1

2

1

NEDJELJKA PETRIC / NEBESKI DOŽIVLJAJI

2

Izdanja Ogranka Matice hrvatske u Splitu

Likovna oprema korica:

Drina Dragičević

Lektoriranje knjige

Prof. Marija Božin

Naklada:

500 primjeraka

3

NEDJELJKA PETRIC

NEBESKI DOŽIVLJAJI

Matica hrvatska u SplituSplit, 2014.

4

Izdavač:

Ogranak Matice hrvatske u SplituSplit, Marmontova 1/II

CIP - Katalogizacija u publikacijiS V E U Č I L I Š N A K N J I Ž N I C AU S P L I T U

UDK 821.163.42-97

PETRIC, Nedjeljka Nebeski doživljaji / Nedjeljka Petric. - Split : Matica hrvatska, Ogranak, 2014. -(Izdanja Matice hrvatske Split)

Bilješka o autorici i njena slika: str. 39-42.

ISBN 978-953-57575-1-1

150707000

ISBN 978-953-57575-1-1

5

K A Z A L O

PREDGOVOR ........................................................................................... 7

“VOLITE I NEPRIJATELJE!” – ISUS ..................................................... 9

O LJUBAVI ............................................................................................. 12

SJEĆANJA IZ MOG DJETINJSTVA ...................................................... 14

Izlaganje na promociji (predstavljanju) knjige “Najdraži doživljaji”, u Splitu, 17. 09. 2013. .............................................................................. 17

VELIKI JE UTJECAJ DRUGIH ............................................................. 22

BLAŽENIJE JE DAVATI NEGO PRIMATI ........................................... 25

JA I KRIŽ ................................................................................................. 27

JEDNO I DRUGO – VAŽNO ZNATI! .................................................... 28

NE ZNAMO, DA JE ZA NAŠE DOBRO !!! .......................................... 30

MIR .......................................................................................................... 33

ŽIDOVI I KRŠĆANSTVO ...................................................................... 35

ŽIVOTOPIS ............................................................................................. 39

ZAHVALA ............................................................................................... 43

6

7

PREDGOVOR

Moje doživljavanje duhovnosti i moje bavljenje duhovno-šću započelo je pitanjem moga sina Nebojše: “Što je to entropija?” Bio je student Ekonomskog fakulteta. Moj suprug Bartul, prof. dr. sc, odgovorio je na to pitanje, sasvim sponta-no, Nebeskim načinom, i rekao: “To je sloboda, a ne nered, kod primjene na društvo. A sloboda je prihvaćanje i ponašanje po Božjim (prirodnim) zakonima, a nikako drugačije.”

To mi je bio zaista Nebeski doživljaj!

Isus je rekao: “Istina će vas osloboditi...”!

Ovu knjigu “Nebeski doživljaji”, odnosno prvi tekst “Volite i neprijatelje” – Isus, počela sam pisati na poticaj, veliki poticaj, Nebeski, moje kolegice matematičarke, koja je takvim nači-nom – Nebeskim – meni rekla, govorila, da taj svoj doživljaj koji je opisan u temi “Volite i neprijatelje” – moram i napisati. Govorila je to na takav način, koji se nikako ne može odbiti.

Također, veliki poticaj bio mi je i mons. dr. sc. Drago Šimundža, koji mi je rekao: “Čuvajte zdravlje, da još budete u aktivnosti”. Upravo toga dana, kada mi je to rekao, napisala sam tekst “Volite i neprijatelje” – Isus.

A da ne govorim o našim sastancima “Zrno gorušično”. To su mi neopisivi poticaji. Naši razgovori, naše teme su mi snažna potpora.

8

Također, u Katedrali sv. Duje, došla mi je misao, kako

napisati doživljaje iz mog djetinjstva, koje sam zaista željela napisati, da se vidi da to nisu “imaginacije”, već moguća i nadasve poželjna stvarnost kojoj trebamo težiti.

Zahvala dragom Bogu i cijelom svijetu!!!

Autorica

9

“VOLITE I NEPRIJATELJE!” – ISUS

U knjizi “Najdraži doživljaji”, str. 69. napisala sam, uz ostale tekstove, i ovo: “Ali kako ćemo to mi voljeti i neprijatelje, one koji nam čine zlo, a ne dobro, koji samo sebi čine “dobro”, odnosno misle da čine dobro, a čine sebi, naravno, najveće

zlo?”

“Volite i neprijatelje” uvijek mi je izgledao kao najteži, neuporedivo najteži i najzahtjevniji Isusov nalog (naredba). Smatrala sam, pa kako ćemo voljeti i neprijatelje, nije to

nimalo lako, već veoma teško.

Međutim, svi nalozi (naredbe) Isusove, nisu nimalo teške, već lagane, lako provedljive, za našu sreću.

Jedan moj doživljaj me je “osvijestio”, t.j. doveo do spoznaje

o pravoj istini Isusovoj.

Evo opisa tog događaja.

Bilo je to 16. 12. 2012. na dan diplomiranja moje unuke

Lucije. Išla sam na “feštu”. Ušla sam u lift i rekla mladiću

koji je ušao za mnom: “Ja idem na treći kat”, a on je rekao: “Čekajte, dajte mi torbicu!” Ja sam počela vikati – šta torbicu, koju torbicu? On mi je stavio ruku na usta i kazao momku koji je također ušao u lift: “Uzmi torbicu!” Momak je povukao i uzeo torbicu i oni su istrčali iz lifta i otišli.

Spasila me je torbica, jer je držač bio koncem sašiven, pa

je pukao i torbicu je lako uzeo. Da nije bilo tako, ne vjerujem,

10

da bih ja njima dala torbicu, a onda bi oni mene “naravno” bacili, gurnuli jako i najvjerojatnije bih slomila neku kost, što su, nažalost, česti slučajevi. Jedna kolegica je imala isti slučaj. Polomila je kost, imala je i psihički stres i dugo bila u

bolnici.

Ja sam odmah išla unuci na “feštu” i nisam osjećala stres.

Unuka Lucija pitala me je: “A hoćeš li ti sada moliti za njih

da se obrate?”

Odgovorila sam: “Lucija, postavila si pravo pitanje, pravo

pitanje si postavila.” Rekla sam to s oduševljenjem i odgovorila: “Hoću!”

Krajem 4. mjeseca zvali su me iz policije i rekli: “Rečeno

mi je, da Vas izvijestim, da su prekršitelji, oduzimatelji vaše

torbice, oni koji su Vas napali, bili u zatvoru i da su sada

pušteni iz zatvora.” Ja sam se uistinu obradovala toj vijesti i rekla gospodinu, koji me je o tome obavijestio: “Hvala vam, hvala vam velika, što ste mi to rekli. Znači, moja molba, moja

molitva je uslišana. Veoma mi je to drago, oduševljena sam

time, hvala vam.”

