1

Vladimir Nazor

Aneo u zvoniku

I.

Rodih se u gradiu na alu morskoga kanala. Pred njime more s jedrenjaama i parobrodima koji prolaze a da ponajvie - i ne ulaze u pristanite; s one strane vode daleko ljubiasto kopno s dugom gorskom kosom; za gradiem krevit kraj, naaran zelenilom vinograda i maslinika. Ne vidjeh ga od svoje pete ili este godine, ali ga se i sada sjeam. Pamtim i kojeta to sam u njemu doivio.

Nekoliko osamljenih, ali jasnih slika, nalik na svijetle trenutke mutna poluzaboravljena sna, nie iz mog pamenja i lei na sivome moru zaboravi kao otoii obasjani suncem. Vidim oleandre u dvoritu pokraj mora, pred starinskom kuom u kojoj sam se rodio, a dijete se u njemu igra. Kupam se, jo sitan kao crvi, na igalu "Vrila", dok me majka gleda s prozoraoblinje kue i vie ne znam da li ozbiljno ili od ale: Roni, Vlado! Roni!

Sjedim u nekoj oveoj sobi, na klupici, uz drugu eljad, i zanosim se igrom "marionetta" na maloj pozornici. Arlekin je obukao odijelo sa arenim kockama, Pantalon nosi na sebi bijel plat. Kolombina ima dugu plavu kosu icrvene obraie, a kad govori, uzdie, stavljajui ruku na srce. Ali je meni najdrai Frakanapa, ovuljak s krivim nogama i s glavurdom. On mie neprestano nogama, lupajui njima o pod kao kozle papcima. Ruga se zaljubljenoj Kolombini i Pantalonu, zbija svakojake ale s plahovitim no glupim Arlekinom. A kad Frakanapa pripovijeda da mu je on probuen ali da je on to me jadu doskoio napravivi na onu i drugi otvor pa mu sada voda kroz jednu rupu ulazi ali kroz drugu odmah i odlazi, ja se tako glasno i od srca smijem da ljudi oko mene gledaju vie u me no u Frakanapu. A sjeam se i dviju kasnih veeri punih zvijezda ali ipak takvih da sam bio sav proet zebnjom. Jednog puta gledamo kako tamo daleko, preko kanala, neto plamsa u tami.Vele da gori u velikom gradu lijepi, jo novi teatar, i da e taj grdni poar zahvatiti moda itav grad, progutati sve kue. Vjetar due, a nama se ak priinja e je topao od vatre i da nam nosi vonj po dimu i po paljevini.

Druge smo veeri promatrali repaticu na vedrom nonom nebu, ba iznad planine s one strane kanala. Ja sam mislio na zvijezdu to je vodila tri kralja k malome Isusu. Htio sam se veseliti repatici, ali su svi odrasli oko mene govorili o njoj kao o neemu to nam navijeta jad i nevolju. Brodovi e nam donijeti kugu s Levanta; skakavci e idueg proljea poharati usjeve i vinograde pa e nastati glad; Rusija e dignuti vojsku na Turina, i sedam e se careva zaratiti, i sve e se majke oviti u crninu. Ja sluam zapravo sve i ne razumijem, ali neki strah prodire u me. Drim se sve vre majina skuta;molim je da poemo kui iako me ne spopada san. A kad legnem i zaspim, kao da se repatica prometnula pred mojim oima u sablju s koje kapaju krupne krvave kapi.

Takve me uspomene veu i sada s gradiem gdje sam se rodio. Sve su one nalik na bljeskove u sivoj noi. No ima i jedna koja, potpuna i jasna, sja i sada u mojem pamenju. I njome hou da otvorim ovo prianje.

2

II.

