Mostar, 27. srpnja 2013. Broj 10/2 Cijena: 2,5 KM/ 10 HRKBOSNAE

Može li politička ideja biti zločinački pothvat ?

OSNIVANJE HERCEG-BOSNENIJE ZLOČINAČKI POTHVAT!

Herceg Stjepan Kosačaakademska slikarica Liljana Rajković

2 HUM BOSNAE

VJETRENICAKrasom.Vjetrenice stoljeća buram plešu, gdje glasom, gdje pojasem.Vjetrenica morem, i vilom tople vjetre iznjedrilaVilo vilovita.Kud nam ždrali leteod granice do granicekad u roju kad u zbrojuput im pokažiteI sve ptice seliceVratite polja Vjetrenice

Jesmo li zemlja što namdragi Bog u prirodi do,da nam polja, rijeke, čas bivaju,čas izbivaju more u miru i nemiru.I jesmo sve to.I opet u moreu polje, u kolo i opet sve tojopet u pleter uvezujuvilo,vilo,vilovita.

Mladen BLAŽEVIĆ

Nakladnik:Hrvatska Uzdanica HUM Mostar

Za nakladnika:Martin Raguž

Čelni i odg. urednik:Filip M. Arapovitz

Uredništvo:dr. Borisav ArapovićSrećko BorasVelimir Pšeničnik NjirićBlaško Raguž

Darko DodigAndrija Šimunović

Marin TopićMladen BlaževićPetar ZelenikaAntonio ZelenikaVlatko FilipovićIvanko Margeta

dr. Ante Aleksićprof. Ivan AlilovićMirko AlilovićToni PeharTomislav MazalValentin N. BorozanĆiril RaičIvan Ćubela

Grafika i dizajn:Philip de Miro

Stanislav Puljić Brzi (distribucija)

Adresa Uredništva:Kralja Tvrtka br. 2 Mostar

Brzoglas:+387 36 316 347

e-mail:humbosnae@gmail.com

KRALJICI KATARINI NA SPOMEN 3HUM BOSNAE

Kad god se na ovom jadnom i čemernom svijetu pojavi nešto novo čovjek se uvijek pita: otkud to, zašto, i tako dalje i tako bliže. Isto pitanje postavlja se i sada kada se čuje daje

počeo izlaziti prvi i neovisni, pa kulturni i pomalo politički, a sve u obliku tjednika, pa još iz Mostara, a sve pod nazivom HUM.

Što se ovog tjednika tiče koji upravo imate u rukama, i uopće projekta HUM, koji je svakako mnogo širi nego što je to izdavanje ovog tjednika (ali o tome nešto poslije), odgovor je jednostavan. Zapravo, u ovom našem slučaju pametnije, opravdanije i primje­renije bilo bi postaviti pitanje: “a zašto ne do sada?”

Hoće se reći tjednik HUM, a i sve drugo što će ići pod ovim nazivom (neovisna TV, brojni kulturni projekti) trebao se pojaviti još i ranije. A nije. Nije zato jer je rat u Mostaru jed­nostavno pomeo sve (s malim iznimkama), i novine, i izdavaštvo i

kulturu. Na nama je da to sada ubrzanim koracima ispravimo.A zašto baš naziv HUM pitanje je koje se sigurno dalje nameće.

HUM je brdo što se tako gordo nadvija nad Mostarom. Hum je i humska zemlja koja kasnije po Herceg Stjepanu dobi ime Her­cegovina i napokon HUM je Hrvatska Uzdanica Mostar. Čovjek koji je i smislio fantastičnu kombinaciju ova tri povijesna hrvatska slova reče neki dan dok je bezbrižno šetao ulicom i dok su mu se u glavi rojile misli o tome kako i kada, jer bi napokon za Mostar nešto korisno trebalo učiniti, kao da je osjetio neki zov iza leđa. Okrenuo se i jednostavno pogledao na zapad. E to je to, sinulo mu je: HUM. Tako bi i tako će ubuduće i biti.

Stari ljudi kažu da je brdo Hum vulkansko brdo te zahvaljujući vodi koja ga okružuje sa sve četiri strane: Neretva, Radobolja, Jasenica i Mostarsko blato nikad nije iskuljao lavu. Umjesto pravog Huma i prave lave ubuduće čemo to činiti mi. Na dobro našeg Mostara i na dobro našeg hrvatskog naroda. Budite s nama.

UREDNIŠTVO

Zašto HUM???

Strah od pokojnika bio je uvriježen kod svih starih naroda ili, u najmanju ruku, nepovjerenje prema njemu.

Duše umrlih mogu biti zli ili dobri de-moni, ali čak i najbolje među njima tuga za životom čini zlobnim i zavidljivim. Stoga život piše pravilo: od mrtvaca treba zazirati i, po mogućnosti, što prije ga se otarasiti. Kod nekih primi-tivnih plemena postojao je običaj da pokojnika zapale zajedno sa kolibom u kojoj je umro, a cijelo pleme bi se odmah odselilo na drugo mjesto. Druga plemena bacala su, opet, svoje pokojnike niz liticu, u provaliju. Stari Egipćani odsijecali su svojim mrtvacima glave. Običaj, koji postoji i danas, da se mrtvacima vezuju noge i ruke, prvobitno je nastao zato da bi se spriječio njihov povratak. Ukratko, primjenjivano je bezbroj načina da se mrtvac uništi ili, pak, da mu se onemogući povratak.

Vjerojatno da u ovom času na kugli zemaljskoj nema naroda koji ima više problema sa pokojnikom. Dok narod hrvatski i hrvatska mladost krvari za svoju slobodu i opstojnost na svim hrvatskim prostorima istovremeno veliki broj Hrvata pametnjakovića drže predavanja o ovome ili onome. Ako se i nema o čemu pametovati lako se nađe tema. Jedan Hrvat tako optužuje drugog Hrvata da je zločinac iako su ili bi trebali biti u »zajedničkom rovu« prema istim neprijateljima. Dok se jedni puškom bore za Hrvatsku dotle drugi (na sreću manji, ali ne i zato manje opasan broj) prosipaju pamet kako ne valja ovo ili ono. Kako je čak bilo

bolje i u pokojnoj Jugoslaviji u kojoj je bilo više svega: i života i slobode, a specijalno slobode medija. Ne valja im ni kuna, jer ona po njima nikad nije bila novac osim za vrijeme ustaša. A ustaše im smetaju i ne valjaju jer su bili zločinci, jer su se valjda na svoj način borili za Hrvatsku. Valjaju im partizani jer su kao i četnici popalili Hrvatsku, a poslije u narednih 50 go-dina sustavno opljačkali. Valjaju im i ustaše i domobrani ali samo zbog toga što su svoje kosti za Hrvatsku ostavili u Bleiburgu. A Hercegovci su ustaše. I zato ni oni ne valjaju. Tko se još sjeća koliko je Hrvata iz Hercegovine poginulo za Hrvatsku, a kasnije za Herceg-Bosnu.

A onda ne valja ni Herceg-Bosna jer su u njoj ponajviše Hercegovci - oni isti koji su među prvima osjetili zov domovine. Zato valjaju oni koji ni do prije godinu dana, a usred domov-inskog rata, nisu još ni znali da su Hrvati i da osim raznih SDP-ova i reformista ima i hrvatskih stranaka. Takvi isti ubjeđuju nas već mjesecima; ta što to već mi hoćemo? Ta smo se valjda odmah na početku trebali predati i prepustiti milosti i nemilosti četničke bratije (s kojom se na sreću Hercegovci na brzinu obračunaše) te kasnije i Alijinih sljedbenika i njego-vim projektom reintegracije Turske carevine koja nepovratno propade još prije više od stotinu godina. A sve pod parolom neovisne, cjelovite i zamisli - sekularne BiH.

Sad i nakon svega ubjeđuje ih se da oni možda i nisu Hrvati, da je Federacija njihova budućnost. I da

sve bude mješovito. Kao da ništa nije bilo. »Brato ko je zavadio«, što bi rekli Mostarci. Baš lijepo, ide li to opet Juglslavija? I treba li uopće itko ubjeđivati Hrvate Čitluka i Brotnja da im je bolje u mješovitom kantonu. I hoće li oni tim svojim dragovoljnim činom ulaska u federalno kantonalnu mješalicu doista i pomoći Hrvatima Mostara. Ili možda Hrvatima Jablanice i Konjica kojih, usput budi rečeno, gore više skoro i nema. Ili će Broćanci pomoći neretljanskim Hrvatima tako što će im pokazati kako se to na broćanskom kršu mješa malter za kuće koje će im svakako trebati pokaže li se da u federalnoj neretljanskoj mješalici budu do te mjere »izmješani« da ne budu znali ni tko su, ni što su, ni kud su pošli ni kud su došli.

Kako narodna predanja s početka teksta kažu jedna od mjera da se pokojnika spriječi da pođe natrag je i običaj da se sa pogreba ne vraća istim putem. A kako bi se pokojnikova duša kad pođe natrag zbunila, zavarala i izgubila put. Sličan smisao zavaravanja pokojnika, ako bi krenuo da se vrati i da nas traži, ima i običaj pokrivanja i prevrtanja namještaja u kući gdje je umro, puštanje brade i kose, oblačenje drugačijeg odijela-crnine. Kad se Hr-vata tiče, a osobito onih u Mostaru i Herceg-Bosni njihov namještaj je uglavnom već prevmut, a i crnina je na njihovim majkama i sestrama. Posebno na onima iz Bosne, kao na onima što već danima sjede na putu preko Vran planine i ne zna-ju gdje su im djeca, sinovi, očevi i muževi.

KAKO ZAVARATI POKOJNIKAPiše: Philip MARTINPUKOVNIK ILI POKOJNIK

4 HUM BOSNAE

Piše: Filip Martin

Jedan od mnogih pakleno vrućih ljetnih dana u Mos­taru. U ovo vrijeme ni rata ni mira u Mostaru nije samo ta

paklena vrućina koja, nešto iza pod­neva, Mostar čini gotovo avetinjskim gradom. Još do jučer, dok je pucalo i praštilo na sve strane, barem u ovom području, po kom smo tog vrućeg mostarskog dana šetali, bilo je živo.. Prostor oko Baz ena i Carinskog mosta. Tu se branila Hrvatska. I dolje niz ulicu. Niz Ričinu. To da je uokolo sve porušeno, već se znade. A to ­ kako su se zvali ti hrabri hrvatski vitezovi koji su na tom prostoru gotovo godinu dana zaustavljali zajapurene džihadlije malo se znade. Na jveći broj njih nije, zapravo, ni htio nikakvu promidžbu. Sv oje rato vanje, na jednoj od najtežih crta u povijesti rato vanja uo pće, shvatili su jednostavno kao zov Domovine. I svoju obvezu Domovini. Je dan od tih hrvatskih junaka sa ove »crte herojstva i smrti« je i gospodin Josip Zvonimir Kukić. Danas je zapovjed­nik Sektora un iformirane policije u Posušju. Istina, i onog trenutka prošle godine. kada je prvi puta stupio nogom na tlo kod Carinskog mosta, bio je na istoj funkciji. No, nije mu se »patroliralo po Posušju. Sa svojim momcima iz Policijske postaje Posušje stao je u hrvatski rov usred Mostara. Jer, shvatili su da se baš tu brani Hrvatska i hrvatski narod, pa razumije se i Posušje.Josip Kukić bio je jedan od za­

povjednika (sa Vladom Ma rićem i Zdenkom Prce) sada već legendarne II. stanije P.U. Mostar. Ova satnija formirana je sa izbijanjem prvih hrvatsko­muslimanskih sukoba u Mostaru, i bila je sastavljena uglavnom od dragovoljaca, i na ovoj najžešćoj crti bila je go tovo punih 9 mjeseci. Za svo to vrijeme nijedan pripa dnik nije poginuo, tek ih je nekoliko lakše ranjeno, a što samo govori o velikoj discip li ni i pravilnom vojničkom i do moljubnom pr istupu svih pri pa­d nika­boj o vnika ­ policajaca.

Dok smo obilazili, ovu danas sa mo naoko mrtvu crtu (jer sa druge strane federativna br aća i dalje provociraju), Zvonimir Kukić ili Stari Vujadin, kako ga prijatelji iz Policije zo vu (o ovom nadimku nešto kasnije) prisjeća se teških ­ na život i smrt ­ dana... Znali smo ovdje na crti biti i po pe tnaest dana bez smjene. Zn ali smo da je teško, a nismo imali dovoljno ljudi, jer je na nesreću i sramotu dobar dio ‘hrvatina iz Mostara, pa i iz drugih mjesta pjevušio onu poznatu ­ Bože čuvaj Hrvatsku, ja odoh u Njemačku. No, Zvonimiru i njegovoj ekipi ništa nije bilo teško. Cak ni zimus kad je ledena bura stezala kosti. »..Jednom smo na smjeni bili gotovo 10 dana i onda smo dragovoljno 4­5 dana pojačali jednu drugu crtu iako smo tebali ići kući na zasluženi odmor ili, zapravo, bolje rečeno, u aktivnu priču.A to sa »starim Vujadinom, to

je malo čudna priča. Vjerojatno je to zbog ove moje ko rpulentnosti i odrješitosti. I od lučnosti. Znate kad su nadirali muslimani momci bi sa­mo podviknuli hajde stari Vujadine, i tu šale nije bilo. Smiješno mi je što mnogi misle da je stari Vujadin bio Srbin. Pouzdano mogu »donijeti potvrdu da nije, šali se Zvonimir. Znam da je, epski opjevan stari Vu­jadin, bio iz okoline Duvna i budući da u njegovo vrijeme tamo Srba, a ni Vlaha, nije bilo ni za lijeka onda vam nije teško pogoditi tko je on bio, u malo ozbiljnijem tonu završio je stari Vujadin priču o starijem Vujadinu.Inače, naš današnji stari mladi

Vujadin nastavnik je povijesti i ze mljopisa (pa mu stoga i treba vjerovati). Prije rata bio je, kako on to kaže, »običan Hrvat.. Poslovođa u »Razvitku, u Posušju. Bio je dobar nogometaš (centa rhalf, gdje udari tu trava ne raste). đIgrao je u »Croatiji. iz Imotskog. U do m ovinski rat u Herceg­Bosni uk ljučio se još prije samog rata u Hr vatskoj (zapravo u pripreme za rat) a svi njegovi najbolji prijatelji (Šilje, Darko Mršić, Baća Klapirić, Jozo Đuzel i dr.) ratovali su u 3. imotskoj bojnoj a danas su, naravno, u 4. gardijskoj. To je ta ista

klapa, kaže Zvonimir, koja nikad nije priznavala zakone SFRJ, pa ni one prometne. Zvonimir je u stihiju rata ušao kao zapovjednik pričuvne policije ili milicije (jer se tada još tako zvala), i to je, inače, jedna od prvih, ako ne i prva, prava ustrojena vojna formacija u Herceg­Bo sni. Već krajem veljače ‘92. imali su prvo pravo ratno i va treno krštenje. Obračun sa čet nicima u Kruševu kod Mostara. Slijedio je Kupres, Cincar, Pakline. Prilikom pada Kupresa vodio je svoju satniju na Crni vrh kotu koja je osiguravala obranu Šujice i dalje nadiranje četnika.

Ta Protiv zrakoplovna postrojba zvala se Strijela i Igla« i budući da je taj »VES« Zvonimir svladao još u onoj vojsci, uspjesi, baš kad je trebalo, nisu izostali.

Nakon svega prelazi u djelatn og policajca, no atmosfera i ras položenje u njegovoj Pos taji kojom on zapovijeda nije drugačija od one u najelitnijim vojnim po s trojbama. Stega i disciplina na visini. O tome Zvonimir veli, da i inače često voli za sebe reći da je ko mandir. a ne zapovjednik. E, taj srbizam je ponekad po treban ­ da bi ljudi shvatili oz biljnost zadataka i znali cijeniti zapovjednika i njegove zapovijedi.

To je naoko nevjerojatno, ali je tako.

Naš čovjek još uvijek ne zna cijeniti svoje. Kao da još ne razumije da ima svoju vojsku, policiju i vlast. Stoga se i ja i šalim sa ovim srbizmima. Jer, još se svi sjećaju srpske represije. A ako s najvećim brojem naših ljudi želite surađivati ili mu nešto zapovjediti tu se u startu javlja jedna poslovična inertnost, u stilu vidi ti njega, što će on, dograbio se vlasti... Na sr­eću ja nisam imao tu nesreću da sa takvima idem u boj, jer ovaj rat su iznijeli pravi Hrvati (istina u odnosu na sve vojno sposobne to nije velik broj), Hrvati kojima je uvijek bilo jasno zašto se bore. Hrvati koji su mi u najtežim situacijama na crti govorili da se ne boje smrti jer znaju zašto idu na metak, i kojima je još jedina želja ako poginu bila ta da uz hrvatsku himnu budu pokopani u svetoj hrvatskoj zastavi. Patetično zvučalo li ne, uistinu je tako.Rastajući se sa Zvonimirom i

njegovim policajcima slijedila je još samo jedna opaska. Daj, kad budete pisali nemojte pretjerivati. Nemojte nas kovati u neke heroje. Naši ljudi to ne vole, a nismo mi jedini ratovali...

Kako god ova mala štorija o njima ispala i kako god se ona ocijenila o Zvonimiru i njegovim policajcima ratnicima ona se morala napisati.

I nakon svega jedino tako!

HRVATINe iz Posušja

Zvonimir Kukić - stari Vujadin

HRVATSKI BRANITELJI

5HUM BOSNAE

Ovo ne znači da odmah možemo ove ideje i njihove nosioce ne­gativno označiti zato što se ne slažu sa nekim našim idejama.

Ideju za knjigu Der Juden Staat (Židov­ska država) Teodor Herzl je dobio dok je pratio nepravično suđenje Drajfusu!. Da­nas ogromna većina Židova podržava tu ideju i skoro nitko od Židova ne traži da se ukine taj entitet , iako većina živi izvan Izraela.

Jednako tako Hrvati,jednako kao Srbi i Bošnjaci, imaju pravo na svoju viziju BiH koja uključuje i pravo na nacionalni iden­titet i institucije, a ne samo na kulturnu ili jezičnu autonomiju.U Sarajevu postoji Wilsonovo šetalište, po američkom pred­

sjedniku, koji je u međunarodno pravo uveo princip pravo malih naroda na samoopre­djeljenje.

