Ak. god. 2011./2012.

Fakultet političkih znanosti

Diplomski studij novinarstva

Mogućnosti, izazovi i učinci implementacije modela e-vlade u zemljama u razvoju: primjer Hrvatske

(završni rad)

Kolegij: Cybepolitika Student: Darko Lukačević

Zagreb, lipanj 2012.

I. Uvod

Posljednjih petnaestak godina svjedočimo radikalnoj transformaciji odnosa u svijetu, uvelike

potpomognutoj penetracijom informacijsko-telekomunikacijskih tehnologija (ICT) u sve pore

globalno-društvenog života. Čitav niz lako izmjerljivih dugoročnih koristi kojima rezultira

usvajanje ICT-ja, a posebice interneta u svakodnevnoj privatnoj i profesionalnoj praksi, utječe

na njegovo eksponencijalno širenje, čime postaje ključan faktor individualnog i društvenog

napretka (Musa, 2006: 1). Njegov potencijal povećanja radne produktivnosti i profita kroz

olakšano povezivanje i kolaboraciju te smanjenje troškova upravljanja informacijama veoma je

brzo prepoznao i privatni sektor, s jedne strane ugradivši ICT u mehanizme korporativnog

menadžementa te, s druge, upregnuvši ga kako bi svojim klijentima ponudio jednostavnije,

interaktivnije i kvalitetnije usluge.

Poučen svjetlim primjerima implementacije ICT-ja u poslovnom svijetu te pritisnut

očekivanjima građana pod kapom sveopće informatizacije društva, javni je sektor počeo

razmatrati ICT kao potencijalno rješenje dugoročnog problema neučinkovitosti,

neodgovornosti i inertnosti birokratskog aparata, jednog od temeljnih katalizatora trenda

političkog cinizma, koji se očituje kroz nepovjerenje građana u kompetencije i transparentnost

političkih aktera (Silcock: 98-99, 2001). Na tragu ovakvih promišljanja zasnovan je koncept e-

vlade, koju Juggwoo i Layne (2001) definiraju kao „uporabu tehnologije od strane vlade,

napose mrežno-baziranih internetskih aplikacija, kako bi se unaprijedio pristup vladinim

informacijama, odnosno pružanje vladinih usluga građanima, poslovnim partnerima,

zaposlenicima te drugim agencijama i vladinim entitetima“. Isti autori ističu potencijalni

doprinos modela u „izgradnji boljih odnosa među vladom i javnošću kroz olakšavanje,

izglađivanje i pospješivanje učinkovitosti interakcija s građanima“, odnosno u vraćanju

kredibiliteta javnoj vlasti.

Kako bi se ostvarila suštinska transformacija tradicionalne birokratske paradigme kroz koju su

dugoročne koristi od modela e-vlade jedino i ostvarive, nužno je usvajanje jasne i razrađene

implementacijske strategije na nacionalnoj razini, poduprte političkom voljom da se ista

sveobuhvatno sprovede (Ndou, 2004: 2-3) te strpljenjem utemeljenim na praksi sporosti

preoblikovanja javne administracije, a prema tome i sporijem dospijeću krajnjih koristi od

samih promjena. Riječ je o složenom i dugotrajnom procesu, čija uspješnost osim o viziji i

1

entuzijazmu, najčešće presudno ovisi o socio-ekonomskom kontekstu određene države, čemu u

prilog govore brojna istraživanja koja u predvodnice prema stupnju razvoja i uspješnosti

implementacije modela e-vlade svrstavaju „ujedno i najrazvijenije zemlje svijeta, koje su

prepoznale važnost stvaranja informacijskog društva i njegovog neprestanog rasta“ (Spremić,

Šimurina, Jaković, Ivanov, 2010: 522).

Prema Basuu (2004: 115) i mnoge su zemlje u razvoju prepoznale ICT kao ključan faktor u

modernizaciji vlastite države i društva te svojevrsnu priliku i nadu u bolje sutra. Ipak, njihovo

je zaostajanje za razvijenim zemljama i u ovom području golemo, a odmažu im i lokalne

društveno-političke prilike - tranzicijski period, korupcija, nestabilnost i nedefiniranost vlasti,

tehnološka redundantnost, niska stopa obrazovanja, potcjenjivanje kompleksnosti

implementacijskog poduhvata, politička neodlučnost i/li neadekvatne implementacijske

strategije, koje se ne usmjeravaju kontekstualnim specifičnostima i mogućnostima prilikom

određivanja prioriteta.

I Hrvatska se, kao zemlja tranzicijskog profila, krajem 2003. otisnula u ambiciozan projekt

informatizacije javne uprave usvajanjem programa na nacionalnoj razini nazvanog eCroatia

2007. Desetak godina kasnije, učinjeni su značajni pomaci po pitanju unapređivanja tehnološke

infrastrukture i informatizacije uprave, no usprkos brojnim realiziranim projektima i putanji

konstantnog rasta na koju upućuju statistike raznih evalutivnih programa i istraživanja, realno

stanje nije u potpunosti zadovoljavajuće. Nepotpuno izgrađena infrastruktura onemogućuje

ostvarivanje punih interaktivnih, transakcijskih i intergrativnih potencijala modela e-vlade, a

kako u svom radu sumira Miošoć Lisjak (2001: 396), čini se i da je „e-governance podlegao

nedostatku političke volje da se izvrši snažan pritisak na javni sektor kako bi se što prije

promijenio obrazac organizacijskog ponašanja“, što sveukupno rezultira značajno lošijim

statistikama u odnosu na zemlje euro-zone.

Ovim ću radom nastojati ocrtati konture trenutnog stanja razvoja e-vlade u Hrvatskoj s obzirom

na dostupnu stručnu literaturu i empirijska istraživanja, elaborirajući pritom dosadašnja

nastojanja, detektirajući probleme te pokušavajući definirati mogućnosti i smjernice za budući

razvoj. Započet ću sklapanjem teoretskog okvira samog modela e-vlade, što uključuje njegovo

pobliže definiranje, kategorizaciju prema podvrstama, faze razvoja, pretpostavke i krajnje

koristi te generalne odlike istraživačkih pristupa, kako bi čitatelj dobio adekvatnu podlogu za

2

daljnje praćenje teksta. Potom ću elaborirati o kontekstualnim poteškoćama na koje nailaze

zemlje u razvoju prilikom implementacije modela te kroz raspoloživu statistiku dati pregled

globalne, europske te regionalne perspektive razvoja e-vlade. Upoznavanjem čitatelja s

trendovima, odnosima snaga te općom problematikom zemalja u razvoju u pogledu ovoga

predmeta, stvorit ću preduvjete za lakše razumijevanje središnjeg dijela rada, odnosno analize

trenutne pozicije i specifičnosti hrvatskoga primjera.

