NASILJE U TV VIJESTIMA

Nasilje u vijestima demonstrira moć. Ono plaši i parališe više nego što podstiče.

(Nancy Snow, 2001)

Poter (1999)- Nasilje je narušavanje nečijeg fizičkog ili emotivnog blagostanja. To uključuje dva ključna elementa - namjeru i povrede - bar jedan od njih mora da bude prisutan.

Mnogi istraživači ne dijele ovo gledište o nasilju.

Pokušaji da se definiše medijsko nasilje već dugo su izvor žestokih rasprava o medijima i u kulturološkim studijama

Definicija nasilja takođe zavisi od toga kako je nasilje predstavljeno.

Na primjer, Nacionalna studija o televizijskom nasilju (1997) u SAD navela je vrste medijskog nasilja za koje se vjerovalo da su posebno problematične kada su u pitanju djeca kao publika.

Studija je identifikovala četiri vrste medijskih predstava za koje se smatra da podstiču djecu na potcjenjivanje pravog ljudskog nasilja:

nekažnjeno nasilje - oko jedne trećine od nasilnih programa na američkoj televiziji prikazuju negativce koji nisu kažnjeni ili su kažnjeni samo na kraju priče.

Ima se osećaj da ovaj vid predstavljanja ne obavještava mlade gledaoce o činjenici da nasilje nije u redu i da ne bi trebalo da budu nasilni.

Bezbolno nasilje: Skoro polovina svih televizijskih nasilja ne pokazuju žrtve u bolu.

Poruka koju promoviše ova prezentaciju nasilja je da nasilje ne dovodi do ozbiljnih povreda, boli ili smrti.

Srećno nasilje: nasilje ove vrste često se javlja kod crtanih filmova za djecu, gdje likovi koji su više puta povrijeđeni postaju tačke za humor.

Smatra se da "srećno nasilje” desenzitizuje decu na ozbiljnost nasilja i govori im da je nasilje smiješno.

Herojsko nasilje: oko 40 % svih akata nasilja na američkoj televiziji izvršili su likovi koji su predstavljeni kao pozitivan uzor.

Smatra se da ova vrsta prikazivanja ohrabruje djecu da oponašaju nasilno ponašanje.

Nasilje koje koriste "dobri momci" (pozitivci) iz pozitivnih razloga (da štite nekoga ili spasu svijet) može biti više problematično od nasilja koje je izvršio "loš momak" (negativac) koji na kraju obično ne ostvaruju svoje ciljeve pomoću nasilnih akcija.

Da li postoji mogućnost da se žene osećaju više ugrožene, manje bezbjedne ili kao manje cijenjeni članovi našeg društva, ako su, kao kategorija, učestalo prikazivane kao oni koji su izloženi zlostavljanju?

Ako je tako, prikazivanje nasilja nad ženama se može posmatrati kao negativno, čak i ako žene gledaoci nikada nisu doživjeli takvo nasilje i/ili nije postojala takva mogućnost.

Pristupi istraživanja medijskog nasilja Istraživanja o medijskom nasilju se mogu

podijeliti u četiri različite teorije

većina je razvijena radi rasprava o televizijskom i filmskom nasilju, iako se takođe primjenjuju na proučavanje štampe, crtanih filmova, kompjuterskih igara i tako dalje

Biheviorističke teorije

u početku su bile koncentrisane na "mjerenje promjene u ponašanju pojedinaca nakon što su izloženi medijskom nasilju "

više od 70 godina i više od 10.000 istraživanja mogućih veza između gledanja nasilja i sklonosti ka agresivnom ponašanju

Teoretičari tvrde da ovo istraživanje dokazuje da su gledaoci saznali od televizije da smatraju nasilje odgovarajućim ponašanjem, i da se to odnosi na gledaoce od predškolskog uzrasta do odraslih

laboratorijskim istraživanjima - gdje su djeci i odraslima prikazane nasilne slike, a zatim se posmatra njihovo naknadno ponašanje

