Trogirska diploma (1107 g.) - hrvatsko-ugarski kralj Koloman 1107 godine je ovom diplomom Trogiranima na prvom mjestu obeao vrsti mir. Dakle, obvezao se zatititi grad u sluaju napada. Trogirani su bili osloboeni plaanja tributa mira te im je dato pravo biranja gradskog biskupa i gradskog priora. Jednom odredbom garantirana je potpuna autonomija grada Trogira. Zatim, grad je bio obvezan davati uvozne carine maarskim kraljevima, a mogao je zadrati za svoje potrebe. Bilo je zabranjeno naseljavanje stranaca u grad, a graanima je dato pravo iseljavanja ukoliko nisu zadovoljni stanjem u svojoj komuni. Sline diplome su date i drugim dalmatinskim gradovima Povelja kneza Trpimira (Trpimirova povelja) iz 852. godine poznata i kao Trpimirova darovnica - najstariji sauvani spomenik hrvatskog i uope slovenskog prava koji sadri autentine podatke o hrvatskoj dravi. Nnastala je 4. oujka 852. godine na latinskom jeziku, najstarija je isprava s dvora nekog od hrvatskih vladara i ujedno prva domaa isprava u kojoj se spominje hrvatsko ime. Ona po rijeima M. Kostrenia predstavlja rodni list hrvatske drave. U njoj se vidi da vladar ima skoro neogranienu vlast u dravi jer Trpimir u njoj za sebe kae da je vladar Hrvata po bojoj milosti. U povelji se dalje vidi da je hrvatska drava postojala i prije Trpimira jer on poveljom potruje slina darivanja svoga prethodnika Mislava. Vladar je imao svoj aparat vlasti u koji su spadali njegovi dvorjani i vojno-upravni funkcioneri (upani, dvorski kapelani i dr.). Na osnovu povelje se vidi da se radi o feudalnoj dravi u formiranju i to na osnovu podataka koji se odnose na darivanje zemljinih posjeda crkvi zajedno sa ljudima, tj servima. Trpimir konstituira pravo crkve da ubire crkveni desetak od svih stanovnika koji se nalaze na posjedima vladara. Na osnovu povelje se mogu izvui podatci o vremenu nastanka hrvatske drave i o obliku drutveno-politikog ureenja odnosno da se hrvatska drava pojavila u treem desetljeu IX stoljea sa elementima feudalnog naina proizvodnje to znai da se nije radilo o istom feudalnom poretku ve da je to bila tzv ranofeudalna drava sa jo uvijek znaajnim elementima plemenskog drutva. U povelji istie svoj vazalni odnos prema nasljedniku franake vlasti u Italiji, lombardijskom kralju Lotaru to znai da se jo uvijek nije odvojio od vrhovne vlasti franakih kraljeva i bio samostalan iako je to vie bio neki zaostali vid idejne potinjenosti hrvatskog vladara Zlatna bula Andrije II. (1222.g) Vinodolski zakon -1288.godine Vinodolski zakon - hrvatski pisani popis obiajnog prava iz 1288. god. pisan je na narodnom jeziku, glagoljici. Vinodolski je zakon pisalo povjerenstvo sastavljeno od predstavnika devet vinodolskih opina, koje je u ime opina i kneza (iz porodice Krkih) kao "feudalnog" gospodara popisalo pravo koje se u vrijeme nastanka Vinodolskog zakona primjenjivalo u Vinodolu (oblast u sjevernom primorju od Rijeke do Senja). Na tom skupu su bila prisutna 42 obina Vinodolca. Vinodolskim zakonom su preteno regulirane privilegije i prava kneza, obaveze kmetova a veliki broj lanova je posveen kaznenom pravu. Od 77 lanova zakona jedan jedini je posveen graanskom pravu (nasljeivanje imanja). Vinodolski zakon donesen je u nazonosti kneza Leonarda iz mone velikake obitelji Krkih knezova, koji su se kasnije prozvali Frankapani (Frankopani, Frangipanes) Donesen je Vinodolski zakon, najstariji pravni spisna hrvatskom jeziku pisan glagoljicom. Sastavila ga je komisija od 42 lana iz devet vinodolskih opina (Novi Grad, Bribir, Ledenica, Griani, Drivenik, Hreljin, Bakar, Grobnik i Trsat).

-

Nain donoenja Vinodolskog zakona Osobitu znaajku Vinodolskom zakonu daje okolnost to ga je sastavilo povjerenstvo od predstavnika devet vinodolskih opina (Grobnik, Trsat, Bakar, Hreljin, Drivenik, Griane, Bribir, Novi, Ledenice). Ti su ljudi popisali stare pravne obiaje koji su se primjenjivali u Vinodolu, s time da su pri tome mijenjali one odredbe koje su bile zastarjele i koje vie nisu odgovarale novijim prilikama. Nije lako razumjeti domet pojedinih odredaba Vinodolskog zakona. Tome ima vie razloga. Prije svega, on je napisan na starome hrvatskom jeziku, koji se prilino razlikuje od naega modernog

jezika kojim se sluimo. Tako se npr. danas vie ne rabi rije "vola", nego "ili", za "pomaknuti" (svjedoka) kae se predloiti, za "ri" kaemo "stvar", za "libu" "optuba" itd. itd. Porijeklo nekih rijei koje rabi Vinodolski zakon nije do danas objanjeno. Tako se npr. kae u lanku 1 da se akon "vlaki" (tj. talijanski) zove "macarol", a u lanku 72 kae se za zastupnika da se on "hervatski" (tj. hrvatski) zove "arsal", itd. Mnoge pravne odredbe odnose se na srednjovjekovno pravo i drutveno ureenje koje se duboko i bitno razlikuje od naega modernog shvaanja prava i drutva pa je i onome tko je vrlo dobro upuen u nau pravnu povijest esto vrlo teko proniknuti u pravi smisao pojedinih pojmova i odredaba. Zato nije ni najmanje udno to se nai najvei poznavatelji Vinodolskog zakona uvelike razilaze u svojim objanjenjima. Ali, znanstveno tumaenje Vinodolskog zakona korak po korak napreduje, pa su tako mnogi problemi koji su se jo velikome Vatroslavu Jagiu inili nejasnim, zahvaljujui naporima mnogih istraivaa danas ve uspjeno rijeeni. Ipak, buduim istraiteljima predstoji jo mnogo posla. - Obvezno pravo U Vinodolskom zakonu nema mnogo odredaba o sklapanju i ispunjenju ugovora, a to je i razumljivo jer se vinodolsko drutvo uglavnom sastojalo od poljoprivrednika koji su najvei dio svojih potreba podmirivali vlastitom proizvodnjom i radom unutar obiteljskog kruga. Pa ipak, upravo odredbe Vinodolskog zakona to se odnose na obvezno pravo dokazom su da vinodolsko drutvo nije bilo ni primitivno ni usmjereno iskljuivo na zadovoljavanje najnunijih ivotnih potreba. Uz to se i u Vinodolskom zakonu mogu zamijetiti znakoviti utjecaji iz drugih pravnih podruja, koji dokazuju da nije rije o drutvu zatvorenom prema vanjskom svijetu. Tako je izvanredno zanimljiva odredba lanka 45 o nainu sklapanja raznih vrsta pravnih poslova koji se odnose na nekretnine. U tom se lanku istie da se pravne poslove koji se odnose na zemlje i vinograde obavlja uz "likuf". Rije potjee iz njemakog pravnog podruja (Leitkauf) i oznaava prastari pravni obiaj da se pozovu svjedoci i zajedno s njima konzumira jelo i pie. Time se osigurava nazonost svjedoka, a mala "gozba" koja se tom prigodom upriliila ima za svrhu bolje i jae sjeanje na pravni posao koji se tom prigodom sklopio. Rije likuf dola je preko susjednoga slovenskog podruja, koje je bilo u vlasti njemakih feudalaca, ali sam pravni obiaj sveane konzumacije jela i pia zajamen je jo stoljeima ranije u staroj hrvatskoj dravi narodnih vladara. Slino kao u Rijeci i Trstu i nekim drugim mjestima, Vinodolski zakon ne doputa dodavanje ugovorne kazne (vidi lanak 14) jer se time esto skrivalo ugovaranje kamata, emu se Crkva otro protivila. Drugdje, npr. u Mlecima (Venecija), ugovorna kazna je bila doputena, a ponegdje, npr. na Krku, ona je ak bila obvezatna, jer je znaila dodatno vrelo kneevih prihoda. Vinodolski zakon posveuje posebnu pozornost ugostiteljima i trgovcima iz ega se moe zakljuiti njihova vanost i ugledni poloaj. Problem koji je i inae predmetom posebne brige srednjovjekovnih zakonodavaca, naime, kako postupiti s gostom koji je bez svjedoka konzumirao vino u gostionici i nije htio platiti, Vinodolski je zakon rijeio tako da je odredio da se vjeruje tvrdnji ugostitelja, ojaanoj njegovom prisegom, ali samo do odreene visine, i to do 10 soldina ako ugostitelj prodaje samo vlastito vino, i do 20 soldina, ako je "podrunik", tj. ako prodaje i tue vino (l. 43). Neto slino bilo je propisano i za trgovce. Prema lanku 44 Vinodolskog zakona ini se da je postojao obiaj izdavanja robe na kredit uz trgovevu zabiljeku (neto slino postojalo je jo u moderno doba: trgovci su za muterije u koje su imali povjerenja vodili posebne biljenice, na osnovi kojih je muterija podmirivala svoj dug jedanput mjeseno). Prema Vinodolskom zakonu vjerovalo se trgovevim knjigama, ak do visine 50 libara, s time da je trgovac morao poloiti prisegu da su knjige istinite. Kazneno pravo [uredi]Vei dio Vinodolskog zakona posveen je kaznenom pravu. Njegovi sastavljai eljeli su ograniiti kneza i njegove predstavnike u samovoljnom i prekomjernom kanjavanju. Ta se njihova elja lijepo vidi ve i iz naina izraavanja o emu je ve bilo rijei. Za ona kanjiva djela, koja nisu navedena u Vinodolskom zakonu unesena je takoer ve spomenuta opa, neobino vana odredba (l. 39), po kojoj za sva u Vinodolskom zakonu navedena kanjiva djela, vlast moe izrei kaznu od najvie 6 libara ("nema vee kazne od 6 libara"). Iz toga slijedi da Vinodolski zakon nije poznavao naelo "Nullum crimen sine lege, nula poena sine lege" pa se za djela koja nisu izriito propisana, a vrijeaju moral stanovnika Vinodola, ne moe propisati kazna vea od 6 libara. S druge strane, kneevi predstavnici nastojali su pri

sastavljanju Vinodolskog zakona osigurati naglaeno povlateni poloaj vladajuim drutvenim slojevima (knez, njegova obitelj i slubenici te oruana pratnja, Crkva kao ustanova). Prema lancima 35 i 36 Vinodolskog zakona kraa na tetu vladajuih slojeva kanjavala se sedmerostruko, a kraa uinjena na tetu kmetova, popova i predstavnika opina koji "potpadaju pod zakon i sud kmetski" (lanak 25), tj. satnika, graika i busovia - samo dvostruko. Dokazni postupak [uredi]Postupak dokazivanja na sudu bio je vrlo jednostavan i, reklo bi se, moderan. Vinodolski zakon ne poznaje ni Bojega suda ni torture. Glavno su dokazno sredstvo svjedoci, a ako njih nema, stranka prisie na istinitost svojih tvrdnji, ili sama, ili s veim ili manjim brojem tzv. porotnika. Npr. optueni za razbojstvo, ako nije bilo svjedoka, dokazivao je svoju nevinost prisegom s 24 porotnika, a optueni za krau prisegom s 11 porotnika (lanak 9). Nasuprot tomu, u sluaju silovanja prisie rtva, a ne optueni, i to s 24 porotnika (l. 56). Vrlo je nejasna odredba Vinodolskog zakona koju nalazimo na dva mjesta (lanci 10 i 56), po kojoj stranka koja "ne moe imati" dovoljan broj porotnika polae prisegu onoliko puta, koliko joj nedostaje porotnika. Takva odredba ini se neobino blagom i zapravo neshvatljivom, jer previe ide na ruku onoj strani koja polae takvu prisegu. Moda tu odredbu treba tumaiti u skladu s nekim drugim naim srednjovjekovnim pravnim sustavima tako da se porotnike izabralo samo unutar ire porodice, pa ako optueni nije imao dovoljni broj lanova ire porodice, doputalo mu se da iznimno prisie vie puta. Slino kao i na nekim drugim pravnim podrujima, ako je netko optuio nekog da ga je zlonamjerno udario do krvi, bit e dovoljno, ako nema svjedoka, da tuitelj prisegne da ga je optueni ranio do krvi (lanak 64). Smatralo se da nije nimalo vjerojatno da bi netko sam sebi nanio ranu samo radi toga da moe optuiti drugoga. Poljiki statut- 1440.godine

