69
MORIS NIKOL PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG Unutrašnje i spoljašnje uvažavanje Prevod: Jelena Aća

Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

Embed Size (px)

DESCRIPTION

O unutrašnjem i spoljašnjem pridavanju značaja.

Citation preview

Page 1: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

MORIS NIKOL

PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG

Unutrašnje i spoljašnje uvažavanje

Prevod: Jelena Aća

Page 2: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

Birdlip, 22. februar 1943.I

Među mnogim stvarima, koje u skladu sa ovim učenjem treba da posmatramo u sebi i radimo na njima, postoji psihološko stanje pod nazivom unutrašnje uvažavanje. To se odnosi na proces, koji nam odnosi veliku količinu energije i koji nas, kao i sve drugo, na šta beskorisno trošimo energiju, drži u stanju sna.

Unutrašnje uvažavanje spada u oblast identifikacije. Kao što znate, proučavanje identifikacije u svim njenim različitim pojavnim oblicima jedan je od najvažnijih vidova praktičnog rada na sebi. Da bismo se setili sebe, neophodno je ne identifikovati se. Međutim, da bismo naučili da se ne identifikujemo, prvo moramo naučiti da ne budemo identifikovani sa sobom. Jedan oblik identifikacije je i unutrašnje uvažavanje, koje se deli na nekoliko vrsta, a neke od njih su forme identifikovanja sa sobom. Jedan od najčešćih oblika unutrašnjeg uvažavanja jeste razmišljanje o tome šta drugi misle o nama. I kako se ponašaju prema nama i kakav odnos imaju prema nama. Čovek može osećati da nije dovoljno poštovan, što ga kinji i u njemu budi sumnjičavost prema drugima, čini da izgubi ogromnu količinu energije i može kod njega razviti nepoverljiv i neprijateljski stav.

Sa ovim je blisko povezan i oblik identifikacije pod nazivom pravljenje računa. Čovek počinje da oseća da mu ljudi duguju, da zaslužuje bolji tretman, više poštovanja i on sve to zapisuje u psihološkoj knjigovodstvenoj knjizi, čije stranice neprestano okreće u umu. Takav čovek počinje da sažaljeva sebe toliko mnogo, da je nemoguće razgovarati sa njime o bilo čemu, a da on to ne dovede u vezu sa svojim patnjama. Svi računi ove vrste, sva osećanja da vam drugi ljudi nešto duguju a da vi sebi ne dugujete ništa, imaju velike posledice po unutrašnji razvitak čoveka.

Čovek u Radu može da raste samo opraštajući drugima. To znači, dok ne poništite dugove, ništa u vama ne može da raste. Kao što je rečeno u Očenašu: „Oprosti nam dugove naše, kao što mi opraštamo dužnicima svojim.“ Osećanje da nešto potražujete, osećaj duga, zaustavlja sve. Kočite sebe i kočite drugu osobu. To je unutrašnje značenje Hristove primedbe da čovek treba da se pomiri sa svojim neprijateljem. Rekao je

“Miri se sa suparnikom svojim brzo, dok si na putu s njim, da te suparnik ne preda sudiji, a sudija da te ne preda sluzi i u tamnicu da te ne stave.Zaista ti kažem: nećeš izaći odande dok ne daš do poslednjeg dinara.“ (Matej V, 25, 26)

Ukoliko psihološki iznuđujete svaki gram mesa ili svaki „novčić“ od čoveka koji vam duguje – odnosno, ako od svakoga očekujete da se izvini, da vam nadoknadi i jede prašinu, onda stojite pod direktnim uticajem zakona, od kojih je Hrist upozoravao da se beži. Stavićete sebe u zatvor – to jest, pod vlast nepotrebnih zakona – i nećete izaći iz njega, sve dok na svojoj strani ne budete platili za svoje sopstvene greške. Međutim, postoji i zakon milosti – to jest, uticaj viši od bukvalnog zakona oko za oko, koji je zakon čoveka nasilja. To je primer „dovođenja sebe pod nove uticaje“. Ukoliko želite da sebe stavite pod bolje uticaje, koji se spuštaju niz Zrak Kreacije, morate da se ponašate drugačije – odnosno, da radite. Prvo sebe morate postaviti pod uticaje Rada i pokušati da ih sledite. To znači, morate slušati i sprovoditi Rad. U Radu se ne ohrabruju negativne emocije, unutrašnje uvažavanje, pravljenje računa, nasilno osećanje, ljubomora itd.

2

Page 3: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

Sada, ukoliko pravite račune u sebi, tada uvek osećate da vam neko duguje. Pokušajte da razmislite o tome šta to znači: a tada pokušajte da posmatrate šta to znači u vama i pokušajte konačno da činite ono što Rad kaže – da se odvojite. Nemojte zamišljati da je to sasvim lako. Rad znači raditi – teško raditi – na sebi. Setite se da je Rad za one koji zaista žele da rade na sebi i sebe promene. On nije za one koji žele da menjaju svet.

Sada dolazimo do potpunog opisa jednog vida unutrašnjeg uvažavanja, ali morate razumeti da taj vid morate posmatrati u sebi. Niko ne može raditi na sebi, a da ne posmatra ono, što mu Rad govori da posmatra i ne vidi na čemu treba da radi. Morate biti u stanju da svoje unutrašnje stanje u bilo kom trenutku percipirate kao različito od vašeg fizičkog tela i onoga što ono radi. U trenutku kada budu u stanju da naprave razliku između svoje fizičke pojave i svog unutrašnjeg stanja, ljudi mogu početi da rade. Oni vide da imaju telo, koje sluša naredbe, i psihologiju. Akcenat Rada je na tome, šta osoba jeste psihološki. Hajde da danas govorimo o tome aspektu, koji se u Radu naziva „Pevanje svoje pesme“. To je psihološko, ne fizičko pevanje. Ono je zasnovano na unutrašnjem uvažavanju – pravljenju računa – to jest, osećaju da vam se duguje i zapisivanju toga u memoriji. Svako ima svoju pesmu za pevanje. Ukoliko zaista želite da znate koju vrstu unutrašnjeg računa ste pravili tokom života, počnite da beležite tipičnu „pesmu koju pevate“. Kada se neka osoba u Radu naziva „dobrim pevačem“, to se odnosi na pesmu koju peva. Ljudi ponekad pevaju svoje pesme bez ikakvog ohrabrenja, a ponekad, posle nekoliko čaša vina, počinju da pevaju otvoreno. Pevaju o tome, kako se prema njima loše postupa, kako nikada nisu imali pravu šansu, o svojoj nekadašnjoj slavi, o tome kako niko ne razume njihove teškoće, o tome kako su se pogrešno oženili, o tome kako ih roditelji nikada nisu razumeli, o tome kako su fini u stvari, o tome, kako su potcenjeni, pogrešno shvaćeni i tako dalje, i sve to znači da je svako drugi kriv osim njih samih. Sve to je pravljenje unutrašnjeg računa, ili pre rezultat pravljenja računa. To je jedan oblik unutrašnjeg uvažavanja.

Sada, zašto misliš da je u Radu važno osloboditi se pesama koliko god je to moguće? Zašto je neophodno uočiti ih, izgladneti ih, odgurnuti ih, dalje od centralnog položaja u čovekovom životu, sve dok čovek ne dođe do stepena, kada ih peva samo u retkim prilikama, tihim glasom i konačno, nikada? One vas obogaljuju iznutra. Uzimaju vam energiju. Smešite se – hrabro – vi svi poznajete taj hrabri smešak – i sve je to laž. Dobar pevač u radu ne može da prevaziđe sebe. On je žrtva svog sopstvenog pravljenja računa. Čim nešto postane teško, on počinje da peva. To ga zaustavlja: on ne može da raste. Možda će početi da plače. Ne može da promeni svoj nivo bića. Ne može da prevaziđe ono što jeste – tj. obogaljen lošim pesmama. To je znak bića. Biće je ono što vi jeste i da bi se promenilo biće, čovek ne sme da bude ono što jeste. Umesto da radi na sebi u nekoj teškoj situaciji, on odjednom počinje da peva, možda i veoma lepo i tiho. Ukoliko ga kritikujete ili mu se obratite suviše oštro, počinje da sažaljeva sebe, ili se razbesni i oseća da ga niko ne razume i tako dalje. I tada počinje da peva, ili nežno, samom sebi ili drugima, posebno ljudima koji su spremni da ga – ili nju – slušaju. Neka osoba ponekad sklapa prijateljstvo sa drugom osobom samo zbog toga što njemu ili njoj može lako da peva, a ukoliko mu on odjednom uz mnogo pažljivih reči kaže da „zaćuti“, on ili ona je toliko duboko povređen/a, da kreće u potragu za novim prijateljem, osobom koja ga ili je zaista razume, kako se to kaže – kao da neko tako jednostavno može da razume drugu osobu. „Samo kada bi“, kažu oni. Da bi razumeo drugog, čovek prvo mora da razume sebe samog, a to počinje tek posle dugog rada na sebi i prvih uvida u to kakav zaista jeste. Dobar pevač sigurno ne razume sebe. On više voli da peva pesmu o tome kako je neshvaćen i sanja o fantastičnom svetu u kome je sve organizovano tako da on u njemu bude centralna figura. Taj stav i ti snovi stvaraju u njemu slabost, u stvari istinsku, psihološku bolest, za koju čovek mora da plaća tokom čitavog života.

3

Page 4: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

On je, takoreći, dopustio da ga život nadvlada. Ali morate razumeti da se to ne donosi samo na ljude, koji ne ulažu napor, ljude koji nisu prilagođeni. To se odnosi i na ljude, koji ulažu uobičajeni napor i koji su i dalje bolesni u ovom smislu, jer osećaju da im život duguje stvari koje nikada nisu stekli. Osećaju da bi trebalo da budu srećniji i veoma često misle da drugi ljudi izgledaju srećniji. A drugi ljudi to isto misle o njima. I mada ne pevaju svoje pesme otvoreno, pevanje se možda krišom nastavlja u njima. Osećaju tugu iznutra, monotoniju, neku vrstu unutrašnjeg umora ili frustracije oko koje se vrte misli. O tim unutrašnjim tajnim pesmama večeras želim da govorim. Jer one čoveku takođe stoje na putu i veoma često ne bivaju opažene, iako sve vreme tajno jedu čovekov život. Samo duboko samo-posmatranje može da ih otkrije. Cilj čitavog samo-posmatranja je da baci svetlo – na sebe. Ništa ne može da se promeni u nama dok ne bude izneto na svetlo samo-posmatranja – to jest, na svetlo svesnosti – i čitavo samo-posmatranje ima za cilj da učini svesnijim ono što se događa u nama.

Znate, morate posmatrati sebe kada ste sami, isto toliko kao kada ste sa ljudima. Samo-posmatranje je unutrašnja pažnja. Nemojte misliti da za unutrašnjom pažnjom nema potrebe kada ste sami. Kada ste sami, pojavljuju se mnoga ’Ja’, različiti oblici imaginacije, različite misli, različita raspoloženja. Ne smete misliti da ste obavezno u dobrom društvu ako ste sami. Možete lako biti u najgorem mogućem društvu, a da pri tom i ne pomišljate da posmatrate gde ste u sebi i kakvo društvo održavate u sebi. Vaša najnegativnija i najopasnija Ja’ mogu dospeti u prvi plan kada ste sami. Možete imati veoma dobro napisane pesme, koje se pojavljuje samo kada ste sami – kada osećate da vas niko ne posmatra. Da, ali vi morate posmatrati. Nikada ne smete osećati da niko ne gleda samo zato što su vrata zatvorena. Nikada ne smete osećati da se možete prepustiti svojim najnegativnijim ’Ja’, samo zbog toga što ste sami i da se zbog toga u sebi možete ponašati kako želite. Morate kultivisati sasvim novu ideju o svojoj odgovornosti prema sebi u ovom pogledu. Misliti da možete zaspati u sebi samo zato što nema nikoga i da iz tog razloga možete uživati u svom unutrašnjem negativnom govoru znači nemati ispravno shvatanje o tome šta znači Rad. To znači da ne posedujete unutrašnju iskrenost – a ovaj Rad zahteva unutrašnju iskrenost kao prvu stvar koja je od suštinskog značaja. U životu mi održavamo spoljašnji privid. Međutim, u Radu slučaj je sasvim drugačiji. Reč je o tome šta se zbiva u vama – unutar vas, u vašim mislima i osećanjima. Unutrašnjim radom na sebi kada smo sami mi često možemo promeniti čitavu spoljašnju situaciju. Međutim, mi to ne možemo učiniti bez unutrašnje iskrenosti i bez posmatranja koja ’Ja’ u nama lažu ili izvrću stvari i tako dalje. Možemo postaviti sebi cilj da ne budemo negativni sa drugom osobom, ali ako smo sami i dopustimo našim negativnim ’Ja’ da kažu šta žele i ne učinimo napor da se ne identifikujemo sa njima, onda ne radimo iskreno – i za nekoliko trenutaka možemo izgubiti nedelje rada. Ako ne sledimo negativna ’Ja’ u javnosti, ali uranjamo u njih privatno, šta mislite da radimo? Sigurno nismo ni započeli da razumevamo šta Rad znači. Prema osobi, sa kojom radimo, moramo se ophoditi podjednako brižljivo i svesno u mislima i osećanjima, kao što to činimo spolja u vidu ljubaznih manira. Ukoliko ne možemo da uvidimo šta to znači, tada ne razumemo značenje samo-posmatranja.

Jednom prilikom sam sedeo sa g. Uspenskim. Ćutali smo. Pogledao me je sa osmehom i upitao zašto sam tako tužan. Odgovorio sam da nisam znao da sam tužan. Rekao je: „To je navika. Slušate neka ’Ja’, koja pevaju neku oproštajnu pesmu, pesma je možda bez reči ili sa rečima koje ste zaboravili. Pokušajte to da posmatrate. Oduzima vam energiju i potpuno je beskorisno.“ I dodao je: „To je primer kako Vas Mesec jede.“

4

Page 5: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

Navodim to kao primer za ono što u ovim komentarima zovem „unutrašnja tajna pesma“. Znamo da Rad ponekad govori o žrtvovanju – da nešto moramo žrtvovati da bismo bilo šta dobili. Šta Rad kaže da na prvom mestu moramo žrtvovati. Kaže da moramo žtvovati svoju patnju. Često izražavamo patnju u pesmama, artikulisano ili neartikulisano. Pažnju treba usmeriti na te unutrašnje neartikulisane pesme, koje treba da pokušamo da posmatramo i koje lako mogu da nam oduzmu energiju, a da ne znamo šta se događa. One su, takve kakve jesu, neobične male tužne privatne veze, koje imamo sa samima sobom, koje nam kradu energiju i koje ne primećujemo jer su postale navika.

5

Page 6: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

Birdlip, 01. mart 1943.II

Što više zahteva postavljate, to je jače vaše unutrašnje uvažavanje. Uvek ćete biti razočarani i osećati da je neko drugi kriv. Ljudi sa mnogo očekivanja čine sebi život veoma teškim. Ništa nije kako treba: nisu okruženi pravim ljudima, ponašanje prema njima nije adekvatno i tako dalje. U ovom Radu tokom posmatranja moramo postepeno osetiti svoju sopstvenu ništavnost.

Suprotnost unutrašnjem uvažavanju je spoljašnje uvažavanje. Spoljašnje uvažavanje je razmišljanje o drugima. To je jedna od nekoliko stvari u Radu, za koje nam je rečeno da ih praktikujemo. Rečeno nam je da ne praktikujemo unutrašnje uvažavanje i da nemamo negativne emocije i tako dalje, ali nam je rečeno da negujemo spoljašnje uvažavanje, kao što nam je rečeno i da pamtimo sebe. Kada smo u stanju unutrašnjeg uvažavanja (a to je naše uobičajeno stanje), mi mislimo isključivo na sebe. Posmatramo sebe kao centar Univerzuma. Kao i Kopernik, treba da shvatimo da nismo centar Univerzuma. Unutrašnje uvažavanje nam daje samo emocije prema sebi i kada one narastu, karakter postaje zatvoreniji.

Sigurno svi poznajete ljude, sa kojima ne možete razgovarati ni za trenutak, a da ne počnu da vam pričaju o problemima koje imaju, o svom teškom životu i tako dalje. Takvi ljudi su ruine. Oni su mrtvi. Vi znate da Rad kaže da su negativne emocije te, koje upravljaju svetom, a ne seks ili moć. Pomislite samo koliko je ljudi kompletno uništeno stalnim prepuštanjem negativnim emocijama. Unutrašnje uvažavanje je jedan vid identifikacije. Ono je blisko povezano sa negativnim stanjima u nama. Ne smete misliti da je suprotnost unutrašnjem uvažavanju u srdačnom, optimističnom ophođenju i glasnom smejanju. To nije spoljašnje uvažavanje.

***Citiraću reči g. Uspenskog o spoljašnjem uvažavanju:

„Suprotnost unutrašnjem uvažavanju i delimično način borbe protiv njega, jeste „spoljašnje uvažavanje“. Spoljašnje uvažavanje je zasnovano na potpuno drugačijem odnosu prema ljudima nego unutrašnje uvažavanje. To je prilagođavanje ljudima, njihovom razumevanju, njihovim zahtevima. Pridajući značaj spolja, čovek radi stvari, koje čine život lakšim za druge ljude i njega. Spoljašnje uvažavanje zahteva poznavanje ljudi, razumevanje njihovih ukusa, navika i verovanja. U isto vreme, spoljašnje uvažavanje zahteva veliku moć nad sobom, veliku kontrolu nad sobom. Čovek često želi da izrazi ili da pokaže drugom čoveku šta zaista misli ili oseća prema njemu. Međutim, ako je slab, on će se, naravno, prepustiti i reći šta zaista misli, a zatim će kao svoje opravdanje tvrditi da ne želi da laže, ne želi da se pretvara, već želi da bude iskren. Jer on sebe ubeđuje da je sve greška drugog čoveka. On je zaista želeo da prema njemu gaji odnos spoljašnjeg uvažavanja, čak i da mu popusti, da se ne svađa i tako dalje. Ali drugi čovek nije hteo da pokaže nimalo spoljašnjeg uvažavanja prema njemu, tako da se sa njime ništa nije moglo učiniti. Veoma često se dešava da čovek započne blagoslovima i završi kletvama: on počinje odlukom da istraje u spoljašnjem uvažavanju, a zatim optužuje druge ljude da ne pokazuju spoljašnje uvažavanje prema njemu. To je primer kako spoljašnje uvažavanje prelazi u unutrašnje uvažavanje. Međutim, ukoliko čovek zaista pamti sebe, on razume da je drugi čovek mašina, baš kao i on sam, i tada će se staviti u njegov položaj, zamisliće sebe na njegovom mestu i biće zaista u stanju da razume i oseti ono što drugi čovek misli i oseća. Ukoliko je u stanju da to učini, rad će mu postati lakši. Međutim, ukoliko priđe čoveku sa svojim sopstvenim zahtevima, iz toga ne može da se dobije ništa osim novog unutrašnjeg uvažavanja.

