UVOD

Pojam procesnog međunarodnog privatnog prava

Kad se pred domaćim organom vodi postupak za zasnivanje ili raskidanje nekog inostrano obilježenog privatno pravnog odnosa ili rješavanja nekog spornog pitanja, nema dileme koje je procesno pravo mjerodavno : u primjeni procesnog prava vrijedi teritorijalni princip, pa domaći organ uvijek primjenjuje domaće procesno pravo kao lex fori processualis. Pa ipak moguće je i odstupanje od tog principa iz 3 različita razloga:

ako domaći organ postupa po zamolnici stranog organa, može traženu procesnu radnju izvesti i prema procesnom pravu države moliteljice;

zbog prisustva inostranih elemenata, neka domaća procesna pravila su nepodesna ili nedovoljna, pa se ukazuje potreba za posebnim pravilima;

domaći zakonodavac nekada (rijetko) sam nalaže da se vodi računa o stranim procesnim pravilima, koja imaju samo indirektan utjecaj na postupak pred domaćim organom.

Dakle, ukupnost pravila o međunarodnoj nadležnosti, međ.pravnoj pomoći, procesnom položaju stranaca, te priznavanju i izvršavanju stranih sudskih I arbitražnih odluka čine procesno MPP – specifično pravo postupka u privatnopravnim predmetima s menunarodnim obilježjima.

Ranije su ovi pravni problemi, kao i pravna pravila kojima se oni rješavaju, bila svrstana u cjelinu koja se nazivala sukob jurisdikcija, a unutar koje su pročavane pravne norme koje reguliraju odnose koji proističu iz koegzistencije, koja se manifestira:

u potrebi razgraničenja nadležnosti imenu različitih pravosuđa (međunarodna nadležnost );

u potrebi saradnje između njih (međunarodna pravna pomoć); u dejstvu sudskih i drugih odluka donesenih u jednoj državi, na teritoriji neke druge

države (priznavanja i izvršavanja stranih sudskih odluka).

Izvori procesnog međunarodnog privatnog prava

Pravila procesnog MPP mogu biti sadržana u unutrašnjim (nacionalnim) i vanjskim (internacionalnim) izvorima. U ovoj oblasti unutrašnji izvori su još uvijek glavni oslonac.Međunarodni sporazumi su češći u materiji međ.pravne pomoći, dok ih je manje u sferi priznavanja stranih odluka, a najmanje u sferi direktne međ.nadležnosti. U nekim zemljama judikatura ima naglašenu ulogu, kao i regionalno priznata pravna načela koja predstavljaju izvore procesnog MPP u smislu čl.38 Statuta Menuđarodnog suda. Tu spadaju načelo zabrane zloupotrebe procesnog prava, načela obostranog saslušanja, načelo slobodne ocjene dokaza, nečelo dopuštenosti žalbe i sl.

2

Proces unifikacije otpočeo je 60 –tih g prošlog stoljeća. 1968 g je stupila na snagu tzv. Briselska konvecija 1, a 20 g. kasnije 1988 g i Rimska konvencija. Obje su danas pretočene u regulative Evropskog vijeća, dakle u komunitarno pravo.

Haška konferencija za MPP je ulagala napore da se postigne i unifikacija procesnog MPP na širem internacionalnom planu. S jedne strane se to postiže donošenjem konvencija, a sa druge pokušajima obuhvatne unifikacije pravila o međunarodnoj nadležnosti, te su donesene sljedeće konvencije :

1. Konvencija o građanskom sudskom postupku (1954);2. Konvencija o nadležnosti izabranog foruma kod međ.kupoprodaje robe (1958);3. Konvencija o priznavanju i izvršavanju odluka koje se odnose na obavezu izdržavanja

prema djeci (1958);4. Konvencija o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava (1961);5. Konvencija o dostavljanju sudskih i vansudskih akata u građanskim i trgovačkim stvarima

(196);6. Konvencija o priznavanju odluka o razvodu i rastavi (1970);7. Konvencija o priznavanju i izvršavanju stranih presuda u građanskoj i trgovačkoj materiji

(1971);8. Konvencija o priznavanju i izvršavanju odluka koje se odnose na izdržavanje (1973);9. Konvencija o zaključivanju i priznavanju valjanosti braka (1978);10. Konvencija o pristupu pravosuđu na međunarodnom planu (1980);11. Konvencija o zaštiti djece i saradnji u materiji međunarodnog usvojenja (1993);12. Konvencija o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka koje se

odnose na odgovornost roditelja i mjere zaštite djece (1996).

Osim Haških konvencija treba spomenuti i :

1. Varšavska konv.o izjednačavanju izvjsenih propisa o međunarodnom prijevozu vazdušnim putem (1929);

2. Ženevski Protokol o arbitražnim klauzalama (1923);3. Ženevska konvencija o priznavanju i izvršavanju stranih arbitražnih odluka (1927);4. Njujorška konvencija o ostvarivanju alimentacionih zahtjeva u inostranstvu (1958);5. Njujorška konvencija o priznavanju i izvršavanju stranih arbitražnih odluka (1958);6. Evropska konvencija o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži (1961);7. Konvencija o međunarodnom prijevozu željeznicom (1980).

Glavni unutrašnji izvor u BIH je preuzeti ZMPP iz 1982 g, gdje se na procesno MPP odnosi treća glava - Nadležnost i postupak koja sadrži pravila o direktno međunarodnoj nadležnosti sudova i dr.organa BiH u stvarima sa međunarodnim elementom, koliziona pravila o stranačkoj i parničnoj sposobnosti strranaca i njihovom procesnopravnom položaju, pravilo o dvostrukoj međ.litis pendenciji, te glava IV –Priznavanje i izvršavanje stranih odluka koja sadrži pravila o priznavanju i izvršavanju stranih sudskih i arbitražnih odluka.

3

MEĐUNARODNA NADLEŽNOST

S razvojem nacionalnih ekonomija, privatizacijom, te pojavom novih oblika trgovine, povećava se broj učesnika na tržištu i umnožava broj pravnih odnosa, te raste i broj potencijalnih sporova. Države su dužne pružiti mehanizme za rješavanje sporova.

Jedan takav način je stvaranje povoljne klime za alternativno, vansudsko rješavanje sporova npr.arbitražom ili na neki drugi sličan način. Takav mehanizam dolazi u obzir samo onda kada stranke za to imaju volju i interes i mogu postići konsenzus. U svim drugim slučajevima njima mora stajati na raspolaganju efikasan sudski mehanizam rješavanja sporova.

Takav sistem podrazumijeva: dobro obučene i nepristrane sudije, efikasan sistem dostavljanja sudskih dokumenata, pribavljanja dokaza, brzu i fer proceduru, svrhovit izvršni postupak koji uključuje i efiksan sistem privremenih mjera, ali ima i prihvatljiva pravila o međ.nadležnosti.

Problem se, kad je u pitanju stranka koja namjerava da traži pravnu zaštitu, svodi na pitanje kojem pravosuđu da podnese zahtjev-tužbu onda kada okolnosti slučaja ukazuju na više njih. Npr.od toga koji će sud suditi zavisi koje će procesno pravo biti primjenjeno, a to pravo uređuje položaj stranaka u postupku. Od toga dalje zavisi koje će kolziono pravo biti primjenjeno, a ono određuje po kojem će materijalnom pravu suditi i kakvo će biti rješenje o meritumu.

Ukoliko tužilac odluči podnijeti tužbeni zahtjev sudu u jednoj konkretnoj državi, pa taj sud i odluči o predmetu, ostaje pitanje hoće li njegova odluka važiti u drugim zemljama, a odgovor je povezan sa međunarodnom (ne)nadležnošću. Opšte prihvaćeni uslov u postupku priznavanja i izvršavanja stranih sudskih odluka je svojevrsna verifikacija međunarodne nadležnosti suda koji je donio odluku i to od suda koji tu odluku treba da prizna.

Nekoliko terminoloških napomena

Međunarodna nadležnost predstavlja pravo i obavezu pravosuđa jedne države kao cjeline da postupa u predmetu koji je internacionalno obilježen. Odrednica “međunarodna” navodi na pomisao da se radi o nadležnosti nekih međ.foruma, koja se temelji na međunarodnim pravilima koja se odnose na sporove iz međunarodnih, međudržavnih sorova. Nije, međutim, tako. Radi se o nadležnosti državnih pravosuđa u oblasti privatnopravnih odnosa sa internacionalnim elementom.

Pravila o međunarodnoj nadležnosti se razlikuju od unutrašnjih pravila o mjesnoj nadležnosti po tome što nemaju u vidu konkretan sud, već državno pravosuđe kao cjelinu. To znači da je međunarodna nadležnost po svojoj prirodi apstraktna.

4

Pojam međunarodne nadležnosti

Za predmete koji imaju inostrana obilježja, svaka država postavlja izvjesne granice nadležnosti svojih organa, čime se jedan dio takvih predmeta prepušta nadležnosti organa drugih zemalja.Predmete iz tog djelokruga država dalje raspoređuje pojedinim organima na osnovu propisa o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti. Tako pitanje međunarodne nadležnosti uvijek prethodi pitanju mjesne nadležnost.

U svakom slučaju, odgovor na pitanje da li će organi jedne države biti nadležni za raspravljanje spora sa inostranim elementima ili ne, suvereno daje domaći zakonodavac ili eventualno zaključeni međunarodni ugovor. Države samostalno određuju nadležnost svojih organa.

Karakter pravila o međunarodnoj nadležnosti

Za razliku od kolizionih pravila koja su dvostrana i odgovaraju na pitanje koje je pravo mjerodavno a neko pravno pitanje, pravila o međunarodnoj nadležnosti su jednostrana i odgovaraju na pitanje postoji li međunarodna nadležnost domaćih organa.

Primjer : u sporovima o imovinskopravnim zahtjevima nadležnost sudova BIH postoji ako se na teritoriji BiH nalazi imovina tuženog ili predmet koji se tužbom traži.

Jedino konvencijska pravila o međunarodnoj nadležnosti mogu biti i najčešće jesu dvostrana i određuju organe država ugovornica koji imaju međunarodnu nadležnost u inostrano obilježenim predmetima.

Primjer: tužilac može podići tužbu za naknadu štete iz građanskopravnog delikta pred sudovima zemlje:

u kojoj je došlo do činjenja ili propuštanja koje je uzrokovako štetu i u kojoj je nastupila šteta.

Svrha pravila o međunarodnoj nadležnosti je razgraničenje nadležnosti domaćih organa i organa drugih država u predmetima sa inostranim obilježjima. Takvu svrhu je nemoguće u potpunosti postići jer ova pravila obavezuju samo i isključivo domaće organe.

Pojam međunarodne nadležnosti zasniva se na 3 određujuća elementa:

1. radi se o nadležnosti u stvarima sa inostranim obilježjima;2. to je apstraktna nadležnost države i njenih organa posmatranih kao cjelina;3. pravila o tome kad su njeni organi međunarodno nadležni, a kada nisu suvereno

propisuje svaka država sama za sebe (u odsustvu međunarodnog ugovora).

Međunarodna nadležnost treba da bude utemeljena na značajnoj povezanosti slučaja, stranaka i foruma. Postoji opšta saglasnost o tome da li se neki kriteriji za međ.nadležnost internacionalno

5

neprihvatljivi (npr,državljanstvo tužioca, nalaženje na domaćoj teritoriji tuženikove pokretne imovine neznatne vrijednosti, uručenje tuženom poziva pred sud za vrijeme njegovog kratkotrajnog fizičkog prisustva na domaćoj teritoriji i puko komercijalno prisustvo tuženog na domaćoj teritoriji). Države koje primjenjuju ove kriterije riskiraju da druge države primjene retorziju, kao i da im odluke ne budu priznate u inostranstvu.

Osnovni principi reguliranja međunarodne nadležnosti

Delikatan zadatak reguliranja međunarodne nadležnosti organa vlastitog pravosuđa pretpostavlja, za domaćeg zakonodavca, prihvatanje određenih principa, njihovo uvažavanje i dovođenje u međuzavisnost prema njihovom značaju. Načela reguliranja međ. nadležnosti u konkretnoj državi će zavisiti od rangiranja ovih interesa, te davanja prednosti jednim na račun drugih.

Najpotpuniji prikaz načela za reguliranje menunarodne nadležnosti prisutan je kod Szaszyja, koji daje 10 principa sa njegovim antitezama:

1. princip skladnosti pravila o međunarodnoj nadležnosti nalaže da država utvrdi svoju međunarodnu nadležnost samo ako postoji odlučna veza slučaja sa njenim suverenitetom, a da u suprotnom prepusti predmet nadležnosti strane zemlje koju indiciraju okolnosti slučaja.

2. princip nezavisnosti države, ide nasuprot principa skladnosti pravila o međ.nadležnosti, prema kome država samostalno donosi propise o međunarodnoj nadležnosti svojih organa i nije obavezna da se obazire na pravne poretke drugih zemalja;

3. princip jedinstva pravila o međunarodnoj nadležnosti i pravila o međunarodnom pravu i njemu suprotan princip njihove međusobne neovisnosti odnose se na pitanje eventualne determiniranosti međunarodne nadležnosti kolizionim pravilima, odnosno njihove samostalnosti;

4. princip teritorijaliteta i princip personaliteta – prvi favorizira povezanost slučaja sa državnom teritorijom, a drugi državljanstvo stranaka;

5. princip mjesta uručenja – prema ovom principu, koji je dominantan u angloameričkom pravu, za međunarodnu nadležnost sudova odlučna je činjenica da se na njenoj teritoriji može tuženom uručiti poziv pred sud;

6. princip uzajamnosti nalaže da se prilikom utvrđivanja nadležnosti za strance mora uvažavati stav strane zemlje prema domaćim državljanima u istoj prilici;

6

7. princip autonomije volje stranaka dopušta strankama da postignu sporazum o tome čiji će sud za njihov spor biti međunarodno nadležan. Ovo načelo je prisutno u svim pravnim sistemima;

8. princip efektivnosti zahtijeva da države utvrnujući vlastitu međunarodnu nadležnost uzmu u obzir mogućnost priznanja i izvršenja odluke njihovih sudova u zemlji čiji su državljani stranke, ili zemlji u kojoj stranke to budu zahtijevale. Ovo načelo je vrlo važno sa aspekta pravne sigurnosti i praktičnih interesa stranaka;

9. princip nemiješanja ide za tim da se izbjegnu sukobi nadležnosti tako što države neće stavljati u svoju nadležnost predmete koji sa njima nemaju teritorijalne niti personalne veze većeg značaja;

10. princip zabrane zloupotrebe prava – države su dužne onemogućiti zloupotrebu pravila o međunarodnoj nadležnost na štetu državnih interesa i interesa stranaka.

Većinu ovih principa moguće je primijetiti u pravilima o međunarodnoj nadležnosti sudova različitih zemalja. Pritom se može uočiti da su neki od njih negdje dominantni, negdje više, a negdje manje uvaženi. Upravo na tome zasniva se tradicionalna klasifikacija sistema međunarodne sudske nadležnosti na romanski, kontinentalnoevropski i angloamerički.

Romanski sistem izgrađen je u Napoleonovom kodeksu iz 1804.godine i manje-više je prihvaćeno u zakonodavstvima nastalim pod njegovom uticajem. U ovim zemljama se kod utvrnivanja međunarodne nadležnosti polazi od državljanstva stranaka kao presudne veze. Prema francuskom Građanskom zakoniku je za nadležnost francuskih sudova dovoljan razlog domaće državljanstvo jedne od stranaka, bez obzira na to što slučaj nema nikakve druge veze sa Francuskom.

