Nasiha Kapidžić-Hadžić

 

 

MASKENBAL U ŠUMI

 

 

 

 

 

 

 

BAJKA O JEZERU

 

Prastara šumu jezero krasi,

u njemu breza ogleda vlasi

i vitki bijeli struk.

 

Hrast skupa s njima pjesmu šumori,

treperi pjesma po cijeloj gori,

sluša je zec i vuk.

 

Sićušne školjke, sjajne ko zjene,

u jezera su sakrivene,

noću se iz sna bude;

a lopoč, bijeli vodeni cvijet,

ljepotom mami u svoj svijet.

 

Tu šumar ispod brezinih grana

odspava malo svakoga dana;

od briga sijeda mu brada;

a pjesnik usamljen obalom brodi

i piše bajke o školjki, vodi...

Na šumu veče pada.

 

Prastara šumu već tama skriva;

zaspale bube ispod gljiva,

krijesnice pale svijeće,

a vitonoge srne gaze

lagano preko šumske staze,

tiho da ne bude cvijeće.

Pred njima jelen sa zvijezdom na čelu

osvijetlio je stazu cijelu.

 

I tako svake ljetne noći

srne će jezeru šumskom doći

da bistru vodu piju;

a čim se pojavi svjetlost dana

i sunce sjedne u krošnje grana,

one se nečujno skriju.

 

U šumi drevnoj svjetlost dana;

nemirna breza obasjana,

na vodi šarena čigra.

Nad jezerom je sunce stalo,

po bistroj vodi zaplivalo,

pa sad treperi, igra.

 

Čitavog dana sunce je sjalo

u jezeru se utapalo;

kap po kap zrake vodu su pile

i jezero isušile.

 

Uveče srne zbunjeno stale,

spustile glave i zaplakale;

zečevi došli da čudo vide

i tajno, jer se mnogo stide,

srnama sjeli tik uz noge

i s njima lili suze mnoge.

 

I meca je dotrčao,

za jezerom zamumlao

tako glasno da je jela

do vrha se stresla cijela.

 

I od mnogih gorkih suza

cijelog šumskog roda

opet se na mjestu starom

zablistala voda.

 

 

PROLJETNA PJESMA

 

Kraj rijeke tužan i sam

i divan dio svijeta,

ljudima neznan stan

lepitira, ptice, cvijeta.

 

Sama i tužna tu

u pustom kraju svijeta

procvala višnja ljepša

od sna i suncokreta.

 

Tuguje višnja mala

što nikog nema na svijetu

da kaže kako je lijepa

u njenom bijelom cvijetu.

 

Nemirna noć i dan

čeka na nježni glas;

možda će doć' sa zvijezdom

u kasni noćni čas,

 

A možda će u zoru

sa oblaka joj sići,

il' će ga ptice donijeti

kao u staroj priči.

 

Umiru zvijezde zbog zore,

oblaci daleko brode,

ni malih ptica nema;

tuguje višnja kraj vode.

 

Sa vijencem bijelim, ljepšim

od sna i suncokreta

na nježnost čeka višnja

u pustom kraju svijeta.

 

Putuje cvrčak sam,

putnik i svirač znan,

ugleda višnju bijelu

i stade začaran:

 

– Prošo sam mnogo svijeta

i livada kraj rijeke –

ovako lijepe nisu

ni breze niti smreke.

 

Napuštam putovanje

u sjajnu Sunčanu goru,

sviraću višnji bijeloj

uveče i u zoru.

 

Zasvira cvrčak nježnu

pjesmu sa puno sklada,

od nje se prenuše ptice,

rijeka i trava mlada.

 

Cvrčku se pjesmom svojom

pridruži ptica neka,

a šum svoj bučni, smjeli,

uskladi s njima rijeka.

 

Od sreće sve se prenu

u divnom kraju svijeta,

a jedna zvijezda s neba

poletje k'o raketa.

 

A višnja radosna, bijela,

obori glavu snenu

i jedan cvjetić baci

cvrčku za uspomenu.

 

 

MASKENBAL U ŠUMI

 

U velikoj šumskoj sali

gdje se drže karnevali

muzike se širi val;

priređen je maskenbal.

 

Raskošno je opremljena

sala s mnogo odjeljenja

za gozbu i ples:

krov od mladih šumskih smreka,

prostirka od kukurijeka,

tribina za džez.

A za svako odjeljenje

sto svitaca – osvjetljenje.

 

Čudesno blješte svjetiljke male,

dok jedne gasnu, druge se pale,

kao po taktu, od sebe same;

tako u gradu svijetle reklame.

 

Jezero šumsko odraz im hvata

pa nam se čini sve je od zlata;

red smreka, šumskih ljepotica,

ogleda u njemu svoja lica.

 

U šumi noćas niko ne spava;

budne su ptice, drveće, trava.

Glogovo grmlje za ovo sijelo

obuklo svoje bijelo odijelo,

a pokraj puta đurđice male

upravo što su procvjetale.

 

Stanovništvo šumsko, zna se,

da privuče pažnju na se

i interes da probudi

obuklo se kao ljudi.

 

Po starinskim zakonima,

svak na licu masku ima.

 

U dnu sale nasred bine

labudovi – balerine

plešu lako k'o da brode

svoju igru pokraj vode;

a sve rode zbog visine

obukle su krinoline.

 

Najljepša je od svih lica

srna kao Snjeguljica;

prati je kroz šumsku baštu

jelen u svom dugom plastu.

 

Zamišljena ona dama

što u uglu sjedi sama

i što se u krzno svija

to je, vjerovatno, lija;

posmatra sa puno sjete

balerine kako lete.

 

Ono tamo kraj pereca

bez sumnje je stari meca;

taj ne može da se skrije.

Apetit ga svud otkrije.

 

Vuk se pozna po koraku;

u crnom je dugom fraku;

s njim bezbrižna srećna lica

igra ovca pastirica.

 

Sanja vuk u svojoj mašti

da je s ovcom sam u bašti,

al' se prene kad zasvira

šumski marš u slavu mira.

 

Tako svakog novog maja

sa ljubavlju, s puno sjaja,

životinje prave pir

međusobni slaveć mir.