Promjene u ponašanju kvantifikovane u smislu povećanja nasilja ili u agresivnoj igri i sklonosti da sse nanosi bol drugom licu

Studije ove vrste su utvrdile da kada se medijskoj publici prikazuje sadržaj u kome je inicijator nasilja nagrađen, postoji povećana vjerovatnoća članova publike da iskažu agresivno ponašanje

televizijski istraživači su tvrdili da "posmatranje nasilja na televiziji obezbjeđuje materijal za učenje kompleksne skripte ponašanja "

Pri gledanju scenarija sa nasiljem, a kasnije, kada se nalazi u situaciji sa određenim stepenom sličnosti (situacija sukoba, na primjer), gledalac koristi medijske predstave kao vodič pri ponašanju

identifikacija sa nasilnim junakom, percepcija nasilnog akt kao opravdanog i nagrađenog i shvatanje nasilja kao realnog i/ili činjeničnog povećavaju vjerovatnoću agresivnog ponašanja kod djece i odraslih gledalaca

Teorija desenzitizacije

Takođe teorija medijskih efekata konstantno izlaganje medijskom nasilju

može da smanji osjećanje zabrinutosti, empatiju ili simpatiju kod gledalaca [ili čitalaca] prema žrtvama stvarnog nasilja

muškarci koji gledaju slasher filmove sa prikazima silovanja pokazuju manje simpatija prema stvarnim žrtvama silovanja

Oni, takođe, smatraju silovanje manje nasilnim činom u odnosu na muškarce koji nisu vidjeli nasilne filmske slike.

sa povećanjem prikazivanja nasilnih slika gledaoci se srode sa njima

Teoretičari desenzitizacije, takođe, vjeruju da je sa povećanjem medijskih prikaza nasilja i njihovim povećanim realizmom, došlo do značajnog porasta u efektima desenzitizacije

Teorija kultivacije

Prema važnoj ranoj studiji Gerbner-a i Gross-a (1976)

kultivacione analize, ispituju pretpostavku da televizija kultiviše o činjenicama, normama i vrijednostima društva

Pristup kultivacione analize ne pretpostavlja da medijsko nasilje izaziva socijalno nasilje

istraživači tvrde da su medijske reprezentacije nasilja sredstvo socijalne kontrole u kome oni dramatizuju željene odnose moći i kultivišu strah, zavisnost od autoriteta i želju za bezbjednošću, a ne društvene promjene

Za Gerbner-a i Gross-a (1976: 182), televizijsko nasilje je "najjednostavniji i najjeftiniji način da se demonstriraju pravila igre u kojoj se tačno zna ko ima vlast”

Argument ograničenih (ili

neuzrokovanih) efekata Postoje mnogi kritičari koji opovrgavaju

tvrdnje da medijsko nasilje ima direktan negativan uticaj na ponašanje gledalaca i stavova prema drugima, ili njihovu percepciju o svijetu izvan televizije, novina, filma ili ekrana računara

Naučnici koji kritikuju teorije medijskih efekata imaju tendenciju da naglase neadekvatnosti istraživanja na kojima se zasnivaju

Bakingem (2000), na primer, tvrdi da istraživanja biheviorističkih efekata ne uspijevaju da dokažu svoju centralnu hipotezu: da medijsko nasilje čini ljude agresivnijim ili da ih izaziva da počine akte nasilja koje oni inače ne bi učinili.

To može uticati na formu ili stil tih akata, ali to nije samo po sebi dovoljan razlog da ih izazove.

Sociološka istraživanja o nasilju u stvarnom životu dosljedno ukazuju na to da su njegovi uzroci multifaktorijalni i rijetko se daje mnogo kredibiliteta pretjeranim tvrdnjama o uticaju medija.

