Louisa JAQUES

NEKA NAS ISTA LJUBAV PONOVO SABERE

KLARISA SESTRA MARIJA OD TROJSTVA ŽIVOT — PORUKA

Spise sabrao fra Alain Duboin, ofm.

Predgovor napisao Hans Urs von Bal thasar

Zagreb, 1982.

Naslov originala:

Louisa JAQUES QU'UN MEME AMOUR NOUS RASSEMBLE

Soeur Marie de la Trinité sa vie — son message

Apostolat des édit ions — Edit ions Paulines, Arpajon 1 9 7 9 /

Pri jevod: S a m o s t a n sestara klarisa, Zagreb Revizija i redakci ja : Dr. Slavko Šar ić Autoriz iran hrvatsk i prijevod

U francuskom originalu uz imprimatur nalazi se ova primjedba: Dopuštenjem za tisak ne iznosimo svoj sud o vrhunaravnom

izvoru iiznesenih misl i u ovoj knjizi, isamo tvrdimo da u njoj nema ništa što bi bilo protivno vjeri i praksi Crkve.

N A D B I S K U P S K I DUHOVNI STOL, ZAGREB

Broj 1115/1982. Zagreb, 28. V 1982.

I m p r i m a t u r za hrvatsko izdanje Dr Jos ip Lach,

generalni v ikar

S dopuštenjem crkvenih poglavara izdao Samostan sv. Klare, Zagreb. Odgovara S. M. Koleta Jovanović, Zagreb, Kvaternikova 167

Tisak: RO »Informator«, OOUR Tiskara »Zagreb«, Freradovićeva 21—23

NAPOMENA PISCA

Gotovo sve što je u ovoj knjizi zapisano dugujemo djelu č. oca Sylvere van den Broeck-a, belgijskog franjevca, du­hovnika klarisa u Jeruza lemu i prvo'g izdavača spisa sestre Marije od Trojstva.*

On je u m r o u Malinesu u Belgiji 11. veljače 1949. god. dok je radio na izdanju života sestre. Otac Sylvere ostavio je vr i­j ednu korespondenci ju sestre Marije od Trojstva s njezinom obitelji i pri jatel j ima i razna svjedočanstva što ih je sabrao. Zahvaljujući susretljivosti otaca franjevaca Provincije sv. J o ­sipa u Belgiji, mogli smo se koristit i navedenim dokument ima i nadopuni t i ih vlast i t im istraživanjima, tako da bismo mogli napisat i j e d a n dio životopisa i nanovo uvrst i t i bilješke koje t u m a č e zapiske.

Sadašnje izdanje iznosi ponovno u cijelosti povijest obra­ćenja, kako ga je sama sestra Marija od Trojstva napisala, i najveći dio zapisaka iz njezinih bilježnica.

F r a Alain-Marie Duboin, o. f. m.

* SOEUR MARIE DE LA TRINITE — Louisa Jaiques, Clarisse de Jérusalem (1901—1942)

I. izdanje Beyrouith 1943. II. izdanje Malines 1947-48.

Ovo je djelo podjednako izdano na engleskom, njemačkom, ta­lijanskom, francuskom i f lamanskom jeziku, a također i na slo­venskom.

5

PREDGOVOR

Posjeduje li tko nešto znanja o Evanđelju i o velikoj du­hovnoj tradiciji u Crkvi, i nepristrano pristupi čitanju Zapi-saka Lujze Jaques*, brzo će biti zapanjen duhovnom vrijed­nošću i neprijepornom istinitošću njihova sadržaja. I to bez obzira kakav će biti sud koji će jedan crkveni autoritet doni­jeti ili bi mogao donijeti o psihološkim odnosima, o kojima se radi. Ti odnosi uvijek postoje; ovdje »poruke bez riječi« pre­vedene su u govorni jezik (dapače jedanput je postavljen pri­govor »Upotrijebiti manje riječi«), ali općenito savršeno točno i začudno sažeto pa u srce pogađaju. Otkrivamo i druga obi­lježja vjerodostojnosti: često je Lujza ukorena za ono o čemu sebi nije davala računa. Još češće, u određenim točkama, nje­zin duhovni program — napose u onom čime se odnosi na ob­raćenje njezine protestanske obitelji — energično je odbijena; u Gospodinovim očima to nije ono najvažnije. Treba najprije tražiti Kraljevstvo Božje, a sve ostalo će se dodati. Drugo obilježje: upornost u vršenju malih stvari u zajedničkom ži­votu u samostanu, upornost koja se može činiti neobičnom, ali u svjetlu Evanđelja razumije se sama po sebi čim se radi o ljubavi prema svome bratu. Pod tim prividnim malenkos­tima krije se poluga koja podiže svijet. To je, također, znala Terezija iz Lisieux-a, ali ovdje ništa nije kopirano, ili ponav­ljano, sve je novo, spontano, improvizirano u stvarnosti odre­đene situacije.

Tih nekoliko primjedbi — a bilo bi dobro da ih je i više — bit će dostatno da pokažu kako je duboko ukorijenjena po­ruka kojom ćemo se baviti.

* Louisa Jaques čitaj Lujza Zak

7

U čemu je njezina suvremenost u naše vrijeme?

1. Njezin je temeljni zadatak posluhnuti u duši Gospodi­nov glas. To slušanje jest središnji čin kršćanske i biblijske kontemplacije, nasuprot svakoj drugoj, bila ona neoplatonska ili azijska. Za Isusa, biblijska riječ, o kojoj »ovisi sav Zakon i Proroci« jest »Nacrt Izraela« koji znači »Slušaj Izraele«. Jer Bog, Apsolutni, jest slobodna Osoba, koja se saopćuje i obavještava nas o svojoj volji. Njegova volja koju moramo poslušati nije već upisana u samu narav stvorenja tako da bi stvorenje po nekoj »transcendentalnoj« refleksiji o samom sebi moglo stići do istinskog odnosa s Bogom. Postoje u kršćan­skoj duhovnoj tradiciji ostaci neoplatonizma koji prijete da sa­kriju tu istinu: na primjer — ova misao, da bi onaj koji moli, morao najprije nastojati prodrijeti u dubinu svoje duše, a bu­dući da je ona slika Božja, mogao bi božanski original u njoj promatrati (ako je ipak duša čista). Ništa slično nema nigdje u Bibliji. Isus Krist, posrednik između nas i Oca, razlijeva Duha Svetoga u duše i živi u nama kao djelujuća riječ Mud­rosti Božje; On hoće da ga se sluša i mora ga se slušati. Da se zato osposobi, kršćanin mora u sebi uspostaviti šutnju, kao što je Lujza Jaques više puta čula da se to od nje traži. Ali još k tome treba da izmetemo stari ostatak poganstva. Šut­nja neće biti postignuta tjeranjem iz duše (tehnički i psiho­loški) slika vidljivih stvari ili pojmova gotovih bića, da bi tako nastala potpuna praznina u odsutnosti konačnosti. Kako nas uči prava tradicija, tamo još od Crkvenih Otaca, šutnja će biti ostvarena samo smirivanjem buke strasti, neurednih težnja i požuda, koje hoće nešto drugo, a ne ono što hoće Bog.

Bog govori na blag način: vrlo je lako zatomiti njegov glas. Također može, kako je jedan put rečeno u Zapiscima, govo­riti bez zvuka glasa, u šutnji, a ipak duša savršeno razumije što On hoće. I Lujzi će, kad je postala katolikinjom, biti stalno pokazivano da se Boga nalazi u bližnjemu isto tako kao u mo­litvi i u Euharistiji, i da ga se može čuti i razumjeti u željama i zahtjevima naše braće. Molitva i bratska ljubav, ta dva puta koji vode k Bogu, križaju se i dopunjuju isto tako u svijetu kao i u samostanima.

2. Drugi skup katoličkih istina prodire sasvim jednostavno u središte i dubinu, a teolozi te istine najčešće izbjegavaju jer smatraju nemogućim da ih osvijetle pomoću pojmova: to je

8

misao, koja se neprestano vraća u Zapiscima, da Bog, Gospo­dar, poštiva ljudsku slobodu koju je On stvorio; On samo nu­di, ne nalaže. Ali je istodobno rečeno da neumorno nuđenje postizava svoj cilj usprkos svega opiranja našeg zlog htijenja. Između ljudske slobode i božanske ponude posreduje misterij: Isus može u dušama razliti svoj Duh koji ih oslobađa upor­nosti da ostanu u ropstvu i vodi ih slobodi pristanka. Misterij tijesno povezane akcije nemoći i božanske svemoći. Također misterij Božje volje da izvrši svoje djelo u pogledu čovjeka samo uz sudjelovanje čovjeka: ili sa socijalnog stanovišta: da ne izvodi opće spasenje bez pomoći, bez Crkve — ali nadasve Crkve uistinu poslušne i svete.

Tako dolazimo do trećeg zadatka koji će današnji kršća­nin možda najteže razumjeti.

3. Pri koncu Zapisaka aluzije su sve upornije na »zavjet žrtve«, predočen kao krajnja Gospodinova želja. I to, kako je na jednom mjestu rečeno, ne samo u kontemplativnim samos­tanima, nego i u svim životnim staležima u svijetu. Pojam »duša žrtva« budi u nama nepovjerenje. Vrlo pažljivo ispitu­jući što on u ovim Zapiscima znači raspršit će naše nepovje­renje. Ne radi se o tome da dostignemo vrhunac u dragovolj­nom sudjelovanju u naknađivanju trpljenjem, nego da doseg-nemo najveći stupanj raspoloživosti i neopiranja svim Božjim odlukama. Čovjek ne polaže zavjet (kako se to kadgod doga­đalo) da će »uvijek izabrati najsavršenije«, nego da će uvijek pustit i da se ispuni (u tom je smislu Fiat Marije) ono što Bog hoće, i što je naravno najsavršenije. To nije drugo nego »apa-theia«, kako su je kršćanski shvaćali Crkveni Oci, »predanje« mistika srednjega vijeka, ignacijanska »indiferencia«, »čista ljubav«, kako je dobro shvaća Fénelon. Da je takvo potpuno prihvaćanje također ono što vodi križu, tko to ne bi znao? Ali čovjek ne izabire svoj križ: najbolje što može učiniti jest da izrekne svoj fiat. Eto zašto se bivstvo naknade uspoređuje s euharistijskim stanjem Gospodina radije negoli s križem: s njegovom nazočnosti koja je odsada i zauvijek postala čisti dar Ocu i ljudima.

