Nacija i konflikti u procesu globalizacije - Skripta

8/18/2019 Nacija i konflikti u procesu globalizacije - Skripta

1/33

1

Nacija i konflikti u procesuglobalizacije - Skripta

By: Vjeran Katunarić&Anthony Giden ( 3,9 poglavlje i rječnik)

Posljednjih dvadesetak godina, nacija i nacionalizam od drugorazredne, postali suprvorazredna tema u društvenoj znanosti. Oba života nacionalnog fenomena, u političkojpraksi i zna nstvenoj analizi, kao da teku dvosmjerno. Politička praksa dograđujenadnacionalne sisteme, poput EU, dio političara zalaže se za izgradnju ovih nadnacionlanihidentiteta, poput sve evropskog. S druge strane, novi nacionalni pokreti, poput palestinskogili kurdskog, traže vlastitu državu. Neki analitičari smatraju da je nacionlani oblik društva idržave nedorastao novim izazovima ekonomskog i tehnološkog razvoja, i da demokratija tražišire prostore za svoj razvoj. Drugi drže da nacionalizam uprkos novim razvijenim potrebamane može splasnuti, da se pojavljuje ne samo u manje razvijenim zemljama, kao izraz njihovepolitičke nezrelosti, nego i kao reakcija na neuspjeh mnogih koji gube šanse ili ne vide

društveni smisao života u novom globalnom supermarketu. Knjiga objašnjava u kakvoj suvezi politika i teorija na ovom području, odnosno u kakvoj ne bi smjele, a u kakvoj bi trebalebiti. Nacionalizam je također lokalni oblik ideologije i politike koja pruža utočištenadnacionalnim sistemima moći moderne epohe, socijalizmu i kapitalnom liberalizmu.Službeni antinacionalizam - prijašnje držanje predstavnika velikih sila i korporacijanaspram nacionalizma. Danas je '' službeni antinacionalizam'' lako prepoznati u priličnonapadnom izdanju u ponašanju američke vlade naspram Međunarodnog suda za ratnezločine ili međunarodnih konvencija u zaštiti okoline. Nacionalističko etiketiranje spada ustrategiju mimikrije kojom se pomoću vidljivog i poznatog, a to su nacije – države, prikrivajukategorije i odnosi moći.Glavna svrha ove knjige je prikazati u kojoj je mjeri teorija društvaizbjegla utjecaj službenog nacionalizma nakon što se odrekla nacionalističkih shvatanja.

Nacija je teorijski priznata kao ograničeni oblik kolektivnog identiteta. Moderna država imapravno širi okvir pripadnosti, prema nekim univerzalističkim, iako smo od svjetske države jošdaleko. Nacija je ograničenija i od moderne privrede koja uveliko prekoračuje državne idruge granice.

Prvi dioTeorija društva

Između dvije (nacionalizam i službeni antinaci onalizam) ideologijske sile

Jedan od autora prikazanih u ovoj knjizi drži da postoje tri ključne društvene ideje iliidentiteta:

1. Vlasti2. Opozicije3. Nove ideje ili projekti, koji odnose između vlasti i opozicije, ako i odnose u društvu

dovode u pitanje. Za to postoji više načina artikulacije, dokazivanja i opovrgavanjaključnih identiteta. Društvena znanost je najrazvijeniji, a ideologija manje razvijenoblik te sposobnosti

Ideologija prvenstveno služi interesima grupa i ustanova u njihovoj diobi moći, a ispitivanjevjerodostojnosti ideja o uzrocima i karakteru i pos ljedicama te moći nije njen glavni cilj. Takoi između teorija o nacionalizmu i političkih ideologija postoji izvjesna srodnost u prosudbi onačinu na koji nacionalno postoji kao društveni fenomen. Društvena je znanost sama, usvom osnivačkom razdoblju, projektirala pojam '' društva'' sličan imperijalističkim inacionalističkim idejama. Društvena bi znanost danas morala učiniti korake dalje i ukupne


2/33

2

učinke nadnacionalnih ideologija – imperijalne, b oljševičke, panislamski liberalne – podvrgnuti istoj analizi kao i učinke nacionalizma na izgradnju društva i međunarodnihodnosa. Oba su poretka, nadnacionalni i nacionalni, prema Ernest Gellner '' izmišljeni''.Nadnacionalni i nacionalni poredak proizvode i pozitivne i negativne učinke na društvenuintegraciju, ekonomski razvoj, blagostanje, kulturno stvaralaštvo i druge zaostavštine

civilizacije. Njihovi učinci na društveno, najčešće se prepliću i međusobno nadopunjuju. Nasuprot ideologiji nadnacionlanog sistema prema kojoj nacija može i ne mora biti sredstvokoje služi njegovom održavanju – njemu je svejedno kojim putem se može doći do istog cilja,cilja apsolutne moći – nacionalizam sebe predstavlja samodovoljno, a nadnacionalne sistemekao sredstvo: svi jet je konačno podijeljen na nacije. Svaka je druga podjela umjetna, te prijeili kasnije osuđena na propast. Nadnacionalni sistemi mogu služiti samo kao sredstvo zaostvarenje prevlasti velikih nad malim narodima ili državama. Ili obratno, u interpretacijinacionalizma velikih, kao aktuelnog američkog, međunarodni je sistem, u prvom redu UN iliHaški sud, sredstvo pomoću kojeg se mali udružuju protiv velikog. Njihova je povezanostdemokratska: zbog velikog broja koji služi kao glasačka mašina.Stoga treba pod svakucijenu spriječiti pokušaje ustanovljavanja nadnacionalne demokratije. Službena ideologijanadnacionalnog sistema koji igra ulogu arbitra, posrednika ili izmiritelja zavađenih strana unacionalističkim sukobima na periferiji, nastupa i kao apsolutni autoritet za društvenu nauku.Kako i ne bi kada govore u ime liberalno- demokratskih načela koja su kao neprikosnovenaupisana u ustavima najvećeg broja zemalja u svijetu, ali se u mnogim zemljama, iako su taprava zajamčena, ona se ne sprovode u praksi. Demokratija je osnova slobode i za nauku,kao jedina ideologija koja se ne služi prijetnjom ekonomskih ili fizičkih sankcija prema ideološkim neistomišljenicima. Glavni problem kod demokratije, nalazi se u službenojideologiji zato što ona neka prava, kao što je pravo na rad naslijeđeno iz bivših socijalističkihzemalja, osporava i dovodi u pitanje. Time dolazi u pitanje njena vjerodostojnost, a zbognejednakosti između promovisane ideje i činjenica, ona kao i svaka druga propala ideologija,poprima šizoidni karakter. Da bi službena ideologija od te bolesti eventualno izliječila iostvarila promovisana načela, nedostaje joj odgovarajući ekonomski sistem. Postulatdemokratije i jednakosti progutan je postulatom o slobodi ekonomske igre na konkurentskomtržištu: lijeva i desna hemisfera mozga više ne stanuju u istoj lobanji. Gubitnici na tržištu,kojih je velika većina, ne mogu izgubljeno nadoknaditi demokratskim izglasavanjem zakona opreraspodjeli dobara. Takvi pokušaji propali su sa socijalizmom. Za ''bratstvo'' , treći velikiideal Francuske revolucije, ne brine se više država nego nacionalizam, a on to čini na svojnačin. Njegova ''braća'' govore istim jezikom, a svi drugi su stranci ili neprijatelji.

Službeni antinacionalizam

Službeni antinacionalizampredstavlja pseud odemokratsku zamjenu. Vladajućeelitenjegovom retorikom danas osuđuju nacionalistička uvjerenja kao suprotna demokratiji, ali točine da bi opravdale vlastiti demokratski manjak. On je upakovan u faze o ''slobodi'' ili''zdravoj ekonomiji'' iza čega stoje načela socijalnog darvinizma. U razvijenim zemljamapolitičari koji zagovaraju ukidanje državnih granica i drugih prepreka slobodnoj trgovini u istovrijeme podržavaju politiku zatvaranja granica svojih zemalja pred prijetećom najezdomus eljenika iz siromašnih zemalja. Premanjihovoj ideji svijet bi trebao postati jedinstvenomzonom za protok roba, ali ne i za protok ljudi, tj. velika tržnica u kojoj vlada pravo jačeg, a

jači je toliko finansijski i vojno nadmoćan da zajednička pravila igre poštuje samo ako mu toodgovara. U literaturi postoje termini: '' službeni nacionalizam '' , ''nadnacionalizam'',''ersatz-nacionalizam'' – njima se opisuju pokušaji nedemokratskih režima da se nacionalizamzamijeni sličnom ideologijom identiteta i da dijelom ili u potpunosti preuzmu njegovi motivi oprošlosti ili junacima, koji su se stvarno ili fiktivno borili za prava naroda ili nacionalnuravnopravnost. – takva ideološka praksa formalno se podudara sa značenjem termina''službeni antinacionalizam''. Službeni antinacionalisti među jugoslovenskim komunistima


3/33

3

rijetko su favorizirali određenu nacionalnost kao lojalnu jugosovenskom režimu. Službeniantinacionalizam u liberalnodemokratskom kontekstu poštuje načelo multinacionalnereprezentativnosti od članstvaNATO-a do predsjedavajućeg Komiteta ministara EU,izmjenjuju se političari raznih nacionalnosti. Da ne bi izgubili nit u razjašnjavanju prirodeslužbenog antinacionalizma u liberalnom sistemu, zaključujemo slijedeće: službena ideologija

na političkom planu riječima se bori protiv prava jačega, ali to pravo kao vitalno zastupa naekonomskom planu. Što se tiče službenog antinacionalizma u panislamizmu, njegovdemokratski deficit nije potrebno obrazlagati, jer se ne radi o ideologiji koja poziva nademokratske vrijednosti. Pitanjem zbog čega u tom svijetu nacionalizam igra relativno manjuulogu nego u drugim dijelovima svijeta, odnosno nadnacionalnim sistemima, pozabavit ćemose kasnije. Antinacionalizam – tu ubrajamo sve oblike kritike nacionalizma koji proizlaze izmeđunarodnih, te vladinih i nevladinih organizacija za zaštitu ljudskih prava, kao i naučnih iobrazovnih ustanova, i to pod slijedećim uslovima:

1. Da se u razumijevanju uzroka sporova i sukoba na nacionalističkoj osnovi oslone narezultate teorijsk ih koncepcija i empirijskih istraživanja u društvenim naukama

2. Oblici nezavisnog antinacionalizma ne bi smjeli konkretna stajališta i posljedičneodluke o krivcima sukoba prepuštati predstavnicima vodećih sila ili utjecajumultinacionalnih korporacija, nego rezolucijama i odlukama najširih organizacijapoput UN-a

3. Potrebno je imati relatovno jasnu sliku o prevladavanju nacionalizma putemdemokratskih ustanova lokalnih društava pogođenih nacionalističkom isključivošću

Praksa takve vrste antinacionalizma, neo pterećene sticanjem nadmoći, podrazumijevaizgradnju drugačijeg sistema moći na globalnom i nacionalnom planu.Primjer: neoliberalizami nacionalizam dva su oblika socijaldarvinističke ideologije koji se jedan na drugog oslanjaju.Prvi govori jezikom ekono mske, a drugi jezikom nacionalne isključivosti. Jedan favoriziranajbeskrupuloznije pojedince i organizacije na globalnom planu, a drugi na lokalnom.Nacionalizam nije sistemska ideologija. Samo liberalizam i socijalizam grade opće sistemeproizvodnje boga tstva i političke moći. Nacionalizam im pruža presudnu simboličku podrškupobuđujući snažna i masovna uvjerenja, u to da sve može doći u pitanje osim nacionalnogkolektivnog identiteta u vlastitoj državi. Na taj se način kolektivitet pokreće i prebacuje iz starog u novi sistem moći, iz imperijalističkog u socijalistički ili kapitalistički, ili obrnuto. Uovom trenutku jasno je da nacionalizam nema graditeljsku moć nego predstavlja kolektivniidentitet u ekskluzivnom izdanju koji glavnim sistemima moći poklanja oblik, donekle i smisaosličan religijskom, kojim se duge patnje podnose kao privremene. Nacije države su tu daodređenu moć udomaće, kako bi ostavila dojam zavičajnog i dobroćudnog. I nacionalnipartijski komiteti i nacionalni parlamenti unutar boljševičkog sistema izgledali su slično, kaopripitomljeni polip koji služi naciji.