6

Page 7: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

Pravo spoljašnje uvažavanje je veoma važno u Radu. Često se događa da ljudi, koji veoma dobro razumeju neophodnost spoljašnjeg uvažavanja u životu, ne razumeju njegovu primenu u Radu. Oni čak zamišljaju da im praktikovanje Rada daje pravo da druge ne uvažavaju: dok je u stvari u Radu – to jest, za čovekov uspešan rad – spoljašnje uvažavanje deset puta neophodnije nego u životu, jer samo spoljašnje uvažavanje pokazuje njegovo vrednovanje Rada i njegovo razumevanje Rada – a uspeh je uvek proporcionalno srazmeran vrednovanju i razumevanju. Zapamtite da rad ne može da počne i ne može da se nastavi na nivou nižem od nivoa običnog života – to jest, mora da počne na nivou Dobrog Domaćina.“ Ovo je veoma važan princip koji se, iz ovog ili onog razloga, obično zaboravlja. Ljudi moraju da se ponašaju kao Dobri Domaćini.“

***U Radu je spoljašnje uvažavanje važnije nego u životu. Njega ne čine „emocije prema sebi“, već „emocije prema drugome“. Drugi u Radu, Rad zajedno sa drugima, vodi do neophodnog spoljašnjeg uvažavanja, postavljanja sebe na mesto drugoga, razumevanja teškoća drugih ljudi. U praksi spoljašnjeg uvažavanja neophodno je razumeti da su drugi ljudi ogledala nas samih. Ukoliko tokom samo-posmatranja napravite dobar album fotografija samog sebe, tada nećete morati daleko da gledate, da biste u sebi našli ono, što vas toliko odbija kod druge osobe, i tada ćete biti u stanju da sebe postavite u njenu poziciju, da shvatite da ona ima tu istu stvar, koju ste uočili u sebi, da ima svoje teškoće, kao što ih imate i vi i tako dalje. Spoljašnje uvažavanje se može praktikovati i kada ste sami. Daću vam primer: setite se u detalje šta ste nekome rekli i stavite se na njegovo mesto, vizualizujući pri tome da vam on govori te iste stvari uz korišćenje iste intonacije. Spoljašnje uvažavanje je podjednako obimno i raznovrsno u svom opsegu kao i unutrašnje uvažavanje. Ne može biti pravilnog razvoja Emocionalnog Centra bez praktikovanja spoljašnjeg uvažavanja: vrednovanje ovog Rada i praktikovanje spoljašnjeg uvažavanja razvija Emocionalni Centar. Što više vrednujete Rad, to manje lažna Ličnost može da upravlja vama, to ste manje podložni sujeti i što više primenjujete spoljašnje uvažavanje, to manje sebe smatrate vrednim.

U ovom Radu ne postoji takva stvar da se pretvarate da činite dobro, dok u stvari želite loše. Nema koristi od pretvaranja da ste ljubazni prema drugim ljudima, ako ih mrzite u svom srcu. Sav ovaj Rad zavisi od unutrašnje iskrenosti. Spoljašnje uvažavanje nije hipokrizija, nije „dobra dela“, već je pitanje unutrašnjeg stava. Setite se da, kada u sebi nađete istu stvar, koju osuđujete u nekom drugom, to ima magičan efekat razrešenja čitave situacije. To je pravi „oproštaj“. Vi znate da je naše prirodno stanje da budemo veoma iznenađeni činjenicom da bilo šta nije u redu sa nama. Naravno, mi često grdimo sebe, ovakve kakvi jesmo. Kažemo na primer: „Da, plašim se da snosim veliku odgovornost za taj incident.“ „Da, zaista je tako.“, kaže druga osoba. Zar tada niste zapanjeni? Zašto, odjednom ste povređeni i uvređeni. Sve to je zbog toga što je veoma teško misliti da bilo šta nije u redu sa nama i to je deo sna u kome smo, dubokog sna koji pokriva čitavo čovečanstvo. Sada, samo-posmatranje je veoma neprijatno i postaje sve neprijatnije. Ukoliko se radi iskreno, ono boli. Ali ono pušta svetlo unutra i sprečava sve vrste divljeg korova da rastu unutra i među njima sve ono neobično rastinje, nastalo usled unutrašnjeg uvažavanja i samosažaljevanja i pevanja pesme. A onda najzad počinjemo da vidimo šta to znači da čovek mora razumeti da nije ništa pre nego što može da očekuje da bude nešto.

U vezi sa onim oblikom unutrašnjeg uvažavanja, koje počiva na osećaju da vas je život izneverio, da treba da budete u drugačijoj situaciji, morate se setiti da Rad veoma empatično kaže da svako počinje sa mesta, na kome treba da bude. Kaže da su uslovi, pod kojima se susrećete sa Radom,

7

Page 8: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

pravi uslovi za vas. Ništa nije apsurdnije nego misliti da čovek traži život u Radu. Neobično je da ljudi imaju tako skučenu predstavu o tome, kakav bi život trebalo da bude. Oni imaju jedan ili dva recepta za život i ukoliko se život neke osobe ne poklapa sa tim receptima, smatraju da je protraćen ili beskoristan i sa takvim stavom osoba može zapasti u unutrašnje uvažavanje u velikoj meri i osećati da je sve protiv nje, čak i Bog i čitav Univerzum, a to je sve samo zbog toga, što ne posmatra život na pravi način. Postavlja zahteve koji ne mogu da se ispune. Nalik je osobi koja odlazi u piljarnicu i traži šešir ili mašinu za šivenje i ne želi da uzme ono što može da joj se proda. Sile hipnoze, koje drže Čoveka u stanju sna, iste su za svakoga. Ukoliko je vaš cilj buđenje, tada, u kakvim god okolnostima da živite, to ne bi trebalo da predstavlja nikakvu razliku za vas, osim ako nasilno niste odvojeni od Rada. Slušali ste poglavlje o Karma jogi, pročitano pre nedelju-dve. Koliko ja znam, nije data bolja formulacija o tome, kako izbeći unutrašnje uvažavanje u vezi sa svakodnevnim okolnostima vašeg života. Dok unutrašnje uvažavanje predstavlja oblik identifikovanja, shvatićete da je praktikovanje ne-identifikovanja, koje g. Uspenski navodi u vezi sa rečju odvojenost, lek za to unutrašnje uvažavanje. Ukoliko shvatite da unutrašnje uvažavanje može postati prava bolest za vas, tada ćete učiniti sve što je u vašoj moći da pobegnete od nje. Nije dobro reći, na primer, „Oh, taj i taj ne može da zamisli kakav je život za osobu poput mene.“ To će samo povećati vaše unutrašnje uvažavanje. Unutrašnje uvažavanje u vama mora da bude zaustavljeno, jer će u suprotnom rasti i rasti i rasti. Sagoreće u vama sve što je mlado i sposobno za rast.

Nemojte pitati šta je lek za unutrašnje uvažavanje, molim vas. Treba da ga proučavate u sebi i uočite koliko vam šteti i da na osnovu toga steknete istinsku želju da ga se oslobodite. Treba prvo da ga vidite u sebi i da ga zatim shvatite ozbiljno, u vezi sa svim drugim stvarima, za koje vam je rečeno da ih u ovom Radu praktikujete. Jer čitav Rad je neophodan. Primena svih tih delova u Radu je neophodna, jer čitav Rad je živ organizam.

8

Page 9: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

Birdlip, 8. mart 1943.III

Prošli put smo govorili o neophodnosti spoljašnjeg uvažavanja u Radu. Spoljašnje uvažavanje mora u Radu početi odmah, u onoj meri u kojoj je osoba sposobna za to. Osoba, koja je egocentrična – to jest, koja misli samo o sebi, a o drugima samo u vezi sa samom sobom – ne može da stigne daleko. Takva osoba radi samo na prvoj liniji Rada, liniji Rada na sebi i to samo u veoma malom stepenu. Druga linija Rada mora da obuhvati druge ljude i čovekov odnos prema njima. To takođe zahteva rad na sebi. On ne znači samo da morate trpeti neprijatne manifestacije drugih – a setite se da oni moraju trpeti vaše – već to pre znači praktikovanje spoljašnjeg uvažavanja uopšte.

Svako ima manje ili više utvrđen način prihvatanja drugih ljudi, u skladu sa stavovima i odbojnicima. Mi vidimo druge ljude kroz svoje stavove i odbojnike. U principu, ne volimo druge. Instinktivno smo neprijateljski. Sećam se kako je G. jednom rekao da napnemo sve mišiće kada nekoga treba da propustimo u redu. Znate da je rečeno da ne treba da se pretvaramo da volimo druge ljude, već da pokušamo da radimo na svojoj netrpeljivosti. Netrpeljivost se razvija veoma rano. Ne možete praktikovati spoljašnje uvažavanje prema drugoj osobi, ako se hranite samo netrpeljivošću. Svako lako pravi podelu na dopadanje i nedopadanje, a u odnosima se netrpeljivosti ne sme dozvoliti da mehanički raste. Tokom samo-posmatranja ćemo uočiti da imamo dva sećanja na jednu osobu. Kada smo negativni, sećamo se samo neprijatnih stvari: kada nismo negativni, zaboravljamo ih. Imamo neku ideju o tome šta korektno znači u pogledu spoljašnjeg ponašanja. Međutim, treba da budemo korektni prema drugima u sebi i to je zaista rad na sebi koji poprima oblik spoljašnjeg uvažavanja. Oblak neprijatnih misli i osećanja o drugoj osobi, kome ste dobrovoljno dozvolili da prodre u svest, može početi da raste. Nešto mora biti učinjeno, kako za dobrobit vašu, tako i druge osobe – to jest, morate početi da radite na sebi da biste neutralizovali taj neprijatan i moćan materijal u sebi. Biće potrebna sva vaša inteligencija i iskrenost i radna memorija da biste možda neutralizovali taj otrov, kako biste mogli da se prema drugoj osobi iznutra ophodite korektno. Morate da se postavite na mesto druge osobe. Morate da uklonite sve samo-opravdavanje i iznad svega, morate da se setite onoga što ste posmatrali u sebi i kakvi ste, pre nego što to tako lako kritikujete u drugoj osobi.

Sa druge strane, ne morate to da činite. Možete jednostavno da pribegnete unutrašnjem uvažavanju. Možete da ispisujete račune – govoreći sebi da je druga osoba kriva, da se nije ponašala prema vama na odgovarajući način, da vam se duguje, da vam druga osoba duguje – da ima dugove prema vama. Sve to predstavlja temelj za tako mnogo odnosa u životu. Temelj unutrašnjeg uvažavanja. Da li ste uočili da u odnosu između dvoje ljudi jedan od njih obično malo više praktikuje spoljašnje uvažavanje, a drugi često samo unutrašnje uvažavanje i žali se zbog svega?

U Radu spoljašnje uvažavanje mora da zađe duboko u život. Ono zaista pripada pročišćenju Emocionalnog Centra. Jedan od dva velika cilja Rada je buđenje Emocionalnog Centra, kojeg pokreću negativne emocije i sve male emocije egoizma, sujete i uobraženosti. Spoljašnje uvažavanje (u smislu Rada) zahteva svesni napor, dok je unutrašnje uvažavanje mehaničko – to jest, ono ne zahteva nikakav napor, već se odvija samo od sebe i raste samo od sebe, upravo kao i negativne emocije. U Radu spoljašnje uvažavanje ne potiče iz životnih motiva. To je razlog zašto ono zahteva svesni napor. Treba da ukažete uvažavanje ljudima, koje u životu verovatno ni na trenutak ne biste pomislili da uvažavate. Uzmimo osobu koja praktikuje spoljašnje uvažavanje u

9

Page 10: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

životu – na primer, konobara. On može biti veoma pametan. Uočava šta ljudi vole, šta ne, koje su njihove osobenosti, šta očekuju od njega, koju vrstu iritacije imaju, koju hranu vole itd. On svemu tome povlađuje. Nalik Svetom Pavlu on je „sve u jednom čoveku“, ali ne iz istih motiva. Dovoljno je inteligentan da bi se prilagodio zahtevima ljudi. Stavlja sebe u službu drugih ljudi. Taktičan je, pažljiv, poništava sebe itd. Međutim, on to sve čini zato što igra igru. I potpuno je u pravu. Inteligentan je. Međutim, u Radu je situacija drugačija. Spoljašnje uvažavanje sa stanovišta života nije isto što i spoljašnje uvažavanje sa stanovišta Rada. U isto vreme, osoba, koja zna šta znači spoljašnje uvažavanje u životu i koja je obučena da proučava zahteve drugih ljudi, možda će bolje naučiti šta spoljašnje uvažavanje znači u Radu. Želeo bih da večeras sagledate da ta vrsta spoljašnjeg uvažavanja, koju primenjuje konobar, nije ista kao ona koja postaje neophodna za svakoga ko je u Radu. Dolazite do neophodnosti i do značenja spoljašnjeg uvažavanja u Radu sa druge strane, što je sigurno povezano sa vama i vašim interesima, ali ne na isti način. Mi pokušavamao da se probudimo, da ne budemo toliko identifikovani sa svime, da ne budemo robovi svojih unutrašnjih stanja i nekorišćenja mozga i tako dalje. Ukoliko stalno budemo pravili račune jedni protiv drugih, prezirući se privatno, govoreći pogrešno, psihološki ubijajući druge itd, sav rad na sebi će biti upropašćen. U procesu buđenja iz sna jedna stvar se oslanja na drugu. Jedna noga ne može ustati iz kreveta. Čitavi vi morate ustati iz kreveta, ukoliko želite da stojite uspravno. Posle nekog vremena u Radu dolazite do tačke iskrenosti sa sobom, na kojoj shvatate da jednostavno ne možete dozvoliti sebi da budete u nekim određenim stanjima, koja ste uočili kod sebe. Tada počinjete da uviđate zbog čega morate da primenjujete spoljašnje uvažavanje – to jest, da morate da podesite stvari u sebi s obzirom na druge ljude.

Tako ćete iz ovog komentara videti da spoljašnje uvažavanje u Radu ne predstavlja ništa površno, već da seže veoma duboko. Na početku morate praktikovati spoljašnje uvažavanje sasvim spolja, tako reći, ali uočiti njegov kvalitet. Što je pristup iskreniji, to je kvalitet bolji. Što je više površnosti i pretvaranja, to je kvalitet gori. Sav napor u Radu, kao što je često rečeno, u pogledu svojih rezultata zavisi od svog kvaliteta. Predlažem da za praktičan rad svako od vas izabere određenu osobu, prema kojoj će se odnositi uz spoljašnje uvažavanje tokom sledeće nedelje. Posmatrajte svoje mehaničke reakcije na tu osobu. Posmatrajte svoj mehanički kriticizam. Posmatrajte gde se osećate superiornim. Pokušajte da pronađete u sebi te iste stvari, koje prebacujete drugoj osobi. Razmišljajte kako bi vam se dopalo da ta druga osoba misli o vama isto što vi mislite o njoj. Stavite sebe na mesto druge osobe. Pokušajte da vidite gde leži problem i u vama kao i u drugoj osobi. Pokušajte da se ne identifikujete. Uočite svoj unutrašnji govor i prema čemu je usmeren. Ostanite budni za ono što činite, što će biti vaš cilj za nedelju dana. Setite se toga svakoga jutra kada se probudite. Razmišljajte o tome noću – gde ste pali, zašto ste pali, gde ste počeli da iznutra umesto spolja pridajete značaj. Tada ćete bolje videti šta znači spoljašnje uvažavanje i kako ono menja biće.

10

Page 11: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

Birdlip, 15. mart 1943.IV

Kada osećate da se neko nepravično poneo prema vama, osećate da niste poštovani u skladu sa vašom vrednošću. Na primer, osećati se uvređeno znači osećati da vas ne poštuju u skladu sa vašom vrednošću. Tako ljudi često kažu kada su uvređeni: „Da li ti znaš ko sam ja?“ ili nešto slično. Oni smatraju da imaju određenu vrednost po sebi, tako da kažu: „Da li ti znaš ko sam ja?“ misleći da se druga osoba ne bi usudila da se ponaša na takav način, kada bi znala. Naravno, da imate malu ili nikakvu sliku o sebi kao vrednom, ne biste se tako lako uzbudili. Ukoliko visoko vrednujete sebe, lakše ćete osetiti da vas drugi ne poštuju u skladu sa vašom vrednošću. Tako ćete lakše zapasti u unutrašnje uvažavanje. Osoba čak može biti u toj meri preokupirana pitanjem o tome da li se drugi prema njoj ispravno ponašaju i sumnjama da li joj se drugi podsmevaju, da se može reći kako se čitav njen život okreće oko unutrašnjeg uvažavanja. Ili opet, neke osobe mogu sebe smatrati vrednijim od drugih zbog patnje. Ljudi su privrženi sopstvenoj patnji i počinju da posmatraju sebe kao vredne posebnog poštovanja zbog toga što su doživeli sve vrste teškoća, mizerije i patnje. Uvređeni su ako neko počne da govori o svojoj patnji. Osećaju da im druga osoba ne pridaje dovoljno značaja i da je sebična. Teško im je da shvate da i druge osobe pate. Niti shvataju da videti sebičnost u drugome znači videti refleksiju sopstvene sebičnosti, jer što više zahteva postavljate drugima, to će vam sebičniji drugi izgledati.

Šta je to što nas podstiče na unutrašnje uvažavanje? Postavimo pitanje: „Na kojoj tački, ili gde, počinjete da pravite račun?“ Počinjete kada osetite da niste dovoljno poštovani, kada osetite da ste potcenjeni. Konobar ne dolazi kada ste ga pozvali. Prodavac prvo uslužuje drugu osobu. Možda vas ljudi ne gledaju dovoljno na ulici ili, da tako kažemo, uopšte ne obraćaju dovoljno pažnje na vas. Ili se čini da vas neka osoba stalno ignoriše. Ili možda čujete nešto što je neko drugi rekao o vama: to je gotovo uvek neprijatno. Postoji hiljadu i jedan mogući primer, manje ili više ozbiljan. Mali incidenti nas lako uznemiruju – konobar, prodavac. To formira male račune i može lako postati navika. Međutim, mi već imamo sve vrste dugih računa protiv drugih, uskladištenih u prošlosti, na svoju nesreću. Svi oni počinju tim misterioznim pitanjem o čovekovom sopstvenom poštovanju samog sebe. Osoba sa određenom dozom samo-posmatranja bi mogla uzviknuti: „Koja je to stvar u meni koja je u tom trenutku uvređena i već počinje da pravi račune? Pogledaj, mogu to da posmatram na delu u sebi, kako sakupljam materijal i počinjem da se sećam neprijatnih stvari i nalazim reči i fraze koje bih upotrebio protiv druge osobe, čineći da oseti da je omalovažavam – u stvari, čineći da shvati koliko je prljava. Da li je to slika mene samog? Da li je to imaginarno ‘Ja’? Da li je to lažna ličnost? Ili šta je to što leži u temelju svega toga?“ Odgovor je da temelj svega toga predstavlja sve ono, gde se identifikujete sa sobom. Sve vrste unutrašnjeg uvažavanja, od kojih je pravljenje računa samo jedan oblik, pripadaju identifikovanju. Rad kaže da moramo proučavati identifikaciju sve do samih njenih korena. Čovek je uvređen samo onda kada je identifikovan sa sobom. Rad takođe kaže da proučavanje identifikovanja mora početi proučavanjem toga gde ste identifikovani sa sobom. Na tom mestu možete biti neraspoloženi, povređeni, ljuti, uvređeni. Identifikacija sa sobom stoji na prvom mestu, uznemirenost i uvređenost dolaze na drugo mesto, pravljenje unutrašnjih računa na treće.

11

Page 12: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

Birdlip, 22. mart 1943.V

Nekim ljudima je teško da razumeju šta znači unutrašnje uvažavanje, a drugima šta znači spoljašnje uvažavanje. U ovom Radu spoljašnje uvažavanje mora da se primenjuje, a unutrašnje uvažavanje da se zaustavi. Da bi se praktikovalo spoljašnje uvažavanje prema nekoj osobi, prvo je neophodno staviti sebe u položaj te druge osobe. Da bi se to učinilo, morate o sebi misliti kao da ste ta druga osoba, da morate da činite iste stvari, da imate iste teškoće, iste hendikepe, isti život. Sada, ako počnete da mislite o tom prvom koraku, teško ćete reći da spoljašnje uvažavanje ima bilo kakve veze sa stanjem indiferentnosti. Stavljanje sebe u situaciju druge osobe traži vaše celokupno razumevanje. Ono zahteva direktan napor uma i osećanja. Verovatno ćete biti sasvim nesposobni da to učinite, ukoliko ste uvek preokupirani svojim sopstvenim problemima i nevoljama i načinom kako se drugi ponašaju prema vama – to jest, ako uvek posmatrate svoj život sa pozicije unutrašnjeg uvažavanja.