Vijesti i televizijsko nasilje

Događaji prikazani na televizijskim vijestima su generisane kopije zločina, uključujući masovna ubistva, terorizam, nasilja na radnom mjestu, zločine iz mržnje i samoubistva,

počinioci nasilja često uspijevaju u naumu što samo može da bude motivišući faktor da drugi imitiraju nasilne akte. (Paul Klite 1999)

binaristički model - Ili ste sa "nama" ili ste jedan od "njih"

Predsjednik Buš kaže da je rat između dobra i zla

Hartli (2000) - zapadno novinarstvo je 'profesija nasilja ", njegove profesionalne ideologije zasnovane na pretpostavkama istina je nasilje stvarnost je rat vijest je konflikt novinarstvo je borba

New York Times - kolumnista Majkl Volf dijeli sličan stav, tvrdeći da su neki američki novinari reagovali sa mnogo entuzijazma na bombardovanja u Avganistanu 2001.

prije svega zato što im je pružio nešto "ozbiljno" o čemu da izvještavaju.

“Hvala Bogu. . . rat. . . To je prava priča. To je pravo novinarstvo. To je izazov naciji "(citirano u CNN-u, 2001).

Volf - ono što se računa kao 'pravo' novinarstvo vrti se oko nasilja, posebno u pogledu izvještavanja o ratu

Govoreći na konferenciji - dvanaest tačaka, spisak važnih faktora koji govore o tome gdje novinarstvo koje izvještava o ratu griješi:

Dekontekstualizacija nasilja: fokusirajući se na iracionalno bez analize razloga za neriješene sukobe i polarizacije.

Dualizam: Smanjenje broja strana koje su u sukobu na dvije, čak i ako ih je više uključeno. Priče koje se fokusiraju samo na unutrašnjim dešavanjima često ignorišu takve "spoljni" snage kao strane vlade i transnacionalne kompanije.

Maniheizam: portretiše jednu stranu, kao "dobro" i satanizacuje drugu kao "zlo".

Armagedon: predstavljanje nasilja kao neizbježnog, izostavljajući alternative.

Fokusiranje na pojedinačne akte nasilja, dok izbjegava strukturne uzroka, kao što su siromaštvo, zanemarivanje vlade i vojno ili policijsko ugnjetavanje.

Konfuzija: fokusirajući se samo na područje sukoba (to je bojno polje ili lokacija nasilnih incidenata), ali ne i na sile i faktore koji utiču na nasilje.

Isključivanje ili izostavljajući ožalošćenog, tako da nikada ne objašnjava zašto postoje akti osvete i spirala nasilja.

Neuspjeh u istraživanju uzroka eskalacije i uticaja same medijske pokrivenosti.

Neuspjeh u istraživanju ciljeva spoljnjih umiješanih strana, posebno velikih sila i vlada.

Nema ponuđenih mirnih prijedloga i slika mirnog ishoda

Zbunjujući prekidi vatre i pregovori bez stvarnog mira.

Izostavljanje pomirenja: konflikti se pojavljuju kada se ne posvećuje pažnja naporima da se riješi problemKada nema vijesti o pokušaju da se riješe konflikti, fatalizam je ojačan. To može da pomogne izazvanju još više nasilja, kada ljudi nemaju slika ili informacija o mogućim ishodima mirnog izlječenja.

Medijski komentatori danas često ukazuju na vijesti o ratu u Vijetnamu, kao prekretnicu.

Nazvan, prvim "televizijskim ratom",

američki novinari emituju svakodnevno realnosti

Bitke donose direktno u dnevnu sobu.

U ljeto 1965, na primer, 61% američkih građana smatralo da je njihova vlada trebala da pošalje trupe u Vijetnam.

Tri godine kasnije, jedva 35% podržava ovaj pristup

Neki komentatori u to vrijeme su vjerovali da je glavna lekcija koju je američka vojska izvukla iz Vijetnama bila da više nikada neće pružiti novinarima neograničeni uvid i pristup informacijama.

Glavni mediji u velikoj mjeri prečišćavaju dnevne izvještaje i odbacuju veliku količinu nasilja.

