33
Narodna knjiţevnost Kolokvijum posle drugog semestra 1. Navedite najvaţnije pomene o postojanju usmene knjiţevnosti srpskog naroda. Materijalni dokazi o starosti usmene knjiţevnosti se dele na pomene i zapise koji su nam dragoceni iz više razloga: omogućavaju nam praćenje procesa usmenog naslojavanja; dozvoljavaju nam uvid u slojevitost usmenog pamćenja; predstavljaju nam varijante u dijahronijskoj (dubinskoj) perspektivi. Pomeni i zapisi usmene knjiţevnosti su nam dragoceni jer nam svedoĉe o izgraĊenosti stilsko- izraţajnih sredstava, kompozicionih obrazaca, o ustaljenosti tema i motiva usmene knjiţevnosti. Najstariji pomeni produbljuju naše vertikale o starosti rodova i vrsta, vrlo su oskudni, magloviti, seţu na poĉetak nove ere, tj. moţemo govoriti o pomenima u prvom veku po Hristu. Prvi zapisi o postojanju pevanja kod Slovena javljaju se 46. godine nove ere. O slovenskim pevaĉima govore vizantijski izvori sa doseljavanjem Slovena na Balkan. U 4. veku za reĉ špilman upotrebljavala se reĉ plinsjan (dvorski profesionalni pevaĉ). Dakle, slovenska imena za dvorske pevaĉe su „plinsjan“ i „igric“. 6. vek Prokopije, vizantijski istoriĉar, kaţe kako su Grci u 6. veku napali Slovene i zarobili ih lako jer su Sloveni pevajući zastali. 7. vek Teofilakt Simokata je govorio o susretu sa nekim Slovenima uhodama koji su izjavili kako se radije bave pevanjem nego ratovanjem: „Radije bi pevali uz gusle nego što bi ratovali.“ 10. vek Konstantin VII Porfirogenit, vizantijski car, pominje slovenske pevaĉe u svom delu „O upravljanju carstvom“. Primanje hrišćanstva je takoĊe jako uticalo na usmenu knjiţevnost (negativno je uticalo na narodnu knjiţevnost i obiĉaje, trudilo se da ih potisne). 9. vek episkop Konstantin Preslavski pominje da se treba kloniti besovskih (narodnih) pevaĉa, pesama i pevanja. U 10. veku besovske pesme oštro napada i Kozma u besedi protiv bogumila, pominje gusle, napada paganske obiĉaje. Dakle, gusle se pominju u 10. veku, ali i u 13. veku se pominju: „Kada bi sedeo u ĉelu trpeze, Stefan Prvovenĉani bi sam uveseljavao goste bubnjevima i guslama.“ 10. vek „O pismenih“, prva filozofska rasprava Crnorisca Hrabra, gde on kaţe da su Sloveni i pre nego što su imali knjige gatali po crtama i rezama. 12. vek Letopis popa Dukljanina barski rodoslov (lokalna predanja iz okoline Bara, priĉa o zetskom kralju Vladimiru i Kosari, legenda o prepoznavanju oca i sina u noćnoj bici kod Bara i sl.) 13. vek Domentijanovo Ţitije Svetog Save („ljudi svetim duhom nauĉeni“ pevali su pesme o Rastkovom odlasku u manastir) u 19. veku „zlatna svirala“ – Serafim. U Ţitiju Svetog Save s kraja 13. veka Teodosije Hilandarac kaţe da je Rastko izbegavao „štetne pesme mladićkih ţelja“. Stefan Dečanski u svom ţitiju pominje pobedniĉke pesme. 14. vek Putopis Nićifora Grigora (opisuje svoj put kroz srpske krajeve) lirika, najstariji zapisi lirskih stihova saĉuvani u tuţbi (sedmerac). Gradski sud (1462) u Dubrovniku: „O jelo, vita jelo, ne hod sama na vodu.“ 15. vek u Šibeniku je najstariji pomen lirske vrste napisao Juraj Šiţgorić ? Zabeleţene su forme ljubavnog bajanja. RoĊeri de Paĉijenca zatim imao i zbornik Nikše Ranjine ? iz 15. veka u kome se nalaze tri lirska fragmenta usmenog postanja.

Narodna Knjizevnost (II Semestar)

Embed Size (px)

DESCRIPTION

kolokvijum posle drugog semestra

Citation preview

Page 1: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

Narodna knjiţevnost

Kolokvijum posle drugog semestra

1. Navedite najvaţnije pomene o postojanju usmene knjiţevnosti srpskog

naroda.

Materijalni dokazi o starosti usmene knjiţevnosti se dele na pomene i zapise koji su nam

dragoceni iz više razloga:

omogućavaju nam praćenje procesa usmenog naslojavanja;

dozvoljavaju nam uvid u slojevitost usmenog pamćenja;

predstavljaju nam varijante u dijahronijskoj (dubinskoj) perspektivi.

Pomeni i zapisi usmene knjiţevnosti su nam dragoceni jer nam svedoĉe o izgraĊenosti stilsko-

izraţajnih sredstava, kompozicionih obrazaca, o ustaljenosti tema i motiva usmene knjiţevnosti.

Najstariji pomeni produbljuju naše vertikale o starosti rodova i vrsta, vrlo su oskudni, magloviti,

seţu na poĉetak nove ere, tj. moţemo govoriti o pomenima u prvom veku po Hristu. Prvi zapisi o

postojanju pevanja kod Slovena javljaju se 46. godine nove ere. O slovenskim pevaĉima govore

vizantijski izvori sa doseljavanjem Slovena na Balkan. U 4. veku za reĉ špilman upotrebljavala se

reĉ plinsjan (dvorski profesionalni pevaĉ). Dakle, slovenska imena za dvorske pevaĉe su

„plinsjan“ i „igric“.

6. vek Prokopije, vizantijski istoriĉar, kaţe kako su Grci u 6. veku napali Slovene i zarobili ih

lako jer su Sloveni pevajući zastali.

7. vek Teofilakt Simokata je govorio o susretu sa nekim Slovenima uhodama koji su izjavili

kako se radije bave pevanjem nego ratovanjem: „Radije bi pevali uz gusle nego što bi ratovali.“

10. vek Konstantin VII Porfirogenit, vizantijski car, pominje slovenske pevaĉe u svom delu „O

upravljanju carstvom“.

Primanje hrišćanstva je takoĊe jako uticalo na usmenu knjiţevnost (negativno je uticalo na

narodnu knjiţevnost i obiĉaje, trudilo se da ih potisne).

9. vek episkop Konstantin Preslavski pominje da se treba kloniti besovskih (narodnih) pevaĉa,

pesama i pevanja. U 10. veku besovske pesme oštro napada i Kozma u besedi protiv bogumila,

pominje gusle, napada paganske obiĉaje. Dakle, gusle se pominju u 10. veku, ali i u 13. veku se

pominju: „Kada bi sedeo u ĉelu trpeze, Stefan Prvovenĉani bi sam uveseljavao goste bubnjevima

i guslama.“

10. vek „O pismenih“, prva filozofska rasprava Crnorisca Hrabra, gde on kaţe da su Sloveni i

pre nego što su imali knjige gatali po crtama i rezama.

12. vek Letopis popa Dukljanina – barski rodoslov (lokalna predanja iz okoline Bara, priĉa o

zetskom kralju Vladimiru i Kosari, legenda o prepoznavanju oca i sina u noćnoj bici kod Bara i

sl.)

13. vek Domentijanovo Ţitije Svetog Save („ljudi svetim duhom nauĉeni“ pevali su pesme o

Rastkovom odlasku u manastir) – u 19. veku „zlatna svirala“ – Serafim.

U Ţitiju Svetog Save s kraja 13. veka Teodosije Hilandarac kaţe da je Rastko izbegavao „štetne

pesme mladićkih ţelja“. Stefan Dečanski u svom ţitiju pominje pobedniĉke pesme.

14. vek Putopis Nićifora Grigora (opisuje svoj put kroz srpske krajeve) – lirika, najstariji zapisi

lirskih stihova saĉuvani u tuţbi (sedmerac).

Gradski sud (1462) u Dubrovniku: „O jelo, vita jelo, ne hod sama na vodu.“

15. vek u Šibeniku je najstariji pomen lirske vrste napisao Juraj Šiţgorić ? Zabeleţene su forme

ljubavnog bajanja. RoĊeri de Paĉijenca zatim imao i zbornik Nikše Ranjine ? iz 15. veka u kome

se nalaze tri lirska fragmenta usmenog postanja.

Page 2: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

16. vek roman „Planina“ Petra Zoranića (poĉetni stihovi dve narodne pesme , jedna pesma

poĉinje „A ti devojko ???“)

Pomeni o epskom pevanju su sve uĉestaliji (slepi vojnik na splitskom trgu je pevao pesmu o

Marku Kraljeviću).

„Janičareve uspomene“, Konstantin Mihajlović Ostročanin – autobiografsko delo (tragovi

epskog deseterca)

1531. letopisac Benedikt Kurilečić ? u svom dnevniku je opisao putovanje kroz Bosnu, Srbiju,

Bugarsku i Rumuniju. Ostavio je i svedoĉanstvo o Kosovskom boju i Milošu Kobiliću.

Grobni natpis na stećku vernog sluge vojvode Radoslava Pavlovića napisan je na srpskom jeziku

– internacionalni motiv sahranjivanja sluge pod noge gospodara.

16. vek Nemac Stefan Gelah ? u dnevniku putovanja po Turskoj opisuje obiĉaje tuţenja za

umrlim u selima oko Smedereva. Sliĉan opis pogrebnih obiĉaja u Jagodini daje Augerije Buzbeg.

U 16. veku su francuski putopisci beleţili zapaţanja o kultu Sv. Save. (1547) Ţan Šeno kaţe da

Savi milostinju ĉine i Turci i Srbi, a Ţak Gaso govori o oĉuvanju tela Sv. Save.

1554. „Istorija Erdelja“, Sebastijan Tinodi pominje srpski naĉin pevanja i pevaĉa Dimitrija

Karamana „od kojeg boljeg nema“.

1568. u Veneciji objavljeno „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ Petra Hektorovića (hvarski

pesnik).

17. vek Jurij Kriţanić beleţi stihove neke bugarštice o Marku Kraljeviću.

Alberto Fortis, „Put po Dalmaciji“ zabeleţio Hasanaginicu, 1774. „Ţalosna pjesanca plemenite

Asanaginice“.

Putopis Evlije Ĉelebije iz 17. veka

15. v. Orao se vijaše

16. v. Petar Hektorović – zapisi

17. v. Juraj Baraković – „Vila Slovinka“ – Majka Margarita

2. Navedite najstarije zapise usmene knjiţevnosti srpskog naroda.

Orao se vijaše, zabeleţio Rođeri de Pačijenca, u Napulju, 1497. godine

Petar Hektorović, 1555. godine otišao je na izlet ĉamcem i taj izlet je opisao u

delu Ribanje i ribarsko prigovaranje, štampano u Veneciji 1568. godine; dva ribara

Paskoje Debelja i Nikola Zet otpevali su mu tri poĉašice, dve bugarštice, jednu o Marku

Kraljeviću i bratu mu Andrijašu, a drugu o vojvodi Radosavu Siverincu i Vlatku

Udinskom, i lirsko-epsku pesmu Devojka i Šišman

Juraj Baraković, bugaršticu o tuţenju majke Margarite, koju je ĉuo u Dalmaciji,

umetnuo je u svoj spev Vila Slovinka, štampan 1614. g. u Veneciji

Nikola Ohmućević, dubrovaĉki kapetan i trgovac, na slobodnim stranicama svog

omiljenog speva Osman napisao je dve bugarštice: o smrti despota Vuka i o pogibji

ugarskog cara Vladislava (sredina 17. veka)

Petar Zrinski, znameniti hrvatski vitez i pesnik, smatra se da je

bugaršticu Popevka od Svilojevića napisao 1663.

Alberto Fortis, Ţalosna pjesanca plemenite Asanaginice, izdata u delu Put po

Dalmaciji, 1774. g.

3. Kada je Valtazar Bogišić sastavio svoj zbornik, koje je izvore pri tom koristio

i kako je sistematizovao objavljenu građu?

Page 3: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa, 1878.

Izvori koje je koristio su:

1. Hektorović, Ribanje i ribarsko prigovaranje (odavde je Bogišić uzeo dve

bugarštice, jedna je o svaĊi Marka Kraljevića i njegovog brata Andrija[a, a druga o

Radosavu Siverincu i Vlatku Udbinskom)

2. Barakovića „Vila Slovinska“ („Majka Margarita“)

3. „Popevka“ o Svilojeviću, naĊena u dvorskom arhivu u Beĉu

4. Rukopis dubrovaĉki koji se sad nalazi u knjiţnici manastira Male Braće u

Dubrovniku (najbogatiji izvor)

5. Peraški rukopis Balovića

6. Peraški rukopis Mazarovića (1775, ovaj je mlaĊi od rukopisa Balovića)

7. Zagrebaĉki rukopis pod br. 638, koji se nalazi u knjiţnici Jugoslovenske

akademije.

8. drugi zagrebaĉki rukopis pod brojem 641

U Bogišićevom zborniku ima ukupno 130 pesama, od toga 76 bugarštica, brojeći i one koje nisu

cele, a od toga su tri umetniĉke, a ne narodne. Sve su istorijske i ozbiljne epske pesme, osim onih

pod brojevima 82, 83 i 84 koje su lirske. Ova zbirka sadrţi narodne pesme svakog razmera koje

su bile zapisane u prošlim vekovima. Zato je bilo potrebno podeliti ih na grupe:

1. prva grupa, od poĉetka do 231. strane – bugarštice

2. druga grupa, 231 – 336. str. – epske pesme u desetercu

3. treća grupa, od 336. str. do kraja – lirske pesme u desetercu ili u nekom drugom

metru, osim bugarštica

Na poĉetku prve grupe nalaze se epske pesme koje govore o temama koje su poznate svem

narodu (kosovske, o braći Jakšić, o Marki Kraljeviću), a posle njih dolaze one koje imaju više

lokalni karakter (peraške, kotorske, dubrovaĉke). Varijante istoga predmeta i istoga razmera

poreĊane su jedna uz drugu. Uz pojedine peraške bugarštice dodata je i njihova deseteraĉka

paralela. Na kraju grupe nalaze se ĉetiri bugarštice neepskog znaĉaja. Takvim su redom poreĊane

i deseteraĉke pesme druge grupe. Na kraju treće grupe dodata je jedna poĉašnica i dve umetniĉke

pesme.