Sećam se slučaja čoveka, koji je uvek bio u stanju unutrašnjeg uvažavanja, koji je uvek patio i najzad napisao na nadgrobnom spomeniku svoje žene: „Od tvog supruga slomljenog srca.“ Vidite, čak i tada je mogao da misli samo na sebe, na svoju sopstvenu patnju. Sada, ako počnete da primenjujete spoljašnje uvažavanje prema nekoj osobi tokom nekog značajnog perioda, moraćete uvek iznova i iznova da stavljate sebe na mesto druge osobe. Na taj način postajete svesniji. Samoposmatranje vas čini svesnijim samih sebe: spoljašnje uvažavanje vas čini svesnijim drugih. Uzmimo jednostavan primer otkrivanja tog tipa: stavljate sebe u položaj druge osobe i posle nekog vremena shvatate da očekujete od te osobe da čini stvari, koje sami ne biste pomislili da učinite – na primer, očekujete da će se osoba podvrći okolnostima, kojima se ne biste podvrgli ni za trenutak. Vidite li kako ste povećali svest? Ukoliko imate otkriće te vrste, to znači da ste zaista počeli da primenjujete spoljašnje uvažavanje i da razumete šta to znači staviti se u položaj druge osobe.

Ljudi, koji postavljaju mnogo zahteva, očekuju mnogo od drugih i ukoliko ne dobiju ono što očekuju, razočarani su i osećaju se iznevereno. To jest, počinju da formiraju osnovu za unutrašnje uvažavanje u svom životu. To ih čini gorkim. Osećaju da moraju da izmire račune. Za osobu ovog tipa spoljašnje uvažavanje postaje veoma teško. Ali to vama ne bi trebalo da bude toliko teško, ukoliko niste kristalizovani. Uvideti da očekujete od druge osobe stvari, koje sami ne biste pomislili da učinite, čini veoma dobru početnu tačku za početak spoljašnjeg uvažavanja u odnosu na drugu osobu. To je praktična početna tačka i početna tačka Rada. Shvatate tada da ne samo da očekujete od druge osobe da čini stvari, koje ne biste pomislili da učinite, već i da bude drugačija nego vi, da se ponaša drugačije, drugačije postavlja stvari i tako dalje. Pretpostavimo da ste se uvek poredili sa drugima u svoju korist i da ste čak sigurni da nijedna od neprijatnih stvari, koje uočavate kod drugih, ne postoji u vama. Veoma ćete se iznenaditi kada saznate da ste nepravedni i da očekujete od drugih u Radu da čine ono što ni u snu ne biste pomislili da sami radite. Kao što je rečeno u prethodnim poglavljima, često ćete reći da ste vi krivi za nešto, ali ako se neko saglasi sa vama, bićete iznenađeni i osećate se napadnutim. Da, mi se lako pretvaramo da nismo u pravu. Ali videti to, direktno i nepogrešivo u sebi, jeste bol. To je stvarno i tako korisna patnja, jer sva istinska patnja pročišćuje emocije. Ono samo kratko vreme traje kao čista patnja, a zatim ga identifikuje lažna ličnost i menja u neko komplikovano negativno stanje, neku vrstu neprijatnog samosažaljevanja ili u beskrajno samoopravdavanje, koje predstavlja beskorisnu patnju.

12

Page 13: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

Pretpostavite sada da živite sa osobom koja je vi. Jednom sam pročitao priču o čoveku koji je umro i prešao u drugi svet, gde je sreo mnogo ljudi, od kojih je neke poznavao i voleo, a neke poznavao i nije voleo. Međutim, tu je bila i jedna osoba, koju nije poznavao i koju nije mogao da podnese. Sve što bi ovaj rekao iritiralo ga je i bilo mu je odvratno – njegovi maniri, njegove navike, njegova lenjost, njegov neiskren način govora, njegovi izrazi lica – i takođe se činilo da on može čitati misli tog čoveka i osećanja i sve njegove tajne i u stvari čitav njegov život. Upitao je ostale ko je taj nemogući čovek. Oni su odgovorili: „Ovde imamo specijalno ogledalo, sasvim različito od ogledala u vašem svetu. Taj čovek si ti sam.“ Pretpostavimo onda da morate da živite sa osobom koja je vi. Možda je to ono što neka druga osoba mora da radi. Naravno, ukoliko ne praktikujete samoposmatranje, možete uobražavati da bi to bilo divno i da bi svet bio srećno mesto, kada bi svako bio kao vi. Nema granica sujeti i uobraženosti. Sada, postavljajući sebe na mesto druge osobe, takođe stavljate sebe u njegovu tačku gledišta, kako on vidi vas i čuje i doživljava vaše svakodnevno ponašanje. Vidite sebe njegovim očima. Ukoliko do sada niste praktikovali samoposmatranje, nećete ovo moći da uradite, jer ćete jednostavno smatrati kako je istina da je sa vama „sve u redu“. Međutim, ukoliko ste samoposmatranje vežbali dovoljno, da počnete da gubite ranije ideje o sebi i ako ste već sakupili kolekciju ne samo brzih snimaka, već fotografija u punoj veličini u vašim tipičnim ulogama, slučaj će biti sasvim drugačiji. Bićete u stanju da do nekog stepena vidite sebe onako kako vas vidi druga osoba i tako ćete početi praktično da shvatate kakva je situacija druge osobe i kakve teškoće ima i šta bi to značilo ako biste morali da živite sa sobom. Naravno, druga osoba mora učiniti isto. Neki od vas mogu pomisliti, kada čuju ovo, da je sasvim u redu reći da druga osoba treba pokušati da vidi kako je težak ili teška on ili ona. Ali obratite pažnju na to da smo promenili pristup. Vi ste taj koji treba da vidi koliko ste teški za drugu osobu. Dopustite da vam kažem da to uopšte nije lako shvatiti. Možda mislite da sve to već znate. Možda ste to već čuli, ali čitav život je potreban da bi se videlo šta to sve implicira.

U Radu odnosi su važni. Odnosi u Radu su nemogući bez spoljašnjeg uvažavanja. U principu moramo pristupiti jedni drugima kroz medijum Rada. Rad i njegova učenja moraju da leže između vas i druge osobe. Morate gledati jedan u drugog kroz zajednički prozor Rada. Morate biti povezani zajedničkim vrednovanjem Rada – ali sasvim praktično – radeći. Ako se dvoje ljudi u Radu svađaju, oni treba da obave još mnogo posla. Možda nisu spremni za to, u kom slučaju će biti napravljene rane, baš kao u životu. Mogu odbiti da rade na sebi ili u vezi sa drugima: oni će tada oboje zapasti u unutrašnje uvažavanje, oboje će smatrati da im se duguje, oboje će misliti da onaj drugi treba da im se izvini. Naravno, ukoliko ne radite na sebi i jednostavno živite i ne činite ništa dodatno, Rad ne može postati Treća Sila u vama. Treća Sila je sila koja postavlja odnos. U ovom slučaju život će biti Treća Sila za vas, a život deli, dok bi Rad trebalo da ujedinjuje. Život deli, jer u životu ljudi ne razumeju jedni druge. Nemaju zajedničku osnovu, niti zajednički jezik. Međutim, u Radu postoji zajednička osnova i ljudi mogu početi da govore zajedničkim jezikom i da tako razumeju jedni druge. Deset puta više spoljašnjeg uvažavanja je potrebno u Radu nego u životu – i to potpuno drugačijeg kvaliteta, jer je Rad sila koja postavlja odnos. Ako se dvoje ljudi u Radu posvađaju, a spremni su da rade i žele to, tada će oboje to uraditi sami – ne u okviru nekih susreta i nagovaranja – već, jednostavno kao deo samog Rada. Svaki će staviti sebe u poziciju drugog i svaki će videti sebe iz perspektive onog drugog. Spoljašnje uvažavanje je veoma dobar rad. Tu nije reč o tome da li ste vi u pravu ili druga osoba. Ono povećava svesnost. Ono uključuje prvu i drugu liniju rada.

Ukoliko zasnivate svoju egzistenciju na unutrašnjem uvažavanju, okončaćete život kako to čini većina ljudi. Vaši životi su onda svi jednostrani, nepodeljeni, neprobavljeni, toliko mnogo stvari

13

Page 14: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

je ostavljeno da leži svuda okolo, i ukorenjeni, da tako kažem, u prošlosti, toliko mnogo nasilnih i gorkih osećanja, tako mnogo mesta koja su nam odbojna iz nekih prošlih razloga. Sve to je usled toga, što se sebi ne daje Prvi Svesni Šok, nedopuštanja da se život i Rad poklope. Mislim da se toliko često može videti kako unutrašnje uvažavanje uništava život i kakav je to užasan oblik identifikacije. To je zaista način gledanja na život iz krive perspektive. Ljudi, koji su u stanju samo da iznutra pridaju značaj, i osećaju da bi drugi trebalo da se promene, odnose se jedni prema drugima tako pogrešno, da akumuliraju među sobom težak, gust, negativan materijal, za koji se čvrsto drže i koga ne žele da se odreknu. Međutim, spoljašnje uvažavanje je sasvim drugačije. Ono vas pročišćava. Ono vas oslobađa. Ono objedinjuje ono što nedostaje, čineći da vidite drugu stranu i shvatite efekte onoga što radite. Ono poništava sve osećaje da vam se duguje, povezujući dugovanja i potraživanja u računu. Jedan sat spoljašnjeg uvažavanja će vas osloboditi od posledica nedelja unutrašnjeg uvažavanja. I što više možete videti sebe tokom posmatranja, u trenutku, i što bolje možete videti kakva ste vrste osobe bili čitavog života, to ćete više biti u stanju da ispravno primenjujete spoljašnje uvažavanje. Ipak, zapamtite da spoljašnje uvažavanje u svojoj praktičnoj primeni može početi samo onda kada postavimo sebe u poziciju druge osobe i gledanja odatle gde ste, iz uma i svesti druge osobe sebe. Tako, nemojte misliti da je spoljašnje uvažavanje samo činiti nešto za drugu osobu.

14

Page 15: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

Birdlip, 27. mart 1943.VI

Dok god prema drugoj osobi primenjujete spoljašnje uvažavanje, pokušavajući da promenite njega ili nju – to jest, dok god mislite da je druga osoba ta, koja treba da se promeni – vi ne primenjujete spoljašnje uvažavanje, već unutrašnje. Osnova unutrašnjeg uvažavanja je mišljenje da bi drugi trebalo da budu različiti, iz čega proističe „pravljenje računa“ protiv drugih. Neophodno je ovu tačku jasno shvatiti. Osećate da druga osoba ne bi trebalo da se ponaša prema vama onako kako to čini, ili da ne treba da vas ljuti ili da ne treba da bude takva kakva jeste. Da li onda postavljate zahteve ili ne? Naravno da ih postavljate. Sada, kod pravog spoljašnjeg uvažavanja ne možete poći od te tačke. Polazite od ideje da ste vi u pravu, a oni greše. I budući da mislite da ste u pravu a da oni greše, osećate da vam oni nešto duguju. U kom smislu vam oni duguju nešto? Osećate da bi oni trebalo da korespondiraju sa vašim idejama i pošto to ne čine, osećate da nedostaje nešto, što bi oni trebalo da učine. Tako osećate da vam duguju ispravno ponašanje u skladu sa vašim standardima o tome šta je dobro a šta loše. Vidite da sve to znači da sebe stavljate u poziciju sudije. Osuđujete drugu osobu sa stanovišta sopstvenih usvojenih ideja o tome kakva bi ta osoba trebalo da bude. To je izvor unutrašnjeg uvažavanja u pogledu onoga što nazivamo „pravljenje računa“. Ukratko, osećate da vam druga osoba duguje nešto. Sada, ako prilikom pokušaja da primenite spoljašnje uvažavanje prema drugoj osobi sa osnove unutrašnjeg uvažavanja, smatrajući da druga osoba treba da se promeni, vaše spoljašnje uvažavanje neće biti ništa drugo do unutrašnje uvažavanje. Naprotiv, polazite od svoje sopstvene situacije, ne od situacije druge osobe. U poređenju sa pravim spoljašnjim pridavanjem značaja, to nije ništa do oblik licemerja i verovatno ćete završiti sležući ramenima i govoreći: „Eto, učinio sam najbolje što sam mogao za tu osobu i ne mogu više.“ Tako, opraćete ruke od njega u svojim osećanjima zasluga i vrlina. Međutim, uveravam vas da spoljašnje uvažavanje u smislu Rada nije ništa nalik tome. Uzmimo običnog, mehaničkog čoveka – to jest, običnu osobu. On je pun odbojnika, predrasuda, negativnih stavova, slika o samom sebi, sujete, tipičnih gramofonskih ploča i tako dalje. Pretpostavimo da on pokuša, takav kakav jeste, da primeni spoljašnje uvažavanje, da se zaista postavi u život druge osobe, u njenu situaciju, u njen um. Da li će biti u stanju da to učini? Naravno da ne. On ne vidi sebe. Kako onda može videti drugu osobu? A ukoliko ne vidi drugu osobu, kako će postaviti sebe u poziciju te druge osobe? To je razlog zašto je ranije rečeno da pre nego što počnete da primenjujete spoljašnje uvažavanje na pravi način, morate dostići određeni stepen samoposmatranja i samo u skladu sa svojim stepenom samoposmatranja i samo-poznavanja možete da primenite spoljašnje uvažavanje na drugu osobu. U meri u kojoj poznajete samog sebe, pravilno ćete poznavati drugu osobu: u meri u kojoj možete videti sebe, moći ćete pravilno da vidite drugu osobu. Da li znate, svaki od vas ovde, koliko dosadni, koliko teški, koliko neprijatni, koliko puni predrasuda, koliko strogi umete da budete? Da li ste to uočili? Ako je tako, tada ste u boljoj poziciji da primenite spoljašnje uvažavanje na druge, jer kada vidite njihove mane, takođe ćete videti i sopstvene. Međutim, onakvi, kakvi smo stvoreni, posmatrajući samo kroz svoja čula, a ne gledajući u sebe, možemo videti samo mane drugih ljudi a da bi se podmirio račun, potreban je čitav život rada i uvida. Svi imamo slike o samima sebi; svi smo mi, na ovaj ili onaj način, samozadovoljni. Dopustite da vam iz rečnika pročitam definiciju reči samozadovoljan (smug). Reč je izvedena iz nemačkog jezika u značenju nakinđuriti se; krijumčariti, i tako: voditi računa da se održi privid respektabilnosti, biti apsurdno samozadovoljan i samodopadljiv.“ Jedna stvar je sasvim sigurna, a to je da što iskrenije posmatramo sami sebe i ono što je u nama, to ćemo biti manje samozadovoljni. Iz toga sledi da bi trebalo da budemo manje zadovoljni da znamo kakva bi trebalo da bude druga osoba. Tako treba da manje sudimo i, kao posledica toga, budemo u stanju da sebe lakše postavimo u poziciju

15

Page 16: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

druge osobe. Setićete se dva primera molitve iz Biblije – čovek koji zahvaljuje Bogu što nije kao drugi čovek i čovek koji se udara u grudi i govori da je grešnik. Koji od te dvojice ljudi bi po vašem mišljenju bio više u stanju da primeni spoljašnje uvažavanje? A koji od te dvojice ljudi bi vas pre osudio? Postoji izreka u Radu, koju morate čuti više nego jednom, da dok god čovek ne počne da shvata svoju ništavnost, on ne može da radi ovaj Rad. On neće skočiti da dohvati konopac spušten odozgo da ga spase. Međutim, sve to traži vremena: i mi moramo uzeti Rad, stepen po stepen, u našem postepenom razumevanju. Niko ne može preskočiti sebe – to jest, svoj nivo bića. Kako se menja biće, tako se menja i razumevanje. Sada, spoljašnje uvažavanje je rad na biću, kao što je rečeno. Vaše biće je otprilike onakvo, kako shvatate stvari. U životu ljudi ne pridaju jedni drugima značaj spolja zbog svog nivoa bića. Kada bi ljudi zaista primenjivali spoljašnje uvažavanje jedni prema drugima, rat bi bio nemoguć. Međutim, rat je moguć zbog čovekovog nivoa bića, koje je takvo da je on u stanju da razume samo unutrašnje uvažavanje, pravljenje računa, žeđ za osvetom i tako dalje. Tako, razumećete da spoljašnje uvažavanje u smislu Rada znači napraviti korak izvan vašeg uobičajenog nivoa bića. Ili, da to kažemo na drugačiji način, ukoliko zaista možete da primenjujete spoljašnje uvažavanje, nivo vašeg bića će biti drugačiji.

Sada, sve spoljašnje uvažavanje u smislu Rada zahteva napor, dok je unutrašnje uvažavanje lako, mehaničko, samo-popustljivo. Ukus ta dva je sasvim različit. Svesni napor ima potpuno drugačiji ukus od mehaničke automatske reakcije. Biti uvređen je izuzetno lako. To je mehanička reakcija. Ne biti uvređen ili transformisati uvređenost je teško. To zahteva svesni napor. To zahteva mnoštvo misli, mnoštvo unutrašnjeg podešavanja, mnogo sećanja na to kakav je čovek i tako dalje, da bi se transformisao prvi impuls uvređenosti. Međutim, to je pravi rad na sebi. Da li želite da pripadate strahovitom lancu uzroka i posledica, koji čini mehaničko čovečanstvo ili želite da izađete iz toga? Ako želite da izađete, onda morate raditi na svojim mehaničkim reakcijama. Ukoliko sledite zakon „oko za oko, zub za zub“, tada ćete zauvek ostati u krugu mehaničkog čovečanstva, koji ne vodi nikuda. Ezoterizam donosi novi zakon – zakon ne identifikovanja, zakon samo-posmatranja – u stvari, primenu Rada na svakodnevni život. Rad je ezoterično hrišćanstvo. Hrist je rekao: „Donosim vam novi zakon.“ Rad kaže isto. Da li vidite kako vam Rad donosi nove zakone za ponašanje, iznutra i spolja? Kako onda možete da kažete da ne znate šta to znači razmišljati iz ideja Rada?

