UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET

Master studij Pedagogija

Interdisciplinarno obrazovanje nastavnika

Multikulturalna društva i interdisciplinarni

odgoj

Predmetni profesor: Student:

Doc Dr Selma Porobić Selma Selimović

Tuzla, mart 2014.

SAŽETAK

Zbog savremenih društvenih trendova danas je više nego ikad neophodno pedagoško

promišljanje multikulturalnosti i obrazovanja, odnosno odgoja i obrazovanja u

multikulturalnom društvu. Upravo je zbog toga sve veći broj autora, kako u svijetu tako i u

nas, koji se bave tom problematikom. Usvojeni su i brojni važni dokumenti Ujedinjenih

naroda i UNESCO-a, raznih europskih društvenih i prosvjetnih institucija i asocijacija,

održani su brojni simpoziji i savjetovanja, napisano je na hiljade bibliografskih jedinica. To

obilježje odgojno-obrazovne djelatnosti, njegova stvarnost i perspektiva izazov su i za

pedagogijsku teoriju i za pedagošku praksu. Kao i mnogi drugi, tako i fenomen

multikulturalnosti obrazovanja dobiva na važnosti i zbog toga što on ima svoje plime i oseke,

zastoje, krize i otpore, i to ne samo u prošlosti nego i u savremenosti. I ne samo u nekim

daljim nego i u bližim geografskim i etničkim prostorima, a posebno tamo i tada gdje se i

kada se društvene protivrječnosti rješavaju sukobima i ratovima među narodima. Tada kriza

multikulturalnog obrazovanja može istodobno biti sastavnica i uzroka i posaljedica socijalnih

konflikata. Bez obzira na predznak u vrednovanju i pristupu promatranja odnosa

multikulturalizma i obrazovanja, izvjesno je da je taj fenomen sve više u području interesa

mnoštva znanstvenih, ponajprije društvenih, humanističkih, kulturoloških, socioloških i

pedagoških disciplina, kao i to da je odgoj i obrazovanje u multikulturalnom društvu, odnosno

multikulturalno obrazovanje u školi, u masovnim medijima i multikulturalni ambijent u

društvenoj zajednici, imperativ sadašnjeg i budućeg vremena, pretpostavka istinskog, osobnog

i društvenog progresa, sastavni dio humanističke civilizacije.

Ključne riječi: multikulturalizam, multikulturalno društvo, interkulturalizam,

interdisciplinarnost, odgoj i obrazovanje.

2

SUMMARY

Because contemporary social trends today is more than ever necessary pedagogical thinking

multiculturalism and education, and education in a multicultural society. It is therefore an

increasing number of authors, both worldwide and in our country, who are dealing with this

issue. Adopted by numerous important documents of the United Nations and UNESCO,

various European social and educational institutions and associations, a number of symposia

and conferences, has written thousands of bibliographic resources. This feature educational

activities, its reality and perspectives challenge for pedagogical theory and pedagogical

practice. Like many others, as well as the phenomenon of multicultural education is gaining in

importance and because it has its ebb and flow, delays, crisis and resistance, not only in the

past but also the present. And not just in some distant than in closer geographic and ethnic

regions, especially there and then where and when social contradictions resolve conflicts and

wars between nations. Then the crisis of multicultural education can simultaneously be a

component of both the causes and consequences social conflicts. Regardless of the sign in the

evaluation and monitoring approach relations and multicultural education, it is likely that this

phenomenon is more in the area of scientific interest crowd, especially humanities, social,

cultural, sociological and pedagogical disciplines, and that is education in a multicultural

society or multicultural education in schools, mass media and multicultural environment in

the community, the imperative of the present and future time, the assumption of a true,

personal and social progress, part of humanistic civilization.

Keywords: multiculturalism, multicultural society, interculturalism, interdisciplinary,

education.