3

II. Konceptualne karakteristike modela e-vlade

Postoji nekolicina definicija e-vlade, no u suštini sviju nalazi se korištenje blagodati

informacijsko-komunikacijskih tehnologija od strane javnih vlasti, usmjereno postizanju dvaju

krajnjih ciljeva: transformaciji poslovanja i suodnosa unutar same administracije i vlade

(interni) te ispunjavanju potreba i očekivanja javnosti (eksterni). (Basu, 2004: 110-111)

Musa (2006: 3) stoga opravdano tvrdi kako su sama ideja te „njezine praktične implikacije

našle svoje mjesto u obje suvremene doktrine javne uprave“ – u doktrini novog javnog

menadžemnta, koja se zalaže za uvođenje tržišnih kriterija u djelovanje javne uprave radi

ostvarivanja efikasnosti, ekonomičnosti i efektivnosti, te u konceptu dobre vladavine, koji

ističe njezinu demokratsku osnovu i ulogu građana u demokratskom procesu.

Silcock (2001) smatra da upravo replikacija logike privatnog sektora u javni, koja u središte

svih nastojanja stavlja građanina-potrošača, kroz korištenje ICT-ja otvara niz mogućnosti za

pospješivanje demokratskih procesa (ponovno uključivanje građana u procese vladavine i

kreiranja politika, poboljšanje mogućnosti interakcije s drugim građanima te javnim vlastima,

veća informiranost i kontrola nad transparentnošću njenoga rada) te racionalizaciju i

revolucionarizaciju poslovanja javne uprave (decentralizacija odgovornosti i procesa,

fleksibilnije poslovanje utemeljeno na partnerstvu i kolaboraciji, vertikalno-horizontalna

umreženost, veća responzivnost u odnosu na potrebe klijenata, drastično rezanje troškova).

Među osnovim funkcijama e-vlade podrazumijevaju se mogućnost pristupa vladinim

informacijama, ostvarivanje osobnih/komercijalnih koristi od strane klijenata (građani/tvrtke),

mogućnost obavljanja novčanih transakcija po uzoru na model e-trgovine, građanska

participacija te integracija i interoperabilnost na razini vladinih usluga i informacija (Pardo,

2000 prema: Fang, 2002: 4). Dotične se funkcije obično realiziraju etapno u dugoročnoj

razvojnoj perspektivi modela e-vlade, a teoretičari najčešće izdvajaju četiri do pet faza njegove

evolucije. Ovdje opisani proces predstavlja sadržajnu sintezu dotičnih pristupa:

Početna faza u razvoju e-vlade podrazumijeva puko prisustvo neke državne vlade na Mreži,

najčešće u vidu jednostavnih mrežnih stranica s dostupnim općim informacijama o njezinom

ustroju i radu. Takvi mrežni sajtovi sadrže statične forme bez mogućnosti interakcije,

popunjavanja online i/li offline formi i obavljanja e-transakcija te udovoljavaju isključivo

informativnim potrebama građana.

4

S vremenom se unapređuju reorganizacijom informacija i indeksiranjem sajtova prema

uslugama, akcijama ili događajima te ograničenim mogućnostima interakcije s javnim

službenicima (npr. e-pošta). Također mogu biti dostupni i offline obrasci koje građani mogu

preuzeti i isprintati u svome domu. Ključnim se u ovoj fazi pokazuje faktor organizacije,

odnosno pripisivanja odgovornosti za održavanje stranica pojedinih organa javne vlasti,

njihovo redovito osvježavanje informacijama te odgovaranje na upite građana.

U sljedećoj, interaktivno-transakcijskoj fazi razvoja, vlada bi trebala građanima ponuditi

mogućnost pretraživanja internih baza podataka povezanih s online sučeljima te obavljanje

glavnine transakcija putem online aplikacijskih formi, koje ne iziskuju popunjavnje papirnatih

obrazaca. Uspostava potpune automatizacije i digitalizacije usluga javne uprave drastično

utječe na uštedu vremena i novčanih izdataka, kako samih građana, tako i upravnih djelatnika,

no iziskuje usklađivanje s postojećim tradicionalnim administrativnim procedurama te

zakonodavnim okvirom, radi usvajanja određenih standarda sigurnosne zaštite korisničkih

podataka.

Finalni stupanj podrazumijeva, kako ističu Juggwoo i Layne (2001), potpunu vertikalnu i

horizontalnu integraciju usluga javne uprave, odnosno međusobnu povezanost baza podataka

među različitim razinama vlasti (vertikalno), tj. različitim državnim agencijama (horizontalno).

Građanin bi pomoću jedinstvenog virtualnog identiteta morao moći pristupiti svim online

uslugama javne uprave putem jedne pristupne točke (one-stop shop), a podaci koje unosi bi se

mogli automatski proslijediti povezanim bazama podataka drugih agencija.

Realizacija ovog stupnja u potpunosti je ovisna o sposobnosti neke vlasti da u javnim organima

inicira i promovira novi sustav razmišljanja, koji dokida granice agencija i odjela, potiče na

javno-javnu kolaboraciju i javno-privatna partnerstva, te djelatnicima pripisuje posve novu

ulogu tehnološki obrazovanih nadglednika. Bez toga su nemogući izgradnja i funkcionalnost

robusne računalne infrastrukture koja podržava čitav koncept. Naime, preduvjet kvalitetnim

interakcijama građana, poslovnog sektora, nevladinih ogranizacija i javne vlasti (C2G/G2C,

B2G/G2B, N2G/G2N) najčešće su dvosmjerna komunikacija između samih organa javnih

vlasti (G2G) te komunikacija koordinacijskog autoriteta prema javnim djelatnicima (G2E)

(Fang, 2002: 2). Stoga bi vlade svojim prioritetima trebale učiniti osiguravanje treneniga i

cjeloživotnog obrazovanja za javne djelatnike te izgradnju predanog vodstva, koje će ih

motivirati, uključivati i davati im podršku, promičući pritom menadžment promjene.

5

Žele li ubrati koristi u vidu većeg povjerenja građana, vlasti, kojima ovaj koncept daje veliku

kontrolu nad privatnim podacima, moraju zadržati fokus na građane, efikasnost te pitanja

privatnosti i povjerljivosti. (Juggwoo, Layne, 2001) Slijedom razmišljanja Bimbera (1998,

prema: Jaeger i Thompson, 2003: 392) kako „povijesno gledano, povećani pristup

informacijama o politici nije povezan s povećanom uključenošću građana“, vlasti moraju

pronaći učinkovite oblike promocije i edukacije o vrijednostima i potencijalnim koristima

elektroničkih usluga za građane te ulagati u poboljšanje njihove računalne pismenosti. Također

moraju aktivno osluškivati njihove neposredne potrebe te u skladu s njima prilagođavati svoje

usluge, neprestano evaluirajući uložene napore. S time u vezi, ozbiljan izazov demokratski-

konsolidirajućim potencijalima e-vlade predstavlja digitalna podjela na globalnoj, društvenoj i

demokratskoj razini (Norris, 2001 prema: Musa, 2006: 7-8), tj. problem različitih mogućnosti

pristupa i korištenja interneta, ne samo među razvijenim i nerazvijenim zemljama (stanje

infrastukture, cijena priključka), već i unutar svakog pojedinog društva (neravnomjerni

regionalni razvoj, individualne stručne kompetencije i zapreke osobama s posebnim

potrebama), odnosno unutar populacije internetskih korisnika (odnosi se na razinu

informiranosti i motiviranosti da se novim tehnologijama služi za sudjelovanje u javnom

životu).

