1

Nauka o miru – skripta By:Prof.dr. Nerzuk Ćurak

Mr.sc. Sead Turčalo Mirovne studije

Mirovne studije su područje istraživanja koje se razvilo nakon II svjetskog rata, uveliko zbog neuspjeha niza društvenih i medjunarodnih pokreta da spriječe izbijanje dva svjetska rata unutar 25 godina. Njihov rani razvoj 50. ih godina bio je uveliko uvjetovan nuklearnom krizom Istoka i Zapada i vrlo realnom prijetnjom katastrofalnog nulkearnog rata. To je područje o kojem su se

vodile razne polemike – mirovne studije su često bile nazivane ''studijama popuštanja'' u jeku Hladnog rata.

Porijeklo i početne godine Mirovne studije su kao formalno područje istraživanja, sa svojim institucijama i časopisima,

utemeljene tek u periodu nakon 1945. godine, ali njihovi korijeni sežu mnogo dalje. Razvoj medjunarodnih odnosa se vezivao za pojavu I i II svjetskog rata. Medju ranim istraživačima mira, možemo navesti: Pitrim Sorokina, Quincy Right-a i britanskog meteorologa Lewis Fry

Richardsona. Trajniji interes za mirovne studije, razvio se nakon II svketskog rata (Galtung 1969. godine). Slom Lige naroda je praćen velikim nasiljem koje je kulminiralo početkom II svjetskog rata.

Utrka u nuklearnom naoružanju, Hladni rat i potreba za istraživanjem mira

Bilo kakva nada da bi čisto krvoproliće II svjetskog rata moglo dovesti do moćnog medjuvladinog pokreta odmaknutog od medjudržavnih sukoba, ugašena je do kraja 40. ih godina. I dok Ujedinjeni narodi uspostavljeni s nadom da će biti učinkovitija zamjena za staru Ligu naroda, rani pokušaji

stavljanja novih atomskih bombi pod kontrolu kroz plan koji su razvili Baruchov i Gromykov su propali. Desio se Hladni rat koji je bio u punom zamahu u Evropi i Istočnoj Aziji, te je zatim osnovan NATO 1949. godine. Vodjeni su mnogi ratovi (Indo-kineski rat, nemiri na Cipru,

Alžir itd.). Kombinacija ranih godina utrke u nuklearnom naoružanju, lokalnih ratova hladnoratovske ere kao što je bilo Korejsko nasilje, doprinijela je percepciji duboke nestabilnosti svijeta.

Uključuju se sveučilišta Ovih ranih godina mirovne studije su se razvile prvenstveno u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Evropi.

Theodore Linz Peace Research Laboratory osnovan je 1945. godine u St. Louisu, a u Evropi je iste godine utemeljen Institut Francais Polemologie – Francuski polemološko institut. Jedan od glavnih evropskih doprinosa novom polju istraživanja mira, bio je doprinos

Berta Rollinga, nizozemskog pravnika. On je bio sudija Japanskog suda za ratne zločine, te je utemeljio mirovne studije, ili Polemologiju u Nizozemskoj. Još jedno ključno obilježje mirovnih studija uspostavljeno je u ranom poslijeratnom periodu i to djelovanje je imalo utjecaja u samom

pokretu Pugwash. Mirovni centri i časopisi

Daleko od SAD-a, norveški istraživač mira Johan Galtung osnovao je preteču onoga što je postalo Institut za istraživanje mira – PRIO 1959. godine, a Bert Rolling je osnovao

Polemološki institut na Sveučilištu Groningen u Nizozemskoj. Dva najveća centra za mirovne studije bili su pred osnivanjem u Švedskoj i u Ujedinjenom Kraljevstvu. Na drugim mjestima, Japanska skupina za istraživanje mira JPRG bila je osnovana 1964. godine, te mnoge

druge.

2

Revolucija usred kontroverzi

U medjuvremenu, ranih 60. ih godina, postojao je oštar rascjep izmedju stajališta istraživača mirovnih studija i onih u realističkoj školi medjunarodnih odnosa. Znanstvenici realističke škole

medjuinarodnih odnosa, smatrali su da propast Lige naroda i intenzitet ideoloških podjela izmedju liberalnih denokratija i totalitarnih sistema Sovjetskog bloka zahtijevalo hitnu potrebu za provodjenjem istraživanja koja bi u suštini dovela do preživljavanja ovih prvih. Postojala je izrazito

jaka i rasprostranjena zabrinutost oko opetovanih testiranja nuklearnog oružja u atmosferi, koja je izazvala velika zagadjenja zraka u svijetu, te je bitno napomenuti da su SAD i SSSR krajem 1962. godine bili vrlo blizu nuklearnog sukoba, ali se to vrlo brzo kasnije riješilo. Nekoliko narednih

godina kasnije, sklopljeni su neki od bitnih sporazuma uključujući i Sporazum o svemiru, Sporazum o neprofileraciji, kao i SALT (Sporazum o ograničenju strateškog naoružanja).

Novi program 1970. godine – okoliš i siromaštvo

Do kraja 60. ih godina, za tri medjunarodna trenda postalo je jasno da će imati značajan utjecaj unutar mirovnih studija. Jedan je bio široko rasprostranjeno mišljenje da su bivše kolonije uspješno postigle političku samostalnost 1950. i 1960. godine, ali da zasigurno nisu postigle

ekonomsku samostalnost. UN je utemeljio UN-ovu Konferenciju za trgovinu i razvoj UNCTAD 1964. godine s jasnim ciljem povezivanja potrebe postizanja pravednih trgovinskih odnosa s ratsućim razvojem. Prva UN-ova Konferencija o ljudskom okolišu u Stockholmu u

maju 1972. godine, suočila se s primjedbama prihvaćajući zabrinutost država globalnog juga i stavljajući naglasak na moguća ograničenja ekonomskom razvoju, ako se globalni eko-sistem pokaže nespremnim za suočavanjem sa brzorastućim štetnim utjecajem ljudi.

Vijetnam i maksimalistički plan Konačno, jedan specifični sukob, Vijetnamski rat, uzrokovao je duboke polemike, budući da su neki

radikalni istraživači mira tvrdili da su nepravde bile tolike da bi mogle postojati situacije u kojima se nasilje može opravdati u potrazi za pravdom. Ta kratka polemika bila je u kontekstu razvoja maksimalističkog plana koji se pojavio u evropskim mirovnim studijama, osobito u koncepciji

strulturalnog nasilja Johana Galtunga. Njome se tvrdilo da stanje mira zahtijeva ne samo odsutnost otvorenog nasilja, nego i strukturalnog nasilja. Kada govorimo o ratu i tematike ove zemlje, može navesti primarna pitanja u početku koja su bila oko razlika globalnog Sjevera i

Juga, te i rizika ekološke krize. Novi ciljevi – jednakost, pravda i dostojanstvo

Do 1973. godine kao rezultat tih promjena, urednici časopisa Journal of Conflict Resolution, željeli su proširiti svoje originalno područje istraživanja izvan prijašnje koncentracije na

medjudržavni sukob i nuklearna pitanja. Do kraja 70. ih godina, ovaj mnogo širi fokus postao je dio mirovnih studija, ali ga je tada zasjenio razvoj završne i možda najopasnije faze Hladnog rata, Sovjetska invazija na Afganistan, Iranska revolucija i talačka kriza, izbor Ronalda

Reagana i Thacher, te razvijanje nuklearnog oružja u svijetu. Što su mirovne studije danas?

Mirovne studije su u ranom 21. stoljeću čvrsto i napredno polje s nizom časopisa, velikim brojem istraživačkih instituta, ko što su Institut za istraživanje mira u Oslu (PRIO) i Stockholmski

medjunarodni institut za istraživanja mira (SIPRI), te Medjunarodna udruga za istraživanje mira (IPRA). Kada govorimo o glavnim karakteristikama mirovnih studija, Ramsbotham navodi niz obilježja kao što su:

3

1. Temeljni uzroci – Briga za svladavanjem ključnih uzroka izdravnog nasilja i za

istraživanjem načina za preovladavanje strukturalnih nejednakosti, te promicanje odnosa pravednosti i suradnje izmedju i unutar ljudskih zajednica.

2. Interdisciplinarni pristupi – Spoznaja da je interdisciplinarni pristup ključan, s obzirom

na višeslojnu prirodu nasilnog sukoba. 3. Nenasilne transformacije – Potraga za mirnim načinima rješavanja sporova i

neprihvaćanje transformacijom potencijalno ili stvarno nasilnih situacija. Ovo ne znači

prihvaćanjem status quo-a, budući da se nepravedni i tiranski sistemi smatraju jednim od glavnih razloga nasilja i rata.

4. Višerazinska analiza – Prihvaćanje višerazinske analize na individualnoj, grupnoj,

državnoj i medjudržavnoj razini, u pokušaju prevladavanja institucionalne dihotomije izmedju proučavanja unutrašnjih i vanjskih dimenzija koje se smatraju neadekvatnim za preovladavajućeobrasce sukoba.

5. Globalna perspektiva – Prihvaćanje globalnog i multikulturalnog pristupa, koji bi izvore nasilja locirao globalno i regionalno, kao lokalno, te uz oslanjanje na koncepcije mira i nenasilnih društvenih transformacija iz svih kultura.

6. Analitičke i normativne – Shvaćanje da su mirovne studije i analitički i normativni poduhvat, iako postoji tendencija baziranja mirovnih studija na kvantitativnim istraživanjima i komparativnim empirisjkim studijama, u stvarnosti su većinu naučnika u

polju privukla etički opredijeljena pitanja. 7. Teorija i praksa – S ovim je povezana uska veza teorije i prakse u mirovnim studijama.

Iako se konstatno održava jasna razlika izmedju mirovnih studija i mirovnog aktivizma,

istraživači mira se često sistemski angažiraju u nevladinim organizacijama, vladinim odjelima i medjuvladinim agencijama.

Odgovori na nove sigurnosne izazove Uzimajući u obzir ove karakteristike, koliko je važan program mirovnih studija danas i koliko bi mogao biti vrijedan za pružanje odgovora na važna pitanja sukoba i nesigurnosti s kojima bi se

mogli suočiti u narednim desetljećima? Kako bismo odgovorili na ova pitanja, moramo analizirati sigurnosne izazove s kojima bi se mogli suočiti, a onda pregledati glavna obilježja mirovnih studija, u pogledu njihovog mogućeg doprinosa. Globalnom sigurnošću tokom 45 godina Hladnog rata,

dominirao je sukob Istok – Zapad, ali takodjer je to bilo razdoblje velikih sukoba u mnogim dijelovima svijeta s više od 100 ratova koji su izravno doveli do više od 20 miliona umrlih i više od 50 miliona ozlijedjenih. Okončanje Hladnog rata, iako je dovelo do smirivanja nekih

dugotrajnih sukoba, takodjer je pojačalo nestabilnost, posebno na Kavkazu i Balkanu. Moguće je da će ekološki sukobi i sukobi oko energetskih izvora eskalirati, te oni mogu lokalni ili regionalni, i to oko pitanja kao što su hrana, zemlja, čusta voda i morski resursi. Ključni proces koji povezuje

socio-ekonomske podjele i ekološka ograničenja je značajan napredak u obrazovanju, pismenosti i komunikacijama u većem dijelu svijeta.

Uvod: Vizije mira za 21. vijek Mir: Trougao dijagnoza – prognoza – terapija. Studije mira su u toj mjeri slične medicini da i

za njih važi trougao pravilo. Zapravo, u oba stanja ovih suprotnosti, a ne samo nasilja i bolesti, zahtijevaju dijagnozu (ili analizu). Mir i zdravlje imaju svoje posebne uslove i kontekste, koji su različiti od uslova za nasilje i bolest, ali mogu biti u vezi sa njima. Tako je vjerovatno jedan od

uslova za mir odnos koji se zasniva na ravnopravnosti, ali dovoljno je da nešto nije uredu samo sa jednim od aktera, pa da do nasilja dodje i unutar sistema koji nije eksplatatorski. Ako se iz nekog razloga naruši dobro stanje sistema i on pokaže simptome lošeg stanja, pitanje na koje svakako

treba odgovoriti u sklopu precizne prognoze jeste da li je sistem sposoban za adekvatno samoizlječenje ili je potrebna intervencija drugog a intervenciju koja dolazi s polja, ne bi trebalo trebalo poistovijetiti sa terapijom. Okrenimo se trećem uglu trougla a to je terapija, koja u ovom

slučaju predstavlja svjesne napore Ja ili Drugog da se sistem vrati u zdravop stanje. U slučaju

4

pozitivnog zdravlja i mira, ravnoteža je stabilnija, što znači da postoji veći kapacitet za

samoizlječenje, čak i ako sistem pokazuje neke simptome. Trougao direktno – strukturno – kulturno nasilje. Jasno je da stvaranje mira podrazumjeva i

smanjenje (liječenje) i izbjegavanje (prevenciju) nasilja, a nasilje znači nanošenje štete ili povrijedjivanje. Takvo odredjenje pretpostavlja postojanje nečega čemu može biti nanesena šteta. Život može trpiti (dukha) nasilje koje nanosi tijelu i prema duhu, što znači fizičko i psihičko

nasilje, medjutim, život može da osjeća i blaženstvo (sukha), zadovoljstvo tijela i duha. Neki bi izraz pozitivan mir možda rezervirali upravo za ovakvo iskustvo.

1. Ukoliko postoji počinilac, akter koji želi da izazove upravo te posljedice nasilja, onda možemo govoriti o direktnom nasilju.

2. Bijeda je jedan oblik trpljenja, što znači da je i tu riječ o nekakvom nasilju. Ovdje

zastupamo stav da je indirektno nasilje=struktruno nasilje. Ono se javlja izmedju ljudi, društava, izmedju skupova društava i sl. Dva najvažnija oblika spoljašnjeg strukturnog nasilja su dobro poznata iz sfere politike i ekonomije: represija i eksploatacija.

3. Kulturno nasilje je potpuno simbolično u religiji i ideologiji, jeziku i umjetnosti, nauci i pravu.

Potreban nam je pojam širi od pojma nasilja i širi od pojma mira, i taj pojam je moć. Tako razlikujemo 4 vrste moći, ili 4 diskursa:

Kulturni Ekonomski

Vojni Politički

Putevi ka miru: osmostruka putanja

Prethodno smo već naznačili dvije vrste terapije, odnosno liječenja: kurativno i preventivno, i one se redom odnose na negativan i pozitivan mir. Ne postoji neko odredjeno mjesto na kome bi mirovna politika trebala da počne, kao što ne postoji ni mjesto na kojem bi trebalo da se završi.