Na primjer, nakon Mi Lai masakra u martu 1968. koji je ostavio stotine mrtvih vijetnamskih civila, Koen (2001) navodi da 'ni jedna vijest nije ni dotakla priču”

Novinari prečišćavali vijesti jer su se plašili da bi to moglo da uvrijedi porodice vojnika koji su uključeni.

Čak i kada su mediji postali mnogo kritičniji u izvještavanju, Koen tvrdi, to izvještavanje nije bilo poziv na preispitivanje moralnosti rata

Umjesto toga, mnogi novinari su bili zaokupljeni pitanjem da li se ili ne rat mogao dobiti.

britansko izvještavanje iz Foklandskog rata 1982.

još jedan primjer koji govori o državnoj legitimizaciji nasilja.

Tokom ovog sukoba sa Argentinom oko vlasništva nad ostrvima, britanska vlada sa premijerkom Margaret Tačer na čelu, preuzela je direktnu kontrolu komunikacija i cenzurisala sve što su ona i njeni zvaničnici smatrali da podriva britanske vojne napore.

britanska vlada se koristila prevarama, dezinformacijama i medijskim manipulacijama da podrži svoje ratne ciljeve

Tipičan oblik obmane je bio da se lažira

broj žrtava koje su pretrpjele obje strane, čime sukob izgleda mnogo manje nasilan nego što jeste

odnos između vlade i novinara nije uvijek harmoničan

3. maja 1982, Konzervativni poslanik John Page optužio BBC2 Newsnight novinara Peter-a Snow-a da je neprihvatljivo izvještavao o sukobu.

U "uvredljivim" program, Snow je rekao:

"sada smo u fazi kada možemo da sumnjamo ali ne možemo da dokažemo da nas je britanska vlada lagala. Međutim, Argentinci zasigurno jesu. . . Dok Britanci ne dokažu da li su nas ili nisu prevarili, možemo samo da dajemo mnogo više kredibiliteta britanskoj verziji događaja."

Page-ovu kritiku dijelila je i Margaret Tačer.

Ona je navodno bila ljuta na Snow-a, optužujući ga da čini "prekršaj" i namjerno izaziva "velike emocije kod ljudi"

The Sun je ispratio ove događaje 7. maja sa naslovom: Usudi se nazvati to izdajom: Postoje izdajnici u našoj sredini

Zbog preispitivanja Vladinih postupaka u datom događaju, Snow-a su nazvali nepatriotom, čak i izdajnikom

U vrijeme "Zalivskog rata" 1991. uprkos obećanjima o većoj slobodi

medija i povećanoj saradnji, vojska i političari u SAD i Velikoj Britaniji su razvili veću i čvršću kontrolu medija

Formirani timovi za odnose s medijima koji su filtrirali informacije

Dana 22. novembra 1990, u svom govoru pred američkim trupama stacioniranim u Saudijskoj Arabiji, bivši predsjednik SAD-a Džordž Buš je izjavio da je iračka invazija na Kuvajt bila "jasno djelo međunarodne agresije na koji svijet mora da reaguje, ako je potrebno i silom "

Buš je dalje tvrdio da je Sadam Husein kriv za gnusna djela varvarstva, uključujući masovna vješanja, izvlačenje bebi iz inkubatori, ubijanje djece i za stvaranje horora kod ljudi iz Kuvajta.

Početkom 1991, u toku američkog bombardovanja Iraka, senator Džozef Liberman potvrdio je Bušove procjene.

Odgovarajući na navode u vezi sa brojem iračkih civila koji su ubijeni, on je insistirao da je u pitanju "iračka propaganda".

Libermanovim riječima: Novinari su prikazali ono šta Irak tvrdi da je šteta na civilnim domovima i preduzećima u Iraku, ali oni nisu prikazali štetu koju je Irak nanio Kuvajtu. Vidjeli smo iračke bebe izvučene iz olupine u vojnoj bazi u Bagdadu, ali nikada nismo vidjeli kuvajtske bebe koje su izbacili iz inkubatora u Kuvajtu.

