost i debate bez cenzurisanja, ali

isključuje sposobnost seljaštva iz poimanja demokratije (U tom smislu piše: "Interesantno je

istaknuti da smo mi Srbi prvi počeli uvoditi seljake kao poslanike, jer to zahtijeva demokracija. Koliko

tu ima lažnog i licimjemog ne treba naročito isticati. Prava demokracija mora da bude selekcija-

Page 59 of 130

aristokratska-da upotrijebimo jedan paradoks, i to samo na prvi pogled-ili ona je vladavina najsitnijih i

najprimitivnijih strasti. Do tog uvjerenja došli su ne protivnici demokratizmą, nego njegovi najveći i

najbolji predstavnici.).

POLITIČKE STRANKE

Radulovic je rodonačelnik osviještenog promatranja i ocjenjivanja političkih partija tadašnje

savremenosti, pa ih dijeli na:

Konzervativne - stranke posjednika, plemstva, gospodstva koji hoće povratak na feudalizam,

bliske su klerikalizmu jer se protive sekularizaciji, ali zna da je konzervativizam historijski

prevladan i anahron;

Liberalne - kao produkt srednjeg građanskog staleža i javijaju se sa engleskim

parlamentarizmom, proglasile jednakost i ravnopravnost svih ljudi, kao odgovor

na konzervativne stranke. On je na stanovištu da u liberalizmu "država ne smije nikoga

pomagati, niti mu zapreka praviti", odbacuje potpomaganje sirotinje, veterana, žena i djece.

Kritiku liberalističke ideologije Radulovic izražava: ("Međutim, principima liberalnih

stranaka mora se primijetiti između ostalog da svaki kupac nije potpuni poznavalac robe i zbog

toga solidni produkti moraju državom biti zaštićeni od nesolidne konkurencije. U moralnom

smislu moraju biti zaštićeni državni veterani, siromasi, žene jer od njih zavisi razvoj zdravih i jakih

državnih građana, zatim uvođenje i zaštitu putem carina...zato i smatra da sa liberalnom

promocijom čovječanskih prava, jednakosti ljudi i građanskih sloboda nisu ukinute

ekonomske posljedice, koje će imati nagomilani plemićki kapital u slobodnoj konkurenciji

individua. Radulovic upozorava da će se na tlu ovih proturiječnosti liberalnog svijeta pojaviti ideje i

teorije socijalizma.)

Radulovic odbacuje Hegelovo poimanje države jer se po njemu iz takvog shvatanja razvija vojna ili

čista socijalistička država, ali i darvinističko shvatanje države sa biološkog aspekta gdje se država

svodi na običan policijski organ /u smislu samoodržanja i borbe/ (U njegovom uvidu, Hegel stavlja

na mjesto prava ličnosti državu-za njega država nema cilj da služi čovječanstvu, nego je cilj sama sebi.

Ona nema cilja da služi crkvi, niti da se cijepa od crkve; naprotiv, modema država treba daje izvor kako

religioznog, tako i sekulamog autoriteta. Jednom riječju, ne postoje granice za njezin autoritet ni za njenu

odgovornost. Pri tome ističe kako se Marx ne može identificirati sa Hegelom, iako mu je on duhovni otac,

kao sto se Spenser ne može poistovjetiti sa Stirmerom ili Kropotkinom, a diferencije i sličnosti između

njih se uspostavljaju upravo u poimanju države. Na

osnovu Darvinove teorije selekcije, oni su unijeli u sociologiju biološki princip i proglasili borbu za život

kao osnovu društvenog napretka, uništenje slabijih kao dobro za održanje i očuvanje rase.). Između

ovih shvatanja države će doći do kompromisa jer moderna demokratija želi izmiriti pravo sa

principom općeg naučnog dobra, ali ne kao država egalitarizma, jer neće nikada doći do nivelacije

Page 60 of 130

između elita i okoline i njihova će se udaljenost uvijek smanjivati u društvu, ali nikada neće biti

anulirana.

KRITIKA SOCIJALISTIČKE TEORIJE I SOCIJALDEMOKRATIJE

Glavne komponente socijalističke teorije, po njemu,su:

- to je kritička teorija jer vrši kritiku kapitalizma,

- vrši kritiku socijalnog klasnog uredenja koje je pod okriljem države,

- ona ima svoje ideale - ravnopravno društvo sa ukidanjem države gdje bi svakom bilo zagarantovano

jednako pravo na isti razvoj kao i međusobna jednakost između ljudi.

U kritici socijalističke teorije zapaža kontradikciju kod Marksa u njegovom mišljenju historije i

prírode, jer ovaj kaže da je klasna organizacija i historijski i prirodni biološki proces, a posebna

kritika je na stajalištu Marksa da je historija neprestano mijenjanje i razvijanje ljudske prirode koje

Radulovic odbacuje jer se po njemu, u ovakvom shvatnju zanemaruje etnološki momenat, jer

historijske razlike između ljudi nisu kvalitativne nego kvantitativne prirode i sloboda individua i

naroda nije stvar intuicije vec borbe i oprobanosti snage koja je u biti čovjeka. On dalje odbacuje i

socijalističku teoriju društva i historije koja ne vidi rezultate brojnih generacija društva koje su

prošle kroz historijski razvoj usljed kojih težnja za vlašću i lakim životom uvijek ostaju glavni

pokretač civilizacije. No, on ipak ostaje u uvjerenju da je pobjeda radništva nad kapitalizmom

neminovnost, a država je tu da obezbijedi zakonima opće izborno pravo glasa i spriječi

eksploatacijų. Interesi pojedinaca i interesi države se ne mogu nikada izmiriti jer je historija

pokazala daje ona ispunjena stalnom borbom jačeg i slabijeg. U tom kontekstu on kritikuje i SDP

BiH kao stranku koja je praktično-političke prírode i nema koncepcijskog programa, osim po

pitanju nacionalizma, pa su u praksi zaboravili na principe slobode i jednakosti, utonuli u

pragmatizam i korisnost, zaboravljaju hrvatski klerikalizam, pa čak zbog ličnih koristi napadaju i

Srpstvo. Radulovic nastupa sa pozicija srpskog etnocentrizmą, pa srpski nacionalni interes treba da

čini središte u koje se utapaju sve srpske akcije i težnje.

KONCEPCIJSKO POIMANJE NACIJE

Nacija-društvo figuriraju, s biološko-organicističkog stajališta, kao prirodni organizam u kojem

svaki član ima svoju funkciju -poboljšavanje cjelokupnog rada organizma. Nacija jeste i treba da

bude upravo organska cjelina u kojoj postoji jedinstvo i razlikovanje dijelova. Otuda recipira i

socijaldarvinizam, tj. prirodni odabir, adaptaciju i borbu za opstanak nacije. Naciju poima u

spiritualističko-kulturološkom aspektu, protiviječno naturalizmu-rasi, pa govori o "narodnoj duši":

nacija je i individualizirana duša koja ima svoje vanjske, materijalne manifestacijе -jezik, pismo,

zastave, heraldiku i svoj unutrašnji sadržaj koji je nerazdjeljiv.

Page 61 of 130

NORMATIVNA DOKTRINA NACIONALIZMA

Nacionalizam je za njega nužan i cjelishodan i odgovara duhu prirodnih zakona, a za srpski

nacionalizam uzima kao uzor italijanski koji je liberalan, posvečen veličini domovine, nije

opterečen antisemitizmom, književni, intelektualni, liberalan i doktrinaran. Nacionalista je čovjek

koji osjeća ponos svoje rase i svoje kulture, i pripravan je da je brani od stranaca. Nacionalizam u

sebe uključuje i pojam slobode, jer je on borba roba da postane sam svoj gospodar, da sam svoju

sudbinu opredjeljuje i dade joj svoj pečat". Uvodi pojam zdravog i pravog nacionalizma koji je

podloga za opstanak kako pojedinca tako i naroda, on je normativni ideal i tek se treba razvijati u

srpskoj svijesti kroz uniformiranje srpske psihe, sa demokratskom o snovom i 's ciljem jedinstva

naroda (Srpska psiha ujednačuje se, postaje jedna, nerazdjeljiva i nerazlučna, kraj svih pokrajinskih diferencija koje

su proizvod fizičkih i političkih prilika.). Sredstva tog demokratskog nacionalizma su rad, organizacija i

moralno preporodenje, a cilj jedinstvo naroda. Tu je dalje borbenost i vjera u budućnost, etika

samožrtvovanja uz poseban odnos prema etici prava i etici dužnosti, pri čemu vjeruje u

superiornost srpske nacionalne snage. I on barata pojmom nacionalnog egoizma kao sredstva za

jačanje državnog i narodnog nacionalizma, jer bez tog egoizma nema ni uspjeha u stvaranju

velike nacije sa svim svojim odlikama i vrlinama. Nosioci srpskog nacionalizma treba da budu

srednja građanska klasa i njena inteligencija, ali ne govori o inteligenciji u normatívnom smislu,

već se to odnosi na srednji stalež. Ali, Radulovic je svjestan da srpski nacionalizam nema srednjeg

staleža, da je inteligencija dezorjentisana pa treba raditi na obrazovanju mladih generacija koje će

stvoriti taj pozitivni srpski nacionalizam. Ni u ovom aspektu seljaštvo ne može igrati neku

određeniju ulogu, pa seljački stratum ne može biti subjekt nacionalne politike, jer su mu na prvom

mjestu lični ispred općih interesa i ne zna ih razgraničiti. U pravi nacionalizam dalje ubraja

svesrpstvo u smislu ujedinj avanj a i prevladavanja lokalizama, provincij alizama i regionalizama,

potom eliminacija srpskog stranačkog pluralizma, svenacionalna solidarnost.

NACIJA, RELIGIJA I DRŽAVA

Za Radulovica u BiH živi jedan narod koji je religiozno izdiferenciran, ali je jednog jezika i

jedne krvi, pa se proces nacionalisanja neće brzo i lako izvesti. U tom kontekstu i zagovara politiku

konvergencije. Po Radulovicu, još od srednjeg vijeka prava religioznost nije bila osobina Bosanaca,

kao uopšte cijelog srpskog plemena. U njegovom uvidu u pogledu vjerskih identifikacija Srbin je, a

osobito Bosanac, površan i formalistican. Ovaj formalizam je u historiji bio plašt pod kojim se se

vodile bitke i borbe potlačenih i povlaštenih, a iza religijske identifikacije su se krile socijano-

klasne identifikacije i sukobi. Na drugoj strani, ovi sukobi između socijalno i politički gospodarećeg

i potčinjenih stratuma stvarali su društvene antagonizme koji su poprimali formu religijskih sukoba

unutar jednog religijski izdiferenciranog naroda sa istim jezikom, običajima i svjetonazorom. U

Page 62 of 130

doba osmanske vladavine vjerska pripadnost nije bila identična sa nacionalnom pripadnošću

nego sa socijalno-klasnim stratumima, a i katolici i pravoslavci su se osjećali Bošnjacima, pa je,

po Radulovicu, vjerska netrpeljivost i novijeg datuma, ali, može se reći i izvještačena i vještački

stvorena zbog različitih interesa i pretenzija prema BiH. Divergencije dakle imaju noviji datum i

rezultat su antagoniziranih politika i političkih programa i koncepcija na tlu BiH. Zato Radulović i

preferira politiku konvergencije i sekularizma uz potpuno ista prava za sve tri konfesionálne

zajednice na tlu BiH i za njihovu potpunu autonomiju, bez miješanja države u te poslove. I borba

protiv klerikalizma se promatra iz te perspektive, jer su klerikalci protiv demokratije,

slobodoumnosti i protiv nacionalnih ideja, pa borbu za emancipaciju naroda oni ne mogu voditi.

NACIJA, KULTURA I JEZIK

Stvaranj e nacionalne kulture je postalo prema Radulovicu u isti mah i cilj i izraz savremenog

ljudskog društva i sredstvo za održavanje takvog poimanja veza i odnosa između kulture i nacije, pa

zato on zastupa kulturno jedinstvo cjelokupnog Srpstva, a ne samo Srba u BiH. Svaka kultura i

narod žive na granicama drugačijih različitih kultura, kulture Istoka i Zapada, a granica između ta

dva svijeta nije nigdje tako oštro izražena kao u zemljama gdje živi srpski narod. Nacionalna

kultura je jedan od puteva narodnog oslobođenja, a kultura i književnost treba da budu izraz

patriotizma i nacionalne kulture. Književnost mora da bude stvarana na narodnom jeziku. Rođena

na tradiciji i iz tradicije, ona na toj tradiciji živi i s njome evoluiše, ali on zagovara i nacionalizacijų

i dragih duhovnih produkcijа-društvene, humanističke i prírodne nauke. Srpski jezik je visoko

rangiran kod Radulovica i to kao standardni jezik onako kako ga je definirao Vuk Karadžič i on je

važna pretpostavka kasnijeg srpsko-hrvatskog ujedinjenja. Zato i połazi od činjenice, kontekstualno

oko saborskih rasprava o jeziku i pismu, da su ćirilica i zastave amblemi srpske narodnosti i srpske

kulture, pa negiranje ćirilice razumijeva kao negiranje srpstva i ornalovažavanje srpske tradicije i

kulture. Zato i poručuje srpskim političarima da pribave ćirilici ono poštovanje i ono mjesto koje joj

pripada prema broju Srba pravoslavnih (Pri tome se poziva i na povijest SVB smatrajući da su svi

dokumenti pisani na ćirilici, a u doba osmanske vlasti su izdavani listovi Bosna i Cvjetnik na ćirilici.

Očigledno on, bez obzira na sve sličnosti, ne razlikuje srednjevjekovno bosansko pismo-bosansčicu od

srpskog pisma-ćirilice.), uz suprotstavljanje uvođenja njemačkog jezika u unutrašnji saobraćaj na

željeznicama.

SRBI, HRVATI, MUSLIMANI I JEVREJI

lako Radulovic govori o jednom narodu sa tri konfesij e, kod njega se to odnosi na relaciju Srbi-

Hrvati kao dijelovi istog naroda , oni su jedinice našeg naroda, to je jedan narod sa dva imena koji

treba da dovede nacionalizmom do ujedinjenja. U logici diferencijacija, smatra da su vjerske razlike

proizvod ukrštanja političkih interesa država unutar kojih su živjeli srpski i hrvatski identitet. Na te

Page 63 of 130

identitete su djelovali i sociološki zakoni imitacije ostalih nacionalno svjesnih naroda Evrope, kao i

zakon sugesbiliteta sa strane političkih faktora, pa se pod uticajem tih socioloških zakona u s-h

odnosima je prevladalo načelo borbe, ali će se oba ova entiteta ipak kulturno i politickí integrarati.

(To važi i za Bosnu: "Ni ovdje u Bosni za nas ne znače ta imena posebne etničke grupe. No, ističe kako

priznaje hrvatsko ime ne samo onima koji sebe nazivaju Hrvatima nego rado dopuštamo da će se sve one

do sada ogromnom većinom nacionalno nesvjesne katolíčke mase tog našeg zajedničkog b-h, slavenskog

kontigenta nazvati Hrvatima.). U projektu političke i kulturne integracije Srba i Hrvata primarno je

ujednačavanje narodnog jedinstva kao sadržaja zajedničke duše, uz već stvoreni Vukov srpski jezik

koji je dao podlogu za jače kulturno zbližavanje pravoslavnog dijela s-h narodne mase. Druga

pretpostavka takoder postoji i to preko Ljudevita Gaja koji kaže da je srpski jezik primio i katolički

dio slovenske mase, ali je u svemu tome naj veća zapreka katolički klerikalizam (Stadler), ali i

činjenica da ni Srbi nisu u BiH nisu ostvarili jedinstvo naroda u kulturno-nacionalnom pogledu, pa

se to ujedinjenje može rij ešiti samo rješenjem srpskog pitanja u BiH . Muslimani su "samo jedan

element našeg naroda", jedan dio tog naroda, ali su u odnosu na s-h odnose ipak na marginama svih

političko-kultumih interesa. Ipak, politikom konvergencije, uz stereotipne predrasude o krivici

islama za zaostajanje muslimana u svakom pogledu, izražava nadu da će i oni podići "svoj dio

našeg naroda i prožeti ga demokratišnošcu i liberalizmom. Kritikuje njihovu nacionálnu indolenciju

i nedostatak srpskog ili hrvatskog nacionalnog osjećaja, pa potencira nacionalizovanje muslimana u

bilo kojem smislu, a muslimansko političko djelovanje treba da izgubi vjerski značaj kroz

nacionaliziranj e u bilo kom pravcu i da se izjednače sa sredinom u kojoj žive. Muslimanski

fanatizam shvata kao razdraženo stanje vjerskog osjećaja, kao bolesnu pojavu, a muslimanske vođe

optužuje za odbijanje komunikacija sa zapadnim kulturama i civilizacijom, čime se vrši kulturno i

drugo osiromašavanje Muslimana i njihovo degenerisanje nostalgijom za Turskom. Radulovic je

svjestan antisemitizma unutar režima, ali iz toga isključuje Srbiju jer tamo Jevreji imaju sva prava

kao i drugi ljudi i lično ne stoji na antisemitskom stavu . (U velikom broju država postoje čitave organizovane

partije antisemita koji kao najglavniju tačku svog programa ističu borbu protiv Jevreja. Ima država kao Rusija

i Rumunija koje svojim podanicima Jevrejima ne daju građanskih prava kao i ostalim građanima, dok ih

neke ne pripuštaju izvjesnim pozivima, kao sto ih Austrija nipošto ne pripušta većim sudačkim mjestima.

Prema srpskom shvacanju demokratske drzave, oni su u Srbiji potpuno ravnopravni državljani i mogu, ako

se inače pokazu sposobni, da dođu do visokih mjesta. I mi Srbi u BiH potpuno smo liberalni u pogledu

svog ponašanja prema Jevrejima i ne pokazujеmо ni najmanjeg znaka kakve rasne mržnje ili vjerske

netolerancije. Potencira srpske zasluge za jevrejsku političku promociju pa, npr. piše da samo uz pomoc

Srba advokata Jevreji su dobili mjesto predsjednika advokatske komore u Saboru). Unatoč ovakvim

mišljenjima o Jevrejima, ipak ih opisuje u negativnoi karaktero logiji, pišući o njima da se ne

obaziru na pravila društvenog morala, ne obaziru se na zakone samo ukoliko mogu zaraditi, a da se

pri tome ne otkrije njihova mutna radnja, a to i doprinosi njihovom sve većem materijalnom

Page 64 of 130

bogaćenju, ali im s druge strane donosi veliki broj neprijatelja i protivnika. Prigovara Jevrejima

konformistički odnos prema režimu jer su oni uvijek uz Vladu, a svoje bezuslovno pristajanje uz

vladu imaju naplatiti i u politickom i u privrednom pogledu, pa imaju privilegije, najunosnije

poslove u državi, a uz sve to Jevreji vode antisrpsku politiku.(Pa kako nam vracaju Jevreji ovo

preliberalno naše ponašanje prema njima?. Otvorením i bezobzirnim napadanjem na nas. Kad god u našoj

borbi sa vladom Jevreji dodu u položaj da nam mogu naškoditi, oni to na mig vlade izvrše brzo i

energično.). Zato zagovara napuštanje takvog srpskog tolerantnog i proliberalnog stava prema

Jevrejima i totalnu ekonomsku blokadu Jevreja (Ali ima nešto što ne možemo da odobrimo u

našem ponašanju prema Jevrejima, jer nam donosi veliku štetu: mi smo prema njima i više nego liberalni,

pa ne odgovaramo ni na njihova izazivanja i napade istom mjerom ni onda kad nam je to veoma lako. Srbi,

budući da su najbrojniji, jesu glavni potrošači svega onoga s cime Jevreji trguju, pa kao sankcija, treba da

uslijedi bojkot jevrejske trgovine, tj. da Srbi prestanu kupovati kod jevreja. Ekonomsku blokadu treba

provesti i oslobađanjem od jevrejskih kredita tako što će Srbi mali trgovci kupovati isključivo kod Srba

velikih trgovaca, gradskom stanovništvu glavne mušterije moraju biti srpsko seosko stanovništvo i

slično.). Ali, Radulovic će u ovakvoj karakterologiji Jevreja preći i granice BiH i jevrejstvo

percipirati u pejoratívnom smislu. S-H sukobe on tumači kao sukobe dvije protivničke političke

stranke a ne b-h subentiteta i to prvenstveno po pitanju rješenja agrarnog pitanja, pa poziva da se o

tom rješenju izjasni sam narod kako bi i age i begovi i kmetovi bili zadovoljni.(U pitanju agrara na

djeluje radikalna divergencija: "Jer danas cijeli duh politike teži jednom, da se Srbi doguraju do zida,

da dođu do očajanja. Katolíci i muslimani vjerno i bezobzirno provode skovani plan. Poznato je da se

manjine u Austriji stalno potpomažu. U Bosni feudalci neograničeno su gospodari, radini elemenat

predmet je progona i sumnjičenja.). On viđenje rješenja vidi U obliku obligatornog oslobođenia

kmetova, kao i svi drugi srpski intelektualci, pa su zato svi neprijatelji Srba po tom pitanju koji

zagovaraju drugačije rješenje. Novi režim nije donio nista novog u BiH jer je kmet ostao kmet, a

raja-raja, drugim riječima Srbi su i dalje pod jarmom i "turskim zakonima i nepravdama i

podvrgnuti raznim zlima i zlim djelima, pa po njemu, pravda nije zadovoljena. I Hrvate opisuje u

negativnoi karakterologiji zbog raznih nesuglasica i međusobnih sukoba na relaciji Srbi-Hrvati i

njihovu indolenciju po nekim od tih pitanja (Hrvati preko 30 g. pokazuju prepotentnost i

agresivnost, pokazuju drzovne i bolesne pretenzije, uvijek su mezimčad vlade. Iz historije proizilazi da

su Srbi sposobni i za kulturni i za državni život. Kroz cijelu srpsku istoriju prevladava neodoljiva volja za

nezavisnošču i slobodom, što je potpuno strano hrvatskoj istoriji. No, vjerujuci u izjednačavanje srpske i

hrvatske psihe, u pobjedu jugoslovenske ideje, dijagnostirajući i zbilju divergencije u s-h odnosima,

pisaće: "Bice između brace još trzavica, trvenja, nesporazuma, ali ipak sama ideja neće se dati

ugasiti, ona će jačati i snažiti i kao djelotvornija nužnost života pobijediće u toj borbi.").

Page 65 of 130

DRŽAVNO-PRAVNI I POLITIČKI STATUS BiH

lako Bosnu i Hercegovinu smatra kao dvije pokrajine, iz njegovih radova se da zaključiti da

Radulovic stoji na stanovištu b-h -patriotizma i očuvania BiH koju smatra "našom domovinom" kao

povij esnog individualiteta , ali kao i drugi intelektualci stoji na pozicijama pansrbizma pa i za Bosnu

govori kao srpskoj zemlji, Bosna i Hercegovina su dvije najljepše srpske zemlje(U srpske zemlje ubraja

Staru Srbiju, Makedoniju, one su ušle pod skriptar ponosnog bijelog dvoglavog orla, iako je

Makedonija zahvaljujuci sentimenatlnom bratstvu Srba iz Srbije skoro sva pobugarena, da je

nestalo srpske svijesti koja je bila prije mnogo jača od Bugarske, a C. Gora je srpska zemlja, ona je

slobodna srpska kneževina.). No i pored svega toga za Radulovica BiH mora imati svoju

autonomiju, pri čemu u potpunosti odbacuje Štadlerove političke pretenzije, a posebno koncepciju

trijalizma.

SLAVENSTVO, JUGOSLOVENSTVO I SRPSKI MESIJANIZAM

Radulovic propagira ideju jugoslovenstva, uz pozitivnu karakterologiju slovenstva i slovenskih

naroda, a posebno Rusije kao prirodnog predstavnika Slovena. Zalaže se za zdravu jugoslovensku

ideju, jugoslovensku solidarnost, stvaranje jedinstvene JU kulture, a u Jovanu Skerliću vidi apostola

jugoslovenske ideje. Afirmaciju ideje jugoslovenstva veže za prethodno rješenje srpskog pitanja:

"Problem jedinstva Srba i Hrvata, kao i problem jugoslovenski, smatramo kao prirodnu posljedicu

pravilnog rješenja srpskog pitanja.", a kroz sve se proteze i motiv i predstava srpskog mesijanizma.

IZVORIŠTA I PRINCIPI SRPSKE NACIONALNE POLITIKE

Svoje politicko i koncepcii sko djelovanje bazira na svesrpskoj nacionalnoj politici koja se bazira na

doktrini o ugroženosti srpskog naroda kroz čitavu njegovu historiju, zatim na strahu od

germanizacije Bosne i Evrope, pa izriče svoju maksimu "neka nam je najuzvišeniji zakon spas

nacije", a sve opet kroz par prij ateli -neprijatelj .

U srpsku etnopsihološku karakterologiju ulazi smisao za altruizam, težnja ka opštoj

jugoslovenskoj solidarnosti, jaka tradicija, ali slaba kultura, prirodna nestalnost srpskog javnog

mnjenja, velika kritičnost u odnosu na stvaralaštvo, egoizam u najgorem smislu te riječi.

Srpsku nacionalnu politiku će percipirati kao politiku koja se razvija iz prirodnih zakona borbe,

nacionalni ideali su borba za slobodu i misija stvaranje slobodne otadžbine te da srpska nacionalna

politika u cjelini mora osigurati da i "mi Srbi u BiH budemo bolji i kulturniji, požrtvovaníji i

idealniji, i u tom znaku ćemo pobijediti." Ona mora biti vođena idėjom velikog epohalnog prevrata

unutar b-h društva, mora imati svoju svenacionalnu dobru organizaciju, jednu jedinstvenu politicku

partiju (dakle, protiv je političkog i partijskog pluralizma jer se tako razbija homogenost nacionalne

ideje) — Smatrajúci da političke stranke mogu figurirati tek unutar ustavnog poretka i parlamentarnog

političkog režima, on smatra dą ņe treba vįeštački stvarati političke, partije unutar srpskog, naroda jer bi to

Page 66 of 130

značilo proizvođenje strasti, najgore vrste i najžešćeg stanja. Odbija stranačko struktuiranje unutar srpske

nacionalne politike zato što bi cijepanjem na stranke, koje nisu moralne i kulturne, širi se nemoral u masu

i mi svi na taj način gubimo svoje glavno uporište, jer naš nacionalizam, naše prosvjetne i kulturne zahtjeve

može ostvariti samo jedan moralan i organizovan narod."

VLADIMIR GAĆINOVIĆ

Rođen u Bileći 1890. g., umro u Friburgu 1917.g. Osnovnu školu završava u Bileći, gimnaziju u

Mostaru 1901-1907.g. a iste 1907.g. se upisuje u Reljevsku bogosloviju kod Sarajeva. Radio u

redakciji "Naroda", a poslije ankesije prelazi u Srbiju, 1910 maturira u Beogradu i započinje studije

kao Skerlićev đak. Nastavlja studije u Beču, a 1913.g. stiže u Švicarsku gdje studira sociološke

nauke krećući se u krugovima ruskih revolucionara. Učestvuje u pripremama za sarajevski atentat,

zatim bježi iz Švicarske u Belgiju, a početkom rata prelazi u Pariz gdje sa Tinom Ujevićem

dobrovoljno ulazi u francusku momaricu. Iz Pariza odlazi u Lozanu, potom u SAD i u ljeto 1917.g.

diplomira u Friburgu radom o Gijou, iznenada oboljeva i umire krajem jula 1917.g.

Unutar Srpskog građanskog kruga je percipiran kao najbolji predstavnik cijele BiH u onome što je u

njima nesavladivo, neukrotljivo i buntovničko, a istovremeno i među prvim ličnostima organizacije

Mlada Bosna (Mlada Bosna nije imala obilježje jedinstvene i hijerarhijski uređene organizacije. To je prije bio zbir

organizovanih grupa b-h srednjoškolaca koje je povezivala spremnost da se bore za oslobođenje od tuđinske vlasti i

za stvaranje jedne južnoslovenske države. Smatra se da je u Gaćinovićevom članku "Mlada Bosna" prvi put

upotrijebljen ovaj naziv.). Pripadnik je, zajedno sa ostalim mladobosnašima, velikog narastaja

nacionalnih revolucionara i žestoke nacionalne borbe i revolucije. Gaćinović i Mlada Bosna su u

literaturi pokušani da budu prikazani kao akciono jedinstvo najborbenijih elemenata u borbi mlade

b-h inteligencije sva tri naroda u borbi za oslobodenie BiH od A-U okupacije (Taj kritički diskurs koji

hoće da demistifícira one glorifikacije i konvencionalne predstave te pokaže njihovu neadekvatnost unutar

etablirane marksističke interpretacije, jeste unikatan ali tada više diskretan nego eksplicitan. U ilustrativnom

smislu, taj se diskurs može naći u interpretaciji Nedima Šarca iii Mustafe Imamovica. Tako će Šarac dovesti

u pitanje uvriježenu predstavu o revolucionamom karakteru političkih pretenzija Mlade Bosne pa će reći:

"kod mladobosanaca su primjetne svojevrsne elitističke preokupacije i identifikacije sa subjektom istorije

kome pripada nacionalnooslobodilačka misija...u skali programsko-strateških ciljeva dominirali su aspekti

nacionahe afirmacije. Bitnije promjene ostalih komponenti socijalnog stanja i odnosa stajali su na periferiji

ili posve izvan neposrednih interesa i dometa ovog pokreta.).

Page 67 of 130

EKSPANZIVNI PANSRBIZAM

Nacionalno pitanje i pitanje državno-pravnog statusa BiH bila su temeljna pitanja tog vremena u

BiH. Gaćinovićevi odgovori na ova pitanja se kreću unutar šire političke koncepcije i unutar

tradicionalnih predstava o historijskokm identitetu i individualitetu BiH, a izvorišnu komponentu tih

koncepcija i predstava čini stanovište etničkog pansrbizma, gdje je Gaćinović krajnje eksplicitan

tvrdeći da je BiH stara srpska zemlja {Ovaj i ovakav kurs je bio prisutan kod svili koji su bili

okupljeni oko "Bosanske vile". Srpski kurs je u svakom broju Vile obilježen, iskazan na bilo koji način.

Kao skoro svi Srbi u to vrijeme, list stoji na stanovištu da je BiH srpska zemlja i da u njoj živi jedan

jediní, srpski narod, razdijeljen u tri vjere. Dosljedno tome, list poriče postajanje Hrvata i hrvatskog

imena u okupiranoj zemlji, i to u više prilika otvoreno i bez ograde. Pored ovoga, list se zalaže za

istorijska prava Srba na dijelove Dalmacije i Dubrovnika i zastupa tezu o Srbima katolicima. Uz sav svoj

pansrbizam, Gaćinović ne zauzima ovako radikalno nihilističko stanovište prema Hrvatima. U

tekstu u kojem formulira asìmilatorsku politiku prema Muslimanima u BiH, ističe kako

novopokrenuti list "Srpska omladina" prema Hrvatima će stajati u pasivi. Smatraće neaktualnim

pitanje srpsko-hrvatskog jedinstva koje će riješiti proces rada i vremena cijelih desetina godina).

DEZINDIVIDUALIZACIJA BOŠNJAKA MUSLIMANA

Svoje radikalno nacionalno pansrpsko stanovište on će formulisati kroz osnovne komponente

tadašnje sipske inteligencii e :

kooperacija srpske i muslimanske omladine uz pasivan odnos prema Hrvatima;

preferenciju nacionalne dogme i nacionalizma kao religije, kao najveće životne tendencije

primjena ekspanzivnog nacionalizma uz veću prijemčivost prema Muslimanima;

zajedničkim miješanjem stvarati novi tip srpskih ljudi.

Konzekvencij a ovih komponenti je potpuna dezindividualizacija Muslimana i njihova srbizacija

tj. asimilacija u srpstvo. Muslimane Gaćinović opisuje u negativnoj karakterologiji kao većina

prosrpskih intelektualaca, a u Osmanu Ðiki ću vidi "lijepog srpskog nacionalistu, iskrenog i

otvorenog Srbina, nacionalisti među bosanskim muslimanima i koji u obezličenu muslimansku

masu unosi svjetlost srpstva i srpskog osvještavanja . Ðikić i njemu slični muslimani pripremaju

"velike epohe i revolucije u dušama i stvarima ljudskim".

RASNA „TEORIJA“ NACIJE

Srpski nacionalizam proizilazi iz njegove recepcije "rasne teorije" nacije, pri čemu govori o

slovenskoj rasi, o rasnosti srpskoj, a u bosanskoj rasnoj izmiješanosti, ulogu mladobosanaca vidi

kao mesijansku koja će stvoriti jednu novu rasu , a unutarsrpski spor oko aneksije vidi kao

razbacivanje cjelokupnog srpskog rasnog naroda, pri čemu se rasa identificira sa nacijom . Nacija je,

u njegovoj percepciji, jedna ekskluzivna prirodna datost, jedan rasno profiliran entitet, jedno

Page 68 of 130

naturalističko bivstvujuće koje u sebe uključuje nacionalni individualitet kraj oblika i totalnu

nacionalizaciju prirode i geografije . Kao rasno-biološka datost, nacija i nacionalno osjećanje su i

nešto misteriozno - počivaju na tajanstvenoj identifikaciji nacije i zemlje, a rasni individualitet

nacije je dat u seljačkom stratumu.

ELITA I MASA

Ideja stvaranja novog srpskog tipa proizilazi iz Le Bonove "Psihologije mase" i iz podjele nacije

na elitu i masu. Srpsku gomilu i masu krajnje dekadentno opisuje isto kao i seljački stratum kao

nosioca rasne teorije nacije (U ilustrativnom smislu, navešćemo nekoliko takvih mjesta: "Za posljednjih 30

godina, vrlo malo se razvio naš društveni tip. To je tip pun mračnih, dubokih tragova

ropstva...Mislimo, radimo, živimo na sitan način, uvijek sa malim računima i bez velikih svjetlijih

uvjerenja koja pokreću, prikupĮjaju...Naš život daje težak utisak studeni i apatije. U svojim

vrhovima mi smo samo najčešče neprerađen, grub materijai, koji treba složiti, prikupiti, postrojiti.