Većina prijedloga odnose se na svijet shvaćen kao sistem zemalja na kojima počivaju države – taj sistem zemalja obično se naziva medjudržavni sistem. Uz manje izmjene, ovi prijedlozi takodjer se mogu primijeniti i na medjudržavne, medjugeneracijske i medjuklasne sisteme, koji su svi danas

bitni. Politička dimenzija

Demokratija je velika ideja, ali se, kada su u pitanju medjudržavni odnosi, pogrešno shvata. Ukoliko demokratija dobro funkcionira u okviru jedne zemlje, to u načelu stvara relativno

zadovoljnu populaciju, čiji će veći dio želja, u prosjeku i tokom vremena, biti zadovoljen u granicama dostižnog. Demokratija treba da bude globalna, da vlada medjudržavnom, svjetskom sistemu. Medjutim, svjetski sistem je danas konzervativno-feudalni, a ne liberalno-

demokratski. Najdirektniji pristup bi bila demokratizacija medjudržavnog sistema. Primjenom formule (jedna zemlja=jedan glas) u institucijama Bretton Woods-a smanjila bi se novčana moć najbogatijih zemalja svijeta. Medjutim, demokratija se ipak zasniva na formuli jedan

čovjek=jedna glas a to nedvosmisleno vodi ka Svjetskom parlamentu, kakav bi bila Druga Skupština UN-a Skupština naroda Ujedinjenih nacija (SNUN). Poštovanje ljudskih prava vodi u istom pravcu, mada to takodjer i ojačava državni sistem.

5

Vojna dimenzija

Ovdje se zastupa stav da vojsku treba ukinuti, nego da joj treba dodijeliti nove zadatke. Ta institucija je kroz historiju imala veoma loše navike, recimo da napada druge zemlje, narode i

klase, obično u ime vladajućih elita, ubijajući i pustošeći u spoljnjim i unutrašnjim ratovima. Ali, vojska ima i neke vrline: dobru organizaciju, hrabrost, spremnost na žrtvu. Loših odlika se treba osloboditi, ne nužno svih vojničkih odlika, a svakako ne onih dobrih. Snage za održavanje mira se

mogu koristiti da spriječe agresivnost, čak i na mjestima gdje nije bilo otvorenog ispoljavanja nasilja. Jedno od rješenja bi moglo da bude da se takve snage preventivno stacioniraju u tridesetak malih zemalja koje nemaju spopstvenu vojsku, da bi se predupredila mogućnost da neki

Veliki brat zahtijeva da bude zaštitnik u slučaju kriza. Ekonomska dimenzija

Ovdje problem nije samo u ekonomskoj praksi, nego i u ekonomskoj teoriji, u kojoj se brižljivo njeguje zanemarivanje sporednih efekata ekonomske aktivnosti, eksternalija. Neki od njih su

pozitivni, npr. izazov, koji nastaje hvatanjem u koštac sa složenim problemima za koje ne postoje trenutna rutinska rješenja. A neki od njih su negativni, npr. ekološka degradacija, a naročito ljudska degradacija. Eksploatacija znači da jedna strana kroz pogodbu dobija mnogo više nego

druga, mjereno zbirom internalija i eksternalija. Kulturna dimenzija

Zašto ljudi ubijaju? Dijelom zato što su tako odgojeni – ne baš da ubijaju, ali da ubistvo u odredjenim okolnostima smatraju legitimnim. To nas dovodi do kulture, koja je veliki legitimizator

nasilja, ali i mira. Ključni nosioci nasilja su religija i ideologija, pošto je poznato da ljudi iz tih razloga ubijaju jedni druge. Medjutim, nisu sve religije i ideologije nasilne, te neke čak i zastupaju otvoreno nenasilje. U formi termina, možemo govoriti o tvrdim i umjernim strujama. Na pragmatičnom Zapadu se nekako najviše čini da nasilje radja nasilje, što je vjerovatno jedna od

bolje zasnovanih tvrdnji društvenih nauka. Nosioci mirovnih strategija – U principu, odgovor na ovo bi bio ''svi'', ali u praksi je

problematično da državni sistem bude nosilac mirovnih sstrategija. Jedan od razloga je spomenut: tendencija da se transformira sistem, ili bar predstava o njemu, tako da sredstva dostupna državi postanu relevantna, ili bar da tako djeluju. U svjetlu dvije velike potencijalne greške, da mir mogu

da grade, ili samo elite ili samo neelite, izazov bi bio da se ne napravi niti jedna, tako što ćemo koristiti oba načina.

Studije mira: Epistemološka osnova Mir je odsustvo/smanjenje svih vrsta nasilja, tj. mir je nenasilna i kreativna transformacija sukoba.

Rad u prilog miru za cilj ima smanjenje nasilja mirnim sredstvima. Studije mira proučavaju uslove za rad u u prilog mira. Da bi smo znali šta je mir, moramo prvo znati šta je nasilje. Nasilje (dolazi od "sila"), označava odnos između dviju strana u kome jedna strana upotrebom ili samom

prijetnjom upotrebe sile utječe na drugu stranu. Nasilje je svjesna okrutnost usmjerena prema drugima s ciljem stjecanja moći pomoću nanošenja psihičke i/ili fizičke boli.

Tripartitna podjela mira Dobra polazna tačka mogla bi da bude u formi razlikovanja tri grane studije mira:

1. Empirijske studije mira zasnivaju se na empirizmu. To je sistematsko poredjenje teorija

sa empirijskom stvarnošću (podacima), mijenjanje teorija ukoliko one nisu u skladu sa

podacima – u ovom slučaju su jači od teorije.

6

2. Kritičke studije mira zasnivaju se na kriticizmu. To je sistematsko poredjenje empirijske

stvarnosti (podataka) s vrijednostima, nastojanje da se riječima ili djelovanjem, stvarnost promijeni ukoliko ona nije u skladu sa vrijednostima – ovdje su vrijednosti jače od podataka.

3. Konstruktivističke studije mira zasnivaju se na konstruktivizmu. To je sistematsko poredjenje teorija sa vrijednostima, nastajanje da se teorije prilagode vrijednostima stvaranjem vizija nove stvanosti – u ovom slučaju vrijednosti su jače od teorije

Trilateralna nauka: Trougao podaci – teorija – vrijednosti

U okviru trogla postoje jake unutrašnje veze zbog čega se ova tri pristupa nadovezuju jedan na drugi. Podaci dijele svijet na opažen i neopažen, teorije na anticipiran (što znači ''koji teorija objašnjava'' što može,a li ne mora da uključuje element predvidjanja) i neanticipiran, dok

vrijednosti dijele svijet na željen i neprihvatljiv. Medjutim, jedno je teoNauka kao djelarija, a drugo je praksa. Prije ili kasnije, anticipirano treba da bude i opaženo.

Nauka kao djelatnost traganja za nepromjenjivim i mijenjanja nepromjenjivog Jedan od načina probijanja zida koji su teorije izgradile oko empirijske realnosti je uvodjenje treće varijable ili varijabli. Da li je empirijski zaključak zaista nepromjenjiv u odnosu na varijacije ostalih?

Da li bi neka dobra mogla da budu privlačna ljudima koji imaju mnogo novca i koji ih koriste da bi pozicionirali svoj status, tako da potražnja za tim dobrima raste sa povećanjem njihove cijene i to su tzv. Gifenova dobra (Giffen). Drugim riječima, zaključak koji povezuje skup varijabli u tanku

krivu liniju ili grupu sa značajnim koeficijentom korelacije, bilo da te varijable mogu smisleno da se podijele na zavisne i nezavisne ili ne, nikada nije zaista promjenjiv, u smislu da će važiti u svakom slučaju.

Vrijednosti u studijama mira

Dok ne postoji razlog da tvrdimo bilo što posebno o podacima u studijama mira, vrijednosti u njima imaju posebnu, ako ne i jedinstvenu ulogu. Mogu se napraviti poredjenja sa socijalnim radom i kriminologijom.

Vrijednosna teza broj 1 – Kad im se oduzmu vrijednosti, studije mira postaju u općem

smislu studije društva, a preciznije studije svijeta. Vrijednosna teza broj 2 – Osnovna vrijednost, mir, treba da bude precizno, ali ne suviše

precizno definirana.

Vrijednosna teza broj 3 – Poznavanje vrijednosti nije isto što i podržavanje vrijednosti. Vrijednosna teza broj 4 – Minimalni konsenzus u pogledu vrijednosti je neophodan a

maksimalni konsenzus u pogledu vrijednosti je nepoželjan. Vrijednosna teza broj 5 – Objektivnost je intersubjektivnost, uslov za intersubjektivnost

je eksplicitnost.

7

Na primjer, većina ljudi bi se složila sa definicijom (negativnog) mira kao odsustva direktnog

nasilja, ali se ne bi nužno složila sa dodatnom definicijom (pozitivnog) mira kao prisustva simbioze i ravnopravnosti u ljudskim odnosima, niti sa tezom da je pozitivni mir isto što i odsustvo strukturnog i kulturnog nasilja.

Teorija o studijama mira

Ukoliko nema teorije o miru, treba da bude stalna tema u programima konferencija posvećenih istraživanju mira, a onda se postavlja pitanje da li postoji bilo što posebno u načinu na koji se teorije formiraju u studijama mira.

Teorijska teza broj 1 – Prelazak sa dihotomija na jin/jang i sa četverodijelne tabele na

dvostruku dijalektiku. Teorijska teza broj 2 – Identificirati procese, dogadjaje i trajna stanja, to se koristi kako

bi se locirale rupture.

Teorijska teza broj 3 – Graditi teorije na prepoznavanju/izoformizmu struktura i

obrazaca, prije nego na pojedinačnim varijablama. Teorijska teza broj 4 – Pretpostaviti politeističke i panteističke teorije monoteističkim i

ateističkim teorija. O intelektualnom stilu studija mira

U odredjenom smislu, intelektualni stil bi trebalo da rezimira sve navedeno, pokušavajući da sve to poveže u jedan koherentni okvir. Relativan značaj se pridaje paradigmama (osnovama),

podacima (opisima tome šta postoji u svijetu), teorijama, komentarima, kritici, konstruktivizmu, obrazovanju i djelovanju. Ono što se naziva saksonskim stilom stavlja naglasak na podatke, a tevtonski i galski stil stavljaju naglasak na teoriju i paradigmu, a

niponski stil na komentare. Kriticizam i konstruktivizam su fundamentalni za studije mira, koliko i sam empirizam.

Studije mira: Neke osnovne paradigme Trougao: Dijagnoza-prognoza-terapija su izrazi koji su očigledno preuzeti iz medicine, primijenjene

nauke kojoj je trebalo nekoliko stoljeća da stigne od Scile do Haribde precijenjenosti. Studije mira mogu mnogo da nauče iz ove tri faze. Cilj intervencije, bilo da ga postavlja pacijent ili iscjeljitelj, je da usmjeri putanju nagore:

Najbolji mogući ishod – Ne samo izlječenje, već izaći još zdraviji. Drugi najbolji ishod – Osloboditi pacijenta od simptoma bolesti, ali bez viška zdravlja.

Treći najbolji ishod – Ostaviti pacijenta sa hroničnom i dugotrajnom bolešću, ali prihvatljivo bolesnog.

Četvrti najbolji ishod – Izbjeći smrt, ali ostaviti pacijenta neprihvatljivo bolesnog.

Kako bi istraživači mira mogli da obavljaju rad u prilog mira (terapija) – Zapitajmo se prvo gdje bi mirovni istraživači trebali da djeluju da promovirali mir. Postoje mnoge mogućnosti

8

djelovanja istraživača mira, ali prvo treba da odbacimo nemogućnost: da istraživači mira

razgovaraju samo jedni s drugima, na seminarima u institutima, unutar akademskih udruženja, te tako možemo navesti 6 mogućnosti:

1. Istraživanje mira - elite u svojoj zemlji – Glavni cilj bi trebao da bude dijalog, ali su elite sklone da traže savjet koji mogu da uklope u jihove spostvene paradigme.

2. Istraživanje mira – narod u svojoj zemlji – Ovo je takodjer poznato kao obrazovanje

za mir ili obrazovanje naroda. 3. Istraživanje mira – narod – elite u svojoj zemlji – Ovo je put koji se sastoji iz dva

koraka. Istraživači komuniciraju sa narodom, koji onda vrši pritisak na elite. Referendum bi

mogao postaviti pitanje mira u prvi plan. 4. Modeli 1, 2 i 3 u svojoj zemlji 5. Model 4. medjunarodno

6. Svi modeli kombinovano Paradigma istraživanja mira: Šest sfera, unutar/medjusistemi

Sistematika je neophodna u svakoj nauci, a kao primjer možemo navesti Line-a i Mendeljejeva (biljke i periodni sistem elemenata). Dobra sistematika bi trebalo da služi za 4 svrhe:

Da bude mapa oblasti koju definiše navodjenjem podpodjela koje spadaju u domen

proučavanja te discipline.

Da služi kao vodič za prikupljanje podataka. Za formiranje teorije.

Za organiziranje izvještaja istraživanja kako bi bili lako dostupni.

Dijagnoza je predstavljanje nekog empirijskog sistema kao skupa stanja patnje i stanja blaženstva koji se definira kao negativno odsustvo patnje ili pozitivno poboljšanje života (ili oboje).

Prognoza je predvidjanje putanje kretanja tog sistema kroz vrijeme obično od Dukhe do Sukhi – od bolesti ka zdravlju.

Terapija je intervencija koju sprovodi Ja, Drugi ili Oba. Terapije mogu biti preventivne (ex ante) i kurativne (ex post).

Znači, naša polazna tačka je sljedeća:

Dijagnoza (stanje nasilja)

Prognoza (procesi nasilja, intenziviraju se, ostaju isti) Terapija (procesi redukcije nasilja – negativan mir)

Procesi poboljšanja života (pozitivan mir)

Nasilje prirode bi poticalo iz prirode, uključujući tu i ljudsko tijelo, ono je tu nenamjerno. Nasilje aktera ili direktno nasilje se javlja u sferi ličnosti, društva i svijesti i ono je namjerno, vrše ga pojedinci koji djeluju samostalno ili u okviru nekog kolektiviteta. Kulturno nasilje služi da

legitimiše direktno i strukturno nasilje, motivirajući aktere da čine direktno nasilje ili da se suprotstavljaju strukturnom nasilju, koje može biti namjerno ili nenamjerno. Nasilje vremena se odnosi na negativne posljedice po život budućih generacija. Direktno nasilje se može podijeliti na

verbalno i fizičko. Za ekstremne slučajeve direktnog nasilja postoje posebni nazivi a to su:

Ekocid – Ekstremno nasilje nad prirodom

Suicid – Direktno, smrtonosno nasilje nad sobom Homicid – Direktno, smrtonosno nasilje nad drugim

Genocid – Direktno, smrtonosno nasilje nad cijelim narodom

9

Strukturocid – Uništenje neke strukture: destrukturacija

Kulturocid – Uništenje neke kulture: dekulturacija

Omnicid – Sve što smo naveli istovremeno Mir u prirodi je saradnja, a ne borba vrsta. Direktan pozitivan mir bi se sastojao od verbalne i

fizičke dobrote., dobra za tijelo, um i duh. Strukturni pozitivan mir predstavljao bi zamjenu represije za slobodom a eksploatacije ravnopravnošću. Kulturni pozitivan mir predstavljao bi zamjenu legitimizacije nasilja legitimizacijom mira.

Studije mira od znanja o miru do mirovnih vještina

Da bi se izgradio direktni strukturni mir, potrebno je djelovati, a medijum u kojem se to odvija je vrijeme, kao kairos i khronos. Postoje ubjedljivi argumenti u prilog objedinjavanja znanja i vještina u istoj osobi. Tri perspektive za hipoteze o nasilju i miru su:

1. Uzročnost – Nasilje i mir imaju porijeklo u jednoj sferi, npr. u odnosima unutar ličnosti ili

unutardruštvenim, klasnim odnosima ili medjudruštvenim odnosima.