Kontinentalno-evropski sistem izgrađen je u njemačkom Zakonu o građanskom postupku iz 1877. U ovim zemljama se pitanje međunarodne nadležnosti sudova rješava prema kriterijma utvrđenim za unutrašnju teritorijalnu nadležnost. Domaći sudovi su međunarodno nadležni ukoliko tuženi na domaćoj teritoriji ima prebivalište odnosno sjedište. Ovo stanovište je prihvaćeno i u našem MPP.

Angloamerički sistem se suštinski razlikuje od kontinentalno-evropskog sistema. Naročito kad se radi o tzv. tužbama in personam, kad se radi o odlukama koje djeluju inter partes (kao što su ugovorni i deliktni zahtjevi). Evropski sistem kao vrhunski cilj nastoji postići pravnu sigurnosti predvidivost nadležnosti, te se bazira na čvrstim pravilima i kriterijima koji sudu ne ostavljaju prostor za manevriranje vlastitom nadležnošću. S druge strane, u angloameričkom pravu polazi se od jedne čisto procesualne koncepcije o nadležnosti koja osnovnim kriterijem smatra činjenicu da je tuženom na domaćoj teritoriji uručen “writ of summons” (poziv na sud), bez obzira na druge vezne okolnosti.

7

Takvo uručenje je u engleskom pravu dozvoljeno na 3 načina:

1. ako je tuženi fizički prisutan na teritoriji V.Britanije bez obzira na okolnosti i dužinu tog prisustva;

2. ako se dobrovoljno podvrgao nadležnosti engleskog suda;3. ili ako sud takvo izručenje dozvoli na stranoj teritoriji.

Pravo SAD pored fizičke prisutnosti tuženog u stvarima in personam prihvata i druge oblike povezanosti između lica i predmeta sa domaćim sudom. Američki Restatement poznaje više kriterija za takvu dovoljnu povezanost: prebivalište (domicil), boravište, državljanstvo, pristanak, upuštanje u raspravu, vršenje djelatnosti na domaćoj teritoriji, preduzimanje akata, nastanak posljedice na domaćoj teritoriji, posjedovanje imovine u domaćoj zemlji.

Popunjavanje pravnih praznina u materiji međunarodne nadležnosti

U doktrini i judikaturi većine zemalja prihvaćeno je stanovište po kojem u nedostatku pravila o međunarodnoj nadležnosti domaćeg pravosuđa, ona moraju izvesti analognim tumačenjem propisa o unutrašnjoj mjesnoj nadležnosti.

Osnovni argument jeste da postoji suštinska sličnost u pogledu prirode i svrhe pravila o mjesnoj i pravila o međunarodnoj nadležnosti, pošto i jedna i druga služe za lokalizaciju pravnih odnosa u pogledu nadležne jurisdikcije.

Drugi argument je : ako je (mjesno) nadležan jedan sud u okviru jednog nacionalnog pravosuđa, onda je nadležno i to pravosuđe kao cjelina.

Treći argument mogao bi biti to što za razgraničenje mjesne i međunarodne nadležnosti države doista koriste iste kriterije ili osnove za nadležnost.

Ako je domaći zakonodavac donio propise kojima uređuje mjesnu nadležnost unutar svog pravosuđa, pa potom nalaže da ista pravila vrijede i za nadležnost u međunarodnom smislu, pokazuje time da pitanje sukoba nadležnosti različitih pravosuđa smatra drugorazrednim u odnosu na sukob nadležnosti unutar vlastitog pravosuđa. Ono što je kao rješenje dobro u lokalnim okvirima domaćeg pravosuđa, prema tom stanovištu je dobro i na međunarodnom planu.

Regulisanje međunarodne nadležnosti domaćih sudova posebnim pravilima, pokazuje da domaći zakonodavac pridaje posebnu važnost sukobu jurisdikcija na internacionalnoj razini. To svakako neće umanjiti naklonost stranih država ni generalno, a ni u pogledu priznavanja konkretne sudske odluke. Izvonenje pravila o međunarodnoj nadležnosti iz onih o mjesnoj nadležnosti sudova treba biti izuzetan način popunjavanja pravnih praznina, a ne pravilo.

Nedoumice i kolebanja u vezi sa korištenjem propisa o mjesnoj nadležnosti kod popunjavanja pravnih praznina se mogu umanjiti ako se u zakonu da izričito interpretativno pravilo kakvo je

8

ono što ga sadrži npr.naše zakonodavstvo i u kojem expressis verbis stoji da je za suđenje u sporovima s međunarodnim elementom domaći sud nadležan i kad njegova nadležnost proizilazi iz odredaba ovog zakona o mjesnoj nadležnosti.

Imunitet

Pravne i fizičke osobe koje imaju potrebna svojstva imaju pravo da budu izuzete od jurisdikcije državnih organa domaće države, i to:

u građanskom; u krivičnom u upravnom postupku.

U MPP značaj takvog imuniteta ograničen je na mogućnost izuzeća od međunarodne nadležnosti naših organa u grananskim i trgovačkim stvarima kada su u pitanju strane države i međunarodne organizacije, te njihovi funkcioneri i organi. Takve povlaštene osobe mogu se pozvati na svoj imunitet, tražeći da budu izuzete od međunarodne nadležnosti domaćih organa.

Na temelju međunarodnih ugovora ili na temelju domaćeg zakonodavstva sud ili drugi organ će odlučiti o osnovanosti takvog zahtjeva, pa ukoliko je osnovan, odbaciće tužbu, odnosno zahtjev, proglasiti se međunarodno nenadležnim i poništiti sve radnje u postupku.

U nekim zemljama se odluka o postojanju imuniteta ne prepušta sudu, već je donose organi izvršne vlasti, imajući u vidu i razloge političkog oportuniteta. U literaturi se navodi nekoliko situacija u kojima prema međunarodnim običajima i uporednom pravu ili stavovima judikatura nekih zemalja, imunitet stranoj državi ne bi trebalo priznavati:

deliktne situacije u kojima su osobe koje su djelovale u ime i za račun strane države (saobraćajni udesi) domaćim subjektima prouzrokovale štetu na domaćoj teritoriji;

kada su predmet postupka domaće nekretnine, povreda prava intelektualne svojine koje je registrovano u domaćoj državi;

u postupcima priznanja stranih arbitražnih odluka kada je strana država sklopila arbitražni sporazum;

u sporovima o statusnim pitanjima trgovačkih društava koja su osnovana na domaćoj teritoriji, pri čemu je strana država suvlasnik ili akcionar.

I naše procesno pravo referira na konvencijska pravila međunarodnog javnog prava. Postoje jedino specijalna pravila o dostavljanju pismena osobama koje uživaju imunitet, kada se predviđa diplomatski put dostavljanja, odnosno pravila o zabrani izvršenja na imovini strane države.

9

Međunarodna nadležnost nesudskih organa BiH

Skoro sve odredbe ZMPP izričito govore o nadležnosti ''sudova BiH'', pa bi se moglo postaviti pitanje reguliranja međunarodne nadležnosti naših nesudskih organa o privatnim predmetima s inostranim elementima, prvenstveno starateljskih organa (Centra za socijalni rad) u materiji roditeljske odgovornosti, usvojenja i starateljstva. U ZMPP postoje 2 relevantne odredbe s tim u vezi:

jedna od njih govori o situacijama kad je međunarodna nadležnost našeg suda utemeljena pod pretpostavkom da parnična stranka ima državljanstvo BiH, a ona je osoba bez državljanstva. Kod takvog stanja stvari nadležnost će postojati ako ta stranka ima u BiH prebivalište.

odredbe o međunarodnoj nadležnosti u sporovima o čuvanju i vaspitanju djece primjenjuju se i na druge organe koji odlučuju o čuvanju i vaspitanju djece koja su pod roditeljskim staranjem.

Što se tiče postupka zasnivanja i raskidanja usvojenja naši su organi isključivo nadležni u svim slučajevima kada usvojenik ima i naše državljanstvo i prebivalište u BiH. Pored toga međunarodna nadležnost (konkurentna i posebna) postoji uvijek kada usvojitelj ima i naše državljanstvo i prebivalište u BiH, ili takav sticaj veznih okolnosti postoji barem kod jednog od bračnih drugova koji zajednički usvajaju.

Što se tiče međunarodne nadležnosti naših organa u materiji starateljstva postoji isključiva međunarodna nadležnost već na temelju samog domaćeg državljanstva štićenika.Ako je štićenikovo prebivalište u inostranstvu i ako je mjerama dotične strane države osigurana zaštita ličnosti, prava i interesa tog štićenika, naš organ neće preduzimati mjere niti donositi odluke.

Proširenje međunarodne nadležnosti po principu atrakcije

U svim procesnim sistemima poznata je tzv. nadležnost po principu privlačenja. Riječ je o proširivanju nadležnosti koja postoji u jednom predmetu i na drugi predmet koji je s njim povezan, a za koji inače ne postoje pretpostavke za nadležnost.Kada je u pitanju međunarodna nadležnost, do takvog bi proširenja moglo doći kada su u pitanju:

1. materijalni suparničari;2. u slučaju podnošenja protutužbe;3. kod rješavanja o tzv. prethodnom pitanju;4. kod rješavanja o koneksnim zahtjevima;5. kada je u pitanju nadležnost za privremene mjere.

10

Pozitivni sukob međunarodne nadležnosti ( dvostruka međunarodna litis pendencija)

Međunarodna nadležnost se u pravilu utvrnuje kao konkurentna - to znači da u svim slučajevima postoji mogućnost pokretanja postupka i pred našim i pred stranim sudovima.To važi onda kada su činjenice konkretnog slučaja tako ''rasporenene'' da postoji osnov za međunarodnu nadležnost našeg suda (npr. prema tuženikovom prebivalištu u BiH), ali i za međunarodnu nadležnost nekog stranog suda (npr. prema mjestu nastanka štete). U tom slučaju se govori o dvostrukoj međunarodnoj litis pendenciji.Moguće su 3 solucije:

1. da domaći sud nastavi postupak ne obazirući se na postupak pred stranim sudom, što bi značilo potpunu ignoranciju u odnosu na dotično strano pravosuđe;

2. da domaći sud obustavi postupak i sačeka ishod parnice u inostranstvu;3. da domaći sud odbaci tužbu.

Prva i treća solucija su praktično radikalne. Naš zakonodavac se opredijelio za drugu soluciju, tj. prekid (suspenziju) postupka. Mogućnost da do toga done višestruko je uvjetovana:

neophodno je da stranka podnese zahtjev u tom smislu, u kojem istovremeno obavještava sud o ranije započetoj parnici u inostranstvu;

mora biti potpuno izvjesno da je pred stranim sudom zaista ranije započeta parnica (prioritet u vremenu);

prekid postupka dolazi u obzir samo ukoliko naš sud nema isključivu međunarodnu nadležnost u dotičnoj stvari;

mora postojati uzajamnost sa dotičnom državom.

Vrste međunarodne nadležnosti

isključiva međunarodna nadležnost konkurentna međunarodna nadležnost (posebna međ. i opća međ.) ugovorena međunarodna nadležnost.

Isključiva međunarodna nadležnost

Isključiva međunarodna nadležnost organa jedne države postoji u predmetima čije razmatranje ona želi rezervirati samo za sebe, odnosno svoje organe, unaprijed isključujući mogućnost da se na njenoj teritoriji prizna i eventualno izvrši strana odluka u istom predmetu. Ova nadležnost se propisuje izuzetno, tamo gdje državni autoritet ima prevagu nad privatnim interesima stranaka.

Najčešće su to pravni odnosi koji su u kolizionom pogledu podvrgnuti domaćem materijalnom pravu, pa se isključiva mn pojavljuje kao ''krajnja i najmoćnija garancija zaštite domaćeg

11

materijalnog prava''. Radi se o težnji domaće države da isključi uticaj strane jurisdikcije u predmetima koji su za nju od posebnog interesa.

Prema Regulativi (Uredbi) Vijeća Evrope o nadležnosti i priznavanju odluka u građanskoj I trgovačkoj materiji, isključiva je međ.nadležnost propisana u sljedećim slučajevima:

1. u postupcima koje se tiču nekretnina ( u korist zemlje u kojoj se one nalaze);2. u statusnim stvarima pravnih osoba ( u korist zemlje u kojoj je njihovo sjedište);3. u postupcima koji se tiču valjanosti upisa u javni registar (u korist zemlje u kojoj se nalazi

registar);4. u postupcima koji se tiču prava industrijskog vlasništva (u korist zemlje u kojoj je

pokrenut postupak deponiranja ili registracije) i5. postupcima izvršenja sudskih odluka (u korist zemlje u kojoj treba uslijediti izvršenje).

I naš ZMPP potvrđuje izuzetni i restriktivni karakter isključive međunarodne nadležnosti odredbom koja utvrđuje da takva nadležnost postoji samo u slučajevima koji su propisani zakonom.

Isključiva međunarodna nadležnost naših organa postoji:

1. u bračnim sporovima (ukoliko je tuženi bračni drug naš državljanin s prebivalištem u BiH);

2. u sporovima o utvrđivanju ili osporavanju očinstva ili materinstva (ukoliko je tuženi i dijete koje je naš državljanin s prebivalištem ili boravištem u BiH);

3. u sporovima o čuvanju i vaspitanju djece (ukoliko su tuženi i dijete naši državljani s prebivalištem u BiH);

4. kod davanja dozvole za stupanje u brak u inostranstvu (ukoliko su oba podnosioca zahtjeva naši državljani ili ako je podnosilac zahtjeva maloljetni državljanin BiH);

5. kod odlučivanja o zasnivanju i prestanku usvojenja (ukoliko je usvojenik naš državljanin s prebivalištem u BiH);

6. kod uspostavljanja starateljstva (ukoliko je štićenik naš državljanin);7. kod proglašenja nestalih lica umrlim (ukoliko je nestali naš državljanin);8. kod raspravljanja nepokretne zaostavštvine (ukoliko se ista nalazi na teritoriji BiH);9. za sve sporove povodom nekretnina koje se nalaze na teritoriji BiH.

Bračni sporovi – isključiva međ.nadležnost sudiva BiH postoji u bračnim sporovima, ali samo kad se steknu zakonom predviđene okolnosti – dakle samo za neke, a ne za sve br.sporove s inostranim elementima. Nadležnost je, prema tome, u ovoj materiji u pravilu konkurentna i može postojati po osnovu tuženikovog prebivališta u BiH, po osnovu zajedničkog državljanstva supružnika, po osnovu njihovog posljednjeg zajedničkog prebivališta u BiH (pod pretpostavkom da tužilac još uvijek živi u BiH u vrijeme podnošenja tužbe), ili na osnovu domaćeg državljanstva i domaćeg prebivališta tužioca. Naše je pravosuđe isključivo nadležno samo u slučaju kada tuženi bračni drug ima državljanstvo BiH i prebivalište u BiH.

12

Paternitetski i maternitetski sporovi – naši su sudovi, naime, u principu konkurentno nadležni u ovoj materiji bilo po osnovu opšte nadležnosti (tuženikovo prebivalište u BiH), bilo po osnovu zajedničkog državljanstva stranaka, odnosno na osnovu domaćeg državljanstva i domaćeg prebivališta tužioca. Isključiva međ.nadležnost predviđena je samo u onim slučajevima kad je tužba podnesena protiv djeteta koje je državljanin BiH i koje istovremeno ima prebivalište ili barem boravište u BiH. U odnosu na bračne sporove ovdje je isključiva nadležnost a prima vista proširena time što je tuženikovo prebivalište zamjenjivo njegovim boravištem u BiH. To je proširenje ipak samo prividno, jer isključive nadležnosti nema ako u položaju tuženog nije dijete.