Analizirajući dostupnu stručnu literaturu koja se bavi modelom e-vlade, Bailur i Heeks (2006:

259-260) sumiraju trenutno stanje korištenjem sintagme „fragmentirana adhokracija“,

prepoznajući niz negativnih trendova kao indikatora nezrelosti ovog poprilično mladog

istraživačkog područja, poput teorijske neutemeljenosti, metodološke nejasnoće i problema s

generaliziranjem podataka. Ističu kako se literatura pretjerano bavi konstatiranjem općeg stanja

stvari, bez objašnjavanja uzroka ili davanja konkretnih preporuka i smjernica. No autori

navođenjem pojedinih pozitivnosti u pristupima teoretičara i istraživača (prepoznatost ljudskog

i kontekstualnog faktora pri analizi učinaka i utjecaja e-vlade, korištenje primarnih podataka i

ideja iz više istraživačkih domena, bogatstvo metodoloških pristupa te unakrsno referenciranje

srodne literature) impliciraju plodnu budućnost dotične istraživačke oblasti, apelirajući pritom

na veću razinu relevantnosti. Hajdin i Vrček (2010) u svom radu također upućuju na

heterogenost metoda evaluacije država prema razini razvoja i uspješnosti implementacije

modela. Predlažu kako bi uz predominirajući trend uvažavanja ekonomskih faktora i

povezivanje istih s projektnim elementima, trebale više pažnje posvetiti samim nacionalnim

strategijama.

6

III. Kontekstualne poteškoće implementacije modela e-vlade u zemljama u razvoju

Sumirajući nalaze nekolicine globalnih evalutivnih programa e-spremnosti (razvijenost

telekomunikacijske infrastrukture, ljudski resursi, mjerenje mrežnog sadržaja) te zrelosti

(interaktivnosti) i dostupnosti korisničkih usluga e-vlade za 2005., Spremić, Šimurina, Jaković

i Ivanov (2010: 521) pokazuju kako su prvih desetak mjesta suvereno zauzele ekonomski

najrazvijenije regije svijeta: Sjeverna Amerika (SAD, Kanada), sjevernozapadna Europa

(Danska, Švedska, Finska, Velika Britanija), istočna Azija (Singapur, Japan, Južna Koreja) te

Australija. Zahvaljujući izdašnim i pametnim ulaganjima u ICT sektor, administracije ovih

zemalja danas ostvaruju milijunske uštede novca i sati kroz aktivnu utilizaciju naprednih,

interaktivnih potencijala e-vlade. Ipak, Bešker (2005) citiranjem izvještaja eEurope Akcijskog

plana za 2002. upozorava kako je novčarsko-transakcijski i G2B aspekt e-uprave i dalje osjetno

razvijeniji i funkcionalniji od javnih e-usluga namijenjenih građanima, a intezivnija nastojanja

na poboljšavanju istih, uz pitanje privatnosti, morat će postati fokusom i vlada razvijenih

zemalja.

Istovremeno, većina se tranzicijskih zemalja nalazi tek u početnim fazama razvoja, ostvarujući

veoma ograničenu mrežnu prisutnost svojih vlada. Unatoč njihovoj heterogenosti po pitanju

dostupnosti i korištenja tehnoloških kapaciteta (Basu, 2004: 117), trećina svih projekata koje

iniciraju završavaju kao totalni, a polovica kao djelomični promašaji, dok primjeri uspjeha

zauzimaju tek skromnu sedminu kolača (Heeks, 2003 prema: Ndou, 2004: 8). Kako bi se

razumjeli razlozi ovako nepovoljnih ishoda, Chen, Chen, Huang i Ching (2006: 30-32)

upućuju na nužnost promišljanja fundamentalnih razlika u (1) povijesno-društvenom

kontinuitetu razvijenih i tranzicijskih ekonomija, (2) njihovih kulturoloških specifičnosti te (3)

nacionalnih infrastrukturnih predispozicija za implementaciju e-vlade (NeI).

Povijesno-društveni kontinuum zemlje direktno utječe na kvalitetu vladavine i na

organizacijske strukture. Tranzicijske zemlje imaju relativno kratku tradiciju demokracije, što

se ogleda u (a) netransparentnoj i nedefinirajoj izvršnoj vlasti i zakonodavstvu, (b)

neproduktivnim i stagnirajućim ekonomijama te (c) niskoj razini obrazovanja, odnosno općem

standardu življenja.

7

Problem s kvalitetom izvršne vlasti direktno je povezan s pogrešno postavljenim ili nejasnim

strateškim ciljevima prilikom izrade implementacijskih planova, koji često ne slijede

neposredne potrebe građana i prioritetnih sektora djelatnosti, u ovisnosti o raspoloživim

resursima te kontekstualnim specifičnostima pojedine regije, odnosno zemlje u cjelini.

Nestrpljenje radi sporog dospijeća opipljivih koristi i inicijalna nespremnost na visoke izdatke

za održavanje sustava te na nužnost koordinirane posvećenosti realizaciji longitudinalnih

projekata, rezultiraju njihovom polovičnom dovršenošću ili napuštenošću. Time ionako

negativno percipirane vlade riskiraju ne samo petrificiranje, već i zaoštravanje postojećeg

političkog cinizma, propuštajući priliku obnavljanja povjerenja građana.

Tromo i kompleksno zakonodavstvo glavni je krivac inhibicije dobro osmišljenih projekata, jer

ne omogućuje neophodan legislativni okvir za implementaciju modela, odnosno pripisivanje

nadležnosti za upravljenje e-sustavima, stvaranje pretpostavki za e-transakcije, usuglašavanje

novih i postojećih oblika pružanja upravnih usluga, učvršćivanje ciljeva javnih politika te

usvajanje i inkorporaciju međunarodnih tehničkih standarda mrežne autentifikacije i

certifikacije u postojeći pravni okvir, radi zaštite sigurnosti i privatnosti podataka (Basu, 2004:

122).