To su tri glavna zadatka u »Zapiscima«, ima i drugih. Glas koji ih izlaže ima otvorenu i jasnu zvučnost; u njeg se može umiješati (kao na gramofonskoj ploči) neko brujanje iz dubi­ne, još previše ljudsko. Ali posve je lako na to ne svraćati

9

pozornost, isto tako lako kao, na primjer, kod Terezije iz Lisi-eux-a ili Marije od Utjelovljenja. Sve u svemu malo je važno da li je Lujza osjetila glas drugačije negoli drugi kršćani; ona to zna i sama kaže. Ali duhovna jačina kojom taj glas ovdje odzvanja mora nas nagnati da napnemo uši, ne prema vani, nego prema unutra, u nas same, gdje on jednako govori.

Hans Urs von Balthasar

io

P R V I D I O

Ž I V O T O P I S

DJETINJSTVO I MLADOST

(1901.—1926.)

MISIONAREVA KĆERKA

Lujza J a q u e s (Zak) rođena je u Pretori j i , u Transvalu, 26. t ravnja 1901. god. Njezin je otac bio pastor. Sa svojom ženom vršio je službu u »Švicarskoj misiji«. Oboje bi jahu podrijet­lom iz Švicarske J u r e .

B r d a i šume zavičaja iskovali su njihov značaj. Gorje J u r a je oštro područje, zima je duga i opora, narod radišan. Kao d o p u n a nedos ta tn im izvorima poljoprivrede, ovdje je nikla odavno mjesna industri ja. Radionice i male tvornice bave se u r a r s t v o m i preciznom m e h a n i k o m . Stanovnici J u r e stekli su u tom r a d u savršenu točnost i visoku profesionalnu svijest.

U tom kraju, kog si je podvlastio Bern i n a m e t n u o protes­t a n t s k u reformu, najstroža je kalvinistička n a u k a našla pogod­na tlo. Župe baš nisu pr ihvat i le slobodnjačke težnje devetna­estog stoljeća. Vjernici su se radije okrenuli p r e m a gibanjima vjerskog buđenja ili p r e m a sektama da bi t a k o obranili svoju vjeru i zadržali svoj krut i moral . Mental i tet je ostao vrlo da­leko od katoličke vjere.

O n d a je mladi radnik u tvornici u Aubersonu (Oberson) N u m a Jaques, otac Lujze, slušajući j ednu propovijed, osjetio u sebi misionarsko zvanje. Bijaše to neodoljiv poziv. Izvrgnut mnogim protivljenjima, m o r a o je vlastit im radom priskrbit i p o t r e b a n novac za pr ipravni studij . Nikakva ga zapreka nije zaustavila i s uspjehom je u Lausanni (Lozani) završio mi­sionarsko obrazovanje.

Njegova žena, rođena Eliza Bornand, dijelila je s njime iste nazore u pogledu apostolata. P u n a pobožnog žara dizala se svakog d a n a rano u jutro da čita Bibliju i da moli. Zaručila se

13

s N u m o m J a q u e s malo n a k o n njegovog povr tka iz Lausanne, ali je odbila da se za njega uda pri je nego bude s igurna da će moći otići u misije. R o m a n s k a misijska centrala, kojoj je p r i ­padao njezin zaručnik, oklijevala je da mu naznači misijsko područje, gdje bi on imao vršiti svoju službu.

Poslije najstari jeg sina Aleksandra, zatim dviju kćeri Eli­zabete i Alise, Lujza je bila četvrto dijete njihova braka. Više od drugih ona je poprimila crte značaja svoje majke, odlučna, energična i čvrstih načela.

Nažalost, njezino rođenje nije donijelo radosti koju su oče­kivali. Bjesnio je u zemlji burski r a t i pustošila velika suša. Težak je bio dvostruki te re t Misije i obitelji. Dolazak kćerke razočarao je roditelje je r su se nadal i dječaku. Gospođa J a q u e s je sanjala o sinu čeličnog značaja koji bi načinio sjajnu ka­ri jeru. Nekoliko sati n a k o n rođenja Lujze, ovu h r a b r u majku odnese n e n a d a n a bolest. Imala je 36 godina. Pri je nego će umrijeti, uze novorođenče u naruč je govoreći: »Pa ipak ćemo je ljubiti.«

K a d je kasnije, boraveći j ednom u Transvalu, Lujza ispiti­vala stare crnkinje, služavke u njezinoj obitelji, o svojoj m a j ­ci, kolika je bila njezina radost čujući da je se sjećaju p o n a j ­više po njezinoj pobožnosti : bila je to »žena koja je molila.«

Nagla smrt gospođe J a q u e s lišila je dijete majčinske njež­nosti. Ta je katastrofa s t rašno porazila oca. Cedo, tek došlo na svijet, trpjelo je nehotično zapuštenost . Bolest je zahvati la i druge članove Misije. Svi su se napor i ulagali da se otkloni smrt, a zaboravilo se pr ihvat i t i život koji se tek rascvjetao.

Ali ubrzo otac, nadvladavši bol, prenese na malu Lujzu ljubav, što ju je imao p r e m a svojoj ženi. Otada je ona bila p r e d m e t njegove d u b o k e privrženosti . N a k o n smrti svoje kćer­ke u Jeruzalemu, pisao je majci opatici da je dijete bilo još prije svog rođenja pr ikazano Bogu.

Providnost je bdjela n a d mal im siročetom. Njezina t e t k a Alisa, koja je u s m r t n i m časovima dvori la svoju sestru, već je dvije godine boravila u kući. Bila je obrazovana osoba, više je godina provela u Engleskoj k a o pomoćnica upraviteljici d o m a za mlade djevojke. Bila je n a k a n i l a vrat i t i se u Švicarsku da s j ednom prijateljicom otvori vlastit i dom. Pri je toga ht je­la je posjetiti svoju sestru u Africi. Stigla je u p r a v o u času

14

da može biti k u m o m t rećem d je te tu : kćerki kojoj dadoše ime Alisa. Rat ju je prisilio da produži boravak. N a k o n smrt i svo­je sestre vel ikodušno se žrtvovala za odgoj siročadi.

God. 1902., n a k o n svršetka rata, gospodin je J a q u e s odlučio odvesti svoju djecu u Švicarsku, nadajući se da će t a m o nji­hovo zdravl je ojačati. Za vri jeme opsjedanja Pretor i je nije bilo dovoljno h r a n e ; Lujzino zdravlje bilo je t ime posebno uzdrmano. Iz Pretor i je otputoval i su 4. l ipnja 1902. god. i stigli u Švicarsku početkom srpnja. Bila je s nj ima t e t k a Alisa, koju će odsada djeca zvati »majčica«. Obitelj se najpri je smjestila u Aubersonu, kod bake. Koncem jeseni 1903. god. prešli su u Morges (Morž), na obali Ženevskog jezera.

1. svibnja 1904. god. is tekao je dopust gospodina Jaques i on se v r a t i na svoje misijsko mjesto. Sa sobom je poveo samo najstari jeg s ina Aleksandra. T e t k a Alisa napus t i svoj p lan da otvori dom i posveti se s mladom sestrom Rozom od­goju troje siročadi.

Poslije smrt i sestre Mari je od Trojstva, njezina je sestra Alisa otvoreno pr iznala : »Pi tam se nije l i n e k a k v a m o r a vis­jela n a d Lujzinim djetinjstvom. Uistinu, dob ne pozna smilo-vanja. I povjerovala bih da smo možda mi stariji bili tako ok­rutn i pa joj predbacivali ponekad njezin žalosni dolazak na svijet. Lujza se rodila za vr i jeme prolaska j edne zvijezde repa­tice. Običavale smo je podsjećati da su male crnce, rođene istog d a n a kao i ona, bacili krokodil ima. Cini mi se da su nje­zini rođendani uvijek slavljeni s n e k o m primjesom tuge.«

Mrtvački sanduk uz koli jevku zamračio je zoru tog novoga života.

NA HLADNOĆI ŽENEVSKOG JEZERA

»Mala je Lujza vr lo p a m e t n o djetešce, ne plače gotovo nikada, ni danju ni noću«, zabilježila je t e t k a Alisa 1902. na povratku iz Afrike. Dijete je okruženo svom mogućom nje­gom, pa je ipak njegova nježna n a r a v trpjela u švicarskom podneblju. Već prve zime Lujzu je zahvati la upala porebrice, koja joj ostavi t ra jan kašalj i kronični bronhitis . U djetinj­stvu je više p u t a bacila krv. I to usprkos br igama br ižne m a j ­čice koja ju je u svako godišnje doba toplo oblačila iz s t raha da

15

se ne prehladi, i nije joj dopušta la izlaziti da se vani igra s ostalom djecom. Tako je raz igrana djevojčica mnogo trpjela jer je stalno bila lišena radost i što su je imale stari je sestrice.

Postala je vrlo b ' s t ra djevojčica odlučnih kretnj i . Pažlji­vim pogledom prat i la je sve i v ladanje svojih sestara, a da ih ipak nije oponašala. Već je t a d a očitovala neovisnost svoga značaja.

