37

PAMENJE, SJEANJE I ZABORAV: FIGURE OBLIKOVANJA NACIONALNE KULTURE

Ivana uul

Unatrag nekoliko desetljea javljaju se razliiti znanstveni pristupi idejama nacije i nacionalizma. Meu njima su svakako istaknutija dekon-strukcionistika itanja teoretiara nacije Gellnera, Andersona, Hobsbaw-ma i Smitha.1 Njihova istraivanja umnogome mijenjaju obzor prouavanja problema. Naciju predstavljaju kao u cijelosti zamagljenu i nestalnu kategoriju, podlonu stalnim preoblikama, progovarajui o paradoksima us-postave fenomena i nemogunosti njegova sveobuhvatnog prikaza. Ova je analiza u irem smislu pokuaj ispitivanja uloge knjievnih, publicisti kih i programatskih tekstova hrvatskih preporoditelja u izgradnji nacije kao andersonovske zamiljene zajednice, a u uem smislu njihovih uinkovitih strategija pamenja, sjeanja i zaborava kao figura oblikovanja nacionalne kulture. Takve su strategije brojne i kreu se u rasponu od nepouzdanog

1 U ovoj se interpretaciji na modernistike teorijske pristupe (Gellnerov, Smithov, Hobsbawmov, Andersonov itd.) ne naslanjamo samo zbog njihova stava o navodnoj kvazirealnosti nacije nego ponajprije zbog vanosti koja se pridaje performativnom djelovanju knjievnosti i drugih diskurzivnih praksi pri njezinu oblikovanju i okamenjivanju.

38

sjeanja, zaborava, osvjeavanja pamenja pa sve do izmiljanja tradicije (Hobsbawm). Ovdje u se usredotoiti na one prikazivake taktike hrvatskih preporoditelja koje u najveoj mjeri ilustriraju kako sjeanje, pamenje i zaborav imaju oblikotvornu ulogu u njihovoj kulturnoj politici. Na tom tragu prije svega treba istaknuti strategiju izmiljanja imena koje treba uspostaviti kontinuitet s odgovarajuom prolosti. Nezaobilazna je i strategija ritualnog ponavljanja motiva, obiaja i simbola koji su u funkciji usaivanja odreenih vrijednosti i normi ponaanja sunarodnjacima. esta je i strategija zaboravljanja, odnosno potiskivanja paradoksalnog zijeva u preporoditeljskoj kulturnoj politici. Naime, preporoditelji se obiajima, u skladu s vlastitim ideologijskim ciljevima, koriste istodobno i kao iden-tifikacijskim i kao razlikovnim sredstvom etnije. Meutim, iako je rije o retrospektivnom pripisivanju jednog ili vie diferencirajuih elemenata zajednikoj kulturi (Smith), treba napomenuti da su ti elementi, ma ko-liko bili fabricirani ili iskopani iz nepouzdanog sjeanja, konstitutivni za uspostavu nacionalnog identiteta.

Problemi pamenja, sjeanja i zaborava usko su vezani i s nainom na koji su hrvatski preporoditelji sebe vidjeli kao skupinu koja je u mogunosti oblikovati novu nacionalnu zajednicu. Njihovo kulturno i politiko djelo-vanje izgraeno je dakle tehnikom autoreprezentacije, predoivanjem sebe kao nositelja izvorne nacionalne ideje. Da bi dali konture novoj buduoj zajednici, kojoj su uzorke traili u prolosti, za sebe su trebali priskrbiti odreeni legitimitet. Bez njega ne bi mogli novu mitologiju crpiti iz stare, ne bi mogli ilirskoj povijesti pronicljivo udahnuti nova znaenja. Da bi se domogli statusa vjerodostojnih zastupnika naroda, morali su stvoriti sliku o sebi kao homogenoj i organiziranoj skupini ujedinjenoj zajednikim stavovima, vrijednostima i normama. U tu su se svrhu samooblikovali kao izravni nasljednici kulturne i povijesne batine. Proturjene i nestabilne veze s tim nasljeem kao i upotrebu znanja i moi prilikom njegove us-postave nuno su morali zaboraviti, preutjeti ili zatakati. Preporoditelji su se, u pravilu, samoobmanjivali injenicom da svojim tekstovima obna-

39

vljaju iskonsku etniku prirodu, dok su ustvari oblikovali drukiju vrtnu ili kultiviranu kulturu2, kako je naziva Gellner, kojom su graanima ucijepili bezuvjetnu privrenost naciji.

Jedna od vanijih prikazivakih strategija preporoditelja bila je ide-ologija nominalne identifikacije.3 Ime preporod njima je priskrbljivalo potrebne simbolike moi za izgradnju nacionalne zajednice. U termin su upisivali virtualna znaenja. Drakovi je 1838. pokret prozvao najno-vijim knjievnim preporodom nae domovine, a 1878. prvi povjesniar pokreta, Ivan Mileti, razdoblje od 1835. do 1850. oznaava kao doba preporoda, ili ti, po imenu doba ilirsko4. Iznuda uene identifikacije s poj-mom nipoto nije sluajna. Zadaa je bila da se u tekstovima preporoditelja proizvedu znaenja o ponovnoj uspostavi kljunih nacionalnih kategorija. Prema rijeima naih povjesniara5, preporoditelji su oivljavali sjeanja

2 Kulture Gellner dijeli na vrtne i divlje. Prve se znatno razlikuju od drugih, nesofisticiranih i neizdiferenciranih, priroenih agrarnim drutvima. Kultivirana ili vrtna kultura podrazumijeva razraen i osmiljen program obra-zovanja, osoblje i institucije koje ga odravaju te u skladu s tim vlastitu dravu. Usp. Gellner, Ernest, Nacije i nacionalizam, preveo Tomislav Gamulin, Minerva, Politika kultura nakladno-istraivaki zavod, Zagreb 1998.

3 Pojam je preuzet iz studije Etnicitet u novom kljuu Richarda Jenkinsa. Autor termin nominalna identifikacija povezuje s problemom ideologizacije imena i klasifikacije, odnosno, preciznije, stvarnih uinaka virtualnih imena i etiketa. Usp. Jenkins, Richard, Etnicitet u novom kljuu, Biblioteka XX vek, 117, Beograd 2001., str. 74-75.

4 O tome usporedi: Hrvatski narodni preporod, Ilirski pokret, idak, Jaroslav; Foreti, Vinko; Grabovac, Julije; Karaman, Igor; Stri, Petar; Valenti, Mirko, Bi-blioteka Povijesna istraivanja, kolska knjiga i Stvarnost, Zagreb 1988., str. 119.

5 Time su izraavali uvjerenje da oivljavaju manje ili vie zaboravljene do-mete u politikoj i dravnoj organizaciji i u kulturi svoga naroda u srednjem vijeku, o kojima treba sustavno obavjetavati to vie potomaka stvaralaca nekadanje narodne veliine i tako im, uz ostalo, omoguiti da postepeno postanu svjesni lanovi nacionalne zajednice, sposobni da se aktiviraju u borbi za napredak svoje nacije u novim drutvenim uvjetima. Pojam narodnoga preporoda hrvatski su preporoditelji preuzeli od eha, Slovaka i Talijana (obrozen, risorgimento).

40

na zaboravljene dosege kako kulturne tako i politike organizacije svoga naroda u srednjem vijeku radei na taj nain na nacionalnom pamenju (Assman). Ustajanje od mrtvih, vraanje iz zaborava preporoditeljima se u tom radu na nacionalnom pamenju nametalo kao samorazumljivo i neproblematino. Danas je sjeanje, osobito na podruju neuropsihologije, iznimno sloen fenomen. Istaknuti australski znanstvenik na polju kognitiv-ne neuroznanosti Jonathan K. Foster vie od dvadeset godina rada posvetio je upravo problemu sjeanja, podcrtavajui da ono ima vanu ulogu u svim aspektima svakodnevnog ivota. Sjeanje na proli dogaaj, kad u nekom kasnijem vremenu oblikuje misli, osjeaje ili ponaanje, tek je njegov nagovjetaj, a ne vjerna kopija. Bartlettovim rijeima Foster podsjea da

() sjeanje nije ponovno pobuivanje neizbrojivo utvrenih, beivotnih i fragmentarnih tragova. Ono je imaginativna rekonstrukcija ili konstrukcija izgraena iz odnosa izmeu naeg stava prema ukupnom djelatnom mnotvu organiziranih reakcija ili iskustava iz prolosti i malog istaknutog detalja koji se obino pojavljuje na slici ili u jezinoj formi. Prema tome, ono teko da je ikad doista tono, ak i u najosnovnijim sluajevima rekapitulacije po sjeanju.6

Historiar se smije posluiti pojmom to su ga upotrebljavali nekadanji povijesni initelji samo ako tono utvrdi njegov sadraj koji ne moe biti isti kao znaenje to su mu ga dali ljudi koji su ga stvorili. Pri oznaavanju svoje vlastite djelat-nosti preporoditelji nisu razlikovali etniku zajednicu (srednjovjekovni narod) i naciju. Bili su uvjereni da je njihova nacija ve postojala u srednjem vijeku, ali da su njezini pripadnici bili uspavani tuinskim utjecajem i da ih zato treba probuditi i nastojati da se odueve nekadanjom slavom i pokrenu u borbi za samostalan politiki i kulturni ivot nacije. Preporoditelji jo nisu mogli shvatiti da oni sudjeluju u procesu stvaranja kvalitativno nove zajednice. U svakom slu-aju, povijesno kretanje, nazivano od suvremenika narodnim preporodom, ima posebna obiljeja koja nam omoguavaju njegov opis i periodizaciju. U: Gross, Mirjana, O integraciji hrvatske nacije, u: Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), uredila Mirjana Gross, Izvanredna izdanja Sveuilina naklada Liber, Zagreb 1981., str. 184.