Bilo je to kratko vrijeme prije no smo se preselili odanle u oev zaviaj. Stanovali smo onda nedaleko crkve to je stajala na poljanici iznad place u sredini mjesta. Ja sam esto izlazio kradom iz kue i uljao se do samotna putia iznad poljanice da gledam zvonik, kri na njegovu vrhu i asovnik sa crnim kazaljkama na gornjem dijelu zida. Kroz iroke otvore, ba ispod krova,vidjela su se zvona koja su se katkad blijetala u zrakama sunca na zapadu.

Nita nisam radije sluao do zvonjave tih zvona. Poznavao sam odmah glas velikoga, srednjega i maloga ili - kako smo ih zvali - "Djeda", "Oca" i "Unuka". Vidio sam i konope to su micali zvonima, pa i vjerovao da krupnim i tekim "Djedom" zvoni samo neki sijedi starac, "Ocem"ovjek crne brade, a "Unukom" koji djeak, moda mojih godina. Jer ih nisam nikada vidio, ja sam o njima mnogo matao. Oni ne mogu stanovati ni u crkvi ni u onome tornju bez prozora i bez dimnjaka. Dolaze odnekuda da obave svoj posao, pa da ih opet nestane. "Unuk" zvoni svake veeri poslije "Oca". Onaj mali dolazi dakle s bradatim ovjekom da zvone Zdravomariju. Ne boji se on ni kie ni vjetra. Moda otac nosi malog sina na leima ili u naruju, pa sve tako ide svojim redom, od dana u dan. Sve me to zanimalo, a nijesam se tome vie ni udio jer mi se bar inilo da sam kojeta ve doznao. Ali neto poe buditi u mene radoznalost; neto o emu prije nisam nikada mislio jer nisam na to ni pazio.Otkad dokad uje se kucanje gore u zvoniku, a da se ni jedno od tih zvona ni najmanje ne mie. - Kuc! Kuc! Kuc! Kao da klatno udara jedan, ili dva, ili tri, pa ak i do dvanaest puta, po"Unuku". Zvono ba onoliko puta zvonko zvei a da se ni konop ni to drugo ni najmanje ne mie. Stojim i ekam. Vrijeme prolazi. Htio bih ve otii, kad najednom: opet onaj glas. - Kuc! Kuc! Silazim pred zvonik, sjedam ispred zatvorenih vrata.Unutra je sve tiho. Ne ujem no agor ljudi dolje na placi i ivkanje vrabaca na crkvenom krovu. Da se ne igram kameniima, ja bih, tako ekajui, i zaspao na onome pragu, kad najedanput, iznad moje glave:- Kuc! Kuc! Kuc! Hitam natrag. Ali zvona opet sva nepomina. I za prvi put u ivotu osjeam da ima i neto to nam je u isto vrijeme i udno i nekako nas plai.

III.

Pada prvi mrak, a otac je opazio da sam istom stignuo doma.- Gdje si ti to bio? Marietta, pazi malo na tog skitalicu!- Tata, kako to da su vrata zvonika zatvorena; i nikoga u njemu nema, i zvona se ne miu a ipak zvoni? On me s poetka ne razumije. - Kako to? Zvoni? - Da. Kuc! Kuc! - A, da. To ne zvoni. Ure. Ure biju na zvoniku. - A to su te ure? I on mi neto govori o crnom krugu na gornjem dijelu zvonikova zida. O kazaljkama ili crnim prstima koji se polagano miu. O minutama, o urama i etvrtima. Ali ga ja ne razumijem. - A tko ono udara zvekom o "Unuka"? - Nitko. Mehanizam. Bati. Vidi ovako: Kuc! Kuc! po zvonu. Svakog idueg sata po jedan udarac vie. A onda 1, 2, 3, 4 udarca svakih 15 minuta. Jednog e dana sve to bolje razumjeti. Ne misli sada na to.