Govorila sam to s velikim oduševljenjem, a gospodin koji mi je to javio, je “zanijemio”. Ništa nije rekao. Vjerojatno se

je iznenadio, nije očekivao takvu moju reakciju.

Dakle, ja nisam cijelo to vrijeme od napada, hvala Bogu, njih mrzila, a nisam bila ni ljuta, bijesna na njih zbog toga, već

mi je bilo žao što se takve stvari događaju.

Mislila sam, tko zna, kakvo su oni imali djetinjstvo i sl. Da

sam ja imala takvo djetinjstvo ili takve loše utjecaje, općenito, možda bih i ja bila kao i oni.

11

Dakle, nisam ih mrzila, niti bila bijesna, ljuta na njih, a time (tako) sam ja ustvari sebi pomogla, a šta je njih briga da li ću

ja njih mrziti? Njima je to svejedno.

I tako, tim doživljajem, ja sam se uvjerila, da Isusova naredba: “Volite neprijatelje!” nije nikakva nerealnost, naprotiv, da je posve ostvariva i to s lakoćom ostvariva, da je za naše dobro, kao i sve Isusove naredbe.

Sve je ostvarivo i to s lakoćom!! Moramo se iskustvom u

to uvjeriti.

Uvjerimo se!!

12

O LJUBAVI

Moramo ljubiti! Ali kako to postići, kako to sebi narediti, t.j. ostvariti? To je naše glavno pitanje. “Dobro, ali kako to

ostvariti, postići?”

Evo kako!

Mi trebamo činiti dobro drugima, bez obzira da li se oni odazivaju, uzvraćaju nam. Često je naše pitanje: “Ja činim

dobro, a drugi meni – ništa ne čine. Pa kakva sam ja to ustvari budala!”

Ne, nisam budala, naprotiv. Jer ja ne mogu drugima

narediti ništa, već samo sebi, t.j. ja se mogu tako odlučiti, t.j činiti dobro drugima, bez obzira na njihovo uzvraćanje ili ne

uzvraćanje. To jedino možemo, a to je i dovoljno. Time (tako) jedino možemo pomoći sebi, čineći dobro, na duhovnoj razini, drugima, podržavajući ih u dobrom.

A ako bi ih podržavali u njihovim lošim (ne dobrim) postupanjima, time bi im činili zlo i to veliko, a ne dobro. Veliko zlo bi tako, na duhovnoj razini, činili i njima i sebi. A

duhovna razina je najvažnija, jedino važna, jer svoj duh jedino

nosimo sa sobom kod prelaska u Nebo, a ništa materijalno ne

nosimo, već samo svoj duh.

Dakle, ljubav realiziramo u davanjima sebe – altruizmom. Sve za druge. Tako se razvija ljubav.

Ljubav je Trojstvo. Onaj čovjek kojemu mi dajemo (lijepu

riječ, osmjeh, suosjećanje s njim itd.) može to prihvatiti (uočiti

13

u prvom redu), a može i ne prihvatiti, niti čak uočiti. To ovisi o njemu.

Ali mi, pri tome sebe ispunjamo tom dobrobiti, tim osjećajem

i u sebi stvaramo taj lijepi, prelijepi osjećaj.

A tako je i na svim razinama, t.j. ne moramo se odazvati, primiti to, i ako dolazi i iz onozemnog, iz vanzemaljske razine, od nekog sveca – od Boga.

O nama ovisi da to uzmemo, te predivne sadržaje, osjećaje

i onda dijelimo, dajemo drugima. A to činimo, t.j. dajemo i nehtijući, jer je to u nama i ne možemo to sakriti, sve ako i hoćemo.

I tako jedino možemo postići – ljubav.

Mijenjajući sebe, i to i nehtijući, onda dajemo i drugima.

To je Božji utjecaj. To su Božji zakoni.

Dakle, mi to sveto stanje duha u sebi, taj mir u sebi, zaista

želimo, tražimo, očekujemo kao nešto što nam je neophodno

potrebno.

A ako to ipak ne uspijemo postići – takav duh, mir, koji nas zaista usrećuje, onda to, nažalost, često nastojimo postići “drugim metodama”, npr. alkoholom, drogom i slično.

Međutim, to je, naravno, zabluda i to ogromna. Jer tim

sredstvima (drogom, alkoholom i sl.) postižemo samo kratko-trajne efekte, a koji se zatim pretvaraju u, nažalost, veliku našu

dugotrajnu tragediju, o čemu svi znamo.

Stoga, opredijelimo se za ono prvo, pa nam onda ne trebaju

nikakve alternative, koje nas vode u veliko zlo.

Opametimo se !!

14

SJEĆANJA IZ MOG DJETINJSTVA

U knjizi “Najdraži doživljaji”, str. 81 (O svetosti!) napisala sam:

Kristova Nova zapovijed glasi: “Ljubite se

kao što sam ja ljubio vas!” A to je i temeljni pri-

rodni (Božji) zakon. Dakle, vršenje Kristove Nove

zapovijedi je nužno, neophodno. To je “sve za druge,

nesebičnost”. To je: ne egoizam, već altruizam.

Tako jedino možemo dobro funkcionirati, cijelo

čovječanstvo. Nema onda ratova, sukoba, i sl.,

jer su nam drugi u prvom planu (sve za druge!), a

zatim mi, iza (poslije) drugih. Sve je, sva mudrost

je u tome. U to se trebamo osvjedočiti! Prvo je

vjerovanje u to, zatim ponašanje, a onda (tada) to

(tu mudrost Božju) i znamo. Znamo da jest (zaista

jest) tako.

Navest ću primjere takvog ponašanja iz svog iskustva.

U mom djetinjstvu, u Visu, kuće se nisu zaključavale. Zašto? Pa tko bi bio lud da postane lopov (lupež), da uzima drugima

(krade), a ne daje. To nikako ne može!!

– Zatim: svako dijete je pozdravljalo svakog odraslog! Kako

se to moglo postići? Zato, jer je to bilo isključivo radi djece, za

dobro (dobrobit) djece, a ne odraslih i zato su odrasli to mogli postići u potpunosti, jer je to bilo “čisto davanje sebe”.

15

– Također, novac se je međusobno posuđivao (uzajmlji-vao), ali naravno bez ikakvih kamata; nije se moglo ni zamisliti nekakve kamate (dobit od uzajmljivanja). I to je bilo posuđivanje – davanje “oči u oči”, bez ikakvih potvrda

ili svjedoka. Nitko nije trebao biti prisutan, već čovjek –

čovjeku.