Bogišićevo izdanje nije kritiĉko, već je nareĊao pesme po odreĊenim kriterijumima. Išao je

Vukovim tragom koristeći istorijsko-hronološki i tematski kriterijum. Tako je sam formirao

tematske krugove:

1. prvom Kosovskom boju

2. Marku Kraljeviću

3. drugom Kosovskom boju

4. poslednjim Brankovićima i Jerini

5. Banović Strahinji; Zmaj Ognjeni Vuk ???

Bogišić je dao podelu bugarštica na:

Page 4: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

1. pesme koje se tiĉu dogaĊaja iz opšte narodne istorije i o junacima poznatim u svim

našim krajevima

2. pesme lokalnog karaktera

4. Navedite odlike bugarštica i pretpostavke o značenjima samog termina.

Odlike bugarštica:

1. bugarštice su pesme dugog stiha, glavni stih ima 15 slogova sa cezurom posle 7.

sloga, ili 16 slogova, sa cezurom posle 8. sloga, mada se mogu naći bugarštice sa više ili

manje slogova (broj slogova kreće se od 12 do 20), drugi polustih redovno ima 8 slogova

2. metar je trohejski, naglašen je svaki prvi, treći i peti slog, radi utvrĊenog ritma u

pesmi pevaĉ ĉesto odstupa od akcenta svakodnevnog jezika; stih je akcenatsko-tonski

3. osim glavnih stihova ima još i „pripjevni priloţak“ od šest slogova, on ponavlja ili

bliţe odreĊuje glavnu radnju iskazanu u prethodnoj strofi; ima preteţno melodijsku

funkciju; pripevom se u poredak stihova unosi strofiĉni red, u nekim zapisima bugarštica s

podruĉja Dubrovnika pripeva nema ili se javljaju neredovno

4. razmeštaj stihova je strofni, strofu ĉine dva glavna stiha i njima dodati „pripjevni

priloţak“, pripev dolazi odmah posle prvog stiha, a poslednja strofa nema pripev;

dubrovaĉke pesme nemaju pripev

5. mnogo pleonastiĉnih reĉi i deminutiva, nema turcizama, ĉesti su dvostruki

epiteti, ima fantastiĉnih elemenata

6. nema rime na kraju stihova, ali u stihovima od 16 slogova ima unutrašnje rime,

rimuje se kraj polustiha sa krajem stiha

7. proseĉna duţina bugarštica je 50-90 stihova, ne brojeći pripeve koji nemaju

samostalnog epskog sadrţaja

8. jezik: i dubrovaĉke i bokeljske bugarštice su štokavske, a u onih nekoliko pesama

koje su zabeleţene van štokavske teritorije, osnova je štokavska, ali su na nju posle

naneseni izvesni ĉakavski, odnosno kajkavski elementi

9. pevale su se, pevao ih je jedan ĉovek, ali ne zna se da li je pevao uz

instrumentalnu pratnju

10. vreme bugarštica: iz narodnog pevanja išĉezavaju u drugoj polovini 18.veka, ne

zna se taĉno vreme njihovog nastanka, ali se one smatraju nešto starijim od deseteraĉkih

pesama, do ovog zakljuĉka došlo se zbog mnogih arhaizama, a i odelo i oruţje u

bugaršticama je zastarelo

11. prostor: potiĉu sa celokupnog srpsko-hrvatskog podruĉja, jer govore o istim

temama i junacima kao i deseteraĉke pesme; u njima ima puno realija karakteristiĉnih

za pravoslavlje, u njima je naglašen feudalni element i prisutne su forme uĉtivosti, što

ukazuje da su pevane u gradovima u visokom društvu, a oslikavaju sliku ugarskog viteštva

poznog srednjeg veka

12. u tematskom pogledu bugarštice su u velikoj većini istorijske pesme, ne postoje

mitološke bugarštice, one koje govore o savremenim dogaĊajima sve su hroniĉarskog

karaktera

Bugarštice su usmenog porekla. Da su bile pevane pokazuju njihove osobine: varijantnost,

formulativnost, posebni oblici poĉetaka i završetaka pesama gde se uspostavlja odnos izmeĊu

Page 5: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

pevaĉa i publike. Kompozicija: bugarštice prate sam tok radnje, nema epizoda i digresija, a i ako

se pojave one se niţu hronološki. Vrlo ĉesto je u centru pesme sam lik, a ne radnja.

Ove pesme dugog stiha u zagrebaĉkom rukopisu imenovane su kao „pjesan bugarska“. Gundulić

ih u svom „Osmanu“ naziva bugarkinjama. Hektorović ih

naziva bugarskicama ili bugaršćicama. Jurij Baraković ih takoĊe naziva bugarskicama. Od toga

dolazi glagol bugariti u znaĉenju pevati bugarske pesme.

U zapisima pesama i u drugim izvorima za njih se koriste mnogi srodni nazivi: bugarštica,

bugaršćica, bugaršćina, bugarskica, bugarkinja, bugarka, pjesan bugarska, ali u nekim

sluĉajevima upotrebljen je i manje odreĊeni naziv popijevka. O poreklu naziva bugarštica neki

su iznosili tezu da on potiĉe od reĉi Bugarin (etnonim) ili „bugarin“ (stoĉar), drugi su smatrali da

je ta reĉ nastala od latinskog izraza carmen vulgare kojim su nazivane narodne puĉke pesme,

treći da je izveden od glagola bugariti što znaĉi tuţno pevati. Moţda su, doista, ove pesme

poreklom iz dublje slovenske unutrašnjosti Balkana, iz krajeva koji su etniĉki bugarski, pa su se

otuda poĉele širiti dalje na zapad do jadranske obale, gde su bile zabeleţene. Bogišić iznosi

pretpostavku da su se bugarštice pevale ili pripevale uz nekakav muziĉki instrument nalik na

tamburu, koji je bio naroĉito omiljen kod Bugara pa su ga i suseddni narodi nazivali bulgarina. (J.

Deretić)

5. Kada, gde i u kakvim okolnostima je mogao nastati Erlangenski rukopis; ko

ga je i kada pripremio za štampu; kako se mogu podeliti pesme iz ovog zbornika?

Erlangenski rukopis otkriven je 1913. u univerzitetskoj biblioteci u Erlangenu.

Objavio ga je nemaĉki slavista Gerhard Gezeman 1925. u Sremskim Karlovcima pod nazivom

„Erlangenski rukopis starih srpskohrvatskih narodnih pesama“, Srpska kraljevska akademija.

Gezeman je objavio 217 pesama izostavljajući one varijante koje su se kosile sa lepim manirima i

dobrim ukusom graĊanskog društva jer su bile izuzetno slobodne, lascivne. Po Gezemanovoj

pretpostavci sam rukopis mogao je nastati oko 1720. godine u nekom vojnom logoru koji su

bili česti na Vojnoj granici. Po šarenilu jezika i dogaĊaju koji je najĉešće opevan u samim

pesmama, a to je austrijsko-tursko rat (1716-1718) zakljuĉuje se da je rukopis nastao u ratnim

uslovima, na mestu gde su sabrani ljudi iz razliĉitih krajeva: iz Srbije, Makedonije, Hrvatske,

Bosne i Hercegovine, Slavonije i iz Primorja.

Pesme iz ovog zbornika mogu se podeliti ţanrovski na lirske pesme, lirsko-epske pesme (balade i

romanse), bajke u stihu, legende u stihu, epske pesme (ima više motivskih nego hroniĉarskih

pesama) i na posebne prelazne forme od usmene ka pisanoj knjiţevnosti, takve pesme oznaĉavaju

se kao pevanje „na narodnu“.

Ako bismo primetili metriĉku organizaciju u Erlangenskom rukopisu nema bugarštica, najĉešći je

deseterac, mada ni on nije doslovno sproveden. Ima i osmeraĉkih epskih pesama, dok u korpusu

lirskih pesama vlada izuzetna metriĉka raznovrsnost, od 6 do 16 slogova.

Ako bismo primenili Vukov hronološko-tematski princip, u Erlangenskom rukopisu nalaze se

pesme starijih vremena i pesme srednjih vremena.

6. Navedite tematske krugove lirskih / lirsko-epskih / epskih pesama

Erlangenskog rukopisa.

Tematski krugovi epskih pesama Erlangenskog rukopisa (moje beleške):

Page 6: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

Marko Kraljević – za njega su vezani internacionalni motivi razgovor ranjenog junaka sa

pticom, odricanje od junaĉkih atributa, opklada o vernosti ţene, izbavljanje pobratima iz

tamnice, motiv o nevernoj ljubi i motiv o sablji koji iz korica moţe da izvadi samo jedan

junak

poslednji Brankovići – meĊu njima se najviše istiĉe Prokleta Jerina koja je dosledno

negativno okarakterisana; u njenoj senci je ĐurĊe, a izuzetan junak u ovoj porodici je Zmaj

Ognjeni Vuk

braća Jakšić – za njih se vezuju porodiĉne teme, deoba i bratoubistvo

Sibinjanin Janko – za njega se vezuju porodiĉne teme, u nekim pesmama zove se Ugrin

Janko ili vojvoda Janko, a njegovo ime moţe se naći i u pesmama na meĊi

Starina Novak i njegovi sinovi Grujica i Tatomir – govori se o njihovoj druţini, prisutni

su motivi zavade braće i bratoubistva, za Grujicu Novaka vezuje se neverstvo ţene

(sa papira)

Erlangenski rukopis sadrţi 217 pesama. U velikoj većini su narodne, ali ima pesama na prelazu

od usmene ka pisanoj lirici; tzv. meliĉka lirika zastupljena je u nekim pesmama,

najverovatnije poteklim iz puĉkog pevanja po primorju, kao i graĊanskim pesmama sa

kajkavskog podruĉja, većinom ljubavnih. Najveći broj ĉine epske pesme koje pevaju o Marku

Kraljeviću, Brankovićima, Jakšićima, preteţno o uskocima i hajducima, zatim o krajišnicima i o

najnovijem austrijsko-turskim ratovima. U zapisima nema ni jedne pesme o Kosovskom boju, ali

se pominju poznati junaci iz ovog perioda. Pesme o Marku Kraljeviću ga ne prikazuju u

prvenstveno antiturskom stavu. Tako pesma o oranju Markovom poznata u Vukovom beleţenju

kao opevanje Markovog napada na tursku vojnu silu, izuzetnom snagom i oruţjem, u

Erlangenskom rukopisu je opevana samo kao jedna od Markovih hajduĉkih epizoda (na prevaru

ubija Arapina i uzima mu blago). Veliki broj lirskih narodnih pesama znatno je bliţi pesmama iz

Vukovih zbirki, što potvrĊuje sporije menjanje lirskih pesama. U Erlangenskom rukopisu postoji

razvijem krug pesama o Starini Novaku i njegovoj druţini , o Senjaninu Ivi... Pominju se i Stari

Vujadin, Vuk Mandušić, Janković Stojan... Lirske pesme i romanse velikim brojem su bile

muslimanske. Odlikuju se slobodnim tonom i razigranošću, vedrom slikom ţivota te stare

narodne kulture. Balade najĉešće govore o tragiĉnim ljubavima. Ima 40 lirskih pesama, a najveći

deo rukopisa zauzimaju epske pesme. Najviše ima pesama srednjih vremena (o hajducima i

uskocima).

7. Navedite osnovne Vukove stavove o narodnoj poeziji.

U predgovoru prvoj knjizi Srpskih narodnih pesama, koju je štampao u Lajpcigu 1823/4. godine,

Vuk je dao vaţna zapaţanja na kojima će se izgraditi celokupno poimanje usmene knjiţevnosti.

Vuk je dao podelu narodne poezije na:

1. junačke (muške) pesme – kaţe da ih ljudi uz gusle pevaju, ali muziĉka pratnja

nije uvek obavezna; ove pesme se pevaju da ih drugi slušaju, a najvaţniji je sadrţaj.

2. ţenske pesme – kaţe da ih pevaju ţene i devojke i momĉad radi svoga razgovora,

vaţnija je melodija, a ne ono o ĉemu se peva.

3. peme na međi – sliĉnije su junaĉkim pesmama po duţini, formi, ali se ne pevaju

uz gusle, a zbog duţine ne pevaju se ni kao ţenske već se samo kazuju.

Sve su naše narodne pjesme razdijeljenje na pjesme junačke, koje ljudi pjevaju uz gusle, i na

ţenske, koje pjevaju ne samo ţene i djevojke nego i muškarci, osobito momčad, i to najviše po

dvoje u jedan glas. Ţenske pjesme pjeva i jedno ili dvoje samo radi svoga razgovora, a junačke se

Page 7: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

pjesme najviše pjevaju da drugi slušaju; zato se u pjevanju ţenskih pjesama više gleda na

pjevanje nego na pjesmu, a u pjevanju junačkijeh najvise na pjesmu. [...] Đe koje su pjesme tako

na međi između ţenskije i junačkije da čovek ne zna među koje bi i uzeo [...]. Ovake su pjesme

naličnije na junačke, nego na ţenske, ali bi se teško čulo, da i ljudi pjevaju uz gusle (već ako

ţenama), a zbog duţine ne pjevaju se ni kao ţenske, nego se samo kazuju.[Soft Break]

Vukovo razmišljanje o starini narodnih pesama: starije su ţenske nego junaĉke pesme.

Kaţe da junaĉkih pesama ima malo kojih su starije od Kosova, a ţenskih ima od hiljadu

godina. Prednost po starini daje obrednim pesmama, posebno kraljiĉkim i dodolskim. Srbi su

imali junaĉkih pesama i pre Kosova, ali je taj dogaĊaj ostavio takav trag u svesti naroda, da su

starije pesme zaboravljene. Vuk kaţe da je svakako postojao veoma razvijen fond formula,

tema i motiva, ali u itmenjenom kontekstu uvode se novi junaci i oko njih se koncentrišu

epske biografije u zavisnosti od afiniteta sredine. [Soft Break]

Što se tiče starine naši pjesama, ja bi rekao, da imamo stariji ţenski, nego junački; jer junački

pjesama malo imamo stariji od Kosova, a od Nemanića nema starije nijedne; a među ţenskima

moţe biti da i ima i od iljade godina, i. n. p. Kraljičkima, Dodolskima i t. d. Ja mislim, da su

Srblji i prije Kosova imali i junački pjesama od starine, no budući je ona premjena tako silno

udarila u narod, da su gotovo sve zaboravili, što je bilo donde, pa samo odande počeli nanovo

pripovijedati i pjevati.

Govoreći o rasprostranjenosti, Vuk kaţe da su junaĉke pesme naroĉito rasprostranjene u

Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori i juţnoj Srbiji, gde svaka kuća ima gusle. U krajevima oko

save i Dunava slabije je interesovanje za junaĉke pesme. U Banatu, Sremu i Baĉkoj gubi se

interesovanje za epske podvige i tamo se same gusle oznaĉavaju kao slepaĉke. Ţenske pesme

su tamo najrasprostranjenije, a naroĉito u bosanskim varošima.

Junačke se pjesme danas najviše i najţvlje pjevaju po Bosni i Hercegovini i po Crnoj Gori i po

juţnim brdovitim krajevima Srbije. Po tim mjestima i današnji dan gotovo u svakoj kući imaju po

jedne gusle, a po jedne osobito na stanu kod čobana, i tesko je naći čovjeka da ne zna gudjeti, a

mnoge ţene i djevojke znadu. Po donjim krajevima Srbije (oko Save i oko Dunava) vec su rjeđe

gusle po kućama, no opet mislim da bi se u svakom selu (osobito s lijeve strane Morave) po jedne

mogle naći. U Srijemu pak i u Bačkoj i u Banatu gusle se danas mogu vidjeti samo u slijepaca

(pa i oni moraju učti u njih udarati, a mnogi ne pjevaju pjesmama, nego samo bogorode uz njih),

a drugi bi se ljudi vrlo stidjeli sljepačke gusle u svojoj kući objesiti; i tako po tim mjestima

junačke (ili, kao što se tuda već zovu sljepačke) pjesme niko drugi i ne pjeva osim slepaca i po

Bačkoj gdjekojih ţena (koje bez gusala pjevaju). Iz toga se lasno moţe doznati, zašto se junačke

pjesme po Srijemu i po Bačkoj i po Banatu gore pjevaju nego po Srbiji, a i po Srbiji oko Save i

oko Dunava gore nego dalje unutra, osobito k Bosni i k Ercegovini...

Govoreći o specifiĉnim vidovima nastanka, prenošenja i trajanja, posebno junaĉkih

pesama, Vuk razlikuje dva tipa izvoĊaĉa: oni koji prenose tvorevine i one koji sami stvaraju

novu varijantu. MeĊu njima je izdvojio sredoveĉne ljude i starce, što indirektno govori o

neophodnom iskustvu, o poznavanju tradicije, a meĊu prenosioce ukljuĉio je hajduke i

putnike.