-

Poljica su svakako najpoznatija po jednom od najstarijih pravnih dokumenata na ovim prostorima Poljikom statutu, koji je nastao 1440. godine kao zbornik obiajnog prava o unutarnjoj organizaciji i drutvenim odnosima u Poljikoj republici. Kao i svi srednjovjekovni zbornici ni Poljiki statut nije iskljuivo zakonik, ve prikaz cjelokupnog drutvenog, politikog i gospodarskog ivota. Statut je napisan bosanicom ili poljiicom na tokavskom i akavskom narjeju hrvatskog jezika, te pokazuje visok stupanj pravne strunosti i drutvene svijesti. Podruje Poljike republike omeivale su sa zapada rijeka rnovnica, sa istoka Cetina, te s juga Jadransko more. Karakteristian zemljopisni poloaj donio je Poljianima neprestanu borbu za vlastitu samostalnost od mnogobrojnih osvajaa, koju su punih sedam stoljea uspjeli sauvati. Poeci Poljica veu se uz dolazak trojice brae Tiimira, Kreimira i Elema 949. godine, iji su potomci 1015. godine osnovali upu poljiku opinu u kojoj su sami donosili zakone. Kroz povijest su im vlast nametali Austrijanci, Maari, Mleani, Francuzi, a posebno su velike borbe vodili s Turcima na ijem su se osvajakom putu stoljeima nalazili. Na elu Poljike republike je bio veliki knez. U vladi, koja se nazivala Poljiki stol, bili su uz kneza vojvoda i etiri suca. Vlada se birala svake godine 23. travnja na blagdan sv. Jure na Gracu. Prije dolaska na Grac Poljiani su svaki u svom katunu birali svog katunara - kandidata za velikog kneza. Velikog kneza birali su odabrani katunari izmeu sebe, njih dvanaestorica. Biralo se bacanjem kamenia - onaj na iji kaput bi palo najvie kamenia bio je novi veliki knez. Prije izbora novog kneza bio je obiaj da se prologodinji knez javno ispria i zahvali Poljianima na povjerenju. Ovakav je drutveno-politiki ustroj bio jedinstven ne samo u ovom podruju, ve je i po svojim karakteristikama bio daleko ispred svoga vremena. "Drutvo Poljiana "Sveti Jure" osnovano je s namjerom da primjerom nauimo svoju djecu tradicionalnim vrijednostima naih djedova. elja nam je da se i dogodine vratimo u jo veem broju i da ovaj dogaaj postane tradicija iz potovanja prema ljudima koji su stvorili ovo mjesto i sve nas zaduili svojim radom", rekao je veliki poljiki knez Petar Rodi na odlasku iz samostana Blaca. Drutvo Poljiana bira svog velikog kneza na nain na koji su ga birali i njihovi preci tako to u kaput kandidata

kojeg odabiru ubacuju kamenie, a velikim knezom postaje onaj u ijem je kaputu najvie kamenia. Poseban znaaj pridaje se Poljikom statutu koji je uz Vinodolski zakonik najstariji pravno-povijesni spomenik na hrvatskom jeziku. Narod ga jo naziva potovani. Statut je uzakonjen 1440. godine, iako se ak kao godina nastanka spominje 1333. Marmont koji je u korist Francuza unitio samostalnost puke kneevine zapisuje: Poljica, koja lee u visokim dolinama, nemaju nikakvih komunikacija i mogu se veoma lako braniti. Samostalnost njihova i sredstva koja im je priroda pruila uzrokovane su tenjom da se ne pokoravaju nikome, zato su im sigurno i Mleani priznali njihove statute i povlastice. Poljiani nisu plaali nikakvog poreza, sami su vladali, imenovali svoje inovnike, a Veneciji nisu davali ni vojnika ni mornara. Izgubivi samostalnost 1807. godine, Poljiani su se raselili u razne krajeve, a zauzvrat su dobili brojne ceste: gradnja i razgradnja u jednom. Donacioni sustav Pragmatina sankcija 1724.godine - je naziv za Kuni zakon koji je 19. travnja 1713. donio njemako-rimski car i ugarskohrvatski kralj Karlo VI. (III.). Tim je Karlo regulirao pitanje nasljedstva u sluaju da umre bez sina. On je naime bio jedini muki Habsburgovac te je elio osigurati prijestolje i za ensku lozu svoje dinastije. Poticaj mu je dao Hrvatski sabor donijevi godinu dana prije Hrvatsku pragmatiku sankciju. - Pragmatika sankcija imala je tri toke: 1. Zemlje Habsburke Monarhije ne smiju se dijeliti odnosno ne smiju sebi izabrati drugog vladara osim Habsburgovca. 2. Nakon smrti Karla VI. (III.), ako on ne bi imao sina, prijestolje nasljeuju njegove keri i njihovi zakoniti potomci po naelu primogeniture (prvorodstva) 3. Izumre li Karlova loza, prijestolje nasljeuju keri njegova brata Josipa I. i njihovi zakoniti potomci po naelu primogeniture. - Karlo je itav ivot bezuspjeno nastojao da i europske zemlje priznaju Pragmatiku sankciju. Kad je godine 1740. umro bez sina naslijedila ga je najstarija ki Marija Terezija to su osporile europske zemlje te je buknuo Austrijski nasljedni rat (1740. 1748.) u kojem se Marija Terezija uspjela odrati na prijestolju. - Pragmatika sankcija bila je jedan od temeljnih zakona Habsburke Monarhije, kasnije Austro-Ugarske sve do njene propasti godine 1918. Listopadska diploma 1860.godine - Unato pozitivnim nastojanjima u pogledu ureenja i modernizacije drave, javlja se otpor prema germanizaciji. Neuravnoteeni drani proraun, skupi birokratski aparat, sve jaa nacionalna svijest naroda Monarhije, gospodarska kriza i prijetnja dravnim bankrotom, te poraz Austrije kod Solferina 1859. g. dovode do krize na koju car odgovara Listopadskom diplomom. Istog dana, 20.10.1860., car je uputio runo pismo banu okeviu i uspostavio ustavnost u Hrvatskoj. Pri vladi u Beu osnovan je Hrvatskoslavonski odsjek, koji je u prosincu 1860 pretvoren u privremeni Dvorski dikasterij za Hrvatsku i Slavoniju, a 3. veljae 1862. preimenovan u Hrvatsko slavonsku dvorsku kancelariju. Ivan Maurani imenovan je kancelarem. Veljaki patent 1861.godine - 28. veljae 1861. g. car donosi Veljaki patent kojim se Monarhiji vraa centralistiko ureenje. Organizirano je zajedniko predstavniko tijelo, Carevinsko vijee. Odlukom vladara od 24. sijenja 1861. g. Ugarskoj je vraeno Meimurje. Potkraj 1860.g. ukinuta je Srpska vojvodina i veim dijelom vraena Ugarskoj, a Hrvatska je dobila Iloki i Rumski kotar to je omoguilo obnovu Srijemske upanije. Nakon povratka ustavnog stanja sazvan je 15. travnja 1861.g. hrvatski sabor s temeljnom zadaom da razmotri mogunost novog ureenje dravnopravnih odnosa izmeu Ugarske i Hrvatske u okviru propisa Veljakog patenta, te da uputi svoje delegate u Carevinsko vijee. Budui da je sabor odbio poslati svoje delegate u Be car je sabor raspustio 8. studenoga 1861.g. 1865.g. dolazi do opoziva Veljakog patenta i ponovnog saziva Ugarskog i Hrvatskog sabora. Austro-ugarska nagodba 1867.godine

-

-

-

Austro-Ugarska ili Austro-ugarska monarhija, poznato i pod imenom Dvojna, Dunavska monarhija ili Habsburka monarhija , je bila drava u sredinjoj Evropi u 19. i ranom 20. vijeku. Nastala je od Austrije i Ugarske 1867., a prestala postojati 1918. nakon Prvog svjetskog rata. U jednoj od najveih vienacionalnih drava u Evropi pod istim su krovom, osim naroda Bosne i Hercegovine (od 1878. do 1918.), ivjeli i Nijemci, Maari, Poljaci, Italijani, Hrvati, Rumuni, Rusini, Slovaci, esi, Srbi, Slovenci i drugi narodi. Vladarska loza dolazila je iz kue Habsburg. Austro-Ugarska je osnovana juna 1867. Austro-ugarskom nagodbom, kojom je osigurana ravnopravnost Maarske u dravnopravnim odnosima s Austrijom. Dvojna monarhija nestala je nakon poraza u Prvom svjetskom ratu. Nakon to je Prusija 1866. u bici kod Sadowe porazila Njemaki savez s Austrijom na elu i time uzrokovala njegov raspad, kua Habsburg smatrala je nunim postizanje dogovora s Maarskom ije je tenje za neovisnou uguila 1849. uz pomo Rusije. Nova dvojna monarhija bila je savez jednakopravnih drava Austrije i Maarske, sa zajednikim vanjskim poslovima, vanjskom trgovinom i vojskom te habsburkim carem kao dravnim poglavarom ustavne monarhije. Ovakvo se dravno ureenje esto opisuje izrazom realna unija. Prema osnivanju Austro-Ugarske negativno su se odnosili drugi narodi vienacionalne drave. Posebno su Slaveni smatrali svoje interese zanemarenima, to je dovelo do stalnih napetosti u odnosima s carskom vlau. Tek je pred kraj Prvog svjetskog rata, poetkom oktobra 1918. Karlo IV. (I.) "Manifestom naroda" dao jednaka prava svim narodnostima. Manje od mjesec dana kasnije potpisano je primirje, Austro-Ugarska je poraena, a ehoslovaka, Poljska, Banatska Republika i Drava SHS proglasili su nezavisnost ime je dvojna monarhija de facto prestala postojati. Odcjepljenje je slubeno potvreno mirovnim ugovorima u Saint Germainu s Austrijom i Trianonu s Maarskom.

Ugarsko-hrvatska nagodba 1868.godine - Poslije poraza Austrije 1859. u Italiji, vladar je morao ukinuti apsolutizam, vratiti ustavno stanje, a unutarMonarhije sve se vise raspravljalo o centralizmu ili federalizmu. Godine 1861. sazvan je Hrvatski sabor koji je zahtijevao sjedinjenje svih hrvatskih zemalja, tj. citave Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Sabor je odbio ulazak u becko Carevinsko vijece, a time i mogucu nagodbu s Austrijom i opet se priblizio Ugarskoj, ali pod uvjetom da priznaju teritorijalnu cjelokupnost i ravnopravnost Hrvatske. Tada se prvi put pojavljuju moderne politicke stranke, prvi put je iznesena ideja o nezavisnoj hrvatskoj drzavi (A. Starcevic, E. Kvaternik). Isto tako su prvi put istupili i Srbi zahtijevajuci podjelu drzavnog suvereniteta s Hrvatima, te svoje ime za jezik, svoje pismo -cirilicu kao sluzbeno i drugo. Poslije novog poraza u ratu protiv Italije i Pruske 1866., Austrija se kao centralisticka drzava morala ustrojiti kao dvojna monarhija: podijeliti na Austriju i Ugarsku, odnosno sluzbeno Austro-Ugarsku. Buduci su Hrvati imali svoja stoljetna prava, drzavnopravnu individualnost i status kraljevine, morali su se Hrvati i Madjari 1868. posebno nagoditi. Tada je izdan poseban akt zvan Hrvatsko-ugarska nagodba kojom se Hrvatima priznaje drzavnopravna posebnost i autonomni unutarnji poslovi (uprava, sudstvo, skolstvo, vjerski poslovi) te poseban drzavni simboli i vojska (domobranstvo). Iako Hrvati nisu bili time zadovoljni, takav status u Austro-Ugarskoj nije imao ni jedan drugi narod (npr. Cesi, Poljaci, Rumunji).

Vidovdanski ustav 1921.godine - Vidovdanski ustav je naziv za ustav koga je 28.6. 1921. donijela Ustavotvorna skuptina, odnosno Konstituanta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Ime je dobio po pravoslavnom prazniku Vidovdan koji je pao upravo na taj dan. - Vidovdanski ustav je predstavljao prvi ustav u historiji jugoslavenske drave. Njime je ona definirana kao ustavna, parlamentarna i nasljedna monarhija. Ustavne odredbe su je takoer definirale kao unitarnu dravu jednog naroda sastavljenog od tri plemena (Srbi, Hrvati i Slovenci), a kao slubeni jezik uvele srpsko-hrvatsko-slovenaki. - Ustav je takoer dao iroke ovlasti kralju kao poglavaru drave, koji je dijelio i zakonodavnu vlast s jednodomnom Narodnom skuptinom. Poslanike Narodne skuptine su, pak, mogli birati samo mukarci iznad odreenog starosnog cenzusa. - Kraljevina SHS je ustavom bila podijeljena na 33 oblasti, a one dalje na okruge, srezove i optine, koje su imale odreenu lokalnu samoupravu. - Oko donoenja Ustava nije postojao konsenzus meu stanovnitvom, a ni vodeim politiarima nove drave. Ustavotvorna skuptina ga je, dijelom i zbog toga, donijela tek obinom, a ne dvotreinskom veinom, i to uglavnom na temelju etnikog