***Sada možete postaviti za svoj cilj da primenite spoljašnje uvažavanje na neku osobu u Radu ili u životu, kako želite. Dodao bih da bi trebalo da vežbate spoljašnje uvažavanje u Radu, jer je lakše ako i druga osoba radi, ali ako to nije moguće – ili recimo, trenutno nije tako jednostavno – tada to isto morate da uradite u životu. Život može postati vaš učitelj. On postaje vaš učitelj, čim počnete da radite iz sebe, iz izvorne želje da radite, što označava vrednovanje Rada. Setite se da Rad može postati veoma hladan i udaljen, ako ga ne održavate živim, a nećete ga održavati živim, ako ga ne volite. Praktikovati spoljašnje uvažavanje prema nekoj nekoj osobi u životu je isto što i u Radu, jedino vam druga osoba verovatno neće pomagati, tako da će biti veoma lako da se sa svoje namere o spoljašnjem uvažavanju okrenete unutrašnjem uvažavanju. Morate uračunati drugu silu – to jest, teškoće. Biće besmisleno, naravno, ako počnete sa superiorne pozicije i pokušate da drugu osobu ispravno usmerite. Setite se da kada se osetite uvređenim, vi zapadate u unutrašnje uvažavanje. Morate biti sasvim pasivni prema drugoj osobi i raditi na sebi sve vreme, ako možete, i a ne uvrediti se. Ukoliko ste iskreni u svom cilju, morate biti u stanju da ga sprovedete. Nikada ne smete da kritikujete ili pokazati da kritikujete. Morate biti spremni da podnesete lažne optužbe i, naravno, morate biti spremni da podnesete sve neprijatne

16

Page 17: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

manifestacije druge osobe, a da ne izgubite živce i ne počnete da pevate: Evo me, kako dajem sve od sebe da budem ljubazan.“ Jednom, kada to počne, to će značiti da ste u stanju unutrašnjeg uvažavanja. Ukoliko to učinite, počinjete sa veoma niskog nivoa – to jest, ne od pravog, zrelog cilja. A u spoljašnjem uvažavanju prema nekoj osobi u životu, što znači da morate promeniti sebe, morate prvo steći neku ideju o tome šta to znači biti „sve stvari za sve ljude“. Morate biti u stanju da jedete i pijete i šalite se i slušate i pričate, bez traga Rada iza vas. Možda ćete imati priliku da nešto kažete, a možda ne. To nije važno. Osoba u Četvrtom Putu mora biti u stanju da bude sasvim obična u životu. Ne sme postojati nikakva vrsta superiornosti, nikakvi nagoveštaji, nikakvo ubeđivanje, nikakve mračne opaske. Međutim, ako radite na sebi, ako je druga osoba teška, to će učiniti drugu osobu svesnom da ste vi drugačiji. Međutim, vi to ne smete pokazivati otvoreno. Kada život postane čovekov učitelj, tada je dosegnut najviši rad. A tada ste tačno na tračnicama Četvrtog Puta. Ali to je teško! – O, kako je teško! – i iziskuje dugotrajan i ozbiljan rad na sebi i strpljivo razumevanje. Morate, takvi kakvi jeste, biti u stanju da podnesete sve stvari od ruke čoveka i nastavite da radite. Međutim, ako primenjujete spoljašnje uvažavanje prema osobi u životu, osećate se superiornim i tako osećate stalnu osudu i to otvoreno pokazujete, tada ne radite. To nije put Četvrtog Puta. Postati pasivan u smislu Rada prema drugoj osobi, zahteva ogroman unutrašnji rad, posebno prema osobi u životu. Na neki način, to je lakše nego postati pasivan prema osobi u Radu. Međutim, vi morate razumeti šta to za vas znači u pogledu iskustva. Znate kako u životu ljudi uvek pokušavaju da isprave jedni druge, prekorevajući jedni druge, uvek pronalazeći grešku kod druge osobe. To je potpuno beskorisno i vodi do stalnog razdora u životu. Međutim, učiniti sebe pasivnim u odnosu na tu osobu i raditi iz te pozicije na sebi – jer biti pasivan zahteva konstantan unutrašnji rad na sebi – to, uveravam vas, može prouzrokovati promenu u drugoj osobi, jer rad stvara prostor za njenu promenu. Opet, ako reagujete mehanički sve vreme, to neće stvoriti prostor za drugu osobu da se okrene promeni. Ne reagujući, ostavljate taj prostor. U vezi sa spoljašnjim pridavanjem značaja prema nekoj osobi iz života, setite se da vam zaista mora biti cilj da to radite. Da li to zaista želite, ili ne? Morate imate izvoran, zreli cilj u svetlu Rada, kojeg ćete se držati svaki put kada se setite sebe i svaki put kada mislite o tome šta praktično činite u ovom Radu. Tek tada će vam Rad pomoći. Ako je osnova vašeg cilja samo život, to vas neće snabdeti snagom Rada. Može biti lakše raditi iz cilja iz života. Rečeno nam je da se sprijateljimo sa Mamonom bezbožnosti. U pravom odnosu u Radu to nije dovoljno. Zaista, daleko je od toga. Međutim, ako primenjujete spoljašnje uvažavanje prema nekoj osobi iz života, u to može ući i ono što pripada cilju iz života, ukoliko to pomaže vašem radnom cilju. Daću vam primer: ako se plašite da ćete izgubiti neki posao, neku poziciju i tako dalje, vaš cilj iz života može pomoći vašem radnom cilju da budete pasivni prema neprijatnim manifestacijama. To je dopušteno. Ipak, vi morate znati šta je čije i kada se pojavi istinski Rad, morate shvatiti šta činite vi, a šta vas životna razmatranja teraju da činite. Drugačiji je primer kada je osoba tako postavljena, da njen kontakt sa Radom zavisi od spoljašnjeg uvažavanja ljudi u životu. To se može učiniti, ali zahteva inteligenciju i pasivnost prema kriticizmu. To posebno zahteva unutrašnju tišinu. Pogrešan govor će, naravno, stvoriti teškoće. To jest, osoba u ovom Radu, okružena ljudima iz života, koji nemaju magnetni centar, mora se ponašati obično – mora biti tiha, ne na neki očigledan ili interesantan način, već istinski iznutra tiha, tako da drugi ne uoče ništa neobično. To će biti deo njenog rada. Njen drugi rad će se sastojati u tome da ne reaguje mehanički kako to uvek čini. Govorimo o onima u Radu, koji su povezani sa ljudima, koji nisu u Radu. Sada ćemo govoriti o onima u Radu, koji iz određenih razloga žele da uspostave odnose sa onima koji nisu u Radu. Čitavo pitanje je tada pitanje magnetnog centra. Ako Rad osećate emocionalno, osećaćete teškoće da ostvarite kontakt sa onima, koji ga ne osećaju. Posle nekoliko razgovora verovatno ćete osetiti da se pojavljuje linija odvajanja. Nemojte kriviti Rad za tu činjenicu. Rad vas vodi do nekih ljudi, ili ne. Čovek treba da sluša Rad, tu gde je, što bolje može.

17

Page 18: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

Morate se takođe setiti da je razlika između osobe, koja zna nešto o Radu, i osobe, koja ne zna ništa, veoma značajna. U stvari, između njih leži provalija. U društvu, vama se neko može dopadati i privući vas i vi možete poželeti da ga uvedete u Rad, ali ako ne postoji magnetni centar i čitav kvalitet konverzacije je ograničen na život, onda ćete osećati da je između vas provalija, kakva zaista i jeste. Postoje veoma fini ljudi u životu, koji ne mogu ući u Rad. I to je onako kako mora biti. Možemo se sresti samo kroz zajedničko razumevanje, ne kroz spoljašnji izgled naših tela. Pokušajmo da to shvatimo. Za osobu, koja počne da razumeva Rad, neće biti lako da se ujedini sa osobom koja nema magnetni centar. Setite se da je posedovanje magnetnog centra znak nivoa bića. Neki ga imaju, a da ne znaju da ga imaju. Međutim, ljudi različitih nivoa bića se najčešće ne povezuju. Kako bi mogli? Shvatite da je magnetni centar veoma velika stvar u pogledu znaka čovekovog bića. Čovek može biti pametan i dobar naučnik i tako dalje, ali nemati smisla za bilo šta više – bez osećaja za Veliki Um. Čovek na najvišoj poziciji ne mora obavezno imati magnetni centar i najčešće ga i nema. Život nije standard za procenu osobe u smislu Rada, u smislu Dobrog Domaćina. Ni Herod ni Pilat nisu bili spremni za Hristovo ezoterično učenje. Sve to je verovatno dovoljno jasno. Vrednosti života i vrednosti Rada su sasvim drugačije: veliki čovek u životu nije veliki čovek u Radu. Ne možete govoriti veoma uspešnom čoveku u životu o ovom Radu, smatrajući da će vas razumeti. Mislim, ne smete misliti da visoka pozicija u životu znači visoko razumevanje ovog Rada. U stvari, slučaj je potpuno suprotan. Potrebno je neko vreme da ta ideja prodre u ljude.

Dopustite mi da dodam još jednu stvar od najvećeg značaja za spoljašnje uvažavanje. Ne možete primeniti spoljašnje uvažavanje prema nekoj osobi, dok je ne podelite na različita ‘Ja’. A to ne možete učiniti dok ne vidite različita ‘Ja’ u sebi. Ako uvek mislite o sebi kao o ‘Ja’, tada ćete misliti i o drugima kao da imaju jedno nepromenljivo ‘Ja’. Da li možete da mislite o različitim ‘Ja’ u sebi, a da ne kažete ‘Ja’ uz svako od njih? Onda ćete do izvesnog stepena biti u stanju da vidite različita ‘Ja’ u drugoj osobi. Videćete njena dobra i loša ‘Ja’. To će vam pomoći pri spoljašnjem uvažavanju toj osobi.

18

Page 19: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

Birdlip, 03. april 1943.VII – O 'Biti pasivan' (1)

Prošli put je u vezi sa spoljašnjim uvažavanjem rečeno da je neophodno biti pasivan u odnosu na drugu osobu. Danas ćemo početi da govorimo o značenju biti pasivan u smislu Rada. Šta je centralna tema Rada u vezi sa njegovom praktičnom stranom – to jest, u pogledu rada na sebi? I u vezi sa time, šta znači unutrašnje promena? Praktični rad na sebi je usmeren ka tome, da se u sebi učini pasivnim nešto što je trenutno aktivno, a da se učini aktivnim nešto što je sada pasivno. Ličnost, koja je aktivna, mora da postane pasivna, kako bi suština, koja je pasivna, postala aktivna. To je centralna ideja rada na sebi. Rad je drugo obrazovanje. Na početku, život mora razviti ličnost, tako da ona okruži suštinu. To je prvo obrazovanje. Zatim, ukoliko čovek želi da nastavi svoj razvitak, ličnost mora postati pasivna, kako bi suština mogla da raste i postane aktivna. Tako, vidite da postepeno mora nastupiti preokret. Na početku, deca se rađaju samo sa suštinom, koja je aktivna. Zatim život formira ličnost oko suštine i ličnost je aktivna. Ta situacija će se zadržati sve dok čovek ne počne da radi na sebi. Ukoliko to učini, ličnost će postepeno postati pasivna a suština aktivna. Postoje te tri moguće orijentacije: prvo, u detetu, aktivna suština, drugo, kod odraslog, aktivna ličnost i treće, u slučaju da čovek radi na sebi, ličnost pasivna a suština aktivna. Čitav cilj Rada je u tome da učini stečenu ličnost pasivnom. U smislu Rada postati pasivan znači unutrašnji rad na ličnosti. To možda znači odvajanje od ličnosti. Aktivnostima života u svakom od vas je formirana veoma kompleksna konstrukcija pod nazivom ličnost. Ona je formirana imitacijom, navikom, uticajem iz perioda u kome ste odrasli, na primer, fantazijama iz romana, drama, filma, atrakcijama, obožavanjem heroja i hiljadu i jednim uticajem, koji je delovao na vas spolja i ušao u vas kroz čula spolja, iz spoljašnjeg života. Sve to oblikuje vašu stečenu stranu i naziva se, uopšteno, ličnost. Suština je ono sa čime ste se rodili: ličnost je ono što ste stekli. Ono, sa čime ste se rodili, menja se svim onim stvarima koje ste stekli i prihvatili i odobrili i verovali u njih i identifikovali se sa njima. Nova osoba tako raste oko originalne suštine. I sve to se mora dogoditi, jer suštine sama ne bi mogla da raste iznad jedne ograničene tačke. Čovek ne može da raste direktno iz suštine. To je jedna od neobičnih stvari o kojima uči Rad.

Sada, kao posledica formiranja ličnosti vaš centar gravitacije se pomera sa suštine (u detinjstvu) spolja prema ličnosti, stečene pod određenim okolnostima u kojima ste odrasli i određenih stvari, koje su vas sa jedne strane interesovale, a sa druge privukle vašu sujetu. Na taj način, vi, takvi kakvi jeste, gubite svoju originalnu osnovu i postajete nešto stečeno, nešto izmišljeno. Vaše osećanja ‘Ja’ se pomera ka spolja u sve vrste osećanja izvedenih iz života. Čovek ne oseća pravu unutrašnju stabilnost kada izvede svoje osećanje sebe iz života. To jest, uvek je uplašen da bi se nešto moglo dogoditi njemu ili njegovoj sreći ili njegovoj poziciji ili njegovoj reputaciji. To je usled njegovog identifikovanja sa svime, što život formira u njemu, a to znači da on oseća sebe samo kroz ličnost. Međutim, moguća su osećanja sebe, koja nisu izvedena iz života i ličnosti, a ta osećanja daju čoveku osećaj stabilnosti, koji mu ništa spolja ne može oduzeti. Na osnovu tih osećanja čovek počinje da se oseća slobodnim, jer ona ne zavise ni od čega izvan njega i zato mu ne mogu biti oduzeta. Takav čovek polako prestaje da bude rob spoljašnjih stvari.

Sada, recimo da ste kao dečak ušli u prvi školski tim. Onda ste počeli da osećate sebe spolja kroz to i nosili ste kapu koja vam je davala taj osećaj. Postali ste čovek u prvom timu i to je sada vaš najveći osećaj ‘Ja’. Onda ste izbačeni iz tima. Kakva tragedija! Sve to je neophodno u prvom obrazovanju. Tako ste postali ovo ili ste postali ono, u životu i tako i treba i mora da bude. Imali ste ovaj ili onaj uspeh i tako dalje, i tako i treba da bude. To je jedna vrsta treninga. To je sve na

19

Page 20: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

početku neophodno. Svi ti oblici osećanja sebe u svojoj ličnosti, koji, grubo govoreći, žive od poređenja sa drugim. To jest, osećate da gubite sebe u prisustvu osobe, koja nosi otmeniju kapu nego vi i tako dalje. Ponavljam, sve to je neophodno, ali daje pogrešan centar gravitacije. Pretpostavimo da ste veliki glumac ili veliki bokser. Nećete lako slušati hvale upućene nekom drugom glumcu ili bokseru. Zašto? Zato što je vaš osećaj ‘Ja’ izveden iz ličnosti i zato što osećate gubitak ‘Ja’, gubitak samog osećanja sebe, ako vas neko premaši. Međutim, sve to treba da vas obuči u iluziji o ‘Ja’. Jer ukoliko imate i osećaj pravog osećanja ‘Ja’, to je nemoguće. Pravo ‘Ja’ ne postoji putem poređenja. Tako ćete i razumeti da, kada se kaže da ličnost živi od poređenja, vi samo treba da proučavate sebe ili druge u tom svetlu tokom kratkog vremena, da biste videli koliko lako se svako oneraspoloži ili ražalosti i koliko je krhko to osećanje ‘Ja’, u kojem ljudi pokušavaju da žive – to jest, osećanje ‘Ja’ izvedeno iz nekog aspekta ličnosti.

Sada, zadržimo se za trenutak na velikoj formulaciji Rada u vezi sa ličnošću i suštinom. Treća ili neutralizujuća sila života čini, i mora da učini, ličnost aktivnom a suštinu pasivnom. Tako Rad kaže da ako uđete u treću silu Rada, koja se protivi životu, ličnost postepeno postaje pasivna, kako bi omogućila suštini da se razvije. Sva individualna evolucija, sav realan unutrašnji razvoj vas samih, zavisi od rasta suštine. Ukoliko ste puni lažnih osećanja ‘Ja’, izmišljenih ideja o sebi, tada ne može biti rasta suštine. Prava unutrašnja promena je razvoj suštine – to jest, onoga što je najrealniji i najdublji deo vas. Da bi se to odigralo, ličnost postepeno mora da postane pasivna. To je pravo značenje fraze biti pasivan u Radu. To znači postati pasivan prema ličnosti u sebi. Tako, ako kažete da u pravom spoljašnjem uvažavanju morate da budete pasivni, značenje toga je da morate postati pasivni na reakcije svoje ličnosti. A to zahteva u najvećoj meri svestan i skoncentrisan rad na sebi. To jest, to zahteva veoma svesno unutrašnje stanje. I ne smemo pretpostavljati da smo u stanju da dosegnemo to stanje za trenutak.

Usled formiranja ličnosti svi vi imate tipične, naučene načine reagovanja na okolnosti i događaje ili druge ljude. Ukoliko ne možete da posmatrate svoje tipične reakcije, svoj neprestani mehanički način shvatanja stvari i ljudi, svoje uobičajeno stereotipno ponašanje, svoje neprijatne manifestacije, svoje brige i zamerke itd. onda, naravno, nemate nikakvu predstavu o tome da imate stečenu ličnost. Shvatate sebe kao sigurnu stvar – kao neku vrstu čestitog, čvrstog grumena. Međutim, iako uzimamo sebe kao sigurnu stvar, mi nismo jedna te ista osoba u različitim trenucima, kao što pretpostavljamo. Mi nismo celi. Ukoliko bismo jasno videli da nismo uvek jedna te ista osoba, ne bismo sebe uzimali kao sigurnu stvar, kao što činimo. Napustilo bi nas nešto od naše sujete i samozaljubljenosti, što povezuje našu ličnost. Setite se da je ličnost mnoštvo. Ona se sastoji od mnogo različitih i kontradiktornih ‘Ja’ koja su stečena. I ona takođe sadrži sve vrste drugih stvari o kojima Rad govori: negativne stavove, odbojnike, slike o sebi, mehaničke asocijacije, pesme, gramofonske snimke, tipične oblike fantazije, negativna stanja, karakterističan oblik laganja i ukratko, sve ono što nas praktična strana ovog Rada uči da uočimo i posmatramo u sebi tokom života. Jednom kada Rad počne istinski da deluje na osobu, svi ti oblici osećanja sebe, svi ti osećaji ‘Ja’, izvedeni iz ličnosti, počinju da se rastvaraju. Međutim, delovanje Rada u tom pogledu je veoma postepeno, jer Rad deluje na ljude veoma nežno i samo u odnosu na ono što svako od nas može da podnese. Kada zaista počnete da vidite nešto u sebi, to znači da to možete da podnesete. Ukoliko ne možete da vidite neko ‘Ja’, to znači da još niste spremni. Videti sebe kakvi zaista jesmo bilo bi nepodnošljivo. Možete početi da vidite nešto – neko 'Ja' – koje vam se, da tako kažemo, bš i ne dopada, ali nećete ga se osloboditi, dok ili ne vidite ili ne upoznate neka bolja ‘Ja’ i date im prednost, ili dok ne budete mogli da se oslobodite tog 'Ja' bez opasnosti po sebe. Ali govorićemo o tome narednog puta.

20

Page 21: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

Vratimo se sada na značenje pojma biti pasivan. U punom smislu to znači biti pasivan prema ličnosti, i tako, povratno, prema sebi. Možete li da budete pasivni prema svojim zamerkama, koje mehanički izranjaju, makar pet minuta? Dakle, savetujem vam da posmatrate kako vaša ličnost reaguje svakog trenutka na svakoga i sve. To je ta mehanička reakcija, na kojoj mora da se radi, da bismo počeli da postajemo pasivni prema sebi. I to zahteva konstantno svesno stanje samo-posmatranja. Niko to ne može da radi tokom dugo vremena. Međutim, možete praktikovati da budete pasivni u ovom smislu tokom kraćeg vremena, recimo pet minuta. Uočite gde počinjete da prigovarate iznutra – uočite koje reakcije se bude u vama – u pokušajte da budete pasivni prema njima, ne prema ljudima koji uzrokuju njihov nastanak. Da li je to jasno? Morate učiniti sebe pasivnim prema svojim sopstvenim reakcijama, ne prema ljudima, na koje reagujete. Da biste to učinili, morate biti budni unutar sebe i sposobni da vidite različita ‘Ja’ u sebi i šta ona žele da kažu i kako žele da reaguju u tom trenutku.

Pokušajmo da ovo potpuno razjasnimo. Da li razumete da imate mnogo stečenih stvari u sebi, koje posmatrate kao sebe? Možete li da se složite da usled obrazovanja, imitacije, primera, kojima ste naučeni, i tako dalje, imate sve vrste ideja, ambicija, pretpostavki, vrednosti, sudova, očekivanja, načina da pokažete šta vam se sviđa a šta ne, karakterističnog načina govora, i, ukratko, mnogih tipičnih reakcija na život. I suviše je reći da sve te iskonstruisane stečene reakcije u sebi posmatrate kao sebe. Mislite da su neophodne, zar ne, jer smatrate da one jesu vi? Međutim, pravi vi, ili bolje, pravo 'Ja' u vama, nije sve te stvari za koje nastavljate da se držite i smatrate sobom. Ukoliko pođete od te jednostavne osnove, počećete da razumete šta se podrazumeva pod pasivan – to jest, pasivan prema sebi – ili radije, pasiv prema onome što ste uvek smatrali sobom. Da bi bio pasivan prema sebi, čovek ne sme sebe da shvata kao gotovu stvar. Ne postoji takvo ‘Ja’ u vama. Kada osoba, koja je potpuno identifikovana sa svojom stečenom ličnošću, kaže, na primer, „Ja mislim ovo“, „Ja mislim ono“, odgovor Rada je „Koje ‘Ja’ govori“? Da li vidite kako je moćna ta ideja? I da li ste u stanju da primenite moć te ideje Rada na sebe? Sigurno ne, ukoliko ne počnete da delite sebe na različita ‘Ja’. Ukoliko sebe sa sigurnošću smatrate celim, tada nema deobe u vama i nikakva promena nije moguća. Reč ‘Ja’ će izaći iz vaših usta svaki put, ali vi nećete videti koje od različitih ‘Ja’ govori u svakom trenutku. Jedno ‘Ja’ će zaćutati, drugo ‘Ja’ će oprezno govoriti i tako dalje. Međutim, ne vidite da je svako ‘Ja’ potpuno drugačije. To je veliki šok za samozaljubljenost, kada shvatimo da ne postoji takva osoba kao što je ‘Ja’. Međutim, dok to ne počne da sviće u vama, nikada nećete biti u stanju da počnete da budete pasivni prema sebi. Ne možete početi da budete pasivni prema sebi, dok sebe putem samoposmatranja ne vidite kao mnoštvo različitih ljudi i ne naučite o svojim različitim ‘Ja’ i posebno znate kojem ‘Ja’ u sebi nikada ne smete dopustiti da preuzme punu kontrolu u vama. Sledećeg puta ćemo u većoj meri govoriti o identifikovanju sa sobom i različitim oblicima praktikovanja unutrašnje odvojenosti. Dopustite mi da ovde kažem da se nikada ne sme dopustiti da ‘Ja’, koja visoko vrednuju ovaj Rad, izgube vlast u vama. Uočite ‘Ja’ od kojih ste sastavljeni. Nemojte se družiti sa lošim ljudima u sebi. Setite se da ste vi grad, sa ćumezima i mračnim ulicama i dobrim građanima. Setite se da ste kuća puna slugu bez kontrole. Zar se naše prvo obrazovanje nije bavilo time, da ne treba da idemo sa lošim ljudima van nas? Naše drugo obrazovanje je o tome da se ne družimo sa pogrešnim ‘Ja’ unutar nas. Naše prvo obrazovanje je spoljašnje: naše drugo obrazovanje je unutrašnje. Život nam ne pruža drugo obrazovanje. Samo ezoterično učenje nam daje drugo obrazovanje – to jest, za one koji traže nešto drugo od života.