Dole, u dubinama svojim, mi smo primitivni, surovi i varvari. Imamo oznake mladih i

neprobudenih. Srpska sadašnjica živi u režimu očajanja i alkohola...Dalje, govorit će o našem

mračnom i sujevjernom seljačkom staležu, no ovakve predstave su rijetke budući da je kritička

oštrica kod njega i njegovih sljedbenika dominantno usmjerena ka srpkoj građanskoj klasi i njenoj

političkoj reprezentaciji koja se drži legalizma i institucionalnog djelovanja unutar а-u režima?).

Pri ovome Gaćino\dć potencira vanpravne i vaninstitucionalne oblike političke aktivnosti, a koje će

provoditi mladobosanci-terorizam.

KULT HEROJA

Nacionalna inteligencija i nacionalni heroj, kao kultoví, su protagonisti srpskog mesij anizma .

Heroji su religijskom terminologijom opisani kao "apostoli, tvorci i krstonošci novih religija, oni će

probuditi naše umrle bogove, donijeti novo carstvo slobode, spasiti srpsku dušu od raspada i poroka

(Problem naroda nije nigdje tako duboko vezan sa problemom ličnosti čovjeka, heroja kao kod nas.

Nikada srpski život nije čeznuo više za tim čovjekom nego danas, kada je pun praznina, poroka i

bolova, koji ulaze u vene, zadiru u srca i plove našom.krvlju.). Nacionalni heroj predstavlja i uzdizanje

kulta žrtve, jer kao sto je to Žerajic radio, on (heroj) govori religijom i fanatizmom, on je apostol

buna, rušenja i oslobađanja, on se rukovodi samo jednim načelom koje pripada "božanstvu i religiji"

- kult žrtve je tom božanstvu apsolutan. Srpski nacionalni heroj "mora biti borac i stradalnik,

zaverenik i mučeník, čovj ек zapadnih manira i hajduk koji će zaurlati i povesti boj za nesrećne i

pogažene". Oni razlikuj u masu i elitu i znaju da revolucija ne dolazi iz očajanja već iz ideja,

unutrašnje snage nacionalizma naroda, iz njegove duševnosti, entuzijazma i sl. a sve to stoji u

psihologiji gomile. Oni stvaraju novi tip srpstva i nove istorije (Stvaranje novog tipa koji će

pripremiti direktnu akciju i zaljuljati srpskom sadašnjicom, u vezi s našom tradicijom, koja je

Page 69 of 130

bogata patnjama, konsp¡racijama i bunama, treba da je veliki i brzi cilj sadašnje srpske tišine. Na

velikom djelu treba da učestvuje cijelo srpstvo pod svim maskama, u svim funkcijama, neprimjetni

genije svuda prisutan, pod kabanicom vojnika, togom građanina, mantijom srpskog sveštenika, u

životu srpske majke, i duši srpske djevojke, u diplomaciji, u varoši, u malom selu. Svuda da se

digne velika zavjera, da obuzme vjera, koja će imati svoje pjesnike i proroke, borce što će probijati

puteve, mislioce sto će obilježavati linije, oportuniste koji će čuvati stvar u "mnogootonom" životu

mirovanja.). Sve što je multinacionalno je dekadentno, jer u njegovom shvatanju kulta heroja nema

mjesta za ljudska prava već ostaju samo mitološke vrijednosti dužnosti i žrtve za naciju, za

jednonacionalnu državu. Zato je krajnji cilj Gaćinovića i mladobosanaca beskompromisna borba za

oslobodenie srpstva i srpskih zemalja svim raspoloživim sredstvima, pa i današnjim rječnikom,

terorizmom i terorističkim aktima i djelima. Svijest o demokraciji je kod Gačinoviča reducirana do

neprepoznatljivosti. Tema demokracije je izostavljena iz njegovog političkog mišljenja. Dužnost a

ne pravo, fanatizam žrtve a ne sloboda subjektivnosti, užitak u obezličenom predavanju misterijų

nacije a ne recepcija rasudne moči: to su totalitarne, sociocentrične, naciokratske vrijednosne

implikacije naturalističko-rasnog misticizma nacije.

Njegova teorija nacije, nacionalizma i etničkog pansrbizma implicira aneksiju BiH - Velikoj

Srbiji. A to znači, rezultirala je negacijom njenog povijesnog, teritorijalnog, duhovno-kulturnog,

državno-pravnog i političkog individualiteta. S obzirom na bliske veze Mlade Bosne i velikosrpske

tajne teroristicke organizacije Ujedinjenje ili smrt, vjerovatno je da je program ove organizacije

uticao i na ovakve mladobosanske predstave o BiH. A u Ustavu ove organizacije čiji je cilj

"ujedinjenje Srpstva", stoji da su uz ostale i BiH srpske pokrajine.

Page 70 of 130

UROŠ KRULJ

Rođen u Mostaru 1875, nema podataka o smrti. Gimnaziju završava u Novom Sadu (1895),

medicinu u Beču i vraća se u BiH gdje u Bijeljini radi kao ljekar. Sa Stojanovićem uređuje

“Dubrovnik”, potom u Mostaru pokreće list “Narod” (1907), čiji je i vlasnik. Učestvuje u

formiranju Srpske narodne organizacije (SNO) kada izdaje brošuru (1908) “Predstavka Glavnog

odbora SNO sa sarajevskim programom”. Član srpsko-muslimanske delegacije koja je u Pešti

izražavala protest protiv aneksije. Nakon uspostavljanja aneksije, ustava i Sabora 1911.g. ponovo

aktivira štampanje “Naroda” u Sarajevu. Nakon sarajevskog atentata interniran iz Mostara od strane

režima, kasnije postaje ministar zdravlja u vladama novoformirane države, a nakon I SR-a

objavljuje čitav niz djela koja se objavljuju u Beogradu, Sarajevu itd. Neka od njih su: Važnost

higijene za državu i naciju(1922), Politika i rasa (rasni nacionalizam) (1925), Kriza

parlamentarizma i njegova reforma (1928), Reforma parlamentarnog sistema (1928), itd.

SOCIJALDARVINISTIČKA SLIKA HISTORIJE

Značajna ličnost za HSiPM BiH zbog pretenzija da utemelji vezu između biologije, sociologije i

politike (Biološke nauke postale su tim važan potporanj sociologiji, bez kojih va upravo nije ni

moguća. Tim je i rasna higijena kao biološka nauka postala važan faktor u životu jedne nacije

odnosno država”). Iza ovih veza stoji njegovo shvatanje i poimanje socijaldarvinizma i rasističkog

biologizma u tumačenju društva i historije. Sa socijaldarvinističkog aspekta, historija je vječita

borba rasa i naroda (država), a u toj borbi uvijek pobjeđuje rasna superiornost, jer borba u bilo

kojem pogledu i smislu podrazumijeva da pobjeđuje superiorniji i jači nad slabijim i inferiornijim

(Opći socijaldarvinistički zahtjevi historije važe i u našim prilikama i na našem geografskom terenu,

pa i ovdje, ostaće pobjednik ona nacija koja bude prva shvatila i sprovela načela rasne higijene.)

Historija je vječita borba za hegemonijom superiornih nad inferiornim, to je borba za dominaciju i

pokoravanje “slabijih”, a pobjednik je uvijek onaj superiorniji kod koga je rasna kultura osnovica na

kojoj se podiže jedna velika nacija duhom i tijelom čila i jaka. Rasna kultura, posebno nacionalna

rasna kultura je najjače oruđe u borbi naroda, jer je s jedne strane snažno odbrambeno sredstvo, a s

druge strane dobra podloga za suzbijanje i pokoravanje drugih naroda.

RASNA HIGIJENA I NACIONALNA EUGENETIKA

Rasna higijena je za Krulja zasnovana na biološkom zakonu prirodnog odabiranja, jer se sama

priroda pobrinula da se umnožavaju krepkih i njihovo umnožavanje, a krajnji smisao tog odabiranja

je “čišćenje rase”, a čovjek tu može intercenisati jedino prihvatanjem rasne higijene koja je

zasnovana na teoriji o nasljeđu i koja hoće da racionalno podupire taj biološki zakon prirodnog

odabiranja, da svjesno sprovodi kultivisanje rase, pa je prirodno odabiranje treba smatrati, po

Page 71 of 130

Krulju, kao racionalnu, naučnu osnovu, kao i cijeli način života. Rasna higijena se bavi fenomenom

rasnih bolesti koje se prenose putem sjemenih ćelija s koljena na koljeno, a njih treba sprječavati (U

rasne bolesti on ubraja šećernu bolest, kratkovidnost, hemofiliju, rahitis,, tuberkolozu kao rasno

nasljednu patološku bolest, “slaba konstrukcija” ljudi ili tzv. tjelesnu degeneraciju, zatim “duševnu

degeneraciju – duševne bolesti, glupavost, histerija, neurestenija i sl., a alkohol i duhan su glavni

uzroci rasne patologije. Eliminacija svih abnormalnih stanja jeste zadtak rasne nacionalne

higijene.). Zadatak rasne higijene je trostruk:

1. da se ubuduće što manje ili nikako ne rađaju ljudi sa raznim defektima ili predispozicijama

za njih;

2. da se rasne bolesti istrijebe i otklone patološke osobine;

3. da se preduprijedi postanak novih rasnih patoloških bolesti.

Nacionalna eugenika je novi ogranak biologije i sastavni dio rasne higijene. Nacionalna eugenika

ima, pored “higijene rasplođavanja” koja ima dva pravca-pozitivni, rađanje i množenje sposobnih

članova društva i negativni-sprječavanje rađanja bolesnih i nepodobnih članova društva, ima i druge

zadatke, npr. da ispituje odnose između društvenih klasa i nataliteta jer izgleda da postoji tendencija

civilizacije da umanjuje plodnost kod viših tipova; prikuplja i istražuje biografije vrlo darovitih,

sposobnih i nesposobnih porodica; istražuje socijalne uticaje na brak i bračne običaje; ispituje u

koliko državna akcija stoji u opreci sa eugenikom naročito u pogledu stanja za maloumne i zločince

iz navike, te im omogućuje oplođavanje, a posebno treba uzeti u proučavanje pitanje interniranja

nepodobnih.

BIOLOGIJA I POLITIKA

Veza biologije i politike se uspostavlja kroz popravljanje i usavršavanje rase koje treba da bude

jedno od najuzvišenijih i najvažnijih zadataka društva, jer ono što priroda čini nesvjesno i sporo, to

čovjek treba da preuzme na sebe racionalno i svjesno, kroz rasno vaspitavanje i kultiviranje nacije,

socijalno zakonodavstvo i poresku politiku (Socijalnim zakonodavstvom otklanjaju se društveni

uslovi koji podstiču rasnu patologiju, npr. u oblasti javnog zdravstva, stanovanja, ishrane, školstva,

radnih mjesta, socijalne higijene, alkoholizma, prisilne internacije zaraznih bolesnika, i sl. Otuda su

socijalna i rasna higijena u tijesnoj međusobnoj vezi. Sve što služi dobrom higijenskom životu ne

smije biti oporezovano, nego mora što veće olakšice uživati. A sve što sudjeluje u rasnoj patologiji,

posebno alkohol i duhan, mora biti podvrgnuto rigoroznom oporezivanju.). U ovim oblastima se

država mora posebno angažovati i involvirati u individualnu i mentalnu i javnu, socijalnu higijenu,

a one su ključni elementi rasne higijene. (Brak i rađanje nisu, u njegovoj interpretaciji, privatna

stvar pojedinca, država ima pravo da ograničava i zabranjuje sklapanje brakova ukoliko su

inkopatibilni principima nacionalne eugenike. Otud se i sloboda u proizvođenju novog naraštaja

mora dovesti u sklad sa interesom društva, države i nacije, jer sve rđave posljedice rađanja

Page 72 of 130

nesposobnih, bolesnih i degenerisanih individua snosi najzad društvo, nacija i država, zato se ni

rađanje djece ne smije smatrati kao čisto privatna stvar pojedinca. Sa stanovišta nacionalne

eugenike, zakonom treba zabraniti brakove nasljedno opterećenih osoba (idiotima, duševnim

bolesnicima, epileptičarima, zločincima iz navike, tuberkoloznim i alkoholičarima). Po principima

nacionalne eugenike donja granica za bračni život kod žena bi bila barem 18, a kod muškaraca 25

godina. A gornja granica kod žena je 40-ta, a kod muškaraca 50-ta godina, pa se u godinama izvan

tih granica ne bi smjela djeca začinjati. Rasna i socijalna higijena duboko zasijeca u sam državni

život, tako da i obrazovanje državnika za poziv, kao i političara, iziskuje ne samo studij filozofije,

istorije i nacionalne ekonomije, nego i opsežnu studiju bioloških faktora, naročito rasne higijene,

kao nauke koja pokazuje u čemu se sastoji vrsnoća i sposobnost jednog naroda i kako jedan narod

postaje tjelesno i duhovno jak.).

NACIONALIZAM I PATRIOTIZAM

Rasna higijena, nacionalna eugenika i eugenički zahtjevi po pitanju sklapanja brakova moraju

postati dio uobičajenog socijalizacijskog procesa i svijesti naroda, nacionalna dužnost, a na tome se

uspostavljaju veze između biologije, nacionalizma i modernog patriotizma. Temeljni sadržaj

nacionalizma se sastoji u osviještenoj recepciji imperativa rasnog kultiviranja baziranog na gore

navedenim načelima, a patriotizam se sastoji u tome što će pojedinci osviješteno recipirati načela

rasne higijene i nacionalne eugenike i doživljavati ih intimno, a ne pod presijom, kao bitnu

komponentu svojih nacionalnih dužnosti uopšte. Rasno kultiviranje je postulat nacionalizma, a

rasna higijena se može afirmirati podizanjem rasne svijesti i modernog patriotizma. Za njega je

nacionalizam produkt višeg stepena razvoja, produkt jedne veće kulture, u čijoj je osnovi prirodni

zakon borbe za samoodržanje, a egoizam je glavni faktor te borbe, dok proširenje egoizma na cijelu

naciju predstavlja altruizam nacije, a on se unutar modernih nacija transformiše u patriotizam, ali

patriotizam kao tek jedan stepen altruizma. Nacionalizam i patriotizam imaju glavni zadatak da

održe sve vrijednosti određene nacije i da ih dovedu do savršenstva.

Krulj razlikuje sentimentalni, formalistički (za koji je karakteristično to da on misli da je učinio

svoju nacionalnu dužnost ako je na svoju vinsku čašu stavio nacionalnu trobojku ili sliku kakvog

nacionalnog heroja), pravi i moderni patriotizam, a pod modernim podrazumijeva patriotizam koji

dovodi u vezu personalni interes s nacionalnim dužnostima, gdje se način života pojedinaca udešava

i dovodi u sklad sa dobrom i napretkom nacije i rasne kulture. Formalistički i sentimentalni

patriotizam mogu naciju odvesti na stranputicu, dok se moderni patriotizam pokazuje u angažmanu

na ekonomskom jačanju nacije, pa je čak i štedljivost jedan dio patriotizma, zatim, na

unapređivanju zdravstvenog stanja nacije primjenom načela rasne higijene i nacionalne eugenike, a

posebno na planu porodičnog života budući da je velik patriotizam dati naciji lijep broj potomaka

zdravih tjelesno, sposobnih duševno, čestitih moralno, osiguranih materijalno.

Page 73 of 130

KRITIKA PSEUDOHUMANIZMA

Sukladno ovim svojim shvatanjima rasne i nacionalne higijene, Uroš Krulj je radikalni kritičar

modernog društva u kojem vlada pseudohumanost jer se dopustilo da se pojedine nacije i rase

dovedu u lošu situaciju i stanje i to zbog toga što se u potpunosti zanemaruje rasna higijena i

nacionalna eugenetika, zato što se dopušta rađanje degenerisane djece i što je brak u potpunosti

prepušten privatnoj sferi, a to dovodi do onečišćavanja nacije, umjesto da bude obrnuto, tj. da se

primjenom načela rasne higijene i eugenike izvrši “čišćenje rase”. Po Krulju, “takvu humanost treba

reformirati, a osjećaj i dobročinstvo se moraju svesti u granice razvoja rasne snage koje ne smije

voditi nacionalnom opadanju i degenerisanju”.

JEFTO DEDIER

Ro đ en u Čepelici u Hercegovini 1880.g. umro u Sarajevu 1918 . Gimnaziju završio u Mostaru,

studira u Beogradu i Beču gdje doktorira 1906.g. Do aneksije radio u Zemaljskom muzeju. U

Beogradu 1910.g. izabran za docenta geografije, rat provodi u Francuskoj i Švicarskoj i vraća se u

BiH gdje i umire. Djela: Bilećeke Rudine (1903); antopogeografski rad Hercegovina (1909);

geomorfološko djelo Prilozi geološkoj istoriji Neretve (1907).

ETNIČKI PANSRBIZAM

U historijsko-geografskom, antopološkom i etnološkom istraživaniu Dedijer će dokazivati svoj

pansrbizam prema BiH, a on se širi i van okvira naše zemlje, pa će govoriti o "skopskoj Staroj

Srbiji", o srpskom narodu u Makedoniji i dijelovima Stare Srbije, o Kosovskoj Staroj Srbiji itd.

etnografska istraživanja Dedijer temelji na istraživanju narodne tradicije i njene navodne

vjerodostojnosti. Etnografski historiju u primarno zasniva na narodnoj memoriji i tu je ključna

granica njegove etnografije. BiH stanovništvo je za njega uglavnom srpsko i pravoslavno što je

dovoljan razlog da ne vrši intenzivna etnološka istraživanja, a pravoslavni i Bogumili su prelazili na

islam, dok su katolici bili zašticeni drugim katoličkim državama i samo su pravoslavci nacionalno

osviješteni dok Muslimani nemaju te svij esti, ali im je ostala srpska narodna tradicija . Ni katolíci

nemaju nacionalne svijesti jer su privrženi, kao i Muslimani, religiji, dakle, imali su jaku religijsku

svijest pa je zato i najmanje b-h stanovništva "starinaca"-katolika. Vezanost muslimana za Tursku

je za njih bila fatalna jer se nisu mogli spasiti degeneracije (Muslimani i katolíci kao stanovnici ravnica i

gradova prošli su degeneraciju kroz razne bolesti kao što su sifilis, sušica i sl). Iz ovih shvatanja, po Dedijeru,

proizilazi da je pozicija etničkog pansrbizma opća i ona posreduje kompletno Dedijerovo politicko

Page 74 of 130

mišljenje {najčuvenije begovske familije, po njegovom mišljenju, su doseljeničke. Aspiraciju Srbije da i

u vojnom pohodu izađe na more gorljivo apologira i obrazlaže i J. Cvijić, a Dedijer smatra da nebosansko

porijeklo muslimanske elite ekonomske moći ne proizvodi i uskraćivanje njihovih prava na zemljišni posjed.

To porijeklo, zapravo, ništa ne umanjuje njihova prava koja uopšte u čitlucima mogu imati, ali je

besmislica na osnovu tog pretendovati na velikú starinu).

POLITIKA I NJENE DETERMINACIJE

Svaki vid politike Dedijer tumači logikom geografizma pa geografski položaj i geopolitieke

posljedice utvrduju svijet politike (Težinom "našeg geografskog položaja" između turskog

imperijalizma i zapadnog, imperįjalnog, A-U katolcizma, on će protumačiti povijesnu sudbinu SV,

novovjekovne i savremene srpske države. Isti geografski apriorij, u zajednici sa drugim faktorima,

objašnjava i politiku drugih naroda, npr. Bugara: "Za nas je od važnosti da sada znamo da li će bugarski

narodni genije biti u stanju da pogodi svoje .puteve na koji ga upućuje njegova prošlost, njegova snaga i

geografski položaj). Srbija u tom smislu mora imati izlaz na more jer se ne može zamisliti velika

kopnena država bez mora i kopnene sile. U njegovom shvatanju politike ulazi i etničkorasni sastav

određenog naroda, pa je u toj etnografskoj historiji naroda data ona apriorna determinacja i političke

historij e i moderne politike uopće . Dalje, tu ulazi i etnička psihologija , tj. "etnička duša" ili

"nacionalni karakter". Samo politika koja u sebe uspije da infìltrira i upije cjelovitost nacionalne

državnosti je historijski produktivna, a to je u suštini srpska radikalna politika (Dedijer sa žaljenjem

konstatuje da takva politička sinteza nije uspjela u BiH: "...mi vidimo nažalost da se u nas nisu mogli podudariti

elementi s ovako raznovrsnim osobinama i stvoriti jednu veliku i jaku političku organizaciju).

PARTIJE I POLITIČKE BORBE

Bit politike se ogleda u relaciji prijatelj – neprijatelj, a posebno srpske nacionalne politike .

Njegove analize političkih partija i političke borbe u Srbiji su utemeljene na etnografiji sa pozicija

srpskog radikalizma, pa tadašnje stranke razvrstava na rusofilske, austrofobske, panbalkanske i

pansrpske (Preferirajuči srpski radikalizam, u odnosu na srpske liberale i "naprednjake", smatrajući da je on unio

u srpski narod demokratske vrijednosti kao što su opštinska samouprava, opće i direktno pravo glasa i sl. Dedijer će

i kritički pisati o ovoj dimenziji srpske politike, kritički akcentirajući kako je ona, recipirajući socijalističke ideje,

zapravo zanemarila pitanje vojske, administracije, činovničko pitanje i sl).

Dedijerovo shvatanie politike i u ovom smislu ima pozadinu razlikovanja "prijatelj-neprijatelj",

pa govori o kulturnoj i materijalnoj nadmoći naših neprijatelja, o nalogu da Srbi budu superiorniji

od naših neprijatelja i sl., pri čemu je srpska i vanjska i unutrašnja politika na pijedestalu

superiornosti i nadmoćnosti.

Izopačenje srpskog nacionalnog karaktera politike proizilazi iz "kulta ličnosti", jer je to lična,

tvrdoglava i osjetljiva politika koja ulazi u njegov kritički uvid, pa su po njemu sve političke partije

Page 75 of 130

utemeljene na kultu ličnosti patološke po društvo jer se bore za ličnost, dakle, partikularitet, a ne za

opće principe i metode važne za društvo. Protivník je i viška borbene energije u politici, a posebno

srpskoi radikalnoj, zastupanja privatnih interesa i predominacije stranačkih ličnosti u politici i

upravi. Radikalno kritikuje sukobe između intelektualaca u praktičnoj politici i političkim borbama

(Srpsku inteligencijų karakterizira violentnost u politici, lična netrpeljivost, cjepidlačenje, nedostatak razumijevanja

i širokogrudnosti i sl.). U poretku političkih vrijednosti kod Dedijera stoji nacionalna država , (tj. državna

ideja čini glavni dio istorije srpskog naroda posljednjih 150 godina), i anacionalizam koji mora postati duševna

potreba srpstva (u smislu nacionalizován]a muslimana i dragih "anacionalnih"), zatim ustavnost,

demokratija, autonomija pojedinca, građanska prava, lične i sociįalne slobode, kao i tijesna

kooperativna saradnja SPC i nacionalne države (Dedijer je kritičar nedovoljne objektivacije ovih vrijednosti u

srpskoj politici, a uzrok toj insufíjenciji vidi u tome što nije utvrden i zašticen u dovoljnoj mjeri državni prestiž i

autoritet, što sloboda pojedinca nije dovoljno zastićena od neopravdanih napada odozdo, što s uvođenjem opštih

sloboda nije uvedeno dovoļjno reda, sistema i sigurnosti u svakom pogledu. No, ovaj kritički diskurs mu ne smeta da

Srbiju promovira u "pionira" oživotvorenja zapadnoevropskih građansko-demokratskih vrijednosti. Treba gledati da

se i crkva i kler što više angažuju u opštoj nacionalnoj stvari. Jer samo saradnjom u nacionalnoj stvari može se crkva

spasiti od neminovne sudbine koja je sustigla katoličku crkvu u Italiji i u Francuskoj poslije pobjede nacionalne i

opšte slobode. Ovaj angažman proizilazi iz svešteničkog prava na ženidbu i porodicu, pa je u tom pogledu naš kler

nacionalni i demokratski.).

NACIONALNI KARAKTER

Dedijer daje jedan cjelovit prikaz srpske nacionalne karakteroiogije, pa je ona sa pozicija etničkog

pansrbizma ekspanzionistička prema BiH i "drugim srpskim zemljama" i superiorno-mesijanska,

nju dalje karakteriziraju sposobnost za odbranu. stvarannje i progres, izuzetna borbenost, ali i

destruktivne osobine u koje ubraja sklonost ka vođenju borbe radi same borbe, slab

orgartizatorsko-stvarajući rad, kult ličnih naspram nacionalnih interesa, pa će zagovarati. ne

socijalizaciju i nacionalizacijų, već goli individualizam, tj. psihološki dekanditizam koji je

posljedica recipiranja vizantijsko-arapsko-turske kulture i običajnosti (Navikli smo na borbu i mi

tražimo da se borimo. Kad nema istinskih neprijatelja iznalazimo ih i stvaramo između sebe, samo da

imamo u čemu vršiti svoje borbene prohtjeve. Vodimo borbu radi same borbe i ona nam nije sredstvo

nego cilj i pasija. Osobina kulta ličnog interesa je rezultat í srpskog epskog vaspitanja. U javnom životu

ne vidimo cjelinu, njihovi intenciju i interese, već interese pojedinca, ličnosti i mahom sebe kao junake.

Opijeni smo ličnom sujetom i glavni motiv javnog rada je lična slava ili čak lična korist. Lični kult igra

kod nas strahovito ulogu. Sve se nade polažu u ličnosti umjesto u cjeline. Svi hoćemo da smo prvi, da smo

vođe, a malo nas ima radnika. Mi smo danas malo socijalni i nacionalni a suviše individualni.). Ovu

orijentalističku kulturu on vidi u potpunoj negativnosti, kao orijentalni fizički i psihološki

Page 76 of 130

dekanditizam, pri čemu se zaboravljaju "fine i velike slaszi kulturnih naroda" (Prijeti opasnost da naš

nacionalizam ne postane provincijalan partikularistički. Nismo još vaspitani da svaku pojavu posmatramo

sa gledišta opštih nacionalnih interesa, i da interese pojedine provincije podredimo opštim nacionalnim

interesima. U nas se misli da se pravi patriotizam sastoji u forsiranju interesa uže otadžbine i u

potčinjavanju opštih lokalnim interesima. Otuda bolesna težnja nekih krajeva da preuzmu vodstvo u

nacionalnim stvarima, i ako za to nemaju nikakvih drugih uslova osim jednog uobraženja i bezrazložne

ambicije. Mi se oduševljavamo od vremena na vrijeme. U nas se izmjenjuju stanja sangviničkog

entuzijazma i jedne strašne apatije. Te promjene imaju nešto što naliči na duševno stanje jednog

alkoholičara. Ima čitavih krajeva koji su živjeli dugo vremena u jednom bezgraničnom oduševljenju, a

danas su predstavnici pesimizma i skepticizma. Kad se vulgarno izrazimo ima čitavih krajeva i čitavih

generacija koje su iza jedne nacionalne terevenke došli u stanje nacionalnog mamurluka. Ove osobme i

navike predstavljaju jednu veliku manu našeg nacionalnog karaktera. Odsustvo "finih i velikih strasti

kulturnih naroda, za konzekvenciju ima odsustvo sinteze između individualnog i općenacionalnog. Nismo

u stanju da velike nacionalne stvari shvatimo kao lično pitanje i sviju nas zajedno i svakog pojedinca, da

opšta nacionalna osjećanja učinimo ličnim osjećanjima, i da u vršenju nacionalnih dužnosti osjetimo

zadovoljenje naših ličnih duhovnih potreba.).

On će govoriti o regionalnim specifičnostima i pozitivnim karakteristikama "srpsko-etničke

duše", pa će reći da Krajišnici imaju karakter svih graničara, prijeke su čudi, jednostavnih pogleda

i pameti jer, u krajnjem slučaju, Bosanska Krajina je jugoistočna granica pravoslavnog elementa .

SRPSKI NACIONALNI MESIJANIZAM

Sva ova saznanja o karakterologij i srpskog etničkog ethosa, i pozitivna i negativna, u krajnjem

slučaju trebaju usavršavati opće nacionalno preobražavanje i vaspitanj e temeljeno na premisama

srpske superiornosti i nadmoći nad "neprijateljima", moraju se prosvjećivati široke narodne mase i

recipirati određene evropske vrijednosti. Srbi su predisponirani za demokratiju, a srpski nacionalni

mesijanizam ima korijene u SV srpskoj drzavi i oni su uvijek bili na braniku balkanske slobode,

interesa i nezavisnosti, jer su planinski narodi najjači vojnički, najekspanzivniji i privredno najjači,

a upravo b-h Srbi dijele te kvalitete i osobine "planinaskog naroda" pa je mesijanstvo

supstancijalno srpstvu i njegovo osnovno obilježje.

Page 77 of 130

JOSIP ŠTADLER

Iako Štadler nije rođen u BiH (Slavonski Brod), niti se u njoj obrazovao (Godine 1859. Josip

Stadler završio je nižu gimnaziju u Požegi) ili duhovno kulturno razvijao (Zagreb), kao

dugogodišnji nadbiskup Katoličke crkve u BiH, ostavio je snažan pečat na javni život u BiH za

vrijeme au. Hvaljen od Štrosmajera i drugih za zasluge koje je učinio u Bosni i od nje napravio

katoličku pokrajinu, a katoličku crkvu u BiH razvio i učinio važnim elementom društvenog života

Bosne. U svojim nastupima on iskazuje jasan, nedvoslislen vjerski i politički program koji nema

alternative: Bog i Hrvati.

U misli o društveno političkom uređenju Bosne je takođe jasan. Viziju Bosne na osnovu temeljnog

hrvatskog državnog prava vidi u trializmu-ravnopravnosti Zagreba sa Peštom i Bečom, a Herceg

Bosne sa Dalmacijom, Istrom Hrvatskom i Slavonijom.

Štadler u politički i vjerski diskurs uvodi katolički klerikalizam i praksu religijskog prozelitizma.

Religija i nacija

Jedno od centralnih pitanja u javnom diskursu ovog vremena je pitanje odnosa religijske i

nacionalne pripadnosti i ulozi značenja religije u nacionalnim individualitetima. Za Štadlera ovdje

nema nikakve neizvjesnosti katolička i hrvatska identifikacija su u supstancijalnoj stovjentosti. Biti

katolik znači biti Hrvat. Pripadnost katoličkoj vjeri je apriorni uslov hrvatskog patriotizma. U

vezama između religije i nacije Štadler primat daje katoličanstvu. Konstatira da je katoličkom

narodu na prvom mjestu vjera, a u drugom planu nacionalnost. S druge strane katolički klerikalizam

pledira razložnu ljubav prema svom narodu, koja je ne samo poželjna nego je i dužnost. Smatra da

katolici u Bosni treba da se bore za svoju nacionalnu samosvjest, za jedinstvenu Hrvatsku i time

potencira ulogu katoličke crkve u preuzimanju vođenja nacionalne politike.

Štadler, Muslimani i Srbi

Štadler bosanske Muslimane naziva braćom Turcima i muhamedancima. U formuliranju svojih

klerikanskih ideja on je morao uzimati u obzir postojanje i druge komponente u Bosni, pa tako piše

da "i nekatolici mogu biti dobri Hrvati". Ovo su bili u odgovarajućoj mjeri odgovori na projekte

srbizacije Muslimana. U programu Hrvatske katoličke udruge posebno je akcentirana naklonost

prema Muslimanima jer ih prema Štadleru vežu zajdnički narodni opstanak i tardicija. Prema

mišljenju kruga intelektualaca iz Zagreba kojem i Štadler pripada Hrvati su ne samo katolici nego i

muslimani i pravoslavci. U dokazivanju teze da je kršćanska vjera božanskog porijekla Štadler

pretežno slijedi ondašnju klasičnu teologiju koja o islamu pretežno govori negativno.

Page 78 of 130

Prozelitizam

Štadlerov politički koncept nije isključivao politiku kroatizacije. Na empitrijskoj razini, Drugi tek

politikom prozelitizma, odnosno odricanjem od svoje vjere i prelaskom na katoličanstvo, mogu ući

u hrvatski korpus. Važan cilj klerikanske politike je bio pokatoličavanje Muslimana. Štadler odbijao

optužbe da prakticira nasilni katolički prozelitizam. U Bosni, među muslimanskom inteligencijom

Štadlerove ideje nailaze na otpor. Čak i Hrvatska narodna zajednica osuđuje Štadlerov prozelitizam

tvrdeći da se na taj način muslimani odbijaju od krišćanstva. Negativne reakcije postojale su i u

srpskim krugovima. AU je na Štadlerovu agresivnu politiku reagirala iz pragmatičnih razloga

odnosno straha da se u Bosni ne formira antidržavni katoličko muslimanski blok. Nakon neuspjelog

pokušaja da se eliminira Štadler sa pozicije nadbiskupa, vlasti su na pragmatičan način nastojale

ova pitanja urediti zakonom. Donose se uredbe o pristupanju katoličkoj vjeri. Štadlerova politika je

tako bila obilježena idejom prozelitizma.

Politički katolički klerikalizam

Štadlerova programsko politička koncepcija označena je kao konzervativni klerikalizam. Njegova

težnja je bila i da se hrvatski nacionalni pokret potčini njegovom uticaju. Pretenzija da se svjetovna

vlast povinuje crkvenoj nalazi uporište u teokratskim uvidima da se religija i politika ne mogu

razdvojiti. Takvim stanovištima se suprostavljaju bosanski franjevci, protagonisti hrvatske, navodno

liberalnograđanske politike.

Štadler sam formulira idejno teorijske osnove katoličkog političkog klerikalizma. Smatra da su to

temeljni principi kojih se svi članovi moraju držati i ne mijenjati ih. Sve vrijednosti imaju svoje

izvorište u katolicizmu. Pored toga što zastupa modernizirani katolički klerikalizam on je

protagonist političkog i historijskog tradicionalizam. Njegov uzor je u starim Hrvatima.

Restauracija društva na načelima katoličke dogmatike osnovna je programska intencija Štadlerove

koncepcije katoličkog klerikalizma.

Država i Crkva

U svojim pogledima Štadler se oslanjao na au režim uz aspiraciju da katoličku religiju izdigne iznad

ostalih. Interesi su bili obostrani.

Štadler ne prihvata moderni koncept razdvojenosti Države i Crkve. Smatra da ove dvije vlasti ne

mogu djelovati potpuno suvereno i odvojeno već moraju sporazumno i zajednički raditi. Potencira

da Država i crkva sklapaju ugovore.