Mi vidimo da pjesme junačke i danas postaju, zato mislim da ne će biti suviše i o postanju

njiovom štogođ reći. Koliko sam ja do danas mogao doznati junačke pjesme ponajviše spjevavaju

ljudi sredoviječni i starci. [...] Pjesme junačke po narodu najviše raznose slijepci, i putnici i

hajduci. Slijepci radi prošnje idu jednako po svome narodu od kuće do kuţe, i pred svakom

kuţom ispjevaju po jednu pjesmu, pa onda istu da im se udijeli, a gdje ih ko ponudi, ondje pjevaju

i više; a o praznicima idu k manastirima i k cekvama na sabore i na panađure, pa pjevaju po

Page 8: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

čitav dan. Tako putnik kad dođe u kakvu kuću na konak, obično je da ga uveče ponude s guslama

da pjeva, a osim toga, putem po hanovima i po krčmama svud imaju gusle, pa putnici uveče

pjevaju i slušaju; hajduci zimi na jataku danju leţe u potaji, a po svu noć piju i pjevaju uz gusle, i

to najviše pjesme od hajduka.

Vukovo zapaţanje o idealnoj ravnoteţi izmeĊu dara/talenta i poznavanja izgraĊenog

fonda tradicije:

Po rečenim mjestima, kud se danas junačke pjesme najviše pjevaju, nema čoveka, koji ne zna

nekoliko pjesama (ako ne čitavi, a ono barem komada od nji), a ima i, koji i znadu i preko

pedeset, a moţe biti i na stotine. Koji čovek zna pedeset različni pjesama, (ako je za taj posao)

njemu je lasno novu pjesmu spjevati.

Premda ima dosta ljudi koji znadu mnogo pjesama, ali je opet teško naći čovjeka koji zna pjesme

lijepo i jasno. U tom je pokojni Tešan Podrugović bio prvi i jedini između sviju koje sam ja ovih

deset godina nalazio i slušao. [...] On je vrlo lijepo znao udarati u gusle, ali pjevati nije znao (ili

nije htio) nikako, nego je pjesme kazivao kao iz knjige; i za skupljanje pjesama takvi su ljudi

najbolji, jer oni osobito paze na red i na misli, a pjevači (osobito koji su samo pjevači) mnogi

pjevaju i ne misleći šta, i znadu redom samo pjevati, a kazivati ne znadu (s takvima sam ja kašto

imao muku).[Soft Break]

Dobar deo predgovora posvetio je „smiješnim pjasmama“. Parafrazirao je kontekst u

kojem su se ove pesme u Tršiću kao male parodije pevale. Naveo je nekoliko zapaţanja koja

su izuzetno bitna za trajanje celokupne epike. Kaţe da neki spevaju šaljive, a neki zbiljske

pesme. Istakao je vaţnost dogaĊaja za trajanje pesme, naglašavajući da takve šaljive pesme

brzo nestaju iz kolektivu. Zahvaljujući njegovim opservacijama moţemo da rekonstruišemo

procese koji su butni za trajanje i prenošenje usmene poezije.

U Tršiću je jedan čovek pod samu starost svoju spjevavao mloge smiješne pjesme, od koji ja sad

ne znam čitave nijedne... Kako god sto saljivi starci i momcad spjevaju ovako saljive pjesme, tako

i drugi spjevaju zbiljske od bojeva i od ostalih znatnih dogadjaja.

Vuk je istakao i specifiĉan status odbijanja autorstva, što u suštini oznaĉava dokaz

vrednosti dela koje je sam kolektiv prihvatio.

Da se ni najnovijim (a kamoli starim) pjesmama (kao narodnim) ne moţe upravo doznati ko je

koju prvi put spjevao, to nije začudo; ali je začudo da u narodu niko ne drţi za kaku majstoriju ili

slavu novu pjesmu spjevati, i ne samo što se niko tim ne hvali nego još svaki (baš i onaj koji jest)

odbija od sebe i kaţe da je čuo od drugoga. To je o najnovijim pjesmama za koje se zna da nijesu

niotkud došle, nego da su ondje postale o dogadjaju koji se prije nekoliko dana dogodio; a kako

događaju i pjesmi prođe makar samo godinu dana, ili se pjesma gdje čuje makar i o jučerašnjem

a daljnijem događaju, niko više i ne misli o njezinu postanju.

Govorio je o suţenosti tematike ţenskih pesama.

Ţenske se pjesme danas slabo spjevavaju, osim što djevojke kašto pripijevaju momčadma i

momčad djevojkama. Između sviju ovđe naštampani ţenski pjesama najnovija će biti 347.[Soft

Break]

Na specifiĉan naĉin izdvojio je još jednu osobenost celokupnog pesništva – promenljivost

i varijantnost. To je oznaĉio na jednostavan naĉin, kaţe da se ista pesma razliĉito peva u

zavisnosti od terena i pevaĉa.

Jednih pjesama različno pjevanje po narodu pokazuje očevidno da sve pjesme nijesu odmah (u

prvom početku svome) postale onakve kakve su, nego jedan počne i sastavi što, kako on zna, pa

poslije, idući od usta do usta, raste i kiti se, a kašto se i umanjuje i kvari; jer kako god što jedan

čovjek raste i kiti se, a kašto se i umanjuje i kvari; jer kako god što jedan čovjek ljepše i jasnije

Page 9: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

govori od drugoga, tako i pjesme pjeva i kazuje. Tako bi se gotovo o svakom događaju mogle

naći po nekolike pjesme. Moţe biti da su ovakve gdekoje pjesme jednom događaju od različitih

ljudi različne i postale; a najviše su ih (osobito u kojima je manja razlika) različni pjevač

okrenuli po svome načinu, kao što se i danas čini jednako.

Vuk smatra da su najbrojnije pesme o dogaĊajima iz 16. i 17. veka, o hajducima i

uskocima. Tom prilikom je primetio udeo sredine. Hrišćani pevaju o otmicama muslimanskih

devojaka kojima se ţene viĊeniji hajduci, a muslimani o ţenidbama sa hrišćankama. Isti

narativni model razliĉito predstavlja karakterizaciju epskih junaka u zavisnosti od afiniteta

sredine.

Pjesama junačkih danas ima najviše iz šesnaestoga i sedamnaestoga vijeka od primorski junaka i

uskoka, koji su prebjegavali iz Bosne u Ercegovinu u primorje pod Mletačku zaštitu, i odande

četovali (kao ajduci) i branili Mletačku krajinu od Turaka (kao što su u III. knjizi pjesme 7-15).

Ovake pjesme pjevaju i Srbi turskog zakona po Bosni, samo što oni ponajviše pjevaju, da su

njiovi nadjačavali i rišćanske ţene i đevojke robili i premamljivali.[Soft Break]

8. Šta obuhvata Vukov „račun“ o pesmama i zbog čega je značajan za teorijska

izučavanja usmene epike?

U predgovoru ĉetvrtoj knjizi Srpskih narodnih pesama, štampanoj 1833. u Lajpcigu, Vuk je dao

male portrete svojih pevaĉa i Tešana kao kazivaĉa. Njega predstavlja kao idealnog pripovedaĉa i

njime zapoĉinje svoj raĉun o narodnim pesmama. Vukov raĉun imao je višestruku funkciju za

zbirku: trebalo je da potvrdi autentiĉnost usmene graĊe, potvrdio je opšta Vukova zapaţanja o

odnosu talentovanog pojedinca i kolektiva i istakao da pesma nije istinita istorija, ali da

pripovetka mora imati pravoga smisla i reda, ovde je Vuk dao svoje razmišljanje o odnosu

istorije i epske stilizacije.

Vukov „račun“ o pesmama:

1. Tešan Podrugović

2. Filip Višnjić

3. starac Milija

4. starac Raško

5. Stojan ajduk

6. Đura Milutinović Crnogorac

7. slepac Gaja Balać

8. slepica Ţivana

9. AnĊelko Vuković

10. od jednog trgovca iz Bosne

11. Gruja Meandţijć

12. od dvojice Crnogoraca

13. od jednoga seljaka iz Rudniĉke nahije

14. od nekoga Rova

15. od neke slepice Stepanije iz Jadra

16. od Pavla Irića

17. Lukijan Mušicki zapisao je neke pesme od slepice iz Grgurevaca

18. Vasa Popović

Page 10: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

9. Po čemu se međusobno razlikuju Vukove zbirke pripovedaka (zastupljenost

ţanrova, izvori)?

Prvu zbirku narodnih pripovedaka (zajedno sa zagonetkama) Narodne srpske

pripovijetke objavio je 1821. godine u Beĉu, u Dodatku Davidovićevih Novina

Serbskih. Knjiga sadrţi 12 ţanrovski razliĉitih varijanata, dominira kratka šaljiva priča. 11

pripovedaka Vuk je zapisao po sećanju, onako kako je ĉuo u detinjstvu, a jednu je ĉuo od

Tešana Podrugovića.

Srpske narodne pripovijetke, Beč, 1853. – ova zbirka trebalo je da predstavi ugled narodnog

jezika u prozi. Ovde je Vuk dao klasifikaciju razliĉitu od one iz Rjeĉnika (1818). Ţanrovski

posmatrano, posebno su zastupljene „ţenske“ pripovetke . Ova zbirka sadrţi 50 pripovedaka,

preteţno bajki i legendi. Broj 50 bio je za Vuka neka vrsta simboliĉke osnove poznavanja same

tradicije. Vuk je preuzeo 6 (ozbiljnih) pripovedaka iz prve zbirke, 8 je zapisao po sećanju iz

detinjstva, a ostale je slušao od pripovedača (Tešan Podrugović, Gruja Mehandţić, a bilo je

i dosta anonimnih pripovedaĉa). Jedan deo pripovedaka Vuk je dobio od saradnika koji su u

razliĉitim okolnostima beleţili narodne umotvorine, kao na primer od Vuka Vrčevića (u svoju

zbirku iz 1853. uneo je ĉak 15 pripovedaka koje je zapisao Vrĉević), Đorđe Kojanov

Stefanović, sveštenik iz Kaća u Baĉkoj, Atanasije Nikolić ili Milice Stojadinović Srpkinje.

10. U kojim je delima Vuk objavljivao narodne umotvorine kao sekundarnu

građu?

Vuk je objavljivao predanja u Rječniku, ukljuĉivao ih je u odrednice tumaĉeći odreĊene

pojmove. Na nivou tumaĉenja Vuk je pojedina predanja ukljuĉio u zbirke poslovica kao i

u zbirke narodnih pesama.

12. Navedi i ilustruj primerima odnose izmeĊu istorije i epske stilizacije.

1. Moţe se dogoditi da se istorijska ĉinjenica podudari se naĉinom na koji je pesma oblikovana.

Ni u kakvim sluĉajevima epska pesma nema rang istorijske ĉinjenice. Najveći stepen

podudarnosti izmeĊu stvarnih zbivanja i epske varijante uoĉava se meĊu pesmama “novijih

vremena”. Nakon bojeva na Mišaru, Salašu, Ĉokešini, Loznici, posle uzimanaj Uţica, pobeda na

Deligradu usledile su epske pesme. Za ţivota KaraĊorĊa, ĐorĊa Ćurĉije, Petra Dobrnjca širio se

glas o njihovom junaštvu, hrabrosti, megdanima, podvizima i slavnoj pogibji. Zbog kratkog

vremenskog intervala koji deli epsku stilizaciju od istorijskog prototipa, ovaj tip stilizacije se

oznaĉava kao hroniĉarski.

2. Istorijska ĉinjenica ili epska biografija se potpuno razlikuje od naĉina na koji je dogaĊaj

prikazan u pesmi. Kritiĉka istorija krajem 19. Veka utvrdila je da je Vukašin poginuo u Mariĉkoj

bici, a da ga je Uroš nadţiveo nekoliko meseci. Narodna tradicija je Vukašina zapamtila kao

negativca i kao careubicu, ĉak ni kad je istorijska ĉinjenica izbila na površinu nije uspela da

promeni utisak o Vukašinu. Motiv izdaje maksimalno je suzio epsku biografiju Vuka Brankovića.

Za njega se vezuju motivi klevetništva i ĉin izdajstva kneza, vojske, vere. Istorijske ĉinjenice;

naprotiv, istiĉu pobedu Lazarevog desnog krila na ĉijem ĉelu je bio Vuk Branković. Jenino on

Page 11: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

nije imao gde da se povuĉe iz bitke jer je Kosovo bila njegova teritorija. Umro je u turskom

zatoĉeništvu upravo zbog svoje antiturske politike.

3. Moţe se dogoditi da istorijski podaci daju izuzetnu sliku o nekoj liĉnosti ali da sama tradicija

nije baš tako zapamtila tu liĉnost. Na primer, srpski car Dušan ima sve elemente za izuzetnu

biografiju: karakterišu ga izuzetne vojne sposobnosti, politiĉke ambicije, za njega se vezuje

drţavniĉka misija, doneo je zakone, proširio teritoriju. Savremenici ga pamte po izuzetnoj

fiziĉkoj pojavi. MeĊutim, naĉin na koji je poezija stilizovala ovaj lik pokazuje veoma svedenu

biografiju. Za Dušana se vezuju samo internacionalni motivi: junaĉka ţenidba sa preprekama i

motiv incesta.

4. Suprotan primer odnosa je onaj gde je u svedoĉanstvima ostalo izuzetno malo elemenata,

meĊutim, tokom vekova razgranala se izuzetno bogata epska biografija. To je Kraljević Marko.

Istorijske ĉinjenice: bio je sin kralja Vukašina, prestoni grad Prilep, bio je sultanov vazal; u

istoriji se spominju i dva Markova brata. Mladi Marko bio je legitimno krunisan za mladog kralja

kad Vukašin postaje legitimni savladar kralja Uroša. Nakon smrti Vukašina i nejgovog brata, on

je jedini legitimni krunisani naslednik, ali u pesmama nema toliki znaĉaj. Svi ovi elementi iz

istorije prisutni su u Markovoj epskoj biografiji. On ima jednu od najrazvijenijih epskih

biografija. Razlozi njegove popularnosti su odduvek intrigirali prouĉavaoce, ali ishod tih

istraţivanja uvek se utapao u gusto tkanje internacionalnih motiva i duboke slojeve tradicije.

5. Istorija i epska situacija se podudaraju. Arhivski podaci potvrĊuju da je slavni kotarski uskok

Stojan Janković robovao u Carigradu 14 meseci, da bi po poetskim zakonitostima vreme

njegovog tamnovanja bilo prošireno na 9 godina i 7 meseci.

6. Elementi iz istorijskih biografija razliĉitih liĉnosti mogu postati konstitutivni elementi epske

biografije. – Primer ovakvog odnosa predstavlja sinkretiĉna liĉnost Starina Novak. On je

dovoĊen u vezu s liĉnostima koje su ţivele na raznim mestima i u raznim vremenima: s

hajduĉkim harambašom Baba Novakom koji je vojevao u Erdelju pred kraj 16. veka, zatim, idući

unazad, s ozloglašenim hajdukom iz srednjih oblasti Balkana koji je ţiveo u doba

despota Stefana, s ćesarom Novakom s Prespanskog jezera, kao i s Novakom Grebostrekom,

vojskovoĊom kralja Milutina.

7. U istoriji nema nikakvih oslonaca za epski portret. Tako se po modelu tipskog, trećeg,

najboljeg i najmlaĊeg junaka epskim Mrnjavĉevićima pridruţuje vojvoda Gojko. Kao što se npr. i

prezimenom tumaĉilo poreklo epskog junaka (npr. Miloš Kobilović). TakoĊe, ni epski Jugovići

nisu potvrĊeni u istoriji.

