PRAVNI FAKULTET

OPĆE PRAVO

Pravno relevantne činjenice sa posebnim osvrtom na prepoznavanje pravno relevantnih od pravo irelevantnih činjenica

--Seminarski rad iz Uvod u građansko pravo-

Kiseljak, Decembar , 2015.

Sadržaj:

Uvod............................................................................................................................................3

Pojam i vrste................................................................................................................................4

Pravne pretpostavke....................................................................................................................5

Fikcija ......... ...............................................................................................................................6

Presumpcija.................................................................................................................................6

Volja............................................................................................................................................7

Način izjavljivanja volje.............................................................................................................8

Konkludentne radnje...................................................................................................................8

Reservatio mentalis( mentalna rezervacija)................................................................................9

Razlika izmedju pravno relevantnih i irelevantnih činjenica....................................................10

Ćutanje......................................................................................................................................11

UVOD:

U ovom radu ću koristiti istraživačku metodu i historijsku metodu . Pokušat ću vam što bolje

objasniti pojam pravno relevantih činjenica sa posebnim osvrtom na prepoznavanje pravno

relevatnih od pravo irelevatnih činjenica. Pravne norme određuju činjenice na osnovu kojih

dolazi do nastanka,promjene (prenosa) i prestanka građanskih subjektivnih prava.Te činjenice

nazivaju se pravnim činjenicama.Prema tome, pravne činjenice su činjenice iz života za koje

pravo vezuje nastanak, promjenu ili prestanak građanskih subjektivnih prava.

Pravne činjenice se razlikuju ud pravnih normi (objektivnog prava).Naime, na osnovu pravnih

normi nastaje subjektivno pravo, dok za pravnu činjenicu pravna norma vezuje

nastanak,promjenu ili prestanak tog prava.

Pravne činjenice mogu biti različite činjenice iz stvarnosti kojima pravo priznaje svojstvo da

dovode do nastanka,promjene ili prestanka subjektivnih prava.Tako na primjer poplava je

događaj koji može biti pravna činjenica ako je poplavljeno ili uništeno zemljište koje je bilo

predmet zakupa, ili ako je otkinut veći dio zemljišta i snagom vode pritjeran uz susjedovo

zemljište.Isto tako izjava volje jednog lica da želi da kupi knjigu licu koje ima namjeru da je

proda, može da dovede do zaključenja ugovora o kupoprodaji i sticanja prava svojine.Rođenje

djeteta je prirodni dogadjaj (činjenica) za koji pravo vezuje posljedicu sticanja pravne

sposobnosti.

POJAM I VRSTE:

Pravne činjenice su činjenice koje su pravnorelevantne. Činjenica je pravno relevantna ako je

podobna da izazove pravnu posljedicu. Umjesto termina „činjenica“ često je u upotrebi termin

„pretpostavka“ ili „uslov“, koji u pravu imaju i svoje uže značenje. Time se želi potencirati

uloga činjenice u stvaranju pravne posljedice, bez koje ova ne bi nastupila. Nastupanjem te

posljedice (pravnog dejstva) nastaju, mijenjaju se ili preinačuju prava, ili obaveze

sposobnosti(pravne, poslovne ili deliktne) ili svojstva (imena, prebivalište, boravište,

državljanstvo). Tako npr. upis u katastar nepokretnosti je jedna od pravnih činjenica (uslov,

pretpostavka) za sticanje prava svojine na nepokretnoj stvari. Određeno stanje duševnog

razvoja jeste potrebna pravna činjenica za lišenje poslovne sposobnosti. Pravne činjenice

mogu biti događaji i ljudske radnje. Ova podjela je izvršena u zavisnosti od toga da li

činjenice nastaju nezavisno od čovjekove volje ili su djelo „voljih pokreta mišića“.1

Događaj je okolnost koja nastupa nezavisno od volje i svijesti ljudi, a koji proizvodi određeno

pravno dejstvo u vidu nastanka, prestanka ili izmjene pravnih odnosa. U događaje spadaju :

rođenje, uzrast, smrt, duševna ili tjelesna bolest, rok, elementarne nepogode, fizička propast

stvari, novo rječno ostrvo. Ljudske radnje su pravne činjenice i one nastaju aktima ljudske

volje. One mogu biti dopuštene(koje su dominantne) i nedopuštene koje su same po sebi

protivpravne. Najznačajnija ljudska radanja sama po sebi u sladu sa pravom je pravni posao.