 

 

OKUPANI VRT

 

Uvijek poslije tople kiše

moj vrt divno zamiriše;

tad je lagan kao pjena;

svaka ruža umivena.

 

U lozine pletenice

sakrile se tri kapljice.

Zraka sunca pita mene:

– Znaš li gdje su sakrivene? –

 

One šapću: – O, ne kaži!

Nek' nas sunce samo traži. –

 

Od latice do krunice

cvijet pokis'o sunča lice.

Čudim se, sa dvije laste,

kako brzo trava raste...

 

Svi zvončići plavi, mali,

mokru kosu počešljali,

sa dvadeset i tri lista

bršljanova grana blista.

 

Volim vrt svoj poslije kiše;

tad mi divno zamiriše;

tad je lagan kao pjena;

svaka ruža umivena.

 

 

PISMO STAMENKI

 

Za malu Stamenku, Oslo-grad,

pismo od Sone – Beograd

 

Predraga Stamenka, šaljem ti, gle,

veselo pismo, pročitaj sve.

U pismu ovom šarene boje

pričam ti novosti iz zemlje tvoje.

 

Otkad si otišla već mnogo ima,

prošla je duga i hladna zima,

a jutros proljeće sa našeg brijega

odnese posljednje tragove snijega.

 

Zamislit možeš sebi u mašti

kako se Brana igra po bašti

u kapi šarenoj ko bubamara,

sa svakom pticom drugarstvo stvara

i kaže: – Baš mi je žao, eto,

doći će Stamenka tek na ljeto,

a kad dođe, bez sve šale,

pokazaću joj sve vrapce male,

igračke drage i kuću svoju,

i bube sve u tačnom broju.

 

Da pitam, želim od srca cijelog,

da li si vidjela medvjeda bijelog,

kakvih sve tamo ima ptica

i da li ima ljubičica.

 

U Beogradu sad sunce sja

i vesela su djeca sva.

Sa vrha Zvjezdare gdje bagrem lista

vidi se Dunav kako blista...

Tu na te misle djed i baka

od rane zore sve do mraka.

 

Kada sam svršila, slovo po slovo,

čitavo moje pismo ovo,

pođoh da tražim, bila je srijeda,

nekoga ko će ti pismo da preda

i prvo svratih u šumski svijet.

(Iz svakog žbuna viri po cvijet.)

 

Na smeđem lanjskom lišću palom

ugledah puža s kućicom malom;

polako klizi, muči se mnogo,

na dalek put on ne bi mogo.

 

Ipak ga, samo po sebi jasno,

pozdravili veselo i vrlo glasno:

– O, druže puže, dobar dan!

Zbog čega vučeš sa sobom stan?

 

Ne vidjeh otkad se nebo plavi

da neko kuću nosi na glavi.

– Stambena kriza – kaže on –

plašim se za svoj rođeni dom;

ako ga ne nosim uvijek na glavi,

useliće se u njega mravi.

 

Odmičem dalje; još nije kasno;

u travi cvrčci zvižduću glasno;

najednom zeko ispade na put,

na sebi nosi zeleni kaput,

a na ramenu torba od kože

da u njoj pisma nositi može...

 

– O, zdravo zeko, imena slavna,

moj dobri druže još odavna,

ponesi pismo preko brijega

u zemlju Norvešku prepunu snijega

za malu Stamenku iz Beograda;

mor'o bi krenuti odmah sada.

 

– Veoma žalim, Sono moja,

pisama imam nema im broja,

otići moram do svakog stana

i predat pisma u toku dana;

nikada nisam išao tamo,

u svojoj zemlji poštar sam samo.

Produžim opet šetnju svoju,

pazim da bubu ne zgazim koju,

najednom, jao! strah me sledi,

debeli meca pred kućom sjedi...

Na leđima mu krzneni gunj,

a pred njim lonac meda pun.

 

Meca se nasmija, prođe me strah:

– Nisam ja uvijek toliko plah,

samo kad nemam da jedem mnogo

onda bih i tebe pojesti mogo.

 

Produžim što sam mogla prije

jer znam da meca poštar nije,

previše trom je, plaši se puške,

zasp'o bi ispod prve kruške.

 

Suton se svuda spustio plavi

i prva rosa pala po travi

kada sam prošla šumom svom

i pravo došla na aerodrom.

 

Tu me je čeko avion plavi

sa propelerom brzim na glavi.

Najbrži on je poštar na svijetu,

niko mu nije ravan u letu.

Dadoh mu pismo, a on smjesta

poletje i na nebu nesta.

 

Primi, Stamenka, od mene sada

vesele pozdrave iz Beograda,

po plavoj ptici – avionu

pošalji odgovor za tvoju Sonu.

 

 

BRANINO PROLJEĆE

 

Proljeće više nije san.

Pjevaju šume, smije se dan;

pčelice kupe sa cvijeća med,

a Brana pravi u vrtu red

i kaže:

 

– Srećna sam usred trave,

al' posla imam preko glave.

Puteljke plijevim, leptire brojim,

mrvice nosim pticama svojim,

obiđem svakog dana lale

i ljubičice procvjetale.

 

Vrt ću uredit kako valja;

sve ću da očistim od starog čkalja,

a ovaj odred kokoši bijelih

moraće odavde da se seli,

jer sve bi srušila ova kolona.

Dvorište odsad nek' joj je zona.

Pustiću jedino piliće male

da vide moje žute lale.

 

Jedna mi briga tugu stvara,

ni sunce zbog nje nema mi cara,

ne zaspim zbog nje sve do zvijezda:

srušila baka lastina gnijezda.

Omela strehe jednoga dana

i rekla: – Čistim smeće iz stana. –

– Ne diraj – molim je – laste, bako,

njih rodna gruda privlači jako.

A ona kaže: – Cvrkut mi smeta,

ne zaspim zbog njeg' cijeloga ljeta. –

 

Ne htjede baka primit na znanje

da sam im dala obećanje

i rekla: – Slobodno idite na put

čuvaću gnijezda kao svoj kaput. –

Kad dođu, ne znam kud ću od stida,

moraću da se skrivam kraj zida,

al' ako treba, tako mi zvijezda,

praviću s njima nova gnijezda.

 

Jedna me želja mori žarka:

da odem u šumu do mede Marka

(premda ga ne znam, dadoh mu ime)

da vidim kako je poslije zime.