Zašto se je to tako davalo – posuđivalo? Da se pomogne

dotičnoj osobi, koja je u potrebi. Nije to bilo nikakvo iznimno

ponašanje, već naprotiv. Bilo je to (takvo ponašanje) “u

pravilu”. Svi su se tako ponašali.

Moglo bi se npr. postaviti i pitanje: A što ako prije nego

dotični (dotična osoba) meni vrati novac, t.j. bude imala pa

mi vrati, meni taj novac bude potreban? Što će onda biti?

Odgovor je: Tada će meni posuditi netko drugi tko tada ima, a ja nemam. Nema nikakve sumnje u to, da će i meni biti posuđeno (netko posuditi), jer su se svi tako (na takav način) ponašali.

I to je bilo predivno!! To je “za druge”, nesebičnost! Svi smo Jedno!

Zaista smo bili svi Jedno! Svi u Božjim rukama, ne u

“svojim”. I to je (takvo ponašanje) ljude usrećivalo. To

davanje (pomoći drugima, “za druge”) ih je očito usrećivalo i stvaralo im zadovoljstvo, jer to nije bila “računica” zbog sebe, već zaista zbog drugih, a kao posljedica takvog (nesebičnog) ponašanja bila je sreća onog koji daje, i to velika sreća. Onaj koji daje nije bio nikako u prvom planu (tada ne bi bilo

nikakvog efekta), već je ta sreća posljedica takvog ponašanja, nesebičnog (nesebičnosti) prema drugima

Prvo potrebni, a onda mi koji dajemo. Sva mudrost je u

tome. Nesebično davanje – za druge, i tada je to: Radosna

vijest Evanđelja!

16

Radosna vijest svima, a ne samo nekima, već svima koji u

tome sudjeluju, bez obzira da li daju ili primaju.

Svima je radost, i to velika; za veliko dobro.

Trebamo to svi shvatiti, konačno, i ponašati se tako, da svi imamo sreću i radost; dobrobiti koje nam dragi Bog daje!!

Uvjerimo se u to!!

Prihvatimo!!!

17

Izlaganje na promociji (predstavljanju) knjige “Najdraži doživljaji”, u Splitu, 17. 09. 2013.

Često me pitaju: Kako je to nastalo, odnosno kako je počelo

moje razmišljanje i pisanje o duhovnosti.

Evo kako! Moj sin Nebojša, bio je tada student Ekonomskog

fakulteta, pitao me je – “Što je to entropija?” Mi bismo rekli “Sve je to slučajno”. A ništa nije slučajno, već je sve Božja, Nebeska režija.

Nismo se mogli sporazumjeti, ja i Nebojša, jer meni nije

nikako bilo prihvatljivo, da je to “nered” i kod primjene na

društvo.

I onda, ljeta 1988. g., dakle prije 25 godina, bili smo moj suprug Bartul i ja u našem brodiću u uvali Budava u Istri. Ja

sam se nešto zamislila, a on je pitao: “O čemu razmišljaš?” “Razmišljam, kako entropiju primijeniti na društvo.” On je

istog časa rekao: “A to je sloboda, nije to nered, to mi tako

zovemo.” I ja sam istog časa znala, da je to istina. On je imao

promijenjen izraz lica, što ne mogu opisati riječima.

I zatim, kako su mi razmišljanja dolazila, ja sam ih bilježila

i tako je nastao prvi rad, koji je objavljen u proljeće 1991. g. u

časopisu “International Review of Modern Sociology”, a zatim

i u knjizi “Duhovnost i znanost” (“Religion and Science”).

Ova knjiga, objavljena u proljeće 2013. g. naziva se “Naj-

draži doživljaji”. Ima više opisanih doživljaja, a prvi je o smrti mog supruga Bartula.

18

Pa kakvi su to najdraži doživljaji, kada je i smrt supruga – najdraži doživljaj.

Evo kako!

Moj suprug je bio teško bolestan; vidjelo se je, bilo je očito, da su to posljednji sati njegovog ovozemaljskog života. Lice

mu je bilo iznakaženo, disao je hropotom. Kad odjednom, bilo

je 23 sata uvečer, on je zaviknuo. Bio je to veoma jak i bistar glas, kao da je najzdraviji i to pun veselja i iznenađenja. Ja

sam se okrenula (upravo sam htjela izaći iz sobe). Lice mu je

bilo kao da je najzdraviji. Odmah sam zvala sina Dragomira, koji je liječnik, i kazala: “Otac najprije viče, a onda je prestao

glasno disati. Ja ovo ništa ne razumijem, dođi!” On je doletio, ali dok je on došao, već sam i ja vidjela što je. Bio je to njegov

posljednji izdisaj.

Moj rođak i njegova supruga u Visu rekli su mi: “A ima

toga, ne isto ali u tom smislu.” Kolegica Nada Ružić rekla mi je: “A moj brat Živko umro je sa smješkom.”

Pitam se: Da li je Bartul prije umro, pa onda zaviknuo?

Svakako da nije. A da li je prije zaviknuo, pa onda umro?

Nije ni to. Nije mogao ni “a” reći, a kako vikati. To je bio

nesumnjivo njegov posljednji izdisaj.

I tako moj suprug ostavio je dokaz meni i svome sinu, da: smrt nije kraj, nego prijelaz u Vječnu Domovinu.

Jedan posebni doživljaj je s mojim unukom Marinom. Imao

je 6 godina i 9 mjeseci. Prodavao mi je svoje igračke, i nakon

što sam mu dala 10 kn za prvu igračku, rekao je: “A hoćeš li kupiti još jednu igračku? Ova ti košta 4 kn.” Ja sam mu rekla: “Nemam Marine više, imala sam 10 kn i to sam ti dala.” Nakon

1-2 minute, evo njega i nosi 10 kn. Rekao je: “Evo ti.” Ja sam

19

upitala: “Što je sada?” A on je odgovorio: “Pa kad si rekla

da imaš samo to.” Rekla sam mu zatim: “Hvala ti, hvala ti, Marine moj, tebi je to reklo tvoje malo plemenito srce, Bog ti je rekao, što trebaš učiniti.” A mogli bi se i mi ugledati u njih

(djecu), zar ne? (aplauz)

Zatim “Priznanje naše Domovine”. Bilo je to 13. 01. 1992. g. Marina, bila je učenica 1-og razreda osnovne škole, je došla

kući i rekla: “Učiteljica je kazala: Treba napraviti svečanu

večeru; može biti jaja i krumpira, ali da bude svečano, da se

svi okupe.” Učiteljica nije bez razloga rekla “jaja i krumpira”, jer neka mama može reći: nemam, a jaja i krumpira svi imaju

i također time (tako) nije stavljen naglasak na materijalno, već

na proslavi, veselju.