6 Foster, Jonathan K.: Memory: A Very Short Introduction, Oxford University Press, New York 2009., str. 17.

41

Prekapajui po sjeanju, preporoditelji su iz njega izvukli ime Ilir, koje je trebalo proizvesti predodbu novog roenja, ali i obnovu ukorije-njenih i prastarih vrijednosti. Istoj predodbi sluio je i od eha, Slovaka i Talijana posueni pojam narodnoga preporoda. Takvim imenovanjem vlastitog djelovanja hrvatski preporoditelji svoju kulturnu svakodnevicu nastojali su predstaviti kao drukije (preporoeno) ozraje za konstituiranje nacionalne svijesti. Tomu je pridonijela i Danica, koja je nakon preduge utnje napokon mogla ponuditi pravu sliku o poletu kulture koji se odraava na sveukupni narodni ivot.

Poneto je u tim rekonstrukcijama ipak trebalo zaboraviti, pomesti pod tepih, da bi se, kako kae Foster, materijal sjeanja ne samo racionalizirao nego preobrazio u ono s im su oni koji se prisjeaju pomireniji. Priziva se ona inaica grae koja se onima to je vade iz sjeanja ini ugodnijom i manje bolnom. Odabir neizumrlog imena Ilir, na primjer, Vukotinovi u Ilirizmu i kroatismu i Rakovac u Malom katekizmu za velike ljude oprav-davaju, u tipinoj romantiarskoj maniri, iskljuivo gradnjom zajednike ilirske knjievnosti, premda im je u konanici cilj hrvatsku knjievnost, na posve neliteraran nain, osloboditi njezinih nuno provincijalnih do-meta. Bijeg u izmatane svjetove literature proturjeno je trebao proizvesti stvarnosne uinke u prostoru etniciteta. Presvlaenje u iaene fikcional-ne svjetove knjievnosti, u sigurnom zaklonu pojma ilirizma, osiguralo je neizloenost impliciranih politikih konotacija uputanje u proces konstituiranja nacije bez potpore ondanje drave. Zbog vlastitih realnih politikih ciljeva te su ciljeve bili prinueni radikalno napustiti u ime virtualnog ilirstva i zamiljanja junoslavenske transetnike knjievne zajednice, ipak omeene zajednikim teritorijem. Romantiarski topos odustajanja od zbilje ovdje je dobio svoju pomaknutu inaicu. Uostalom, kako je istaknula Mirjana Gross, oni su vjerovali u postojanje nacije prije njezina politikog konstituiranja; zato su i rabili pojam preporod kojim se sugeriralo da je rije o oivljavanju neega to ve postoji. Zaboravili su ipak da preporod kojim su htjeli predstaviti vlastiti pokret

42

nije u jednakoj mjeri i istodobno obuhvatio sve hrvatske zemlje. Donekle organizirana aktivnost preporoditelja u kajkavskoj Hrvatskoj zasigurno nije imala istovjetan odjek u Dalmaciji, Slavoniji, Dubrovniku ili pak Istri i na Kvarnerskim otocima. Taj imaginirani procvat uistinu nije preobrazio narod, ali je barem iznjedrio njegovo nanovo iz prolosti oivljeno i lako pamtljivo ime kao jezgru budueg nacionalnog zajednitva.

Pamenjem i sjeanjem rekonstruirano ime, prema preporoditeljima, neupitno je fiksirano u prolosti. Vukotinovi7 recimo izmiljeno antiko podrijetlo Junih Slavena upotrebljava kao vjerodostojan povijesni dokaz dugotrajnog postojanja imena Ilir, a Rakovac pak pitajui se Koje msto zauzima ime Ilir u Europi?, izmeu ostalog, odgovara: Ime dakle Ilir u jednoj je kategorii s imeni: nmakim, englezkim, francuzkim itd.8 Rakovac na razini imena potvruje da su preporoditelji uistinu vjerovali u postojanje nacije prije njezina uspostavljanja. Meutim, poistovjeivanje

7 Prelazim sada na ilirisam onaj, koi zaista obstoji, i to je ilirisam u rodo-slovnom i slovnikom (literarnom) smislu. Ilirizam rodoslovni ono je ime, s kojim se svi juni Slaveni nazivati moraju. Ilirsko je ime starinsko ime za ove krajine. Ilirium je jo pod starinskimi Rimljani ovd bio, i u dravah ilirskih stanovali su Slaveni. Kasnie nae historie nazivale su Horvate, Slavonce i Dalmatine imenom Ilirah. Koi je Itvanfia, Ratkaja, Katania, Praya, vandtnera itd. itao, on je mogao najti u njih Proceres Illyrici, Banus Illyrici itd. To dakle nita novoga nije. Ovo je ime slavno, ovo nam ime daje znamenitost historiku. Nae prezime (pridvak) je Ilir a krstna imena su razlina: Horvati, Dalmatini, Slavonci, Crnogorci, Bonjaci, Srblji itd. Uostalom ovaj lanak nije za historike dokaze oprdljen, niti hoe da se u to uputa. Mi smo u uivanju ove slave, a tko bi ju nami rado oteti, neka nam dokae, da nam ne pripada. Komu se rai u to polje dublje ugledati, neka se primi debelih foliantah, neka ita tamo, neka misli o tom, to je itao, i tad neka sudi... Ilirizam slovniki je ivot na duevni. U: Vu-kotinovi, Ljudevit, Ilirizam i kroatisam, u: icel, Miroslav, Programski spisi hrvatskog narodnog preporoda, Stoljea hrvatske knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb 1997., str. 142.

8 Isto, str. 132.

43

tih imena nije mogue, s obzirom na to da je nacionalna svijest u ondanje vrijeme u Junih Slavena jo uvijek u povojima.9

Preporoditelji imenom Ilir i pojmom ilirizam udahnjuju ivot biu junoslavenskih naroda, pa i hrvatskom; zato se u svojim tekstovima tako gorljivo bore za stoljetnu opstojnost tog imena. Tu injenicu oni samo naizgled gube iz sjeanja kad ime predstavljaju kao odrednicu koja posee za transetnikim viestrukim identitetom koji nadilazi dravne granice promiui kozmopolitska, nadetnika, nadspolna, nadstaleka, nadteritorijalna i natkonfesionalna naela. O zaboravu nije rije ni onda kad (barem deklarativno) pod imenom ele progurati samo knjievni ivot, jer zapravo na taj nain otklanjaju sumnje o buenju hrvatskoga nacionalizma koji bi naposljetku u okviru kontitucie ugarske rezultirao dravotvornim procesom.

Nije nevano zbog ega se ba u tom trenutku preporoditelji prisjeaju glasovitog ilirskog imena i revitaliziraju ga. U tekstu ta namravaju Iliri Bogoslav ulek, da bi otklonio sve sumnje o opravdanosti rekapitulacije prie o postojanosti, dugovjenosti i drevnosti imena, pie o njegovoj rairenosti meu naim i stranim intelektualcima i prisutnosti u zakoni-ma.10 Hrvate naziva Ilirima naglaavajui kako je to ime neko uspjeno

9 Na isto je upozorio ve Jaroslav idak u svojem tekstu Ilirski pokret, u: Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), uredila Mir-jana Gross, Izvanredna izdanja Sveuilina naklada Liber, Zagreb 1981., str. 206.