3

No ja ne mogu da ne mislim. I da ne mislim na svoj nain. Od oeva tumaenja ostade mi samo to da neki eki udara o malo zvono, o "Unuka", a u to i vjerujem. A tko se to penje u onu visinu s ekiem u ruci? Tko bi to mogao ui kroz zatvorena vrata, penjati se po nekim stubama - ako ih zbilja i ima u mranom tijesnom zvoniku, sve do gore, do samog zvona koje visi ispod krova? Takvo to ne moe uraditi ni starac, ni ovjek s crnom bradom, a jo manje djeak. A ja bih ih kroz one otvore jednom ipak vidio.- Mama, tko bi to mogao biti?- Al' ree ti sino tata. eki. Mehanizam. - Mehanizam. A tko je to?- Pitaj oca. Ne mui me vie time. A ja idem na puti. Gledam. ekam. Lijepo je proljetno jutro. Rijetke su voke jo u cvatu po vrtovima. Gradi je tih jer su gotovo svi ljudi u vinogradima ili u pristanitu. Ne ujem drugo no cvrkut ptica sve naokolo i zviduk parobroda tamo dolje na gatu. Okolo crkve sve mirno. Samo se lastavice uurbale oko vrha zvonika, a preko poljanice lete dva leptira traei cvijetak. Ja gledam u nebo. Oblai lebdi visoko iznad zvonika. Sunce ga obasjava samo s jedne strane pasu mu rubovi kao od zlata. Mijenja se polagano. Postaje dulji; prua se uvis;sve je vie nalik na odrasla djeaka s bijelim krilima. - Aneo! Gledam u nj. A on se sputa nanie, postajui manji i bjelji. Sunce mi udara uoi pa mi smeta gledanju. Ipak vidim da se spustio iza vrha zvonika pa ga ondje i nestalo.- Kuc! Kuc! Kuc! - odjeknulo je zvonko i veselo u proljetnom jutru, i jato je vrabaca pobjeglo s krova. Ovog puta ona tri glasa odjeknue duboko i u meni. Zakucalo mi neto u prsima. Poslije uenja spopada me zanos i radost. Trim kui; banem pred majku. - Mama! Sad znam! Vidio sam sve. - to to, sinko? - Anela! Silazi u zvonik, udara ekiem po "Unuku". - Jesi li ba vidio kako udara? - Nisam. Al' sam...- uti. Okani se anela i zvonika. Ne skitaj se okolo. Da mi se nisi vie ni makao odavle! Ali je majka preve zaposlena da bi me mogla uvati, a one njene rijei pobudie u meni novu elju. E, da. Valjalo bi ga vidjeti... ali izbliza. Gledati kako udara po zvonu.A kakav je? Jesu li mu vlasi kao plamen? A krila od pravog perja? A onaj njegov eki je li ba od zlata?

IV.

I ja izlazim kradom i z kue. Neko vrijeme ekam mirno na putiu. Sve je tiho i pusto. Silazim na poljanicu; prilazim k vratima zvonika, a ona - gle! - pritvorena. Stojim, neodluan. ega bih se bojao? Ta to je aneo, koga dobri bog alje s neba na zemlju. Zar se ne molim svake veeri svome anelu uvaru? I mene nije vie strah. uljam se u zvonik. U njemu je tako mrano da bih htio odmah pobjei.