Sporovi o čuvanju I vaspitanju djece – isključiva nadležnost je predviđena samo u onim slučajevima kad su i tuženi i dijete državljani BiH kojima je i prebivalište u BiH. Treba imati na umu da u ovakvim sporovima mogu, pored sudova, odlučivati i drugi državni organi. Kod nas npr.odluke o dodjeljivanju djece na čuvanje, podizanje i vaspitanje mogu donositi i centri za socijalni rad.

Davanje dozvole za stupanje u brak – kada se zaključenju braka protivi neka od tzv.otklonjivih bračnih smetnji, dozvolu za njegovo zaključenje kod nas daje sud, odlučujući u vanpraničnom postupku. Kad ovakvu dozvolu traže punoljetna lica, naši su sudovi međunarodno nadležni (konkurentno) kad je podnosilac državljanin BiH, ili kad je to jedan od podnosilaca. Isključiva međ.nadležnost našeg suda postoji samo onda kad su oba podnosioca zahtjeva državljani BiH, ili kad zahtjev podnosi maloljetnik koji je uz to bh.državljanin.

Odlučivanje o usvojenju i prestanku usvojenja – ZMPP utvrđuje osnov za posebnu međ.nadležnost u ovoj materiji, a to je domaće državljanstvo i domaće prebivalište usvojitelja ili jednog od usvojitelja bračnih drugova koji zajednički usvajaju. Nadležnost će biti isključiva jedino onda kad se kod usvojenika kumuliraju domaće državljanstvo i domaće prebivalište.

Starateljstvo – tu je međ.nadležnost naših organa u principu isključiva ako je potencijalni štićenik državljanin BiH, bez obzira na to gdje je njegovo prebivalište. Ako bi, naime, organ strane države donio odluku ili preduzeo starateljske mjere nad državljaninom BiH koji živi u dotičnoj zemlji, a tom odlukom ili preduzetim mjerama se osigurava zaštita njegove ličnosti, prava i interesa, naši organi neće naknadno postupati. Ove tzv.nužne starateljske mjere mogu preduzimati i naši organi prema stranom državljaninu čije je prebivalište u BiH, ili im se tu nalazi imovina, o čemu se odmah obavještava organ države o čijem je državljaninu riječ. Međusobno obavještavanje domaćih i stranih organa treba da spriječi eventualno paralelno vođenje postupaka kod nas i u zemlji štićenikovog prebivališta.

Proglašenje nestalih osoba umrlim – jedino je u predmetima ove vrste isključiva međ.nadležnost našeg pravosuđa generalna i uvjetovana jedino domaćim državljanstvom nestale osobe. Prebivalište je dakle bez utjecaja. Odluka stranog organa kojom bi državljanin BiH bio proglašen umrlim ne bi prema tome mogla imati pravnog dejstva u BiH. Ovdje se isključiva međ.nadležnost ukazuje kao instrument osiguranja suverene vlasti jedne države. To je i razumljivo s obzirom na to da proglašenje nestale osobe umrlom dovodi do prestanka

13

subjektiviteta osobe. Ako je ta osoba domaći državljanin, onda donošenje takve odluke njegova država želi zadržati za sebe.

Raspravljanje zaostavštine – isključiva međ.nadležnost u pogledu domaćih nekretnina jedan je od univerzalno prihvaćenih jurisdikcijskih standarda u međ.privatnom pravu, pa kao takav suvereno dejstvuje i kad je ostavinski postupak u pitanju.

Izvršni i stečajni postupak – Isključiva međ.nadležnost ne može se propisivati entitetskim zakonima. Stoga bi trebalo smatrati da se na temelju odredbe Zakona o parničnom postupku FBiH može doduše izvesti postojanje međ.nadležnosti domaćeg suda, ali ne i njen isključivi karakter. Isto bi trebalo smatrati i kad su u pitanju stvarnopravni sporovi povodom vazduhoplova i brodova upisanih u naše registre. Međutim, doneseni su entitetski zakoni koji stvaraju sasvim drugačiju sliku. Zakon o stečajnom postupku FBiH iz 2003.godine in extenso regulira međunarodni stečaj. Prema odredbama Zakona, sudovi Federacije su isključivo međ.nadležni za provođenje stečajnog postupka protiv stečajnog dužnika čije je sjedište u Federaciji. Ako je riječ o fiktivnom sjedištu, pri čemu je „sjedište poslovnog djelovanja“ stečajnog dužnika u inostranstvu, sudovi u Federaciji i tada su isključivo međunarodno nadležni za provođenje stečaja pod uvjetom da se u zemlji glavnog poslovnog središta ne može otvoriti. Ukoliko je situacija obrnuta, pa je statutarno sjedište stečajnog dužnika u inostranstvu, a „središte njegovog poslovnog djelovanja“ u FBiH, tada ponovo postoji isključiva međ.nadležnost suda u Federaciji na čijem je području to središte poslovnog djelovanja. Sudovi u FBiH su međ.nadležni (dakle sada konkurentno) za porvođenje stečajnog postupka po kriteriju sjedišta poslovne jedinice bez svojstva pravne osobe, ili po kriteriju mjesta nalaženja dužnikove imovine, ali će u tom slučaju stečajni postupak obuhvatiti samo imovinu na teritoriji FbiH (tzv.posebni stečajni postupak).

Sporovi povodom industrijskog vlasništva – ima mišljenja prema kojima je domaće pravosuđe u ovakvim sporovima ipak isključivo međ.nadležno. Pak u prilog tome navodi sudska odluka kojom je utvrđeno neko pravo industrijskog vlasništva predstavlja samo osnov za pokretanje upravnog postupka pred nadležnim zavodom, kako bi se provela registracija ili pak brisanje prava u registru. Iz ovoga se zaključuje da je za sudsku zaštitu ovih prava upisanih u domaće registre isključivo nadležan domaći sud. Pri tome se poziva na odredbu o isključivoj nadležnosti u stečajnom i izvršnom postupku, s obzirom na sličnu prirodu postupka.

Učinak, odnosno domašaj isključive menuđarodne nadležnosti naših vlasti izražava ZMPP eksplicitno odredbom koja kaže da se strana odluka neće u BiH priznati ako u stvari povodom koje je donijeta postoji isključiva menuđarodna nadležnost suda ili drugog organa BiH.ZMPP predviđa i jedan izuzetak od ovog pravila, a on se odnosi na strane odluke u bračnim sporovima. Takve odluke, uprkos činjenici da je povrijeđena naša apsolutna nadležnost mogu biti priznate u BiH ukoliko to zahtijeva sam tuženi, pa čak i onda kad on na to pristaje, kada je zahtjev za priznanje podnio tužilac.

14

Konkurentna međunarodna nadležnost (paralelna, fakultativna ili elektivna)

Većina sporova s inostranim elementom je podvrgnuta tzv. konkurentnoj ili fakultativnoj međunarodnoj nadležnosti. Takva međunarodna nadležnost je pravilo i postoji uvijek, kada domaća država proglašava svoje organe nadležnim, ali dopušta i mogućnost priznanja odluka stranih organa, koji bi odlučivali na osnovu propisa o nadležnosti koji važe u njihovoj zemlji. Može biti:

1. OPŠTA međ.nadležnost;2. POSEBNA međ.nadležnost.

Opšta međ.nadležnost

Dakle, konkurentna međunarodna nadležnost jedne države urenuje se na 2 načina:- načelno, bez obzira na vrste pravnog odnosa,- posebno, za pojedine kategorije pravnih odnosa.

Ako npr. norma o međunarodnoj nadležnosti glasi: ''Nadležnost sudova države X postoji uvijek kada tuženi u državi X ima prebivalište, odnosno sjedište'', tada je jasno da tako utemeljena nadležnost postoji bez obzira na to o kakvom se sporu ili o kakvom se pravnom pitanju u konkretnom slučaju radi. Tada kažemo da se radi o opštoj međunarodnoj nadležnosti ili međunarodnoj nadležnosti opšteg foruma.

U našem ZMPP opšta nadležnost se bazira na prebivalištu, odnosno sjedištu tuženog na teritoriji BiH (za nadležnost je dovoljno i boravište tuženog). Ukoliko u parnici ima više tuženih sa svojstvom materijalnih suparničara, naši sudovi imaju opštu međ.nadležnost ukoliko barem jedan od njih ima prebivalište odnosno sjedište u BiH. Ako se radi o vanparničnom postupku, naši su sudovi međ.nadležni na osnovu prebivališta odnosno sjedišta osobe za koju je podnesen zahtjev, a ako u postupku sudjeluje samo jedna osoba, tada na temelju njenog prebivališta odnosno sjedišta na domaćoj teritoriji.

Proširenje opšte međ.nadležnosti

Treba imati u vidu da su ZMPP uz bazno pravilo o opštoj međ.nadležnosti prisutne i dvije „ekstenzivne“ odredbe kojima se, naime, opšta međ.nadležnost proširuje, i to u dva smjera.

Prvo proširenje odnosi se na sporove u kojima je tuženi strani državljanin. Moglo bi se, naime, desiti da naš sud zasnuje svoju međ.nadležnost u sporu protiv stranog državljanina na kriteriju koji je nepoznat našem procesnom međ.privatnom pravu, ako bi na osnovu tog kriterija sud zemlje o čijem se državljaninu radi mogao zasnovati nadležnost u sporu protiv našeg državljanina. Ovdje je riječ o svojevrsnoj retorzionoj mjeri, inspiriranoj tzv. „nacionalnim

15

protekcionizmom“ pa se ovakva međ.nadležnost u literaturi i naziva „retorziona međ.nadležnost“.

Primjer: pred našim sudom tuženi je strani državljanin s prebivalištem u inostranstvu. Tužilac je naš državljanin s prebivalištem u BiH. Kao što se vidi, nema kriterija za našu opštu međ.nadležnost iz člana 46 ZMPP. Međutim, u zemlji čiji je državljanin tuženi, opšta je nadležnost moguća po tužiočevom prebivalištu, pa će i naš sud, po istom kriteriju, ipak imati međ.nadležnost u tom predmetu.

Drugo proširenje je naše opšte međ.nadležnosti predviđeno je kad su u pitanju tužbe protiv naših državljana koje su uputili na „službu ili rad u inostranstvo“ državni organi, privredni subjekti ili druge pravne osobe. U takvim slučajevima međ.nadležnost naših sudova može se utemeljiti na ranijem prebivalištu takvih osoba u BiH, naravno ukoliko su ga imali.

Posebna međ.nadležnost

Nacionalna zakonodavstva propisuju stanovite korekcije s ciljem da se za odrenene vrste predmeta ustanovi nadležnost domaćih organa i onda kada ne postoji kriterij za opštu međunarodnu nadležnost (kad npr. prebivalište tuženog nije na domaćoj teritoriji).

U takvim slučajevima riječ je o tzv. posebnoj međunarodnoj nadležnosti, kakva je npr. propisana slijedećom normom:''U sporovima o imovinskopravnim zahtjevima, nadležnost sudova države X postoji ako se na njenoj teritoriji nalazi imovina tuženog ili predmet koji se tužbom traži.''

Dakle, ovdje je za imovinskopravne predmete predviđena nadležnost domaćih organa i onda kada tuženi nema prebivališta na domaćoj teritoriji, ako je na domaćoj teritoriji njegova imovina ili stvar koja je predmet tužbe (tzv. forum imovine).

Isto tako, ako je riječ o grananskopravnim deliktima (prouzrokovanju štete drugom), tužba za naknadu štete može se podići ne samo pred sudom zemlje u kojoj je prebivalište štetnika, nego i pred sudom zemlje u kojoj je delikt izvršen ili u kojoj je nastupila šteta (kao posebno međunarodno nadležnim forumom).Ovakva međunarodna nadležnost osnovana je na povezanosti s predmetom, a ne s tuženom osobom.

ZMPP propisuje posebnu međunarodnu nadležnost za sljedeće predmete:

1. sporove o vanugovornoj odgovornosti za štetu (kriterij nadležnosti je nastank štete na domaćoj teritoriji);

2. imovinskopravne sporove (kriterij za nadležnost je činjenica da se na domaćoj teritoriji nalazi imovina tuženog ili stvar koja se tužbom traži);

3. sporove zbog smetanja posjeda na pokretnim stvarima (kriterij – smetanje nastalo na domaćoj teritoriji);

16

4. sporove povodom brodova i vazduhoplova (kriterij je da se na domaćoj teritoriji nalazi registar u koji je sredstvo upisano);

5. sporove o imovinskim odnosima bračnih drugova (ako u vrijeme podnošenja tužbe barem tužilac ima prebivalište ili poravište u BiH);

6. bračne sporove (ukoliko su oba bračna druga domaći državljani, ili ukoliko je tužilac domaći državljanin i ima prebivalište u BiH, ili ako su br.drugovi imali posljednje zajedničko prebivalište u BiH, a tužilac u vrijeme podnošenja tužbe ima tu prebivalište ili boravište);

7. sporovi o utvrđivanju i osporavanju očinstva i materinstva (ukoliko su obje stranke naši državljani ili ako je tužilac naš državljanin sa prebivalištem u BiH);

8. sporove o čuvanju, podizanju i vaspitanju djece (ako su oba roditelja naši državljani);9. sporove o zakonskom izdržavanju djece (ako tužbu podnosi dijete čiji je prebivalište u

BiH; ako su tužilac i tuženi naši državljani bez obzira na prebivalište; ako je maloljetni državljanin BiH; ako je tužilac naš državljanin s prebivalištem u BiH);

10. sporove o zakonskom izdržavanju između br.drugova i između bivših br.drugova (ako im je posljednji zajednički domicil bio na teritoriji BiH, a tužilac u vrijeme suđenja ima prebivalište u BiH);

11. sve sporove o zakonskom izdržavanju (ako se u BiH nalazi imovina tuženog iz koje se može naplatiti izdržavanje);

12. postupke o kojima se odlučuje o lišavanju i vraćanju roditeljskog prava, produženju roditeljskog prava, stavljanju roditelja u položaj staratelja u pogledu upravljanja dječijom imovinom, proglašenju djeteta rođenim u braku, kao i prilikom odlučivanja o drugim stvarima koje se odnose na lično stanje i odnose između roditelja i djece (ukoliko su obje stranke državljani BiH, ako u postupku sudjeluje samo jedna stranka, onda ako je ta stranka državljanin BiH);

13. postupke davanja dozvole za stupanje u brak (ukoliko su jedan ili oba podnosioca zahjetva državljani BiH, bez obzira na to gdje im je prebivalište);

14. postupke raspravljanja nepokretne zaostavštine državljana BiH koja se nalazi u inostranstvu (samo ako po pravu države u kojoj se nekretnine nalaze nisu nadležni njeni organi);

15. postupke raspravljanja pokretne zaostavštine državljana BiH (ako se pokretnosti nalaze u BiH, ili ako organ zemlje u kojoj se stvari nalaze nije međ.nadležan ili odbija da raspravi zaostavštinu);

16. postupak raspravljanja pokretne zaostavštine stranih državljana i osoba bez državljanstva (ako se pokretnosti nalaze u BiH, osim ako u državi čiji je državljanin bio ostavilac, tamošnji sudovi nisu nadležni za raspravljanje pokretne zaostavštine državljana BiH – međ.nadležnost na bazi zakonskog reciprociteta);

17. postupak zasnivanja i raskidanja usvojenja (ako je usvojitelj, ili jedan od njih državljanin BiH s prebivalištem u BiH);

18. postupke dokazivanja smtri stranih državljana koji su umrli na teritoriji BiH.