13. Navedi elemente epske biografije.

Elementi epske biografije su:

- poreklo

- atributi ( svetlo oruţije, dobri konji, ostali atributi )

Page 12: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

- opis + prestonica + ime

- odnosi u porodici ( krvno srodstvo )

junak: otac ( oĉevi i sinovi )

majka ( mudre i neverne majke )

brat / braća ( mlad i rivalstvo meĊu braćom )

sestra ( sestrice i krvnice )

sestrić ( ujakovi naslednici )

ljuba ( nije po krvnom srodstvu ) „verne ljube i preljubnice“

- duhovno svojstvo: kum ( „ne moţe se raskinuti kumstvo“ )

pobratim

- odnosi u društvu: junak ® vladar

sluga

- motiv ţenidbe ® muţ na svadbi svoje ţene

junaĉka svadba sa preprekama ( primer: Ţenidba Dušanova )

PROTIVNICI:

- svet mitskih bića ( vile, zmajevi )

- otmiĉari ( poput Vlah Alije )

- Musa Kesedţija ( tri srca ), Balaĉko Vojvoda ( tri glave ), Arapi...

Izazivaĉ sukoba nikada nije poznat epski junak.

DVOBOJI ( oznaĉavaju kraj epske biografije )

motivacija

izazivaĉ izazivana strana

( negativno markiran) ( pozitivno markiran ) - zatoĉnik ( M.Vojinović, I.Senković )

Page 13: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

- zaštitinik slabijih ( M. Kraljević )

Najbitnija šema biografije epskog junaka:

1) poreklo junaka / snage

-fantastiĉni elementi ® ţenidba ĉoveka vilom

zmaj-ljubavnik

-ujak-sestrić

-otac-sin

2) opis, fiziĉki izgled

3) epski atributi junaka

14. Kako se u epici mogu uobliĉiti motivi porekla snage epskog junaka?

Motivi pomoću kojih se objašnjava snaga najznaĉajnijih junaka su internacionalno

rasprostranjeni. U osnovi tog postupka jaĉe ili slabije uobliĉavaju se uticaji epske poezije sa

mitskim kompleksom (Gilgameš je sin boginje i ĉoveka). U tradiciji srpskog naroda poreklo

junaka se prikazuje uz aktivan udeo fantastike, pri ĉemu se kroz zakonitosti epske stilizacije

prelamaju dva siţejna modela. Po jednom zmaj ljubavnik opseda ţenu i ona raĊa izuzetnog sina.

Onda kada se ________ razvija direktno, imenovanje junaka ukazuje na snagu ovih predstava. Uz

karakteristiĉno ime se nabrajaju i ĉudesna svojstva.

„U mog sina slijepca Grgura,

u njega se muško ĉedo naĊe,

nije ĉedo, ĉeda kakvano su,

vuĉja šapa i orluje krilo,

i zmajevo kolo pod pazuhom.“

Dok je sticanje snage uz pomoć zahvalne vile – pomajke pojedinost obraĊena u predanjima i

bajkama, epski sistem na poseban naĉin modeluje internacionalni motiv o ţenidbi ĉoveka vilom.

Primer je u starom zapisu (deseterac) kada kralj Vukašin sa ĉudesnom ljubavnicom dobija

nepobedivog Marka (Bogišć, 39, 85).

Realistiĉna podloga objašnjava epsku snagu krvnim srodstvom sa slavnim pretkom, ali se i tu

uoĉavaju nijanse pri predstavljanju junaka „starijih“ i „srednjih“ vremena. Najmoćniji vitezovi iz

perioda „carstva i gospodstva“ nasleĊuju ratniĉka odliĉja po ţenskoj liniji jer se poreklo njihovih

Page 14: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

fiziĉkih i epskih svojstava vezuje za ujake (Markove moći krase njegove sestriće, zatim još jedan

primer: ţenidba cara Stjepana bi bila osujećena da latinsku prevaru ne razotkrivaju njegovi

sestrići). Tokom dugog vremenskog perioda se stabilno ĉuva srodstvo izmeĊu Janka i Sekule dok

se Ivanov sestrić imenuje razliĉito (Tadija, Margan, Vuk). Za razliku od Marka koji nasleĊuje

Momĉilovu snagu i srĉanost, senjski uskok i njegov sestrić Tadija su prikazani po principima

kontrasta. Znatno ĉešće hajduci i uskoci snagu epskih ratnika nasleĊuju po direktnoj vezi izmeĊu

oĉeva i sinova. Udeo tog modela u portretisanju likova potvrĊuje i konstitucija epskih imena.

Epska i emotivna veza uspostavljena izmeĊu Novaka i slavnog Novakovića takoĊe se prenosi na

sledeći naraštaj jer se Grujica prikazuje kao briţan i neţan otac. Relacija otac–sin nije

zanemarljiva ni meĊu starijim junacima, samo što dobija veoma raznovrsne uloge i znaĉenja.

15. Koji se internacionalni motivi vezuju za ljubu epskog junaka?

U sistemu epske biografije izuzetno vaţnu ulogu ima junakova ljuba, a njenu osnovnu

karakterizaciju odraţava epitet, ustaljeno povezan sa imenicom. Dostojna ţivotna saputnica

epskih junaka se uvek dovodi izdaleka, iz otmenih latinskih, bugarskih, dubrovaĉkih, leĊanskih

dvorova. Za oţenjenog junaka ljuba je oliĉenje i njegove ĉasti i ĉestitosti, a braĉni sklad je uvek

blagosloven brojnim potomstvom. Karakterizacija ljuba retko kada prevazilazi okvire tipskih

osobina što je izrazito već i na planu nomenklature – izvedene iz imena muţa ili sinova (

Miloševa verenica ). Ţenska imena su inaĉe u interakciji sa porodiĉnim i društvenim statusom

likova.Tako se pripadnice carskih loza prepoznaju kao Roksande, Kandosije, krĉmarice su Mare,

Janje, robinja Kumrija, a plemenite sestre Jelice. AnĊelija ili AnĊa je ĉesto ime epske tradicije, a

tako imenovana ljuba moţe da preuzme ulogu anĊeoskog zaštitnika svoga muţa i porodice. Ţena

je nekada tek u pozadini radnje, nekad pokretaĉ akcije, ali se uvek osnovna tipska crta izoštrava u

ekstremnim situacijama kao odraz poštovanja / kršenja etiĉkih normi i porodiĉnih odnosa.

„Tanana“ Gojkovica je plemenita ţrtva, što istiĉe njeno ophoĊenje preka svekrvi, jetrvama,

deverima. Mudra AnĊelija Jakšića svojom odlukom postaje jedini ĉlan kuće dostojan simbola

ĉasti. Naspram idealizovanih likova, negativna karakterizacija je srasla sa imenima nevernica npr.

Vidosava vojvode Momĉila. Do koje mere se likovi ljuba mogu oblikovati u senci junaka

potvrĊuju portreti Lazarevih ćerki dok su zetovi postojano izdvojeni i imenom. Za sudbinu

epskog junaka je izbor ljube izuzetno znaĉajan, ponekad i sudbonosan, a njene osobine i status u

zadruzi-zajednici omogućavaju razvoj brojnih internacionalnih motiva. Zbog ţene se vode ratovi

i padaju gradovi, ona sama ugroţava muţevljev rod i radi o glavi muţu i roĊenoj deci. Ţena, sa

druge strane lako postaje i ţrtva nove porodice, spasava gospodara, pomaţe savetima u odsutnom

trenu, svojim odlukama i postupcima spreĉava krvoproliće. Ljube postaju centralni nosioci radnje

pri obradi fabule o deliji/devojci/ţeni i tokom novelistiĉkog razvijanja opklade o ljubinu vernost.

Karakteristiĉni su portreti ţene vladara i ţene vladarke (carica/knjeginja Milica, Jerina). Shodno

ophoĊenju prema ĉlanovima porodice blagorodne, briţne, poţrtvovane ţene i vernice postaju

savotodavci, glasnici ili pomoćnici. Oteta ili prinuĊena da se preda, ţena moţe postojano da ĉuva

svoju ĉast i ostane verna. Motivi povratka muţa na svadbu svoje ljube, najpoznatiji po sudbinama

Odiseja i Penelope, stilizovani su u srpskoj usmenoj epici. Na skali greha najteţi prestup

obeleţava nevernicu koja sama podstiĉe ljubavnika ne obazirujući se ni na muţa, ni na decu

(Ikonija bana Milutina). Nevernice bivaju kaţnjene (spaljene, rastrgnute, sakaćene) i one obiĉno

izrazitije ispoljavaju strah od kazne nego svest o grehu i pokajanje. Mogućnost izbora koji se

pred ţene postavlja ĉini podlogu karakterizaciji likova. Siţe pojedinih pesama „na meĊi“ se

zasniva na specifiĉnom poloţaju ljube koju muţ prodaje da bi izmirio dugovanja. Iako junak

Page 15: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

namerava da u ropstvo pošalje majku, ljuba je odmeni i time se potvrĊuje ideal potpunog sklada

telesnih, moralnih i duhovnih osobina. (Majka Stojana Jankovića snahu naziva : „nenošeno

zlato“.)

16. Na osnovu kojih elemenata se moţe izdvojiti tipologija epskih dvoboja?

Dvoboj kao središnja epska tema je ĉesto prepleten sa dugim motivima (ţenidbe, neverstvo ljube,

bratoubistvo, tok boja...). Uĉestalost megdana u usmenim stilizacijama je uticala na visok stepen

formulativnosti svih segmenata siţejnog sklopa. U stabilnosti modela uĉestvuju motivacija

sukoba, tipovi protivnika, podela delokruga izmeĊu parova megdandţija i sporednih likova, scene

i sekvence direktnih okršaja, sve do finalnih formula koje konstatuju ishod okršaja. Dvoboj

oznaĉava kraj epske biografije poraţenog junaka, makar on izgubi duel od lošijeg i neĉasnog

protivnika. Megdani su uvek borba na ţivot i smrt. Što su epske biografije šire, kakav je sluĉaj sa

Markom, trijumf u duelima potvrĊuje junakovu snagu, a broj poraţenih protivnika se povećava.

DVOBOJI

motivacija

izazivaĉ : izazivana strana

( negativno markiran) ( pozitivno markiran ) - zatoĉnik ( M.Vojinović, I.Senković )

- zaštitinik slabijih ( M. Kraljević )

Kao nosilac dinamiĉke predstavljene radnje, motivacija borbe je uvek naglašena, ukljuĉuje se u

obaveznu etiĉku dimenziju likova a moţe se uobliĉiti na više naĉina. Iako epski sukob uvek

izrasta na osnovnoj opoziciji izazivaĉ : izazivani, uz raznovrsnost nomentklatura junaka,

raznolike su pobude i povodi zbog kojih dolazi do dvoboja. Marko K. nije npr. štiteći Kosovku

devojku od Arapina istupa kao kosovski osvetnik i kao zaštitnik ĉitavog naroda. Junaci poput

Miloša Vojinovića ili Iva Senkovića na megdan odlaze kao zatoĉenici i istovremeno štite ĉast

svojih porodica. Izazov na megdan se ostvaruje na dva naĉina. U oba sluĉaju plan prikazivanja je

usmeren na izazivaĉa koji pismom saopštava svoje namere ili pokreće radnju pustošenjem

protivnikovog doma. Izazivaĉ ugroţava junakov dom u trenutku kad je junak odsutan. Umesto

jednostavne relacije izazivaĉ : izazvani, aktivira se i sloţeniji odnos izazivaĉ® ţrtva; ţrtva®

izazvani. U svakom sluĉaju je izazvani junak statiĉan, a neprijatelj remeti ravnoteţu. Odloţeno

suoĉavanje protivnika predstavlja princip pripremanja sukoba, odlaganje je deo modela u kom

junak ne treţi zamenu vec kreće da se sveti ali se pre toga prerušava ili izlaţe svoj plan. Posle

preokreta u zapletu radnje se usporava statiĉnim motivom – detaljnim opisom opremanja za

dvoboj (to je obavezan ĉlan kompozicije). Epski dvoboj je kuliminacija radnje. Duel zapoĉinje

reĉima, nakon ĉega se lome koplja, buzdovani i sablje. Presudan udeo ima i junaĉki konj, a

završnica pripada borbi prsa u prsa. Borba reĉima motiviše sukob i povećava borbenost. Ove

formule je potpunije analizirao Svetozar Matić:

- uvredljivo pismo ( nipodaštava poreklo, ugled i junaštvo )

Page 16: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

- pretnja da će izazivaĉ ugroziti ĉast protivnikove ljube

- borba reĉima i isticanje znaĉaja junaĉkih atributa

- megdan

- trijumfalni povratak izazvanog junaka ( preuzimanje atributa savladanog- oruţije, konj, oprema,

barjak, ljuba...)

Najbolji epski junaci nikada ne izazivaju ali i ne odbijaju izazove!

17. Navedite tipove smrti epskih junaka.

Pored boţije odluke koja junaka vodi do „suĊenog danka“ svaki trenutak epskog ţivota odvija se

u senci smrti. Hrabreći se, mladi uskok iskazuje pogled na svet, utemeljen na poimanju raĊanja i

umiranja kao neminovnosti, ĉiji se tokovi ne mogu izmeniti:

„U Ċetetu srce zaigralo,

na dijete srce oslobodilo:

- Što si mi se, srce, uplašilo?

Jednom mi se od majke rodilo,

a drugom ćeš, srce, umrijeti.“

Da smrt bitno odreĊuje puteve epske slave, potvrĊuju i formule o biranju sopstvene pogibje. Tu

privilegiju imaju najbolji junaci, ĉak i kada se dopadnu tamnice. Samo smrt u boju i dvoboju,

koja dolazi od sablje i „svetlog“ oruţija priliĉi epskom junaku i najveći broj epskih sudbina ima

takav ishod. Drugaĉiji kraj baca ljagu i na junakova preĊašnja dela. I u drugim varijantama smrt

vešanjem treba da unizi savladanog protivnika, da obezvreĊuje njegove epaske zasluge. Tako

Đemo podiţe tri puta vešala pod Ohridom, Vuĉitrnom i Zveĉanom sa namerom: „Da obesi

Kraljevića Marka“. Osim „novih“ i „gornjih“ vešala spremaju se junacima i lomaĉe, mada je

naturalistiĉki opis spaljivanja jedna od ĉestih završnica fabule o neveri ljube. Opredeljenje za

carstvo nebesko, koje se zadobija kroz ţrtvovanje za slobodu i veru svojstveno je Lazaru i

njegovim vitezovima. Kolektivna pogibja, zakletva i odluka ĉini ih svetim ratnicima

„pristupaĉnim“ Bogu, a uzvišenost takvog svesnog izbora postaje imperativ ponašanja potonjim

generacijama. Smrt u dvoboju se takoĊe uĉestalo obraĊuje, bilo da tako skonĉavaju nasilnici i

razmetljivci ili plemenitog junaka muĉki, na prevaru savlada nedostojan protivnik. Izuzetan junak

moţe pasti i kao ţrtva zavere, zavisti i izdaje, mada se ĉešće dogaĊa da izdajnik sam postane

ţrtva sopstvenih zamki. Pored planiranog ubistva smrt donosi i tragiĉan nesporazum izmeĊu

srodnika. Takva smrt Jankovog sestrića moţe se povezati i sa silom jaĉom od oruţija kakvu

predstavlja kletva ili pogled devojaka. Smrt kao posledica prekršenog tabua (ćutanja ili gledanja)

neizbeţno stiţe i najveće junake. U jednoj varijanti i sam Marko napušta ovaj svet pošto „ubi

njega sa grada devojka“. Kada nepoverljiva ljuba pogleda u sobu gde Zmaju Ognjenom Vuku

Page 17: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

vidaju rane, mitski zašnitnici odlaze i junak umire. Zatim odsecanje glave i njeno odnošenje sa

poprišta dokaz je pobede. Smrt Strahinjinog protivnika je neobiĉna u

bugarštici gde hrt kolje neprijatelja. Sliĉna formula je vezana i za okršaje vatrenim oruţijem. Za

Lazara se vezuje hagiografsko ĉudo koje potvrĊuje njegovu svetost. Lazarevu smrt oblikuju epski

pevaĉi. Teška iskušenja se postavljaju pred junake, razapete izmeĊu sramote poraza i greha

samoubistva. Zato se vojvoda Prijezda i vojvoda Rajko odriĉu ţivota jer su nemoćni da saĉuvaju

ĉast porodice. I verne ljube radije biraju smrt nego da postanu robinje neprijatelja. Pojedini junaci

umiru na neobiĉan naĉin. Car Stjepan i Jovo Despotović se gase na bolesniĉkoj postelji, dok

Marku nakon tri veka smrt dolazi od Boga. Turci zarobljenim junacima namenjuju smrt na

mukama. Majke najĉešće presvisnu od bola i tuge. Pojava ptica (gavranova) je potvrda smrti,

nezavisno od toga da li samo kruţe nad mrtvim i ţivima ili grakću i progovaraju.