10 Je li to istina, da su se reene pokrajine Iliriom zvale? (...) To je tako jasna istina, da ju jote ni najljutji Ilirah nepriatelj tajio nije, a niti ju tajiti moe, jerbo to svi i nai, i inostrani pisci svdoe. itaj grke oli latinske, nmake oli talianske, francezke oli ugarske pisce, koji su o reenih pokrajinah od najstariih vrmenah do danas pisali, svagd e oito i naroito najti, da su se ove strane Iliriom a Stanovnici Iliri zvali. (...) Je li to mogue, da se je zvala Horvatska Iliriom pod ugarskimi kralji? Nisu li ovo ime stopram od nkoliko godinah upotrebljavati poeli? (...) To je ne samo mogue, nego je prava istina. Tko se eli uvriti o tom, neka samo tije ugarski zakonik ili takozvani corpus iuris hungarici, ond e najti na vie mstih ove ri: Iliria, Ilirske kraljevine, t. j. Horvatska, Slavonia, i Dalmacia. A to zaisto ne smiemo niti pomisliti, da bi ova za nas, i za Magjare

44

ujedinjavalo sve hrvatske kraljevine. Oivljavanjem sjeanja o prikladnom imenu razmrvljenom se teritoriju udahnjivao ivot negdanjega svepokra-jinskog jedinstva. Ponovno otkrivanje imena u novim okolnostima znai doslovno oivljavanje mrtvih mitova, ozdravljenje bolesnog, raskomadan-og tijela negdanje sretne obitelji. Time e eliksir tradicije razbuktati zatomljenu energiju ne bi li se s izvorima uspostavio povijesni kontinuitet u kojemu e svaki pripadnik novonastale a prastare zajednice nai svoje zakonito mjesto prihvaajui njezine nepobitne vrijednosti. Referirajui na pra-ime koje simbolizira sretniju prolost, preporoditelji nastoje uspostaviti nune nepromjenjive i vjene moralne i kulturne norme, i to u okviru sve nesigurnijega drutveno-politikog ivota. Stoga se ustrajno pozivaju na brojne povijesne primjere koji potvruju kontinuitet Ilira i prirodnost njihova povratka. Proturjenom ponovnom invencijom starog imena stvara se vezivno tkivo za konstrukciju junoslavenske za-jednice. Ime je u tom smislu kohezivno sredstvo iskonske i zanovljene ilirske tradicije. Trajnost i cjelovitost sveukupnog narodnog ivota, meutim, umjetno su stvoreni koncepti. Preporoditeljsko preuzimanje imena Ilir, njegovo oivljavanje i velianje to zorno potvruju. Antiki Illyricum (postojbina Ilira u prapovijesno i rimsko doba, a potom i naziv rimske provincije) nema izravne veze s imenom to su ga preporoditelji u svojim tekstovima (zlo)rabili za konstituiranje (vlastite) interesne zajednice naroda. Sjeanjem, pra-imenom prizvana inaica povijesti preporoditeljima slui za izgradnju internacionalne istine o neprekidnosti opstojnosti vlastitog ethnosa. Smith je ustvrdio da su uvjet opstojnosti svake etnike zajednice:

toli sveta knjiga lagala. Nu isto to potvrdjaju i zakoni Marie Terezie, kraljice ugarske, koja Horvate takojer Iliri zove; isto svdoe i drugi pisci, koji Horvatom ime Ilirah nadvaju; samo valja znati, da se ovd Horvatska ne samo za se, nego ukupno s ostalim dvma posestrim kraljevinama Iliria zove. ulek, Bogoslav, ta namravaju Iliri, u: icel, Miroslav, Programski spisi hrvatskog narodnog prepo-roda, Stoljea hrvatske knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb 1997., str. 232-233.

45

(...) upravo mitovi o zajednikim precima (ije je utvrivanje obino teko). Fiktivna loza i pretpostavljeni preci jesu ono to je vano za oseanje etnike identifikacije. U stvari, Horovic je uporedio etnike grupe s natporodicama fiktivne loze zato to njihovi pripadnici smatraju da im je etnija sastavljena od uzajamno povezanih porodica, obrazujui jednu ogromnu porodicu spojenu mitskim vezama srodstva i predaka. To povezivanje porodice i nacije ponovo se javlja u nacionalistikim mitologijama i svedoi o neprekidnom sutinskom znaaju tog atributa etniciteta. Bez takvih mitova o lozi teko se da zamisliti iole trajniji opstanak etnija. Odakle smo potekli smisao toga bitan je za definiciju ko smo.11

Kolektivno ime (Smith) preporoditelji takoer usko veu za mitove o podrijetlu naroda i vlastitim precima. Stoga nije neobino da se oni prema imenu odnose kao prema svojevrsnoj dragocjenoj obiteljskoj uspomeni. Ta se uspomena uvijek doivljava subjektivno kao neupitna vlastitost, samorazumljiva i bjelodana danost. O njezinoj istinitosti oni nikad ne dvoje, jer je neodvojiva od njih, pa makar bila i tua ili izmiljena. O tome zorno svjedoi i Gaj u svojem tekstu Tko su bili stari Iliri?

Srtnim narodom podobnih dovodah nije trba; narodni ponos i slava njihovoga imena uva i uzderava slavu njihovih praotacah, pae vrhu nji-hovih grobvah, ako su i posve neznatni bili [istaknula I. .], razprostira nke zaslpljujue imena zrake. I u naem narodu za vrmena podpune svsti nije, da bi jedan, izmedju pismoznancah o tom dvoumio, jesu li stari Iliri sa svojom slavnom dogodovtinom bili praddi nai: to vie, kad bi se bio tko tada usudio ovu nesumnjivu istinu kakovim visokouenim mudrovanjem dokazivati, bio bi steko ime jednoga hvastavca, koi se napinja oblodaniti, da lipa izbilja iz lipova korena raste.12

11 Smith, Anthony D., Nacionalni identitet, preveo Slobodan orevi, Biblioteka XX vek, 99, Beograd 1998., str. 41-42.

12 Gaj, Ljudevit, Tko su bili stari Iliri? , Danica ilirska, V, br. 10, 9. ouj-ka 1839., str. 38-39, u: Danica ilirska 1838-1839-1840, IV-V-VI, Serija reprint izdanja Liber Croaticus, II. knjiga pretiska, Liber Izdanja Instituta za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb 1970.

46

Uz takav pristup ideolokoj nominalnoj identifikaciji, oekivano je da se ovisno o vlastitim zadanim politikim ciljevima katkad preporoditelji odriu ranije uspostavljenih tvrdnji. Tako se utopijski ilirizam temelji na izgradnji internacionalne obenite domovine koja, unato svemu, nee potirati etnike razlike i zasebnosti. Proturjenu ideju viekratno je isticao Gaj u svojim proglasima za svako novo godite Danice.

Dakle po ilirstvu brat Horvat da uzdri ne samo svoje ime, nego sve ono, to je horvatsko; po ilirstvu brat Slavonac da uzdri ne samo svoje ime, nego sve ono, to je slavonsko; po ilirstvu brat Srbljin da uzdri ne samo svoje ime, ve sve ono to je srbsko.13

Gaju je starodrevno ime oito uinkovito sredstvo za prizivanje transetnike zajednice koja e proturjeno osnaivati svaku etniku skupinu za sebe i pozivati je na isticanje razlika. Ideologija nominalne identifikacije preporoditelja u tom se obzoru prikazuje kao izrazito liberalna. eljenim ukljuivanjem pripadnika razliitih etnikih skupina, ime prevladava traume ogranienog dosega njihove politike. Preporoditeljska se nomi-nalna ideologija oblikuje i prikazuje kao granina praksa koja nacionalno gradi na uskoj crti razdvajanja s nenacionalnim ili internacionalnim. No, u praksi izgradnja kolektivnog transetnikog identiteta iskazat e se kao rad na zasebnom nacionalnom identitetu.

Iako se preporoditelji najee zaklinju u svetost i okamenjenost imena, u svrhu svoje ideologije lako e zanijekati njegovu izvornost. Ovdje je dodue rije o vrlo ilustrativnom nediskurzivnom primjeru prigodi obiljeavanja imendana prvaka preporodnog pokreta Ljudevita Gaja, u prisutnosti drugih hrvatskih preporoditelja, u dvorcu hrvatskog plemia Mirka andor-alskoga, ujaka naega poznatog romanopisca koji je

13 Navod preuzet iz: Danica ilirska 1841-1842-1843, Serija reprint izdanja Liber Croaticus, V. knjiga pretiska, Liber Izdanja Instituta za znanost o knji-evnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb 1971. [Stranice nisu naznaene.]