21

Page 22: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

Birdlip, 20. april 1943.VIII – O 'Biti pasivan' (2)

Ovaj Rad treba da oslabi ličnost. To je najpre smetnja, jer se čovek u stvari oseća slabo, kada više ne reaguje na uobičajen način. Pretpostavimo da ste navikli da se uvek ljutite zbog nečega, a sada to ne možete. Osećate se slabo. Osećate gubitak. Gubitak čega? Gubitak dela ličnosti. Istovremeno, vi stičete nešto i istinski ste jači.

Pokušajmo da u ovim komentarima o unutrašnjem i spoljašnjem uvažavanju bolje razumemo što to znači učiniti ličnost pasivnom. Cilj je omogućiti suštini da raste. Svaki put kada svesno idete protiv ličnosti, vi stičete nešto. Ne možete očekivati da ćete odjednom imati tačan dobitak. To je kompleksnije i suptilnije. Ličnost vas zadržava tu gde jeste. Ona je stečena. Ona je postala vi: ili ste vi postali ona. Ona čini, ona deluje, ona kaže, ona smatra pogrešnim, ona kvari srećne trenutke, ona preuzima kontrolu nad vama u svakom trenutku. Tako vas ona drži tamo gde ste i vaš život onim što jeste. Sada, gde ste vi? Vi ste tamo gde jeste u tom smislu šta imate u sebi, što je aktivno, šta doživljavate, u čemu mislite da uživate. Vidite život, baš tamo, izvan vas i možda želite sve te stvari, ali ne možete da uđete u život i dobijete te stvari od njega osim ako vam vaša ličnost to dozvoli. Ulazite u život u skladu sa oblikom svoje ličnosti. Srećete život, ljude i tako dalje, preko svoje ličnosti, ne direktno. Da li je to jasno? Sada, vi ne vidite svoju ličnost. Niste je svesni. Tako možda krivite život i druge ljude, ili se osećate razočaranim i tako dalje. Nevolja je u tome da ste stekli određeni mehanički uređaj za uspostavljanje kontakta sa životom, pod nazivom ličnost, koja vam prikazuje život u skladu sa svojim oblikom, kakav jeste. I eto vas sada, kako stalno nosite svoju ličnost sa sobom, svoju aparaturu za doživljavanje života i nadate se da, ako dospete u novo okruženje, sretnete nove ljude, steknete novu kuću, novu odeću itd. da će tada sve biti potpuno drugačije. Kako bi moglo da bude? Vi sa sobom stalno nosite aparaturu za uspostavljanje kontakta sa životom – to jest, svoju ličnost. Možete spakovati svoju torbu i napuniti je novom odećom i otići na suprotnu stranu zemljine kugle – ali i dalje nosite svoju ličnost sa sobom, sa svim njenim stečenim navikama uma, navikama emocija, navikama ponašanja, navikama govora, navikama traženja greške, navikama pokreta, navikama zdravlja i tako dalje. Sada, ovaj Rad govori o tome, kako da pobegnete od sebe, ne od života. Nećete pobeći od sebe ako promenite spoljašnju scenu. Iz tog razloga je neophodno posmatrati sebe i videti kakva je naša ličnost i proučavati je i videti kakva je to aparatura. Mi svi imamo sve vrste snova o novom životu – o idealnim uslovima, sjajnim ljudima itd. Međutim, takvi snovi su beskorisni, jer čak i kada bismo bili smešteni u izuzetnim i prelepim uslovima, kao u raju, mi bismo na njih reagovali kroz svoju ličnost i oni bi se veoma brzo pretvorili u sasvim nepovoljne uslove, pretpostavljam. Teškoća leži u tome što niko od nas ne zna kako da živi, jer niko od nas ne vidi da teškoća leži u ličnosti – to jest, u receptivno-reaktivnoj mašini koju koristimo da bismo uspostavili kontakt sa životom. I nikada nećemo naučiti da živimo makar iole pravilno, ukoliko ne budemo radili na ličnosti u sebi, i videli šta je to u nama i kakve teškoće potiču od nas samih, a ne samo od drugih i od života.

Sav taj Rad je o imitiranju Svesnog Čoveka. Međutim, ukoliko ne budemo radili na ličnosti, ostaćemo mehanički čovek. Tada će ona delovati. Mašina će govoriti. Ona će se ljutiti. Ona će uspostavljati kontrolu nad svime. I čak i ako počnete da bivate svesni toga, da postoji nešto drugo u vama, nešto dublje, što ne želi da deluje, da govori, da oseća, da misli na način kako vi činite, nećete biti u stanju ništa da promenite – barem, tokom dugo vremena. Ali čak i tada, ako to vidite, bićete u boljoj poziciji nego osoba koja ne opaža da nešto u svakom trenutku odnosi prevagu i sve kvari. U Radu mi moramo razumeti da smo u milosti nečega u nama, što se zove

22

Page 23: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

ličnost i da je to mašina koja nas kontroliše. Možete ujutru ležati u krevetu u polusnu i videti sasvim jasno šta bi trebalo da kažete ili mislite ili osećate, ali čim ustanete, nešto odmah preuzima kontrolu nad vama. Ona preuzima kontrolu nad vama i ona počinje da deluje i govori na način potpuno suprotan od onoga što ste vi osećali i planirali. Šta preuzima kontrolu nad vama? To je ličnost. I za kratko vreme – za trenutak – vi ste potpuno pod njenim uticajem i sve ono o čemu ste mislili i što ste planirali, dok ste u većoj meri bili budni, izgleda daleko ili čak besmisleno. Tako se ponašate na potpuno isti način kao i juče. Nešto vas hvata i vi padate u san u njegov stisak. To je naša tragedija, da ne možemo da se promenimo, i mi čak i zaboravljamo da treba da se promenimo, tokom čitavog dana, ili nedelje ili čak duže. Jednom, kada smo u ličnosti, sve se odvija mehanički. Jedino, kada dospemo u stisak ličnosti, mi je ne vidimo kao mašinu. Jedna stvar vodi do druge lakom stazom asocijacija i navika i tako je danas isto kao i juče i sutra isto kao i danas. I sve to izgleda logično i razumno i opravdano i prirodno. Međutim, kada čovek počne pomalo da se budi – to jest, da u većoj meri bude slobodan od ličnosti – on ima trenutke kada vidi tu mašinu, za koju je prikačen i pod čijom vlašću se nalazi. On vidi da je u zatvoru. Čak može početi da se plaši svoje glatke, moćne mašine, koja samostalno deluje, tog Frankenštajnovog monstruma koji polaže pravo na to da ga kontroliše, čiji je život postepeno izgrađen u njemu bez njegovog znanja. I tada počinje da razumeva šta rad na sebi znači i šta je njegov zadatak i sa čime mora da se bori do kraja svog života. Ta spolja stvorena stvar u njemu, ta ličnost kreirana spoljašnjim životom, ta mašina, kakav god oblik da preuzme, je zmaj koji treba da bude savladan, rečeno jezikom mitologije. U Četvrtom Putu, koji je smešten u životu, ne možete ići u manastir ili sedeti u pećini u pustinji da biste se oslobodili od ličnosti. Činiti ličnost pasivnom je u Radu, koji proučavamo, kontinuirani rad na sebi u životu, putem posmatranja, neidentifikovanja sa sobom, unutrašnjeg odvajanja i tako dalje. U čitavom radu reč je o tome.

Dopustite da citiram nešto, što je snimljeno mnogo godina ranije od strane g.Uspenskog, o borbi sa ličnošću. Objašnjeno je da čovek postepeno mora da nauči da napravi fotografije sebe kao celine, a ne samo da posmatra pojedinačne detalje. Mora da počne da posmatra sebe u celini, u svim svojim centrima, u bilo kom određenom trenutku. „U tu svrhu“, rekao je, „čovek mora da nauči, tako reći, da pravi mentalne fotografije sebe u različitim trenucima u svom životu i u različitim emocionalnim stanjima, ne samo fotografije detalja, već fotografije celine kako ju je video. Drugim rečima, te fotografije moraju da sadrže istovremeno sve što čovek može da vidi u sebi u datom trenutku: njegove emocije, raspoloženja, misli, senzacije, stavove, njegovo ponašanje, njegove pokrete, njego ton glasa, izraze lica i tako dalje. Ukoliko čovek uspe da uhvati zanimljive trenutke dok pravi te fotografije, sakupiće ceo album portreta sebe, koji će mu, uzet kao celina, sasvim jasno pokazati kakav je zaista. Međutim, nije lako napraviti te fotografije sebe u najzanimljivijim i karakterističnim trenucima. Potrebno je vreme da bi se naučilo kako se to radi. Međutim, ukoliko su fotografije napravljene uspešno i ukoliko ih je dovoljan broj, čovek će uvideti da je njegov uobičajeni koncept o sebi samom, sa kojim je živeo iz godine u godinu, veoma daleko od realnosti.

Umesto čoveka, za koga je pretpostavljao da jeste, videće sasvim drugačijeg čoveka. Taj 'drugi' čovek je on sam, a u isto vreme nije on sam.

U ovom Radu morate da naučite da prepoznate pravo od izmišljenog i da se odvojite od njega. I da bi se započelo samo-posmatranje i samo-proučavanje, neophodno je podeliti sebe na pravu i izmišljenu stranu. To jest, čovek mora da shvati da se zaista sastoji od dva čoveka. Sve to iziskuje vreme. Međutim, dok god čovek sebe posmatra kao jednu osobu, on se nikada neće pokrenuti sa mesta gde se nalazi. Njegov rad na sebi počinje od trenutka kada počne da oseća dva čoveka u

23

Page 24: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

sebi. Jedan je pasivan i najviše što može je da registruje i posmatra šta se događa sa njime. Drugi, koji sebe naziva ‘Ja’, koji je aktivan i govori o sebi u prvom licu, u stvari je samo izmišljena nerealna osoba. (Nazovimo tu izmišljenu osobu u čoveku A.).

Kada čovek shvati svoju bespomoćnost pred A, njegov stav prema sebi i prema A u njemu prestaje da bude indiferentan ili bezbrižan. Samo-posmatranje postaje posmatranje A. Čovek razume da on nije A, da A nije ništa drugo do maska koju nosi, deo koji on nesvesno igra i koji nažalost ne može da prestane da igra i koji ga tera da kaže i učini hiljadu glupih stvari, hiljadu glupih stvari, koje on nikada ne bi rekao ili učinio. Ukoliko je iskren prema sebi, oseća da je u vlasti A i istovremeno oseća da on nije A.

Počinje da se plaši A, počinje da oseća da je A njegov neprijatelj. Bez obzira na to šta bi on voleo da učini, sve je izmenjeno i presretnuto od strane A. A je njegov neprijatelj. Želje, ukusi, simpatije, misli, mišljenja A su ili suprotni njegovim pogledima, osećanjima i raspoloženjima, ili nemaju ništa zajedničko sa njima. U isto vreme, A je njegov gospodar. On je njegov sluga, on nema sopstvenu volju. Nema načina da izrazi svoje želje, jer šta god da poželi da kaže ili učini, A to čini za njega.

Kada čovek dosegne taj nivo samo-posmatranja, on mora da razume da se njegov čitav zadatak sastoji u tome, da sebe oslobodi od A. Budući da ne može da se oslobodi od A, jer je to on sam, mora ovladati A i naterati ga da čini ne ono što A u datom trenutku želi, već ono što on sam želi da čini. Od gospodara A mora postati sluga.

Prvi stepen rada na sebi sastoji se od odvajanja sebe od A mentalno , a tek kasnije od odvajanja od njega u stvarnosti, u održavanju distance. Međutim, u umu mora biti rođena činjenica da čitava pažnja mora biti usmerena na A, jer je čovek nesposoban da objasni šta je on istinski. Ipak, on sebi može objasniti A i sa time se mora početi, sećajući se u isto vreme da on nije A.“

Obratimo pažnju na to da je u gornjem citatu naglašeno da osoba ne može da se promeni, dok god sebe posmatra kao jedno. Međutim, kada podeli sebe na posmatrača i na posmatranu stranu, prvi korak prema mogućoj promeni je preduzet. To jest, čovek mora postati 'Ja'-Posmatrač i Ličnost. Sve ono što čovek može da vidi u sebi, mora posmatrati kao A na početku - to jest, kao ličnost. Sada, ljudi pretpostavljaju da u čoveku deluje samo jedna stvar i dok god ljudi sebe posmatraju kao jedno, oni ne mogu da misle drugačije, tako da nalaze da je ideja o samo-posmatranju veoma teška. „Šta treba da posmatramo?“, pitaju. Odgovor je: „Sve – za početak.“ „Ali“, reći će, „Što god da mogu da vidim sam sigurno ja sam?“ Odgovor je: „Ne i da, u smislu Rada.“ Sve što opazite, na početku morate smatrati ličnošću u vama. Ta ličnost u vama upravlja vama i deo koji posmatra je na početku bespomoćan u susretu sa njom. Taj poredak stvari je pogrešan. Komanda je na pogrešnom mestu. Ono što je unutra ne može da kontroliše ono što je spolja. Ono što treba da komanduje je objekat, a ono što treba da bude objekat, komanduje. Unutrašnji deo koji posmatra vidi spoljašnji deo koji se zove 'Ja' i tako deluje u njegovo ime i prvobitno ne može da učini ništa. Uočite ovde da je deo koji posmatra uvek dublje nego posmatrani deo – tj. unutra može da posmatra spolja, ali ne obrnuto. Sada, iako je unutrašnja strana ili posmatrač na početku bespomoćna, ona jača idejama Rada, koje je hrane. Unutrašnje može da ojača samo pomoću Rada. Život ne može da ga hrani. Čovek tada počinje da želi da se oslobodi ličnosti, A, mašine u čijoj je vlasti. Neutralizujuća sila života drži ličnost aktivnom: neutralizujuća sila Rada hrani unutrašnju posmatračku stranu. Čovek, ukratko, počinje da razume da se čitav njegov cilj sastoji u oslobađanju od A, od ličnosti. „A“, da citiram još jednom, „budući da ne može da se oslobodi

24

Page 25: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

od A, jer je to on sam, mora ovladati A i naterati ga da čini ne ono što A u datom trenutku želi, već ono što on sam želi da čini. Od gospodara A mora postati sluga.“

25

Page 26: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

Birdlip, 01. maj 1943.IX – O 'Biti pasivan' (3)

U poslednjoj belešci je rečeno da čovekov rad na sebi počinje od trenutka kada počne da oseća dva čoveka u sebi. Jedan je pasivan i najviše što može da uradi je da registruje i posmatra šta se dešava sa njime u rukama drugog. Drugi, koji sebe naziva ‘Ja’, je aktivan. On govori o sebi u prvom licu. Posmatra sebe kao da je pravi čovek, čovek sam. Obratimo pažnju na to, da je rečeno kako čovekov rad na sebi počinje od trenutka kada počne da oseća dva čoveka u sebi, jednog pasivnog i drugog aktivnog. Sada, koliko njih, prema vašoj pretpostavci, dostigne taj stupanj? Postaviću svakom od vas ovo pitanje: „Da li ste jasno dostigli taj stupanj, na kome stalno shvatate da je u vama aktivna strana, koja želi da zadrži kontrolu nad vama u svakom trenutku, i pasivna strana, koja to samo može da posmatra i bude svesna da je to tako, a sasvim je pasivna u susretu sa aktivnom stranom?“ Ukoliko sa sigurnošću možete da odgovorite da ste dostigli taj stupanj, onda je to povod za čestitke, jer to znači da se u vama odigrala istinska i veoma važna podela, koja je neophodna za sve dalje stepene u radu. Jer upravo ta pasivna strana, koja je odvojena od aktivne strane, je ona koja može da raste. Evolucija čoveka u smislu Rada je evolucija iz njegove pasivne, ne iz aktivne strane. Upravo iz tog razloga, što je toliko teško postići unutrašnju podelu na aktivnu i pasivnu stranu, što to traje toliko dugo i povezano je sa toliko neuspeha, lični rad se zaustavlja ili se kreće u krug.

Pošto je to tako važna stvar i tako teška za shvatanje, dopustite da postavim pitanje na drugi način: „Da li shvatate svoju mehaničnost i da li je kontinuirano shvatate?“ Šta to znači „shvatiti svoju mehaničnost?“ To znači da počinjete da shvatate da ste mašina, koja reaguje na spoljašnje uticaje. Ona ne deluje, već reaguje. Sve što ste smatrali individualnom i svesnom aktivnošću je mehaničko. Drugim rečima, shvatiti šta je mehaničnost je shvatiti da ne možete da se ponašate drugačije nego što se ponašate. Sada, svako misli da je slobodan i da može da deluje onako kako to izabere. Svako misli da on ili ona mogu da kažu ovo ili ono po izboru, ili da učine ovo ili ono po izboru. Rad uči da je to iluzija. On kaže da je to prva velika iluzija, koja mora da bude prevaziđena u praktičnom radu na sebi. Čovek ne može da čini. Da bi činio, čovek mora biti slobodan za to. Da bi činio, čovek prvo mora biti. Da bi bio, čovek mora postati jedinstvo. Tada je slobodan. Međutim, čovek, kakav jeste, nije slobodan, iako budalasto zamišlja da jeste. Sve što čini, dirigovano mu je od strane njegove mašine – to jest, one vrste mašine, kakva je izgrađena u njemu okolnostima, obrazovanjem, imitacijom, fantazijom, negativnom stanjima, stavovima, mišljenjima i tako dalje. To je jedan od fundamentalnih principa u psihološkom učenju ovog Rada. Čovek ne može da čini. Čini se u njemu – to jest, mašina „čini“. Na to se misli kada se kaže da čovek mora doseći taj stupanj, putem dugog i često bolnog unutrašnjeg samo-posmatranja, stupanj shvatanja da postoje dva čoveka u njemu, jedan aktivan i jedan pasivan. Aktivan čovek „radi“ sve - reagujući na utiske. Pasivan čovek – jednom kada dođe do svesne egzistencije – u početku ne može da učini ništa. On može samo da registruje šta aktivan čovek „radi“, i tokom dugo vremena on to mora da podnosi, koliko god da bi on, pasivan čovek, želeo da stvari budu drugačije. Postati pasivan prema sebi je prvi stupanj u Radu. On zahteva veliku unutrašnju aktivnost pažnje. Pitanje kontrole ličnosti se pojavljuje kasnije (ne ovde). Pre nego što se pojavi bilo kakvo pitanje kontrole, čovek mora da proučava šta to znači postati pasivan prema sebi, šta znači ne identifikovati se sa sobom u svakom trenutku – u suprotnom bi sve vreme bio identifikovan sa sobom. To uključuje celog njega – sve što može da posmatra u procesu vremena – ne samo ono što on lično smatra lošim, već sve. To je razlog zašto se tako često kaže da samo-posmatranje mora da bude nekritičko. Ukoliko je kritičko, tada ćete posmatrati samo jednu stranu i nikada nećete razmišljati o tome da posmatrate drugi deo – koji u stvari može biti povezan.