Page 79 of 130

Kršćanska demokratija

Ideolozi katoličkog klerikalizma zastupali su i ideje kršćanske demokratije. Ona se satoji u

osvještavanju širih pučkih slojeva, poboljšanju njihovog duševnog i materijalnog stanja i sl.

Poimanje kršćanske demokratije nosi u sebi diskurs i totalitarni mentalitet ekskomunikacije.

Isključuje ona ne samo ateizam nego i indiferentizam kao građanski liberalizam. U tom kontekstu

stoji u žiži kritike i sama ideja i empirijska politika. socijalističkog pokreta i Socijaldemokratske

partije BiH.

Političke partije

Štadler nije formulirao neku posebnu teoriju političkih partija. Iz nekih njegovih radova vidljivo je

da smatra da političke partije u BiH moraju biti konstituisane na monokonfesionalnom načelu.

Radikalno odbacuje svaku ideju multikonfecionalizacije, onono multinacionalne konstitucije

političkih partija. Za njega je svojstveno klerikalno poimanje partije.

Bit politike: militarizam i neprijateljstvo

Na jednoj strani politiku promatra u paradigmi militarizma, na drugoj strani Štadlerovim

koncepcijskim i empirijskim predstavama svijet politike jest svijet odnosa između prijatelja i

neprijatelja. Militaristički diskurs politike deducira se iz Štadlerove predstave o unutarnjem

ustrojstvu i hijerarhijskim odnosima unutar same katoličke crkve. U supstancijalnom smislu politika

je kod Štadlera pojmljena kao borba prijatelja i neprijatelja. Smatra da tu borbu može voditi samo

katolička crkva i sama militaristički ustrojena, hijerharizirana i disciplinirana.

Državno pravni status BiH

Ujedinjenjem Stranke prava i Neovisne narodne stranke, u zajedničkom programu o državno

pravnom statusu BiH sa stanovišta hrvatskoh državnog i narodnog prava. On zastupa pravaško

stanovište recipirajući ideologiju Ante Starčevića, ali nakon raskola među pravašima više naginje

Franaku nego Starčeviću. Teži prisajedinjenju Bosne Hrvatskoj i trialističkom uređenju. Kasnije

ove projekcije postaju oficijelni programski imperativ Hrvatske katoličke udruge. Njegovo

mišljenje i djelovanje išlo je u velikohrvatskom pravcu. Štadler i njegovi sljedbenici neće prihvatiti

Majsku deklaraciju i BiH vidjeti u formi stvaranja jugoslovenske države. Ali kako razvoj situacije

Page 80 of 130

nije išao na ruku njegovim aspiracijama on će na kraju prihvatiti odluke Narodnog vijeća o

proglašenju samostalne Države Slovenaca, Hrvata i Srba.

Kritički osvrt

Nakon prevazilaženja sukoba Hrvatske katoličke udruge i Hrvatske narodne zajednice dolazi do

njihovg ujedinjenja.

Klerikalizam obilježava politički monokratizam, totalitarizam, antiprosvjetiteljstvo. Štadler u hspm

u BiH unosi osviješteni, radikalni, ovdje religijski konzervativizam. Iz ovog diskursa stajao je na

pozicijama velikohrvatstva unutar kojeg nema mjesta liberalnim idejama, toleraniciji i poštivanju

drugoga i drugačijega.

Page 81 of 130

MARCEL ŠNAJDER (1900-1941)

Marcel Šnajder je živio unutar svoje riječi. Bilo da je pisao o problemima iz domena filozofije,

psihologije, matematike, prirodnih nauka on je uvijek bio odmjeren i izuzetno svjestan uloge

intelektualca u društvu i njegovom razvoju. 1925. godine došao je u Sarajevo iz Beča gdje je

studirao. Zajedno sa Ognjenom Pricom, Stjepanom Tomićem, Jovanom Krišićem unio je novi duh u

bosanske srednje škole. Predavao je i na Narodnom univerzitetu, Jevrejskom domu i sl. jasno je

opredjeljen prema snagama progresa i to nije moglo ostati neprimjećeno.

Esejistička forma iskaza

Već se u spoljašnjoj formi Šnajedrovog opusa primjećuje osebujnost i autentičnost. On praktikuje

esej kao formu svog iskaza. Ono što je Šnajdera vjerovatno porivuklo formi eseja je mogućnost da

transcendentira predmet o kojem govori, svodeći ga na inspirativnu osnovu, ostavi dovoljno

prostora za govor drugog i drugačijeg. Franc Cengle smatra Šnajdera uz dr Jovana Kršića

utemeljivačem teorijsko kritičke antifašističke esejistike u BiH. Njegova djela po Cengle-u spadaju

u remek djelo međuratne bh filozofske proze.

Pojam i zadatak filozofije

Pri promišljanju Šnajderovog poimanja filozofije mogu poslužiti njegova tri eseja. Društvo –zadaća

filozofije (1924), Njemačka filozofija u magli i antinomijama (1934) i Večna jeres filozofije (1940).

U sva tri eseja provlači se ideja o istorijsko društvenoj uslovljenosti filozofije i njenoj

revolucionarnoj ulozi. Po njemu je filozofija definicija strukture društva i njegovog stanja u

najgeneralnijem koordinatnom sistemu. Šnajder je osluškivao istorijski govor doba. Govor je nosio

slobodu kao postulat koji izvire iz realnih pretpostavki ljudskog uređenja iz objektivnog cilja kome

teže društvene sage.

Prevod Kantovog Vječnog mira i kirtika Kantovog pacifizma

Aplikacija shvatanja uloge filozofije i filozofa ima svoju punu društevnu verifikaciju u

Šnajderovom prevodilačkom radu. 1935. na stranicama sarajevskog Pregleda počeo je da objavljuje

prevod Kantovog Vječnog mira. Šnajder smatra da ovo djelo upravo u vrijeme najjače njemačke

pozicije ima posebnu važnost. Ovim on potencira ideju pacifizma. Šnajder je impresioniran

hrabrošću Kantovog djela Vječni mir nošene francuskom revolucijom. Kant je bio načelni protivnik

revolucije i ostvarenja svojih pacifističkih ideja očekivao putem kulturnog progresa, a njegovo

Page 82 of 130

idealističko gledište dovodi do toga da napredak čovječanstva projicira u moralnu i logičku sferu.

Šnajder poznaje marksističko shvatanje istorije i daje kritiku ovakvog Kantovog pacifizma jer su

njegova pacifistička uvjerenja potpuno drugačija gdje pacifizam nije samo politički ideal nego i

zahtjev vremena.

Page 83 of 130

STJEPAN TOMIĆ

Jajce 1899 - Sarajevo 1941 .g. Gimnaziju je učio u Visokom i Sarajevu. Pošto je 1919.g.

maturirao, upisao se na filozofiju u Beču, diplomirao u Zagrebu, a zatim i doktorirao 1924.g. da bi

potom postao profesor Gimnazije u Sarajevu. Zbog progresivne djelatnosti vlasti su ga dva puta

premještale iz Sarajeva. Početkom školske 1937/38 Tomić je premješten u Veles, da bi ubrzo bio

vraćen u Sarajevo, a krajem 1940.g. premješten je kod Zrenjanina. Početkom okupacije BiH se

vratio u Sarajevo, gdje je poginuo pri prvom bombardovanju Sarajeva. Sarađivao je posebno sa

"Pregledom" koji je uređivao Jovan Kršić. Početkom 1926.g. pokrenuo u Sarajevu časopis

"Smotra" kao i "Encikopedijsku biblioteku" u kojoj je štampao svoje tri brošure: Nedostatak

savremenih škola; Fizika za niži stupanj i Vidovićev pokret.

Prvi rad koji Tomić objavljuje u listu "Uzgajatelj", časopisu za moralno i etičko poboljšanje

društva, čiji je urednik bio Miljenko Vidovic, bio je "Novi tip inteligenci]e", koji je objavljen u dva

dijela. Tomić konstatuje da savremeno doba pokazuje jasne znake raspadanja i krize koji se

ogledaju u skretanju života izvan kolotečine, u tome što je masa izašla na ulice. Sviiet je postao

dvostruk: dva suprotna morala, dva nazora o svijetu i životu, novi i noviji , Zapad i Istok, Evropa i

Rusija. A društvo je u stanju agonije, idejno dezorjentisano, staro se ruši, a novo se gradi. Tomić

zaključuje da je savremeno doba vrijeme najvećeg cinizma. S druge strane, današnja inteligencija

nije dorasla velikim pitanjima savremenog doba, ona nema "regulacionu silu" niti pravu podlogu za

svoju djelatnost. Život pojedinca je za Tomića uvijек socijalni proces, pa ако se sreća pojedinca

može ostvariti samo kao sreća društva, onda je jasno da je najveća zadaća društva da preuzme u

svoje ruke odgoj pojedinaca p okazujući mu kako je bitno zavisan od one cjeline koju nazivamo

društvom, a to je ujedno i prvi zadatak u odgoju one inteligencije koju traži savremeno doba, treba

se pripremati za novo, a ne se bolesno od njega braniti, a taj zadatak pripada novom tipu

inteligencije koja će biti historijsko-evolucionistički orjentisana prema svim kulturnim tekovinama i

koja će u savremenim društvenim formama vidjeti samo prelazni stadij u razvoju društva ka boljem.

Tomić zaključuje da se ni u društvenim naukama ne može stvoriti perpetuum mobile, što znači da

samo zdravo i moralno društvo može stvoriti moralne i dostojne građane, pa se kao zadatak

savremene inteligencije javlja stvaranje socijalne tehnike i socijalnog viška vrijednosti, ali današnje

društvo ne odgovara tim kriterijima. Ono kao cjelina ne funkcionira, ne producira; za njega je sve

karakterističnija anarhija koja stvara klase i unutrašnje suprotnosti. Pogrešne vrijednosti upravliaiu i

javnim i privatnim životom, novac je postao sve . Naše doba je doba fetišizma: čovjek vrijedi

onoliko koliko posjeduje bogatstva. Sve je postalo roba: i umjetnost. i znanost, i brak i čast. Većina

inteligencije je duševno prostituisana . Dokazi su za Tomica u tome da je tadašnja inteligencija

neinteligentna i da je njeno obrazovanje prilagođeno u cj elini prošlom stoljeću , pa se zato događa da se

od onih koji se obrazuju očekuje poznavanje i najkomplikovanijih stvari i zakona, a da istovremeno

Page 84 of 130

u cijelom svom školo vanju i ne čuju za osnovne zakone društvenog razvoja, niti za pojedine oblike

ljudskog duha i složenosti društvenog života, njoj nedostaju filozofsko-sociološki pogledi na svijet,

pa zato naše vrijeme i traži novi tip inteligencije. Svaki društveni razvitak ima svoj moral, a po

Tomiću, tada su vladala dva morala koja se međusobno iskljucuju: moral stradalnika, potlačenih i

moral onih koji tlače, tlačitelja . Moral kao fenomen se može razumjeti samo iz unutrašnje dinamike

socijalnog života, pa se zato moral jednog vremena i društva može kritikovati samo obuhvatnom

sociološkom analizom društvenih odnosa. Tomić smatra da metoda istraživanja morala mora biti

sociološka, jer je socijalni život uvijek okvir u kojem se i pojavljuje moral. A sociialni život je

kompleksno dat i svaki element tog kompleksa stoji u vezama meduzavisnosti prema cjelini pa se

njegovim mijenjanjem mijenja i cjelina i obrnuto. I mijenjanje kultura nužno mijenja i moral, pa

treba ustanoviti tendencije u toj promjeni i za nju izvesti smjernice mogućeg razvoja. Zato su

sociološka istraživanja značajna za temelje budućeg morala, a pokazati ulogu i nužni razvoj morala

znači postaviti sebi zadaću u kojem smjeru treba izgrađivati moralne vrijednosti i moralne jedinke.

Smisao života se može naći i u nama samima, u otkrivanju onog najplemenijejeg i najboljeg u

nama, božije klice u nama, pri čemu se predavač poziva na primjere iz literature otkrivajuci tajnu

ljudskog dvo-bitka: čovjeka-boga i čovjeka-zvijeri. U svakom čovjeku je bog, zato ga ne treba

tražiti u vasioni ili u prirodi. Svi naši ideali su projekcija čovjeka-boga u nama, a danas je vrijeme

da u svakom čovjeku razvijemo smisao za čovječnost, pa je razvijanje boga u čovjeku samo smisao

buduće kulture. A druga strana te iste zadaće jeste sputavanje zvijeri u čovjeku. onemogucavanje

razvitka te strane čovjeka .

U analizi literarnog diela ("Zločin i kazna"-Dostoievskog), na primieru Raskoljnikova Tomić

zaključuje da postoje dvije vrste ljudi: jedni koji ruše stare zakone i običaje i stvaraju nove, i drugi

koje uvijek treba voditi, za koje treba praviti zakone. Raskoljnikov je zaokupljen višim problemima

društvenog života, on je iznad dnevnih stvari, osjetljiv na nepravdu u svijetu, dok je starica za

Tomica simbol društvenog zla, beskrupulozni izrabljivač tuđih nevolja. Kad se stvari gledaju sa tog

horizonta, onda postaje jasno da se Raskoljnikov ne može okarakterisati kao obični zločinac, nego

se u njegovom problemu nalazi jedno od najtežih i najdubljih pitanja ljudskog društva uopće. Tako

je i čuveni psiholog Adler, navodí Tomić, smatrao daje u Raskoljnikovu postavljen najdublji

problem čovječanstva. Tako i Tomić Raskoljnikova tumači sa jednog dubljeg filozofsko-

sociološkog aspekta i u njemu vidi jednu historijsku ličnost koja se bori za prava obespravljenih, te

u tom smislu on nije zločinac, jer kada bi se prihvatilo da on to jeste, Dostojevskov "Zločin i zazna"

bi bili samo običan kriminalistički roman, a ne djelo svjetske literiture koje u sebi krije sve ljudske

svjetske probleme. Kao i Dirkem (ako se sjecaš "Pravila sociološkog metoda", kada je riječ o

pravilima o razlikovanju normalnog i patološkog u društvu, gdje Dirkem pravda zločine kao

društveni! pojavu koja ubrzava i doprinosi razvoju i dinamici društva) i Tomić govori o tome da je

moguće misliti da postoje i ona ubistva koja su korisna za ljudsko društvo i njegov napredak,

Page 85 of 130

ubistva iza kojih se kriju velike duše i velike ideje. U slučaju Raskoljnikova se radi o takvoj vrsti

ubistva, jer je jasno da zločin nije izvršen iz ličnih pobuda ili koristoljublja, niti se radi o ličnim

motivima. Tomić se pita šta znači za laičko mišljenje moral ili biti moralno? On utvrđuje da su

moralno i dobro dvije različite kategorije, kao i nemoralno i zlo. Dobro djelo je moralno ako iza

njega stoje moralni motivi; pitanje je kako se može okvalifikovati djelo Raskoljnikova, jer je ono

prekršaj društvenih zakona, ali to još nista ne govori o moralnosti postupka. Jer, jedna od osnovnih

osobina moralnog karaktera je socijalnost ili solidarnost sa napredovanjem cjeline društva. A

Raskoļjnikov je preko kršenja važecih društvenih zakona pokušao da učini nešto dobro za sve, on je

stajao na usluzi društvu, nemajuci nikakve lične motive kao pokretače u akciji.

"Nedostatak savremenih škola " je njegovo najcjelovitije i najvrednije djelo . To je djelo koje

među njegovim radovima stoji na najvišoj teorijskoj razini i, mada se odnosi na dosta konkretno

pitanje sadržaja koji će se predavati u našim školama, ipak ono pokazuje svu šiřinu Tomicevog

pristupa i shvatanja pojednih problema i njihovog značaja za ukupan društveni život. Jer Tomić je

ustanovio da pitanje škole i obrazovanja nije školsko pitanje, nego eminentno društveno pitanje

koje ne može ostati izvan osnovnog interesa društvenih snaga u njihovom nastojanju oko razvitka

društva u svim njegovim oblicima. Jer, u zemljama zapadnog svijeta je uvedeno prethodno

ispitivanje sklonosti đaka za pojedine struke i zvanja, pa se na osnovu toga moglo pojedincima

preporučivati koje će zanimanje izabrati kao životno. U domaćim prilikama o tome govoriti čini se

ne samo prerano nego čak potpuno i nemoguće. Pored uvoda, ovo djelo sadrži pet poglavlja

(l)Kulturno-socijalni milje u životu pojedinca, (2) Intelektualna kultura, (3) Etička kultura i naše

škole, (4) Estetska kultura i (5) Metodika nastave. Budući da su problemi škole prevashodno

društveni problemi, on ulazi u eksplikaciju svih odnosa pojedinaca i društva, jer društvo kao cjelina

ima veliki i odlučujući uticaj na svakog pojedinca: ono ga formira, vrednuje njegovo djelovanje,

podstiče ga i nagrađuje ili guši ili podcijenjuje njegov rad i dostignuća; društvo daje pojedincu

motive za akciju i društveno korisno i svrsishodno djelovanje ili, pak, na pojedinca djeluje tako da u

njemu proizvodi destruktivni stav prema tom istom društvu. Uključivanje pojedinca u društvene

tokove, posebno u savremenim uslovima, je znatno složenije i ono podrazumijeva tradiciju koja se

formira kroz tokove društvenog života kroz razne oblike (kultura, religija, politika itd.). U okviru

kulturno-socijalnog miljea pojedincu je omogućeno da za relativno kratko vrijeme apsorbuje sve

ono što je čovječanstvo postiglo i iskusilo kroz dugi niz godina svog razvoja i da tako obrazovan i

oduhovljen nastoji da se uključi u zajednički život društva. Samo u društvenim okvirima pojedinac

može tražiti i naći cilj i smisao svog života i rada, samo na taj način, sudjelujući u zajedničkom

životu društva, svako može izgraditi svoju cjelovitu ličnost i biti u mogućnosti da svojim radom

doprinosi opštem napredovanju svoje društvene sredine. Tako pojedinac i dolazi do duboke svijesti

o društvenoj solidarnosti, na taj način uspijeva da se uzdigne od instikta samoodržanja do onako

prefinjene analize prirodnog i društvenog života kojom se danas odlikuju moderne znanosti. A za

Page 86 of 130

sve to je potreban dugi i strpljivi rad društvene okoline na izgradivanju pojedinca po kojem se i

postaje čovjek u pravom smislu riječi: istorijsko i tradicionalno biće. Pri tome je zadatak škole da

pojedincu ponudi odgovarajuéu sliku svijeta njegovog vremena nastojeći uvijek da ona

korespondira sa nivoom kulturnog i društvenog razvoja čovječanstva. Ako se u razvitku i odnosu

škole prema društvu uspostavi određena simetrija, ako nema podudarnosti između načina

obrazovanj a i društvenih potreba, onda, po Tomiću, škole kao mjesto formiranja društvenih ličnosti

poprimaju reakcionarni karakter, postaj u ustanove koje stoje izvan stvarnog života i čak dobij aju

privid suvišnosti i nečega društveno nekorisnog . Za Tomica je tadašnja situacija u školstvu

karakteristična po tome što je to stanje raskoraka u nivou razvoja škole i društvenih odnosa . Zato se

i dešava da ni naša inteligencija ne razumijeva različite pojave u našem društvu, pa je ona, pored

toga što je dezorjentisana, istovremeno i reakcionarna. Vaspitanje je uspjelo onda kad od pojedinca

stvori čovjeka sposobnog za život i saradnju sa ostalim članovima društva u izgradnji i

napredovanju zajedničkog društvenog dobra. Pored toga što u školama postoji pogrešna ideologija,

glavi nedostatak naših škola jest to što ne odgovaraju duhu vremena, one stvaraju inteligenciju sa

zastarjelom individualistickom ideologijom koja je pogrešna i nedovoljna za razumijevanje i

snalaženje u savremenom društvu. školski sistem je izgrađen jos u XIX vijeku koji je imao

dragačije društvene karakteristike. U tom vremenu je ideja atomizacije društva i značaj pojedinca u

njemu dobila na svojoj težini i zauzela centralno mjesto u tumačenju odnosa jedinke prema cjelini

društvenog života. Preovladalo je shvatanje da se jedino preko kvaliteta i mogućnosti pojedinca

može unaprijediti i preobraziti cjelina društva. Time je u ruke izuzetnih pojedinaca stavljena

sudbina cjeline: pojedinac upravlja svim dijelovima socijalnog života koji onda zavisi od

sposobnosti i incijative pojedinaca i njihove medusobne konkurencije. Taj ekonomsko-politički

liberalizam je svoj filozofski pandan našao u Štimerovoj etici egoizma pojedinca. Zato su naše

škole stvarane u tom periodu i inteligencija koja je u njima obrazovana ima izrazito

individualistickú psihologiju. U školama se izučavaju samo prirodne nauke, a od društvenih samo

higijena i povijest, pa se u školama mnogo više traži i predaje poznavanje prirode i njegovih zakona

nego što se proučava društvo i njegova struktura. Sa I svjetskim ratom je je ova individualisticka

ideologija izgubila na važnosti i ustupila mjesto ideologiji kolektivizma, gdje se umjesto pojedinaca

i njegovih moći, uvodi se kategorija istorijskog razvitka i kauzalnog djelovanja društvene okoline

na pojedinca. To je ideologija koja drugim pojmovima tumači sustinu života: umjesto statike,

govori o dijalektici i dinamici, a pojmovi relativnosti, primata cjeline i međusobne zavisnosti

dobivaju primarno mjesto. Naše doba, po Tomiću, stoji u znaku ove kolektivisticke ideologije .

Istorija društvenog rada, njegova organizacija i uloga u napredovanju društva morala bi ući u

programe nove škole modernog vremena, kao što bi socijalne znanosti morale biti dovoljno

zastupljene u obrazovanju na svim nivoima škole, pa je Tomic za obavezno uvođenje sociologije

kao predmeta u školama.

Page 87 of 130

Kad se govori o moralu i etici , treba prije svega naglasiti da se radi o društvenim kategorijama, jer

u svakom našem činu bezuslovno je prisutan društveni interes, kao što i svako naše djelovanje

podliježe procjenjivanju sa stanovišta draštva. Svi smo zavisni u našem razvoju od društvene

okoline, a preko tradicije, koju treba da savladamo, stojimo i pod uticajem onih ranijih generacija

koje su ta kulturna i materijalna dobra stvorila, kao što smo tim načinom povezani i s onima koji tek

dolaze. Prema Arstotelovoj, da je čovjek zoon-politikon, dakle, društveno biće koje uvijek teži da

bude u grupi i društvu, odgojiti moralnu svijest i etički vaspitati pojedinca jedan je od prvih

zadataka naših škola, pa smatra da i etiku treba uvesti u nastavne planove tadašnjih škola, pri čemu

je zanemarena i estetska kultura, čime se ljudi lišavaju mogućnosti da se razvijaju skladno,

harmonično i cjelovito. Tomić je i kritičar metodike nastave koja se provodi u našoj zemlji, jer se

kod nas ne primjenjuju razna nastavna sredstva i pomagala kao u zapadnim zemljama, pa i to

preporučuje, unatoč kritikama kojima je bio izložen kroz ovo svoje djelo. Svoju polemičnost i oštru

kritičnost Tomic će pokazati i u sukobu sa Miljenkom Vidovicem koji j e u Sarajevu držao privatne

škole za odrasle i za prekvalifikacije, a sukob će kulminirati tokom 1926.g. kada i nastaje Tomićevo

djelo "Vidovićev pokret - jedno merkantilno poduzeće". Vidović je kandidate pripremao za

polaganje ispita na redovnim školama jer se samo na taj način mogla steći određena kvalifikacija i

stepen obrazovanja, pa je Tomić u potpunosti raskrinkao ovaj "pokret" i pokazao kako su na djelu

"apsurdnost, kontradikcije, neznanja, perfidnost, a u prvom redu velika novčana zarada, uz sve

hvalospjeve koje je Vidović dobijao od "intelektualaca" koji su bili polaznici njegovih tečajeva i

kurseva. Svoju kritičku analizu Vidovića i njegovih polaznika, on će završiti zaključkom da se tu, u

prvom redu, radi o merkantilnom preduzeću, pa je krajnje vrijeme da se jednom ljubav odbrani od

propovijednika ljubavi; prava je moralna dužnost našeg doba da se moral brani od propovjednika

morala, a idealizam zaštiti od propovjednika ideala. Najprije bi trebalo popraviti popravljače. Tako

Tomić završava svoju raspravu efektno Ničeovom mišlju kojom je i započinje, jer se taj tekst nalazi

napisan na naslovnoj strani cjelokupne knjige, koja je i napisana i njegovom znaku. Pokazujući sav

nemoral i hipokriziju jednog "etičkog pokreta", on je istovremeno dobro ocrtao atmosferu kultumog

života predratnog Sarajeva, u kojoj su se mogle događati i takve stvari za koje se ne bi moglo reći

da služe na čast njihovim nosiocima, niti da doprinose ugledu svoje sredine, pa ih je Tomić zato i

kritikovao i pokušao spriječiti širenje takvih "pokreta" intelektualaca.

Page 88 of 130

OGNJEN PRICA

U periodu djelovanja Ognjena Pirce na ovim prostorima se izmjenjala Austro ugarska monarhija,

kraljevina SHS i kraljevina Jugoslavija. Ognjen Prica postaje politički aktivan formiranjem

kraljevnie SHS koja je trajala 10 godina, nakon uvođenja šesto- januarske diktature 1929. od strane

Aleksandra Karađorđevića pod izgovorom da ne treba biti posrednika između naroda i kralja.

1934. kralj biva ubijen.

1939. uspostavljanje banovine Hrvatske, kasnije isti lideri stvaraju državu NDH.

BIOGRAFIJA

Rođen 27.novembra 1899. na Ilidži pokraj Sarajeva. Gimnaziju završio u Sarajevu.

1919. upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu, završava u Beču Paragu i Berlinu, i biva saradnik

„Balkasnke federacije“ , magazina KPJ u Evropi. 1923. vraća se u zemlju i biva uhapšen.

1924. postaje suplement u gimnaziji „Geometrije“ izdaje 1926.

1928. osniva list „ Radnički pokret“ i nosilac liste na izborima Republikanskog radničko seljačkog

bloka.1929. odlazi u Zagreb i postaje urednik „Borbe“ .1930. osuđen na 7 godina robije u

mitrovačkoj robijašnici.1937. osniva časopis „Znanost i život“ . „Rječnik stranih riječi“ 1938 i

„Politički rječnik„ izdaje 1941. pod pseudonimom prof. Dragutin Kovčević.Streljale ga Mačekove

ustaše 1.jula.1941.

Partija- Socijaldemokratija

Prica Ognjen nastoji prikazati partiju kao posljedni čin kohezije koja ima za cilj da uveže

proleterijat diljem Jugoslavije kao političkog predstavnika a i s ciljem uvezivanja sindikata

tvorničkih radnika u kraljevini za koje smatra da se nalaze u teškom položaju. Socijaldemokratske i

sindikalne organizacije iako u teškoćama, obnavljale su svoj rad odmah poslije završetka Prvog

svjetskog rata .

Ali osim toga, postavilo se i pitanje stvaranje jedne jedinstvene jugoslovenske radničke partije zbog

toga da bi se prema ujedinjenom frontu kapitalističke klase, našao ujedinjeni front cjelokupnog

proleterijata.

Page 89 of 130

Socijaldemokratska partija iz Srbije i Bosne i Hercegovine su prve krenule u tom pravcu. Smatrano

je da ta partija treba da bude revolucinarna i da ne podliježe ministarijalizmu i da vodi otvorenu

klasnu borbu protiv kapitalističke klase.

Na ovom putu nisu naišli na odobravanje od strane socijaldemokrata u Hrvatskoj, Vojvodini gdje su

primjera radi, hrvatske socijaldemokrate su ušli u vlast konstituiranjem vlade 1918.

Težak udarac partiji je bio 1919. godine cijepanjem na dva krila, „desnog“ i „lijevog“. „Desno

krilo“ je bilo da se uđe u vlast i na taj način pokuša ostvariti veći učinak za razvoj socijal

demokratije, dok je „lijevo krilo“ kategorički odbijalo bilo kakav način suradnje sa buržoazijuom i

vlasti već je pozivalo na otvorenu borbu. Opozicija je odlučila nakon rascjepa da sazove sve

scojialdemokratske partije na osnivanje jugoslovenske radničke partije.

Na kongresu osnivanja radničke partije iznose oštre kritike i pozivaju na jedinstvo u borbi protiv

vlastodržaca koji čine sve na štetu radniče klase, vođeni kako ih Prica naziva mračinim silama

britansko-francuske imperijalističe upravljačke politike.

Također kritikuje da se „desnica“ priklonila vlasti pod izgovorom da na taj način mogu doći do veće

slobode i prava građana, zatim navode primjer kako na tom pitanju nije ništa urađeno već da je to

opredjeljenje za vlast iz ličnih interesa.

Agrarnu reformu , pitanje od velike važnosti spominje kako nije ni približna socijaldemokratskim

načelim gdje navodi da se brani gazdinska klasa kojima se daje otkupnina a zauzvrat seljaci ne

dobivaju alat da obrade tu zemlju

Prica također u svojim kritikama navodi kako je narod izložen trima ropstvima u kraljevini SHS:

• Ekonomsko ropstvo izazvano vladavinom dikatroske buržoazije koja izrabljuje seljake

• Bezkonje uvjetuje i potlačivanje nacija i manjinskih grupa također od buržoazije

• Imperijalističko ropstvo gdje je beogradska vlada vjerni sluga imperijalističkim silama.

Također navodi da socijaldemokratija se približava narodu na način lažnim obećanjima o navodnoj

hrvatskoj autonomiji nakon privrednog napretka.

Policajsocijalisti,

Ognjen Prica naziva tadašnje kvazi socijaldemokrate koji nastoje da na svaki način onemoguće rad

opozicije, također ih prikazuje kao izdajnike načela socijaldemokratije.

„Sarajevski policajsocijalisti, koji su se svojom protivradničkom rabotom i služenjem svakom

buržoaskom režimu nad njima kao gospodari izređale sve buržoaske partije potpuno diskreditirali

ako radnika počeli su opet denunciraju kao najordinarniji policajski doušnici.“

Također navodi osvrt od 10 godina kako je uspostavljenja kraljevnia SHS , kakve su sve Režimske

cenzure zadesile društvo pa navodi.

24 političke smrtne osude, 600 političkih ubistava, 30 000 političkih hapšenja, 3000 emigranata.

Page 90 of 130

„Tako su ti gadovi, na kojima su se kao na prostitukama izređali svi mogući režimi.“

Kritika inteligencije također biva iražena kao društvena misao Ognjena Price, gdje navodi kako

tadašnja inteligencija zna od svega pomalo, ustvari ništa dajući im nazivajući ih filistarima

naobrazbe. Kritikuje ih zbog njihove umišljenosti izazvane njihovim neznanjem.

Evolucija i dijalektika

Evolucija uslovljava revoluciju, to nisu dva antipoda jer se ne radi o prepravljanju postojećeg već o

promjeni postojećeg. Ognjen Prica kritikuje način razmišljanja gdje se kaže da evolucija i revolucija

su dva pojma koja isključuju jedan drugog. Revoluciju navodi kao borbu i daje konkretan primjer

da se Jugoslaviji može promjeniti stanje jedino revolucijom.

Nakon ubistva u skupštini kraljevine SHS,

seljačko- demokratskoj koaliciji je ponuđen savez od strane KPJ za akciju masa protiv režima.

Seljačko-demokratska koalicija kao oponent tadašnjoj vladi, odbija ponudu KPJ.

Nakon uvođenja diktature, Prica piše članak u i oslovljava ga „bez borbe nema slobode“ i

kritikuje opoziciju vlasti kako ne poduzima ništa na borbi protiv diktatorskog režima i predviđa

fatalističko militarističku diktaturu koja kasnije i biva uvedena.

„Zato treba ostvariti fornt zajednički, grada i sela odnosno među masama.“

Štrajk engleza i pouke iz njega primjenjuje na konkretnom primjeru u tadašnjoj jugoslaviji, jer

štrajk rudara u engleskoj nije uspio jer se dio po dio počeo da osipa i pojavljivale su se razne

frakcije. Stoga govori kako se treba ujedinit i zaboraviti na lične interese u borbi za ostvarivanje

prava i sloboda.

Iako smatra da su se stekli svi preduslovi za revoluciju do nje ipak ne dolazi a Ognjen Prica biva u

hapšen i odveden na robiju.

Konstruktivna kritika marksizma i građanske filozofije

Proučavajući neviđeno masovan štrajk Engleskih rudara, u svojim člancima ističe da se

neophodnost u ispitivanjima radničkog pokreta kao odlučujuće pokretačke snage istorijskog

razvitka današnjice, markistička teorija primjenjuje uvijek samo konkretno i stvaralački, stalno

zaključujući svoje teorijske i praktične pouke iz samog objektivnog prokreta.

Suprotno apriorizmu i idealizmu Mokakovog dogmatizovanog marksizma, Prica ističe i podvlači:“

Koliko god današnji radnički pokret imao solidnu teorijsku podlogu u Marksovoj ekonomskoj i

Page 91 of 130

historijskoj teoriji, koja mu je omogućila da zauzme stvarne smijernice u ekonomskoj i političkoj

borbi, ipak u pitanjima svakidašnje borbe i organizacije borbenih snaga sama teorija nije bila

dovoljna, nego se moralo obraćati iskustvu koje pružaju aktuelni događaji i čije pouke se

najdragocjenije tekovine današnje teorije radničkog pokreta.“

O konkretnoj i stvaralačkoj primjeni marksističke teorije o radničkom pokretu na unutrašnjem

frontu revolucije govore mnogi Pricini članci u „Borbi“ od 1928. Do 1929. Godine.

Marksizam nije metoda samo jedne specijalne znanosti nego opća metoda, pa je Marks ujedno i

osnivać filozofije, koja znači „ukidanje“ filozofije u dotadašnjem obliku ističe Prica.