Dakle,nekada je ideja o nezavisnosti Slo­venije ili RH bila kazneno gonjena, čisti zločinački pothvat,dok su u drugim sredi­nama istovremeno te ideje bile posve legi­timne , a danas su obje te zemlje,bez obzira kakvim pothvatom, izašle iz SFRJ i ušle u EU.

Nećemo ulaziti u pitanje pravednosti neke Haške presude, pogotovo koja nije pravosnažna i za koju trenutno smatramo kako neće opstati nakon žalbe. Ali ćemo us­put podsjetiti da je Sud u Nürnbergu odbio optužnicu u dijelu u kojem je Tužiteljstvo tražilo da se Hitlerov Generalštab, Vrhovna

Komanda i Vlada njemačkog Rajha pro­glase zločinačkom organizacijom, na što nas povijesni dokumenti stalno podsjećaju.

Konstrukcija zločinačkog poduhvata je vještačka i ne ulazeći u pitanja eventual­nih individualnih odgovornosti predstavlja pravni promašaj. A i podsjeća na pokušaj Sovjeta na Sudu u Nirnbergu ,da za zlo­čin koji su sami počinili u Katinskoj šumi kod Smolenska optuže Nijemce (ubijeno je oko 12.000 intelektualaca i oficira Polj­ske) .

Nikome ne treba da se sudi zato što je zastupao hrvatski,bošnjački,srpski ili … neki drugi politički projekat,nego zbog konkretnog krivičnog djela

Lako utvrdive činjenice govore:

Može li politička ideja biti zločinački pothvat ?

HUM BOSNAE u ovom broju istražuje:

Određeni politički projekt ili ideja u pravilu sami po sebi ne predstavljaju automatski ni kazneno djelo pa ni zločinački poduhvat, što ne znači da pri realizaciji tih ideja može doći do različitih interpretacija ili sukoba raznih oblika i nivoa. Vidi se da g.Sejdić i g.Finci imaju svoju ideju ili viziju BH i zalažu se za njeno ostvarenje iako znaju da dio građana ima drukčije gledište. Drugi opet se zalažu za ideju da u BiH budu samo Bosanci raznih vjeroispovijesti. Politička elita Srba u BiH imaju svoju viziju BiH. Ame-rički predsjednik Roosevelt smatrao je, kako navodi u objavljenim dokumentima i Sava Kosanović, nećak Nikole Tesle i prvi ambasador Jugoslavije u SAD, da Srbi i Hrvati ne trebaju živjeti zajedno. Ve-leposlanik Zimerman, SAD, je imao sasvim drukčiju ideju Jugoslavije pa i BiH .Prva uvodna rečenica njegove knjige o raspadu Jugoslavije glasi:„OVO JE PRIČA O NITKOVIMA – nitkovima koji su krivi za rušenje multietničke Jugoslavije, za izaziva-nje tri rata i nesreću kojih dvadeset milijuna ljudi, nepoznatu od drugog svjetskog rata.“ (jedan hrvat-ski političar mijenjao je naslov svoje knjige o rušenju Jugoslavije ) I gosp.Izetbegović (Obraćanje Skupštini R BiH 17.12.1994.g.) je smatrao da se Hrvatska trebala ener-gičnije umiješati u rat u BiH (Bihać). Drugi to mogu smatrati kao agresiju i sl.Iranski predsjednik Rafsandschani je javno govorio da će Iran „svim sredstvima podržati“ da Bosna bude prva islamska republika u Europi.

6 HUM BOSNAESukobi unutar SRBiH, počinju

30.05.1990, što je vidljivo iz Uredbe sa za­konskom snagom 14.05.1992.g. o zaštiti civilnih žrtava rata i oružanog sukoba (Sl.list R BiH br.8 od 02.07.1992.g.). U tom momentu ne postoji ni HRHB ni HVO.

Isto tako ni HRHB ni HVO ne postoje u momentu kada su u Sarajevu osnovani Voj­ni savjet za obranu i Patriotska ligu(1991.g.) po tadašnjem zakonu SFRJ i SRBH nele­galni organi.

Također, HB i HVO ne postoje u mo­mentu kada su Srbi već osnovali svoje po­sebne autonomne oblasti (SAO)

HRHB je osnovana u posebnim uvjeti­ma, nakon što je 07.11.1991 kompetentno tijelo Međunarodne zajednice, Badinterova komisija utvrdila da se Jugoslavija raspala te da organi Federacije i Republika i Ustavni sud „ne ispunjavaju kriterije sudjelovanja i predstavljanja, inherentne za federalnu državu , …pribjegavanje sili dovelo je do oružanog sukoba između različitih dijelova Federacije…vlasti Federacije i republika POKAZALE SU NEMOĆ da osiguraju poštovanje uzastopnih sporazuma o preki­du vatre…”

Potsjetiti ćemo vas na bitne datume.Na dan 15.01.1992.g. Slovenija i Hrvat­

ska su međunarodno priznate od znatnog broja zemalja, a pravni položaj Socijalistič­ke Republike BiH je neriješen, a njoj u čl.1, st.2 Ustava doslovno stoji :“Socijalistička Republika BiH je u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije,“ a Ju­goslavije više nema! Problem se ne može ri­ješiti brisanjem iz naziva države riječi „So­cijalistička“, jer takva RBiH i nema vladu i vlast koju prihvaćaju sva tri naroda po medjunarodnim standardima, što je kasnije potvrdio i Dayton.

Po mišljenju br. 1 Badinterove komisije Jugoslavija više ne postoji od 20.11.1991. što je malo poznato, moguća su rješenja i

bez BiH, jer ni Vijeće sigurnosti, ni Među­narodna zajednica nisu prejudicirali odre­đeno rješenje u Jugoslaviji ili BIH. !

Ratno stanje, u kome se poziva na pravo na individualnu i kolektivnu samoobranu, u BiH je proglašeno tek 20.06.1992.g. sasvim u skladu sa logičnim,racionalnim stavom Sarajeva „to nije naš rat“, nismo protiv Hr­vata, ali oni ne mogu pobijediti i mudrije je da budemo na strani pobjednika. U Sara­jevu nije bilo ni jedne demonstracije soli­darnosti sa Vukovarom ili Dubrovnikom, a kasnije se čudilo kako je svijet indiferentan na događaje u BH..

Herceg­Bosna je dakle osnovana posve le­galno u okviru prava Hrvata na samoobranu kao i prava na njihovu viziju i ideju BiH jer su i glasali na referendumu za BiH..

To što su neki Hrvati (analogno Bošnjak ili Srbin) počinio zločin u okviru Her­ceg­Bosne ili RS ili BiH, ne može poništiti

pravo Hrvata na vlastite nacionalne insti­tucije i nacionalni identitet, što im garan­tira i međunarodno pravo i nisu dužni da se odreknu svog nacionalnog identiteta radi pravljenja države koja očito ne funkcionira ni danas.

Hrvati nisu bili dužni čekati da Međuna­rodna zajednica uspostavlja zaštićene zone i da im se desi Srebrenica, čekajući da ih za­štiti Vlada u Sarajevu, koja je odmah jasno stavila do znanja kakav unitarni poduhvat namjerava ostvariti, pa je prvi međunarodni ugovor koji je BiH potpisala sa Slovenijom, napisan na „dva ravnopravna originala na bosansko­hercegovačkom i slovenačkom jeziku.“ (Sl.L.SRBH 20/92).

Pretjerano je tvrditi da se HRHB osno­vala radi uklanjanja bilo kog naroda, a treba priznati da je na obje strane bilo velikih gre­šaka, Hrvati i Bošnjaci do ovog sukoba nisu nikad bili u neprijateljstvu i ratu (malo je poznato da je pravi naziv tzv. Handžar divizije bio Freies Kroatien ­ Slobodna Hrvatska).

Predsjedik predsjedništva BiH Izetbego­vić je u pravu kada navodi 17.12.94 kako je Vašingtonski sporazum odigrao povijesnu ulogu i „da je samo zaustavio onaj nesret­ni rat između Bošnjaka i Hrvata,vrijedio je svakog truda.“.

Što su legitimne vojne operacije i ciljevi riješeno je međunarodnim ratnim pravom.

Rušenje Starog mosta je silno medijski i politički korišteno, kao da je Srebrenica, a svatko tko je mislio drukčije izlagao se kraj­nje opasnoj reakciji i medijskom linču.

Sada se vidi kako je Sud u Haagu zauzeo stav da je Stari most predstavljao legitimni vojni cilj, jer ga je druga strana koristila u vojne svrhe.

Treba vremena da neke teme zbog kojih se razilazimo ili svađamo i vrijeđamo pos­

7HUM BOSNAEtanu predmet tolerantne analize i objek­tivne ocjene.

Očekujemo kako će tako biti i sa pita­njem udruženog zločinačkog poduhvata.

Sjetimo se koliko je vremena trebalo za slučaj Katinske šume. Pa mostarski biskup Čule je bio osuđen na Sudu u Mostaru (i) zbog „najprljavijih kleveta“ da ono „što su počinile njemačke zvijeri“ pripisuje Sovje­tima i Crvenoj armiji.

Kći američkog ambasadora u Moskvi, A.Harimana pisala je iz Moskve da se radi o tipično njemačkom načinu ubijanja!. Tek je predsjednik Gorbačov potvrdio da su taj zločin zaista počinili Sovjeti, a ne Nijemci.

Kao što je Tito, uz pomoć ideološkog i informativnog monopola, Drugi Svjetski rat u Jugoslaviji prikazao kao pobjedu brat­stva i jedinstva nad Nijemcima u 7 ofanzi­va, kao da građanskog rata nikako nije bilo, (smetnja su bili Jasenovac, Banjica, Drina) tako se sada pomoću konstrukcije zloči­načkog pothvata treba drukčije prikazati tok i prirodu rata u BiH. Ali to će samo doprinijeti daljem slabljenju i mogućem raspadu BiH, jer se ne može očekivati da dva naroda sami sebe smatraju agresorom, odnosno zločinačkim poduzetnicima, koji su silno željeli unitarnu BiH sa bosansko­hercegovačkim jezikom, a onda ih Tuđman i Milošević nagovorili da se tuku! .

Da je sve suviše pojednostavljeno i prav­no­tehnički neosnovano sukob u BiH podvoditi pod konstrukcije zločinačkih pothvata, dokazuje i slučaj zapadne Bosne (Fikret Abdić ­ Babo), gdje su u sukobu bili pripadnici istog naroda sa različitim pogle­dima na državnu strukturu i budućnost Bosne i Hercegovine..

Za svakog onoga koji je u ratu pretrpio gubitak nekoga iz porodice, prijatelja, imo­vine, postao invalid, izgubio svoj posao ili obrt, rat se svakako pokazuje kao agresija i izaziva ogorčenost prema počiniocu, što je posve razumljivo i opravdano.

Međutim, Međunarodna zajednica i međunarodno pravo imaju svoje stavove sa kojima se uvijek ne slažemo iz osobnih razloga. Da bi neki sukob bio proglašen agresijom, mora postojati odluka Vijeća sigurnosti ili Generalne skupštine. Tako je npr.50­tih godina prošlog stoljeća, Gene­ralna skupština (Sovjeti nisu glasali) pro­glasila Sjevernu Koreju agresorom na Juž­nu Koreju.Tad se snage Ujedinjenih nacija stavljaju na napadnutu stranu i bore protiv agresora..

Kada UN smatraju da se radi o građan­skom ratu, to se vidi iz njihovog ponašanja na terenu, snage UN stavljaju se između zaraćenih strana, daju humanitarnu pomoć, osnivaju zaštićene zone i sl.

U Špaljolskoj je 1936­39.g. bilo uvijek 30­40 000 talijanskih i njemačkih vojnika, plus internacionalne brigade, ali je domi­

nantno da su se Španjolci tukli međusobno i to je ključno za ocjenu da je to bio gra­đanski rat, a ne to što je i jednu, drugu ili treću stranu pomagala ova ili ona država iz Evrope ili van nje.

Čak i u Turskoj, u aerodromskim i dru­gim publikacijama mogli smo pročitati da je u BiH vođen građanski rat, a to stoji u svim modernim enciklopedijama i alma­nasima. Druga je stvar kako se politički i medijski u BiH korist to pitanje i pokušava prikazati da Sud, koji je po Statutu nadle­žan suditi samo pojedincima, ujedno osu­đuje čitave države i narode.

Sud u Haagu je imao svoju definiciju dr­žave, a to je: „ članica ili nečlanica Uje­dinjenih naroda ili samoproglašena tvorba koja de facto izvršava funkcije vlasti, neo­visno o tome je li priznata kao država.“ (Pravilo br.2)

Smatramo kako će Sud ići u dalju depo­litizaciju i razlikovanje između pojedinih vrsta odgovornosti, dakle razdvajanja poli­tičke odgovornosti od krivične.

Složili se mi ili ne sa trenutnim presu­dama, odgovornost je uvijek na pojedincu, pa nametanje kolektivne odgovornosti ne može biti ni u interesu same BiH.

Ponavljam da je druga je stvar kako se politički i medijski koristi to pitanje, kao u primjeru Starog mosta.

Nećemo nepozvani davati ocjene i sa­vjete. a što se tiče predmeta koji su još na Sudu treba se držati načela i činjenica koje počinju od Mišljenja br.1 Badinterove Ko­misije,službenih listova bivše RBH, gdje se vidi totalni raspad i nemoć sistema,pa do sporazuma u Daytonu( gdje je srpski narod u BiH zastupao Milošević, a ne Vlada u Sarajevu) i priznanja RS i gdje je utvrđeno da oružane snage jednog entiteta ne smiju

prelaziti na teritorij drugog, da nema ni RBiH ni HRHB, pa dakle ni Međunarod­na zajednica nije prihvatila verziju RBH kao Jugoslavije u malom.

Kao što smo već naveli, ne vjerujemo da će predmetna Presuda biti potvrđena.

I dosada je jedna strana imala velikih očekivanja od Haškog Suda nadajući se da će moći i politički iskoristiti Haške Presude analogno Titovoj upotrebi prava za elimi­naciju političkih neistomišljenika.

Kao što vidimo, Hrvatska je već par go­dina u NATO savezu, upravo je ušla u EU, a po koncepciji zločinačkog poduhvata, to ne bi mogla. Zato ne očekujemo nikak­ve značajnije promjene, osim što se radi o temi koja je medijski zahvalna za korištenje u određenom političkom smjeru za vlastite dnevno političke potrebe.

Sem toga, pojavit će se pitanje kakavu je to političku nagodbu imala treća strana, kada sadašnja, Daytonska BiH, ne odgova­ra njenom planiranom projektu sa početka rata, a ni njenom dogovoru kako Republi­ka Srpska nakon dvije godine može mirno napustit BiH !.

Kada su suci u pitanju vidljivo je da sudac T.Meron, svakako nastoji smanjiti politiza­ciju Suda.

Sada je nekima čudna činjenica, koja je normalna da predsjednik bilo kojeg suda kontaktira suce istoga suda.

Smatramo kako nije zadatak Suda da ocjenjuje kakav je trebao biti politički us­troj BiH, hoće li ta država biti unitarna ili federalna i sl., nego da kvalitetnim i depo­litiziranim odlukama doprinosi pomire­nju Bošnjaka, Hrvata i Srba, i normalizaciji odnosa u BiH.

Uredništvo HUM BOSnaE

8 HUM BOSNAE

1. Odmah za početak gđo alaburić otvorite nam Pando-rinu kutiju... Može li politička ideja biti zločinački pothvat?

Pretpostavljam da pod poj­mom političke ideje mislite na Herceg­Bosnu, pa ću Vam tako i odgovoriti. Osnivanje Her­ceg­Bosne nije zločinački pot­hvat, niti to ikako može biti. Ni jedan sud, pa ni haški tribunal, ne presuđuje političkim ideja­ma, koncepcijama o unutarnjem uređenju neke zemlje ili čak htijenjima da se prekroji neka državna granica. Ono što je za sud bitno jesu sredstva kojima se neki politički cilj pokušao ostvariti. U predmetu Milana Martića, na primjer, Tribunal je

zaključio kako politički cilj vođa Srba u tzv. Krajini, Republici Srpskoj i Srbiji da se ujedine područja s većinskim srpskim stanovništvom nije zločinački pothvat sam po sebi. Ako se, međutim, takav cilj namjeravao ostvariti počinjenjem zločina, tada se može govoriti o udruže­nom zločinačkom pothvatu.

Čitala sam neke reakcije na prvostupanjsku presudu u na­šem predmetu tzv. BH šestorke, kojima se zločinom predstavila i sama ideja stvaranja hrvatskog entiteta u BiH. Takva tumače­nja nemaju apsolutno nikakvo uporište u sadržaju presude.

Ideja Herceg­Bosne, odnosno hrvatskog entiteta sama po sebi nije sporna ni na koji način.

2. ako znamo da na optuže-ničkoj „klupi“ ne sjedi HrH-B-a što se podrazumijeva onda pod takvom optužujućom kva-lifikacijom? Znamo da se sudi za pojedinačni zločin svakog iz šestorke.

Ključna je teza presude da je postojao plan progona Mus­limana s područja na koja su Hrvati pretendirali kao na „svo­je“ provincije, kantone, odnos­no „svoju“ republiku u vrijeme kad se planiralo BiH urediti kao uniju tri republike. Sud je

zaključio da su zločini tijekom 1993.godine počinjeni upra­vo radi ostvarenja takvog plana progona Muslimana. I to je po zaključku suda zločinački pot­hvat. Kad ocijeni da je postojao udruženi zločinački pothvat, o odgovornosti svakog okrivlje­nika sud odlučuje po kriteriji­ma njegovog položaja u civilnoj ili vojnoj hijerarhiji i ovlastima koje je imao. Diskrecijske ovlasti suda u odlučivanju da li je netko dao značajan doprinos ostva­renju navodnog zločinačkog cilja pritom su gotovo neogra­ničene. Ne odlučuje se, dakle, o pojedinačnom zločinu i odnosu svakog okrivljenika prema kon­kretnom zločinu, nego se odluka

o kaznenoj odgovornosti donosi sveukupno.