Njezina sestra Alisa, koja će Lujzi uvijek biti najbliža, svjedoči: »Lujza je uvijek bila dobra i vel ikodušna značaja. Već k a o di jete smatral i bismo je kao anđela obitelji. Iako je bila mlađa od méne, uvijek sam osjećala da me nadmašuje . Već k a o m a l e n a znala je čitati u dušama ljudi. Tako i tetka, koja nije bila savršena, malo se pobojavala Lujze. Iako je bila vrlo osjetljiva, Lujza ne bi lako zaplakala. Sjećam se da sam je vidjela tek nekoliko p u t a plakati, ali kako su te suze bile teške i gorke.«

Razlika dobi m e đ u dvjema t e t k a m a bila je 15 godina. K a t k a d je Roza, m l a đ a sestra, trpjela od nepopustl j ive pre­vlasti svoje stari je sestre. Lujzino dobro srce razumjelo ju je i iskazivalo joj više ljubavi nego ikoja njezina sestra, trudeći se t a k o da joj život učini ugodnij im.

Sto se tiče vjerskog odgoja svojih nećakinja, t e t k a Alisa je bila brižljiva. Za cijelo vr i jeme svoga djetinjstva, svaku večer, neizostavno je Lujza izgovarala svoje molitve, bez obzira koji to bio sat k a d su djeca išla spavati, i nije se os­vr ta la na pomalo zajedljive pr igovore sestara.

Tetka Alisa bila je s obzirom na vjeru veoma stroga. Sva­kog dana poslije ručka djeca su imala pravo na obiteljsku vjersku p o u k u : molitva i čitanje. Jednog dana tu se našla jedna mala sestrična. Djevojčici je bilo 4 godine, a Lujzi 14. Bilo joj je dugočasno, pa si m a l e n a nos pokrila s rebrnim pa­pirom i zabavljala se vireći iznad njega. Lujza nije uspjela prigušiti smijeh koji pređe i na sestre: n a s t a o je sveopći smi­jeh. T e t k a Alisa, ozlojeđena, ogorčeno naloži Lujzi neka us­t a n e i iziđe.

Svake godine, bilo lijepo ili ružno, odlazile su, za vri jeme praznika, te tke i djeca u Auberson, u stari dom djeda i bake. Jednog nedjeljnog j u t r a sve t r i djevojčice sa svojom majčicom bijahu u h r a m u , na svom običajnom mjestu, sprijeda u trećoj klupi, u lijevom kri lu lađe. N e n a d a n o za vri jeme propovijedi

1G

te tka Alisa opazi Lujzu svu crvenu od naprezanja gotovo da će se zagušiti. Brzo je uzme za ruku i s njom iziđe. J a d n o dijete — još joj nije bilo deset godina — suzdržavalo se svom snagom, nije se usudila u crkvi kašljati.

Vrlo brzo je Lujza naučila biti uslužnom i žrtvovati se za druge. K a d je trebalo otići po nešto, majčica je naložila na j­starijoj djevojčici, ova je prenijela mlađoj, a ova opet brzo prebacila na najmlađu. Lujza je rado sve izvršila. Biti usluž­nom, za nju je to bilo najnaravni je na svijetu. Nije znala što je to objesiti nos. »Lujza, piše njezina sestra Alisa, nije poz­navala loše raspoloženje, ni kad je bila dijete, niti kasnije. Zlovolja je uzrokom da drugi t rpe, a to Lujza n ikad nije či­nila.« i

Povučena u sebe, misaona, Lujza već od djetinjstva po­kazuje duboku sklonost za lijepo i savršeno. Zelja za sa­vršenstvom, nikada utažena, očitovala se u finoći i prijaz-nos.ti njezinog postupka. Trpjela je što nije bolje uspijevala izraziti i saopćiti tu potrebu i drugima, prenijeti tu želju. Zato se često osjećala neshvaćenom i osamljenom.

Rastresenost je bila njezina glavna pogreška, na koju će se tužit i tokom cijeloga života. Treba li je tumači t i njezinom osamljenošću? »Bila je često rastresena, bilježi njezina sestra Alisa, uronjena u svoja razmišljanja i potpuno odsutna ono­me što se oko nje događalo.«

KAO K R H K I P U P O L J A K

S L u j z o m je majčica ponovno našla svoje učiteljsko zva­nje. Bdijući nad uvijek nježnim zdravljem svoje nećakinje, naučila ju je čitati i pr ipravi la je za školski život. S njome je ; m a l a više uspjeha negoli sa starij im djevojčicama. Tetka je Alisa za vri jeme svojih pouka zahti jevala najveću pažnju. Nediscipliniranost velikih sestara iscrpila je njezinu strplji­vost. Iako je Lujza pokazivala više smisla za učenje, ipak se je koji p u t a dogodilo da je htjela m a r k i r a t i . Sakri la bi t a d a svoju početnicu i či tanku. Nisu je uspjeli pokolebati razborito dokazivanje majčice ni bezuspješno traženje njezinih sestara ispod namještaja. Ostala je nepokolebiva u svojoj odluci da ta j d a n praznikuje.

17

Tek što je znala govoriti, Lujza je svojim velikim sestra­ma pripovi jedala priče što ih je sama izmišljala. Zato joj je majčica dala debelu bilježnicu, ovitu u crno voštano platno, da tu piše svoje priče. Lujza se radosno pr ihvat i la toga za­datka. Uložila je svu svoju brigu da joj bilježnica bude u r e ­dna. Tada joj je bilo pet ili šest godina. Nije poznavala p r a ­vopis pa je pisala fonetski. Sve je bilo njezino vlastito, ni tko nije surađivao nit i davao savjeta. I lustr i ra la je priče sl ikama, izrezanim iz novina, doživljaje gdje su podjednako govorili i l judi i životinje i cvijeće. Svaka je priča završavala m a ­lom p o u k o m poput La Fontaine-ovih basna. Njezine sestre veselile su se toj zbirci. Brzo bi pregledale sas tavke da što pri je s t ignu do zaključka, koji ih je uvijek mnogo zanimao.

Kad je Lujza pošla u školu, zauvijek je napust i la svoju bilježnicu priča. Dobro pr ipravl jena od tetke, brzo je n a p r e ­dovala u školi.

Prošla je različite stupnjeve izobrazbe u pr iva tn im usta­novama. Škola gdje je završila školovanje mogla joj je izdati samo p r i v a t n u diplomu. Kasni je će morat i pohađat i državnu učiteljsku školu da postigne diplomu učiteljice, koja se t r a ­žila za župske škole.

U neutra lno j i zaštićenoj Švicarskoj objava r a t a 1914. god. nije mnogo uznemiri la obitelj J a q u e s koja je s tanovala u Mor-ges-u. Sućustvovalo se s p a t n j a m a susjednih zemalja, nasto­jalo se priskočiti u pomoć sudjelujući u kar i tat ivnoj akciji za zarobl jenike i teške ranjenike.

U veljači 1915. Lujza je doživjela svoju p r v u veliku ža­lost.

N e n a d a n o je, n a k o n jedne operacije, pr iv idno neopasne, u m r l a njezina učiteljica glasovira, u 36. godini. Lujza joj se vrlo divila i bila joj je duboko privržena, a ona joj je to uz­vraćala. Neka je posjetiteljica neoprezno naglo saopćila ža­losnu vijest. Lujza je zanijemila od bob, zat im otrča u svoju sobu, k lekne kraj kreveta, uvuče glavu pod pokrivače i dugo i gorko zajeca. Brižljivo je čuvala dar što ga je od nje dobila: knjižicu bogobojaznih misli, koje je neizostavno svake večeri pri je spavanja čitala.

Malo prije r a t a vrat io se iz Afrike njezin najstari j i brat Aleksandar, da s tudira u Lausanni teologiju. Tr i sestre i veliki b r a t zajedno su proveli praznike u Aubersonu. Bilo je

18

posebno ugodno l jeto 1916. god. pa su često išli na izlete u brda. Za Lujzu je to bio prevel ik napor, dobila je vrućicu. Na koncu praznika zadržaše je u Aubersonu, dok joj zdravlje ne očvrsne. U s tudenome se vrat i la u Morges za zadnju školsku godinu. Početkom ljeta 1917. dobila je svoju diplomu. K a k o je željela poći na sveučilište, ht jela se pr iprav i t i za ispit zre­losti i u državnoj školi. Zbog njezinoga slabog zdravlja, ro­ditelji se usprotiviše. Bila je to teška žrtva, ali žeđa za zna­njem nije je ipak napušta la .

Ljetni praznici bili su zamagljeni i drugom kušnjom: u m r ­la je t e t k a Roza. Skromni ja je nego stari ja sestra, vrlo požr­tvovna i vrlo pobožna, bila je član »Vojske spasa«. Svojom nazočnošću ublažavala je strogost 'obitel jskog života. P r e r a n o je u m r l a boreći se teško mjesecima prot iv r a k a koji je odnese.

N a k o n nekoliko t jedana odmora u Aubersonu, Lujza se vrat i u Morges. Tu je naš la i prvo namještenje kao tajnica kod jednoga starog gospodina iz Lausanne. Kod njega je bila samo k r a t k o vri jeme. Pri je zime upoznala se s g. i gđom Hor-ber, t a k o đ e r iz Lausanne, koji su stanovali u Adelbodenu, u Bernskim Alpama. Radil i su na osnivanju »Lige za poslijerat­nu obnovu«, što je godinu kasnije i uspjelo. Lujzi su ponu­dili mjesto tajnice za francuski jezik. To je imalo sve što se njoj sviđalo: radit i na kar i ta t ivnom djelu, uz pomoć pleme­nit ih dobrotvora. Horberovi su u Adelbodenu primili toliko siročadi, koliko je moglo u kuću stati. Uzeli su više učitelji­ca da se bave djecom, njihovim uzdržavanjem i odgojem.