18. Navedite motive i karakterizaciju likova u krugu pesama o Nemanjićima.

U selektivnom pamćenju tradicije na stranu se smenjuju Nemanjići, Hrebeljanovići, Lazarevići i

Brankovići.

Stefan Nemanja

Vukan Stefan Prvovenĉani Rastko

Dimitrije Stefan Radoslav Vladislav Uroš

Vladislav Milutin Dragutin

( srpski kralj) ( sremski kralj)

Vlatko

Stefan Deĉanski Konstantin

Milica

(udata za Lazara) Dušan Dušica Dragutin Simeon

Uroš Stefan Jovan

Pretkosovske pesme opevaju nekoliko vladarskih i plemićkih porodica: Nemanjiće (Nemanja,

Sava, Stefan Deĉanski, Dušan, Uroš), Mrnjavĉeviće (Vukašin, Uglješa, Gojko), Vojinoviće i

Dejanoviće. Stefan Nemanja je osnivaĉ vladarske dinastije Nemanjića i gradio je crkve i

manastire kao središta duhovnosti, kulture, obrazovanja i prosvećenosti. Zamonašio se u

Studenici i dobio ime Simeon. Posle godinu dana ide kod Save na Svetu Goru gde podiţu

Hilandar i umire 1200. godine. S obzirom na veliku vremensku udaljenost pevaĉa od vremena o

kojem preva, jasno je što u ovoj poeziji ima malo istorije a mnogo legende. Istorijsko je samo u

obrisima, a u opštoj slici epohe, atmosferi i duhu vremena nemanjićke Srbije i postnemanjićkog

Page 18: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

doba u lokalitetima, geografskim podruĉjima, imenima istorijskih liĉnosti. Legendarno je u

izboru dogaĊaja i liĉnosti za koje istorija ne zna. Opevani su dogaĊaji i liĉnosti koji pevaju o slavi

i bogatstvu, ali i o prvim znacima raspada.

Sveti Sava je namlaĊi sin Stefana Nemanje. Ceo ţivot je posvetio podizanju manastira i crkava,

pisanju crkvanih knjiga i uĉvršćivanju dinastije Nemanjića, podizanju kulture i prosvete. U epici

se Stefan Nemanja i Sveti Sava uglavnom javljaju zajedno i uglavnom se govori o podizanju

zaduţbina. Dakle, kao glavni motiv uzima se podizanje crkava i manastira ® ĉinjenje velikih

dela! To je jedna od osnovnih tema naših pevaĉa i taj motiv se nalazi kod Juţnih Slovena i

muslimana. Katalog zaduţbina se vezuje za Sv. Savu ( Vuk II, 2 pesme: od Slepe Stepanije i

Višnjića ). Vuk pesme o Nemanjićima smešta u pesme srednjih vremena ( u III zbirci ) – u vreme

kada Turci opsedaju manastire ( pale, ruše ih ), pale i Savine mošti, vladaju Srbijom. Sveti Sava

se u ovim priĉama javlja kao branilac hrišćanstva i nacije, a epski sukob se svodi na takmiĉenje,

molitve koje će dovesti do toga da Turci priznaju nadmoć hrišćanske vere. Nemanja podiţe

manastire u doba mira a Lazar u doba apokalipse.

Dušan je u narodnoj pesmi poznatiji kao “srpski car Stjepane”. Spremao se da osvoji Carigrad pa

je dobio ime Dušan Silni. Za Dušana se vezuje motiv uzimanja u rodu – rodoskrnavljenje.

Problematiĉni Nemanjić, negativno okarakterisan (u našim verzijama je njegov postupak

opravdan pijanstvom).

Marijine beleške: Od loze Nemanjića zapamćeni su otac i sin sa kojima loza poĉinje i sa kojima

se završava: Nemanja i Sveti Sava, Dušan i Uroš. Epsko pamćenje saĉuvalo je po imenu i mnoge

druge ĉlanove te porodice. U katalozima manastira spominju se njihovi graditelji: Stefan

Prvovenĉani, ţupan Vukan, kralj Milutin, kralj Deĉanski.

Nemanja je zapamćen kao ime i uz to ime se dodaje car (anahronizam), bio je veliki ţupan.

Izdvojen je kao idealan epski vladar ne zato što je materijalne vrednosti uĉinio dostupnim nego

zbog duhovne dimenzije njegove vladavine. Izgradio je manastire – ktitorska Nemanjina uloga. U

Višnjićevim pesmama pripisuju mu se sve najznaĉajnije crkve koje nisu ni postojale u njegovo

vreme. Uvećanje kataloga zaduţbina uvećava njegovu slavu.

Sveti Sava se javlja kao idealan sin koji će skloniti svaku ljagu koja moţe pasti na ime njegovog

oca.

Car Dušan – Vuk ga prepoznaje kao cara Dušana mada se on u samim stihovima tako ne imenuje,

nego se pevaĉi koriste imenom Stjepan, Stjevan, Stipan kako su se u tradiciji nazivali Nemanjići.

Sama ĉinjenica što je bio Dušan bio car omogućuje širenje epske biografije. Tipska odrednica

titule cara vezuje se za Prizren. Za ime srpskog cara Stjepana vezani su iskljuĉivo internacionalni

motivi. Zakljuĉujemo da je bio izuzetno popularan, zastupljen lik, bez obzira kako je

okarakterisan. Od tih internacionalnih motiva izdvajaju se:

- junaĉka ţenidba sa preprekama (Ţenidba cara Dušana)

Page 19: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

- incest ili rodoskrvni greh; dolazi do namere o grešnom braku izmeĊu brata i sestre ali do greha

ne dolazi zahvaljujući moralnim kvalitetima same devojke.

- motiv o detetu pronaĊenom u gori; nema istorijsku podologu

Uroš – on je Dušanov naslednik. Tradicija je Dušana zapamtila kao Silnog a Uroša kao Nejakog.

Odrednicu Nejaki sama tradicija protumaĉila je na svoj naĉin: Dušan umire kad Uroš ima 40 dana

(toliko duša umrlog još uvek boravi na ovom svetu i taj period su novoroĊenĉe i majka u

opasnosti od htonskih sila). Kada je pod nerazjašnjenim okolnostima Dušan umro Uroš je bio

punoletan. Nevolja je bila u ambiciji njegovih srodnika, polubrata i majke koji su poĉeli da

komadaju zemlju odmah po Dušanovoj smrti. Drugi motiv vezan za Uroša nema uporišta u

istoriji i tu vidimo kako tradicija ima veću jaĉinu od istorije. U narodnoj tradiciji uvaţena je

predstava da je Vukašin u gori ubio Uroša. Kada je krajem 19. veka kritiĉka istorija utvrdila da je

Uroš nadţiveo Vukašina koji je poginuo u Mariĉkoj bici, te ĉinjenice ostale su nemoćne pred

ustaljenim mišljenjem o Vukašinu kao negativcu (pesma “Uroš i Mrnjavĉevići”)

19. Za koje Brankoviće se svezuje negativna karakterizacija i na koji naĉin je stilizovana.

Uprskos kolebljivosti atribucije, sećanje na sremske Brankoviće je, u dugom vremenskom

intervalu (od kraja 15. do 19. veka) saĉuvalo titulu, koju je ĐuraĊ nasledio od ujaka. Iako ne

ispunjavaju delokrug Lazara, i ĐurĊevi potomci su u epici izdvojeni kao Vuk-despot (Ognjeni) i

Jovo Despotović.

Loza Brankovića

vojvoda Mladen (iz doba Stefana Deĉanskog)

sin Branko Mladenović (gospodar Ohrida)

sin Vuk Branković (gospodar Kosova)

sin ĐuraĊ Branković (prvi despot)

Lazar Stefan Grgur

Vuk Grgurević (Zmaj Ognjeni Vuk)

ĐurĊe Jovan

Loza se gasi 1503. g. Prvi despot ove loze bio je ĐuraĊ Branković, posle njegove smrti

Smederevo i despotovina su pali pod tursku vlast. “Nevera i nesloga”, zapisao je Konstantin

Mihailović. Nesloga je naglašena već u pesmama pretkosovskog ciklusa; nevera se sluti iz

“Kletve kneţeve”:

“Ko ne doĊe na boj na kosovo-

Page 20: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

od ruke mu ništa ne rodilo; ?

ni u polju pšenica bjelica,

ni u brdu vinova lozica!”

Konkretizuje se u pesmi “Kneţeva veĉera”, dok knez nazdravlja Milošu kao prvoj veri, a

potonjoj neveri, Miloš imenuje Vuka Brankovića kao neveru a “viĊećemo u polju Kosovu, ko je

vjera a ko li nevjera”. U pesmi “Propast carstva srpskoga”? izdajnik je imenovan:

“Bog ubio Vuka Brankovića,

on izdade tasta na Kosovu”

Istorija je nepobitno dokazala da se Vuk Branković borio na Kosovu, da se povukao iz bitke tek

kad je sve bilo izgubljeno, te da je posle pruţao otpor Turcima ali je ubrzo potpao pod njihovu

vlast. Dakle, po istoriji, on nije bio izdajnik. Zašto li mu je dodeljen ovaj atribut? Objašnjenja:

bio je u boju, a ostao je ţiv dok su svi drugi poginuli; bio je u zavadi sa knjeginjom Milicom i

njenim sinovima oko vlasti. Atribut vremešnog ĐurĊa iskljuĉuje mudrost, ugled i autoritet,

obeleţja koja inaĉe prate tipske crte staraca (Jug, Starina Novak, Starac Foĉo itd.) i delokrug

starešine–vladara. Starost je u ĐurĊevoj epskoj biografiji znak slabosti i nesposobnosti, dok su

pritvornost, kukaviĉluk i podmuklost naliĉja vladarskih obeleţja. Njegova nemoć posebno će

doći do izraţaja u odnosu prema Jerini, ali je upadljiva tipska pasivnost i protumaĉena samo kao

segment motivacije ĐurĊevog ophoĊenja prema izazivaĉu. ĐurĊe je obiĉno izbegavao susret sa

neprijateljem, zaklanjajući se iza društvenog statusa. Kletva koja se vezala za Vuka Brankovića

kao da je potvrĊena i proširena udesom njegovih potomaka. Druga strašna kletva pokrenuta je

Jerininim izborom zeta (turski car), a slomila se ne samo na ĐurĊu i njegovim potomcima nego i

na sudbini drţave.

Deretić: U krugu pesama o despotu ĐurĊu centralna liĉnost nije on nego njegova supruga Jerina,

najomraţenija ţena u narodnoj poeziji i usmenom istorijskom predanju, “prokleta Jerina”, kako

ju je nazvao narod, pripisujući joj sva zla koje je donelo to nesrećno doba. U pesmi “Ţenidba

ĐurĊa Smederevca” ona je prikazana kao “lijepa Ċevojka”, kćerka dubrovaĉkog “kralja Mijaila”,

koja pomaţe Srbima da savladaju zamke koje su im postavili lukavi Latini. U pesmi “Ţenidba

Todora od Stalaća” ona preotima ţenu slavnog vojvode i udaje je za sveg brata, a u pesmi “Oblak

Radosal” šalje na vešala dve vojvode ni krive ni duţne.

20. Navedite motive koji se koncentrišu oko Prvog kosovskog boja.

Vuk Karadţić kaţe da je Kosovska bitka “Tako snaţno udarila u narod, da su gotovo sve

zaboravili što je donde bilo, pa samo odande poĉeli dalje pripovedati i pevati”. Ovaj dogaĊaj je

snaţno odjeknuo u srpskom narodu, koji je u godinama robovanja pod Turcima, postepeno

izgraĊivao kosovsku legendu i oblikovao svoj ep o Kosovskom boju. Nastajanje kosovske

legende ima više podsticaja:

Page 21: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

* potreba za ljudskim moralnim obrascima koji će sluţiti kao uzor savremenicima; stvarana je

specifiĉna vrsta morala: “kosovska epika”

* ljubav prema domovini koja je izgubila slobodu ali je ponovo mora izvojevati;

* mrţnja prema neprijatelju i zavojevaĉu: legendarni dogaĊaji i junaci su osveta za ponašanje u

ropstvu;

Ekspozicionu funkciju imaju tri pesme koje daju sliku opšte situacije neposredno pre boja:

“Zidanje Ravanice”, “Banović Strtahinja”, “Kosanĉić Ivan uhodi Turke”. “Zidanje Ravanice”,

suštinsko predosećanje Miloša Obilića da je nastalo “pošljednje vrijeme, hoće Turci carstvo

preuzeti”. Zato savetuje kneza da gradi hram od kamena pa će trajati “od vijeka do suda

boţijega”. “Banović Strahinja” peva o junaku koji je osetio posledice turske najezde: poharani

dvori i oteta ţena. Pesma “Kosanĉić Ivan uhodi Turke” ukazuje na brojnu nadmoć turske vojke:

“Svi mi da se u so premetnemo

ne bi Turkom ruĉka osolili”

Za Miloša Obilića nema odustajanja od boja, bez obzira na brojnost i vojniĉku obuĉenost Turaka.

Boriti se mora! Zaplet poĉinje Muratovim pismom knezu Lazaru (“Kletva kneţeva”): obojica ne

mogu carevati nego da mu preda carstvo ili da dodje na boj na Kosovo. Opredeljen za borbu

Lazar kletvom poziva na boj. “Kneţeva veĉera” poĉinje sveĉanim tonom kazivanja i sveĉanim

uvodom Lazareve zdravice. Crv sumnje razjeda okupljene, misao o izdaji obuzima sve prisutne,

atmosfera je napreta. U Miloševom odgovoru sadrţan je zavet, ali i klima legende o izdajniku

Vuku Brankoviću. Pesma “Car Lazar i carica Milica” predoĉava atmosveru neposredno pred

bitku. Kulminacija, ono što je jezgro kosovskog epa, sam boj, nije našao mesto u kosovskim

pesmama. Nema pesme koja opisuje tok boja. Pesma “Musić Stefan” sadrţi proširenu varijantu

kneţeve kletve. Samo završni stihovi kazuju o bojevanju Musića Stefana, koji je zakasnio, ali nije

odustao od boja- ušao je u njega i svesno poginuo zajedno sa slugom i 12.000 vojnika.

Rasplet kosovskog epa ĉine pesme “Carica Milica i Vladeta vojvoda”, “Sluga Milutin”,

“Kosovka devojka” i “Smrt Majke Jugovića”. Opšta slika Kosovskog boja je apokaliptiĉna:

totalni poraz, masovna pogibja, ucveljene majke, sestre, udovice, devojke. Kosovska tragedija je

imala odjeka u potonjem pevanju o potonjim dogaĊajima i liĉnostima. Tako, npr. u pesmi “Marko

Kraljević i orao” kosovska tragedija je samo inicijalni motiv za priĉu o orlu i Kraljeviću Marku,

ali je u toj priĉi simboliĉna poruka: kao što je vaskrsla ptica, tako će vaskrsnuti i narodni otpor za

nove bitke!

21. Drugi kosovski boj odigrao se od 17. do 19. oktobra 1448. izmeĊu Turaka i pod

voĊstvom Muhameda II i Ugara koje je prevodio Janjoš Hunjadi, tj. Janko Sibinjanin.