47

zabiljeio Rudolf Horvat u svojem tekstu Socijalni rad preporoditelja.14

14 Ipak nijesu prisutni rodoljubi samo jeli, pili i nazdravljali. Kako ih je vodila ljubav za narodnu stvar, poeli su raspravljati o sredstvima, kojima bi se trebali posluiti, da preporode uspavani hrvatski narod. Tako je pala i misao, da se moraju p o h r v a t i t i krsna i m e n a hrvatskih rodoljuba. (...) Ovdje moram priznati, da Hrvati nijesu prije g. 1835. vodili brigu oko svojih krsnih imena. Dosta je, ako spomenem, da je glasoviti sigetski junak svoje prezime dodue pisao Zrinski, a ne Zrinyi, kako ga zovu Madari; ali se ni on nije sluio hrvatskim imenom Nikola, ve je upotrebljavao madarsko ime Miklo-u. Tako je i slavni a nesretni hrvatski ban Franjo Frankopan u hrvatskim pismima svoje krsno ime pisao Ferenc, a ne Franjo. Pa i karlovaki general Vuk Frankopan, otac hrvatske banice i patnice Katarine Zrinske, potpisuje se u pravnim hrvatskim pismima Volfgang, a ne Vuk. (...) Gaj i drugi prisutni hr-vatski rodoljubi uzee u ruke koledar, da latinska, grka i njemaka krsna imena prevedu ili barem preudese na hrvatski. Tako je od Ludviga postao Ljudevit, od Florijana Cvjetko, od Julija Ljubomir, od Feliksa Sreko, od Viktora Vladoje, od Karla Dragutin, od Aleksandra Branimir, od Teodora Bo-idar, od Teofila Bogoljub, od Gotfrida Bogomir, od Deziderija eljko, od Augusta Veljko, od Henrika Hinko, od Dominika Dinko, od Klementa Milivoj, od Juvenala Mladen, od Leona Lav, od Engelberta Anelko, od Gracijana Radovan, od Volfganga Vuk, od Emerika Mirko, od Rajmunda Rajko, od Alberta Ognjan, od Longina arko, od Martina Davorin, a od Valentina Zdravko. Kako ti preporoditelji bijahu podjedno i oduevljeni Slaveni, nastojahu stvoriti to vie takvih krsnih imena, u kojima e biti vidljiva slavenska rije. Zato su Fridrika prekrstili u Miroslava, Leopolda u Lavosla-va, Alojzija u Vjekoslava, Eduarda u Slavoljuba, a Ignaca u Vatroslava ili Ognjoslava. Neki su pae silom htjeli ime Ferdinand prevesti u Konjoslav. (...) to je g. 1835. bilo zakljueno na sastanku hrvatskih rodoljuba u Psarjevu, to su oni teajem g. 1836. i 1837. i proveli. Odsada su na svoja sijela i zabave dolazili samo u surkama, koje se smatrahu znakom ilirskoga drutva. Svi su pohrvatili svoja krsna imena, a neki i prezimena. Tako je od Lajoa Farkaa postao Ljudevit Vukotinovi, a od upnika Karla Wachtera u Sv. Ivanu-Zelini postade Dragutin Straimir. (...) Znatnu im je pomo od prvoga asa pruio skladatelj Ferdo Wiesner, koji se dodue rodio u Celju, ali je jo kao dijete doao u Samobor. Premda je bio 11 godina stariji od dra. Gaja, ipak mu je bio osobni prijatelj. Zato su Gaj i drugi poeli Wiesnera nagovarati, neka i on promijeni svoje ime i prezime. Stavie mu i gotov prijedlog, da se odsada zove Konjoslav Livadi. Wiesner pristade na to, da promijeni svoje prezime u Livadi, ali

48

ini se da, kako se iz ovog podueg navoda u biljeci jasno vidi, kad je o identifikaciji imenom rije, preporoditeljima nita nije nevano te tekst u tom smislu ivopisno odraava do koje je mjere nominalno ideologiziranje upleteno u ondanji ivot. ak i na proslavi, za vrijeme obiljeavanja Gaje-va imendana, preporoditelji rade pripitomljujui latinska, njemaka i grka imena u vlastitom jeziku prema katolikom kalendaru. Dogaaj je pomalo groteskan, a posebno trenutak u kojem Gaj i drugi nagovaraju skladatelja Ferdu Wiesnera da uzme pohrvaeno ime i prezime Konjoslav Livadi. Zanimljivo je primijetiti da je kolektivno ime u njihovoj ide-ologiji prikazano doslovno petrificirano kao nedodirljiva svetost, a u ovoj se zgodi prema vlastitim imenima, koja bi barem donekle trebala nositi obiljeja individualnog identiteta, odnose maehinski. Izvornost imena oito je arbitrarna, pridodana, izgraena, konvencionalna utemeljena na neizvornosti.

Selektivno pamenje ili pak zaboravljanje nije odigralo ulogu samo u upisivanju virtualnih znaenja pri imenovanju njihova pokreta ili predaka nego je ulo u sve pore njihovih strategija oblikovanja stare-nove zajed-nice. Ono je omoguilo nune privide i alternativne stvarnosti u kojima je potencijal za gradnju nacije bio osnaen. Hobsbawm reene strategije naziva izmiljenim tradicijama ili radnjama

(...) ritualne ili simbolike prirode, koje se obino upravljaju prema otvoreno ili prikriveno prihvaenim pravilima, i koje tee da usade odreene vrijednosti i norme ponaanja putem ponavljanja, to automatski podrazumijeva kontinuitet

nikako ne htjede uzeti ime Konjoslav, koje mu se nije nimalo svialo. Napro-tiv je mnogo mlai Ignac Fuchs odmah prihvatio prijedlog, da se odsada zove Vatroslav Lisinski. (...) Neki su od preporoditelja od prvog asa nastojali pohrvatiti i e n s k a krsna imena. Tako je dr. Gaj svojoj majci Juliji dao ime Ljuboslava. Ipak se ta namjera dala mnogo tee provesti, jer je enska inteli-gencija u Hrvatskoj bila tada posve ponijemena. U: Horvat, Rudolf, Socijalni rad hrvatskih preporoditelja, u: Hrvatsko kolo, knjievno-nauni zbornik, knjiga XVIII, Zagreb MCMXXXVII, Redovno izdanje Matice hrvatske, str. 265-266.

49

s prolou. U stvari, kad je mogue, one obino tee da uspostave kontinuitet s odgovarajuom historijskom prolou.15

Kad je rije o prikladnoj povijesnoj prolosti, osobito znaenje za preporoditelje imaju oni dogaaji koji idu u prilog isticanju nekadanje samostalnosti hrvatske drave u srednjem vijeku i obrane municipalnih prava koja su Hrvatskoj jamila njezinu dravnost. Primjerice, Nemi-ev odabir tono odreenih epizoda srednjovjekovne prolosti u Puto-sitnicama nije samo spontani literarni in.16 Njime se vjerojatno nastoji uspostaviti kontinuitet s nekadanjom dravnou, koju su, kako sam autor kae, mogli poricati samo neki, rdjavi historici i prepredeni pisci17. Budui da je rije o putopisu, znakovit je i opseg prostora koji zauzima

15 Hobsbawm, Eric, Uvod: Kako se tradicije izmiljaju, u: Izmiljanje tradicije (zbornik uredili Eric Hobsbawm i Terence Ranger), prevele Slobodanka Glii i Mladena Preli, Biblioteka XX vek, (knjiga) 126, Beograd 2002., str. 5-6.

16 U Krievcih je Koloman, kralj ugarski, s dvanaest poslanika Hrvatske ui-nio ugovor po kojem se Hrvatska k ugarskoj kruni sa potvrdjenjem starih svojih i podjeljem novih povelj pridrui. Na to se Koloman za kralja Hrvat u Bio-gradu kruniti dade, kamo ga spomenuti poslanici s vojskom Hrvat sprovodie; kao to to osim povelje, koju je Koloman manastiru sv. Marije u Zadru podielio, i mnogi drugi historijski dokazi potvrdjuju. (...) Imade znadem ja to imade ljudi, kojim se ovaj historijski dogadjaj nevjerojatan ini, i koji naprotiv izvjeu spljetskoga arcidjakona Tome, koji ovu okolnost potanko spominje, nevjerovani Tome bez ikakva uzroka i dovoljna dokaza ostaju. Nu ovi ljudi nisu na sreu ni Fessleri, ni Prayi, ve samo Bezimenici (Anonymi), koji sa sveznalim, nu nita ne znamenujuim posmiehom propitkuju: u kojih pismohranah nalaze se dakle ova posebna prava Hrvat? Koji to pitaju, oni oituju ne samo, da su rdjavi historici, ve i kukavni pravdoznanci, jer barem kano takovi morali bi znati, da nepretrgnuto kroz stoljea uivanje prav ako ne veu, to sigurno onu jakost imadu, koju izjedni, po gdjekojem preprednom piscu srednjega vieka podmetnuti kvieri. Nemi, Antun, Putositnice, u: Izabrana djela, uredio i uvod napisao Mi-livoj repel, Naklada Matice hrvatske, Zagreb 1898., str. 211-212. (Sadraj: O ivotu i radu Antuna Nemia. Izabrane pjesme; Kvas bez kruha ili: Tko e biti veliki sudac?; Udes ljudski; Putositnice.)

17 Isto, str. 212.

50

opis geografski, kako sam Nemi ustvruje, potpuno neatraktivnog lo-kaliteta golih peina Grobnikog polja18. Mjesto postaje vano iskljuivo zbog svojih povijesnih i nacionalnih kapaciteta: Hrvati su ondje unitili trinaestostoljetnu devetoglavu hidru, spasivi ne samo sebe nego i cijelu Europu.19 Nemieva odluka da ovom povijesnom dogaaju koji se, kako tvrde dananji historiari, nije ni zbio20 u svojoj putopisnoj prii posveti toliko prostora zanimljiva je iz vie razloga. Unato izreenom autorovu autorefleksivnom priznanju o slabosti povijesnoga pamenja i nunosti narativnog saimanja i prekrajanja stvarnosti, Nemi se pri-hvaa rekonstrukcije nepostojee bitke. Taj se motiv uope vrlo esto ponavlja u tekstovima hrvatskih preporoditelja, jer je postao objektivnim znakom narodne pobjede. Upotrebljava se kako bi, izmeu ostaloga, pro-maknuo solidarnost sa zapadnim svijetom prikazujui hrvatske zemlje kao

18 Isto, str. 245.19 A za toga dodju i u potjeri nalazee se ete trojedne kraljevine, te ih na

spomenutom polju sa sviju strana obkole i hametom potuku. () Tako pade deve-toglava hidra trinaestog stoljea, koja polovici Europe strah i trepet zadavae; tako svri ono 30.000 Tatara, koje je Batu-Kan prama Krku poveo bio. Rumenilo golema ognja na Velebiu dade hrabrim Dalmatincem, koji se u isto vrieme pod svojimi vojvodami ubii (poslije grofovi Zrinski) s Kadamom i s njegovimi etama vieputa estoko potukoe i grad Klis, u kom bi kraljeva obitelj uvana, junaki branjahu, radostno znamenje, da su Tatari pobiedjeni. Na to Kadam bez oklieva-nja ostavi Dalmaciju, te se odieli kui kroz Bosnu, Srbiju i Bugarsku. Radostan oj! orio se je od Uke (Monte Maggiore) pa tja do Kotora uzdu obal Adrije iz usta slavodobitnog naroda; domovina bijae opet slobodna, kruna kralju, a kralj kruni opeta povraen. () Ove uspomene oivljuju izumrlu narav ovoga tatarskog groblja; ovi neuveli lovori krase gole peine Grobnikog polja! Da li je dakle i udo, to stupivi nogom na sveto ovo zemljite svoga naroda udnovato neko tjeranje i dizanje uenj u unutarnjosti due svoje osjetih? Isto, str. 245.