-

-

-

preglasavanja. Za ustav je glasalo 223 poslanika Ustavotvorne skuptine (Narodna radikalna stranka, Demokratska stranka, Vonjakovi zemljoradnici, Jugoslovenska muslimanska organizacija i Nacionalna turska stranka. Protiv je bilo 35 poslanika (socijalisti, republikanci i Srpska zemljoradnika stranka) a apstinirao je ak 161 poslanik - Hrvatska republikanska seljaka stranka (bojkotovala od poetka rad skuptine), Komunistika partija Jugoslavije, Narodni klub i Jugoslovenski klub. Uz to, nije bilo predstavnika tzv. tree zone, koja je bila pod italijanskom okupacijom. Vjeruje se da Ustav ne bi bio doneen da u posljednji trenutak voa radikala Nikola Pai nije postigao dogovor s vodeimm muslimanskim politiarem Mehmedom Spahom oko toga da teritorija Bosne i Hercegovine ostane kompaktna, odnosno da njeni dotadanji okruzi iz habsburkog doba budu jednostavno preimenovani u nove oblasti Kraljevine SHS, to nije bio sluaj s upanijama u Hrvatskoj. Odredba kojom je to postignuto odnosno l. 153 se kolokvijalno nazivao turskim paragrafom. U ime kralja saglasnost je dao prestolonaslednik-regent Aleksandar, to ovaj ustav svrstava u kategoriju ustava-paktova. Smatrajui da je ustav suprotan naelima Krfske deklaracije, veliki dio javnosti, pogotovo u Hrvatskoj, ga je smatrao neligitimnim. Tome je pridonijela iroko rasprostranjena korupcija i politiko nasilje, koje je ruglu izvrglo njegove demokratske odredbe. Vidovdanski ustav je na snazi ostao do 6.1. 1929. kada je kralj Aleksandar izvrio dravni udar i uveo neposrednu vlast poznatu pod nazivom estojanuarska diktatura. -donesen bez kvoruma ( 61% umjesto 75% zastupnika ) i sa samo 53% glasova -potvrdio ope pravo glasa za mukarce starije od 21 g. -potvrdio monarhiju ( Kraljevina SHS ) s velikim kraljevskim ovlastima i ogranienim parlamentarizmom ( od ukupno 24 vlade ak ih je 22 smjenio sam kralj ) -nacionalni unitarizam (troimeni narod) i dravni centralizam (33 oblasti) -umro Petar I i vlast preuzeo Aleksandar -prosvjedi protiv ustava u Hrvatskoj ( u Istri pobuna u Labinu i proglaenje Labinske republike i buna na Protini, pogubljen V.Gortan )

Oktroirani ustav 1931.godine

-

-

Oktroirani ustav oznaava ustav neke drave koji nije donesen demokratskim putem, nego je nametnut od strane monarha, diktatora, oligarhije itd. U hrvatskoj literaturi, kada se termin koristi, obino se misli na ustav koji je proglasio kralj Kraljevine Jugoslavije Aleksandar Karaorevi 1931. godine. Tim ustavom prekinuto je razdoblje otvorene osobne monarhistike diktature uvedene 6. sijenja 1929. godine (estojanuarska diktatura). Stvarno se meutim nita nije promijenilo, politiki reim zadrao je sva svojstva diktature.Kralj je mogao raspustiti parlament. Prvi javni prosvjed protiv diktature bile su demonstracije studenata u Beogradu u listopadu i studenom 1931. godine. Cijela kolska godina 1931/1932. prola je u znaku studentskih nemira, pa je Univerzitet u Beogradu neko vrijeme bio zatvoren. Nakon tekih iskuenja u revolucionarnoj 1848. habsburka dinastija se poetkom 1849. osjetila dovoljno snanom da se vrati apsolutizmu. Nametnutim ustavom od 4. oujka revolucija je bila formalno poraena. Ostalo je jo samo na bojnom polju poraziti Maare, iji se nacionalni pokret razbuktao u otvoreni rat protiv habsburkih eta. Nekoliko mjeseci kasnije kod Vilagoa carska je vojska i to rijeila, razbivi san o Velikoj Ugarskoj. Na taj nain pobjeda kontrarevolucije bila je potpuna. U politikom smislu uspostavljeno je stanje kakvo je bilo prije poetka nemira. Osnovni uzrok revolucije 1848., tenja kapitalistiki monog graanstva da se domogne politikog utjecaja, propao je kao i nacionalni pokreti svih naroda Monarhije. Potpuni poraz tih ideja oitovao se u uklanjanju politikih stranaka iz ivota Monarhije. Prema oktroiranom ustavu dravom je vladao kabinet ministara predvoenih Aleksandrom Bachom. Stanje prividne ustavnosti potrajalo je dvije godine, a ministri su bili odgovorni samo neiskusnom caru Franji Josipu I. Zatim se car odluio uvesti otvoreni apsolutizam i nakon Silvestarskog patenta 1851. vladati iskljuivo svojim patentima. To je bio novi tip apsolutizma. Osnovne znaajke su mu bile germanizacija i centralizacija drave. Osim toga, u cijeloj su dravi uvedeni jedinstveni pravni i porezni sustavi, ime je ukinuta stoljetna ugarska i hrvatska posebnost. Razdoblje neoapsolutizma trajalo je do

1859. godine kada je car, pritisnut vanjskim i unutarnjim problemima, najavio njegovo ukidanje.Zagrebake punktacije 1932.godine - rezolucija nastala 7.XI. 1932., a donijela ju je Seljako- demokratska koalicija uz suradnju Hrvatske stranke prava (dr. Mile Budak). U ime HSS-a sudjelovali su Maek, Trumbi, Predavec i utej, te u ime Samostalne demokratske stranke Duan Bokovi, prota Duan Kecmanovi, Sava Kosanovi,Veeslav Vilder i Hinko Krizman. U Zagrebakim punktacijama zahtijevala se primjena narodnog suvereniteta, povratak na stanje iz 1918., te preureenje dravne zajednice koje bi iskljuilo hegemonistiku politiku. Srpska vlada proglasila je punktacije protuustavnim inom, te je Sud za zatitu drave osudio Vlatka Maeka na 3 godine robije.Hrvati su se stalno i najupornije odupirali velikosrpskoj hegemoniji u Kraljevini SHS/Kraljevini Jugoslaviji. U duhu tog otpora nastale su i Zagrebake punktacije (7. XI.). Njima je osuivana srbijanska hegemonija u jugoslavenskoj dravi i isticana potreba preureenja te drave na temelju ravnopravnosti svih njezinih dijelova i naroda.

Iako su Oktroiranim ustavom (1931.) nacionalne stranke i dalje bile zabranjene, HSS se ilegalno spremao za obnovu politike borbe. S tim ciljem 1932. g. odran tajni sastanak hrvatskih stranaka pod predsjedanjem Vlatka Maeka na kojem je donesena rezolucija poznata kao "Zagrebake punktacije". Bio je to najvaniji programskopolitiki dokument u razdoblju diktature u kojem se konstatira da srbijanska hegemonija...djeluje destruktivno, unitavajui moralne vrijednosti, sve nae napredne ustanove i tekovine, materijalne imovine naroda, pa i njegov duhovni mir... te se zahtjeva uspostavljanje politikih i graanskih sloboda ukinutih 1929. g. i istie se potreba preureenja drave na temelju ravnopravnosti svih njezinih dijelova i naroda na federalistikoj osnovi. "Zagrebake punktacije" prouzroile su veliki odjek u jugoslavenskoj javnosti navevi i ostale stranke irom Jugoslavije da se ukljue u borbu protiv Oktroiranog ustava. Kao odgovor na ovaj hrvatski prijedlog, vlada daje uhititi i osuditi na tri godine strogog zatvora Vlatka Maeka. No to nije moglo sakriti injenicu da je hrvatsko pitanje postalo najvaniji problem zemlje, u kojoj hrvatski nacionalni otpor jaa u sveopi narodni pokret rezolucija nastala 7.XI. 1932., a donijela ju je Seljako- demokratska koalicija uz suradnju Hrvatske stranke prava (dr. Mile Budak). U ime HSS-a sudjelovali su Maek, Trumbi, Predavec i utej, te u ime Samostalne demokratske stranke Duan Bokovi, prota Duan Kecmanovi, Sava Kosanovi,Veeslav Vilder i Hinko Krizman. U Zagrebakim punktacijama zahtijevala se primjena narodnog suvereniteta, povratak na stanje iz 1918., te preureenje dravne zajednice koje bi iskljuilo hegemonistiku politiku. Srpska vlada proglasila je punktacije protuustavnim inom, te je Sud za zatitu drave osudio Vlatka Maeka na 3 godine robije Banovina Hrvatska 1939.godine

-

-

-

Banovina Hrvatska je bila banovina (pokrajina, regija) kraljevine Jugoslavije od 1939. do 1941. godine. Glavni grad joj je bio Zagreb i obuhvatala je veinu dananje Hrvatske, zajedno sa nekim dijelovima Bosne i Hercegovine i Srbije. Banovine Kraljevine Jugoslavije, uspostavljene 1929. godine, doslovno su izbjegavale etnike, vjerske ili historijske granice, to je dovelo do podjele veine jugoslavenskih etnikih grupa u nekoliko banovina, ukljuujui i Hrvate. Takvom podjelom, Srbi su bili veinski narod u est, od ukupno devet banovina. Vodei borbu sa unitaristikom politikom Kraljevine Jugoslavije, hrvatski politiari su se uspjeli izboriti za autonomiju nove etnike banovine. 1939. godine, Savska i Primorska banovina su u cjelosti, zajedno sa manjim dijelovima Vrbaske, Zetske, Drinske i Dunavske banovine su pripojene novooformljenoj Banovini Hrvatskoj. Do stavaranja Banovine Hrvatske je dolo potpisivanjem Sporazuma Cvetkovi-Maek koji je, izmeu ostalog, predviao rjeavanje tzv. "hrvatskog pitanja", odnosno tenje mnogih hrvatskih politiara i pokreta (kao npr. ustaa) izdvajanju Hrvatske iz Kraljevine Jugoslavije. 1941. godine, u Drugom svjetskom ratu, Sile osovine su okupirale Banovinu Hrvatsku i banovina je bila ukinuta. Priobalna podruja od Splita do Zadra i u blizini Boke Kotorske su aneksirana od

-

Banovina Hrvatska je teritorijalna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije, nastala kao rezultat ogorenosti hrvatskog naroda centalistikom politikom Beograda i tenje za veom autonomijom i cjelovitou hrvatskih zemalja, suradnje hrvatskih politikih voa sa voama Srba preana, te kao rezultat priznanja srbijanskih politiara da je centralizam doveo do slijepe ulice. Formirana je na temelju politikog sporazuma izmeu predsjednika jugoslavenske vlade Dragie Cvetkovia i voe HSS-a Vladka Maeka u dvorcu Drakovi u Bojakovini (tzv. sporazum Cvetkovi-Maek), uz sudjelovanje predstavnika preanske Samostalne demokratske stranke (koja sa HSS ini Seljako-demokratsku koaliciju) i uz podrku regenta kneza Pavla Karaorevia. Zakonski poinje postojati donoenjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj 26. kolovoza 1939. godine.

strane faistike Italije, dok su ostali dijelovi pripojeni Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj. Poslije zavretka Drugog svjetskog rata, podruje je u cjelosti pripalo Socijalistikoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Unutar SFRJ je podijeljena izmeu Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije (Vojvodine).

[uredi]

Teritorij i graniceBanovina je nastala spajanjem dotadanje Savske i Primorske banovine, uz dodatak veinski hrvatskih kotareva iz ostalih banovina (Brko, Derventa, Dubrovnik, Fojnica, Gradaac, Ilok, id i Travnik ). Obuhvaala je povrinu od 65.456 km2. Pri stvaranju nove jedinice primijenjeno je povijesno naelo (podruja Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije s izuzetkom Istonog Srijema i Boke Kotorske), a takoer i etniko naelo ( hrvatski kotarevi iz BiH ). Do ovakvih se granica dolo nakon tekih pregovora, tako da nijedna strana nije do kraja bila zadovoljna. Srpska strana stoga to je niz kotareva sa srpskom veinom ostao unutar banovine, a hrvatska jer nije ukljuila Zapadnu Bosnu ("Turska Hrvatska"), te Baranju i Sjevernu Baku. Granice su smatrane privremenima i naglaeno je da e doi do daljnjih promjena u sklopu preureenja drave.

Stanovnitvo

[uredi]

Prema posljednjem prijeratnom popisu stanovnitva iz 1931. godine, na podruju Banovine Hrvatske ivjelo je 4.024.601 stanovnika, od kojih oko 74 % Hrvata i 19 % Srba. Bila je podijeljena na 99 upravnih kotareva, od ega 81 s hrvatskom veinom, 17 sa srpskom (12 s apsolutnom i 5 s relativnom veinom) i 1 s veinom Muslimana, koji tada nisu smatrani zasebnom nacijom.

Uprava i nadlenosti

[uredi]

Za prvog Bana Banovine Hrvatske imenovan je dr. Ivan ubai, kojeg je osobno odredio Vladko Maek. Uredbom o Banovini Hrvatskoj bile su odreene i njene nadlenosti, meu kojima su bili trgovina, industrija, kolstvo, poljoprivreda, pravosue i socijalna politika. U nadlenosti drave ostali su vanjski poslovi, vojska, policija i vanjska trgovina. Ostalo je sporno financiranje nove upravne jedinice, pa je o tome donesena posebna uredba 30. oujka 1940. godine. Mnoge od ovih odredbi nisu nikad provedene do kraja, bilo zbog kratkog postojanja Banovine, bilo zbog opstrukcija iz Beograda. Planirano je i raspisivanje izbora za hrvatski sabor, ali to se nije dogodilo uslijed izbijanja Drugog svjetskog rata.

Odluke Simovieve vlade

[uredi]

Nakon vojnog pua 27. oujka 1941., vlada generala Duana Simovia nastojala je nagovoriti Vladka Maeka da ponovo preuzme funkciju potpredsjednika vlade. U zamjenu, obeala je prenoenje

andarmerije na teritoriji banovine u nadlenost bana, te jo neke ustupke. Ove su odluke objavljene u Narodnim novinama koje nose datume 7. i 8. travnja 1941., tj. nakon poetka Aprilskog rata.