Šta je društvo

Simbioza između nadnacionalnog sistema moći i nacionalnog kolektivnog identiteta traje većnekoliko stoljeća. Obje ideologije sarađuju u održavanju postojećeg sistema moći inejednakosti i uvode samo one promjene koje sistem održavaju na životu. Društvo – je općipojam koji se odnosi na sve oblike zajedničkog života ljudi i postao je baš kao i ''nacija''neupotrebljiv za analitičke svrhe. Ono čemu se nacionalizam stvarno suprotstavlja jesteoličenje općeg sistema moći u stranoj osobi, tvrtki ili političkom tijelu. Trebalo bi vjerovati da

je svaki sistem moći dobar ako nije u stranim nego domaćim rukama. Takvom iluzornomobradom pojam društvo sadržajno se cijepa na dva nivoa:


4/33

4

1. Globalnu zajednicu stvari2. Brojne, međusobno odvojene, često ravnodušne ili međusobno zavađene zajednice

ljudi

Novi savez kapitalizma i nacionalizma ima posljedice po središnji sociološki pojam ''društvo''.

Društvo ima dvije dimenzije: 1. To je skup horizontalnih i vertikalnih veza koje reproduciraju ili unapređuju postojeći

poredak nejednakosti i moći, uključujući i grupne granice 2. Društvo je također skup veza i djelovanja koje taj poredak mogu promijeniti i ukinuti

Savremeni sistem moći projektira društvo kao konačnu stvarnost tako što ga razdvaja u dvijesfere:

1. Globalni poredak stvari2. Nacionalno određenu zajednicu ljudi

Drugi dioOd ruba prema središtu društvene nauke

Opisat ćemo i objasniti niz okolnosti koje su određivale pojavu nacija i nacionalizama i interesza njihovo proučavanje u društvenoj nauci. Dva su cilja takvog izlaganja:

1. Ocrtati povezanost između nacionalnih i nadnacionalnih sistema moći i u vezi s timprve refleksije u društvenoj nauci o izvorima idometima nacionalizma

2. Drugi cilj je rasteretiti prikaz glavnih teorijskih djela u kojima ima mnogo detaljnjijih isvakako pouzdanije opisanih primjera

Nezainteresirani klasici

U ''proljeću'' naroda u Evropi 1840- tih demokratija se rađala zajedno sa nacionalizmom pa je jedno od d rugog bilo teško razlučiti. Nacije su izgledale kao stari prostori koji se preuređujuza nove ideje i aktere, a demokratija kao pravilo vladavine većine koje se prevodi na različitenacionalne jezike. Tu se stvara i problematičnost oko pretvaranja demokratske unacionalističku volju, koja je zasmetala osnivačima sociologije koji su pojam ''društva''definir ali kao opći pojam koji se odnosi na sva razdoblja historije čovječanstva i kaoomeđenu naciju-državu koja ima se kao model za jedinicu društva nije učinila nimaloproblematičnom. Iako je Max Weber naciji i nacionalizmu posvetio mnogo veću teorijskupažnju nego Karl Marx, Auguste Comte, Herbert Spencer i Emilie Durkheim, općenito semože zaključiti da je to bila sasvim sporedna tema klasične teorije društva. Pojam društvapredlaže postojanje univerzalne stvarnosti od društvene stratifikacije do tipa vlasti. Premaevolucionističkom poimanju Comtea i Marxa, bitne razlike među društvima postoje samuustupnju razvoja iz čega proizlazi da razvijenije zemlje pokazuju put manje razvijenima. To jepoimanje vrijeđalo nacionalni ponos. Prema Weberu nacija je plod uvjerenja u zajedničkupripadnost i prošlost,a pritom napominje da je takvo uvjerenje patetično. Naime, ne može sedokazati da je takva zajednica u prošlosti zaista postojala, da su svi njezini pripadnici dijelilinjezinu sudbinu, ali zato samo uvjerenje u njeno postojanje ima pokretačku moć. Zapravoglavni je cilj modernog nacionalnog udruživanja u političku zajednicu proširenje političkemoći i prestiža. Na toj osnovi izrastaju velike i male sile, imperijalističke i antiimperijalističke.Klasici su nacionalizam pod utjecajem nacionalističkih ideja razbili zamisao o singularnimograničenim i iznutra integriranim društvima kao područjima u kojima su ljudi manje ili vi še

isti. Takav površan odnos prema državnim granica učinio je temeljni pojam ''društvo'' previšeapstraktnim. Kako ocjenjuje britanski historičarEric Hobsbawm - mali se narod, jezik i


5/33

5

kultura uklapa u napredak jedino ukoliko je prihvatio podređeni status u odnosu na nekuveću jedinicu, ili ako se povukao iz bitke i tako postao objektom nostalgije i drugihsentimenata. No, nacionalizmi malih naroda su vremenom razvijajući svoj politički program ukome su na red došli zahtjevi za vlastitom državom i teritorijalnim granicama, poprimiliimperijalističke sklonosti. Teško je navesti jedan primjer gdje se periferni nacionalizam nije

sukobio sa susjednim perifernim nacionalizmom oko pitanja granica da teritorij svoje državeproširi na račun druge države. U tom smislu Weber je bio u pravu, da su granice državaponajviše ucrtavane silom.Glavni razlog zašto je klasična sociološka vizija svjetskog društvazakazala, ne leži u djelovanju perifernog nacionalizma nego u nedorečenostimafunkcionalizma i marskzima k ao što razlog velikih nadnacionalnih konstrukcija dru štva ne ležiu neuklopivosti nj enih dijelova, nego u nedostatku čitavog nacrta konstrukcije. Nacionalizamse kada je ostajao sam na ratištu i kada se ponesen masovnom moblizacijom osjetio jakim imoćnim, također služio velikim obećanjima koja nije mogao ostvariti. Ali u prebacivanjimaodgovoronsti za promašaje s jedne na drugu stranu, korist izvlače i službeni antinacionalizami nacionalizam.

Prema svjetskom društvu

I teorijsku misao o društvu zaokupljale su vizije ujedinjenog svjetskog društva, ponajviše udjelima osnivača sociologije Augustea Comtea - smatrajući da je stabilan svjetski poredaknadomak ruke ukoliko bi se prihvatila njegova zamisao o univerzalnoj religiji '' svjetskog bića''.Kao uzor pouzdane svjetske organizacije Comte je uzeo rimokatoličku crkvu, a zemlja podčijim bi vodstvom bio izveden čitav projekt bila bi Francuska. Najvjerovatnije ga jeimpresionirala sposobnost katoličke crkve da povlači poteze u stilu koji je Comte sažeosvojom formulom ''redom ka progresu'' . Tom se sposobnošću danas može jedino pohvalitiliberalni kapitalizam: kako protivnike pretvoriti u saveznike, a ako to odbiju, onda ihneutralizirati ili eliminirati. Ipak, rimokatolička crkva nije prerasla u svjetsku nadnacionalnuustanovu već je ostala nadnacionalnom ustanovom velikog autoriteta samo u vjerskojdomeni. Na drugi način zamišljali su izgradnju svjetskog društva Herbert Spencer-sklonliberalizmu i Emile Durkheim-sklon korporativizmu. Njihove ideje u 20. stolje ću je razvilafunkcionalistička teorija usociologii. Prema toj teoriji, jedinstvena modernizacija na osnovurastuće podjele rada i tehnološkog napretka koje predvode elite poduzetnika i stručnjaka, tesve veće međuovisnos ti društava, prije ili kasnije će se proširiti cijelim svijetom i svijet ćeizgledati kao uvećani SAD. Karl Marx je novo svjetsko društvo vidio kao rezutlat širenjaproleterske revolucije iz najrazvijenih evropskih zemalja prema svjetskoj periferiji.Nacionalizam koji je u tim zemljama izranjao, skupa sa industrijalizacijom i revolucijom nimarksisti nisu vidjeli kao prepreku izgradnje novog nadnacionalnog poretka. Međutim,službeni su marksisti označavali nacionalizam kao glavnog unutarnjeg neprijatelja koji usavezu s glavnim vanjskim neprijateljem - kapitalizmom radi na rušenju socijalističkogporetka. Nacionalizam, koji se u valovima pojavljuje već 200 godina doveo je u pitanje objevizije globalnog društva, i funkcionalističku i marksističku. Raniji funkcionalizam i ranijimarksizam di jelili su samo uvjerenost nadnacionalnih sistema, smatrajući da je nacionalizamoblik lokalne političke svijesti koji se iz matice seli na periferiju i nakon što odigra svoju uloguprijenosnika globalne promjene iz feudalizma u kapitalizam i demokraciju ili iz kapitalizma usocijalizam, postati dijelom prošlosti. Ova ideja je prihvaćena zbog primamljivog argumentakoji lako prodire u svijest donjih slojeva društva. Argument glasi da je model nacije-državeidealan za razrješenje sukoba naroda i tuđinske vlasti. Međutim, model nacije-države rijetkonudi pravedno rješenje za različite etničke skupine. Posebno među državama u evropskojmatici gdje je uspostavljen, model nije jedinstven niti jednako uspješno primjenjivan. Najvećiproblem sa modelom nacije- države je u tome što se ne može širiti u nedogled. Razlognemogućnosti ostvarenja načela ''jedan narod jedna država'' nije u nedostatku političkih

borbenih i nacionalno svjesnih intelektualaca kao ni mitova o „svetoj zemlji“ nego sredstava,ponajčešće nasilnih, kojima se nove države izgrađuju u ruševinama starih. Za razliku od tih


6/33

6

vremena danas zapadne zemlje, u prvom redu SAD, isti ču da je besmisleno dopuštatiproliferaciju novih nacija- država. Umjesto toga prozivaju stare i nove države kao ipotencijalne nove dr žavotvorce da se pridruže procesu globalizacije i procesu povezivanja nasvim razinama, od poljoprivrede i industrije, do medija i računala, da se zapravo pridružetrgovini bez granica. Time se ponovo uspostavlja model društva kao prostora za realizaciju

ekonomskih ciljeva koji je teško primjenjiv izvan granica Zapada. Što se tiče suprotstavljanjazapadnog liberalnog sistema nacionalizmu u vlastitoj hemisferi, ono datira od završetka IIsvjetskog rata. Zapadna Evropa pod pokroviteljstvom SAD- a započela je izgrađivatinadnacionalne ustanove: Vijeće Evrope, Ekonomsku zajednicu za ugljen i čelik, Evropskuekonomsku zajednicu, Evropsku atomsku zajednicu, itd. Koraci ka integraciji bili su uvelikopospješeni klimom Hladnog rata i proces suprotstavljanja sovjetskoj dominaciji u svijetu. Svese to odvija u zna ku simpatija spram pojava nacionalizma u Istočnoj Evropi i SSSR -u.Sovjetski antinacionalizam počivao je na pretpostavci koja se 1968. iskristalizirala kao''Brežnjevljeva doktrina'', o '' ograničenoj suverenosti'' država i nacija, ustvari u izravnojpolitičkoj i vojnoj kontroli iz Moskve. U to vrijeme Zapadna Evropa je učinila korak daljeprema integraciji na temelju ugovora iz Maastrichta 1992. Unatoč novom zamahu integracijeEU nije imuna na unutrašnje nacionalističke težnje što pokazuju slučajevi Sjeverne Irske,španjolske Baskije te izbora u Austriji početkom 2000. Godine. Pa ipak ti se slučajevi činesitnicom u odnosu krvavih ishoda nacionalističkih sukoba u dijelovima bivšeg SSSR,Jugoslavije u 90-im godina 20. s toljeća.