20 O preuzimanju i razvoju metafore predzia kranstva kao jednog od povijesnih poslanja hrvatskog naroda vidi u: ani, Ivo, Simbolini identitet Hrvatske u trokutu raskrije-predzie-most, u: Historijski mitovi na Balkanu, zbornik radova, Institut za istoriju, Sarajevo 2003., str. 161-202.

51

predzie kranstva21. Selektivna upotreba povijesti, prema britanskom povjesniaru Kedourieu22, nuno onog tko ita zanosi itanju prolosti iz politiki obiljeene perspektive. Ideologija koja se na taj nain oblikuje mobilizira Nemieve sunarodnjake da itaju povijest upregnuti u na-Nemieve sunarodnjake da itaju povijest upregnuti u na- da itaju povijest upregnuti u na-povijest upregnuti u na- upregnuti u na-upregnuti u na- u na-u na- na-na-cionalnu stvar. Toj ohrabrujuoj religiji, to iz junake prolosti i etnike tradicije sama od sebe izvire, narod se bespogovorno odaziva jer ona budi osjeaj uzajamne solidarnosti i ozraenosti (nacionalnim) identitetom, jamcem sigurne budunosti. U tom smislu preporoditelji ustrajno referiraju na pobjedu za pamenje Hrvata na Grobnikom polju; bez obzira na to je li se dogodila ili ne, ona je jedna od bogatijih ila hrvatske povijesti iz koje crpi nacionalistika ideologija.

Na motivu Grobnikog polja i Demeter gradi svoj uveni istoimeni spjev. U njemu je takoer povijesni dogaaj prikazan kao kljuno mjesto kolektivnog pamenja.23 tovie, on je izvor iz kojeg svaki Hrvat treba nauiti zato se mora identificirati s grobnikim Ilirom, koje njegove vri-jednosti treba naslijediti i zbog ega ba u toj zgodi treba traiti obrazac svojega ponaanja.

I Nemi i Demeter slue se gotovo istim idejama. Obojica nastoje dogaaj iskoristiti u didaktike svrhe pa se znanje o narodnosti neraskidivo uplee u mo nacionalistike ideologije. Pritom su strategije ponavljanja

21 Usp. npr. ani, Ivo, nav. djelo.22 Usp. Kedourie, Elie, Nationalism, Fourth Expanded Edition, Blackwell,

Oxford UK & Cambridge USA, 1993., str. 154. 23 Svak ovamo! kom je Ilirka ivot dala, / Naeg roda to je sveta Meka, /

iste krvi ddah naih rka / Tu je okaljanu svta est oprala! (...) Tu nek Hrvat ui, koja mu je cna, / Tu nek crpi hrabrost, ponos, volju, / Nek ne ite vk uthu bolju, / Neg koju mu daje ova uspomena!! U: Demeter, Dimitrija, Grobniko polje, u: Izabrana djela, priredio Nikola Batui, Stoljea hrvatske knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb 1997., str. 84. [Sadraj: Novogrke pjesme (Mojoj prijateljici, Druga /pjesma/ za nju; etnja; Ruevinama Misolungija, Da sluam arobne zvukove), Proza (Jedna no), Spjev (Grobniko polje, Izjasnjenja k Grobnikom polju), Drame (Teuta, Porin), lanci (Dramatika pokuenja dio parvi Predgo-vor; Misli o ilirskom knjievnom jeziku, Narodno kazalite kao zemaljski zavod).]

52

motiva te zaboravljanja njegovih virtualnih obiljeja uinkovit nain kro-jenja kolektivnog pamenja, a potom i etnikog identiteta. Propedeutikim utuvljivanjem jednog te istog gradiva u glave sunarodnjaka oni su gradili temeljna naela budue zajednice. To to su se ideje o junoslavenskoj slozi i uzajamnosti prometnule u odreenu manifestaciju hrvatske nacionalne samobitnosti, samo je jo jedna potvrda strateke upotrebe persiflae u oblikovanju nacionalne svijesti.

Recikliranjem motiva bitke na Grobnikom polju veina preporo-ditelja proizvodi reene poretke znaenja. Utvrivanju gradiva pomae i Preradovieva pjesma Na Grobniku, u kojoj se, kao i kod Nemia i Demetra, tematizira suprotstavljanje materijalnog i simbolikog znaenja lokaliteta:

Kamen krije do kamenaToga polja vis,

iva mu je uspomenaiv kamenopis.

Pusto polje, ploda ne da,Ko da misli re:

Za sve vieke unapredaRodilo sam ve.24

Preradovi, Nemi i Demeter stupaju kao jedan imaginirajui emocionalna znaenja koja monumentalni simbol nacionalnosti prirodno zrai. Stalnim ponavljanjem iste figure oni ne samo da ispunjavaju praznu ljuturu identiteta zamiljene zajednice nego olakavaju irenje i us-vajanje vlastite ideologije. Sakraliziranjem opisanog dogaaja (Preradovi

24 Preradovi, Petar, Izabrana djela (Pervenci, Nove pjesme, Pjesme objav-ljene u asopisima od 1852. do 1872., Pjesme na njemakom jeziku, Lina-Lieder / Pjesme Lini, Kraljevi Marko, Crtice moga ivota), priredio Cvjetko Milanja, Stoljea hrvatske knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb 1997., str. 111.

53

ga naziva duhom svetim: O uvajmo duh taj sveti / Kao dragi kam / Lasno je unapred rieti: / Trebat e ga nam.)25 preporoditeljsko oblikovanje nacionalnog identiteta povezuju s religioznim. Strategijom obrednoga ponavljanja posebno vrijednih sadraja preporoditelji homogeniziraju zajednicu. U studiji Kako se drutva sjeaju Paul Connerton takoer istie nacionalnointegracijski, ali i imaginativni karakter rituala te nas podsjea na podlonost njegova znaenja tranziciji.

Ritual funkcionira tako da prenosi zajednike vrijednosti unutar grupe i smanjuje unutarnje razdore; rituali nam kazuju, u skladu s tim gleditem, kako su ustanovljene drutvena stabilnost i ravnotea. Pokazuju kako etos jedne kulture i senzibilitet oblikovan tim etosom izgledaju detaljno objanjeni izvana, jasno izraeni u simbolizmu neeg poput obinog kolektivnog teksta.

(...) Svi rituali, bez obzira kako dostojanstveno bilo njihovo podrijetlo, moraju do neke toke biti izmiljeni i, osim povijesnog raspona u kojem ostaju postojati, oni su prijemivi na promjenu svog znaenja.26

Preporoditelji pak zaboravljaju da su oni iz pozicije ondanje nacio-nalne elite refrenskim opetovanjima u svojim tekstovima izmislili ritual koji oivljava odgovarajuu prolost, a Danicu uinili prostorom izvoenja obreda, kako bi doista uvrstili kult pobjede na Grobnikom polju. Paralel-izmi i istovjetan rjenik u takvu su ritualnom govoru oekivani. I Demeter i Preradovi upotrebljavaju sintagmu sveta Meka; Preradovi kao i Nemi podcrtava istinitost i zbiljnost dogaaja (istina se zna); Preradoviu je kao i drugoj dvojici Grobnik spomenik sam po sebi, ivi glas. Slinih se prim-jera u tekstovima preporoditelja moe nai pregrt. Kada npr. u Dopisu iz primorja svetkuje jubilarnu estotu obljetnicu27 toga sakraliziranog (ne)

25 Isto, str. 112.26 Connerton, Paul, Kako se drutva sjeaju, prijevod Zdravko idovec,

Electa biblioteka, aB izdanja antiBARBARUS, Zagreb 2004., str. 74 i 75.27 Godine 1992. pod pokroviteljstvom ondanjeg hrvatskog predsjednika

Tumana proslavljena je i 750. obljetnica bitke na Grobnikom polju.