Mama je zapalila svijeću na prozoru, kako je bilo pre-poručeno, a Marina nas je poredala u polukrug oko svijeće; svi su nju slušali; bila je veoma uzbuđena, razdragana. Zatim

je kazala: “Ovako stavite ruku” i pokazala na prsa, “prekrižite

se”, a onda smo svi zajedno s njom molili sljedeću molitvu: “Hvaljen budi Isuse, primi moje srdašce, blagoslov mi jutros daj, svakog zla me očuvaj; za Te dragi Isuse ja ću danas radit sve.” Tada je rekla: “Prekrižite se”, a zatim je kazala: “Ja ću

za sve.” Nije rekla “za sve nas”, već ja ću “za sve”! Ušla je u

polukrug, kleknula je i prekrižila se u ime sviju!

Moja kolegica, sada profesor emeritus rekla mi je: “Dala je

blagoslov Domovini.” Što dijete može, što dijete može!

Zatim doživljaj s mojom svekrvom. Bilo je to 24. 10. 1954. g. Poslala sam iz splitskog rodilišta brzojav suprugu, koji je

bio na odsluženju vojnog roka u Makedoniji: “Dragi tata, rodio

sam se 24. 10., zdrav sam, mami je dobro. Zovem se Drago.”

20

Moja svekrva pitala me je mnogo puta: “Kako si ti to

tako napisala?” – “Pa napisala sam.” “E ali kako si ti to tako

napisala?” “Pa šta ja znam, kako sam napisala – palo mi je na pamet.” Ali ona je bila neumorna svojim pitanjima. Ustvari, ona je bila sigurna, znala je, da je to njezin sin, koji je poginuo

u ratu u 22. godini, a koji se zvao Dragomir – Drago meni “došapnuo” da takav brzojav napišem. Ona i svekar su, naime, željeli da se njihov prvi unuk zove imenom njihovog sina. Sin

im je bio izvanrednih osobina.

A meni su trebali deceniji da prihvatim, da smo mi stanovnici Neba i da nismo odvojeni od onih koji su tamo.

Jednom na Sinaju.

Bili smo u zbjegu od 1944. g. do 1946. g., i to daleko, u

Sinajskoj pustinji. Bilo nam je veoma teško, ali sve smo

nadvladavali ljubavlju i dobrotom.

Jedan od voditelja škole, bio je iz Splita, rekao nam je u jednom razgovoru nama, pomoćnim učiteljicama: “Sve

znanosti, sve filozofije, sve književnosti, sve umjetnosti nisu ni

približno jednake Isusovom nauku!!!”

Mi smo se uistinu iznenadile: “Što je sada ovo!” U to vrijeme

tako govoriti, a on nam je rekao: “E, to vam je tako!” Još se

sjećam izraza njegovog lica. Učitelj je dobio nadahnuće!! Bili

smo u Sinajskoj pustinji!! A nama je to ostalo u neizbrisivom

sjećanju.

Kako je Dekan već rekao: Mora postojati razlika potencijala

– različitost, da bi se nešto događalo.

Stoga, na duhovnoj razini, ja (svaki čovjek) mogu davati svakom čovjeku i od svakog čovjeka primiti (dobiti), ali ne i

21

sebi, jer je to isto – nema razlike potencijala. Svakom drugom

mogu dati i od svakog drugog primiti, jer ne postoje dva ista čovjeka, već smo svi različiti.

To je veoma značajno.

To je Isusova Nova zapovijed: “Ljubite se, kao što sam ja

ljubio vas!” Dakle, ljubiti druge više nego sebe! Davati ljubav

drugima!!

A to je i opisano u knjizi “Duhovnost i znanost” u temi: “Jedinstveno kvantno polje”, t.j. mi imamo samo jedan

priključak (frekvenciju, vibraciju) i zato možemo primiti ili davati, a ne možemo istovremeno i davati i primati.

Dakle, ne egoizam, već altruizam!

Tako jedino može!

Zahvala svim učesnicima. Mi smo, ustvari, izvoditelji, vršimo pojedine zadatke, a zahvala neusporedivo najveća, bezgranična, pripada:

Dragom Bogu, što nam je dao knjigu!!!

22

VELIKI JE UTJECAJ DRUGIH

Veliki je utjecaj drugih ljudi i zato trebamo davati (na duhovnoj razini) drugima, da i oni, svi budu dobri, plemeniti, za druge i t.d, jer je to uvjet za plemenito, dobro ponašanje svih ljudi (sviju).

Ako neki (ili mnogi) rade suprotno, onda ništa od (svega toga) dobrog, ili gotovo ništa.

Jer, npr. ne mogu ja ne zaključati kuću, ako će mi “onaj drugi” doći i ukrasti (njemu potrebno). On smatra: on (ona) ima, a ja nemam, pa moram mu uzeti kada mi sam nije dao. A što on možda i neće da radi (normalne) poslove, a što ćemo

sada o tome! Možda i ne može raditi ili je u takvim lošim

okolnostima, koje na njega utječu.

Dakle, neophodno je da svi (cijelo čovječanstvo) prihvati Božje zakone, a ne “svoje”, već Božje i onda nastaje – Raj na

zemlji. Drugačije, nažalost, ne može.

Ako npr. kafići (noćni klubovi) rade cijelu noć, pa to je

napast za mlade. Oni (vlasnici) će reći: Ja radim, a ti nemoj doći. U moje vrijeme kafići su radili do 20 sati; nismo ni mi bili “sveci”, pa da smo rekli: 20 sati je, mi idemo, a neka oni rade. Nikako tako nije bilo i mi bismo itekako ostali još, ali se

je zatvaralo. Dakle, potreban je i društveni (državni, kako se

već hoće reći) utjecaj, i to veoma je potreban.

Npr. moja kolegica rekla je svojoj kćerki: Trebaš doći kući do 23 sata. Tako moraš. Međutim, ona je došla u 24 sata, a

23

mama joj je rekla: Pa što si tek došla; rekla sam ti da te neću

pustiti u kuću, ako ne dođeš do 23 sata. A ona (kćerka) je ušla u lift i “otišla”. Nastala je “panika”. Šta je ovo sada nastalo, posve (potpuno) neočekivano. Tko zna gdje je sada otišla

kćerkica, u kakvo društvo, tamo odakle je i došla kući, ili još i mnogo gore (strašnije, lošije). Srećom, javila se je (telefonom) i rekla da je išla spavati kod prijateljice. Kćerka je sigurno

mislila (smatrala): Pa kako druge (ostale) mame dozvoljavaju

i kasniji (odnosno jutarnji) dolazak kući, a moja mama ne

dozvoljava. Kakva je to “pravednost”, drugi mogu, a ja ne

mogu. Zašto da ja budem u “težim” (lošijim) okolnostima. Neću ja tako, već kao i drugi; ako drugi mogu ostati i cijelu

noć, mogu, naravno, onda i ja!