3

UVOD

U multikulturalnom okruženju, zasnovanom na idejama pluralizma i interkulturalizma,

važnu ulogu ima i odgojno-obrazovni sustav. Mladi su u središtu multikulturalnog

obrazovanja i odgoja koje nije vezano samo uz školu pa se iz toga razloga traži uspostava i

razvoj odnosa i na drugim područjima obrazovanja koji će, zajedno sa školskim, osigurati

dovoljno znanja, vještina i iskustva prilikom stupanja u odnose s brojnim kulturalnim

različitostima. Shvaćajući multikulturalizam kao djelovanje različitih kultura unutar iste

zemlje ili regije, a interkulturalizam kao dijalog između tih kultura u kojemu su prisutni

susret, prožimanje, međusobno uvažavanje i bogaćenje različitih kultura bez obzira na etničku

veličinu njezinih nositelja.1

Posebno je važno napomenuti da je uloga obrazovne zajednice takva da ima zadatak poučiti o

znanjima i vrijednostima, ali i o određenim sposobnostima kroz interakciju. Ovakva vrsta

pristupa zahtijeva suradnju s brojnim partnerima izvan škole. Uočavamo, da kada se govori o

interkulturalizmu, više se govori o obrazovanju za interkulturalizam, nego o odgoju za

interkulturalizam, a ovo je drugo svakako važnije.

Interkulturalno obrazovanje se u školovanju mladeži prvenstveno mora usredotočiti na

interakciju, ne na apstrakciju. Valjalo bi govoriti o interkulturalnom učenju prije nego o

interkulturalnom obrazovanju. 2

Nastava uključuje i jedno i drugo i predstavlja kamen temeljac u kojoj učenici uočavaju i

shvaćaju odnose koji počivaju na različitim kulturama i u interakciji s mnogobrojnim

kulturalnim manjinama. Interkulturalizam je, između ostaloga, jedan savremeni oblik odgoja i

obrazovanja za život u demokraciji i kulturnom pluralizmu.

Definiranje multikulturalizma

Prije nego što pokušamo pobliže označiti pojam multikulturalizma, osvrnut ćemo se na

pojam kulture.

Kultura je sastavni dio onoga kako čovjek shvaća samog sebe, a svaka povrede tog shvaćanja

nosi sa sobom mogućnost nanošenja štete (Allen-Meares, 2007.).

1 Čačić – Kumpes Jadranka: Kultura, etničnost, identitet, Zagreb 1999.2 Perotti Antonio: Pledoaje za interkulturalni odgoj i obrazovanje, 1995., Educa

4

U tom smislu, posebna je odgovornost upravo pomagačkih profesija da razviju takve postupke

i procedure koje će biti u stanju prepoznati specifičnosti shvaćanja i određivanja vlastitog

položaja od strane različitih korisnika s kojima su u odnosu.

Multikulturalizmu kao pojmu može se pristupiti na različite načine. S jedne strane

označava razmatranje doprinosa koje pripadnici neke manjine mogu dati u suodnosu s

dominantnom kulturom u društvu, a s druge strane označava specifične među-kulturalne

odnose koji se pojavljuju na različitim razinama. 3

Multikulturalizam je ideja ili ideal o skladnom suživotu različitih etničkih i kulturnih

grupa u okviru pluralističkog društva.

Osnovna značenja termina odnose se kako na ideologiju/diskurs multikulturalizma tako i na

politiku odnosno praksu multikulturalnosti. U oblasti politike, multikulturalizam označava

eksplicitnu državnu politiku koja ima dva osnovna cilja:

1. Podržavanje skladnih odnosa između različitih etničkih grupa

2. Definisanje odnosa između države i etničkih manjina.

Neophodna pretpostavka multikulturalnog društva jeste zajednička građanska kultura

zasnovana na priznavanju osnovnih institucija pravnog i ekonomskog sistema ali i prava na

kulturnu različitost.

Sam termin multikulturalizam je, sudeći po francuskom enciklopedijskom rječniku Le Grand

Robert, prvi put upotrijebljen 1971. godine u jednom govoru Pjera Tridoa tadašnjeg

predsjednika kanadske vlade. On je tada rekao: „Termin bikulturalizam ne odslikava dovoljno

dobro naše društvo. Riječ multikulturalizam je u tom pogledu preciznija.“ Iz prethodnog

slijedi da termin multikulturalizam izvorno ne pripada korpusu teorije kulture već je njegovo

rodno mjesto svijet praktične kulturne politike. Zato ga kao odrednice nema u velikoj većini

akademskih socioloških rječnika, ali je već uveliko prisutan u kulturnoj politici i praksi

savremenih društava.