54

povijesnog dogaaja, Kukuljevi ga presvlai u ruho religiozne dogme u koju svaki domorodac mora bezuvjetno vjerovati. Da je simbolika snaga te vjere u mjesto i in izuzetno velika, potvruje i Ivan Trnski pjesmom Smrt Ilira na grobnikom polju.28 Mrmljajui dobro nauenu molitvu, i on, poput Kukuljevia, posveuje zamiljenu bitku koja je spasila ugarskog kralja, obitelj, krunu i dravu priskrbivi hrvatskom narodu ulogu spasioca Europe. Unato pomanjkanju materijalnih dokaza o autentinosti dogaaja, preporoditelji se bez suzdravanja identificiraju s grobnikim Ilirima prikazujui zamiljeni identitet kao vlastiti.

Grobnika je bitka zasigurno jedan od snanijih simbola preporo-diteljske nacionalne ideologije. U hrvatskoj znanosti o knjievnosti puno se vie pisalo o pretjeranoj uestalosti teme sloge, koja je sluila u istu svrhu. Na njezino ponavljanje i jednolinost preporoditeljske poetske produkcije ve je upozoravao Barac: srodnu ulogu razvijanja osjeaja solidarnosti i zajednike povijesne sudbine imao je i motiv zvijezde Danice kao simbola preporoditeljske ideologije, kojoj su posveeni brojni tekstovi, npr. Gaja, toosa, Topalovia i drugih.

Figure umnaanja, ponavljanja i prenoenja odnosno rada na pamenju osobitih tema i motiva poput Danice, sloge i bitke na Grobnikom polju omoguuju da se ideja o svijetloj budunosti, osjeaj solidarnosti i bratstva,

28 Ltos est sto svruje se lta, / to mongolska i tatarska kleta / Strana sila slavno je razorena /Od Ilirah kod primorskih stna! / to ugarskog slavnog kralja glavu, / Porodicu, krunu i dravu / Krv ilirska i ruka izbavi! / eststoltno vrme se sad slavi, / to grad glavni Zagreb sv slobodu / Dobi i to Horvatskomu rodu / Kralj zahvalni vna prava pod, / K su sveto blago naeg roda! / Pod prava, pod slobotine, / K e uvat Horvat, dok ne mine / Svt i narod i narodnost sveta, / K sad uva ilirska prosvta. - (...) Nek se vni spomenik postavi / Slavnim borcem polja grobnikoga, / Ki ubivi zmaja aziatskoga / Vratili su slobod Europi, / On u krvi k ht da utopi! U: Trnski, Ivan, Smrt Ilira na grobni-Trnski, Ivan, Smrt Ilira na grobni-kom polju (Polag napieva Tuno spieva itd.), Danica ilirska, VIII, br. 32, 6. kolovoza 1842., str. 125, u: Danica ilirska 1841-1842-1843, VII-VIII-IX, Serija reprint izdanja Liber Croaticus, III. knjiga pretiska, Liber Izdanja Instituta za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb 1971.

55

itd. metodoloki ucijepe u kolektivnu svijest lanova zamiljene zajednice. Prolost mitizirana u funkciji dosezanja nacionalnog samoodreenja u tom je smislu konstrukcija jezinih i stilskih mehanizama koji, da bi mo naracije djelovala, moraju ostati skriveni.

Moralo se, takoer, zaboraviti ili ostaviti neotkriveno da su prepo-roditelji kao razlikovna obiljeja svojeg etniciteta esto navodili ista ona koja su im ujedno predstavljala kohezivne elemente imaginirane zajednice. Ovdje ne moemo pobrajati sve diferencirajue atribute etniciteta koje su preporoditelji uspostavili, ali spomenut emo one koji su u najveoj mjeri plod zaborava ili subjektivnog zamiljanja narodne autentinosti. Tako se Gaj obiajima, koji se u njegovim tekstovima pojavljuju kao integracijski moment, na drugom mjestu koristi kako bi ilirce upravo izdvojio iz europ-skoga civilizacijskog kruga. U tekstu Tko su bili stari Iliri? on naime obiaj tetoviranja navodi kao posebnu vlastitost naroda naega:

Svakomu, koi je o posebnih vlastitostih naroda naega bolje obavten, poznato jest, da se kod svih ilirskih granah gd vie, gd manje nahodi obiaj, nke strane tla kao miice i druga gladka msta umtnim nainom nabockati ili napikati i zatim u one rupice razline boje, da tako kaemo, ucpiti, odkuda nastaju neizbriljivi bilzi t. j. znakovi, koji se u nkih dolnjih okolicah tajni ures i kone kitice u gornjih pako predlih sveto znamenje ili nabodica i napik zovu. Ovi obiaj, koi se sveobim knjievnim izrazom tttoviranje naziva, nahodjae se po svdoanstvu starih pisaocah u najdavnie doba navlastito kod Trakah i Ilirah. Kao to Strabo o Japodih govorei u Knj. VII. pie: Notis Compuncti sunt corpora () in morem reliquorum Illyriorum et Thracum. t. j. Bilge imadu nabockane na tlu, po obiaju ostalih Ilirah i Trakah. Spomenuti J. Ch. Engel u goreimenovanomu dlu na str. 215. kae: Illyrier und Thracier hatten unter allen Europischen Vlkern, die bekannt sind, allein den Gebrauch, den Krper zu tttowiren. t. j. Medju svimi poznatimi europejskimi narodi imadjahu sami Iliri i Traci obiaj tlo biliti.29

29 Gaj, Ljudevit, Tko su bili stari Iliri?, Danica ilirska, V, br. 13, 30. oujka 1839., str. 50, u: Danica ilirska 1838-1839-1840, IV-V-VI, Serija reprint

56

Kulturna specifinost tetoviranja tako postaje konstitutivna hrvatskom nacionalnom identitetu. Usporeujui razliite izvore, Gaj ipak ima potrebu dokazivati vjerodostojnost i povijesnu utemeljenost tog obiaja koji je za njega objektivan kriterij etnike identifikacije i uspostavljanja meuetnikih granica. Tetoviranje nas razluuje od drugih, ali ne povlai za sobom opasno i politiki pogubno dijeljenje unutar samog etniciteta. Ono dakle svjedoi o autentinosti i jedinstvenosti nacionalnog korpusa. Meutim, dodano tom tijelu kao pismo, ono njegovu naravnost istodobno kultivira, odgaa i nadomjeta nekim tragom koji vie nije sazdan samo od krvi i mesa nego pripada i poretku znakova. Taj reprezentacijski uinak tetoviranja, to upuuje na neku zazornu razliitost u srcu identiteta, Gaj dakako, u skladu s pozivanjem na politiku istosti, nuno zaboravlja. Izmiljajui obiaje prema kojima bi se nai ljudi trebali prepoznati meu tuima, Gaj (stvarno) radi na oblikovanju svijesti o razliitosti kao zdra-vorazumskom imbeniku razgraniavanja europskih naroda. Pitanje koje se ovdje namee glasi: Zato je za objektivno definiranje kulturne dife-rencijalnosti Gaj odabrao ba te plutajue, imaginarne i krajnje subjektivne kriterije? Jedan je od moguih odgovora i u snazi obiaja, iji je utjecaj na narod bio zasigurno vei od, primjerice, ideje jednakosti utemeljene na ustavu graana. Da je tomu tako, potvruje i tekst O nainu, kojim se narodnost i kod obladanih narodah sauvati moe:

S obiaji stoji, s obiaji pada karakter naroda; ta isti ustav biva samo izprazna slika, ako ga obiaji ne podupiru; nu s ustavom ne propadaju odmah i obiaji.30

izdanja Liber Croaticus, II. knjiga pretiska, Liber Izdanja Instituta za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb 1970.

30 O nainu, kojim se narodnost i kod obladanih narodah sauvati moe, Danica ilirska, V, br. 41, 12. listopada 1839., str. 163, u: Danica ilirska 1838-1839-1840, IV-V-VI, Serija reprint izdanja Liber Croaticus, II. knjiga pretiska, Liber Izdanja Instituta za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb 1970.

57

Nepodudarnost izmeu etnike skupine i drave ne prijei preporo-ditelje da se referiranjem na autentine obiaje identificiraju kao neovisan narod unutar tue drave. To su, prema Gajevim rijeima, inili i drugi obladani narodi iji razlikovni obrazac ilirci navodno trebaju slijediti. Obiajima se, s jedne strane, mogu uzburkati strasti naroda, dok je pitanje ustava, s druge, preporoditelje moglo dovesti u sukob s vladajuom oli-garhijom.

Preporoditeljska izmiljanja specifinosti vlastitoga naroda ila su do te krajnosti da su oni svim Slavenima dodjeljivali ne samo jedinstvene psihike nego i tjelesne znaajke. Potrebno je ponovno napomenuti da se Slaveni diferenciraju prema kriteriju srodnosti to ih ujedinjuje po

boji kose, miiavosti i ilavosti ili pak bogoastnom uti, trudoljubljem, nebrinom i nedunom veselosti, ljubavlju k svojemu jeziku, i slogom s drugimi narodi.31

Ono to je, u svakom sluaju, u toj pri-povijesti paradoksalno jest to da svijest o narodnosti proporcionalno raste s jaanjem izmiljenih dife-rencijalnih atributa.