Motivi kojih ima u oba ciklusa su: dolazak Turaka, izlazak i priĉešćivanje vojske, kletve

zakasneliog junaka, pogibija obojice voĊa, junak Sekula koji se, poput Miloša Obilića, zavetovao

da će udariti na careve i ubiti sultana.

Motiv uhoĊenja protivniĉke vojske je malo drugaĉije realizovan, Turke uhodi Janko, veĉe uoĉi

boja.

Page 22: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

U pesmama o II kosovskom boju ima više opisa situacija pre boja, više paţnje se daje

individualnoj sudbini devojaka i ţena, njihovim osećanjima. U ovim pesmama ima više

baladiĉnih elemenata. Ţenski likovi u pesmama o II kosovskom boju su Sekuline sestre i majka,

koja umire na njegovom grobu, kao i sestra kralja Vladislava.

Motiva metamorfoze nema u pesmama o I kosovskom boju. U okviru pesama o II kosovskom

boju Sekula se pretvara u zmiju i pripisuju mu se magijske moći.

U oba kruga pesama prisutan je motiv ruke sa prstenom: Damjanova ruka u krilu majke Jugovića

i ruka kralja Vladislava koju Janko donosi njegovoj majci.

Pesme o I kosovskom boju su najĉešće deseteraĉke, dok su pesme o II boju bugarštice.

Ishod o porazu se dobija na sliĉan naĉin u oba kruga pesama (preko glasnika): u II kosovskom

boju Janko piše Sekulinoj verenici o Sekulinoj smrti. Sestra kralja Vladislava dobija tuţne

glassine o ishodu boja i o bratovljevoj smrti. Vila planinka govori Janku o ishodu boja, a on nosi

majci kralja Vladislava sinovljevu ruku. Crna vrana izveštava kraljevu sestru i Sekulinu verenicu

o tome ako su svi poginuli.

U pesmama o II boju sreće se motiv da junak bira mesto gde ţeli da bude sahranjen – u gori ili

kraj puta (dve verzije),gde Turci ne zalaze da mu ne gaze grob. Ne postoji lojalnost gospodaru i

ţelja da bude sahranjen uz njega.

I izdaja je prikazana drugaĉie – u prvom boju Vuk se nije pojavio na bojištu, a u drugom jedan

vojvoda (KOJI?) svoju vojsku prevodi na tursku stranu.

22. Tradicija o Starini Novaku predstavlja balkansku tradiciju u najboljem smislu te reĉi.

Najverovatnije je u svom liku saĉuvao sećanje na dva istorijska junaka: Novaka Debelića, iz XIV

i XV veka, i Baba-Novaka, harambašu s kraja XVI veka. U istorijskim izvorima je utvrĊeno

postojanje Baba Novaka koji je ĉetovao u Banatu za vreme velikog vojvode Mihajala Hrabrog u

XVI veku. Skonĉao je tragiĉno. Iza strašne smrti Baba Novaka nazire se tipski lik oklevetanog

junaka koji umire u strašnim mukama na lomaĉi na trgu u Kluţu 1601. godine. Tradicijsko

stanište Starine Novaka je gora Pomanija kod Sarajeva. Epska biogarfija hajduka poĉinje

njegovim odmetanjem u goru. Vreme koje prethodi hajduĉkoj epskoj inicijaciji je neutralno,

mirno vreme, stoga se ne insistira na motivima koji se bave junakovim poreklom.

Sam poĉetak Novakove epske biografije u skladu je sa njegovom dvostrukom prirodom

sredoveĉnog junaka i gorskog hajduka. U pesmi Starina Novak i knez Bogosav (Vuk, SNP III, br.

1) Novak se dovodi u vezu sa vladavinom despota ĐurĊa Brankovića i kulukom nametnutim

prilikom zidanja Smedereva. Nije, meĊutim, samo Jerinin zulum razlog zbog kog se Novak

odmeće u hajduke. Mladi Turĉin i njegova smaovolja su prisutni kako bi se prikazala i

nacionalistiĉka motivacija za odlazak u hajduke (Starina Novak i knez Bogosav).

On je kao hajduk najcelovitije istaknut i pesniĉki osmišljen. Sjedinio je u sebi mnoge vrline i

mane, hrabar je, samosvestan, odvaţan i nepokolebljiv. U pesmama je kadar da „stigne i

prestigne”, i ne boji se „nikoga do boga“, ĉetrdeset godina ĉuva „druma kroz planinu“ i otima

oteto blago, od siline njegovog glasa opada lišće sa gore. Na carevom drumu sa sabljom koja

nikog ne propušta on deluje kao boţanstvo osvete. Novakovo poreklo se dovodi u vezu sa vilom.

Uz njega se u pesmama pominje i njegova druţina: brat Radivoje i sinovi Tatomir i Grujica.

Page 23: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

Na arhaiĉnu osnovu epskg lika Starine Novaka posredno upućuje nomenklatura (Novak),

atributizacija (Starina i Debelić), izgled (Novakovo ruho u pesmi Ţenidba Grujice Novakovića),

prebivalište (Novakova pećina).

Najupeĉatljiviji opis Starine Novaka dat je u pesmi Ţenidba Grujice Novakovića (Vuk, SNP III,

br. 6). Novak je ovdje odeven u strašnu odoru. Na glavi ima „kapu vuĉetinu“, na plećima "koţuh

od meĊeda", za kapom “krilo od labuda”. Zoomorfna maska koju on nosi moţe se dovesti u vezu

sa mitskim prototipom. Medved i vuk iz aspekta simboliĉkog statusa ţivotinja (zoomorfni kod)

predstavljaju ţivotinje koje su najbliţe ĉoveku. Za izgled Starine Novaka u ovoj pesmi

ilustrativan je, meĊutim, i istorijski prototip. Lako je uoĉiti tipološku sliĉnost izmeĊu odeće

Starine Novaka i opisa jednog delije u Jedrenu koji nam ostavlja francuski putopisac Nikola de

Nikole sa svojih putovanja po Turskoj u 16. veku.

On je jedini hajduĉki junak koji se opeva u bugaršticama. Za njega se vezuje i internacionalni

motiv ţenidbe junaka vilom, omiljen je epski junak u starijim epskim pesmama s poĉetka XVI

veka zapisanim u Erlangenskom rukopisu. O njemu pevaju, pored srpskih, i makedonske,

bugarske i rumunske pesme.

23. Zahvaljujući Vuku Karadţiću i njegovim pevaĉima naša epika je zauzela visoko

mesto u svetskoj narodnoj knjiţevnosti. Vukovi pevaĉi su uglavnom hajduci, slepi pevaĉi i

trgovci.Svi su prošli svet – Filip Všnjić je odlazio ĉak do Albanije i Rumunije. Skoro svi su

uĉestvovali u oslobodilaĉkoj borbi Srbije i Crne Gore. Višnjić je u opsednutoj Loznici sokolio

junake svojim pesmama. Njegove pesme o ustanku su zabeleţene 1815. godine. Od njih su

najbolje one koje slikaju poĉetne godine srpske bune – one odaju velikog pesnika, a najslabije

one sa kraja ustanka – priakzuju pesnika kao obiĉnog hroniĉara. Nakon što je njegovu kuću

zadesila velika nesreća (Turci su mu ubili celu porodicu), Višnjić putuje po Srbiji i peva dve vrste

pesama – za raju i za gospodare. Nakon Bitke na Mišaru beţi iz Bosne u Srbiju, a 1810. se nalazi

usred okršaja kod Loznice gde je bodrio srpske junake. Ovi dogaĊaji predstavljaju prekretnicu u

njegovom stvaralaštvu jer tada prvi put izvodi svoji pesme,a ne prepeve.

U Višnjićevim pesmama se oseća nabujalost narodne snage, izdrţljivost revolucionarnog zamaha

koji kao vetar ruši sve pred sobom. Višnjić je više nego drugi osećao kakav se strahovit vihor

podigao u našoj zemlji. Po svom oslobodilaĉkom poletu Višnjić je najsliĉniji Njegošu, za kojeg

ga vezuje i niz drugih zajedniĉkih crta. Višnjić je stvorio epsku sliku novog ?????, prikazao

ustaniĉku i osloboĊenu, revolucionarnu pesmu, sa sloţenim individualnim obeleţjima. On stoji

na prelazu izmeĊu usmenog i knjiţevnog stvaralaštva.

Vuk je od njega zabeleţio ĉetiri pesme sa starijom istorijskom tematikom i dvanaest pesama o I

srpskom ustanku.

Kroz neke njegove pesme se proţimaju kosovski odlomci. U „Boju na Loznici” se kroz kletve

uoĉiboja prikazuje kosovska istorija, a u „Poĉetku bune protiv dahija“ prikazana je Muratova

smrt. Moţe se primetiti i uticaj muslimanske epike u pesmi „Smrt Marka Kraljevića“.

Višnjić je deset pesama posvetio drinskom ratištu – bojevi na Ĉokešini, Salašu, Mišaru, Loznici.

U pesmi Poĉetak bune protiv dahija pokazao je zbir svojih unutrašnjih darova povezujući ljudske

dogaĊaje sa prirodnim, osećanje istorije, svest o veliĉini sirotinje raje, snagu vajanja likova,

Page 24: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

dubinu razmišljanja, uzdizanje nad stvarima. Seĉu knezova, napad Mehmed-aginih ljudi na

KaraĊorĊa, izbijanje bune prikazao je hroniĉarski. Dakle, Filip je bacao pogled na svemir,

prošlost, sadašnjost i budućnost u svojim delima.

Jedino se pesma Knez Ivan Kneţević izdvaja predmetom. Iako je oblivena krvlju poseĉenih

Dobrićana, ona ne govori o boju već plemenitosti njegovog zemljaka koji je otkupio roblje od

Turaka.

24. Po Vukovoj definiciji gatkama ili „ţenskim“ pripovetkama savršeno odgovara

savremeni termin bajka. Bajka se gradi od niza razliĉito rasporeĊenih epizoda, izmeĊu kojih se ne

mora nalaziti ĉvršća uzroĉno-poslediĉna veza. Smeštena u daleku prošlost i apstraktne predele,

radnja je specifiĉna po udelu elemenata fantastike, u stilizaciji hronotopa i likova. Junaci bajke su

tipizirani, nezavisno od toga da li pripadaju fantastiĉnim sferama ili su pribliţni realnom ţivotu

odreĊenog podneblja. Glavni junak bajke je uvek ĉovek kome je dozvoljeno da prelazi granice

meĊu svetovima, da se sukobljava sa fantastiĉnim ili realnim protivnicima, stiĉe ĉarobne

predmete i zadobija ĉudesne sposobnosti.

Bajka je u svom prvobitnom obliku, sudeći po njenoj vezi sa mitom i magijiom, imala i praktiĉnu

namenu, ali tokom vremena ona se razvila u nezavisnu umetniĉku tvorevinu.

Osnovna namera narodne bajke mogla bi se u krajnjoj liniji svesti na nastojanje da se zadovolje

potrebe slušalaca za estetskim doţivljajima, a ĉesto i na teţnju da se doţivljavaju iluzije i

zabaoravi na svakodnevni ţivot.

Narodne bajke krase vedar duh, optimizam, hiperboliĉne slike, neprirodni i nestvarni likovi,

zamišljena bića (zmajevi, aţdaje, vile). Radnja bajke nije vezana za odreĊeno vreme i mesto.

Junaci retko imaju imena, a kada ih imaju uglavnom su simboliĉna.

Bajka je komponovana tako da se prvim reĉima izazove paţnja, a nizom epizoda koje prikazuju

avanture glavnog junaka, ĉesto datih gradacijom, zadrţi napetost do kraja priĉe gde dolazi do

naglog, skraćenog, srećnog završetka sa preokretom u junakovom ţivotu.

U bajci nema psihološkog i emotivnog razvitka liĉnosti. Svet i likovi u njemu su

jednodimenzionali, a stvarno i nestvarno u istoj ravni.

25. Basne imaju jednostvanu kompoziciju, slikovita je, bazirana na jednoj epizodi i na

svedenom broju tipskih likova. Basne su svojevrsna alegorija stvarnog ţivota. Ţivotinje, biljke ili,

reĊe, predmeti su nosioci jedne osobine, a dogaĊaj figurativno oslikava odnose izmeĊu ljudi i

negativne pojave u društvu. Poenta basne je u usmenim varijantama jezgrovito sroĉena poruka,

neretko i poslovica. MeĊu pisanim delima, koja se sreću u stihu i prozi, nekada ĉini i razvijeno

naravouĉenije pisca.

Basna se od priĉe o ţivotinjama razlikuje ne samo po moralistiĉkoj tendenciji, nego i po

kompoziciji. Basna je po pravilu kratka, celo izlaganje je usmereno ka konstatovanju jedne istine

u ljudskim odnosima i zato je završetak naglašen.

Zasniva se na realnim ĉovekovim zapaţanjima i alegorijama pomoću kojih se tumaĉe ţivotni

odnosi. Sluţeći se ustaljenim osobinama ţivotinja (lukava lisica, plašljiv zec) kao sredstvom

saţimanja i sporazumevanja, onemogućava preteranu razvijenost radnje, ali ĉuva ekspoziciju,

Page 25: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

zapleti rasplet. Poenta kao naravouĉenije moţe biti eksplicitno zakljuĉena ili da proizilazi iz

samog teksta.

26. Priĉa o ţivotinjama je veoma srodna basni, ali se od nje razlikuje po razvijenoj

kompoziciji i naĉinu prikazivanja junaka. Epizode mogu oformiti ???? sklop, u kojem se po

odreĊenom redosledu ţivotinje susreću, razilaze, meĊusobno sukobljavaju, pomaţu. No, likovi

ovih zgoda nisu kao u basni, tek svedeni na svoju dominantnu osobinu, već sam niz epizoda

dopušta dinamiĉnije poigravanje sa tipskim svojstvima junaka, pri ĉemu kontekst priakzanih

situacija uĉestvuje u jednostavnom psihološkom nijansiranju. U znatnoj većini naših priĉa o

ţivotinjama govori se o domaćim (petao, pas, maĉka, vo, ovan) i dobro poznatim divljim (vuk,

lisica, medved) ţivotinjama.

Priĉe o ţivotinjama prikazuju ĉovekovo rano interesovanje za ţivotinje i ţivotinjski svet kao i

njegovu naivnu ljubav prema ţivotinjama koje je najĉešće sretao.

Ako se izuzme zamisao da ţivotinje govore, a ĉesto se i ponašaju kao ljudi, fantastiĉnih predstava

iĉudesnih situacija u priĉama o ţivotinjama nema. Nema ni zamišljenih bića, aţdaja, zmajeva i

sliĉno. Svojevrstan realizam ovih priĉa pojaĉan je humorom, ponekad i ironijom.

Priĉe o ţivotinjama su jednolike i jednostavne po formi, a krug obraĊenih tema je uzak i

oĉigledno se još od davnina nije širio. Iza priĉa o ţivotinjama ne treba po svaku cenu traţiti neki

alegoriĉni smisao iako su ţivotinjski odnosi posmatrani iz ljudskih vidika.

Jedan deo ovih priĉa, naroĉito iz krugova o putovanju ţivotinja, zadrţao je delimiĉno ili u

potpunosti svoju staru kompoziciju koju bismo mogli nazvati veriţnom. Jedna ţivotinja poĊe na

putovanje pa joj se usput po nekom redu pridruţuju i druge; u drugom delu priĉe, opet po nekom

redu, jedna po jedna ţivotinja od udruţenih nestaje, i na kraju opet ostane jedna, obiĉno najjaĉa

ili najizdrţljivija. Ĉim se makar malo odstuti od variţne sheme, priĉa postaje ţivlja.