Kad je riječ o ostavinskom postpku, treba imati na umu i posebne odredbe o vanpraničnom postupku. Naime naš sud, na čijem području je ostavilac umro, je u takvim slučajevima dužan pozvati sve osobe u zemlji koje imaju zahtjeve u odnosu na zaostavštinu da uostavljenom roku

17

prijave svoje zahtjeve, jer će u protivnom pokretna imovina biti predata nadležnom organu strane države odnosno osobi koju taj organ ovlasti. Ukoliko neko od pozvanih lica prijavi svoj zahtjev naš sud će zadržati pokretnu imovinu ili njen dio dovoljan za pokriće tog zahtjeva do pravosnažnosti odluke stranog suda o raspodjeli zaostavštine.

Ugovorena međunarodna nadležnost

Međunarodna nadležnost može proisticati iz sporazuma stranaka, uz prisustvo izvjesnih pretpostavki, koje se prvenstveno tiču vrste spora. U takvom slučaju govorimo o ugovorenoj međunarodnoj nadležnosti, kada se postupak vodi pred organima koje su odredile stranke (sudom ili arbitražom), a ne pred onim koji bi bio međunarodno nadležan da sporazuma nema.

Ovaj institut prorgacije, odnosno derogacije nadležnosti danas je široko prihvaćen na terenu ugovornih odnosa sa inostranim elementom.ZMPP postavlja 2 vrste ograničenja kod ugovaranja međunarodne nadležnosti:- u odnosu na materiju- u odnosu na osobe.

Tako, kada je materija u pitanju, ZMPP ne dozvoljava ugovaranje nadležnosti u bračnim i paternitetskim sporovima, u sporovima o čuvanju, podizanju i vaspitanju djece, u sporovima o zakonskom izdržavanju, itd.

S druge strane, mogućnost ugovaranja nadležnosti stranog suda postoji samo ukoliko je barem jedna od stranaka strani državljanin ili pravno lice sa sjedištem u inozemstvu.Nadležnost se ne može ugovoriti u predmetima za koje postoji isključiva međunarodna nadležnost. Ugovaranje nadležnosti može biti:

1. izričito2. prešutno.

Izričito ugovaranje nadležnosti vrši se ili unošenjem prorogacione klauzule u sam osnovni ugovor (prije izbijanja spora) ili zaključivanjem prorogacionog sporazuma nakon nastanka spora.

Prešutni sporazum postiže se upuštanjem tuženog u meritum spora bez isticanja prigovora nenadležnosti, pred forumom koji je odabrao tužilac. 3 načina:- odgovor na tužbu bez osporavanja nadležnosti- protivtužba- upuštanje u raspravu.

Međunarodne trgovinske arbitraže

Sa ustanovom ugovorene nadležnosti u MPP tijesno je vezan pojam međunarodne trgovinske arbitraže kao nedržavne pravosudne institucije, koja rješava sporove koje joj same stranke povjeravaju. Stranke same odlučuju da svojim sporazumom (arbitražni sporazum) povjere

18

rješavanje svog spornog odnosa vansudskoj instituciji koju čine takoner sporazumom izabrani arbitri. Isto tako, stranke u pravilu mogu uticati na to koje će materijalno pravo biti primijenjeno u arbitražnom postupku, kao i na samu proceduru.

Arbitraža koju su stranke formirale za rješavanje jednog konkretnog spora, i koja nakon što taj spor bude riješen više ni pravno ni organizaciono ne postoji, naziva se povremenom ili ad hoc arbitražom. Najčešće se radi o tome da stranke imenuju jednog ili tri arbitra, koji su najčešće pravni eksperti za spoljnu trgovinu, ali mogu imati i drugačije kvalifikacije, ovisno o prirodi spora. Stranke same odrenuju i materijalno i proceduralno pravo, a ukoliko one to ne učine, učinit će arbitri.

Postoje i tzv. stalne ili institucionalne arbitraže – imaju svoja pravila postupka, ali sama njihova nadležnost, kao i materijalno pravo koje će biti primijenjeno, zavise od sporazuma stranaka.

Ako su u pitanju tzv. zatvorene arbitraže, pred njih se moe iznijeti samo spor u kojem je jedna od stranaka članica organizacije ili udruženja pri kojem je arbitraža osnovana (berze, banke, komore i sl.).

Nadležnost arbitraže počiva na sporazumu stranaka. One se o tome mogu sporazumjeti prije nastanka spora, tako što će u svoj ugovor uključiti tzv. arbitražnu ili kompromisnu klauzulu kojom sve eventualne sporove iz tog ugovora podvrgavaju arbitraži (institucionalna arbitraža), ili pak nakon što je spor nastao – tada stranke zaključuju poseban arbitražni sporazum, tzv. kompromis, kojim konkretni spor podvrgavaju bilo stalnoj, bilo ad hoc arbitraži.

Arbitraže u principu primjenjuju materijalno pravo koje su stranke sporazumno odabrale, a u odsustvu takvog sporazuma stranaka moguća su različita rješenja:

arbitraža može primijeniti pravo na koje upućuju kolizione norme države u kojoj ona zasijeda, ili kolizione norme neke druge države čiju primjenu arbitri smatraju prikladnom;

arbitraža može uz pristanak stranaka riješiti spor bez oslonca na materijalno pravo neke države, tako što će spor riješiti na osnovu opštih principa pravičnosti ili primjene autonomnog međunarodnog trgovačkog prava (tzv. Lex mercatoria).

Da bi arbitražni sporazum bio valjan potrebno je da su ispunjeni određeni uvjeti:

1. mora postojati strani element u subjektu (jedna od stranaka mora biti stranac ili strana pravna osoba);

2. spor mora biti ''arbitralan'', tj podoban za arbitražno rješavanje (mogućnost zaključenja poravnanja;

3. mora biti zaključen u pismenoj formi.

19

PRIZNANJE I IZVRŠENJE STRANIH SUDSKIH ODLUKA

Problem ekstrateritorijalnog dejstva sudskih odluka

Postupak pred sudom ili drugim državnim organom koji postupa u privatnopravnim stvarima, u pravilu se završava donošenjem odluke koja nakon što postane pravosnažna, ima određene pravne efekte.

Često se ukazuje potreba da se dejstvo sudske odluke ostvari na teritoriji neke druge države, npr.zato što se imovina dužnika nalazi u inostranstvu, pa se presuda ne može izvršiti drugačije ili zato što razvedena osoba želi u inostranstvu sklopiti novi brak, pa se u toj zemlji prethodno mora priznati domaća odluka o razvodu itd. Ovakvi i slični slučajevi nameću pitanje o tome da li je dejstvo sudske odluke moguće izvan zemlje u kojoj je donesena. Zbog toga se u MPP razvio institut priznanja stranih sudskih odluka (i odluka drugih državnih organa) kojima se odlučuje o privatnopravnim odnosima.

Shvatanje sudske odluke kao pojedinačnog pravnog akta koji država donosi na temelju svoje suverene vlasti i koji kao takav nužno djeluje unutar državnih granica, ne ostavlja mogućnost za djelovanje takve odluke u stranim državama. S druge strane, to stanovište , koje podrazumjeva ignoranciju stranih državnih organa, nužno bi vodilo ka blokadi internacionalnog pravnog saobraćaja i pravnoj nesigurnosti U teoriji i praksi se govori o priznanju i izvršenju stranih odluka. Priznanje se odnosi na postupak u kome se strana odluka preispituje (manje ili više rigorozno) i ako su određeni uslovi ispunjeni, donosi se odluka o njenom priznanju nakon čega ta odluka dobiva pravno dejstvo u domaćoj državi. Izvršenje se odnosi na prinudnu realizaciju odluke u tzv.izvršnom postupku. Svaka strana odluka prolazi postupak priznanja (tzv.davanja egzekvature), ali se samo neke vrste priznatih odluka i izvršavaju.

Različiti sistemi priznanja i izvršenja stranih sudskih odluka

U svijetu postoji više sistema priznanja i izvršenja stranih sudskih odluka. Kriterij za klasifikaciju je strogost i obim preispitivanja strane odluke, te da li se strana odluka tretira nakon provedene kontrole kao pravosnažno presuđena stvar i kao izvršni naslov ili samo kao dokaz u novom postupku pred domaćim pravosuđem. Uzimajući u obzir ove kriterije, može se govoriti o 3 glavna sistema: sistem ograničene kontrole, sistem neograničene kontrole i sistem prima faciae evidence.

Sistem ograničene kontrole

Podrazumijeva postupak u kome se preispitivanje ograničava na formalni aspekt strane odluke. Uslovi koje treba da ispunjava strana odluka su taksativno propisani u zakonu i po pravilu se odnose na nadležnost i postupak. Ishod postupka može biti priznanje strane odluke ako su ispunjeni svi uslovi, ili odbijanje da se prizna strana odluka, ako neki od tih uslova nedostaje. Nema meritornog preispitivanja odluke, niti je moguće njeno mijenjanje. Ovakav odnos je

20

internacionalno najprihvatljiviji, jer izražava uzajamno poštivanje suvereniteta država, i kao takav se primjenjuje u nizu zemalja.

Sistem neograničene kontrole

U ovom sistemu se pored ispunjavanja uslova koji se traže u sistemu ograničene kontrole, ispituje i činjenično stanje koje je utvrdio strani sud, kao i pravna ocjena tog suda. Praktično se radi o ponavljanju postupka koji je prethodio donošenju odluke čije se priznavanje i izvršenje traži.. Međutim, ta odluka se ne može mijenjati, već se prihvata ili ne prihvata onako kako ju je donio strani sud. Meritorno preispitivanje odluka stranih sudova se s pravom kritizira u doktrini MPP, pošto takvo preispitivanje predstavlja otvoren izraz nepovjerenja prema stranim sudovima i njihovom radu, što nije umjesno.

Sistem pokretanja novog postupka

Karakterističan je za angloamerički pravni sistem. U ovim zemljama strana odluka po pravilu ne može ostvariti direktno pravno dejstvo bez donošenja odgovarajuće domaće odluke. To znači da osoba u čiju korist je strani sud donio odluku mora pokrenuti novi postupak, u kome će strana odluka biti samo dokaz prima faciae (na prvi pogled).

U Engleskoj će tako osoba koja je povjerilac na temelju strane odluke morati tužiti dužnika protiv kojeg je strana odluka izrečena i zahtijevati da mu isplati iznos na koji strana odluka glasi. Pritom ce on engleskom sudu predočiti stranu presudu, koju sud podvrgava ispitivanju u kojem provjerava da li su ispunjeni određeni uslovi koji se uglavnom tiču valjanosti procedure pred stranim sudom. Ako engleski sud nađe da su uvjeti zadovoljeni neće se upuštati u meritum spora, već će, smatrajući stranu presudu kao prima faciae evidence, donijeti novu presudu koja se može izvršiti u Engleskoj.

Da bi presuda u SAD bila prima faciae evidence mora zadovoljavati slijedeće uslove:

1. mora biti pravosnažna i konačna,2. donesena od suda koji je međunarodno nadležan i3. moralo je biti ispoštovano pravo tuženog na odbranu.

Razlozi za odbijanje da se prizna strana odluka mogli bi biti :

1. fraus legis2. povreda javnog poretka3. i postojanje ranije (strane ili domaće) odluke u istoj stvari.

Sistem diplomatskog reciprociteta

Najsličniji pristup na tlu Evrope onom angloameričkom sistemu prima faciae evidence nalazimo u Holandiji i Norveškoj.

21

Holandija : strane presude se u Holandiji ne mogu priznati de iure ukoliko to ne predviđa međunarodni ugovor koji vezuje Holandiju i zemlju čiji je sud presudio niti je takva mogućnost utvrđena posebnim propisom. U odsustvu diplomatskog reciprociteta, vrijedi princip ponavljanja postupka pred nadležnim holandskim sudom. Pritom se tužba može zasnivati na činjeničnom stanju, ili na stranoj presudi. Holandski sudovi priznaju međunarodnu nadležnost stranim sudovima ukoliko je ona utemeljena na internacionalno prihvatljivim jurisdikcijskim standardima, a takvima se prvenstveno smatraju oni koji se uobičajeno koriste u međ.ugovorima : boravište tuženog, sjedište filijale pravne osobe čije su aktivnosti u pitanju, nadležnost po situsu nekretnina, po mjestu izvršavanja ugovornih obaveza, kao i andležnost sporazumno utemeljena po izbijanju spora, naknadnim prorogacionim sporazumom.

Norveška : i ovdje je princip da strana sudska odluka može biti priznata samo na bazi diplomatskog reciprociteta. Prema odredbama 167 i 168 Zakona o građanskom postupku moguće je naime sa stranom državom inter alia ugovoriti da će se presude u građanskim stvarima uzajamno priznavati, a prema odredbi 3 (10) Zakona o izvršenju moguće je međunarodnim ugovorom predvidjeti da priznata strana sudska odluka bude u Norveškoj i izvršna. Zakve ugovore Norveška ima sa skandinavskim zemljama – Danskom, Švedskom, Finskom i Islandom, zatim sa Njemačkom, Austrijom, te Ujedinjenim Kraljevstvom. Na multilateralnoj osnovi diplomatski reciprocitet u tom smislu postoji na bazi Luganske konvencije o međ.nadležnosti i priznavanju presuda u građanskim i trgovačkim stvarima sa skandinavskimzemljama, sa Austrijom, Belgijom, Francuskom, Grčkom, Irskom, Italijom, Luksemburgom, Holandijom, Portugalom, Švajcarskom i Ujedinjenim Kraljevstvom . Ovdje postoji mogućnost da strana sudska odluka bude u Norveškoj priznata i onda kad sa zemljom njenog porijekla nema diplomatskog reciprociteta. Takva mogućnost postoji onda kada je stranu odluku donio sud čija je međ.nadležnost utemeljena sporazumon stranaka.

Priznavanje i izvršavanje stranih sudskih odluka u BiH

Zakon taksativno nabraja uslove bez čijeg kumulativnog ispunjenja strana odluka kod nas ne može biti priznata. Radi se o tzv.opšteprihvaćenim uslovima, koji su dobro poznati u uporednom pravu i koji su karakteristični za zemlje koje primjenjuju sistem ograničene kontrole. To su:

1. Međunarodna nadležnost suda koji je donio odluku – ovaj uslov je ispunjen ako se ne radi o predmetu za koji je propisana isključiva međunarodna nadležnost našeg pravosuđa. Zahvaljujući ovom rješenju ZMPP, naš sud ne mora u svakom konkretnom slučaju preispitivati nadležnost stranog suda. Dovoljno je samo provjeriti radi li se o predmetu koji bi spadao u našu isključivu međ.nadležnost. Ako to nije slučaj, ovaj uvjet se smatra ispunjenim.

2. Pravosnažnost odluk e – podnosilac zahtjeva za priznanje odluke treba da podnese i „potvrdu nadležnog stranog suda odnosno drugog organa o pravosnažnosti te odluke“. Za ocjenu pravosnažnosti mjerodavno je pravo države u kojoj je odluka donesena, a

22

potvrda o tome predstavlja neophodan sastojak podneska kojim se postupak priznavanja pokreće.

3. Poštivanje prava na odbranu tuženog – naš sud će odbiti da prizna stranu odluku ukoliko povodom prigovora osobe protiv koje je odluka donesena ustanovi da zbog procesnih nepravilnosti ta osoba nije mogla učestvovati u postupku. Ovo će naročito biti slučaj onda kad toj osobi poziv, tužba ili rješenje kojim je započet postupak nisu valjano dostavljeni. Tu je riječ o konsekventnom provođenju procesnog načela kontradiktornosti, odnosno obostranog saslušanja koje kao svojevrsno civilizacijsko dostignuće ne smije biti kršeno u postupku pred sudom.