Prica govoreći o građanskim filozofijama navodi i podvlači mišljenje pisaca Ideološkog sukoba

demogratije i fašizma:“ Idealističke teorije saznanja, koje naučno prevaziđene sredinom prošlog

vijeka ne iščezavaju, već se oko svojih teškoća u beskonačnost nijansiraju, ne bi li stvorile iluziju da

njihovo kaleidoskopsko šarenilo znači ipak nekakav razvoj i napredak u rješavanju teškoća.Ali

stvarno, sve one, u sonovi na isti naćin tapkaju u mjestu.“ Kod idealističkih filozofa, istiće Prica,

slaba strana je objktivna stvarnost, sve njihove naučne filozofske metode funkcioniraju prilično ok

se radi o subjektinim pojavama, ai čim se dođe do objektivne realnosti, tu one izdaju, pa ih se

njihovi osnivaći ćutke odreknu.

Također ističe da se stav kaleidoskop građanske filozofske misli mora podvrgnuti posebno pažljivoj

, tananoj i jedino tačnoj dijalektici i materijalistički činjeničkoj kritici. Sam osnovni kriteriju i zakon

građanskih idealističkih pravaca i građanske demokratije, koja im je u društvenoistorijskoj osnovi,

Prica ističe kao pravilno postavljeno pitanje dijakltičkog ukidanja i prevazilaženja onih graničnih

znanja i ostvarenja do kojih je građansko društvo građanskom mišlju moglo doći.

Amerikanizacija vs. Socijalizam

Sa temom „amerikanizacija ili socijalizam, Prica, 1926. Godine pise u sarajevskom časopisu tekst

pod naslovom „Tajna visoke nadnice.“ Da bi osvijetlio tajnu viske amerniče nadnie, Prica je

izučava sve statističke tablece i sve novonastale poslije I svjetskog rata novonastale ekonomske

odnose u SAD-u i uemljama kapitalizma upoštei pokazao za to vrijeme tri odlušujuća momenta

prostepriteta američkog „prosperiteta“:

Prvo, SAD države su imeprijalističkim prvim svjeskim ratom postale bankar svijeta i raspolagale

ogromnim superprofitom;

Drugo, jednim dijelom ovog superprofita znatno povećavajući nadnice, tako da svaki sedmi čovjek

ima svoj automobil, proširile su svoje unutrašnje tržište za dalji razvitak svoje industrije;

Page 92 of 130

Treće, organizovali su u toj atmosferi opšteg prosperiteta, eksploataciju radničke klase i upravo sve

veća nadnicxa američkim kapitalistima postaje izgovor i sredstvo eksploatacije koja konačno

pretvara američko društvo u kasarnu koja se netačno i nepravedno podmeće i prebacuje socijalizmu.

Ovoj posljednoj i osnovnoj protivrječnosti američkog prosperitetnog kapitalizma, Prica daje sljedeć

obašnjenje: „ Sem toga, ovaj američki sistem krije u sebi jos mnoge protivrječnosti, koje nisu

svojstvene svakom kapitalističkom drštvu. Tako je u Americi postala izreka: Kod Forda je teško

raditi. Ford je ovaj sistem visokih nadnica i velike produkcije doveo do savršenstva, a radnici ipak

vole da radie kod drugih kapitalista koji manje plaćaju, jer Fordov radnik je više sličniji vojniku

nego radniku. On radi pod najstrožijom disciplinom, tako da je svaka sekunda njegovog rada

najintenzivnije iskorištena. Štaviše, ovaj poslodavac kontroliše i njegov privatni život. Ovaj naivni

prigovor socijalizmu u Americi je kod radničke klase potpuno ožitvoren. . Savršeno buržoasko

društvo se pretvara u kasarnu gdje nema mjesta individualnoj slobodi, čak ni u privatnom životu,

dok socijalizam oslobađa individuu svih klasnih okova.“

Demokratija vs. Fašizam

Ognjen Prica je obrađivao knjigu Dušana Nedeljkovića, pod nazovom „Ideološki sukob demokratije

i fašizma“. Knjiga gosp.dr. Nedeljkovića, sveučilišnog profesora u Skoplju, prikazuje sukob između

demokracije i fašizma kako se on ogleda u savremenoj filozofiji.

Ideologija naprednih društvenih pokreta uvjek je značila veliki napredak ljudske spoznaje, ona je

uvjiek otvarala nove perspektive napretku nauke. Tako je građanska klasa stvorila svoju

racionalistčku filozofiju, koja je poslije poprimila oblik francuskog materijalizma i njemačkog

kriticizma, a nova društvena klasa udara temelje naučne filozofije dijakekičkog materijalizma.

Ovakvim epohalnim djelima na polju filozofije ne možemo naći ni traga kod fašističke filozofije.

Nema naprenog pokreta bez napredne teorije, pa ni tako ni fašizam ne može značiti nikakav

napredak u teoretskom miljenju. U svojoj sociologiji, fašizam je najvulgarnija apologetika interasa

vladajuće klase koja se prikriva ili se služi demagoškim izvrtanjem najsuprotiniijih misli, među

kojima i marksističkih.

U pogledu demokracije fašističke se ideolozi razilaze, za jedne je fašizam negacija demokracije, a

za neke, on je noncentirana demokracija, pošto je vođa odgovoran naciji,.

Prica istiće da prof. Nedeljković iznosi mane idealističkih demokratiskih filozofa, niti krije mane

građanske demokracije i pokazuje da ona ima svoje granice. Samim tim što savremena demokratija

ima granice i negaciju u ekonomskom momentu današnjeg društva, znači da se mora razviti u

smislu negacije granice i ostvariti se kao ekonomska demokratija.

U drugom dijelu knjige ističe da nalazi spoznajnoteoretske korijene fašizma u grašanskom

idealizmu koji je nastao poslije idealizma klasične građanske filozofije.

Page 93 of 130

MUSTAFA BUSULADŽIĆ

Mustafa Busuladžić je jedan od najvećih bošnjačkih intelektualaca 30-tih i 40-tih godina XX

stoljeća. Bio je pisac, publicista, kritičar, poliglota. Nosilac je ideje Mladi muslimani, antifašista i

antikomunista. Volio je Bosnu, svoj narod, islam, mislio je i pisao o ulozi islama i položaju

muslimana u svijetu.

Rođen je 1914. godine u Gorici kod Trebinja. Nakon završetka osnovne škole upisao je medresu u

Travniku i nakon tri godine se prebacio u Gazi-Husrev begovu medresu u Sarajevu gdje je i

maturirao. Kao učenik medrese svoje tekstove je objavljivao u Islamskom glasu, Novom Beharu,

Obzoru, Svijesti, EL-Hidaji i drugim časopisima tog vremena. 1941. godine je diplomirao na Višoj

islamskoj šerijatskoj školi u Sarajevu, nakon čega odlazi u Rim na postdiplomski studij iz

orijentalistike, gdje je proveo dvije godine. Za to vrijeme je bio saradnik italijanskih časopisa

Mondo Arabo i Oriente Moderno. Pored prosvjetnog i pedagoškog rada mnogo je pisao i prevodio.

Govorio je arapski, turski, italijanski, francuski i njemački jezik.

Od njegovih djela izdvaja se brošura Muslimani u Sovjetskoj Rusiji u kojoj je opisao težak položaj

muslimana u Rusiji. To je bio i povod komunistima da ulaskom u Sarajevo 1945. godine uhapse

Busuladžića i da mu se na Vojnom sudu izrekne smrtna kazna strijeljanjem.

Strijeljanje je izvršeno u naselju Velešići, a očevici tvrde da je noć pred pogubljenje bio smiren i da

je cijelu noć učio Kur'an. Danas jedna ulica u Sarajevu nosi njegovo ime.

Islam i socijalizam

Prvo pitanje o kojem Busuladžić raspravlja jeste pitanje islama i socijalizma. Socijalizam je djelo

zapadnih religija. Francuska revolucija je dovela do kraja socijalnog ropstva crkve i vlastele i

proglašenja principa slobode i jednakosti. Buržoazija je zahvaljujući materijalnom i duhovnom

položaju uživala ta dva principa, za razliku od staleža neimućnih ljudi i radnika, koji nisu mogli

iskoristici slobodu i jednakost zbog neposjedovanja nikakvih dobara. Pogoršanje tog položaja

razvojem industrije, osnivanjem velikih gradova, prisvajanjem dobiti od strane kapitalista, dovelo je

do ogorčenja, mržnje, a zatim i borbe organizovanih radničkih staleža za političku i socijalnu

jednakost, za temeljite promjene u društvu, kako bi se stvorili dostojni životni uslovi. Tako je

nastalo socijalno pitanje i socijalistički pokreti koji su se proširili na mnoge zemlje.

Islamsko shvatanje socijalnog pitanja je univerzalno, ono teži stvaranju univerzalnog bratstva ljudi,

izgradnji i osposobljavanju čovjeka za više, nadzemaljske ciljeve. Islam je u svojoj biti socijalan i

kao takav nema ništa protiv socijalizma, ali samo onog koji se bori za socijalnu pravdu, bratstvo,

čovjekoljublje, slobodu, jednakost, a ne i onog koji se bori za vlast, klasnu mržnju, diktaturu i

nasilje. Duh islamskog socijalizma se potpuno razlikuje od savremenog socijalizma. Islamski

Page 94 of 130

socijalizam obuhvata moralno-etičku, socijalno-ekonomsku, spoznajnu i emocionalnu stranu

čovjeka.

Islamski socijalizam se razilazi i sa marksističkim shvatanjima, jer je osnova takvog shvatanja

materijalizam, koji poriče Boga, za razliku od islamskog socijalizma koji se temelji na vjeri u

jednog Boga, moralnim idealima, duhu ljubavi, pravdi, bratstvu, solidarnosti.

”Ono što je komunizmu cilj islam smatra sredstvom. To su ekonomska dobra. Islam uzdiže moral i

teži za kulturom srca i duše za razliku od komunizma, koji siromaši ljudske duše, dovodi do

animalnosti i poriče ideju morala.“ (Busuladžić, 1997:39) Islamski socijalizam ne poriče ulogu

ekonomije u životu, ali je ne smatra ključnom. Životni ideal ne mogu biti samo zemljaska dobra,

koja su prolazna, život treba da bude vođen moralno-etičkim principima, tek tada dobiva pravi

smisao. Islam čovjeku ostavlja slobodu u pogledu aktivnosti, duševnih i tjelesnih sposobnosti koje

će razvijati u svoju ličnu, ali i u korist drugih. Kao prirodnu potrebu islam priznaje privatnu svojinu,

ali isto tako osuđuje grubi individualizam onih kojima je bitno samo svoje „ja“. U pitanju

demokracije islam i marksizam se razilaze, jer komunizam teži diktaturi proletarijata, dok islam

jednako gleda sve ljude i protiv svake je klasne i rasne razlike.

”Socijalni duh islama izražen je u Muhammedovim a.s. riječima: „Nije pravi vjernik onaj koji

prenoći sit, a njegov susjed gladan. Nije pravi vjernik onaj koji ne želi svome bratu ono što želi

sebi. U srcu vjernika ne može se sastati pravo vjerovanje i škrtost.“ Ove su istine temelj islamske

etičke filozofije.“ (Busuladžić, 1997:41)

Islam pruža rješenje socijalnog pitanja ustanovom zekata i zabrane kameta. Zekat je prinudna

osnovna obaveza onim muslimanima koji posjeduju određeni imetak. Zabrana kameta je

onemogućila koncentraciju kapitala u rukama manjine. Islamski socijalizam omogućuje napredak

društva, miri rad i kapital, uništava klasnu mržnju, onemogućuje stvaranje velikog bogatstva na

jednoj strani, a siromaštva na drugoj. Ono što islam uči jeste da čovjek čovjeku nikad ne smije biti

sredstvo, nego samo cilj.

Pitanje suživota i odnos muslimana i nemuslimana

Tek u Evropi su u XVIII stoljeću pojmu humanizam pridavali značaj filantropije što znači

(čovjekoljublje). U području nauke i tehnike, ljudi su mnogo uznapredovali, ali se ne bi moglo reći

da su uznapredovali i u moralno-etičkom pogledu. Ni svijet, ni oblikovanje čovjeka u njemu, koji se

razvijao u duhovno-etičkom krugu islama posve je oprečan onom u Evropi. Odmah u početku svoje

pojave islam je postavio sebi zadatak da izgradi svjetsko vjersko bratstvo ljudi pred kojima će pasti

sve prepreke rase, staleža, krvi i jezika. U središtu tog bratstva stoji čovjek, čija se vrijednost mjeri

ne po vezama rase, staleža, krvi i jezika, nego po svojim unutrašnjim vrijednostima srca i duše.

”Bog ne gleda u vaše likove i vaša ovosvjetska dobra, nego na vaša srca i djela“, učio je prije toliko

stoljeća Muhammed a.s. Narav islamske vjere nije ekskluzivan, nego je proniknut duhom

čovječnosti i tolerancije. Život jednog roba krščanina ili muslimana, u islamskom pravu isto je

Page 95 of 130

toliko vrijedan koliko i život slobodna građanina ili halife. Tu ne igra ulogu vjerska pripadnost

ljudi. Islamsko pravo dijeli nemuslimane na dvije skupine: na neprijatelje koji ratuju protiv

muslimana i na nemuslimanske štičenike, odnosno podanike muslimanske države koji vjeruju u

objavu (ehluz-zimme). Nemuslimanski podanici su štičenici muslimanske države koji uživaju punu

zaštitu ispovijedanja vjere, života i vlasništva kao i muslimani, samo s tom razlikom što oni ne služe

vojsku i umjesto toga islamskoj državi plaćaju daću poznatu u islamskom pravu pod imenom

“džizija“. Busuladžić navodi riječi iz Kur'ana, koje kažu: ”Bog vam ne zabranjuje da činite

dobročinstvo i budete pravedni prema onima koji se ne bore protiv vas u vjeri i koji vas ne progone

s vaših ognjišta jer Bog voli pravične ljude“. (Busuladžić, 1997: 135)

Kroz čitavu svoju prošlost muslimani su sa razvijenom sviješću o susjedskim dužnostima, bilo

prema istovjernicima braći, bilo prema nemuslimanima s kojim su živjeli, živjeli izmiješano na

jednom prostoru. Veliku važnost susjedskim odnosima pridaje islam. Zbog naših pravilno svaćenih

islamskih dužnosti koje su nalagale lijep odnos i postupak prema inovjernim sugrađanima javlja se

kod nas ona vjerska tolerancija i podnošljivost koje su dozvoljavale i omogućavale nesmetan

vjerski, kulturni i društveni razvitak katolika i pravoslavaca. Jedan od prvih političkih poteza

osvajaća Bosne Mehmed El-Fatiha bio je izdvajanje ahdname (povelja) kojom se nemuslimanskim

podanicima Bosne daje puna vjerska sloboda. Islam, koji su Turci donijeli na Balkan izjednačavao

je ljude u pravima i pred zakonom. Kao što nigdje, tako i u Bosni muslimani, proniknuti idejom

vjerske tolerancije, iako su zauzimali dominantan politički položaj, nisu vršili fizička istrebljenja

svojih nemuslimanskih sugrađana niti su im uništavali imetak i rušili svetinje.

Politička ekonomija i islam

Zakon vjere i ljudskog morala zahtjevaju da u svim odnosima ljudi, kako privatnim tako i javnim,

vladaju uzajamno poštivanje, iskrenost u namjerama i korektnost. Poslije namaza pošten rad je

najveća molitva Bogu. Postoji dvostruka vrijednost rada i to subjektivna i objektivna. Subjektivna

vrijednost rada sastoji se u tome da čovjek vlastitim radom i znojem stiče plodove kojima će

prehraniti sebe i porodicu i zajamčiti njima pošten i pristojan život, dok se objektivna vrijednost

rada sastoji u tome da čovjek zarađujući ne misli samo na sebe nego i na ostalo društvo. Zato je rad

ne samo tjelesna nego i društvena potreba čovjekova. Od trgovca se traži iskrenost i poštene

namjere u radu i privređivanju. Muhammed a.s. je u jednoj svojoj izreci upozorio ljude: ”Četvorica

su na se navukla Božiju srdžbu i Božiji gnjev, a to su: trgovac koji se mnogo kune, umišljen i ohol

siromah, starac koji čini blud (zinaluk) i vođa koji čini nasilje (zulumčar)“ (Busuladžić, 1997: 146).

Samo časno i pošteno zarađivanje putem trgovine i dnevne zarade je najbolje i takvo zarađivanje

islam dozvoljava i preporučuje. Sistem bankarstva i kamate najviše je zatrovao savremeni

gospodarski život u svijetu i tako znatno doprinio nastanku Drugog svijetskog rata. Svakome treba

Page 96 of 130

pružiti mogućnost da pošteno zarađuje, ali i potrošaču da kupuje, da se potrošaču isto kao i trgovcu

omogući život i prehrana. Pored kamata islam zabranjuje svaku vrstu špekulacije, nećasnu trgovinu,

prijevaru, krivu zakletvu, krivo mjerenje, korupciju svake vrste. Koliko su bili samo na glasu radi

svoje poslovne sposobnosti i čestitosti muslimanski trgovci iz Bosne, Hercegovine i Sandžaka, o

tome nije potrebno ni govoriti.

Naš stari trgovac bio je pošten u radu, okretan u poslu, plemenit u namjerama i korektan u

ophođenju sa mušterijama i potrošačima. Međutim, vremena su se izmijenila i donijela mnoge

promjene u trgovačkom poslovanju. Zapleteni gospodarski i društveni odnosi ostavili su zamjetljive

tragove u općem sklopu naseg trgovačkog života. Muslimanska čaršija u Bosni i Hercegovini,

naročito ona sarajevska, potpuno je izmijenila svoje lice. Kod nas su se ljudi borili protiv Židova i

njihovih špekulacija, njih je nestalo iz čaršije, ali je u čaršiji ostao židovski duh špekulacije. Da li će

se ljudi na vrijeme popraviti i preispitati svoju savjest koja ih optužuje, ili će ostati slijepi pa ne

moći sagledati društvene potrese popraćene suzama i krvlju, koji nastaju kao nužna posljedica

društvenih nepravdi i zala koja čine pojedinci i čitave skupine? Islamska pravda i moral teže

korijenitim promijenama i u gospodarskom životu ljudi, jer zlo treba ubiti u njegovu korijenu.

JOSIP MARKUŠIĆ

Josip Markušić jedan je od posebno svijetlih likova franjevaca književnika Bosne Srebrene. Bio je profesor, gvardijan, provincijal, pjesnik, književni kritičar, povjesničar, prevoditelj, sociolog, narodni zaštitnik i domoljub. Rodio se 1880. godine u selu Čepku kod Kotor Varoši. Osnovnu školu završio je u rodnom kraju, gimnaziju u franjevačkom samostanu u Gučoj Gori kod Travnika 1899. Na studij bogoslovije otišao je u Kraljevu Sutjesku te počeo objavljivati pjesme po raznim listovima. U Jajcu je završio svoju široku aktivnost u životu svoje redovničke zajednice. Također je 1908. bio urednik Serafinskog perivoja. U to vrijeme je Markušić aktivno sudjelovao u kulturnim i društvenim zbivanjima u Bosni. Godine 1915.-1916. Markušić je bio gvardijan u Jajcu, 1916.-1919. župnik u Kotor Varošu. 1919.-1922. Gvardijan u Sarajevu. Za provinijala Bosne Srebrene biran je čak tri puta. Do kraja života Markušić je obavljao svoje redovničke i državničke poslove. Radio je na unapređenju crkvene umjetnosti. Pored navedenih dužnosti vršio je službu definitora i kustosa provincije te generalnog vizitatora u slovenskoj provinciji. Josip Broz Tito odlikovao ga je 1955. Ordenom bratstva i jedinstva I. reda. Te godine se povukao u mirovinu, ali je i dalje aktivno sudjelovao u znanstvenom životu, u radu Udruženja Dobri pastir. Umro je 1968. u Jajcu.

Bibliografija„ Krvavi behari “ , Tisak i naklada Voglera i drugova, Sarajevo, 1908.„ Život i rad Ivana Frane Jukića “ , Tisak i naklada Voglera i drugova, Sarajevo 1908.„Kmetovsko pitanje u Bosni i Hercegovini“, Tiskara i litografija Vogler, Sarajevo, 1911.„Svetište svetog Ive Krstitelja u Podmilačju“,Trgovačka tiskara M. Ramljak, Sarajevo, 1941.„Prilog o crkvenoj umjetnosti“ ,povjesni-sociološka studija, 1957.„Jajački fragmenti“ ,povjesni-sociološka studija, 1966.„Bosansko-hercegovačke narodne pjesme iliti 'Jukićevke'“, Tiskara Đure Džamonje, Mostar, 1910.Brojne pjesme: Moć socijalne demokracije, Pjesma novog doba, Budućnost naroda moga.

Page 97 of 130

Period ujedinjenja Južnih Slavena u jednu državu 1918

Fra Josip Markušić se još za vrijeme studija počeo zanimati društveno-kulturnim zbivanjima. Boraveći deset godina u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom ( 1905-1915 ) jasno je formulirao svoje osnovne stavove u socijalno-političkoj sferi. Markušić je od samog početka podržavao ilirsku ideju o ujedinjenju svih Južnih Slavena u jednu državu. Tokom cijelog svog života naglašava potrebu rada za narod, a pod narodom u BiH shvaća stanovništvo bez obzira na naciju, vjeru i socijalni položaj. Najveća prepreka jedinstva za Markušića je nacionalizam i klerikalizam. Katolički klerikalizam koji je izjednačavao hrvatsko i katoličko, Markušić je osuđivao sa pozicija vjera, a i nacije. Branio je interese Katoličke crkve i svoje redovničke zajednice. Podupirao je Hrvatsku narodnu zajednicu nasuprot politici Hrvatske katoličke udruge, koju je vodio nadbiskup Josip Stadler, zbog čega je, zajedno sa drugi franjevcima, bio pogođen Stadlerovim mjerama. „Mi se nikako ne istovjetujemo sa hrvatskom politikom preuzvišenog gospodina dr. Josipa Stadlera, vrhbosanskog nadbiskupa, u koliko unosi u hrvatsku narodnu politiku i katoličku vjeru.“ ( Zgodić, 2000: 404 )Josip Mrkušić vjerovao je u promjene , u bolja vremena, s tim u vezi zalagao se s Đurom Džamonjom za osnivanje Hrvatskih narodnih socijalista koja bi u svom programu jasno naglasila važnost suradnje sa Srbima i imala narodno obilježje te u svoj program unijela socijalni sadržaj, a sam je nastojao osnovati Franjevačko književno društvo Duns Skot. Stadlerovo nastojanje da osnuje Kršćansku stranku za njega je bio pokušaj koji je uperen protiv bosanskih franjevaca i bosanskih Hrvata katolika uopće.Markušić ostaje na pozicijama ilirske ideje o ujedinjavanju Južnih Slavena najprije kulturno i što je moguće više državnopravno, suprotstavlja se kao i većina u BiH priključivanju BiH Kraljevini Srbiji. Ono što je jako zanimljivo jeste što Markušić želi narodno jedinstvo Srba, Hrvata i Muslimana u BiH u želji da ostvari tako socijalni program tj. rješenje agrarnog pitanja. Fra Josip Markušić dakle borio se za rješavanje agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini kritizirajući austrougrasku agrarnu politiku, propagirao je vjersku i nacionalnu toleranciju.

U društvu zakržljalih političkih sloboda i s tuđinskom vlašću na čelu, vidljiva je Markušićeva oštroumnost u prosuđivanju cjelokupnog javnog života, što će ostati karakteristično za cijelo njegovo društveno prosuđivanje i djelovanje do kraja njegovog života.„Boreći se čovjek u svijetu i promatrajući život mora priznati da skepsa i neizvjesnost vladaju svijetom. I samu se mora skeptičnim biti, gledajući kako stranke ratuju, a ne zna se ko pravo ima; kako ljudi jedan na drugoga udaraju, jedan drugoga nevaljalim, nevjernim proglasuje, a ne zna se koji pravo ima. Ja ih znadem, koje su nevjernim proglasili, a bolji su i vjerniji bili nego tobože pravovjerni klevetnici. “ (Zgodić, 2000: 404)Promatrajući višestranični život u jednoj građanskoj demokraciji Markušić jasno formulira princip odnosa vjere i politike. Markušić se zadovoljava tim da jedna politička stranka štiti načela katoličke vjere, a da ne počiva na njezinim načelima. Smatra da svećenik i Crkva mogu surađivati sa strankama nakon zrelog razumnog razmišljanja iz čega se vidi da Markušić odstranjuje i odbacuje svaki politički klerikalizam. Za njega je vjera inspirativ a ne normativ u političkoj sferi i sama politička sfera ima svoju potpunu i racionalnu samostalnost.Markušić je osoba izuzetnog osjećaja za socijalnu pravdu i već od mladosti simpatizer socijalne demokracije, ne samo zbog njezine kritike kapitalizma i brige za radnika nego i iznad svega zbog koncepta rješenja agrarnog pitanja. Izuzetno je važan Markušićev tekst „Moć socijalne demokracije“ u kojem piše:„Dolaze nam vjekovi socijalizma, i nikojem silniku neće poći za rukom, da ovaj ogromni pokret uguši. Jedan dio ljudstva bješe lišen prava jednakosti. Novija vremena spomenuše se ove istine u evanđelju o jednakosti i bratstvu svih ljudi; i ta baklja zapali svijet. Nitko je više ugasiti ne može - a i ne smije. “ (Zgodić; 2000: 406)Kada je u pitanju agrarna problematika, Markušić je potpuno na strani marksističkog rješavanja agrarnog pitanja. Problem agrarnog pitanja u BiH Markušić rješava potpuno na marksistički način, ali ne na temelju čitanja Marxa, nego historije i razuma. Nacrt o fakultativnom otkupu kmetova koji

Page 98 of 130

je bio predmet jednog zasjedanja bosansko-hercegovačkog sabora Markušić u potpunosti odbacuje, jer je on za prinudno rješenje agrarnog pitanja. Markušić je upravo u vrijeme ovih saborskih i predsaborskih rasprava o kmetovskom pitanju napisao u „ Hrvatskoj zajednici“ seriju članka pod pseudonimom Vojislav Hranić „Kmetovsko pitanje u BiH“.

Nakon svojih razmatranja o rješavanju kmetskog pitanja u BiH Markušić navodi kratke poteze načina rješavanja agrarnog pitanja.„Agrarno se pitanje kod nas mora tako riješiti, da kmetu pomognemo radikalno i to odmah! Zgodno bi po kmeta bilo riješenje agrarnog pitanja, kada bi mu se povratila prava, koja je imao 1848., ali tim bi ujedno uništili agu, čega pak nećemo, da agama nebi ništa krivo bilo načinjeno. “ (Zgodić; 2000: 408)Također Markušić navodi drugi način rješavanja agrarnog pitanja ukoliko nemamo prava biti okrutni prema agama, a to je obligatorni otkup kmetova koji bi se mogao izvesti na dva načina: a) na način, da kmet agi ne dadne nikakva novca, već zemlju podijeli na tri dijela, a od ta tri dijela jedan da uzme aga sebi, a druga dva kmet,b) i na način, da komisija kmetovsko zemljište procijeni kao kmetovsko zemljište, a taj iznos, da kmet dadne agi.Naime, Markušićevo gledanje na rješenje agrarnog pitanja neće se bitno izmjeniti do kraja njegovog života.Period između dva rata ( 1918-1941 )

Već od 1919. godine Markušić se kao kustos Provincije nalazi u samostanu sv. Ante u Sarajevu i uključuje se u javni život novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Dolaskom u Sarajevo postaje predsjednik Inicijativnog odbora bosansko-hercegovačke težačke stranke njezin ideolog i potpisuje poziv za osnivačku skupštinu gdje se u pozivu navodi da su raspuštene Hrvatska pučka stranka i Hrvatska narodna stranka.„Težačka smo stranka, jer nam je težak reprezentant radnih slojeva našega naroda i glavna snaga inteligenata, građana i radnika...gospodine rodoljube, evo zgode, da svaki pokaže svoju ljubav prema narodu. Svaki od Vas ima priliku, da u našoj stranci svojim mislima pribavi uvaženje, pa eto časa, kada ćemo moći svi raditi, da koristimo narodu i državi, a da ne prolaze naši dani u ispraznom kukanju i kritizivanju.“ (Zgodić; 2000: 410) Markušić iskazuje da se odbacuje gospodska politika, a prihvaća se realni rad i organiziranje naroda da u pravdi, jednakosti i čistoj državnoj upravi stoji interes države i narodnog jedinstva kao diktat. U periodu oštrih srpsko-hrvatskih sukoba u novoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca upustio se Markušić i u razmatranju odnosa naroda, rase i jezika. Hrvatsko pitanje u novim jugoslavenskim odnosima nakon stvaranja državne zajednice pokušao je osvjetliti i u rasnom svijetlu. Tako on razlikuje narod u rasnom smislu i narod u političkom smislu, prihvativši teoriju da su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan narod i to po svim rasnim oznakama jedne krvi. Markušić ustaje protiv shvaćanja da je tu riječ o trima plemenima, već kaže da se samo radi o trima imenima, koja moraju biti ravnopravna, ustanovljujući to kako jezik i pismo ne mogu vrijediti za oznaku plemena.Markušićeva globalna podrška novostvorenoj državi izazvala je kod izvjesnog broja društveno angažiranih Hrvata ne samo sumnju u njegovo hrvatstvo nego direktno suprotstavljanje njemu, tako da tajnik društva „Tomašević“ u Jajcu, Filipović pismom zabranjuje 1926. godine Markušiću pohađati prostorije društva , iako je član društva „Tomašević“. Naime, godine 1939 kad su Dragiša Cvetković i Vlatko Maček napravili svoj dogovor o srpsko-hrvatskoj podjeli Bosne, Markušić zabrinuto piše svojim prijateljima Tugomiru Alaupoviću i Mehmedu Spahi potičući ih da učine sve kako bi se ta nagodba spriječila: „Nije ni Hrvat, ni Srbin niti Slaven [Musliman] koji dopusti da se krti zemlja Bosna… Kud se, inače, po strašnoj našoj, ne daj Bože sudbini, Bosna podijeli, tuda će udariti pukotina cjeline ko šeper posred kuće i ognjišta…Ne daj da se Bosna dijeli ili krnji ni za jedan pedalj zemlje, ni za

Page 99 of 130

jednog čobanina – ni za kakve izglede, prilike, pazare, obećanja. To bi bila izdaja povijesti, naše duše, a ujedno prva klica temeljna slabljenja države.“ (Zgodić; 2000: 412)Cvetković i Maček sklopili su Sporazum i donijeli Uredbu o Banovini Hrvatskoj kojom su pocijepali Bosnu i Hercegovinu. Poslije toga Markušić je razočaran Kraljevinom Jugoslavijom. Tužnu situaciju u srpsko-hrvatskim odnosima Markušić vidi u tome što nije došlo do jedinstva svijesti.

Period borbe protiv fašizma i izgradnje socijalističke i federativne države 1941. godina

Završetkom II. svjetskog rata nastupila je u našim krajevima nova, socijalistička vlast, koja je odmah od početka proglasila rastavu Crkve od države i koja vjeru ne smatra osnovicom društva ni države. Komunistička stranka, koja je postala vodećom snagom u državi, smatra religiju nezdravom pojavom, koja čovjeka otuđuje od samog sebe i od stvarnih zadataka u svijetu; na taj način, vjera je za nju praznovjerje i štetna predrasuda. U takvoj situaciji trebalo je Crkvi, naučiti živjeti bez državnog pokroviteljstva ili barem zaštite. Kasnije se vidjelo da novi položaj Crkve ipak nije katastrofalan za nju i da je, u nekim stvarima, čak i povoljniji od ranijega. Vapaj protiv podjele Bosne uskoro postaje bespredmetan, jer s dolaskom NDH i II svjetskog rata cijela Bosna postaje integrirana u tu državu. Markušić je rat proveo u Jajcu, gdje je na sve načine spasavao progonjene Srbe i davao doprinos antifašističkoj borbi. Nakon svega što je doživio na Drugom zasjedanju AVNOJ-a na kojem su udareni temelji novoj socijalističkoj i federativnoj Jugoslaviji Markušić će osjetit krajem 1943. godine jasno da se tada počelo ostvarivati ono o čemu je uvijek sanjao, onakva zajednica južnoslavenskih naroda za koju je znao da na kraju svih krajeva mora doći. Naime, Markušić traži rješenje za svoj narod u novoj državi. On ne propagira vjeru kao ideologiju, on se ne zanosi patetičnim veličanjem naroda kao apstrakcije, već želi da služi ljudima i da za njih uradi nešto korisno. Izniklo je Udruženje katoličkih svećenika koje je učinilo ogromne stvari za jačanje vjerskog života i vjerske slobode u novoj Jugoslaviji, za normalizaciju stanja Hrvata u BiH. Iz tih motiva, godine 1949. šalje pismo Josipu Brozu Titu.„Mi smo pošli, rekoh, da se vidimo s našim državnim rukovodstvom i da ga pozdravimo, mi lojalni državljani, predstavnici svoje lojalne braće. Ali ujedno da istaknemo ovom posjetom, kao ravnopravni građani svoje države; u oslobođenoj domovini jednaki svima ostalima bez iznimke, kako u dužnostima bez privilegija, tako i u pravima bez diskriminacija.“ (Zgodić; 2000: 415)Iz tog teksta vidljivo je da je Markušić smatrao da će svećenik moći biti jednak svim ostalima u novom socijalističkom društvu, kako u dužnosti bez privilegija tako i u pravima bez diskriminacije, ako se sam organizirano uključi u društveni život ne stranački, nego organiziranjem na staleškom principu tj. u društvu ili udruženju svećenika. Udruženje katoličkih svećenika "Dobri pastir" imalo je u poratnim godinama znatnu ulogu, osobito za Bosansku provinciju. Iz opisa poratnih prilika vidi se kakvo je bilo stanje svećenika u Bosni. Trebalo je rješavati mnoga pitanja - od snabdijevanja hranom i odijelom do ponovnog dobivanja vlastitog stambenog prostora, od vršenja vjerskih obreda i pouke do izbavljanja zatvorenih svećenika, od putovanja do opstanka sjemeništa. Trebalo je imati ustanovu koja će svećenicima pomagati da dođu do svog prava. I vlasti su bile svjesne nagomilanih problema i željele ih nekako riješiti. Redovni put kojim bi se ta pitanja mogla rješavati, tj. razgovorom biskupa s državnim vlastima, u to vrijeme bio je blokiran, zbog sukoba jugoslavenskih vlasti s nadbiskupom Stepincem. A na rješenje konkretnih pitanja nije se moglo čekati. Zbog toga je dio bosanskih i hercegovačkih svećenika, sporazumno s državnim vlastima, osnovao udruženje "Dobri pastir" sa zadatkom da rješava navedena i druga slična pitanja.