26

Page 27: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

Pasivan čovek još uvek nema snage da promeni bilo šta u aktivnom čoveku – to jest, da ga kontroliše. Nažalost, ljudi počinju sa time, odmah na početku, pokušavajući da kontrolišu, pokušavajući da čine. To je nemoguće, dok god se ne uspostavi prava tačka kontrole. Prava tačka kontrole dolazi od postepenog jačanja pasivnog čoveka.

***

U ovom Radu se često kaže da je čovek u zatvoru. Originalni govor je često o „zatvoru“ i o „bekstvu iz zatvora“. Ali da bi pobegao, čovek prvo mora da shvati da on jeste u zatvoru i da vidi gde njegov zatvor leži. Citiraću nešto što je jednom rečeno o ovoj tački: „Da bi čovek u zatvoru u bilo kom trenutku imao šansu da pobegne, on tada prvo mora da shvati da je u zatvoru. Ukoliko zamišlja da je slobodan, kako onda uopšte može početi da razmišlja o begu iz zatvora? On bi tu ideju smatrao besmislenom. Dok god propušta da vidi da je u zatvoru, on misli da je slobodan. On onda nema nikakve šanse. Niko mu ne može pomoći. Niko ga ne može osloboditi silom, protiv njegove volje, suprotno njegovim željama. Ukoliko je oslobođenje moguće, njegov rekvizit je da čovek shvati da je u zatvoru i da počne da proučava zatvor u kome je i načine da iz njega pobegne. I on slobodu može steći jedino kao rezultat dugog rada i truda – i time se misli na svestan trud, upravljen prema određenom cilju. Međutim, da bi pobegao iz zatvora, čovek mora imati pomoć. Oni koji su pobegli i koju su se okrenuli da bi predali znanje drugima, koji su shvatili da su u zatvoru i počeli da beže, moraju mu reći šta da radi i moraju mu to uvek iznova govoriti.“

Morate razumeti da se u gornjem citatu ne misli ni na kakav fizički zatvor, niti se misli da je telo zatvor. Misli se na psihološki zatvor iz koga se mora pobeći. Svako je sam u zatvoru. Kada bi čovek mogao da stoji iza sebe – to jest, da stoji iza svake strane i svake manifestacije sebe, bilo da je smatra dobrom ili lošom – tada bi bio u stanju da vidi zatvor u kome živi. Međutim, da bi to učinio, on mora postati pasivan u odnosu na sebe. Mora sve svoje reakcije, bilo da ih smatra dobrim ili lošim, posmatrati pasivno. Mora sva svoja mišljenja koja izražava, bilo da ih smatra dobrim ili lošim, posmatrati pasivno. Mora videti sve svoje stavove. A kada dostigne taj stupanj, tokom dugog samo-posmatranja, tada je zaista podeljen na dva čoveka – jednog aktivnog i drugog pasivnog. Pasivan čovek stoji unutar ili iza aktivnog čoveka. Pasivan čovek je na tom stupnju bespomoćan, ali iako je bespomoćan u odnosu na aktivnog čoveka, on ga je sada svestan. On vidi svoj zatvor. To je polazna tačka za promenu. Tako, postavljam vam ponovo pitanje od malopre: „Da li ste dosegli stupanj razumevanja, da u vama postoji aktivna strana, koja preuzima kontrolu nad vama u svakom trenutku, i pasivna strana, koja samo može da gleda i koja je potpuno bespomoćna naspram aktivne strane?“

Što se manje identifikujete sa samim sobom, to ćete pasivniji postajati prema sebi.

27

Page 28: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

Birdlip, 09. maj 1943.

X – O 'Biti pasivan' (4)O identifikovanju sa samim sobom

Deo I – Ako treba da pređete iz jedne sobe u drugu, nećete moći to da uradite, ukoliko ste pričvršćeni za nešto u prvoj sobi. Pretpostavimo da ste zaglavljeni u svojoj fotelji. Biće nemoguće da se pomerite, osim sa foteljom prikačenom za vas. A ukoliko su vrata uzana, nećete moći da prođete kroz njih. Morate zamisliti da ste prikačeni za mnogo stvari, koje vas sprečavaju da pređete na novi nivo bića. Sećam se da je jednom prilikom g. Uspenski rekao da na sebi nosimo mnogo kaputa. Rekao je da je neophodno stresti te kapute jedan po jedan. U suprotnom ćemo biti suviše glomazni da bismo prošli kroz vrata. Osoba koja veruje u sebe, u svoju vrednost i vrlinu, i tako dalje, je glomazna u psihološkom smislu. Tako ne može da prođe kroz 'uzani prolaz' – ili „kroz iglene uši“. Ona je kamila. Kamila je veliko i tvrdoglavo stvorenje. Naravno, misli se na osobu koja je psihološki kamila.

U Bibliji se čovek, koji je veoma identifikovan sa samom sobom, naziva bogatašem. On ima nepokolebljivu ideju o sopstvenoj vrednosti. Misli da sve zna, siguran je da može da čini i siguran da su mu pojmovi tačno i pogrešno jasni. Takva osoba je veoma identifikovana sa sobom. To je bogataš iz Biblije, o kome je Hrist rekao da će lakše biti kamili da prođe kroz iglene uši, nego bogatašu da uđe u Kraljevstvo Božije. U slučaju iz Biblije bogataš oseća da poseduje dobrotu i da je stekao vrlinu u svemu što radi. On je identifikovan sa sobom. Tako sve što radi, odlazi u pogrešan deo njega samog. Iz tog razloga Hrist mu je rekao: „Idi, prodaj sve što imaš.“ Bogatašu je bilo žao, jer je imao „veliki imetak.“ – to jest, bio je identifikovan sa sobom i svojom vrednošću. Ipak, nije bio identifikovan sa sobom toliko mnogo kao Fariseji, koji su se molili, govoreći: „Bože, zahvaljujem ti da nisam kao drugi ljudi, ucenjivači, nepravedni, neznobošci i čak kao ovi carinici. Postim dva puta nedeljno; dajem desetak od svega što steknem“, dok se carinik molio: „Bože, budi milostiv prema meni grešniku.“ Shvatimo to jasno, da je moguće da čovek bude veoma dobar u životu i da ispunjava svoju dužnost i da sledi sve ono što smatra verom i da se herojski suočava sa opasnošću, a da ipak bude bogataš iz Biblije. To znači da je on identifikovan sa sobom u svemu što čini i samozadovoljan. Sada, znate da postoji fraza u Radu koja kaže da dok čovek ne dosegne stupanj na kome shvata svoju ništavnost, on ne može da se promeni. Da bi počeo da shvata svoju ništavnost kao praktično iskustvo, mora postepeno prestati da bude „bogataš“. Drugim rečima, postepeno mora prestati da se identifikuje sa sobom.

***

Deo II – Govorićemo o identifikovanju sa sobom sa različitih strana. Počnimo rečima da tamo gde ste identifikovani sa sobom, tamo ne možete biti pasivni prema sebi. Biti identifikovan sa sobom znači da ste prikačeni za nešto u sebi, što smatrate sobom. Pretpostavimo da ste prikačeni za ideju da ste istinoljubiva osoba. To znači da ste prikačeni za sliku o sebi. Stvarate sliku o sebi, za sebe, da ste uvek istinoljubivi. Tako, gde god da ste, takvi kakvi ste, vi nosite sa sobom tu sliku. Ne posedujete egzistenciju van te slike. Vi jeste ta slika. Ona vas svuda prati, čak i kada ne govorite istinu. To ne pravi nikakvu razliku u slici koju imate o sebi i za koju ste čvrsto prilepljeni. Ukoliko vas okolnosti na trenutak nateraju da osetite kako niste bili sasvim istinoljubivi u nekoj situaciji, počećete da opravdavate sebe i raspravljate se, sve dok ponovo ne počnete da se osećate komotno iznutra i u skladu sa slikom koja vama dominira. To znači biti identifikovan sa sobom. To je primer koji pripada klasi identifikaciji sa slikom o sebi. Naravno,

28

Page 29: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

postoji čitava legija slika. Ipak, svako ili svaka ima specijalne slike o sebi, sa kojima se identifikuje. Jedan od izvora naše unutrašnje disharmonije i naših negativnih stanja leži u slikama. Ako je slika, takva kakva jeste, dovedena u pitanje, mi svoju osetljivost pokazujemo ili tako što smo depresivni ili tako što smo ljuti ili, kratko rečeno, negativni. I što smo više identifikovani sa samim sobom, to smo podložniji uznemirenosti, obeshrabrenosti, razočarenju i tako dalje. Naravno, slika nije jedino što osobu čini podložnu uznemirenosti. Međutim, slike predstavljaju veoma jasan izvor nestabilnosti u nama. Slike formiraju sujeta i imaginacija – to jest, one pripadaju Lažnoj Ličnosti, koja je Imaginarno 'Ja'. A mi smo posebno identifikovani sa svime što pripada Lažnoj Ličnosti. Kada bismo nekim direktnim uvidom mogli da vidimo da uopšte nismo onakvi kakvima se zamišljamo, tada bi moć Lažne Ličnosti bila oslabljena. Sa jedne strane bismo izgubili, ali sa druge bismo dobili mnogo više nego što bismo izgubili. Međutim, mi uvek branimo sebe, čak i kada znamo bolje. Zbog toga nam ta dva džina, pod imenom ponos i sujeta, neće dozvoliti da popustimo – barem ne pred drugima. I iz tog razloga samo-posmatranje može da pomogne. Vi sami, videvši sebe, možete da popustite sebi. Tako podela mora biti napravljena u sebi između strane koja posmatra i posmatrane strane. I na početku sve mora da se posmatra pasivno i da se postavi u svetlo svesnosti bez kriticizma. Ukoliko imate sliku o sebi da ste uvek istinoljubivi, tada tokom dugo vremena morate posmatrati kako lažete. Jedino će to unutrašnje shvatanje uništiti moć slike sa kojom ste se identifikovali i kojoj robujete.

***

Deo III – „Dok god čovek sebe posmatra kao jednu osobu, on se neće pomeriti sa mesta gde je.“ Da, ali zašto? Jer je potpuno identifikovan sa samim sobom. Njegov rad počinje tek onda kada oseti dva čoveka u sebi. Jedan je pasivan i to je čovek koji posmatra: drugi je aktivan i to je čovek koji je posmatran. Taj aktivni čovek naziva sebe 'Ja'. Pasivan čovek je početak puta ka pravom 'Ja'- Međutim, on je tokom dugo vremena slab i ne može ništa da učini. Međutim, budući da je osećaj 'Ja' izveden iz aktivnog čoveka, pasivan čovek jača sve do trenutka kada pasivan čovek postane aktivan, a aktivan čovek pasivan. To jest, odvija se preokret i unutrašnjost kontroliše spoljašnjost, a ne spoljašnjost unutrašnjost.

Shvatimo ovo jasnije. Dok god čovek shvata sebe kao jedno, on ne može da postane drugačiji. Da li vidite zašto? On ne može da se promeni, jer je identifikovan sa sobom i sve u sebi posmatra kao sebe. Njegove misli, mišljenja, raspoloženja, senzacije i u stvari sve, posmatra kao 'Ja'. On kaže 'Ja' svemu tome. Setićete se šta Rad kaže o identifikovanju. Citiraću nekoliko stvari: „Identifikacija je toliko uobičajena i u svrhu posmatranja je teško odvojiti je od svega ostalog. Čovek je uvek u stanju identifikacije i iz tog razloga ne može da se seti sebe … 'Identifikacija' je jedan od naših najgorih neprijatelja. Neophodno je videti i proučavati identifikaciju do samih korena u sebi. Identifikacija je glavna prepreka pamćenju sebe. Čovek, koji se identifikuje sa svime, nije sposoban da se seti sebe. Da bi se setio sebe, neophodno je da se ne identifikuje. Međutim, da bi prestao da se identifikuje, čovek pre svega ne sme da se identifikuje sa sobom. Mora da se seti da u njemu postoje dva čoveka, jedan koji samo može da posmatra i drugi, koji u svakom trenutku preuzima kontrolu u njemu i govori u njegovo ime i naziva sebe 'Ja'. On mora pokušati da se ne identifikuje sa tim drugim čovekom, koji ga kontroliše i da oseti da se razlikuje od njega i da postoji drugi u njemu. Međutim, dok se to odvajanje ne izvrši i kontinuirano ne izvršava, on ostaje jedan čovek i ništa u njemu ne može da se promeni.“

29

Page 30: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

Videćete da Rad uči da je stanje čoveka takvo da se on identifikuje sa svime. Na primer, čovek se identifikuje sa svojim znanjem. Jedna osoba ima jednu vrstu znanja, znanje o svetu, druga ima naučno znanje, treća poznavanje kulinarstva, četvrta poznavanje biznisa, peta znanje o knjigama itd. Međutim, u svakom od tih slučaja osoba je identifikovana sa svojim znanjem. Znate kako se ljudi, koji imaju slično znanje, svađaju i kako, u takozvanom učenom svetu, postoje sve vrste izuzetne ljubomore, zasnovane na identifikaciji. Lekari na primer nikada nisu saglasni. Oni su uvek identifikovani sa svojim znanjem. Kuvari nikada nisu saglasni, niti su to učeni ljudi, niti vojnici, duhovnici, niti majke i tako dalje, i tako dalje. Možda se sećate detinjstva, kada ste prvi put počeli da se identifikujete sa znanjem i kako vam je bilo drago, kada vam je rečeno nešto što drugi nisu znali i kako ste osetili neku vrstu moći. Identifikacija pruža osećaj moći. To, naravno, nije bilo znanje za koje ste bili zainteresovani, već činjenice koje ste mogli da „pokažete“.

Sada, uzmimo predmet identifikacije sa Intelektualnim Centrom. Ovde pored drugih stvari postoje stavovi, mišljenja i misli. Da li znate, ili bolje, da li ste opazili da ste identifikovani sa svojim mišljenjima? To je drugi oblik identifikovanja sa sobom. Naravno, jedno mišljenje nije vi, već baš suprotno. Međutim, vi ste identifikovani, osećaj 'Ja' se hrani time. Možda osećate da nemate mišljenja. U svakom slučaju, tu su misli. Možete li da kažete 'Ja' svojim mislima? Ili bolje, da li im nepromenljivo kažete 'Ja'? Sigurno, ukoliko verujete da je sve u vašem unutrašnjem svetu 'Ja', onda sebi ne možete pomoći da to uradite. Međutim, isto tako lako možete reći da je sve u spoljnom svetu vi sami. Često naiđu veoma depresivne i složene misli. Ukoliko se čovek identifikuje sa njima, one će ispoljiti svoju punu moć. Jer je čovek identifikovan sa svojim mislima. Međutim, sasvim je moguće ne identifikovati se sa svojim mislima. U stvari, veoma je potrebno naučiti to, što je pre moguće. To velikim delom pomaže u radu na sebi na svaki način. Nemoguće je zaustaviti misli. Možete to pokušati, ali samo kao vežbu samo-posmatranja. Međutim, čovek može da nauči da se ne identifikuje sa mislima i čovek mora početi njihovim posmatranjem. Neke misli su veoma zanimljive za posmatranje, zapletene, kompleksne, teške misli sa kojima je veoma opasno identifikovati se. Ukoliko se ne identifikujete sa nečim u sebi, počinjete da se oslobađate njegove kontrole. Sledeći put ćemo više govoriti o identifikovanju sa sobom u pogledu Intelektualnog Centra, a kasnije u pogledu ostalih centara.

30

Page 31: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

Birdlip, 15. maj 1943.XI – O 'Biti pasivan' (5)

Danas nastavljamo da govorimo o predmetu neidentifikovanja sa sobom. Podsećam vas ponovo da ljudi tu stvar pod nazivom „sebe“ uzimaju kao nešto dato i ne samo da je shvataju kao samo jednu stvar, već joj dopuštaju da kaže 'Ja' svemu što čini ili misli ili oseća.

***

Prošli put smo govorili o identifikaciji sa sobom sa stanovišta centara i počeli smo sa Intelektualnim Centrom. Kada smo prvi put govorili u samo-posmatranju, rečeno vam je da pokušate da posmatrate rad pojedinih centara tako da vidite troje ljudi u sebi koji korespondiraju sa njima. Aktivnosti Intelektualnog Centra su mnogobrojne. Prošli put je rečeno nešto o mišljenjima i mislima, koje pripadaju Intelektualnom Centru. Čovek se uobičajeno potpuno identifikuje sa svojim mislima, koja je pozajmio od drugih, sa papira itd. Tada govorimo o identifikovanju sa svojim mislima. Naše misli nisu vidljive drugim ljudima, niti su vidljive nama. Međutim, one su sasvim konkretne stvari, načinjene od konkretne supstance. Možemo biti više ili manje svesni svojih misli. Sada, kada posmatrate misao, vi niste identifikovani sa njom. Šta to znači? To znači da dok god ne počnete da posmatrate Intelektualni Centar i ono što se u njemu odvija, imate tendenciju da prihvatate njegove aktivnosti kao date. Verovaćete svojim mislima, ili ih smatrati kao nešto dato. Identifikujete se sa njima. Dajete im kvalitet istinitosti i kažete ili „Ja mislim“ ili posmatrate te misli kao samog sebe. Tada one stiču moć nad vama i ispoljavaju svoj uticaj na vas. Neprijatna misao, dosadna, teška misao, sumnjičava misao, pesimistična misao, zla misao i tako dalje – sve te misli postaju vi: i tako vi jeste one putem identifikacije sa njima. Svaka misao može ući u um. Sve vrste beznadežnih, loših, beskorisnih, glupih, bezobličnih i imbecilnih misli mogu ući u um. I ako im svima kažete 'Ja', gde ćete biti vi? Reći ćete 'da' svima njima. Složićete se sa njima. Ukratko, bićete identifikovani sa njima, jer ćete im sve vreme govoriti 'Ja' i verovati da ih 'Ja' misli i da ste vi vaše misli. Međutim, kao što je rečeno, bilo koja misao može ući u vaš um, upravo kao što bilo koji čovek može ući u vašu kuću. Samo mali broj misli je vredan praćenja i da biste počeli da mislite ispravno, skoro sve misli, koje slučajno uđu u vaš um, treba da budu odbačene kao beskorisne ili nešto još gore. Osoba zaista može imati opasne misli, posebno ako ih prihvati kao da su njene sopstvene. Tako je naivna da pomisli da su sve misli, koje uđu u njen um, njene sopstvene i da ih je ona sama smislila. I ona im kaže 'Ja', ne znajući bolje. Međutim, ako bude razumela da mora da posmatra svoje misli, uskoro će imati sasvim drugačiju tačku gledišta.

Kada smo gđa. Nikol i ja napustili Institut u Francuskoj i otišli u Škotsku, u kuću mog dede, sećam se da sam proveo mnogo meseci proučavajući u dedinoj biblioteci teološke knjige, koje su napisali razni duhovnici. Sve one su, naravno, bile sasvim formalističke. Sve su se bavile pitanjem doktrine i slovom zakona i upuštale su se u sve vrste sitničarskih argumenata. Međutim, jedna od njih me je pogodila. Autor je rekao da se čovek mora setiti da đavo šalje mnogo misli u naše umove i da nikada ne smemo misliti da su to naše sopstvene misli. Opširno je objasnio tu ideju, često naglašavajući frazu: „Naše misli nisu naše sopstvene.“ To je bio čovek, koji je počeo da shvata nešto psihološki i čitanje njegove knjige mi je pružilo dah svežeg vazduha, nakon svih tih mrtvih i užasnih izdanja, u kojima nije bilo ni traga razumevanja i u kojima nije rečeno ništa na psihološkom nivou. Sve je bilo shvaćeno bukvalno – na nivou kamena. Autor je rekao da nismo odgovorni za svoje misli, ali smo odgovorni za svoje mišljenje. Možete misliti neku misao,

31

Page 32: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

ili ne. Misao ulazi u um i pokušava da vam privuče pažnju. Ukoliko uspe, vi počinjete da „je mislite“ – to jest, da razmišljate iz nje. Počinjete da povećavate tu misao, obraćajući pažnju i misleći iz nje, sve dok se ne proširi u svim pravcima i svim oblicima, izraste u malo drvo u vama, koje donosi plodove i seme drugih sličnih misli. To je dovoljno jasno u slučaju misli.