Nestanak

[uredi]

Banovina Hrvatska prestaje faktiki postojati proglaenjem NDH 10. travnja 1941. godine. Ban Ivan ubai otiao je u emigraciju i u Londonu politiki djelovao pozivajui se na svoju funkciju, kao i lanovi vlade. Potpredsjednik vlade Juraj Krnjevi nastojao je u politikim igrama unutar vlade sauvati garancije da e Banovina nakon zavretka rata i saveznike pobjede biti obnovljena.estosijeanjska diktatura 1929.godine

Pojam estosijeanjska diktatura (takoer: estojanuarska diktatura - prvi je naziv ei u literaturi nakon 1990.) odnosi se na monarhistiku diktaturu koju je 6. sijenja 1929. u Kraljevini SHS uveo kralj Aleksandar I. Karaorevi. Rasputen je parlament, zabranjen rad svih politikih stranaka, sindikata itd, zabranjeni politiki skupovi, uvedena stroga cenzura. Pojaan je policijski teror; politiki protivnici su ne samo zatvarani, nego i ubijani. Proklamirana je ideologija "integralnog jugoslavenstva" i promijenjeno ime drave u Kraljevina Jugoslavija. Kralj Aleksandar ubijen je u Marsejskom atentatu 1934. Slijedee godine odrani su izbori, ali snani oblici diktature opstali su i dalje.

Sadraj[sakrij]

1 Uvoenje diktature 2 Progoni politikih protivnika 3 Ideologija "integralnog jugoslavenstva 4 Snage podrke diktaturi 5 Oktroirani ustav i jaanje otpora 6 Kraj diktature[uredi]

Uvoenje diktature

Iskoristivi ubojstvo Stjepana Radia i blokadu rada Narodne skuptine (parlamenta) koja je uslijedila, kralj u proglasu objavljenom 6. sijenja 1929. proklamira da su "ti alosni razdori i dogaaji (...) pokolebali kod Naroda veru u korisnost te ustanove" te da zato izmeu kralja i naroda "ne moe i ne sme biti vie posrednika". Ukida Vidovdanski ustav i osobno preuzima svu vlast. Za predsjednika vlade imenuje generala Petra ivkovia. Takoer su na neke druge civilne dunosti, osobito u Hrvatskoj i Makedoniji, dovedene vojne osobe. Narodna skuptina je rasputena, zabranjen rad svih politikih stranaka, uvedena stroga cenzura novina i knjiga, zabranjeni svi politiki zborovi, rad sindikata itd. Uspostavljeni reim ima mnogo dodirnih toaka s faizmom, pa se esto koristi naziv monarhofaistika diktatura, iako ideoloka i institucionalna osnova reima nije u punom smislu rijei faistika. Sline diktature uspostavljene su u to doba i u drugim zemljama istone i jugoistone Europe. Sve su to ekonomski i drutveno zaostale agrarne zemlje, ali Jugoslavija se bitno razlikovala po vienacionalnosti. Reim je to pokuao ponititi promovirajui ideologiju "integralnog jugoslavenstva".

Progoni politikih protivnika

[uredi]

Osnovan je posebni Sud za zatitu drave, koji prijekim postupkom sudi politikim protivnicima. Osobito se progone ilegalne radikalne grupe i organizacije kao to su hrvatski i makedonski nacionalisti, albanski i crnogorski separatisti, te komunisti (protiv kojih je ve 1920. bila donesena Obznana). Pojaan je policijski teror: premlaivanja, muenja, ubojstva. Na ulici je u Zagrebu ubijen hrvatski nacionalist prof. dr. Milan ufflay, to je dovelo do meunarodne peticije koju su potpisali i Albert Einstein i Heinrich Mann. (Razliite metode politikog terora bile su meutim karakteristika Kraljevine SHS od njenog osnutka.) Oko 400 lanova KPJ i SKOJ-a ubijeno je 1929.-1932. Ovako velikim rtvama pridonijela je direktiva vodstva KPJ za pripremu oruanog ustanka, potaknuta procjenom estog kongresa Kominterne o pribliavanju ope krize kapitalizma. Nerealan je bio i ustaki pokuaj da se podigne Velebitski ustanak 1932., koji je meutim postigao snaan promidbeni uinak. (Kasnije, po uspostavi NDH, prvi Paveliev zakonski akt bila Zakonska odredba za obranu naroda i drave, kojom su uspostavljeni prijeki sudovi. Komunisti su po dolasku na vlast 1945. sudovali na jednak nain.) Vladko Maek je u prosincu 1929. bio uhien i dugo dran u zatvoru, pa zatim puten bez optube. Potpredsjednik HSS-a Josip Predavac uhien je zbog sloma Seljake zadrune banke i osuen na 2,5 godine zatvora. Maek u svojim Memoarima tvrdi da je propast banke zapravo izazvao reim, koji je preko Jugoslavenske narodne banke' kontrolirao banskarski sustav. Kasnije, u srpnju 1933., Predavec je ubijen. Svetozar Pribievi, predsjednik Samostalne demokratske stranke, koja okuplja Srbe preane i u koaliciji je sa HSS (Seljako-demokratska koalicija), prvo je interniran u jedno selo u Srbiji, a zatim prognan; umro je u ehoslovakoj. U emigraciju odlaze HSS-ovi prvaci Juraj Krnjevi i August Kouti, kao i radikalni nacionalisti Ante Paveli (poslanik Narodne skuptine iz redova Hrvatskog bloka), Gustav Perec, Branimir Jeli idr. Veina oporbenih srbijanskih politiara prima uvoenje diktature bez aktivnog otpora. Na udar reima dolazi Dragoljub Jovanovi, voa lijevog krila Saveza semljoradnika, koji 1932. objavljuje brouru to nas kota svaa s Hrvatima; osuen je na godinu dana zatvora.

Ideologija "integralnog jugoslavenstva

[uredi]

Proklamirana je ideologija "integralnog jugoslavenstva". Ime drave promijenjeno je 3. listopada 1929. u Kraljevina Jugoslavija. Zemlje je administrativno podijeljena u devet banovina koje ne slijede povijesne granice, sa izriitim ciljem da se povijesne pokrajine razbiju. Zabranjeni su svi nacionalni amblemi (zastave, grbovi, himne idr.) i rad svih "plemenskih" (nacionalnih) organizacija. (Zabranjena je i ORJUNA, zbog njene omraenosti, ali su preuzeti njena ideologija i metode.) Djelovale su jedino reimske organizacije, formalno jugoslavenske. Osnivaju se nova udruenja za promidbu jugoslavenstva: Jugoslavenska akcija, Soko Kraljevine Jugoslavije idr., te potie rad postojeih: Narodna obrana,Udruenje etnika za slobodu u ast Otadbine (vidi lanak etnici u Prvoj Jugoslaviji) i dr. Reimski ideolozi slijede cavourovsko naelo: "Stvorili smo Jugoslaviju, stvorimo Jugoslovene!".

Snage podrke diktaturi

[uredi]

Kralj se u uvoenju diktature oslanjao na vojne vrhove i andarmeriju (koja je dio vojske), poslunu dravnu upravu, grupu srpskih politiara vezanih uz dvor i na predstavnike krupnog kapitala kojima je u interesu "mir i red" u zemlji. Podrku dobiva u Sloveniji od slovenskih liberala, kao i od Antuna Koroca, predsjednika Slovenske ljudske stranke (SLS), koji ulazi u vladu generala ivkovia. Kasnije meutim (1933.) Koroec i grupa voa SLS bivaju internirani na Hvaru. U vladu generala ivkovia ula su i petorica Hrvata, predstavnici krupnog kapitala, politiki protivnici HSS-a, od kojih trojica dre kljune gospodarske resore: Slavko vrljuga, predsjednik Zagrebake burze i

potpredsjednik Udruenja hrvatskih industrijalaca, postaje ministar financija; dr. elimir Maurani, pravni zastupnih velikih poduzea, ministar je trgovine i industrije; prof. dr. Oto Frange, prije Prvog svjetskog rata lan bosanske vlade, ministar je poljoprivrede. Kralj se takoer mogao osloniti na podrku zemalja koje su u kraljevini imale uloen znatan kapital, osobito Francuske i ehoslovake. Francuskoj je takoer bila u interesu stabilnost kraljevine u sukobu sa Mussolinijevom Italijom (koja zato prua pomo ustaama). Meutim s vremenom se u demokratskim zemljama javlja snana osuda jugoslavenske diktature, tako da i Francuska i ehoslovaka 1931. godine vre pritisak na kralja da izvri ograniene reforme. Kralj je mogao raunati i na odreenu podrku niih slojeva, nezadovoljnih jalovim prepucavanjima politiara. Deklaracija ivkovieve vlade obeava brigu reima za otklanjanje privrednih i socijalnih nevolja naroda. Nasuprot ranijem "besplodnom partizanstvu" propagira se "koncentracija nacionalnih snaga i duhovnih energija" u gospodarstvu, prosvjeti i politici.

Oktroirani ustav i jaanje otpora

[uredi]

Godine 1931. kralj odustaje od otvorene osobne diktature, ali stvarno se nita nije promijenilo. Donesen je Oktroirani ustav i provedeni formalni parlamentarni izbori na kojima se pojavila samo jedna stranka, reimska Jugoslavenska radikalna zajednica. Diktatura je imala vrlo usku socijalnu i politiku bazu, a ekonomski je bila neuspjena. Iste godine kad je diktatura uvedena izbija u svijetu velika ekonomska kriza, koja pogaa i Jugoslaviju. Diktatura ekonomski pogoduje samo krupnim kapitalistima, osobito financijskoj oligarhiji. Ideologija unitenja "plemenskih" razlika izazvala je kod svih naroda suprotan uinak. Mnogi koji su je u poetku podrali odstupaju, a oni koji su se pasivizirali poinju pruati aktivni otpor. Seljako-demokratska koalicija poetkom studenoga 1932. objavljuje tzv. Zagrebake punktacije, koje potpisuju i Ante Trumbi i Mile Budak. Zbog te je rezolucije Maek osuen na tri godine robije. Srbijanska oporba (Demokratska stranka, Savez zemljoradnika) mijenja svoja politika opredjeljenja i prihvaa suradnju sa Seljako-demokratskom koalicijom i federalizam kao nain rjeavanja nacionalnog pitanja u Jugoslaviji.

Kraj diktature

[uredi]

Godine 1934. Kralj Aleksandar ubijen je u Marsejskom atentatu. Pod regentom Pavlom Karaoreviem dolazi do poputanja reima i raspisivanja izbora 1935., na kojima nastupa ujedinjena opozicija. Iako je parlamentarizam ponovo uspostavljen, a uspostavom Banovine Hrvatske 1939. naputen centralizam i ideologija integralnog jugoslavenstva, Oktroirani ustav je ostao na snazi sve do raspada Jugoslavije u Travanjskom ratu 1941.Svibanjska deklaracija 1917.godine

Svibanjska i Krfska deklaracija

[uredi]

Nakon smrti cara Franje Josipa, u Austro-Ugarskoj je na prestolje doao novi car Karlo (1916.). Hrvati iz Dalmacije i Slovenci su tada Svibanjskom deklaracijom (1917.) predloili su da se Austro-Ugarska preuredi na trijalistikom principu, tj. da se uz Austriju i Ugarsku stvori trea jedinica koja bi obuhvatila sve junoslavenske zemlje u Monarhiji (Sloveniju, Hrvatsku, BIH i Vojvodinu). Svibanjska je deklaracija, dakle, predviala rjeavanje hrvatskog pitanja unutar Austro-Ugarske; no taj prijedlog nije bio prihvaen.