Ako se multikulturalizam ne želi da ograniči na samo deklarativno priznavanje postojanja više

kultura unutar istog društva, nužno se susreće sa problemom društvene moći, odnosno

dominacijom jednih društvenih grupa nad drugima u ostvarivanju vlastitih ekonomskih i

političkih interesa. Činjenica je da svaka od njih ne posjeduje podjedank kapacitet moći te je

riječ o vertikalnoj (klasno-slojnoj) dimenziji multikulturalnog društva.

Multikulturalizmu je po svom izvornom značenju veoma sličan termin kulturni pluralizam.

Lansirao ga je, još dvadesetih godina prošlog vijeka Alen Lok, jedna od vodećih figura New

Negro Movement koji je bio usmjeren na afirmisanje crnačke književnosti i likovne

3 Žganec Nino; Miljenović Ana: Multikulturalizam u socijalnom radu, Zagreb 2011. Str. 312.

5

umjetnosti u SAD- To znači da je, historijski gledano, kulturni pluralizam prethodio

multikulturalizmu. Za razliku od multikulturalizma, on nije bio vodeće načelo neke

nacionalne politike već jedan od principa kulturne politike UNESKO-a i to u periodu dok je

ova međunarodna organizacija bila prevashodno usmjerena na probleme zemalja Trećeg

svijeta. Ove su se kao bivše kolonije upravo suočavale sa problemima stvaranja nacije. Zato je

terminom kulturni pluralizam označavan ravnopravan, tolerantan i otvoren odnos između

nacionalnih kultura, a ne kultura koje postoje na subnacionalnom nivou za šta je rezervisan

termin multikulturalizam. Utoliko ima osnova za tvrdnju da je kulturalni pluralizam problem

zemalja u razvoju dok se razvijene zemlje suočavaju sa izazovima multikulturalizma.

Da li je i koliko društvo koje je na Balkanu postojalo u vrijeme Otomanske imperije bilo

multikulturalno, odnosno da li mu je prošlovijekovna ideja monokulturne nacionalne države

zadala definitivan udarac? U epohi nacija, nacionalna država postaje država par exellence,

odnosno standard u odnosu na koji se procjenjuje „normalnost“ ma koje država tvorevine. I

savremene višenacionalne države bivaju nerijetko smatrane nedovršenim, historijskim

zaostatkom nekadašnjih carevina kao što je bio slučaj sa nekadašnjim Sovjetskim Savezom,

Čehoslovačkom i Jugoslavijom koja je imala tu jedinstvenu „privilegiju“ da su je činili

dijelovi čak dvije nekadašnje imperije. Najzad, i Ataturkova Turska je bila primorana da

Otomansko carstvo redefiniše kao nacionalnu državu nakon što su to već učinili brojni drugi

narodi koji su bili u njenom sastavu, stvorivši tokom procesa raspada Otomanske imperije

svoje nacionalne države. Tako se Austrougarska i Turska, svojevremeno nazivane

„tamnicama naroda“, sa historijske distance pokazuju kao prilično pristojna multikulturalna

društva u odnosu na svoje nasljednice – nacionalne države. Ove su se, skoro bez izuzetka,

takmičile u zatiranju nacionalnih manjina kroz negiranje prava na manjiski jezik i osobenu

kulturnu tradiciju (u skladu sa poslovicom „Dok se jednoj ne smrke drugoj neće svanuti“ koja

bi se mogla smatrati kvintesencijom ekskluzivne monokulturalnosti). Primjenjivane su, u

osnovi, dvije strategije monokulturne redukcije nekadašnjeg multikulturalnog društva. Prva je

bila brutalna i brza sekvenca protjerivanja Turaka iz balkanskih gradova u kojima su

vijekovima živjeli, a druga, dugoročna i dominantna je bila strategija asimilacije pošto je

uglavnom riječ o kulturno bliskim narodima koji pripadaju zajedničkoj „balkanskoj

civilizaciji“. Koliko god nacije na Balkanu nastojale da se razlikuju od svojih susjeda –

jezikom, porijeklom, religijom, historijom – utoliko izgledaju sličnije nekome ko ih posmatra

spolja i u odnosu na sve njih ima ekvidistancu. To se može nazvati fenomenom mozaika: što

su elementi sitniji a posmatrač udaljeniji, mozaik izgleda homogeniji i obratno, ako mu se

sasvim približi ili je čak dio njega – slika nestaje, odnosno razlaže se na disparatne elemente.