 

Dokle ću ići, pitaće neko:

Otići ću, naravno, vrlo daleko,

tačno do brijega visokog

koji se vidi s prozora mog.

 

Ako ga ne nađem tamo da stoji,

jasno je: mene se mnogo boji.

 

Pa nek' se plaši, neka se skriva;

ja ću da gledam ima li gljiva,

pronaći ću sitni zečiji trag

i zumbul plavi nježan i drag.

 

 

ENJINO LJETNJE PUTOVANJE

 

Kad jedne večeri zimske

sav utonem u sanje,

oživjeću u mašti

i ljetnje putovanje.

 

Jer mi je ono bilo

najdraži doživljaj ljeta,

lijep kao stara priča

zbog koje naiđe sjeta.

 

Jer smo se vozili noću

kroz mjesečevu pjenu,

u malim seoskim kolima

na mirisnome sijenu.

 

Nikad toliko zvijezda

na nebu nije bilo,

neke su kao strijele

padale zemlji u krilo.

 

Budno sam pazio kad će

poletjet zvjezdica – barka

jer u tom času, kažu,

želja se ostvari žarka.

 

Tamna je duboka šuma

spavala ispod zvijezda,

u svom je krilu čuvala

jelenska topla gnijezda.

 

Iz tame su me gledale

nečije svijetle oči;

znao sam: to je tajna

čarobna varka noći.

 

Tiho sam pjesmice pjevo

da iz sna ne budim šumu

i gledo kako fenjer

crteže pravi po drumu.

 

A iznad nas su plovila

nebeska kola zvjezdana;

djed mi je rekao: – U njima

putuje djevojka tanana.

Djedu sam, srećan, šapnuo:

– Ovo je doživljaj ljeta,

lijep kao stara priča

zbog koje naiđe sjeta.

 

Stog' ću u zimskim noćima,

kada me obuzmu sanje,

misliti beskrajno dugo

na ljetnje putovanje.

 

 

NOĆNA PJESMA

 

Po oknu je prah zvjezdani

iz svih bajki slike tkao,

sanje kao leptir bijeli

oko Bate lepršao.

 

Sitna igra patuljaka

ličila je sva na zvuke,

k'o zastave mahale su

vilenjaka duge ruke.

 

U grm ružin pod prozorom

šumski duh se uselio;

grm je zbog tog uznemiren

cijele noći treperio.

 

Vlašići su prošli nebom

odjeveni svi u zlato,

kroz prozor su pogledali

da li spava mali Bato.

 

Zvonik pospan i usamljen

čuvala je sova,

a šišmiš je poplašio

jato golubova.

 

Slušao je Bato mali

zvuke noći što je sjala

i po oknu drage bajke

iz davnih vremena tkala.

 

 

TUGA NA LIVADI

 

S najljepšim vjenčićem,

ukrasom na glavi,

bijela rada cvjetala

u visokoj travi.

 

Kad su ljudi kosili

travu vitku mladu,

nečujno posjekoše

ljepoticu radu.

 

Tužno krila spustiše

leptirića jata,

a sunce se zaplaka

suzama od zlata.

 

 

POKRIJ SE, PTICO MALA

 

Na krošnji jabuke stare

stanuje vrabac sivi,

pod jednim listom – krovom

od ranog ljeta živi.

 

Zabavlja pjesmicom svojom

pauka, zeca, mrava,

a Enju zorom budi

da školu ne prespava.

 

Cvrkuće pjesmice mnoge –

ljepše su nego iz knjiga –

ali i njemu jesen

donese mnogo briga.

 

Opalo lišće žuto

sa jabukovih grana,

ostao siroti vrabac

bez svoga kišobrana.

 

Zbog toga tuguje, eto,

i gorke suze roni;

uzalud razmišlja gdje će

od kiše da se skloni.

 

Vidio pauk vrapca

kako je tužan i sam

i rek'o: – Idem odmah

da drugu pomoć dam. –

 

Ispleo brzo gustu

i toplu mrežu bijelu,

ovio njome vješto

jabuke krošnju cijelu.

 

Dobio vrabac pokrov –

pod njim se divno spava –

ne smeta ako gdjegdje

malčice prokišnjava.

 

Noću se spustila bura

na šumu i na grad,

ukrala krišom mrežu,

taj umjetnički rad.

 

Buru su sakrile zorom

daljine ćutljive, plave,

a vrabac ostao opet

bez krova iznad glave.

 

Zec mu je, ganut do srca,

donio kupusov list:

– Napravi krov od njega

zelen je, svjež i čist. –

 

Mravi su rekli: – Dali bi

ljuskicu pšeničnog klasa

samo da nije premala

za takvog gorostasa. –

 

Švrćo je uskoro stigo

sa nekom starom knjigom:

– Pokrij se, ptico mala,

bar ovom đačkom brigom. –

 

Gledao Enja borbu

ujedinjenih snaga

i reko: – Moja će pomoć

vrapcima biti draga. –

 

Skupio letvice neke

i od njih skovao krov,

na krošnju ga je stavio;

izgleda sasvim nov.

 

Na kraju reko: – Evo ti

kućica, stari druže,

molim te sutra me pusti

da spavam malo duže. –

 

 

NEOBIČNA POSJETA

 

Obično, veselo pismo, evo,za Gradimira –

Sarajevo

 

Danas mi stigoše, iznenada,

predragi gosti iz tvoga grada:

ptičica, što se slavuj zove,

(ona te pjesmom vodi u snove);

prekrasan golub, perje mu sivo,

(on ti pod oknom guguće živo);

pa mačak Moro, što divno prede,

ponosan što još nema sijede.

Stigla i lija i medo pravi,

(krzno na leđima, krzno na glavi).

– Izvol' te, kažem,

srećna sam, znajte;

šapu mi, krilo, za pozdrav dajte;

odmorite se kao kod kuće,

jer putujete, valjda od juče. –

 

U mojoj maloj i toploj sobi

počasno mjesto lija dobi,

a medo tromi, sav u veselju,

smjesti se udobno u fotelju.

Slavuja stavih na cvijet u vazi,

da se u ovoj maloj oazi

istakne bolje, da bude veći;

 

Moro je, naravno, sjeo kraj peći.