2. Izomorfizam – Svaka sfera može da služi kao metafora za neku drugu, budući da medju njima postoji dovoljna strukturna ličnost da se na osnovu toga mogu postavljati hipoteze.

3. Uzročni izomorfizam – Obrasci se prenose iz sfere u sferu, individualnim, kolektivnim ili

svjesnim/nesvjesnim učenjem. Žena-Muškarac: Mir i nasilje

Patrijarhat kao direktno i struktruno nasilje: Ovdje ćemo istražiti odnos izmedju roda i direktnog nasilja, preciznije izmedju muške seksualnosti i muške agresivnosti. Ovaj odnos ćemo

razmotriti djelimično iz biološkog aspekta, ali ne biologistički, što znači u okviru diskursa sa nezavisnim varijablama, uzetim iz samo jedne discipline, (in casu biologije). Tijelo će se ovdje posmatrati u kategorijama muško-žensko. Nemogućnost da se shvati realnost postojanja patrijarhata u ljudskom društvu možda najbolje može da se objasni kao primjer kulturnog nasilja

na djelu. Feministička teorija je ukazujući na ovo dala značajan doprinos teoriji mira. Patrijarhat se ovdje shvata kao institucionalizacija muške dominacije u vertikalnim strukturama u kojima postoji visok stepen korelacije izmedju društvenog položaja roda koji se ispoljava kao dirketno

nasilje u kome je muškarac subjekat a žena objekat. Direktno nasilje: jedan u suštini muški fenomen - Tvrdnja da 95% dirketnog nasilja počine

muškarci je vjerovatno previše blaga ocjena. Ovo ne znači da žene ne mogu da učestvuju u kriminalnim aktivnostima, čak i da budu članovi nasilničkih bandi.

Muško nasilje: interakcija izmedju seksualnosti i nasilja – Opći stav koji se ovdje zastupa je da dio objašnjenja za mušku dominaciju u pogledu nasilja leži u interakciji izmedju muške seksualnosti i muške agresivnosti. Ovo je zasigurno bilo poznato vojnim stratezima. Primjer se

navodi da su (muški) borbeni piloti USS Kennedy u Zaljevskom ratu gledali porno filmove pred odlazak na borbene letove. Silovanje žena neprijatelja u ratu, dešavalo se kao dio osvajanja. Slijedi 6 hipoteza o tome a navest ćemo njih 5:

1. Muški orgazam i nasilje zasnivaju se na manje-više istoj fiziologiji 2. Pošto su neurološki slični, aktiviranje jednog nagona, može aktivirati drugi

nagon 3. Kriva nivoa testosterona kod muškaraca u vremenu je na maksimumu u životnoj

dobi u kojoj su vojno sposobni

4. Kriva nivoa estrogena kod žena je ciklična i složenija 5. Nivo monoamino oksidaza razlikuje se medju spolovima

10

Kulturni i strukturalni faktori

Ovdje ne tvrdimo da Biologija sama vlada ovim područjem. Ona može da objasni nekih 10-20%. Drugi faktori se nužno ne suprotstavljaju biološkoj predispoziciji muškaraca za nasilje. Oni mogu,

ali ne moraju da vode u istom pravcu. Na neki način može govoriti o ideji da se krozh jezik i vulgarizam može objasniti muški svijet u odnosu na ženski svijet, gdje muškarci više pusju u odnosu na žene, te da velike rakete često podsjećaju na falus itd. da ne govorimo i o falusnim

spomenicima (Nelsonov stub, Ajfelova kula i sl.). Demokratija: Diktatura=Mir:Rat

Da li su demokratije ratoborne ili miroljubive? Ono što slijedi je pokušaj da se istraže neki od aspekata moguće povezanosti izmedju unutrašnje i spoljne politike u vezi sa jednim ključnim

pitanjem - Demokratija kod kuće a ratobornost na polju. Prema slici koje imaju same o sebi, demokratije nisu ratoborne, one ne ratuju. One vole mir, samo su ponekad primorane da uzmu oružje i koriste ga van svojih granica. SAD su njedan takav primjer demokratije i korištenja oružja

van svojih granica ( i do 200 puta godišnje). Još jedan izgovor za ratobornost demokratija koji se lako može isključiti jeste: posezanje za vojnim sredstvima kako bi se postigli odredjeni izborni rezultati, kako bi se ponovo izabrao (npr. Reagan, Tacher i dr.)

Izgradnja teorije o povezanosti demokratije i ratobornosti

Pod demokratijom podrazumijevamo oblik državnog uredjenja u kojem su oni koji vladaju odgovorni onima koji vladaju kroz povratni proces zasnovan na načelu: jedan čovjek-jedan glas. Pod ratobornošću podrazumijevamo učestvovanje u ratu i akcijama koje su slične ratu.

Belicizam je pojam suprotan pacifizmu. Kulturno nasilje (definicija)

Pod kulturnim nasiljem se podrazumijevaju oni aspekti kulture, simboličke sfere naše egzistencije a tu spadju religija i ideologija, jezik i umjetnost. Zvijezde, krstovi, polumjeseci, zastave, himne i dr. Razjašnjavanje kulturnog nasilja mogli bismo da započnemo traženjem njegove negacije. Ako

je suprotnost nasilju mir, onda je suprotnost kulturnom nasilju kulturni mir. Tipologija direktnog i strukturnog nasilja - Ja nasilje vidim kao povredu osnovnih ljudskih

potreba i opće posmatrano života, koji snižava nivo zadovoljenosti potreba ispod svakog mogućeg minimuma a koje je moguće izbjeći.

Povezivanje tri vrste nasilja

u prethodnoj tabeli smo izdefinirali pojam nasilje koristeći direktno i strukturno nasilje kao sveobuhvatne kategorije ili nadvrste. Sada kulturno nasilje može da dodamo kao treću nadvrstu i stavimo ga u treći ugao slike (bezizlaznog) trougla nasilja. Uprkos prirodnoj simetriji, izmedju tri

11

vrste nasilja, postoje i suštinske razlike koje se tiču njihove vremenske dimenzije. Direktno nasilje

je dogadjaj, strukturno nasilje je proces a kulturno nasilje je konstanta – trajno stanje. Primjeri kulturnog nasilja – Sada prelazimo na listu 6 kulturnih domena pomenutih u uvodu a

to su:

1. Religija – U svim religijama postoji nešto sveto, i nazovimo to Bogom.

2. Ideologija – Odbacuje Boga i Sotonu, i vjerovanja u njih. 3. Jezik – Izvjesni jezici koji u sebi imaju latinski vokabular (Italijanski, Španksi, Francuski)

čine žene nevidljivim, korištenjem iste riječi za muški i ženski rod i za cijelu vrstu.

4. Umjetnost – Ovdje se kao primjer navodi postojanje Evropske unije na Evropskom kontinentu, tenjeno nekadašnje okruženje (Osmansko carstvo i osvajanja) gdje je Evropa nastojala da se izbori sa orijentalnim despotizmom.

5. Empirijske nauke – Jedan primjer kulturnog nasilja bila bi i neoklasična ekonomska doktrina koja sebe shvata kao nauku u ekonomskoj aktivnosti.

6. Formalne nauke – Ali ovo sigurno ne može da se kaže i za matematiku? To nije baš tako

očigledno. Ako se matematika posmatra kao formalna igra sa jednim osnovnim pravilom da teorema i njena negacija ne mogu obje da važe, onda su moguće neke nasilne posljedice.

Gandhi i kulturno nasilje Šta je sam Gandhi imao da kaže o ovim nezgodnim problemima? Kao odgovor, iz svog

ekumenizma, repordukovao je dva aksioma koji na neki način u sebi sažimaju Gandizam: jedinstvo života i jedinstvo sredstava i ciljeva. Ono što je i sam Gandhi izvukao kao zaključak iz ova dva aksioma, bilo je poštovanje svetosti ovog života i prihvatanje pravila (brini se o sredstvima) a

cilj će se pobrinuti sam za sebe, gdje to podrazumijeva poboljšanje svakog. Definiranje strateške izgradnje mira

Polje izgradnje mira, kao i svako drugo polje, ima svoju publiku navijača, kritičara i zbunjenih posmatrača. Termin izgradnja mira koristi se u različite i nerijetko oprečne svrhe. Neki ga koriste da bi opisali aktivnosti koje slijede nakon rata, dok drugi njime opisuju nove pristupe razvoju s

naglaskom na mir. Treći pak vide izgradnju mira prvenstveno kao medjuljudski i psihološki proces, ili taj termin koriste kao sinonim za transformaciju konflikta. Polje izgradnje mira se razvilo kao odgovor na najgore slučajeve nasilja u svijetu. Procesom izgradnje mira pokušava se spriječiti,

smanjiti i transformirati konflikt, te pomoći ljudima da se oporave od bilo kojeg oblika nasilja. Izgradnja mira podržava razvijanje odnosa na svim društvenim nivoima. Kada se ljudi susreću i uspostavljaju medjusobne odnose, vjerovatnije je da će suradjivati u procesu konstruktivnog

razgovora o konfliktu. Mir se ne dešava tek tako, on se gradi kada osobe preduzimaju promišljenje korake prilikom donošenja odluka o dugoročnim planovima. Bitno je naglasiti da izgradnja mira nije:

Prijatna ili idealistična

Nije isto što i transformacija konflikta Nije namijenjena samo postkonfliktnim društvima

Nije primarno bazirananna zapadnjačkim idejama Ne želi se izbjeći konflikt ili ignorisati strukturalne forme nasilja i nepravde

Vrijednosti potrebne za izgradnju mira

Izgradnja mira nastaje iz odredjenog sistema vrijednosti koje pomažu procese donošenja odluka. U idealnom slučaju, osobe započinju graditi mir nakon što su se osvrnule na svoj život i odluke koje utječu na druge. Kada ljudi rade s drugima na izgradnji mira, njihove vrijednosti se daju lako otkriti

postavljajući pitanje u vezi s ciljevima: šta će donijeti izgradnja mira?

12

Ljudske potrebe i ljudska prava – Izgradnja mira zagovara održavanje kvalitete života.

Izgradnja mira stremi ka stvaranju društava koja afirmiraju ljudski dignitet kroz zadovoljenje ljudskig potreba i zaštitu ljudskih prava. Materijalne potrebe i prava uključuju hranu, smještaj, vodu, zdravstvenu skrb i resurse koji omogućavaju ostvarivanje fitičkih potreba. Društvene

potrebe i socijalna prava uključuju pravo na dignitet, pripadnost i transparentnost u odnosima, zaštitu od nasilja i dr. Kulturne potrebe i prava uključuju mogućnost ostvarivanja ličnog, kulturnog i religijskog identiteta bez posljedica, prijetnji ili zastrašivanja.

Medjuovisnost – Ljudi su medjuovisni, njezadovoljene ljudske potrebe ili pravo bilo koje osobe ili grupe ispoljavaju se i utječu na cjelokupno čovječanstvo. Kada su ljudi svjesni medjuovisnosti s

drugima i cijene je, oni uskladjuju svojqa nastojanja da zadovolje svoje potrebe i prava ne nanoseći štetu drugima.

Partnerstvo – Pogled na svijet koji se zasniva na ''tlači ili budi tlačen'' stvara temelj za nasilje. Vrijednost partnerstva je alternativa dominaciji. Ono ohrabruje ljude da koriste moć zajedno s drugima, kako bi se zadovoljile zajedničke potrebe i prava.

Ograničavanje nasilja – Ljudi se medjusobno povrijedjuju kroz odlučivanje o tome šta treba, a šta ne treba koristiti, kako se ponašati prema drugima i kada koristiti silu protiv drugih kako bi se

zadovoljile potrebe. Konflikti nastaju kada ljudi pokušavaju ostvariti kako slobodu i sigurnost, tako i privatnu svojinu i distributivnu pravdu.

Vještine u medjuljudskim odnosima potrebne za izgradnju mira Konflikt je sastavni dio svih odnosa. Izgradnja mira je fokusirana, kako na konflikte većih

razmjera, tako i na svakodnevne konflikte manjih razmjera. Grupe u konfliktu često doživljavaju vidok nivo internih konflikata koji spriječavaju komunikaciju sa suprotnom stranom. Često se dešava da visokopozicionirane osobe dolaze na pregovore, a da ih za tu poziciju nisu izabrale osobe koje predstavljaju. Sljedeće vještine u medjuljudskim odnosima pomažu osobama da rade

na rješavanju konflikata na konstruktivan način:

Vještine samopropitivanja – Pomažu osobama da dobiju uvid u spostvene obrasce

ponašanja, te da identificiraju zdrave životne odluke. Vještine aktivnog slušanja – Pomažu u korištenju verbalnih i neverbalnih načina u težnji

ka medjusobnomrazumijevanju. Vještine diplomatskog i asertivnog govora – Pomažu osobama da iskomuniciraju

važna ili potencijalno konfliktna pitanja na taktičan način. Vještine postavljanja pitanja – Pomažu osobama da identificraju sopstvene snage i

uspjehe kao način poboljšanja dobrih obrazaca ponašanja u medjusobnim odnosima. Vještine kreativnog rješavanja problema – Omogućavaju odredjivanje i pronalaženje

novih načina za rješavanje problema.

Vještine dijaloga – Pomažu pojedincima i grupama da iskreno komuniciraju, kako bi postigli medjusobno razumjevanje i transformaciju.

Vještine pregovaranja – Omogućavaju učenje izražavanja vlastitih potreba imajući u vidu potrebe drugih kako bi se pronašlo održivo rješenje prihvatljivo svima.

Vještine medijacije – Pomažu u vodjenju drugih kroz proces pregovora, kako bi se došlo do zadovoljavajućih rješenja.

Korištenje analiza u izgradnji mira Konflikt i nasilje su uvijek kompleksni. Analitički instrumenti omogućavaju struktuiran pregled

informacija o konfliktu, kako bismo identificirali domen u kojem je potrebna intervencija. Razumijevanje lokalnog konteksta se odnosi na to da je potrebno da osobe aktivne na tom polju izgradnje mira razumiju zbog čega se dešava konflikt i dr. Osobe koje pribjegavaju nasilju će uvijek

13

naći način da ga opravdaju, te je bitno naglasiti da su svi oblici nasilja povezani, te strukturalno

nasilje uvijek vodi ka sekundarnom nasilju. Pregled procesa izgradnje mira

Izgradnja mira zahtijeva različite pristupe. Pristupi koji su dio spone izgradnje mira mogu se svrstati u 4 kategorije od kojih je svaka fokusirana na specifičan zadatak.

1. Rješavanje konflikta nenasilnim putem – Zagovarači pokušavaju zadobiti podršku u

procesu donošenja promjena tako što povećavaju moć grupe koja će raditi na rješavanju

problema i stvoriti uslove za transformaciju odnosa. 2. Smanjenje direktnog nasilja – Nastojanje za smanjenjem direktnog nasilja usmjereno

je ka spriječavanju onih koji provode nasilje, prevenciji i pružanju pomoći žrtvama nasilja

itd. 3. Transformacija odnosa – Kako bi mir zamijenio nasilje, potrebno je raditi na ponovnoj

izgradnji odnosa koristeći niz procesa koji uključuju rad na traumama i dr.

4. Izgradnja kapaciteta – Dugoročna nastojanja izgradnje mira baziraju se na raspoloživim kapacitetima koji doprinose zadovoljenju potreba i prava ljudi.