6

Balkanski tip multikulturalnosti bi stoga mogao da se označi kao jedva-multikulturalnost u

poređenju sa, na primjer, varijantom multikulturalnosti stricto sensu u Velikoj Britaniji u

kojoj, jedne uz druge, žive autohtone kulturne zajednice Engleza, Škota, Velšana ali i

kulturnih zajednica u dijaspori Jamajkanaca i Pakistanaca i pripadnika drugih vanevropskih

kultura.

U oblasti obrazovanja multikulturalizam razvija kritiku asimilacionističkih modela koji

nastoje da nametnu monokulturno obrazovanje u društvima koja odlikuje kulturna raznolikost.

U školama se multikulturalizam zalaže za nastavne programe koji uključuju sadržaje koji

pripadaju različitim kulturama i priređivanje religijskih i drugih svečanosti koje jačaju svijest

o različitosti kultura i istovremeno podstiču pozitivne odnose među učenicima. Zauzvrat,

multikulturalni pristup obrazovanju je kritikovan iz pozicija kako asimilacionizma tako i

antirasizma. Neki od kritičara su dovodili u pitanje kulturni relativizam koji je, po njima,

nužno sadržan u multikulturalizmu budući da ovaj sve kulture drži podjednako dostojnim

poštovanja i time negira univerzalne vrijednosti dostignute tokom historije čovječanstva. 4

U proteklom desetljeću termin „multikulturalizam“ na području jugoistočne Europe

prelaskom iz rječnika struka koje se bave društvom i kulturom u politički rječnik, postao je

jedan od onih koji su obilježili drugu polovinu 20. stoljeća. Nažalost, on se uglavnom i

najviše koristi tamo gdje u odnosima između nosioca različitih kultura postoje problemi, i

nudi se kao čarobni pojam kojim civilizirani svijet rješava nesuglasice. Iz naše nedavne

prošlosti znamo kako multikulturalnost ne znači samo bogastvo jednog područja, već je vrlo

često alibi tragičnim događajima, a njegova sama i česta upotreba te isticanje njezinih

pozitivnih značajki ovog termina nisu u stanju donijeti rješenje svih problema. Uostalom,

neosjećanjem za pravi sadržaj ovog termina, sami smo sebe i doveli u situaciju da moramo

učiti od zapadnog svijeta razvijene demokracije, „koji je tu lekciju davno savladao“. Kada je

opremljen takvim stavovima (predrasudama) znatiželjnik sa područja koje nije bilo u stanju

bez rata i tuđe pomoći realizirati ideju multikulturalizma pojavi u razvijenoj zemlji zapada,

očekuje da će zateći društvo organizirano u idealnu multikulturalnu formu. Tada tek shvati

koliki je raskorak između shvaćanja sadržaja termina, općeg društvenog konsenzusa oko

njegovog prihvaćanja i njegove realizacije.

Multikulturalno društvo i interkulturalni odgoj

4 Stojković Branimir: Identitet i komunikacija, Beograd 2002. Str. 88.

7

Multikulturalnost označava da na istom području postoji više različitih kultura, dok

nam pojam interkulturalnost naglašava postojanost odnosa među kulturama i neophodnost

međusobne interakcije.

Ako za neko društvo kažemo da je multikulturalno to ne mora značiti da je i interkulturalno.

Da bi multikulturalno društvo bilo i interkulturalno trebao bi postojati i dinamički suodnos

između kultura koja se nalaze na tom području.

Interkulturalnost označava mogućnost uspoređivanja različitih mišljenja, ideja i

kultura na jednom prostoru.

Ona nas potiče na razmišljanje o psiho-spoznajnim, etničkim, kulturnim i religioznim

razlikama. Interkulturalizam nam omogućava da se u konkretnim prilikama dođe do

suočavanja, komunikacije, međusobnog upoznavanja i vrednovanja, razmjene vrijednosti i

modela života te društveno-etičkog poštovanja.