Od površnih analogija prema problematizaciji

Isto čnoevropski nacionalizmi drugi su veliki valovi nacionalizama nakon II svjetskog rata. Prvival je najviše zahvatio zemlje Azije i Afrike-antikolonijalni nacionalizam izgledao je kao kopijanacionalnih pokreta u Evropi XIX st. kada su nacija- država i nacionalna ekonomija postalekrajnjim ciljem borbe političkih elita manjih naroda protivbritanskog, francuskog,germanskog i ruskog imperijalizma. Zapadni povijesničari nacionalizma opisali suantikolonijalne pokrete kao ''unifikacijski nacionalizam u novim nacijama- državama'' ili''nedovoljno razvijenim nacijama- državama''. Takva analogija je problematična. Modelanacije- države kakav je u19. st. stvoren npr. u Njemačkoj, Italiji i Poljskoj, u znakuobjedinjavanja raštrkanih dijelova nacije, povedenih pod dominacju velikih sila ili drugihdržava, nije se mogao presađivati na druga područja svijeta bez teških i nepredvidivihposljedica.

Građanski nacionalizam

Znači da je država određena kao tvorevina građana u osnovi jednakih bez obzira na etničkoporijeklo ili vjersku i drugu pripadnost. Međutim i tu, kao i u ''etničkom nacionalizmu'',vezano za državu ima odlučujuće značenje. Država se ne smatra samo tradicionalno ineslužbeno tvorevinom isključivo većinskog naroda-Francuska Francuza, Hrvatska Hrvata,itd. nego u nekim aspektima i službeno. To se najjasnije očituje u službenoj upotrebi jednog

jezika isključivanju drugih jezika. Uglavnom civilno i etničko shvatanje nacije ostalo jeisprepleteno i u zapadnim i u nezapadnim državama. Nadalje, svi narodi nisu mogli stećisvoju državu prema mjerilu većine ili pozivanjem na svoje starosjedilačko prvenstvo. Oovakvim pitanjima se uglavnom odlučivalo politikom sile i politikom svršenog čina. Općenitouzevšinacionalno se pitanje ni u matici niti na periferiji ne oblikuje samo na jedan način, nitise većina postignutih rješenja može smatrati trajnim. Zbog tih se razloga u teorijama društva

još od 1980-ih nacionalizmom se bave mnogo oz biljinije, a u većini slučajeva je napuštenostaro evolucionističko stajalište o nacionalizmu i etničkim sukobima kao fenomenima

svojstvenim ranijim stadijima razvtika industrijskog društva. Nacionalizam se pojavljuje i u


7/33

7

kasnijim stadijim razvitka društva, kako u kapitalističkom tako i u socijalističkom sistemu.Smisao novih stajališta se može sažeti u nekoliko tačaka:

Politička modernizacija, u smislu sve većeg uključivanja i participacijestanovništva u vlasti, često pogoduje nacionalizmu i etničkim sukobima, budući

da nov e elite na taj način sebi pribavljaju masovnu podršku Ekonomska i politička jednakost u multietničkim društvima ne mora utjecati nasmirivanje međuetničkih napetosti i skuoba Model integracije mulietničkog društva putem tržišta i zajedničkih državnihustan ova, koji se primjenjuje u zapadnim zemljama, teško je prenosiv u nezapadne zemlje na niskom stupnju ekonomskog, demokratsko i političkograzvitka.Napokon , što može izgledati kao moralna naknada teoriji društva koja sve višepriznaje važnost nacionalizma: nacionalizam ne nudi razvojni odgovor naprobleme modernizacije i globalizacije, nego desperatnu reakciju kojaobjektivno vodi samoisključivanju i izolaciji zemlje Nacionalizam dolazi u središte zanimanja društvene znanosti u trenutku kada setranscendi rajuća poglavlja dviju velikih ideologija, najprije socijalizma, a potom iliberalizma, urušavaju. Jedan je obećavao jednakost i pravdu i u tomepodbacio, drugi je obećavao slobodu i pravdu i danas uveliko podbacuje, baremšto se tiče društvene pravde. Nacionalizam ispoljava nesposobnosti velikihideologija na nacionalnoj razini.

Polazna je pretpostav ka ove knjige je da se nadnacionalni sistemi održavaju uz pomoćnacionalizma i obrnuto, da se jedni u drugima ogledaju, što će poslužiti kao ideja-vodilja uprikazu savremenih teorija o naciji i nacionalizmu. Teorijsko poimanje nacije predstavljainstancu općenitijeg poimanja društva kao sistema moći i nejednakosti. Nacija je načinoblikovanja kolektivnog identiteta jednog dijela društva u određenom razdobljunjegovarazvoja. Za globaliste nacionalizam uvijek ima isti sadržaj koji ograničava ili onemogućujeslobodan protok roba, ideja i ljudi. To nije točno barem što se tiče protoka ljudi: mnogi binacionalisti na vlasti najradije otposlali dobar dio domaćeg stanovništva u inostranstvo, bilozbog ekonomskih bilo političkih razloga. Za nacionaliste svaki globaizam predstavlja prijetnjunacionalnoj opstojnosti i vodi u raspad nacionalnog suvereniteta i bogatstva. Propagandnaslika nacionalnog identiteta se formira na taj način što se narodi tretiraju kao kompaktnekategorije,a odnosi među njima određuje se prema odabranom trenutku prošlosti ilisadašnjosti.

Treći dio Nadnacionalni sistemi i nacionalizam - pojava nacije

u kontekstu imperijalizma

Postoji nekoliko strategija osvajanja moći kako od strana država tako od najbogatijihposjedničkih klasa u vodećim zemljama:

Laissez- faire (država se ne miješa u ekonomsku utakmicu) Nacionalni protekcionizam (država intervenira i štiti preduzeća u svojoj zemlji Merkanti lizam (država nastoji osigurati prednost u međunarodnoj trgovini za svojapreduzeća koristeći se diplomatskim sankcijama) Ekonomski imperijalizam (država zbog ekonomskih interesa vojno osvaja straniteritorij)

Na vojno- političkom planu države pribjegavaju:


8/33

8

Geopolitičkom imperijalizmu (osvajanje teritorija je samo sebi svrha) Društvenom imperijalizmu (održavanje unutrašnjeg društvenog mira svim sredstvima,naročito u svrhu suzbijanja klasnih sukoba)

Šta u tom kontekstu znači nacija? Sama riječ latinskog je porijekla i njeno značenje dugo

vremena nije vezano za moć. U starom Rimu, pojam je označavao skupinu stranaca, slično jednom od značenja riječi ethnos u staroj Grčkoj. U srednjem vijeku nacijom se nazivajustudentske udruge, crkvena vijeća, zajednica is tomišljenika i plemstvo. Nakon plemstva,nacijom se naziva stanovništvo neke zemlje, da bi u 19 st. pod utjecajem Francuskerevolucije, pojam dobio novo političko značenje: nacija je suvereni narod. Do prve polovine19 st. nacionalizam je vezan za demokrats ke ideje, bilo liberalne ili socijalističke. No, objeideologije, nacionalistička i demokratska, partikularistička i univerzalistička, postajunerazdvojne, premd a u međusobnom logičkom protivriječju. Prva, nacionalistička, govori osuverenosti naroda nad određenim teritorijem, a druga, demokratska o narodu kao nositeljuneotuđivih prava i sloboda, bez obzira na nacionalno, vjersko i drugo prijeklo. Budući danastaje u kontekstu carstva i imperijalizma i od njega se distancira, ali ne u potpunosti,nacional iziam se može definirati na sljedeći način, To je politički pokret koji određenuterito rijalnu ili kolektivnu jedinicu na osnovu različitog k ulturnog obilježavanja ili samorazličitog tumačenja njene prošlosti i historijske sudbine- izdvaja iz nadnacionalnog sistema.Cilj izdavanja može biti uspostava djelimične ili potpune suverenosti putem vlastite države ilivišeg stupnja autonomije unutar neke države. Pri tome se nacionalizam služi sredstvima ideološkom propagandom te izgradnjom ekonomskih i političkihustanova koji sukarakteristični za konkurentski ili novi nadnacionalni sistem. Drugim riječima, nacionalizam jelokalna priča o identitetu i sudbini naroda koja služi premještanju stanovništva iz jednog udrugi veliki sistem. Za ostvarenje tog cilja koristi i demokratske i nedemokratske metode,načelo jednakopravnosti i načelo hegemonije. Nacionalizam je od imperijalizma i rasizmapreuze o ideju moći supremacije. Taj aspekt potkopava temelje moderne države koja, premasvojoj definiciji, jamči jednakost svim građanima. Nacionalizam državu smatra sredstvomkojim nacionalna većina drži u podređenosti nacionalne druge manjine.

Raspad starih carstava

Sve do 20 st. carstvo i kraljevstv o su glavni oblik središnje vlasti koja okuplja više naroda.Poslije toga nastupa razdoblje ''dinastijskog suvereniteta'' kada se kolektivna pripadnostprepoznaje prema osobi suverena, a preko nje vjeri '' Augsburški sistem '' . Poslije njegadolazi ''Westfalski sistem'' , zasnovan na teritorijalnom suverenitetu carstva ili kraljevstva.Treći oblik suverenosti ''nacionalni'' uveden je u Westfalski sistem postepeno da bi ga nakraju zamijenio. Nacionalna suverenost kao načelo uspostavljena Deklaracijom nezavisnosti1776. američkih kolonista, te Francuskom revolucijom 1789. Bitno se razlikuje od prethodnadva oblika suverenosti jer se zasniva na demokratskom svjetovnom tumačenju izvora vlasti.Od tada nacionalizam, kao i načelo nacionalne suverenosti dobivaju različita pa i suprotnaznačenja.

Proturječja nacionalnog pitanja

Raspad carstava i uspostava novog niza nacija - država nakon Prvog svjetskog rata nisuuspjeli stabilizirati novi međunarodni poredak. Dogodilo se obrnuto- Drugi svjetski rat. Premanekim tumačenjima upravo nejasnim definiranjem nacije u smislu ''prava naroda nasamoo dređenje'', otvorena je ''Pandorina kutija''. Bilo je nejasno moraju li se granice nacijepoklapati s državnim granicama. Tako je u nekoliko godina srušen međunarodni sustavnacionalne suverenosti, da bi se iznad porušene Europe nakon završetka Drugog svjetskograta podigao novi međunarodni sustav nacionalne suverenosti. Nacističko je razdobljeizmijenilo pozitivan stav liberalnog Zapada prema nacionalizmu iz vremena Wilsona. U


9/33

9

negativan stav. Nacionalizmu je pripisana odgovornost za totalitarizam i rat. Nakon Drugogsvjetskog rata nacionalizam opet postaje nešto pozitivno, kao sastavni dio antikolonijalnihpokreta, kako sa stajališta liberalnog Zapada tako i komunističkog Istoka. U ostatku 20 st.donekle se ponovila scena 19 st. Umjesto dva dijela Svete alijanse. mir su održavali zapadniliberalni sustav na čelu sa SAD-om i istočni, boljševički na čelu sa SSSR -om.Novi sistem nije

postao stabilniji ni iznutra kooperativniji od prethodnih, a načeloprema kojem narod imapravo na '' svoju državu'' postalo je povodom za nove nepravde. Pravnim instrumentimameđunarodne zajednice i njezinih organizacija, kontrolira se provođenje prava manjina inačelo jednakosti građana pod državom. Drugim riječima, država ne smije biti ekskluzivnovlasništvo nijednog naroda koji u njoj živi, kao ni njihovih predstavnika, nego svih građanana njezinom teritoriju, bez obzira na etničko porijeklo naziva države. Uza sve to,unive rzalističko razumijevanje države, još je uvijek u društvu manje prisutno odnacionalističkog.