Nenasilno rješavanje konflikta U konfliktima u kojima je moć nejednako raspodjeljena i u kojima nije dovoljno razvijena svijest

javnosti o ovim problemima, često je teško potaknuti sukobljene strane na razgovor. Strateško nenasilje predstavlja niz pristupa koji pokušavaju donijeti promjene kroz eskalaciju konflikta bez korištenja nasilja, te jebitno naglasiti da strateško nasilje nije pasivno. Nenasilno djelovanje

nastoji podići svijest javnosti i izbalansirati odnose moći. Neovisno o razlogu korištenja nenasilja, strateško nenasilje stremi ka zadovoljavanju potreba svih onih uključenih u konflikt. Obostrano zadovoljenje potreba ostvaruje se putem uspostavljanja uspješnih pregovora, te smanjenjem moći onih koji spriječavaju druge u ostvarivanju svojih potreba i prava.

Izgradnja moći – Vojska gradi svoju moć kroz kvantitet i kvalitet naoružanja i ljudstva. Grupe koje koriste nenasilje povećavaju svoju moć pokazivanjem da drugi ovise o njima. Vladina politička

moć neminovno ovisi o dogovoru i suradnji gradjana a ponekad i medjunarodne zajednice. Aikido princip – Predstavljaju nenasilne borbene vještine, pomažu u shvatanju kako oporba

može iskoristiti moć drugog u svoju korist. U Aikido borbi, osoba vuče ili gura napadača u istom msjeru u kojem se on kreće, što dovodi do izbacivanja protivnika iz ravnoteže.

Monitoring i zagovaranje – Neke grupe dovode do eskalacije konflikta korištenjem nenasilnih metoda kao što su monitoring problema i zagovaranje promjena.

Protestiranje i ubjedjivanje – Cilj ovog pristupa je podizanje svijesti o nepravdi i sramoćenje nasilnika kroz javna djelovanja kao što su publikacije, govori, marševi ili simbolične lažne sahrane, kako bi se privukla pažnja na one koji su poginuli.

Odbijanje suradnje – Ovaj oblik nenasilnog djelovanja stavlja naglasak na čin odbijanja u kojem ljudi prestaju raditi svakodnevne aktivnosti kao način suprotstavljanja drugoj grupi.

Intervencije – Cilj ove strategije je prekidanje statusa quo i ukazivanje na nasilje, kako bi se ljudi mobilizirali u procesu stvaranja promjena. Psihološka intervencija koristi štrajk gladju i ukazivanje

na elemente i opasnosti uništavanja moralnih sistema ljudi.

14

Smanjenje direktnog nasilja

Druga kategorija mape izgradnje mira koja se odnosi na smanjenje direktnog nasilja uključuje zakonske i pravne sisteme, državu i vosjku, i programe mirovnih misija kao što su otvaranje

izbjegličkih kampova, kako bi se omogućio siguran prostor za život. Cilj ovih strategija je prevencija viktimizacije, ograničavanje djelovanja nasilnika i stvaranje sigurnog prostora za buduće procese izgradnje mira. Zakonski i pravni sistemi mogu pomoći u održavanju javnog reda i mira,

što je nezaobilazno u stvaranju održivog mira. Cilj humanitarne pomoći jeste smanjenje ljudske patnje, te je vrlo važna za izgradnju mira. Vojna intervencija u cijeloms vijetu se opravdavaju sa izjavom da vojske promiču mir putem smanjenja nasilja koje je prouzrokovala druga strana,

primjer SAD. Cilj mirovnih misija je zaustavljanje ciklusa nasilja izmedju zaraćenih strana uz pomoć različitih metoda. Primjer UN mirovne snage. Zaštićene zone su one zone koje se stavljaju pod zaštitu mirovnih trupa i to su zone u kojima se nalaze civili, te je tu zabranjena

upotreba oružja i sl. Transformacija odnosa

Transformacija je ključni princip svih programa izgradnje mira. Izgradnja mira nastoji transformirati osobe, porodice, zajednice, preduzeća, strukture i vlade tako šo će zamijeniti

destruktivno očitovanje konflikta s konstruktivnim rastom i razvojem. Glavni zadatak izgradnje mira je transformacija odnosa u kojem prestaje destruktivno ponašanje a započinje zadovoljenje ljudskih potreba i zaštita ljudksih prava. Trauma je dogadjaj, niz dogadjaja ili

prijetnja odredjenog dogadja koji uzrokuje trajne fizičke, emotivne ili duhovne posljedice. Ona može biti izazvana strukturalnim nasiljem, kriminalom, zlostavljanjem ili ratnim djelovanjima. Neki traumatski dogadjjai ostavljaju posljedice kojima se ljudi bave godinama, pa čak i stoljećima.

Transformacija konflikta – Ovi procesi pokreću demokratsku komunikaciju o skrivenim uzrocima konflikta i kreiraju zadovoljavajuća rješenja za sve uključene strane. Pristupi transformaciji konflikta su:

Dijalog Principijelni pregovori

Medijacija Trening

Uspostavljanje pravde

Restorativna pravda Tranziciona pravda

Izgradnja kapaciteta

Cilj izgradnje mira je ne samo zaustavljanje konflikta, već kreiranje kapaciteta za kulturu pravednog mira. Izgradnja kapaciteta za pravedan mir podrazumjeva da ljudi ne smatraju kulturu kao statičnu stvar, već da znaju kako preuzeti odgovornost za njeno oblikovanje, kao i stvaranje

pratećih infrastruktura kao što su institucije, organizacije i sl. Održivost je ključna u ovom segmentu izgradnje mira. Ona implicira dugoročno promišljanje i planiranje, te kreiranje konstruktivnih medjuljudskih odnosa i ophodjenja prema okolini. Izgradnja kapaciteta uključuje

obrazovne programe, radionice i promjenu vojnih struktura koje bi trebale da se fokusiraju na ljudsku sigurnost. Obrazovanje – U idealnom slučaju, svi obrazovani segmenti su usmjereni ka obezbjedjenju

vrijednosti i vještina potrebnih za miran suživot. Obrazovanje uključuje neformalnu, medijsku i kulturnu, kao i porodičnu socijalizaciju unutar formalnog i vjerksog obrazovanja. Novinarstvo i mediji takodjer pomažu u obrazovanju ljudi tako što pr užaju informacije i oblikuju javno mnijenje.

15

Razvoj – To je stalan proces namijenjen promicanju ljudskog prosperiteta, sreće i kvalitete života.

Njegov cilj je jačanje kapaciteta zajednica kako bi se zadovoljile ljudske potrebe i zaštita ljudskih prava. Razvoj zavisi od mira, a rat ga spriječava ili unazadjuje.

Promjena u vojnim strukturama – Pojedini mirovni aktivisti se bave promjenom prirode vojnih institucija u nastojanju da izgrade kulturu pravednog mira. Programi vezani za promjene u vojnim strukturama imaju za cilj povećanje civilnog utjecaja na vojsku, usmjeravanje vojnog obrazovanja

na zaštitiu sigurnosti ljudi. Istraživanje i evaluacija – Istraživanje na nekoliko načina doprinosi izgradnji mira. Istraživanje

dinamika i uzroka konflikta može pomoći u njegovom smanjenju jer osobe uključene u ovaj proces dobijaju veći uvid u problematiku. Cilj evaluacijskog istraživanja je prikupljanja podataka o prošlim i sadašnjim aktivnostima na polju izgradnje mira.

Strateško planiranje izgradnje mira

Konflikti su zreli za pregovore onda kada je odnos moći približno jednak i kada postoji svijest o ključnim problemima. Period prije nasilja se odnosi na period prije samog početka djelovanja bilo koje vrste nasilja i sadrži neke strukturalne oblike nasilja koji se dešavaju prije samog izbijanja

velikog nasilja. U periodu direktnog nasilja, dodatni programi izgradnje mira trebaju uvesti pitanje žrtve i počinioca u javni diskurs. Organizacije koje pružaju medjunarodnu i lokalnu pomoć trebaju organizirati otvaranje izbjegličkih kampova za raseljena lica i druge žrtve nasilja. Period

nakon nasilja predstavlja postratno društvo, program demilitarizacije i reintegracije boraca u zajednicu, program liječenja traume i rekonstrukcija infrastrukture. Principi prakse strateške izgradnje mira su:

1. Propitivanje vrijednosti 2. Analiziranje konflikta i nasilja 3. Zadovoljenje osnovnih potreba i prava

4. Dugoročno planiranje 5. Transformacija cjelokupnog sistema 6. Koordinacija aktivnosti i aktera

7. Identificiranje i stvaranje moći 8. Osnaživanje drugih 9. Smatrati kulturu resursom

10. Korištenje kreativnosti Evaluacija i koordinacija izgradnje mira

Jedan od rijetkih mjerljivih uspjeha izgradnje mira je bio osoba koje su posvetile svoj privatni i poslovni životovom procesu. Tokom 1980. godine, nije postojao univerzitet koji je nudio program

transformacije konflikta i izgradnje mira. Danas ipak postoji veliki broj univerziteta koji uključuju predmete koji se tiču vještina izgradnje mira i sl. Programi izgradnje mira ne doprinose uvijek miru jer samo dobre namjere nisu uvijek samo dovoljne. Različiti pristupi izgradnji mira mogu biti u

suprotnosti ili naprosto doživjeti neuspjeh ako izmedju njih ne postoji koordinacija. Pedagogija mira

Pedagogija mira je posrednik između teorije (istraživanja mira i konflikata) i prakse (mirovnog odgoja). Ona, pravljenjem sopstvenih teorija i razvijanjem novih i modernih modela učenja

doprinosi analiziranju konflikata i pravilnom ophođenju prema nasiljeu na ličnom, društvenom i međunarodnom nivou. Historijski razvoj pedagogije mira vezuje se za kraj Drugog svjetskog rata. Taj je razvoj tekao u fazama koje su se preklapale i koje još i danas paralelno postoje. Prvu faza

(individualističko idealističke pedagogije mira) obilježava individualistički pristup: 'Rat počinje u

16

glavama ljudi'. Druga faza okarakterisana je političko-naučnim pristupom i shvata rat kao politički

problem internacionalnog sistema. Treća faza je bila u znaku prevaziđenog konflikta između Istoka i Zapada. Sadržajni pojmovi tokom ove treće faze vežu se za negativni i pozitivni pojam mira, te za kulturalni pojam nasilja, kojeg je uveo Johan Galtung. U smislu smanjenja nasilja nad

prirodom ekološka problematika uvrštena je u ciljeve pokreta za izmirenje sa prirodom. Šta znači mir

Pedagogija mira je posrednik između naučne teorije (istraživanja mira i konflikata) i prakse (mirovnog odgoja). Ovaj dio posvećen je pojašnjavanju bitnih pojmova „mir“, „rat“, „sila“,

„konflikt“ i postavlja pitanja koja se tiču saznanja i napretka u oblasti istraživanja mira i konflikata. Ova saznanja su osnova za mirovno-pedagoški rad, o kojem će biti riječi u narednom poglavlju, ali i za praktičnu primjenu mirovnog odgoja, što će nam biti predstavljeno u poglavlju „Šta rade ljudi

koji se bave pedagogijom mira?“. Šta znači mir? Ovo pitanje je u naslovu ovog poglavlja. Možda bi prvi odgovor na njega mogao glasiti: suprotnost ratu. Nakon toga se, naravno, postavlja pitanje, kako bi se mogao definisati rat. Samo je po sebi razumljivo da će pri traženju odgovora na ovo

pitanje doći do upotrebe pojmova "nasilje" i "konflikt", čime su pobrojane sve teme ovog poglavlja. Da li smo zaista dobro opisali mir ako kažemo da je to odsustvo rata? Da li bi u tu definiciju trebalo ubrojati još neke faktore? Šta je sa pojmom "sigurnost"? Kakvu ulogu u svemu ima pravednost?

Da li je moguće istovremeno imati mirnodopske i nepravedne odnose i situacije? Prenošenje vještine mira

Vještina mira je veoma važna da bi se shvatile veze, sortirali razvoji i sprovele samostalne analize i strategije, a sve u cilju rasprave o ratu i nasilju. Po našem shvatanju, vještina mira je prije svega

sposobnost u koju između ostalog spadaju: poznavanje uzroka rata i nasilja, individualne sposobnosti za ostvarivanje mira i društveni i internacionalni uslovi. U ovu vještinu spada i procjenjivanje sopstvenih mogućnosti i sposobnosti, a ona se može prenijeti na učenike u školama, ali i na odrasle u okviru andragoških institucija ili u okviru samostalno organiziranog procesa

učenja unutar grupa. Bez ove vještine nije moguć odgovoran mirovni odgoj, ali ona sama nije dovoljna, već su potrebne i druge sposobnosti.

Uvod za sticanje vještine mira Na koji način se može naučiti vještina mirnog prevazilaženja osobnih, društvenih i internacionalnih

konflikata, otkrivanje interesa koji stoje iza njih i pokušati pronaći nenasilno rješenje? Davanje jasnih uputa koje može razumjeti svaki čovjek i koje će ga voditi ka sticanju vještine mira je jedan od najtežih zadataka pedagogije mira i mirovnog odgoja. Čak i osobe koje se bave istraživanjem

mira i pedagogijom mira moraju uvijek i iznova da potvrđuju sopstvena saznanja i da ih preispituju, jer se ne radi o dokazivanju ili postavljanju nekih postulata, već o praktičnoj pomoći pri savladavanju pedagoške svakodnevice. Često se dešava da se vještina mira pogrešno zamijeni sa

pretjeranom spremnošću na mir, pa se shodno tome vještina mira ocijenjuje pogrešno - osobe koje imaju tu sposobnost je lakše integrirati u društvo, ali one ne razumiju mnogo način života ili čak nisu ni sposbne za današnji način života koji je pun takmičarskog duha. Međutim, ovakva

pretpostavka je potpuno pogrešna. Ne može preživjeti ni jedna porodica, a kamoli cijeli svijet (društvo), ukoliko se takmičarski duh i principi takmičenja shvate kao dominirajući nagoni koje treba slijepo slijediti. Naučnica Hanne-Margret Birckenbach iz Saveza za projekte istraživanja

mira iz Kiel-a (Kil) nabrojala je cijeli niz "očekivanja" koja mora da ispuni osoba da bi bila sposobna naučiti se vještini mira. Pritom se radi prije svega o spremnosti i sposobnosti da se da lično mišljenje o nekoj političkoj akciji, zatim o mogućnosti pretpostavke kakve bi posljedice (negativne i

pozitivne) moglo izazvati sopstveno djelovanje po nas same i po druge, te o razvijanju distance prema pritisku i netolerantnosti prema nasilju.

17

Uvod za mirovno djelovanje

Uvod za samostalno političko mirovno djelovanje je neodvojiv dio mirovnog odgoja. Neki očekuju da se mirovni odgoj shvati kao pedagoški odjel mirovnih pokreta. Ovakav zahtjev je dosta

simpatičan, međutim, pretpostavke, metode i ciljne grupe kojima se obraćaju mirovni odgoj i mirovni pokreti su toliko različiti (uprkos zajedničkoj kritici nasilja i težnji ostvarivanja mira) da je njihovo spajanje nepotrebno i nekorisno. Mirovno djelovanje ima za cilj uticati na političke odluke i

razvoje na lokalnom, državnom i internacionalnom nivou i može imati različite forme. Mirovno djelovanje u užem smislu znači, na primjer, sudjelovanje u mirnim akcijama građana protiv rata i nasilja. Ovakva forma djelovanja ide od akcija blokiranja mjesta sa kojeg bi trebala biti ispaljena

raketa, preko štrajkova glađu kojima se ukazuje na problematiku atomskog naoružanja do odbijanja plaćanja poreza.