Pravni poredak zabranjuje određene ljudske radnje npr. povreda ličnih stvari. Da bi proizvele

pravne posljedice pravne posljedice pravne činjenice, po pravilu moraju nastati, mada ima

slučajeva kada se one pretpostavljaju iili fingiraju.2

1 Zoran P. Rašović, Građansko pravo , Pravni fakultet Podgorica , 2009, str.3672 Martin Verdiš i Petar Klarić, Građansko pravo ,Narodne novine, Zagreb , 1996. , str.22

PRAVNE PRETPOSTAVKE:

Pravne pretpostavke (praesumptiones) su pravne činjenice koje se ne dokazuju nego se na

osnovu pravne moći uzima da postoji ili ne postoji. Za razliku od fikcije kod koje se

pojavljuje sigurnost da nešto ne postoji, kod pretpostavki se javlja nesigurnost da li nešto

postoji.Pretpostavka je pravna činjenica koja je doista kao činjenica realno nastala u

stvarnosti, a potrebna je da bi nastao, promjenio se ili prestao određeni građanskopravni

odnost. Dok u običnom govoru izraz pretpostavka upotrebljavamo onda kad nismo sigurni je

li se nešto dogodilo ili nije, dotle u građanskopravnoj terminologiji pod pretpostavkom

razumijevamo činjenicu za koju smo sigurni da se dogodila i čije postojanje možemo uvijek

dokazati. Pretrpostavka ima funkciju da povezuje građanskopravni odnos sa stvarnim

društveno gospodarskim odnosom u nerazlučivo dijalektičko jedinostvo. Kad ne bi postojale

pretpostavke, građanskopravni odnos lebdio bi u zraku- odvoje od životne

stvarnosti.Pretpostavke se dijele na oborisve (praesumptiones iuris tantum) i neoborive

potpostavke (praesumptiones iuris et de iure). Ova podjela je izvršena s obzirom na to da li je

dopušteno dokazivati suprotno onome što se na osnovu norme uzima da (ne) postoji. Tako

npr. neoborivom se smatra pretpostavka da su lica mlađa od 7 godina nesposobna za

rasuđivanje. Za lica od 7-14 godina uzima se da su nesposobna za rasuđivanje, osim ako se

drugačije ne dokaže. Činjenica da je neko upisann u katastar nepokretnosti kao suvlasnik

samo je pretpostavka suvlasništva, a nije sama po sebi dovolja za utvrđivanje

suvlasništva3.Neoborive pretpostavke imaju sličnosti sa fikcijama, u tom smislu što se ni

jedne ni druge ne mogu obarati (dokazivati suprotno). Razlika je u tome što se kod fikcija

uzima nešto da postoji, iako se zna da ne postoji(fikcija začetog djeteta), a kod neoborive

pretpostavke stvarnost, po pravilu ne odgovara presumciji, mada se može desiti da se

podudaraju.

3 Martin Verdiš i Petar Klarić, Građansko pravo ,Narodne novine, Zagreb , 1996. , str.23-24

FIKCIJA:

Za nastanak i ostvarenje pravnih odnosa pravo se ne služi samo sustavom pretpostavki i

presumpcija nego i vrlo često mora uzeti u pomoć tzv. fikcije.

Fikcija je pravna činjenica za koju se zna da se uopće nije dogodila ili da se nikada neće ni

dogoditi, ali se uzima kao da se dogodila da bi mogao nastati, promijeniti se ili prestati neki

pravni odnos.I za fikciju vrijedi načelo da se ne može fingirati svaka pravna činjenica, nego

samo ona za koju propis to dopusti. Postojanje fikcija pokazuje da građansko pravo nije

ropski odraz stvarnosti, jer ovo pravo može uzeti da nešto postoji kao pravna činjenica iako u

stvarnom životu te činjenice uopće nema.Sve fikcije za svoje osnove imaju neku stvarnu

postojeću pravnu činjenicu. Punovažnosti fikcije uslovljena je postojanjem ili nesporošću

druge(bazične) činjenice. Za fikciju, uglavnom važe pravila o neoborivim pretpostavkama. To

znači da fikciju nije moguće pobijati, odnosno dokazivati suprotno onome što pravo uzima da

jeste ili nije.

PRESUMPCIJA:

Presumpcija je takva pravna činjenica koja se smatra dokazanom dok se ne dokaže protivno.

Budući da sam pravni propis određuje da se neka činjenica smatra tako dugo dokazanom dok

se ne dokaže protivno, takva se pravna činjenica zove pravna predmnnjeva, praesumptio iuris.