Page 100 of 130

SAFET KRUPIĆ

Safet Krupić rođen je 8.marta 1911.godine u Bosanskoj Krupi. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, nakon čega nastavlja školovanje u Gimnaziji u Bihaću. Njegov život je je bio veoma surov i buran što svjedoče i događaji i vrijeme u kojem je rođen tkz.vrijeme izbijanja I rata. On je trajno ostao pod utiskom bijede kojoj je bio izložen taj svijet. Krupićevo kasnije intelektuano shvatanje po svemu je bilo pod jakim utjecajem opšte dekandencije i zaostajanja njegovog naroda, dok je pozadina dešavanja koja je bila okarakterizirana tragičnom involucijom (nazadovanje) i zaostalošću mnogih muslimanskih slojeva direktno implicira Krupićevu orijentaciju na traženje puteva ka boljoj budućnosti. Značajno je napomenuti da je Krupić još za vrijeme školovanja isticao interesovanje za politička i društvena pitanja, zbog čega je oštro i kritički reagovao na političke prilike i opće stanje naroda. Zahvaljujući tom iskustvu formira se njegova političko-filozofska doktrina koju će provlačiti tokom svog cijelog života. Često se postavljalo pitanje prema mladim ljudima tog vremena u smislu koji su to intelektualni moralni i politički pokreti, ideje i društvene snage što se javljaju kao centar prema kojem se oni moraju orjentirat. Prema čemu je oštro je zastupao stav sovjetskog komunizma, vjerujući da je za Južnoslavenske narode to jedini spas tkv.komunistička revolucija. Iz ovog se može zaključiti da je Krupić još kao gimnazijalac osjećao moralnu indignaciju (ljutnju) prema postojećem stanju. Kada je riječ o njegovima kasnijim komunističkim i kritičkim opredjeljenjima smatra se da su to takođe zreli izrazi takvih ranih mladalačkih stavova, koji su tada bili kritički ustrojeni ka tadašnjem režimu i društvenom stanju općenito. Krupić upisuje i završava Filozofski fakutet u Zagrebu na odsjek filozofija i francuski jezik. Već u ovo vrijeme Krupić je bio razvijena takoreći poznata ličnost osoba sa izrazito moralnim i intelektualnim potencijalima lijeve orijentacije, te surađuje u lijevo orjentiranim časopisima poput „Danas“, „Pečat“, „Kultura“... no pored pomenutih tu su postojali i neki viši profesionalni časopisi poput „Medicinar“, „Putokaz“, koji su izdavali Hasan Kikić i Skender Kulenović za koji je Krupić napisao uvodni text. On je koristio svaku povezanost sa Sveučilištem da razvije vrlo intenzivan i raznovrstan inetelektualni rad. No uprkos svojim uspjesima koji su smetali mnogima on je često dolazio u sukobe sa predstavnicima nacionalističkih i klerikalističkih usmjerenja, zbog čega je veoma brzo postao centralna figura intelektualnih napada predhodno navedenih, što će kasnije dovesti do njegovog slanja u Jasenovac, u jesen 1942. Doba njegove najveće aktivnosti i rada jeste vrijeme u periodu između 1934-1937 kada stiče i diplomu francuskog jezika. Njegov negativni građanski status bio je impikacija ne samo njegovog promoviranja kao komuniste i marksiste nego i kao člana KPJ. Zbog svog javnog djelovanja, te otkrivanjem jasne idejne i političke pozicije, Krupić je sebe u potpunosti izložio sukobu sa nacionalistima i rekcionarima. Kada je došlo do izbijanja rata Krupić se našao u relativno složenoj situaciji. Ono što ga je svjesno dovelo ka tragičnom kraju bila je partijska izolacija, i sumnje u dosljednost njegove partijske usmjerenosi. Tokom 1941.godine Krupić biva ranjen, u napadu ustanika blizu Ključa, što će kasnije biti osuđeno i etiketirano kao čin odbijanja njegovog pridruživanja ustancima. Nažaost ovakva procjena je još više utjecala na smanjenje njegove aktivnosti u KPJ. Izoriran i uz pogoršano stanje jedini način spasa vidi u sklanjanju u bolnicu, što mu nije obezbijedilo očekivanu sigurnost samog Krupića. U banjalučkoj bolnici prepoznao ga je i uhapsio ustaša Zubić. Nakon čega je priveden u zatvor na Savskoj cesti zatim u oktobru 9ili10 transportiran u Jasenovac gdje je u jesen 1942godine i usmrćen. Što u prevodu znači da je Safet Krupić umro jako mlad u svojoj 31 godini života, ali dosta toga 3uspio ostvaritii izgraditi se kao poznata ličnost koju će judi pamtiti. Likvidacija Safeta Krupića ujedno je bila i likvidacije velikog i značajnog neprijatelja cijelog ustavštva. Poznata Krupićeva djela su: „Izvor i osnov logičkih principa“, „Socijalne predpostavke i socijalno značenje umjetnosti“, „Problem umjetnosti“, „Filozofija i nauka“, „Nešto o nauci i naučnom radu“, „Mi danas“, „Problem umjetničke kritike“. Krupićevo djelo ćemo osvjetliti iz dva ugla:

Page 101 of 130

1. Iz ugla njegovog života i revolucionarne aktivnostiosvjetlit ćemo njegovo djelo, 2. Iz ugla njegovog djela osvjetlit ćemo njegovu aktivnost.

Djelatnost

Kao što je većinom njegova djelatnost navedena u kontekstu biografije značajno je nadovezati se da su Krupićeva pojava i djelovanje značili mnogo u borbi ljevice na Sveučilištu u Zagrebu protiv cijele desne orijentacije, a za pobjedu lijevih strujanja na Sveučilištu između 1930-1941.godine. takođe je njegovo javno djelovanje u Zagrebu, Beogradu, Banjoj Luci, Mostaru i Karlovcu od velikog značaja jer su posredstvom javne i pisane riječi u časopisima u cijeloj jugoslavenskoj javnosti, značilo veliki prilog afirmaciji lijeve i marksističke misli i akcije kod nas. Kada je riječ o Krupićevoj djelatnsoti u pogledu oko „Putokaza“ i cijeli „Putokaz“ bili su pirje rata najznačajniji korak u borbi za preorijentaciju politikie kod Muslimana u pravcu lijevih solucija i njihovog uključenja u tokove lijevi razmišljanja i akcije. Njegovo istupanje u raspravi u vezi sa „sukobom na književnoj ljevici“ bilo je usmjereno u prilog odbrane temeljnih marksističkih shvatanja filozofije i znanosti, koja su bila ozbilnjo dovedena u pitanje u istupima i shvatanjima Richtmana i Podhorskog koji su podrazumijevali potpuno odbacivanje filozofije. No on se u pitanjima literature nije izražavao niti opredjeljivao. Njegova djelatnost u toku 10 godina njegovog rada u komunističkom i i naprednom pokretu doprinio je ogroman doprinos tom pokretu, njegovim idejama.

ESTETSKI I LITERARNOTEORIJSKI RADOVIKrupić je umjetnost posmatrao kao socijalno-kulturnu funkciju u smislu njenog općenitog određenja i njenog mjesta u strukturi ljudskih socijalnih moći i socijalno-kulturnih formi njihovog iskazivanja, i tu se upravo vidi i osjeća trag sociologizma u njegovim pogledima na pitanje o umjetnosti“. (130) U strukturi i nastanku socijalno-kulturne funkcije (umjetnosti), Krupić vidi dva osnovna momenta. Jedan od njih je posebna psihofizička i sociopsihička osjetljivost stukture nekih ljudi. Drugo izvorište sastoji se u društvenosti čovjeka kao njegovoj pravoj prirodi, iz koje izviru i potiču svi unutarnji poticaji i motivacije sadržajnog određenja čovjeka prema doživljenom.

DRUŠTVENO-POLITIČKA I KULTURNA PROBLEMATIKA U KRUPIĆEVIM RADOVIMA

U razmatranjima ove problematike važno je spomenuti tri Krupićeva značajna djela: esej Današnjica i mi, Putokaz, te članak Mi danas. Za razumijevanje njegovih shvatanja o problemima generacije u kojoj je djelovao, vjerovatno je najvažniji članak Današnjica i mi. U tom članku pokušava da se dadne dijagnoza društvenopovijesne i kulturne situacije tadašnjeg jugoslavenskog društva, s posebnim naglaskom na Bosnu i Hercegovinu. Krupić jasno izražava duboko razočarenje u ono što je nastalo iz velikih iluzija mladosti. Krupić čitav razvoj od 1919. do 1936.godine ocjenjuje ovako: „U čitavom tom periodu od 1918. do 1930. ima nečeg mutnog, nejasnog i ko u snu zakovitlanog u čitavom našem životu“. (132) On govori o sudbini muslimana u tadašnjem vremenu te želi naglasiti i upozoriti da oni nisu žrtve ničijeg zaborava ili nekih tuđih sila, već ponajviše svoje sopstvene povijesti i njenih vodećih društvenih, ideoloških te političkih snaga. Važan je dio u kojem Krupić kaže: „ Svakako da u tome svemu leži uzrok ( socijalnoj bijedi i zaostalosti Muslimana i njihovoj političkoj inferiornosti) u društvenom uređenju, begovatu, koji nije dozvoljavao da se upozna evropska stvarnost koja je neminovno morala i k nama doći. I što smo mi nju kada je 1918.g već došla tek površno, nejasno baveći se tek trećerazrednim i sporednim pitanjima šešira ili fesa, pitanjima otkrivanja Muslimanke itd..., a ona osnovna ekonomska, društvena, politička i prosvjetna

Page 102 of 130

pitanja ostajala po strani.“ (133) Ovo su površni razlozi koje Krupić navodi kao uzroke zaostanjanja muslimana. On je svjestan zadatka s kojim je suočena njegova generacija, 7te da se pred njima nalaze neka od „sudbonosnih pitanja“ . „Rješavati ih moramo ( pitanja ) i to najaktivnije, jer neriješena pitanja znače za nas sigurnu smrt, jer mi smo po svojoj ekonomskoj i društvenoj strukturi sredina koja može da postane samo plijen onih koji oduzimaju slobode narodnih masa i pojedinaca,ali smo sredina koja bi u slobodi i demokraciji dala bogate i vrijedne priloge napretku i kulturi.“ (134) U svom eseju Mi danas, mogućnosti da se poduzme nešto, Krupić opet tematizira pitanje umjetnosti, kao jednom od mogućih rješenja tadašnje situacije. Umjetnost je pozvana da se bori za napredak i da dadne realnu sliku društvenog stanja. Navodi „kako se život uopćene razvija, granice zaostalosti se uopće ne prevazilaze, nego se samo tobože nadilaze u nekim nestvarnim imitativnim i s toga duboko neorganičkim i u biti reakcionarnim i pogrešnim kulturnim zbivanjem, koje vodi prividnom evropeiziranju i modernosti.“(137) On vidi uz umjetnost i filozofiju kao snažne poluge povijesnog napretka.“Krupićevo shvatanje filozofije, nauke, umjetnosti i kritike karakteristično je po dominirajućim uticajima marksističke teorije po kojoj je filozofija epohalna svijest koja određuje opći pravac kretanja svih momenata koji tvore strukturu duhovnosti određene epohe.“ (142)

KRUPIĆEVA ULUGA U „SUKOBU NA KNJIŽEVNOJ LJEVICI“

Krupićevo stajalište na lijevoj struji naše literature je neupitno, međutim pitanje je na kojoj se poziciji nalazio za vrijeme sukoba koji je trajao od 1928. do 1952. Krupić u lijeve tokove naše literature uključuje se tek 1934. godine kada se prvi put pojavio sa napisima u štampi. Osnovni uzroci sukoba vežu se za razvoj situacije i pogleda na literaturu i njen odnos prema politici u SSSR-u i Komiterni, te kontrolu nad liberalnim stvaranjem, koja je uspostavljena u SSSR-u od 1926.godine , sve do pune pobjede nad staljinizmom. „ Za razmatranje Krupićeve pozicije, u okviru rasprava i odnosa u „Sukobu“ bitno je imati na umu tri značajna momenta:1. Krupić je bio komunista i stoga u određenoj značajnoj mjeri poštuje stajališta, ocjene i zahtjeve rukovodstva i političke linije KPJ o pitanjima koja su postala tema i sukoba2. Bio je marksista, te se rukovodi metodama marksističke filozofije 83. Krupić je bio talentovan esejista, filozof, te se često povodio za svojim talentom, pa u tom smislu oba, gornja momenta postaju u određenoj mjeri relativna u situacijama kada Krupić konkretno raspravlja i suočava se sa problemima o kojima se radi;4. Bio je preokupiran posebnom problematikom bosanskohercegovačkog društva, pa se i u tom smijeru njegova misao izdvaja iz okvira sheme i standarda osnovne sadržine spora i problema „marksističke ortodoksije“.5. Krupić u sukob ulazi iz vana i po zahtjevu CK KPH, odnosno njegovog Agitpropa, u vrijeme kada je spor bio sasvim razvijen i kada se snage angažirane u njemu ponašaju u dobroj mjeri ne samo prema princijpijelnim stavovima i interesima već i po interesima zauzetih pozicija, teško odstupajući od već fiskiranih stavova i odnosa;6. On je u datom momentu došao u neželjenz poziciju da direktno arbitrira i sudi u jednoj oblasti oko koje je sporenje bilo akutno.“ ( 143-144)

Ovo su važni momenti koji se moraju spomenuti kada se govori o Krupićevom učešću u sporu. Vrativši se iz Francuske 1938.godine Krupić zatiče posve razvijen spor i sukob. Kada dolazi u prvi plan problemi filozofije i znanosti on biva angažiran u smislu arbitrarne uloge i učesnika, i zastupa tezu sličnu onoj koju je zastupalo partijsko vođstvo Prica i ortodoksi. Spor je u biti počeo literarnim problemima, dok se u završnici žustro vodio filozofskim pitanjima. „Krupićevo učešće u Sukobu na književnoj ljevici izmaklo je pažnji istraživača, ali nije izmaklo sjećanju samih učesnika. Učesnici spora tretiraju Krupića kao jednog od najznačajnijih njegovih aktera, i to u vrijeme kada sukob dostiže kulminaciju 1939.godine. Njegovo učešće bilježi Miroslav Krleža, koji u svom

Page 103 of 130

Dijalektičkom antibarbarusu posvećuje Krupiću i te kakvu pažnju“. (152) Za njega je sukob na književnoj ljevici bio od najvećeg značaja, ali je njegova uloga u tim događajima ostala malo poznata i proučavana.

Safet Krupić je bio veoma značajna stvaralačka ličnost na polju marksističke filozofije, te je ostao zapamćen kao značajna ličnost cjelokupnog našeg naprednog i revolucionarnog pokreta prije rata, odnosno jedna od značajnih ličnosti cijele naše historije.

Literatura: Filipović, Muhamed (1986). Safet Krupić-MARKSISTIČKI FILOZOF, KRITIČAR I ESTETIČAR život, revolucionarni rad i djelo,

AHMED MURADBEGOVIĆ

Ahmed Muradbegović je rođen u Gradačcu 3. marta 1898. godine. Prema porodičnom predanju Muradbegovići su iz Budima doselili u tuzlansku nahiju u vrijeme turskog napuštanja Ugarske. Nakon završene osnovne škole u rodnom mjestu (1910) pohađao je tri razreda gimnazije u Tuzli do njena zatvaranja 1914. Iz Tuzle je prešao u sarajevsku gimnaziju. Maturu je položio u sarajevskoj gimnaziji 1919 godine. Iste godine je upisao studij prava, a nakon dva semestra prelazi na Filozofski fakultet u Zagrebu gdje je diplomirao. U isto je vrijeme završio Glumačku školu u Zagrebu gdje je slušao predavanja nekih poznatih redatelja. Bio je član drame Hrvatskog narodnog pozorišta u Zagrebu. Nakon ukidanja Glumačke škole, u narednoj deceniji radi kao profesor hrvatskog jezika, historije i geografije. Od 1935. do 1941. radio je u Zagrebu kao profesor Prve i Pete gimnazije. U razdoblju između dva svjetska rata bio je kandidat za upravnika Splitskog i Sarajevskog pozorišta. Jedno vrijeme je bio na izdržavanju zatvorske kazne u Sarajevu i Zenici zbog angažiranja u radu Hrvatskog državnog pozorišta u Sarajevu,a pravi razlog zbog kojeg je izdržavao kaznu je bio taj što se izjašnjavao kao Hrvat muslimanske vjeroispovjesti. Poslije sudjelovanja u osnivanju Tuzlanskog pozorišta honorarno je angažiran u njegovom radu. Uz ove poslove sudjeluje u osnivanju ĉasopisa “Pozorište” i angažira se na ostvarivanju avangardističkog narodnog pozorišta. Bio je zaposlen kao reditelj i umjetnički rukovodilac u Narodnom pozorištu u Dubrovniku. Uključuje se u akciju pokretanja i osnivanja Dubrovačkih ljetnih igara. Potom radi kao direktor drame u Banjoj Luci i u penziji je od 1960. nakon čega prelazi u Dubrovnik i u njemu ostaje do smrti 15. 3. 1972. U ovom gradu je i sahranjen na groblju Boninovo. Bio je cijenjen kao pisac a njegove novele uživaju pozitivne kritike u medijima što je bio rezultat njegovih izraženih sposobnosti. Najizraženiji stvaralački rad je pokazao na području dramaturgije na osnovi pisanih novela. Njegova djela su veliki doprinos kulturnoj i stvaralačkoj kulturi Bošnjaka. U zbirci „Znameniti i zaslužni Hrvati“ navodi se kao hrvatski kulturni djelatnik, a repertoar mu je dominirao bošnjačkom tematikom.

Bibliografija• „Haremska lirika“, Zagreb, 1921.• „Haremske novele“, Zagreb, 1924.• „Nojemova ladja“, novele, Zagreb, 1924.• „Majka“, drama u tri čina, Zagreb, 1934.• „Na Božjem putu“, drama u tri čina, Novi Sad, 1936.• „Svijet u opancima“, pripovijetke, Beograd, 1936.

Page 104 of 130

• „U vezirovim odajama“, novele, Sarajevo, 1941.• „Husein-beg Gradaščević“, drama iz tri čina, Sarajevo, 1942.• „Omer-Paša Latas u Bosni 1850.-1852“., Zagreb, 1944.• „Ljubav u planini“, drama iz tri čina, Sarajevo, 1944. je poslužila za libreto opere Jakova Gotovca "Morana" iz 1932. Za svoju ekspresionističku dramu „Bijesno pseto“ je 1926. dobio nagradu Dimitrije Demeter

Njegovo shvatanje muslimaskog pitanja

Ahmed Muradbegović u knjizi „Eseji i kritike, članci i polemike“ piše o izolaciji, o karakteru,životu i psihi jugoslovenskih Muslimana, o jugoslovenskoj muslimanskoj ženi i njenom problemu i drugim temama. Kada je riječ o Muslimanima na prostoru Jugoslavije piše kako dolazi do sudaranja različitih mentaliteta, njihovog uticaja na čitavu naciju, dolaska do jednog idejnog haosa koji će prouzrokovati novi skupni individualitet koji će prihvatiti sve od naroda na način da to oblikuje drugačije u jedan konačan novi organizam. Takav jedan sistem, novi organizam kako ga naziva Muradbegović, podržavaju svi i sudjeluju u formiranju istog na različite načine, jer bi on nosio sa sobom harmoniju i zajednicu koju svi žele. Uprkos želji za zajedništvom i harmonijom, svi žele imati nešto svoje što se ne bi dijelilo i upravo iz tog razloga nastaju problemi i mnoga pitanja. Muradbegović ističe kako je odjednom forma dobila važnost za razliku od sadržaja. „Svatko je upro prstom u oblik, a na suštinu i jezgru je zaboravio. Svi griješimo ljuto i nesvjesno. Mora se zaroniti u narod koji je apsolutno cjelovit, i potražiti za njega adekvatnu formu. Ne smije se stvarati sa stanovišta jedne čestice i jednog dijela nacije.“(Muradbegović,1987:180)Na ovaj način Ahmed Muradbegović progovara o problemu jugoslovenske muslimanske izolacije, koja je u narodu stvorila sliku o posebnom muslimanskom individualitetu, kao država u državi sa posebnim upravnim aparatom. Muradbegović smatra da je islam ugrožen, jer se njegov proces onemogućuje, nastoji se njegovo ropstvo produžiti. Kao glavne uzročnike izolacije smatra familijarni život, historiju, socijalni život, vjeru i kulturu uopšte. U pojašnjenju svakog od ovih faktora uticaja na izolaciju iznosi da je historija prva započela muslimansku izolaciju, počev od bogumila iz kojih je nastao ovaj muslimanski element, zatim feudalizam kao glavni nosio razdora ,efekat tuđinskih vlasti, njihove uprave nad cijelim narodom. Porodični život Muslimana izgrađen je na izdvajanju pojedinca na način da su muslimanske kuće drugačije od ostalih, specifične su po visokim tarabama, debelim zidovima kao tvrđavama, a život u njima je tajna za svijet. Ovakav jedan način života donijeli su Turci, a razlog prisvajanja je osigurala moralno-etnička crta ličnosti Muslimana naših prostora. Socijalni život Muslimana je poseban, jedinstven, homogen, sastavljen iz zasebnih jedinica koje je zapravo i sama historija nametnula. Društvo ima jednake mogućnosti, istu dušu, nije važno da li je neko građanin ili seljak ili plemić, jedina je razlika u ekonomskim vrijednostima, a nikako u staleškim. Muslimansko društvo izbjegava uticaj zajednice i smještaju se u mahale gdje je strancu nemoguće doći i tako se zapravo i stvorila slika jednog nepristupačnog svijeta koje je i samo unutar sebe sastavljeno od posebnih svjetova. Svaki prekršaj takvog načina života kažnjava se protjerivanjem iz zajednice i cijelog društva. Iako su Turci imali velikog uticaja nisu mogli nametnuti svoj jezik ni svoju naciju, a ni svoju rasu pomiješati sa njihovom, jer je narod to sve odbio od sebe. Ako se neko i nazivao Turčinom, time je izjašnjavao svoju vjersku pripadnost, a imao je miran i samostalan život. Islam je na našim prostorima poprimio drugačiji oblik za razliku od osmanlijskog, prilagodio se narodnoj duši i specifičnostima ovih prostora, a to je narodna tradicionalna nošnja, običaji ili adeti, priče, poezija, sujevjerje. Vjera je bila puna proizvoljnog shvatanja, namjernih tendencija, a sve u korist izolacije, ali se uspjela očuvati etika i narodna filozofija. Islam je univerzalan i svako može da unese i razvije svoju ličnu snagu i baš zbog toga mnogi tvrde da je antinacionalan,što je paradoks i to je pogrešno, jer se ni jedna nacija nije u njemu izgubila. On se protivi izdizanju jedne nacije nad drugom i stvaranju privilegovanih klasa, u islamu svi su jednaki.Kao peti uzročnik izolacije Muslimana, Muradbegović navodi kulturu. Književnost se nikad nije mogla u većoj mjeri proširiti i razviti kod muslimana kao i kod ostalih dijelova naroda

Page 105 of 130

jugoslovenskih prostora. Pisana litaratura nastaje pod uticajem stranih kultura što se i može primijetiti jedna evidentna odsutnost narodnog duha. Narodna kultura Muslimana je i slovenskog i orijentalnog karaktera. Muradbegović piše kako su Muslimani jedan od najkulturnijih dijelova našeg naroda, ali toj kulturi fali sistem da je učini produktivnom. Za rješenje problema jugoslovenske muslimanske izolacije Ahmed Muradbegović piše da treba stvarati nacionalnu inteligenciju koja će isticati muslimanski proces putem nacionalne zajednice koja neće forsirati tuđu formu i stvarati pogrešnu sliku o njima. Problem se ne smije završiti bez preokreta, mora se preobraziti u jednu obnovljenu kompletnu naciju.Muradbegović opisuje Muslimane kao oprečne, običaji postaju vjera, osjeti se prisustvo formalizma, vjera postaje samo u vanjštini, a ljudi su unutar sebe divlji. Takav jedan nedostatak čini Muslimane neproduktivnim. Muradbegović smatra da je painslamistička ideja na Istoku,a muslimanska izolacija rezultat formalizma koji se stvara među ljudima. Mnoge tradicije koje su mrtve vide opasnost u ispadima pojedinaca, ali zapravo u tome nije prava opasnost, opasnost je apatija koja se uvlači u duše muslimana, propadanje familija, stagnacija, fizička degeneracija i rasno raspadanje.Ahmed Muradbegović za sebe kaže da je posmatrao problem muslimanske izolacije izvan političkih partija kao čovjek i kao Jugosloven, htio je da unese ideju među muslimansko društvo da politika mora biti čuvar kulture, a ne njena prepreka.Karakter Muslimana je bio nepoznanica sa jedne strane Drine i Save, jer muslimani žive u svojoj potpunoj izolaciji svojim načinom života. Moderni Jugosloven zna više o drugim narodima i plemenima nego o životu svojih sunarodnjaka. Upravo to nepoznavanja izaziva društvene i državne krize. U opisu života Muslimana Muradbegović poredi razlike kroz vrijeme. Ističe da muslimanska inteligencija ima dva problema, a to su socijalni i nacionalni. Smatra da je socijalni problem muslimanska žena i njena tradicionalna nošnja, treba da se oslobodi takve nošnje i da se uključi u društvo i da ima pristup životu, da se muslimanski svijet privikne na evropski način života i kulturu i da se učini produktivnim na ekonomskom i kulturnom polju. Pod nacionalnim problemom podrazumijeva da se treba jugoslovensko osjećanje učiniti svjesnim, a njegova orijentacija učiniti moćnom, tj. koncepcija integralnog jugoslovenstva. Kada govori o karakteru i psihi muslimana iznosi činjenicu da su muškarac i žena glavni problem društva. Razlike u karakteru i psihi su evidentne. Muškarci smatraju ženu inferiornom, tvrde da je civilizaciju i kulturu stvorio isključivo muškarav bez aktivnog učešća žene i da je ona u radu nesposobna i čak negativan faktor i da u cijelom ženskom radu nema ni jednog genija. One žene koje su i bile uspješne, okarakterisane su kao da su napola muškarci i to ne samo po kvalitetama već i po vanjskom izgledu. Takvo jedno stajalište Muradbegović smatra pogrešnim i to potenciranje da stvari tako funkcionišu stvara opšti nesklad po sami progres čovječanstva, civilizacije i kulture. Ženska je priroda zasnovana na senzibilitetu, a muška u apstraktnosti i intelektu. Žena je u životu više realna za razliku od muškarca. Ahmed Muradbegović kritikuje knjigu novinara Čedomila Mitrinovića, preciznije studiju u knjizi, koja nosi naslov „ Naši muslimani“ u kojoj su nesavjesno napisane neistinite činjenice o muslimanima. Na osnovu te kritike se može zaključiti njegovo shvatanje muslimana i islama. Glavno što potencira Muradbegović je da svi muslimani i muslimanke trebaju da imaju slobodu da se može normalno njihova duhovna snaga razvijati. Problem društva je generalizacija na osnovu pojedinca, dakle formiranje mišljenja o kompletnoj naciji na osnovu pojedinaca. Gledanje forme, a zanemarivanje sadržaja.

Percepcija nacionalizma i Štrosmaera

Josip Juraj Štrosmaer je velikan u kojem i danas trazimo uzor. Šrosmaer nam je ostavio djela i velike istine u kojima se pronalazimo kao stanovnici nase zemlje, te kao clanovi naseg drustva, porodice.U teskim vremenima, kada je ljudsko raspolozenje i strast dovodilo do loseg raspolozenja, kako i sam tvrdi "rdjav zivot", Štrosmaer je svoj duh izdizao u najuzviseniji stalak pravednosti i ljubavi, privrženosti i odanosti.

Page 106 of 130

Prema tome, čovjeku ništa ne daje volju, snagu, hrabrost u borbi, kao život, djela velikana, koji nam otvaraju vidike. Štrosmaer je mogao biti primjećen samo kao dobar stanovnik, prijatelj, sin, svećenik, ideolog. Sve ono što je usko povezano za Josipa Juraj Štrosmaera možemo uvidjeti još od njegovog ranog djetinstva, gdje se primjećuje njegova odanost prema majci, pa sve do njegove odanosti prema Bogu, tj. pripadnosti crkvi kao svećenik i biskup.U svojoj odanosti crkvi on trazi uzor u Isusu, vidjevši u njemu nesto univerzalno. Kao svećenik nikada nije ruzio narod te je sa osobitom ljubavlju cijenio svoj narod i obraćao mu se. On je u tom svećenstvu ulijevao ljubav i prema drugim granama kršćanskog vjerovanja, posebno prema pravoslavlju i protestantizmu. Sva ta ljubav je bila očigledna i ogledala se u njegovom obraćanju svome svećenstvu : "... ‘pravi bi hudobnik bio ko bi se našom vjerom poslužiti htio da nas zamrzi i razdvoji."(Muradbegović,1987:314) Zatim: " Ne slušamo nikad one koji bi nas ma kakvim načinom razdvojiti htjeli, to su očevidno opći neprijatelji naši."(Muradbegović1987:314) Kao takav on je bio u svom zvanju i svećeničkom radu.Kao Slaven vjerovao je u crkveno jedinstvo, preporučujući ga kad god mu se ukaže prilika. Strosmajera je najviše pogađao raskol između istočne i zapadne crkve koju su prouzročili Grci, a ne Slaveni za koje je smatrao da su ni krivi ni dužni, a snosili su veliki dio odgovornosti. O tome on tvrdi : " Raskol crkveni u izvoru i povodu svom nije ni najmanja stvar Slavena, nego jedino Grka, koji su tim upravo nedjelom svojim jedan dobar dio naroda našeg u krajnju nesreću sa sobom povukli! "(Muradbegović,1987:315) Pored toga što je istaknut kao dobar sugrađanin, sin, svećenik, on se borio za kulturu, ideologiju, kao i sam jezik. Kad god bi mu se ukazala prilika on je pretendirao korištenje slavenskog jezika, oslanjajući se na rad slavenskih apostola Ćirila i Metodije. Ako bi ga promatrali kao zemljaka ili sunarodnjaka on je često obraćao pažnju na probleme njegova naroda, kao i na njihovu budućnost: " .. Sve što sam ja do sada učinio, učinio sam za sav narod svoj, a ako mi Bog uzdade života i udobnost, sve ću još učiniti, učinit ću jednim kao i drugim."(Muradbegović,1987:315) Na osnovu svih iznesenih osobina, pojavio se problem nacionalizma, te njegova ljubav prema otadžbini, počevši isticati svoj patriotizam. Kada bi mu se ukazala prilika da govori o svom patriotizmu, osjetila bi se ljubav i drhtaj u njegovom glasu kao i kada je imao prilike govoriti o svojoj majci. Ta njegova nježnost nije podjednaka kao nježnost dotadašnjih patriotskih liričara, ona je toliko iskrena da se pričinjavala naivnom. Prema tome on kaže: " Svaka svetost, kako ste vidjeli, tako izgleda i ne treba je nazivati naivnošću, nego nevinošću, to je pravi njen izraz.." Prema svemu ovome možemo doći do zaključka kakav je bio taj velikan Josip Juraj Strosmajer, neko ko je pokazivao dobročinstvo i ljubav na svakom polju svog zivota kao sin, drug, svećenik, Slaven, sunarodnjak, patriota, ideolog, te govori o poimanju navedenog koji ispunjava i uljepšava dušu.