A šta je sa golubanom bilo?

On ti se smjestio meni u krilo.

 

Svakog poslužih onim što voli:

liju pečenjem s biberom, soli;

slavuja mirisnim ružinim sokom;

medi za časak, dok treneš okom,

pronadoh jednu kruškicu zrelu;

golubu dadoh pšenicu bijelu;

a Moro prehlađen, kao za lijeka,

zamoli šoljicu mlijeka.

 

A onda otpoče razgovor mio;

svak priča gdje je po svijetu bio;

ja slušam, ali nemam mira,

hoću da pitam za Gradimira.

 

Slavuju šapnuh: – Kako je Adi,

o čemu sanja, šta li mi radi?

Cvrkuće slavuj: Adi sad raste,

i kada s juga dolete laste,

pa opet odu, i opet dođu,

godine samo još tri kad prođu,

i dođe septembar vedar i lak,

 

Adi će postati đak.

No, on i sada bez mnogo brige,

napamet čita knjige.

 

Često mu pjevam u osvit dana;

od tada spava i srećan sanja

zelenu livadu, probuđen cvijet,

obalu mora, galeba let...

 

Golubu kažem: – Sjaj ti u kosi,

Adi ti slatke mrvice nosi.

Reci mi brzo, reci mi lako,

da li je ikada, imalo, plako.

 

Golub mi guknu: – Tako mi perja

i plavih, dragih, predvečerja

(vjeruj mi, premda se kljun moj smije),

Gradimir nikada plakao nije.

Priča o plaču od pola sata

meni je potpuno nepoznata.

 

Medo će na to: – Sila i snaga!

Moram upoznat tog malog vraga.

U pjesmi, priči, prošao dan.

Otišli. Pust mi i prazan stan.

Tek kada oči zaklopim snene

opet su svi kraj mene.

 

 

SJEĆANJE NA CICU

 

Najdraža Cico, pomislim na tebe

bar dvaput svakog dana;

šta radiš, mislim, u ovu jesen

dok lišće pada s grana.

 

Sigurno šetaš u đubretarcu,

najnovijem kaputu,

i skupljaš kestenje u aleji

na koševskome putu.

 

Zaželim često da odem s tobom

na neku šumsku stazu

da pronađemo tvojoj mami

posljednji cvijet za vazu.

 

Čula sam da si bila domaćica

u toku deset dana

i da je prašina za to vrijeme

prekrila pola stana.

 

Mama te ostavi da kuhaš ručak,

da paziš tatu i stan,

a ti ko neki student važno

u "Ekspres" svaki dan.

 

Kažu da nisi ni po drva

išla u vašu šupu,

niti si znala skuhati tati

običnu "argo" supu.

 

Ja, ipak, mislim sigurno to su

sve izmišljene stvari,

samo se brinem da li moj Cicko

za svoju čitanku mari.

 

Ako i sada čitaš: "bergl"

ljutim se na tebe mnogo;

moram da dođem da tvoje čitanje

ispitani sasvim strogo.

 

Volim te mnogo, Ciculjko moja,

piši što možeš brže;

za djeda i za baku ne brini,

sasvim se dobro drže.

 

 

O DJETLIĆU BESKUĆNIKU

 

Gledala sam sinoć mjesec

kako zvijezde nebom pali,

kad odjednom na moj prozor,

sletje šaren djetlić mali.

 

Plašt mu satkan u bojama:

žutoj, plavoj i od zlata,

kapu nosi ko patuljak

i šal šaren oko vrata.

 

Cipele od žute boje

divno ovoj ptici stoje.

 

– Stanovo sam, kaže mi –

sve do ovog dana

usred bašte zelene

pune cvjetnih grana.

 

Imao sam gnijezdo, stan

udoban i mek:

soba svijetla, prostrana,

a kuhinja tek!

Istina, kupatilo nisam instalirao,

besplatno iz oblaka ja sam se tuširao.

 

Al' juče iz zasjede

zaletje se sova,

istjera me nesrećnog

ispod moga krova.

 

Sad se jadan potucam

po bijelome svijetu,

ne znam kad će biti kraj

mom beskućnom letu.

 

Do suza me rastuži

njegov plačni glas,

pa mu rekoh: – Djetliću,

ostani kod nas.

 

Sada živi spokojno

na našemu krovu;

ljetos ćemo skupa poć

da tjeramo sovu.

 

 

PRIČA TOPLE PEĆI

Gradimiru

 

Kad nikog nemaš, peć malu zagrij,

pa će ti pričati bajku,

zamijeniće ti najdražeg druga,

djeda i staru majku.

 

Čim treske planu, već divni, topli,

žar obuzme je svu.

Osluhni, priča već počela je:

– Uuu...

 

U šumi ptice, lomne i same,

umiru, kažu, od studi.

Htjela bih svojim toplim dahom

zgrijati njihove grudi.

 

U zimskoj noći putnik će doći

i kucaće na vrata.

Otvori mu i daruj jednu

trećinu moga zlata.

 

U svijetu mnoga dječica zebu,

(nepravda duga, stara).

Kada ih sretneš, ti im pokloni

trećinu moga žara.

 

U tebi, mili, želim probudit

žar divan, sličan mome,

da uvijek tople ruke pružaš

čovjeku, drugu svome.

 

Peć tako šapće do u noć kasnu

u srcu radost pali.

Žiške ti zlatne, jedna po jedna,

daruju život mali.

 

Pa kada kraj tebe ne bude bilo

djeda, ni drage majke,

sjeti se da i pećica mala

znade da priča bajke.

 

 

ČUDNOVATO PUTOVANJE

 

Prije neg' je stigla

zima – snježni svijet –

laste su nam otišle

na godišnji let.

 

Da ne lome krila

do Afrike skroz

i one su uzele

ekspres – brzi voz.

 

A da preskup ne bude

put u željeznici

popust su zatražile

ko i učenici.

 

Prugom je projurio,

zviždeć, ekspres dug;

u njemu su laste

otišle na jug.

 

Novine su donijele

vanredna izdanja:

– Nije bilo čudnijeg

dosad putovanja.