4. Nepostojanje ranije odluke domaćeg suda u istoj stvari – strana odluka neće biti priznata ako o istoj stvari već postoji ranija pravosnažna odluka domaćeg suda ili priznata odluka suda neke druge države u istoj stvari. Ako je pak u momentu podnošenja zahtjeva za priznavanje strane odluke u toku ranije pokrenuta parnica o istoj pravnoj stvari i među istim strankama, sud koji vodi postupak priznavanja zaustavit će, po prigovoru stranke, proceduru do pravosnažnog okončanja započetog postupka u našoj zemlji. To praktično znači da su moguća dva ishoda nakon suspenzije postupka priznavanja :

ukoliko parnica pred domaćim sudom bude okončana pravosnažnom presudom, tada će postupak priznavanja biti okončan donošenjem rješenja kojim se odbija priznavanje strane presude;

ukoliko se parnica pred domaćim sudom završi bez donošenja presude (npr.zbog toga što je tužilac odustao od tužbenog zahtjeva) postupak priznavanja strane presude će se nastaviti i donijet će se rješenje o priznavanju.

5. Saglasnost sa domaćim javnim poretkom – rezerva javnog poretka, koja isključuje primjenu stranog prava onda kad bi efekti njegove primjene ugrozili domaći javni poredak, zaštitno djeluje i u postupku priznavanja stranih sudskih i drugih odluka, kao pojedinačnih pravnih akata, koje, naime, neće biti priznate i onda kad ispunjavaju sve druge tražene uslove, ukoliko su u suprotnosti sa „osnovama ustavom utvrđenog poretka BiH“. Ovaj negativan uslov proističe iz nužnosti zaštite domaćeg javnog poretka i kao takav trebao bi se primjenjivati čak i da nije izričito propisan i uvršten među uslove za priznavanje.

6. Uzajamnost – može se dogoditi da strana sudska odluka neće biti priznata u domaćoj zemlji premda su zadovoljene sve pretpostavke o kojima je ranije bilo riječi i to zato što dolazi iz jedne određene države. Riječ je dakako o postojanju ili nepostajanju uzajamnosti tj.reciprociteta, kao jednom o najšire prihvaćenih uslova u postupku davanja egzekvature. Dok se većina država zadovoljava činjenicom da se domaće sudske odluke u stranoj zemlji priznaju i izvršavaju u postupku i na način koji se bitno ne razlikuje od postupka koji se primjenjuje na strane odluke u domaćoj zemlji, neke zemlje insistiraju na diplomatskom reciprocitetu ili na postojanju posebne vladine izjave o uspostavi

23

tj.postojanju reciprociteta. Poseban problem u vezi sa uvim uslovom je reciprocitet u odnosu na složene države, tj. države sa nejedinstvenim pravnim poretkom.

Ako teritorijalna jedinica složene države ima ustavna ovlaštenja da sama odlučuje o priznanju i izvršenju stranih sudskih odluka, ona bi mogla biti posmatrana kao „subjekt reciprociteta“. U našem MPP, u postupku priznanja stranih sudskih odluka, postojanje reciprociteta se pretpostavlja. U slučaju sumnje u postojanje reciprociteta, sud može tražiti mišljenje nadležnog ministarstva pravde. Uvjet uzajamnosti se ne traži ako se strana odluka odnosi na bračni ili paternitetski spor, ili bez obzira na vrstu spora, ako je podnosilac zahtjeva za priznanje naš državljanin a bez obzira na vrstu spora.

Primjer : prvostepeni sud je odbio priznati sudsku odluku iz Kuvajta, s obrazloženjem da ne postoji reciprocitet u priznavanju sudskih odluka izmenu SFRJ i Kuvajta. Drugostepeni sud je potvrdio prvostepenu odluku i u obrazloženju naveo da SFRJ nije zaključila ugovor sa državom Kuvajt, te da se u takvom slučaju faktički reciprocitet pretpostavlja prema čl.92 st.3 ZMPP, te je prvostepeni sud provjeravao preko Saveznog sekretarijata za pravosuđe da li postoji faktički reciprocitet o priznavanju sudskih odluka između dviju zemalja, pa nakon što je dobio negativan odgovor pravilno je odlučio kad je odbio da prizna punovažnost sudske odluke države Kuvajt.

7. Posebni uslovi za statusne odluke – za stvari osobnog statusa predviđeni su neki posebni uslovi. Npr. ako se radi o stranoj odluci koja se odnosi na osobni status naših državljana, priznvanje bi moglo izostati ako primijenjeno materijalno pravo bitno odstupa od našeg prava. S druge strane, ZMPP predviđa olakšano priznanje stranih odluka koje se tiču statusa osoba koje su državljani zemlje porijekla odluke. U takvim slučajevima ne moraju biti ispunjeni uslovi međunarodne nadležnosti, poštivanja javnog poretka i uzajamnosti. Što se tiče statusnih odluka koje se tiču državljana trećih zemalja, da bi bile priznate u našoj zemlji te odluke moraju ispuniti uslove za priznanje u državi čiji su državljani te osobe. U doktrini preovladava mišljenje da se uslovi ZMPP i uslovi koji se traže u dotičnoj stranoj državi kumuliraju.

Za naše MPP vrijedi i poseban režim priznavanja sudskih i upravnih odluka u materiji građanskopravnih aspekata međunarodne otmice djece, pošto je BiH članica Haške konvencije iz 1980g, te tu, domaći sudski i upravni organi mogu direktno primjenjivati strane sudske i upravne odluke „bez obzira da li se zvanično priznaju ili ne u državi redovnog boravišta djeteta“ bez provođenja posebnih postupaka „koji bi inače bili provedeni“.

Poseban režim postoji i kad su u pitanju bračni i paternitetski sporovi. Strana sudska odluka u bračnom sporu može biti priznata uprkos isključivoj nadležnosti naših sudova, ukoliko njeno priznavanje traži tuženi ili ukoliko se on ne protivi priznavanju koje je zatražio tužilac. Kod priznavanja takvih stranih sudskih odluka ni nedostatak reciprociteta ne može biti smetnja.

Njujorška konvencija o ostavrivanju alimentacionih zahtjeva u inostranstvu iz 1956g, donesena je pod okriljem UN čija je BiH takoner članica, sadrži, samo odredbe o obavezi tzv. posredničkih organa zemalja članica da uvijek kada je to potrebno pokrenu postupak za izvršenje svake

24

odluke ili drugog sudskog akta kojemu je cilj plaćanje izdržavanja, ali ne uspostavlja poseban režim priznavanja.

Specijalan konvencijski režim priznavanja i izvšavanja primjenjuje se za strane odluke kojima se dosuđuje naplata parničnih troškova, ukoliko su dotične zemlje članice haških konvencija o građanskom sudskom postupku iz 1954g. i o olakšanju pristupa pravosuđu iz 1980g. Taj režim se svodi na utvrđivanje autentičnosti odluke, njene pravosnažnosti lege fori, te jezik na kojem su dokumenti sastavljeni.

Veooma efikasan režim uzajamnog priznavanja sudskih odluka predviđen je Konvencijom o međunarodnom usvojenju iz 1993g. Kada organ koji je zasnovao usvojenje u jednoj od država ugovornica izda certifikat o tome da je zasnivanje provedeno prema pravilima Konvencije, odluka o usvojenju automatski se priznaje u ostalim državama članicama. Priznanje bi se moglo odbiti samo pozivom na povredu javnog poretka, ali je Konvencija suzila i mogućnost korištenja ove klasične rezerve.

Formulacija čl. 24 obavezuje države ugovornice da kod ocjene eventualne povrede javnog poretka vode računa o tome da povreda mora biti očigledna i usmjerena protiv „najboljeg interesa djeteta“, čime je rezerva javnog poretka usko profilirana, a manevarski prostor za domaće organe bitno sužen.

U pogledu izvršavanja stranih presuda, vrijede svi navedeni uslovi za priznavanje, s tim što podnosilac zahtjeva za izvršenje uz potvrdu o pravosnažnosti mora podnijeti i potvrdu o izvršnosti te odluke po pravu države porijekla odluke.

U našem ZMPP nema posebnih propisa koji bi regulisali postupak priznavanja i izvršenja stranih sudskih i drugih odluka. U praksi su prihvaćena određena načela, od kojih su najvažnija ona koja se odnose na odsustvo usmene rasprave, zabranu meritornog preispitivanja strane odluke i ispitivanje samo taksativno propisanih pretpostavki.

Što se tiče nadležnosti, stvarno su nadležni viši sudovi, a mjesno sud na čijem području treba provesti postupak priznavanja, odnosno izvršenja. Za statusne stvari to će najčešće biti sud na čijem području se vode odgovarajuće knjige građanskih stanja, a za imovinske stvari to će biti sud domicila odnosno sjedišta dužnika, ili sud na čijem području se nalazi neka imovina dužnika tj. izvršenika imovine.

O priznavanju strane odluke se može odlučivati i kao o prejudicijelnom pitanju pred bilo kojim sudom, ali tada odluka o priznavanju ima efekat samo za taj konkretan postupak.

25

Pravila o međunarodnoj nadležnosti i priznavanju presuda u EU

Pitanje međ.nadležnosti i priznavanje presuda je danas regulirano komunitarnim pravom EU i to ne samo u grananskoj i trgovačkoj materiji, već i u materiji porodičnopravnih odnosa, te se govori o jedinstvenom evropskom sudskom prostoru. Krajnji cilj je eliminacija pravila procesnog MPP i stvaranje situacije u kojoj će spomenuta pravna pitanja biti u potpunosti komunitarno regulirana.

Još 27.09.1968 je potpisana Briselska konvencija o nadležnosti i priznavanju i izvršavanju presuda u građanskoj i trgovačkoj materiji, koja je Luganskom konvencijom od 16.09.1988g proširena i na zemlje članice Evropskog slobodnog tržišta EFTA.

Na temelju Ugovora o Evropskoj uniji ( Mastricht 1992 g.) donijeta je 1998g i tzv. Briselska konvencija II, čime se ideja o jedinstvenim jurisdikcijskim standardima i slobodnoj cirkulaciji sudskih odluka uspješno proširila i na ovu materiju.

Amsterdamski ugovor iz 1997 g. omogućio je finalni progres time što je stvorio pravni osnov da briselske konvencije I i II budu pretočene u regulative Evropskog vijeća i tako postanu komunitarno pravo.

Briselska konvencija I ( Regulativa Evropskog Vijeća 2001)

Nadležnost - Opštu međ. nadležnost EU imaju sudovi države članice u kojoj je domicil tuženog, neovisno o njegovom državljanstvu. Kvalifikacija domicila vrši se prema pravnim shvatanjima države članice u kojoj je postupak pokrenut, a kad su u pitanju pravne osobe opšta se međ.nadležnost može zasnovati prema mjestu njihovog statutarnog sjedišta, mjestu njihove centralne administracije ili pak prema mjestu glavnog mjesta poslovanja.Posebna (specijalna) međ.nadležnost predviđena je u :

1. ugovornoj materiji ( izuzimajući individualne ugovore o radu) prema principu forum executionis (mjesto izvršenja ugovora);

2. u materiji izdržavanja ( gdje je osnov nadležnosti prebivalište ili redovno boravište primatelja izdržavanja);

3. u materiji odgovornosti po deliktnim ili kvazdeliktnim osnovima ( gdje je princip forum delicti commissi, tj nadležnost prema mjestu izvršenja delikta tj.radnje koja je osnov kvazideliktne odgovornosti);

4. u sporovima vezanim za djelatnost filijala ili zastupništva pravnih osoba ( gdje je osnov međ.nadležnosti sjedište filijale odnosno zastupništva tzv. Branch jurisdiction).

Isključiva nadležnost propisana je u postupcima povodom nekretnina – u korist zemlje u kojoj se one nalaze, u statusnim stvarima pravnih osoba – u korist zemlje u kojoj je njihovo sjedište, u postupcima čiji je predmet valjanost upisa u javne registre – u korist zemlje u kojoj se registri nalaze, u postupcima koji se odnose na validnost patenta i drugih prava industrijskog vlasništva – u korist zemlje u kojoj je izvršena registracija ili deponovanje, te u izvršnom postupku.

26

Priznavanje odluka - Ovdje Regulativa propisuje zabranu preispitivanja po meritumu, te utvrđuje da će se presude donesene u jednoj državi članici „priznati u drugim državama članicama bez ikakvog posebnog postupka“. No priznanje bi moglo izostati ukoliko postoji neka od taksativno pobrojanih smetnji ( očita povreda javnog poretka zemlje priznavanja, činjenica da je u pitanju donošenje presude zbog izostanka, proceduralne nekorektnosti koje bi mogle ugoziti tuženikovo pravo na odbranu, postojanje ranije odluke i istoj stvari donesene u zemlji u kojoj se priznavanje traži, te postojanje ranije presude u istoj stvari donesene u nekoj trećoj zemlji, koja ne mora biti članica EU, a koja ispunjava uslove za priznavanje u zemlji u kojoj se priznavanje kasnije odluke traži).

Briselska konvencija II ( Regulativa Evropskog Vijeća 2003 )

28.05.1998 g članice EU potpisale su i Konvenciju o međ.nadležnosti i priznavanju i izvršavanju presuda u bračnim stvarima i protokole o njenom tumačenju od Evropskog suda pravde. Na temelju Amsterdamskog sporazuma donesena je 29.05.2000g i Regulativa Vijeća (EC) o nadležnosti i priznavanju i izvršavanju presuda u bračnoj materiji i materiji roditeljske odgovornosti za zajedničku djecu, pa je i ova konvencija pretočena u komunitarno pravo.

Nadležnost - Prema ovoj regulativi, u materiji razvoda braka i zakonske rastave kao i poništenja braka, postupak se može voditi :

1. u zemlji zajedničkog redovnog boravišta supružnika, ili2. u zemlji njihovog posljednjeg zajedničkog redovnog boravišta ( ako jedno od njih tu još

uvijek redovno boravi), ili3. u zemlji redovnog boravišta tuženog, ili4. u zemlji redovnog boravišta bilo kojeg supružnika, ako sporazumno podnose zahtjev, ili5. u zemlji redovnog boravišta podnosioca zahtjeva, ukoliko je on (ona) tu boravio

najmanje godinu dana neprekidno prije podnošenja zahtjeva – 6 mjeseci ako je uz to i državljanin dotične zemlje, ili

6. u zemlji čiji su supružnici državljani.

Priznavanje odluka - Odluke u bračnim predmetima i predmetima koji se tiču roditeljske odgovornosti za djecu donesene u jednoj državi čanici priznaju se u drugim državama članicama bez ikakvog posebnog postupka, dakle ipso iure. To znači da je prihvaćen princip „automatskog“ priznavanja takvih odluka u zemljama članicama EU.

Regulativa predviđa i razloge zbog kojih se priznavanje odluke može odbiti. Kad je riječ o odlukama u bračnoj materiji ( razvod, zakonska rastava, poništenje), ti razlozi su :

1. manifestna povreda javnog poretka zemlje u kojoj se priznavanje traži,2. činjenica da se radi o presudi zbog izostanka,3. postojanje ranije odluke u istoj stvari koja je donijeta u zemlji priznavanja,

27

4. postojanje ranije odluke u istoj stvari donesene u nekoj drugoj državi članici pa i državi koja nije članica EU, ukoliko ta ranija odluka može biti priznata u zemlji u kojoj se priznavanje kasnije odluke traži.