A kada dođu kući u 5h ili u 6h npr. – kako će onda biti na poslu, u školi, na fakultetu i sl. A kada će onda spavati?

Naravno da se mora i spavati! Na pr. do 12h, 13h i sl. Jedna

kolegica je rekla: “Mogu sada zvati kćerku (bilo je 13h) bit će

se probudila!!”

Eto, do čega smo, nažalost, došli. Treba to “naglo” (brzo) promijeniti, jer činimo (uz takve mogućnosti) veliko zlo svojoj djeci i sebi, svima, čovječanstvu.

Zatim, nema filma bez najmanje 10 mrtvih. Pa kakav bi to

onda bio film? Dosadan, svakako, i ne treba ga ni gledati.

Ili pak, već u “igricama” za djecu, koja idu u vrtiće, dakle

za najmlađe, nema plemenitih primjera ponašanja, za dobro

drugih, već naravno, ubijanje. Tko više drugih ubije, taj je

bolji, sposobniji, uspješniji!

Pa što onda, uz ovakvo ponašanje cijelog društva možemo

očekivati, kakav razvoj društva? Naravno, da društvo (cijela

24

društvena zajednica – čovječanstvo) postaje, iz dana u dan, sve

gore, sve nazadnije i sl.

Ali, došli smo ili pak dolazimo velikom brzinom k dnu, i sada (ili veoma uskoro) ćemo izroniti ili pak ostati mrtvi na

dnu.

Sigurno ćemo izroniti, a ne ostati mrtvi na dnu!! Tako dragi Bog hoće (entropija je istinska sloboda, ponašanje po Božjim

zakonima), kao što smo i mi u Sinajskoj pustinji sve zaista

velike teškoće svladali i “pobijedili” velikom dobrotom i ljubavlju: Sve za druge! I škole smo osnovali (uveli) i učitelje

“stvorili” (obrazovali). I bili smo ponosni time; bili smo sretni i zadovoljni, što pomažemo drugima, svima.

Sve je u tome: Ne egoizam, već altruizam!!! Drugačije ne

može biti. Blaženije je davati, nego primati.

Osvijestimo se konačno i ponašajmo se tako. A tako se

može, zapravo jedino tako je moguće. Mi smo to i dokazali – u

Sinajskoj pustinji.

Nismo slučajno tamo išli. Sve je Božja – Nebeska režija, da

se osvjedočimo, da se tako zaista može; i treba da bude tako, sve plemenito za druge, a onda posljedično i za sebe (i za nas). I tako da budemo primjer (dokaz) i drugima. Da se i drugi osvjedoče preko nas, da se zapravo jedino tako može!

Tako, dragi Bog hoće da se osvjedočimo u tome, svi, cijelo

čovječanstvo. Da slijedimo dobre primjere, a ne nikako loše. Tako nas dragi Bog osvješćuje i tako osvješćeni imat ćemo

zaista predokus Raja Nebeskog, tj – Raj na Zemlji!!

25

BLAŽENIJE JE DAVATI NEGO PRIMATI

To je na duhovnoj razini, a ta duhovna razina se reflektira (prenosi) i na fizičku (materijalnu) razinu, također. Na pr. krupni kapital uzima sve sebi, odnosno hoće biti “bogovi”, najbolji od svih drugih (konkurenata). To im je najvažnije. Jedino, u najmanju ruku najvažnije je koliko tko ima kapitala

(novaca). To je prvo i gotovo jedino mjerilo uspješnosti, vrijednosti dotične osobe. Odnosno, koliko imaš (novaca) toliko si sposoban, vrijedan, pametan itd. Prema tome, takvima

treba dati prednost u svemu.

I takvim postupanjima, uzimajući sebi, osiromašili su

druge ljude i tako je u cijelom svijetu nestao ili gotovo

nestao “srednji sloj”, odnosno time je, naravno, povećan broj siromašnih. Osiromašeni ljudi nemaju kupovnu moć; kako će

kupovati (predmete, stvari pa čak i hranu) ako nemaju. A time

(tako) su “moćnici” izgubili tržište, nemaju kome prodavati svoje proizvode, odnosno time se smanjuje (mora smanjiti) proizvodnja, a time i dobiti bogatih. Tako su osiromašili i

sebe!! Što tko čini, sebi čini!!!

Naime, mi možemo davati, to ovisi o nama, da li ćemo

nekome dati, u prvom redu i najvažnije, na duhovnoj razini.

A primanje, ako uzimamo, ovisi o onima koji nam daju. Mi se trebamo odazvati, primiti. A davanje ovisi isključivo o

nama, jer mi dajemo (dajemo sebe u prvom redu) bez obzira

da li će dotična osoba primiti. Mi time sebe (sasvim sigurno)

26

ispunjamo plemenitošću, ljubavlju. Zato je to “što tko čini, sebi čini”! Ako činimo dobro drugima, činimo i sebi, t.j. povećavamo svoju plemenitost, dobrotu i sl.; jer mi ne možemo davati ono što i sami nemamo, ne posjedujemo.

Dakle, blaženije je davati nego primati.

27

JA I KRIŽ

“Ne postoji problem koji nije poklon za vas!”

Križ je najveći poklon za nas. Prihvaćanjem Isusovog križa, to je najveći poklon za nas. Svladavajući poteškoće (djelujuća i suprostavljajuća sila) rastemo duhovno. Što su nam poteškoće veće, više i rastemo duhovno. Ako smo, naravno, na pravom putu, Isusovom putu, njegovom Križu, t.j. voljeti druge više nego sebe. Sve za druge, a onda posljedično (kao posljedica takvog ponašanja) rastemo duhovno i sami t.j. i mi. Tako dragi Bog hoće. To je Božji zakon. A Božji zakoni su, naravno, za naše dobro. Nego kako bi drugačije moglo biti, nego za naše dobro, bezgranično dobro.

Hvala dragom Bogu, što nas upućuje na bezgranično dobro, na bezgraničnu (neuvjetovanu) ljubav!

Na pr., da mi suprug nije umro, prije 20 godina ne bih ja dobila dokaz o zagrobnom života. To je veliki poklon meni, ali sam dužna tu svoju spoznaju (neupitno znanje) prenositi i na druge ljude, tako da i oni znaju, ne samo vjeruju, već i znaju, da to, naravno, jest, zaista jest tako. Ne možemo mi nestati, nikako to ne može biti, već je:

Smrt novo rođenje, rođenje za Nebo!

28

JEDNO I DRUGO – VAŽNO ZNATI!