Razumete da misao i mišljenje nisu isto. Pretpostavimo da u vaš um uđe misao da g.X laže. To je samo misao. Verovatno ćete reći sebi: „Moram da razmislim o tome.“ Međutim, ako poverujete u tu misao, identifikovani ste sa njom. Vaša misao je pretvorila g. X u lažova. Misli, sa kojima se identifikujemo, menjaju stvari u veoma velikoj meri. Na primer, neki ljudi se po navici identifikuju sa sumornim, izopačenim, sumnjičavom vrstama misli. Oni vole misli tog oblika i boje. Tako prihvataju te misli, a odbijaju druge. Ove misli menjaju stvari za njih, nalik tamnom staklu. Sada, oni su identifikovani sa tim mislima, tako da ne mogu da ih vide. Oni jesu te misli, tako da ne mogu da ih posmatraju i vide da su one misli određene vrste, a da postoje sve vrste drugih misli, različitog oblika i boje. Čovek može da ima bilo koju vrstu misli. Bilo koja misao može da uđe u čoveka. U Bibliji je to izraženo rečima, da čoveka ne prlja ono što uđe u njega, već ono što iz čoveka izađe. Bilo koja vrsta misli može ući u um, ali da li ste identifikovani sa njom i da li delujete iz nje – ili bolje rečeno, reagujete – to je drugo pitanje. Ukoliko ste identifikovani sa nekom mišlju, reći ćete joj 'Ja' i verovaćete u nju. Tako ćete misliti iz nje i delovati iz nje. Način na koji mislite i na koji delujete je ono što izlazi iz vas. Misao, koja stupa u um, to je ono što ulazi u čoveka. Ono, što on misli i čini iz te misli, to je ono što izlazi iz njega. Misao koja je laž, pogrešna misao, netačna misao, depresivna misao, misao, koja je usmerena samo na jednu stvar i ignoriše sve drugo, ili ona vrsta misli, koja može samo da osporava i demantuje itd. – ukoliko se osoba identifikuje sa takvim mislima, ona će misliti i delovati iz njih. Njen um će biti zbrkan. Ideje Rada treba da izgrade um u ispravnom poretku, tako da sve u njemu međusobno može da se poveže na pravi način. U centru uma stoji Zrak Kreacije – to jest, Skala Bića. Od najvišeg do najnižeg sve dolazi na svoje mesto. Međutim, dok um ne bude izmenjen Radom, on nastavlja da misli da su sve misli realne i tačne. Um je tada nalik šatoru koji leži na gomili zemlje, bez centralnog uspravnog jarbola. Svi njegovi delovi su pogrešno povezani jedni sa drugima. Nisu zategnuti. Preko treninga Rada i učenja da razmišlja iz onoga, o čemu on uči, čovek počinje da biva u stanju da napravi razliku između pravilnog i pogrešnog razmišljanja. On počinje da uči kako da razmišlja na pravoj skali, kako da ne meša skale i tako dalje. Sve to mu pomaže da se ne identifikuje sa svojim mislima. To njegovom mišljenju daje centar gravitacije.

Ovaj rad treba da omogući čoveku da ispravno misli. To je razlog zašto je važno pokušati da se razume ono o čemu Rad uči. Znate da je tokom učenja recimo, hemije, ili ako želite, stranog jezika, veoma važno slušati ono čemu vas uče, organizovati to u svom umu i razmišljati o tome. Mnogi ljudi nikada ne razmišljaju o onome što uče. Međutim, u Radu je to neophodno. Zašto je neophodno? Jer to izgrađuje novi sistem misli i mišljenja u vašem umu. U stvari, to čini da vaši umovi počne da radi na pravi način – tako da mogu zaista da počnu da misle.

Sada, dopustite da naglasim da misao i mišljenje misli nije isto. Misao može ući u vaš um, ali vi možete i ne morate da je mislite. I čak i ako je mislite, ne morate neophodno da se identifikujete sa njom. Postoji mnogo različitih vrsta misli, viših i nižih, koje ulaze u um, i to spada u kasnije učenje. Ono, što je u ovom trenutku neophodno shvatiti, jeste da su misli različite vrste i da nisu vaše, ali da ih vi činite svojim identifikujući se sa njima. I ako to učinite, one vas mogu gurnuti u bilo kom pravcu. Postoji nauka o mislima. Ovaj Rad, sa svim svojim idejama i učenjima i instrukcijama, povezan je sa pravom naukom o misli i mišljenju. Iz tog razloga, svi vi koji slušate o Radu već nekoliko godina, trebalo bi da znate šta to znači zadržati rezervu prema svojim

32

Page 33: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

mislima i mišljenju i trebalo bi da budete u stanju da vidite pogrešne misli i neadekvatno i nepovezano mišljenje, siromašne misli, negativne misli, beskorisne misli, lažljive misli i tako dalje. Prva promena, koju zahteva Rad, kao u Bibliji, jeste promena uma. Međutim, da bi se „promena uma“ odigrala, morate početi da mislite iz ovog Rada i onoga o čemu on uči. Kasnije, možda, moći ćete da počnete da delujete iz Rada. Međutim, pre svega je neophodan novi način mišljenja. Sada, u ovoj beleški govorimo o onome o čemu Rad podučava. On kaže da bilo koja misao može ući u vaš um i da to nisu vaše misli. Kaže da ih možete misliti ili ne. I kaže da se možete identifikovati sa njima ili ne. Kada to čujete, kao deo učenja Rada, i primenite prilikom posmatranja sebe u Intelektualnom Centru, videćete da je to potpuno tačno. Kada ovo shvatite, mislićete na novi način o sebi.

Ukoliko možete praktično da razumete – to jest, na osnovu iskustva – da možete biti pasivni prema svojim mislima ne identifikujući se sa njima, već ste dosegli definitivni stupanj rada u Intelektualnom Centru. Međutim, ukoliko posmatrate sebe kao jedno, nikada nećete dostići tu tačku. Ostaćete zaglavljeni u iluziji da su sve vaše misli, kao i sva vaša osećanja i vaša raspoloženja, vi ili bolje „vi sami“. Nećete imati uvid u ogroman unutrašnji svet visokog i niskog, koji sadrži hiljade stanovnika, dobrih i loših, koje shvatate kao jednu osobu po definiciji i posmatrate je kao sebe i u uobičajenom stanju sna kažete joj 'Ja' u svakom trenutku. Sve što se odvija u vama nazvaćete 'Ja'. Tada se nikada nećete pomeriti sa pozicije na kojoj ste, jer uzimate sebe kao jedno i nikada nećete razumeti šta znači postati pasivan prema sebi.

U ovoj belešci smo govorili o praktičnom radu koji vodi ka tome da postanemo pasivni prema mislima. To spada u rad u Intelektualnom Centru. To je tema beleške. Beleška govori o dugom, praktičnom radu na neidentifikovanju sa mislima.

33

Page 34: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

Birdlip, 22. maj 1943.XII – O 'Biti pasivan' (6)

Prošli put smo govorili o neophodnosti da čovek bude u stanju da u Radu zadrži rezervu prema svojim mislima i da se ne identifikuje sa njima. Večeras ćemo govoriti o neophodnosti da zadržimo rezervu prema svojim emocijama. Mnogo je teže postati pasivan prema aktivnostima Emocionalnog Centra nego prema aktivnostima Intelektualnog Centra. Čovek može mnogo lakše da misli drugačije nego da oseća drugačije. Sasvim je moguće postati pasivan prema mnogim mislima, koje je čovek navikao da sledi i da se identifikuje sa njima, ali to nije isto u oblasti emocija i osećanja. Razlog za to je taj što smo sa svojim osećanjima mnogo više identifikovani nego sa svojim mislima. Naša osećanja, naše emocije, naša raspoloženja, drže nas u stisku. Obratite pažnju na sebe kada ste uznemireni. Da li je lako ne identifikovati se sa uobičajenim dnevnim emocionalnim stanjem? Možete se smejati i govoriti vesele stvari i pretvarati se da je sve u redu, ali iznutra kao da ste stegnuti u mengele. Iako jedan deo vas možda neće želeti da bude uznemiren, drugi će insistirati na tome da bude. Ili recimo da je pogođeno nešto što pripada samo-važnosti, sujeti – da li vam je lako da prestanete da budete identifikovani sa time? Da li je lako ne biti uvređen? Jedan razlog je i to što su emocije veoma brze. One rade sa veoma „brzom“ energijom, mnogo bržom energijom od one koja se koristi za uobičajene misli. Drugi razlog je taj što mi retko posmatramo svoje emocije. Ne posmatramo ih, jer ih uzimamo kao nešto dato. Naš emocionalni život je veoma siromašan. Međutim, mi ne uočavamo koliko je on siromašan i neprijatan i beznačajan. Kada bismo to bili u stanju, ne bi nam se dopalo ono što vidimo. Ipak, potrebno je značajno vreme pre nego što dostignemo taj stepen svesti. Nije suviše reći da uopšte nismo svesni uobičajenih dnevnih emocija, koje su praktično uvek negativne, loše, ljubomorne i tričave – ili, ukratko, neprijatne. Naša ljubav prema neprijatnim emocijama je izuzetna i mi ne samo da veoma volimo da prenesemo svoje neprijatne emocije drugima i da ih zarazimo, već i da čujemo neprijatne stvari, skandale i tako dalje. Mi ne znamo šta radimo. Mi to sve radimo u snu. Ne možemo da vidimo svoje emocije, jer smo tako duboko identifikovani sa njima. Kada bismo mogli jasno da vidimo svoje uobičajene emocije, bili bismo užasnuti. Na sreću, nismo u stanju da ih vidimo, jednostavno jer to ne bismo mogli da izdržimo. Kada bismo videli kvalitet našeg emocionalnog života, to bi nas izludelo. Mi svi imamo veoma uzvišenu sliku o samima sebi. A Rad nam nikada ne dopušta da vidimo ono što ne možemo podneti. Njegovo delovanje je veoma sporo, veoma postepeno, veoma nežno. Međutim, ono što možemo videti su rezultati naših emocija i to je polazna tačka. Možemo videti da povređujemo ljude, na primer. Ali čak i kada to shvatimo, biće nam potrebne godine samo-posmatranja pre nego što shvatimo da imamo neprijatne, podmukle i loše emocije, koje čine da drugi budu povređeni i da je to naša greška. Morate shvatiti da je buđenje veoma dugotrajan i bolan proces. Buđenje znači postajati sve više svestan sebe – i toga kakvi smo zaista. U emocionalnoj sferi to je veoma teško. Koliko često ljudi zamišljaju da su dali sve od sebe za druge, dok u stvari nisu učinili ništa, osim što su izrazili svoje najneprijatnije, najotrovnije i najštetnije, često najgnusnije emocije, kojih bi trebalo da se stide. U stvari, izražavanje neprijatnih emocija je ono što se u životu tako često naziva „biti iskren“ ili „pokušaj da se pomogne“ i tako dalje. Ljudi u stvari misle da je to ljubaznost reći sve vrste neprijatnih i podlih stvari drugima i zamišljaju da ako se slatko smeškaju, izražavaju velikodušnost i dobru volju. To je problem sa našim emocionalnim stanjima. Mi nismo velikodušni i nemamo dobru volju i jedna od prvih stvari je shvatiti to do samog dna i mrzeti to. Mi volimo sebe u svemu. Volimo sve što godi našoj sujeti i ne volimo svoje susede, osim ako nam laskaju i ako osećamo da delimo njihove živote. Iako u sebi možemo imati bolja 'Ja', ona koja bolje mogu da razumeju druge i da vode brigu o njima, čak i ako nam oni ne laskaju, ipak manja, lošija 'Ja', koja pripadaju samoljublju, egoizmu i samo-zadovoljstvu, obično potvrđuju da

34

Page 35: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

su daleko jača – osim možda posle dugog perioda samo-posmatranja ili kada su u stanju mirovanja usled iscrpljenosti posle neke bolesti, koja ličnost čini pasivnom. U trenutku smrti ljudi jedino žele da im drugi oproste. To je zbog toga što više nisu u malim 'Ja'. Ali to stanje skromnosti može postepeno da nastaje, kao posledica delovanja Rada – to jest, povećanjem svesti o tome kakav čovek zaista jeste – putem dugog i strpljivog samo-posmatranja i sveg onog unutrašnjeg bola, koji dolazi uz svest da život ne može da bude onakav kakav je u našoj uobrazilji.

Zamislimo sada osobu, koja je puna sujete, samoljublja, divljenja prema samom sebi, povlađivanja sebi, obožavanja sebe, samo-važnosti, samo-poštovanja, samo-uzbuđenja i tako dalje. Ta osoba je veoma identifikovana sa samom sobom. Ta osoba je bogata – „bogataš“ (ili bogatašica). Takvi ljudi nemaju ideju da ne mogu da čine. Ta ideja bi ih preplašila. Takođe nisu svesni da ne znaju. Sigurni su da sve znaju najbolje. Osećaju se depresivnim jedino kada je povređena njihova sujeta, a tada se bez sumnje razbesne. Međutim, oni ne mogu da vide sebe. Mogu biti veoma ljubazni sve dok ih zasipamo zahvalnošću i pohvalama. Pomažu siromašnima, daju novac onima u nevolji, ako dobiju priznanje za to i ako osećaju da su na odgovarajući način tretirani. Takvi ljudi mogu biti veoma korisni u mehaničkom životu, ali u Radu, koji stoji pod okrenutim znakom u odnosu na život, mogu osećati da su na gubitku. Sećam se kako je pre mnogo godina nekoliko ljudi ove vrste odlučilo da se poveže i učini da Rad „zaista krene“. Osećali su da je sve to suviše sporo i da bi mogli brže da naprave veliki uspeh i bez sumnje su sebi dočaravali kako sede na podijumu na nekoj velikoj konferenciji u Albert Holu ili nekom sličnom mestu, gde im se klanjaju hiljade ljudi. Osećali su da bi iz svog „bogatstva“ – govorim psihološki – mogli da uvećaju Rad. Međutim, čovekovo „siromaštvo“ je ono iz čega Rad raste. Rad ne raste iz bogate ličnosti u čoveku, već iz izgladnele i prave suštine. To je razlog zašto Rad sve preokreće i čini aktivno pasivnim, a pasivno aktivnim. Da li neko od vas zaista zamišlja da, kada bi ovaj Rad bio veliki uspeh u životu i kada bi bio emitovan noć i dan, da bi mogao da stekne neku unutrašnju tajnu silu ili značenje? Savetujem vam da razmislite o tome. Što se mene tiče, veoma rano sam shvatio da ovaj Rad nikada neće moći da postigne uspeh u životu i da o njemu ne treba da se piše otvoreno, osim indirektno. I ako duboko razmislite, videćete zašto mora biti tako – to jest, ako razmislite iz ideje o aktivnim i pasivnim znacima, u pogledu ličnosti i suštine.

Sada, uzmimo pitanje o postati pasivan prema dopadanju i nedopadanju. To je deo Rada na Emocionalnom Centru u vezi sa opštim učenjem o postajanju pasivnim prema aktivnom „sebi“ koji preuzima vlast nad stvarima i kontroliše nas. Pokušajte da posmatrate svoja dopadanja i nedopadanja i kako trošite sebe u besmislenim sviđanjima i nesviđanjima. U Radu postoji vežba sa tim efektom: „Pokušaj da neko vreme voliš ono što ne voliš i ne voliš ono što voliš.“ Postoji slična vežba u vezi sa Intelektualnim Centrom, koju sam spomenuo ranije: „Pokušaj da posmatraš kojim mišljenjima daješ prednost i govori u korist druge strane.“ Biti identifikovan sa svojim mehaničkim dopadanjima i nedopadanjima vezuje osobu za emocionalne navike. Često se događa da shvatite, kako ono što ne volite, možete lako voleti i obrnuto. Naša mehanička dopadanja i nedopadanja su veoma malo utemeljena. Ona se menjaju svakog trenutka. Ipak, mi im pridajemo tako veliku važnost. U Radu ćete često doživeti da ljudi, koji vam se na početku ne dopadaju, počnu da vam se sviđaju. To je znak da se menjate. Međutim, ne možete se promeniti ako se identifikujete sa svakim od vaših trenutnih dopadanja i nedopadanja. Ovda može da pomogne sledeće – naime, nemojte uvek beskrajno govoriti o svojim dopadanjima i nedopadanjima i praviti uzbunu oko njih. Za ljude je ponekad jedini oblik konverzacije razgovor i tome šta vole i šta ne vole. Kao da zamišljaju da je to zaista važno! Nijedan oblik govora nije toliko egoističan ili

35

Page 36: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

iscrpljujući. Praktikovati tokom kratkog vremena, u intervalima, svesnu pasivnost prema mehaničkim dopadanjima i nedopadanjima, veoma je korisno, ali ne uvek, pogotovo kod onih ljudi, koji su suviše bojažljivi da bi rekli šta žele. Govoreći uopšteno, Rad je uvek protiv onoga što je mehaničko u vama. Ukoliko mehanički nemate dovoljno dopadanja i nedopadanje, treba da ih imate više i obrnuto.

Sada ćemo govoriti o jednoj strani pasivnosti prema dopadanjima i nedopadanjima. Govorićemo o pasivnosti prema asocijacijama. Vi znate da Rad kaže da sve vidimo iz asocijacija. Ipak, možemo imati osećaj da se nalazimo na poznatom mestu i na nepoznatom mestu u isto vreme, ali ti osećaji se ne nalaze u istom delu nas. Našim malim 'Ja', koja žive u mehaničkim delovima centara, neke stvari se mogu činiti poznatim usled asocijacija, ali mogu postati nepoznate kada se sagledaju iz svesnijih 'Ja'. Tako mi ponekad „ugledamo“ jedni druge – kao da se vidimo prvi put. Gledamo za trenutak bez asocijacija. Utisci tada padaju iza mašinerije mehaničke ličnosti. Tada je sve neobično, nepoznato i živo. Utisci tada padaju na suštinu. Navikavamo se na stvari zbog asocijacija, tako da više ne vidimo jedni druge niti bilo šta drugo, već samo svoje asocijacije, sa kojima smo potpuno identifikovani. Drugu osobu posmatramo preko svojih asocijacija. Identifikujemo se sa tim asocijacijama i mislimo da vidimo i poznajemo tu osobu. Sada, sasvim je moguće posmatrati na delu asocijacije sa kojima se identifikujemo i koje nas zavode. Sasvim je moguće posmatrati asocijacije o drugima, posebno kada počnemo da shvatamo da ih ne poznajemo. Na primer, ljudi uzimaju kao sigurnu stvar da poznaju jedni druge. Međutim, ako mislite da znate, nećete biti u stanju da „vidite“ bez mehaničkih asocijacija. To znači da morate početi od razumevanja da ne poznajete druge ljude, koliko god da su vam bliski. No, mi smo sigurni da ih poznajemo. Pođite od ideje da ne znate i da nikada nećete znati. To jest, pođite od neznanja. To je naša „siromašna“ strana. To daje novi život, jer počinjete da dobijate nove utiske, novu perspektivu, novo razumevanje. Ako utisci padnu na suštinu, videćete na novi način. Sada „bogata“ osoba, koja je veoma identifikovana sa sobom, ne može očekivati da vidi stvari bez asocijacija ili da stekne nove utiske, koji padaju na suštinu, koja je naša tačka rasta. Ona će uvek živeti u asocijacijama – u prošlosti. Tvrdoglav čovek ili žena, uvereni da znaju šta je ispravno a šta pogrešno, čovek ili žena tajno ili otvoreno zaljubljeni u sebe i sigurni u sebe i svoju vrednost i stanovište, takav čovek ili žena, potpuno identifikovani sa sobom, neće biti u stanju da sebe podele na dva dela. To jest, oni neće biti u stanju da se pomere sa svoje pozicije, već će uvek ostati tamo gde jesu i ono što jesu na Skali Bića. Gde i šta su isto na toj skali. To jest, nivo bića gde je čovek, je takođe ono što on jeste. Ako počnete da sebe posmatrate pasivno, počećete da vidite nivo bića, za koji vas dole vezuje vaša aktivna, samo-delujuća strana – strana koju nazivate 'Ja' i koja, u mom slučaju, očekuje da je zovu „Moris Nikol“. Ta strana u svakome prisvaja tron i sedi na njemu. Postoje beskrajne legende, parabole i mitovi, koje se odnose na pogrešnu psihološku situaciju čoveka. Čovek ima određenih teškoća da poveruje da se to zaista svakome događa i da ima pogrešnog Vladara na tronu i da se to pre mnogo vremena dogodilo i njemu. U najmanju ruku čovek smatra da je gospodar u svojoj kući. Upravo to nije slučaj. Vi nemate pravog gospodara na tronu vašeg unutrašnjeg sveta – to jest, u svojoj psihologiji. Morate razumeti da, ako sve posmatramo iz svojih davnih asocijacija, mi nećemo biti u stanju da bilo šta vidimo na drugačiji način. Možemo uobražavati da vidimo drugu osobu, ali će to biti iz naših asocijacija. Na taj način, zadržavamo jedni druge u zatvoru naših asocijacija jednih o drugima. Već smo formirali sopstvena mišljenja o drugima. Tako ne dopuštamo drugima da žive izvan naših asocijacija. To je velika tragedija. Dopustiti ljudima da idu, dopustiti im da budu drugačiji, zavisi od našeg dopuštenja da idu. To jest, zavisi od našeg nepokušavanja da ih zadržimo u onome što zamišljamo da oni jesu na osnovu naših mehaničkih asocijacija. Sve majke i očevi imaju taj problem sa decom. Međutim, to se tiče svih odnosa u životu. Setite se da mi jedne druge

36

Page 37: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

vidimo preko asocijacija, jednom kada postanemo „bliski“, kako se to kaže, jedni sa drugima. Ono što ne razumemo, jeste da videti osobu preko sopstvenih asocijacija nema nikakve veze sa time kakva ta osoba zaista jeste. Pokušajte da vidite drugu osobu bez asocijacija. To je početak nečeg novog. Toliko se često događa da ljudi steknu pogrešne asocijacije jedni o drugima i da nikada ne uhvate nijedan njihov pravi odblesak. Ja lično volim u ovom Radu to što sve manje „poznajem“ druge. Sigurno nikada ne bih rekao: „Znam tu osobu – poznajem tu osobu ceo svoj život.“ To tačno znači, u tako mnogo reči, da ne znate ništa, osim nekoliko asocijacija koje imate u vezi sa tom osobom.