U kući su Lujzu smatra l i kao svojim djetetom. Predlo­žili su joj to zaposlenje u nadi da će planinski zrak koristiti njezinom k r h k o m zdravlju. Ona je pak, koliko god je mogla, nastojala pokazati se uslužnom, i zato su je veoma cijenili. Iako je bila oduševljena svojim poslom, ipak se je ponovno osjećala usamljenom. Lujza treba, i to će uvijek t rebat i , l jubav svojih. Tada piše. Iz tog razdoblja dat i ra dobar broj njezinih pisama, najvećim dijelom sestri Alisi, zatim vjernim pri jatel j icama. Ako su ta pisma sačuvana, valja zahvaliti ne samo sestrinskoj l jubavi nego i vjernosti u prijateljstvu. Nika­da nisu banalna. Kroz događaje Lujza u nj ima otkriva svoju dušu i svoje srce. Njezina se osobnost u nj ima ocrtava posve jasno onakva kakvu je nalazimo u opisu njezina obraćenja i u njezinim bil ježnicama: živa intelegencija, duboka osjećaj-

19

nost, r i jetka plemenitost osjećaja: ne dopušta n ikakva po­igravanja sa savješću. Uvijek h r a b r a , šuti o svojim br igama i razočaranj ima. Zeli najpri je misliti na druge, donositi im radost i svjetlo.

Njezina pisma svjedoče n e k o traženje za apsolutnim. Luj-za se t r u d i da ide do dna svake stvari, da d a d n e svom životu puni smisao.

AKO VINOGRAD N I J E OBREZAN

»Silno me je obradovao tvoj veliki snop p i s a m a . . . « Bilo je to 14. srpnja 1918. Od konca prošle godine Lujza je tajnica dra Horbera i njegove žene. Ima već mjesec dana da im se pridruži la u njihovoj planinskoj kući u Adelbodenu. Upravo je primila p i sma od svoje obitelji, koje joj je prenijela sestra Alisa, i žuri se da odgovori.

»Došla sam ovamo sva s m e t e n a ; zanemari la sam svoje pos­love. Gospodin i gospođa Horber zahtijevali su da najpri je sredim svoje stvari. Tako sam t jedan d a n a radila samo za se­be, ne gubeći ni jedne m i n u t e . Sada k a n i m dobro radit i , ali prije svega dobro obrađivat i s a m u sebe. Ostali rad je samo odraz samo toga prvoga, u n u t r a š n j e g a rada. Tako me je n a ­učio g. Horber. Ranije sam tražila samo da pomažem drugi­ma i nisam se bavila sobom. Sada znam da nije ništa biti koris tan u mnogočemu, t r e b a da sam postaneš nešto. To jedino donosi ploda i postajemo nešto ako se približimo Bo­gu, ako se približimo Kr i s tu koji n a m daje svoju snagu; to je nešto što se ne da protumačit i . Cini mi se da sam ovdje na­učila moliti. Poslije moli tve osjećam se tako jakom, dok sam prije bila slaba. Osjećam se nesposobnom, ali znam sredstvo kako da pos tanem jaka, da posjedujem p r a v u snagu koja mo­že sve. To se može primit i samo odozgora, u mjeri, u kojoj ga molimo i u kojoj je o č e k u j e m o . . . Treba da rastem, moli za m e n e « !

Te riječi sedamnaestogodišnje djevojke, te vel ikodušne od­luke, zar to nije dobar polazak u život, obećanje divnog p r o ­ljeća? Ali ta j lijepi zanos bit će — i koliko p u t a — skršen. Iako slomljen, ali ne uništen, nepres tano će iz najdubl je du­bine njezina bića uvijek nanovo nicati, zreliji, čvršći, sve dok ne dođe vr i jeme da donese plod.

20

U istom pismu govori o svom zdravlju i uvjerava da ne može biti bolje. Ali nekoliko t jedana kasnije, kad se za vrije­me praznika ponovno naš la sa svojim sestrama u Aubersonu, nije mogla, kao ni godinu ranije, učestvovati u pohodima u planine. Liječnik kod pregleda ustanovi veliku slabokrvnost. Treba odmora, razboritosti . Upravo se počelo govoriti o straš­noj gripi 1918., već ima s m r t n i h slučajeva.

U ru jnu je Lujza ponovo preuzela svoj posao kod Horbe-rovih koji su u m e đ u - v r e m e n u sišli u Lausannu. Budući da se uvijek osjećala umornom, morala je poći k liječniku. Na poliklinici je doktorica Olivier ustanovila opasnost od tuber­kuloze i propisala joj h i t a n boravak u brdima. Velika je to kušnja za Lujzu, ali pomiri la se sa sudbinom. U l istopadu otputuje u Levsin, i smještena je u malom sanatori ju liječ­nice Olivier: »Nada« na 1400 m nadmorske visine, u zaseoku Feydey, položenom iznad Leysina. Odatle se pružao pogled na duboku dol inu p r e m a rijeci Rhoni, n a s u p r o t p l a n i n a m a što se protežu od Diableretsa p r e m a Dents du Midi. Za sa­natori j br inule su se đakonise. Iz soba izlazilo se na široku te rasu gdje su bolesnice ležale na počival jkama pod sjajnim zrakama planinskog sunca. U to doba to je bilo najbolje s ob­zirom na n a d u u ozdravljenje ili zaustavl janje s trašne bo­lesti tuberkuloze. Trajanje planinskog liječenja bilo je raz­ličito p r e m a težini slučaja. Neki su boravili samo mjesec da­na, a neki se nisu više vrati l i iz Leysina.

Doktorica je propisala Lujzi 3 mjeseca boravka. No kako se njezino stanje nije n ikako popravljalo, ostade t a m o 7 mje­seci, sve do konca svibnja 1919. god. Bilo joj je veoma dugo-časno bez posla. No to se jedva moglo naslutit i u njezinim pismima. Nalazimo je uvijek zaokupl jenu brigom za druge.

Ali u Leysinu je za Lujzu povlašteno vrijeme, je r se sus­rela s drugim djevojkama. Većina ih je došla iz s k r o m n e sre­d ine : prodavačice, sobarice ili radnice. U borbi života stekle su više iskustva negoli ona. Druge su učile, kao i ona, ili su još s tudentice. Ali gotovo sve su očitovale drugačije brige ne­goli Lujza. Ona se tome vrlo čudila, no ipak pokušava ih ra-razumjeti, iako im nije odobravala. Pr i jazna sa svakom, ali se tješnje povezuje s dvije ili tri, u kojima otkriva težnje slične

21

svojima. Tako će se roditi nekoliko lijepih pri jatel jstava na­ročito s Bluet te de Blaireville koja će postati njezina pouzda-nica i najprisni ja prijateljica.

Pus t imo je da sama pripovi jeda ut iske o svojoj okolini i zaključke koje je iz toga povukla za svoj vlastiti život. Izme­đu 10. i 13. s tudenoga 1918. piše svome b r a t u Aleksandru, mladom pomoćniku p a s t o r u u župi k a n t o n a de V a u d : ». . . i m a m kraj sebe jednu djevojku iz La Chaux-de-Fonds koju vrlo volim. Veoma je obrazovana i posuđuje mi sve svoje knjige. Hvala za lekt iru koju mi šalješ.«

13.: »Morala sam prek inut i pismo; imali smo b u r a n dan. Bio je ponedjeljak, najava primir ja. Naravno, sve je bilo oki­ćeno; veselje ili radije sve je obuzela opća i luda buka. P r e ­kinuli smo k u r u na počival jkama i bilo je slobodno k r e t a ­nje. .. Povorka i buka svu noć. Više je bilo žalosno negoli veselo. Moja prijateljica i ja iskoristile smo tu zbrku da se ugodno prošetamo sve do nekog seoceta iznad Levsina. Na-veče je bilo još življe. N a m a je bila dopuštena jedna mala šetnja. To je umirilo duhove. Sto je tek mora lo biti u g r a d u !

»Mnogo mislim na tebe, moj dragi Aleksandre. Ima li još slučajeva gripe? S r e t n a sam što znam da si zadovoljan svo­j im r a d o m i da ti se sviđa. D r a g o bi mi bilo da jedan put dođeš ovamo propovijedati . Pas tor je posve s tar i m o r a o bi u starački dom. Dok n a p r o t i v ovdje trebalo bi p r o d r m a t i ove djevojke da nauče biti i skrene i da ozbiljno shvate ž i v o t . . . «

Nekoliko dana kasnije piše sestri Alisi: »Jučer naveče ima­li smo oprošta jnu večeru za bolesnice koje će o t p u t o v a t i . . . Bluette i ja pr ipravi le smo j e d a n čudesan .ribolov', za svaku po neki predmet, dosjetljivo i z rađen ! Bluette je neusporedi­va. .. Što je više poznam, to je više volim. U svom i n t i m n o m životu mora la je trpjeti , j e r postoji toliko veličine pokraj nis­kih stvari i prl javštine. Ja to pogađam. Ona je najstari ja u svojoj obitelji. Iako sam mjesec dana starija od nje, vjeru­jem da je ona u mnogočemu p r e d a m n o m . Živjela je pleme­nitijim i korisnijim načinom negoli ja. Na primjer, znade što je briga za svagdanji k ruh, živjela je 'socijalnim' životom, daje utisak gorčine, osjeća se da poznaje te re t života.