Raspad boljšev izma

Boljševizam je pokušao uspostaviti trajni obliknadnacionalnog poretka, najprije na tlubivšeg ruskog carstva, a nakon Drugog svjetskog rata na istoku Europe. Boljševizam nije bioisključivo antinacionacinalistički poredak, nego se u većem dijelu svoje historije pogađao snacionalizmom. Odnos prema nacionalnom pitanju može se podijeliti na mekšu i tvrđuvarijantu. M ekšu je varijantu izražavao Lenjinov stav da narodi u socijalizmu moraju bitiudruženi dobrovoljno i na osnovu međusobnog povjerenja i simpatija. Treba razumjeti ineobičnu stvar a to je da je sovjetski ustav priznavao pravo na samoodređenje naroda,uključujući pravo na odcjepljenje. U praksi to pravo koje uključuje i mogućnost samostalnogizbora političkog režima i višestranačje, nije primjenjivano, nego osporavano i praktičnoonemogućavano- sve do kraja 1980-tih. Decentralizaciju i autonomizaciju u okviruboljševizma treba razumjeti kao neuspjele pokušaje ublažavanja nacionalizma kao ideologijekoja traži rast resursa moći u lokalnim okvirima. Tvrđi odnos prema nacionalnom pitanjuizražavala je ideologija sovjetizma, nadnacionalnog patriotizma koji je poprimio atributenadnacije. Sovjetizam, kao nadnacionalizam, bio je prvenstveno Staljinova zamisao, a on jeuvidio kako takav sintetički nacionalizam nema izglada na uspjeh, veliko-ruskimnacionalizmom . Nakon Staljinove smrti, službena politika vratila se mekšoj varijanti odnosaprema nacionalzmu, po najviše u kulturi i obrazovanju.Zbog pretvaranja '' socijalističkogsadržaja'' u život pod vlašću koja najprije terorom a potom diktatorskom rutinom kontroliraapatičnu masu, nacionalizam je postao jedini oblik politički efikasnog i masovnog otporarežima. Boljševizam je pokušao nacionalistički mit zamjeniti vlastitim kultom vođa,pretvaranjem histo rije proleterijata u epopeju sa Partijom kao spasiteljem koji mase oslobađaiz vječnog ropstva pod feudalnim i kapitalističkim režimima. Za režim je u posljednih desetakgodina prije urušavanja ''nacionalno pitanje'' bilo jedino važno čime se bavio. Poštonije uspiomase pridobiti za '' socijalistički sadržaj'' pokušao je zadovoljiti aspiracije njihovih nacionalnihelita, ali onih koji su bili pod kontrolom same Partije ili njeni članovi. Raspadom boljševičkogsistema nastalo je 40- ak samostalnih država. Kako su novi režimi u većini slučajevaneuspješni u ekonomskoj politici ili nemaju dovoljno sredstava za razvoj, nacionalističkapolitika konfratacije jača.

Panislamizam

Za razliku od evropskih kršćanskih carstava i boljševizma, u većem dijelu islamskog svijeta,ponajprije arapskom, nacionalizam nije prevladao kao osjećaj pripadnosti ni kao osnova zaizgradnju nacije- države. Međutim, odnos između nadnacionalne islamske religije i pojedinenacije nije jednostavno dvorazinski. Islamski svijet sastavljen je od raznolikih zemalja i

političkih režima, od republike Turske, koja je historijski i politički najviše vezana uz Zapad, tekraljevstava Maroka i Jordana i arabijskih šeikata do militarističkih režima Pakistana i Sudana


10/33

10

i muslimanskih etničkih zajednica u zemljama poput Indije i BiH. Glavninu tih zemalja čine Arapi sa jedinstvenim arapskim jezikom i islamskom vjerom. U arapskim se zemljama od1950-ih do 1970- ih brzo širio pokret arapskog jedinstva, panarabizam, koji je nastao predkraj Osmanskog Carstva. Iako ga njegovi sljedbenici neopravdano poistovjećuju sapanislamizmom, predstavljajući se jedinim istinskim prenositeljima vjere, uspio je politički

okupiti arapsku naciju, za razliku od panafrikanizma. Međutim, zajednički jezik i vjera nisudovoljni da bi se održalo arapsko jedinstvo. Isto vrijedi i za pokretačku ideju ''svetog rata'',džihada, protiv nevjernika, ne-muslimana. Izvori te ideje nalaze se u Kur'anu i preuzeli su jevećinski sunniti. Džihad ne znači samo ratovanje, nego i druge aktivnosti, od dubinskogmoralnog očišćenja do uplaćivanja poreza državi. Na oblikovanje militantnog džihadaodlučujući je bio utjecaj križarskih ratova u 12. stoljeću. Od tada se ratovilegtimiraju kaosredstvo promicanja vjere. Rat je u arapsko- islamskom slučaju bez sumnje efikasan načinideološke i političke homogenizacije. Imajući to na umu, zapadni istraživači naglašavaju da jeislamski svijet u mirnim okolnostima ipak iznutra vrlo heterogen – od turskog ''kemalizma'' doislamskog fundamentalizma. Do 11.9.2009. sastav ljena je optimistična zapadna intelektualnaparola – ''postislamizam'' – a odnosi se na promjene u Iranu nakon smrti imama Homeinija.Iran je do 1990- ih bio utvrda islamskog fundamentalizma i antizapadnjaštva. Nakon pobjedereformističke struje na izborima zemlja je počela prihvatati promjene, a najznačajnija jesudjelovanje žena u novoj vlasti. Međutim, nakon presudnog terorističkog napada na SAD, iponovnim zaoštravanjem odnosa između SAD-a i Irana, očekivanje da će se islamizammo dernizirati došlo je u pitanje. Na Zapadu ima i stajališta koja, poput Huntingtonovog''sukoba civilizacija", drže islamski svijet jedinstvenim u pojedinim u bitnim političkimpitanjima, prije svega u njegovom antizapadnjaštvu i antiamerikanizmu, čime takva stajalištapodilaze na činu na koji islamski fundamentalizam gleda na islamsko-arapski svijet.Sve koncepcije o islamskom svijetu su ovisne o jednoj tački- ratovanju. Tipična zapadnjačkai tipična islamistička gledišta ukorijenjena su u vlastitim tumačenjima historije. Zazapa dnjačko gledište je tipičan evolucionistički stav koji panislamizam smješta u jedno ili dvapoglavlja vlastite historije. Panislamizam je ili zaleđeni oblik starije zapadne historije, sličanevropskom visokom srednjem vijeku sa kršćanskom crkvom kao integrativnom ustanovom, iliprivremeno odgođeni modernizam u kojem će dominantna vjerska uv jerenja, ustanove ikruto držanje, vremenom, slično kao na Zapadu, ustupiti mjesto svjetovnosti ipragmatičnosti. S druge strane, prema islamističkom shvatanju, ukupna historija je teodiceja,dok je trenutačna historija skup ispravnih i otpadničkih puteva, od kojih će ovi drugi (međunjima bezbožni) u konačnici propasti zbog neizbježnog ulaska svijeta u jedinstvo islama. Obastava su pretjerana i neuvjerljiva. Zapad i isl amski svijet ne mogu postati ni posve slični

jedan drugome, ni posve različiti svjetovi, osim možda nakon nekog kataklizmičkog rata kojibi ih sravnio ili zauvijek razdvojio neprobojnim zidom. Takva negacija postojanja drugogapodsjeća i na uzajamno osporavanje nadnacionalnog autoriteta i nacionalizma, koji jedandrugom navodno smetaju u ostvarivanju najboljeg poretka. Za svaku stranu je suprotna

strana "niža etapa" u odnosu na vlastitu. Za konstruisanje demokratije i međunarodnog mirasamoograničavanje ambicija je bitno, kao i sposobnost da se saslušaju argumenti drugestrane. U ovom slučaju o tome nema ni govora, nego se nameću vlastiti argumenti bezobzira na suprotne, pa nije ni čudo što je sila ostala jedini argument. I zapadni i islamskislužbeni antinacionalizam, poput službenog antinacionalizma carstva i boljševizma,istovremeno potiskuju i proizvode naciona lizam. Čas ga zamjenjuju svojim formulamaidentiteta, a čas se koriste nacionalnim identitetom. To što je zapadna alijansa 1991. godineodbranila Kuvajt od iračke invazije ne može se pripisati srodnosti političkih režima zapadnihzemalja i Kuvajta, već nastojanju da se razbije iračka hegemonija u islamskim redovima. AIraku su vojno pomagale ne samo bivša Zapadna Njemačka i bivša Jugoslavija, nego i SAD uvrijeme dok je ratovao protiv Irana. To je bio rat dvaju aspiranata na hegemonisjki položaj uarapsko-islamskom svijetu, no proizveo je suprotan efekat. Arapsko-islamski svijet i daljenema vodeću zemlju po uzoru na ulogu SAD-a n Zapadu. Slični pokušaji, kao Egipta pod


11/33

11

Nasserom početkom 1960-ih i Libije u 1980- im pod Gadafijem, imali su također suprotanefekat. Umjesto izgradnje nadnacionalnog sporazuma, među arapskim zemljama jepotpaljivan nacionalizam. Vjerovatno će slično završiti i poglavlje saBin Ladenom i Al-Qa'idom. Ono je u početku ličilo na uvod u apokalipsu, ali se američkom intervencijomraspršilo u stara poglavlja arapskog nejedinstva- opet na nezadovoljstvo pobornika

ekstremizma i sveislamskog jedinstva, a na zadovoljstvo arapskih umjerenjaka i nacionalistakoji su, bar na trenutak, odahnuli od prijetnji ekstremista. Ipak, jedna stvar je očita, a to jeda zapadni nadnacionalni sistem poticanjem rivalstva na osnovi nacionalizma u taboruprotivnika ponovo pokušava steći odlučujuću prednost. Zbog nemogu ćnosti uspostavljanjapolitičkog jedinstva i koordinacije sa jednom silom u središtu, jedino ideologizirana vjeraostaje nadnacionalna sila arapsko-islamskog svijeta. Dotle su vojni potencijali razasuti popojedinim državama ili terorističkim organizacijama, baš kao i ekonomski resursi arapskihzemalja. Tako se i Organizacija zemalja proizvođača nafte OPEC teško može više smatratimoćnim ekonomskim oružjem u arapskim rukama. Islamski službeni antinacionalizam nalazise u dvostrukoj relaciji: sa zapadnim nadnacionalnim sistemom i sa nacionalizmima arapskihnacija - država. Naravno, i njemu (islamskom službenom antinacionalizmu) nacionalizam uzapadnim redovima odgovara kao faktor nejedinstva u redovima neprijatelja, pa pokušavagdje može izazavati nesuglasice među zapadnim državama kada je u pitanju zauzimanjestajališta prema pojedinim arapskim zemljama, kao što je pitanje američke intervencije uIraku. S druge strane, pitanje saveznika u arapskim redovima za američku stranu je odpresudne važnosti prilikom odlučivanja da li vojno intervenisati u arapskom svijetu ili ne.