Danas postoje mnoga svjetska multikulturalna društva, a zemlje naših prostora su nekako

oduvijek bila takva društva. Sukobi u bivšoj Jugoslaviji su nam pokazali da naša društva nisu

i interkulturalna te je zbog toga i došlo do sukoba.

Interkulturalni odgoj je veoma bitan u multikulturalnim društvima, jer su ljudi prisiljeni da

žive jedni s drugima, zbog raznih razloga te bi zbog toga taj suživot trebalo napraviti

normalnim. Da se kulture obogaćuju međusobno a ne poništavaju kao što smo to imali priliku

vidjeti. U interkulturalnom odgoju ne treba da učestvuju samo škole i roditelji nego čitavo

društvo i čitavo društvo treba ponovno da se nauči interkulturnom odgoju i nauči da nas

razlike spajaju a ne razdvajaju. Danas imamo mnogo nevladinih organizacija koje rade na

ujedinjavanju djece i njima bi se trebale pridružiti sve državne organizacije i roditelji te da se

djeca uvijek uče bogatstvima kultura i manama. Većina današnjih škola radi na

interkulturalnom odgoju, ali i dalje imamo one koje uče da je jedna kultura, vjera ili nacija

dobra, a da su ostale loše. Polako ali sigurno se može sve to iskorijeniti uvođenjem

interkulturalnog odgoja u sve te škole.

Interkulturalizam kao pedagoški poziv

8

Interkulturalizmom u obrazovanju se želi osigurati dalji razvoj demokracije, zaštita

ljudskih prava i temeljnih sloboda svih, posebno pripadnika manjinskih skupina.

Ti su zahtjevi izraženi kao „odgoj i obrazovanje za društvenu pravdu, samoosvještenje i

samopoštovanje“ a svrha im je osposobiti mlade da čuvaju i razvijaju tekovine demokracije,

ponajprije slobodu izbora i tolerancije i solidarnosti, suosjećanja s onima čija su prava

ugrožena, ali i da pruža informacije o tim pravima i postojećim oblicima njihove zaštite. To

znači da je škola ta koja mora upoznati mlade s time šta su ljudska prava, te s njihovim

gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, s pravom na pravdu, na jednakost i sl., ali i s

odnosom između prava, dužnosti i obveza.

Dalje, interkulturalizmom u obrazovanju se općenito nastoji intenzivirati odgoj za slobodu,

sigurnost, mir i razoružanje, i to na osnovi „odgoja i obrazovanja za međunarodno

razumijevanje i saradnju“. Od škole se zahtijeva da razvija osjećaj razumijevanja među

različitim zajednicama, kao osnovu trajnog svjetskog mira.

Kako živjeti s drukčijima i tolerirati različitost, danas je univerzalni svjetski problem i svijet

tu nudi nogobrojna rješenja. Na odgoj i toleranciju gleda se kao na osnovicu općeg mira u

svijetu, a to se ne razvija usmjeravanjem pozornosti na odnos prema „neprijatelju“ govoreći o

tome kako se u kojoj situaciji moramo ponašati prema drugome i tuđem, nego s pomoću

cjelokupnog odgojnog, pa i životnog angažmana, omogućavanjem djeci „da stvore kulturu

međusobne brižnosti u svijetu gdje vladaju različitosti“. Mirotvorni se odgoj ostvaruje i

usredotočavanjem na sebe i svoje, jer druge učimo voljeti i uvažavati upravo učeći voljeti

sebe i svoje.

Vezano s ovakvim spoznajama, kao važan dio intekulturalizma u obrazovanju ističe se i

promidžba svijest o sebi, te posebno o svojoj samobitnosti. Interkulturalni se odgoj zapravo i

temelji na samospoznavanju i samotoleranciji, na odnosu prema sebi i svome.

Odgoj i obrazovanje o kulturnim razlikama ili kulturnom razumijevanju afirmira pravo na

razlike a ne diskriminaciju zbog njih. Drugog se uči primati kao različitog, ali i sličnog, pri

čemu se razlike uzimaju kao prednost, kao bogatstvo a ne kao nedostatak. Jer, međusobno

različite skupine ljudi mogu međusobno ljepše živjeti ako se bolje znaju, shvate i razumiju,

tolerantno ujedinjuju i pomažu, pri čemu značajnu ulogu imaju odgoj i obrazovanje.