»Uvjeravam te da ovdje bolje učim razumijevati druge, njihove potrebe. Koliko sam im puta dala surovo osjetiti, iako ne hotimično, razliku odgoja! Sve ove djevojke zarađu-

22

ju za svoj život, potpuno su uklopljene u socijalni život, pod­ložno ga podnose, a svoju snagu čuvaju za svoj pr ivatni život, obitelj, svoja junačka djela. Ja n e m a m takv ih briga, t a k o ih lako ran javam svojim sebičnim životom. Zato ti kažem koli­ko je Bluette iznad mene, jer ona bolje pozna poteškoće ži­vota. . . A zatim, Bluette je hrabra, hrabr i ja od mene, krš-ćanke, što ona nije. To ne da je ona bez mrlje, ali ja se njoj divim i ona mi čini dobro.«

Bluette je u Leysinu provela samo dva mjeseca. Lujza je s njome ostala u dopisivanju i t a m o rascvjetano pri jatel j­stvo nikad se nije prekinulo. J e d n a drugoj pomogla je pro­naći smisao života. Kasnije će Lujza njoj pokazat i put . Pr i­jateljica će je brzo slijediti u obraćenju.

P r e k o Bluette Lujza se upoznala s Adri janom von Speyr, dušom kao ona žednom za apsolutnim, oštre inteligencije, uvijek u potrazi za ist inom. Zajedno s Bluette pola­zila je gimnaziju u La Chaux-de-Fonds i ponovno su se našle u Leysinu, u istoj borbi prot iv bolesti. Godinu dana mlađa od Lujze i Bluette, premaši la ih je š ir inom svoje k u l t u r e i dubinom mišljenja. Bluet te ju je pozvala da dođe svakog t jedna u sanatori j »Nada« održat i j edno predavanje. »Samo što se nismo uspavale, n a m a t reba života.« P l a n se ostvario toliko lakše što je Adri jana bila sestrična doktorice Olivier, osnovateljice sanatori ja »Nada«.

U Lujzinoj korespondencij i n e m a nikakve aluzije na ove razgovore. AH Adri jana se točno sjeća jednog razgovora s n jome: » . . . ova predavanja bili su posebni časovi, nezabo­ravni utisci u m o m e životu. Moje su t e m e gotovo mogle zbu­n i t i : P r a v o mišljenja, Poslušnost i sloboda, Istina i njezina mjera, Izražavanje ist ine kod Dostojevskog. Slušateljice su bile radnice, mlade bolničarke i nekoliko studentica. J e d n a od njih bila je i Lujza Jaques . Bilo joj je oko 20 godina (stvarno 18), imala je velike crne oči, v i tak stas, fine ruke, malo prigušen glas. Poslije drugog ili trećeg predavanja pra­tila me kući; tu, jer sam se morala ispružiti, ona je ostala pokraj m e n e :

— Ti ćeš me prisiliti da postanem katolikinjom, rekla je pr i odlasku.

— Kako to?

23

— Poslušnost i sloboda susreću se u jedinstvu — kako to ti prikazuješ — samo u Bogu i u njegovoj Crkvi. .. . kasnije se Lujza upust i la u tu a v a n t u r u — postade katolikinjom.« 1

KAKO KASNI D A N !

Lujza je napust i la Leysin 31. svibnja 1919. Ukazivali su se lijepi dani, činilo se da se dobro oporavila. O d m a h je preuze­la svoj posao kod Horberovih. Citavo je ljeto proteklo u ko­načnoj pr ipravi za osnutak »Lige za posl i jeratnu obnovu.« Početkom prosinca održana je u Neuchàtel-u (Nešatelu) gene­ralna skupšt ina i raspravljalo se da li da se nastavi s Ligom ili ne, je r do t ada nije bilo mnogo učlanjenih.

Lujza nije sumnjala u dobro što će ga ta organizacija iz­vršiti. Međut im trebalo joj je svladati otpor svojih roditelja. Sada će sé po prvi put n a k o n ra ta njezin otac moći vrat i t i u Švicarsku na odmor. U m e đ u v r e m e n u ponovno se oženio i obitelj se povećala s dva dječaka: August i Eddy. Svi će se ponovno sastati u Aubersonu, za blagdane koncem godine. Lujza će morat i opravdat i svoje zalaganje u Ligi. Njezini ro­ditelji s nepovjerenjem gledaju na to djelo jer je s jedne s t rane i politika, a to se n j ima ne sviđa. Uostalom njihovoj kćerki to mjesto ne obećaje n ikakvu budućnost. Žele da se ona toga riješi.

Polovicom prosinca Lujza se povjerava svojoj sestri Alisi: »Ukratko, ne bojim se objašnjenja pr igodom Božića: ako se ne miješam u politiku, za m e n e je to stvar misije i uvjerenja, a ne jer idem za onim što mi se najpri je sviđa. Zbog toga sam m i r n a i s m a t r a m se 's lobodnom' jer je to u skladu s mojom savješću i ne bojim se to reći. Moj je ideal biti ,slobodan' imati jakosti radit i ono što osjećam da moram raditi, i ne vjerujem da bi to moglo ražalostiti t a t u i mamu.«

1 Cf. Advienne von Speyr et sa mission théologique, Apostolat des Editions, Paris 1977, p. 19 et 20

Godine 1940. Adrijana je učinila isti korak kao i Lujza. U Cr­kvu ju je primio Hans Urs von Balthasar, koji kasnije izdade njezine mnogobrojne spise. (Johannes Verlag, Einsiedeln; Adri-enne von Speyr: L'expérience de la prière. Léthielleux, Paris, 11978: druga su djela u pripravi kod istog izdavača.)

24

Ne znamo ništa o tom susretu, ali Lujza nije uspjela razu­vjeriti ni oca ni majku. Iako nerado, ostavila je g. Horbera. U mjesecu svibnju 1920. n a k o n odlaska roditelja u Afriku n a ­lazimo je kao knjigovođu kod javnog bilježnika u Lausanni, prijatelja njezina oca. Na nju je bolno djelovalo napuštanje Lige. Osjećala je žr tvu svoje slobode, koju je izdizala iznad svega. Ta se žrtva podvostručila još j e d n o m : roditelji su od­veli sa sobom Aleksandra i Elizabetu koja je obećala da će u svojstvu bolničarke raditi šest godina u misi jama. Majčica je ostala u Aubersonu, u staroj obiteljskoj kući, a sestra Alisa bila je učiteljica u jednoj djevojačkoj školi i spremala se da što pri je otputuje u Ameriku.

U Lausanni Lujza se naš la očajno sama. U času kad joj je najviše t rebalo ljubavi njezinih, svaki je pošao svojim vla­stitim putem. Njoj je preostao jednoličan život čednog ured­skog činovnika. Mondenka, to ona n ikad nije bila, lakoumna, još m a n j e : pr i roda i glazba jedine su joj razonode. Ne ostav­lja ni jednu značajniju preds tavu ili veliki koncert onoga do­ba: Pitoeff, Cortot, Thibaud pomažu joj podnositi sivu svag­dašnjicu života. U službi je radi la savjesno i neko je vri jeme posvetila j e d a n dio noći da ažurira knjigovodstvo, zapušteno deset godina. Taj prekomjerni rad štetio je njezinu zdravlju, ali o svojim jadima ni je ništa dala naslut i t i . Čitajući pisma njezinoj obitelji čovjek bi povjerovao da je najsretni ja dje­vojka. Tek u pismima prijateljicama^ izbija tu i t a m o razoča­ranje koje je opsjeda. U usporedbi s Horberovim, novi je pos-lod avac pokazivao malo čovjekoljublja. Nedostaje mu čovječ­nosti i naprosto socijalne p r a v d e p r e m a svojim namješteni­cima. Nije dugo t reba lo da to Lujza iskusi. Plaća joj bijaše upravo nedovol jna; ali pri je svega nije mogla ravnodušno gledati iskorištavanje, čije su žrtve bili ostali službenici. Ni riječi o tome svojim roditelj ima, ali zato ne propušta iznijeti svoje ogorčenje svojoj sestri. Ova ju je mogla hrabr i t i da bu­de strpljiva. U jednom odgovoru sestri Alisi, Lujza ispituje svoje osjećaje: »Uglavom, ni sam ogorčena na M. Y., niti na ikoga. K a t k a d ga razumijem. Ima časova kad se svima di­vim. Čudna je s tvar život. Sudimo, gledamo i ne vidimo. Tko ba sve znao, sve bi oprostio.« Završava savjetom: »Čuvaj svo-jc srce više nego išta, sve što je u vezi s ljubavlju, spašeno je od smrti.«

25

Lujza nadoknađuje pohlepu svoga gospodara vlastitom ši-rokogrudnošću. Alisa pripovi jeda: »Dok je Lujza boravila u Lausanni, posjećivala je bolesnike u njihovim bijednim sta­novima. Adrese je dobila od jednog društva, ili preko poz­nanstva. K a k v u l i je bi jedu otkr i la? K a d sam dolazila posjetiti je, često je imala još štošta ta janstveno obaviti, t rebalo je pakete odnijeti tamo-amo., ali m e n e nikad nije pusti la ući s njome. Govorila mi j e : 'Sirota, samo što ne umre, ako uđeš, mogla bi se izložiti zarazi tuberkulozom. Ja sam otporna, jer sam ozdravila'«. Videći je t a k o p r e m a drug ima požrtvovnom, nehajno bih uruči la joj sav svoj suvišni novac, nisam ništa brojila. K a k o sam se iznenadila, kad mi je mnogo kasnije sa­općila da je svaku p a r u što sam joj dala uložila u b a n k u na moje ime i da godišnje donosi 8% k a m a t a — i da me to u banci čeka.« Tako trošeći sve što je zaradila, nije se br inula da nešto uštedi, a još manje da se obogat i !