Liberalizam

Liberalizam je jedina nadnacionalna ideologija koja je prihvatila i demokratiju i nacionalizam,a da se nije odrekla svoje osnovne orijentacije, a to je slobodno tržište. To jedinstvenostapanje n ije se moglo održavati u korist svih triju sposobnosti podjednako. Liberalizam jeipak najviše razvio sposobnost trgovanja bez granica, a demokratiju i nacionalizam je staviou službu tog razvoja. Višestoljetna tradicija trgovine, uslovno rečeno "slobodne", proistekla jeiz tradicije zapadnih gradova koji su imali svoju samoupravu i bili su zaštićeni od uplitanjaviših vlasti. Kasnije su trgovinu štitile vodeće zapadne države u sklopu svoje merkantilističke,kao i imperijalist ičke politike. U 19. stoljeću, u skladu sa učenjem Johna Lockea, JohnaStuarta Milla i Jean Jacquesa Rousseaua, liberalizam je postao demokratska ideologija kakvudanas poznajemo. Liberalna država nije samo čuvar trgovaca nego i garant slobode i

jednakosti svih građana. Time je liberalizam preuzeo dio ideologije političke ljevice, i to umjeri u kojoj zahtjevi donjih slojeva društva za jednakošću i pravdom ne ugrožavaju privatnovlasništvo i slobodu poduzetništva i trgovine. Pod istim uslovima liberalizam je sklopio savezsa nacionalizmom, sa zajedničkim ciljem rušenja monarhijske vlasti. U engleskoj politici napočetku 19. stoljeća, izraz "liberalizam" se upotrebljava kao oznaka za podršku pokretima zanacionalno oslobođenje u Grčkoj i Južnoj Americi. I druge ideologije su se vezivale zanacionalizam kako bi pridobile masovnu podršku- socijaldemokratija, korporativizam,uključujući i fašizam, te boljševizam u svom početnom i završnom razdoblju. Zbog toga jenacionalizam ispravnije opisati kao lokalni poligo n različitih ideologija: nacionalizam zaistanije cjelovita ideologija. Ali on teži administrativnom jedinstvu države. Suverenost,državljastvo, nacionalizam- to su fenomeni koji se rado povezuju. U međuvremenu seliberalizam više od drugih ideologija udaljio od nacionalizma. Novi liberalizam daje prednostglobalnom tržištu, multinacionalnim korporacijama i nadnacionalnom udruživanju zapadnih inovih istočnih zemalja u sklopu NATO-a. U svojoj antinacionalističkoj retorici liberalizamnadmašuje socijaldemokratiju čiji predstavnici ipak više vode računa o socijalnim pitanjima usvojim državama i pažljivo osluškuju raspoloženje većine koja je, u krizi zapošljavanja nadomaćem tržištu, nesklona primanju stranih radnika. Ipak, novi liberalizam se ne udaljava odnacionalizma jednakomjerno, nego selektivno, s obzirom na to da bi ga napuštanje svih


12/33

12

nacionalnih uporišta, uključujući vodeće države, dovelo na nesiguran teren. Također, velikeposlovne elite i najkrupnije korporacije se ne regrutuju iz mnoštva nacija. Najviše jeameričkih, pa onda japanskih i zapadnoevropskih. Pakt između liberalizma i nacionalizmaposredstvom države blagostanja na Zapadu je trajao dovoljno dugo, u stvari sve dokkonkurentski nadnacionalni sistem, boljševizam, nijemalaksao i odrekao se svoje

antikapitalističke misije- da ekonomiju stavi u službu potreba stanovništva. Sam boljševizamte potrebe nije znao razvijati. Proizvodi i usluge, kao i čitav aparat političke kontrole naddruštvom, učinili su stanovništvo nezainteresovanim, nezadovol jnim i apatičnim. Dotle jeliberalizam, u većem dijelu druge polovine 20. stoljeća, pribavljao demokratsku saglasnostoko ciljeva ekonomskog razvoja, a ti ciljevi su ekonomski rast bezuslovno povezan sa rastomdomaćeg potrošačkog standarda. Oba cilja su se sjedinjavala u okvor nacija- država. Umerkantilističkojf azi vestfalskog svjetskog poretka i vjerovatno većim dijelom 19. i 20.stoljeća, ekonomija je ostala podređena politici. Liberalizam je sve to vrijeme bio član"društvenog ugovora" unutar nacije-države. U takvim uslovima su sistemi moći u svijetumogli biti mješoviti i promjenjivi: liberalno-kapitalistički, etatistički, militaristički-nacionalistički, zavisno od toga koja je politička grupa na vlasti. Iščezavanje klasičnihingerencija države, razmahivanjem globalne tržišne centrifuge, redanjem vojnih akcijavodećih zemalja, kako Zapada (Perzijski zaljev, Balkan, Afganistan), tako i Rusije (Čečenija)-sve više se osjeća nedostatak globalne pravne kontrole i sankcija, kao i političkogkonsenzusa. Glo balni kapitalizam ne traži trajno utočište u demokratskoj državi, pa ni u bilokakvoj drugoj državi. Svjestska država koju sada oponašaju UN preglomazna je i krcatarazličitim i teško uskladivim interesima da bi je liberalni kapitalizam podnosio kao nadređenuustanovu. Umjesto toga vladaju globalne mreže finansijskih tržišta čiji je naizmjeničnimehanizam uključivanja i iskjučivanja zemalja i teritorija nepostojan i nepredviljiv. U tomkontekstu ponovo iskrsava nacionalizam kao pokušaj odgovora na novi imperijalizam koji sepojavljuje u sličnom obliku kao i stari: nadmoćni tuđinac koji cementira duboke drutvenenejednakosti. Pitanje je, međutim, da li se ili u kakvom drugom obliku novi nacionalizam jošmože pojaviti osim današnjeg oblika koji je krajnje štetan upravo za stanovništvozapostavljenih područja u svijetu, gdje bilo "džihad" bilo postkomunistički nacionalizamuvlače stanovništvo u rat i međunarodnu izolaciju. Tako, na primjer, bivši američki ministarrada u Clintonovoj administraciji, Robert Reich, zagovara "neisključujući" ("non-zero-sum")nacionalizam, u kojem građani svake nacije preuzimaju primarnu odgovornost za povećanjemogućnosti svojih sunarodnjaka da žive punim i produktivnim životom, ali također surađuju sdrugim nacijama kako se to pobol jšanje na bi odvijalo nauštrb drugih. On istovremenoizražava nevjericu naspram današnjih predvodnika globalizacije, koje naziva "laissez-fairekozmopolitima", smatrajući da oni, ovako ili onako, djeluju u korist svog "društva BrojJedan". Ta kritika je za nimljiva zbog toga što dolazi od visokog političara iz države kojapredstavlja utvrdu novog ekonomskog poretka nesklonog konkurentski slabijima i čija jevlada dugo bila glavni nosilac retorike službenog antinacionalizma. Liberalizam se svojihkonkurenata rješavao na manje-više isti način. Najprije ih je ekonomski oslabio, zatim ih jepolitički dezavuirao (porekao), a na kraju im je prodavao oružje kako bi se međusobnoiscrpili u ratovima. Naravno, tu nije riječ o "teoriji zavjere", nego o načinu rada mehanizmamoći koji uklanja sve što mu smeta u ostvarivanju središnjeg interesa, a to je osiguravanje irast profita na tržištima širom svijeta. Ako jednom ostane potpuno sam, bez konkurenata,takav sistem bi mogao postati okrutniji i nedemokratičniji nego ikada prije, a svijet još višeprepušten stihiji, kako njegovih, tako i interesa drugog sistema moći, panislamizma, ilinekontrolisanog nacionalizma. Meljući saveznike i protivnike, neoliberalizam je preuzimao injihove navike, od diskriminacije i segregacije, do čvrstog zatvaranja granica država i tržištarada, s obzirom da su to djelotvorni načini očuvanja privilegija. Gledajući u cjelini, liberalizam

je najdemokratskiji režim u historiji. Međutim, on nije suprotan rasizmu i nacionalizmu, nego

ih uključuje. To prije predstavlja pravilo nego izuzetak u ukupnoj historiji demokratije. Ustaroj Atini je demokratija postojala uporedo s robovlasništvom. Atina nije doduše bila


13/33

13

liberalna, s obzirom na to da je odbacivala načelo jednakosti među ljudima. Prema riječimaImmanuela Wallersteina, glavni sistem moći, kojeg naziva "svjetskim kapitalizmom", ima"dvije kulture" koje izražava ovisno o tržišnim konjunkturama. U doba ekonomskog usponapokazuje svoje širokogrudno lice- univerzalističko, izražavajući se u kategorijama ljudskihprava, jednakosti, otvaranja i saradnje među zemljama, uključujući i slobodan protok radne

snage. U razdoblju pada konjunkture, kada se potražnja za radnom nagom smanjuje ilipotpuno prestaje, na tržištu i u društvu prevladava partikularistički diskurs koji uključujerasizam, nacionalizam i seksizam, što se nadograđuje restriktivnom politikom useljavanjastranaca.

Hitlerova baština

Nacionalizam ne zastupa samo jednu ideologiju sistema moći, nego više njih. Zauzvrat imdaje lokalni smisao. Jedna specifično nacionalna ideologija zapravo je kulturna, a odnosi sena održavanje isključivog kolektivnog identiteta i pripadnosti, čime dodatno štiti domaćiteritorij i resurse od stranaca. Takvu dodatnu, simboličku moć zaštite ne posjeduje

nadnacionalni si stem moći. Možda će se pojaviti novo pravilo po kojem će se identitet dijelitiili stvarati kontinentalni nacionalni identitet, kao što su ga stvorile SAD. Međutim, takav SED(Sjedinjene evropske države), sa uveliko pretopljenim ili podijeljenim nacionalnimidentitetima u korist primata zajedničkog evropskog identiteta, gdje bi ljudi bez predrasudasklapali ženidbene veze s pripadnicama/pripadnicima bilo kojih drugih etničkih ili rasnihgrupa - teško da će nastati iz postojećeg sistema moći i nejednakosti.Ni SAD nisu nastalespajanjem ostataka evropskih feudalnih carstava i kraljevstava, nego na osnovi modernogkapitalizma i demokratije na Sjeveru koji je porazio agrarni robovlasnički Jug. I nacije-državei budući SED mogu biti izgrađeni u manje zahtjevnom ili već viđenom obliku, kao društva saneofeudalnim oblikom nejednakosti, gdje će najbogatiji povremeno prepuštati ostatke hranesa svojih banketa posluzi i siromasima, dok bi ironično, prema službenom ustavu, oni bilidruštveno izjednačeni i podjednako slobodni. Takav SED postao bi jednim od tri carstva, saSAD-om i japansko- pacifičkom regijom, između kojih se prostiru okeani bijede. U tom slučajubi granice bile strožije čuvane nego ijedne u prošlosti. Nije isključeno da bi u takvom svijetunacionalne pod jele bile nadsvođene starijom podjelom među rasama. U novoj Evropi "rasa"

je ideolški zastarjeli oblik označavanja dometa integracija ili budućih granica EU, i ova sezasigurno neće služiti Hitlerovim i sličnim argumentima da bi obrazložila dokle zapravo sežugranice Evrope. Njenu glavninu čine zapadne evropske nacije, a doseljenici sa svjetskogJuga, od Maroka i Senegala do Indije i Indonezije, popunjavaju unutrašnji rub. Ali to ne značida je Evropa voljna taj rub povećati i širom otvarati vrata daljnjem dotoku stanovništva iz tihpodručja. Kada je riječ o "rasi", koja je po Hitleru Ordnungsbegriff budućnosti, treba imati naumu da se njena značenja i prakse vremenom mijenjaju i prilagođavaju datim uslovima, dase baš "liberaliziraju".

Četvrti dio Novije teorije o naciji i nacionalizmu: pravci i primjeri

Tipologije i teorije do 1970-tih

Ne postoji jedna općeprihvaćena teorija o nacionalizmu, nego nekoliko teorija sa različitimpolazištima koje su našle primjenu u empirijskim istraživanjima širom svijeta. Teorije takvogformata uglavnom su nastale osamdesetih godina 20. s toljeća. Prije toga, samo je nekolikoautora '' preživjelo'' val novih teorija, postavši klasicima u svojim teorijskim pravcima. To suClifford Geertz, kada je riječ o teorijskom primordijalizmu, i Frederik Barth, kada je riječ oteorijskom modernizmu. Najutjecajniju dihotomiju nacionalizma formulisao je još 1944.britanski historičar ideja Hans Kohn, oslonivši se na distinkciju njemačkog historičaraFriedricha Meineckea s početka 20. stoljeća između ''državne nacije'' (Staatsnation) i