Da bi se interkulturalizam u obrazovanju mogao provoditi, prvo je potrebno za takav rad

osposobiti sve one koji rade na odgoju i obrazovanju mladih, posebno učitelje. Osnovna je

zadaća eliminirati diskriminaciju u školi i promovirati toleranciju i međusobno razumijevanje

među učenicima pripadnicima različitih skupina, kako bi oni to poslije primjenjivali u svom

životu.

9

Ideje multikulturalizma polako zaživljavaju s našim životom, i pred interkulturalizmom u

obrazovanju stoje još velike zadaće. To je područje danas najveći pedagoški izazov. Kako u

svojoj novijoj historiji nemamo tradicije tog odgoja, tražeći moguća rješenja, ne bismo smjeli

samo nekritički preuzimati strana iskustva, nego upravo tu razvijati svoja rješenja, temeljena

na našoj vjeri i našim stoljetnim kulturnim i nacionalnim potrebama. Prva i glavna zadaća

nam je razvijati svijest o sebi i svom kulturnom, nacionalnom, jezičnom i vjerskom biću, jer

ćemo uleći prepoznati i voljeti svoje, učiti uvažavati i tuđe. 5

Multikulturalizam: Društveni i teorijski izazovi

Multikulturalizam, ideal skladnog života kulturno različitih grupa u kontekstu

pluralnog društva, postaje od sedamdesetih godina 20. stoljeća formativno načelo društvenog

ustroja i razvoja demokratskih zemalja. Međutim, multikulturalizam nije samo nov teorijski

okvir, kojim se prisutna kulturna raznolikost opaža kao društveno bogatstvo, nego i nov

politički okvir za uspostavu društvenih odnosa u kojima različite kulture mogu slobodno

razvijati svoje vlastite identitete, istodobno sudjelujući i u jačanju zajedničkih društvenih i

kulurnih institucija.

Jedan od glavnih problema „provođenja“ ideje multikulturalizma proizilazi iz nedovoljno

precizne upotrebe termina kad se on pojavljuje u kontekstu rasprave o državnom ustroju, s

jedne, i društvenom životu, s druge strane. Tako o multikulturalizmu možemo raspravljati u

vezi s odnosima manjine i većine, marginaliziranim ili isključenim etničkim ili neetičkim

grupama, etničkom pluralizmu, nacionalnom pluralizmu, kulturnim posebnostima etničkih

zajednica u sklopu nacionalnih država i sl. 6

Interdisciplinarnost u odgoju i obrazovanju

5 Sekulić-Majurec Ana: Interkulturalizam u obrazovanju – osnova multikulturalnog društva, str. 683-685.6 Mesić Milan: Multikulturalizam: Društveni i teorijski izazovi, Zagreb 2006, str. 189,190.

10

Interdisciplinarnost označava prožimanje spoznaje iz jedne znanosti u drugu radi

rješavanja složenijih, istraživačkih, tehnoloških, obrazovnih ili odgojnih problema i zadataka.

U odgoju i obrazovanju neophodan je interdisciplinarni pristup.

Multidisciplinarnost je pojam kad se određenim problemom bave dvije različite nauke,

ali ne sa istog stajališta, već sa dva različita tj. svaka istražuje za sebe.

Potreba za interkulturalnim odgojem i obrazovanjem

Današnja svjetska društva, a isto tako i europska su sve više multikulturalna. Glavne

razloge multikulturalnosti društva možemo pronaći u sve učestalijim međunarodnim

migracijama stanovništva, različitim religijskim opredjeljenjima i jačanjem nacionalnih

manjina. Znamo da su migracije najčešće bile uzrokovane ratom ili ekonomskim razlozima.

Primjer migracija uzrokovanih ratom je svakako bio i rat na prostoru bivše Jugoslavije.

Primjere ekonomskih migracija možemo vidjeti u iseljavanju stanovništva europskih

tranzicijskih zemalja u razvijenije zapadnoeuropske države u potrazi za boljim životnim

uvjetima. Sve to utječe na „šarenilo“ različitih kultura na pojedinom prostoru.