3. Jeli bilo opravdano osni-vanje HZHB-a i utemeljenje HrHB-a ?

Ovo je već pitanje koje na­dilazi kompetencije pravnika. Budući da sam ja i politolog, pa me jako zanimaju i pitanja unu­tarnjeg uređenja, ipak ću Vam odgovoriti. Kako BiH čine tri konstitutivna naroda, jednako­pravnost sva tri naroda može se osigurati samo tako da zemlja ne bude uređena unitarno, po sustavu jedan čovjek ­ jedan glas. Zemlja bi trebala biti slo­ženog unutarnjeg uređenja, fe­deracija, konfederacija ili nešto

HUM skida Magnum Crimen - veliku optužbu s političke ideje sa kojom su Hrvati pokrenuli: priznanje i obranu BiH, nacionalnu jednakopravnost i demokratizaciju društva u cijelini. Kroz razgovor s gđom Vesnom Alaburić otvoriti ćemo cijeli niz pitanja, a koja u BiH opterećuju: branitelje, političke dužnosnike, stručnu javnost, Hrvatski narod, skupa s druga dva naroda (Boš-njački i Srpski) dakako i povjerenje između njih, a onda i cijeli obrambeno-do-movinski rat u cjelini.

Gospođa Vesna Alaburić ugledna pravnica-odvjetnica, koja u Hagu brani gen. Milivoja Petkovića i čije dugogodišnje pravničko iskustvo nije obojeno zabludama. Nastupi odvjetnice Alaburić u jav-nosti, nisu niti ulagujući, niti se udovoljavaju politizaciji. Njen dosadašnji pravnički i društveno-jav-ni angažman zahtjeva najveće poštovanje.

OSNIVANJe HeRCeG-BOSNe NIJe ZLOČINAČKI POTHVAT

Priredio i razgovarao:Hrvatin TOMAŠeVIĆ

9HUM BOSNAEtreće, svejedno, s tim da naci­onalna struktura stanovništva bude jedan od kriterija formira­nja teritorijalnih jedinica, tako da u jednoj ili više njih jedan od tri naroda bude većinski. Na razini cijele države odnosi teri­torijalnih jedinica trebali bi biti uređeni slično odnosu republika i pokrajina u Skupštini Jugosla­vije. U tom kontekstu smatram da je i osnivanje Herceg­Bosne bilo razumljivo i opravdano.

4. Smatrate li kako socijalni karakter rata u BiH potvrđuje da je to bio građanski rat?

Rat u BiH bio je prvenstve­no unutarnji sukob, bez obzira na pomoć koju je svaka od tri sukobljene strane dobivala iz inozemstva. Zanimljivost i spe­cifičnost sukoba između HVO i Armije BiH bila je što je Repu­blika Hrvatska pomagala obje strane čak i u vrijeme sukoba. U vrijeme suradnje dviju vojski, prije i poslije sukoba, pomoć Hrvatske smatrala se normal­nom, dobrodošlom i potpuno nespornom.

5. Jeli Hrvatska imala pravo intervenirati u BiH temeljem splitskog sporazuma i cijeli niz ostalih dogovora između dviju međunarodno priznatih država? (podsjećam na govor izetbegovića u koje on poziva i traži pomoć od Hrvatske)

Pomoć Hrvatske Hrvatima i Bošnjacima u BiH u njihovoj borbi protiv vojske Republike Srpske za haški tribunal nije problem. Nitko ne osporava pravo suradnje dvije vojske, do­govore Tuđmana i Izetbegovića, aktivno uključivanje Hrvatske vojske u borbene operacije pro­tiv vojske RS, pravo Hrvatske da s dijela teritorija BiH brani Hrvatsku od napada vojske BH Srba i slično. Odnos Hrvatske prema Hrvatima u BiH u vrije­me sukoba HVO i ABIH prav­no je relevantan samo u pogledu pitanja postojanja ili nepostoja­nja međunarodnog sukoba, što je opet važno samo za primjenu prava, jer se neki zločini, na pri­mjer teških povreda Ženevskih konvencija, mogu počiniti samo u međunarodnom, a ne u unu­tarnjem sukobu.

6. Koja i kakva je Vaša kon-cepcija odbrane?

Osnovna teza obrane gene­rala Petkovića bila je da zločini, koji nesporno jesu počinjeni, nisu bili posljedica nikakvog zločinačkog plana, nego kon­kretnih okolnosti na konkret­nom području u konkretno vrijeme. Pokušali smo pokazati sucima što se događalo na te­renu, kakvi su bili planovi, ak­tivnosti i borbena djelovanja Armije BiH, i dokazati da su aktivnosti HVO­a uglavnom bile posljedica borbenog djelo­vanja protivne strane. Ukratko, prezentiranjem stvarnih doga­đanja na terenu, povoda i uzroka određenih akcija HVO­a nasto­jali smo pobiti tezu optužbe da je sve što se događalo bilo po­sljedica nekakvog zločinačkog plana.

7. Kako nam je poznato ge-neral Blaškić kao vojni zapo-vjednik je oslobođen, a Dario Kordić kao politički dužnos-nik osuđen, po kojem je to onda kriterijumu dosuđeno?

Blaškić nije oslobođen. On je osuđen na kaznu zatvora od devet godina. Dario Kordić do­bio je značajno dužu zatvorsku kaznu. Moj je dojam da je Kor­dić dobio strožu kaznu zato što je sud zaključio da on pripada tzv. tvrdoj, nacionalističkoj stru­ji u vlasti Herceg­Bosne, koja je ocijenjena odgovornom za ini­ciranje sukoba s Armijom BiH i zločine koji su se dogodili. A to je za haški tribunal iznimno značajna otegotna okolnost.

8 Koliki i kakav je bio utje-caj islamskih država na gra-đanski rat u BiH s obzirom da smo imali izjavu predsjednika rafsađanija „da iran neće žali-ti sredstva da Bosna bude prva islamska država na tlu Euro-pe“? Slijedile su oštre kritike i iz amerike i isto tako iz Euro-pe. Molim Vas da to analizirate i komentirate.

Rat u BiH posljedica je ras­pada Jugoslavije i proturječnih stajališta konstitutivnih naroda o tome treba li se BiH konstitu­irati kao samostalna i nezavisna država ili ne. Općepoznato je da su BH Srbi željeli da BiH os­tane u Jugoslaviji, a kad u tome nisu uspjeli, nastojali su da što veći dio teritorija bude pod njihovom kontrolom. Uloga

međunarodne zajednice bila je ključna u nastojanjima da se rat prekine i da se pronađe rješe­nje unutarnjeg uređenja zemlje prihvatljivo za sve sukobljene strane. Meni je poznato, jedna­ko kao i Vama, da su brojni ana­litičari smatrali kako su samo dva današnja entiteta posljedica stajališta, koje je prevagnulo u međunarodnoj zajednici, da nije poželjan samostalni musliman­ski entitet. Ja se nisam posebno bavila ovim pitanjima, pa ne mogu dati neku svoju analizu.

9 Koje političke implikaci-je je izazvala prvostupanjska presuda, a koje i kakve će ima-ti drugostupanjska ako bude potvrđena prva, a koje i kakve ako bude oslobađajuća?

Sukob HVO i Armije BiH ocijenjen je međunarodnim u svim presudama protiv BH Hr­vata u kojima se pitanje karak­tera sukoba postavilo kao bitno zbog optužbe za zločine teških povreda Ženevskih konvencija. Ta se ocjena u svim presudama temeljila na dvije okolnosti: na tvrdnji o prisustvu pripadnika Hrvatske vojske i o općoj kon­troli vlasti u Zagrebu nad suko­bima HVO i ABiH. Istovjetna ocjena sadržana je u našoj pre­sudi. Ova ocjena svakako ima političke implikacije, ali se ne radi o nekoj novini u odnosu na dosadašnje presude. Važno je naglasiti kako ocjena o među­narodnom karakteru sukoba ne implicira da se radi o agresiji.

Zaključak suda da je posto­jao plan progona muslimanskog stanovništva također nije novina u presudama protiv BH Hrvata. Istovjetno stajalište sadržano je, na primjer, u presudi Naletiliću i Martinoviću. U toj se presu­di, međutim, ne koristi pojam „udruženi zločinački pothvat“ naprosto zato što je to pojam naknadno uveden u praksu Tribunala. U svakom sluča­ju, tvrdnja da je postojao plan protjerivanja stanovnika druge nacionalnosti ima i političke implikacije jer podrazumijeva da je vlast Herceg­Bosne kre­irala i vodila politiku etničkog čišćenja. Ja se nadam da ćemo u žalbenom postupku uspjeti do­kazati da zaključci prvostupanj­skog suda nisu točni.

10 Kako komentirate ulogu

Hrvatske, dakako i ulogu hr-vatskih vlasti u BiH, koji su nedostaci, i šta bi se dodatno moralo napraviti, s obzirom da traje žalbeni postupak?

Ovoga je trenutka važno da aktualna vlast Republike Hrvat­ske Tribunalu na jasan i uvjer­ljiv način obrazloži stajalište da predsjednik Tuđman nije vodio zločinačku politiku i da politič­ke ciljeve nije kanio ostvarivati zločinima i zločinačkim sred­stvima. Politiku Franje Tuđma­na netko može ocijeniti dobrom ili lošom, korisnom ili štetnom, ali smatram nespornim da zlo­čini nisu bili sredstvo kojima je želio ostvariti neki politički cilj. Vlast u Zagrebu željela je da se međunarodna zajednica što pri­je uključi u rješavanje sukoba i u Hrvatskoj i u BiH, poštovala je dogovore i preporuke međuna­rodne zajednice, među kojima je jedna od najvažnijih da se gra­nice republika bivše Jugoslavije ne mogu mijenjati silom.

11 Molio bih Vas za šire pojašnjenje glasovanja unutar sudskog vijeća, i Vaš komentar na izbor suca teodora Mero-na za predsjednika žalbenog vijeća?

U pogledu odluke o krivnji i visini zatvorske kazne tri suca našega vijeća bili su suglas­ni. Razlikovali su se u pogledu oblika kaznene odgovornosti na temelju kojeg su donijeli odluku o krivnji. Dvojica sudaca sma­trali su da je postojao udruženi zločinački pothvat, pa je presuda donijeta na temelju tog oblika odgovornosti. Predsjedavajući sudac je izrazio svoje neslaganje s primjenom tog instituta i za­ključio da su naši klijenti odgo­vorni za planiranje ili pomaga­nje u izvršenju zločina, odnosno da su generali Praljak i Petković odgovorni kao zapovjednici.

Drago mi je što je sudac Me­ron predsjednik našeg žalbenog vijeća, ali to ne smatram poseb­no znakovitim. Nadam se i oče­kujem da će suci žalbenog vijeća pomno analizirati naše žalbe i donijeti zakonitu i pravičnu presudu.

10 HUM BOSNAE

Piše:Mirko ALILOVIĆ

Na teritoriju sadašnje i Stare Hercegovine veoma dugo je traja­lo pretpovijesno raz­

doblje ­ sve do rimskih osvajanja u unutrašnjosti sjeverozapadnog dijela Balkanskog poluotoka. Glavni spomenici iz toga doba na zemlji hercegovačkoj pret­stavljaju pretpovijesna groblja, u nauci poznata pod imenom tumulus /gomila ­ grobni hu­mak/ i mnogobrojne gradine /visoka naselja toga doba/ otkri­vene su na Humu kod Trebinja, na području Bileća i Gorici kod Gruda. Naročito su važne gradi­ne oko Duvna, kojih ima preko 40, a dosta ih ima i kod Prozora. »Glasnik Zemaljskog Muzeja« u Sarajevu piše o mnogobroj­nim gradinama u Hercegovini. Mnogi znanstvenici određuju neolitsku starost pretpovijesnim gradinama, pa bi to bili i najsta­riji povijesni spomenici u Her­cegovini.

Izučavanjem gomila otkriva se u ovoj zemlji veliki utjecaj grčkog kulturnog kruga. Prve intenzivnije veze utvrđene su tek u IV. stoljeću prije Krista na

otocima Hvaru, Korčuli i Visu odakle su vršeni snažni kultur­ni utjecaji u unutrašnjosti Her­cegovine. U tome je bila veoma važna dolina Neretve o kojoj su grčki mornari kulturnom kla­sičnom svijetu o njoj donijeli mnoge vijesti i proširili poznatu vijest o Skilaksovom jezeru, koje se moglo nalaziti uz Neretvu, na niže od Bune ili Žitomislića. Iz toga doba saznajemo o Ilirskim plemenima Autarijate koje je ži­vjelo oko gornjeg toka Neretve i daleko na jugoistok, te je zbog svoje ratobornosti došlo u sukob s Aleksandrom Velikim, što je prvi dokaz da ovaj teren stvara ratoborne ljude. Vječni protiv­nici ovog plemena bijaše Ilirsko pleme Ardijeji koii su stanovali na desnoj obali Neretve i osno­vali su veliku Ilirsku državu, a za vrijeme vladavine kralja Argona i kraljice Teute pljačkali su po dalmatinskim i epirskim oba­lama odakle su u Hercegovinu donijeli mnogo grčkog novca, naročito iz Drača i Valone. Ilir­sko pleme Daorsi nastanjivali su područja između Neuma i Sto­ca, a kovalo je novce s grčkim natpisom i slikom boga trgovine Hermesa još sredinom II. st. pr. Kr.

NastanakOve grčke utjecaje na pučans­

tvo Hercegovine zatiču rimska osvajanja (9. godine pr. Kr). Od tada Hercegovina, Dalmacija, veći dio Bosne, zapadni dio Sr­bije i stare Srbije i Crne Gore čine jednu rimsku provinciju koja se najprije zvala Ilirik, a poslije Dalmacija, s glavnim gradom Salonom kod Splita. Rimska naselja ograničena su većinom na Zapadnu Herce­govinu i na dolinu rijeke Nere­tve, dok u Istočnoj Hercegovini nigdje nisu otkrivena veća rim­ska naselja, osim nekih manjih tragova u Trebinjskom i Gatač­kom Polju. Naročito su značajna rimska naselja u Duvanjskom, Ljubuškom i Stolačkom Polju, te u Posušju i Gabeli, Čapljini, Mostarskom i Bijelom Polju, te u mnogim selima kod Jablanice i Konjica. U Brotnju /Čitluk/ otkriveno je iz toga perioda više manjih naselja i tri veća /Cerin, Čitluk i Krehin Gradac/. Tu ot­krivena presa za masline govori o kultiviran ju masline, a rimska čatrnja znak je kako su Rimljani savladavali bezvodicu i sušu.

Prema dosadašnjim istraživa­njima Hercegovina je jako si­

romašna (po ostacima rimskih putova), osim Duvna koje se smatra najbogatijim u tom po­gledu u cijeloj Bosni i Hercego­vini.

Glavna saobraćajna arterija išla je od Narone, lijevom stra­nom Neretve na Klepce i Poči­telj te preko Mostara, Jablanice i Konjica do Sarajeva, a odatle preko Romanije do rijeke Dri­ne. Druga važna cesta je primor­ska cesta koja je išla od Salone, preko Runovića kod Imotskog, na Bigeste /Humac kod Lju­buškog/, pa preko Narone do Cavtata, Risna i Budve. Treća važna cesta išla je iz Cavtata na Trebinje, a odatle na Korjeniće i preko Grahova u Crnu Goru. Rimljani su na ovom području pored Ilirskih plemena zatekli i Kelte koji su u Bosnu prodrli u IV. st. pr. Kr. i potisnuli Ilire na jug i istok u planine, a sami su naselili plodne ravnice gdje su inaugurirali artikultumu eru u Bosni. Rimljani u ovim krajevi­ma vode rat s ilirskim plemenom Ardijeji; to je poznati ilirski rat kad ilirski kralj Gancije 168. g. pr. Kr. gubi bitku i državu. Tada se rimska država proširuje s juga sve do ušća Neretve. Između Risanskog zaljeva i Neretve bilo

HeRCeGOVINAOD PRAPOVIJeSTI DO

POLITIČKOG NeSTANKA

11HUM BOSNAE

je ilirsko pleme Plereji, a 156. g. pr. Kr. Rimljani vode rat s Delmatima, ilirskim plemenom koje živi zapadno od Neretve u Hercegovini Dalmaciji. Rimska osvajanja završavaju se 6. g. pr. Kr., u vrijeme sveopćeg ustanka panonskih i ilirskih plemena. — Od tog vremena nastaje snažno napredovanje rimske kulture, osnivanje rimskih naselja, gra­đenje putova, širenje rimskog jezika, nošnje i vjere u unutraš­njost Dalmacije i Hercegovine. Iz toga vremena potječe mnoš­tvo nadgrobnih natpisa u unu­trašnjosti s ponešto iskrivljenim rimskim jezikom. Snažna roma­nizacija počela je 212. g. posli­je Krista kada su svi stanovnici rimske države postali puno­pravni rimski građani.Prilikom velike diobe Rimskog Carstva, današnja Hercegovina i Dalma­cija pripadaju Zapadnom, rim­skom carstvu.

Propašću Rima prodiru Slave­ni koji do IX. st. naseliše gotovo cijelu unutrašnjost Balkanskog poluotoka. Oni na ovom terenu zatiču dosta ostataka rimskog, grčkog, ilirskog i tračkog sta­novništva.

Hercegovina dobija politič­ko ime onda.kada knez Stje­pan Kosača, 1448. g. uze naslov Hercega čime je istakao svoju nezavisnost prema Bosni. Gra­nice hercegovačke države za vrijeme Herceg Stjepana obu­hvaćale su mnoge oblasti koje se danas smatraju dijelovima Crne Gore, Bosne i Sandžaka, te područja oko Foče i Gora­žda i Novog Pazara, od Lima na zapad. Pored svih političkih i administrativnih podjela na­rod iz tih oblasti s ponosom voli istaknuti da je Hercegovac, bez obzira kojoj naciji pripada.

Pred nestanakPadom Bosne pod Turke,

1463. g. Hercegovina u cjeli­ni nije pokorena prije 1482. g. kada pod vlast Osmanlija pada Herceg Novi, sjedište Hercega. Od osvojenih dijelova Herce­govine Turci stvaraju sandžak Hercegovinu, 1790. g. sa sjedi­štem u Foči, a poslije se sjedište preselilo u Prijepolje i Mostar. Godine 1832. Hercegovina postaje samostalni elajet /pa­

šaluk/ s vezirom na čelu. Tako je bilo sve do vlasti Omerpaše Latasa koji je izvršio novu ad­ministrativnu reorganizaciju zemlje i sandžake je zamijenio nazivom kajmekamluk, kada je i Hecergovina podi jeljena na tri kajmekamluka: Mostarski, Plje­valjski i Trebinjski. Kajmeka­mluk se dijeli na mudriluke /ko­tare/ kojih je u Hercegovini bilo 16. Ovakvo političko i upravno područje Hercegovine trajalo je sve do 1865. g. kada je izvršena nova re organizacija Hercego­vine i Bosne, koja je tad dobi­la svoj vilajetski ustavni zakon. Po tom zakonu od Bosanskog i Hercegovačkog elajeta stvo­ren je Bosanski vilajet kojem na čelu stoji valija /guverner/. Vi­lajet je podijeljen na 7 sandža­ka kada Hercegovina ponovno postaje sandžakom. Kada je buknuo Hercegovački ustanak obrazovan je, u studenom 1875. g. Gatački sandžak, a u prosincu iste godine Hercegovina postaje ponovno vilajet.

