Click here to load reader

· PDF file Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke

  • View
    0

  • Download
    0

Embed Size (px)

Text of · PDF file Nacrti homilija svih nedjelja i svetkovina kroz godinu B Zvonko Pažin Napomena...

  • Nacrti homilija svih nedjelja

    i svetkovina kroz godinu B

    Zvonko Pažin

    Napomena

    Nacrti homilija koji slijede objavljivani su prije više godina u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije (VĐONSB) i u Živom vrelu:

     homilije označene brojem I. objavljene su u VĐONSB-u 2002/2003. god.  homilije označene brojem II. objavljene su u VĐONSB-u 2011./2012. god.  homilije označene brojem III. objavljene su u Živom vrelu 1996./1997.

    Sve su homilije složene ovim redom:

    A. Došašće i božićno vrijeme (str. 2-47) B. Korizma i vazmeno vrijeme (str. 48-132) C. Nedjelje kroz godinu od Krštenja Gospodnjeg do Krista Kralja (str. 133-282) D. Svetkovine (str. 283-320)

  • 2

    A.

    Došašće - božićno vrijeme

  • 3

    1. NEDJELJA DOŠAŠĆA

    I.

    Uvod i pokajnički čin

    Danas, prve nedjelje došašća Gospodin nas poziva da bdijemo. Ovo je vrijeme radosnog

    iščekivanja. Htjeli bismo ovo vrijeme i vrijeme našeg životnog proputovanja provesti budni.

    Zato ćemo na nas zazvati Božje milosrđe.

     Gospodine, ti nam povjeravaš ovaj naš život da ga provedemo prosvijetljeni svjetlom tvoga evanđelja. Gospodine, smiluj se!

     Kriste, ti nas pozivaš da budni iščekujemo blaženu nadu – tvoj slavni dolazak na koncu vremena. Kriste smiluj se!

     Gospodine, Ti nas pozivaš u radost svojega kraljevstva. Gospodine, smiluj se!

    Nacrt za homiliju

    Gospodin nas danas opominje da bdijemo. Kaže: "Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas." U

    vremenima kad je kuga harala Europom, u vremenima kad je glad počesto pohodila siromašne

    kuće, u vremenima kad su ratovi i divlje vojske pustošili sela i gradove, u vremenima, dakle,

    kad je smrt svednevice kucala na kućna vrata ikad je prosječna životna dob bila ispod 30 godina,

    ove su riječi zvučale strašno. Prisjetimo se samo onih apokaliptičkih slika u kojima se govori o

    posljednjem sudu, o prikazu smrti u obliku kostura s kosom, o užasu koji je znao vladati

    ljudskim srcima. I tada je ova riječ: "Bdijte jer ne znate kada je čas" zvučala strašno i

    opominjuće. Jer, evo, čovjek nikad ne zna kad će s ovoga svijeta, zato je potrebno da se

    tjeskobno posvećuje postu, molitvama i iskupljujućim hodočašćima.

    Nama se, ipak, čini da ove Gospodinove riječi na početku došašća žele nešto drugo naglasiti.

    Na početku ovog liturgijskog vremena naša je pozornost usmjerena prema koncu vremena,

    prema konačnom smislu našeg života. Gospodin, dakle, veli "Bdijte!"

    Bdjeti – jer nam je naš životni zadatak važan

    Jedan glumac pripovijeda kako je i za najboljeg glumca – pa i s višegodišnjim iskustvom –

    najopasnije kada na početku predstave pomisli kako je ona samo rutinski posao, jer, eto, svoju

    ulogu "u dušu" poznaje, a kazalište mu je druga kuća već dvadeset godina. Naime, glumac koji

    "rutinski" glumi, to sigurno ne čini dobro. Pozitivna trema je uvijek potrebna. A, zapravo, tako

    je gotovo u svim životnim okolnostima. I vozač s dugogodišnjim iskustvom treba neprestano

    paziti. I kod rutinske operacije liječnik mora paziti i kod najobičnijeg servisiranja kvara na

    nekom stroju, mehaničar treba paziti. I najsposobniji profesor se za predavanje treba spremati.

    Konačno, i najbolji se propovjednik treba uvijek iznova spremati za propovijed.

    Eto, tu je i naš zadatak, nas, kao vjernika.

    Gospodin nam je povjerio svoje evanđelje. Povjerio nam evanđeoski put. Učinio nas je svojom

    djecom. I dobro smo krenuli tim putem. Nastojali smo stvarno živjeti kao djeca Božja. Išli smo

    pobožno na prvu pričest, išli na vjeronauk, krizmali se. Konačno, i danas smo, uglavnom,

  • 4

    nedjeljom na misi. Ispovjedimo se, eto, dva do tri puta godišnje, pomolimo se barem ponešto

    svaki dan.

    Ali nam Gospodin danas ipak veli: "Bdijte!" Povjerio nam je svoje imanje. Gospodin se, naime,

    pribojava da smo se možda uspavali. Evo, na primjer, tako olako dopuštamo da u nas uđu zle

    misli. Nađe se u našem srcu i zavisti i netrpeljivosti i ružnih primisli i nečistih pogleda. Nađe

    se u nama i lijenosti i nestrpljivosti. Nađe se i pretjerane trke za zemaljskim dobrima. Vjerske

    su nam dužnosti baš tako nekako "dužnosti" koje trena obaviti, ali to nekako činimo sa sve

    manje duše. U vlastitoj kući nemamo vremena za svoje najbliže, kao da ih ne vidimo i ne

    čujemo, nego živimo u svom svijetu. Zaboravljamo na strpljivost, nježnost, praštanje, milosrđe,

    nesebičnost. Drugim riječima, uspavali smo se. Evo prigode da postanemo toga svjesni, da se

    trgnemo i da se probudimo.