Za primjer ćemo dati neka od najvažnijih obilježja multikulturalnog društva u Europi:

pluralizam doprinosa koje druge kulture i civilizacije donose europskim kulturama

raspad i globalizacija kulture koja je izazvana novim tehnologijama u području

komunikacija i informacija

jezični i etnokulturalni pluralizam koji je nusproizvod povijesti izgradnje država u

Europi

raširenost stanovništva koja su obilježena kulturalnom posebnošću u nekoliko zemalja

regionalni pluralizam

kulturalni pluralizam koji je nastao zbog miješanja zajednica kroz trajno naseljavanje

političkih i ekonomskih migranata, a povezano je s razdobljem kolonizacije i

dekolonizacije (npr. useljavanje stanovnika bivših francuskih kolonija u Francusku)

doprinosi koje druge kulture i civilizacije donose nacionalnom kulturnom naslijeđu

raznih europskih zemalja – jezik, povijest, gospodarstvo, književnost, glazba, običaji

11

ostaci kulture iz razdoblja kolonizacije u sjećanju ljudi i načinu na koji ljudi

doživljavaju jedni druge (neki kolonijalni problemi, rasne i druge predrasude,

stereotipi).7

7 Perotti Antonio: Pledoaje za interkulturalni odgoj i obrazovanje, 1995., Educa

12

ZAKLJUČAK

Multikulturalni kontekst društva nastavi upućuje nove zahtjeve na koje ona mora

odgovoriti novim rješenjima u obliku osposobljenosti u interakcijama s različitim kulturalnim

manjinama, pružanju mogućnosti stjecanja interkulturalnih kompetencija, uvažavajući i

poštivajući kulture i običaje pripadnika kulturnih manjina. Interkulturalni izazovi koji stoje

pred nastavnicima uspješno se mogu prevladati raznim oblicima stručnog usavršavanja koje bi

im omogućilo stjecanje znanja, vještina i sposobnosti potrebnih za uspješno obavljanje posla u

promijenjenim društvenim zahtjevima.

Rješenja se nalaze u promijenjenoj ulozi nastave u kojoj učenici neće dobiti samo

znanja i vještine potrebne za interkulturalno djelovanje, nego će biti osposobljeni da se u

interakcijama s različitim kulturalnim manjinama odnose jednakopravno, da uvažavaju i

poštivaju kulture i običaje pripadnika kulturnih manjina. Svrha interkulturalnog obrazovanja

nije poučavanje o različitim kulturama, nego dovođenje u suodnos nositelja različitih kultura.

Nastava ima zadaću pružiti mladim ljudima stjecanje interkulturalnih kompetencija potrebnih

za suodnose u novonastalim potrebama društva. Važno je pomoći mladima da razviju

sposobnost mišljenja o novim odlukama koje će kao odrasle osobe morati donositi.

13

SADRŽAJ

1. SAŽETAKSUMMARY.................................................................................................................2,3

2. UVOD.............................................................................................................................43. Definiranje multikulturalizma.........................................................................................44. Multikulturalno društvo i interkulturalni odgoj..............................................................85. Interkulturalizam kao pedagoški poziv...........................................................................96. Multikulturalizam..........................................................................................................107. Interdisciplinarnost u odgoju i obrazovanju..................................................................118. Potreba za interkulturalnim odgojem i obrazovanjem..................................................119. ZAKLJUČAK...............................................................................................................1310. SADRŽAJ.....................................................................................................................1411. LITERATURA..............................................................................................................15

14

LITERATURA

1. Čačić-Kumpes Jadranka: Kultura, etničnost, identitet, Zagreb 1999.2. Perotti Antonio: Pledoaje za interkulturalni odgoj i obrazovanje, 1995. Educa3. Žganec Nino; Miljenović Ana: Multikulturalizam u socijalnom radu, Zagreb 2011. str.

312.4. Stojković Branimir: Identitet i komunikacija, Beograd 2002. str. 885. Sekulić-Majurec Ana: Interkulturalizam u obrazovanju-osnova multikulturalnog

društva, str. 683-385.6. Mesić Milan: Multikulturalizam: Društveni i teorijski izazovi, Zagreb 2006. str.

189,190.7. Šestan Ivan: Kanađani u potrazi za identitetom, Izvorni znanstveni rad, Etnografski

muzej Zagreb, 2003.

15