I Gatački sandžak i Herce­govački vilajet ubrzo su ukinuti /2. 2. 1877. g./ i priključeni su

Bosanskom vilajetu, koji je pred Austro­Ugarsku okupaciju bio podijeljen na 6 sandžaka, a ovi su 1882. g. pretvoreni u 6 okru­ga sa znatnijim izmjenama gra­nica i broja kotareva. Od tada se Hercegovinom politički smatra mostarskim okružjem s kota­rima: Bileća, Gacko, Konjic, Ljubinje, Nevesinje, Trebinje i Stolac. Godine 1885. /prvog svibnja/ mostarsko okružje bro­jalo je 71702 katolika, 63466 pravoslavaca i 52238 muhame­danaca, što govori da su katolici (Hrvati) i tada činili većinu u Hercegovini, i to bez kotareva Prozora, Duvna i Livna, u ko­jima je hrvatsko­katoličko pu­čanstvo bilo u apsolutnoj većini

/33679 katolika, 10945 pravos­lavnih i 9457 muhamedanaca/. Ova tri kotara pripadala su travničkom okružju u kojem su katolici također bili u većini /76554/, dok je pravoslavnih bilo 73850 i muhamedanaca 66975.

U bivšoj Kraljevini Jugosla­viji Hercegovina je podijeljena među dvije banovine, Primor­ske i Zetske. Nevesinje, Gacko, Bileća, Ljubinje i Trebinje pri­padali su Zetskoj banovini, a drugi dio Hercegovine ušao je u sustav Primorske banovine. Sporazumom Cvetković­Ma­ček 1939. g. stvorena je jedins­tvena Banovina Hrvatska u koju je ušla u cjelini i Primorska ba­novina, dok je Zetska banovina zadržala »stare« granice.

Od postanka Hercegovine pa sve do stvaranja velikosrpskog monarhističkog sustava u Kra­ljevini Jugoslaviji, Hercegovina je uvijek uspijevala održati svo jedinstveni entitet. Ona je pala pod Turke kao država, pod tur­skom okupacijom bila je san­džak, elajet i vilajet , a nakon okupacije Austro­Ugarske sma­

trala se je Mostarskim okrugom koji je bio podijeljen na kotare.

U drugoj, Titovoj Jugoslaviji, područje Hercegovine uglav­nom se poklapalo s granicom Mostarskog kotara ili Gospo­darske komore.

U 1992. i 93. g. Srbija i bivša JNA izvršile su agresiju na BiH kojom prilikom su okupirali is­točnu Hercegovinu, a potom et­nički očistili osvojeno područje od nesrpskog življa.

Što sad

Ostatak Hercegovine našao se pod kontrolom Hrvata ili Mus­limana. I ovaj dio Hercegovine konačno /zasad/ bečkim spora­zumom, 11. 5. o.g. podijeljen je

u dva neovisna kantona: Zapad­nohercegovački i Neretvanski. Na tom prostoru Hercegovine Hrvati predstavljaju apsolutnu većinu pučanstva. Ta podjela iz­vršena je pod pokroviteljstvom i tutorstvom Amerike, koja je iz jedinstvenog hrvatskog prostora otrgnula 5 općina s apsolutnim hrvatskim življem i Mostar kao političko, kulturno, gospodarsko i povijesno središte cijele Her­cegovine i stvoren jedan kanton s posebnim režimom /mješoviti kanton/ Neretvanski. Pri tome nisu uvažavana načela koja su zajednički bila prihvaćena na sastanku u Beču od 7. do 11. 5. o.g. Pod tim usvojenim načeli­ma kantoni se ne mogu terito­rijalno organizirati samo po et­ničkom načelu, nego se moralo uzimati u obzir i druga načela, a naročito ekonomsko ­funkci­onalno načelo. Da je poštovano to načelo, nikad se ne bi mogla podijeliti Hercegovina, oduvijek jedna jedinstvena i nedjeljiva cjelina. Podjela Hercegovine na jedan čisto nacionalni kanton i jedan mješoviti protive se eko­nomski zakoni i logika Objek­

tivno, ni mješoviti kanton ne zadovoljava ekonomske interese ni bošnjačko­muslimanskog na­roda. Samo se udovoljilo Musli­manima da u dogledno vrijeme od mješovitog kantona naprave svoj nacionalni kanton. Već u momentu potpisivanja sporazu­ma u Beču moralo se znati da današnje brojno stanje pučans­tva u tom kantonu umnogome odstupa od podataka iz 1991. g. jer je u međuvremenu došlo do mehaničkog priliva Muslima­na iz onih općina Hercegovine koje su Srbi okupirali, a također i iz istočne Bosne, Pošto ih nit­ko ne može prisiliti da se vrate u svoje domove, a i Srbi im neće dopustiti niti će pokušati stvo­

Izdvajanjem Mostara i 5 općina sa apsolutnom većinom hrvatskog naroda, od jedinstvene gospodarske i svake druge vrste cjeline, zapadnohercegovački kanton apsolutno nema perspektive za razvoj i on će vrlo brzo postati rezervat radne snage i otpora, jer će opet morati tražiti kruh po Europi i Americi, kao što je to bilo u Hercegovini u komunističkom sustavu Jugoslavije koja je morala propasti.

12 HUM BOSNAEriti uvjete njihovog povratka, to se već sada može tvrditi da u ovom kantonu većinu predstav­ljaju Muslimani. Izdvajanjem Mostara i 5 općina s apsolut­nom većinom hrvatskog naro­da, od jedinstvene gospodarske i svake druge cjeline, zapadno­hercegovački kanton apsolutno nema perspektive za razvoj i on će vrlo brzo postati rezervat radne snage i otpora, jer će opet morati tražiti kruh po Europi i Americi, kao što je to bilo u Hercegovini u komunističkom sustavu Jugoslavije koja je mo­rala propasti.

Da se zapadnohercegovačkom kantonu piše crna budućnost, jer su mu egzistencija i perspektivni razvoj upitni, govore ekonom­ski pokazatelji ­ nakon podjele Hercegovine na dva kantona, u hrvatskom ostaje tek 12,9% osnovnih sredstava, 22,10% nacionalnog dohotka, 30,60% prometa u trgovini na malo, 18,60% prometa u ugostiteljstvu i 5,30% ležajeva u ugostiteljstvu, te 1,3% stranih turista, 24,80% investicija u osnovna sredstva i 24,20% radnika u društvenom sektoru. Ovi ekonomski po­kazatelji nepobitno potvrđuju nemogućnost razvoja zapad­nohercegovačkog kantona, dok mješoviti (a sutra muslimanski] Neretvanski kanton dobija ap­solutnu prednost nad hrvatskim kantonom koji je decenij i sam

doprinosio razvoju gospodar­stva u Mostaru kroz izgrad­nju velikih privrednih sistema. Zapadnohercegovački kanton potpuno ostaje bez elektročne energije, kao preduvjta bilo kak­vog gospodarskog razvoja jer sve hidrocentrale ulaze u mješoviti kanton. Ovim se razbija duhan­ska i aluminijska industrija jer se sirovine /duhan i boksit/ odva­jau od proizvodnje. Izgleda da se pri stvaranju Neretvanskog kantona rukovodilo isključivo geopolitičkim razlozima, što je vrlo štetno i opasno, jer je ge­opolitika pseudo­naučna teorija koja polazi od tvrdnje da socijal­no­ekonomske odnose i razvoj određuju isključivo geografski, fizički, etnički i sl. uvjeti, a ne ekonomske zakonitosti, U ne­davnoj prošlosti poznato je do čega je dovela geopolitika kao državna teorija. Zato tvrdim da ovakvo razbijanje Hercegovi­ne nema velikog izgleda za us­pjeh jer se protivi ekonomiji te posljedično i politici. Ovim se maksimalno uvažavaju interesi muslimanske strane, a ignorira­ju interesi hrvatske strane. Hr­vati su tako dobili zapadnoher­cegovački kantonkojega bi se svi aspiranti na taj hrvatski prostor vrlo rado odrekli, ali su Hrvati zbog toga ostali bez svojih op­ćina: Čapljine, Neuma, Čitluka, Prozora, te Mostara i Stoca u kojim je HDZ imala većinu na

prvim demokratskim izborima, što je dokaz da je za politič­ki program hrvatskog naroda glasovalo i dosta nehrvata, što dovodi u pitanje podjele države samo po etničkom načelu.

Da se ne zaboravi ...

Nije na odmet spomenuti da je Zastupnički dom HR H­B dana 29. 12. 1993. g. donio Za­kon o utemeljenju Hercego­vačko­humske županije, i to je objavljeno u »Narodnom listu« br. 13 iz travnja o.g., a već 11.5. o.g. nestaje u Beču te Županije.

Posavski. kanton Hrvati su dobili na poček, za što bi se tre­balo izboriti kao i za Kupres, a bez borbe i pobjede Srbi neće dobrovoljno izići iz Jajca, Do­njeg Vakufa, Kotor Varoša i Skender Vakufa. Veliko je pita­nje hoće li i Muslimani u Bu­gojnu i Travniku stvoriti uvjete da se tamo vrate Hrvati koje su oni protjerali. (Muslimani se inače već vraćaju u hrvatska po­dručja).

U trgovini se zna da uvijek loše prolaze trgovci koji robu prodaju na veresiju, jer na ve­resiju kupuju oni koji nemaju novca ili ne misle platiti, pa se redovito događa da takvi trgov­ci bankrotiraju. Ovo se pravilo može analogno primijeniti i na sve općine koje Hrvati dobivaju na poček /veresiju/.

Neuvjerljivo je danas tvrditi kako mješoviti kantoni osigu­ravaju optimalnu zaštitu hr­vatskog interesa i kako Hrvati time mogu biti zadovoljni. Kao argument za to ističe se kako Hrvati u svojim općinama imaju svu vlast, svoju policiju, sudstvo i kulturnu autonomiju. Te tvrdnje ne stoje iz jednostavnog razloga što je Ustavom Federacije odre­đeno da kantoni odlučuju o us­postavi i nadziranju policijskih snaga, stvaranju obrazovne i kulturne politike, pa čak i o kori­štenju lokalnog zemljišta i pros­tornom planiranju. Općinske sudove osniva kantonalna vla­da, a suce imenuje Predsjednik vrh. kanton. suda. Prema tome, vlast općine je marginalizirana, uglavnom se proteže u oblast iz­vršavanja zakona i propisa viših organa i ubiranje poreza. ­ Us­tavom Federacije vlast općina u kantonu ravna je današnjoj vlas­ti postojećih mjesnih zajednica, tvorevini prošlog režima.

Iz izloženog je vidljivo da mješoviti kanton u Hercegovini ne osigurava razvoj hrvatskom narodu, nego čak dovodi u pita­nje njegov opstanak. Tvrdimo da smo prihvatili najnepovoljniju varijantu razgraničenja kantona za Hrvate u Federaciji BiH, te da smo odbacili vjekovno poli­tičko ime Hercegovina, ostavivši ga samo u imenu Federacije.

13HUM BOSNAE

14 HUM BOSNAE

Tisuću zemalja ima svoj dio neba. Jedan predio na zemlji, siv i sjajan, gdje krš blješti,

nazivaju Hercegovinom. Taj predio je u isto vrijeme i pustoš i raskoš, gdje sunce pada pravo na razlomljena ti­jela, predio po kojem se pro­stiru burna stoljeća, predio iz kojeg, nesretne i bosonoge djevojke ispraćaju svoje drage na puteve bez povratka.Željna, onemoćala zemlja Hercegova uzalud očekivaše njihov povratak jer oni u tamo nekoj dalekoj zem­lji, zaboraviše sve oči koje ih ispraćahu, i crne i plave. Samo ostade sjećanje na one koji sijaše smrt u Hercego­vini i koji ih potjeraše u svijet da čame kao što čami stablo u posječenoj šumi.U svakom kutku napaćene Hercegovine, mogu se pronaći slike djetinjstva. I zapamćeni kamen! I Dolac što ga, dal’ po ljudima ili ka­menu prozvaše Ljuti. Sve Ljuti Dolac ima.I pretoplu, mednu smokvu, i puževe i strnjike, i zmijolike puteljke, i kadulju i vrisak, i dobroćudnoga magarca, i blagu sestru ... Pa ipak ga narod nazva ­ Ljuti Dolac.Ljuti, zbog često smrknu­tog crkvenog zvona, koje zove na pokop. A nakon pokopa šutnja duga kao vri­jeme. Hoće li ikad progo­voriti slova mrtva kamena. hoće li ikad biti mimo zeleno uzglavlje onih koje ubi ruka dušmana, hoće li ikada duša njihove djece biti spokojna?Majke Ivana, Mladena, Anta, Tihomira, Zdravka, Željka, kao sjene u tišini zbore svoju tihu patnju. Blaženstvo i sig­urnost nisu riječi koje pam­ti Ljuti Dolac. Pa ni kuća Mišića u Ljutom Docu! Svima koji nisu rođeni u Hercegovini, koji su u Her­cegovinu samo svratili ovim ili onim poslom, ostat će vječito da se pitaju otkuda tolika tvrdoća ljudi s krša, otkuda tolika bliskost života i smrti? Oni koji nisu željeli shvatiti patnju hrvatske zem­

lje Hercegovine, ništa i ne ra­zumiju, a oni koji razumiju, prihvaćaju sve brzo i lako!Zbog kršnih ljudi, tamna i hrabra lica, koji ne uzmiču ni pred kim sve u Ljutom Docu podsjeća na bajku. Tako i stara kuća Mišića! Kuća i ognjište u njoj, nikad nije ugašeno. Ni kad se gasio život muških glava. Kad Mladena zbog neposluha i huljenja na vlast, zbog »hajdukovan­ja« naspram komunističkog režima, prvi put povedoše u zatvor, na ognjištu ostade Luca! Vatra se ne ugasi, a svako jutro se djeci skuha varenika. Kad umriješe prvo

dvoje djece Luce i Mladena Mišića, ognjište se ne ugasi! Rodiše se jedno za drugim: Iva, Ivan, Zdravko, Boslljko i najmlađi Tihomir.Ovaj najmlađi, Tihomir, duša od čovjeka, ne upamti očevu ljubav u djetinjstvu. Dugih, trinaest i pol godina rastao je Tihomir uz majku Lucu, kao sva hercegovačka nejač. Žigosan, a da ne zna zašto, okrivljen bez krivice, zapreten vlastitom mišlju o patnji svog naroda kojem kradu slobodu.I kad Mišići iz Ljutog Doca dođoše u Mostar, na Balino­vac, i sagradiše kuću, Tihom­

ir, voleći sve i svakog, a najviše svoj narod, zavoli Mostar I ljude u njemu! Rijetki se lju­di mogu pohvaliti da su imali toliko prijatelja, koliko ih je imao Tihomir Mišić! Volio je društvo, volio dobru pjesmu, volio poeziju. I sam je često pisao pjesme. Pristala tijela, pravilnog i lijepog lica, crne, kudrave kose koja je Podsjećala na naviljak lju­todolske drače, sličio je Ko­zacima. U isto vrijeme nježan suprug, plemenit sin, omiljen otac, vjeran prijatelj, znao je biti oštar kao sablja. Posebice ako je netko dirnuo u nje­govo podrijetlo, u hrvatski

SJEĆANJA NA PALE HRVATSKE BRANITELJE

Ovo je priča o Tihomiru Mišiću, jednom od najvećih hr-vatskih sinova. Ovaj tekst je samo mali spomen na tog velikog sina hrvatskog naroda.