27. Novela je narodna pripovetka realistiĉne sadrţine, po strukturi bliska bajci. Osnovni

motiv naših narodnih novela i dobar deo njihovih siţea poznati su i kod drugih naroda: za mnoge

su otkrivene paralele u pisanoj knjiţevnosti. Ponekad naše narodne novele predstavljaju

kombinaciju dva ili više osnovnih motiva, što ni u drugim priĉama nije redak sluĉaj. Kao i kod

bajke, kompozicijom novele teţi se ka izazivanju i stalnom zadrţavanju slušaoĉeve paţnje.

Teţeći zanimljivosti, novela se ĉesto drţi neobiĉnog i uţiva u iznenadnim obrtajima situacija.

Situacije su skoro uvek duhovito smišljene, ponekad ĉak nameštene. Teţnja ka zanimljivom

odvodi i ka neobiĉnom, nesvakodnevnom, ali se ipak ostaje u granocama mogućeg. Kao i u

bajkama, liĉna imena junaka su izuzetno retko data. U tipiĉnim novelama, pri kraju dolazi do

iznenadnog obrta u doţivljajima glavnog junaka tako da je kraj zaoštren poentom. Junak uvek

uspeva da izbegne smrt, ali ne zahvaljajući natprirodnoj pomoći, već zbog mogućnosti junaka da

kontaktima sa drugim likovima novele menja dalji tok dogaĊaja. Susreti ljudi u noveli omogućuju

njihove meĊusobne uticaje, lik se razvija, menja, nekad prerasta u sopstvenu suprotnost. Junak se

u noveli izvlaĉi iz nevolje, iz najĉudnovatijih, gotovo gizarnih, situacija, svojom snalaţljivošću,

ili domišljatošću svojih pomagaĉa.

Rešavanja zadataka – zagonetki postaje u mnogim novelama glavna poenta kojoj se podreĊuje

ĉitava fabula. U prvi plan dolazi duhovito, ĉesto samo verbalno, nadigravanje. Ukoliko pitanja i

Page 26: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

odgovori, zadaci i rešenja, postanu sami sebi svrha gubeći svaku prethodnu motivisanost, prestaju

da budu deo fabule, izdvajaju se kao posebna epizoda i podudaraju se sa zagonetkom/pitalicom.

Najveći deo novela se završava srećno po glavnog junaka, ali jedan deo ozbiljnih ima tragiĉana

kraj izazvan opštim moralnim principima.

28. Šaljiva priĉa je zasnovana na komici reĉi ili situacije, opisuje jedan dogaĊaj, jednu

osobinu i daje jedan odgovor. Ĉesto je zasnovana na nesporazumu koji proizilazi iz upotebe

stranih reĉi, homonima, lokalizama, ili iz bukvalnog shvatanja reĉi. Priĉa se bez zastajkivanja,

bez ikakvih digresija i objašnjenja, ukoliko nisu neophodna, a kraj je odseĉan; najĉešće je pri

kraju teţište cele priĉe. Zbijenost kazivanja i odseĉnost završetka osobina je skoro svih šaljivih

priĉa. Veliki je broj šaljivih priĉa u kojima ljudi dolaze u smešne situacije zbog svog neznanja ili

gluposti, zbog postupaka koji nisu u skaldu sa shvatanjima sredine u kojoj se naĊu. S druge

strane, dovitljivost i snalaţljivost pojedinaca ili ĉitavih grupa ĉest je predmet šaljivih priĉa;

omiljen predmet su i drske kraĊe.

Šaljiva priĉa je najregionalnija i najnacionalnija, ali i najuniverzalnija od svih pripovedaĉkih vrsta

našeg podruĉja. Po jedna opšteljudska osobina (mudrost, glupost, gramzivost, zloba, lukavost),

koja se propisuje mahom anonimnim nosiocima radnje u potenciranim situacijama, vezuje se za

odreĊene liĉnosti. Tada se oko ovih liĉnosti sakupljaju situacije koje odreĊenu osobinu

naglašavaju. Posatajući pravi tipovi ove liĉnosti dobijaju izvesnu nacionalno-socijalnu obojenost.

Mnoštvo šaljivih priĉa se svodi na ismevanje postupaka ĉitavih etniĉkih grupa ili socijalnih

sredina. Konflikt se ĉesto zasniva razlici u podruĉijima znanja i interesovanja. Humor velikog

broja priĉa o verskim predstavnicima proizilazi iz nesaglasnosti njihovog poziva i ponašanja (pop

se utopi iako mu sa obale kaţu da da ruku, jer nije navikao da išta daje – trebalo je reći „na, pope,

ruku“). Humor koji izbija iz sukoba na nacionalno-društvenoj osnovi ima vrlo tamne tonove i

daje jednu vrstu uvoda u opštu situaciju. Gorĉinu satire ima većina priĉa o agama, begovima i

njihovim postupcima prema raji. Šaljive priĉe su uglavnom jednoepizodne, ali mogu biti i

višeepizodne. Tada imaju tendenciju prerastanja u novelu.

29. Legendarna priĉa je razvijen pripovedni oblik religiozno-fantasiĉne sadrţine o

ovozemaljskim ili onozemaljskim susretima ĉoveka sa višom silom. Nastaje iz potrebe da se

objasni neka pojava u prirodi ili u ljudskom ţivotu i istoriji. Po pravilu, to je kraća priĉa

jednostavne kompozicije. Objašnjenja su fantastiĉna, a ukoliko ima realistiĉnih pojedinosti one su

mahom izmišljene. Motivi su preteţno internacionalni.

Sama namena legendarne priĉe da pruţi neka objašnjenja o pojavama i ljudima iziskivala je

izvesno ograniĉavanje slobodnog razmaha mašte; povod za pisanje je racionalan, to je neko

konkretno zapaţanje ili istorijsko sećanje, pa je to ĉini realistiĉnijom. Ima ih i humoristiĉkih i

satiriĉnih, što je, takoĊe, znak realistiĉkog odnosa prema ţivotu. Legendarna priĉa pruţa

ilustracije tradicionalno-folkornih i religioznih normi pomoću zabavnih, neobiĉno ţivopisnih

slika sveta. Susret ĉoveka sa višom silom: bogom, Ċavolom, anĊelom nisu sputani strahom.

Legendu obiĉno ĉini jedna epizoda kazana sa više ili manje pojedinosti, ali se moţe naći i

komponovna iz niza zanimljivih epizoda. Postoje legende o mestima u kojim ima istorijskih

Page 27: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

reminescencija. One govore o gradilištima, klisurama, crkvama, jezerima, izvorima. najĉešće su

takve legende o mestima ĉiji se postanak moţe objasniti samim imenom – ćesto pogrešno

shvaćenim ili protumaĉenim pomoću narodne terminologije. Ponekad se, ĉak, radi sliĉne

etimologije, izmeni u priĉi i sam naziv mesta. Primer za to je legenda „Zaum“ o zidanju

manastira Sv. Nauma na Ohridskom jezeru. Postoje i legende o liĉnostima koje su knjiţevnog

porekla i imalu moralistiĉnu ili prosvetiteljsku tendenciju.

U strukturi legendarne priĉe su uobiĉajena dva susreta ĉoveka sa višom silom pri ĉemu prvi

predstavlja iskušavanje ĉoveka uz postavljanje zadataka ili pitanja koja su proba njegovih

moralnih vrednosti. Drugi susret predstavlja procenjivanje moralnih postupaka u izmenjenom

ambijentu. Paralelno ponavljanje prethodnog iskušavanja i reagovanja donosi nagradu ili kaznu,

prema zasluzi. Ukoliko je saţeta i svodi se samo na ilustraciju moći više sile ili ĉovekovog

postupka koji ostavlja vidljic trag, legendarna priĉa moţe prerasti u predanje. Ukoliko drugovanje

sa višom silom postaje duhovito nadigravanje s njom uz pobedu ĉoveka, ona prerasta preko

parodije u šaljivu priĉu.

30. Predanje je sveobuhvatna kategorija narodne usmene proze u evropskoj folkloristici. Još

su ih braća Grim suprotstavili kategoriji pripovedaka naglasivši element verodostojnosti u

njihovom kazivanju. Sve vrste predanja imaju tendenciju razjašnjavanja utvrĊenih tradicionalnih

motivskih šema. I slušaoci i pripovedaĉi treba da veruju u istinitost kazivanja i zato se predanja

završavaju materijalnim „dokazima“ za ispriĉani dogaĊaj, sagledan kao objektivno dešavanje ili

kao doţivljaj ispriĉan kao liĉno uzbudljivo iskustvo. Vuk je predanja razvrstao u poglavlja:

1. verovanja u stvari kojijeh nema

2. postanje gdekojijeh stvari

3. junaci i konji njihovi

Ĉetvrta, meĊunarodna, grupa – legende i mitovi o bogovima i herojima – nije obuhvaćena

Vukovom podelom.

Prvoj Vukovoj grupi pripadaju mitološka i demonološka predanja koja su zasnovana na

ĉovekovom verovanju u natprirodna bića (vile, Ċavole, vampire). Pojavljuju se u tri oblika:

1. u vidu kratkog izveštaja, kao saopštenje o samom postanju demonskog bića ili

pojave; kao sinteza uopštenog i usvojenog verovanja.

2. ovaj razvijeniji oblik predstavlja konkretizaciju uopštenog verovanja slikom,

dramatiĉnom situacijom iz koje nastaje fabula. Ispriĉano sa distancom, ubaĉeno u

fabulu, ovakvo predanje podjednako evocira verodostojnost dogaĊaja, ali daje i

mogućnost pruţanja pomoći. Pored opisa natprirodnog bića ĉesto pruţa sliku

njegovog ponašanja u koje je ukljuĉen odnos prema ĉoveku.

3. najrazvijeniji oblik predstavljaju višeepizodna kazivanja u ĉijem su središtu još

uvek natprirodna bića. Ali poenta nije u potvrĊivanju verovanja, već u

zanimljivosti dogaĊaja, u kojima veoma aktivno uĉestvuje ĉovek raspet izmeĊu

realnog i fantstiĉnog, ovozemaljskog i natprirodnog, u strepnji i u strahu, ali i

samoispitivanju sopstvenih snaga.

Page 28: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

Drugoj Vukovoj grupi pripadaju etiološka i eshatološka predanja. Eshatološko predanje je

predanje o poreklu pojava u prirodi i društvu, o nastanku sveta, nebeskih tela, biljaka i ţivotinja.

Ukoliko se odnosi na objašnjavanje dogaĊaja posle smrti, o paklu i raju, ili govori o „pošljednjem

vremenu“ – naziva se eshatološkim (osnovna mu je tendencija razjašnjavanja, fabula je

jezgrovita, ispriĉana najĉešće kao liĉni doţivljaj, zadire u etiĉko – religiozne norme). Etiološko

predanje je najĉešće jednoepizodno, saţeto, uopšteno tumaĉenje nastanka pojave, bića ili osobine.

Cilj mu je da to tumaĉenje bude zanimljivo, ĉak uzbudljivo, ţivopisno, ali uvek sa pretenzijom na

istinitosti. Dokaz za verodostojnost je samo postojanje pojave (kornjaĉa je nastala od pileta

poklopljenog tanjirom koje je negostoljubivi domaćin sakrio od svog kuma gosta – dokaz je samo

postojanje kornjaĉe). Za etiološko predanje je karakteristiĉno više objašnjenja, razliĉite fabule se

seku u završnom delu, u pojavi koja postoji što zavisi od razliĉitih asocijacija na nju – zvuĉnih,

vizuelnih, istorijskih – što dovodi do proţimanja s lokalnim, kulturno-istorijskim predanjima.

Oba ova predanja mogu preći u pripovetke razvijanjem fabule i tada se postepeno prekida veza sa

verovanjem.

31. Navedite najznacajnije teorije o tumacenju narodnih pripovedaka.

Postoje sledece teorije o nastanku narodnih pripovedaka:

1) MITOLOŠKA TEORIJA (objašnjenja sliĉnosti meĊu pripovetkama najudaljenijih krajeva),

ĉiji su zastupnici braća Grim: Ova teorija objašnjava sliĉnost motiva u priĉama arijskih naroda .

To se objašnjava mitskim likovima u njihovim prvobitnim religijama, odakle su se spustili do

narodnog priĉanja kad su te religije poĉele da se razlaţu. Ova teorija je u 19. veku kod svih

evropskih naroda imala veliki broj pristalica. Kod nas se ideje mitološke škole osećaju već u

radovima Ilariona Ruvarca. Braća Grim nisu bili iskljuĉivi u primeni svoje osnovne pretpostavke.

Bilhelm Grim nije poricao mogućnost prenošenja motiva iz jednog u drugi narod i verovatno je

samoniklo nastajanje sliĉnih motiva kod više naroda na istom stupnju razvitka.

2) MIGRACIONA TEORIJA : Nemaĉki indolog Teodor Benfaj u opseţnom i detaljnom uvodu u

nemaĉki prevod „Panĉatantre“ razradio je svoje tumaĉenje rasprostranjenosti motiva. Po

njegovom mišljenju, Indija je kolevka bajke i srodnih priĉa. Stara indijska knjiţevnost

posedovala je niz zbornika pripovedaka, koji su knjiţevne obrade usmenih narodnih priĉa.

„Panĉatantra“ spada u najpopularnije zbornike. Po Benfejevom mišljenju, stare indijske priĉe su

najviše preko prevoda „Panĉatantre“ i sliĉnih zbornika prešle u usmene knjiţevnosti

prednjoazijskih, severnoafriĉkih i evropskih naroda. Migraciona teorija prema ranijoj mitološkoj

znaĉi krupan napredak. Njome se moţe objašnjavati sliĉnost u priĉama arijskih naroda s jedne

strane i arapskih i berberskih s druge, što mitološka škola ni ne uzima u razmatranje. Benfajevo

uĉenje o seljenju motiva ĉini idejnu osnovu komparatistiĉke škole u folkloristici.

3) ANTROPOLOŠKA TEORIJA (teorija o poligenezi motiva): Ovu teoriju je izneo Englez

Edvard Tejlor u delu „Primitivna kultura“ . Dve osnovne postavke teorije su:

1. Sliĉni uslovi ţivota na pribliţno istom stupnju razvitka ljudskih zajednica izazivaju u svesti

ljudi sliĉne predstave o prirodi i ţivotu, te usled toga i sliĉne verovanja – pa prema tome, sliĉni

Page 29: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

motivi usmenog pesništva mogu samoniklo ponići na raznim stranama sveta („poligeneza

motiva“).

2. Jednom stvorene predstave, kao realan odraz odredjenog stupnja u razvitku jedne ljudske

zajednice, odraţavaju se u svesti ljudi i posle već davno prevaziĊenih uslova koji su ih izazvali

(„survival“).

Poligenezom motiva i zaostacima preţivelog u svesti ljudi, Tejlor i njegovi sledbenici

objašnjavali su sliĉnost motiva u bajkama i predanju kulturnih i primitivnih naroda, meĊu kojima

nije bilo tešnjih uticaja. Rezultati antropoloških studija su znaĉajni, jer pokazuju da ni bajka ni

neka druga vrsta pripovedaka nije morala postati na jednom odredjenom mestu i vremenom se

odatle širiti, nego se mogla i samoniklo stvarati na raznim stranama sveta.

4) TEORIJA „O SPUŠTANJU KULTURNIH VREDNOSTI“: Osnovna ideja je da usmeno

stvaralaštvo, posebno narodne epske pesme, predstavlja u narodu spuštene,

manje ili više ponarodnjene tvorevine „viših klasa“, posebno feudalnog plemstva. Pristalice ove

teorije su pred oĉima imale pre svega neke pojave u poznijem razvitku usmenog pesništva

kulturnih naroda, kada su ovi imali i pisanu literaturu. U takvim sluĉajevima zaista se moţe

govoriti o izvesnom uticaju pisane knjiţevnosti „viših klasa“na narodno usmeno pesništvo.