Konačno previše su je sablažnjavali postupci njezina po­slodavca, zato ga napust i i vrat i se u s tudenome 1921. svojoj majčici u Auberson. Zaposlenje kod bilježnika u Lausanni bilo je za nju gorko razočaranje. Lujza je imala pril ike proživ­ljavati ono što je kasnije povjerila svojoj sestri s obzirom na jednu izbjeglu rusku obitel j : »Materi jalne poteškoće daju ži­votu veliku vrijednost, ali ga i zapliću. Koliko novac može uljepšati život, ne novac, nego neovisnost što je on omoguću­je. Sretni su oni koji mogu biti neovisni imajući svoje u n u ­trašnje bogatstvo.« Sve do tada ona je uza sve protivnosti sa­čuvala to dragocjeno blago. Bit će joj teže sačuvati ga za mnogih kušnji što će se tokom godina nagomilati na njenom putu . Cini se da su one već t a d a kod nje izazivale vjersku krizu. Neko vri jeme pres tade pohađat i h r a m . Postaje kr i t ična ili ravnodušna p r e m a vjeri svoga djetinjstva.

Zasada je uz majčicu, ali su se uloge izmijenile. Sad Lujza bdije nad veoma oslabljenim zdravljem tetke Alise, koja se nije mogla oporavit i od gripe i bila je stalno u krevetu. Lujza je sretna da može ispuniti dužnost zahvalnosti. Zat im će slo­bodno vri jeme iskoristiti da se ponovno dade na studij . Mož­da bi mogla ostvarit i svoj p l a n da položi veliku m a t u r u ? Cim je stigla, pronašla je nekog profesora latinskog jezika i s odu­ševljenjem je počela učiti.

26

Auberson je obiteljsko s redi š te : nećaci, nećakinje i pr i­jatelji. .. a Lujzi je bilo potrebno da bude okružena i zaposle­na, jer je početkom prosinca sestra Alisa otputovala u Ame­riku. Tamo će ostati više od godine dana. Ras tanak je bolan. Sigurno je da Lujza voli svu svoju obitelj. Pruža joj se pr i­goda da ode k roditel j ima i starijoj braći u Transval . Više p u t a su je požurivali da im dođe. Ali Afrika je ne privlači i onda zar bi mogla napust i t i bolesnu majčicu? No osobito joj je srce privezano uz sestru Alisu. N a d a se da će se ona doskora vrat i t i . Ali ako o s t a n e . . . »Ići ću u Ameriku, izjavljuje jednoj prijateljici, i t a m o pronaći bilo k a k a v posao. Ne mogu se odi­jeliti od Alise; to je najbolje što i m a m na ovoj zločestoj ze­mlji.«

S p o m e n u t a prijateljica posjetila ju je u Aubersonu. Ne­koliko dana kasnije Lujza joj zahvaljuje za posjet koji ju je vrlo obradovao. Na kraju pisma nalazi se izražaj gorčine: »Ali reci mi zašto uvijek i m a d u b o k a p o b u n a u meni, i zašto se osjećam blizu osuđenima koji proživljavaju pakao, patn ju onih koji ne mogu ljubiti? Pod bilo kojim vidom mi se predstavio, život me uvijek pomalo ogorčuje.« Pripovi jeda žalosni slučaj svoje živčano teško oboljele rođakinje i zaklju­čuje: »Gledaj, ogorčava me to što život od nas s tvara svako­vrsne zločince i neodgovorne osobe.«

Jasno je spoznavala neizbježivu pot rebu žrtve, »vjersku« potrebu naknade, p r e m d a joj vjera u toj s tvari nije p r u ­žala nikakvo svjetlo. U j ednom pismu sestri Alisi govori o l jubavi koja je veže s njezinom obitelji i kaže : »Uvijek sve više osjećam da upravo tebi i Zabi (Elizabeti) dugujem sve što i m a m blaga, mira i l j u b a v i . . . Zivi se srcem, iz srca teče svako bogatstvo, i da bi srce moglo biti velikodušno, t reba da ga posjedujemo.« Njezino je srce bilo potpuno obuzeto l jubav­lju prema njezinima: »Kao religiju, imala sam samo sinovski kult, kult p r e m a mojima — reći će u svojoj povijesti obra­ćenja — meni je t rebala njihova sreća.« Njoj je bilo n a r a v n o biti žr tvovana ili žrtvovati se za njih. I dok se sama bori pro­tiv klonulosti, šalje sestri Alisi poruke kao što je ova: »Budi hrabra, draga moja, ne očajavaj i ne k loni ! Nema t a k o t a m n i h časova, pa ne znam kako bili duboki, koji ne bi donijeli plo­da.« Sestra Alisa, govoreći o Lujzinom dopisivanju, reći će: »Posjedujem sva pisma koja mi je pisala iza — ili po prilici

27

iza — 1918. godine. Sva su napisana da donesu radost, sadrže oduševljenje koje je zarazno. Nikad ona ne dopušta da se pogode njezine vlastite brige karakter iz i ra ju je velika radost i neograničena vjera u budućnost.«

U p r a v o s takv im raspoloženjem Lujza se uspela u Auber-son. Mirniji život na selu, okružena rođacima, posjeti majčici ili njoj samoj, sve je to za nju bilo dragocjenim ohrabrenjem. Ali uzdržavanje kuće i domaćinstvo, njegovanje te tke Alise, koja se većinom dizala samo načas pri koncu dana, trošili su joj vri jeme i sile. Majčica je uvijek bila autor i ta t ivna; bo­lest i dob zajedno su činile da je sve više i više postajala zah­tjevna. Htjela je da Lujza stalno bude uza nju. Rođakinje koje su stanovale u istoj kući svjedoče da joj je strpljivost u t im okolnostima uist inu bila divna. »To je bio pravi ropski ži­vot, pisala je j edna od njih, ali ona ga je ispunjavala s toliko požrtvovnosti.«

U t ravn ju 1922. izostao je njezin profesor i ona je morala odustati od studija. »Moj p l a n da m a t u r i r a m pao je u vodu kao dragul j , koji mi ne bi t r e b a o za budućnost.«

U jesen, daleko od toga da bi se zdravlje majčice popra­vilo. Iako se žalošću, t rebalo se odlučiti na povratak u Lau-sannu. Zima u Jura-gor ju bila je preoštra za t e t k u Alisu, a i za nju samu. Smjestile su se u pension »Betanija«, koji su u Vallonbreuseu držale đakonise.

Na proljeće 1923. vrat i le su se na selo, ali su mater i ja lne brige otežavale imućstveno stanje. Troškove, uvjetovane seo­b a m a i uzdržavanjem kuće, nisu pokrivali nikakvi prihodi. Nakon mnogo oklijevanja odluče konačno napust i t i s ta ro og­njište u Aubersonu. Počevši od slijedeće jeseni, t e t k a Alisa smjestila se u »Betaniju«, a Lujza će ponovno u potragu za kakvim mjestom da zaradi za život.

Nakon mnogih i uza ludnih pokušaja napokon nađe posao tipkačice u Morgesu, kod prijateljice iz djetinjstva, gospođice Lidije von Auw, koja je nastavi la studij teologije na protes­tant skom fakultetu u Lausanni . Tamo je stigla 1. ožujka 1924. S u t r a d a n je spavala sve do podne. Njezina prijateljica da­leko od toga da bi se zabrinjavala, radovala se misleći da će joj ta j počinak koristiti. Slijedeći dan Lujza je pozva s pro­zora i pokaže joj na noćnom ormariću lavor p u n krvi. Napa­la ju je teška provala krvi. O d m a h pozvan liječnik propisa mirovanje i h l a d n u h r a n u .

28

Lujza se pridigla i provela nekoliko dana oporavka u toj obitelji, koja ju je mnogo voljela i pružila joj najpomniju nje­gu. Lujza je sačuvala h r a b r o s t i vedrinu. Kućni je liječnik rado s njome časkao za vr i jeme pregleda i zadirkivao je dok mu je za zabavu razastirala k a r t e po perini i proricala buduć­nost ! Posredovanjem Švicarske Misije stupili su u vezu s njezinim roditel j ima koji su pristali da se Lujza smjesti u »Betaniji« i podvrgne terapi j i tuberkul ina. Tamo je stigla 20. ožujka. Liječenje je t rebalo tra jat i gotovo dvije godine.

Evo je ponovno prisil jenu na nerad i u svemu ovisnom o drugima, po strogo kontro l i ranu režimu. Teško se na to pri-vikla. Što joj, dakle, p r i p r e m a budućnost? Sestri Alisi piše 23. ožujka s obzirom da se v r a t i ' i z A m e r i k e : »Ima li nešto ljepše od naših slobodnih čina i neovisnosti? Nikome ništa ne dugovati, da lijepo je. . . Ali možda l jubav pozna jedan drugi s tupanj gdje je to isto davati i pr imati?«

»Ništa nisam stekla, ali sam dala što sam mogla; osiro­mašujući sebe, možda je to hod kojim idem prema drugom bogatstvu?«

»IZ DUBINE VAPIJEM K T E B I . . . «

Tek što se oporavila Lujza, s dopuštenjem liječnika, traži neki posao kojim bi mogla barem pokrivat i t roškove pensio-na. »Imam j e d a n poslić ovdje i veoma mi je ugodan, pisala je prijateljici Bluet te ; u jutro čitam lekt iru jednom starom gostu u kući, i pišem njegova pisma. Zaslužim tako polovicu za pension i zadovoljna sam t im pri jelaznim novcem.«

Malo poslije pronašla je čime će se baviti ostali dio dana. »Izlazim u lijepu šetnju s j ednom malom Engleskinjom, ko­jom se bavim t r i p u t a sedmično. Oduševl jena sam što imam novo malo zanimanje koje mi sada omogućuje da mogu za­radit i za čitav pension.«

Ova dva isječka dat i ra ju na koncu boravka u »Betaniji«, u proljeće 1926. Tu zrači m i r a n ton. Ipak Lujza je dotakla dub inu ponora. Prisiljenoj neaktivnost i t ih dviju godina li­ječenja pridruži la se i m o r a l n a kušnja, ili radije n a p a s t koja ju je zamalo odvukla u pustolovinu bez izlaza. U svakom slu­čaju bio je to brodolom njezina obdržavanja i preživl javanja vjere.