Statistike pokazuju prilično zaostajanje razvijajućih ekonomija u odnosu na razvijene po

pitanju udjela ulaganja u ICT od ukupnog državnog proračuna (primjerice, dok SAD izdvaja

čak 13% proračuna u te svrhe, Indija i Kina kaskaju s 2-3%, odnosno 1.2%). Istovremeno,

bilježi se pozitivan trend njihovog pojačanog financiranja specifično elektroničkih javnih

usluga (Basu, 2004: 117). No ograničenja tranzicijskih ekonomskih sustava ne odnose se samo

na mogućnosti injektiranja kapitala u ICT sektor, već i na loše planiranje ulaganja. Autor

objašnjava da, dok razvijene zemlje planiraju dugoročno, usmjeravajući se na osiguravanje

inovativnosti kroz poticanje start-up-a, unakrsno izvođenje i povezivanje projekata te gledanje i

na nefinancijske koristi ostvarive kroz implementaciju modela, tranzicijske zemlje nemaju

jasnu viziju, ustraju na kratkoročnim izdacima za programe koje izvode linearno, usmjeravajući

se pritom na kontroliranje tekućih operacija i očekujući isključivo novčane benefite.

Ova je problematika tijesno povezana s nacionalnom kulturom i društvenim normama, koje

definiraju dominantan sustav ekonomskog i organizacijskog razmišljanja. Kako ističe Ndou

(2004: 8), adaptivni su izazovi često daleko veći i kompleksniji od onih tehnoloških, a

8

nekonsolidirani ili nedemokratizirani državni aparati često nisu sposobni potaknuti i nametnuti

imperativ tijesnije suradnje organa javne vlasti te približiti svoje e-usluge samim građanima,

odnosno učinkovito upravljati opiranjem kulturi promjene.

Značajno je i pitanje pristupa, koje se odnosi prvo na kvalitetu i dostupnost telekomunikacijske

infrastrukture, opreme i usluga, a potom i vladinih elektroničkih mreža. Ilustrativni su podaci

Svjetske banke (2003) koji govore o 6 računala na 1000 stanovnika u niskoprihodnim

ekonomija, za razliku od 416/1000 u razvijenim zemljama (Ndou, 2004: 13), odnosno UN-a

(2003), o tome kako čak 90% korisnika interneta živi u industrijaliziranim zemljama, odnosno

kako se 80% ukupne internetske komunikacije odvija unutar i između 20 najvećih gradova iz

svega 14 zemalja s nadpolovičnim udjelom korisnika interneta u ukupnoj populaciji (Musa,

2006: 2). Novija istraživanja bilježe nezaustavljivi porast broja korisnika interneta u svijetu i u

europskim državama, posebice u zemljama centralne Europe, gdje u ICT-u i e-vladi prednjače

Estonija, Češka i Slovenija (Economist Intellignece Unit, 2004), no čini se da nema bitnijih

pomaka u odnosu snaga među jako razvijenima i onima izrazito slabo razvijenima.

Prosječni indeks računalne pismenosti za sjeverozapadno-europske zemlje je 0.8, dok je za

postkomunističke zemlje tek 0.3, a zaostajanje od četiri puta je pristuno i po pitanju korištenja

e-trgovine. Niske stope obrazovanosti i e-pismenosti, neuhodanost demokratske prakse te često

golema inicijalna nepovjerljivost u organe javne vlasti stvaraju politički pasivne i apatične

građane, koji ne mogu ili ne žele participirati u policy-making procesima, što ugrožava

uspješnost i smanjuje demokratski potencijal e-inicijativa općenito. Kako je danas u brojnim

državama centralne i istočne Europe stanje širokopojasne informacijske infrastrukture znatno

poboljšano, Zoroja (2011), uspoređujući ove podatke prema nalazima Internet World Stats

2010, naglašava da bi, unatoč i dalje prisutnoj informacijski-društveno dezintegrirajućoj snazi

digitalne podjele, ove zemlje trebale u budućnosti usmjeriti svoja nastojanja na ključan

razlikovni faktor u priči o e-vladi – ulaganja u visoko obrazovanje i tehnološko osposobljavanje

građana i upravnih djelatnika.

S obzirom na ustanovljenu povezanost između investiranja u ICT i godišnjeg porasta GDP-a

per capita (Ndou, 2004: 7), zemlje u razvoju bi svakako trebale uvidjeti i u domeni realnih

mogućnosti maksimalno iskoristiti demokratsko-konsolidirajuće i ekonomsko-revitalizirajuće

potencijale sinergije između tehnologije i uprave. U mnogim slučajevima pomaci su mogući

9

isključivo putem partnerstva države i privatnog sektora, koji raspolaže daleko većim resursima

i iskustvom po pitanju implementacije novih tehnologija u poslovanje, ili kroz financijsku i

savjetodavnu podršku međunarodne zajednice. Prepoznavanje lokalnih i regionalnih prioriteta,

jasnoća vizije i predanost ciljevima, mijenjanje organizacijske kulture u smjeru otvaranja,

decentralizacije i kolaboracije te tijesnija integracija ICT-a u edukativni sustav predstavljaju

obećavajući start vladama zemalja u razvoju.

10

IV. Evaluacija dosadašnjih nastojanja Hrvatske u planiranju i realizaciji projekta e-

vlade

Slijedom gospodarskih, političkih i društvenih problema u poratnom razdoblju 90-ih, Hrvatska

je imala poprilično kasni start u početku unapređivanja postojeće telekomunikacijske

infrastrukture i uvođenju suvremenih ICT rješenja u svakodnevnu praksu državne uprave.

Niska administrativna transparentnost, nezavidno kotiranje prema indeksu korupcije i

nepovjerenja u državne organe, neproduktivna ekonomija i visoka nezaposlenost, što se ujedno

ogledalo i u slaboj penetraciji interneta u ukupnoj populaciji te nezrelosti za tehnološko

standardiziranje i relevantno mjerenje, zacrtali su izrazito nepovoljan tranzicijski profil zemlje

početkom novoga tisućljeća.