    Bdjeti – iz ljubavi prema Kristu

    Kršćani su kroz duga stoljeća gradili crkve okrenute prema istoku. Tako su svi vjernici zajedno

    sa svećenikom bili okrenuti prema istoku koji je označavao uskrslog Gospodina koji će

    ponovno doći u slavi. Zato je jedan od najstarijih zaziva "Marana – tha! – Dođi, Gospodine

    Isuse!"

    Toliki su sveci u tome smislu bili budni. Što god oni radili i gdje god bili, imali su oči uprte u

    Gospodina koji je otajstveno nazočan i koji će doći u slavi. Eto, posebno u ovom došašću želimo

    živjeti u nazočnosti Kristovoj, pod njegovim okriljem. Evo, na primjer, s mirom, pažnjom i

    ljubavlju učinit ćemo znak križa prije molitve. Zazvat ćemo Božje ime s ljubavlju i ujutro preko

    dana i navečer. Živjet ćemo pod njegovim okriljem.

    Bdjeti u nadi i radosti

    U Isusovoj prispodobi iz današnjeg evanđelja govori se da je čovjek povjerio svojim slugama

    određene poslove. Bog nam povjerava život i životne zadatke. Zato s radošću iščekujemo

    njegov dolazak. Bog je uvijek i veći i jači od naših slabosti. Bog nas čeka s ljubavlju, Bog nas

    prati svojom brigom i milošću. Zazivajući njegovo ime i nastojeći živjeti po evanđelju, mi u

    radosti iščekujemo Kristov dolazak. Zato i ovu euharistiju nazivamo "svadbenom gozbom

    Jaganjčevom".

    Neka se naša radost prelije i u skori radosni blagdan Božića.

    II.

    Uvod i pokajnički čin

    Koliko god se mi smatrali vjernicima, počesto se nađemo u nedoumici: vjerujemo, naime, da je

    Bog dobar i dobrostiv, a, opet, vidimo toliko zla u ovome svijetu. Današnja nam Božja riječ

    govori da učinkovitost Božjeg blagoslova ovisi i o nama. Baš kako veli Isus učenicima kad ih

    je slao naviještati evanđelje: U koju god kuću uđete, najprije recite: 'Mir kući ovoj!' Bude li tko

    ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas (Lk 10,5-6).

    Danas, u ovome misnome slavlju, mi doista želimo biti prijatelji mira, želimo se otvoriti Božjoj

    riječi i Božjoj milosti. Zato ćemo na početku priznati svoje grijehe i propuste, da bismo bili

    dostojni ovih svetih otajstava.

  • 5

     Gospodine, ti si Otac naš, ime ti je odvijeka. Gospodine, smiluj se!

     Kriste, ti nas poučavaš da nam valja najprije tražiti kraljevstvo nebesko i pravednost njegovu. Kriste, smiluj se!

     Gospodine, ti nam daješ ovo vrijeme za obraćenje, da bismo živjeli u tome svjetlu i radosti. Gospodine, smiluj se!

    Nacrt za homiliju

    Zahvaljujući moćnoj američkoj industriji zabave, glumci, vrhunski športaši i ini zabavljači

    nazivaju se zvijezdama. I doista: silna je čovjekova potreba da napreduje, da raste, da bude

    slavan, uzdizan, velik… U stvarnosti je, međutim, veoma malo onih koji dožive taj zvjezdani

    status. S druge strane, čak i oni koji postanu u očima ljudskim veliki, još više osjećaju ako ih

    taru brige. Jer, veli se, lakše je do trona doći, negoli na njemu ostati. Pa se onda još više kinje i

    trude, ne bi li ostali na vrhu i još više i više postigli: to su športaši, političari, različiti poduzetnici

    ili kako ih već nazivamo. Pa kada se i čini da su dosegli najviši vrh, znaju da sve ima svoj vijek

    i rok, kao i sam život….

    A što reći o onima koji o visinama i ne razmišljaju, nego tek o mučnoj svakodnevici gdje

    čovjeku valja živjeti i preživljavati? Pa nam se nekako čini da uvelike ima pravo onaj biblijski

    pisac koji s određenom gorčinom govori: Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik,

    ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova

    kojim se trudi pod suncem? (Prop 1,2-3).

    Jer lice si svoje od nas sakrio…

    Ako koji puta mislimo da je život danas toliko puta i tegoban i mučan, što li bi se moglo reći o

    onim drevnim vremenima prije više od dvije tisuće godina kada je živio prorok Izaija:

    siromaštvo, stalni ratovi, nasilja, nepravde, glad… Ljudi toga vremena itekako su mogli osjetiti

    da ovdje na zemlji nema ni stalnosti, ni mira, ni pravednosti. Prorok Izaija danas govori ono o

    čemu i ostali proroci često govore: narod je zastranio od Boga i zato ih sada pogađa nesreća.

    Veli: Ali – ti se gnjeviš, jer mi smo uvijek griješili, protiv tebe se bunili. Svi postadosmo kao

    nečisti i ko haljine okaljane (…) Jer lice si svoje od nas sakrio i prestrašio nas krivicama