14/33

14

''kulturne nacije'' (Kulturnation). U prvom slučaju radi se o pripadnosti državi u kojoj živerazličiti narodi, a u drugom, o naciji kao kulturno jedinstvenoj ili etničkoj zajednici. Na tojosnovi Kohn je nacije podijelio na ''zapadne'' i ''nezapadne''. Za zapadne nacije – među koje,zbog ondašnjih okolnosti, nije ubrajao Njemačku, nego samo Englesku, Francusku,Holandiju, Švicarsku i S AD – tvrdi da su nastale kao proizvod srednjih ili građanskih

društvenih slojeva. Nastale su, prema njegovom tumačenju, još početkom novog vijeka ipreuzeli nazore renesanse i prosvjetiteljstva, uključujući ideje progresa i društvenog ugovora.Rezultat toga je nacionalizam racionalnog i optimističnog sadržaja. Među nezapadnimnacijama, zemljama '' istočno od Rajne'' - osim Njemačke to su zemlje Srednje i IstočneEvrope i Azije – ideje nacionalizma pojavljuju se tek u 19. stoljeću. Njihovi su nositeljiplemstvo i mase, a nacionalizam poprima mističan i emocionalan karakter, prožet i osjećajemmesijanstva i inferiornosti, a prevladava netolerantnosti prema drugim kulturama i narodima.Danas je u akademskoj sferi Kohnova distikcija napuštena. To nije učinjeno zboggeopolitičkih razloga, zato što je Njemačka u međuvremenu prešla na zapadnu stranu (kao iŠpanija i Portugal, u tadašnje doba profašističke zemlje), nego stereotipa koji zračeeurocentričnošću. Isto tako, oštro razlikovanje između zapadnog i istočnog nacionalizma,odnosno građanskog/liberalnog i istočnog/etničkog nacionalizma, nije empirijski potvrđeno, sobzirom na to da i zapadne nacije primjenjuju ograničavajuće i isključujuće odredbe kada jeriječ o državljanstvu, pripadnosti ili službenoj upotrebi jezika. Druga utjecajna klasifikacijapotječe od britanskog historičara ideja Carltona Hayesa iz 1930-ih godina, koji je razlikovaošest tipova nacionalizma: humanitarni, jakobinski, liberalni, tradicionalni, protekcionistički iintegralni. Od toga se u literaturi najviše navode dva, liberalni i integralni. Po logičnomznačenju se podudaraju s Kohnovom dihotomijom, iako ne i u geopolitičkom značenju. Hayes

je kao uzor integralnog nacionalizma uzeo francusku političku desnicu između dva svjetskarata, čime je izbjegao stereotipnu podjelu na Zapad i Istok . Njemački filozof HelmuthPless ner je desetljeće prije Kohna u svojim predavanjima objašnjavao zbog čega jeNjemačka krenula antiliberalnim putem, te je upotrijebio izraz zakašnjela nacija. Izrazzakašnjela nacija odražava dihotomiju zapadni/građanski – istočni/etnički nacionalizam. Iztoga se može zaključiti da bi se i na drugim mjestima u svijetu, u uslovima izostajanjaliberalne tradicije, najgori oblici nacionalizma morali prije ili kasnije pojaviti. Nakon Drugogsvjetskog rata, koncepcije o nacionalizmu motivisane su podjelom između liberalnog Zapada ikomunističkog istoka. U istočnoj hemisferi, na snazi je bila službena marksistička doktrina onacionalizmu kao građanskoj ideologiji pa se nacionalno pitanje u socijalizmu smatraloriješenim. U bivšoj Jugoslaviji u 1980-im godinama, ta da još uvijek najliberalnijom međukomunističkim zemljama, empirijska istraživanja se počinju baviti etničkim odnosima, što jebio odraz političkog zaoštravanja odnosa između političkih rukovodstava – jednih sklonihcentralizmu, a drugih konfederalizmu. U bivšem SSSR -u etničke grupe su bile dugoistraživane etnografski, uključujući tradicionalni interes za etnogenezom, tj. pitanjem odaklepotječu pojedini narodi, iz kojih starijih etničkih osnova. Etničko je uglavnom objašnjavanokao nešto staro i bitno neizmijenjeno, kao sociobiologijski organizam . Takav pristup podsjećana primordijalističku školu u zapadnoj antropologiji, ali je ipak najviše usklađeno saStaljinovom definicijom nacije kao teritorijalno kompaktne, kulturno spe cifične i svjesne sebe skupine. Kada je krajem 1980- ih došlo do politike liberalizacije, objavl jeni su radovi kojinaglašavaju politički i ekonomski aspekt kao i međusobni takmičarski odnos etničkih grupa.Međutim, tek 1990-ih dolazi do prevlasti modernističkih, prije svega instrumentalističkihteorija, u sociologijskim analizama nacionalnih identiteta i odnosa. Od koncepcijanacionalizma utemeljenih na historijskim istraživanjima u istočnim zemljama, najpoznatija je inajčešće citirana tipologija češkog historičara Miroslava Hrocha. Hroch je nastanaknacionalnih pokreta opisao u tri faze. U prvoj fazi nacija se javlja kao ideja u uskom kruguintelektualaca. U drugoj fazi postaje osnova za političko (uglavnom stranačko) djelovanje,

dok u trećoj dolazi do masovne mobilizacije. Mađarski politolog Istvan Bibo je pošao dopretpostavki sličnih Kohnovim, proširujući ih analizom različitih historijskih uslova koji su


15/33

15

odredili različite strukture društva u zapadnim i istočnim nacijama još od epohe feudalizma.Uporedbom je došao do zaključka da su elite zapadnih nacija sastavljene od praktičnihpolitičara, poslovnih ljudi i slobodnih intelektualaca, a istočne od vladara, plemića i vojnika.Sastav istočnih elita je deformisao politički karakter istočnog nacionalizma, kojem nedostajezdrav osjećaj za ravnotežu između realnog, mogućeg i poželjnog. U zapadnoj akademskoj

nauci nakon Drugog svjetskog rata, stare klasifikacije nacionalizma su napuštene. Tako jebritanski historičarHugh Seton- Watson, razlikujućidrevne nacije , uglavnom bivša carstvakao što su Francuska, Engleska, Španija i Rusija, i nove nacije, a to su sve ostale u kojima

jedino i nastaju nacionalni pokreti, opisao veliku raznolikost procesa i događaja koji su narazličitim kontinentima doveli do uspostavljanja država. Američki sociolog Louis Snyder je unešto općenitijem historijskom pregledu razlikovao sedam tipova nacionalizama:dezintegracijski (nacionalizam malih naroda), crnački afrički (zapadne demokratske idejenakalemljene na čvrstu rasnu osnovu), vjersko-politički (Srednji Istok), antikolonijalni(azijski), latinoamerički populistički(i protiv dominacije Jenkija), lonac za taljenje u SAD-u, teruski mesijanski nacionalizam. Ni ovaj, kao ni drugi autori, ne pridaju značenje graditeljaposebne vrste društvenog poretka, odnosno sistema moći, proizvodnje ili raspodjele, pa tusnagu nemaju ni populističke i mesijanske varijante nacionalizma. Nacionalizam je,sveukupno gledajući, politički i društveni pokret koji distingvira pripadnost jednoj naciji uodnosu na druge. Time osnovnom sist emu moći svog vremena daje lokalnu boju ili, kako birekao Weber, patetičnu osnovu. U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata pa do 1970-ihautor nautjecajnije teorije o nacionalizmu je američki sociolog Karl Deutsch. On je primijeniokibernetsku teoriju kom unikacije, opisujući naciju kao društveni sistem koji na specifičannačin kombinuje opći proces industrijalizacije i urbanizacije novi, i k tome mobilizuju ljude – oni napuštaju svoje tradicionalne,pretežno seoske zajednice – rađa se potreba za novomzajednicom. Nova zajednica je nacija. U susret toj potrebi otvaraju se novi informacijskikanali, i šta je najvažnije, dolazi do jezične i ostale kulturne asimilacije, što se zaokružuje unacionalnoj svijesti i pamćenju o zajedničkoj prošlosti i sudbini u savremenommeđunarodnom svijetu. Drugim riječima, nacija je zajednica (Gemeinschaft) kibernetskipreobražena u društvo (Gesellschaft). Njena važnost u političkom i kulturnom smislu jeizvanredno velika. To je mjesto gdje se ostvaruje demokratski suverenitet, vlast naroda, a uodnosu na nacionalne poretke liberalizma i socijalizma, nacije unose toliko potrebnuraznolikost, prije svega kulturnu. Deutsch najviše pažnje polaže na antidemokratske itotalitarne oblike nacionalizma koji su se realizovali u fašizmu i nacizmu, a kao protulijek vidiuspostavljanje pluralizma političkih elita po uzoru na zapadne demokratije. Za proučavanjenacionalizma u bivšim kolonijalnim zemljama, najistaknutiji su dvojica britanskih politologa,J.C. Furnivall i M.G. Smith, koji su upozorili na nestabilnost postkolonijalnih pluralnihdruštava, društava u kojima različite etničke grupe povezuje samo zajedničko tržište ilidržavna administracija. Na tim pretpostavkama, koje proturječe modernističkom optimizmuDeutscha kao i čitave funkcionalističke škole u teoriji društva, je izgrađena teorijskakoncepcija konsocijacijske demokratije holandskog politologa Arendta Lijpharta. On govori omogućnosti integracije multikulturnog društva na temelju stvaranja koalicije i donošenju odluka na osnovu saglasnosti, mjesto nadglasavanja, između elita različitih, uključujući ietničke grupe. Konsocijacijski model je u zemljama Trećeg svijeta doživio neuspjeh. To jevjerovatno zato što je Lijphart izjednačavao motive etničkih i drugih podjela, i što je elitamaidealistički pripisao izvjesnu nesebičnost i sklonost donošenja odluka korisnih za cijeluzajednicu, iako se elite u stvarnosti ne ponašaju tako. Shvatanja teorije o nacionalizmu do1980- ih godina polaze od dvije pretpostavke, evolucionističke i kulturnorelativističke. Sastajališta evolucionizma, nacionalizam se pojavljuje kao faza u razvoju svakog savremenogdruštva, a problemi koji u njoj nastaju bit će prije ili kasnije prevaziđeni. Sa stajalištakulturnog relativizma, pak, evropski model nacije-dr žave nije primjenjiv u drugim područjima

svijeta pa se tamošnji nacionalizam smatra pojavom druge vrste, što je također neuvjerljivoobjašnjenje. Ovaj drugi pristup je razvijen i u školi primodrijalizma. Prema njoj, stari oblici


16/33

16

grupne pripadnosti u nezapa dnim društvima toliko su čvrsto ukorijenjeni i nepromjenjivi daonemogućavaju integraciju podijeljenog društva u modernu državu.

Nacionalizam kao primordijalizam

Teorije primordijalizma smatraju da nacionalizam ima porijeklo u starijim oblicima ili dubljimslojevima grupnog identiteta i međugrupnih odnosa. Sam izraz primordijalno ima višeznačenja: prvobitno, izvorno, prirodno, primarno, bitno, nepromjenjivo, neizrecivo, predmetodanosti ili posvećenosti, i ono što je izvan svjesne kontrole. Primordilano nije nužno isto štoi iracionalno. Primordijalno nije samo ono što je ljude različite nacionalnosti dugo dijelilo,nego i ono što ih je povezivalo. Primordijalizam se dovodi u vezu sa najdubljim ljudskimdispozicijama, na jednoj strani, a na drugoj sa aktuelnim oblicima nacija i nacionalizma.