Spoznaja važnosti usmjeravanja političkih napora prema izgradnji informacijskog društva

javila se buđenjem aspiracija Hrvatske za članstvo u Europskoj Uniji, koja je utrla put

sveobuhvatnoj informatizaciji hrvatske države i društva sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i

pridruživanju 2001. Početkom 2002., Sabor je usvojio strategiju pod nazivom Informacijska i

komunikacijska tehnologija – Hrvatska u 21. stoljeću, za kojom je slijedio program eCroatia

2007 (2003.), usmjeren Akcijskim Planom e-Europe 2005 te harmoniziran i2010 Inicijativom

Europske Komisije, koja priorizira pitanja stvaranja zajedničkog informacijskog prostora,

inovativnosti i istraživanja te uključivosti. Time su razvoj ICT-a te koncept e-vlade

inkorporirani u državnu Nacionalnu strategiju. (Kliček, Vukovac, 2007)

Krajnji ciljevi definirani planom eCoratia 2007 bili su „omogućiti građanima pravodobno

primanje informacija i njihovo aktivno sudjelovanje u društvu kroz umreženi informacijski

sustav, snaženje i povezivanje hrvatskog gospodarstva, sveobuhvatna razmjena informacija i

iskustva u poslovnome svijetu i poduzetništvu, te opremanje države da postane transparentan,

brz i učinkovit servis građana“ (Musa, 2006: 17). U skladu s preporukama Europske Komisije,

naglašena je i važnost izgradnje širokopojasne te sigurnosno-informacijske infrastrukture, kao i

stvaranja uvjeta za e-poslovanje, e-zdravstvo i e-učenje. Zadaća rukovođenja i samog

dizajniranja projekta e-vlade pripala je Središnjem državnom uredu za e-Hrvatsku, transfer čijih

je odgovornosti krajem 2011. predviđen na Ministarstvo uprave.1 (rep.hr, 2011)

1 Ukida se Središnji državni ured za eHrvatsku, http://rep.hr/vijesti/tehno-i-it/ukida-se-sredisnji-drzavni-ured-za-e-hrvatsku/3773/, preuzeto 28. lipnja 2012.

11

Kako robusna infrastruktura, dostupnost tehnologije građanima i edukacija predstavljaju

neophodne preduvjete implementaciji modela e-vlade i e-trgovine, Hrvatska se morala uhvatiti

u koštac najprije s tim problemima. Nalazi istraživanja pokazuju da su postignuti veliki pomaci

na sva tri područja s obzirom na nezavidno početno stanje. S druge strane, a što vrijedi i za

razmatranje razvoja modela e-vlade, ne bi ih se trebalo promatrati parcijalno i izolirano te se

obmanjivati pozitivnim trendovima općeg rasta u ICT sektoru. Sagledavanjem svih aspekata i

kontekstualizacijom podataka u statistiku i praksu zemalja euro-zone te s obzirom na

približavanje datuma kada će Hrvatska postati punopravnom članicom EU, evidentnim postaje

kako su potrebni još veći napori želi li ona postati uistinu konkurentnom u sklopu europskog i

globalnog društva znanja.

Problem niske penetracije širokopojasnih konekcija aktualiziran je krajem 2004. kada je Vlada

usvojila niz mjera za rapidno poboljšanje situacije, stimulirajući razvoj broadbanda osobito u

ispodprosječno razvijenim i izoliranim krajevima zemlje. Prema nalazima Središnjeg državnog

ureda, u nešto više od četiri godine razina penetracije broadbanda je poboljšana za 155 puta,

dostižući 15.4% (2008.) s obzirom na poraznih 0.01% 2003., uz gotovo dvostruko veću stopu

rasta od članica EU u završnom periodu mjerenja2 (epractice.eu, 2009). Nešto stariji UN-ovi

podaci (2003.) smještaju Hrvatsku zajedno s Poljskom i Slovačkom među zemlje višeg pristupa

prema broju korisnika interneta i kvaliteti ICT kompleksa, pri čemu sa svojih 39%-52%

građana online (Miošić Lisjak, 2007: 399) ne zaostaje bitno (4%) za EU prosjekom u općem

korištenju interneta (razlika u širokopojasnom korištenju je, prema Studiji razvoja

informacijskog društva u Hrvatskoj 2005., daleko veća i iznosi 17%). (Musa, 2006: 17)

Ambiciozan projekt informatizacije obrazovnog sustava doveo je informatiku kao predmet te

internet u sve hrvatske osnovne, srednje i visokoškolske institucije, no upitna kvaliteta

infrastrukture ih ograničava u efektivnoj utilizaciji punih potencijala ICT-a. Uz postojeće

treninge javnih službenika, s vremenom bi trebalo razmotriti i organizaciju specijalističkog

poslijediplomskog studija na kojem bi se izučavao koncept e-vlade. Neki od ostvarenih

projekata pod e-Education kišobranom uključuju GigaCARNet (uporaba gigabitne mrežne

infrastrukture u akademskoj zajednici), Mobile CARNet (usluga bežičnog pristupa internetu za

korisnike CARNeta), StuDOM (besplatni širokopojasni pristup internetu u studentskim

domovima), ECDL (međunarodna certifikacija računalne pismenosti) te e-indeks (uvođenje

2 Broadband development: Croatia keeps the momentum going, http://www.epractice.eu/en/news/289726, preuzeto 28. lipnja 2012

12

pametnih studentskih kartica i tranzicija prema potpunoj elektronizaciji indeksa). (Kliček,

Vukovac, 2007)

Stanje u e-zdravstvu se poboljšalo tek u posljednjih nekoliko godina zaživljavanjem

digitalizacije osnovnozdravstvenih procedura (e-naručivanje, e-recepti i e-uputnice), a

procjenjuje se da uštede temeljem istih već sada mogu dostizati od 150 do 300 milijuna kuna

godišnje. Problemom i dalje ostaje slaba umreženost bolničkog sustava pa se ne treba

pretjerano zanositi dijeljenjem iste pozicije s Velikom Britanijom, Islandom i Švedskom prema

Euro Health Consumer indeksu za 20093 (bankamagazine.hr, 2012). e-pravosuđe je još

ograničenije – usluga pregleda online zemljišnih knjiga nalazi se tek u eksperimentalnoj fazi, a

i ovdje središnji problem predstavlja loša povezanost općinskih sudova s bazama podataka.

Rezultat je to prilično usporenog i neravnomjernog interkonektiranja institucija na lokalnoj i

regionalnoj razini usmjerenog pružanju kvalitetnih e-usluga građanima. One ICT i dalje u

velikoj mjeri koriste za bazične oblike G2G i G2C komunikacije, kako u svojoj analizi stanja u

lokalnoj samoupravi zaključuje Boban (2007).

Kakva je, dakle, perspektiva Hrvatske s obzirom na ostvarivanje strateškog cilja unapređivanja

interakcija s građanima i poslovnim subjektima realiziranjem sveobuhvatnih i funkcionalnih

javno-upravnih e-usluga? Usprkos teoretskom napretku u dostupnosti online javnih servisa za

građane (43.12%) i biznis (55.12%) u razdoblju 2004.-2007. (Kliček, Vukovac, 2007), ovaj nije

slijeđen značajno povećanim korištenjem od strane istih. U domeni biznisa, rezultat je to

neinformiranosti, navika poslovanja tradicionalnim putem i/li percepcije o nedostatnim

tehničko-sigurnosnim kapacitetima na korporativnoj razini. Komparacije radi, ranije spomenuta

studija iz 2005. implicira trend natprosjećno brzog usvajanja i efektivnog korištenja novih ICT-

a u hrvatskim poduzećima uz istovremeno zaostajanje u korištenju unutarorganizacijskih

komunikacijskih mreža, intraneta. U domeni građana, u pitanju su i kontinuirano prisustvo

političkog cinizma, kao i još uvijek nedostatna razina educiranosti. Pružateljima javnih usluga

se pak može prigovoriti na nedovoljno agresivnoj, odnosno vidljivoj promociji javnih e-usluga

te na njihovoj suštinskoj nepristupačnosti i upitnoj funkcionalnosti. Najozbiljnijim se ipak čini

predominirajuće stanje svijesti unutar administrativnog aparata, koju karakterizira opiranje

esencijalnom imperativu modela e-vlade – maksimalnoj demokratizaciji struktura i

preuzimanju uloge javnog servisa u punom značenju dotične riječi.