Regulativa sadrži 3 različite odredbe, značajne s aspekta problematike priznavanja stranih sudskih odluka. Prvom se zabranjuje jurisdikcijski test, tj. Preispitivanje međ.nadležnosti suda koji je donio odluku, druga je ona o zabrani revizije po meritumu, a trećom je utvrđeno da razlog nepriznavanja ne može biti različitost primjenjenog materijalnog prava i prava zemlje u kojoj se priznanje traži.

Priznavanje i izvršavanje stranih arbitažnih odluka

Osnovna razlika je u tome što arbitraže nisu državni organi i što ne raspolažu sredstvima prinudne realizacije svojih odluka. S druge strane, efikasnost arbitražnog rješavanja sporova je uvjetovana provođenjem arbitražnih odluka, te je neminovno da se uspostavi proceduralna kopča između rezultata arbitražnog postupka i mogućnosti prinudnog izvršenja. To se u uporednom procesnom MPP rješava tako što se konačnim arbitražnim odlukama zakonom daje svojstvo izvršnog naslova (titulus executionis), čime se stvara pravna mogućnost da se na temelju njih može pokrenuti izvršni postupak, kao i na temelju pravosnažnih sudskih odluka.

Arbitražne odluke se se u najvećem broju izvršavaju dobrovoljno čemu doprinose tzv. korporativne sankcije. To su sankcije iza kojih ne stoji državna prinuda u formi izvršnog postupka, već različita strukovna udruženja, pri kojima su takve arbitraže najčešće i osnovane i koje ciljaju na narušavanje poslovnog ugleda i kredibiliteta stranaka koje odbijaju provesti arbitražnu odluku. I naš ZMPP sadrži posebna pravila o priznavanju i izvršavanju stranih arbitražnih odluka, a i BiH je i članice Njujorške konvencije.

ZMPP prvo daje kvalifikaciju pojma strane arbitražne odluke, koristeći se dvostrukim kriterijem: kriterijem mjesta donošenja odluke i kriterijem primijenjenog procesnog prava. To znači da se kod nas stranom arbitražnom odlukom smatra odluka donesena u inostranstvu, ali i odluka donesena na teritoriji BiH, ukoliko je kod njenog donošenja primjenjeno strano procesno pravo.

Postupak priznavanja se pokreće zahtjevom, a obavezni sastojci podneska su uz to i sama arbitražna odluka, te arbitražni sporazum u originalu ili ovjerenom prepisu. Ako su spomenuti dokumenti na stranom jeziku, mora ih pratiti i prijevod ovlaštenog prevodioca.

Postupak priznavanja se odvija na sljedeći način: sud ne zakazuje ročište, već se ograničava na ispitivanje postojanja propisanih uslova, a pritom može tražiti potrebna objašnjenja od arbitara ili od stranaka. Stoji i mogućnost ulaganja prigovora protivnika predlagača. Protiv rješenja koje donese sud može se izjaviti žalba u roku od 15 dana i o njoj bi odlučivali Vrhovni sud Federacije tj.RS.

Potencijalne smetnje za priznavanje su taksativno propisane. Neke od njih su iste kao i u postupku priznavanja sudskih odluka, to su :

28

1. isključiva međ.nadležnost našeg suda,2. povreda javnog poretka,3. nedostatak reciprociteta,4. povreda prava na odbranu tuženog,5. konačnost odluke.

Priznavanje strane arbitražne odluke će se odbiti ukoliko sud utvrdi:

da arbitražni sporazum nije zaključen u pismenom obliku; kada postoji nesklad izmenu arbitražnog sporazuma i sastava arbitraže, odnosno

provedenog postupka; prekoračenje ovlaštenja koja su arbitrima data arbitražnim sporazumom; arbitralnost spora (ako spor nije podoban za arbitražu); nerazumljivost i protivrječnost dispozitiva odluke.

Zahtjev za priznavanje i izvršavanje mora, prema Konvenciji UN donesenoj u New Yorku-u 1958., sadržavati:

orginal ili ovjereni prijepis same odluke, orginal ili ovjereni prijepis arbitražnog sporazuma, ukoliko ovi dokumenti nisu sastavljeni na jeziku zemlje članice u kojoj se priznavanje

traži, mora ih pratiti ovjereni prijevod.

Direktna i indirektna međunarodna nadležnost

Međunarodna nadležnost je predmet regulisanja dvaju vrsta pravnih pravila, koja imaju različitu svrhu, primjenjuju se u različitim procesnim momentima i imaju različite praktične i pravne efekte.

Na jednoj strani, to su pravila o međunarodnoj nadležnosti koja važe u zemlji porijekla odluke, a koja se primjenjuju kod otpočinjanja i vođenja postupka u predmetima sa elementom inostranosti i čiji je cilj da uspostave ili isključe međunarodnu nadležnost tih organa i na osnovu kojih se odlučuje da li će postupak u konkretnom slučaju biti uopšte vođen pred tim organima ili ne. To su pravila o direktnoj međunarodnoj nadležnosti.

S druge strane, međunarodna nadležnost tih organa može biti predmet naknadnog preispitivanja u zemlji u kojoj se traži priznavanje dotične odluke, i to prema jurisdikcionim pravilima i standardima zemlje priznavanja. Pravilima koja se primjenjuju nakon što je odluka (u inostranstvu) već donesena i čiji je cilj da u sadejstvu sa drugim pravilima o priznavanju i izvršenju stranih sudskih odluka omoguće ili pak isključe pravno djelovanje strane sudske odluke na domaćoj teritoriji. To su pravila o indirektnoj međunarodnoj nadležnosti.

29

Značaj kvalifikacije kod utvrđivanja i preispitivanja međunarodne nadležnosti

Kriteriji na kojima se zasniva međunarodna nadležnost organa neke zemlje mogu imati različit karakter. Neki jurisdikcijski standardi su proste činjenice (situs stvari), neki su pravna utvrđenja bazirana na više činjenica (domicil, redovno boravište), neki su i sami pravni odnos (državljanstvo). Razlike među kriterijima utiču na njihovu efikasnost.

Na ovaj problem se može gledati iz aspekta suda koji treba da vodi postupak i koji dakle treba kvalificirati pojmove u normama o međunarodnoj nadležnosti kako bi ustanovio da je nadležan ili iz aspekta suda koji priznaje stranu odluku, mora kvalificirati pojmove u normama o međunarodnoj nadležnosti kako bi utvrdio da li je sud zaista bio nadležan. U prvom slučaju od odluke ovisi mogućnost da se spor vodi, a u drugom mogućnost priznavanja strane sudske odluke.

Sva pitanja vezana za primjenom domaćih normi koje su procesne prirode podvrgnuta su načelu legi fori. U ovakvim normama su izuzetak reference vezane za strano pravo. Kod takvih referenci se unaprijed pokušava osigurati priznanje od domaće sudkse odluke u određenoj stranoj zemlji. U procesnom smislu se ovdje radi o prejudicijelnom pitanju.

Većina međunarodnih ugovora – konvencijskih pravila rješava probleme kvalifikacije tako što u samom ugovoru daje autonomno tumačenje ključnih pojmova koje je onda obavezno za zemlje članice. Ukoliko međunarodni ugorvor ne sadrži potrebna preciziranja, u sudskoj praksi se često vrši kvalifikacija legi fori.

Kada se međunarodna nadležnost zasniva na domaćim pravilima, ZMPP upućuje na ustaljenje nadležnosti (prepetuatio iurisdictionis). Kada je riječ o preispitivanju međunarodne nadležnosti stranog suda u postupku priznavanja i izvršavanja strane sudske odluke, kvalifikacija ima ograničen značaj u našem mpp. Razlog je što se naš sud neće dublje upuštati u ocjenu nadležnosti stranog suda, već će samo utvrditi je li povrijeđena naša isključiva međunarodnanadležnost. Tu bi se problem kvalifikacije mogao pojaviti jedino u vezi sa prebivalištem ukoliko se ono različito shvata u zemlji porijekla odluke i kod nas. Pošto je u pitanju ispitivanje isključive nadležnosti našeg suda, kvalifikaciju bi trebalo vršiti prema našem pravu. Pri tome je značajan samo momenat pokretanja postupka pred stranim sudom, u smislu da će naš sud procijeniti da li su u momentu pokretanja parnice pred stranim sudom postojale pretpostavke za našu isključivu nadležnost.

Uticaj rezerve javnog poretka i izigravanja zakona

Povreda domaćeg javnog poretka je opšteprihvaćen razlog za odbijanje priznavanja. Prihvaćen je stav da primjena stranih propisa o međunarodnoj nadležnosti, i to u postupku pred sudom same te zemlje, ne može dovoditi do nepodnošljivih posljedica za zemlju priznavanja.

Za stranke je veoma značajno pitanje pred čijim će sudom biti raspravljani njihovi pravni odnosi s međunarodnim elementima. One mogu postići da njihov predmet bude rješavan pred sudom

30

za kojeg su se objektivno opredijelile, premda se radi o predmetu u korem prorogacija nadležnosti nije dopuštena.

Sud pred kojim se zatraži priznanje ovakve strane odluke bio bi u prilici da je prizna, iako se nadležnost dotičnog stranog suda ne bazira na ''prirodnoj'' vezanosti stranaka ili samog predmet sa zemljom porijekla odluke, već na vještački stvorenim kriterijima.

Motivi stranaka mogu biti primjena povoljnijeg materijalnog prava, postizanje povoljnijeg procesnopravnog položaja ili otežavanje položaja protivne stranke. Pored mnogih dvojbi u uporednom pravu, kod nas je prihvaćen stav da se u sektoru konkurentne međunarodne nadležnosti ne odbija priznavanje stranih odluka zbog frauduloznih radnji, ali da se onemogući priznavanje strane odluke donesene u nekorektnom postupku ili one čije je rješenje o meritumu neprihvatljivo.

PRIVATNOPRAVNI POLOŽAJ STRANACA

Restrikcije procesno pravne prirode

Ne može se reći da je strančev položaj u postupku pred domaćim sudom uvijek potpuno isti kao i položaj domaćim sudom uvijek potpuno isti kao i položaj domaćeg državljanina. Može se, naime desiti da strančev procesnopravni položaj in concreto bude nepovoljniji u odnosu na domaće državljane. Savremeni pravni sistemi poznaju ugalvnm dvije ustanove koje do toga dovode. Jedna je tzv.aktorska kaucija, a druga je pravo na besplatnu pomoć.

Stranačka i parnična sposobnost stranaca

ZMPP je prihvatio personalni princip. To praktično znači da će se na pitanja stranačke i parnične sposobnosti stranaca primjeniti propisi njegovog nacionalnog procesnog prava. Šta više, kad je u pitanju parnična sposobnost, koja je u pravilu vezana s dostizanjem određene životne dobi, stranac će se smatrati parnično sposobnim bilo po svom nacionalnom zakonu bilo po zakonu BiH.

Cautio iudicatum solvi

Kad pranicu pred domaćim sudom pokreće stranac (ili apatrid) koji nema prebivalište u BiH, tada tuženi može postaviti zahtjev za polaganje trz.aktorske kaucije. Radi se o novćanom iznosu koji služi za osiguranje troškova postupka za slučaj da stranac izgubi spor. Ako tužilac koji je strana osoba bez prebivališta u BiH izgubi spor, moglo bi se dogoditi da se troškovi parnice ne mogu namiriti iz njegove imovine koja se nalazi u inostranstvu.

Podnošenje zahtjeva za polaganje tužilačke (aktorske) kaucije ima suspenzivno dejstvo na parnicu koja se ne može nastaviti dok o tom zahtjevu ne bude odlučeno, a ako je odlučeno pozitivno, dok se kaucija ne položi.

31

Za primjenu ovog instituta u nađem pravu potrebno je ispuniti dva uslova: tužilac treba da je strani državljanin ili lice bez državljanstva, u oba slučaja bez pribavlišta u BiH, i drugo, tuženi treba da postavi zahtjev za polagaje kaucije.

Postoje i razlozi koji isključuju pravo tuženog na osiguranje parničnih troškova, odnosno obavezu stranca na plaćanje aktorske kaucije. Tako kauciju ne plaća stranac koji uživa azil u BiH, kao ni stranac čija država ne naplaćuje kauciju državljanima BiH.

Uvjetovanje besplatne sudske pomoći

U procesnom pravu većine država predviđena je mogućnost da stranka u postupku bude oslobođena plaćanja troškova postupka, ako bi njihovo plaćanje stranku odnosno njenu porodicu egzistencijalno ugrozilo. Svrha ove ustanove (tzv.siromaško pravo) nalagala bi da se ona bezuvjetno mora primjeniti i na strance. Ipak, kad su u pitanju strani državljani, ova mogućnost je uvjerovana postojanjem reciprociteta sa njhovom državom.

Upotreba stranih javnih isprava

U pravilu se traže dva uvjeta kako bi se javnoj ispravi priznala dokazna snaga koju u postupku pred domaćim sudom imaju javne isprave koju se izdali domaći organi.

Prvi uvjet je postojanje reciprociteta u pogledu uvažavanja javnih isprava domaće i dotične strane zemlje. Drugi uvjet je tzv.legalizacija strane javne isprave, odnosno, ovjera njene autentičnosti.

Haška konvencija o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava iz 1961. godine javnim ispravama smatra:

1. isprave koje je izdao organ ili sužbenik državnog pravosuđa, uključujući i one koje je izdalo javno tužilaštvo, šef sudske pisarnice ili sudski izvršitelj;

2. administrativnopravne isprave;3. isprave koje je izdao ili ovjerio javni bilježnik;4. služebene izjave kao što su izvodi o upisu u javne knjige, ovjera tačnosti datuma, ovjera

potpisa kad su stavljeni na privatne isprave.

Legalizacija je terminus tehnicus kojim se označava postupak u kojem se, za potrebe međ.prometa, potvrđuje vjerodostojnost potpisa osobe koja je potpisala ispravu, te pečata koji je na nju stavljen. Poznat je pojam tzv.unutarnje ili međ.legalizacije. Prvu vrše organi države u kojoj je isprava izdata i u pravilu podrazumijeva sa da je najprije ovjeri rukovodilacorgana koji je ispravu izdao, potom resorno ministarstvo, te konačno ministarstvo vanjskih poslova. Međ.legalizaciju predstavlja ovjeravanje autentičnosti od diplomatsko – konzularnog predstavništva države u kojoj isprava treba da se upotrijebi.

Primjena stranog prava

32

Najizrazitija specifičnost postupka u inostrano obilježenim predmetima svakako je što će se često kod odlučivanja o meritumu umjesto domaćeg primjeniti strano materijalno pravo. To će biti slučaj uvijek kad domaće kolizione norme upućuju na pravo strane države.Postavlja se pitanje da li taj princip vrijedi i onda kad mjerodavno materijalno pravo nije domaće, već je to pravo neke strane države.

U tom smislu poznata su dva stanovišta: prema jednom strano pravo ima jednak tretman kao i domaće, a prema drugom ono se tretira kao činjenica.

Stanovište prema kojem se u procesu na strano pravo gleda kao na res facti (činjeničnu stvar), uglavnom se vezuje za zemlje angloameričkog pravnog kruga.

Nasuprot tome, u kontinentalno – evropskim zemljama se princip iura novit curia proširuje i na postupke u inostrano obilježenim predmetima.