Principi mirovnog odgoja S obzirom na to da se pedagogiji mira sve više prebacuje da teži ka naivnom posmatranju svijeta i

da je jednostrana, ova dva autora su sastavila i listu "mirovno-pedagoških osnova" koju ćete naći na posebnoj stranici. "Mirovni odgoj se ne odvija na tzv. ničijoj zemlji, već se uvijek tiče postojećih ili prikrivenih konflikata. On se trudi da jasno predstavi predmet konflikta, da konflikt učini vidljivim

i da ponudi mogućnosti za raspravu. Prevazilaženje konflikata zauzima centralno mjesto u pedagogiji mira. Ponekad mirovni odgoj može doprinijeti pozitivnom razvoju konflikata, a u najboljem slučaju čak i razraditi rješenja za konflikte. U svakom slučaju, cilj mirovnog odgoja je

doprinos tome da se konflikti rješavaju i prevazilaze sa što manje upotrebe sile. Mirovni odgoj je, kao uostalom i svaka druga pedagoška oblast, usmjeren na dugoročne procese učenja i promjena i samo se u određenim slučajevima može primijeniti pri rješavanju kriznih situacija u smislu

pedagoške vatrogasne službe. Ovdje se mora obratiti pažnja na opasnost od političke instrumentalizacije, jer cilj mirovnog odgoja ne može i ne smije da bude prenošenje određenih moralnih ili čak političkih vrijednosti tokom kriznih situacija.

Polazne tačke mirovnog odgoja "U mnogim spisima i programima kao opravdanje za mirovni odgoj stoji rečenica iz preambule

Ustava UNESCO-a iz 1945. godine: 'S obzirom na to da rat počinje u glavama ljudi, upravo tamo moramo obezbijediti mir.' S pravom se iz ovog iskaza može izvući zaključak da su ljudi sposobni da uče i da mogu da nauče kako se mirno živi sa svojim susjedima i na koji način se mir može proširiti

cijelim svijetom. U pedagogiji mira se, opet, uprkos mnogim (pa čak i naučnim) mitovima, ukazuje na to da niko po prirodi nije rođen sa predispozicijama za upotrebu nasilja i sile te da na ponašanje pojedinca utječu vanjski faktori, ali da se njegovo prirodno (nenasilno) ponašanje nikada ne

determinira pod uticajem tih vanjskih faktora. Samim tim je odgoj principijelno moguć i ima smisla. Osnove mirovnog odgoja

"Od sredine šezdesetih godina pedagogija mira se vraća na pojmove mira i nasilja koje je uveo Johan Galtung. Norveški naučnik je predložio da se o nasilju govori uvijek kada budu povrijeđene

osnovne potrebe čovjeka: preživljavanje, opće stanje tijela, lični identitet ili sloboda da se odabere između dvije mogućnosti. Nasilje se upotrebljava svaki put kada se na ljude utiče u bilo kojem smislu, što ima za posljedicu da se oni ne razvijaju onako kako bi se mogli razvijati (strukturalno

nasilje). On spominje sljedeći primjer: Životni vijek od trideset godina nije se smatrao nasiljem u kameno doba, ali životni vijek od trideset godine u naše doba, koji je tako kratak zbog ratova ili socijalnih nepravdi (ili zbog obje stvari) po našoj definiciji se mora označiti kao nasilje." Galtung je

krajem šezdesetih godina napravio razliku između ličnog ili direktnog nasilja s jedne i strukturalnog nasilja s druge strane, a danas ide i korak dalje: Danas, uglavnom, radim sa jednim trouglom - direktno, strukturalno i kulturalno nasilje. Strukturalno nasilje povređuje potrebe čovjeka, ali niko

nije direktni počinilac, a time ne postoji ni neko ko je u tom smislu odgovoran. Kulturalno nasilje je

18

opravdavanje strukturalnog ili direktnog nasilja kulturom." Nešto veću težinu imaju druge kritike

koje su usmjerene protiv "širokog" pojama nasilja. Profesor pedagogije Andreas Flitner ukazuje na to da prošireni pojam nasilja vodi do nejasnoća i da se brišu različiti stupnjevi nasilja: "Ja se zalažem za štedljivu i reduciranu upotrebu ovog pojma, ali ne želim da se moje stanovište zamijeni

sa onima koji kriminaliziraju upotrebu sile prije nego što sagledaju cjelokupnu situaciju. Ovakvim načinom razlikovanja ne želim staviti u pitanje saznanja koja su razjasnila uske uzročno-posljedične veze između direktnog tjelesnog nasilja i upotrebe oružja - obje su vrste loše upotrebe sile. Samo

ne želim da se istovremeno govori o različitim nivoima i načinima djelovanja i da se oni međusobno miješaju."

Srodne discipline: bliskost sa ekološkim odgojem i odgojem u oblasti ljudskih prava i trećeg svijeta

Nije dovoljno ako oblast mirovnog odgoja usmjerimo samo na problematiku naoružanja i sigurnosnu problematiku. Hans Nicklas (Niklas) i Änne Ostermann (Ene Ostraman), koji se bave mirovno-pedagoškim radom u Hesenškoj fondaciji za istraživanje mira i konflikata, predlažu

da se u sistematsku obradu i istraživanje šta to implicira i dovodi do upotrebe sile i nasilja uključe bar i istraživanja u vezi sa zaštitom okoliša i sa Trećim svijetom. Poseban mirovno-pedagoški pristup problematici konflikta između Sjevera i Juga je sagledavanje posljedica izvoza oružja iz

industrijskih zemalja Zapada u zemlje Trećeg svijeta. Pored toga postoji još tema s kojima bi se u usku vezu mogla dovesti problematika Sjever-Jug, npr. uzroci migracijskih kretanja i reakacije na odbijanje migranata u Evropi, te nedavno isklijala "neprijateljska slika islama". Na osnovu ovih

tema obrada konflikta Sjever-Jug dobija i osobnu dimenziju, a mogu se uvesti i lična iskustva koja su od velike pomoći pri prevezilaženju konflikta. Ekološka dimenzija se također pokazala kao važan faktor pristupa konfliktu, jer postoje konflikti koji nastaju zbog ekoloških pozicija (konflikt oko

važnih resursa kao što je voda). Granice mirovnog odgoja

Mora se shvatiti kako su male mogućnosti uticaja mirovnog odgoja i kako su raznoliki i jaki drugi uticaji koji stoje nasuprot ciljevima mirovnog odgoja. Na osnovu istraživanja znamo da na ponašanje ljudi ne utiče samo ponašanje njihovih roditelja, nastavnika i odgajatelja, već i njihova

svakodnevna iskustva i način na koji se pred njihovim očima rješavaju problemi kao i način na koji je organiziran društveni život u njihovoj zajednici. Iz tog razloga veoma je važno da smo svjesni granica mogućnosti mirovnog odgoja i da djelujemo u okviru tih granica kako ne bismo gajili lažne

nade i iluzije. Na primjeru trenutnog pristupa politike i društva pojavi desničarskog ekstremizma među mladima u Njemačkoj sasvim je jasno kako je malo područje djelovanja mirovnog odgoja, čak i onda kada veliki dio društva osuđuje desničarski ekstremizam.

Konstruktivno prevazilaženje konflikta - osnova mirovnog odgoja

Konstruktivno prevazilaženje konflikta je osnova rasprave o ratu i miru. Sa stanovišta mirovnog odgoja i oblasti koja se bavi istraživanjem mira postoji saglasnost oko toga da se konflikti moraju rješavati nenasilno i bez prijetnje silom kako bi se poštivala zagarantovana ljudska prava. Važnu

ulogu pri tome igraju važeće pravne norme, postupci posredovanja i medijacije. Bez obzira na to da li se razlogom nastanka konflikata smatraju socijalna priroda čovjeka ili različiti društveni interesi, način prevazilaženja konflikata smatra se najvažnijim kriterijem sposobnosti čovjeka za

miran suživot i održanje mira. Naučnik Johan Galtung u jednoj rečenici je opisao ovu vezu: 'Reci mi kako se ponašaš tokom konflikta, a ja ću ti reći koliko si civiliziran'.

Šta su konflikti? Konflikti su stari koliko i čovječanstvo. Oni su opći fenomen, koji se može pronaći na svim

nivoima suživota ljudskih bića. Nepostojanje konflikta može se ocijeniti kao problematično ili čak

19

štetno za mir. Nepostojanje konflikta znači da je sva moć u rukama jedne partije koja ima vlast

i moć i polazi od toga da postoji samo jedna "istina" i da samo jedna strana "ima pravo" što, naravno, može rezultirati upotrebom i eskalcijom sile. Ovakve predstave vrlo često završavaju razmišljanjem i djelovanjem po kojima je jedina istina da gubitak na jednoj strani znači dobitak na

drugoj. Ova logika - pobjednik je jači znači da je on upravu. Konflikti se odvijaju kroz različite faze konflikta. U predfazi se mogu prepoznati latentni ili manifestni konflikti, ali se oni (još uvijek) ne ocijenjuju negativno. U fazi eskalacije konflikta djeluje posebna dinamika, koja zaoštrava

djelovanje u konfliktu. U tzv. "fazi razjašnjavanja" radi se o tome da se zajednički suživot ponovo definiše i izgradi. Ove faze se nazivaju "krivine" konflikta. Tokom različitih faza konflikta potrebne su posebne sposobnosti bavljenja konfliktom, sposobnosti smirivanja konflikta i pronalaska

rješenja. Eskalacija konflikata je veoma opasna jer:

Konflikti mogu izmaći kontroli

Nakon toga na raspolaganju stoji veoma malo načina alternativnog djelovanja Sila i nasilje se uvodi kao način djelovanja

Na prvom mjestu više ne stoji potraga za zajedničkim rješenjem, već pobjeda i poraz koji

treba nanijeti suparniku Dolazi do personifikacije konflikta Emocije pobjeđuju nad zdravim razumom

Uništavanje postaje osnovni cilj djelovanja

Friedrich Glasl definisao je devet stepenica eskalacije konflikta koje opisuju dinamiku konflikta i to su:

1. Okoštavanje - Stanovišta se učvršćuju i sve se više definišu suprotnosti. Svijest o sukobu koji predstoji drži aktere u grču. Još uvijek postoji nada da se sukob može riješiti pregovorima. Još uvijek ne postoje isključive pozicije.

2. Debata - Dešava se polarizacija razmišljanja, osjećaja i htijenja. Nastaje način razmišljanja koji nazivamo "crno-bijeli", a razmišlja se u kategorijama "nametnuti svoje mišljenje ili dopustiti da nam tuđe bude nametnuto".

3. Akcije - Sve više značenja pridaje se izjavi da "priča više ne pomaže" i pristupa se strategiji "dovesti suparnika pred svršen čin". Strane u konfliktu više ne osjećaju međusobnu empatiju, raste opasnost od pogrešne interpretacije postupaka druge strane.

4. Koalicije - Stereotipi i klišei dobijaju na značenju. Partije manevrišu jedna protiv druge. Obje strane pokušavaju osvojiti što više simpatizera i pristalica.

5. Gubitak "dobrog glasa" - Dolazi do javnih i direktnih (zabranjenih) sukoba koji imaju za

cilj prikazivanje suprotne strane u lošem svjetlu. 6. Strategija prijetnji - Rastu međusobne prijetnje. Postavljanjem ultimatuma ubrzava se

eskalacija konflikta.

7. Ograničene akcije s ciljem uništenja - Suprotna strana se više ne posmatra kao ljudsko biće. Planiraju se i sprovode ograničene akcije s ciljem uništenja. Izvrću se vrijednosti: relativno mala šteta koja se pretrpi označava se kao sopstvena pobjeda.

8. Rasprskavanje - Uništenje neprijateljskog sistema se posmatra kao cilj. 9. Zajedno u ponor - Dolazi do totalne konfrontacije bez mogućnosti povratka. Kao jedini cilj

se prihvata uništenje protivnika, pa čak i ako je cijena tog uništenja samouništenje.

Konstruktivni pristup konfliktu Konflikti se još uvijek pokušavaju riješiti, odnosno regulisati "tradicionalnim" metodama, čija je

bezuspješnost već odavno očita. U ove tradicionalne metode spadaju strategije prisile i prijetnje koje bi trebalo da natjeraju konfliktne strane da prekinu međusobna neprijateljstva. I apeliranje na etičke vrijednosti i ubjeđenja ima za cilj spiječavanje eskalacije konflikta. Razdvajanje konfliktnih

strana ili prevazilaženje zajedničkih nesporazuma sve se više koristi za otvaranje novih pogleda na konflikt. Iako ovakve strategije mogu da spriječe nastanak otvorenog konflikta, one ne

20

predstavljaju nikakav doprinos tretmanu uzroka konflikta niti utiru put ka konstruktivnom rješenju.

Različite mogućnosti konstruktivnog pristupa konfliktu zavise od stepena razvoja i eskalacije samog konflikta.

Medijacija - posredovanje u konfliktima Pojam "medijacija" potiče od latinske riječi "mediare" (posredovati). U SAD-u je ovaj pojam uveden

u stručnu upotrebu 1970. godine te je kao takav preuzet iz engleskog u njemački jezik. Medijacija znači posredovanje treće, neutralne strane u konfliktima sa ciljem da se postigne zajedničko rješenje kojeg bi prihvatile sve strane u konfliktu. Iz dosadašnjeg iskustva naučili smo da se

konflikt, ako dostigne određenu tačku eskalacije sukoba, više ne može riješiti samo učešćem sukobljenih strana, već da je potrebno posredovanje. Treća strana mora biti prihvaćena od strane onih sukobljenih da bi mogla doprinijete rješavanju

sukoba. Harvardski koncept

Postoje tri osnovna puta za riješavanje problema: izjednačavanje interesa, određivanje pravnih pozicija i određivanje pozicija moći. Djelovanje u smislu riješavanja problema okarakterisano je

angažmanom koji je usmjeren ka interesima sukobljenih strana. Sazivanje suda je primjer određivanja pravnih pozicija. Štrajkovi i ratovi određuju postupak određivanja moći. Izjednačavanje interesa je proces koji je mnogo efektivniji od određivanja pravnih pozicija, a

određivanje pravnih pozicija se mnogo više isplati od sukoba koji određuje pozicije moći. Šest pravila za primjenu isplativog sistema rješavanja konflikta:

1. U središte pregovora postavite interese sukobljenih strana. 2. Razvijte postupak koji će ohrabriti sukobljane strane da se vrate za pregovarački stol. 3. Isplanirajte isplativ postupak određivanja pravnih pozicija, ako ne uspiju metode koje ste

razvili.

4. Posavjetujte sudionike konflikta i dajte im prijedloge i svoj sud o tome na koji način bi se dugoročno mogao spriječiti konflikt.

5. Različite postupke stavite na papir od najjeftinijeg ka najskupljem.

6. Obratite pažnju na motivaciju sudionika, njihovu spremnost na postupak i sredstva koja Vam tokom postupka stoje na raspolaganju.