Svibanjska deklaracija i okupacija Srbije od strane Austro-Ugarske nakon 1915. godine pridonjeli su promjeni stava srpske vlade. To je omoguilo postizanje dogovora s Jugoslavenskim odborom , poznatog pod nazivom Krfska deklaracija (1917.). Deklaracija govori o ureenju budue drave, koja je trebala biti ustavna, parlamentarna i demokratska monarhija na elu sa srbijanskom dinastijom Karaorevia. Bio je to prvi dokument u kojem se predlae stvaranje zajednike drave junih slavena. Nakon objavljivanja deklaracije, iz Hrvatske su dolazila upozorenja da prvo treba ujediniti i stvoriti hrvatsku dravu, a tek onda stupiti u neke veze sa Srbijom i Slovenijom. No, kako se kraj rata pribliavao, postajalo je sve jasnije da Austro-Ugarska nee preivjeti kapitulaciju Sredinjih sila. S obzirom na teritrijalne elje susjednih zemalja, hrvatska je budunost u tom sluaju bila neizvjesna. Zato je Trumbi samtrao da nakon ruenja Austro-Ugarske prvo treba provesti ujedinjenje, a potom e se narodi ravnopravno dogovoriti o ustroju drave. To se kasnije pokazalo velikom pogrekom.Krfska deklaracija 1917.godine

-

-

-

-

-

Krfska deklaracija, prvi zajedniki politiki akt srbijanske vlade i Jugoslavenskog odbora, objavljen 20. srpnja 1917. na Krfu. lanovi Jugoslavenskog odbora zastupali su narodno jedinstvo, pravo samoodredbe naroda, ravnopravnost u organizaciji budue drave i integralno ujedinjenje, a Pai je operirao i prijetio Velikom Srbijom. Nakon bitnih neslaganja, kompromisa i isputanja djelova teksta Pai, predstavnik srpske vlade, i Trumbi, predstavnik Jugoslavenskog odbora, potpisali su Krfsku deklaraciju. Krfsku deklaraciju prihvatio je i Crnogorski odbor 27. kolovoza 1917. U deklaraciji su se autorizirani predstavnici Srba, Hrvata i Slovenaca sloili da na bazi samoodreenja naroda i na demokratskim principima osnuju zajedniku jedinstvenu, slobodnu i nezavisnu dravu, koja e biti ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija s dinastijom Karaorevia na elu, a zvat e se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Zajednika drava obuhvaat e sav onaj teritorij, na kojemu ive junoslavenski narodi. Poslije zakljuenja mira, Ustavotvorna skuptina, izabrana na osnovi opeg jednakog, neposrednog i tajnog prava glasa, donijet e kvalificiranom veinom Ustav; koji e dati narodu i mogunost da razvija svoje posebne energije u samoupravnim jedinicama, obiljeenim prirodnim, socijalnim i ekonomskim prilika. Deklaracija garantira jednakost katolike, pravoslavne i muhamedanske vjeroispovjesti, ravnopravnosti srpskog, hrvatskog i slovenskog imena, zastave i grba kao i irilice i latinice (na ostale narode i narodnosti nije se ni mislilo). Krfsku deklaraciju su sa zadovoljstvom prihvatili opozicioni srbijanski politiari i predstavnici Jugoslavenskog odbora, koji su vjerovali da e nova drava osigurati junoslavenskim narodima punu slobodu i ravnopravnost. Supilo je pozdravio Deklaraciju, jer mu je, vjerojatno, kao i Trumbiu bilo bitno to je njome srpska vlada postavila pred Saveznike pitanje jugoslavenskog sjedinjenja, koje je tako postalo meunarodnim, i to je njom bilo iskljueno djelomino sjedinjenje koje bi moglo dovesti do komadanja hrvatskih zemalja, tj. do podjele Hrvatske. Trumbi koji je i sam bio zaokupljen poloajem Hrvatske u buduoj dravi i koji je u strahu od talijanskog presezanja, osobito na njegovu Dalmaciju, i od mogunosti talijansko-srpske diobe hrvatske obale te da izbjegne sukob sa srpskom vladom, poputao njezinu pritisku i odbijanju ikakva oblika federativnog ureenja jugoslavanske drave - mislio je kako Deklaracija ne uvjetuje strogu centralizaciju, a da isto tako znai naputanje zasebne srpske ideje i prihvaanje zajednike narodne ideje. Pai je pak poslije glatko i ciniki rekao da je sve uinjeno radi inozemstva. U Hrvatskoj Deklaracija nije bila oduevljeno primljena. Naime, hrvatski su politiari mislili da valja najprije uspostaviti samostalnu i sjedinjenu Hrvatsku, koja bi onda ravnopravno pregovarala sa Srbijom.Krfska deklaracija je dokument koji su 20. jula 1917. doneli Vlada Kraljevine Srbije i Jugoslovenski odbor a iji stavovi su prihvaeni tokom Krfske konferencije.

Po odredbama sporazuma, osnovna naela ureenja budue zajednike drave su bila:

naziv - Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. ureenje - ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija na elu sa dinastijom Karaorevi. teritorija - sva teritorija naseljena Srbima, Hrvatima i Slovencima ravnpravna upotreba sva tri imena naroda, azbuka/alfabeta i veroispovesti jednakost svih graana jednako, opte birako pravo i tajno glasanje

Ustav nove drave trebao je biti donesen posle zakljuenja mira (podrazumevao se poraz Austro-Ugarske) i ustavotvorne skuptine. Ureenje je trebalo biti decentralizovano, a sam ustav je trebao biti donesen kvalifikovanom veinom i uz saglasnost kralja. Ove odredbe prihvatio je i Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje. Sama deklaracija nije bila obavezujui pravni akt, ve je imala vie politiki i moralni znaaj.enevska deklaracija 1918. Godine

-

Na tragu Hrvata u vicarskoj - ENEVSKA DEKLARACIJA IZ 1918.

-

-

-

ENEVSKA DEKLARACIJA IZ 1918. ALOSNA KONSTANTA HRVATSKE POLITIKE U 19. STOLJEU JE HRVATSKA POLITIKA SCENA BILA PODIJELJENA NA DVA GLAVNA BLOKA: JEDNI SU SE BORILI ZA OSTVARENJE SAMOSTALNE HRVATSKE, DRUGI SU HRVATSKU VIDJELI KAO DIO NEKE ZAJEDNICE NARODA, PA I JUNOSLAVENSKIH. TA JE PODJELA U 20. STOLJECU IMALA KATASTROFALNE POSLJEDICE. U vrijeme propasti Habsburke Monarhije u vicarskoj se nala povea skupina junoslavenskih emigranata. Dok su Hrvati i Slovenci od 1917. teili stvaranju jedne samostalne drave Slovenaca Hrvata i "austo-ugarskih" Srba pod patronatom Monarhije, Kraljevina Srbija i Jugoslavenski odbor, utemeljen pod vodstvom hrvatskoga politiara i pravnika Ante Trumbia 1915. u Londonu, su se izjanjavali suglasno Krfskoj deklaraciji (20.7.1917.) za raskid odnosa s Monarhijom i osnutak nove drave s Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom. Na enevskoj konferenciji (6.-9. 11. 1918.), na kojoj su sudjelovali pored ostalih Hrvat Ante Trumbi, Slovenac Anton Koroec i srpski ministar predsjednik Nikola Pai, prihvaena je elja Jugoslavenskog odbora, ali bez ikakvih odredbi o organizaciji i ureenju budue drave. U Zagrebu je 5.11.1917. nastalo Narodno vijee, koje je proklamiralo Dravu Slovenaca, Hrvata i Srba (junoslavensku dravu u granicama bive Monarhije), koje se dvadesetak dana kasnije takoer izjasnilo za ujedinjenje s Kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom. Hrvatski narod i Sabor se vie nisu mogli oitovati o ovom pitanju. Snana nacionalna i kulturna samosvijest Hrvata i najvee narodne politike snage Hrvatske seljake stranke pod vodstvom legendarnoga Stjepana Radia, odupirala se ovom jednostranom aktu srspkoga i jugoslavenskoga unitaristikoga cenralizma. HRVATSKI SE NAROD 1938. PLEBISCITARNO PONOVNO IZJASNIO ZA VLASTITU DRAVU. DA JE DOBIO SAMO BANOVINU, PROVIZORIJ KOJEGA JE NARODNA SKUPTINA U BEOGRADU MOGLA SVAKI AS UKINUTI RELATIVNOM VEINOM, UGLAVNOM SE MOE SVESTI NA NESPOSOBNOST NJEGOVIH POLITIARA. ONO TO JE NAKON TOGA SLIJEDILO OD 1941. DO 1990., A DJELOMICE I KASNIJE, NIKAKO SE NIJE MOGLO POKRIVATI DEMOKRATSKOM VOLJOM HRVATSKOGA NARODA. vicarski konzul, od 1943. generalni konzul, dr. Friedrich Kstli, u svom izvjeu od 7.9.1945. opisuje veoma jezgrovito ovu konstantu hrvatske politike, povodom upada naoruanih partizana u vicarski konzulat u Zagrebu gdje su ga bezuspjeno traili: "Ova proturjena neprijateljstva pokazuju duhovnu zbrku koja je oznaka naega vremena. Ona je plod lukavtinom i silom na vlast dovedene i strau ispunjene inteligencije koja nije kadra jasno sagledati odnose niti posluati glas savjesti u svojim postpucima. Istina i zabluda, pravo i nasilje pojmovno postaju istom kaom. (...)

erijatsko pravao

Najvei nositelj patnje kao i uvijek u povijesti ostaje hrvatski narod. Uostalom ja znam i osjeam da e hrvatski narod ouvati prema meni svoje tovanje i svoju naklonost."

-

-

-

-

-

-

-

erijatsko pravo je sastavni dio islamske vjere i sastoji se iz niza vjerskih muslimanskih propisa, ije izvore treba traiti u muslimanskoj svetoj knjizi - Kur'anu. Od 6000 izreka Kur'ana njih 500 odnosi se na pravo. S vremenom pojavila se potreba autentinog tumaenja Kurana. Autentini tuma bio je Muhamed pa se sve to je on preporuio, odobrio ili sam uradio, a to se u islamskom pravu naziva hadis smatra razjanjavanjem Kur'ana. U toku daljnjeg razvoja islamske drave usvojena su i priznata jo dva pomona pravna izvora, idma i kijas. Pod idmom podrazumijevaju se nezavisna suglasna rjeenja islamskih pravnika. Kijas je sadravao rjeenja nekih pravnih i vjerskih pitanja na osnovu postojeih analognih pravnih propisa koji se nalaze u Kuranu i hadisu. Analogna rjeenja izdavali su tzv. imami ili doktori prava. Tu se radi o odlukama na pitanja koja je nametala pravna praksa. Te odluke zvale su se fetve, a izdavali su ih muftije (pravnici). erijatsko pravo je pravo koje se zasniva na islamskoj religiji i Kuranu kao osnovnom izvoru prava, koji, pored prava, obuhvata i osnovne principe vere i morala. Ono je jedan od pet osnovnih velikih pravnih sistema; ostala etiri su evropsko-kontinentalno, anglo-saksonsko (tzv. common law), indijsko i kinesko). Poto se smatra objavljenom Alahovom voljom tj. skupom Alahovih propisa olienih pre svega u stihovima Kurana, ono se doivljava kao zaokruen pravni sistem, savreno i nepromenljivo. U njemu je odreeno ta je pravedno i dozvoljeno to jest halal, a ta zabranjeno ili ti haram. Propisi erijata se mogu svrstati uglavnom u dve kategorije: uredbe vezane za religiju i vrenje obreda, tj. versko pravo u uem smislu i propisi pravnog i politikog karaktera. Pored Kurana, drugi izvor islamskog prava je suna, koju ini skup hadisa, koji predstavljaju svako pojedinano zapisano svedoanstvo o nekom dogaaju iz ivota Muhameda, neki njegov propis ili savet. Zbog toga to su inertni i statini, ni Kuran ni suna nisu izvori koje u sudskom postupku primenjuju sudije. Ti izvori se stvaraju pomou fikha, tj. pravne nauke iji je zadatak njihovo tumaenje i obuhvata moralne i pravne zapovesti. Kako se jedinstvena muslimanska zajednica (Uma) dosta rano iz politikih razloga podelila na tri verska pravca sunite, iite i haradzite otuda i razliito poimanje erijatskog prava. Kod iita (najzastupljenijih u Iranu) postoji institucija imamata, to jest imam je Bojom voljom odreeni voa i obzirom da je potomak Muhameda, odnosno Alije (zbog ijeg je prava na kalifat nastao iitski pokret), on je vrhovni tuma prava. Kod sunita su se razvile etiri pravne kole: Hanefiti (nastala u Kufi u VIII veku, njeno uenje je danas najrasprostranjenije i prihvataju ga Turska, Avganistan, Pakistan, Irak, Indija, Egipat, Bosna i Hercegovina do Drugog svetskog rata), Maliikti (prisutni u Severnoj i severozapadnoj Africi), afiti (Malezija, Indonezija i severna obala Afrike i Hanbaliti (Arabijsko poluostrvo. Vremenom su za potrebe prakse stvoreni i drugi pomoni izvori erijatskog prava. Jedno od njih je idma koja predstavlja saglasnost zajednice da je ponueno reenje nekog pravnog pitanja takvo da je u skladu sa slovom Kurana. O toj saglasnosti odluuju samo ueni ljudi, ne itava zajednica. Vremenom su Kuran i suna protumaeni kroz idmu u tolikoj meri da neki pisci smatraju da je danas ona jedini dogmatski izvor erijatskog prava.

Ramazanski zakon 1858.godine - Porta donosi Zemljisni(Ramazanski) zakon o kategorizaciji zemlje i kodifikaciji cifluckih odnosa. Visoka Porta (tur. bb-i-l) je od 1718. do 1922. godine bio naziv za vladu Osmanskog carstva, kako bi se napravila razlika u odnosu na Sultanov dvor. Porijeklo imena je u starom orijentalnom obiaju da se na vratima grada ili vladareve palae odravaju ceremonije primanja za strane predstavnike i poslanike. Saferska naredba 1859.godine - donesen je zakon o iflucima poznat kao Saferska naredba; -

ifluki sustav Vojna krajina -

-

Vojna krajina ili Vojna granica (njemaki Militrgrenze), naziv za pogranino podruje Habzburkog kraljevstva koje je na poetku bilo organizirano kao obrambeni pojas protiv Osmanlija, da bi poslije preraslo u golemu habsburku ratnu provinciju. Zemljovid Vojne krajine Hrvatsko-slavonska Vojna krajina tvorila je najzapadniji i najstariji dio vee, posve militarizirane regije, koja se protezala od Jadranskog mora do Karpata. U europskoj povijesti poznata je ne samo kao zaseban politiki, nego i kao vojniki, gospodarski i drutveni fenomen.[uredi]

Razlozi osnivanja

Zametkom Vojne krajine mogu se smatrati vojnoustrojbene mjere kralja Matije Korvina protiv Osmanlija. Stvaranjem jajake, srebrenike i abake banovine, Korvin je titio junu Maarsku i Slavoniju, no sredinja je Hrvatska i dalje ostala nezatiena. Kako bi to otklonio, 1469., po uzoru na osmanlijske kapetanije u Bosni, osniva Senjsku kapetaniju. Zbog nedovoljno snane i nedovoljno organizirane obrane te sustavnih pljakakih pohoda i osmanlijskih osvajanja, Hrvatska je tijekom XVI. stoljea svedena na ostatak ostataka.