***

Jedna od najtežih stvari u ovom Radu je postojano nastaviti i kada je čovekova sujeta pogođena. To samo pokazuje koliko stvari mi činimo iz sujete, ne shvatajući to. Svi eksplozivni, bodljikavi, svađalački udari života su nastali usled dva emocionalna džina, Sujete i Ponosa. Možete li da prionete uz neku stvar, ako vam kažu da niste dovoljno dobri u tome? Vaša sujeta može biti povređena, ali vaš ponos može da pomogne. U svakom slučaju, ako možete, tada biste možda mogli biti donekle sigurni da ne delujete u potpunosti iz ličnosti, već možda iz nečeg izvornog, dubljeg i realnijeg. Ipak, to može biti samo ponos, okrenut spolja, koji dolazi da spase povređenu sujetu. Istovremeno, čovek može prionuti uz ovaj Rad sa ponosom okrenutim unutra i možda pronaći istinske razloge, koji nemaju ništa sa površnim razlozima, već izviru iz vrednovanja samog Rada. To znači doseći emociju iza samo-emocija. Morate se setiti da bi u sasvim razvijenoj školi ovog Rada vaša sujeta bila gađana gotovo svakodnevno i da bi mnogi otišli iz indignacije. U Institutu u Francuskoj nam je na ulasku rečeno da „ličnost nema gotovo nikakva prava da boravi u tom prostoru.“ Međutim, jedva da smo čuli tu rečenicu. Nismo razumeli šta ona znači – osim kasnije. Govoreći na puno višoj skali, setimo se koliko je ljudi ostavilo Hrista, „jer ih je on napao“. To znači da su emocionalno bili identifikovani sa sujetom zbog svoje vrednosti. Biti takav je zaista naporno. Kasnije ćete saznati zašto ovo kažem, ukoliko to već ne znate. Međutim, postoji dublja strana svega ovoga - to jest, mesto gde vas Rad zaista navodi da ustanete protiv sebe. Ovde leži tačka gde ljudi zaboravljaju da rade i jednostavno se osećaju izgubljeno. Tu je mesto gde je moguće ne biti identifikovan sa onim što čovek jeste. To je kao biti zarobljen u iluziji, iz koje ne možemo da se oslobodimo i koja više ne može da vas podstakne. U svakom slučaju, morate početi da shvatate da ste zaglavljeni u iluziji koju nazivate 'Ja' i da iza te iluzije možete početi da vidite prave stvari, to jest, iste stvari, ali na drugi način.

Sada, uzmimo drugi aspekt emocionalne identifikacije, koja ilustruje jednu od mnogih teškoća, koja se javlja u pokušaju da se bude pasivan prema sebi – prema toj osobi A, tom Frankenštajnovom čudovištu, koje je čovek bio naveden da napravi i koje sada stoji u čovekovom malom svetu i preuzima kontrolu nad njim i govori kao da jeste 'ja' i nastavlja da peva sve vrste stvari, hvalisave i razmetljive baš kao i pobožne i bojažljive. Taj monstrum, ta mašina, za koju ste privezani šta mislite o njoj? Da li vam se dopada? Svako je prikačen za svoju mašinu. Setite se da Rad uči da je svako mašina, ali da su to mašine različite vrste – neke su glasne kao automatske puške ili pričljive kao pisaće mašine a neke su tihe kao strujomer napolju. Sada, ljudi porede sebe sa drugima. To jest, mašine porede sebe sa mašinama i identifikuju se putem poređenja sa sobom. Ukoliko ste vi bučna mašina, možda ćete se osećati superiorno u odnosu na tihu mašinu. A ukoliko ste tiha mašina, zahvaljivaćete Bogu da niste bučna mašina i tako dalje. To je izvor emocionalne identifikacije sa sobom – to jest, to je izvor samodopadanja. U Bibliji je rečeno da čovek mora početi da mrzi sebe. Ovaj rad koristi drugačiji jezik, ali ima isto značenje. Rad kaže da čovek mora postati pasivan prema sebi. Međutim, veoma je bolno ići suprotno od

37

Page 38: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

uobičajenog načina, na koji čovek reaguje u životu. Osećate da mnogo gubite. U stvari ne gubite ništa stvarno i posle nekog vremena počinjete da osećate nove oblike života koje prolaze kraj vas. To je onaj isti spoljašnji svet, ali ga prihvatate sasvim drugačije. To je ista vrsta stvari, ista vrsta događaja, ali vi ste sa njima sasvim drugačije povezani. To su čak isti ljudi, ali ih vidite i osećate sasvim drugačije. Kada prelazite sa jednog nivoa bića – i doživljavate – na drugi nivo bića, postoji jedna pukotina koja je bolna. To je kao da napuštamo nešto blisko. Ukoliko se držite Rada, posle nekog vremena da sve možete da doživite u punoj meri, ali na drugačijem nivou – to jest, na novi način.

38

Page 39: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

Birdlip, 05. juni 1943.XIII – O 'Biti pasivan' (7)

Asocijacije

Um treba da bude naviknut da razmišlja o idejama Rada. Čovek može da razmišlja samo iz svojih ideja. Ukoliko uvek razmišljate pomoću svojih uobičajenih ideja, vaše misli će uvek slediti iste obrasce. Kretaćete se u krug i u krug u svom umu. Po pravilu, ovo je naše uobičajeno stanje. Kada ste poslednji put imali misao koja vodi bilo kamo? Cilj ideja Rada je da promene um. One su veoma moćne. Misliti iz ideja Rada – takvima da je čovek u snu na Zemlji i da je to pravi razlog zašto je ovde sve u neredu – misliti iz tako moćne ideje znači misliti na nov način. To znači da se u umu stvaraju nove veze i asocijacije i da psihička energija počinje da stvara nove putanje. To je uvek dobro iskustvo. Stvaranje novih veza otvara um i daje novu snagu. Misliti uvek na isti način, kao što je više puta rečeno, nalik je hodanju travnjakom uvek po istoj uzanoj stazi. Rezultat je da se trava povija duž te staze. Međutim, usled ogromnog mehaničkog pritiska, kojem smo izloženi na ovoj udaljenoj planeti, navike mišljenja se veoma brzo formiraju i zadržavaju se tokom čitavog života. To je razlog zašto je teško postati pasivan u odnosu na tipične asocijativne načine mišljenja, posebno kada uzimamo kao sigurno da su istiniti. Za nas, istina je navika našeg uma. Sigurno ništa nije evidentnije od činjenice da ljudi u toj meri postaju identifikovani sa svojim načinima mišljenja, da ih ništa ne može izmeniti. Međutim, to se ne odnosi samo na druge ljude. Odnosi se na nas same. Ne shvatamo da imamo navike uma, kako ih Rad naziva, upravo kao što imamo navike osećanja, navike pokreta i navike apetita.

Navike postoje u svim centrima, jer su centri obloženi mrežom asocijacija, nalik železničkim prugama koje presecaju zemlju. Kada bismo mogli da počnemo sa novom mašinom, stvari bi bile drugačije. Međutim, mi počinjemo sa prljavom i izanđalom mašinom. Ipak, iako je to tako, ne identifikovanjem sa tipičnim navikama uma i osećanja (počevši sa time) može se doseći mnogo toga vrednog.

Uzmimo narednu ilustraciju. Fizički instrument mišljenja je mozak. Mozak sadrži otprilike 14.000.000.000 posebnih nervnih ćelija, svaka sa oko 100 grana ili veza sa drugim nervnim ćelijama. Zamislimo to na veoma umanjenoj skali, kao jednostavan dijagram.

Dijagram koji pokazuje tri nervne ćelije.

39

Page 40: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

Ovaj mali dijagram pokazuje nervni ili psihički impuls, koji ulazi u polje opservacije kod tačke A i prolazi kroz nervne ćelije (1) do nervne ćelije (2) i tada (3) samo duž jedne staze, prikazane zadebljanom linijom. Međutim, uočićete da taj impuls, koji ulazi kod A, može krenuti mnogim drugim stazama. I ukoliko se setite da postoji oko 14.000.000.000 ćelija mozga, svaka sa 100 ruku ili grana ili veza, tada ćete shvatiti na koliko mnogo načina stvari mogu da budu shvaćene, to jest, duž koliko mnogo različitih puteva impuls teoretski može da prođe. Međutim, usled navike impulsi pronalaze uobičajene staze i tako proizvode iste rezultate.

Pokušajte da vizualizujete beskonačan broj mogućih staza, kojima neki utisak može da se kreće. U stvarnosti, t je nalik travnjaku, kojim prolazimo po uvek istim stazama. To jest, mi živimo preko asocijacija. Mislimo preko asocijacija i osećamo preko asocijacija. I sigurno se krećemo preko asocijacija i to bi sve bilo dobro, govoreći uopšte, ali budući da se toliko često krećemo pogrešno, neke od tih asocijacija definitivno moraju da budu prekinute. Međutim, mi ovde govorimo samo o asocijativnom mišljenju i asocijativnim osećanjima ili emocijama – to jest, o mehaničkom mišljenju i mehaničkom dopadanju u nedopadanju, mehaničkim negativnim emocijama i tako dalje. Govoreći iz sasvim drugačijeg ugla, Rad kaže da živimo u podrumu samih sebe. Taj podrum označava mehaničke delove centara. Podrum Intelektualnog Centra je formatorni deo – to jest, motorički deo Intelektualnog Centra. Podrum Emocionalnog Centra je njegov motorički ili mehanički deo. U tim delovima mi živimo gotovo potpuno od mehaničkih asocijacija. Ustajemo, zevamo, pojedemo doručak, napravimo nekoliko uobičajenih primedbi, izrazimo nekoliko uobičajenih mišljenja, koristimo uobičajene fraze, napravimo uobičajene viceve, ispoljimo uobičajena dopadanja i nedopadanja i tako dalje. U tom smislu živimo u podrumu i takođe, u istom smislu, živimo od asocijacija. Ukoliko nešto nedostaje ili je nešto neuobičajeno, začuđeni smo i verovatno protestujemo. Međutim, ukoliko sve prepoznajemo u uobičajenom svetlu, ukoliko je sve rutina i blisko, mi smo zadovoljni. To je naš mehanički život. Trebalo bi da svi toga budemo svesni na osnovu samoposmatranja. A ukoliko ne osećamo želju da budemo drugačiji, onda nema razloga zašto bi trebalo da budemo. Međutim, čovek može dostići tu tačku buđenja, tačku samosvesti, gde shvata svoju mehaničnost i prvo počinje da biva veoma iznenađen, zatim se možda oseća neprijatno i konačno počinje da oseća animozitet prema sebi. Beskorisno je, naravno, osećati animozitet prema sebi na maglovit način. Mnogi to čine.

40

Page 41: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

Mnogi se kolebaju između osećaja sopstvene vrednosti i osećaja očaja. Međutim, to ne vodi nikuda. To je samo ljuljanje klatna. Ono što ne volimo mora biti zakucano dole. Na primer, u pogledu rada na Intelektualnom Centru u pogledu asocijativnog mišljenja, čovek mora da posmatra neki tipičan lanac asocijacija ili misli, koji želi da promeni i da postane pasivan u odnosu na njega. To znači, čovek tome ne sme reći 'Ja', niti sme poverovati da 'Ja' razmišlja, već da je mašina asocijacija ta koja razmišlja. Ona razmišlja, ne 'Ja'. Da se ne biste identifikovali, morate izdvojiti sve osećaje 'Ja' iz te stvari. Međutim, kao što znate, tokom dugo vremena mi svaki psihički osećaj u nama, to jest, svaku misao i svako osećanje posmatramo kao 'Ja' – kao sebe. I taj stav prema našem unutrašnjem psihičkom životu je podjednako budalast kao i odgovarajući stav prema spoljašnjem svetu čula. Ja ne posmatram sto kao sebe, kao 'Ja'. To ne treba da radim ni sa svojim mislima.

Sada, govorili smo o „životu u podrumu“ – to jest, u asocijacijama, koje pripadaju mehaničkim delovima centara. Večeras želim da govorim o tri kategorije asocijacija koje su moguće za nas, u skladu sa učenjem rada – naime, asocijacije koje se proizvode nehotično, asocijacije, koje se proizvode namerno i asocijacije višeg reda, koje se uspostavljaju povezivanjem sa idejama Rada. Razmotrimo te tri kategorije jednu po jednu.

Najveći deo našeg asocijacija je proizveden nehotično. To su asocijacije koje se jednostavno događaju usled sticaja okolnosti – na primer, da dete jede krušku i da iz nje izmili ružan crv. Kruška, njen ukus, miris, oblik itd. postaju povezane sa „ružnim crvom“, jednostavno zbog toga što su se te dve stvari dogodile istovremeno. Tako je jedna asocijacija položena između dve stvari, jedne prijatne i druge neprijatne. Ukoliko se isto iskustvo ponovo dogodi, verovatno je da čovek nikada više neće jesti krušku – a to će biti isključivo usled staze asocijacija koja je nehotice smeštena u mašinu. Predmet „kruška“ će automatski prizvati predmet“ „crv“. Ili će sekretarica pri pomenu reči „kruška“ dodati reč „crv“. Ili još jasnije, pogled na krušku će automatski pokrenuti rolnu, koja će pokrenuti drugu rolnu, na kojoj je snimljen „crv“. Poenta je u tome da je to sve mehaničko – otkucaj mehanizma – i da je formirano nevoljno. Samo ću dodati da se mnoge bolesti javljaju na osnovu nehotičnih asocijacija koje su prerasle u naviku.

Sada dolazimo do sledeće klase asocijacija, koje nazivamo namernim. U tu klasu spadaju asocijacije formirane u mašini treningom bilo koje vrste. Te asocijacije nisu nehotično položene, već namerno, iako se mogu mešati sa nehotičnim asocijacijama. Čovek, koji čita i piše, ima specijalan i veoma kompleksan set asocijacija, položen u njega namerno, delom od strane drugih, delom njega samog. Čovek, koji jaše ili se kliza, takođe ima namerne asocijacije, povezane sa motoričkim centrom. Čovek, koji je postao matematičar, ima slične, veoma kompleksne asocijacije, formirane u njegovom umu tokom dugog perioda, koje je promišljeno sticao. Ukratko, čitavo obrazovanje podrazumeva polaganje asocijacija, koje su namerno formirane, ali one se ne formiraju obavezno na taj način. One delimično mogu biti postavljene podsvesno – to jest, biti formirane nevoljno. Međutim, ako čovek radi na učenju nečega i koristi usmerenu pažnju, tada će u njega biti položene namerno formirane asocijacije.

Treća klasa asocijacija se formira, kratko rečeno, u trenutku pamćenja sebe i rada na sebi. Kada čovek gleda i u sebe i u objekat ili kada vidi sebe i drugu osobu istovremeno, tada rezultat ove više psihičke aktivnosti formira asocijacije svoje posebne klase.

Sada, u ovoj belešci smo koristili izraze „nehotične“ i „namerne asocijacije“. Striktno govoreći, trebalo bi reći „asocijacije formirane nehotično percipiranim utiscima i asocijacije formirane

41

Page 42: Moris Nikol - Unutrašnje i Spoljašnje Uvažavanje

namerno percipiranim utiscima.“ Sada ću citirati iz razgovora od pre mnogo godina. G. Uspenski je govorio o onome čemu je podučavao:

„Moderan čovek nikada ne deluje iz vlastitih pobuda, već samo manifestuje akcije, koje izazivaju spoljašnji stimulansi. Moderan čovek ne misli, već nešto misli za njega; on ne deluje, već nešto deluje kroz njega: on ne stvara, već nešto stvara kroz njega; on ništa ne postiže, već nešto postiže kroz njega.

U novorođenčetu, tri različita dela ili centra opšte ljudske psihe se mogu uporediti sa sistemom prazne gramofonske ploče na koju od dana dolaska na svet počinju da se snimaju spoljašnji značaj objekta i subjektivno razumevanje njihovog unutrašnjeg značaja, ili smisao rezultata svih aktivnosti, koje se odvijaju u spoljašnjem svetu, kao i u unutrašnjem svetu, koji se već formira u njemu; svi je to snimljeno u skladu sa korespondencijom između prirode tih aktivnosti i prirode tih posebnih sistema koji se formiraju u čoveku.

Sve vrste tih snimljenih rezultata iz okruženja ostaju nepromenjene na tim „uskladištenim rolnama“ života, u istom redosledu i u istoj korelaciji sa utiscima, koji su prvobitno snimljeni, u kojima su percipirane.

Svi ti utisci, snimljeni na ta tri relativno nezavisna dela, koji čine čovekovu celokupnu psihu, kasnije proizvode, u odgovornom dobu, sve vrste asocijacija u različitim kombinacijama.

Ono što se naziva 'razumnim' u čoveku, kao i u svim spoljašnjim oblicima života, nije ništa drugo do koncentracija rezultata utisaka različitog kvaliteta, koji su formatorno percipirani; i ti stimulanse i njihovo ponavljanje izaziva različite vrste asocijacija u biću. Snimljeni utisci imaju tri izvora porekla i izložena su trima različitim obavezujućim uticajima zakona.

Jedna kategorija asocijacija je formirana utiscima, koje percipiramo nevoljno i koji dolaze direktno iz spoljnog sveta ili se pojavljuju iz čovekovog unutrašnjeg života, kao rezultat ranijih, konstantnih i automatski ponavljanih asocijacija.

Drugu kategoriju čine namerno percipirani utisci, koji ili dolaze iz spoljašnjeg sveta ili se kristalizuju u čovekovom unutrašnjem svetu promišljenim, aktivnim razmišljanjem i verifikacijom realnosti.

Treća kategorija potiče iz procesa poznatog kao transformacija utisaka, gde se utisci bilo koje vrste, bilo da dolaze spolja ili iznutra, svesno percipiraju i povezuju sa sličnim utiscima, koji su već snimljeni i povezuju sa svojim pravim centrima.“

42