Clifford Geertz: primordijalna vezanost

Još 1963. godine je Geertz u svom članku upotrijebio izraz primordijalna vezanost, posudivšiga od američkog sociologa funkcionalističke orijentacije Edwarda Shillsa. Shills je timeoznačio društvene veze koje se prvenstveno zasnivaju na srodstvu. Prema njegovommišljenju, privrženost članu rodbine ne znači samo vezivanje za osobu, ego za posjednikanekih posebno značajnih kvaliteta odnosa, koje se mogusamo opisati kao primordijalne.Ipak je utvrdio da zbog modernizacije primordijalne veze postaju slabije, a pojačava segrađanska vezanost na temelju poštovanja građanskih obaveza i pravnih normi. Mnogikritičari su prigovorili Geertzu da je primordijalne veze naturalizovao, da ih je prikazao kaotrajne i nepromjenjive. To je djelimično tačno. Geertze smatra da je i u novim državamamoguće izgraditi političke aparate koji će djelovati kao neutralna silau odnosu na podijeljenelojalnosti unutar zemlje. Također, postoje i velike empirijske varijacije u pogledu jačineprimordijalnih veza u odnosu na pojedinca, njegovo obrazovanje, kao i mnoge životneokolnosti. Geertzu se zbog toga pripisuje ne samo primordijalističko, nego i suprotnostajalište. On primordijalne veze smatra u određenoj mjeri politički konstruisanim, jer služe upolitičkim borbama u određenom trenutku razvitka novih država. Primjedbe na Geertza iteorijski pravac primordijalizam:

1. Primordijalne veze, kao one koje prethode ili su dublje zasnovane od građanskih vezak oje se zasnivaju na pravnim normama i političkoj kulturi liberalne demokratije, neispoljavaju se samo kao isključive

2. Druga kritika odnosi se na evolucionističku pretpostavku da se etnički i slični sukobismanjuju napredovanjem modernizacije. Međutim, etničke i slične grupne pripadnosti

se koriste kao sredstvo u modernoj politici, pa i u tržišnom natjecanju 3. Treća primjedba tiče se uloge arbitrarnih režima u odnosu na etničke sukobe. U

vrijeme kada je Geertz analizirao postkolonijalna društva, bivše kolonijalističke države – Britanija, Francuska, Portugal i Španija – bile su zaista udaljene od svojih bivšihkolonija. Nova finansijska vlast nad tim zemljama, on o što se na ljevici nazivaloneokolonijalizmom kojem je predvodnik MMF , još se nije značajnije uplitala uekonomsku politiku novih država, još manje u političke sukobe. Danas je ekonomsko ipolitičko uplitanje izvana očigledno, i ne može se odvojiti od unutrašnje politike irazvoja. Postupanje međunarodnog režima je bolje opisati kao privremenu ili pomičnupristras nost. Ona se pomiče od jedne ka drugoj strani, ali u konačnici ograničavaekstremne apetite svih strana. Međutim, nadnacionalni sistem moći potiče negativnuprimordijalnost na neizravan način.


17/33

17

Uzroci i okolnosti koji su doveli do teških sukoba i žrtava jako su složeni i isprepleteni. Pitanje je da li i suprotne, instrumentalističke teorije nacionalizma i sukoba, koje naglašavaju političkimanipulativni karakter nacionalističkih i sličnih sukoba, idu dovoljno daleko u svojojrekonstrukciji kruga utjecaja na nacionalizam, ili se zaustavljaju tamo gdje i nacionalizam, nagranici dotične zemlje ili nacionalne pripadnosti, u stvari na tački do koje dopušta gledati

službeni antinacionalizam. Pierre L. Van den Berghe: Snaga nepotizma

Na pitanje zbog čega etnička solidarnost u pravilu odnosi prevagu nad drugim oblicimadruštvene solidarnosti,kao što je klasna, Pierre L. Van den Berg e odgovor nalazi u biološkimosnovama društvenosti koje sačinjavaju najdublju, srodničku vezu. To je svakakonajglasovitija tvrdnja u školi primordijalizma. Autor smatra da su sve interesne veze udruštvu-klasne, profesionalne ili političke, površnije i slabijeg intenziteta od etničkih. Svojestajalište je podupro argumentima sociobiologije, discipline koja se 1970-ih razvijala snamjerom da ostvari davni san pozitivizma, a to je zasnovati društvene znanosti na čvrstimdokazima prirodnih znanosti ovog puta biogenetike.Van den Berge je u sociobiologiji našaoključni dokaz za svoju tvrdnju o primatu etničkog u odnosu na profesionalno, klasno i drugecivilne veze. Prema njemu etničnost izvire iz ljudskih gena. Čovjekov je temeljni interesbiološki, produžitisvoje osobine putem srodstva. Da bi te izglede osigurao, izabire najbližuveću grupu, a to je etnička grupa. Drugim riječima, etničnost je nastavak nepotizma, anepotizam nastavak egoizma. U tom lancu ključan je nepotizam, a razlozi su genetskiuvjetovani. Autor ne dijeli modernizacijski optimizam i smatra da su multietničke države i naZapadu sklone unutarnjim sukobima budući da im nedostaje jedinstveni etnonacionalni okvirpripadnosti. Van den Bergheovo fundamentalističko objašnjenje etničkohg identitetanepogodnije je za empirijsku provjeru nego Geertzovo. Pripadnost etničkoj skupini ne možese odrediti na temelju srodničkih veza zbog dva razloga. Genetska, različitost izmeđupripadnika istog naroda može biti veća nego u odnosu na susjedni narod. Drugo, razlike usrodstvu ili rodbinskoj pripadnosti su kontinuirane, neki su nam članovi rodbine bliži a nekidalji u odnosu na jezgru obitelji. Također, rodbinske veze nemaju granice. Etničkoj skupinipripadamo ili ne pripadamo, kao i u slučaju spola, državljanstva ili članstva u važnojorganizaciji.

Racionalni i osjećajni korijeni primordijalnosti

Van den Bergheovo objašnjenje o dubinskoj ukorijenjenosti etičnosti u ljudskom ponašanjusukladno je objašnjenjima drugih autora primordijalističkog pravca-Michaela Bantona,Michaela Hechtera i Walkera Connora. U objašnjenju važnosti etnonacionalne skupine Bantonprimjenjuje neke pretpostavke teorije racionalnog izbora, koja drži da je sebični pojedinacekonomski najracionalniji akter. Kaže da je glavna prednost teorije racionalnog izbora štonajdjelotvornije zastupa načelo metodološkog individualizma i odbacuje kolektivističkorazumijevanje etničke skupine ili nacije kao nezavisnih fenomena. Banton polazi od dvijepretpostavke teorije racionalnog izbora. Prvo, pojedinci djeluju tako da maksimaliziraju svojuprednost. Drugo, jednom odabrani s mjer djelovanja ograničava mogućnosti daljnjegdjelovanja. Dalje Banton izvodi sljedeće zaključke: 1) Pojedinci koriste fizičke i kulturnerazlike da bi stvarali grupe i kategorije p utem procesa uključivanja i isključivanja, 2) Etničkegrupe proizlaze iz procesa uključivanja a rasne kategorije iz procesa isključivanja, 3) Kadagrupe međusobno djeluju, procesi promjene utiču na njihove granice na način određenoblikom i jakošću takmičenja, posebno kada se ljudi takmiče kao pojedinci to ima zaposljedicu rastvaranja granica koje određuju grupe, a kada se takmiče kao grupa, granica sepojačava. Hechter je ustvrdio da su et nički odnosi samo jedan slučaj općenitije vrstemeđugrupnih procesa u kojima o smjeru djelovanja grupe u konačnici odlučuju samipojedinci, koji su u biti racionalne osobe. Prema Hechteru, individualne preferencije ili


18/33

18

vrijednosti uvijek proizlaze iz načela maksimalne individualne koristi. Slučaj Roma smatrazanimljivim izuzetkom i to zbog toga što Romi, prema njegovom sudu, smatraju da jevanjski svijet nečist,a da su samo Romi čisti. Nacija je posebna vrsta velike, solidarne grupe.Međutim postojanje nacije, kao i svih solidarnih grupa problematično je. Varijacije u grupnojsolidarnosti stoje u funkciji zavisnosti i kontrolnih mehanizama. Grupe s jako zavisnim

članovima koji imaju široki kapacitet kontrole imat će i najveću solidarnost. Međutim Hecthernije skroz odustao od premisa teorije racionalnog izbora, ali ih j e razblažio i potisnuo doneprepoznatljivosti. Walker Connor je na pretpostavci o primarno emocionalnom značenjunacionalizma izgradio svoju koncepciju: Nacionalizam se odnosi na emocionalnu privrženost

jednom narodu-jednoj etnonacionalnoj skupini. S emoci onalnog stajališta, razlika izmeđunacionalizma i patriotizma je nebitna, a i sama razlika nestaje u slučajevima kada se granicedržavne i etnonacionalne pripadnosti poklapaju. Međutim, ogromna je većina današnjihdržava multi(etno)nacionalna, a u trećini tih država najveća etnonacionalna skupina nije ivećinska skupina. Upravo odatle izviru problemi. Ali njih prije svega proizvode elite koje kodnaroda pobuđuju emocionalne sukobe kako bi podržali težnju ka jedinstvu u ekskluzivnosti usmislu državnog naroda. Connoru i ostalima teoretičarima primordijalizma možemo još dodatiJohna A. Armstronga. Sam naslov njegovog glavnog dijela Nacija prije nacionalizma jasnogovori da se radi o poborniku primordijalističkog stajališta. Prema njemu nacije postojeodavno, a samo je nacionalizam moderan. Armstrongov ključni pojam jemitsko- simboličkikompleks. Njima označava dva različita sastava vjerovanja i priče o porijeklu i zajedničkojsudbini: zajednice sa sjedilačkim načinom života koja se čvrsto vezuje za određeni teritorij,što prevladava u europskoj kršćanskoj historiji, i zajednice kod koje prevladava rodoslovnonačelo, što karakterizira Srednji istok,odnosno Islam. Primordijalistička shvatanja postala suosobito problematična u prigodničarskim interpretacijama etničkih sukoba za čime posežunovinari kada olako pišu o vjekovnim mržnjama među pojedinim narodima.

Nacionalizam kao proizvod modernog doba

Nacionalizam je bi o program „socijalnog inženjeringa a nacionalna država jetrebala bititvornica (Baumann). Nasup rot primordijalistima, modernisti objašnjaaju naciju kao proizvod industrijalizacije, političke demokratizacije, masovnog obrazovanja i medija. Prije razdobljamodernizacije osjećaj društvene pripadnosti sličan nacionalnom nije mogao postojati, jer jestvo ren prema zamisli nove kulturne i političke elite. Stoga nacionalizam prethodi naciji. Ta jetvrdnja znak razlikovanja modernista u odnosu na primordijaliste. Niz komentatora ihrazvrstava u više posebnih pravaca:

instrumentalizam : etničnost i nacija sredstv a su za ostvarivanje političkih, vojnih,ekonomskih i drugi h ciljeva što proizlaze iz trenu tačnih interesa elita ili gornjih slojevadurštva situacionizam: nacionalna pripadnost jedan je od oblika kolektivne pripadnosti koji supresudno određeni situacijom u društvu, kao što su razdoblja mira ili razdobljasukoba; nacionala pripadnost nije svugdje jedini ili glavni oblik kolektivne pripadnostiinterakcionizam : oznake etničke ili nacionalne pripadnosti, kao i način na koji sebe teskupine vide ili samood ređuju, obično su interakcija sa drugim skupinama što služi zauspostavaljanje granica sa drugim skupinamadevelopmentalizam: nacija je oblik zajednice koja nastaje u idustrijskoj epohi, a navišim stupnjevima industrijskom razdoblju nacionalni oblika zajednice može ilinajvjerovatnije će biti zamijenjen drugim oblicima zajednice kao prvorazrednim.konstrukcionizam : etničke skupine ili nacije u najvećoj su mjeri proizvod ideološkihkonstrukcija i identiteta zajednice od strane kulturnih i političkihelita , a budući darazlike među takvima zajednicama često nisu jasne pa ni vidljive, one se produbljujudodatnim označavanjima čemu služe i sukobi na etničkoj ili nacionalnoj osnovi.


19/33

19

modernizam : u ovom užem smislu svodi se na shvatanje o vremenski ograničenimuvjetima formiranja etničkog ili nacionalnog identiteta, što se poklapa sa procesomindustrijalizacije koji dovodi do povećane pokretljivosti stanovništva te masovnogopismenjavanja i obrazovanja na osnovu čega se uspostavlja jedinstveni nacionalni

jezik i ako ne u svim sredinama, jedinstveni politički poredak u smislu nacije-države.