Međunarodna regulacija

Haška konvencija o građanskom sudskom postupku – regulira oslobađanje od aktorske kaucije, te dostupnost besplatne sudske pomoći. Oslobađanje od polaganja cautio iudicatnum solvi je prema Konvenciji dvostruko uvjetovano: državljanstvom i domicilom. Drugim riječima tužilac ili intervenijent koji je stranac za zemlju u kojoj se vodi postupak oslobođen je od obaveze uplate kaucije radi obezbjeđenja parničnih troškova, pod uvjetom da je državljanin jedne od zemalja ugovornica, te da je domiciliran u jednoj od tih zemalja. Konvencija zauzvrat garantira izvršivost presuda koje glase na plaćanje parničnih troškova u zemljama ugovornicama.Naši sudovi su, prema Konvenciji, dužni pružiti i besplatnu sudsku pomoć (tzv.sirmaško pravo) državljanima svih ugovornica jer je u tom pogledu među njima ovom konvencijom uspostavljen diplomatski reciprocitet. To znači dostupnost tog prava pod istim uvjetima pod kojima je ono dostupno našim državljanima, dakle uz predočavanje odgovarajućeg uvjerenja.

Haška konvencija o olakšavanju pristupa pravosuđa na međunarodnom planu – riječ je o Konvenciji kojom je princip nacionalnog tretmana u pogledu uživanja prava na besplatnu sudsku pomoć u građanskoj i trgovačkoj materiji proširuje u odnosu na režim utvrđen Haškom konvencijom o građanskom sudskom postupku iz 1954.g. i na osobe koje imaju redovno boravište na teritoriji jedne od zemalja potpisnica. Nacionalni tretman se proširuje i na osobe koje su ranije imale redovno boravište u zemlji ugovornici u kojoj je postupak pokrenut ili će biti pokrenut, pdo uvjetom da je predmet spora vezan za to ranije redovno boravište.Ukoliko nije prisutna u zemlji u kojoj traži sudsku pomoć, stranka će molbu podnijeti centralnom organu u zemlji svog redovnog boravišta, a taj organ je, za potrebe provedbe Konvencije, dužna imenovati svaka država ugovornica. Ovaj organ molbu dostavlja izvršnom organu kojeg je svaka ugovornica isto tako dužna imenovati, i koji molbu prosljeđuje centralnom organu zamoljene države.U slučaju kad stranka nema redovno boravište niti u jednoj od država ugovornica, a ima prava iz Konvencije na temelju svog državljanstva, ona će molbu za sudsku pomoć uputiti centralnom

33

organu za prijem u zemlji od čijeg suda treba pomoć, i to bilo konzularnim putem ili putem koji je naznačila dotična zemlja ugovornica.Tri paktično najznačajnije konvencije odredbe u ovoj materiji su one kojima je utvrđeno da su dokumenti potrebni u psotpku dobijanja sudske pomoći oslobođeni od svih ovjera ili drugih formalnosti, da se poslovi prijema, prosljeđivanja ovih dokumenata kao i donošenja odluke o molbi obavljaju besplatno, te da se razmatranje ovih molbi u zamoljenoj državi obavlja po hitnom postupku.I u pogledu aktorske kaucije Konvencija iz 1980.god.ima širi domašaj u odnosu na onu iz 1954.god. Naime, za oslobađanje od „polaganja garancije ili depozita u bilo kojem vidu“ dovoljno je da stranka ima redovno boravište u nekoj od država ugovornica.

Restrikcije materijalno pravne prirode

Pojam

Uprkos tome što je sve jače i izrazitije nastojanje međ.zajednice da se standardi vezani za pravni status stranaca na teritoriji određene države internacionaliziraju, ta tendencija se u većoj mjeri odnosi na javna prava i osnovne slobode i prava čovjeka, nego na privatna prava stranca. Zbog toga u oblasti privatnih prava stranaca još uvijek više uticaja imaju interni propisi pojedinih država nego menunarodna pravila.

Pojam državljanstva uključuje u sebi formalno pravnu dostupnost svih političkih, građanskih i ekonomsko-socijalnih prava koje jedna država može da osigura.Tako ex definitione proističe da samo državljanima pripada puni obim svih tih prava u jednoj zemlji.Ograničenja koja pogađaju strance su u najvećoj mjeri prisutna u sferi javnih i političkih prava, ali ih ima i u sferi privatnih prava.

Pravna priroda normi

Norme o dostupnosti pojedinih privatnih prava strancima donosi svaka država na osnovu svog teritorijalnog suvereniteta. Za donošenje pravila ove vrste podloga nije državljanstvo, već veza osobe sa teritorijom države. Zbog toga stranac kao eventualni nosilac privatnih prava nema isti položaj kao domaći državljanin. Ni jednu državu se ne može obavezati na to da strancima učini dostupnim izvjesna prava.Kad je u pitanju regulisanje ove materije međunarodnim ugovorima između različitih država, najveći značaj imaju klauzula najvećeg povlašćenja i klauzula nacionalnog tretmana.

Klauzula najvećeg povlašćenja (klauzala najpovlaštenije nacije) je ugovorna klauzula kojom se svaka država ugovornica obavezuje da državljanima druge ugovornice osigura najpovoljniji tretman koji je u pogledu uživanja konkretnog prava već dala ili će ubuduće dati državljanima neke treće države. Ova klauzula je usmjerena na izjednačavanje položaja državljana različitih zemalja u domaćoj državi i time na proširenje osnova reciprociteta.

34

Klauzula nacionalnog tretmana ima veći značaj, ali i manju upotrebu. Ovom klauzulom se državljani zemalja ugovornica u pogledu dostupnosti nekih prava izjednačavaju sa domaćim državljanima. Na taj način neka prava koja bi za strance inače bila relativno ili čak apsolutno nedostupna postaju za državljane država ugovornica opšta prava.U nekim međunarodnim ugovorima se ide i dalje, pa se državljanima zemalja ugovornica daju tzv.minimalna prava, bez obzira na to da li ih unutrašnje zakonodavstvo ugovornica daje i svojim državljanima.

Norme o pravima stranaca imaju prioritet u odnosu na domaće kolizione norme i predstavljaju korekciju rješenja postignutog kolizionim mehanizmom.

Pravni izvori

Karakteristika ove oblasti MPP je oskudnost i nepotpunost izvora koji regulišu ovu materiju. Ustavne norme su najčešće uopštene i govore o kategorijama kao što su ljudska prava, privatna prava, prava čovjeka, prava građanina i sl. pa su stoga nedovoljno indikativne kad su u pitanju pojedinačna porodična, nasljedna, stvarna ili obligaciona prava.

Donošenje posebnog zakona za ovu materiju još uvijek je rijetkost. Na ovu oblast se najčešće odnose pojedine ustavne odredbe (ljudska prava), te posebni propisi sadržani u važnijim zakonima koji reguliraju privatnopravne odnose. Kao važnije izvore u našem pravu, pored ustavnih normi, treba spomenuti propise o kretanju i boravku stranaca, propise iz oblasti vlaničkopravnih odnosa, privrednih društava, stranih ulaganja, intelektualnog vlasništva i sl. Kategorizacija privatnih prava stranaca

Najznačajnija kategorizacija je zasnovana na kriteriju dostupnosti prava strancima. S tim u vezi razlikuju se:

1. Opća ili bezuslovna prava su privatna prava koja su strancima dostupna pod istim uslovima kao i domaćim državljanima. Privatna prava koja se kategoriziraju kao opšta stranci mogu sticati i vršiti isto kao i da su domaći državljani. Kod uživnja takvih prava stranci imaju nacionalni tretman – izjednačeni su s domaćim državljanima. Ovdje spada npr.pravo stranca da stupi u brak pred domaćim organima, ili da bude subjekt najvećeg broja obligacionih odnosa;

2. Relativno ili uslovno dostupna prava su prava koja su strancima dostupna pod posebnim uslovima tj.relativno rezerviranim za domaće državljane, što znači da ga stranac može steći i vršiti samo pod naročitim uslovima koji se od domaćih državljana ne traže. Kao takvi uslovi se najčešće javljaju reciprocitet sa strančevom državom u pogledu istih uživanja istih prava u dotičnoj stranoj zemlji naših državljana ili npr. domicil stranca na domaćoj teritoriji ili prethodno odobrenje nadležnog organa domaće države;

3. Nedostupna prava ili prava apsolutno rezervisana za domaće državljane su prava koja stranac ne može steći u domaćoj državi.

35

Dostupnost pojedinih privatnih prava strancima

Pitanja osobnog statusa

Fizičke osobe

Danas se općenito smatra da je svaka fizička osoba pravni subjekt, tj. da ima pravnu sposobnost i u tom pogledu svojstvo stranca nema uticaja. Ocjena poslovne sposobnosti stranca se po pravilu prepušta njegovom personalnom pravu, s tim što ovisno o dijelu svijeta u kojem se pitanje postavlja, može značiti nacionalni zakon ili lex nationalis ili pak domicilni tj.lex domicili osobe koja je u pitanju. Uporedno pravo poznaje izuzetke, kad se stranac u domaćoj zemlji smatra poslovno sposobnim, mada to svojstvo ne bi mogao imati po svom domovinskom pravu. Takvi izuzeci uspostavljeni su u korist principa in favorem negotii i svojstveni su materiji ugovornih obligacija, prvenstveno na području mjeničnog i čekovnog prava.

I naš ZMPP propisuje da je fizička osoba koja je poslovno nesposobna po svom nacionalnom pravu, ipak poslovno sposobna “ako ima poslovnu sposobnost po pravu mjesta gdje je nastala obaveza”. Ovaj izuzetak je široko prihvaćen i u uporednom pravu, a njegova svrha je sigurnost pravnog prometa i zaštita savjesnih ugovarača.

Pravne osobe

Pravne osobe su glavni nosioci međ.prometa roba i usluga, a njihovo prisustvo na domaćoj teritoriji izaziva brojne i složene probleme ekonomske, pravne, pa čak i političke prirode. U principu, statusna prava pravne osobe (osnivanje, organizacijski oblici, poslovanje, zastupanje i prestanak) podvrgnuta zakonodavstvu države čiju pripadnost ima ta osoba. Međutim, kad strana pravna osoba želi djelovati na tlu domaće države, ovo načelo trpi značajna odstupanja. To se prvenstveno odnosi na regulisanje tzv.prava na poslovanje strane pravne osobe, koje se podvrgava legi fori tj.zakonu domaće države, a ne države o čijoj se firmi radi.

BiH ima vrlo liberalne propise koji se odnose na poslovanje stranih pravnih osoba. Osnovno pravilo koje se odnosi na pravni režim stranaca kao ulagača u privredi BIH je klauzala nacionalnog tretmana sadržana u Zakonu o politici direktnih stranih ulaganja u BIH prema kojoj strani ulagači imaju ista prava kao i rezidenti BIH. Dato je precizno značenje pojmova strani ulagač i rezident BiH i date su zakonske garancije koje se odnose na zabranu fiskalne diskriminacije, zagarantirano je i pravo na transfer dobiti u inostranstvo, te da strana ulaganja neće podlijegati mjerama kao što su nacionalizacija, eksproprijacija, rekvizicija ili slične mjere, osim u javnom interesu i u skladu sa važećim zakonodavstvom i uz naknadu.

Ostala je odredba kojom se strana ulaganja obavezno podvrgavaju režimu registracije i evidentiranja. Režim prethodnog odobrenja predviđen je jedino u javnim sektorima proizvodnje

36

i prodaje oružja, municije,te u sektoru javnog informiranja, gdje je predviđena i restrikcija u pogledu visine stranog uloga koji je limitiran na 49 %.

Treći oblik ostvarivanja prava na poslovanje stranih pravnih osoba u BiH jeste preko zastupničkog ugovora sa domaćim firmama tj.ugovora o prodaji strane robe sa konsignacije ili ugovora o vršenju servisnih uloga za održavanje uvezene opreme i trajnih dobara za ličnu potrošnju i ovaj oblik poslovanja na teritoriji BiH reguliran je odredbama spomenutog Zakona o vanjsko trgovinskoj politici.

Porodična prava

Pravo stranca na brak

Generalno, pravo na sklapanje braka je jedno od opštih ljudskih prava, koje kao takvo navodi i Opšta deklaracija o pravima čovjeka. Te je opće pravo – dostupno je strancima jednako kao i domaćim državljanima. To međutim nije univerzalno prihvaćeno pravilo. U nekim zemljama se pravo stupanja u brak uslovljava prebivalištem na domaćoj teritoriji (SAD) ili reciprocitetom sa stranom državom.

U našem pravu, pravo na sklapanje braka je opšte pravo i to bez obzira na to da li se radi o braku između stranaca ili između stranaca i državljanina BiH. Pošto se tada mora primjeniti nacionalno pravo budućih supružnika, u praksi bi se moglo desiti da strančevo nacionalno pravo sadrži neka ograničenja koja bi mogla komplicirati zaključivanje braka. U tom slučaju princip se ne mjenja. Bitno je da takva ograničenja ne sadrži naše pravo i da u tom smislu nema diskriminacije prema strancu. Jedino što naši organi ne bi tolerirali su apsolutne bračne smetnje : krvno srodstvo u pravoj liniji bez obzira na stepen, a u pobočnoj do 4 stepena, duševna bolest i nesposobnost za rasuđivanje , te postojanje ranijeg braka.

Pravo stranca na usvojenje

Način ostvarivanja zavisi od uloge u kojoj se stranac nalazi. Ako stranac usvaja stranca, moguće su 2 situacije:

1. ako su istog državljanstva, pravo stranca na usvojenje je opće;2. ako su različitog državljanstva, postavlja se pitanje kako je stvar riješena personalnim

pravom usvojenika. Problem se u praksi svodi na potrebu pribavljanja mišljenja nadležnog organa starateljstva u zemlji državljanstva, odnosno prebivališta usvojenika.

Ako je jedna strana u odnosu državljanin BiH, takone su moguće 2 situacije:

1. ako se stranac javlja kao usvojenik, to pravo je za njega opće, tj. dostupno mu je bez ograničenja i uvjetovanja;

37

2. ako se stranac javlja kao usvojilac, Porodični zakon BiH dozvoljava mogućnost da stranac usvoji domaćeg državljanina uz ispunjenje 2 uslova:

da za to postoje “naročito opravdani razlozi” i da je prethodno pribavljeno odobrenje nadležnog organa socijalne politike.

Dakle, u ovom slučaju pravo stranca je relativno.

Pravo stranca na starateljstvo

Ovdje je takođe od značaja u kojoj ulozi se stranac pojavljuje. Postoji opća saglasnost o tome da ne treba strancu uskratiti pravo da bude staratelj drugom strancu na domaćoj teritoriji (ako su osobe istog državljanstva, naši organi ne bi bili ni nadležni za postavljanje staratelja, već samo za preduzimanje tzv.privremenih starateljskih mjera, dok definitivnu odluku ne donese nadležni strani organ ).

Npr.slučaj da dijete izgubi roditelje u saobraćajnom udesu na teritoriju BiH pa mu naš organ postavi privremenog staratelja. Najviše rezervi države imaju kad se radi o uspostavljanju starateljstva nad domaćim državljaninom. Pošto starateljstvo daje staratelju široka imovinskopravna ovlaštenja koja mogu biti zloupotrijebljena, a pošto starateljstvo ima i elemente funkcije javnog povjerenja, u doktrini se predlaže da se ovo pravo učini dostupnim samo strancima koji imaju domicil na državnoj teritoriji. To u određenoj mjeri garantira nadzor domaće države nad izvršenjem starateljske funkcije. Takođe se predlaže da se kao staratelj domaćem državljaninu može postaviti samo stranac koji je bliži krvni srodnik štićenika. Ova 2 uslova bi se mogla postaviti alternativno, pri čemu je vrhunski kriterij ipak interes štićenika.