Poimanje ženskog pitanja, kulture i odgoja

Muslimani u Bosni i Hercegovini i Muslimani Makedonije i Južne Srbije se veoma razlikuju u psihi, ali vežu ih vjerski, socijalni momenti i običaji. Život u južnim krajevima Jugoslavije je na vrlo niskom nivou, nije izgrađen na višem sistemu koji bi mogao uticati na društvenu svijest. Primitivizam u određenim krajevima je prilično uticao na to da se iskrivi slika islama, a taj primitivizam se ogledao u poligamiji, nemoralu, brakorazvodnoj slobodi itd. Žena je u svemu tome imala najgori položaj, tretirana je kao obična stvar koja se može i prodati ako je to volja onoga u čijoj je kući. O pravu žene se i ne pomišlja, njena je jedina dužnost da robuje gospodaru tj muškarcu i da udovoljava njegovim potrebama, koji često nisu ni životinjski nego zvjerski. Tretiranje žene u slučaju smrti njenog muža je užasno, jer ona tek tad nema nikakve vrijednosti, i ona treba da ide na lomaču. Ovakvi zakoni su kod divljaka i prenijeli su ih izopačeni sljedbenici islama. Ovakvu sudbinu nije doživjela nijedna zapadna žena ni u jednom vremenu. Ženi je ubijeno dostojanstvo, želja, ona trpi i vjeruje da je takva sudbina i da tako mora da bude. U tim krajevima razbojništvo, pljačka, krvne osvete su razvijene na visokom nivou i to nije problem samo za život stanovnika tog područja već i za državu. Takvo jedno stanje nije prisutno samo kod primitivnih Muslimana već i kod cijele pokrajine, prisustvo opšte antikulture, antisocijalne psihoze, ali to sve ima i određenu političku pozadinu kojoj takvo jedno stanje i odgovara, a to su susjedne slavenske države. Muslimani Bosne i Hercegovine su drugačiji, oni pripadaju slavenskoj rasi, imaju svoju posebnu kulturu, politiku i socijalno tijelo koje postoji još od bogumilstva i Kulina bana pa kroz čitavu

Page 107 of 130

historiju. Nakon islamizacije narodna kultura se orijentisala prema Istoku, islamsko-arapsko-turskoj kulturi. Slavenska muslimanka živi u mnogo boljim uvjetima za razliku od svoje istovjerkinje u Makedoniji. Razlog je u u svijesti i moralnim principima čovjekovog karaktera, zdravim principima koji su neiskvareni i gdje je postavljen kult zdravlja, snage i moći. Jugoslovenski su Muslimani svoje žene, sestre i kćeri obukli u nošnju i zatvorili u harem da bi ih sačuvali u barbarskom vremenu od ratničke najezde. U slavenskom muslimanskom haremu nije se mogla razviti poligamija, koja je baš u čitavom islamskom svijetu unazad šestotina godina zauzela takve dimenzije da je uništila ugled islama. Hareme u smislu višeženstva su imali samo turski namjesnici, tuđinci, paše i veziri s kojima su ratovali slavenski Muslimani samo da bi očuvali svoj individualitet. Slavenska je Muslimanka uživala potpunu zaštitu od strane muškarca, za njenu su se čast, čistoću, moral i etiku žrtvovali životi. U takvim je prilikama muslimanska žena imala veću samostalnost u kojima je mogla da razvije svoje ženske sposobnosti, svoje žensko ljudstvo, svoje materinstvo. U familiji žena je bila poštovana, povjereno joj je odgajanje djece, kućna ekonomija. Muž je bio radnik ili borac, a sve ostalo je bilo na ženi. Žena je ta koja je u duše muslimanskog svijeta unijela pravednost, poštenje, čovječnost, samilost, istinoljubivost, iskrenost i mnoge osobine koje se raspoznaju kod slavenskog Muslimana.Sve su te vrline kroz historiju imale zasluga da su očuvale svoj narodni karakter, ali danas nažalost gube svoje vrijednosti.Muslimansko društvo ima dvije protivničke strane koje se razilaze po mentalitetu i svojim nazorima, a to su tradicionalni muslimani i nove civilizovane generacije. Ljudi koji su obrazovani, intelektualci i radnici oni lakše razumiju potrebe vremena, jer napredni mogu egzistirati samo izvan zatvorenog kruga. Problem muslimanske žene jeste patrijarhalni sistem u kojem živi, problem je veći ako je u primitivnoj sredini. Za ženu je život vani i u kući isti, jer je ona zaključana, cijeli svoj život provodi u granicama kućnih zidova. Svaka njena sposobnost se smatra nepotrebnom i suvišnom. Takvo jedno tretiranje žene sužava njen vlastiti duševni videokrug i razara tjelesnu konstrukciju i stvara se užas svake vrste po čovječanstvo. Muslimanka ne može udovoljiti ni kao majka ni kao žena. Ona kao majka može odgajati djecu u kući, ali ona nema uticaj na vanjski svijet, tako da vani ih odgaja ulica. Otac nije u stanju da je zamjeni u toj vaspitnoj ulozi, jer nije njegovo da se bavi ženskim poslom, to je za njega ispod dostojanstva. Kao žena svome mužu može odgovoriti samo u kuhinji i u postelji, a u ekonomiji je negativan faktor, iako je u stvarnosti žena sposobnija za posao od muža. Iako je žena u velikom omjeru ograničena ona ipak dokazuje svoje sposobnosti kroz ručni rad, ona veze, tka, šije, plete i takvi radovi i orginalnost ne zaostaje za savremenom tekstilnom industrijom, čak je i nadmašuje u svojoj orginalnosti. Žena je stvorila i svoju zasebnu kulturu, a to je poezija gdje se njena senzualnost uzdigla do genijalnosti. Problemu žene u društvu pristupaju i liberalci i reakcionari. Reakcionari smatraju da žena može i s pokrivačem udovoljiti zahtjevu modernog načina života, jer zapravo pokrivač štiti ženu od moralnog posrtanja i muške agresivnosti koja je opasnost po žensku čestitost. Islam smatraju prirodnom vjerom, gdje je za ženu normalno da bude sakrivena na taj način je sačuvana od nametanja muškog superiorizma. Liberalci smatraju suprotno od reakcionara, oni tvrde da upravo pokrivač dovodi ženu do moralnog pada, jer taj pokrivač sakriva najružnije ženske stvari i tu je nemoguća kontrola države i društva. Smatraju da pokrivač ponižava ženu i postavlja je kao objekat jednog cilja. Oba ova mišljenja ne obuhvataju problem žene, jer je osnova njihovog pogleda formalna, a to nikad nije djelotvorno. Osnova treba da bude prije svega žena kao čovjek.. Krivo je shvatanje u pogledu žena. Žena je produktivna i može postići mnogo ako stvara u svojoj oblasti za koju ima sposobnosti, ali ona sebe ne može izgraditi ako je u ovisnom položaju. Ženi je potrebno da se izjednači sa muškarcem u životu i pred zakonom. To izjednačavanje bi podrazumijevalo slobodu koja je prvi i osnovni element stvaranja. Rješenje problema muslimanske žene i drugih žena koje nisu te vjeroispovijesti, ali imaju isti način života, mora biti definitivno i univerzalno. Feministički pokret ne može isključiti muslimanku iz svoje sredine, jer dijele iste nevolje, a slovenska muslimanka je jedina Evropejka koja je u svom pravu najdublje povrijeđena, jer njeno poniženje nije razumjela nacionalna demokratija koja je oslobodila kmeta od ekonomskog ropstva, a nije mogla ženu od muškog despotizma.

Page 108 of 130

Uloga javnosti i slobodne štampe

Prema principima javne štampe, a naročito naše, ističe se često antikulturno i amoralno poslovanje, a to je potreba i sud javnosti, odnosno potreba i sudovi gomile. Vladavina gomile smatra se tekovinom demokratije, dok štampa se smatra organom koji faktično, a ne formalno vlada.Demokratija se smatra faktorom nove civilizacije, kojoj je štampa na usluzi, a ta demokratija po njihovom shvatanju nije ništa drugo, nego skup svih negativnih strasti čovječanstva koje u njegovoj kulturnoj zaostalosti vladaju njegovim životom.Strasti koje formiraju život gomila, kao i današnji javni život, traže da se po njihovoj vladavini napada, brani, revoltira, gdje treba da se sređuje, sveti, gdje je potrebno opraštanje, gdje da se ruši, a gdje da se gradi.Smatra se da je bespotrebno ispitati od koga potječe plitkost i umna ograničenost štampe.Od svih negativnosti koje se prožimaju u štampi, javnost dolazi do zaključka da u čitavoj naciji nema jedne svijetle tačke, pa niti jedne pozitivne vrijednosti. Poslije svih negativnosti koje su istaknute, ako se pojavi čovjek moćan od zakona, protestira u ime kulture ukazujući na očiti propust vlastitog naroda, onda se sve to diže u ime javnosti demokracije, slobodne štampe ističući svoju neophodnu kulturnu misiju, bez koje nema i ne može biti nove civilizacije, kada bi javna štampa išla u odbranu kulture. Nikada, barem ne štampa savremene demokratije, koja je pretendirala na tu tekovinu kulture i milioni žrtava koji su dale život za nju.Svaki kulturni događaj, umjetnička manifestacija, nastoji steći prijateljstvo štampe, mora sadržati neku korist bilo to moralnu ili materijalnu, jer bez koristi nema njene pomoći. Štampa najčešće oko sebe okupi zbor novinara koji ne znaju da će demokratija unositi u narod prosvjetu i kulturu, a spriječiti im anarhiju i nemoral. Za naciju se smatra da je svježa i neiskvarena te da se može sačuvati endem savremene Evrope i da iz tog naroda možemo izdvojiti novu civilizaciju.Štampa tvrdi da javnost uvredu mirno prima i ni po čemu ne reagira, mirno gledajući i stideći se svoga lica. Međutim, nije istina da je naša javnost nekulturna, da nema smisla za umjetnost, da se ne interesuje za kulturne tekovine čovječanstva. Ove laži i krivo tumačenje demokratije je izmislila štampa iz čisto spekulativnih razloga.Potrebe nacije i mlade ne izgrađene demokaratije, traži da raskrinka laži pred javnošću.Treba isticati vrijednosti, a ne negacije, treba te vrijednosti cijeniti, a ne ubijati svaki interese za njih i njihove nosioce.

Page 109 of 130

HUSEIN ČIŠIĆ

BIOGRAFIJA

Husein Čišić iz Mostara jedan je od najistaknutijih bošnjačkih političara i intelektualaca XX. stoljeća, i koji je dao veliki doprinos očuvanju i jačanju identitea Bošnjaka i Bosne i Hercegovine.Radio se o čovjeku koji je u Titovoj Jugoslaviji prvi javno progovorio i postavio pitanje priznanja bosanskog naroda, tako što je na zasjedanju Ustavotvorne skupštine Jugoslavije 1946. godine podnio amandman na Ustav FNRJ i javno istupio protiv negiranja prava Bošnjaka i drugih Bosanaca na ravnopravan tretman u nacionalnoj politici nove države.Naime, iako je BiH po tadašnjem Ustavu ušla kao ravnopravna republika u sastav Jugoslavije, Husein se oštro protivio tome što na grbu nove države, pored postojećih pet, nije unesena i šesta buktinja, a koja bi označavala Bosance kao šestu jugoslovensku naciju.Kako na tadašnjoj sjednici njegov prijedlog nije usvojen, Čišić je prigovorio Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine i bio je jedini poslanik koji je 1946. godine uskratio svoj glas za Ustav FNRJ.U svom dopisu Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine od 18. januara 1946. Godine, Čišić je sasvim jasno podcrtao nepravdu koja je nanešena Bošnjacima, jer je po tadašnjem ustavu BiH bila zasnovana na ravnopravnosti Srba i Hrvata, a bez pominjanja Bošnjaka kao konstitutivnog naroda.Husein Čićiš je već tada ukazao na srpski nacionalizam te se sukobio sa Milovanom Đilasom.O kakvoj se ljudskoj veličini radi govori i činjenica da su bili bezvrijedni svi pokušaji, u različitim historijskim prigodama, da se Husein Čišić prikloni bilo kojoj političkoj struji koja bi dovela do njegove promijene stava i mišljenja.Dr. Džaferbeg Kulenović koji je u Pavelićevoj vladi bio čovjek za „muslimanska pitanja“, pokušao ga je pridobiti za NDH ali ga je Čuišić izbacio iz svoje kuće, ne prihvativši njegove stavove.Takođe, general Ambrosi ga je uzalud 1942. godine nastojao pridobiti za stvar fašizma.Svim udarima, strujama i pokušajima Husein Čišić se oštro i hrabro odupirao.Ideje koje je zagovarao Husein Čišić izvanredno se reflektiraju i danas.Husein Čišić rođen je 15. decembra 1878. godine u Mostaru.U razdoblju austrougarske vlasti prišao je Pokretu za vjersku i vakufsko-merafisku autonomiju, pokretu kojeg je pokrenuo Ali Fehim ef. Džabić.Makon toga sa nekolicinom prijatelja pokrenuo je list Musavat, gdje je u svojim članicama oštro kritizirao Austro-Ugarsku upravu.Zbog stavova i članaka koje je objavljivao često je bio hapšen, pritvaran i interniran i to na Bivolje Brdo kod Stoca, Bihać i u Arad.U tijeku svog radnog vijeka bio je predsjedavajući Gradskog vijeća Mostara, predsjednik Općine Mostar, senator u Kraljevini Jugoslaviji, te član rećeg zasjedanja AVNOJ-a

AGRARNO PITANJE

Kada bi se izvršila analiza čovjeka, mogli bi vidjeti da svaki čovjek teži da se obogati, tj. samo teži vlastitom interesu.Pošto u biću čovjeka leži težnja za privatnom svojinom, i svakom čovjeku teško pada kada mu neko dirne u privatnu svojinu, razumljivo je da čovjek gleda samo na svoj privatni interes što ga potiče da učestvuje u društvenim projektima..Veliki ratovi koji su se u Evropi odvijali, promijenili su političku sliku Evrope, pa čak i naše društvo u našoj zemlji.Husein Čišić zato govori:“No svako vrijeme nosi sa sobom neko breme,- veli narodna poslovica, a ja držim da ima opravdana razloga da se kaže, da svako vrijeme nosi sa sobom veliko i teško breme, tešku odgovornost za one koji su se u njemu zatekli“. (Čišić, 1919 ; 4).Ono što Čišić spominje je problem koji su definirali i mnogi teroretičari u Osmanskom carstvu, gdje on kaže da je korupcija najveće zlo koje je i u njegovom vremenu u kojem živi pogodila društvo.Međutim, on navodi da su za korupciju isključivo krivi ljudi, jer mentalitet naših ljudi je takav, gdje kod nas ljudi misle da su najpametniji, međutim, kada se iz svijeta pogleda vidi se da znamo vrlo malo.Pojedini državni sližbenici iz doba Austro-Ugarske su se u našoj mladoj zemlji kako je Čišić naziva počeli da „igraju“ državnim položajima, manipulišući građanima, i obećavajući da će izmijeniti sve probleme koji su se nalazili u našoj mladoj zemlji. Husein Čišić o tome i piše detaljno:“Zemljoradnik ne trba zemljovlasniku da daje dužnih podavanja, jer tako demokratizam i

Page 110 of 130

socijalna pravda zahtijevaju.Ipak zemljoradnici, koji nemaju na raspolaganju zemlje, koliko im je potrebno, dobit će je od onih, koji su je decenijama i stoljećima držali u vlasti, jer i to socijalna pravda iziskuje“. (Čišić, 1919 ; 6)Ovo je veoma prljava politika tadašnje vlasti, koja je društvo tadašnjeg vremena pogodila duboko u dušu, iz razloga što se ulazilo i privatnu sferu stotine hiljada građana naše zemlje.Oni koji su godinama nešto imali kako to i Čišić navodi morali su se od toga odricati i davati drugome, naravno što se s tim ni jedan pojedinac ne miri.Demokratska vlast u to doba je trebala pripaziti na takve stvari, jer je ipak ne razumljivo i posve bezobzirno da se ljudima oduzima dio njihove privatne imovine koju su godinama ti ljudi čuvali u svojoj vlasti.Svaki pojedinac ima obavezu prema svojoj državi, da je podupire u različiim pitanjima, ali isto tako država je dužna da štiti prava građanina, i da kazni nepravdu koja se nanese prema njemu ma odakle ona dolazila.Zbog toga su pravo i dužnost kod pojedinca usko povezani i kada fali jedno, drugo samo po sebi postaje nevažnoMi treba više da se ogledamo na našeg susjeda Srbiju, jer od njih mnogo toga možemo naučiti kako urediti neke stvari u državi.Međutim našem narodu je nerazumljivo zbog čega da se mi ogledamo na njih, a problem je upravo to što mi nismo osjetili u svojemu životu tu slobodu koju su oni imali, pa je naš narod ostao uskraćen takvog mišljenja.Naš susjed Srbija je dosta uradila po pitanju iz agrarnih odnosa, pa to pokazuje koliko su samo oni isored nas, i koliko mi zaostajemo za njima.Historija Srpskog naroda je mnogo drugačija nego naša historija.U doba Osmanskog carstva, kada je bilo na vrhuncu svoje moći pa i kasnije, Srbi su uspjeli da dobiju svoju autonomiju, tj.slobodu, i tako njihov narod mnogo toga duguje svojoj državi.Oni su za razliku od nas se izborili za svoju autonomiju, ali što se tiče našeg naroda, mi svoju slobodu nismo mogli dobiti upravo jer kod nas ne vlada nikakva sloga.Međutim nikako nemože biti jasno i razumljivo zašto narod u našoj zemlji uzdiže Gradaščevića kao da je on bio jedini heroj, šta bio je heroj što je svoju ideologiju uputio ka Osmanskoj državi.Nije tačna ta konstatacija, i prije njega je bilo još boljih heroja koji se nisu ni spominjali, mnogo ih je bilo običnih ljudi, ali njihova zalaganja nisu bila bitna za naš narod.Husein Čišić navodi jedan takav primjer:“Znade se da je jedan obični bosanski spahija, još 1783. godine, uspjeo da u srcu Turske carevine, sa sijelom u Vidinu (lučki grad u Bugarskoj na obalama Dunava koji je veoma blizu granice sa Srbijom i Rumunijom) osnuje državu, koju je na ustupak svim nemoćnim Srbima Carigrada uzdržao na snazi sve do svoje smrti , do 1791. godine“. (Čišić, 1919 ; 16)Dolaskom Austrije došle su i građevine i gradnja kulture i obrazovanja, a bosanski muslimani su upravo zbog te mržnje prema toj vlasti ostali neškolovani.Dok su mnoga druga djeca išla u Austriju da se obrazuju i da vode tadašnju švabinu zemlju, bosanski muslimani su to samo posmatrali i zaostajali umno, što možda i nije lijep izraz, ali se mora reći ta istina.Može se na prste prebrojati koliko je Muslimana se školovalo van naše zemlje.Mi bosanski muslimani smo prezirali sve što je Austrija donijela, ali zašto oni nisu riješili u našoj zemlji to agrarno pitanje?Vrlo je jednostavan odgovor, pa njihova uprava nije ni željela da dira u našu privatnu svojinu, jer bi na taj način oni imali drugačiji pristup kod svih velikih sila tog doba. Veliki problem te mržnje je bio vjerski fanatizam. Čišić je zajedno sa Osmanom Đikićem i Ćemalovićem, istupili su iz Muslimanske narodne organizacije i osnovali su svoju Demokratsko muslimansku stranku, ali sa razlogom. Mnogi Muslimanski intelektualci su vršili dogovore sa drugim stranama da se to pitanje riješi u njihovu korist a ne u korist naroda. U to vrijeme dobili smo i Ustav, međutim naša demokratska vlast je pokazala šta i kakvo imaju mišljenje o nama.Bosanski seljek je mogao biti rob kome hoće, jer su ga drugi uzimali za sebe kako su htjeli, ali ta demokratija i socojalizam se nisu na to ni obazirali. Tadašnja demokratska vlast Muslimane je željela svesti na najmanju razinu života, oduzimati im posjede, ulaziti u njihovu privatnu sferu.Ali to se naravno još bolje može objasniti, kada je u Hercegovini jedna grupa Muslimana nabavljala robu iz Šibenika, Splita i Italije pojeftino.Međutim, naša demokratska vlast je u dogovoru sa Talijanima, tu robu prebacila indirektim putem povećavši joj cijenu, a sve s ciljem kako bi se Muslimansko stanovništvo osiromašilo.Vlasnici begluka primaju od zemljoradnika naknadu u prirodi ili novcu.Ali ako se radi o prioritetima, prisjevnicama, napoličarima, koji po 15 prethodnih odredaba zatraže reviziju zakupine, ima odluka kod manjeg posjeda glasi na zakupinu u novcu na osnovu desetinskog paušala i javne dražbine. Bilo bi realno ako zemljoradnik želi može platiti naknadu da je plati, ako ne može da je i ne plati.Međutim ovdje se vidi da se to pravo zemljoradnika ne poštuje.Riječ begluk u

Page 111 of 130

Hercegovini tog doba se nije znalo šta znači.Za Bosance taj naziv je značio zemlju koja se nasljeđuje a potom se i održava kako se i želi.Za naš narod u Hercegovini ovaj naziv begluk se nazivao mobina.Jasno se može pretpostaviti zbog čega nisu korišteni ti nazivi, već nazivi koje stanovništvo nije ni poznavalo.Samo iz jednog razloga da se ljudi drže dovoljno neukima o čemu je riječ.Dolaskom Austrije na naše krajeve agrarni odnosi su se dosta izmjenili, ali nije ih Austrija mijenjala već naši demokrati.Oni su dozvolili da se u gruntovnice upisuju vlasništva na one koji su obrađivali zemlju, i spada da oni čija je zemlja bila moraju im davati polovicu.Međutim ova stvar je protiv demokratska, i upravo ovakav način govori kakvo je agrarno pitanje bilo u našoj državi.

1.Malo odgovora „stručnjaku“ iz agrarnog ministarstva gosp. Gj. M. Mariću

Stanje kada se je zemlja kršćana i jevreja i drugih naroda štitila je prošlo, i promijenilo se u XVIII st. jer su neki franjevci počeli da misli svakave stvari o muslimanima, gdje je počelo iseljavanje muslimanskog naroda u Tursku.Dolaskom Austrije muslimanski narod u našoj državi je osjećao mržnju prema toj zemlji tako da nema velikih opravdavanja za njihova iseljavanja.Iseljavanje Muslimana je dovelo do useljavanja kršćanskog stanovništva iz Dalmacije, i iz svih drugih krajeva.Bitno je da se pokuša nešto razjasniti odmah na početku, a to je da su Muslimani neuki i nisu voljeli da se obrazuju, zbog toga su upravo tako i razmišljali.Oni su napuštali svoju domovinu i na taj način su dozvolili da ih druga nacija tjera sa njihove zemlje.Isti slučaj je danas kada Muslimani ne žele da uče i da se usavršavaju, što je velika greška i pogrešno tumačenje vjere.Jedan od istaknutih stručnjaka tog doba Farkaš je pisao nešto o historiji agrarnog pitanja, a to je prevodio neki gosp.Marić stručnjak za takva pitanja.Šta je sada bitno spomenuti da je taj Farkaš govorio da su u Bosni osmanlije imale zemljišne osvijene posjede koje su se nazivale lene i da su te posjede davali samo isključivo Muslimanima, i da je janjičarski red u Bosni skrenuo s pravoga puta i još mnogo stvari na račun te države. Bosanske spahije možemo vidjeti da nisu tako dobro živjeli, kao i bosanski feudalci, kao što to mnogi govore.Treći nasljednik Mehmeda II, Sulejman I je svi zemlju koju je Osmansko carstvo pokorilo proglasio carskom zemljom, i na osnovu svojih zasluga spahije su dobivale dio zemlje, ali samo ako su služili i radili za državu.I to neko može nazvati bogatim feudalcem ili spahijom?Spahije nisu mogli biti vlasnici tih posjeda, što je i još jedan dokaz kakv su težak posao imali. Treba uvidjeti i napomenuti da u Bosni uopšte nije ni bilo sukoba između spahija i janjičara kao što se to govori.Ako su i bili protiv tadašnje vlasti, otpore su činili zajedno, ali ni o kakvom sukobu se ne može govoriti..Katoličko stanovništvo u Bosni je promijenilo svoj izgled, počeli su vršiti teror nad muslimanskim stanovništvom, što prije nisu radili.Ne treba da čudi činjenica da je Osmanska država poslala krvnika Dželal pašu, koji je ljude ubija, a što je najgore ubijao je bosanske prvake.Taj čovjek je bio vjerski fanatik, i mrzio je sve što nije islamsko.Isti ovaj problem možemo usporediti sa problemom katoličkog stanovništva.Zbog čega ljudi teže tom vjerskom fanatizmu, i zbog čega zatiru sve što nije u skladu sa njihovom vjerom?Ni jednoj strani nije se svidjeo način uredbe.To je ta mržnja koja dovodi do stradanja.Tim katoličkim pokušajima da se uništi to muslimansko življe u Bosni, nije uspjelo jer su neki Muslimani odlazili i u podnožja rijeke Neretve i tamo se nastanjivali.Prema izvorima gosp. Marića tada je Muslimana bilo 360 000.Ta zemlja koju su Muslimani napuštali drugi su je uzimali kako su htjeli, pa se navodi da je jedan čovjek u Hercegovini naslijedio čak 20 imanja.Hercegovina je za vrijeme Alipaše Rizvanbegovića bila najača, i nije se Muslimanima uskraćival pravo na njihova imanja koja su imali.U to vrijeme Hercegovina se mogla nositi sa mnogim zemljama regiona. Ali paša Rizvanbegović je naredio da se naselja u Hercegovini prošire kako bi se stanovništvo moglo nastaniti.Oni koji su nastanjivali zemlju bili su uglavnom siromašni dio stanovništva, koji su zemlju dobivali da bi mogli tu živjeti.Dolaskom Austrije, ona je potpuno izmijenila kmetski sistem Turske.Oni su one posjede koji su bili obrađivani, dakle koje je neko obrađivao, je proglasila „kmetima“ i upisivala ih na one što su tu zemlju obrađivali.

Page 112 of 130

Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija

Bosanski Muslimani s punim pravom računaju da su oni pravi, odnosno jedini izdanak onih starih Bošnjana koji više od stoljeća prije osmanlijske invazije daju impulsa cijelom životu u Bosni, od dana Kulina bana, sve do druge polovine XIX stlj. kao svoju vlastitu prošlost. Islam ne priznaje nikakvih klasnih i rasnih razlika među ljudima, pa niti kakvih državnih granica koje na sebi nose nacionalno obilježje. Austrijanci su tada uspjeli da prodru duboko na Balkan. Ali ni jedna bosanska tvrđava nije pala u neprijateljske ruke. U sakupljanju austrijske vojske na bosanskim granicama čuveni Ali-paša Hečimović je izvjestio Visoku Portu u Carigradu. Nakon što je dobio odgovor okupio je bosanskohercegovačke muslimane i saopštio im odgovor koji glasi: “ Ako carska vlada ima zemlje na pretek može je dijeliti kome hoće, ali mi nećemo nikome dozvoliti da bez kazne dira u naše granice.“ (Čišić, 1991 ; 9) Vidjeli su kako carigradska vlada evakuiše iz nekadašnjih sela muslimanski svijet u gradove, pa čak i iz onih sela i nahija u kojima su Muslimani kompaktni i gdje kršćana nije ni bilo. Zbog toga su u našim krajevima i bune uzimale šire i najšire razmjere kao što je npr. buna Husein-kapetanova u 1829. godini. 1839. god. djelo zasnovano na Mahmutovim reformama, a naročito na Medžidovim tzv.korisnim uredbama, koji su uvedeni u sve grane državne uprave. Uslovljeno je poznavanje turskog pisma i jezika za svakog ko ima sa državom posla, gdje s vremenom sve više napredovalo među raznorodnim elementima na Balkanu, kasnije su ga smatrali svojim vlastitim jezikom. Također proces turciziranje Muslimana na Balkanu napredovao brzim tempom. Kada sagledamo da su naši preci bilo izloženi uticajima različitim kulturno političkim i vjersko prosvjetnih smjerova. onda nam je jasno kako se iz jedne rasne zajednice mogu izroditi i dva i tri politička naroda. U područje Rimskog carstva spada i dolazak i naših predaka na Balkanu. Nemoguće je govoriti o samostalnosti bosanskoj iza pada njenog kraljevstva, ne možemo da tvrdimo da se njom upravljalo bez dužnih obzira na mentalitet zemlje i naroda, kao i sa svakim drugim pašalukom. Slavenskom življenju u Bosni je bilo pušteno na upravu svoga kraja, svoje uže domovine. Upućivale su osmanlije i tzv. heretika na međusobnu uzajamnost i zajedničku saradnju u borbi protiv njihovih zajedničkih neprijatelja. Ova okolnost imala je svoje posljedice i svoj plod. Ona je bila most preko kojeg je došla islamska religija u Bosni. Podržava se laž da su Turci svojim dolaskom u Bosnu postavili princip ko će da primi islam, biće gazela tj. biće gospodar zemljišnjih imanja, a ko neće, biće raja tj. neče moći da ima zemljišnjih imanja u Bosni. Ta riječ obilježava pogrešno značenje bespravnog roba. Sama činjenica da u nas ima i da je kroz sve vrijeme turske uprave bio veliki broj Muslimana koji nemaju zemlje, nego su bili prisiljeni da tuđu zemlju obrađuju kao i nemuslimana koji su sve vrijeme vlastitom zemljom gospodarili.,. Naša je Bosna svoj posljednji muški protest u drugoj polovini XIX vijeka protiv tuđinštini uložila u ustanku Husein –kapetanovu i hršćani su mislili o tom pokretu. Sada se oni trude da taj pokret prikažu u drugom svjetlu. Izmislili su i neku agrarnu reformu protiv koje se on kao beg mora boriti. Begovi ideali ne idu dalje od agrarne reforme, a to nam pokazuje da ni Husein Kapetanov Ustanak s naraodnog gledišta nije značio ništa.. Zato kroz sve vrijeme osmanlijskog gospodstva u Bosni od 1463.do 1850.godine i ne vidi se takvi pokret u Bosni. Tek iza 1850. godine i tim datumom su osmanlije uvele novi red kojem su iz svih upravnih grana u zemlji domaći sinovi bili istisnuti. Po ovom novom redu je ukinut red spahija, a carski kajmekami preuzeli agende bosanskih kapetana. Osmanlijska država prisiljena da neprijateljima prizna i pravo protektora nad balkanskim kršćanima. Tako je Bosna s tzv.“Tanzimati hajrijom“ dobila turske kajmekame, mutesarife, sa službenim turskim jezikom u svim granama bosanske uprave. 1876. godine Rusija je priznala Austriji pravo na okupaciju naših pokrajina. Okupacijona vojska u Bosni isključivo gledala na otpor naših Muslimana i da je samo islamski svijet u Bosni bio zauzeo neprijateljski stav, bila je protiv samih Muslimana. U vezi s tim je i upriličen sastanak vođa iz opozicije iz muslimanskog i pravoslavnog tabora u aprilu 1909. godine pokraj Sarajeva, gdje su se ta pitanja uzela u razmatranje. Upučeno je carsko pismo gospodinu baronu Burjanu, u kojem se traži da pri rješavanju agrarnog pitanja u BiH vodi računa bosanskohercegovačkom plemstvu, jer je craska želja da se to plemstvo poštedi. Jer su svi katolički poslanici u Saboru smatrali carsku želju svojom zapovjedi. Savez muslimanskih i katoličkih poslanika u Bosanskom saboru gotova činjenica, a i vladina je većina time posve osigurana. Nakon smrti Ali beg Firdusa za vođu Muslimanske organizacije postao je glavni Šerif Arnautović koji je

Page 113 of 130

bio vrlo brzoplet. Prema tome nije bilo mirnog raspleta među pravoslavnim i muslimanskim elementom i postao je skoro neizvodiv. Vlada je izradila Uredbu o fakultativnom otkupu kmetskih selišta u Herceg-Bosni i ustupila je na pretres saboru. Odbor trideset devetorice počeli su spaljivanjem čardaka i hambara po Bosanskoj krajini, pa i sa tzv. „mirnim manifestacijama“ seljaka od Krajine i Posavine prema Sarajevu. Odbor trideset devetorice htio je da izbije adut iz ruku frankovačkih nastrojenih elemenata. Muslimani su odlučili da napuste svoj opozicioni stav protiv austrijskih vlasti u Bosni, pa da u društvu s domaćim katolicima prave vladinu većinu u Bosanskom saboru. U zloglasnoj Obznani i Zakonu o zaštiti javne bezbijednosti naši su državotvorci u predhodnim odredbama za pripremu agrarne i u tzv. Beglučkoj uredbi ugrozili egzistenciju naših državljana. Ustav iz 1921.god. kao i ovo iz 1931. godine zagarantovana je lična i imovinska sloboda. Našim građanskim zakonima lična je imovina nepovrjediva, samo se u krajnjoj nuždi, kad opšta potreba nalaže, ona se smije povrijediti. Znači po našim državnim zakonima to je princip privatne svojine, međutim to nije tako.. Sve beogradske vlade u Jugoslaviji od oslobođenja i ujedinjenja, pa do potpunog kraja, pod fašističkom okupacijom u službi srpske nacionalne misli nastojale su na svoj način da našoj užoj domovini Herceg-Bosni oduzmu njenu individualnost. To se vidjelo i iz školskih uđbenika jer se brisalo štivo koje je podsjećalo na nekadašnju samnostalnost bosansku, na njezin individualitet. Jer po srpskoj nacionalnoj ideologiji naša uža otadžbina Herceg-Bosna spada u životni prostor srpske nacije kao i još mnoge druge, nacionalno nepročišćene zemlje, te se zato nameče svakom nacionalisti Srbinu, pa ma gdje se on nalazio da nastoji da bi se te zemlje i stvarno uklopile u svoj matičnjak, kao sastavni dio njegov. Jedan od uvaženih naučničkih kapaciteta je pokojni Jefto Dedijer, koji je konstatovao da je bosanskohercegovački pravoslavac primjećen za svaki kulturno etički i kulturno materijalistički posao, a njegov Musliman sa svojim nadimkom „balija“.

Pojava Osmana Džikića u našem javnom životu

1878.god. okupacijom Bosne i Hercegovine po austrijskim trupama islamski je element ovih pokrajina uveden u fazu jednog novog političkog i društvenog života. Osman Džikić se rodio u krugu jedne stare građanske porodice u Mostaru gdje je završio ruždiju i nekoliko razreda gimnazije. Kad je isključen iz gimnazije, seli se za Carigrad, gdje nastavlja školovanje. Iz Carigrada odlazi u Beograd, a onda u Beč, gdje završava trgovačku akademiju. Radio je kao bankovni činovnik u Zagrebu, Brčkom i Mostaru. 1909. godine seli se u Sarajevo, nakon što je izabran za sekretara muslimanskog kulturnog društva "Gajret" i za urednika lista "Gajret", a već sljedeće godine, 1910, pokreće politički list "Samouprava".Poeziju je počeo pisati veoma mlad, a objavljivao ih je u listovima "Bosanska vila", "Zora", "Behar" i dr. Izdao je zbirke pjesama "Muslimanskoj mladeži", "Ašiklije" i "Pobratimstvo", a autor je i drame "Zlatija" koja se prikazivala na "Gajretovim" i drugim zabavama. Bio je i sakupljač narodnih umotvorina, ali ih nije objavio, već je sve skupljeno ustupio Srpskoj akademiji nauka u Beogradu.Osman Đikić umro je u Mostaru 30. marta 1912. godine. Život mu je bio trnovit s puno iskušenja i posrtanja. Osjećao je da za svoju sredinu treba otvoriti nove puteve u cilju postizanja bolje budućnosti. Prvo je pokušao pjesmom, pa zatim grubom prozom. Ali svi napori oko toga bili su uzaludni. Bio je radiša, dobar drug i prijatelj svakome ko svome narodu želi dobro. Crta u karakteru naših „bošnjana“ može se jasno opaziti jednako kod onih, koji su i prije dolaska Osmanlija u naše krajeve bili prisiljeni da lome svoja koplja u borbi protiv tuđinskih plaćenika kao i kod onih koji su poslije i pod vlašću Osmanlija borili da sačuvaju ono svoje narodno. Osman Đikić nije podnosio one koji su vlast okupatora među nama zagovarali niti one koji su s njima bilo kakav kontakt imali. Ono što je osjećao uvijek je i govorio, nije prikrivao ni pred prijateljem ni pred neprijateljem. Prvi pokret našega elementa odnosno pokret Džabića u neku ruku bio ušutkan i sveden na neku završnu fazu i tada se Osman pojavio u našoj sredini. Povratkom u otadžbinu on je uz pomoć Omer-bega Sulejmanpašića pokrenuo svoj politički list u Sarajevu „Bosanskohercegovački Glasnik“ kako bi tim uticao na istaknutije ljude u zemlji i

Page 114 of 130

kako bi pokret našeg elementa ponovo stavio u funkciju. Ovaj pokret pored vjersko-prosvjetnog pitanja obuhvatio je i pitanje građanskih i političkih naravi.Nakon toga pokrenuta je nova stranka i novi politički list.U vrijeme prvih saborskih izbora, 1910. godine, bio je jedan od kandidata Saocijel-demokratske stranke za treću kuriju. Međutim došlo je do ponovnog razočarenja, gdje Osman ostaje gluh i nijem prema svemu tome, ne pokazujući nimalo volje. On je imao cilj, da ineres okolice uskladi sa općim narodnim interesima i da tu okolicu veže zdravom nacionalnom misli. On je bio jedan od rijetkih naših nacionalista, koji nije gledao na naciju sa jednog uskog političkog gledišta, zasnovanog na separatističkim prohtjevima pojedinih vjerskih i plemenskih grupacija, nego koji u nacionalnom imenu gleda prvo-simbol, koji u sebi skriva jednu zdravu nacionalnu ideologiju, zatim živu misao, koja ima okupiti oko sebe, po etnografskoj i idejno političkoj srodnosti, bliske elemente i još poziv za što tješnije grupisanje svih ovih srodnika u jednu cjelinu u svrhu postignuća velikih nacionalnih ciljeva.