 

 

PISMO

 

Iz sela Zelene Smreke

za Enju pokraj Dunav rijeke

 

Jutros se šetam po šumskom putu

i vidim zeca u kaputu.

Pitam: – Šta radiš, stari druže,

zar ne znaš da lovci po šumi kruže?

S njima je i naš djedo znaj,

ako te vidi, biće ti kraj.

 

A on mi kaže: – Putujem sada

čak u Beograd, u centar grada,

za prvog poštara na poštu pravu;

dobro ću tamo skloniti glavu.

 

– E, kad je tako, tako ti repa,

rekoh i pružih pismo iz džepa,

predaj to Enji, pozna ga svak,

danas je upravo postao đak.

On ima mamu, tatu i seku,

stanuje odmah uz Dunav-rijeku.

Ako mu predaš pismo u redu,

paket ti kupusa šaljem u srijedu.

– Ne brini za to, predraga Sono,

tebe bih poslušo ovo i ono;

tako mi kupusa i salate

predaću pismo i bez plate.

 

Dragi moj Enja, otkad te nema

sva kuća ćuti kao da drijema,

vrapci nam tužno na krovu sjede,

a mačak stari žalosno prede.

 

Ponekad, kada zapjeva pjeto

baki se učini Enje joj eto;

pogleda – nikog ni s jedne strane,

samo joj vrabac maše sa grane.

 

I svi te redom želimo, eto,

a ti ćeš doći tek na ljeto.

Zato je djeda na tebe ljut

i kaže: – Odmah kreći na put.

A onda dodaje šapćuć napola:

– Tu nema šale, škola je škola.

 

Spominju uvijek tebe i Cicu;

jeste li i sad isti u licu;

šta Enja radi kad vjetar duva,

da li se igra il' mamu čuva;

jaši li konja, nosi li pušku,

može li da se vere na krušku.

 

Ja im sve pričam o vama redom

dok cvrči cvrčak negdje pod gredom

i vjetar zavija u odžaku,

a mačak prede u budžaku.

 

Baki od radosti sve suze teku,

al' usput kuva puru meku,

al' djeda kaže: – Kad dođe Enja,

svima ću kupiti dosta kestenja.

 

A sad da ne pričam sve što znam

kada nam dođeš, vidjet ćeš sam.

 

Čim dobro naučiš abecedu,

napiši jedno pismo za djedu.

 

 

ENJINA PORUKA

 

Pahuljice ledene,

slične bijelom cvijeću,

ne skrivajte prozore;

na njih ptice slijeću.

 

Golubovi dragi

sive, bijele boje,

svakog jutra dođu

na prozore moje

 

da pojedu mrvicu

sitnu, malu, slatku.

Nemojte im kvariti

ovu radost kratku.

 

Ako prozor prekriju

vaša krila laka,

ptice će potražiti

drugoga dječaka.

 

Pomisliće da su

izgubile druga;

upoznaće, plašim se,

da postoji tuga.

 

Pahuljice slične

proljetnome cvijeću,

ne skrivajte prozor

gdje mi ptice slijeću.

 

 

ZIMSKA BAJKA

 

U dalekom prostranstvu bijelom

negdje visoko iznad zvijezda

postoji, kažu, zemlja bez sunca,

bez trave, drveća i ptičijih gnijezda.

 

Umjesto gora i planina

tamo su ogromni ledenjaci;

zavijaju ih velima svojim

ledene magle i oblaci.

 

U zemlji ovoj, u kući bijeloj,

put do nje vodi – mliječna staza,

živjelo jato pahuljica,

unuka malih djeda Mraza.

 

Starac ih čuvao, hranio brižno

maglenom rosom svaki dan

i pričao im čarobne bajke

što liče samo na divan san.

 

O zemlji dalekoj starac im pričo,

o šumama i moru,

o tome kako cvjetovi rastu,

a ptice bude zoru.

 

Pahuljice su slušajuć rasle,

a kad su bile ko trešnjev cvijet

zaželjele su same da vide

daleku zemlju, taj čudni svijet.

 

Sa mnogo suza starac ih isprati,

tužna je slika rastanka bila;

dugo je gledao kako se gube,

a let im lagan ko trepet krila.

 

Kada su poslije dugoga puta

na visoku planinu pale,

bezbrižne unuke djeda Mraza

od radosti su zaigrale.

 

Kao iz djedove čarobne bajke

bila je zelena borova šuma,

i u dolini šumna rijeka

i bijela traka dalekog druma.

 

Jato se bijelo rasulo svuda,

ludo od sreće kao da sanja;

i vitlalo se iznad brijega,

igralo kolo iznad granja.

 

A onda umorno po zemlji palo,

prekrilo šumu – zeleni svijet,

prekrilo bregove, drumove, polja;

završio se veseli let.

 

Poslije mnogo hladnih dana

ogranu sunce i dunu jug,

istopiše se pahulje male

i ostaviše šumu, lug.

 

U zemlji njihovu snježnu rosu

korijenje popi i, gle čuda,

jednoga jutra rascvjetaše se

cvjetovi bijeli po šumi, svuda.

 

Pričaju da su visibabe

što cvatu s proljeća kraj šumskih staza

otada bijele. U njima žive

unuke male djeda Mraza.

 

 

ENJINA RAZMIŠLJANJA

 

Moj tata žali što nebo ne gleda,

to nebo koje se plavi;

što ne može da noć provede

pod zvijezdama u travi.

 

Ne shvatam ništa, jer nebo plavo

nad nama uvijek stoji;

ni slavuj se, onako mali,

zvjezdane noći ne boji.

 

Moj tata želi povratak neki;

zbog tog mu tužno lice;

ko djeci iz bajke, njemu su, kaže,

sve zrnje raznijele ptice.

 

Čuo sam da su junaci bajke

bili veoma mali;

zbog tog su lutali neznanom šumom;

puteve nisu znali.

 

S tog mi je žao što tiha sjeta

u oku tatinom niče,

što mu se čini da i on luta,

ko junak drage priče.

 

Beskrajno želim pomoći tati.

Spavaću s njim u travi;

pokazaću mu uvijek nebo

kada se divno zaplavi.

 

 

BIJELE VRAGOLANKE

 

Sunce se umorilo

od dugog ljeta

pa mu divno lice

obuzela sjeta.