Neki novinari su insistirali da su iračke civilne kuće i firme bile na meti američke vojske (američki zvaničnici su kasnije potvrdili da su namjerno ciljali resurse kao što su struja i vodosnabdijevanja kako bi se demoralisali civilno stanovništvo)

Razlog zašto svijet nikada nije vidio iračke vojnike kako izvlače kuvajtske bebe iz inkubatora je što se to nikada nije desilo

Volfsfeld (1997) je jedan od nekoliko komentatora koji su nastojali da pokažu kako vijesti iznova doprinose zvaničnom sankcionisanju i demonizaciji Sadama Huseina - Hitlerova figura

zvanična definicija savezničkih vojnih akcija kao 'odgovor' na odbrambene "agresije Iraka".

Interpretirajući i uokvirujući sukob na ovaj način i u ovim uslovima, Volfsfeld (1997: 187) tvrdi, vijesti su "ispunile sva tri kriterijuma za novinarski odjek: to je dramatična [nasilna] jednostavna i poznata priča '.

To je priča ispričana u okviru dinamike dobro protiv zla, Kuvajt je spašen od zlog diktatora, "demokratija" je obnovljena u regionu.

Nasilje je bezbjedno upakovano u formate koji su bili prihvatljiviji publici kod kuće, čime ih se štiti od surove realnosti smrti i razaranja koja može podstaći nezgodna pitanja u vezi sa faktorima iza sukoba.

Direktor američkog Instituta za mir i međunarodnu bezbjednost u Masačusetskom institutu za tehnologiju (MIT), Voker (1991) se slaže sa ovim argumentom, tvrdeći da:

Prve fotografije prvih 42-dana rata na Bliskom istoku hipnotizirale su najviše gledalaca. Iračke zgrade i bunkeri su hirurški precizno uništene američkim bombardovanjem..

Bivši američki pukovnik Dejvid Hekvort, radeći kao novinar u toku Zalivskog rata, tvrdi da je rukovodstvo bilo toliko uspješno da predstavlja "medijski trijumf vojske i administracije - rat bez prolivene krvi, rat bez leševa"

Značajna u ovom kontekstu je odluka britanskog nedjeljnika The Observer da objavi fotografiju ugljenisanog iračkog vojnika 1. marta 1991.

fotografija 'je užasavajuća, sirova slika spaljenog leša, sa natpisom "pravo lice rata ".

Ipak, Observer je bio sam u odluci da objavi takve slike američkih napada na iračku vojsku – većina britanskih novina umesto toga odlučila je da objavi slike spaljenih vozila slikanih sa odstojanja tako da se tijela ne mogu raspoznati.

slike koje otkrivaju brutalnost i nasilje takvih užasnih napada nisu sastavni dio javnog zapisa "čistog" i "neophodnog" rata.

Deset godina kasnije, zapadni novinari se ponovo suočavaju sa perspektivom izveštavanja o strahotama rata, ovog puta "rata protiv terorizma" koji je uslijedio nakon napada u Njujorku, Vašingtonu i Pensilvaniji, 11. septembra 2001.

Po mišljenju Fiska, lekcije naučene u dva prethodna rata (1991. u Zalivskom ratu i ratu na Kosovu 1999) su očigledno bile potpuno zaboravljene

ponovo se čine iste greške

Novinari ponovo koriste "vojni jezik", termine kao što su "kolateralna šteta" koje se odnose na civilne žrtve,

bez ideja i prijedlga kako da se pomogne da se spriječi nasilje.

Medijska pokrivenost prvog američkog raketnog napada na Avganistan - izbjegavano je prikazivanje mogućih civilnih smrti, fokusirajući se umjesto toga na humanitarne pomoći (uglavnom u vidu paketa hrane) (Fisk, 2001).