5) GEOGRAFSKO-ISTORIJSKI METOD: Anti Arne i Karl Kron su rayradili ovaj metod u

prouĉavanju bajke. Pošli su od ideje da „narodne priĉe nisu proizvod jednog genijalnog naroda“

kao što ni „kultura nije delo jedne rase“. Prihvatili su Benfajevu misao, ali nisu poricali

mogućnost tešnje veze izmeĊu mita i bajke u starim vremenima. Po ovom metodu, treba prikupiti

sve varijante jedne pripovetke, pa ih po geografskim i istorijskim indikacijama podeliti na grupe.

Stoga bi se zemlja kojoj pripada najveći broj varijanata i ĉije su varijante najbolje i najuspelije,

smatrala postojbinom te pripovetke. Geografsko-istorijski metod predstavlja prouĉavanje motiva

na širokoj komparativnoj osnovi. Najzapaţeniji rezultat ovog metoda jeste poznati Arne-

Tomsonov „indeks tipova pripovedaka“, gde je zabeleţen ogroman broj motiva šire

internacionalne rasprostranjenosti i svrstan po srodnosti u grupe i podgrupe.

6) STRUKTURALISTIĈKI METOD: Ovaj metod je uzeo maha naroĉito posle Drugog svetskog

rata. Glavna paţnja poklanja se kompozicionoj strukturi jedne vrste pripovedaka ili pripovednih

pesama u internacionalnim srazmerama.

32. Analizirajte na odgovarajućim primerima sliĉnosti i razlike izmedju narodne novele i bajke.

33. Analizirajte na odgovarajućim primerima sliĉnosti i razlike izmedju bajke i demonološkog

predanja.

34. Analizirajte na odgovarajućim primerima sliĉnosti i razlike izmedju novele i šaljive priĉe.

35.Šta je osobeno za stilizaciju osećanja u lirskoj narodnoj poeziji i kojim se umetniĉkim

sredstvima ona iskazuju?

Page 30: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

U narodnim lirskim pesmama ne nailazimo ĉesto na neposredno izraţavanje osećanja, naroĉito ne

liĉnih. Liĉnih akcenata(?) ima najĉešće u ljubavnim pesmama, zatim u tuţbalicama i slepaĉkim

pesmama (tzv. „klanjalicama“), nešto manje u svatovskim. Sem u tuţbalicama i slepaĉkim

pesmama, pevaĉi i pevaĉice lirskih narodnih pesama ne govore u svoje ime, nego izraţavaju

opšta osećanja i misli. Neposrednog izraţavanja ţelja ima u koledarskim, svatovskim pesmama, u

nazdravicama – ali se ovde ne radi o liĉnim, spontanim ţeljama pojedinca, već o tipiziranim

ţeljama, ĉiji su oblik i sadrţina davno

utvrĊeni. Osnovu narodne lirske pesme najĉešće ĉini neko zbivanje, kazano saţeto, bez razvijanja

radnje, a protkano osećanjem ili propraćeno mišlju. Veliki deo narodnih lirskih pesama sadrţi

emotivno date slike kakve fantastiĉne predstave ili realne pojave, kratak opis neke liĉnosti, radnje

ili okoline u kojoj se radnja zbiva. Bitna karakteristika lirske narodne pesme jeste njena

sinkretiĉnost. Ona se nikad ne javlja kao slobodan, samostalan tekst, nevezan za druge umetniĉke

oblike. Svaka narodna lirska pesma vezana je za neku melodiju. Veliki deo lirskih pesama peva

se uz igru, u kolu ili uz obrednu radnju. Stihovi lirskih pesama su raznoliki po duţini i ritmu. Ima

stihova od 4 pa do 14 slogova. Jedna pesma, ukoliko nema pripeva, najĉešće je sva u istom stihu;

u nekim pesmama smenjuju se po izvesnom redu dve vrste stihova. Opšta karakteristika svih

stihova u narodnoj lirskoj poeziji jeste u tome što su ritamske celine ispunjene sintaksiĉkim

celinama. Upotreba rime je ĉešća nego u epskim, a ponekad je zamenjena asonancom. U

tuţbalicama, pored rime ili asonance, dosta je ĉesta i aliteracija, što ukazuje na njihovu starinu.

36. Koje su zajedniĉke odlike obrednih lirskih vrsta?

Obredne lirske narodne pesme predstavljaju najstarije usmene tvorevine. Ne shvatajući prirodne

sile, primitivan ĉovek je nastojao da ih umilostivi, da mu budu naklonjene i omoguće mu bogat

lov, dobru ţetvu... Draţ ovih starinskih pesama za nas je pre svega u tome što one odraţavaju

primitivnu kulturu, shvatanja i osećanja naših predaka. Obredi su se uklapali u stare religije

oboţavanja sunca, zemlje, totemizma, kulta predaka, a vremenom su primali i izvesna shvatanja

hrišćanstva. Obred je uvek praćen pesmom, a ĉesto i igrom. Ove pesme su izvodjene kolektivno i

pred kolektivom i ta im se funkcija i do danas zadrţala. Tragovi povezanosti pesme sa

odgovarajućim obredom sasvim su jasni u jednom delu pesama koje su do nas doprle, ali bez

svake sumnje, zabeleţene su i pesme koje su se nekad pevale prilikom svetkovanja, a kod kojih ta

veza danas nije uoĉljiva ili se jedva da naslutiti.

37. Koji su motivi najĉešće obraĊeni u lirskim ljubavnim pesmama i sa kojim vrstama se prepliće

usmena ljubavna lirika?

Kod svih naroda, ove pesme potekle su iz duboke starine, za vreme prirodne podele rada.

Nastankom zemljoradniĉkog privreĊivanja spajaju se sa kultom boţanstva plodnosti i vezuju za

prolećne svetkovine. Verovanje u snove, uroke, ĉini i sliĉno, ĉega u ljubavnim pesmama ima

mnogo, predstavljaju zaostatke arhaiĉnih shvatanja kojih moţe biti i u

pesmama novijeg postanka. U ovim pesmama najĉešće se peva o tipiĉnim momentima ljubavi: o

prvim susretima, o sastancima, savlaĊavanju prepreka, do srećnog ili tragiĉnog završetka. Istiĉe

se lepota voljenog bića, ljubavna ĉeţnja ili pribegavanje magiji da bi se ljubav ostvarila.

Izraţavanje ljubavi obiĉno je diskretno, ĉesto posredno. Prvi susreti su mahom sluĉajni, a nije

retko da i prilikom prvih susreta dodje do ljubavnih izjava. Ĉest je motiv o razgovoru devojke sa

Page 31: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

mladićevim konjem, ili sa ogledalom. Ljubav se izraţava preko pesme u kolu. Ĉeţnja posle prvih

viĊenja opevana je u velikom broju pesama. Ljubavna ĉeţnja ponekad prelazi i u beznadeţno

tugovanje ili druga osećanja. U ĉeţnji se pribegava vraĉanju, a nedozvoljene ţelje i razoĉaranja

izazivaju prkos. Najlepše i najsnaţnije pesme su na temu rastanka i ljubavnog bola. Pesme se

razlikuju: klasiĉna ljubavna patrijarhalna lirika cvetala je naroĉito u bokokotorskom i

dubrovaĉkom primorju i po unutrašnjim brdskim krajevima. U ostalim oblastima, pesme su ĉesto

dobijale i neke osobene nijanse. Za istoĉnu i jugoistoĉnu Srbiju karakteristiĉna je ĉeţnjiva, ĉulna

pesma, za Bosnu sevdalinka sa dosta orijentalnih crta. U severnim krajevima narodna lirika je

imala najosobeniji razvitak. U susretu sa raznim oblicima umetniĉke poezije, ona je dala tzv.

„graĊansku liriku“. O sastancima i ljubavnim zgodama uopšte ima poviše šaljivih pesama. Ĉitav

ih je niz o tome kako devojka prevari momka: obeća mu poljubac ako joj pomogne nabrati cveća,

pa pobegne (Vuk, V, 370.). Rastanku voljenih ĉesto prethode neke crne slutnje, obiĉno zlokoban

san. U većini pesama rastanak nije motivisan, ne zna se usled ĉega je do rastanka došlo.

38. Izdvojte najĉešće postupke karakterizacije junaka i prirodu tragiĉke krivice u baladama.

Siţejno-tematski krugovi, koji se poklapaju sa meĊunarodnim baladiĉnim repertoarom, ĉesto

potiĉu iz pripovedaĉke, prozne usmene tradicije bajke i predanja, iz biblijske, apokrifne,

novelistiĉke knjiţevnosti. U baladama bitan emotivni intenzitet liĉnog ĉovekovog odnosa ili

sukoba o datim situacijama koje su samo pozadina previranju unutar ĉoveka, postaje okrilje

njegovoj uznemirenosti. Zbivanje postaje osnovni naĉin ispoljavanja misli i osećanja u baladi.

Teţnja ka epskoj strukturi ostaje bitna i u ĉisto lirskim koncepcijama. Radnja i delovanje liĉnosti

kao njenih nosilaca, predstavlja iskljuĉivu okosnicu pesme. Karakterne osobine likova samo se

naziru. Odlaganje kulminacije ili kraja, putem naizgled sporednih epizoda, na opštem planu

doprinosi tipiĉnoj napetosti. Monolozi ili dijalozi najĉešće prethode dogaĊaju, ali ga i ponavljaju,

otkrivajući unutarnji podsticaj za njega ili iznoseći emotivni komentar zbivanja. Gradaciona ili

istovetna ponavljanja monologa i dijaloga doprinose psihološkom osećanju neizbeţnosti,

neminovne sudbine junaka (npr. „Predrag i Nenad“). U baladama u kojima preovlaĊuje iskljuĉivo

osećanje, svaki deo je upravljen

obrazlaganju tog osećanja. Junaci balade se kreću u slobodnom prostoru koji deluje kao

realistiĉka svakodnevnica. Situacije u koje su stavljeni uopšte su i sudbinski zgusnute; dogaĊaj se

iznosi u napregnutim i najţivljim etapama radnje i mora postati doţivljaj junaka. Udarci sudbine

najĉešće su iznenadni, neoĉekivani, te u ovim pesmama imamo nagle, dramski zaoštrene

preokrete. Preokret je skoro uvek usmeren ka tragiĉnom završetku; otuda su one, pored tople

lirske osećajnosti, prelivene i setom.U baladi ţrtva ostaje pasivna, nemogućna da se suprotstavi

silama prirode i zamkama društva, preuzimajući i time deo tragiĉke krivice. Baladiĉni preokreti

eliminišu i prostor za podvig spasioca, jer se svedena linija radnje odvija samo na relaciji

neprijatelj – ţrtva. Dramski naboj balada pospešuje to što ţrtva ne narušava etiĉki kodeks (svoje)

sredine i uprkos tome (ili upravo zbog toga) neminovno strada. Delokrug ţrtve i smisao

ţrtvovanja postaju još sloţeniji u razvijenim epskim sukobima, sa naglašenom etiĉkom

komponentom podviga.

39. Ko je prvi objavio narodnu baladu o Hasanaginici (autor, naslov dela, godina, naslov pod

kojim je balada štampana)?

Page 32: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

Narodna balada o Hasanaginici prvi put je objavljena 1774. godine pod nazivom „Ţalostna

pjesanca plemenite Asanaginice“. Objavio ju je Alberto Fortis u svom delu „Viaggio in

Dalmazia“ (putovanje po Dalmaciji) u originalu i u prevodu na italijanski. Ubrzo je prevedena na

francuski, engleski i nemaĉki jezik (1789. Gete) i doţivela je izvanredno veliki uspeh u

zapadnoevropskoj knjiţevnosti. Vuk je Fortisovu Hasanaginicu uveo sa izvesnim ispravkama već

u svoju prvu zbirku narodnih pesama 1814. godine. U drugom, lajpciškom izdanju, Vuk je nije

štampao. Ponovo ju je stampao u III knjizi trećeg izdanja 1846. godine, zamenjujući ikavizme

jekavskim oblicima, ali naznaĉujući u primedbama ispod teksta sva odstupanja od Fortisovog

teksta.

40. Navedite primere i analizirajte uloge kratkih govornih formi / poslovica, pitalica, zagonetka,

blagoslov, kletva, zaklinjanje.../ u strukturi narodnih pesama i pripovedaka.

Heterogenu kategoriju narodne knjiţevnosti ĉine kratki govorni oblici, koje pojedini prouĉavaoci

pridruţuju prozi, a u nekim pregledima se vezuju i za poeziju. Ovi kratki govorni oblici se mogu

posmatrati kao gotove formule, koje u fondu tradicije ĉuvaju obilje slika i simbola. Tako u

sluĉaju zagonetke sam ĉin zagonetanja ĉesto sluţi kao narativni okvir u kojem se iskušava i

potvrĊuje mudrost junaka, te se vise novelistiĉkih

tipova temelji na dvosmislenosti iskaza ili opisa. Lišena odgonetke, zagonetna formulacija

postaje nosilac elemenata fantastike, ali i bizarnog i grotesknog poigravanja u nadlagivanju. Sa

drugim vrstama usmene knjiţevnosti povezane su i poslovice, tim pre što se iskonsko iskustvo

formuliše i u proznom iskazu i u metriĉki organizovanoj frazi. Tako sklopljene formule se lako

uklapaju u lirske minijature, baladiĉne obrte, replike epskih junaka ili pevaĉeve komentare:

„Nije blago ni srebro ni zlato,

Već je blago što je kome drago.“

„Nesta blaga, nesta prijatelja.“

Poslovica se kao mikrostruktura – formula ugraĊuje u govor junaka, najĉešće istiĉući obrt i

poentu sukoba. Moţe da bude zakljiĉna formulacija na kraju pesme („Tesko svuda svome bez

svojega“), moţe izraţavati svevaţeća zapaţanja (Ako je neko lud, ne budi mu drug) ... Izvori

narodnih poslovica su ĉesto verbalne ili misaone poente iz kraćih usmenih vrsta (basna, anegdota,

šaljiva priĉa). Iz pripeva su preuzeta mnoga stihovanja poslovica, koja se pojedinaĉno kazuju

kasnije („teško vuku za kime ne laju, i junaku za kim ne govore“). Zakletve, blagoslovi i kletve

su ĉvrsto povezani sa verovanjima u magijsku moć reĉi i takva uloga se oseća i pri njihovom

ukljuĉivanju u sloţenije poetiĉke sisteme. U poeziji, blagoslov i kletva pojavljuju se kao

strukturni par, bilo da ĉine komentar pevaĉa ili stav kolektiva, koji se preklapa sa govorom

likova. Ovakvim formulama vrednuje se postupak pojedinih junaka, ili se pomoću verovanja u

posledice reĉi obuhvataju uporišna mesta epske biografije. Pomoću ovih oblika pojaĉava se

intenzitet emotivnog angaţovanja, a kroz generacije se prenose ocene i o prirodi vladavine

pojedinih istorijskih liĉnosti. U narodnoj epskoj poeziji, blagoslovi imaju funkciju otkrivanja

psiholoških i etiĉkih odnosa meĊu likovima: Car Uroš blagosilja Marka, gospoda hrišćanska

blagosilja Savu i Nemanjiće... Kletva se javlja i u ulozi uvodne formule u neprijatna zbivanja ili

kao njihov komentar:

Page 33: Narodna Knjizevnost (II Semestar)

„ Otkle knjiga, vatrom sagorela!“

„Bog t’ubio Savo vodo!“

Kletva ima funkciju i intenzivnog buĊenja paţnje i upućivanja na suštinu dogaĊaja: „Devojka je

svoje oĉi klela, ĉarne oĉi da ne bi gledale.“ U lirskoj poeziji ima funkciju intenziviranja osećanja.

Bliskost kletve i zakletve na osoben naĉin je istaknuta u epskom patosu kosovskog podviga.

Zakletva se izriĉe najĉešće u prvom licu, sa jakim stepenom emocionalne obojenosti: „Tako me

zemlja suncu ne otela.“