Komunikacija - ključ za rješenje konflikta Uspješna komunikacija je ključ za konstruktivan pristup konfliktu. "(Onaj) koji razgovara, (taj) ne

puca" - ovako je na najmanji zajednički nazivnik svedena funkcija komunikacije. U veoma profesionaliziranoj ili čak ritualiziranoj formi komunikacija igra odlučujuću ulogu pri svakom postupku rješavanja konflikta. Zato je i prenošenje vještine komuniciranja od presudnog značaja

za pedagogiju mira. Komunikacija je zokom konflikta ometena ili veoma ograničena. Postavlja se pitanje kako bi trebalo da izgleda taj prvi korak - komunikacija - da bi se došlo do zajedničkog stanovišta, a tako i do zajedničkog rješenja konflikta.

Kant, Immanuel: Ka vječnom miru

Prvi odjeljak: preliminarni članovi vječnog mira medju državama – ''Nijedan mirovni ugovor ne treba smatrati valjanim ako je sklopljen tako da prešutno sadrži povod budućem ratu''. Ako bi bio sklopljen takav mirovni ugovor on ne bi omogućavao mir i kraj svih neprijateljstava,

a poglavito vječni. Uzroci rata poništavaju se potpisivanjem mirovnog ugovora. Nijednu samostalnu državu (bez obzira na to je li ona velika ilimala ne može država steći naslijeđem, zamjenom, kupovinom ili darivanjem. Po Kantu država nije imovina, već je zajednica ljudi kojoj nitko ne može

zapovijedati niti njome raspolagati doli ona sama. Nakalamljuje li se ona na neku drugu državu

21

znači to kraj njezin. Ona se ne može nasljedjivati. Samo se nasljedno pravo može prenijeti na

drugu osobu. Kant skreće pozornost na predrasudu u Europi njegova vremena da se države mogu medjusobno ženiti.

''Stajaće vojske (miles perpetius) trebaju s vremenom potpuno nestati'' One prijete ratom drugim državama. Nameću natjecanje medju državama u povećanju ljudstva i novčanih izdataka. Ljudi su plaćeni da ubijaju. Gradjani mogu dobrovoljno s vremena na vrijeme vježbati

oružjem kako bi zaštitili sebe i domovinu od napada sa strane. Država se ne smije zaduživati zbog vanjskih državnih razmirica. Traži li država pomoć novčanu izvana za održavanje puteva izgradnju naselja tu nema ništa loše. Traži li novac za sa strane kako bi ratovala, to je prijetnja vječnom

miru. ''Nijedna se država ne smije nasilno uplitati u ustav i vladu druge države'', jer one mogu zapasti u unutarnje razmirice i sukobe. Dok traju te razmirice nije pametno uplitanje vanjskih sila Takvo uplitanje moglo bi utjecati na samostalnost svih država.

''Nijedna si država u ratu s drugim ne bi smjela dopustiti neprijateljstva koja bi u budućem miru nužno onemogućila međusobno povjerenje''. Kant kaže: ''I usred rata mora

ostati stanovitog povjerenja u neprijateljev način mišljenja, jer bi u protivnom slučaju bilo nemoguće sklopiti mir''. Treba se zabraniti takav rat koji se koristi svim sredstvima kojabi vodila istrebljenju. Rat do istrebljenja koji bi vodio vječnom miru, Kant kaže, ''završio bi na velikom

groblju čovječanstva''. Drugi odjeljak: koji sadrži definitivne članove vječnog mira medju državama

Uvod: Prirodno stanje je ratno stanje. Mirovno stanje treba tek ustanoviti. Prvi definitivni član vječnog mira: Građanski ustav u svakoj državi treba biti republikanski. Ustav izveden iz ideje

izvornog ugovora, na kojem počiva cijelo zakonodavstvo je republikanski. Republikanski ustav (Načelo slobode) - Načelo ovisnosti svih o jednom zajedničkom zakonodavstvu - Zakon jednakosti. Republikanizam traži da izvršna vlast u državi bude odijeljena

od zakonodavne. On sadrži nadu da « će dovesti do željene posljedicei vječnog mira. Drugi definitivni član vječnog mira - Pravo naroda treba se temeljiti na federalizmu slobodnih

država. Narodi /države se mogu promatrati kao pojedinci. Mogu se udruživati u saveze (Völkerbund). Države u ratu mogu sklapati mir. Mir se ne može ostvariti bez medjunarodnoga ugovora. Može se sklopiti savez mira, koji bi se od ugovora o miru razlikovao po tome što ovaj

posljednji hoće okončati samo jedan rat, a onaj prvi sve ratove zauvijek. Ideja federaliteta je moguća i realna i ona može dovesti do vječnog mira. Izlaz iz divlje bezzakonske slobode, Kant vidi u stvaranju države naroda (civitas genitium) koja bi trebala obuhvatiti sve narode svijeta.

Treći definitivni član vječnoga mira - Pravo gradjana svijeta treba ograničiti na uvjete općeg hospitaliteta. Pravo hospitaliteta znači da stranac zakoračivši na tlo neke druge države ne smije

doživjeti neprijateljstvo, pa mora biti prihvaćen. Kant zastupa pravo posjeta koje pripada svim ljudima kao društvenim bićima. On dalje zastupa ideju o pravu gradjanina svijeta kao dopunu za javno pravo čovjeka uopće, a time i za vječni mir.

Prvi dodatak o garanciji vječnog mira – Ta garancija daje umjetnica priroda. Priroda je sudbina ako se u njoj sve to događa pod prisilom jednog nama nepoznatog uzroka. Priroda kao

providnost ako nam svrsishodnost svijeta nameće misao o dubljoj mudrosti nekoga višeg uzroka koji je upravljenoj objektivnoj krajnjoj svrsi ljudskog roda i koji unaprijed odredjuje taj svjetski tijek. Što priroda čini da čovjeku stavlja u dužnost njegov vlastiti um.

Republikanski ustav po Kantu jedini odgovara ljudskom pravu. Ali njegov je nedostatak što ga je teško stvoriti i još teže održati jer ne postoji država andjela. Priroda, kaže Kant hoće pobjedu

uma i prava. Oni mogu osigurati mir. Jedini članak te vrste sadržan je u ovoj postavci: države

22

naoružane za rat trebaju zatražiti savjet u maksimama filozofa ouvjetima koji bi omogućili javni

mir. Koliko će državna vlast biti sprema slušati savjete filozofa u postupanju spram drugih država. Država će ih prešutno poticati da govore o načelima kako se vodi rad i uspostavlja mir. Ona nije dužna dati prednost načelima filozofa nad mišljenjem jurista (predstavnicima državne moći). Teško

je vjerovati da će kraljevi postati filozofi ili filozof kraljevi, veli Kant objašnjavajući to da vlast kvari slobodnoumno rasudjivanje.Kraljevi i kraljevski narodi, po Kantu, ne smiju dopustiti iščezavanje slobodne misli (filozofa);trebaju ih pustiti da javno govore.

Prilog: O nesuglasnosti izmedju umorala i politike u pogledu vječnog mira

Moral - skup bezuvjetno zapovjednih zakona po kojimatrebamo djelovati. Kad vladar ima vlast u rukama neće dopuštati da mu narod kroji zakone. Ako nema slobode i moralnih zakona politika se pretvara umehanizam za upravljanje ljudima. Kant kaže da može zamisliti moralnog političara

oslonjenog na načela politike tako da oni mogu postojati uporedo s moralom. Dužnost je moralnih političara vidjeti nedostatke državnoga stroja i raditi na otklanjanju. Kant govori o državnoj ili svjetskoj gradjanskoj zajednici. Isto tako kaže da Svijet nikako neće propasti ako u njemu bude

manje loših ljudi. Moralno zlo samo sebi se suprotstavlja i uništava. Ono ipak ustupa mjesto moralnom načelu dobra. Kant dalje kaže: Prema tome, objektivno (u teoriji) uopće nema sukoba izmedju morala i politike. Istinska politika ne može napraviti nikakav korak prema napretku ako se

ne nakloni moralu. S ljudskim pravom treba postupati kao sa svetinjom, ma kakve to žrtve stajalo silu na vlasti.

Prilog: O slozi politike i morala, prematranscendentalnom pojmu javnog prava Transcendentalni pojam javnog prava glasi: Sva djelovanja koja se odnose na prava drugih ljudi

nepravedna su ako se njihova maksima ne slaže s javnošću. To načelo Kant drži etičkim i juridičkim. Pravo gradjana svijeta je analogno medjunarodnom pravu. Glede suglasnosti morala i politike, Kant kaže da je ista moguća jedino u federativnoj zajednici koja je prema pravnim načelima a priori dana i nužna. Osnivanje te zajednice u što širem obujmu čini pravnu osnovicu

cjelokupne državničke mudrosti, a bez te namjere je svekoliko njezino mudrovanje. Drugo pozitivno transcendentalno načelo javnog prava kaže: Sve maksime kojima je potreban publicitet, slažu se i istodobno i s pravom i s politikom. Te maksime mogu se ostvariti publicitetom u skladu

opće svrhe politike, a zadaća je iste postizanje sreće gradjana. Vječni mir je zadatak koji se rješavan postupno stalno približava svomu krajnjem cilju – jer vremenski razmaci, potrebni za to napredovanje, postaju vjerojatno sve kraći.

Civilizacijski heksagon Dietera Senghaasa

Dieter Senghaas je njemački sociolog i istraživač mira. Nakon studija političkih i društvenih nauka, filozofije i historije, 1967.godine Senghaas je promoviran u doktora filozofskih nauka. U disertaciji Kritika zastrašivanja Senghaas se bavio oblastima koje će odrediti njegov kasniji

znanstveni put, međunarodnim odnosima, istraživanjem mira, istraživanjem zemalja u razvoju, i istraživanjem konflikata. Svoju akademsku karijeru Senghaas počinje 1968. godine u svojstvu znanstvenog asistenta na Univerzitetu u Frankfurtu. Zatim je uslijedilo znanstveno usavršavanje u

SAD pod mentorstvom čuvenog Karla W. Deutscha, da bi od 1970. godine Senghaas postao član znanstvenog savjeta ugledne Berghof Fondacije za istraživanje konflikata. Od 1972. do 1978. godine Senghaas je bio profesor na Univerzitetu u Frankfurtu, a od 1978. godine predaje na

Univerzitetu u Bremenu i aktivan je na tamošnjem Institutu za interkulturalne i međunarodne studije. Kao istraživač mira dobio je niz priznanja kao što su International Peace Research Award (1987), Goettinger Friedenspreis (Getingensku nagradu za mir, 1999), Kultur – und Friedenspreis

der Villa Ichon (Nagradu za kulturu i mir Ville Ihon, 2006). Objavio je više knjiga iz oblasti istraživanja mira i konflikata te desetine znanstvenih članaka.

23

Šta tačno znači pojam "civilizacija"? Senghaas je pokušao da da odgovor na to pitanje.

Njegovateorija po kojoj se mir shvata kao civilizacijski projekat sažeta je u sljedećem tekstu: "U ovom konfigurativnom razmišljanju uspješna vladavina u smislu postizanja, odnosno približavanja osnovnim i društveno priznatim vrijednostima i miran suživot ljudi postaju jedno. Ciljevi vladanja su

istovremeno i uslovi mira. "Civilizacijski šestougao" je sažetak Senghaas-ove teorije mira, po kojoj različite svrhe države i ciljevi vladanja prema unutra markiraju red, a prema vani sposobnost postizanja mira. Šest tačaka ovako postavljenog civilizacijskog heksagona možemo opisati na

sljedeći način:

1. Ono što je važno za projekat civiliziranja je deprivatiziranja nasilja i oblikovanje (izgradnja)

legitimnog monopola nad nasiljem. Bez "razoružavanja građana" ne može se postići trajni mir.

2. Kontrola monopola nasilja i izgradnja pravne države su preduslovi koji se moraju ispuniti,

da ne bi došlo do despotske upotrebe javnog monopola nad nasiljem. 3. Porastom međusobne ovisnosti i deprivatizacijom nasilja dolazi do porasta kontrole afekata

u međusobnim odnosima, što je Norbert Elias nazvao „procesom civiliziranja“. Posljedica

ovoga može biti i prelaženje lokalnih granica što bi završilo sa osjećajem "nacionalnog identiteta".

4. Time je ostvarena osnova za demokratsko učešće prilikom donošenja odluka.

5. Sljedeći element je socijalna pravednost. Materijalno bogaćenje pravne države je konstruktivni uslov za mogućnost ostvarivanja reda u njoj samoj, a samim tim i unutarnjeg mira.

6. I konačno, konstruktivna kultura konflikta, spremnost na produktivno prevazilaženje konflikta i sposobnost kompromisa čine posljednju tačku heksagona.

Potraga za istinom Dvojica čije su knjige povod ovome tekstu pripadaju svijetu Ethosa. Onome svijetu, za koji naš agonizirajući, hiperubrzani način života, nema vremena. Duh vremena isijava poruku da je etika

nepotrebna, pa je i Parlament svjetskih religija u Čikagu 1993. naglasio tu globalnu abdikaciju Dobra. Biti etičan, znači suočiti se sa opasnošću ismijavanja nenaklonjene zajednice čiji žitelji zarobljeni logikom kapital odnosa potražuju svojih pet minuta slave i priznanje koje dolazi ni iz

čega. U takvom ambijentu tiho odlaze gospari ili, nepristojno dugo žive sa svojim intenzivnim i radoznalim duhom, čija unutrašnja koherentnost, bez obzira na društvene mijene, ideološke postulate, promjene pozicija i stanovišta (Filipović, Tanović 2005:193) svjedoči jedinstvo etosa i

filozofijskog erosa kao nepotkupljivost jedne duhovne agende. Jer ako danas vjerujete u humanizam, u pravdu, u etiku kao nužni sadržaj globalizacije, ne nudeći nikakve komprehenzivne doktrine i povlaštene naracije, sumnjajući u etičku motiviranost ideološke promjene svijeta, dakle,

ako ste naprosto dobar čovjek i značajan mislilac, vaša suvišnost je očigledna baš kao i potreba da očigledno prkosite svijetu opravdanim prisustvom svoje suvišnosti. Suvišnost kao mjera odsustva humanizma. Ovo su načela za svijet u kojemu dolazi do pomicanja ili transformacije nacionalne u

globalnu odgovornost, u, kako bi to kazao Hans Jonas, istinsku globalnu odgovornost. Ona je raspoređena na sve ljude ali oni koji kreiraju i donose odluke su u prvom redu promicanja etičke odgovornosti ali ne kao isprazne moralistike već kao djelujuće sile progresa. Kung se zalaže za

političku etiku koja podrazumijeva obavezu savjesti koja ne smjera na nestvarno dobro već na predmetno dobro, dakle za etiku koja je u svijetu a ne izvan svijeta. Hans Kung je realno etičan, njegov pledoaje za mir je zalaganje za realnu političku praksu koju pokreće zajednički prethodni

ethos kolektivne antropologije i u tom svjetonazoru razlikuje se od velikog broja učenih teologa koji pucaju mantre o apstraktnim načelima humanizma i Dobra ali ne žele uprljati ruke stvarnom kritikom realne političke moći. Nema ljudskog Ethosa koji pripada Nebu ako se prije toga nije

iskazao na Zemlji. A sloboda je potreba duše. To je onaj jedinstveni entitet koji se ne može kolektivizirati. Ne postoji kolektivna duša. Zato je jedan od najvećih etičkih izazova individualizirati etiku. To je povijestan proces, kojega povijesnim čini obrazovanje oslobođeno terora vladajućih

paradigmi i upućeno na oslobađanje zapretenih individualnosti. Je li moguće takvo obrazovanje,