3 E-zdravstvo: trećina bolnica izvan sustava, http://www.bankamagazine.hr/Naslovnica/Hrvatska/tabid/102/View/Details/ItemID/76832/ttl/E-zdravstvo-trecina-bolnica-izvan-sustava/Default.aspx, preuzeto 28. lipnja 2012

13

Miošić Lisjak (2007) provela je opsežno istraživanje stanja e-vlade u Hrvatskoj s obzirom na

kriterij realizacije ideala doktrine dobre vladavine (good governance), nastojeći ustanoviti

trenutni stupanj razvoja demokratskih i servisnih kapaciteta modela. U tu je svrhu analizirala

mrežne stranice tijela javnih vlasti čije aktivnosti imaju najviše utjecaja na razinu

demokratskog deficita u zemlji prema nizu indikatora grupiranih u sedam kategorija:

vjerodostojnost, lakoća navigacije, transparentnost, opća pristupačnost, pristupačnost viših

dužnosnika i službenika, anitkorupcijski indikatori i indikatori mogućnosti participacije

građana. Prema podacima za 2005., tek 40% tijela javne vlasti u Hrvatskoj ostvaruje prisutnost

na mreži, odnosno dvostruko manje nego u EU. Nalazi pokazuju prosječnu prisutnost tek 41%

indikatora na analiziranim mrežnim stranicama, od čega 60% odlazi na indikatore

pristupačnosti (dostupnost relevantnih informacija i usluga), a samo 18% na indikatore

participacije (mogućnost sudjelovanja građana u javnim aktivnostima).

Za razliku od EU prosjeka od 57% javnih usluga dostupnih putem interneta za građane, tj. 77%

za poslovne subjekte (2005.), Hrvatska 2006. zaostaje sa svojih 46% usluga za prvu i 60% za

drugu kategoriju. Unatoč eksponencijalnom porastu u odnosu na ranije godine, kada su brojčani

podaci još uvijek bili jednoznamenkasti, Hrvatska bilježi za trećinu slabije rezultate od EU po

svim klasterima dostupnih e-usluga (Šimurina, Hruška i Marković, 2008). Pritom se

najinternetiziranije javne usluge, dakle one s izrazito transakcijskim obilježjima, nalaze u

domeni visokog školstva, javnih knjižnica te zdravstva. (Capgemini d.o.o., 2005, prema:

Miošić Lisjak, 2007: 394)

Prema istom izvoru, po pitanju svih ostalih e-usluga, Hrvatska ostvaruje tek drugi razvojni

stupanj, koji odlikuju jednosmjerne interakcije. Drugim riječima, najveći dio od ukupno 12

dostupnih elektroničkih usluga za građane (prema podacima eGovernemnt Practice Editorial

Team-ovog izvještaja eGov in Croatia za siječanj 2012.)4 – a to su: porezna prijava, tražanje

posla preko HZZ-a, dobivanje socijalnih olakšica, identifikacijske isprave, registracija vozila,

građevinska dozvola, dostava certifikata, prijava krađe ili promjene prebivališta, aplikacija na

visoka učilišta, pretraga knjižnica, predbilježba za zdravstveni pregled – nije moguće u

potpunosti obaviti putem interneta, već najčešće klasičnim ispunjavanjem papirnatih formulara,

koji se mogu downloadati na računalo i isprintati u vlastitome domu. Situacija je tek nešto bolja

s e-uslugama za poslovne subjekte, koje uključuju osiguravanje zaposlenika, dobivanje

4 eGov in Croatia, January 2012, http://epractice.eu/files/eGovernmentCroatia.pdf, preuzeto 14. travnja 201214

carinskih i okolišnih dozvola, slanje podataka statističkim uredima, poreznu prijavu i prijavu

prihoda te osnivanje d.o.o. kompanija.

Kako bi ubrzala komunikaciju građana i poslovnih subjekata s državnom upravom, Vlada je

2005. uz potporu iz fondova EU pokrenula projekt HITRO.HR, s aspiracijama daljnjeg razvoja

prethodno navedenih 20 temeljnih domena e-menadžmenta. Riječ je o inicijativi dizajniranoj

prema one-stop-shop modelu, koja omogućje racionalnije poslovanje s državnom upravom,

uključivši podnošenje e-prijave za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, e-prijavu poreza, uvid

u e-katastar, e-registar godišnjih financijskih izvješća, upravljanje računima u poslovanju,

informacije o bonitetu poslovnih subjekata, osnivanje društava s ograničenom odgovornošću po

hitnom postupku, kao i upute za pokretanje trgovačkih društava i obrta. Dio usluga je moguće

obaviti iz udobnosti doma ili ureda, dok se registracija tvrtki obavlja na FINA-inim HITRO.HR

šalterima. Korištenje web usluga na 24/7 principu iziskuje posjedovanje FINA-ine e-kartice

koja se dobiva na pretplatni ugovor od dvije godine uz plaćanje mjesečne naknade, a klijenti se

u e-kutku mogu informirati o prednostima korištenja e-upravnih rješenja. Trenutna razina

dostupnosti e-usluga u kombinaciji s proceduralnim pretpostavkama za stjecanje prava na

njihovo korištenje očigledno pogoduju poslovnom sektoru razmjerno više nego li običnim

građanima.

Miošić Lisjak (2007: 392, 396) situaciju e-vlade u Hrvatskoj 2007. opisuje kao katastrofalnu,

zaključujući temeljem usporedbe rezultata kako „Hrvataska zaostaje za EU-om u svim

aspektima dostupnosti javnih usluga na internetu“ te da je „nemoguće govoriti o bilo kakvoj

učinkovitoj, djelotvornoj i ekonomski održivoj razini pružanja javnih usluga putem interneta“.

S obzirom na znatno bolje stanje suvremenosti infrastrukture i udjela internetskih korisnika u

ukupnoj populaciji, upozorava i na upitnost zaključaka nekih drugih istraživača, koji lošu

kvalitetu službenih web stranica, tj. same e-vlade objašnjavaju malim brojem građana online te

razinom tehnološkog razvoja. Time glasno proziva političku elitu za nedostatak volje i

kompetencija da pristupi projektu e-vlade mnogo ozbiljnije te ubrza procese transformacije

uprave. Unatoč indikativnosti njezinoga zaključka, prilikom razmatranja autoričine evaluacije,

treba uzeti u obzir da ona interpretira rezultate nešto starijeg istraživanja, čiji nalazi, s obzirom

na godinu objave njezinoga rada te nagli porast statstike za Hrvatsku u razdoblju 2004.-2006.,

nisu aktualni.