 

Na vrh svoda nebeskog

ne penje se više,

ne može da rastjera

oblake i kiše.

 

Ne pređe ni trećinu

svoga starog puta;

ko pjesnik u tuzi

iznad brijega luta.

 

Čim je za to saznao

pahuljica roj,

na zemlju je pohod

pripremio svoj.

 

Pahuljice kliknule:

– Imaćemo čast

da na zemlji uzmemo

od sunca svu vlast.

 

Čulo sunce riječi te

pa planulo žarom.

Požurilo za njima

svojom stazom starom:

 

- Čekajte, vragolanke,

slomiću vam let;

nećete preoteti

moju zemlju, svijet.

 

Čim se malo umorim,

dođe četa cijela

obraščića ledenih,

bijeloga odijela.

 

Gle, jedna mi prkosno

na vrh zrake sjeda

k'o da je to djedov brk,

a ja stari djeda.

 

Tako gunđa sunce

i reflektor pali,

al' snopovi zraka

suviše su mali.

 

Ne mogu da probiju

magle veo bijeli,

ovila je, sakrila,

zemlju, svijet cijeli.

 

Zalud sunce pali

žut reflektor svoj,

nikako da pronađe

pahuljica roj.

 

One su već stigle

u šumu, na brijeg,

osvojile livade;

svuda, svuda, snijeg.

 

Zaposjele jele,

zauzele bor,

stanovnike šumske

pozvale na zbor.

 

Stigli: medvjed, lisica,

zečevi i vuk,

golubovi, vrane,

s njima stari ćuk.

 

I vrapci su došli

na to poklonjenje

premda više vole

drugo uređenje.

 

Medvjed pita slobodno,

ne drhti mu glas:

– Molim, šta nam donosi

ova nova vlast?

 

Odgovor je glasio:

– Predaćemo meci

sve snove u toku

narednih mjeseci.

 

Zečevima svima

sa Zimskoga brijega

predajemo u ruke

kupus ispod snijega.

 

Mudrost neka zadrži

poštovana lija,

vuk slobodno može

noću da zavija.

 

Vrapci su nam sumnjivi

pošto vole svađu,

zato nek' se slobodno

zimus sami snađu.

 

Čuvši ovo, medvjed je

zamumlao strogo:

– Spavaću jer ne bih

sve to gledat mogo.

 

Kad se sunce vrati,

biće drugo stanje;

tad će mnogi moliti

za pomilovanje.

 

Tako su pahuljice

digle barjak svoj

lepršave, bijele,

ko leptira roj.

 

Ugledo ih Enja

pa uzeo sanke:

– Mama, mama, stigle su

bijele vragolanke.

 

Idem da im čestitam

osvajaju vlast;

od sreće ću pojesti

dvije-tri u slast!

 

 

ZIMSKO PISMO

 

Za gore putuju oblaci sivi,

za gore daleke gdje Jasna živi

u jednom gradu punom turbina,

visokih peći i valjaonica...

Pogađaš, to je Zenica.

 

Dok vani vjetar kroz snijeg i kišu

prijeti djeci, ptici i mišu,

pišem za Jasnu zimsko pismo

jer dugo vremena pričale nismo.

 

Draga moja Jasna, zdravo!

Otkako je snijeg pao

i prekrio cijeli svijet

otezanje miran let

ptica i aviona

i vožnja kamiona,

a kasni željeznica

na pruzi Banja Luka–Zenica.

Poštari kažu: – Mi krivi nismo

ako vam ne stigne na vrijeme pismo.

 

Odavno kod nas vijest kruži:

zadugo neće da ojuži

jer i u Dalmaciji, gdje žive mule,

živa se spustila blizu nule.

 

Snijeg je u Zenici, kažu, još veći,

ništa ne pomažu visoke peći,

ni tone ugljena što gori;

noću se zamrznu prozori.

 

Kako sad Liska, pas vaš stari,

provodi dane u kućari?

Može li u tom malom kutu

da zagrije svoju njušku žutu?

 

Kad s tvojim tatom krene u lov,

onda mu nije potreban krov

jer zagrije se njuška svaka

goneći zeca kupušnjaka.

 

Da li se sankaš kraj Bosne rijeke

na onom brijegu gdje rastu smreke?

Pozdravi njihove smrznute grane

što sunce čekaju da im svane.

 

Kod nas je svaka strma ulica

prepuna dječijih saonica,

a svaki čiča, star i ljut,

buni se što je klizav put.

 

Snijeg je u parku prekrio jele

pa staze liče na tunele;

bazen za ribe prepun je leda,

bronzani spomenik usamljen gleda

kako mu zima svaki dan

sve više osvaja njegov stan.

 

Kod nas još ima novosti mnogo;

ko bi ih sve ispričat mogo!

Davno je pala tamna noć

zato sad, Jasna, laku noć!

 

 

ZIMA U CAZINU

 

Nad Cazin-grad se spustila zima

i magla zavila krovove kuća,

nad dimnjacima šare dima,

a snijeg pada od svanuća.

 

Macini dolovi bjelinom sjaje

i pružaju se u nedogled.

Mace se skrile u tople kuće

pa nema graje.

Kraj njiva crnih stabala red.

 

Čajin se potok ućuto davno,

na vodi tanka korica leda;

žabe sve redom pobjegle neslavno

mada bi svaka mogla divno

na ledu lice da ogleda.

 

Jedino Stovrela još se drže,

ne predaju se bez borbe ljute;

na rubu vrela niču sve brže

ledene igračke – kapljice smrznute.

 

Dubok i ugodan mir svud vlada,

a snijeg meko pada, pada.

Tišinu prekida zvižduk jasan,

pozna ga dobro cio grad;

to voz je stigao na Ostrožac –

posljednju stanicu, upravo sad.

 

A stari tvrdi grad Ostrožac

zavio glavu u maglen veo,

na rame njegovo, na tvrdi bedem,

stanovnik stari, orao, sjeo.

 

U zidu kamenom pećina ima

zbog tame zgodna za zimski san.

Tamo je čuveni ostroški medo

našao sebi udoban stan.

 

Tu sanja kako kruške na grani

cvjetaju, zriju i, na kraju,

zrele i sočne sa visine

padaju pred njega u punom sjaju.