VESELIN MASLEŠA

Veselin Masleša, revolucionar, publicist, i naučni radnik rodio se 20. aprila 1906. godine u Banja Luci u prilično imućnoj porodici. Roditelji su mu se bavili trgovinom. U osnovnoj školi zavolio je knjigu, te je već tada počeo da kupuje knjige i stvara vlastitu biblioteku. Imao je posebne časove stranih jezika i muzike.

Sa petnaest godina je učestvovao u demonstracijama banjalučkih radnika protiv Obznane, kojima su se pridružili srednjoškolci i studenti. To predstavlja prvi njegov korak u javnom životu. U višim razredima gimnazije Masleša se isticao svojim radom u literarnom društvu „Mladost”. Tada je u banjalučkoj gimnaziji djelovala grupa naprednih nastavnika, među kojima je bilo i izgrađenih marksista. Njihov utjecaj na Maslešu je bio znatan. On se osjećao i u literarnom društvu „Mladost” u kojem je Masleša bio i najaktvniji član. Radeći u tom društvu Masleša se upoznao s djelima naprednih književnika i marksističkom literaturom. Veliku pažnju je posvećivao štampi. Najbolji njegov zadatak bio je „O važnosti čitanja novina”. 1925. godine upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu, a uskoro se seli u Frankfurt gdje upisuje Fakultet političkih i ekonomskih nauka. Tu se povezao sa radničkim pokretom i postao član komunističke frakcijeMasleša se tada trudio da organizuje srednjoškolsku i studentsku omladinu te da im stvori uslove za bolji rad. Na njegovu inicijativu bio je obrazovan akcioni odbor tzv. grupa Socijalna i kulturna akcija. S obzirom da vlada nije htjela da odobri rad grupe ona se sastajala po kafanama i privatnim stanovima. Masleša je održao niz predavanja, među ostalim i o „Sarajevskom atentatu” , što pokazuje da ga je Mlada Bosna interesovala. Na poslijetku osniva Klub akademičara Banja Luke, koji je imao velikog utjecaja na razvitak omladine. 1927. godine postaje član Kluba marksista u Zagrebu, a 1928. godine odlazi u Beograd gdje se zapošljava kao novinar u „Beogradskim novostima”. Tu se upoznaje sa Keršovanijem Otokarom i zajedno s njim pokreće časopis „Nova literatura” u kojem su objavljeni prvi Maslešini radovi. Prvi put je bio uhapšen 1929. godine, a od tada je bio sedam puta hapšen i odležao je preko dvije i po godine u zatvoru. 1940. godine morao je da pređe u ilegalnost te se krio sedam mjeseci. Njegova revolucionarna djelatnost bila je raznovrsna, od najsitnijeg partijskog rada pa do propagandističkih članaka, rada pod rukovodstvom Jedinstvene radničke partije 1938. godine, u čijem je rukovodstvu bio sve do hapšenja 1939. godine. Bavio se raznim poslovima koji nisu uspjeli da ometu njegov politički, publicistički i naučni rad, a u svemu tome pronalazi vremena i da diplomira na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1937. Bio je izabran za člana AVNOJ-a, te je bio član i politodjela Pete crnogorske brigade.

Page 115 of 130

Poginuo je 14. juna 1943. godine za vrijeme Pete ofanzive, prelazeći Sutjesku. 20. decembra 1951. Narodna skupština Federativne narodne republike Jugoslavije proglašava ga narodnim herojem.

- Dva njegova najveća naučna rada: članak ”Vaso Čubrilović: Bosanski ustanak 1875-78.” i ” Uvod u pravilno shvatanje istorije”. - Masleša je također napisao i dvije kritike: „Srpski ustanak u Vojvodini” i „Durman Milan, Hrvatska seljačka buna 1573.”.

MASLEŠINO SHVATANJE IDEOLOGIJE I MARKSIZMA

Borio se za viziju oslobađanja radničke klase. Masleša je spoznao da se za svoju viziju može boriti samo kao pripadnik partije proleterske revolucije koja je okupljala sve revolucionare. Svoje pripadništvo takvoj revolucionarnoj organizaciji kao što je bila ilegalna KP Jugoslavije, Masleša nije osjećao kao podčinjavanje. Naprotiv, smatrao je da je pripadnost takvoj partiji jedini način preoblikovanja svijeta na bolje. Maslešin revolucionarni karakter je doveo do toga da on ustane protiv klase. Iako je tada malo znao o klasnom radničkom pokretu i marksizmu, znao je da za uspješnu akciju treba pored hraborosti i požrtvovanosti, i znanje. Učio je azbuku marksizma na osnovu čega će biti svrstan među istaknute borce radničke klase. Masleša je, kao iskusni i obrazovani marskista, propagirao ...”marksizam je rukovodstvo za akciju, orjentir u složenim uslovima borbe; bez toga će se lutati, trošiti uzaludno energija i skupo plaćati promašaj.” To je Masleša usvojio kao neoborivi postulat i nastojao je da to pridobiju svi članovi KPJ. Pomoću izdavanja časopisa i novina, i stvaranja legalne radničke političke partije smatrao je da je samo tako bilo moguće okupiti ljude u određenim akcijama. On je neumorno radio na tom revolucionarnom djelu socijalističkog preobražaja ljudi, društva i naroda. Također je proučavao i dalje razvijao nauku marksizma, ne samo kroz časopise i članke nego i kroz štamparsku korekturu i tehničku redakciju prijevoda Marksovog „Kapitala” i Hegelove „Dijalektike”. On marksizam nije doživljavao samo kroz teoriju, već je bio i dio radničke klase koji je živio od svog rada, te se borio na svim frontovima.

MASLEŠIN DOPRINOS IZGRADNJI NARODNE VLASTI; NJEGOVO SHVATANJE DRUŠTVA I ULOGE POJEDINCA

Na Majskom savjetovanju je utvđena ideja na osnovu koje se formirala politička platforma Komunističke partije, kao i pripreme za oslobodilačku borbu. Jedan od najaktivnijih pristalica ove borbe bio je Veselin Masleša. Masleša je već u to vrijeme bio u Crnoj Gori gdje je djelovao kao istaknuti revolucionar u službi narodnooslobodilačkog pokreta. Značajno je da je radio kao novinar koji je svojom pojavom vršio snažan utjecaj na narodne mase, a njegove riječi su ulijevale nadu u pobjedonosni rezultat. Kao novinar i urednik pisao je u „Slobodi”, „Proleteru”, „Borbi” i drugim značajnim listovima. Masleša je isticao da je narodna vlast samo ona vlast koja je ponikla iz naroda, koja se oslanja na narod i koju narod osjeća i voli kao svoju vlast. Smatrao je da, s obzirom da je u vrijeme borbe najveći interes naroda njegovo oslobođenje, onda je i narodna vlast samo ona vlast koja omogućava i pomaže narodnooslobodilačku borbu. Objašnjavao je da stara vlast ne bi mogla opstati jer je u svijesti naroda izgubila svaki vid autoriteta. Masleša je vrlo često isticao značaj narodnooslobodilačkih odbora ističući njihovu veličinu i odgovornost. Naglašava da rad narodnooslobodilačkih odbora mora biti usmjeren na konkretno ostvarivanje zadanih ciljeva, jer bi u suprotnom svako ‘labavo’ rješenje zadataka značilo pomoć neprijatelju.

Page 116 of 130

Njegovo shvatanje društva i uloge pojedinca

Ova tematika Masleši se nametala sama po sebi. Veselin Masleša se često u svom djelovanju osvrtao na Marksa i Engelsa, na njihove misli i rasprave, te je često i studirao njihova djela. Kada je riječ o Maslešinom shvatanju društva, bitno je da se naglasi da je upravo ovdje uviđavna ta povezanost Masleše sa Marksom. Masleša je polazio od Marksove teorije fetišizma robe prema kojoj su ljudski odnosi uređeni kao odnosi prema stvarima, koji prikrivaju otuđenost i pokvarenost čovjeka, te na taj način rađaju kulturno malograđanstvo. Izopačena i lažna ljudska svijest prikriva stvarne odnose čovjeka sa društvom, prikriva klasnu određenost i ograničenost spram prirode i ljudi. Opisuje društvo kao poluobrazovan svijet sa poluseoskim mentalitetom malograđanstva kojeg karakteriše potreba za veličinama, makar i fiktivnim, spletkarenje, neodređene ambicije, društvo koje je socijalno neorganizovano i politički neodređeno. Smatra da je društvo halapljivo, nezasitno, da se ne ustručava činiti drugima zlo radi ostvarivanja vlastite koristi, te je vrlo neaktivno.Nastojao je napraviti razliku između seoskog i gradskog stanovništva. Za naše gradove piše da ih ne karakteriše niti jedna od bitnih osobina modernog grada, da ih uslovljava ‘jedno bezbojno šarenilo’. Smatrao je da se upravo ova ‘epidemija malograđanstva’ širi u kulturi i društvu i prikazuje poluobrazovanost građanstva.S druge strane, za Maslešu je selo jedan drugi, ali mnogo širi okvir života, ali i kulture. Seoski je život jednostrano sveobuhvatan, te miran i monoton. Za dušu seljaka piše da je ona zatvorena i nepovjerljiva. Iako na marginama studijskih radova, Maslešina slika društva i pojedinca je prikazana slikovito, te je najbolje ilustrirana kroz prikaz seoskog i gradskog načina života, ruralnog i donekle, urbanog stanovništva. Smatra da ljudi treba da teže intelektualnom obogaćivanju, a ne materijalnom, te da je ljudsko saznanje jedinstveno i da obogaćuje čovjekov život. Čovjeka posmatra kao otuđenje koje je bez sredstava za proizvodnju, koje ne nabavlja sredstva za proizvodnju u kojoj ne učestvuje, osobu koja ne plaća najamnine radnicima, koji ne daje vlastita polja za ispašu.

MASLEŠINA PERCEPCIJA ULOGE I ZNAČAJA EKONOMIJE

I pored svih sfera u kojima je djelovao i kao novinar, i kao revolucionar i kao publicist, u naslijeđe nam je ostavio i mnogobrojne ekonomske naučne radove. Ovdje nije riječ samo o direktno ekonomskim radovima, naprotiv mnoga druga njegova djela prožeta su ekonomskim elementima.Maslešina ekonomsko-naučna djelatnost mogla bi se podijeliti na nekoliko faza: tu je, prije svega, njegova šira ekonomsko-teorijska misao pomoću koje on razotkriva karakteristične zakonitosti kapitalističke ekonomije, tu je i mnoštvo njegovih manjih radova u kojima prikazuje probleme sa kojima se jugoslovenska ekonomija susreće, te pitanje agrarno-ekonomske stvarnosti između dva rata, kao i bogat niz njegovih raznovrsnih radova u kojima je prikazao ekonomsko-kritičke osvrte. U svojim radovima često je razmatrao najraznovrsnija pitanja iz oblasti ekonomske teorije, društveno-ekonomske historije, razvitka ekonomske misli i sl. Njegovi radovi tiču se kako svjetske, tako i regionalne, i jugoslovenske ekonomske problematike. U svojim mnogobrojim djelima pisao je o državnom kapitalizmu. Najznačajniji njegovi radovi na ovu temu bili su rukopisi „Ratna privreda” i „Profiti danas”. U ovim radovima Masleša iznosi i niz uočenih karakteristika krupnog privatnog kapitala u vremenu između dva svjetska rata.Među mnogobrojnim temama kojima se bavio u oblasti agrarne ekonomike, najveći značaj ima njegovo razmatranje problema zemljišne rente i njeno mjesto u kapitalističkoj privredi. Masleša je u svom ekonomskom stvaralaštvu analizi podvrgavao samo one činjenice koje su kao takve prethodno utvrđene i koje je lično provjeravao. Bio je u toku sa svim zbivanjima u sferi svjetske i jugoslovenske ekonomije.

Page 117 of 130

DIMITRIJE MITRINOVIĆ

Dimitrije Mitrinović se rodio 21. 10. 1887. u selu Donja Poplat (kraj Stoca, u Hercegovini), a umro je 28. 8. 1953., u Ričmondu (V. Britanija). Njegova biografija može se podijeliti na tri perioda. Od 1887-1912 živio je i radio u Bosni i Hercegovini, Od 1913-4. u Minhenu, a od 1914-1953, u Engleskoj. Pri tome, je u svakom od ovih perioda preduzimao različita i brojna putovanja u druga mjesta, ili zemlje. Rođen je u porodici seoskih učitelja. Njegovi roditelji - osim učiteljevanja - mladima iz svoje okoline davali su i druga praktična znanja, iz oblasti poljoprivrede, higijene, zdravlja, održavanja domaćinstva itd. Oni su i kupovali knjige za porodičnu biblioteku, koja će sa oko stotinjak knjiga, biti podsticajna i za Dimitrija. Dimitrije je završio osnovnu školu i gimnaziju i maturirao u Mostaru, 1907. g. Još prije mature, 1905, počeo je da objavljuje prve pjesme (pod pseudonimom M. Dimitrijević) u Bosanskoj vili (koja je osnovana 1885), a potom i drugim časopisima. U periodu 1905-12., objavljuje velik broj pjesama, likovnih i književnih kritika i eseja u časopisima Bosanska vila, Nova iskra, Delo, Srđ, Brankovo kolo, Srbobran, Pokret, Hrvatski pokret, Slovenski jug.U gimnaziji je bio član i osnivač tajnog đačkog kluba Matica, 1905. koji je bio posvećen afirmaciji srpskih pisaca, a okupljao je i imena kao što su Pero Slijepčević, Bogdan Žerajić i Vladimir Gaćinović. A nešto kasnije oni i Mitrinović su se uključili i u društvo Sloboda, koje je bilo više politički orijentisano, na teme revolucija i ustanaka, kao i perspektive jugoslovenskog ujedinjenja.U jesen 1907. je otišao na studije u Zagreb, a potom Beč. U Zagrebu se upisao na Filozofski fakultet i studirao filozofiju, logiku i psihologiju. U to vrijeme nastaju i njegovi tekstovi o Marku Aureliju, Aristotelu i Ruđeru Boškoviću (u Bosankoj vili, 1908-9).Posle dvije godine studija u Zagrebu (1907-9) počeo je više da se angažuje u radu časopisa Bosanska vila, pa je 1910. postao najmlađi član redakcije. Mitrinović je često putovao i u Beograd, iz koga je dobijao i materijalnu pomoć, pa je važio za čovjeka sposobnog da dođe do novca.1910. se angažovao i u pokretanju časopisa Zora, koji je izlazio kao mjesečnik (1910-12) zajednice južnoslovenskih studenata u Beču i njihovog društva "Zora" (postojalo u Beču od 1863-1914).U časopisu Srpski književni glasnik (izlazio u Beogradu, 1901-1941, osim u vreme Prvog sv. rata), Mitrinović je (1911) hvalio Meštrovićeve skulpture kao sredstvo širenja i afirmacije jugoslovenske ideje, a to će činiti i 1915, kad se bude našao u Londonu, gde će biti organizovana velika izložba Meštrovićevih djela.Zatim je bio ponovo u Rimu tokom 1912., kada nastaju i djelovi teksta “Estetičke kontemplacije”, koji će biti objavljivan u nastavcima, u Bosanskoj vili, tokom 1913. U to vrijeme u Mitrinoviću sazrijeva i ideja o svjetu kao velikom organizmu, koji karakteriše "jedinstvo u razlici", kao i ideja o velikoj sintezi, koju on vidi kao rješenje trajnih problema čovječanstva, a pije svega ratova.

Dimitrije Mitrinović je bio osobena ličnost po tome što je objedinjavao u sebi nekoliko različitih svojstava: aktivizam i misaonost; sposobnost predviđanja i sklonost ka projekcijama koje su bile utopijsko-mističke; sposobnost prilagođavanja istorijskim prilikama i sposobnost da se u odnosu na prilike i okolnosti traži jedan lični stav i perspektiva. Ono što objedinjuje i podupire kod Mitrinovića sve ove aspekte, mogli bismo nazvati i svečovječanskim optimizom – uvjerenje da čovječanstvo, uprkos mnogim prošlim i tekućim historijskim zalima i katastrofama, ima mogućnost i perspektivu da stvori jednu radikalno drugačiju zajednicu i tako ostavi za sobom veliku historiju zla, koja je obilježila veći dio ljudske historije i prilika.Posmatrano iz šire perspektive, njegova biografija, akcije, ideje i stavovi, na neki način nas mogu podsetiti na neke njegove savremenike, kao što je Pikaso (1881-1973). Naime, kao što Pikaso prolazio kroz različite periode (ili faze) u svom stvaralaštvu, prošavši kroz jednu kompleksnu evoluciju u svom radu, a pri tome zadržao određeni stvaralački kontinuitet, tako je Mitrinović, u rasponu od oko 40 godina (1910-1953), zadržao jedan duhovni kontinuitet, iako su se historijske okolnosti i ambijent u kome je živio (od Bosne, preko različitih zemalja Evrope, do V. Britanije),

Page 118 of 130

radikalno mijenjali. Pri tome, Mitrinović je neke polazne stavove razvijao, a neke mijenjao tokom te evolucije, kroz vrijeme i okruženja.

FUTURISTIČKA I EKSPRESIONISTIČKA IDEJA

U tekstu "Estetičke kontemplacije" nalazimo futurističke i ekspresionističke ideje, kao što su: aktivizam, dinamizam, antagonizam, subjektivizam, vizija novog čoveka, proroštvo, eshatologija, mesijanstvo, vizije budućnosti, odbacivanje prošlosti, oduhovljenje (naspram materijalizma). Na primer:“Naprijed i naviše! Treba savladati sveopštu nesreću... Duša mora da pobijedi, jer ona treba, jer hoćemo da treba i jer treba da hoćemo; sloboda osloboditelj! Treba našom dobrotom iskupiti druge. ... razapeti se na trudni, tvrdi, nečujni, požrtvovani posao snaženja sebe radi raspoklanjanja što boljeg i većeg sebe drugima.”

PERSONALNI SAVEZ

Sklonost da okuplja i da se udružuje, sa jednom brojem pojedinaca vođenih nekom zajedničkom idejom, bila je jedna od komponenti Mitrinovićevog duhovnog kontinuiteta - počev od života i rada u Bosni i Hercegovini (1905-1912), preko perioda u Minhenu, perioda u V. Britaniji, između dva rata, kao i posle II. sv. rata - iako su se okolnosti, ambijenti, grupe i povezujući činioci menjali.U svim ovim primerima, on je ne specifičan način kombinovao intimno i javno, tajno i otvoreno, zamisao i objavu, mističke kategorije i utopijske zamisli, sa realnim predviđanjima. Shvatanje društva kao organizma, za Mitrinovića je značilo da društvo treba da bude tako organizovano da ostvari i kolektivno jedinstvo, tj. solidarnost, kao i autonomiju pojedinaca, jer će jedino tako društvo biti oslobođeno sukoba i ostvariti harmoniju. Pri tome, ovo načelo ne treba da bude ljudima nametnuto, nego da bude rezultat slobodne volje i međusobne saradnje pojedinaca.Promena opštih prilika, odnosno sveta, povezana je sa promenom pojedinaca i savezom tako promenjenih pojedinaca. Da bi se postiglo organsko jedinstvo zajednice, potrebno je da pojedinci prevaziđu uske granice individualizma i uzdignu se do jedne više svesti, a to znači da postanu svesni da je dobrobit svih važna koliko i njihova vlastita, tj. da shvate čovečanstvo kao jednu veliku porodicu. Onaj ko je saglasan sa sobom, saglasan je s drugima, čovečnost uključuje uzajamnost. Upravo to Mitrinović je težio da razvije kod članova različitih grupa i udruženja koja je osnivao. Lična promjena je jednako važna kao i društvena promena, da bi se neka zajednica zaista promenila nabolje.

Mitrinović se stalno zalagao i borio za evropsku svijest o zajedništvu. To vidimo u platformi Arijska evropa, koju je napisao u to vrijeme. Njene glavne ideje su suštinski najava onoga što će u razrađenijem obliku biti rečeno i 1931., u platformi grupe Nova Evropa. Naime, začeci ideje ujedinjene Evrope javljaju se u vrijeme Mitrinovićevog boravka u Minhenu, gde se povezao sa grupom evropskih intelektualaca, koji su pokušavali da preduprijede izbijanje I. sv. rata, sa idejom da okupe evropsku inteligenciju oko cilja koji su nazvali: “Ka budućem čovječanstvu preko arijske Evrope”.U vezi sa arijevstvom, tj. upotrebom termina arijski i arijevski – s obzirom na to da je termin i od samog Mitrinovića korišten u različitim kontekstima i značenjima, a kasnije zloupotrebljen od strane nacista, kod Mitrinovića je posebno složen bio dualizam arijevstva i jevrejstva (tj. različito formulisan, u različitim tekstovima). Naime, u nekim tekstovima ističe da on ne pripada anti-semitskoj školi, niti je orijentisan pro-arijski na nekoj šovinističkoj, plemenskoj, ili rasnoj osnovi.

KRITIKA KOLONIJALIZMA

Page 119 of 130

U tekstu pisanom 1920. vidimo da bi se Mitrinović mogao smatrati jednim od začetnika postkolonijalnih studija, koje su danas važna akademska disciplina, odnosno orijentacija, na mnogim zapadnjim univerzitetima.“Organizovan evropski duh ne postoji; Evropa kao kulturni i, shvatljivo, kao arijski entitet, još nije stvorena. Sledi da su odnosi Evrope sa crnom, kao i sa žutom rasom, bili pretežno instinktivni - drugim rečima, nisu bili specifično evropski; jer, biti instinktivan i ne-inteligentan znači suštinski biti ne-evropski. Otuda se odnosi Evrope sa Etiopijom do sada skoro nisu mogli razlikovati od odnosa instinktivnog karaktera bilo koje moćnije rase spram njenih manje moćnih suseda: podređenost je tražena radi ekskluzivnih interesa “superiorne” rase umesto uspostavljanja funkcionalne hijerarhije vrednosti. Rečju, ropstvo je bilo “zadesna” sudbina crne rase kadgod i gdegod je ona dolazila u dodir sa još uvek instinktivnim belima. Samodopadljivom Evropljaninu nezamislivo je kakvi su zločini počinjeni od strane Evrope nad crnom rasom. Sve u svemu, od otkrića Afrike oko sto miliona crnaca je porobljeno ili ubijeno radi navodnih inte¬resa Evrope. Da ne pominjemo primer Amerike. Inače, ovog časa je u pripremi prikriveno ozakonjenje koje treba da reguliše prisilan rad crnaca praktično širom cele "kolonijalne” Afrike. Izgleda, zaista, kao da je vladajuća svrha Evrope da podeli crnu rasu i da upravlja njome isključivo za dobro Evrope.”

Senat, Devolucija i Federacija

U svom komentaru odnosa Evrope prema vanevropskim regijama – iz 1920. – Mitrinović nabacuje i ideju evropskog Senata, kojoj će kasnije posvetiti mnogo više vremena i energije, posebno u radu sa grupom mlađih ljudi koji su ga okruživali. Mitrinovićeve ideje o senatu, nadovezuju se na ranije ideje o savezu pojedinaca (personalnom savezu), ali su ideje o senatu razvijane kasnije, od kraja 20-tih godina. Jedna od njegovih ambicija bila je da u izvesnom smislu odgoji i obrazuje ljude najviših duhovnih kvaliteta koji bi, bude li prilike, mogli poneti takvu ulogu. Mitrinović je zastupao organicističko shvatanje čovječanstva i društva. U sklopu toga, smatrao je da je bitno posijati sjeme, načiniti početni rez, bez obzira na to koliko bila mala grupa začetnika nove svesti o svjetskoj odgovornosti. Promjena svjesti, bilo gdje, mora se odraziti na cjelinu - efekat će se javiti tokom vremena.Uloga senatora je da drugima prenesu svjest o krajnjem, organskom, jedinstvu čovečanstva. Na taj način – smatrao je Mitrinović – može se doći do obostrano prihvatljivog sporazuma, kako da se određena pitanja reše. Pored toga, senatori treba da su u stanju da drugima predoče kako neke protivrečnosti izazivaju sukobe i koji su simptomi nezdravog stanja u celovitom organizmu društvenog poretka.

Rat i mir -ujedinjenje

Spas Evrope kroz ujedinjenje biće Mitrinovićeva ideja vodilja od 1914. do smrti 1953. On je u svojim komentarima iz 1920. isticao da protekli rat i njegove žrtve mogu biti iskupljeni jedino ako narodi Evrope sagledaju da je razrešenje naraslih problema u federaciji evropskih zemalja.Po Mitrinoviću jedino što je moglo iskupiti žrtve rata je da se Evropa konačno ujedini i bude nadalje lojalna miru. Tome će Mitrinović posvetiti sve svoje snage od 1914., a sa njim i oni okupljeni u grupi Nova Evropa, između 1930 i 1953. Ali, dok je za njega to bio poduhvat koji je trajao 40 godina, za većinu od njih to je bila kraća preokupacija – za njega je taj poduhvat počeo 1914, a za njih 1930.

Ujedinjenje Evrope Mitrinović nije shvatao kao regio¬nalnu stvar. Za njega, ujedinjena Evropa je obuhvatala Zapadnu Evropu, podunavske zemlje, kao i Balkan, zajedno sa Turskom. Za to se on zalagao i 1921., a i 30 godina kasnije, u svom predavanju iz februara 1950. Takođe, u sklopu ujedinjene Evrope, u širem smislu, on je video i SSSR, smatrajući da je pravi cilj Lenjinove revolucije da ostvari ubrzani razvitak društva i emancipaciju čovjeka, a ne blokovsku silu koja će ugrožavati Evropu, ili čak sprječavati njeno ujedinjenje.

Page 120 of 130

Ekološke idejeMoramo reformisati našu ljudsku sredinu, našu civilizaciju, tako da svet postane svet za čoveka, civilizacija koja se brine za besmrtnu suštinu pojedinaca koji je čine.Naša planeta mora biti uređena kao naš ljudski dom.Ukoliko imperijalizam Nauke i diktatura Tehnologije ne budu suzbijeni i dovedeni u organsku i humanu funkciju, budućnost čovečanstva biće očajna...Naš svet je istorijski postao jedan svet. Mi otkrivamo da je naš svet zajedničko domaćinstvo jedne vrste. Naše kraljevstvo postaje zajedničko dobro (commonwealth) i porodica, republika, zajednička stvar. Organizacija i poštena deoba su neophodni i za našu duhovnu dobrobit i za naš materijalni opstanak.

Mitrinović je svoje ideje i učenja vremenom uobličio kao "četiri neophodnosti", koje je smatrao važnim za razumevanje svjeta i djelovanje u svijetu. To su: cjelovitost svijeta, pojedinac, senat i tri otkrovenja.Jedino celovit pristup svetu omogućuje da se njegovi sastavni i konstitutivni elementi pravilno razumeju. Uloga čovečanstva i delova čovečanstva može se razumeti samo ako se svet sagledava kao celina, a čovečanstvo kao jedna porodica. Samo pojedinci mogu shvatiti celovitost sveta, a čovečanstvo kao organsku celinu, jer je to poimanje plod slobodne volje pojedinca. Pojedinac poima celinu, jer je kompleks celine sadržan u pojedincu. Sklop pojedinca čini celinu ljudske rase. Ravnoteža između delova svetskog organizma mora se uspostaviti slobodnim uzajamnim usaglašavanjem i prilagođavanjem, a to je funkcija i radijus senata. Odnos sveta i pojedinca, Mitrinović predstavlja krugom (to je svet) i centrom (to je pojedinac). Po Mitrinoviću, postoje tri otkrovenja, Prvo je vezano za pre-hrišćansku epohu, a to je shvatanje sveta kao organske celine, u kojoj čovečanstvo ima svoje mesto, naporedo sa poretkom prirode i božanstava. Drugo je hrišćansko otkrovenje božanstva otelovljenog u čoveku, a Mitrinović je smatrao da je Solovljevo tumačenje hrišćanstva suštinsko za ovo otkrovenje. Hristos je bio otelovljenje Boga i otuda je predstavljao krajnji potencijal čovečanstva. Dok po prvom otkrovenju božansko prožima ceo kosmički poredak, a po drugom se Božanstvo otelovljuje u jednoj osobi, po trećem otkrovenju Božanstvo se otelovljuje u svakoj osobi. Suština trećeg otkrovenja je da postoje mnogi centri, a svaki od njih predstavlja krajnju vrednost po sebi. Treće otkrovenje se može shvatiti i kao sinteza prva dva, jer ono ukazuje na stvaranje istinske svetske zajednice, od strane slobodnih pojedinicaa – zajednice jedinki.

Page 121 of 130

IVO PILAR

Dr. Ivo Pilar (Zagreb, 1874.-1933.), po struci pravnik i ekonomist (studirao u Beču i Parizu). Od početka 20. stoljeća do 1920. živi i radi u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, Tuzla), potom do smrti u Zagrebu. Sudjelovao i u političkom životu: do jeseni 1918. zalagao se za održanje višenacionalne i multikulturne Habsburške Monarhije, ali pod uvjetom da se - u državno-političkom i nacionalno-političkom smislu reformira, o čemu je napisao nekoliko važnih programskih spisa. U novostvorenoj južnoslavenskoj državi (Kraljevina SHS - Kraljevina Jugoslavija) politički je proganjan. Znanstvenik i publicist širokih interesa (umjetnost, povijest, sociologija, psihologija, demografija, politička geografija itd.). Najvažnija djela: studija Secesija (Zagreb 1898., kojom stječe "legitimaciju teoretičara modernizacije"), stručni rad o recepciji Općeg austrijskog građanskog zakonika u Bosni i Hercegovini opsežna studija (Beč, 1918), pionirski rad u hrvatskoj psihologiji (Borba za vrijednost svoga "ja". Pokus filozofije slavenskog individualizma, Zagreb 1922.), piše i određenu političko-ekonomsku studiju.

U nacionalnom smislu osjećao se Hrvatom, u državno-pravnom pogledu zastupao je kroatizam (a ne jugoslavizam), a ideološkopolitički bio je uvjereni demokrat i liberal. Nakon njegove smrti, g. 1933. — osim novinskih članaka tih dana(3) - o njemu sve do raspada Kraljevine Jugoslavije gotovo da i nije pisano. U vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, naprotiv, tiskana su mu i prevođena djela, a napisi o njemu nužno su nosili i obilježja toga razdoblja, evidentno nesklonog demokratsko-liberalnoj misli, što je zasigurno bio dodatni (i dostatni) razlog da ga se gotovo punih pola stoljeća nakon toga naprosto prešućivalo (s rijetkim iznimkama) — kao da nikada nije ni postojao ni on kao osoba ni njegova djela. Tek nakon g. 1990. bilo je moguće «skinuti embargo» s njegova imena i djela.

Iako je u zrelijim godinama dr. Pilar postao svjestan činjenice da bez vlastite države i samostalne organizacije političkog života Hrvati ne mogu ostvariti napredak na gospodarskom i kulturnom planu, on je zagovarao polagani i taktički put do ostvarivanja toga cilja. Prozrevši velikosrpsku politiku i njezine ciljeve, te smatravši jugoslavensku ideju prikrivenim oružjem te politike, Pilar je najprije nastojao riješiti hrvatsko pitanje unutar Monarhije, što je podrazumijevalo političko, upravno i teritorijalno ujedinjenje svih hrvatskih zemalja. Dakako, takvom politikom, koja se je izravno sukobila sa strateškim ciljevima beogradske velikosrpske bulumente, Pilar je u velikosrpskim i jugoslavenskim krugovima stekao brojne neprijatelje. Jjugoslavenska ideja je nakon 1918. godine odnijela pobjedu, on je - ako zanemarimo kratko razdoblje ratne Nezavisne Države Hrvatske - praktički sve do stvaranja samostalne Hrvatske bio distanciran iz javnoga života. No, iako je danas jedan ugledni znanstveni institut nazvan njegovim imenom, te iako se u znanstvenim i stručnim krugovima sve više i više valorizira njegov plodan rad na području prava, geopolitike, historiografije, politologije, sociologije, antropologije, religiologije itd., njegovi su protunošci u Hrvatskoj i dalje mnogo više čašćeni i hvaljeni.

Političko aktiviranje

Kad je 1900. godine kao tada još mladi pravnik doselio u BiH, Pilar je – prema vlastitom priznanju - „kao slavosrpski" potomak nastojao biti „apostol hrvatsko-srpske sloge". Uvidjevši, međutim, pravo stanje stvari na jugu Monarhije, te upoznavši prirodu srpstva, vrlo je brzo odustao od te „misije". Pilarovo aktivno uključivanje u politički život vremenski možemo smjestiti u kolovoz 1906. godine, kad je u Docu kraj Travnika osnovana vjersko-kulturna organizacija „Hrvatska narodna zajednica", u čiji je pripremni „Odbor šestorice" ušao i Pilar. Od veljače 1908. Pilar je član „Središnjeg odbora" te organizacije i predsjednik „Okružnog odbora" HNZ-a Donja Tuzla.