Nasljedna prava stranaca

Pod nasljednim pravima stranaca podrazumijeva se pravo raspolaganja vlastitom imovinom za slučaj smrti i pravo biti nasljednikom. Kad je riječ o strancu kao nasljedniku, ovo pravo u velikom broju zemalja takođe ima karakter općeg prava. P onekad su i u tim zemljama prisutna određena posredna ograničenja. Najpoznatiji oblik takvog ograničenja je ustanova prelevmana, koja se primjenjuje u situaciji kad se dio zaostavštine nalazi na domaćoj, a dio na stranoj teritoriji, a među nasljednicima ima i stranaca i domaćih državljana. Pri takvim okolnostima, pravo prvenstvenog namirenja iz dijela zaostavštine koja se nalazi na domaćoj teritoriji daje se domaćim državljanima, ukoliko bi oni bili potpuno ili djelimično isključeni iz zaostavštine koja se nalazi u inostranstvu.

Posredna ograničenja mogu se odnositi na kategorije stvari koje su predmet nasljenivanja (npr.poljoprivredno zemljište, zemljište u pograničnim zonama i sl).

U drugoj grupi zemalja strančevo pravo da bude nasljednik je relativno dostupno i najčešće je uvjetovano postojanjem reciprociteta ili pribavljanjem prethodnog odobrenja.

38

U našem pravu stranac može raspolagati svojom imovinom mortis causa putem testamenta, ali ne i ugovora o nasljeđivanju i u tom pogledu je izjednačen sa domaćim državljanima. U pogledu mogućnosti stranca da bude nasljednik, treba prihvatiti stanovište po kojem je to pravo za stranca relativno dostupno pod uslovom reciprociteta (faktičkog), mada Zakon o osnovama vlasničkih odnosa o tome ne sadrži izričite odredbe.

Stvarna prava stranaca

Stvarna prava na pokretnim stvarima kod nas su strancima dostupna bez ograničenja, ali se ograničenja mogu uvesti u pojedinim oblastima posebnim zakonom (npr.nabavka oružja i sl).

Što se tiče nekretnina, i danas su rijetke zemlje u kojima je pravo vlasništva na nekretninama za strance dostupno bez dodatnih uvjetovanja. S druge strane, ipak su rijetke i zemlje u kojima je to pravo strancima potpuno nedostupno. U najvećem broju zemalja ovo pravo je danas relativno rezervirano, pri čemu se najčešće postavlja uvjet uzajamnosti, administrativne dozvole ili čak sticanja domaćeg državljanstva u odrenenom roku.

Obzirom na odredbe našeg važećeg ZOVO, principijelno stanovište našeg prava je da je stranim fizičkim i pravnim licima pravo vlasništva i na pokretnim i na nepokretnim stvarima jednako dostupno kao i domaćim državljanima. Tako se može reći da je pravo sticanja vlasništva na nekretninama u našoj zemlji postalo opće pravo. Ovakav avangardan korak našeg zakonodavca prije se može pripisati zakonodavnoj omašci, nego svjesnoj i promišljenoj namjeri.

MEĐUNARODNA PRAVNA POMOĆ

Pojam

U najširem smislu, međunarodna pravna pomoć podrazumijeva saradnju između organa različitih država u međunarodnom pravnom saobraćaju. Kada organi jedne države vode postupak u stvarima koje su inostrano obilježene, često će se ukazati potreba za obavljanjem određenih procesnih radnji na teritoriji neke druge države. U građanskim stvarima, međunarodna pravna pomoć se u pravilu odnosi na dostavljanje sudskih i vansudskih akata licima u inostranstvu, te na obavljanje procesnih radnji u građanskom postupku (izvođenje dokaza i sl) na osnovu zamolnica.

Osnov za ukazivanje pravne pomoći

Domaći organi po pravilu pružaju pravnu pomoć organima drugih država ako je to predviđeno bilateralnim ugovorom ili multilateralanim (diplomatski reciprocitet), ali i ako postoji faktički reciprocitet tj. kad odnos reciprociteta u tom pogledu postoji u praksii dviju država makar i nije garantiran međ.ugovorom. Osnovna pretpostavka je uvažavanje nekih internacionalnih

39

standarda koji se odnose na način i put uzajamne komunikacije između organa države moliteljice i zamoljene države, na formu samog zahtjeva za pružanje međ.pravne pomoći.

Reguliranje menunarodne pravne pomoći

Način pružanja međunarodne pravne pomoći regulira se dvostranim i višestranim međunarodnim konvencijama kao i internim zakonima država. Od multilateralnih konvencija koje obavezuju BiH, najznačajnije su Haška konvencija o građanskom sudskom postupku iz 1954, kao i Haška konvencija o olakšanju međunarodnog pristupa sudovima iz 1980. Takođe su značajne Haška konvencija o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava, te Njujorška konvencija o ostvarivanju alimentacionih zahtjeva u inostranstvu iz 1956.godine.

Postupak koji se primjenjuje kod pružanja međunarodne pravne pomoći u građanskim stvarima uređen je i unutrašnjim izvorima gpp. U BIH su to entitetski zakoni o parničnom postupku, te su sudovi u FBIH dužni ukazivati pravnu pomoć inostranim sudovima „u slučajevima predviđenim međ.ug., kao i kad postoji uzajamnost u ukazivanju pravne pomoći“. Postojanje reciprociteta se pretpostavlja, a u slučaju sumnje objašnjenje daje Federalno ministranstvo pravde.

Način komuniciranja domaćih i stranih organa

Prilikom ukazivanja međ.pravne pomoći organi različitih država mogu komunicirati neposredno i posredno. Neposredna komunikacija moguća je samo ako je izričito ugovorena u slučajevima opravdane hitnosti. Ona postoji npr. kad se naš sud direktno obraća stranom sudu sa molbom da on provede neku procesnu radnju ( saslušanje svjedoka) ili izvrši dostavljanje nekog akta (tužbe, poziva na ročište).

Posredna komunikacija je pravilo i primjenjuje se ukoliko drugačije nije izričito određeno međudržavnim ugovorom. Ona podrazumijeva da se kontakt izmenu domaćeg i stranog suda uspostavlja posredstvom drugih državnih organa (po pravilu je to ministarstvo vanjskih poslova, diplomatsko predstavništvo ili konzul države moliteljice). Danas se uglavnom primjenjuju 3 varijante posredne komunikacije:

1. Opštenje diplomatskim putem je predviđeno kao osnovno pravilo i u ZPP FBIH koji utvrđuje da dostavljanje treba izvršiti osobama ili ustanovama u inostranstvu diplomatskim putem „preko organa uprave nadležnosg za inostrane poslove BIH“ dakle Ministarstvo vanjskih poslova ako drugačije nije određeno međ.ugovorom. Ovaj način komunikacije praktično znači da će npr. naš sud odgovarajuću zamolnicu sa potrebnim prilozima dostaviti ministarstvu vanjskih poslova, koje će je proslijediti našem diplomatsko konzularnom predstavništvu u drugoj državi, a DKP je proslijediti ministarstvu vanjskih poslova te države koje će je uputiti nadležnom sudu na realizaciju. Ovaj način je najsporiji, najskuplji i najsloženiji.

2. Konzularni put opštenja je brži i jednostavniji. Odvija se na liniji domaći sud domaće MVP-naš konzul u stranoj državi-odgovarajući strani organ. Ona je pravilo između

40

zemalja članica Haške konv.o građanskom sudskom postupku iz 1954g, pa u odnosu na te zemlje vezuje i BIH. Kod ovog načina opštenja kontrola zamolnica je nešto slabija, pošto u komunikaciji učestvuje manji broj organa.

3. Komunikacija posredstvom posebnih organa je noviji način komunikacije koji se sve češće predviđa u bilateralnim ugovorima koji pojednostavljuje i skraćuje postupak dostavljanja pismena osobama u inostranstvu, kao i izvođenja dokaza. Države ugovornice same određuju organe preko kojih će se primati i upućivati zamolnice. Najčešće su to ministarstva pravosuđa zemalja ugovornica.

Zamolnica za pružanje međunarodne pravne pomoći

Zamolnica je pismeni akt kojim se traži pružanje pravne pomoći.O formi i sadržini zamolnice vrijede pravila međ.ugovora koji su na snazi u BIH, a ZPP FBIH regulira samo pitanje jezika na kojem ona treba da je sastavljena. Na formu kao i na sadržinu se u odsustvu međ.ugovora primjenjuje kolizioni princip locus regit actum, što znači da su u tom smislu mjerodavni propisi zemlje u kojoj je zamolnica sastavljena, dakle zemlje moliteljice.

Opće pravilo je da zamolnica treba biti sastavljena na jeziku zamoljene države, a u suprotnom mora biti priložen prevod na jezik zamoljene države. Ovo pitanje se bilateralnim ugovorima često uređuje tako da zamolnica može biti sastavljena bilo na jeziku zemlje moliteljice bilo na jeziku zamoljene zemlje.

Dostavljanje akata osobama u inostranstvu

Dostavljanje različitih isprava adresatima sa prebivalištem ili boravištem u stranoj državi obuhvata dostavljanje sudskih i vansudskih akata, kao i dr.isprava. Najčešće se radi o sudskim pozivima, odlukama i dr.aktima vezanim za sudski postupak. Adresati su obično stranke, svjedoci, punomoćnici, vještaci i dr.osobe značajne za vođenje postupka.

Ako je zamoljena država članica Haške konvencije o grananskom sudskom postupku iz 1954, dostavljanje se u načelu vrši po propisima zamoljene države (primjena legis fori). Izuzetno, ako se u zamolnici traži posebna forma dostavljanja, ono će biti izvršeno u traženoj formi ukoliko se to ne protivi zakonodavstvu zamoljene države. Bilateralni ugovori često predviđaju dostavljanje preko konzularnih funkcionera, ali pod uslovom da su adresanti državljani države moliteljice i da se dostavljanje vrši bez upotrebe sredstava prinude. Ako pitanje dostavljanja nije uređeno međunarodnim ugovorima, primjenjuju se propisi zamoljene države (kod nas je to Zakon o parničnom postupku).

Tako Zakon o parničnom postupku propisuje da se odsustvu ugovorenog režima, dostavljanje osobama ili ustanovama u inostranstvu, te strancima koji uživaju pravo imuniteta vrši diplomatskim putem, dok se dostavljanje državljanima BIH u inostranstvu vrši ili poštom ili preko nadležnog konzularnog ili diplomatskog predstavništva BIH u toj državi.

41

Izvođenje procesnih radnji u inostranstvu

U pogledu forme izvođenja procesnih radnji pred stranim sudom, važi princip primjene legis fori, što znači da će se procesna radnja (saslušanje svjedoka, uviđaj i sl) provesti po propisima zamoljene države.Taj princip predviđaju i interna zakonodavstva država i međ.ugovori. Isto tako obje vrste izvora predviđaju mogućnost da se određena procesna radnja provede i u postupku na kojem u zamolnici insistira strani sud, ako se to ne protivi javnom poretku zamoljene države.Takvu rezervu sadrži i ZPP FBIH u kojem stoji da se radnja koja je predmet zamolnice inostranog suda može izvršiti na način koji zahtjeva inostrani sud, ako se to ne protivi javnom poretku zamoljene države, tj. BIH odnosno Federacija.

Izvođenje procesnih radnji u stranoj državi posredstvom diplomatskog konzularnog predstavništva države moliteljice po pravilu nije dozvoljeno. Ipak, međunarodnim ugovorom ili konzularnom konvencijom izmenu dviju zemalja može se dozvoliti izvođenje procesnih radnji preko konzularnih funkcionera, ako se procesna radnja odnosi na državljane države moliteljice i to bez prinude.

Razlozi za odbijanje zamolnice stranog suda

Mogu biti formalnopravne prirode, zatim razlozi zaštite javnog poretka ili nepostojanje reciprociteta.

Formalnopravni razlozi sastoje se u tome što zamolnica nema sve neophodne elemente (nije napisana na jeziku zamoljene države, niti joj je priložen ovjereni prevod ili što ona sama nije propisno ovjerena ili ne sadrži sve podatke za ukazivanje pravne pomoći). U takvom slučaju, domaći sud zamolnicu vraća stranom sudu, uz naznaku nedostataka zbog kojih se ne može po njoj postupiti. Nakon otklanjanja nedostataka, zamolnica se može ponoviti. Haška konvencija predviđa slučajeve u kojima domaći sud neće postupiti po zamolnici. To će biti u slučaju ako nije utvrđena autentičnost dokumenata, tj. kad nema potrebnih ovjera, zatim kad izvršenje zamoljene radnje nije u djelokrugu domaćeg suda, te u slučaju kad po mišljenju domaće države izvršenje zamoljene radnje pogađa njen suverenitet ili sigurnost.

Što se tiče troškova za postupanje po zamolnici, njihova naknada se po pravilu ne traži unaprijed, već se izmiruju iz sredstava zamoljenog suda, a zahtjev za regresiranje se dostavlja uz spise o izvršenoj radnji koja je tražena zamolnicom.

Haška konvencija afirmiše princip besplatne međunarodne pravne pomoći menu državama ugovornicama i propisuje da postupanje po zamolnicama ne može biti predmetom takse. Ovakve odredbe su česte i u bilateralnim ugovorima, uz izuzetak troškova vještačenja.

Nepostojanje reciprociteta takoner može biti razlog za uskraćivanje pravne pomoći stranom sudu. Pružanje međunarodne pravne pomoći je uvjetovano reciprocitetom sa državom iz koje

42

zamolnica dolazi, pri čemu se ne insistira na ugovorenom (diplomatskom)reciprocitetu, već je dovoljan faktički reciprocitet, a njegovo postojanje se oborivo pretpostavlja.

Ugrožavanje javnog poretka je rezerva koja i u ovoj materiji može promijeniti uobičajeni tok stvari. Neće se izvršiti zamoljena radnja ukoliko bi njeno izvršenje dovelo u putanje temeljna načela domaćeg pravnog poretka, tj.pravnog i društvenog uređenja.Ovakvu rezervu sadrži većina bilateralnih ugovora o pravnoj pomoći, te je predviđena i ZPP koji predviđa da naš javni poredak može biti ugrožen ne samo sadržinom radnje čije se izvršenje zamolnicom traži, već eventualno i naročitom formom izvršenja te radnje koju zahtjeva strani sud. To znači da se tražena radnja može izvršiti u postupku na kojem insistira strani sud samo ukoliko to ne vrijeđa javni poredak.

O tome da li bi zamoljena radnja ugrozila domaći javni poredak odlučuje sud koji treba da postupi po zamolnici, pa ako nađe da bi povreda nastala, on će po službenoj dužnosti ex officio dostaviti predmet Vrhovnom sudu na konačnu odluku.

Ako odluka bude u smislu odbijanja pravne pomoći, zamoljeni sud je dužan sudu koji je poslao zamolnicu uputiti odgovarajuće obrazloženje.U slučaju odbijanja, zamolnicom se više ne može tražiti izvršenje iste radnje, odnosno ne u istoj formi ako je forma bila razlog odbijanja.

Značaj haških konvencija

Veliki značaj za nas ima regulisanje proceduralnih aspekata međunarodno obilježenih privatnopravnih odnosa, zbog ''postjugoslavenskog elementa''.

1. Konvencija o građanskom sudskom postupku 1954. - najbitniji aspekti međunarodne pravne pomoći;

2. Haška konvencija o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava - korištenje stranih javnih isprava kao dokaznog sredstva, - regulisanje formalnosti,- vjerodostojnost postupka;

3. Konvencija o olakšavanju pristupa pravosuđu na međunarodnom planu - proširenje principa nacionalnog tretmana kod besplatne sudske pomoći na osobe sa redovnim boravištem u jednoj od potpisnica.

43