Postoji zagrobni život. To je br. 1.; to moramo znati i onda se (tada) sasvim drugačije odnosimo prema ovozemaljskom životu, kao nečem “privremenom”, kratkotrajnom i sl. To je veoma važno, jer inače (u protivnom) gledamo ovozemaljski život kao nešto sasvim “konačno”, odnosno jedino – postojeće, a to “vaše drugo” je posve neizvjesno. Što ćemo sada o tome. Treba ustvari “grabiti” ovdje sve što možemo.

Eto, to je prva i najveća (ogromna) “pogreška”. To moramo “hitno” izmijeniti, t.j moramo znati, da to nije tako, već smo ovdje sasvim – privremeno.

Drugo, beskrajno je važno da znamo, a to možemo znati jedino iskustveno (prof. dr. don Tomislav Ivančić), da nas jedino ponašanje po Božjim zakonima beskrajno usrećuje. Čineći dobro drugima, nesebično, zbog drugih, jedino tako možemo imati radost i sreću. Dokaz tome je iskustven:

a) život u mom djetinjstvu;

b) naš život u Sinajskoj pustinji.

To su dokazi, možemo reći, našim rječnikom, eksperime-

ntalni dokazi o istinitosti navedenog.

Zaključak:

Znači, ponašajmo se tako, kao i mi u Sinajskoj pustinji i bit ćemo zaista sretni i zadovoljni.

29

Ne trebamo ništa “filozofirati”, već se “eksperimentom” uvjeriti, t.j. ponašanjem takvim nesebičnim, za druge. A onda je to i za nas.

To zaista jest tako!

30

NE ZNAMO, DA JE ZA NAŠE DOBRO !!!

I/

To je problem br. 1, što ne znamo da je takvo ponašanje (sve za druge, nesebičnost... El-Shatt) za naše dobro, istinsko dobro. Jedino tako nam može biti dobro. To je temeljni Božji zakon. Prvo je vjerovanje u dobro, zatim ponašanje takvo, i onda tek znamo, da je to zaista tako, da jedino na takav način možemo postići svoju sreću. Jedino tako! A kada to znamo, onda ćemo se tako i ponašati, a ne suprotno tome.

Primjer za to je i u braku!

I ja sam imala iskustvo u braku. Nakon nastalih problema, rekla sam suprugu: “Ti zapovijedaj!”, i mi smo se pretvorili u idealan brak, naš brak postao je idealan u svakom pogledu. Ali ja tada nisam postala drugorazredna osoba, ni slučajno (nikako), već naprotiv. To je davanje koje sam onda primijenila i na sveukupno svoje ponašanje, i na radnom mjestu, na pr.. Jer to jest tako. Davajući možemo jedino dobiti! Ali ne smije biti računica, jer onda nije za druge, već za “sebe”. A tako ne može, onda se ne mijenjamo. Već (tek) kada je to davanje čisto, nesebično davanje, onda se tek i mi mijenjamo, postajemo bolji, svetiji, zadovoljniji.

I to je naša sreća, istinska sreća, koju možemo lako postići, ako (kada) uistinu shvatimo cijeli (ukupni) životni “problem”, odnosno svrhu i smisao čitavog našeg postojanja na Zemlji.

31

A to onda nosimo sa sobom u Nebo!

Dakle, nesebičnost, iskreno za druge, ali istinski za druge (bez računice) i u tome je sva mudrost.

Pa mogli bismo to konačno i shvatiti. Vrlo lako se sve to može postići, kao što smo to mi u Sinajskoj pustinji postigli. Sve smo poteškoće svladali i bili sretni i zadovoljni, svi!

II/

“Treba ući u vodu, da bi se naučilo plivati! Ali ja ću ući u vodu, ako vjerujem, da ću naučiti plivati, da se neću utopiti.” (prof. dr. don Tomislav Ivančić)

U tome je sav (cijeli) problem, da moram vjerovati da ću naučiti plivati, a ne suprotno tome, da ću se utopiti.

To je vjera u dobro, u Božje zakone, a nikako suprotno. A to suprotno nas upravo “poučavaju” u današnjoj civilizaciji (u vremenu današnjem), da – ako i “ne” da ćemo se utopiti – ali u najmanju ruku: može jedno, može drugo, t.j. – jest da možemo naučiti plivati, ali isto tako jest da se možemo utopiti. Prema tome zaključak slijedi: Najbolje je ne ulaziti u vodu! To je ustvari opasno (ulaziti u vodu). Bolje je “ne igrati se” s tim. Stoj gdje jesi, a u nikakvu vodu (nikakve dvojbene, rizične okolnosti) ne ulazi. To ti je puno pametnije.

Eto, to je vjera ili nevjera! Moramo vjerovati u Božje zakone , onda ćemo “ući u vodu” i naučiti plivati, t.j. uvjeriti se da nam je vjerovanje u Božje zakone za naše ogromno, beskonačno dobro.

Sinajska pustinja je nama bila “ulazak u vodu”. Nismo mi to htjeli, t.j ići u Sinajsku pustinju, već je to bila Božja – Nebeska režija, jer smo se tada (tamo) uvjerili, doživjeli, da su Božji

32

zakoni (sve za druge, ali iskreno, bez računice), naravno, za naše beskrajno dobro.

Također, i iskustva (život) drugih ljudi oko nas koje znamo (poznajemo ih i sl.) mogu nam i trebaju biti dokaz da je “tome tako”, da jest tako, t.j. da je:

Blaženije davati nego primati!!!

33

MIR

Slava Bogu višnjemu, a mir ljudima po njemu!

Mi mislimo, da možemo sve razumjeti, a nije tako. Treba prepustiti se Božjoj volji; staviti se (dati se) u Božje ruke. Mi trebamo (moramo) raditi (ponašati se) koliko bolje možemo, a onda “u ruke Božje” i sve se dobro završi. Mi to ne znamo unaprijed. Npr. da je netko nama rekao, kada smo došli u Sinajsku pustinju: “Ovo je za vaše dobro”, mi bismo rekli: “Ti si lud, ovo je posve (totalno) lud čovjek, šta ovo govori.” A tek kasnije smo vidjeli (uvidjeli), da jest tako, da je to bilo za naše golemo dobro. Moraju postojati i poteškoće, da bismo ih mogli svladati. Ako nema poteškoća, onda nemamo što svladavati (nadvladavati). Nema razloga tada da se trudimo da nešto svladamo (nadvladamo) kada nam je sve dobro. To je djelujuća i suprostavljajuća sila; ako nema suprostavljajuće sile, djelujuća sila nije tada djelotvorna, nema što svladavati. (Ako se klip pomiče u vakuumu, nema radnje.)