4

Ali neto svjetla pada odozgor i s okna na strani, pa ve vidim kamene stube to se svijaju vodei sve navie. Penjem se hitro prema onoj svjetlosti ostavljajui za sobom tmicu. Sve je tiho; ne ujem no cvrkut lastavica, i to ba onda kada prolijeu pred otvorima na vrhu tornja. Eto me ve visoko, na podu od dasaka. Tri debela konopa vise odozgo.E, sad vidim.Dovle se penju Starac, Sin i Dijete pa se laaju konopa i poteu. A vidim i zvona. Imadu iroka okrugla usta sa klatnima to su nalik na debele jezike. Ona se sjaju na suncu, dok sam ja jo uvijek u polumraku. - Tik! Tak!... Tik! Tak! To je ura. Kuca kao i ona u naoj jedaoj sobi, na zidu, ali mnogo jae i muklije. A to u sada? ekam mirno dok On doe. ut u um njegovih krila, vidjeti kao neki plamen, ugledati ga iznad sebe. Sve e se u zvoniku zasjati. I on e me vidjeti.Spustiti se do mene. "Zna, ja sam onaj mali koji ti se moli svake veeri". - "Znam. Dobro si ti dijete. A to bi htio?" - "Da vidim kako kuca ekiem od zlata. Da i mama dozna to je i kako je. A i tata..." Onda e me on uzeti za ruku;dignuti me kao da sam kakvo pero ili slamica. Nai u se pred "Unukom". "Dri!" rei e mi On i pruiti eki. Ja u ga zapitati: "Smijem li?" On e kimnuti glavom. Dignut u onda ruku, udariti... Oh, veselja! Gledao sam uvis, gotovo nestrpljivo ali sav sretan, kad se iznenada trgnuh, proet strahom. - Kuc!Kao da je zagrmjelo u onoj polutami. Odjeknuo je gvozden hrapav glas od kojega se meni priini da zadrhta itav toranj. - Kuc! Kuc!Htio bih zaplakati, ali je moj strah tako velik da se i toga bojim. Strah me je sii dolje, niz mrane stube, u tamu na dnu zvonika. Lastavice opet cvrkuu. I sve se opet smiruje. Doskora je tie no prije. I mojeje srce prestalo da onako lupa. Poinjem iznova misliti. Niti sam vidio Njega, ni On mene. Morao bih se popeti jo navie. Gore! Gdje su zvona i gdje sunce sija! Traim oima naokolo. Vidim, u sjeni, ba uza zid, neke drvene ljestve. Razmaci su na njima neto previsoki za moje noge, ali se drim vrsto rukama; muim se i napinjem; diem se polagano. Sad su mi zvona jo blia. U mraku sam, ali je preda mnom mnogo svjetlije. Bojim se gledati poda se u ponor nad kojim kao da lebdim. Osjeam da neu dugo izdrati na strmim ljestvicama, pa diem oi i apem: - Anele! Anele! Neto crno i utljivo proleti okolo mene; zapiti kao mi. Uznemirio sam crne, malene ivotinje to se dre zida, iza mojih lea. Opet suprhnule uz moju glavu; dotaknue me neim golim i hladnim. Spopade me strah. Pruam nogu da siem, ali kao da je razmak postao sada jo vei pa ne mogu nai preku. - Mama!One gadne ptice lete oko mene , a ja vie ne mogu ni gore ni dolje. Pla me ve gui. Ne znajui vie ta bih, hvatam se jednom rukom konopa koji visi ba ispred mene, pa drmam i poteem. A zvono zazvoni. Glas mu bruji u zvoniku; priinja mi se i prejak, ali je tako zvonak - a meni i poznat - da mi je odmah neto lake. - Don, don, don - glasa se "Unuk", a meni je kao da mi veli: "Samo ti tako vuci i potei, pa u ti ja ve pomoi! Dok ja zvonim, ne moe ti nitko nita." - Ali ni to mnogo ne potraje.Konop mi se najedanput ote iz ruku, i zvonjava prestade.

5

Neki je ovjek stajao poda mnom, na podiu od dasaka, drao u ruci donji kraj konopa i gledao u me.- Tko si ti? to tu radi? Odmah dolje! Ja udarih u pla. On se pope na ljestve, skinu me dolje. Stade me koriti i ispitivati.Ja sam samo grcao. Onda me on dignu u naruaj i ponese napolje. Uze me za ruku. Povede me preko poljanice u jednu od najbliih kua.

V.