15HUM BOSNAE

narod i njegovu Hercegovinu!Teško je Tihomir Mišić podnosio komunistički jaram i nepravde koje je taj režim nanosio hrvatskom narodu Njegovi prijatelji dobro pamte golgotu koju je prošao, kako je znao u šali reći: „Zbog Gospe“.Bio je medu prvima koji su, bez straha za posljedice (a bilo je posljedica i teških i dugih), pošli u Međugorje da se pok­lone Kraljici Mira. Danima su ga pekli i bolili tabani i noge jer je u Međugorje na Put križa išao bos, ali ga je još više pekla nepravda koju je poslije doživio. Zbog toga »grijeha«, zbog odlaska u Međugorje, ostao je bez posla No, Tiho, koji je završio hoteli­jersku školu u Dubrovniku i koji je bio jedan od najboljih i najpoznatijih mo­starskih konobara, nikad nije bio bez posla Gosti su ga obožavali.Prije svih je prihvatio program HDZ­a žarko želeći dobrobit i prosperitet hrvat­skog naroda Po osnivanju stranke bio je zadužen za područje Balinovca, Zahu­ma, Cemice i Pothuma. Danonoćno je okupljao pristalice, članove, objašnjavao ciljeve stranke i ukazivao na opasnost od tadašnje JNA i srpskog agresora.Prvi je stao pred tenkove koji su krenuli preko Širokoga Brijega da zađu iza leda zapadne Hercegovine. Tiho Mišić je jedan od onih koji je stao pred tenkove i rekao. »Dalje ne možete, ni pedlja.« Bio je pravi Mostarac, neustrašiv, hrabar sa velikim smislom za organizaciju.Po izbijanju rata u Hrvatskoj bio je jedan od prvih koji su pošli u pomoć, stigao je svugdje ­ od Zagreba do Vuko­vara! U Mostaru sa Jadranom Topićem, Petrom Zelenikom, Radom Bošnjakom, sa Dariom Kordićem, Matom Bobanom i drugima, naoružava svoje vojnike. Tihomir Mišić je prvi čovjek koji je okupio više od 300 momaka pod oružje

i hrvatski stijeg. Svi su radili kao jedan, svi u tajnosti, a svaki je znao za svakog. Bio je začetnik i tvorac kasnije slavne Četvrte bojne koja danas s ponosom nosi njegovo ime ­ Bojna »Tihomir Mišić«. Bili su to momci kao iz filmova, ali rođeni i rasli na Balinovcu, Cimu, Ilićima, Pothumu.Podjednako je naoružao i Hrvate i Muslimane. Tihomir Mišić je dao puške mladićima, Muslimanima, koji su branili Luku i Mahalu od četnika. Svake noći, po izbijanju agresije, Tiho je sa svojim hrabrim momcima išao na Luku i u Mahalu i pomagao tamošnjim mladićima Bio je omiljen i vojnici, i Hr­vati i Muslimani, su ga slušali bez pogo­vora. Voljeli su ga jer nije zapovije­dao iz kancelarije, niti iz podruma. Bio je uvijek na čelu!Dok su četnici nemilosrdno tukli, posebice lijevu obalu. Tiho je svake noći nosio mladićima koji su je branili oružje, hranu, a posebno se trudio da ih poduči kako da se brane i da ne dopuste četnicima da siđu s Fortice u Mostar Taj neviđeni otpor naspram tisuću puta jačeg neprijatelja vjerojatno će vojni stratezi, kad budu davali ocjene o domovinskom ratu u Mostaru, morati priznati da su ti momci činili i ono što je nemoguće, da su svi od reda bili legende koće ostati zapisane u povijesti ovog grada.Za neke istine još nije vrijeme, pa će prava istina o pogibiji Tihomira Mišića, tek kad rat bude iza nas, izaći na vid­jelo. Iskazi svjedoka, prilikom sudskog vještačenja, su šturi i suhoparni, Prema tim iskazima u noći 16. na 17. svibnja, 1992.g. Tihomir Mišić je sa nekolici­nom tadašnjih za­povjednika u 22 sata, pošao u obilazak prvih linija na Luci i Mahali. Iz kuće Kasumačića, poletjeli su smrtonosni meci koji su pogodili Tihomira Mišića. Mnogo je pitanja koja

traže odgovor! Da li je najavljen obila­zak položaja? Kako to da baš te noći branitelji Mahale nisu znali za Tihin dolazak? Kako baš da između svih bude, navodno greškom, ubijen Tiho Mišić? Kome je smetao ovaj hrabri hrvatski vitez?Sve su to pitanja još uvijek bez odgovora’ Znano je samo jedno. Nakon pogibije Tihomira Mišića došlo je do rasula, do prvih nepovjerenja između Hrvata i Muslimana i konačno do pada lijeve obale u ruke četnika.Najbolnije je ipak saznanje da je pogin­uo od onih kojima je pomogao, da je na njega pucano iz oružja koje je sam dao.Ubijen je od onih kojima je vjerovao! Majka Luca i otac Mladen žive od us­pomena, koje se ne gase, zbore svoju tvrdu patnju u kojoj se glasi zamućuju. Supruga Iva, sa djecom Tihanom, Mar­tinom i Josipom Tihomirom, nose zeb­nju i slutnju za budućnost. Obilazeći stare listine ljutodolske koje će uvijek iznova, pune tuge, pričati priču o Tihi.Za njih i za kuću Mišića nema više sklada ni uvjerljivosti što ju je sa sobom nosio Tiho.Nema više onih snažnih ruku što kidaše grožđe, uz smijeh, ne gazi se više polje Mišića ko nekad! Ne pomaže ni utjeha. Ali pomaže vjera u vječnost i nezaborav! Kuća Mišića na drugu godišnjicu po­gibije Tihomirove, primi sve one koji su došli da se poklone vječnom počivalištu najboljeg među prvima. A nejač, koja ostade iza njega, neće dozvoliti da se vatra na ognjištu ugasi. Ostat će kao i sva nejač Hercegovine koja su ostala bez hranitelja. kao stupovi na kojima nebesa stoje Kao tvrdi hercegovački kamen, rast će ta djeca jasna i određena, kao što je određena hrvatska zemlja, koju davno nazvaše Hercegovina.

Zlata BRBOR

HRVATSKI VITeZ KOJI NIKAD UMRIJeTI NeĆe

Tihomir MIŠIĆ

16 HUM BOSNAE

Kroz nekakav otvor koji bi se go­tovo mogao nazvati i prozorom, a možda je to nekad zacijelo i bio, pogled pada na usku brdsku ces­

tu što se polako spušta dolje skoro do ri­jeke, modre i bistre Neretve. Sunce je već odavno zašlo i sasvim lijepo, kao na dlanu, u izmaglici večeri, u pretapanju fantastičnih večernjih nebeskih boja kakve valjda samo u Hercegovini mogu biti i neizbježnom pjevu cvrčaka, sjedim i čekam. Tamo preko rijeke, u obrisima večeri, naziru se zidine starog hercegovog grada Blagaja. Tako se lijepo vidi kroz kameni otvor drevne kule na vrhu Huma, s ove strane rijeke. A ispod, dolje, teče cesta i njome život.

Pet stotina godina poslije ­ a kao da je ju­čer bilo i kao da se ništa promijenilo nije. Tiho se već bog zna koliko prelijeva tom

mitskom dolinom raja i života. Tko zna ko­liko vremena i prije nego što je bila ta cesta, te kuće, ta rijeka, i ova kula i ovaj prozor s kojeg ovaj čovjek gleda i misli. Tamo, iz tog pravca, tim uskim putem uzbrdo, treba sva­koga časa stići čovjek za kog je u prvi tren gotovo i nemoguće pomisliti da bi se mogao pojaviti ­ po kome je i ova zemlja, na kojoj ovog trenutka uživam nevjerojatne mirise kasnog proljeća, dobila ime Hercegovina. Samo jav­ljanje u uredništvo našeg lista od strane njegovog visočanstva Herceg­Stjepa­na Kosače bilo je popraćeno velikom nevje­ricom. Je li uistinu to moguće??’ No, njegov poziv, koliko god to izgledalo nemogućim, čak i za one koji vjeruju u reinkarnaciju, bio je uvjerljiv: ... Prvog dana novog tjedna u kasni smiraj dana ... na vrhu brda Hum

Pojavili smo se u zakazano vrijeme. Naš

fotograf Tvrtko nervozno lomi prste i na­mješta aparat. Razgovaramo o č o v j e k u koji, bude li sve u redu, svaki tren treba stići na zakazano mjesto.

... Rod Kosaca potječe iz bosanskog gor­njeg Podrinja. U njemu i danas leži seoce Kosače, petnaestak kilometara sjeveroistoč­no od grada Foče. Najstariji nositelj tog pre­zimena zvao se Vuk Uostalom, naj raširenije ime u srednjovjekovnoj bosanskoj povijesti (Vuk, Vukac, Vukmir, Vukoslav, Vučica itd ...). Imao je dva sina. Vlatka i Hranu, koji se po ocu nazivaše Vukovići (u to vrijeme, u pravilu, nije bilo prezimena nego patroni­mici, izvedeni iz očeva imena).

Vlatko Vuković. vojvoda Huma. zapovije­dao je bosanskom vojskom koju je Stjepan Tvrtko I slao u pomoć srpskom knezu La­zaru Hrebljanoviću na Kosovo polje (1389). Vlatko je imao tri sina: Sandalja, Vuka i Vukca Hranića. Sandalj je zapravo onaj koji uzdiže Kosače među vrhove bosanskog plemstva. On se dva puta ženio, prvi puta Katarinom, kćeri Vuka Vukčića­Hrvatinića i drugi put Jelenom, kćeri kneza Lazara. Ni iz jednog braka Sandalj nije imao djece. Od njego­vog mlađeg brata Vukca Hranića i žene mu Katarine potječe Stjepan Vukčić, kasnije veliki Herceg Stjepan. Tri se puta ženio: najprije u svojoj dvadesetoj godini Jelenom Balšić, a po njezinoj smrti 1453. Barbarom i poslije nje Cecilijom. Iz prvoga braka Herceg Stjepana rodila se najprije kći Katarina (kasnije žena Stjepana Tomaševi­ća, bosanskog kralja pogubljenog od strane Turaka i posljednja bosanska kraljica), a zatim sinovi Vladislav Vlatko. Iz drugoga braka, onoga s Barbarom, potječe kći Mara, udata kasnije za Ivana Crnojevića, i sin Stjepan, kasnije Ahmed Hercegović, potu­rica i veliki vezir u Carigradu ...

JA SAM PRVI POTKOVAO KeNJCA NAOPAKO, PReVARIO OSMANLIJe I DAO NAPUTKe ZA

OBNOVU HeRCeG-BOSNeRod Kosača potječe iz bosanskog gornjeg Podrinja. U njemu i danas leži seoce Kosače, petnaestak kilometara sjeveroistočno od grada Foče. Najstariji nositelj tog prezimena zvao se Vuk Uosta-lom, naj raširenije ime u srednjovjekovnoj bosanskoj povijesti (Vuk, Vukac, Vukmir, Vukoslav, Vučica itd ...). Imao je dva sina. Vlatka i Hranu, koji se po ocu nazivaše Vukovići (u to vrijeme, u pravilu, nije bilo prezimena nego patronimici, izvedeni iz očeva im-ena).

Vlatko Vuković. vojvoda Huma. zapovijedao je bosanskom vo-jskom koju je Stjepan Tvrtko I slao u pomoć srpskom knezu La-zaru Hrebljanoviću na Kosovo polje (1389). Vlatko je imao tri sina: Sandalja, Vuka i Vukca Hranića. Sandalj je zapravo onaj koji uzdiže Kosače među vrhove bosanskog plemstva. On se dva puta ženio, prvi puta Katarinom, kćeri Vuka Vukčića-Hrvatinića i drugi put Je-lenom, kćeri kneza Lazara. Ni iz jednog braka Sandalj nije imao djece. Od njego-vog mlađeg brata Vukca Hranića i žene mu Ka-tarine potječe Stjepan Vukčić, kasnije veliki Herceg Stjepan. Tri se puta ženio: najprije u svojoj dvadesetoj godini Jelenom Balšić, a po njezinoj smrti 1453. Barbarom i poslije nje Cecilijom. Iz prvoga braka Herceg Stjepana rodila se najprije kći Katarina (kasnije žena Stjepana Tomaševića, bosanskog kralja pogubljenog od strane Turaka i posljednja bosanska kraljica), a zatim sinovi Vladislav Vlatko. Iz drugoga braka, onoga s Barbarom, potječe kći Mara, udata kasnije za Ivana Crnojevića, i sin Stjepan, kasnije Ahmed Hercegović, poturica i veliki vezir u Carigradu ...

Tko je Herceg Stjepan

17HUM BOSNAE

JA SAM PRVI POTKOVAO KeNJCA NAOPAKO, PReVARIO OSMANLIJe I DAO NAPUTKe ZA

OBNOVU HeRCeG-BOSNe— Mir vama, moji hrvatski sinovi ­ prekinuo nas je snažan

muški glas. Okrenuli smo se i s nevjericom u očima gledali visokog stasitog čovjeka sijede i uglađene brade. Pored visokog zida, desetak metara od nas, stajao je Herceg Stipan Kosača.

— Klanjamo se Vama, slavni i veliki Štipane ...!— Hajde, hajde .... sinovi moji, glave gore i dajte da vas zagr­

lim kano hrvatske gore listove!— Kakvim dobrom nam stigoste, veliki Stipane?— Sinovi moji, došao sam i želim da to moj hrvatski narod

zna. Želim da mu to odmah prenesete jer vidim i znam da je narod moj hrvatski opet u velikoj nevolji, možda većoj nego ikad do sada.

— Rekoste nam »... hrvatski sinovi moji« ... pa onda »... moj narod hrvatski ...«. Znate, malo smo zatečeni, veliki naš Stipane ...

— Ah ... sinovi moji! Vidim da vam, ka i mom hrvatskom narodu, povijest nije jaka strana. Kako jučer, također ni danas. Oh, Bože svemogući i jedini, hoćeš li ikad Hrvatu pameti dati ...

— Vidite, slavni Stipane ovdje od vašeg odlaska a bijaše to davno, više od pet stotina godina je tomu, nitko točno ne ustvrdi tko ste i što zapravo bili Niti jedna od tri vjere ne smatraše vas svo­jim. ?

— I pravo im budi, počesto bijahu u pravu. Sve sam nisam bio, ali bi opstat mogo u ovoj božjoj zemlji ... nu, Hrvatom nikad nisam prestat bio, ili se krv prominit možda može?

— Govorili su za Vas, veliki Štipane, kao o čovjeku prevrtlji­vom, bez skrupula, bez­obzirnom, gramzivom, čovjeku vrlo slobod­na života..

— Sinovi moji dragi, u moje vrime, vrime mržnje, pokvare­nosti, prevare i laži čovik je, da bi opsta, mora biti tvrđi od ovog našeg humskog kamena. Mora je biti, kako to vi kažete, diplomat, a da bi osta s glavom na ramenu E, za to sam mora biti i pataren i katolik i pravoslavni, zlu ne trebalo Nu vam nisu mogli slagat da sam bi uspišan i spretan upravljač, moćan i bogat i više od bosan­skog kralja

— Pa, nešto se od toga zna— Malo, malo se toga znade, sinovi moji. Nu, tko prošlost ne

štuje, ni teško da i sutra sunca vidi... ali, nu, radost mi malo ispunja srce moje jer evo vidim da krvi moje još u vama ima. Nedate se, iako vas baš ka i mene u moje vrime tuku i udaraju sa sviju strana. Sretno je staro srce Stipanovo što to vide oči njegove zadnjijeh dana.

— Pitanje jedno imamo za Vas, Stipane slavni... Legenda kaže da ste na kenjcu potko­vanom naopačke iz Blagaja grada u

18 HUM BOSNAEDubrovnik sretno stigli, bez da se Turci do­sjete mudrosti vašoj ...

— Izbor velik nije bio jer Turčinu vi­rovat, naravski, nisam smio. Zet moj i kralj bosanski Tomaš to je učinio pa je glavu pod Ključem od Turčina izgubio. Rekoh tada sebi: Stipane, nema druge, samar na kenj­ca, potkivaj ga naopako i put mora punim kasom! Ta mudrost glavu mi je, hvala bogu, sačuvala i zato sam danas evo ovdi s vama.

— O Turcima ne zborite lijepo, al’ pri­ča se, ponekad surađivali ste s njima ...

— Sinovi moji, već vam rekoh, pame­tan je čovik treba biti, ak’ je nužda bila i s cr­nim đavlom mora si tikve saditi. Taki život i taki poso bio ...

— Ali zašto sina Vašeg Vladislava prokleli ste za sve vijeke a za iste »turske« grijehe?

— Rekoh tada: »... Ako bi (Vladislav) imao i tisuću života, bilo bi pravo da ih sve izgubi, ne samo zbog svega što je učinio protivu mene, svoga oca i gospodara, već i protiv cijelog kršćanstva. Bog zna da je on bio uzrok i vodič koji je doveo velikog Tur­čina­sultana u Bosnu na smrt i uništenje sviju nas ...«. Uistinu, ni danas tomu nemam dodati ništa.i

— Nije valjda da je Bosna pa i Her­cegovina Vaša samo zbog izroda Vladislava pala

— Djeco moja, hrvatski sokolovi moji, učeni ste ljudi i znadete o tomu isto ka i ja. Nesloga velika među nama bijaše tada ... a vidim ni vi na greškama našim naučili niste ništa. Baviti se mravima dok slonovi prola­ze, hrvatska je odlika uvik bila. I zadnji kmet moj mislio je da kraljem i hercegom more zvati se. Vidim danas u Hrvata iste stva­ri. Srce moje zbog gluposti take mi krvari. Stjepan, zet moj i kralj bosanski, Tomašević nadobudan i naivan bijaše Pouzda se u po­moć kršćanskih zemalja naših, odbrusi sul­tanu za danak ugovoreni i nespreman u rat s vojskom turskom uđe.

— Stipane slavni, samo podsjetit želi­mo Vas, u poveljama Vašim počesto naći se moglo «... milosti Božjom i velikog gospo­dara mi, cara Amir sultana Mehmed­bega« Bijaše to dodatak u tituli va šoj . ?

— Pametan i mudar morao je vladar biti, to vam stoga dvaput ne moram zborili. Nešto od mudrosti moje i vama ne bi goreg bilo iskoristiti Sin moj Vladislav, ni brada mu nije stala resti, vladarom se htio zvati Pa kad vidje da preko ćaće živa to tako lako ići kod Turčina neće, turskog bi sultana za suca zva. A onda opet i gospari dubrovački u svem tomu tražili bi cara svoga. Zaludu je bilo kazivati tada da smo jedna braća od istog ćaće hrvatskoga.

— Vaše riječi lijepo zvuče, presvijetli naš Stipane, ali zašto onda kao prava braća od jednog oca hrvatskoga zemlju niste uje­dinili, bratske ratove ugušili...?

— Interes je strašna stvar, vlast je

strašna stvar, i brat brata od sjaja zlata po­često ne vidi. Mojoj braći, dubrovačkim gosparima, kazivao sam često: ujedinimo se, braćo, i plodove zemlje lijepe naše uživaj­mo zajednički, pošteno i strasno! Nu, pače sam počesto vidio da bih ja, Stipan, u br­dima humskim samo puki stražar bio, dok bi zlato trgovačko u zidinama Dubrovnika samo za gospare ostajalo. Tu ne bijaše pra­vice i zato sam svoje za omeđit smatro za potrebito.

— Bijaše li to razlogom da hercegom se proglasite, istom krunom predšasnika Vašeg i slavnoga splitskoga hercega Hrvoja Vukčića­Hrvatinića ...?

— Krunom mojom hercegovom i titu­lom okrunih se ne zbog toga, već zbog toga da sa Stipanom nitko nije moga upravljati a kako mu um padne. Ako me pamćenje do­bro služi, bijaše to tisuću četiristo četrdeset i osmog ljeta gospodnjeg.

— Herceg »Humski i primorski« titu­la se Vaša zvala. Što je, koja brda i doline Vaša zemlja zahvaćala...?

— Od Podrinja gornjeg, Stipan­polja i Sokol­grada i Mileševa, na sjeveru, zbog tog sam se i hercegom sv. Save zvao ­ do No­voga i Risna u Boki, na jugu, te do Cetine i Omiša na Zapadu...

— Vi ste onda prvi koji ste temelje Herceg­Bosni udarili ...

— Tko bi drugi ako ne stari herceg Stipan. Samo da se sačuvalo ono što je Sti­pan stvorio Nu, tu ne triba pameti mnogo pa ne vidjeti da sam ja, herceg Stipan, prvi udario temelje Hrvatskoj Republici

Herceg­Bosni. Čuvajte je, dico moja, kao zjenicu oka svoga! Prvi sam prevario i Osmanlije i prvi u svoj mudrosti svojoj potkovao kenjca naopako. Eh ...tko bi bio sretniji od mene kad biste upotrijebili samo nešto od mudrosti moje...