24

zasnovano na individualizaciji edukacijske etike? Ono svakako nije moguće unutar etnoreligijskih

društvenih grupa i države utemeljene na vladavini kolektiviteta kao političkog izraza osrednjosti. Ono nije moguće u današnjoj Bosni i Hercegovini. Ali, neće biti moguće ni u sutrašnjoj, prihvatimo li nacionalističku sadašnjost kao bosanskohercegovački ulog za globaliziranu budućnost. To bi

značilo da ulažemo ništa jer između nacionalizma i ništenja nema razlike. Rad na izgradnji mirnih društava i mirnog svjetskog društva potiče rast slobode i pravde kao entiteta koji daju novi zamah svijesti čovječanstva. A slobode i pravde nema bez zauzimanja pozicije. Etičke pozicije u svijetu

koji je do krajnjih granica ironizirao i relativizirao čovjekov uspravni hod. Pojmovnik

Studije mira i konflikata: Razvoj

Tokom historije, proučavanje mira i rata prošlo je kroz vrlo jasne promjene i dobar dio istraživanja izvršenih u ovoj oblasti posljednjih godina znatno se razlikuje od onih iz prošlosti. U ranijim vremenima je bilo puno više nade da će opći mir da nastane kada ljudi budu uvidjeli koliko je rat

besmislen i štetan. Jedan pristup kaže da je mir i rat posljedica odredjene vrste odlučivanja koje se odvija medju pojedincima na važnim položajima. Postoje tipovi vodja koji su odgovorni za mnoga nasilja, dok su neki drugi tipovi vodja skloni sklapanju primirja. Kao primjer, možemo

navesti Adolfa Hitlera, koji je bio odgovoran za velika stradanja u II svjetskom ratu zbog svoje politike. Neki teoretičari tvrde da ćenacije, relativno jednake moći biti miroljubivije jedna prrema drugoj zahvaljujući efektu uzajamnog neprihvatanja ideje rata.

Stvaranje povjerenja u medjunarodnoj diplomatiji

Pošto se ratovi začinju u umovima ljudi, i odbrane mira se isto tako moraju začeti na isti način (uvod Ustava UNESCO-a). Stvaranje povjerenja je dopuna diplomatije. To je osnovni proces, preduslov za mirno prevazilaženje krize, izgradnje mira. Dobri medjunarodni odnosi zavise od uzajamnog povjerenja i razumjevanja koji se mogu postići samo ako postoji adekvatna

komunikacija. Shvatanja koja upravljaju medjunarodnim odnosima oslikavaju stepen prijetnji miru. Teorija mira: Uvod

Mir, kao i zdravlje, koncepcijski pokriva široku oblast, a rat kao bolest javlja se u mnogobrojnim vidovima. Kroz historiju su ljudska bića koja naseljavaju sistem iskusila vrhunce radosti i ponore

bola, a mirovne studije se više bave izbjegavanjem ovog drugog, nego postizanjem ovog prvog. Molgo bi se špekulirati zašto su mirovni koncepti čovječanstva tako razbijeni, razbacani i tako nesretno raspodijeljeni. Četiri objedinjavajuća mirovna stanovišta su:

1. Ekološko stanovište – Uzimajući kao polazište koncept ''ekološke ravnoteže'' moglo bi se

tvrditi da formula raznovrsnosti i simbioze predstavlja ključ i ekološki prikaz daje opću

formulu za mir. 2. Kosmološko stanovište – Kozmologija se ovdje koristi kao koncept koji obuhvata duboku

kulturu sa dubokim ideologijama, gdje se tvrdi da su neke civilizacije po svojoj kozmologji

miroljubivije od drugih. 3. Entropijsko stanovište – On polaznu osnovu ima u ukupnoj socijalnoj strukturi. Primjer

ovog stanovišta u praksi bi bilo postavljanje talaca na obje strane granice sukoba.

4. Strategijsko stanovište – Najzad, postoji prilaz koji ima svoj korijen u ljudima. Ovdje se ljudi smatraju stvarnim subjektima koji kroz konkretnu akciju oblikuju spostveni svijet, u stalnoj borbi za mir.

25

Teorija o državi

Savremena država predstavlja oblik političke i zakonske strukture koji je naslijedio srednjovjekovne aranžmane u Evropi i njena osnovna zakonska osobina je suverenitet koji

utjelovljuje ideju o ekskluzivnoj jurisdikciji nad teritorijom i narodom koji živi na njoj. Pošto se ne priznaje viši autoritet od države, države izmedju sebe imaju mali ili minimalan obzir i nema nikakve osnove za prepoznavanje obaveza, osim specijalnog učešća država u medjunarodnim odnosima.

Sistemski pogled na mir

Rat je po definiciji Američkog rječnika Heritage stanje otvorenog oružanog sukoba izmedju naroda, država ili strana. Po istom rječniku, mir je odsustvo rata ili drugih neprijateljstava. Značajno je to što se mir smatra odsustvom rata, ali se rat ne smatra odustvom mira. Značaj takve

asimetrije je u onome što preduzimamo povodom rata i mira – pokušavamo da spriječimo rat a ne da stvorimo mir. Medjutim, pošto rat nije suprotan od mira, spriječavanje rata nije garancija da će doći do mira.

Sjedinjene Države: Institut za mir

Institut za mir Sjedinjenih Država osnovan je 1984. godine od strane Kongresa SAD-a i odobren mu je budžet od 4 miliona USD za fiskalnu 1985. godinu. U januaru 1985. godine, tadašnji predsjednik SAD-a Ronald Reagan je obavijestio Kongres da će odloižiti trošenje

sredstava za Institut. Godine 1984. poslije mnogo godina napora, američki Kongres je konačno osnovao Nacionalnu mirovnu akademiju, koja će biti nazvana Institut za mir SAD-a.

Smanjenje konvencionalnih trupa u Centralnoj Evropi Razgovori o obostranom i balansiranom smanjenju snaga, vodilo je 12 zemalja NATO-a i 7 zemalja Warshavskog pakta, od kada su započeti 30. oktobra 1973. godine, imali su za cilj

postizanje istočno-zapadne ravnoteže na nižim i jednakim nivoima. Oblast na koju se ovi razgovori odnose uključuje: Saveznu republiku Njemačku, Belgiju, Holandiju i Luksemburg, na jednoj strani a Demokratsku republiku Njemačku, Poljsku i

Čekoslovačku na drugoj. Smanjenja bi se primijenila i na domaće trupe SAD-a i Velike Britanije , i Kanade u Zapadnoj Evropi i snage SSSR-a stacionirane u sve 3 istočno-evropske gore naveden države.

Mirovne studije

Od sredine 70. ih godina prošlog stoljeća, mirovne studije bilježe veliki napredak. Iako se u velikom dijelu liretaure ne pravi razlika izmedju istraživanja mira i mirovnih studija, te mirovne edukacije, korisno je povući jasnu razliku izmedju ovih srodnih, ali zasebnih područja. Mirovne

studije više možemo povezati sa sistemom obrazovanja. Istraživanje mira je povezano sa razvojem procesa obrazovanja u i o miru, dok su mirovne studije, kao oblast interesovanja usmjerene ka suštinskim pitanjima koja se tiču smisla i problema šireja znanja o miru kao

procesu. Mirovna istraživanja su počela 50. ih godina iako u skromnim razmjerama. Ukratko, trebalo je da mirovne studije budu koherentne, kriitčne, sa nešto više nagovještaja akcije, koja je implicitna u ukupnom procesu. Konkretnije rečeno, tvrdi se da mirovne studije nisu obrazovna

disciplina, da se predmet predaje na način koji ne podstiče kritičko razmišljanje a podstiče predrasude o pitanjima mira, rata i razoružanja.

Mirovni pokret na Iberijskom poluostrvu Iako su vojne diktature na Iberijskom poluostrvu bile od presudnog značaja za odredjivanje prirode

političkog udruživanja u Španiji i Portugalu u poslijeratnom periodu, procesi tranzicije ili prelaza

26

diktature u demokratiju značajno se razlikuju u ovim dvijema zemljama. Pred kraj Frankove

diktature u Španiji, neke zajednice koje bi se, slobodno definirano, mogle nazvati mirovnim grupama, bile su aktivne u vezi sa pitanjem svjesnog protesta. Medjutim, takve aktivnosti su bile podredjene općoj borbi protiv diktature. Kada je vlada Demokratskog centra objavila svoju

namjeru da pregovora o ulasku Španije u NATO, pokrenut je zaista snažan i aktivan mirovni pokret ljudi, što je kasnije izazvalo reakcije pokretanja organizirane razgranate mreže grupa koje su bile protiv ulaska Španije u NATO.

Strukturalno nasilje i definicija sukoba

Rasprava o mjestu strukturalnog nasilja u istraživanju mira i sukoba zabrinjava stručnjake već preko 30 godina i posljedica toga je da su istraživači podijelili u dva tabora. Rasprava se vezuje za pitanje da li je za postojanje sukoba neophodno da učesnici u odredjenoj situaciji budu svjesni tog

sukoba. Oni mirovni istraživači koji smatraju da sukob može da postoji samo ako društveni akteri bar donekle shvataju da im se ciljevi razilaze nazivaju se subjektivisti. Očigledno je da objektivistički pristup ima mnogo toga zajedničkog sa marksizmom i mnogi napadi na njega

slični su tradicionalnim napadima na marksizam. Kako dakle mirovni istraživač treba da prepozna objektivni sukob koji nije vidljiv akterima. Odgovor je po prisustvu strukturalnog nasilja a ovo nasilje se može opisati kao šteta koja se dogadja pojedincima ili grupama zbog toga što im nisu

podjednako dostupni društveni resursi i koja nastaje zbog načina djelovanja društvenog sistema ili, kako je Galtung rekao da je nasilje prisutno kada se na ljudska bića utiče tako da njihova stvarna somatska i mentalna shvatanja budu ispod njihovih potencijalnih shvatanja.

Studentska Pugwash organizacija

Ova studentska organizacija je usmjerena ka širenju medjugeneracijske svijesti o interdisciplinarnim pitanjima u vezi sa etičkim pitanjima u vezi sa etičkim i društvenim pitanjima u vezi sa etičkim i društvenim dimenzijama, i osnovana je 1979. godine. Ona radi u interesu spriječavanja ili rješavanja društvenog ili ekonomskog sukoba i doprinosa miroljubivoj

koegzistenciji naroda i država. Članovi Pugwash organizacije su apsolventi i diplomirani studenti iz SAD-a, Kanade, Bugarske, Ujedinjenog Kraljevstva, Savezne republike Njemačke i drugih zemalja.

Sukob: Teorije neizbježnosti i okolnosti

Ovaj članak će se uglavnom baviti pitanjim značaja i nebitnosti u kontekstu teorije o sukobu u savremenom društvu. Naravno, prvo ćemo definirati teoriju bitnog i nebitnog, potom ćemo pokazati da razlika da razlika izmedju ove dvije vrste teorija postoji kroz historiju ljudskog

razmišljanja o moći i društvu, i da se proteže kroz nauku o društvu sve do danas. Po Ekstajnu, razlika izmedju suštine i eventualnosti predstavlja osnovni problem koji zahtijeva rješenje ako hožemo da dodje do naprednog razvoja teorije o nekoj temi. Raspravu o neizbježnosti i slučajnosti

ne treba smatrati suhom i sterilnom, ograničenom na prašnjave ćoškove univerzitetskih biblioteka. Teorije neizbježnosti

Pojedinci su u suštini miroljubivi

Pod posebnim uslovima miroljubivi nagoni mogu biti izopačeni Glavni problem teorije o sukobu je kako da objasni učestalost nasilja

Kada nastanu posebni uslovi, mogu da se aktiviraju drugačija ljudska raspoloženja Kolektivno nasilje je impulsivno, a ne hladno i proračunato

Kulturno obrazovanje može da utiče na sklonost ka nasilju Manje važan faktor koji utiče na upotrebu nasilja je prinudna ravnoteža medju silama, kao i

drugi faktori koji olakšavaju uspješnu upotrebu nasilja

27

Teorije slučajnosti

Pojedinci imaju osnovnu sklonost prema moći i nadmoćnosti, nasilje je samo ekstremni, ali

normalni izraz te težnje Postoje razni načini potrage za moći a kolektivno političko nasilje je samo jedan od njih

Glavni problem je kako objasniti zašto do nasilja dolazi češće Izbor nasilja je pitanje taktičkog razmišljanja

Na izbore taktike utiču proračuni u vezi sa tim kolika je cijena i koja je korist Kulturni faktori imaju relativno malu ulogu, oni i spriječavaju i pojačavaju nasilje

Veoma su važni faktori kao što su prinudna ravnoteža medju silama i olakšavanje uslova

Polemologija Polemologija je relativno nova grana društveno-političkih nauka, koja se bavi naučnim

posmatranjem rata i mira sa ciljem da se spriječi ili čak napusti upotreba vojne sile u medjunarodnim odnosima. Francuski naučnik Gaston Butul je jedan od prvih istraživača koji na rat gledaju kao na naučni predmet sa sociološke tačke gledišta. Tu novu oblast je nazvao

Polemologija, nauka o ratu od grčkih riječi polemos i logos. B.V.A. Reling definira Polemologiju kao pragmatičnu i primijenjenu nauku na multidisciplinarnim osnovama.

Matematički i psihološki pristupi – Neki od stručnjaka polemologa više privlači

matematički pristup teoriji medjunarodnih odnosa. Taj pristup je prvi primjenio američki meteorolog Luis F. Richardson koji je pokušao da kroz matematičke modele predvidi trku

u naoruža nju i napetosti uslijed toga u medjunarodnim odnosima. Kritička polemologija – Još jedna istaknuta oblast je tzv. kritička polemologija koju

objašnjava marksistički orjentirana Frankfurtska škola i vezuje se za istraživanje Ditera Zenghasa.

Johan Galtung – On je osnivač i bivši direktor Instituta za istraživanje mira u Oslu (PRIO)

i on definira nasiljenkao razliku izmedju potencijalnog i stvarnog. Mirovni pokreti u Zapadnoj Evropi

Masovni mirovni pokreti su značajna savremena psiho-politička pojava. Oni mogu da se pohvale mnogim uspjesima, ali su često i paradoksalni po tome što su imali nenamjerne posljedice,

negativne u poredjenju sa ciljevima pokreta. Mirovni pokreti kojima se bavi ovaj članak predstavljaju masovne protste protiv nukleafrnog rata. Zato će se u ovom članku biti zanemarivani doprinosi dokazanih tradicija, kao što su Džainizam i Kvekerizam. Masovni pokreti protiv

nuklearnog rata, za razliku od grupa za pritisak, uglavnom djeluju izvan uobičajenih političkih kanala.