XVI. stoljee

[uredi]

Izborom habsburkog nadvojvode Ferdinanda za kralja Hrvatskog kraljevstva, 1527. poinje razdoblje izgradnje i konsolidacije vojnokrajikoga obrambenog sustava. Iako vladar na sebe preuzima sasvim odreene obveze u obrani Hrvatske, on ih u prvom desetljeu vrlo slabo ispunjava. Osnovana je samo bihaka kapetanija, a Osmanlije su 1529. godine dospjeli ak do bekih zidina. Domae stanovnitvo odvedeno je u tursko ropstvo ili je izbjeglo u brojnim valovima. Gospodarska i vojna snaga hrvatskog plemstva neprekidno se smanjivala. U nemogunosti da odrava svoje utvrde i posjede, ono je sve ee prisiljeno predavati ih habsburkom vladaru. Tek je 1553. godine uslijedilo prvo znaajnije ureenje Vojne krajine. Tvorac prve reforme bio je vrhovni krajiki zapovjednik Ivan Lenkovi. Krajiko je podruje podijeljeno na dva dijela: Hrvatsku krajinu (Krabatische Graenitz) i Gornjoslavonsku krajinu (Windische, Oberslawonische Graenitz), poznatu kao Slavonska vojna krajina ili Varadinski generalat. Na granici s ondanjim Osmanskim Carstvom tj. na crti Senj, Otoac, Slunj, Glina, Hrastovica, Sisak, Ivani (Ivani Grad), Koprivnica, Krievci, urevac, Drnje gradi se prvi, neprekinut niz utvrda i ardaka. Ustrojene su nove kapetanije koje nose ime najznaajnije utvrde na svom podruju: ogulinska, hrastovika, umberaka, koprivnika, krievaka i ivanika. U manjim se utvrdama nalaze posade sastavljene od njemakih pjeaka i lako naoruanih hrvatskih vojnika. U veim tvravama posadu ine teko naoruani njemaki konjanici i lako Hrvatsko Konjanitvo.

Replika "Otokih graniara", Otoke pukovnije (postojala je do ukidanja Vojne granice 1881. godine) koja je tada obuhvaala Gacku i sjevernu polovicu Krbave, sve do turske granice prema Bosni. Sjedite pukovnije i stan pukovnika bio je u gradu Otocu.

Trokovi vojnokrajike obrane su za habsburke vladare predstavljali veliku tekou. Sabor zemalja Unutarnje Austrije u Brucku na Muri 1578. godine tono je utvrdio obveze u pokrivanju vojnih trokova te odredio prioritete u ostvarivanju bolje obrambene strategije. tajerski su stalei trebali financirati Gornjoslavonsku, a stalei ostalih zemalja Hrvatsku krajinu. Potkraj XVI. stoljea uobiajio se naziv Karlovaki generalat za Hrvatsku krajinu, a 30-ih god. XVII. stoljea Varadinski generalat za Gornjoslavonsku. Vojna krajina tijekom XVI. i XVII. stoljeu u vojnom je pogledu izdvojena iz vlasti hrvatskog bana i Hrvatskoga sabora, i podinjena je vrhovnom zapovjednitvu nadvojvode Karla i Ratnog vijea u Grazu. Bez obzira na novanu potporu unutarnjo-austrijskih stalea, financiranje Vojne krajine nije potpuno uinkovito. Umjesto uporabe plaenikih postrojbi, vojni krugovi u Grazu nastoje primijeniti druga rjeenja za vojnokrajiku obranu na opustjelim podrujima Hrvatske. Ve 30-ih g XVI. stoljea Dvor je odluio podijeliti zemlju i odreene povlastice novim doseljenicima (uskoci, prebjezi) na umberakom podruju, koji su zauzvrat trebali sluiti u carskoj vojsci. Jamei posebne povlastice, dajui im status slobodnih seljaka, Be je istodobno pokuavao zadrati i preostalo domae stanovnitvo. Za razliku od plaenih posada u pograninim utvrdama, ovi su krajiki borci bili organizirani u 10-ak i vie vojvodstava po jednoj kapetaniji.

XVII. stoljee

[uredi]

Tijekom XVII. stoljea slijedi razdoblje razmjernog mira, u kojem su iz Bosanskoga paaluka provaljivali tek manji vojni odredi. Poetkom studenoga 1630. godine vladar izdaje Vlaki statut tzv. Statuta Valachorum koji je regulirao odnos vlakih doseljenika iz Osmanlijskog Carstva prema vojnim zapovjednicima, njihove obveze i prava

na unutarnju samoupravu. Stvaranjem novoga, vojnog stalea krajinika, polako se ostvarivao proces izdvajanja krajikog teritorija od vlasti Hrvatskog sabora i bana. Uspjenim ratom koji je uslijedio nakon turskog poraza pred Beom 1683. godine, osloboen je vei dio teritorija Hrvatskog kraljevstva. Bez obzira na to to je Vojna krajina izgubila svoju osnovnu obrambenu namjenu, vojnokrajiki se sustav i dalje odrao, dapae je i proiren na prostor Slavonije i Banata. Razlozi odravanja vojnog sustava su u njegovim centralistikim i apsolutistikim mogunostima za habsburko prijestolje te u potrebi brzog prikupljanja jeftine i brojne vojske.

XVIII. i XIX. stoljee

[uredi]

Sredinom XVIII. stoljea uslijedio je proces temeljite reorganizacije Vojne krajine po uzoru na carsku vojsku i njezine regularne pukovnije. Godine 1737. dolazi i do formalnog ukidanja Vlakog statuta. Ukinute su sve dotadanje kapetanije i vojvodstva, a umjesto njih slijedila je raspodjela Vojne krajine na generalkomande, pukovnije i satnije. Tako su Krievaka i urdevaka pukovnija odsad inile Varadinsku krajinu; Lika, Otoka, Ogulinska i Slunjska pukovnija Karlovaku krajinu; Gradika, Brodska i Petrovaradinska pukovnija Slavonsku krajinu, a Prva i Druga banska pukovnija Bansku krajinu. Dok je u Vojnoj krajini nakon 1767. godine svaki dvanaesti stanovnik sluio kao vojnik, to je za ostali dio Habsburke Monarhije vrijedilo tek za svakoga ezdesetdrugog stanovnika. Krajinici su ubudue nastupali kao profesionalni vojnici, spremni za pokret na sva europska ratita. U Krajini je tijekom stoljea nastalo mjeovito stanovnitvo autohtonih Hrvata i prebjeglih hrvatskih kmetova kao veinskog naroda, te brojnih vlakih prebjega i manjeg broja srpskih izbjeglica. Usprkos brojnim zahtjevima Hrvatskoga sabora, Vojna je krajina razvojaena tek 8. kolovoza 1873. godine, a odluka o ponovnom ujedinjenju s maticom zemljom donesena je 15. srpnja 1881. godine.

Vojna krajina u slubi srpske nacionalne ideologije

[uredi]

Dok za samu pojavu Vojne krajine i interpretaciju njena nastanka, trajanja i ukinua za hrvatsku (i svjetsku historiografiju (G. Rothenberg, J. Amstadt) koja se bavila tim pitanjem) povjesnicu nema veih dvojbi i nepoznanica (radovi Valentia, Buczynskog, Pavlievia, Roksandia, Kruheka i dr.), potrebno je neto rei o ideologiziranome tumaenju nastanka i statusa Vojne krajine u dijela srpskih povjesniara i ideologa. Osim ozbiljnih vojnopovijesnih radova Gligora Stanojevia, u srpskoj je historiografiji, poglavito u posljednjim desetljeima raspadajue SFRJ, a potom i u krnjoj Jugoslaviji, nastalo obilje propagandistike literature koje je smjeralo upotrijebiti jednu povijesnu injenicu u dnevnopolitike svrhe, poglavito velikosrpske. S tim u svezi valja rei da u srpskoj suvremenoj historiografiji zapravo i nema strunjaka specijaliziranoga za povijest Vojne krajine, nego se uglavnom radi i promibenim krparijama koje se pojavljuju u radovima pisaca poput Vasilija Krestia, Jeremije Mitrovia[1], Petra Dadia ("Nova ustaka drava") ili Petra Milosavljevia. Osnovne teze te, uvjetno reeno, kole su sljedee: stanovnitvo Vojne krajine je bilo etniki preteito srpsko; Srbi naseljeni u Vojnoj krajini obranili su Hrvatsku (na neki nain, to je artikulacija mita o srpskom ratnitvu) dok su Hrvati samo pasivno gledali ili su se razbjeali pred turskim prodiranjem; Srbi su u Vojnoj krajini bili osloboeni raznih nameta i davanja, to je izazivalo animozitet i zavist kod okolnoga hrvatskoga stanovnitva i plemstva, jer je takav poloaj bio, u neku ruku, simbol slobode ili slobodarskoga naina ivota; krajiki Srbi nisu nikad bili dio hrvatskoga drutva, i marno su uvali uspomenu na svoju neovisnost i samostalnost koju su uivali od svoje doseobe- poglavito preko Vlakih statuta i crkveno-kolske autonomije koju su uivali kao pripadnici istono-pravoslavne vjere; herojskim otporom Srbi su se uspjeli othrvati stoljetnim nasrtajima Habsburke katolike monarhije da ih pokatolii i tako im poniti srpski nacionalni identitet, iako je manji dio Srba podlegao tomu pritisku, prije svega u umberku (a moda i Senju). To su, ukratko, glavne teze navedene kole. Te su tvrdnje mjeavina istina, poluistina i lai - u cjelini, taj je ideologizirani paket neistinit. Kao to citirana literatura bjelodano pokazuje, krajiko je stanovnitvo bilo mjeavina domaih ljudi, prebjega

raznih vrsta (meu kojima su znatan, no ne i dominantan dio bili Vlasi) i asimiliranih pridolica s raznih strana. Sam je vlaki element po etnikomu korijenu romanizirano paleobalkansko puanstvo kod kojega je od zreloga srednjega vijeka uznapredovao proces slavizacije, i koji je sudjelovao u etnogenezi velikoga broja naroda, napose Bugara, Srba, Albanaca, Rumunja, Makedonaca, Bonjaka-muslimana, Hrvata, Crnogoraca, a manjim dijelom i Slovenaca i Maara (vlako pitanje je do sada najtemeljitije obraeno u studiji albansko-hrvatskog povjesniara Zefa Mirdite). Govoriti o Vlasima onoga doba kao o Hrvatima ili Srbima povijesni je anakronizam i besmislica. Ono to nije sporno, i to je opeprihvaeni stav svjetske historiografije je da se nacionalna kristalizacija na junoslavenskom podruju odvijala ponajvie na crti konfesionalne pripadnosti, dok su jezik i protonacionalne tradicije igrale vanu ulogu tek u zavrnim fazama etnokonfesionalne diferencijacije. Tako su se srpska i hrvatska nacija na podruju bive Vojne krajine pojavile u drugoj polovici 19. stoljea, a razdvajanje je i nacionalno svrstavanje teklo prvenstveno po liniji konfesionalne pripadnosti. Podatci pak o konfesionalnoj pripadnosti, brojniji od 18. stoljea, no pouzdaniji u 19., daju sljedeu sliku: 31. listopada 1857. godine Hrvatsko-slavonska krajina je imala 675.817 stanovnika, od toga 58,8% katolika, 40,3% pravoslavnih, 0,8% evangelika. Budui da je brojano zanemariv bio udjel stranaca, a i kasniji popisi puanstva po jeziku (ilirskom) daju slinu sliku, jasno se vidi da Srbi (ukoliko u tu kategoriju brojimo sve istone krane) nisu bili veina u Vojnoj granici. Aproksimativni podatci iz prethodnih popisa (npr., ponekad je prebrajan samo broj kua, nekad broj mukaraca i sl.) daju slinu sliku. Po reorganizaciji, vidljivo je da je katoliko puanstvo prevladavalo u otoakoj, ogulinskoj, krievakoj, urevakoj, brodskoj i gradikoj pukovniji, pravoslavno u likoj i 1. i 2. banskoj, dok je slunjska bila konfesionalno podjednako podijeljena (petrovaradinska, u kojoj su Srbi tvorili veinu, velikim dijelom nije u granicama RH). Sljedei mit je o navodnom krajikom heroizmu koji je obranio Hrvatsku: istina je da u glavnim bitkama i ratovima u kojima je turska sila prvo zaustavljena, a potom i odbijena i poraena, krajika vojska imala marginalnu ulogu ili je uope nije ni bilo. Vei je dio postojanja Vojna krajina sluila jedino kao izvor lokalnih obrauna i hajduija, bez utjecaja na promjenu odnosa snaga u kransko-turskim ratovima. Esencijalno, Vojna je krajina bila jeftini rezervoar upotrebljive vojne snage koja je vie koritena na austrijskim ratitima u europskim dinastikim ratovima nego u slamanju osmanlijske moi. Pravi je slom turske sile doao u tekom ratovanju koncem 17. i poetkom 18. stoljea u kojem su postrojbe Vojne krajine imale neveliku ulogu - glavna je bila dobro opremljena carska vojska sastavljena, najveim dijelom, od plaenika iz cijele Europe. U sluaju pak kopnene Dalmacije, Gligor Stanojevi je obradio vanu ulogu koju su imale postrojbe morlakih harambaa u 17. stoljeu - no, to ne spada u podruje Vojne krajine, a i kasniji pokuaji nacionalnih atribucija se pokazuju i u tom sluaju kao anakronizam: morlako je puanstvo bilo konfesionalno mijeano, bez etnike samosvijesti. Tjeranje maka na konac opet ne ide u korist srpske nacionalne ideologije: veina je vlakih harambaa bila katolike konfesionalne pripadnosti. Jedno od osjetljivijih pitanja je dolazak Vlaha u podruje tek nastajue Vojne krajine. Neprijeporno je utvreno da su doli kao turske pomone ete, te da su vremenom potkupljivani i naseljavani od hrvatskih i austrijskih vlasti. Pod imenom martolozi (o podrijetlu toga naziva postoje razliita miljenja) nerijetko su imali dvojben status - npr. Hrvatski je sabor 1586. godine donio odluku da se svaki martoloz ima, zbog nasilja i pljaki to su ih inili kao turske hajduke ete, iv nabiti na kolac kao zastraujui primjer drugima. Vremenom je to puanstvo uvueno u maineriju habsburkoga imperija i koriteno i carske vojne svrhe. Glede ostalih tvrdnji koje dolaze iz srpskih ideolokih krugova jedino su vrijedne opasaka teze o pokuajima katolizacije i o relativno izoliranom statusu pravoslavne konfesionalne zajednice na podruju Vojne krajine. Obje su tvrdnje veim dijelom tone. Snaan pritisak koji je imao za cilj prijelaz pravoslavnih na katoliku konfesiju bio je posebno intenzivan na podruju dijela Slavonije i Banovine u 17. i 18. stoljeu. No, nije dao rezultata. Postoje vjerodostojna svjedoanstva o prozelitskim pokuajima habsburke monarhije, kao i Venecije u Dalmaciji (iako dalmatinsko podruje ne spada u Vojnu krajinu), no, isto tako, i svjedoanstva o neuspjehu tih pokuaja. Ili, po pouzdanim podatcima, nije bilo iole znaajnije promjene konfesije u granicama