— Ako dozvolite, presvijetli i slavni naš Stipane, pitanje za Vas samo po sebi na­meće se iz stvari naše...

— Na nesreću, znadem da pitanje nije jedno jer Hrvat živit nije znao ako si nije znao stvorit stotinu problema više...

— Pitanje je aktualno, washington­skog sporazuma se tiče... Mogućnost pro­vedbe u život. Da ili ne...pitanje je sad!

— Mnogo molim za rješenje takvo, nu nikako ne uspijevam svezat. neke stva­ri. Kao prvo, pod Blagajem, mojim gradom, vidim jučer vojsku neku što ljiljanima maše s povicima istim, u slavu Allaha, kad u moje vrijeme bijaše sječa tih bosanskih ljiljana. Ta se vojska odlučiti mora: ili Allah ili ljiljan. Kao drugo, je li ova vojska pod Blagajem, mojim gradom, ona ista sina moga najmla­đeg Stjepana, poturice Hercegović Ahme­da? Ako jeste, puno ne virujem jer nu, sin moj Stjepan dok je mali jošte bio, od njeg lašca većeg nije bilo...

— Prostora povjerenju ipak treba dati. Nu, pak, kažu da i protektorat Europe nad

stolnim našim gradom može najbolje uredit neke stvari...

— Djeco moja, molim se i brinem za vas. Nu, naivni nemojte biti i pazite da u prigodu ne dođete kenjca naopako potkivati i put mora se zanavijeke zaputiti...

— To su, Stipane naš slavni, većma stvari politike na višoj razini. Nu, i mi moli­mo se Bogu pamet da nam prosvitli i slogu hrvatsku da nam podari ...

— Štuj Boga i moli se njemu! Nu, tko znade čuvati sebe i Bog će ga čuvati To vam herceg Stipan kaže. Kad se Stipan siti svojih protektora. Venecija, Napulj, cili kršćanski Zapad, Turci... I svi Stipanu govoriše isto. Nutkaju pomoć pak za dukata tristo, a sutri dan, sinovi moji, to je većma petsto. Nu sam zato ja ovdi da pomognem, da vam ukažem, dico moja, na grješke koje ste napravili i grješke koje ćete, može bit, napravit. Samo vira u sebe: hrvatska lisnica u hrvatskom džepu i hrvatsko koplje na hrvatskom ra­menu. Zapamtite moje riči! Odlučite sami o sudbini svoje Hrvatske!

— To nam nekako odveć zvuči pozna­to, usuđujemo se reći, uzoriti Stipane?

— Zna sam ja da ste vi pametni i učeni ljudi. To je Stipan još davno govorio, nu ga nitko nije slušao. Ali bi ja vas. sokolovi moji hrvacki, tija nešta pitat. Šta se ono svitli doli ispod nas ...?

— To je, veliki naš Stipane, naš Mos­tar ...

— Aaaaa...to je moj Mostar... Booože­eee, a kako se izgradio! Pa sam ja tu dao sa­gradio dvi castele i viseći most preko rijeke ...i pet, pet ili šest kuća... Bože moj, hvala ti da sam ovo doživio da vidim. E sad vidite, dico moja, dođu meni glasnici u Dubrov­nik i govore što Turci rade u mojoj zemlji Humskoj. Vele mi tako da su se počesto znali opit i zapivat »Šeher Blagaj i kasaba Mostar ... oooj«.

— Kao što vidite, to više nije kasaba. To je sad grad­ ­Glavni, stolni hrvatski i humski grad. Bio je on i veći ali, eto, malo su ga potkratili oni gore s brda, što vele da su sinovi sv. Save, pa poslije ovi »Ahmedovi ljiljani«..

— A vi. napraviste li vi što loše mom Mostaru?

— Pa, malo, ali to je bilo u samoobra­ni...

— Nu, dobro, sokolovi moji. ja idem na neko vrijeme., moram obići Herceg­Bosnu,. Stari Stipan mora vidit što se to radi, di ide, di zapinje, di se radi, di se ne radi. Pačem, čujem da ima i toga nerada Toga ne smi biti, ii’ nas neće biti! ’Ajd s milim Bogom, mili moji hrvatski sokolovi, i nu, to vam mogu kazat, samo to nemojte nikomu prenosit Ako me budete trebali, bude li me narod tražio, možete me naći gore, kod Mate .e e. . Imam za Matu nove naputke. Vrijeme je da se ovo privodi kraju, nema posla koji se ostavi napola (nedovršen).

19HUM BOSNAE

Kad se za nekoga kaže da se počeo baviti kiparstvom u 64. godini, da je samouk, te da je sa desetak godina rada uvršten u Likovnu en­ciklopediju, nesumnjivo je onda riječ o autoru

koji je vjerodostojnošću svoga rada, te brzinom kojom je takav rad prihvaćen u javnosti, zaobišao sve kanone likovnog života.

Baba Penavuša, kako su je zvali, rođena je u sredini bez većih likovnih tradicija, ali se početak njezinog rada veže uz sretnu okolnost priređivanja likovnih izložbi u samostanu Široki Brijeg, početaka Franjevačke galeri­je koja je okupljala prijatelje i poznavatelje likovnosti. Upravo je takva klima pomogla da njezin rad ne ostane tek zabava za unuke.

Radila je uglavnom biblijske teme (Isus i Samaritan­ka, Dobri pastir), povijesne ličnosti (Kralj Tomislav) i likove životinja koji su i najpoznatiji (Ptice, Kornja­ča, Divlja mačka i Vjeverica). Smisao za kompoziciju, jednostavna rješenja volumena, što je inače karakteris­tika naivaca, slobodna uporaba čistih boja i korištenje njihovih komplementarnosti, čini njezinu prepoznat­ljivost. Fantastični elementi, često spojeni s duhovi­tim rješenjem volumena, najjači su atributi vrijednosti Penavušinih kipova.

U petnaestak godina rada izlagala je mnogo, samos­talno dva puta u Zagrebu, inozemstvu, sudjelovala na više od dvadeset skupnih izložbi. O njezinim radovima pisali su najznačajniji hrvatski likovni kritičari.

Najveći broj skulptura Sofije Naletilić­Penavuše da­nas čuva Franjevačka galerija Široki Brijeg.

inga DraGOJE-MiKULiĆ

IN MEMORIAM

Sofija Naletilić - Penavuša1913. - 1994. god.

BABA PeNAVUŠA

20 HUM BOSNAE

U povodu izlaska lista „HUM“ na Radiopos­taji Mostar urednica Zlata Brbor ugostila je

gosp. Marina Topića i evo dijela tog razgovora.

Z.BRBOR: Jedan od inicijato-ra i tvoraca ovog lista u Mostaru bili ste i Vi, gosp. topiću. Kako se osjećate?

TOPIĆ: Mogu reći da se osjećam ponos­no. Osjećam se, ne mogu se hvaliti, ali veli­čanstveno se osjećam. To je isto kad se dite rodi. čovjek se mora radovati jer to je, po meni, nešto veliko što se desilo u Mostaru. Mi sigurno dobro znamo kroz kakav pakao je Mostar prolazio i još će možda prolaziti. I taj list je jedan od primjera koliko je hr­vatski narod stamen i koliko se ne da, i da ga s ovih prostora nitko ne može otjerati. I mi sada moramo djelovati i uvijek ćemo djelovati samo putem kulture, putem špor­ta, putem sve one duhovne nadgradnje koja j’e krasila i krasi hrvatski narod.

Z.BRBOR: U preambuli lista stoji kultu-mo-politički tjednik. Što to znači?TOPIĆ: Pa, ne mora značiti ništa. Jer, sve je politika, i sve je kultura. Ti segmenti se ne mogu odvajati. Mi, prije svega, hoćemo da postanemo list našeg naroda. Mi smo prvi hrvatski neovisni list. A to znači da ni­smo ni stranački, ni vjerski, ni općinski. To je grupa ljudi, neovisnih, malo neovisnijih Hrvata, koja je u ovom povijesnom trenut­ku vidjela da hrvatskom narodu Mostara nedostaje to da se čuje njihovo razmišljanje o svim političkim i kulturnim i bilo kojim drugim problemima koji ga tište. Z.BRBOR: Zašto postoji uvriježeno mišljenje da mostarski Hrvati nisu pravi Hrvati i da u Mostaru, praktično, i nema Hrvata?

TOPIĆ: Au! To je već jedno političko pi­tanje, ali odlično je pitanje. Mislim da treba vidjeti malo podatke. Treba vidjeti što su Hrvati Mostara učinili u ovom ratu. Ko­liko je Hrvata Mostara poginulo? Nas je poginulo preko devetstotina i dvadeset. Pet

tisuća je ranjeno. To nema ni jedan grad u Hrvatskoj, ni jedan grad u Herceg­Bosni. Mostarski Hrvat je čudo. Jer, ja vam kažem da je Mostar do jučer bio najjugoslavenskiji grad. Prije bi Zemun napravili hrvatskim nego Mostar, a Hrvati Mostara su dokazali da su za Hrvatsku. Na prvim višestranač­kim izborima mi smo “probili plafon“. Sav hrvatski narod i još dio Muslimana glaso­vali su za nas. Kad je bila prva agresija, mi smo imali devet bojni. Preko sedam tisuća vojaka. I tu je problem koji su nama još Ju­goslavija i KOS nametnuli. To je problem seljak­gradanin. To je problem komunis­tički, jer inače je program komunista bilo uništavanje sela i na račun neke takozvane industrijske revolucije. I uvijek je bilo onaj sa sela je seljak­škutor, a onaj iz grada je građanin. Ti termini nigdje na svijetu ne postoje To je najbolje vidio grad Livno gdje se glavna nogometna momčad zove „Seljak ”. Pa nije ružno biti seljak, nije ružno biti ni građanin. To su sociološki termini, a ovaj su komunisti pretvorili u političke probleme.Z. BRBOR: Što je Mostar danas?TOPIĆ: Mostar je središte Svijeta. Mi ni­smo bili na margini u smislu svjetske jav­nosti. Pa na svakom HTV dnevniku ima 2­3 minute Mostara. Na CNN­u, također. Pa više je CNN prikazivao Mostar u ovoj godini nego čitav svijet za jedno. Ali je pro­blem bio što se nije dalo da se iskaže i da se čuje glas Hrvata Mostara. Kako misle ti Hrvati? Jer mi nismo pokusni miševi pa da netko od nas može krojiti što god hoće. Mi smo krvlju branili ovo sve. Mi i sad brani­mo ovo sve. Znaci problem je bio, mi smo bili stalno u motrištu svjetske pozornosti. A nitko nije nas pitao! I sada prave neke gra­nice, i sad crtaju, i sad dijele, a nitko ne pita jer, ljudi moji, najdemokratskije sredstvo te Europe u koju mi ulazimo jeste referen­dum. Pa zašto ne pitaju ljude što oni misle?Evo, jutros je izašao ovaj HUM. Čitav ga

Mostar čita i oduševljen je jer HUM je po­godio što narod misli. Što narod misli!

Z.BRBOR: Znači li to da je ovo zaista no-vina građana Mostara? TOPIĆ: To je novina Hrvata, a taj termin “građana” je vrlo relativan. Ja Vam govo­rim kao arhitekt, kao urbanist. Taj termin su izmislili naši Muslimani ili Bošnjaci, ne znam kako se zovu? Mijenjaju stalno ime... To je termin, maloprije sam govorio, grad, čaršija, selo. Moramo mi znati da u urba­nističkom smisli ne postoji čaršija, jer je ona zbroj kuća, a grad je područje od koga živi taj zbroj kuća. Ja nikad nisam govorio da je općina Mostar samo hrvatska; nego tu je bilo i drugih naroda koji su živjeli, ali na području od koga živi općina Mostar gravi­tira 250.000 Hrvata. I to je preko 70%. Pa, sada neki osmi kanton...To nema veze s Mostarom. Pa di će Hr­vat sa širokog Brijega ići na liječenje? On je financirao regionalni centar, financirao je on Sveučilište, Aluminij...A sada da odgo­vorim na Vaše ranije pitanje, čije će to biti novine.. To će biti novine svih Hrvata koji gravitiraju Mostaru, a to je 250.000 Hrvata.To će biti novine svih Hrvata koji su otišli s ovih područja. To je preko milijun Hrvata. Znači, to su već svjetske novine. Jer Herce­govina je sve naselila, ali sebe nije raselila. Ove novine će se također čitati u Sidneju, Melbumu, i New Yorku i svugdje će se či­tati. Znači, naš je cilj da to postanu novine Hrvata Hercegovine, pa onda Hrvata iz Hereg­Bosne. Hvala Bogu jer mi, Hrvati Hercegovine, nemamo ni jedno kulturno središte osim Mostara. Ovo što govore daje Sarajevo kulturno središte Hrvata, ono jes­te bilo središte Hrvata prije pedeset godina. Ali sada nije. Sad su Hrvati u Sarajevu gra­đani desetog reda. Svaka čast i Federaciji, nemam ništa protiv rješenja globalne poli­tike, to je sve u redu, ali ti si manjina. Zato Mostar mora biti kulturno, političko, gos­

MARIN TOPIĆ MOSTAR Je

SReDIŠTe SVIJeTA

21HUM BOSNAE

podarstveno, prosvjetno, vjersko i svekoliko središte Hrvata Bosne i Hercegovine.

Z.BRBOR: a to središte, evo sve to što ste pobrojali, nije za cijele dvije godine krva-vog rata, i više od dvije godine, imalo svoj list?

TOPIĆ: Pa, imalo je jedan. Na početku je izlazila “RIJEČ”. Pa se ugasila nakon deset brojeva...Moramo se boriti. Mislim da je sada vrijeme. Ne valja puno pričati o proš­losti, nje se valja sjećati, ali više volim pričati o sadašnjosti i budućnosti. Bilo je, sigurno, grešaka. Mnogi su ih pravili, ali hvala Bogu, ljudi smo, tko radi, taj i griješi. Ali sad je i vrijeme da se Hrvati, ne samo Mostara nego Hercegovine i Herceg­Bosne a i čitave Hr­vatske, ujedine u ovom povijesnom trenut­ku. Jednom se država pravi, a uvijek se može izgubiti. Mi moramo biti jedinstveni i raditi na promidžbi našeg nacionalnog identiteta. Jer, vidjet ćete, u tom listu bavimo se po­viješću. 99% Hrvata Mostara nije znalo da je u Mostaru bio HŠK ZRINJSKI. Mi ga

obnovili, i sad znaju da je bio. Nije se znalo za “HRVOJE”, nije se znalo za “NAPRE­DAK”, nije se znalo da su Hrvati Mostara početkom stoljeća imali oko dvadeset udru­ga, svoju banku, svoju glazbu, svoje škole. Z.BRBOR: U listu ima sve, u stvari, od svega pomalo?

TOPIĆ: To je zanimljivo. Ovdje ima jedan dio kao ozbiljni i jedan kao neozbiljan. Mo­ram priznati da je meni onaj neozbiljni puno ozbiljniji od ozbiljnog. Ovaj neozbiljni dio je“Potkovani kenjac” gdje mi “dodirujemo” povijest Mostara. Inače, kad analiziramo malo HUM, kojeg je napravila Hrvatska uzdanica Mostar, tu imate grb Herceg­S­tjepana Kosače i tu stoji 1452.godina. To je datum i godina kad se u Dubrovačkom ar­hivu prvi put spominje Mostar kao grad jer je središte tada bilo u Blagaju, a Herceg­S­tjepan dobiva krunu od Mletačke Repu­blike kao najveće sile u kršćanskoj Europi. Znači, mi gradimo svoj međunarodni su­bjektivitet još od tih vremena. Grad Mostar nisu pravile osmanlije, nego grad Mostar je

već postojao i u HUMU imamo izvanredan poster. jedan studijski rad o lančanom mos­tu koji je bio u Mostaru, koji je bio urbana sredina i Turci su tek 114 godina nakon Što je pala Bosna napravili Stari most, a već su postojale kule, samo su bile zupčaste, iste kao i u Dubrovniku. Već je tu bila urbana struktura oko koje se razvijao i vodio Život. Sad je smiješno govoriti čiji je most ili čije je ovo? Pa sultan je tu dao samo urbanističku suglasnost. Most su pravili Hrvati. Most je napravljen od poreza hrvatskog naroda, i to su smiješne stvari. Pa ne mogu ja sada reći da Dioklecijanova palača ni je naša. Mi mo­ramo znati kad je Dan Mostara. Samo bar­bari, barbari samo slave Dan grada kad ga osvoje, zapale, a samo civilizirani ljudi slave Dan grada kad je on nastao. Kad je nastao građ.Ja mislim da će općinska vlast Mos­tara odrediti za Dan grada Mostara ovu godinu, 1452., kad se prvi put on spominje u povijesti, a vjerojatno je još stariji, puno stariji. Za tri godine mi slavimo 555 godi­na Mostara. Moramo odrediti i datum. Po meni, trebao bi biti Stjepan Kralj, to je 16. kolovoza, dan poslije Gospojine, jer Mostar je prilikom pada pod osmanlije imao kate­dralu, bila je crkva Sv. Stjepana, bio je kralj Stjepan Kosača, kralj Bosne je bio Stjepan Tomašević. To ime Stjepan, Stjepan prvo­mučenik ukazuje da nema grada koji je bio veći mučenik od Mostara. Ovo je moj pri­jedlog. Samo mislim da o prijedlogu treba malo razmisliti.Z.BRBOR: Dakle, HUM, prije svega, ima zadaću afirmirati sve što je hrvatsko u Mos­taru? TOPIĆ: Mi moramo buditi memoriju Hr­vata. Mi Hrvati smo previše blagi. Mi pre­više živimo Isusa na križu. Moramo živjeti Isusa pobjednika, Isusa uskrslog, Isusa kra­lja. Mi moramo biti ponosni, jaki. Shvaćate? Mi smo dali listu ime HUM. Jer tko ima HUM, ima Mostar. A Hum se tada zvala država, Hum država. Hum je središte, sre­dište zemlje, humske zemlje hrvatske i tko ima Hum, ima Mostar.Tko ima Mostar, ima Herceg­Bosnu, a tko ima Herceg­ Bos­nu, ima Hrvatsku. I HUM je središte svih hrvatskih interesa. Mostar je središte svega.Z.BRBOR: Ovo je, može se reći, bila pri-ča o gradu koji je dosta propatio u svojoj povijesti, gotovo kao nijedan drugi grad u Bili, pa i u Hrvatskoj.TOPIĆ: Sigurno. Zato, neka se zna značaj Mostara.