Dakle, imamo poteškoće da bismo ih svladali i time postigli “dobro”.

Trebamo gledati optimistički:

Imamo poteškoće, ali ćemo ih nadvladati, naravno. I time (tako) stvaramo u sebi zadovoljstvo, odnosno “mir” u sebi, dobro stanje duha. Jest da imamo poteškoća, ali ćemo ih (sve to) nadvladati (svladati), ukloniti i bit će nam dobro. Imat ćemo

34

“mir” u sebi, sreću i zadovoljstvo. Ustvari, uvijek ima (imamo) više dobrog nego lošeg, i u to dobro treba prvenstveno gledati, usmjeriti se na dobro. Na loše okolnosti – to ćemo svladati, ukloniti, naravno, i to nam daje sreću; “mir”.

Kao i mi u Sinajskoj pustinji, znali smo, naravno, za poteškoće i živjeli ih, doživljavali. Nismo ih mogli isključiti, ali smo znali (bili uvjereni, vjerovali u to), da ćemo ih, naravno, svladati, da mi to možemo. A nismo se pri tom prepustili pesimizmu, pretežno lošim mislima “kukanjem”, već smo vjerovali (bili uvjereni) u naše dobro, da nam Bog daje dobro. Nebo nam daje. I tako trebamo “gledati”, misliti uvijek, i sada, naravno, a ne samo u Sinajskoj pustinji, odnosno trebamo misliti i ponašati se kao u Sinajskoj pustinji. Nije nas dragi Bog – za ništa – tamo poslao, već s velikim razlogom, t.j. da se uvjerimo, i drugi preko nas, da nam dragi Bog daje sreću i “mir”, a mi se trebamo samo odazvati, t.j to, mir i sreću uzeti, primiti.

Učinimo to!!

A taj “mir” onda širimo i na druge ljude, sve ljude, na čovječanstvo.

35

ŽIDOVI I KRŠĆANSTVO

Išla sam školske godine 1946. - 1947. u Zagreb u Titovu gimnaziju, da mogu u jednoj godini položiti (završiti) 2 razreda, jer sam imala uvjete za to, a u Splitu nije postojala ta mogućnost. U Hvaru je postojala, ali ja sam otišla u Zagreb, i to bez pitanja svojih roditelja, bez njihove unaprijed rečene suglasnosti. Inače nisam bila neposlušno dijete, ali tada sam bila. I što je također iznenađujuće, roditelji mi nisu ni jednom riječju spočitnuli (prigovorili) takvo moje ponašanje, već su jednostavno to prihvatili.

Zašto sam išla u Zagreb, a mogla sam isto postići u Hvaru?

Išla sam da upoznam Židove. Ja tada nisam bila toga svjesna, nisam ni znala (pojma imala), da su više od 90% učenika i profesora Židovi. Oni (mnogi od njih) u ratu (za vrijeme rata) nisu imali mogućnost obrazovanja, pa im je tada trebala (bila potrebna) nadoknada (2 razreda u jednoj školskoj godini).

Išla sam s križićem (oko vrata), ali nije to bio neki moj prkos, ni slučajno, već sam nosila križić i tako sam išla, pa i u Titovu gimnaziju. Nitko mi nije zbog toga spočitavao, već negdje sredinom polugodišta bio je sastanak cijele škole, učenika i profesora. Ravnatelj (direktor) je tada pred svima, učenicima i profesorima cijele škole rekao: “A neki nose križeve, pa nismo mi križari. Ali ‘nemojte sada’, to su dobri drugovi!” To mi je ostalo u posebnom sjećanju.

36

Rekla sam da sam išla upoznati Židove. I jesam ih upoznala. To se može veoma dobro t.j. upoznati ih u razredu, u školi. Oni su predivni narod. Ostali su postojani i čvrsti u svojim uvjerenjima, u svojem poslanju izabranog naroda, uza sve to što su ih milijunima poubijali nacisti i fašisti samo zato što su Židovi. Ostali su nepokolebljivi, čvrsti u svojim uvjerenjima i ponašanjima. Sjećam se posebno jedne proslave (fešte) židovske. I ja sam bila s njima i posebno se sjećam njihovih izraza lica (produhovljenih) i njihovog ponašanja.

Oni su na mene pozitivno utjecali, veoma pozitivno. Mislila sam i ponašala se tako: “Možete vi, mogu i ja, zašto ne?” I ja sam prolazila odličnim uspjehom. Dakle, njihovo je ponašanje na mene pozitivno utjecalo, a ne nikako obrnuto.

Oni su, svaka im čast, tisućljećima izdržali sve moguće progone, poteškoće i ostali “uspravni”, nepokolebljivi u svom poslanju – izabranog naroda.

I sada su izabrani narod, naravno. I o njihovom prihvaća-nju Isusove Nove zapovijedi ovisi budućnost čovječanstva. Naime, u Mojsijevom Zakonu stoji: ‘Ljubi Boga svim svojim srcem, a bližnjega kao samoga sebe! Međutim Isus (treći značajni – izabrani Židov, poslije Abrahama i Mojsija) kaže: “Ljubite se, kao što sam ja ljubio vas!” A to je više nego sebe, jer mi na duhovnoj razini ne možemo dati sebi već drugima, svima. Jer mora postojati razlika potencijala – različitost. Također rekao je Isus: “Hrabri budite, ja sam pobijedio svijet!” A to je drugi zakon termodinamike (str. 88 u knjizi “Najdraži doživljaji”). To je povezanost sa znanošću. To je također veoma važno, jer prirodne (Božje) zakone svi prihvaćaju, cijelo čovječanstvo, a to je bitno.

Dakle, “Volite se kao što sam ja volio vas”, a to je više nego sebe. I to nas jedino može spasiti, usrećiti cijelo čovječanstvo.

37

Pa prihvatimo to, konačno, svi, a naravno na čelu sa izabranim narodom. Pa i Isus je Židov, nije to slučajno.

Izabrani narod treba biti na čelu te spoznaje, te istinitosti.

I Marx (četvrti izabrani Židov) je to htio postići, ali bilo je to bez “vertikalne” – Nebeske dimenzije i također diktaturom proletarijata. Čovjek ima slobodnu volju i treba mu sve obrazložiti, tako da svojevoljno prihvati.

I Einstein (peti izabrani Židov) rekao je: “Nema tame, to je pomanjkanje svjetla. Čim upalimo svjetlo i velika tama nestaje!” Prema tome, upalimo svjetlo i tama današnje civi-lizacije nestat će! Tako mora biti, a na čelu te spoznaje (podu-hvata) treba biti, naravno, – izabrani narod t.j. židovski narod. On je od Boga izabran i usprkos svim nedaćama i progonima ostao je uspravan i nedohvatljiv.