Prema tome ne može se svaka od potrebnih pravnih činjenica tretirati kao presumpcija , nego

samo ona za koju propis to odredi. Time se sprečava samovoljno stvaranje presumpcija.Kod

pravne ili tzv. oborive presumpcije treba imati na umu da se nikada ne dokazuje ono što se

podrazumijeva. Uvijek se dokazuje ono što je presumpciji protivno. Neoboriva presumpcija

znači da se po propisu smatra neka činjenica kao dokazana, a protudokaz uopće nije

dopušten.4

4 Radmila Kovačević Kuštrmović, Građansko pravo, Institut za pravna I društvena istraživanja Niš, godina 1997. str.48

VOLJA:

Volja je psihološka pojava. Da bi bila pravno relevantna činjenica volju treba da čine dvije

osobine: svijest o elementima preduzete radnje i namjera da se zaključi pravni posao. Pored

toga , ona mora biti ozbiljna (ne može nastati na osnovu proste želje ili šale nekog lica),

stvarna (da nije prividna ili simulovana), slobodna (da nije data pod prijetnjom, u zabludi ili

prevari) i upućena na nešto što je moguće ostvariti (pravna i faktička mogućnost). Volja je

najvažnija pravna činjenica. Teorija volje favorizuje volju jer je ona stvaralav prava i obaveza.

Unutrašnja volja, po pravilu ne može biti pravno relevantna sve dok se ne izjavi. Jedino

izjavom volja dobija društveni značaj i postaje pravni fenomen.Ukoliko dođe do razilaženja

izmeđi željenog i izjavljenog, onda se radi o grešsci u izjavi koja onemogućava da volja

proizvede željena dejstva. U tom slučaju izjavljena volja je ili nepostojeća , bez obzira što

misli destinater ili podložna poništenju. 5Pravno relevantna volja mora biti i stvarna, a ne

simulirana. Znači, ako bi ugovorne strane izjavile da zaključuju jedan (npr. ugovor o

poklonu), a zapravo zaključuju drugi ugovor (npr. ugovor o prodaji), tada saglasna izjava da

se sklapa taj ugovor (o poklonu) u principu ne bi vodila zaključenju tog ugovora. Ovde se

ustvari radi o prikrivenom (prividnom) pravnom poslu (ugovoru), a prema članu 66. st. 1.

Zakona o obligacionim odnosima, prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.

Međutim, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni

uslovi za njegovu pravnu valjanost (član 66. st. 2.). U parnici radi proglašenja da prividni

ugovor nema dejstva među ugovornim stranama, sud neće po službenoj dužnosti ispitivati da

li prividni ugovor prikriva neki drugi punovažan ugovor. Pravilo o prividnosti ugovora

primenjuje se i na jednostrane pravne poslove.6

5 Cavallo Borgia, Della violenza, in Commnet. al cod civ. a cura di Cioloja e Branca , Bologna-Roma 1998 , str.566 http://www.besplatnapravnapomoc.rs/tekstovi/obligaciono-pravo/mane-volje/ , 8.12.15.

NAČINI IZJAVLJIVANJA VOLJE:

Učesnici u pravnom prometu su, po pravilu slobodni da izaberu način kojim će izraziti svoju

volju. Odstupanje od ovog principa postoje u slučajevima kada priroda pravnog posla tako

nalaže. Postoje broja i raznovrsna sredstva kojima se volja može manifestovati. Ona se

izjavljuje aktivnim ponašanjem koje može biti izrično i prećutno . Volja se uglavnom

izjavljuje riječima i određenim znacima , gesotvima ili drugim radnjama. Prećutno volja se

izražava tzv. konkludentnim radnjama. Prilikom utvrđivanja stvarne volje ugovornih stranaka

izjavljene ugovorom, sud mora imati u vidu pravilo da se ugovor tumači kako to odgovara

shvaranjima poštenog prometa. O pravoj namjeri ugovornih strana može se suditi u vezi s

uslovima i okolnosima pod kojima bi se ugovor izvršavao. 7

KONKLUDENTNE RADNJE:

Konkludentne radnje su postupci propuštanja čija neposredna svrha nije da se izjavi volja radi

postizanja određenog pravnog dejstva, ali se iz njih sa sigurnošću može zaključiti da lice

njima izražava određenu volju. Neki pravni pisci ih nazivaju posrednim ili prećutnim

izjavama volje. Konkludentnim radnjama je moguće izjaviti volju, pod uslovom da se s

obzirom na oklonosti u kojima su preduzete, može sa izvjesnošću zaključiti da lica njima

izražavaju određenu volju. Tako npr. neko lice primi nenaručenu knjigu i krene da je čita , uz

to tu samu knjigu šara i podvlači , onda se zaključuje da on prihvata ponudu o kupovini

knjige. KONKLUDENTNE RADNJE su ponasanja iz kojih se i bez rijeci moze sa

sigurnoscuzakljuciti da je izjavljenja volja. Najvaznije znakovne radnje su jezicke pravne

radnje, tj. govor i pisanje.8

7 Zoran P. Rašović, Građansko pravo , Pravni fakultet Podgorica , 2009, str.372-3738 http://eudict.com/?lang=croeng&word=konkludentne%20radnje 8.12.15.

RESERVATIO MENTALIS:

Mentalna rezervacija predstavlja svjestan nesklad između volje i očitovanja . To je slučaj kada

jedna strana prigodom sklapanja ugovora svjesno očituje kao svoju volju nešto što ona uistinu

neće , a druga strana za to ne zna. Taj ugovor je nastao i uzrokuje pravne učinke.Tko zna ili

mora znati za posljedice svojeg očitovanja,ne može htjeti očitovanje bez posljedica – pravilo)

npr.dražba (nadmetanje).U svakom konkretnom slučaju treba ocijeniti da li se radi o

mentalnoj rezervaciji. Takva volja, za koju zna samo jedna strana , ne izaziva nevažnost

ugovora koji je zaključen, U takvom slučaju ugovor nastaje i obavezuje strane onako kako

glasi. Suprotna strana ne može snositi nikakve štetne posljedice zbog izjave volje koju je

druga strana izjavila na jedan način a pri tom svjesno mislila drugo. 9

ĆUTANJE:

9 Čl. 42. Zakona o obligacionim odnosima

Jedan od problema koji se može javiti i o kome se diskutuje od klasičnih pravnika III vijeka

odnosi se na dejstvo ćutanja ponuđenog na učinjenu ponudu. Pitanje koje se postavlja, mora li

se tada istraživati namjera stranaka ili insistirati na „pravoj suštini pristanka“? Na jedan opšti

način kazano, može se reći da se u određenim slučajevima volja može izjaviti i pasivnim

ponašanjem. U modernom pravu se primjenjuje pravilo da ćutanje ponuđenog ne znači

pristanak. Nasuprot tome, u kanonskom pravu važilo je pravilo Qui tacet consitur vitetur.

Ćutanjem ponuđenog na ponudu ne može, po pravilu nastati ugovor, jer nije dobijena

pozitivna saglasnost druge strane. U običnom životu ćutanje je znak odobravanja, a u pravi

važi suprotno pravilo. Po zakonu o obligacionim odnosima ćutanje ponuđenog ne znači

prihvatanje ponude. Nema dejstva odredba u ponudi da će se ćutanje ponuđenog ili neko

drugo njegovo propuštanje. Npr. ako ne dobije ponudu u određenom roku, ili ako poslatu

stvar o kojoj mu se nudi ugovor ne vrati u određenom roku , to će se smatrati kao prihvatanje.

Ali kad je ponuđeni u stalnoj poslovnoj vezi s ponudiocem u pogledu određene robe , smatra

se da je prihvatio ponudu koja se odnosi na takvu robu, ako je nije odmah ili ustavljenom roku

odbio.

ZAKLJUČAK:

Kao što sam i ranije u radu spomenuo pravno relevantne činjenice su određene činjenice za

čije nastupanje objektivno pravo vezuje nastanak , promjenu ili prestanak pravnog odnosa.

Svrstavaju se u 2 grupe : prirodne pojave i ljudske. Prirodne pojave su : zemljotres ,udar

groba , rođenje , bolest , smrt. Ako grom udari u vrh planine u golu stijenu to nije pravno

relevantna činjenica , ali ako grom udari u nečiju kuću gdje je izazvao povrede ukućana i

uzrokovao štetu onda to jeste pravna činjenica. Dok npr. ako neko obeća prijatelju da će doći

u određeno vrijeme na određeno mjesto , kako bi otišli u restoran , a ne dođe ili dođe , te

činjenice ne spadaju u svijet prava i nazivaju se pravno IRELEVANTNIM činjenicama. Kada

se npr dva prijatelja dogovore da će jedan drugom dati svoj ručni sat , a ovaj drugi će mu za

uzvrat dati 200 KM to je već pravno relevantna činjenica i spada u voljne radnje.