15

Pogledamo li kakva je situacija u Hrvatskoj pet godina kasnije, primjetit ćemo kako su se stvari

značajno poboljšale upravo u onim aspektima e-vlade prema kojima je autorica bila izrazito

kritična – u e-angažiranosti izvršne vlasti te mogućnosti građanske participacije u javnoj sferi.

Vlada je prepoznala potencijale računalnih društvenih mreža s obzirom na demokratizaciju

procesa kreiranja politika te moguće povećanje produktivnosti kroz dinamičnu interakciju s

građanima, a potom i ponovno zadobivanje njihovog povjerenja. Ostvarivši svoje aktivno

prisustvo na najznačajnijim Web 2.0 platformama, Hrvatska je Vlada u najmanjoj mjeri

pokazala svjesnost o nužnosti adaptacije politike tehnološkom napretku, koji fundamentalno

mijenja koncepciju vladavine na globalnoj razini. No tek će se za nekoliko godina moći

raspravljati radi li se ovdje o uistinu prosvijećenoj odluci približavanja države potrebama

građana radi unapređivanja demokratskih procesa ili o pukom kopiranju globalnih trendova bez

dugoročne vizije i sadržajne podloge. U svjetlu uspješne prakse drugih zemalja u demokratskim

nastojanjima, pokrenuti je i portal mojauprava.hr, svojevrsni online savjetodavni centar, koji

građanima i poslovnjacima nudi pojednostavljeni administrativni sadržaj, organiziran prema

glavnim državnim resorima i potrebama raznih demografskih skupina.

Dostupnost i sofistikacija online usluga i dalje predstavljaju područje koje iziskuje znatno više

političke posvećenosti te investicijskih izdataka. Dok je u razvijenim zemljama EU moguće

gotovo sve ranije nabrojane upravne poslove u potpunosti obaviti online, u Hrvatskoj su

mogućnosti izrazito ograničene. Razlozi postojeće situacije se djelomično pripisuju nepotpunoj

izgrađenosti infrastrukture za širu primjenu tehnologije elektroničkog potpisa (Capgemini

d.o.o., 2005, prema: Miošić Lisjak, 2007: 393). Unatoč tome što se po dotičnom pitanju

hrvatsko zakonodavstvo već ranije harmoniziralo s direktivom EU, West (2006.) u svome

istraživanju jasno ukazuje na izostanak razrađene e-sigurnosne politike te politike koja regulira

privatnost podataka na Mreži.

Osim što bi morali poraditi na e-sigurnosnoj infrastrukturi, hrvatski autoriteti koji rukovode

projektom e-vlade trebali bi razmotriti i osmišljavanje intenzivne i inovativne strateške

kampanje za popularizaciju e-upravnih usluga među poslovnim subjektima i građanima,

koristeći se svim raspoloživim sredstvima i kanalima promocije – od oglašavanja putem javne

televizije i interneta, prisutnosti na jumbo-plakatima, intezivnog rasparčavanja informativnih

letaka, instalacija info-pultova na strateškim lokacijama pa sve do organizacije javnih

predavanja i seminara. Samo glasnim, kontinuiranim i dosljednim mrežnim prisustvom te

razboritim injektiranjem sredstava iz pristupnih fondova EU u ICT, javne vlasti mogu doseći

16

početne strateške ciljeve zacrtane prije desetak godina, a koji još uvijek nisu realizirani u

smislu u kojem to predviđa Lisabonska strategija (transformiranje u društvo, odnosno

ekonomiju utemeljenu na znanju). Užurbana adaptacija na više informacijske standarde nužna

je ukoliko Hrvatska želi, kada jednom postane formalnom pripadnicom europske obitelji,

ostvariti i punopravno članstvo u njezinoj umreženoj upravi i ekonomiji, uključenost u koje

pruža prilike za nacionalni prosperitet, ali i onaj individualni njezinih građana.

V. Zaključak

U ovome sam radu nastojao istaknuti moguće pozitivne učinke ugradnje naprednih ICT rješenja

i poslovne logike u javni sektor, a kojima se mogu okoristiti ekonomije u razvoju, njihove

vlade i građani. Strateški promišljena uporaba tehnologije u upravi u znatnoj mjeri može

17

demokratizirati državu i društvo, generirati osjetne proračunske uštede te podići postojeću

razinu kvalitete poslovanja i življenja. Transformacija birokratskog aparata u servisno

orijentiranu strukturu u konačnici može iznivelirati postojeći deficit povjerenja građana u javne

vlasti. Također sam objasnio kompleks kontekstualnih faktora, koji istima odmažu u

ostvarivanju potpuno funkcionalnog, interaktivnog i interoperabilnog modela e-vlade.

Najozbiljnijim se problemom u ovome pogledu smatra neučinkovito upravljanje promjenom, tj.

paradigmatskim obratom koji ova koncepcija implicira, na razini uprave, ali i na razini

klijenata. Edukacija, promocija te predano i odlučno vodstvo mogu učiniti značajnu razliku po

tom pitanju. Kako ističe Musa (2006: 6), ne postoji jedan univerzalno prihvaćen model

uspješne implementacije e-vlade, stoga države moraju prepoznati neposredne prioritete i

uskladiti njihovu realizaciju s realnim mogućnostima.

Na kraju sam razmotrio razvojni put Hrvatske u ovoj domeni, odnosno u kojoj su mjeri

poboljšani osnovni implementacijski preduvjeti modela e-vlade i na kojoj se razini sofistikacije

nalaze ostvareni projekti. Rezultati UN-ovih procjena e-spremnosti zemalja unazad proteklih

nekoliko godina jasno kreditiraju pozitivna postignuća, posebice u poboljšanju širokopojasne

infrastrukture i pristupa tehnologijama, ugradnje ICT-a u obrazovni i zdravstveni sustav te

demokratizacije državnih struktura, smještajući Hrvatsku na 30. mjesto od ukupno 193 zemlje

2012.5 (tportal.hr, 2012) (usporedbe radi, 2010. je bila 35., 2007. 45, a 2006. 88. (Hajdin,

Vrček, 2010)). Ističe se i pozitivan trend sve tijesnije suradnje među agencijama i odjelima, što

je preduvjet pružanju kvalitetnih i učinkovitih usluga.