Preporoditelji uestalo rabe i strategiju kulturnog posuivanja, npr. preuzimaju lanak iz uglednih novina Kwty, koje bi trebale jamiti vje-rodostojnost iznesenih podataka. lanak je posuen jer korespondira s njihovim politikim ciljevima i u njemu se Slaveni izrijekom prikazuju kao narod koji ni pod koju cijenu ne prisvaja kulturno-simboliku imovinu drugih etniciteta. Meutim, taj se iskaz odmah zaboravlja te se u lanku ustvruje da vodei njemaki intelektualci poput Lessinga, Leibniza, Kanta i Fichtea pripadaju slavenskom korpusu, a preporoditelji posueno nadopisuju znakovitim biljekama Urednitva Danice tvrdei da Lessing

(Lesnik) proizlazi iz familie slavjanske. Otac mu je bio propovdnik u Kam-encu u Luici, i budu da je slavjanske govore drao, otuda naravno sldi, da je

31 Isto, str. 50.

58

i slavjanski jezik znao. Leibnitz si je sm izvodio rod i ime od slavjanskog kolna. Kant se je rodio u Kraljevcu (Knigsberg). Ime mu je poljsko (Kt) i obitel istoga imena nalazila se je u Poljskoj. (...) Fichte se je rodio u Ramenovu u Luici, i kau, da mu je rodbina imala odprie slavjansko prezime.32

Etniko nasljee u ovom sluaju oito materijalizira identitet naroda. Lessing, Leibniz, Kant i Fichte po svojem slavenskom podrijetlu postaju Slaveni. Zanimljivo je da izumitelji naega preporoda etniki rod ne istiu kao razlikovni element vlastite skupine. Zaboravljaju ili (namjerno) previaju da je, primjerice, Gaj francusko-njemakoga podrijetla, ulek slovakoga, Vraz slovenskog, Demeter grkog, to ih ne ini nita manje Slavenima, ilircima, odnosno Hrvatima. Oito je kako su razlikovne etnike oznake vrlo nestalna kategorija kojom ilirci manipuliraju ne bi li, kao u navedenom sluaju preuzimanja uglednih predstavnika tueg naroda, svoj etnicitet obogatili simbolikim kapitalom.

Takvih izmiljanja znamenitih slavenskih predaka koji bi trebali biti svojevrstan prototip novom vrlom ovjeku, odanom lanu budue zajed-nice, bilo je jo u praksi hrvatskih preporoditelja. Tako u Danici preporo-ditelji donose tekst iz eskog cvtja u kojem, dodue na temelju krhkih dokaza, Gutenberg postaje eh.

Iz toga se vidi, da je k mnogim dokazom, Jovana Gutenberga medju rod i pleme esko brojeim, opet novo prisplo svdoanstvo, koje, akoprem i nije posve autentino; nitanemanje imade veliku vanost, i mnenje nae na veliki stupanj istinitosti uzviuje [istaknula I. .], ponajvie zato to je u srdcu Nmake zemlje bilo izreeno. Mogue, da e vrme i iztraivanje jote vie dokazah, a moe biti i iste izvore na svtlo izvesti, i tim nainom dosadanja mnenja k blodanoj istini proiznesti. udo nam je, to Kutnogorci, o kojih se slavi ponajvie i ponajblie

32 Iz asopisa Kwty: Slavjanska vst, Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, X, br. 12, 23. oujka 1844., str. 48, u: Danica ilirska 1844-1845-1846, X-XI-XII, Serija reprint izdanja Liber Croaticus, II. knjiga pretiska, Liber Izdanja Instituta za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb 1971.

59

govori, dosada jote ni svoga arkiva progledavati nisu poeli, akoprem se u njih mnotvo na hrpe sloenih i to starih izvorah nalazi. Nadamo se nitanemanje, da se neeju u naprdak otezati ovd, gd im se o slavi msta i domorodca njihova radi, te da edu barem izvore potraiti, kojimi bi na razrenje velike zadae prispti mogli.33

Nekritikim preuzimanjem od kolega, u ovom sluaju ekih, i nedovoenjem u pitanje vjerodostojnosti njihove argumentacije, preporo-ditelji Gutenberga proglaavaju ehom. tovie, Johannesa pokrtavaju u Jovana, suprotno oekivanoj politici nedodirljivosti imena. Vano je bilo istaknuti njegovo slavensko podrijetlo bez obzira na prilino nepouzdane rodoslovne izvore. Dokaz nije morao biti vjerodostojan, ali ako je bio u etnikom smislu distinktivan, odmah je zadobivao oznaku objektivnosti. Ma koliko dokazi o Gutenbergovu slavenskom podrijetlu bili izmatani, i Kukuljevi ih uzima kao realnost.34 U svojem tekstu uz Gutenbergovo ime i on navodi eh kutnohorski. Taj je podatak Kukuljevi moda proitao u posuenom tekstu iz eskog cvtja, gdje se istie da su svi uistinu domoro-dni esi duni u to skorijem vremenu, kako je istaknuto, potvrditi da je glasoviti predak upravo njihov sunarodnjak. Kukuljevi, ini se, smatra da e poistovjeivanjem sa znamenitim pripadnikom vlastitog roda svaki

33 Peice, Juraj Jan, Opet novo svdoanstvo da je Gutenberg bio rodom eh (Polag eskoga Cvtja br. 19, god. 1840.), Danica ilirska, VI, br. 22, 30. svibnja 1840., str. 88, u: Danica ilirska 1838-1839-1840, IV-V-VI, Serija reprint izdanja Liber Croaticus, II. knjiga pretiska, Liber Izdanja Instituta za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb 1970.

34 Od onda poemi putovali su nauci od jednog do drugog naroda sve do vrmena Gutenbergovog (eha kutnohorskog) i ferovog, koji su se iznaastjem tiska neumrlimi uinili. U: Kukuljevi Sakcinski, Ivan, Literatura talianska (Knjige najnovie tiue se Slavenah.), Danica horvatska, slavonska i dalmatin-ska, IX, br. 22, 3. lipnja 1843., str. 88. u: Danica ilirska 1841-1842-1843, VII-VIII-IX, Serija reprint izdanja Liber Croaticus, III. knjiga pretiska, Liber Izdanja Instituta za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb 1971.

60

Slaven biti u mogunosti prevladati ono to se obino naziva krizom iden-titeta, a to e mu pruiti integritet i dignitet u regeneriranoj zajednici. U njezinu okrilju narodu se na taj nain jami besmrtnost, osmiljava mu se egzistencija i dodjeljuje joj se smisao.

Primjeri pak selektivnog kulturnog posuivanja (Smith) od kontaktnih kultura rasvjetljavaju kako opstojnost nacionalnog identiteta istodobno uv-jetuje odnos izdvajanja od drugih i meukomunikaciju s drugima. Ponekad to posuivanje gotovo u cijelosti zalazi u prostor fikcije. Dobar je primjer za to sluaj putanja u optjecaj informacije kako je Ameriku prije Kristofora Kolumba otkrio Poljak, Ivan iz Kolna, u tekstu O odkritju Amerike po Poljaku Ivanu od Kolna.35 Rekonstrukcija otkria Novog svijeta ustrajnom potragom za izvorima koji potvruju da je na njegovo tlo najprije stupio jedan Slaven, a tek onda Kolumbo, imala je posve konkretnu ideoloku (a gotovo uope ne znanstveno-historiografsku ili edukativnu) funkciju. Preporoditelji su na taj nain ponajprije mobilizirali osjeaj kolektivne

35 Iz primtbah Humboldtovih blodano je: 1) Da Ivan iz Kolna, Poljak, g. 1476 kano vodja norvekih mornarah, oddlivi se s njimi iz Norvegie, posti obalu od kopna i uine za Grnlandiom. 2) Da su 50 godinah posl toga bratja Cabot, g 1497, prodrvi u ove strane, pregledali obale, koje tri godine potle, g. 1500, Cortereal zemljom Labrador prozva. 3) Da 50 goditah kasnie, 1553, panjolski pisac Gomara protegnu ime Labradora tja do zemlje, koju su Englezi, radi jednolinosti s njihovom domovinom naselili, i da premda nije brojio Ivana od Kolna medju one, koi su Ameriku prije Kolumba odkrili, to je ipak dobro znao, da su Norvegi isto tako s njim, kao Englezi s Cabotom zemlju tu objavili. 4) Da okritje Ivana od Kolna g. 1553 nije bilo izgubljeno, niti zaboravljeno, pae poznato Norvegom, panjolcem, Flamandom, Batavom i Englezom, i da je bilo izvstno, da se po odkritju ovom nita drugo neima razumti, nego zemlja Labrador t. j. sverna ast od Amerike. 5) Napokon, da su istinite ri Witflieta 8g. 1599), Pontana i Horna (1671) tvrdeih, da je Ivan od Kolna odkrio zemlju Labrador i predgorje Anian. L..., O odkritju Amerike po Poljaku Ivanu od Kolna, Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, IX, br. 50, 16. prosinca 1843., str 199, u: Danica ilirska 1841-1842-1843, VII-VIII-IX, Serija reprint izdanja Liber Croaticus, III. knjiga pretiska, Liber Izdanja Instituta za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb 1971.