29

Ta je kušnja započela zadnjih mjeseci boravka u Auberso-nu. Budućnost je pred njom bila t a m n a , n ikakva vedra per­spektiva nije se ocrtavala. Najprije ju je mučila nesumnjivo pret jerana briga za sreću njezinih. Stariji su otputovali, svako je našlo svoj životni put, ali ona je stalno mislila na njih. Njoj je t rebala njihova sreća, i k a k o su događaji često križali p lanove koje je ona za njih zamišljala, t a k o je išla iz razoča­ranja u razočaranje. Pr i t o m e ipak nije zaboravljala svoju vlastitu budućnost. Sada je već davno preš 'a dvadesetu pa sanjari i ona o udaji. Ali kada? S kime? Ostvarenje takve želje činilo joj se dalekim. Z a r nije bila vezana ulogom boles­ničke njegovateljice, uza svoju majčicu? Njezino dopisivanje ne otkriva baš t a k v u brigu o jednoj prilici za udaju. Drugi su se za nju brinuli, a naročito te tka Alisa. U Aubersonu bi za-prošena jednom ili drugi put . Lujza je odbila. »Prose me, od­govorila je tetki, j e r sam kćerka pastora.« Nije našla kod t ih prosaca ideal ljubavi, kakav je bio njezin, kakav je opisivala u jednom svom pismu iz Leysina: »Ima ovdje prekrasn ih t e m -p e r a m e n a t a . Ali n e m a m e đ u njima ni jedne (među djevoj­k a m a oko nje) koja bi znala što je to l jubav. Ljubav, kakvu ja zamišl jam u misli, jača je od zla, zaraznija od sebičnosti, ta l jubav stvara.«

Moguće da bi Lujza kao katolikinja bila sposobna da čuje poziv za najveću ljubav, za d a r same sebe u posvećenom ži­votu. Uvjerenja sredine u kojoj je živjela štitila su je od tak­ve zavodljivosti. Cak ni život protes tantsk ih đakonisa, koje je poznavala i cijenila, izgleda, nije Lujzu nikad ni na jmanje privlačio. Možda tu nije vidjela s tvarno ostvarenje života lju­bavi, k a k v o je ona željela! I zato joj nije drugo preostalo nego mjesto u svijetu.

Ali Lujza, čiji je m o r a l n i život bio tako i spravan i nje­zini zahtjevi l jubavi t a k o visoki, okušala je slabost l judskog srca. Popust i la je da u p a d n e u jedno poznanstvo, i to grešno poznanstvo. Liječnik, koji je njegovao njezinu tetku, i često dolazio u kuću, upoznao je svojstva srca i veličinu Lujzine du­še. Cijenio je njezinu vedr inu i hrabrost . Za nju je osjećao više nego samo štovanje.

Počeo joj je udvarat i . Uveče, kad je završio posjete bo- ' lesnicima, pozvao ju je na šetnju autom. Tetka se Alisa uz­rujavala zbog te susretljivosti. O d m a h je predosjećala opas-

30

nost. »Ova će me djevojka izluditi!«, dramatično je uskliknula pred rođakinjom. Svim silama se nastojala oprijeti tim izlaz-cima. Lujza se u drugim prigodama lako i uporno oprla, sada se dala uloviti. Možda više nego osjećajnost, nije li je zasli­jepila dobrota koja je prelazila u slabost, i koja misao da bi mogla utješiti nekoga tko je trpio? Liječnik nije bio s retan u braku. I n a k o n p o v r a t k a u L a u s a n n u susreti su se nastavili. Zatim Lujzina ponovna bolest i smještaj u »Betaniju«. On se užurbao do njezinog uzglavlja da je ohrabri, da je uvjeri da će opet ozdraviti. Doskora njegovi posjeti postadoše redovi­ti. . . ali postupno, kako su se Lujzi vraćale sile, ona je s tvarno sagledala p r a v u n a r a v njihovih osjećaja. Savjest joj je po­kazala neurednos t i opasnost tog stanja. Na početku prosin­ca 1924. h r a b r o stvori odluku da prekine. To je saopćila liječ­niku i zamoli ga da više ne dolazi. On je poštivao njezinu že­lju i više ga ne vidje.

Iduće godine, u mjesecu veljači sazna da je teško boles­tan. Nekoliko dana kasnije, 13. veljače, stigla je uzbudljiva vijest o njegovoj smrti .

S m r t mladoga čovjeka, koji je ostavio ženu i dvoje male djece, izazva mnogo brbljarija u mjestu. U svojoj je okolini Lujza čula govoriti da je zanemar io svaku razboritost i da je tražio smrt. Uist inu to je bilo pret jerano, ali je Lujzu utuklo. Osjećala se neposredno odgovornom.

Ne htijući da itko bilo što nasluti, pr isustvovala je poko­pu, diskretno, u zadnjoj klupi u crkvi. U njezinom se srcu nešto slomilo. Više je t j edana šutjela. Tek mjesec dana kasnije dala je oduška svojoj boli i grižnji savjesti u najočajnijem od svojih pisama Bluetti, prisnoj prijatelj ici: »Sto sam učini­la da sam ga ubila? S to sam učinila da sam ubila onoga koga l jubim? Nisam znala, n ikad nisam mislila da bih ga mogla do­vesti do očajanja. Njegova mi je l jubav davala život — zašto je moja bila t a k o zlotvorna? A ipak, sve bih mu bila dala. Ta vjerovala sam da će biti s re tan da živim, ta davala sam pred­nost životu pred smrću. K a k o sam se prevar i la ! Bilo bi bolje da jednostavno u m r e m . Ti shvaćaš, draga Bluette, pa reci mi, zašto sam u b ^ a onoga koga ljubim. Z n a m da je moj grijeh, ali ne r a z u m i j e m . . . «

Prekorava sebe što ga nije išla pohoditi kad je saznala da je u bolnici: »Tako smo odijeljeni, a da se nismo rastali, ili

bolje rastali smo se, kao što smo se susreli, iznenada, a da nismo znali zašto. Meni se činilo da sam ga oduvijek pozna­vala, uvijek ljubila, kao da l jubav nije imala početka; ht je­la bih da nikako n e m a ni svr še tka . . . « Bluette je bila jedina osoba kojoj je povjerila svoju bol. Ali i u tom pismu od 17. t ravnja 1925. ponovno se sabrala i pi ta novosti, zanima se za druge. Završava : »Nemam hrabrost i pročitati ovo s t rašno pis­mo. Oprosti mi da sam ti tako pisala. Neću drugi p u t više ja-dikovati.«

Mjeseci su prolazili a da nisu donosili velikih promjena u njenom životu. Sestra se Alisa vrat i la iz Amerike mjeseca l istopada 1924. Polazila je predavanja u Zenevi da postigne diplomu knjižnjičarke. Cesto je dolazila da provede nekoliko dana uz Lujzu i svoju tetku. U Sjedinjenim D r ž a v a m a je našla zaručnika i pripravl jala se poći k n j e m u slijedećih ljet­nih praznika. Alisa je htjela da Lujza pođe k svojoj obitelji u Afriku prije zime. Lujza nije nimalo oduševljena za taj put . Po svom n u t a r n j e m uvjerenju zamišlja naći nešto pa da ostane uza svoju sestru Alisu.

Terapi ja s tuberku l inom bila je pri kraju. Činilo se da je opasnost bolesti uklonjena, zadnji rentgenski pregledi po­kazivali su da su pluća posve čista.

Lujza može prisustvovati nek im koncert ima i odvažiti se na nekoliko d a n a na susrete u Thononu koja su organizirana pod pokrovitel jstvom M e đ u n a r o d n e lige žena za mir i slobo­du. Tu ponovno susreće Bluet te i p reko nje upoznaje se s Verenom Pfenninger, j ednom prijateljicom koja će igrati od­lučnu ulogu u njezinu obraćenju.

Početno čavrljanje u dopisivanju te 1925. godine skriva u n u t r a š n j u d r a m u : »Svi,' koje duboko ljubim, meni su odu­zeti,« veli Bluett i . Udaja Alise pitanje je samo jednog mje­seca. Njezina će je sestra definitivno ostaviti. Majčica je sve slabija, sve ju je teže zadovoljiti. Liječnikova smrt ostaje kao r a n a u njezinu srcu. Mater i ja lna nesigurnost ne zadaje joj manje brige. Kad ozdravi, m o r a tražit i mjesto, stan, a ni jed­no ni drugo nije sada lako pronaći . Osjeća se tako sama.

Vidi li Bog njezinu osamljenost? Ali Bog, tko je On? Po­zna li On patn ju svoje djece?

Uzastopni neuspjesi i povratci bolesti slomili su joj po­let. Već je odavno napust i la vjersku praksu. Mukla pobuna uvukla se u nju i obeshrabri la svaku molitvu.

32

et^zÌZt^f 1? S a m ° j e d n u P o m o ć : Prijateljicu Blu­ette. Zeh poći u La Chaux-de-Fonds da je posjeti i s n iom

sS i leL 0[a a Zf9° 2V6 0 r ! ;aT r e b a -J°J ž i t e l j s t v a iT siječnja 1926. napisa J O J : » Imam doista veliku želju da te vi

dim, Bluette. Hoće l i te smetati, ako dođem k tebi na dva d . " n a ? Oklijevam, ne usuđujem se da te mnogo molim jer se

s r e , n a đ a J e p r i " " -

33

OBRAĆENJE (1926.—1938.)

