MORE

I gledam more gdje se k meni penjei sluam more dobro jutro velii ono slua mene i ja mu apemo dobro jutro more kaem tihopa opet tie ponovim mu pozdrava more slua pa se smijepa uti pa se smije pa se penjei gledam more i gledam more zlatoi gledam more gdje se k meni penjei dobro jutro kaem more zlatoi dobro jutro more more kaei zagrli me more oko vratai more i ja i ja s morem zlatomsjedimo skupa na alu vrh brijegai smijemo se i smijemo se moru

Josip Pupai (1928-1971)

Roen: 19. rujna 1928. u Slimenu pokraj OmiaPoginuo: 23. svibnja 1971. u zrakoplovnoj nesrei na Krku

"Nita nije tako veliko i ljudsko kao tuga spojena s ljubavlju. I nita tako sveto kao ivotJ.Pupai

Tri moja brata

Kad sam bio tri moja brata i ja,kad sam bioetvorica nas.Imao sam glas kao vjetar,ruke kao hridine,srcekao viganj.Jezera su me slikala.Dizali su me jablani.Rijeka me umivala za sebe.Peraice su lovile moju sliku.Kad sam biotri moja bratai ja,kad sam bioetvorica nas.Livade su me voljele.Nosile su moj glasi njim su sjekle potoke.Radovao sam se sebi.Imao sam brau.(Imao sam uspravan hod.)To su bila tri moja brata:moj brat, moj brat, i moj brat.

Moj grob

Moj grob e biti sunan, tihi krcat bogatoga sjaja,beskrajan prostor gdje oluje mrunad stijenjem zaviaja.Na njemu nee gorjeti svijeaniti e naricat ene.Ja iv u ostat da smijehom snarasprim uspomene.Uskrsnut neu, i emu toivjet u ljepe neg prije,a ono to ljudi smru su zvaliza mene smrt i nije.To e tek biti slobodan ivotod patnji i veriga svijeta,taj prostor gdje mi poloe tijelobit e samo vinjeta.Rasut u sebe u srca mnoga,i ivjet u bezbroj ivota,jer od sadanjeg mranoga meneostat e samo ljepota.

ZALJUBLJEN U LJUBAV

Volio sam jekao travui kao jesenje,ko trstiku i kanarinca,ko uspavankui majino buenje.Zaljubio sam se u nju,u malu djevojku,u njezine prstie nemoneu struk kostelje mojezelene.

Volio sam je,vodu divljeg jezera,dijete u povoju,vitku i brzujegulju.Nju,u ijim se kosamamigoljila magla,nju, iji je vratskladni snop ita,iji je hodetnja paprati.

Nazivao sam jevidrom i lasicom,rijekom i panjakom,srnomi janjetom.Jer se svlaila ko zora,jer se podavala kao svijeai otimalakao ivica.

Volio sam je kao enu,ko dijete,volio sam je kao miri kao povratak;nju, vodu divljeg jezera,dijete u povoju,vitku i brzujegulju.Traiti te ne znai ivjeti ve slijep moliti gluhe ove predjele da se tobom napune

Vidjeti te ne znai umirati ve hrvati se sa sjenama mutnoga sna u kome ti iezava

Imati te ne znai hraniti se ve gladnim grlom tamaniti voe i ednim grudima presuivati izvore

Izgubiti te ne znai osiromaiti ve bojati se pustoi i nasluivati bijedu koju za sobom ostavlja

Moj kri svejedno gori

Evo me, moj svijete, na raskru itvom i mom.Oprostimo se. - Ti plae.Moj kri svejedno gori.Udaljuje se; bez pozdrava,bez rijei, bez Boga.I odlazim prema istoj nepoznatojzvijezdi.Snijeg padaZemlja rasteA ti poraen toneGrad li se, selo, ili neki postieni narodU krmiMoj kri svejedno goriUzdignutRazapetMraanDovikujem ti. - On goriDovikujem ti. - Ti strepiiskre po tebi prtePeku stravine snoveMoj svijete, uzalud stvaranMoj svijete uzalud ljubljenMoj svijeteUdaljujem se. Pruam za tobom rukeSjene velikih vojski nadiru iz davninaZrak su omastile strijeleRazbijenUsitnjen sanjaNeprestane prititu moreVjekovi pokapaju svjetloRane otaca izrastaju u krasteDivna majka Margarita prodaje suzeMajka MargaritaMoj kri svejedno goriNosim ga - moj kri a tvoje imeNosim gaSlomljen ma sveanPuta ne vidim nigdjeVoda po kojoj hodam hlapiPoda mom bujaju paremoj kri svejedno goriOblistava u beskrej tvoje imeUdaljujem seI putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdiTi tone po svome snuA ja koraamI grcam, i grcam, i gledam prema beskrejuMoj kri svejedno goriMoj kri a tvoje ime.

Ne moe se rastati od mene

Ne moe se rastati od meneRuke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju seni vode. Na granici, ni izvan granica. Niu granicama. Svijet je izvan svihgranica, izvan svih okvira; unutarjednog prostora, unutar jedne tiine -u ovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja).A zemlja se ne moe rastatiod sebe, ni od grada, ni od ovjeka.Zato nemojte pokuati da iseliteovaj grad; jer ga ne moete rastavitiod njega. Nemojte pokuati da iselite ovu zemlju,jer je ne moete rastaviti od nje;ona je nepreseljiva. Ona je zemlja - narod,koji se ne rastaje od sebe.I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojtepokuati da me rastavite od mene. Nemojte pokuatiovu zemlju - ive i mrtve, i zemlju. (Bilo bikao da se i nisam rodio, kad bi je mogliizvesti iz mene.) Ali, ovjek jeneiseljiv, kao i zemlja. I ne moe serastati od sebe.

Zvijezda da mi je biti,i ivjeti kao zvijezdanegdje visoko, visoko.Pa da netko za menebrojei zvijezde kae:Ono je moja zvijezda.Zvijezda da mi je biti.Stihovi: Josip Pupai (1928-1971)Muzika:Klapa TrogirFotografija : Mirko Beovihttp://www.mirkobeovic.com

Izbor i rad: Ljerka Ujevi: Split, 07.travnja, 2010.http://cesarica.byethost2.com/

Potovana,

jako mi se svia prezentacija i vidi se da je motivkoji Vas pokree ljubav. To je zapravo najvrijednije i gotovo jedinoto moemo imati danas. Hvala Vam to ste me uvrstili u Vauprezentaciju, a ast mi je tim vea to je ukraena prekrasnimstihovima velikog pjesnika Josipa Pupaia. Jo jednom, svaka Vam ast, hvala Vam puno ielim Vam jo mnogo ovako lijepih uradaka.

S potovanjem

Mirko Beovi

http://www.mirkobeovic.com