 

Na starom panju kapa snježna,

pod nju se pospan bršljan svio,

tu se i vrabac – prijatelj sunca –

od Djeda Mraza skrio.

 

Sjedamo u voz na Ostrošcu,

vrijeme je da se odlazi, eto,

vrabac nam s bršljana maše i viče:

– Dođite opet kad bude ljeto!

 

 

 

KRILO I ŠAPA(Izbor)

 

 

KRILO I ŠAPA

 

Vrh Sarajeva, u Vučjoj Luci,

u selu zvanom Gunj Obuci,

jednoga dana vijest puče:

Došlo je na svijet čudno vuče!

 

Bilo je, pričaju stari ljudi,

dobro i nježno,

vesele ćudi.

 

Umjesto da ga mazi i nina,

vučica majka grdila sina:

"Ne oštriš zube,

lijenčina ti si!

Ni jedno janje ukrao nisi!"

 

Podigli vuci na Vučka hajku,

a on se skrio u jednu bajku,

malenu, manju od pola sata,

i satkanu od snježnog cvata.

 

U isto doba, pričaju stari,

u selu zvanom Kokošari

na malog Pjetlića digla se graja:

"Ne učiš note!

Ne nosiš jaja!"

Pa i on ode,

strugnu na vrata

u istu bajku od snježnog cvata.

 

Tu su se sreli, tako je bilo,

jednoga dana šapa i krilo.

 

Misleći: isto svi vuci rade,

Pjetlić od straha

na krestu pade

i kukuriknu: "Repić mi ode!"

A Vučko reče: "Hoćeš li vode?"

i podiže ga čupavom šapom.

Bilo je sve to

pod snježnim slapom.

Iz gnijezda svog je

vidjela Vuga

kako se grle dva čudna druga.

 

Od tad je Vučko

s Pjetlićem hodio,

svud ga po svijetu

za krilo vodio,

nosio ga krkače,

mijesio mu pogače,

pernato mu rublje prao.

 

Za njega je zvijezde brao,

a u burne, ljute dane

dijelio megdane.

Znalo se u polju, lugu

kako Pjetlić Vučku drugu

sprema slatka jela neka,

stere log od sijena meka

i na uho kukuriče

one lijepe, stare priče.

 

Tako su se družili,

a glasovi kružili

naokolo u tri carstva:

"Čudnog li drugarstva?!

Gledaj kako Pjetlić jaše

Vučka što se snagom paše!

Vuk ne vrijedi šupljeg boba –

od Pjetlića pravi roba!"

 

Dizala se opet graja:

"Što ne nosi Pjetlić jaja,

a Vučko ne oštri zube?

Što se grle, što se ljube?"

 

Dizala se opet hajka,

al' joj nije dala bajka

da uđe na njena vrata

satkana od bijelog cvata.

 

U bajci ovoj, kod snježnog slapa,

i sad se druže krilo i šapa.

 

 

DJED I BAKA UNUČICE BROJE

 

U Striborov dvor

snijeg pretvara bor

i dom sred vrbaka

u kom djed i baka

pokraj peći svoje

unučice broje,

na prste, na štapiće,

na grah i kamenčiće,

al' se začas zbune,

pa smrse račune.

 

Čas preskoče Džanicu,

zaborave Idicu,

ne sjete se Cice,

pa im tužno lice.

 

Djeda glavom klima:

– Koliko ih ima?

Baka, kroz zub rijedak:

– Biće dvadesetak.

 

Djeda, malo ljut:

– Broji drugi put!

Baka se zadihala:

– Ja sam ih odnjihala,

znam imena svima,

dvadeset ih ima.

 

Kad nam dođu u goste,

sve jabuke obrste.

Kad na krušku porane,

ni vrapcu ne ostane.

 

Kad im pekmez dijelim,

idem s ćupom cijelim,

a vedro im mlijeka

nije ni za lijeka.

 

S dušom punom sjaja

baka tako nabraja,

a djeda se smješka:

– To je družba viteška,

to je lijepa svita,

samo nikad sita.

 

Čim se škola završi,

nabaviću koze tri.

Biće mlječne kaše

za delije naše.

 

Kuća sred vrbaka,

u njoj djed i baka

šapuću i samuju,

unuke iščekuju.

 

A nad kućom okačen

snježni oblak nakićen

pretvorio bor

u Striborov dvor.

 

 

ČIČAK

 

Na vrleti bodljiv čičak

samovao ko kamičak,

u posjetu nije htjela

da mu dođe čak ni pčela.

 

Kao da je stranac stran,

nisu htjele dobar dan

da mu kažu čak ni koze

sa obližnje divlje loze.

 

Šuškalo se naokolo:

– Čičak, stričak, zmijsko kolo.

Šaptalo se: – Čuvaj skut,

ubošće te čičak ljut.

 

Samo jednom jedno dijete

uskliknulo: – Divni cvijete,

za poljubac ili groš,

budi mi na bluzi broš!

 

Na vrleti u tom trenu,

kao da se iz sna prenu,

zabezeknut čitav svijet

mjesto čička vidje cvijet.

 

 

MIŠJA LJUBAV

 

Mali miš se mučio,

sitna slova učio

da za majku mišicu

sam sastavi pjesmicu,

da stavi u rimu

kako ga za zimu

stara majka oblači,

kako hranu dovlači

sa tavana u šupu,

a iz šupe u rupu

i kako mu uveče

kraj kolijevke cijuče.

 

Mali miš se mučio,

al' nije naučio

da piše krivudavu

pjesmu majci u slavu,

pa sad tiho uzdiše:

– Nisu slova za miše,

ali ja ću i dalje,

kad me majka pošalje,

donositi mrvice

i tako bez pjesmice

reći da je sred polja

mišja majka najbolja.

 

 

DJEDA MRAV

 

Napravio Djeda Mrav

kolica od slamčice

da na njih natovari

jedno zrno pšenice.

 

U pomoć je pozvao

unuke i sinove

da pričvrste poluge

i sićušne točkove.

 

Na skrivenoj stazici

u planinskoj travi

čitav dan se vrtjela

porodica mravi.

 

A kada su zaspale

i posljednje sjenice,

bilo je na kolima

zlatno zrno pšenice.