Vodeća regionalna pozicija ipak ne treba previše zanositi s obzirom na osjetna zaostajanja, ne

samo za prosjekom razvijenih EU zemalja, već i za onim centralnoeuropskih, poput Slovenije,

Češke i Estonije. Kako uskoro postaje punopravnom članicom EU, Hrvatska se ne bi trebala

zadovoljavati trenutnim stanjem, već pokušati učiniti razliku u pogledu aktivnog prožimanja

države od strane ICT-a na znatno konkurentnijem tlu nego li je to jugoistočna Europa. Glavne

e-razvojne slabosti RH obuhvaćaju nedovršenost infrastrukture za podržavanje

interoperabilnosti, nerazvijene sigurnosne procedure, nisku razinu visokoobrazovanih građana i

stručnog kadra, sporo mijenjanje administrativnih struktura te nedostatan angažman izvršne

vlasti u razvijanju i informiranju građana i poduzetnika o upravnim uslugama, koje bi

iskorištavale maksimalne potencijale novih tehnologija.

5 Senzacionalne ocjene Hrvatskoj za e-government, http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/188415/Senzacionalne-ocjene-Hrvatskoj-za-e-government.html, preuzeto 28.lipnja 2012

18

S druge strane, pozitivni trendovi u porastu udjela internetskih korisnika u populaciji, znatno

bolja širokopojasna pokrivenost, aktivna infromatizacija školstva i zdravstva te ubrzani razvoj

elektroničkog poslovanja u privatnom sektoru predstavljaju zahvalnu startnu poziciju za još

intezivniji razvoj i podizanje dostupnosti, kvalitete i pristupačnosti e-upravnih usluga. U tom je

smislu Hrvatska, usklađivanjem s Akcijskim planom EU za razvojni period 2011-2015,

ispravno postavila prioritete, predviđajući usmjeravanje svojih napora u smjeru izgradnje

istinski interoperabilne državne administracije6 (epractice.eu, 2011). Ostaje za vidjeti hoće li s

trenutnom razinom planiranja i odlučnosti vlasti RH u skorijoj budućnosti uspjeti približiti

zemlju europskoj stvarnosti, u kojoj ICT građanima olakšava ophođenje s državnom

administracijom u još uvijek nepojmljivo većoj mjeri nego li je to slučaj s Hrvatskom danas.

Literatura:

Adoption of decisions on egovernemnt development for 2011-2015 to allign with EU standards, epractice.eu/ (preuzeto 28. lipnja 2012.)

Bailur, Savita, Heeks, Richard, 2007: Analyzing e-government research: Perspectives, philosophies, theories, methods, and practice, Government Information Quarterly, (24) 2: 243-265

6 Adoption of decisions on egovernment development for 2011-2015 to allign witg EU standards, http://www.epractice.eu/en/news/5319876, preuzeto 28. lipnja 2012

19

Basu, Subhajit, 2004: E-Government and Developing Countries: An Overview, International Review of Law Computers & Technology, (18) 1: 109-132

Bešker, Inoslav: eGovernment & Media in Europe. 10th International Conference Information Technology and Journalism: Information and Media Strategies and Policies in European Union. Dubrovnik, 23.-27.5.2005.

Boban, Marija, 2008: Implementacija E-government modela u jedinicama lokalne samouprave u Reppublici Hrvatskoj, Zbornik radova Veleučilišta u Šibeniku, (2) 1-2: 50-68

Broadband development: Croatia keeps the momentum going, epractice.eu (preuzeto 28. lipnja 2012.)

Chen, Y.N.; Chen, H.M.; Huang, W.; Ching, R.K.H., 2006: E-Government Strategies in Developed and Developing Counties: An Implementation Framework and Case Study, Journal of Global Information Management, (14) 1: 23-46

Cook, Meghan E., 2000: What Citizens Want from E-Government?. Albany: Center for Technology in Government, University at Albany – SUNY.

Economist Intelligence Unit: E-government in Central Europe: Rethinking public administration, http://eiu.com (preuzeto 14. travnja 2012.)

eGovrenment Practice Editorial Team: eGovernment in Croatia, January 2012, http://www.epractice.eu/ (preuzeto 14. travnja 2012.)

e-zdravstvo: trećina bolnica izvan sustava, bankamagazine.hr (preuzeto 28. lipnja 2012)

Fang, Zhiyuang, 2002: E-Government in Digital Era: Concept, Practice, and Development, International Journal of the Computer, The Internet and Management, (10) 2: 1-22

Hajdin, Goran; Vrček, Neven: Methodologies for Measuring E-Government Development: The Croatian Case. 21st Central European Conference on Information and Intelligent Systems. Fakultet organizacije i informatike. Varaždin, 22.-24.9.2010.

Jaeger, Paul T.; Thompson, Kim M., 2003: E-government around the world: Lessons, challenges, and future directions, Government Information Quarterly, 20: 389-394

Layne, Karen; Juggwoo, Lee, 2001: Developing fully functional E-government: A four stage model, Government information Quarterly, (18) 2: 122-136

Kliček, Bižidar; Plantak Vukovac, Dijana, 2007: Information society and eGovernment developments in Croatia, Informatica, (31) 4: 367-372

Miošić Lisjak, Nives, 2007: How Much „Good Governance“ in Croatian E-governance?, Anali Hrvatskog politološkog društva, 369-401

20

Musa, Anamarija, 2006: E-uprava i problem digitalne podjele: aktivnosti usmjerene na poboljšanje pristupa internetu u Europskoj uniji i Republici Hrvatskoj. Informatopolis 2006: Otvoreni dan suvremene javne uprave. Fakultet Organizacije i informatike. Varaždin, 21.6.2006.

Ndou, Valentina, 2004: E-governemnt for developing Countries: Opportunities and Challenges, The Electronic Journal of Information Systems in Developing Countries, (18) 1: 1-24

Primary healthcare practices going paperless, epractice.eu (preuzeto 28. lipnja 2012.)

Senzacionalne ocjene Hrvatskoj za e-government, tportal.hr/ (preuzeto 28. lipnja 2012.)

Silcock, Rachel, 2001: What is e-Government?, Parliamentary Affairs, 54: 88-101

Spremić, Mario; Šimurina, Jurica; Jaković Božidar; Ivanov, Marijana, 2009: E-government in Transition Economies. World Academy of Science, Engeneering and Technology. Tokyo, 27.-29. 2009.

Šimurina, Jurica: Hruška, Domagoj; Marković, Milivoj, 2008; E-Government in Croatia: A Comparative Analysis, WSEAS transactions on business and economics, (5) 5: 216-226

Ukida se Središnji državni ured za e-Hrvatsku, rep.hr/ (preuzeto 28. lipnja 2012.)

West, Darrel M., 2006: Global E-government 2006. Providence: Center for Public Policy, Brown University.

Zoroja, Jovana, 2011: Internet, e-Commerce and e-Government: Measuring the Gap Between European Developed and Post-Communist Countries, Interdisciplinary Description of Complex Systems, (9) 2: 119-133

21