Z.BRBOR: ne bih bila u koži onih koji se nađu u “Potkovanom kenjcu”.TOPIĆ: Ne bih im ni ja bio u koži.Bolje bi bilo da svoje mercedese i BMW­e, a to je nacionalno auto Herceg­Bosne, pot­kuju naopako i krenu putem. Znaju oni ko­jim. Kuda idu svi jarani, jel’..

Marin Topić jedan od tvoraca „Hum-a“

posljednih je dana bio naročito okupiran davanjem intervjua,

za sada hrvatskim medijima, a u povodu rađanja HRVATSKE UZDANICE

MOSTAR. Što je to, kako je nastala i koji su planovi ove kulturne organi-

zacije (tjednik „HUM“ je pače samo jedan njen dio) Topić je pojasnio u

razgovoru sa Zlatom Brbor, urednicom Hrvadskog radija – radiopostaje

Mostar na čijim valovima je i emitiran. Sva prava pridržana.

22 HUM BOSNAE

Ivan Zovko, hrvatski književnik, et­nograf i publicist živio je svega 36 godina, ali je u svoje vrijeme bio cijenjen i slavljen kao najuglednija

osoba u čitavoj Herceg­­Bosni, pa i u Hr­vatskoj. Uostalom, bio je član zagrebačke Akademije znanosti i umjetnosti i član ­ radnik Matice hrvatske. Prigodom njegove smrti 1900. godine dr. Ante Radić, osnivač hrvatske etnografije, šalje u Mostar sljede­ći brzojav: »Ne samo hrvatsko narodoz­nanstvo, nego i svako hrvatsko nastojanje u Herceg­Bosni izgubile su sada Zovkom prvaka što sa svim rodoljubima žali i pre­žaliti ne može.« Isto tako, Marku Šešelju uputila je Akademija brzojav u kojemu se ističe tuga hrvatskih rodoljuba nad teškim gubitkom, koji je pretrpjela hrvatska stvar u Herceg­Bosni smrću Zovkinom. »I Hr­vatska čitaonica iz Varcar­Vakufa izražava sućut prigodom smrti našega uzor­učitelja i žarkog rodoljuba Ivana Zovke.« Zovki je iskazivano poštivanje i tijekom austrougar­ske okupacije Bosne i Hercegovine kao i u vrijeme kraljevske Jugoslavije. Međutim, u titov­sko­komunističkoj Jugoslaviji Zovki­no se ime namjerno preskakale i prešućiva­lo. Ni u jednoj publikaciji ili etnografskoj raspravi njegovo se ime nije spominjalo, pa čak ni u bibliografijama, kao da on nije ni­kada ni postojao.

Zašto su jugokomunisti protjerali Ivana Zovku iz bosanskohercegovačke kulturne prošlosti? Što im je on smetao? Ta oni su stalno »trubili« o kulturnoj ravnopravnosti naroda i narodnosti u Bosni i Hercegovini, dok su u praksi postupali sasvim drukčije. Zbog toga velika odgovornost pada i na hrvatske komuniste kao i pisce i kulturne radnike što su provodili velikosrpsku ide­ju u kulturi. Točno je da su Zovku žesto­ko napadali srpski listovi i časopisi još dok je bio živ jer se usudio pisati o hrvatstvu u narodnoj predaji i običajima po Bosni i Hercegovini, što se nije uklapalo u njihovu velikosrpsku politiku. Zovku su srbočetnici proglasili hrvatskim šovinistom i klerikal­cem što se nekako može shvatiti. Međutim, teže je shvatiti ili opravdati hrvatske pisce i

kulturne radnike koji su bez ikakve rezerve prihvatili srpsko stajalište o Zovki i poštiva­li ga i provodili. Začuđuje što ni ugledni ni priznati hrvatski pisci kao, na primjer, An­đelko Vuietić, Veselko Koroman, pokojni Vitomir Lukić i drugi nisu se usudili ni po­menuti ime Ivana Zovke a kamoli o njemu pisati. Tako je vrlo loše prošao ne samo Ivan Zovko nego mnogi hrvatski pisci i kulturni djelatnici koji nisu prihvaćali komunizam i jugoslavenstvo odnosno velikosrpstvo. Poz­nato je da su se hrvatski komunisti suprot­stavili krajem sedamdesetih godina da se velikom pjesniku Silviju Strahimiru Kranj­čeviću postavi spomen­ploča na Trgovinskoj školi u Mostaru, kao spomen na 80. obljet­nicu Kranjče­vićeva dolaska u Mostar. Prvi akciju za podizanje spomenika pokrenuo je Stanko Dvoržak koji se nije bojao, iako je bio komunist. Pa ipak o Zovki i mnogim zaboravljenim imenima pisali su amateri i pojedini svećenici koji se nisu bojali da će izgubiti stan i službu i da će im to smetati napredovanju u karijeri. Hrvatska inteli­gencija nije se htjela angažirati u hrvatskoj kulturi i radila je gotovo uvijek za onoga tko je plaćao, pa nam je zbog toga i bilo loše. Nismo smjeli reći otvoreno kojemu narodu pripadamo, kojim jezikom govorimo, koju vjeru ispovijedamo, pjevali smo tuđe pjesme i slavili i veličali u Mostaru Kostu Abraše­vića, Vasu Pelagića, Petra Kočića, Vuka i dr.

Sada bi trebao tome doći zauvijek kraj. Sada dolaze dva značajna jubileja Ivana Zovke: 130. obljetnica njegova rođenja ove godine, a 75. obljetnica smrti dolazi iduće godine. To će biti zgodna prigoda .da obno­vimo spomen na Ivana Zovku i da on zauz­me svoje pravo mjesto u korpusu hrvatske kulture. S njegovim životom i radom treba upoznati mlade generacije i oživjeti njegov kult među školskom mladeži. Predlažem sljedeće:

1. da Hrvatsko kulturno društvo na-predak - podružnica u Mostaru, organizi-ra okrugli stol o životu i radu ivana Zovke,

2. da se preko sponzorstva objavi tisu-ću lirskih narodnih pjesama koje je Zovko zabilježio u svim mjestima Bosne i Herce-govine, a nalaze se u Etnografskom mu-zeju u Zagrebu. O tim pjesmama napisao je studiju poznati hrvatski književnik i osvjedočeni prijatelj Bosne i Hercegovi-ne Petar Grgeč. O Zovki i njegovim na-rodnim pjesmama Grgeč je dao.najvišu ocjenu, a njihovo objavljivanje bilo bi od kapitalnog značenja za bosanskohercego-vačke Hrvate,

3. da se osnuje u Mostaru jedna hrvat-ska etnografska institucija preko koje će se pratiti raspad ruralne kulture i koja bi djelovala da se bar sačuvaju oni narodni običaji i vrednote za budućnost bez kojih bi se vrlo teško moglo živjeti. naravno, uz pokretanje jednog etnografskog časopisa,

4. da se svim školama u kojima je po-kojni Zovko služio kao učitelj i nastavnik dadne njegovo ime. i da se što više oživi spomen na njega kao rodoljuba i dobro-tvora siromašnih daka.

»Na prijedlog pisca ovih redova Ivan Zovko je prošle godine dobio svoju ulicu u glavnom gradu Hrvatske.)

Ivan Zovko rođen je u Mostaru 29. ko­lovoza 1864. godine u uglednoj građanskoj obitelji Joze Zovke i Matije rođ. Cović. Imao je brata Petra i tri sestre: Milevu i Aniku, časne sestre u Sarajevu, i Anu, udatu za Ivana Pavlovića. Majka mu je umrla dok je on bio dijete, a otac se poslije njene smrti nije snalazio pa je obitelj materijalno pro­pala. Ivan je ostao siroče, pa kada je poras­tao, otac ga posla u franjevačko sveučilište na Humac kraj Ljubuškog da tamo uči za

Život Ivana Zovke

ZABORAVLJENI MOSTARCI - APOSTOLI HRVATSTVA

POLA STOLJEĆA ANONIMNOSTI

Ivan Zovkoznameniti i zaslužni mostarac

Piše:prof. Ivan ALILOVIĆ

23HUM BOSNAE

fratra. Ubrzo je obolio i zato je morao pre­kinuti školovanje i vratiti se u Mostar gdje se vremenom oporavio, ali je ostao uvijek fizički slabunjav i nježnog zdravlja. Školo­vanje je nastavio u Sarajevu, gdje je završio šest razreda gimnazije, a zatim samoini­cijativno prešao u učiteljsku školu, koju je završio 1899. godine. Službovao je kao puč­ki učitelj u Konjicu, Ljubuškom, Gornjem Vakufu i drugdje. Godine 1893. položio je ispit za učitelja viših pučkih škola iz filolo­ško — historijske grupe predmeta u Zagre­bu. Iste godine postavljen je za upravitelja III. osnovne škole u Sarajevu, ali je na toj dužnosti ostao vrlo kratko jer je premješten za učitelja Trgovačke škole u Bihaću, a za­tim na istu dužnost dolazi u Sarajevo gdje je ostao sve do svoje prerane smrti. Is­crp­ljujućim napornim školskim radom i čestim putovanjima u svrhu skupljanja narodnog blaga obolio je od sušice i umro 3. ožujka 1900. godine u Mostaru. Bolovao je i umro u mostarskom franjevačkom samostanu jer nije imao svoje obitelji. Njegova smrt je bol­no odjeknula u cijelom hrvatskom narodu i svi su tadašnji listovi i časopisi donijeli tople i opširne nekrolo­ge, ističući Zovkin rad i požrtvovanje za narod. Bio je istinski rodoljub. Ožalile su ga cijela Herceg­Bosna i Hrvatska. Mnogi su mu pjesnici posvetili svoje pjesme, među njima i njegov prijatelj Marko Šešelj.

Književnim radom Zovko se počao bavi­ti kao đak sarajevske učiteljske škole, ali se nije posvetio književnom stvaralaštvu, nego se vrlo uspješno bavio folkloristikom i na tome području ostvario zavidne rezultate. Prve svoje pjesmice, crtice i članke objavio je u Glasu Hercegovca, Književnim pupolj­cima — almanahu sarajevske učiteljske ško­le, Balkanu i drugdje. Iako ti njegovi prvi pjesnički radovi nemaju veliku umjetničku vrijednost, njihova je svrha bila da pouče i razvijaju smisao za lijepo i plemenito, a i da druge koji imaju dara potakne na književno stvaranje.

U pjesmi svome rodnom gradu Mostaru ističe i nabraja sve ljepote ovoga divnog gra­da, ali na kraju zaključuje da ga ipak najviše voli zbog toga što je u njemu razvijeno pra­vo hrvatsko rodoljublje:

»al ja tebe, nad sve, nad sve ljubim,ne sa tvoga cvijeća i bulbula (slavuja) nek sa tvoga žarkog rodoljublja,rodoljublja slavom ovjenčana!«

Objavio je dosta lijepih pjesama za djecu, koja su ostala razasuta po brojnim listovima i časopisima.

Zovko je imao velike sposobnosti za folk­lor. Želio je što bolje proučiti narodnu dušu, koja se najbolje zrcali u njegovim duhovnim tvorevinama. Zbog toga on, iako bolestan i zauzet školskim radom, putuje neprestano o svomu trošku. Tako nema mjesta u Bos­ni i Hercegovini u koje nije Zovko došao, razgovarao s ljudima i zapisivao sve što ga je zanimalo. Napisao je tisuću stranica s po­dručja folkloristike.

Budući da ga je okupatorska vlast progo­nila i premještala iz mjesta u mjesto kao hr­vatskog rodoljuba, služio se pseudonimom »Mirjanin«. Mnogi su mu radovi objavljeni u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Zborniku za narodni život i običaje i drug­dje. Objavio je sljedeće knjige: Hercegovske i Bosanske, narodne pjesme, Sarajevo 1888. Dvije islamske pjesme na hrvatskom jeziku, Mostar 1899., II. izdanje 1902., Hrvatstvo po narodnoj predaji i običajima u Her­ceg­Bosni, Mostar 1900., Hrvatstvo u na­rodnoj predaji i običajima po Herceg­Bos­ni, Mostar 1899.

Te dvije knjižice priredio je prof. Ivan Alilović pod naslovom: Hrvatsko ime u na­rodnoj predaji Bosne i Hercegovine, HKD sv. Cirila i Metoda, Zagreb 1990. Kao or­ganizator istaknuo se u mnogim kulturnim akcijama. Nije bilo društva ni ustanove u Bosni i Hercegovini da on nije sudjelovao u njihovu osnivanju i dao svoju materijalnu pomoć. Jedan je od utemeljitelja Hrvatske dioničarske tiskare u Mostaru. Sam je u Bosni prikupljao za nju dionice koristeći se svojim brojnim poznanstvima, te tako dao znatan doprinos za tu važnu kulturnu usta­novu u Mostaru.

Nije pomagao samo razna društva nego je vodio brigu i o siromašnim đacima. Svo­jom uštedom od skromne nastavničke plaće, živeći i sam asketski, materijalno je uzdrža­vao i iškolovao oko 30 đaka.

Iako je Ivan Zovko djelovao kao pisac i etnograf te skupljač narodnog blaga svega nešto više od desetak godina, njegove su zasluge za našu hrvatsku nacionalnu kul­turu, bez sumnje, velike. Zastupao je brat­sku slogu s našim muslimanskim narodom. Njegov prijatelj književnik Edhem Mulab­dić napisao je o Zovki divan esej u kojemu na koncu kaže:

»Zovko bijaše zaista rijetka pojava među nama, vrijedan radnik, koristan član zajed­nice i dobar drug. Kratko vrijeme iza svrše­nih nauka preparandiji, jedva desetak godi­na, djelovao je on kao prosvjetni i kulturni radnik i pokazao silnu energiju, neumornu volju, veliku ljubav za narod i rijedak, tako sjajan uspjeh u radu. Šteta samo za narod i nauku, što mu nesmiljena smrt presiječe nit života!«

Književni rad

Ivan Zovko hrvatski etnograf i publicist, jedan od najuglednijih osoba u Hrvata, izvučen je iz zaborava. Ivan Zovko rođen je 1864. a umro 1900. godine. Nu, punih 50 godina u tuzemnom hrvatskom tisku nije bilo ni slova. HUM vam iz pera prof. Alilovića pruža priliku da se upoznate sa životom i djelom ovog znamenitog Hrvata iz Mostara.

24 HUM BOSNAE

Predstav l jan je ­ dviju knjiga u Međugorju, Bijakovićima,

razmaklo je zas­tor s desetljećima stvarane emigrantske književnosti.

U Hotelu »An­amarija« u Međugorju, Bijakovići­ma, u or­ganizaciji Hrvatsko­ga kulturnog društva »Napredak« iz Mostara i Izvršnog odbora Mat­ice hrvatske, ogranak Ljubuški, održana je književna večer na ko­joj su predstavljene knjige “Pregršt suza” Rudija Tomića i “Bos­nom ponosnom” Zlatka Tomičića. Knjige su ove godine tiskane u Toron­tu. O njima su govorili Krešimir Šego i Rado­slav Dodig rasvijetlivši temeljne odrednice, dok su glumci mostarskog ftrvatskog narodnog kazališta, Sanda Krgo i Toni Pehar govorili pjesmotvore i ulomke spomenutih djela.

Rudi Tomić je nakon trideset i šest godina prvi put pohodio svoj zavičaj. I njegova knjiga otisak je besanih noći, daleko od doma i domo­vine. Nastajala u emi­graciji, čuvala je hrvatski jezik, bila je razgovo­rom i obranom, premda

KULTURA

IZMeĐU SUZA I PONOSA

25HUM BOSNAE

KULTURA

prvijenac jer se Tomić nije sustavno bavio pjesništvom. Recen­zent Krešimir Šego je u predgovoru, između os­talog, zapisao: “Pregršt suza ­ osim što je in­dividualni čin jednog autora, imat će i svoje kulturološko značenje, naime, što je djelo nast­alo na hrvatskom jezi­ku, a u moru drugog jezika. Iz ovakvih će se djela iščitavati situacija hrvatskih autora u emi­graciji, njihovo stvaran­je i dosezi značajni za sveukupnu hrvatsku književnost.«

Upravo ovoga pjesnika, rođenog u D. Radišićima kod Ljubuškog, valja sagle­dati i iz drugog vrlo važnog kuta, urednik mjesečnika (političke revije) »Hrvatski put« i istoimene nakladne kuće, kojoj je uprav­iteljem i koja je izdala dvadeset i četiri izdan­ja uglednih hrvatskih pisaca u dijaspori i domovini u posljednja

tri destljeća.U predstavljanju kn­

jiga bio je vrlo znako­vit Tomićev progovor o piscima i njihovu stvaranju u emigraciji, problemima života i tiskanja djela za svoj novac, malom broju čitatelja i svemu onom što čini život izvan domovine, koju su disali i koju su sanjali, Hrvatsku od ljubavi i čežnje.