sadanje Hrvatske. Pitanje crkveno-kolske autonomije usko je vezano s procesom modernizacije i opismenjivanja koji je intenziviran tek od druge polovice 18. stoljea, a rijeen ukidanjem konfesionalnih kola u klimi sekularnoga liberalizma za doba banovanja Ivana Maurania u 70-im godinama 19. stoljea. Tona je tvrdnja da je Vojna krajina bila odvojena i neintegrirana u drutvo civilne Hrvatske. No, to nema veze sa srpskom etnikom identifikacijom koju veina stanovnika krajine nije ni imala, a o povlasticama iz Vlakih statuta se odavno nije moglo govoriti jer su ukinuti 1737. godine. Teritorijalno zaokruivanje Hrvatske, koje nije u cjelini formalno dovreno u doba postojanja dualne monarhije, poelo je oslobaanjem veeg dijela Slavonije i Dalmacije koncem 17. i poetkom 18. stoljea, a nacionalna je integracija uznapredovala tek u poslijenapoleonskom periodu, pred sam Ilirski pokret. Formalno ukidanje Vojne krajine 1881. godine nije nailo ni na kakav otpor- dapae, veliko je nezadovoljstvo i u civilnoj Hrvatskoj, i u Vojnoj krajini vladalo desetljeima zbog sprjeavanja i odugovlaenja toga procesa. Sam pojam Vojne krajine ostao je tek oznakom prolosti bez ikakvih pravnih, etnikih ili civilizacijskih konotacija- sve dok ga nije uskrisila velikosrpska ideologija koncem 20. stoljea. Ideologizacija povijesnoga pojma Vojne krajine s ciljem ostvarenja ekspanzionistikih nacionalnih srpskih tenji zahtijevala je znaajno krivotvorenje povijesti: znaila je krivotvorenje injenica o etnokonfesionalnom sastavu Vojne krajine; falsifikate o povijesnoj protenosti jer Vojna krajina nije nikad ukljuivala epicentar teledirigirane srpske pobune, sjevernu Dalmaciju i Knin, kao ni glavni pravac srbijanske agresije u Baranji i Vukovaru, kao i krivotvorbu nizu povijesnih podataka na svim poljima: kulturolokom, etnolokom, demografskom, vojnopovijesnom, gospodarskom, umjetnikom, jezinopovijesnom, arhitekturalnom. Rezultat tih manipulacija je ideoloka matrica za tvorevinu poznatu kao Republika Srpska Krajina. Slavonska vojna krajina - naziv je dijela Vojne krajine koji je pripadao povijesnoj Slavoniji. Osmanlije su postupno zauzimali prostor srednjovjekovne Kraljevine Slavonije. Usporedno s napredovanjem Osmanlija pojedini su plemii kralju davali svoje utvrde. Sredinom 16. stoljea je stvoren sustav utvrda uz granicu s Osmanskim Carstvom izmeu rijeka Drave i Save. Taj se sustav utvrda naziva Vojna krajina Pogranine utvrde su u 16. stoljeu financirali kralj, stalei pokrajine tajerske (glavni grad Graz) i Hrvatsko-slavonski sabor (Hrvatski sabor). Taj obrambeni sustav utvrda zovemo Slavonska vojna krajina. Kasnije je, u 17. stoljeu, prozvan Varadinski generalat (po utvrdi Varadin koje je od 1595. godine bila sjedite generala, do 1595. i od 1731. do 1765. sjedite generala je utvrda Koprivnica). Sastojala se od tri kapetanije sa sreditima: Koprivnica, Krievci i Ivani (Ivani Grad), a krajem 16. stoljea je osnovana i kapetanija urevac. Vojska u njima se sastojala od njemakih vojnika, husara i haramija. Njemaki vojnici su bili smjeteni u Varadinu, Koprivnici, urevcu, Krievcima, azmi i Ivaniu, husari u Koprivnici, Krievcima i Ivaniu, a Haramije (domai slavonski vojnici) su bili smjeteni po vojvodstvima u manjim utvrdama. U Slavonskoj krajini je 1630. bilo smjeteno 1595, a od 1644. - 1837 plaenih vojnika. Poetkom 17. stoljea je zapoela obnova naseljenosti u najzapadnijem dijelu Slavonske vojne krajine koje su zapoeli pravoslavni Vlasi. U Slavonskoj vojnoj krajini su osnivali svoja sela. Vlasi su imali posebne povlastice u Osmanskom Carstvu jer su plaali manji porez. Posebno je znaajno njihovo doseljavanje na prostore koje su opustoili Osmanlije. Oni su u Osmanskom Carstvu poeli gubiti zasebni poloaj, a gubljenjem povlastica opadala je njihova odanost Osmanlijama. Najvanije povlastice im je dao kralj Ferdinand II. 1630. godine potpisavi Vlake statute (Statuta Valachorum) koji su vrijedili za svako selo izmeu Drave i Save koje je imalo vlako stanovnitvo. Vlasi su dobili slobodno upravljanje zemljinim posjedom uz zamjenu za vojnu slubu, a organizirali su vlastitu samoupravu u civilnim poslovima. Oni su postali slobodni seljaci i vojnici. Vlakim statutima je zapoeo proces pretvaranja Slavonske vojne krajine iz sustava utvrda u zaseban teritorij. Time je omoguen postupni proces nezakonitog izdvajanja Slavonske vojne krajine izvan jurisdikcije Hrvatsko-slavonskog sabora i bana. Sjevernu, junu i istonu granicu Slavonske krajine su inili teritoriji pod upravom Osmanskog Carstva. Zapadni granicu su predstavljali teritoriji pod jurisdikcijom hrvatsko-slavonskog sabora i bana odnosno Krievaka upanija i Zagrebaka upanija.

-

-

-

-

-

-

-

-

-

Na granici Slavonske vojne krajine i civilnog dijela podruja pod jurisdikcijom hrvatskoslavonskog sabora i bana javio se poseban sloj seljaka i vojnika. U tenji da u pusta sela svojih posjeda privuku nove seljake feudalci su im nudili i davali slobodnjake povlastice u zamjenu za vojnu slubu. Za razliku od Vlaha oni nisu bili slobodni seljaci. Oni su, jednako kao i kmetovi, bili podlonici vlastelina. ivjeli su u vie sela izmeu rijeka Save i Drave. Tijekom 17. stoljea je mogue ustanoviti vanjske migracije odnosno useljavanje stanovnitva s prostora slovenskih zemalja, hrvatskog prostora (zapadni hrvatski krajevi, prostori uz rijeke Sava i Kupa), istone Slavonije i Srijema, Maarske (ukljuivi Erdelj), Bosne i Bugarske. Iseljavanja je bilo zanemarivo. Unutranje migracije su bile znaajne. Postojala su dva osnovna pravca unutranjih migracija: 1) od zapada prema istonijim prostorima; 2) od juga prema sjeveru. Gradska naselja na prostoru Slavonske vojne krajine su postojala samo na njenom najzapadnijem rubu. Mogue je izdvojiti dvije kategorije gradskih naselja: 1) privilegirani gradovi i 2) trgovita. Gradska naselja imaju kontinuitet od srednjeg vijeka. U 17. stoljeu su se uspjela odrati ona koja su preuzela funkciju utvrda s vojnom posadom. Varadin, Koprivnica i Krievci su objedinjavali dvije funkcije: vojna sredita i istovremeno slobodnog kraljevskog grada. U Krievcima je ta dvojnost bila izraena priblino kao i u Koprivnici. Za razliku od njih je Varadin imao drugaiji razvitak. Iako je bio sjedite Slavonske vojna krajine u njemu vojna funkcija tijekom 17. stoljea oito nije dominirala nad civilnom. Razliito od Varadina na prostoru Koprivnice i Krievaca vojna je funkcija bila izrazito dominantna poetkom i u prvim desetljeima 17. stoljea. Tek krajem 17. stoljea, sa slabljenjem opasnosti od Osmanlija do veeg izraaja dolaze civilne funkcije. Pogranini poloaj obiljeio je razvoj Koprivnice i Krievaca u 17. stoljeu. Relativna stabilnost na spoju dvaju carstava: Habsburka Monarhija i Osmansko Carstvo omoguila je njihov kontinuirani uspon kroz 17. stoljee. Proces rasta pograninih gradova je bio suprotan trendovima urbanog razvoja u srednjoj i zapadnoj Europi. Smirivanjem stanja na granici Habsburke Monarhije i Osmanskog Carstva u 17. stoljeu bili su stvoreni preduvjeti za formiranje crkvene infrastrukture. U procesu rekatolicizacije nestali su protestanti (evangelici i kalvini) koji su ivjeli u nekim utvrdama Slavonske vojne krajine u 16. stoljeu. Formiranje sustava katolikih upa pokazatelj je naseljavanja katolikog stanovnitva. Osnivanje pravoslavnih parohija pokazuje na koje se prostore doseljavalo pravoslavno stanovnitvo. Usporedi li se katolika i pravoslavna crkvena infrastruktura moe se zakljuiti da je na prostoru Slavonske vojne krajine stanovnitvo bilo mijeano. Od sredine 17. stoljea poeo je proces stvaranja pukih kola. kole su bile vezane uz katoliku crkvu. Ona je bila zainteresirana jer je time uinkovitije vrila rekatolizaciju. Nakon zavrene puke kole dio je njihovih polaznika odlazio u gimnazije i sveuilita. Katolika crkva je njihovim kolovanjem eljela poveati broj sveenika. Studenti su u 17. stoljeu zabiljeeni samo u veim utvrdama. Oni su najee studirali u Grazu, Beu ili u Italiji (npr. Padova, Bologna).ako Hrvatsko-ugarska nagodba nije bila sasvim povoljna poglavito na podrucju gospodarstva, poreza i prometa, ipak je zemlja napredovala i modernizirala se, npr. u doba bana reformatora Ivana Mazuranica (1873.-1880.). U to doba je Austro-Ugarska dobila na Berlinskom kongresu protektorat u Bosni i Hercegovini (1878.) pa se tako citav hrvatski narod nasao u jednoj drzavi. Kada je 1881. ukinuta Vojna krajina ili granica, vraceni su njeni dijelovi po povijesnom pravu matici zemlji Hrvatskoj cije je upravno, politicko i kulturno srediste bio Zagreb. Medjutim, Dalmacija, Boka kotarska i Istra bile su i dalje u austrijskom dijelu Monarhije, a Rijekom kao lukom i Medjimurjem upravljala je Ugarska, iako je Hrvatski sabor radio na ujedinjenju svih hrvatskih zemalja. Tako je ostalo sve do 1918. godine kad se Austro-Ugarska raspala. Sjedinjenjem Vojne krajine 1881. povecao se broj Srba u Hrvatskoj. To su bili potomci spomenutih Vlaha -stocara koji su za turske agresije naseljavani u hrvatskim zemljama, a tijekom 19. st. su zbog iste grkoistocne vjere prihvatili srpsku nacionalnu pripadnost. Oni su zahtijevali podjelu suvereniteta s Hrvatima, te kulturnu i politicku autonomiju. Jedan njihov dio, na poticaj iz Srbije, radio je na odvajanju bivsih teritorija Vojne krajine i na njenom sjedinjenju s Kraljevinom Srbijom. Bio je to dobro poznati velikosrpski program u koji su oni osim dijelova Hrvatske ukljucivali Bosnu i Hercegovinu, knezevinu Crnu Goru, Makedoniju itd. Ta politicka i osvajacka nastojanja Srba i Srbije, nazvana i tzv. srpskim pitanjem, bila su uzrokom nestabilnosti na ovom prostoru, a to su ostala i do danas.