61

pripadnosti, ali su tako takoer normirali ljestvicu distinktivnih nacionalnih vrijednosti. U tom smislu Smith istie da

() u kulturnom i politikom pogledu, istinosni sadraj pronaenih sjeanja manje je vaan od njegova obilja, raznovrsnosti i dramatinosti (estetskih kvalite-ta) ili od pruenih primjera lojalnosti, plemenitosti i samoprijegora (moralnih kvaliteta), koji nadahnjuju na podraavanje i vezuju sadanja pokoljenja za slavne pokojnike.36

Preporoditelji su, u konanici, posuivanjem sjeanja od Poljaka, Slo-vaka ili eha hrvatskom kulturnom preporodu na paradoksalan nain, poistovjeivanjem s drugima dakle, osigurali ona razlikovna obiljeja koja su vana kako za promicanje posve konkretnih politikih ideja tako i za raanje nacije.

Nova kultura u izgradnji slui kao poligon za umnaanje distinktivnih nacionalnih obiljeja. Obiaji, jezik, moral, kulturni i znanstveni kapital temeljna su diferencijalna svojstva na kojima novonastajua nacija gradi vlastitu samosvojnost. S druge strane, ideologija kulturnog identiteta nedvojbeno ponitava razlike te one koje su za nju prijetee zaboravlja i izgurava u drugi plan. U tom smislu, hrvatski nacionalni identitet nastaje u toj meuigri uspostavljanja i preuivanja razliitosti, ponitavanja drugosti i njezina zanemarivanja. U konanici, i jedna i druga strategija pokazuju kako zajednitvo naroda nastaje kao rezultat materijalne dis-kurzivne izgradnje u kojoj se sadraji izmiljaju, selektiraju, odbacuju i ponovno uvode prema zacrtanim politikim kriterijima. Bilo da se distink-tivna svojstva imaginiraju ili preuuju, rije je o radu reprezentacijskih mehanizama koji sudjeluju u nastajanju jedne nove kulture zamiljene kao zajednice istomiljenika, ma koliko je razdirale paradoksalne politike to nastoje ujediniti autentinost i konstruktivnost, razliku i identitet, posto-janost i razvitak.

36 Smith, Anthony D., Nacionalni identitet, Biblioteka XX vek, 99, Beograd 1998., str. 253.

62

LITERATURA

Connerton, Paul, Kako se drutva sjeaju, prijevod Zdravko idovec, Electa biblioteka, aB izdanja antiBARBARUS, Zagreb 2004.

Demeter, Dimitrija, Novogrke pjesme (Mojoj prijateljici, Druga (pjesma) za nju; etnja; Ruevinama Misolungija, Da sluam arobne zvukove) Proza (Jedna no), Spjev (Grobniko polje, Izjasnjenja k Grobnikom polju), Drame (Teuta, Porin), lanci (Dramatika pokuenja dio parvi Predgovor; Misli o ilirskom knjievnom jeziku, Narodno kazalite kao zemaljski zavod), u: Izabrana djela, priredio Nikola Batui, Stoljea hrvatske knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb 1997., str. 45-455.

Foster, Jonathan, K., Memory, A Very Short Introduction, Oxford University Press, New York 2009.

Gaj, Ljudevit, Tko su bili stari Iliri?, Danica ilirska, V, br. 10, 9. oujka 1839., str. 38-39, u: Danica ilirska 1838-1839-1840, IV-V-VI, Serija reprint izdan-ja Liber Croaticus, II. knjiga pretiska, Liber Izdanja Instituta za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb 1970.

Gellner, Ernest, Nacije i nacionalizam, preveo Tomislav Gamulin, Minerva, Politika kultura nakladno-istraivaki zavod, Zagreb 1998.

Gross, Mirjana, O integraciji hrvatske nacije, u: Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), uredila Mirjana Gross, Izvanredna izdanja Sveuilina naklada Liber, Zagreb 1981., str. 175-190.

Hobsbawm, Eric, Uvod: Kako se tradicije izmiljaju, u: Izmiljanje tradicije, zbornik uredili Eric Hobsbawm i Terence Ranger, prevele Slobodanka Glii i Mladena Preli, Biblioteka XX vek, (knjiga) 126, Beograd 2002., str. 5-25.

Horvat, Rudolf, Socijalni rad hrvatskih preporoditelja, u: Hrvatsko kolo, knjievno-nauni zbornik, knjiga XVIII, Zagreb MCMXXXVII, Redovno izdanje Matice hrvatske, str. 265-269.

Jenkins, Richard, Etnicitet u novom kljuu, Biblioteka XX vek, 117, Beograd 2001.Kedourie, Elie, Nationalism, Fourth Expanded Edition, Blackwell, Oxford UK &

Cambridge USA, 1993., 154 str.

63

Kukuljevi Sakcinski, Ivan, Literatura talianska (Knjige najnovie tiue se Slavenah.), Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, IX, br. 22, 3. lipnja 1843., str. 88. u: Danica ilirska 1841-1842-1843, VII-VIII-IX Serija reprint izdanja Liber Croaticus, III. knjiga pretiska, Liber Izdanja Instituta za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb 1971.

L..., O odkritju Amerike po Poljaku I v a n u o d K o l n a, Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, IX, br. 50, 16. prosinca 1843., str. 199, u: Danica ilirska 1841-1842-1843, VII-VIII-IX, Serija reprint izdanja Liber Croati-cus, III. knjiga pretiska, Liber Izdanja Instituta za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb 1971.

Nemi, Antun, Izabrana djela, Naklada Matice hrvatske, Zagreb 1898., 464 str. (Sadraj: Izabrane pjesme; Kvas bez kruha ili: Tko e biti veliki sudac?; Udes ljudski; Putositnice.)

Peice, Juraj Jan, Opet novo svdoanstvo da je Gutenberg bio rodom eh (Po-lag eskoga Cvtja br. 19. god. 1840.), Danica ilirska, VI, br. 22, 30. svibnja 1840., str. 88, u: Danica ilirska 1838-1839-1840, IV-V-VI, Serija reprint izdanja Liber Croaticus, II. knjiga pretiska, Liber Izdanja Instituta za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb 1970.

Preradovi, Petar, Izabrana djela (Pervenci, Nove pjesme, Pjesme objavljene u asopisima od 1852. do 1872., Pjesme na njemakom jeziku, Lina-Lieder / Pjesme Lini, Kraljevi Marko, Crtice moga ivota), priredio Cvjetko Mila-nja, Stoljea hrvatske knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb 1997., 419 str.

Rakovac, Dragutin, Mali katekizam za velike ljude, u: Programski spisi hrvatskog narodnog preporoda, priredio Miroslav icel, Stoljea hrvatske knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb 1997., str. 125-137.

Smith, Anthony D., Nacionalni identitet, Biblioteka XX vek, 99, Beograd 1998., 307 str.

idak, Jaroslav, Ilirski pokret, u: Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), uredila Mirjana Gross, Izvanredna izdanja Sveuilina naklada Liber, Zagreb 1981., str. 191-215.

64

idak, Jaroslav, Foreti, Vinko, Grabovac, Julije, Karaman, Igor, Stri, Petar, Valenti, Mirko, Hrvatski narodni preporod, Ilirski pokret, Biblioteka Povijesna istraivanja, kolska knjiga i Stvarnost, Zagreb 1988.

ulek, Bogoslav, ta namravaju Iliri?, u: icel, Miroslav, Programski spisi hrvatskog narodnog preporoda, Stoljea hrvatske knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb 1997., str. 219-264.

Trnski, Ivan, Smrt Ilira na grobnikom polju (Polag napieva Tuno spieva itd.), Danica ilirska, VIII, br. 32, 6. kolovoza 1842., str. 125, u: Danica ilirska 1841-1842-1843, VII-VIII-IX, Serija reprint izdanja Liber Croati-cus, III. knjiga pretiska, Liber Izdanja Instituta za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb 1971.

Vukotinovi, Ljudevit, Ilirisam i kroatisam, u: icel, Miroslav, Programski spisi hrvatskog narodnog preporoda, Stoljea hrvatske knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb 1997., str. 139-146.

ani, Ivo, Simbolini identitet Hrvatske u trokutu raskrije-predzie-most, u: Historijski mitovi na Balkanu, zbornik radova, Institut za istoriju, Sarajevo 2003., str. 161-202.

65

MEMORY, REMEMBRANCE AND FORGETTING: TROPES CONSTRUCTING NATIONAL CULTURE

A b s t r a c t

Different scientific approaches to the problem of nations and national-ism have appeared during the last thirty years. Nations and nationalism are no longer observed as natural, unchangeable and autochthonous processes, but as hybrid, imaginary and artificial activities. The question of the role of cultural practices in the creation of national identity is very often a burning issue for the scholars dealing with the nation state. This paper contributes to this topic. It focuses on the analyses of the roles of literary, but also nonfictional programmatic texts of the Croatian Illyrians who played a key role in constructing the nation as an imaginary community (Anderson). By creating an active context for modeling of the Croatian national being, the Illyrians sometimes had to resort to forgetting, refreshing of memory, fabrication of tradition (Hobsbawm), and similar methods in order to imag-ine a steady and continuous history of the Illyrian movement and inscribe it perspicaciously with new meanings. In that sense, this interpretation is an attempt to illuminate the strategies of memory, remembrance and forgetting as the tropes for construction of the national culture.