Knjiga putopisa »Bos­nom ponosnom« Zlat­ka Tomičića po nekima knjiga je godine jednog od najvećih živućih hr­vatskih književnika, a svakako najplod­nijeg pisca naših dana. Ona sadrži četrdeset i jedno poglavlje na­dahnutih propleta poezije, povijesnog štiva, vrijednih znanst­venih podataka, pravo putovanje ključnim točkama Bosne kroz stoljeća do naših dana Tomićić je zapisao da ju ie zaokružio i up­otpunio zato što je još

prije četiri i pol godine znao što će se dogodi­ti. Nenadmašan ma­jstor u osliku detalja dao je niz stranica koja zorno podastiru život puka, onu živopisnu sliku pokatkad skraj­nuta ali prirodna svi­jeta u kojem odjekuju posve drugačiji ritmovi života. Knjiga završava promišljanjima o našem vremenu u kojem je posebno ugrožena srednja Bosna, a taj je dio Bosne najvažniji za hrvatsku povijest, jer tu su Hrvati stvarali svoju bosansku državu. A u tekstu na kraju kn­jige, umjesto pogovora, Tomičić je među os­talim zapisao:

»No, kako u povijesti nije nikada sve gotovo i izgubljeno, moramo stvarati sada novi san o Hrvatkoj, ne o ve­likoj Hrvatskoj, nego o Hrvatskoj u njezinim prirodnim i povijesnim granicama, u koja mora biti uključena i Bosna jer je ona naravni i or­ganski dio našeg živog

teritorija. Ako će, pak, Hrvatska graničiti u Bosanskoj Krajini, Bosanskoj Posavini, Srednjoj i Istočnoj Bosni i Istočnoj Herce­govini s tuđinom i ne­prijateljskim, agresivno nastrojenim državama, onda nema ni Hrvat­ske u budućnosti, jer je Bosna dio našeg tijela; naše žive utrobe, dočim je ova sasvim izvan srp­skog povijesnog i pri­rodnog državnog teri­torija«. Ovlašno nizanje točaka prepoznavanja dviju knjiga samo je, vjerujemo, poticajem za susret s njima. Njihovo predstavljanje u »Ana­mariji« razmaklo je zastor s čitavog jednog književnog kruga koji je stvarao u emigraciji. Nakon susreta s dje­lom Luciana Kordića, ovo je drugi progovor na našim prostorima o književnosti koja pola­ko dohodi svojoj matici i biva njenom sastavni­com.

nenad Valentin BOrOZan

U mostarskoj Ekonomskoj školi, u organizaciji Mu­zeja i Arhiva Herceg­Bosne Mostar i PD službe Zbornog područja Mostar, otvorena je izložba »Rat u Mostaru 1992­1994.« autora Ivana Kordića.

Na devet panoa, fotografijom i riječju, podijeljenih u dva te­matska dijela, stradanja i života, prikazane su srušene tvornice, ulice, sakralni i objekti kulture, onaj tragični prepoznatljivi os­lik rata. U drugoj tematskoj cjelini Kordić predočuje povratak normalnijih tijekova života, izborom fotografija o oživljavanju gospodarstva, života u sakralnim objektima i prizorima iz kul­turnog života, od promocija knjiga do kazališnih predstava.

Fotografije na izložbi, djelo su umjetničkog fotografa Ćirila Raiča. One su jedna tragična priča o ratnom stradanju Mosta­ra, grada čiji je neimarski duh dobrim dijelom uništila agresi­

ja 1992. godine. Ali, neprigušeni poticaj, odjek onog stvarnog života i optimizma, sažima i završnica uvodnog teksta Drage Miletića u katalogu izložbe: »Slika porušenog Mostara zastra­šuje. Ali, već se pojavljuju slike života koji se obnavlja. Neka nam Mostar, kao Feniks, ponovo izraste!«

Izložbu je otvorio prof. Jozo Marić, ministar prosvjete, zna­nosti, kulture i športa Hrvatske Republike Herceg­Bosne. U programu, koji je u okviru svečanog čina otvaranja vodio Ve­selko Čerkez, sudjelovali su Tatjana Feher, glumica mostarskog Hrvatskog narodnog kazališta, pjesnikinja Anita Mihić i klapa »Hrvoje«.

nenad VaLEntin BOrOZan

NA DeVeT PANOARat u Mostaru 1992. - 1994.

(IZLOŽBA RATNIH FOTOGRAFIJA)

26 HUM BOSNAE

Kao „dvanaestogodiš­njak“ HŠK­Zrinjski je za vrijeme prvog svjetskog rata osjetio

moć režima, ali zabrana rada i stalno sputavanje ni jednoga trenutka nisu pokolebali njego­ve funkcionare i brojne prijatelje. Nakon skoro trogodišnjeg izbi­vanja sa športskih terena i uopće s pozornice na kojoj su u glavnoj ulozi bili ratni događaji HŠK. “Zrinjski” se tiho, ali smjelo po­javljuje. Naime, 1917. godine ovaj klub se. odlukom tadašnjih aktivista a kako bi se lakše riješili brojni problemi, spaja s “Hrvat­skim radničkim omladinskim športskim klubom” koji je dje­lovao pri Hrvatskoj radničkoj zadruzi. Objedinjeni klub dobio je novo ime­ “Hercegovac” ­ ali ovaj brak nije bio sretan ni du­gog vijeka, jer Hrvati nisu trpje­li stalne pritiske i potiskivanja u drugi plan. Nastojali su imati svoj klub u kojemu su vrata bila svima otvorena, ali i klub koji se mogao ponositi s tim što je hrvatski. I organiziranošću i re­zultatima, što je HŠK “Zrinjski’’ u kratkom periodu već ostvario, i po čemu je bio uzor brojnim drugim klubovima koji su se tek pojavljivali.

Ovaj klub “Hercegovac” je djelovao kratko, životario je do okončanja rata 1918. godine i uglavnom je pomagao da se športske aktivnosti ne prekidaju potpuno. No, formiranje Kralje­

vine Srba, Hrvata i Slovenaca tražilo je novo prllagođavanje i podobnost i u športu, a što HŠK “Zrinjski” koji je bio građanski klub nije mogao prihvatiti. Uz to formiran je u “Hercegovcu” i inicijativni odbor za osniva­nje “Jugoslovenskog športskog kluba” u kojemu je bilo poželjno nastupanje igrača svih nacija i

svih vjera.Naravno, ideja kao ideja

nije bila loša, ali lako se moglo prozrijeti da su Srbi s tim ana­cionalnim, ali u biti srpskim klubovima, nastojali izaći u prvi plan ­ stoji zabilježeno u sjećanjima na dane prve zabrane i obnove rada HŠK “Zrinjskog”.

Zapravo, suština te Jugosla­

venske ideje bila je gušenje hr­vatskog napretka i smanjivanje ugleda kojega su Hrvati imali, jednako kako se svjesno i sraču­nato i u periodu obje “Jugosla­vije“ za koje nije teško pogoditi kome su one uistinu služile. Na sreću. Hrvati u HŠK “Zrinj­skom” su i tada bili svjesni svo­jega položaja, ugledai utjecaja, a

FeLJTON / HŠK ZRINJSKI

MOSTARSKI ZRINJSKI

CRVeN BIJeLI PLAVIOvo je štorija o mostarskom i hercegovačkom “Zrinjskom”. Nakon 45 godina zabrane djelovanja, obnovljen je prošle godine. Sve ostalo je povijest, kao i u ovom feljtonu koji priređuje naš suradnik Ivan Ćubela.

Staro igralište HŠK “Zrinski” (a ne Veleža, kako se u Mostaru iz neznanja ili namjere još uvijek govori).

HRVATI I “ZRINJSKI” NEPOKOLEBLJIVI

27HUM BOSNAE

budući da im i nije manjkalo vo­lje i želje za radom i istrajnošću, ni HŠK “Zrinjski” nije postao prošlost, što su ondašnje vlas­ti pokušale sprovesti na manje upadljiv način. Hrvati Mostara su u vremenu velikih previranja ostali nepokolebljivi, uz njih je bila većina građana i stoga je ni­malo lako izvođenje „Zrinjskog“ iz tadašnjeg košmara pravi po­duhvat i velika pobjeda. Pogo­tovo što se kroz rad u športu ogledao rad i u drugim oblasti­ma i što je to tad bilo vrijeme, iz državnog vrha planiranog prodiranja Srba na ove i druge prostore.

Onima koji su učili samo novu povijest obojenu „crve­nim“ ta vremena je teško objas­niti. Bila su to čudna vremena u kojima se pokušavalo isto što i sada ­ napravili pod parolom jugoslavenstva “Veliku Srbiju”. Formalno se sve pokrivalo “Kra­ljevinom SHS”, ali u suštini je bilo drukčije. Na sreću, Hrvati Mostara I drugih mjesta nisu se dali smesti, zadržali su svoj iden­titet, a jedan od znakova raspoz­navanja bio je HŠK “Zrinjski“ koji Je tada nama najmanje bio važan zbog lopte i rezultata u kojima smo opet prednjačili, a to je davalo novi podstrek nama i ulijevalo poštovanje drugih prema ovom klubu. Jer, tada su se svi divili prkosu Hrvata koji unatoč svemu turaju sa svojim znakovljem, čuvaju svoje običa­je, jezik i glazbu, a što je malo tko od drugih naroda i pokuša­vao. Opstanak kluba u takvim uvjetima je slika općenito o Hr­vatima ovih prostora koji nikada i ni po koju cijenu nisu posustali ni u najmanjoj mjeri ­ sjećanje je pokojnog Ive Ćorića, aktivis­ta HŠK “Zrinjski” koji je često

objašnjavao snagu i vrijednost kluba.

Nesalomljiv je, dakle, i uvijek uspravan bio taj „Zrinjski“.Iako je nakon nastanka „JŠK­a“ bio pokušavan maknuti se u drugi plan, pravilnim rasuđivanjem i poštenim radom i odnosom prema svima, njegovi aktivisti uspijevali su ga ne samo održa­ti nego i učiniti velikim. Druga godina za pamćenje bila je 1922. Tada je, poslije više pokušaja fu­zije ili djelovanja pod drugim imenom, obnovljen Hrvatski športski klub “Zrinjski” koji je, za razliku od prijašnjeg perioda kada se vodilo računa i o drugim aktivnostima. krenuo isključivo s natjecateljskim ambicijama na travnjaku. Naravno, klub je imao veliku podršku građana, i to ne samo Hrvata, a dobrim igra ma

i rezultatima popularnost mu je stalno rasla. Bio je to jedini klub poznat na širim prostorima i kojega su svi htjeli ugostiti, a uz navijače poštovali su ga i drugi konkurenti koji u Mostaru a i tadašnjoj državi nisu uspijevali izboriti ni približan ugled kakav je imao “Zrinjski”.

Tada Je važno bilo imati pri­mat u gradu, jer uz druge naci­onalne pojavljivali su se i brojni

državni klubovi, a svima je bio osnovni zadatak ugušiti nas, a kroz to i hrvatsku ideju. Tih godina kao nositelj komunis­

tičko­ radničke ideje pojavio se i RŠD “Velež”, kasnije i vojni klub “Vardar”, pa “Jugoslavenski športski klub” i drugi. Globalna politika tada se ogledala 1 kroz zbivanja na terenu, a “Zrinjski” je morao biti najbolji jer Mos­tar je bio hrvatski grad koji su svi drugi nastojali kroz uspjehe i šport predstaviti kao svoj ­ go­vorio je Duka Rebac, nogometaš koji je bio svjedok tih zbivanja.

Bile su to odmah na početku

rada godine stasanja i godine u kojima se borilo za primat. Uz navedene susrete s gradskim konkurentima ovaj hrvatski klub je često gostovao i u bli­žoj okolici, Sarajevu. Trebinju i Čapljini, ali i u drugim mjesti­ma u kojima također nikada nije razočarao. Prvi veliki uspjeh os­tvarenje već 1923. godine. HŠK

“Zrinjski” je u prvom službe­nom natjecanju na ovim pros­torima osvojio prvu povijesnu titulu. Uostalom, tako i dolikuje klubu koji je odigrao i prvu no­gometnu utakmicu.

U požutjelim kronikama ta­dašnjeg vremena, u kojemu je ovo natjecanje pobudilo veliku pozornost jer se radilo o športu koji je naglo postao popularan, ali i susretu klubova s različi­tim nacionalnim (i političkim) predznacima, ostalo je zapisano:

­ Na prvom prevenstvu Mos­tara u nogometu pobijedio je HŠK “Zrinjski”. Na svom igra­lištu (preko puta današnje Stare bolnice, odnosno pod Uglovni­com ­ op.a.) pobijeđen je u od­lučujućem susretu jaki konku­rent “JŠK” s 1:0.

Da to nije bila slučajnost, pokazalo se već u narednom prvenstvu ­ i 1924. prvak je bio, zna se, HŠK “Zrinjski”. Uz “JŠK” (3:0) savladan je i “Velež” (1:0), a trenuci slavlja ovjekovje­čeni su i na jednoj fotografiji na kojoj je zabilježeni kompletan sastav momčadi koja je tada pr­kosila vremenu i morala se do­kazivati u svome gradu.

Evo tih imena:Vjekoslav Vrančić. Kazi-

mir Vlado, Živo Bebek, rudi Janjušić. Husein Omerović, Milivoj Smoljan, Pero Golić, Mijo Miličević. Muhamed Omeragić, august Kučinović i Franjo Štimac.

Igrači Zrinjskog na sokolskom sletu u Sarajevu 1929. g.

Zrinjski 1922. godine

STALNI PRIMAT U GRADU

OSVAJAČI PRVE TITULE

28 HUM BOSNAE

29HUM BOSNAE

Nikog nema. Šutnja se rasko­motila izmed­jju kamenih zi­

dova. Stoji stara kamena kuća,bespomoćna pogleda. A nekada ? Nekada je bila topli dom,puna života,radosti..

Mjesto mog rodjenja.Udahnula je moj prvi plač. To je kuća mog ranog djet­injstva. U njoj je ostao moj prvi korak.

Sagradile su je vrijedne ruke mojih predaka, kamen po kamen.Što sam starija, sve češće joj se želim vratiti, bar nakratko. Svaki njen kutak svjedoči o mom djetin­

jstvu. Mislim da razumijem njenu priču, njenu samoću. Razumijem njenu nijemu priču dok stojim zagledana u vječnost,nadahnuta prošlošću.

Pita stara,kamena kuća, mene pita. Gdje ste? Je li vam tamo, drugdje dobro,bolje...? Je li vam dom topao? Jeste li još uvijek okupljeni oko blagdanskog stola, oko zajedničkog objeda? Jeste li zajedno u molitvi?

Što ću joj odgovoriti dok udišem mirise djetinjstva, tako čiste, neopterećene, be­zazlene...Bila je uz mene dok sam rasla,a to nije malo.

Stara kamena kuća

Rođen je Sin Božji Da put istine i nade pokaže nama i pred Božjim kapljicama svjetla Da pokorena zanijemi tama.

Rođenje Sin Božji Da život ljubavlju ispuni,

Dok želje ostaju neos­tvaren san i kap svjetla daruje Kad između dvije tiši­ne Izroni novi, zreliji dan.

Rođen je Isus,

Jer čovjek je žedan i gladan ljubavi,

A ljubav, još gladnija čovjeka Nesebične unutarnje ljepote.

Kapljicama svjetla I glazbom ljubavi,

On pjeva,...

On pjevaDa hodočastimo u su­sret Riječi Nade.

Rođenje Sin Božji Da kap svjetla pretoči u slap vječnog utočišta,

Daleko od nesporazu­ma.

Rođenje Sin Božji, od Djevice Majke i pro­suo kapljice svjetla S dlana milosti Božje,

A moju tišinu

Kao munja razdire

Jedno zaboravljeno pi­tanje.

Gdje li sam ja?

Gdje li si ti?

Gdje li smo mi?

Na putu do utočišta,

Dok kap svjetla sja Kristalno čista.

KAP SVJETLA

Miljenka Koštro rođena je 1964. godine u Broćancu. Živi u Viru kod Posušja. Objavila je knjige jstihova:CVIJETNJAK NA KAMENJARU (2003.)MIRIS VJEČNE MLADOSTI (2004.)ČAROLIJA SVITANJA (2008.)

Miljenka KOŠTRO

U dvorištu, svojom pojavom, progovori koja biljčica, samonikla i bez njege.Dvorište, zaogrnuto je plavim nebom, željno dječje igre, radosti...Živo, a željno života.Gušter u naletu pomiriše i poljubi prag. Cvrčak na vrelu sunca pjeva. Valjda radosnu pjesmu?

Da bi prekoračila prag i ušla u kuću trebam dopuštenje pauka koji se namučio dok je ispleo tu silnu mrežu.

Stara kuća zamotana u tišinu.I meni ponestalo riječi, a ista priča u nama.

Što da dalje? Ići? Živjeti? Da, ići i živjeti,zauvijek, zajedno,uspravno i čvrsto. Modro nebo sve tajne zna, osluškkuje, sve priče čita,tješi, suze briše.

Sunce odmahnu još jednom danu,mjesec preuze svoje počasno mjesto, a jutro će svoju priču šapnuti na uho, ako je uho bude spremno poslušati. Jutro će, valjda, probuditi i mene i staru kamenu kuću, da krenemo nahranjene spokojom kroz zavrzlame nesuglasja u ovom vremenu. Idem! Osvrnuh se, spontano,na staru kamenu kuću,kameni prag...Odoh nahranjena i spremna za novi susret.

Miljenka KOŠTRO

RECI EVO SVE ZA HERCEG - BOSNU...30 HUM BOSNAE

DogodioJEDNOG TOPLOG MOSTARSKOG DANA:

Što bi se ovdje moglo kazati. Bio je lijep i sunčan dan, pače vrlo vruće. Legendarni Niko nije mogao doći, ali su zato bili svi ostali. A ne, ne, nažalost nisu bili prisutni (obveze, obveze ni gosp. Jadranko Prlić, a ni g. Krešimir Zubak, kao ni podpredsjed-nik Ganić jako nam je stvarno žao). Sve ostalo bilo je po planu. Desio se HUM. I još se dešava. I nikad se, to je sada defini-tivno jasno, neće prestati dešavati. Ove slike dole mali su pregled onoga što se događalo na promociji HUM-a u Hrvat-skom domu »Herceg Stjepan« na Ron-dou. Hvala na pozornosti. (U daljini se čuje zasluženi pljesak...)

Specijalni izvjestitelj:Dr. Kamenko ZUBataK

Foto: Ćiril raJiĆ i VJEKOSLaV ii.

Legendarni Vojka Vilenica, najstariji član klape “Hrvoje”

Isuseeee...vidi stvarno Herceg Stjepan

Zvijezde malonogometnih terena: Otkupit ćemo pravo na ime “Potkovani kenjac”

Total Vjekoslava Drugog

“Hrvoje”: U boj, u boj...

Orkestar je svirao...

Ravnatelj Povijesnog stožera Ante Điđi Aleksić u razgovoru s ministrom gosp. Jozom Marićem i don Lukom Pavlovićem: “Ovo je povijesna stvar”

26. V. 1994., Kosača, Mostar

31HUM BOSNAE

seHUM Točno 19 godina poslije, u Ravnom, gotovo obnovlje-nom mjestu na jugu Hum-ska zemlje, dogodilo se ob-navljanje lista „HUM“ iliti „HUM BOSNAE“. Kako slika kaže, osnova lis-ta „HUM“ je na broju. Po-novno ćemo svim svojim snagama započeti borbu za pravo hrvatskoga čovjeka na potpunu istinu.

26. V. 2013., Ravno

Foto:Andrijana CopfDnevni List

32 HUM BOSNAE