I sada treba prihvatiti Novu zapovijed, od Boga nam danu po trećem Židovu, t.j. Isusu, koja će pobijediti svijet (ugasiti tamu i upaliti “svjetlo”). Neka tako bude!!!

II/

Zašto Mu prije nisu vjerovali? Rekli su mu: “Spasio si druge, spasi sam sebe, pa ćemo ti vjerovati!”

To je ljubiti bližnjega kao samoga sebe, prema tome spasi sam sebe!

Ali Isus, kao utjelovljeni Bog i čovjek, spašavao je druge, a ne sebe. To je “Hrabri budite, ja sam pobijedio svijet!” Dao je sebe, kao čovjeka, nama za primjer.

To treba povezati židovstvo i kršćanstvo.

38

39

ŽIVOTOPIS

Dr. sc. Nedjeljka Petric rođe-na je u Visu 15. svibnja 1928. Gimnaziju je završila u Splitu godine 1948. Upisala je studij na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, na kojem je diplomirala godine 1954. Iste godine zaposlila se u tvornici “Dalmacija” u Du-gom Ratu. Izabrana je za ruko-voditelja kemijskog laborato-rija, a zatim za glavnog inže-njera proizvodnje.

Godine 1964. dr. sc. Nedjeljka Petric zaposlila se na Ke-mijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu.

Doktorsku disertaciju obranila je godine 1972., te je izabrana za docenta sljedeće godine. Godine 1979. izabrana je za izvanrednog profesora, a nakon pet godina, to jest godine 1984., izabrana je za redovitog profesora. Predavala je sljedeće kolegije: Tehnička termodinamika, Termodinamika realnih sustava te Kemijsko-inženjerska termodinamika na poslijediplomskom studiju.

Godine 1978. izabrana je za prodekana za znanstveno-nastavnu problematiku. Ponovno je izabrana na istu funkciju godine 1980. (do godine 1983.).

Godine 1983. izabrana je za dekana Kemijsko-tehnolo-škog fakulteta, te na tu funkciju ponovno izabrana 1985.

40

Od 1981. do 1987. bila je član skupštine SIZ-a II i Komisije za plan, te član Republičke zajednice za znanstveni rad SRH i Komisije za međurepubličku suradnju RZZR-a.

Također je bila koordinator, odnosno glavni istraživač sljede-ćih istraživačkih zadataka (projekata): Ispitivanje mogućnosti

korištenja mineralnih sirovina (magnezija) iz morske vode,

Dobivanje različitih soli iz morske vode i Aktivirano sinte-

riranje magnezij-oksida.

Treba također istaknuti utjecaj rezultata znanstvenog projekta Aktivirano sinteriranje magnezij-oksida i na druga znanstvena područja. Naime, primjenom termodinamičke i matematičke teorije, te kvantne teorije, dr. sc. Nedjeljka Petric proširila je mogućnost primjene navedenih metoda i na druga istraživačka područja, u prvom redu na sustav čovjek (osoba) – društvo. Radovi su publicirani u časopisima International

Review of Modem Sociology i časopisu Hrvatske akademske udruge Dijalog.

Objavila je 67 znanstvenih radova, 9 stručnih radova i elaborata, veći broj skripti i knjigu Tehnička termodinamika

autora: N. Petric, I. Vojnović, V. Martinac (ISBN 953-97716-1-7), te knjigu N. Petric “Duhovnost i znanost”, Matica Hrvatska Split, Split 2002. (ISBN 953-6159-52-X). N. Petric “Religion and science”, Matica Hrvatska Split, Special edition, Split 2002. (ISBN 953-6159-53-8).

Član je Hrvatskog-kemijskog društva (HKD), Društva diplomiranih inženjera i prijatelja Kemijsko-tehnološkog studija (AMACIZ), Udruge bivših studenata i prijatelja Kemijsko-tehnološkog fakulteta (AMACTFS) i New York Academy of Sciences (od god. 1996.).

41

Uvrštena je u referentne selektivne biografske baze poda-taka:

Marquis Who’s Who in the World, 1999 i 2001;

Dictionary of International Biography, 28th Edition (International Biographical Centre Cambridge), 2000;

Who’s Who in the 21st Century, 1st Edition (International Bi-ographical Centre Cambridge), 2001;

Barons Who’s Who in The Europe 500: Leadersfor the New

Century.

The Marquis Who’s Who in Science and Engineering, 2005.

Godine 1999. International Biographical Centre Cambridge England proglasio ju je, za osobite zasluge u znanosti, istaknutom osobom XX. stoljeća (Outstanding Personalities

of the 20th Century). Također ju je uvrstio u 2000 istaknutih intelektualaca XX. stoljeća (Outstanding 2000 Intellectuals

of the 20th Century) i proglasio međunarodnom ženom godine 2000./2001. (International woman of the year 2000-2001).

Godine 2001. International Biographical Centre Cambridge England uvrstio ju je u 2000 istaknutih intelektualaca XXI. stoljeća (Outstanding 2000 Intelectuals of the 21st Century) u polju kemijskog inženjerstva i Religija i znanost.

Također joj je za osobite zasluge u znanosti studenoga 1999. uručeno Odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom

Ruđera Boškovića, kojim ju je povodom Dana državnosti odlikovao Predsjednik Republike Hrvatske.

Godine 2008. “People’s International University” Incorporated in Europe and in the United States of America with Rojal Charter, proglasio ju je – Profesorom Emeritusom kemijske znanosti (Emeritus Profesor of Chemical science).

42

Godine 2008. “North West London University” proglasio

ju je – Počasnim profesorom Religije i obrazovanja – (Honorary Professor of Religion and Education).

Godine 2008. “People’s International University”

proglasio ju je – Počasnim profesorom Religije i znanosti (Honorary Professor of Religion and Science).

Godine 2010. “International Biografical Centre of Cambridge, England” proglasio ju je – Ženom godine 2010. (Woman of the Year 2010.).

Godine 2010. “The American Biografical Institute” proglasio ju je – Ženom godine 2010. (Woman of the Year

2010.).

Godine 2011. “The American Biografical Institute” proglasio ju je – Ženom godine 2011. (Woman of the Year 2011.), u području – Vjere i znanosti – (In the field of Religion

and Science).

Godine 2013. objavljena je knjiga “Najdraži doživljaji” u izdanju Matice Hrvatske u Splitu (ISBN 978-953-7797-30-0), te na engleskom “Experiences most dear” (ISBN 978-953-7797-31-7).

43

ZAHVALA

Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu i Splitsko-dalmatinskoj županiji na sufinanciranju tiskanja knjige

Drini Dragičević na likovnoj opremi korica

Prof. Mariji Božin na lektoriranju knjige

44