 

Stari Mrav je umoran

prije zvijezde Danice

krenuo sa kolima

na put do vodenice.

 

Mahali mu sinovi,

unuci i zetovi,

usput mu se klanjali

probuđeni cvjetovi...

 

Dok se stazom spuštao,

još je ljeta dah

raznosio planinom

maslačaka prah.

 

Kad je mlinu stigao

nakon mnogo dana,

jesenje već skupljala

lješnike sa grana.

 

A kada je s tovarom

brašna kući hitao,

prvi zimski dan je

nad planinom svitao.

 

 

BRIŽNA PAUČICA

 

Na jednom sijelu

uz smolastu jelu,

pijuć sok od mušica,

kazala paučica:

– Kad dobijem unuče,

neće biti bez kuće.

Na vršcima jele

sobe mi se bijele.

Tri sam dana radila

dok sam krov sagradila,

a četvrti dan

prostrla sam stan.

Od svile sam meke

napravila dušeke,

a od niti svježe

za prozore mreže.

Kad dobijem unuče,

nek' ne padne iz kuće.

 

 

BUDUĆI GRAD

 

Čvorak i žena njegova mlada

savili gnijezdo u centru grada.

 

Privezan srcem za njihov kljun,

sišao u grad i cvjetni žbun.

 

Videći da se cvjetovi sele,

u gradsku golet došle i pčele.

 

I tako redom, let po let –

grad uzdrmao preokret.

 

Na neboderu izraslo voće.

A zašto ne bi, kad može, hoće?!

 

U skupštinu na razgovor

sa Jahorine sišao bor.

 

Po aulama fakulteta

sa studentima suncokret šeta.

 

U modu ušle trešnje i ruže,

dječaci se sa travom druže.

 

A gdje je čvorak sa ženom mladom?

U gnijezdu svome, bave se radom.

 

Kljunićem toplim u spletu žice

budućeg grada crtaju skice.

 

 

PAHULJICE

 

Pitaš me, djevojčice,

šta su to pahuljice.

Ko bi znao, ko će znati?!

Ima dana da se shvati.

Ni ja ne znam da li znam,

s tobom ću da pogađam.

 

Možda gore vrh oblaka

mjesečeva sjedi baka

kraj zvjezdane zlatne jele

i peruša guske bijele,

pa na nas u predvečerje

iščijano sipa perje.

 

Ko bi znao, ko će znati?!

Ima dana da se shvati.

 

A možda po Mliječnoj stazi

neki čudan poštar gazi

i prosipa cijele dane

ceduljice nasmijane,

neka sitna pisma bijela

put dalekih mravljih sela.

 

Ko bi znao, ko će znati?!

Ima dana da se shvati.

 

Nekad mi se tako sniva

da se u visini skriva

jedna bašta, voćnjak jedan,

sav u cvatu, nepregledan,

pa mu behar opada

i na zemlju propada.

 

Ko bi znao, ko će znati?!

Biće dana da se shvati!

 

 

ĆUP, ĆUP, ĆUPOVI

 

Kada čitam staru bajku,

uvijek nađem u prikrajku,

iza nekih tajnih vrata

ćup veliki prepun zlata.

 

Sve žeženi dukati,

i na njima pečati,

i znamenja neka stara

još od Huna i Avara.

 

Ali šta mi sve to vrijedi

kad na svakom ćupu sjedi,

čuči ili mirno spava

aždaja sa sedam glava.

 

Istina, ja imam praćku

i podrumsku strašnu mačku,

najljuću u mome kraju,

svladala bi i aždaju.

 

Ali šta mi i to vrijedi

kad aždaje sve pobijedi

prije mene carev sin

il' čobanin neki fin.

 

Ćup, ćup, ćupovi

i carevi sinovi!

Dukatići cvjetni

i čobani sretni!

 

Više ništa nemaš čut –

ćup, ćup, ja ušut!

 

 

PJESMA

 

Širom svijeta pjesma bruji,

u kiši je i oluji,

nju pod krilom vjetar krije,

čuvaju je ptice dvije.

Kad stišamo hod i glas,

doploviće i do nas.

 

Čim zaćutiš u dnu gore,

vitke jele zašumore,

sa brezine krošnje ljetnje

siđe šapat pjesme sjetne,

iz gnijezda od zlatne trave

zrikavci se sitni jave.

 

Kad je tiho kraj potoka,

onda školjka zlatooka,

iz dna srca, sa dna vode,

priča kako nad njom brode

talasi u bijeloj pjeni

u daljine zaljubljeni.

 

Pjesma živi širom svijeta:

u krunici suncokreta,

pokraj mora, pokraj vrela

nad kojim se trska splela;

čućeš je u glas kiše

samo ako pričaš tiše.

 

 

 

BILJEŠKA O PISCU

 

Nasiha Kapidžić-Hadžić rođena je 6. XI 1931. godine u Banja Luci gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Studij književnosti

završila je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radila je kao profesor u Banjalučkoj gimnaziji i kao urednik u Obrazovnom i Dječjem programu Radio-Sarajeva. Bila je urednik biblioteke "Lastavica" i drugih edicija za djecu i omladinu u izdavačkoj kući "Veselin Masleša" u Sarajevu. Pjesnik je, prozaist i dramski pisac. Knjige za djecu: Maskenbal u šumi, Vezeni most, Skrivena priča, Kada si bila mala, Od tvog grad do mog grada, Glas djetinjstva, Liliput, Kolo, Pjetlić, svraka i proljeće i druge.

Pjesme i priče Nasihe Kapidžić-Hadžić objavljene su u više izbora, štampane u čitankama, u školskoj lektiri i prevođene na jezike naroda i narodnosti u Jugoslaviji. Zastupljene su i u nekim stranim antologijama. Njene dramske igre za djecu izvođene su na radiju i u pozorištu ("San o livadici", "Loncipunum čudan grad" i druge). Dobitnik je više nagrada i priznanja, među kojima su i: Dvadesetsedmojulska nagrada, Nagrada Zmajevih dječijih igara, Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Nagrada "Veselin Masleša" grada Banjaluke i dvije godišnje nagrade izdavačke kuće "Svjetlost".

Umrla je 1995. godine u Sarajevu.