Page 122 of 130

U vrijeme Pilarova dolaska u Bosnu, a i kasnije, neosporni autoritet u vjerskim i političkim pitanjima tamošnjih Hrvata-katolika bio je vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler. Pilarove i Stadlerove organizacijske koncepcije glede Hrvata u BiH ispočetka su bile izrazito suprotstavljene: Pilar je zagovarao interkonfesionalni pristup u hrvatskome političkom organiziranju, tj. suradnju Hrvata katolika i Hrvata-muslimana, dok je Stadler inzistirao na tome da članovi hrvatskih političkih organizacija mogu biti samo katolici. U jeku toga sukoba Pilar pod pseudonimom „Zajedničar" piše svoj prvi važniji politički tekst, polemičku brošuru „Nadbiskup Stadler i Hrvatska narodna zajednica" (Sarajevo, 1910.), u kojoj tumači da se Hrvati u BiH ne smiju pozivati isključivo na svoju vjersku pripadnost i da se slijedom toga ne smije stavljati znak jednakosti između hrvatstva katoličanstva, jer se time odbijaju Hrvati-muslimani i tako slabi hrvatstvo.

Godine 1912., međutim, dolazi do preokreta te Pilar i Stadler postaju bliski suradnici. Do obrata je došlo nakon što su bosanskohercegovački muslimani odbili plan Hrvatske narodne zajednice koji je podrazumijevao stvaranje hrvatskog katoličko-muslimanskog političkog bloka, koji bi se uspio suprotstaviti nastojanjima Srba da BiH odcijepi od Monarhije i pripoji Kraljevini Srbiji. Predstavnici muslimana i Srba u Bosanskom saboru zajednički su se usprotivili povezivanju BiH s Hrvatskom u okviru Monarhije, te se izjasnili za autonomiju te države.

Publicistička djelatnost

U godinama koje su uslijedile Pilar je razvio iznimno plodnu publicističku djelatnost, te je bio autorom niza važnih političkih spisa, od kojih su se neki pogrješno pripisivali nadbiskupu Stadleru. Kontaktirao je s brojnim službenicima Monarhije, ukazivao na loše strane nagodbenog sustava, te tražio rješenja kako osigurati ravnopravnu egzistenciju hrvatskog naroda unutar Monarhije.Od proljeća 1918. Pilar se približuje frankovcima (stranka prava) u Sarajevu, te na stranicama njihova glasila „Kroatische Runschau" objavljuje tri važna rada: („Politička geografija hrvatskih zemalja"), („Južnoslavenski problem u državi Habsburgovaca", ) i („Sadašnji stranačko-politički položaj u Bosni").

O sukobu sa Srbima i Mađarima

O sukobu sa Srbima i Mađarima Pilar nadalje piše."Pored neizbježnog sukoba s državnom vlašću imali su Hrvati jedan isto tako neizbježan problem sa Srbima. Naime, državne i narodne ideje oba naroda morale su se oštro sukobiti. Srbi su se mogli radovati ne samo tradicionalnoj potpori habsburške državne vlasti, nego i pravoslavne sile Rusije, a od vremena balkanskih ratova i zapadnih sila. Osim toga Srbi su na unutarnjepolitičkom planu bili podržavani još od Čeha i osobito od Mađara. Hrvati su imali još i jedan odvojeni sukob s Mađarima.Pilar je otvoreno prozvao Mađare za suradnju sa Srbima na štetu Hrvata. U toj velikosrpskoj raboti posebno je upozorio na Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC) za koju je zapisao:" Srpska pravoslavna nacionalna crkva je provedbeno sredstvo; ona je više jedna socijalno-politička borbena i osvajačka organizacija nego vjerska zajednica, a o njezinoj se moći dugo nije stvorilo zadovoljavajuću predodžbu".

Ujedinjenje hrvatskih zemalja

Pilar u Spomenici rješenje vidi u ujedinjenju hrvatskih zemalja:"Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Bosna i istarski otoci ujedinit će se u Hrvatsku kraljevinu; 2. Hrvatska kraljevina treba biti politički u rukama Hrvata i hrvatski program provoditi na odgovarajući način; 3. Hrvatsko kraljevstvo uključit će se u dualističko uređenje u formi subdualizma i ono bi raspolagalo djelomičnim suverenitetom u okviru zemalja krune sv. Stjepana, a kao uvjet za to treba a) jamčiti Hrvatskoj

Page 123 of 130

bezuvjetni nacionalni i državni individualitet i pružiti joj mogućnost da se na novom teritoriju nesmetano razvijaju privreda i saobraćaj; b) da Austrija pristane na takvo rješenje". Od Pilarovih publicističkih djela iznimno je važna knjiga „Južnoslavensko pitanje", koju je krajem Prvoga svjetskog rata objavio u Beču. Pod južnoslavenskim pitanjem Pilar je podrazumijevao geopolitički i geostrateški problem političkog i državnog organiziranja južnoslavenskog prostora i njegove sigurnosti, kao i problem borbe između Južnih Slavena, prvenstveno između Srba i Hrvata, za prevlast na Balkanu:"Svakomu je poznato, da je velikosrpska misao jezgra južnoslavenskog pitanja... Jezgra današnjeg južnoslavenskog problema sastoji se u tom, što Srbstvo želi svladati i Bugare i Hrvate i tako osvojiti i posrbiti čitavi slavenski Balkan". Bez političkog i državnog individualiziranja južnoslavenskog prostora u Monarhiji, Pilar je smatrao da se južnoslavensko pitanje ne može riješiti, s obzirom na to da je ono ne samo povodom Prvoga svjetskog rata, nego i njegov uzrok. Osim Srba, drugi su glavni problem u pogledu južnoslavenskog pitanja Talijani i njihova politika, koja tradicionalno gaji aspiracije prema hrvatskim zemljama.

Protuhrvatsko zajedništvo

U tom kontekstu Pilar upozorava na srpsko-talijansko protuhrvatsko zajedništvo, te ga ističe kao jedan od ključnih negativnih čimbenika u rješavanju južnoslavenskog pitanja. Drugi negativan čimbenik prema Pilaru je monarhijski dualizam. U knjizi Južnoslavensko pitanje Pilar je pored svega ostaloga vrlo dobro opisao i politički mentalitet i psihologiju Srba iz svih aspekata. Mentalitet tako prema njemu tvore zemljopisno područje te političke, društvene i ine okolnosti. Od tih elemenata na Srbe je prema Pilarovu mišljenju odlučujući utjecaj izvršio zemljopis. Naselivši se u nepristupačnim dijelovima Raške, u kojima je svakodnevni život bio izrazito težak, Srbi su razvili jedan tvrdokorni mentalitet. A s obzirom na to da u tim krajevima nije bilo romanskog elementa – koji je svojim kulturnim utjecajem pozitivno djelovao na stvaranje hrvatske države - kod Srba je stvaranje države išlo znatno sporije. U razdoblju od sedmog do osmog stoljeća kod Srba tako ne postoji nikakva državna organizacija. Od 900. do 1204. razvija se mentalitet čopora i vođe, tj. država živi toliko koliko postoje jaki pojedinci s autoritetom, nakon čega se raspada. Kao posljedica toga u Srba se razvija mentalitet koji se pokorava sili, a ne pravu. Onaj tko ima silu, taj ima i pravo.

Od svih hrvatskih zemalja, Pilar je posebnu važnost pridavao Bosni i Hercegovini. Smatrajući nepostojanje jasnog odnosa prema BiH jednim od ključnih uzroka izbijanja Prvoga svjetskog rata on piše:" (...) pripisujem najsudbonosnije posljedice pomanjkanju jasne spoznaje u bosanskom pitanju. Tvrdim, da je pomanjkanje čvrstog i zbijenog, na jasnoj spoznaji istine osnovanog stanovišta u pitanju nacionalne pripadnosti Bosne, jedan od glavnih razloga, što politika Monarhije u toj zemlji nije nikako uspievala u tolikoj mjeri, uzprkos stvarnim rezultatima, da bosansko pitanje ne postane već nekoliko godina Ahilovom petom austrougarske politike i da je to pitanje konačno moralo postati polaznom točkom svjetskog rata".

Povijesno iskustvo

Pilar je s pravom, radi povijesnih iskustava, Srbiju smatrao najvažnijim čimbenikom u neposrednom hrvatskom okruženju.Bit velikosrpstva Pilar vidi u sljedećem:" Prava je srž problema južnih Slavena činjenica, da bizantska državna i vjerska misao želi osvojiti cieli Balkan, tu staru domenu Bizanta. Pravo obstanka na Balkanu imadu samo bizantski vjernici i oni narodi, koji su grkoiztočne vjere. Sve ostalo treba izkorieniti silom ili lukavošću". Velikosrpstvu je tako prema Pilaru cilj osvojiti Hrvatsku i Bugarsku. U tom projektu važna je uloga Srpske pravoslavne crkve (SPC), a prvotni je cilj za srpstvo osvojiti plodnu južnu Ugarsku i Slavoniju. U ostvarivanju tih ciljeva, ističe Pilar, Srbi surađuju s Talijanima i Mađarima.Pilarovi su interesi bilo izrazito širokog opsega, tako da je osim o geopolitici, pisao i članke iz područja književnosti, umjetnosti, religije, psihologije i sociologije. Analizirao je politička, ideološka i društvena kretanja u Europi, pisao o odnosu kolektivizma i

Page 124 of 130

individualizma, istraživao korijene komunizma i fašizma, pisao o dekadenciji koja je zahvatila zapadni svijet, upozoravao na krizu kršćanskog morala itd.

DŽEMALUDIN ČAUŠEVIĆ

Mehmed Dzemaludin ef. Causevic rodio se 28. XII. 1870. U Arapusi kod Bosanske Krupe. Pocetno vjersko obrazovanje primio je kod kuce od oca Aliefendije. Poslije je slusao predavanja muftije Ahmed-Sabit ef. Ribica u Medresi u Bihacu. U 17-oj godini (1887) odlazi u Istambul i nastavlja ucenje. 1898. se upisuje na Mektebi nuvab, ali nakon godinu dana na prijedlog svoga profesora Ismail Hakki ef. Manastirlije prelazi na Mektebi hukuk (pravni fakultet). Diplomirao je 1903. s odlicnim uspjehom. Nakon toga se vratio u Sarajevo. U septembru 1903. imenovan je nastavnikom arapskog jezika na Velikoj gimnaziji u Sarajevu, gdje ostaje do 1905., kada je postavljen za člana Ulema medžlisa. Nakon stupanja na snagu Statuta za vjersku i prosvijetnu autonomiju muslimana BiH 1909. godine, svi visoki vjerski i vakufski funkcioneri pa i Čaušević, stavljeni su na raspolaganje. Uskoro iza toga Mehmed Dzemaludin bude imenovan profesorom Serijatske sudacke skole u kojoj ostaje do postavljenja Osman Nuri Hadzica za direktora skole, i tada Dzemaludin ef. demonstrativno podnosi ostavku na svoje radno mjesto. To je ucinio smatrajuci da je postavljanjem Osman Nuri Hazdica, koji nije bio iz ulemanskog kruga, ulemi nanesena uvreda.

Kada je prvi izabrani reis Bosne i Heregovine, hfz. Sulejman podnio ostavku na taj polozaj, Hodzinska izborna kurija izabrala je dva puta uzastopno (posto je Zemaljska vlada iz formalnih razloga ponistila prve izbore) Čauševića za prvog kandidata za reis-ul-ulemu i to jednoglasno. Vlasti vise nisu imale kud i Čaušević bude potvrdjen od austrijskog cara za reis-ul-ulemu bosanskohercegovackih muslimana. Na polozaju reis-ul-uleme ostao je do aprila 1930. godine kada je nedugo nakon uvodjenja sestojanuarske diktature na vlastitu zelju otisao u mirovinu.

Nakon zavrsenog skolovanja i dolaska u Bosnu Mehmed Čaušević je uočio da je za napredak muslimana u ovim krajevima neophodno uvesti vjersku obuku na maternjem jeziku. To je i uradio, prilagodio je arapsko pismo nasem jeziku. Na poticaj Čauševića muallimi prvi osnivaju svoje udruzenje (Udruzenje imama i muallimi Bosne i Herca\egovine) 1909.godine, kao i glasilo Muallim.

Izdavao je i uredjivao list Tarik pocev od 1908 (stampan arebicom "matufovicom"), a uredio je i sedmo godiste Behara. Umro je 1938.godine u Sarajevu, pokopan je u haremu Begove džamije na desnoj strani od minareta, između mezara Mehmed-bega Mutevelića i Mustaj-bega Fadilpašića.

Bibliografija:

Ilmihal (Osnovi islamske vjere), Mekteb-kalendar za 1325hidžretsku/1907-8. Vasijjetnama, (prevod s turskog Muhamed Bergivinog savjeta svome sinu),Dedini menakibi (dozivljaji), Mostar: Muslimanska biblioteka,. Vazovi. (stampan arebicom) Tarihi islam. (stampan arebicom) Kur'an casni (prijevod Kur'ana), sa hfz.Muhamed ef. Pandzom, 1937.

Bio je poznat i po tome što je u svoje vazove unosio svoje liberalne i reformatorske poglede na islamsku tradiciju. Veliki je pobornik prosvjete svojeg naroda, zaslužni promicatelj tolerancije, ravnopravnog položaja ženskog bica u ljudskom društvu, prvenstveno putem njihovog odgoja i obrazovanja te ucestvovanja u javnom životu. Sa dolaskom prvog svjetskog rata koji će u mnogome poremetiti njegove planove. Trebalo se prvenstveno brinuti za muslimansku sirotinju, žene i djecu, koju svaki rat donosi, a uporedo s tim raditi na polju vjerskog i vjersko-prosvjetnog uzdizanja muslimanskih masa. U svemu tome, iako u teškim ratnim vremenima, Džemaludin Čaušević je imao zapažene rezultate, zahvaljujući prije svega, čvrstoj vjeri i dosljednosti principima za koje se

Page 125 of 130

od samog početka opredijelio. Bio je svjestan svoje uloge pred Bogom, muslimanima i istorijom, zato je krajnje savjesno i dostojanstveno prilazio svim poslovima.

Završetkom rata i formiranjem nove države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine nailazi nova era u istoriji Islamske zajednice i muslimana na ovim našim prostorima. M. Džemaludin Čaušević se dostojanstveno i predano borio, bez ikakvih kompromisa za ravnopravnost islama sa drugim vjerama i ravnopravnost i potpuno izjednačen status muslimana na svim poljima sa pripadnicima drugih konfesija. Nije to u tom vremenu bilo jednostavno pogotovu za jednog tako dosljednog i beskompromisnog borca kakav je bio Džemaludin Čaušević. Česti su njegovi sukobi sa jugoslovenskom vladom i trajna njihova želja da ga pomaknu sa tog položaja. Ako se još uz to doda i njegov sukob i nerazumijevanje sa konzervativnom ulemom i zaostalim muslimanskim svijetom, to su sukobi i nesporazumi koncepcijske prirode, tada se tek može naslutiti kroz kakva iskušenja, sita i rešeta je valjalo proći, a ostati dosljedan zacrtanim programima i udovoljiti toj teškoj i odgovornoj funkciji i to prije svega pred Bogom,čega je reisu-l-ulema Čaušević bio duboko svjestan u svim tim prilikama i iskušenjima.Njegov ideal je bio, da se oko vjerske autonomije okupe svi muslimani bez razlike na nacionalnu i političku pripadnost i da tako u depolitiziranoj vjerskoj samoupravi zajednički sarađuju na unapređenju vjersko-kulturnog i ekonomskog života svih muslimana u Jugoslaviji.

Niti jedan reis nije imao veću prepisku sa vlastima od Čauševića. Može se sastaviti knjiga od njegove korespodencije sa vlastima. Čaušević je bio reis u doba vladavine dva režima: Austrougarske okupacije i režima Kraljevine Jugoslavije. I ako su njegovi istupi, kritike, protesti, pritužbe, proglasi i slično bili oštri prema vlastima to se nikada nije okarakterisalo kao „mješanje vjere i politike“, „korak do izgradnje šerijatske države“ i slično.

Pisao je o potrebi promjena, bio za nošenje šešira i otkrivanje muslimanki, pa je došao u sukob sa konzervativnim elementima. Najznačajnija su mu djela: Vazovi i nasihati; I i II ilmihal, Tedžvid, Tarihi islam, Dedini menakibi (doživljaji) – zbirka poučnih priča za djecu). Kur’an Časni je preveo sa hafizom Mehmedom ef. Pandžom 1937.Kur’an je počeo prevoditi 1930., a na prijevodu je radio sedam godina. Prijevod je objavljen 1937. pod naslovom “Kor’an Časni – prijevod i tumač.

Uprkos kritikama Čauševićevog prijevoda koje su dolazile uglavnom od članova Glavnog odbora El Hidaje, prijevod je cijenjen zbog širine, tolerancije i liberalnih Čauševićevih pogleda. Iz njega su vršeni izbori Kur’anskih ajeta, a mnogi istaknuti islamski učenjaci oslonili su na njega svoja učenja.Svojom ljudskom moralnom i intelektualnom snagom, veličinom, dobrotom i tolerancijom ostavio je duboke tragove i u hrvatskom narodu čineći mu dobro i boreći se za njegov opći napredak u miru i slozi s Bošnjacima.

Page 126 of 130

ILIJA GRBIĆ

Ilija Grbić je rođen 1906. godine. Završio je srednju školu u Mostaru. U čitavoj generaciji mladih pisaca iz Bosne I Hercegovine koji su krenuli putem književne ljevice, Ilija Grbić je, najranije usvojio marksističko shvatanje svijeta i počeo ga iskazivati putem literature. To Ilijino rano opredjeljenje koje je prenio i na ostale, slučajno se javno iskazalo njegovim učešćem u jednom događaju koji je dobio sasvim drugi kontekst i usmjerenje od prvobitnog smisla i značenja. Zbog nepoštovanja naredbe direktora škole da ne mogu ostati na zabavi nakon programa koji su izvodili, Ilija Grbić I Hasan Kikić su isključeni iz škole I izazvali spontani đački protest koji se uobličio u štrajk sa dalekosežnim posljedicama. Štrajk je trajao tri dana I završio se kompromisom: Grbić je izgubio internat, ali su on i Hasan Kikić nastavili školovanje, dok je direktor skole penzionisan. Ovaj štrajk od povrede školske discipline preusmjerilo na sire nezadovoljstvo društvom I što je odredilo dalji razvoj Ilije Grbića. Jer, do đačkog bunta takvih razmjera I takvog usmjerenja ne bi ni moglo doći da đaci nisu bili animirani partijskim radom u kome je Grbić očito učestvovao vise nego ostali. Time se može tumačiti I pojačani interes policije za njega koji je rezultirao hapšenjem i optužbom da je osnovao i vodio jedan đački komunistički kružok. Mada je nakon policijskih mučenja I banjalučkog zatvora bio oslobođen, ali posljedica ovog štrajka je bila da mu je zabranjeno školovanje u čitavoj državi. Već 1926.godine, kada je imao tek dvadeset godina, Ilija Grbić je nesporno svjesno prihvatio marksistički pogled na svijet i zbog toga zvanično bio uhapšen i suđen.

U period svoga učiteljovanja od 1930 do 1940 godine, a posebno od 1935. On je napisao znatan broj pedagoških radova ili tekstova druge prirode namijenjenih prosvjetnim radnicima, u kojima takođe vrlo precizno iznosi svoje ljevičarsko shvatanje zadataka literature. U tom pogledu posebno mjesto zauzima njegova brošura Udžbenici- deca- život, objavljena u Sarajevu 1935.godine. On skreće pažnju da je u knjigama za djecu sve idealizirano, ali da djeca vrlo jasno uočavaju nesrazmjer između sadržaja knjiga I života u kome različito žive siromašni i bogati . Mada često poruke bajki nasilno prevodi I prilagođava sadržajima međuratnog građanskog života I društva pokazujući tako koliko se djeci namjerno servira laž, te donekle gubi na značaju kada se ima na umu cilj koji Grbić želi postići. A taj cilj sastoji se u tome da se pokaže koliko literature treba da postane sastavnim dijelom borbe čovjeka za svoj socijalni status. Sva Grbićeva shvatanja o literature plod su svjesnog opredjeljenja čije je ishodište u marksističkom klasnom poimanju svijeta sa svim jednostranostima koje su postojale u krilu književne ljevice. On je bio veoma dosljedan I vise prezirao one što su svojom tobožnjom neutralnošću I objektivnošću prihvatili opredjeljenja koja im drugi nameću nego one koji su imali drukčija stanovišta od njega: “ Ljudska bezidejnost I bezbojnost su najopasnije stvari u društvenom životu. Bezidejsnost je opasnija od otvorene reakcije”. Ilija Grbić je u Sarajevu 1936.godine pokrneuo dječiji list”Male novine”.

Page 127 of 130

ŠEMSUDIN SARAJLIĆ

Šemsudin Sarajlic rodjen je 1887. godine u Knezini kod Vlasenice. Školovao se u Sarajevu u Gazi Husrev-begovoj medresi, Ruzdiji i Darul-mualliminu, te jednu godinu u Istanbulu. Tu je usavršio znanja iz orijentalnih jezika, što mu je omogucilo prevodilacki rad. Sluzbovao je uglavnom u Sarajevu. Saradjivao je u gotovo svim savremenim listovima i casopisima, a jedno vrijeme je bio urednik Behara. Bio je i poslanik JMO u Ustavotvornoj skupštini u Beogradu. Umro je u Sarajevu 1960. godine.

Napisao je dosta djela,a neka od njih su:

RAZIJA (Pripovijesti), VJETAR (Ratna slika), SAMO DVA BRATA,NOVA TURSKA (Studija), IZ BOSANSKE ROMANTIKE (Novele), UPUTA ZA POCETNI RAD U MEKTEBIMA. METODICKO OBRADJIVANJE ELIF-BA SUFA-RE I UZGOJNI POSTUPAK, MI I BLIZNJI ISTOK (Aktualna pitanja o iskorišavanju dobara i o izvozu jugoslavenskih proizvoda), ZARASLl PUTOVI (Novele).

Književno djelo Šemsudina Sarajlića skoro je nepoznato našoj čitalačkoj publici i kulturnoj javnosti uslijed toga što je ovaj pisac ostao izvan školskih programa i izvan zanimanja književne nauke. Nakon 1944. nije objavljeno niti jedno njegovo djelo, mada je pisao sve do smrti 1960. Sarajlić je, kao i dobar dio bošnjačkih pisaca u razdoblju između dva svjetska rata, optuživan za književnu djelatnost u vrijeme NDH, kao i za prohrvatsku orjentaciju općenito, pa je to mogao biti razlog za njegovo uklanjanje s književnih obzorija. S druge strane njegovo je književno djelo izraz tradicionalne bošnjačke sredine, bilo je prožeto snažnom islamskom duhovnošću, zatim Sarajlićeva poetika bila je za književno kritičke autoritete anahrona i suprodstavljena književnosti modernističkih strujanja na južnoslavenskom prostoru. Osim toga Sarajlić i njegova književna generacija stvarali su u onim književnim obrascima koji su još uvijek nosili osobine tradicionalne poetike, a koji više nisu pripadali oficijelnim evropskim tokovima stilskih i književnih formacija.Sarajlić je bio čovjek više zaokupljen životom , ali i čovjek koji je također u svom vremenu pokušao da promoviše određene revolucionarne ideje koje su podržavali ili ne oni s kojima se družio , radio i stvarao. Saradnja sa časopisima i listovima Književnu kao i spisalteljsku karijeru Sarajlić zapoćinje u Bošnjaku to je bio list koji je okupljao one bošnjačke književnike koji se nisu opredjelili niti na jednu stranu i to je bio dio bošnjaka koji su se suprotstavljali tadašnjim nastojanjima da se nacionaliziraju muslimani Bosne u srpsku ili hrvatsku etničku komponentu. Prvi broj Bošnjaka lista za politiku , pouku i zabavu izlazio je od 1891 do 1910 Tome u prilog ide da je to bio časopis koji je pisan na Bosanskom jeziku i latinicom i ćirilicom. Sama koncepcija lista bila je zasnovana na zavičajno-etičkim i nacionalno-političkim nastojanjima Bošnjaka, koji su osjećajući posebnost svoje vjersko-civilizacijske duhovnosti , shvatili da je njihov put i njihoa sudbina Bosna.

Politički pristup koji potiče Sarajlića određen je krupnim vjerskim i kulturnim promjenama i pokretima u bošnjačkom narodu , na početku 20 vijeka koji je nezadovoljan svojom pozicijom unutar austrougarske carevine , donio dva politička pokreta . Prvi je u istoriji poznat kao borba Bošnjaka za vjersku i vakufsko – mearifsku autonomiju i započinje 1899 .

Page 128 of 130

Ovaj Bošnjački pokret za autonomiju predvođen je mostarskim muftijom Džabićem , rezultati su vidljivi u osnivanju muslimanske političke organizacije koja će nastavlja borbu , i rezultira "sankcionisanjem štatuta za autonomnu upravu istorijskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini 15 aprila 1909". Na drugoj strani i naspurot pokreta za autonomiju pojavila se jedna heterogena grupa intelektualaca i književnika koji su, zbog činovnićkog odnosa i zavisnosti prema vlasti , ostali politički pasivni , a pokrenuli su jedan kulturni pokret koji će imati krupne političke i kulturne uticaje na budućnost bošnjaka. Rezultat takve njihove aktivnosti pojavio se u bošnjačkom časopisu bez nacionalnih predznaka i povezivanja prema srpskim ili hrvatskom nacionalnom biću.Iako su se u nacionalnom pogledu osnivači Behra osjećali Hrvatima ( Edhem Mulabdić , Safvet-beg Bašagić, Osman Nuri Hadžić) kao i njegov izdavač (Ademaga Mešić) i njegovi urednici i saradnici gdje spada i Šemsudin Sarajlić, njihova se nacionalna deklarisanost na stranicama Behara nije gotovo ni osjećala.Zauzimajući ovakav stav ljudi oko Behara svakako su vodili računa o raspoloženju širokih muslimanskih slojeva, Koji su u ono doba odbijali nacionalno opredjeljenje u srpskom , odnosno hrvatskom smislu" "Sa rijetkim izuzetcima , ovi "napredni Muslimani" su pristalice konzerviranja postojećih socialno-ekonomskih odonosa.Njihov poziv na prosvjetu i prihvatanje zapadne kulture nisu upućeni širokim slojevima bošnjačkog naroda nego njegovom, posjedničkom staležu ,begovatu i bogatijim građanima" Možda bi bilo interesantno da istaknem da je Šemsudin Sarajlić tada već pripadnik mlađe generacije preporodnih pisaca , u jednom svom rukopisu , gdje se pobunio protiv lošeg odnosa prema širokim narodnim slojevima , i ukazao na činjenicu da nikada nećemo imati "pravu narodnu inteligenciju" Shvatljiva je kritika tadašnjih maldih političkih i spisateljskih kadrova a među njima i Sarajlićevog jer tada mnoge nisu interesovali široki narodni slojevi. Mora se istaći i da su književnici u jednom presudnom istorijskom momentu napravili vidljivi preokret , dok je narod koji je tradicionalno stajao uz tradiciju i ulemu takvo što odbacivao. Zbog političkih ideja Šemsudina Sarajlića dolazilo je čak i do nesuglasica u Beharu, časopisu u kojem je sarađivao , također je želio da promjeni uređivačku politiku lista koja nije odgovarala njegovim starijim članovima. Sarajlić u Beharu naročito obrađuje temu o sudbinama bošnjačkih iseljenika u Tursku i njihovom lutanju.

Doboko i tragično doživljen prelom i prelaz civilizacija, odlazak orjentalno-islamske i dolazak zapadno-kršćanske upravne vlasti, kao i prodor novih oblika života u političkom smislu, ostavlja neizbrisive polsjedice u biču Bošnjaka , kolektivnom pamačenju tog naroda , koji je uzrokovan odlaskom dramatičnog napuštanja rodne grude i iseljavanja u Tursku. Sarajlić će u tim istorijskim i važnim i prelomnim godinama za bošnjački narod odigrati ulogu pisca i borca protiv starog , tada već potrošenog načina života. Sarajlić je također sarađivao i u Gajretu koji je napustio zbog neobjašnjenih razloga , ali se nagađa da je osnovni razlog bila upotreba ćirilice u ovom listu , te pro-srpska nacionalna orjentacija urednika Osmana Đikića . To je bilo vijeme kada su se listovi sukobili zbog prosrpske ili prohrvatske orjentacije , tada je Behar bio gotovo hrvatski list dok se Gajret istiće kao pro – srpski list. Također mora se izdvojiti i Sarajličeva saradnja u Biseru kao čisto islamski usmjerenom listu , te njegov kontakt s vjerom i islamskim vrijednostma. Kao tada već pro-hrvatski orjentisan pisac Sarajlić je nakon raspada Bisera , prešao u novi list koji je bio protuteža pro-srpski orjentisanom Gajretu . U ovom listu pretežno je objavljivao svoje putopise.

Društveno politički angažman

Šemsudin Sarajlić je pokušao, a u tome velikim djelom i uspjevao da svoje poglede o angažovanju pisaca i intelektualaca u političkom životu predstavi u svom književnom stvaranju. Šemsudin Sarajlić je podržavao političko organizovanje Bošnjaka u novoformiranoj jugoslovenskoj državi, radi stvaranja nacionalnih legitimnih interesa, odlučio je da se i politički aktivira. Sarajlić je tako na sastanku bošnjačkih delegata , što je imalo tada formu skupštine , 16 februara 1919 kada je osnovana jugoslovenska muslimanska organizacija JMO izabran u Centralni odbor JMO. U najviše rukovodno tjelo , najveće bošnjačke političke stranke , pored Sarajlića, kao književnika izabran je i Hifzi Bjelavac , također književnik. Jugoslovenska muslimanska organizacija predstavljala je i

Page 129 of 130

tumačila političke, kulturne i socijalne interese Bošnjaka u okviru nove jugoslovenske države Kraljevine SHS. Na izborima 29 novembra 1920 kada je JMO dobila dvadest i četiri mandata Sarajlić je izabran, kao poslanik JMO u Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS. u svojim romanima Sarajlić pokušavao da opiše nastojanje da se politički aktivira i animira dio muslimanskog naroda u južnim pokrajinama. Pisanje članaka sa ekonomskom problematikom vezano je također za Sarajlićevu političku aktivnost u JMO."U ovoj za JMO kao političku partiju , sporednoj djelatnosti kao što je formiranje muslimanskih društava , bile su planirane i neke akcije za ekonomsko unapređenje bosanskohercegovačkih muslimana. Jedna od tih planiranih akcija je trebalo da bude i anketa o ekonomskoj organizaciji muslimana u Bosni i Hercegovini. U tu svrhu je objavljeno više članaka Šemsudina Sarajlića, Člana centralnog odbora JMO u Pravdi tokom 1921 godine koji su kasnije preštampani i objavljeni kao brošure"Politička aktivnost Šemsudina Sarajlića pokazuje kontinuitet i dosljednost njegovog životnog gesla o angažiranom intelektualcu, te iskazuje jedan dio njegovog intelektualnog profila, koji je rezultirao sa nekoliko brošura i članaka o ekonomskim problemima i načinu njihovog prevazilaženja. Jedna od tih brošura štampana je u Sarajevu pod naslovom Naša ekonomska organizacija 1921 a nešto kasnije objavljena je i njegova ekonomska studija Sa dva broda 1920 i konačno Nova Turska 1926 itd. U vremenu intenzivnog političkog angažamana Sarajlić je rijetko i simbolično sarađivao sa književnim časopisima. To je bilo vrijeme političkog jugoslovenstva i idejnog panislamizma ovog pisca. Prema političkom ubjeđenju, Sarajlić je bio prosvjećeni evropski demokrata , koji je vidio ekonomski i društveni napredak iskljućivo u nauci i školi. Fini, uglađeni gospodin odgojem i visokim obrazovanjem , pisao je o osnovnim postulatima i prvim koracima naše politike , u Biseru (1912 / 1913) "Prva podloga našeg političkog rada treba da počiva na jedinstvu i slogi sviju muslimana Bosne i Hercegovine. To bi bila jedina garancija za nas da nebudemo ni od koga izrabljivani. U svrhu odbrane cjelokupnih interesa naše domovine potrebno je da stojimo u sporazumu sa našim sugrađanima drugih konfesija. Prava samostalnost i politička sloboda moguća je na osnovu jednakosti, a ova opet na temelju demokratizma" Sve tekovine evropske demokratije počev od jednakosti, slobode i demokratizma, bratstvo , postaju lozinkom Sarajlićeva političkog djelovanja i osnovnim načelom političke integracije Bošnjaka u novim uslovima i novom državnom ustroju. Pokazujući jasnu svijest o našoj poziciji i vrlo teškom okruženju , on govori kako :" u politici nikada nećemo tjerati politiku sile, jer nas je zato premalo , a naša politika treba da bude poput židovske politike u hrišćanskoj Evropi, tj treba da bude izdržljiva , žilava i elastična"A onda u svom prepoznatljivom stilu nastavlja"Mi moramo u politici biti elastični i gipki, ali uza sve to treba da ostanemo karakterni , svoji i sebi vjerni. Naša politka mora biti tako rafinirana , da uzmogne biti praktična, ali mora biti tako postojana, da bude moralna"Radikalno kritikujući dosadašnju "čaršijsku i lićnu politiku" ,Sarajlić će u ovome članku dati i upute za praktičnu primjenu teorijskih načela ove političke filozofije." S toga treba prije svega , da složno i zdušno svi za našim kulturnim napretkom, i da u tu svrhu – sad za sad – utrošimo sve naše raspoložive sile, da upotrjebimo sve sredstva i načine da se kultiviramo , uz to naš vjerski moral i narodnu karakteristiku sačuvamo"Ovim promišljanjem Sarajlić pokazuje , prije svega , jednu duboku intelektualnu svijest o stanju obrazovanja i kulture , te pozivajući na evropsku izobrazbu i upozoravajući na čuvanje vjerske i narodne pripadnosti, postavlja temelje modernoj nacionalnoj misli među Bošnjacima. Misija njegovog političkog nastojanja je, prije svega prosvjetiteljska , i on će duboko uvjeren u ispravnost puta nauke i obrazovanja, cijeli svoj život i cjelokupno književno djelo podrediti prosvjetiteljstvu. Duboko svjestan ekonomskog, političkog, kulturnog zastajanja naroda i zbog toga opasnosti za njegov opstanak, on će se angažirati svojim djelom na ekonomskom , političkom i kulturnom uzdizanju naroda , bez ostataka i bez rezerve.

Page 130 of 130