Uspon i pad mirovnih pokreta (1958. – 1965.) - Tokom 50. ih godina, pojavila se zabrinutost za očuvanje životne okoline zbog nuklearnihproba u vazduhu, kao i zabrinutost zbog pogoršanja Hladnog rata i promjena u tehnologiji oružja, što je dovelo do ocjene da je Evropa postala ciljno

područje. Iako neki tvrde da su mirovni pokreti doprinijeli spremnosti vlada da potpišu razne sporazume tipa: Sporazum o zabrani širenja nuklearnog oružja i zabrani nuklearnihproba (1963.).

Rezultati pokreta protiv nuklearnog rata i paradoksalne posljedice – Prvi i najvažniji rezultat je to što su mirovni pokreti probudili svijest o nuklearnoj opasnosti širom medjuanarodnog prostora. Medjutim, ono što se jedva zapažalo prije 20 godina, a možda i danas, jeste da će djelovanje mirovnih pokreta neizbježno izazvati suprotnu reakciju vlada sve dok to obrazloženje ne

bude preovladalo.

28

Kulturni identitet

Koncept identiteta i sfera problema u vezi sa ovim konceptom relativno su novijeg porijekla u sociologiji i kulturnoj politici. Taj termin je porijeklom iz psihologije, i trebalo bi da znači identitet

sa sopstvenim egom. Razmatranje ovog koncepta, čak i u njegovom osnovnom značenju, kompleksno je i relativno jer psihološki identitet bilo koje ličnosti semantički je bar isto toliko raznovrstan koliko i sama ličnost.

Kulturni korjeni mira

Mir je važan dio tradicionalnog sistema vrijednosti mnogih kultura. On je takva vrijednost u hindu kulturama, kao što je svojim primjerom najbolje pokazao Gandhi u nedavnoj historiji. Mi smo sada suočeni sa činjenicom da smo izgradili kulturu rata, gdje je takmičenje na ekonomskom polju

norma, gdje je tehnologija vrlo često okrenuta protiv prirode i ljudskog roda. Uloga žena – Žene mogu da budu nosioci kultrunih korjenova mira u različitim kulturama. U suštini, žene su već generacijama bile graditelji mira, u okviru porodice i u okviru zajednice. Njihova uloga u stvaranju

mira u široj areni proističe iz pojave žena na javnom polju tokom nekoliko proteklih decenija. Uloga omladine – Druga društvena grupa koja je sposobna da unaprijedi stvar mira jeste omladina. Do izvjesne graniceu životima mladih ljudi takmičarski duh i sukobljavanje ne izgledaju

tako očigledni i jaki kao u svijetu odraslih. Ljudska prava i mir

Istovremeno sa razvojem društva, tokom 770 godina se razvijala i jedna ideja koja nam je danas poznata kao prava čovjeka. Savremeni koncept koji obuhvata svjetski kodeks o ljudksim pravima i

obavezama, morali smo da čekamo do 1940. godine. Tada je pisac H. Dž. Vels napisao dva pisma Times-u o ciljevima rata, a zatim i nacrt Svjetske deklaracije o pravima čovjeka. Deklaracija ljudskih prava u prve 4 decenije – Deklaracija ljudskih prava i obaveza gradjanima svijeta, kako je prvi, u Londonu (1940. – 1942.) sastavio Vels obuhvat slavan uvod i

11 članova i to:

Pravo na život

Zaštita maloljetnih

Obaveze prema zajednici Pravo na sticanje znanja

Sloboda mišljenja i vjeroispovijesti Pravo na rad

Pravo na lično vlasništvo Pravo slobodnog kretanja

Lična sloboda Pravo na zaštiitu od nasilja

Pravo na donošenje zakona

Ovo sve je uticalona kreiranje Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima UN-a od 10. decembra 1948. godine.

Nenasilje U proučavanju mira danas je postignut konsenzus da suprotnost miru nije rat već nasilje. Iz ovoga

bi trebalo da slijedi da suprotnost nasilju, odnosno nenasilje, na neki način treba da bude jednako miru. Termin nenasilje koji je danas u općoj upotrebi, kao da je naslijedio značenja ranijih termina kakav je nepružanje otpora, pod uticajem sanskritskog ahimsa, nenasilje, nevrijedjanje koje je

često upotrebljavao i sam Gandhi.

29

Pacifizam

Pacifizam je termin koji označava neprihvatanje opravdanosti rata ili učešća u ratu na osnovu principa. To je modera stav koji se razvio tokom I svjetskog rata. Prije toga, pacifizam se odnosio

na zalaganje za mir u općem smislu. Gandhi i njegovi sljedbenici su dali snažan podsticaj oovg pokreta u Indiji. Upotreba nuklearfnog naoružanja 1945. godine dovela je do tzv. nuklearnog pacifizma, koji se sastojao iz odbijanja podrške bilo kojem nuklearnom ratu.

Kosmopolitizam

Kosmopolitizam je riječ sastavljena od dvije grčke riječi: kosmos što znači svijet i polis što je prvobitno značilo utvrdjeni zamak a kasnije grad-država. Termin kosmopolita već je u Grčkoj značio gradjanin svijeta, neko ko je smatrao da je čovječanstvo kao cjelina važnije od

spostvene države ili rodne zemlje. Kosmopolitizam je često korišten kao pogrdna riječ, kojom se podrazumijeva optužba da je neko izdajica svoje zemlje, ali ona se takodjer može koristiti kao riječ pohvale kojom se ukazuje da je neko sofisticiran, da poznaje svijet i otvoren je za druge

kulture, običaje i ideje pored onih u njegovom narodu. Kosmopolita je u tom smislu osoba koja cijeli svijet shvata kao svoju rodnu zemlju i nema nacionalne predrasude – on je gradjanin svijeta.

Kostarika: neutralnost

Spoljna politika Kostarike tokom najvećeg dijela ovog stoljeća, karakterizirana je izolacijom od centralnoameričkog konteksta. Kostarika je odbijala da učestvuje u unutrašnjim i spoljnim poslovima drugih nacija na ovoj prevlaci, i jedno vrijeme je željela da spriječi druge

centralnoameričke zemlje da se miješaju u njena unutrašnja pitanja. Poslije kraćeg gradjanskog rata 1948. godine, vodja pobjednika Hose Figeres je odlučio da ukine oružane snage kao trajnu instituciju – dogadjaj bez presedana u historiji. Ono što je važno jeste da je 15. septembra 1983. godine na Dan nezavisnosti, Luis Alberto Monge, predsjednik Republike Kostarike (1982.

– 1986.) objavio svoju odluku da proklamuje permanentnu, aktivnu i naoružanu neutralnost Kostarike vis-a-vis oružanih sukoba Centralne Amerike. Proklamacija neutralnosti uspostavlja vrlo važan princip u spoljnoj politici Kostarike. Naime, to je mirovni instrument u

jednom od najvežih žarišta sukoba u svijetu. Bertrand Rasel

Bertrand Artur William Rasel (1872. – 1970.), britanski intelektualac, stekao je slavu kao filozof, matematičar i protivnik militarizma i rata. Rodjen je u aristokratskoj porodici i pokazivao je

znake izutetne umnosti veoma rano. Rasel je općepriznat kao najznačajniji filozof na Zapadu 20. stoljeća. I po svojoj naravi i uvjerenjima, Rasel je bio radikalan. Što se tiče politike, on nije vjerovao vlasti i pokazivao je naklonost prema socijalizmu. Dogadjaji tokom I svjetskog rata uvjerili

su Rasela da pacifisti griješe kada rat shvataju kao nešto što zle vlade nameću miroljubivom stanovništvu. Zbog mržnje prema ratu, Rasel je postao nepokolebljivi pristalica politike popuštanja, kojom je Britanija pokušavala da izbjegne rat sa nacističkom Njemačkom i

fašističkom Italijom. Pojava atomske bombe krajem II svjetskog rata, Rasela je ispunila užasom, te je zagovarao zabranu nuklearnog oružja. Tako je sa slavnim Albertom Einsteinom udružio snage 1955. godine kako bi izdali zajednički manifest kojim su skrenuli pažnju javnosti na

zastrašujuću opasnost od nuklearnog oružja za čovječanstvo. Rasel je zatim 1958. godine osnovao Britansku kampanju za nuklearno naoružanje CND i zahtijevao da se njegova domovina odrekne atomskog naoružanja.

30

Rat

Tokom posljednjih 50 godina naučno proučavanje rata je doživjelo značajan napredak. Ideja da se rat može proučavati kao posebna vrsta ljudskog ponašanja bila je sve popularnija sa nastankom

zamisli o jednom svjetskom sistemu. Sorokin i Rajt – Prije II svjetskog rata, temelji za razumijevanje rata postavljeni su dvijema značajnim studijama. Prva od tih studija studija je Društvena i kulturna dinamika Pitrima Sorokina koja je objavljena 1937. godine, a druga

studija je Studija po ratu Kvinsija Rajta iz 1941. godine. Sorokin se usredsredio na posljedice dugoročnih nestabilnosti u ljudksom društvu.

Panafrikanizam Prilično je teško, možda čak i nemoguće dati jasnu i preciznu definicju panafrikanizma. To je

kompleksan problem kojem je najbolje prići sa historijskog aspekta. Panafrikanizam se može protumaiti na sljedeće načine:

Intelektualni i politički pokreti medju Afrikancima i Afroamerikancima koji smatraju ili su smatrali Afrikance za homogen narod. To shvatanje vodi ka osjećanju rasne solidarnosti i nove svijesti koja Afroamerikancima daje razlog da na Afriku gledaju kao na svoju stvafrnu

otadžbinu što ne podrazumijeva njihov fizičkipovratak i afriku. Sve ideje koje naglašavaju kulturno jedinstvo i političku nezavinsot Afrike, uključujući želju

za modernizacijom Afrike na osnovu jednakosti prava. Ključni koncepti jesu spas Afrike i Afrika Afrikancima.

Ideje ili politički pokreti koji se zalažu ili su se zalagali za poliitčko jedinstvo Afrike, ili bar

političku saradnju u jednom ili drugom obliku.

Nobelova nagrada za mir Nobelova nagrada za mir smatra se nauglednijim priznanjem za mirovne i humanitarne napore. Alfred Nobel (1833. – 1896.), švedski izumitelj donamita, ostavio je najveći dio svog ogromnog

bogatstva da bi se ustanovila godišnja nagrada za one koji su u protekloj godini dali najveći doprinos čovječanstvu. Bilo je predvidjeno da nagrade za fiziku, hemiju, medicinu, književnost dodijeljuju švedske institucije a peta nagrada bi se dodijeljivala ličnosti koja bude uradila najviše ili

najbolje za solidarnost medju narodima, za ukidanje ili smanjenje stalnih armija i za održavanje i promoviranje mirovnih konferencija. Nagrade bi dodijeljivao komitet od 5 članova koje bira Storting, parlament Norveške koja je tada bila ujedinjena sa Švedskom pod istim monarhom. obel

se prvi put zainteresirao za mir još dok je bio mlad čitajući Šelija. On je bez advokata sastavio svoj testament (jer nije volio advokate) pa je hzato testament bio sačinjen neprecizno i bio težak za tumačiti. On je ostavio svoju imovinu (33 miliona Švedskih kruna) te je zatim oformljena Nobelova

fondacija koja bi upravljala sredstvima. Možda je Nobel priželjkivao da njegove nagrade za mir stignu prije svega u ruke aktivista kao što je bila Berta von Suttner, ali je njegov testament napisan veoma uopćenim terminima. Neki od dobitnika Nobelove nagrade za mir su bili:

Bertha von Suttner

Theodore Roosevelt Woodrow Wilson

Gustav Stresemann Albert Schweitzer

Ured UNHCR Philip Noel-Baker

Martin Luther King Jr.

UNICEF

Willy Brandt Amnesty International

Majka Terezija Mihail Sergejevič Gorbačov

Yasser Arafat Kofi Annan

Barack Obama

31

Nordijski savjet

Nordijske zemlje su medjunarodno priznate kao male, miru privržene države, sa čvrsto uspostavljenim demokratskim sistemima upravljanja, zdravom i efikasnom ekonomijom, neznatnim

klasnim razlikama i visokorazvijenim sistemom socijalne sigurnosti. Postoji medjutim jedna značajna karakteristika ćivota u nordijskim zemljama, koja je do sada izazvala samo ograničenu pažnju spoljnog svijeta. To je opsežna saradnja koju su skandinavski narodi medjusobno

uspostavlili u gotovo svim oblastima života. Saradnja izmedju nordijskih zemalja počela je prije 150 godina kao kulturni pokret. Danska, Island, Norveška i Švedska su bile zastupljene od početka, dok se Finska priključila tek 1950. godine.

Mohandas Karamčad Gandhi

Gandhi je rodjen 2. oktobra 1869. godine u Porbanderu u Gudžartu. Gandhijev otac i djed su bili predstavnici vlade u domaćem sistemu vlade, labavo uskladjenim sa britanskom vladom. Veliki utjecaj na njega je imala i njegova dadilja, koja ga je naučila kako da upotrebljava mantram kao

talisman protiv opsegnog straha koji je osjećao. Dostignuća budućeg mahatme (velike duše) teško se mogu nazrijeti u njegovoj mladosti. On se u 13. godini oženio djevojčicom, te mu je sa 18 godina umro otac, kada ga je porodica poslala u Englesku da studira pravo. Tek boravkom u Africi

se rodio istinski i pravi Gandhi. Njegovi napori da uzdigne indijsku zajednicu uskoro su ga doveli u sukob sa evropskom vladom. Bio je veliki borac za pravdu i mir, ali nikad nije bio dovoljno priznat u krugovima koji su dodijeljivali Nobelovu nagradu za mir. Zašto Gandhi nije dobio

Nobelovu nagradu za mir? Uglavnom zato što je mir tako loše shvaćan. Hugo Grocijus

Za Huga Grocijusa (1583. – 1645.), holandskog pravnika, diplomatu i učenog čovjeka, često se kaže da je otac medjunarodnog prava. Po završetku studija u Francuskoj, Grocijus je počeo da radi kao advokat u rodnoj Holandiji. Pošto je zbog oštrih vjerskih sukoba u domovini bio primoran

da napusti Holandiju 1621. godine, Grocijus je narednih 10 godina proveo u Francuskoj, te je zatim otišao u Stockholm gdje je postavljen za ambasadora Francuske i na tom položaju je ostao sve do svoje smrti.

Komisija za istragu i izmirenje

Ova komisija je tijelo osnovano pod pokroviteljstvom Američkog sporazuma o pacifičkom rješavanju sporova (Pakt iz Bogote) od 1948. godine. Ovaj pakt je samo jedan od brojnih medjudržavnih sporazuma na američkom kontinentu koji predstavljaju dopune Povelji

Organizacije Američkih država (OAD). Države potpisinice Ugovora mogu da zatraže pomoć u rješavanju sporova i sl.

Feminizam i mir Vekiki mirovni aktivista Gandhi je javno izjavljivao da su samo žene sposbne da spase svijet.

Vjerovao je da su žene reinkarnacija ahimse. Smatrao je da se žene vaspitavaju na drugačii način od mupkaraca, da su mirni spol i da bolje rješavajusukobe nenasilnim putem. Upozoravao je da žene ne trebaju da imitiraju muškarce i da postanu kao oni. Skorašnje ankete su pokazale da žene

imaju različito mišljenje od muškaraca o jačanju vojne sile, trci u naoružanju i sl.