U prizemnoj sobi sjedio je za stolom stari upnik s naoarima na nosu i itao iz debele knjiice s crnim koricama i s pozlaenim rubovima. - to je bilo, zvonaru? - upita on gledajui u me. - Pa eto vidite! Dok sam radio u crkvi, uuljao se u toranj, popeo se na ljestve i doepao se konopa malog zvona. Da pade, ubi se. A ije je to dijete? - Ja ga pitam, al' ono samo plae. A i naao sam ga prestraena. Moda od imia. upnik me uze k sebi; namjesti me izmeu svojih koljena; pogladi po glavi. - Umiri se, mali. Ne plai. Gle ove knjige. Sva je zlatna. Pogledaj malo i sliice.Tako! Evo jo jedna. Bit e tvoja. Hoe li? - Hou. Onda upnik dignu glas. - Katina, doite amo! Ue starija ena, istei krpicom veliku licu. - Znate li vi ovo dijete? - Kako ga ne bih znala? Ta krstili ste ga ba vi, Don Rocco, bit e moda pet godina. - E, kad bih ja pamtio svu djecu to ih krstim! - nasmija se on.- To vam je jor-Pijerov sin.- Vlado! I upnik me posadi na svoja koljena. - A to si ti, sinko, traio u zvoniku? Ja sam ba promatrao sliicu nekog anela s velikim krilima i s plamenim maem u ruci. Oi su mi bile jo pune suza i jo sam pokatkad grcao, ali mi jena srcu bilo ve lake. Osjeao sam se sasvim dobro na upnikovim koljenima. - Anela - rekoh ja. - Kakva anela? - Onoga koji silazi s neba sa zlatnim ekiem i kuca njime po "Unuku". Zvonar i ena udarie u smijeh i navalie na me pitanjima. Ali samo upniku uspije da dozna sve od mene. - Pa kaite mu od ega to kucanje. Imate novu budilicu sa zvoncetom i s ekiem. Mali e moda razumjeti. Da je donesem? - ree ena upniku. - Ne! - odgovori joj on. Onda mi ree: - A jesi li ga i vidio?- Jesam. Jedanput samo. Izdaleka. Kad je silazio u zvonik. A zato on dolazi? I zato kuca? - Da javi ljudima to im je raditi preko itavog dana. - Kako to?

6

- Eto, sad e doskora podne. On e doi i udariti dvanaest puta zlatnim ekiem o zvonce. I ljudi e znati da je objed gotov. Vratit e se s polja i s pristanita u kuu. Otac, majka i djeca stajat e oko stola. I pomoliti se bogu. I objedovati.- Jest. Tako i mi molimo. Svaki dan. - A zna li kako je predvee? - E, sad znam. Onda on opet kuca. Pa veeramo i idemo spavati. - Vidi, dijete, zato On dolazi. I kuca. I sve ide kako dobri bog hoe. - A zato zvone ona druga zvona: ujutro, u podne, predvee? - Jer aneo dolazi i kuca. A ovaj na zvonar uje, pa tri i zvoni da zvono javi nadaleko i nairoko to nam je uiniti u taj as. - Tako je! To u ja rei i tati i mami. Sad e vidjeti da imam ja pravo. Nema nita bez bojih anela! A stari se upnik sav raznjei. Dade mi sve sliice to ih je mogao nai, a ona mi ena natrpa neim depie. - A sada da ga povedem kui? - upita zvonar.- Ne! Idem ja sam! - odgovori upnik. I mi iziosmo. - to je to, veleasni, opet uradio? - zapita moja majka netom nas ugleda. A kad joj on ree to je sve bilo, ona se stade tuiti. - udno vam je to dijete. Sve hoe da vidi i da dozna. I ne igra se bezbrino kao druga djeca. Sve se bojim da e jednom zastraniti. Vele, da ba takova djeca udare kasnije kojekakvim stranputicama. A upnik njoj: - Ne bojte se za nj, gospoo. Ma i to se s njim desilo, on e uvijek biti jedan od onih koji vjeruju u boga i u njegove anele.