Držeći se i dalje osnovne podjele na dvije škole u teoriji nacije, kao i Anthony Smith koji jetakvu podjelu i karikirao-primordijaliste je nazvao parmenidovcima (neke i perenijalistima),

jer se prema njima etnička bit ne mijenja, a moderniste prema kojima se sve mijenjaheraklitovcima , što nije daleko od načina na koji te škole brane svoja glavna stajališta. Jedanod osnovnih aspekata razlikovanja odnosi se na pitanje koje su primordijalisti lako apsolvirali,a to je pitanje koliko su nacije stare. Upitnu star ost nacije nemoguće je jednoznačno utvrditi

jer ona ima više vremenskih razina. Neki slojevi nacionalne svijesti stariji su od nacionalnihpokreta ili država kao npr.etnocentrizam, stav koji norme ili vrijednosti vlastite grupe uzimakao mjerilo i razumijevnja drugih grupa. Etnocentrizam nalazimo i kod starih Egipćana, uprvobitnoj zajednici u ambij entu industrijskog društva ali idanas kada se radi omeđunaconalnim osjećajima. T o se može jednostavno provjeriti prilikom ispitivanja skalesocijalne distance (mi oni; naših njima). Novo je u nacionalnoj svijesti to što okomito imeđuklasno povezani mi u sebi nosi i demokratsku težnju ka jednakosti u pravima za svesvoje članove. Aspekti starog i novog nisu toliko sporni koliko je to odnos između nove idejenacije i društvene stvarnosti na koju se ona odnosi. Postavlja se pitanje da li je nacija neštostvarno opažljivo, izgleda li poput drugih zajednica, vjerskih ili rodbinskih,ili se radi o velikojizmišljotini ili u najboljem sl učaju, zamisli koja se podudara sa stvarnim društvenim vezamameđu stotinama hiljada ili milionima ljudi?

Kako razumjeti argument o kvazirealnosti nacije

U svom nastojanju da utvrdi nepremostivu razlik u spram primordijalizma, modernističkiautori iz 1980-tih zauzeli su radikalan stav osporavanja postojanja nacije u smislusociološkog realizma. Prema njima, nacija nije društvena stvarnost posebne vrste, negoideološki projekt koji se u društvenoj stvarnosti ne može realizirati. Metoda dokazivanja takvetvrdnje u redovima, Ernesta Gellnera i Benedicta Andersona mogla bi se opisati kao subjekt-objekt ontologija. Distinkcijama pravo- umjetno ili neposredno opažljivo- zamišljeno nacionalno su prebacili s onu stranu pojma stvarnosti. Budući da se postojanje nacionalnezajednice doista ne može jasno i nedvosmisleno utvrditi, tako ispada da se novapretpo stavka treba društvenoj većini utuviti posebnim načinom prikazivanja društvenestvarnosti, zapravo ideološkimprekrajanjem stvarni h društvenih veza i pripadnosti. Sve većedruštvene skupine, kao što su klase ili slojevi, ili vrste zanimanja, kao i vjerske zajednice tevelike ustanove poput države, nastale se kao rezultat slične kognitivne operacije. To suapstraktne kategorije. Država je središnja ustanova koja apstraktnim postupcima i jezikomstvara kategorije koje obuhvataju prostore i populacuje izvan domašaja zdravog razuma. Čovjeku zdravog razuma jasno je ko su mu rodbina, prijatelji ili saradnici, ali mu nije jasnoko mu jeste ili mora biti blizak izvan t og kruga. Tu počinje djelovati ideološki inženjering nacionalizma u režiji obrazovanih elita i državne birokratije, uvjeravajući ljude da je njihovašira pripadnost rezultat dugog historijskog procesa zajedničkog života većeg broja ljudi naosnovu sličnosti jezika, vjerovanja, običaja itd. Termi ideologija, koji je nastao u 19. st. uznačenju izobličene društvene svijesti, najbolje ocrtava takav prikaz stvarnosti. Ali ne misli seda je svako apstraktno prikazi vanje društvene stvarnosti ideologizirano ili politički pristrano,da svako ko o društvu govori u opštim kategorijama na izvjestan način laže. Autor u knjizinastoji kao i modernistički teoretičari nacionalizma, objasniti opravdanost naučnog pristupa

društvu i zajednici kao protutežu nacionalističkoj viziji društva i zajednice kao zatvorene iisključujuće stvarnosti. Zbog tog se razloga teba suprotstaviti stajalištu današnjeg zapadnog


20/33

20

službenog antinacionalizma, kojeg modernisti možda i slučajno prihvataju, a kojenacionlističku viziju proglašava besmislenom, a stvarnošću samo društvo kao labav skuppojedinaca kojima je svaki oblik udruživanja sporedan u cilju ostvarivanja sebičnog interesa. Postoji izvjesna srodnost između logičkih načela apstraktnih mišljenja, medijske proizvodnjevizualnih i drugih informacija, te kolektivnog zamišljanja nacionalne pripadnosti. Općenito je

svijet svakodnevnice prikazan svijetom pojmova i slika u kojem se jedva prepoznaje. I nacija je stvorena iz ptičije perspektive, kao sl ika zajedničke pripadnosti velikog broja ljudi, iako onisvoju nadlokalnu pripadnost razumiju na različite načine, a mnogi o svojoj naciji znaju vrlomalo. Iz toga Anderson s pravom izv odi logičan dokaz o naciji kao zamišljenoj zajednici.Nacionalisti tvrd e da ljudi u prvom redu pripadaju određenoj naciji, ali ne osporavajučinjenicu da mogu osjećati pripadnost i drugim skupinama pa i to da se neki ljudi nacionalnone opredjeljuju, samo smatraju da je osjećaj nacionalne pripadnosti najvažniji inajzdraviji.Ono u što treba sumnjati jeste nacionalistički zaključak prema kojem uz kategorijunacionalne pripadnosti nužno ide i određeni stav prema važnosti nacije, prema politici,međunarodnim odnosima. Čini nam se da tu leži razlog modernističkog osporavanjanaci onalnog kao lažne općenitosti. No ona je rezultat nacionalističke projekcije nacionalnepripadnosti, gdje nacionalna pripadnost postaje mi . Međutim nema razloga sumnjati danacionalno postoji kao oblik osjećaja društvene većine i oblik povezivanja među ljudima kojivjeruju da će im pripadnost istoj naciji olakšati komunikaciju ili suradnju. To što su zbog togamožda u zabludi, druga je stvar. Raspravu o tome što je stvarno a što izmišljeno ilizamišljeno, trebalo bi premjestiti s ontološkog na drugi teren a to je pitanje svrsishodnostipretvaranja lažnih slika u lošu stvarnost. Važni je je znati kako se nove vizije stvarnostiupotrebljavaju da bi se njima utjecalo na ponašanje velikog bro ja ljudi te kako se učincitakvog utjecaja uklapaju u odnose moći u društvu. S obzirom na to, postoje bitne razlikeizmeđu učinaka socioloških i političkih slika društvene stvarnosti. Sociološka slika društvanema, barem ne značajan, politički učinak. Sociolozi mogu razotkriti okomite ili vodoravnerascjepe u društvu ili zajednici, ekonomske ili obrazovne, ukazat i na nepodudarnost izmeđudruštveno poželjnih i stvarnih, najčešće suprotnih, oblika djelovanja društvenih elita. Sve suto poruke o društvenoj stvarnosti. Slika društvene nacija: Za nju se jagme sve utjecajnijepolitičke i druge elite. Anderson, kao i mnogi drugi autori, također ističu kako svako ko hoćepostići u politici igara na kartu nacionalnog osjećaja i nacionalizma. Politički učeniciretuširane slike jedinstvenog društva ili zajednice, kao nacije, ne moraju dod uše, biti samomobilizirajući ili agresivni, mogu biti demobilizirajući i pasivizirajući, što je već udanomtreuntku više politički obrnut o. Koji će se oblik kolektivnog identiteta u danom trenutku,nametnuti kao glavni, prema ovom tumačenju ovisi o strategijskim prioritetima kapitalista-ostvaruju li profit više nanacional nom ili globalnom planu. Kada je im bila važna nacija-država kao okvir za eksploataciju radnika il i stvaranje mase potrošača, nacionalizam sepoistovjećivao s demokracijom. Kada se tržište razvilo i učvrstilo u globalnim razmjerima,tada je nacionalizam obilježen kao zastarjeli oblik društvene i političke svijesti. Ipak i takvainterpretacija ima nedostatak. Pošto se nacionalizam pojavljuje i u ekonomski prosperitetnimrazdobljima društva.

Nacionalni sukobi u konteksu sistema moći

Sukobi na osnovi nacionalne ili etničke pripadnosti, koji mobiliziraju velik broj ljudi ili većinučlanova tih kategorija pripadnosti, predstavljaju najrazorniji način dokazivanja postojanjenacije kao društvene činjenice. Pokušat ćemo jednom digresijom ponovo podsjetiti nasmisao glavnog pristupa teoriji nacije i nacionalizma u ovoj knjizi. Prvo, motivi koji dovode dosukoba medj u etničkim ili nacionalnim zajednicama često nemaju veze s onim o čemu najvišegovore teorije koje prikazujemo. One govore o nastanku nacija, odnosno nacionalizma te

njihovoj daljnoj dinamici s obzirom na procese modernizacije i razvoja i pojave drugih oblikakolektivnog identiteta. Postojanje nacije, bilo kao izmišljene ili ostvarenekategorije


21/33

21

pripadnosti, nije nužno ni dovoljno za nastanak sukoba. Nacionalizam je bolje opisati kaotežnju sličnu imperijalizmu, bilo da se radi o vodećim državama ili onima koje ih oponašaju,osobito kada se dočepaju sofisticiranijeg naoružanja, poput Iraka ili Pakistana. Bitno je to štonacionalizam u ime jedne, obično malobrojne grupe a ne čitave nacije, prisvaja resurse iliprava koja su u osnovi zajednička, nastojeći isključiti pripadnike drugih nacija. Za naše je

poimanje u cjelini najvažnija pretpostavka o logici samoodržanja i promjena sistema moći.On je iznutra uvijek diferenciran na središnji i periferni dio, pri čemu svoje unutarnje ivanjske protivnike ili neprijatelje pretvara u saveznike ili prijatelje i obratno. Kao uzorispravne analize sis tema moći posluži intelektualno pošteni prikaz Hannah Arendt oslučajevima kolaboracije s nacistima u njihovu planu konačnog rješavanja židovskog pitanja.Među brojnim suradnicima nacista širom Evrope bilo je i mnogo pripadnika židovskihzajednica. Samo na analognom primjeru pokazati kako se u izgradnjii održavanju jednogsistema moći proteže od glavnih vinovnika do izvođača na periferiji. U biti isti razgovorkoriste i kada se okomljuju na pripadnike drugih naroda, primjenjujući metode od etničkogčišćenja do etničke dikriminacije kako bi svojim sunarodnjacima osigurali što veći komfor išto manje prepreka koje im pripadnici drugih naroda tobože čine u postizanju ciljeva kao štosu uzimanje tuđe imovine, zapošljavanje sa što manje konkurencije, upotreba vlastita jezikabe z uznemiravajućeg slušanja tuđih, školovanje na temelju pitkih priča nacionalno očišćenoggradiva itd. Nacionalizam i etnički odnosi stvaraju, međutim, mnoge druge mirne isporazumne načine održavanja mulitkulturnog ili multijezičnog poretka nejednakosti idominacije. Nacije i etničke grupe obuhvaćaju dijelove ili uzorke kompletne strukturedruštva, od elite do donjih slojeva društva. Zato smatramo da teorija društva može boljeobjasniti nacionalni identitet i međunacionalne odnose od ideologija koje čine sastavni diodruštvenog sistema moći.

Frederik B arth: održavanje međugrupnih granica

Barthov je esej o etničkim granicama objavljen 1969. jedan od najutjecajnijih, u stvarizačetnik novog modernističkog smjera u teoriji etničkih odnosa i nacionalizma. Poput Smitha,Barth na više mjesta spaja primordijalističko i instrumentalističko objašnjenje. Predmetnjegove analize etničke grupe u Trećem svijetu uz rijetke primjere et ničkih grupa u ruralnimpodručjima Zapada. U njegovom eseju nema primje sa kolonijalnog pristupa tipičnog zazapadnu antropologiju i društvenu znanost u 19. st. i u dijelu primordijalističke škole. On nesmatra nezapadne etničke skupine kulturno ili civilizacijski inferiornima ili duboko različitima uodnosu na zapadne nacije, nego ih svrstava u različit povijesno stvoren kontekst. Stiče sedojam da se radi o svijetu koji svojim etničkim podjelama ne može stati na kra

Documents

Nacija i konflikti u procesu globalizacije - Skripta