-

Hrvatsko-slavonska vojna krajina je u XVI. nastala kao obrambeni pojas protiv Osmanlija, da bi dva stoljea kasnije prerasla u ogromnu habsburku ratnu provinciju. U takvom obliku beki dvor i vojne vlasti uspijevali su je odrati sve do kraja XIX. st.

Ona za europsku povijest ne predstavlja samo vojni i politiki, ve gospodarski i drutveni fenomen. Podruje Vojne krajine bilo je po svom opsegu veliko gotovo koliko i Civilna Hrvatska. Na njemu ivi skoro polovica stanovnitva Hrvatske. Dok je Krajina u pravnom pogledu uvijek ostala nerazdvojivi dio Hrvatske Kraljevine, u stvarnosti je njome upravljao beki dvor preko svojih vojnih institucija. Njezino izuzee od vlasti Hrvatskog sabora i bana, je vrlo tetno utjecalo na prometnu, teritorijalnu i nacionalnu integraciju hrvatskog naroda. Vojnokrajiko stanovnitvo se najveim dijelom (98%) bavilo poljodjelstvom. Krajinici su u carskoj vojsci sluili od svoje 16 do 60 godine i dok je u ostalom dijelu Habsburke Monarhije svaki ezdesetdrugi stanovnik sluio kao vojnik, to je za Vojnu krajinu vrijedilo za svakog dvanaestog stanovnika. ivot u Krajini morao je pruiti red i disciplinu sve do najmanjeg segmenta krajikog drutva. U njoj je tijekom stoljea nastalo mjeovito stanovnitvo autohtonih Hrvata i prebjeglih hrvatskih kmetova sa sjevera kao veinskog naroda (uvijek vie od 50%), te brojnih vlakih i kasnije srpskih izbjeglica s juga. U vojnim komunitetima nalazile su se obrtnike i trgovake enklave austrijskih Nijemaca, Slovenaca, eha, a na obali i Talijana. Doseljeni Vlasi iz Osmanlijskog carstva bili su gotovo iskljuivo pripadnici pravoslavne crkve. Ta e Crkva zajedno s malim brojem graanstva bitno utjecati na posrbljavanje vlakog stanovnitva Krajine tijekom XVIII. i XIX. stoljea.

-

-

-

-

-

-

Formiranje Vojne Krajine poelo je u XV veku, najpre kao pogranino podruje radi odbrane od Turaka. Ekspanzijom Turske, podruje Vojne Krajine se proirilo na Srem, Baku, Banat i Erdelj (Transilvaniju) i dobilo specijalan status pod direktnom upravom cara, tj. Bea. Zaetak Vojne Krajine datira od 1435. godine, kada je ugarski kralj Sigismund ojaao granicu prema Veneciji i Bosni krajikim, slavonskim i usorskim "taborima". Posle pada Bosne, 1463. godine kralj Matija Korvin je obrazovao odbrambeni bedem protiv Turaka, koji je iao linijom VrbasUsora SrebrenikabacBeograd, a 1469. osniva posebnu vojnu oblast senjsku kapetaniju, u ijoj pozadini su GackoOtoacStarigrad i Novigrad na uu Zrmanje radi odbrane od Venecije. Posadu ovog niza utvrenja inili su Srbi, Hrvati, Rumuni, Maari i neto Nemaca. Nakon poraza Hrvata na Krbavskom polju (1493. godine) Lika. Krbava, dalmatinski krajevi i primorsko zalee ostali su praktino bez odbrane, otvoreni za pljaku turskog baibozuka. Ovo je izazvalo pomeranje hrvatskog stanovnitva u dubinu Maarske, Austrije (Burgenland) i Furlaniju. Naputena podruja naseljavaju Srbi iz turskog dela Krajine. Da Srbi u Vojnu Krajinu dolaze kao rado vieni i eljeni podanici, posebno cenjeni, najbolje svedoi povelja Ferdinanda Prvog (1538.): ...ovom ispravom dajemo na znanje i saopavamo svima, kojima se upuuje...kako su neki srpski ili raki kapetani i vojvode odluili da dou zajedno sa ljudima i licima, koja se nalaze pod njihovom vojvodskom asti, da nam slue...Stoga mi elimo da te srpske ili rake kapetane i vojvode, njihove ljude i lica ili spomenute njihove pripadnike izdano nagradimo...mi im... dajemo, poklanjamo, ustupamo, podeljujemo i obeajemo dolje iznesenu povlasticu s oslobaanjem od izvjesnih obaveza, izvjesna prava kao i slobodu, koju, po naem miljenju, treba obeati, dati, pokloniti i ustupiti, s ovim sadrajem: Kad sami srpski ili raki kapetani i vojvode, ljudi i naprijed spomenuta lica, koja su njihovi podanici i pripadnici, budu dali vjeru, da e nam nepokolebljivo sluiti, svaka porodica, koja bude stanovala u jednoj kui, pod jednim krovom i na jednom imanju, mora, moe i smije u roku od 20 godina bez prekida slobodno ivjeti na naem podruju...bez ikakvog plaanja poreza i bilo kakve zakupnine, obraivati zemlju ili je dati na obradu, primati sav plod i prihod sa te zemlje, bez ikakve zapreke ili protivljenja...Obavezujemo se i obeajemo, da e mo se ove nae povlastice vrsto drati, a zahtijevamo i nareujemo da se nje svi dre..." Ovaj podui citat je bilo neophodno navesti, kako bi se jasno videla statusna razlika izmeu Hrvata, koji su iveli u klasinom feudalnom sistemu, uglavnom kao kmetovi, i Srba u Vojnoj Krajini, koji su slobodni, odgovorni jedino caru. Izmeu ostalih, i to je jedan od bitnih razloga za zavist i mrnju koju su hrvatski purgeri oduvek gajili i ispoljavali prema Srbima. Car Ferdinand Drugi donosi 1630. godine dekret, kojim celu Vojnu Krajinu izuzima definitivno iz banske uprave i podvodi pod austrijsku. Nizom dekreta i zakona, od kojih su najznaajniji "Vojnograniarska prava" (1754) i "Krajiki temeljni zakon" (1807), regulisana su prava, obaveze i posedi krajinika, koja su uvek bila daleko vea od prava hrvatskih seljaka, kmetova i purgera ali Srbi su ta prava plaali ivotima na svim ratitima gde je uestvovala Austrija. Vojna Krajina je 1881. godine pripojena Banskoj Hrvatskoj i prestala da postoji kao zasebna celina.

Drava SHS

-

U Zagrebu je u listopadu 1918. stvoreno Narodno vijee Slovenaca, Hrvata i Srba s ciljem stvaranja neovisne drave na junoslavenskim prostorima Austro-Ugarske. 29. listopada 1918. godine Hrvatski sabor je raskinuo sve dravno-pravne veze s Beom i Budimpetom. Osnovana je Drava Slovenaca, Hrvata i Srba, od ozemlja na kojima su ivjeli junoslavenski narodi u Austro-Ugarskoj. Vrijeme nije radilo za Dravu SHS, jer su na stol dola Antantina obeanja Italiji, a Kraljevina Srbija je imala svoje namjere organiziranja budue junoslavenske drave. 01. prosinca 1918. godine osnovana je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

Kraljevina SHS

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija), naziv je za dravu koja je obuhvaala podruje sadanje: Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, i Makedonije, i nastala je 1. prosinca 1918. i nestala je sa svjetske pozornice 17. travnja 1941.

Sadraj[sakrij]

1 2 3 4 5

Kronologija Zemljopis Ekonomija Stanovnitvo Unutranja politika o 5.1 Premijeri o 5.2 Premijeri u izbjeglitvu (Kairo/London) 6 Administracija o 6.1 Oblastio

6.2 Banovine[uredi]

Kronologija

o stvaranju ove drave pogledajte Nastanak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Ugovorom izmeu Jugoslavenskog odbora, koji je predstavljao junoslavenske zemlje koje su se odvojile od Austro - Ugarske monarhije, i kralja Aleksandra Karaorevia nastala je 1. prosinca 1918. prva Jugoslavija pod nazivom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Tog datuma regent Aleksandar Karaorevi proglasio je ujedinjenje Drave Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom. Iako su predstavnici Drave SHS, na elu sa Svetozarem Pribieviem, prije upuivanja u Beograd od Narodnog vijea Drave SHS dobili dokument "Naputak" kojim se uvjetuje ujedinjenje Drave SHS s Kraljevinom Srbijom. Dolaskom u Beograd, pod dojmom pristupa Crne Gore Srbiji te samovoljni izlazak Bake, Banata i Baranje [nedostaje izvor] iz sastava Drave SHS i prikljuenje Srbiji, bojei se talijanske okupacije Dalmacije i Istre te socijalnih nemira, biva odbaen "Naputak" i napisana "Adresa" dokument o bezuvjetnom ujedinjenju Drave SHS i Kraljevine Srbije. Nakon atentata na Stjepana Radia i zastupnike HSS-a u Narodnoj Skuptini u Beogradu 20. lipnja 1928. g. Aleksandar Karaorevi je 6. sijenja 1929. uveo otvorenu diktaturu. 3. listopada 1929. promijenjeno je ime drave u Kraljevina Jugoslavija, provodei geslo "Jedan narod, jedan kralj, jedna drava".

Proglaenjem diktature, Kraljevina Jugoslavija je bila baena u ponor, te zbog sve otvorenije marginalizacije svih nesrpskih naroda dovela je jaanja nacionalizma i separatistikih osjeaja kod: Hrvata, Slovenaca, Albanaca. Na prostorima dananje Makedonije jaale su bugarske struje koje su imale za cilj pripajanje veeg dijela Makedonije Bugarskoj. Nakon atentata na Aleksandra Karaorevia u Marselju 1934. postupno poinje slabiti diktatura. Pribliavanjem drugog svjetskog rata, pod pritiskom Francuske i Engleske, poinje se rjeavati hrvatsko pitanje.

26. kolovoza 1939. proglaena je Banovina Hrvatska.

Pod primamljivim obeanjima, Kraljevina Jugoslavija je pristupila Trojnom paktu, ali je nakon pua (organiziranog od Engleske) nekoliko dana poslije, dolo do smjene vlasti i razvrgavanja tog pristupa. Navedeni dogaaji su razbjesnili nacistike voe, i pripremili su napad na Kraljevinu Jugoslaviju. U kratkotrajnom travanjskom ratu 6. - 17. travnja 1941. Kraljevina Jugoslavija je nestala pod maljevima faistike Italije i Treeg Reicha. Nerjeeno nacionalno pitanje:Hrvati,Slovenci i Crnogorci izgubili dravnost ,a Muslimani i Makedonci nisu bili priznati kao narod. Zbog tekog gospodarskog stanja u zemlji stanovnitvo se udruuje u vee obiteljske zajednice.(90% stanovnitva ivi na selu!) Nije postojala nikakva socijalna zatita. U vanjskoj politici Kraljevstva SHS najvie su utjecaja imale velike europske velesile kao to su Velika Britanija i Francuska. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca bila vienacionalna, priznati status naroda imali su samo Srbi, Hrvati i Slovenci s tvrdnjom da su to "tri plemena istog naroda". Premda je deklarativno Kraljevina SHS bila ustavna monarhija, Vidovdanski ustav od 28. lipnja 1921. ozakonio je velikosrpski hegemonizam, unitarizam i centralizam. Sustav je obiljeio i andarmerijski teror nad politikim protivnicima, komunistima i pro-ljeviarskim strankama, republikanskim strankama te hrvatskom oporbom. Opseg tog terora se kretao od verbalnih prijetnja preko organizacija koje su bile produena reimska ruka (ORJUNA i sl.), fizikih ugroza sve do ubitstava.

-

Bosanska crkva

-

-

Crkva bosanska je bila autohtona crkva u Bosni koja je postojala tokom srednjeg vijeka. To je bila jedina heretika crkva koja je uspjela da postane zemaljska (dravna) crkva. Heretikim crkvama u Makedoniji, Italiji, Francuskoj i Bosni pripisuje se dualizam. Pripadnici Crkve bosanske su se nazvali krstjanima. Danas ta Crkva vie ne postoji jer je sasvim nestala tokom Osmanske vladavine. Dubrovani su predstavnike Crkve bosanske zvali patarenima. U literaturi se predstavnici Crkve bosanske nazivaju i Bogomilima. Babuni (Babunin) je izraz kojim su u srednjovjekovnoj Srbiji nazivani heretici i bosanski krstjani (babunska jeres; zli heretici; trikleti babuni; babunska vjera; bezboni i paganski babuni; babunska rije) Vjersko uenje Crkve bosanske se danas slabo poznaje. Nije sauvano dovoljno informacija koje bi pojasnile teologiju i obrede. Vie informacije nude inkvizitorski i protivniki tabori k