ON P R U 2 I S NEBA R U K U I MENE P R I H V A T I . . . (Ps 17)

Ovdje počinje izvještaj koji je napisala sestra Marija od Trojstva na izričit nalog svoga ispovjednika. Sa­ma bilježi okolnosti koje su je dovele klarisama u Jeruzalem.

Mi se samo na to ograničavamo da dodamo pod­naslove i nekoliko bilježaka kao tumačenja koja mo­gu osvijetliti njezin životopis.

I S U S !

13. veljače 1942.

Oče, prošlo je 16 godina od one noći od 13. na 14. veljače kad sam doživjela nešto, što ne bi imalo naročito značenje i pobudilo n e k u pažnju, što je kao san, ali što je bila s tvarnost — ali posvema je promijenilo moj život.

»•Nema Boga — sve što se o t o m govori samo je komedi­ja. Život nije vr i jedan m u k e da se živi.« To sam bila prisi­ljena misliti povodom dugog lanca žr tava i beskorisnih bor­bi »Nema Boga!« Bila sam slomljena, pr ičavlana na krevet oa kojem sam se ispružila, nesposobna da plačem, ili da ka­žem bilo kakvu riječ, ili da učinim bilo k a k a v p o k r e t : posve satrvena. Moja je prijateljica upravo ugasila svjetlo. Tišina. V.;e bila potpuna t a m a jer je vani p a d a o snijeg. A h ! Bila mm očajna. Umrijeti, u m r i j e t i . . .

U času kad sam ponavl ja la: »Nema Boga«, opazim jednu i r r . u da ulazi kroz prozor kao da su bila s taklena vrata, br­rr, bez ikakve buke, evo je do moga kreveta, sasvim blizu,

35

tako da nije krevet dodirnula. Imala je široke rukave i r u k e držala prekrižene u rukav ima. Nisam joj mogla vidjeti lice, jer mi se činilo da na glavi i m a neku kapucu, nešto što ni­sam nikad vidjela. Morala je jednostavno imati spušten veo. Bila je velika i uspravna, zadihana, kao da je trčala, i od vre­mena do v remena okretala je glavu prema prozoru, odkud je došla, kao da je n e t k o vani čeka. Činilo mi se da je opasana jednostavnim uzetom i da je bez plašta. Odjeća joj je pa­dala ravno, meni je izgledala t a m n o smeđa, ali mogu se vara­t i ; više sam vidjela si luetu negoli pojedinosti.

1. svibnja 1942.

Oče! Evo opisa ovog skromnog zvanja. Svetoj Djevici po­vjeravam svoj iskreni n a p o r i molim je da me nauči da u pisanju b u d e m k r a t k a . . .

Redovnica, koja je t a k o došla do moga kreveta, vrlo me je uplašila. Mislila sam da je, eto, sama smrt došla po m e n e ! Nije bila sjena ili priviđenje, bila je osoba, mogla bih je do-taći, vidjela sam kako je disala i okretala glavu. Bila sam skamenjena od s t raha. J e d v a sam mogla okrenut i glavu na drugu s t r a n u da je ne vidim i da zatvorim oči. Mora da je tu ostala j e d a n dio noći, jer kad sam se probudila, n a k o n što sam malo zadri jemala, činilo mi se da je ona još tu. Brzo sam zatvorila oči da je više ne vidim. Ona nije ništa govo­rila, ali je u moj očaj ušlo svjetlo: »Prije nego izgubim svaku n a d u u Boga, još je ovo: ići ću moliti u neki samostan. Ići ću, kad me moja tetka, moja majčica (to je ona koja nas je odgo­jila) ne bude više trebala, i n a k o n smrti moga oca; nije pot­rebno da ga žalostim.«

Tako sam odlučila u svojim mislima i svojoj volji. Odsa­da je na d n u moga kovčega stajalo rublje u koje nisam di­rala čuvajući ga kad pođem u samostan. To je sigurno. Ni­kome nisam ništa o t o m e govorila. Samo sam ujutro rekla prijateljici da sam u noći vidjela do podnožja moga kreveta neko obličje, neku redovnicu.

Je l i to bilo zvanje? Bio je to jedino uzrok neke neodolji­ve privlačivosti p rema samostanu, neobrazložen i t a k o nena­dan uzrok. To je promijenilo moj život. Koliko p u t a sam po­željela da n e m a m te privlačnosti koja me je stajala tol ikih pothvata i tolikih ž r t a v a ! Volja Božja. Zaista bih se mogla

36

izmaknuti jer uopće nisam vidjela tu volju Božju što sam je pipajući tražila, ali da je nisam tražila, izgubila bih m i r u dubini svoje duše, m i r bez koga nisam mogla živjeti.2

Oče, što li će dragi Bog učiniti da ovu grešnicu privuče k sebi? Lako je ispuniti volju Božju kad je jasno vidimo. Me­ni je bilo vrlo teško da je razaznam.

Nisam imala nikoga koga bih pitala za savjet osim svoje prijateljice Bluette. Bila sam do krajnosti neovisna. Radije biti u bijedi i biti slobodna, negoli izgubiti slobodu i m i r svo­je savjesti. Da sačuvam mir, pa što bilo da bilo, p r e p u š t a m

2 Sve što se znade o Lujzi, njezinoj uravnoteženosti, osjećaju kritike, poštivanju istine, jamči iskrenost ovog opisa i svjedoči u prilog vjerodostojnosti iznesene činjenice. Jednostavnost opisa dokazuje njezinu nakanu da govori samo ono o čemu je sigurna, ne iznoseći vlastiti sud. Uvijek će brižno tajiti taj događaj koji joj je izmijenio život.

To viđenje nije san, Lujza je uporna u toj točki. Zbilo se dok je bila budna. Je li to plod podsvijesti? Dokle bismo mogli doći oslanjajući se na tu pretpostavku? Ona osoba u noći ne uslišava neku molitvu, ona provaljuje u njezin život i protuslovi samom temelju njezinog mišljenja. Zato je Lujza nesposobna da je pre­pozna, pa ni ne pokušava. Vidjela je pojavu kao neku »redovnicu«, u nepoznatoj odjeći, ali za koju sada vjeruje da je prepoznaje kao nabit klarisa.

Nikakve poruke. Pojava ne govori. Ona je samo nazočna. Na­kon straha u prvi čas Lujza ima predosjećaj da je to ljubazna zaštitnica, koja je žurno dohrlila da bdije nad njom. Konačan uti­sak nije uznemirenost, nego mir i čvrsta odluka.

Odlučan elemenat, koji nas navodi da prihvatimo stvarnost te činjenice, jesu njezine posljedice. Lujzin je život bio u jednom mahu promijenjen. Iz očaja, iz tame o postojanju Boga i njegove ljubavi, ona prelazi u sigurnost koja je, zamjećujemo, protivna svemu onome u što je dotada vjerovala. Redovnica, samostan. . . to je katolicizam! Ona u cijelosti ne -pozna tu vjeru, a što pozna zasniva se na predrasudama. U njoj je urođena odbojnost, kako ju je baštinila u svojoj protestantskoj sredini prema toj degeneri­ranoj Crkvi.

Za nju, kojoj je bila jedina religija ljubav prema njezinima, bila bi to izdaja obitelji. Ona će ići tamo. . . »ali nakon smrti svo­ga oca; nije potrebno da ga žalosti.« Dakle, Lujza ima razloga da vidi u ulasku tajanstvene glasnice polaznu točku svoga obraćenja. To je »preokret« čitava njezinog života da iznova traži volju Bož­ju i ispuni je.

Sutradan nakon tog događaja vraća se u »Betaniju«. Otada nje­zina pisma odišu mirnijim tonom. Nanovo postaje hrabrom, nešto očekuje, a očekivanje je puno pouzdanja.

37

se onom što mi moja savjest nalaže. Kao religiju imala sam samo djetinjsko poštovanje i l jubav prema svojima. Bila sam od njih odijeljena, ali sam stalno na njih mislila. Meni je t r e ­bala njihova sreća! Nisma imala pojma o t a j n a m a vjere. Ni­sam mislila da bi Kr i s t bio Bog, ali On je za m e n e ipak bio najveća ličnost kakvu se može i zamisliti. Naš Spasitelj? O h ! Bože, kako ga shvatiti, ako nisi n ikada u r u k a m a držao križ i Onoga koji je na njemu bio pribijen — kad u mislima nika­da nisi prošao kr ižnim putem, p r o m a t r a o d r a m u m u k e ? Kako uist inu razumjeti Spasitelja, ako nisi pr imio njegov najveći d a r : Euharis t i ju?

Nisam imala zaposlenja a ni novaca. Nisam bila zdrava. Trpjela sam od teške plućne bolesti. Liječnik je r e k a o da sam ozdravila. Tako ozdravila da je i malo veći u m o r ili uzbu­đenje često prouzrokovalo bacanje krvi.

Prijateljica nije prakt ic i ra la vjeru, nije ni znala dat i ob­jašnjenja; tako nikako nisam poznavala katolicizam.

Crkva je bila zadnja u mojim brigama. 3

Te se godine udala moja sestra Alisa i stalno nastani la u Americi. U Švicarskoj ostavši dakle sama sa svojom t e t k o m (mojom majčicom) koja nas je odgojila, odbila sam da po­đem svojima u Afriku, da bih t a k o ostala blizu svoje majčice.

* Terapija s tuberkulinom konačno je dovršena. Lujza ostavlja »Betaniju« 20. travnja 1926. g. U njoj je provela dvije godine i jedan mjesec.

Vjenčanje je njezine sestre bilo 16. srpnja. Osam dana kasnije, mladi je par definitivno otputovao. Usprkos svemu traženju Lujza još nije našla n ikakvo mjesto. Napokon, 30. kolovoza stiže povo­ljan odgovor iz Milana. Rad će započeti 1. listopada. Povjerava se Alisi: »Prežalosna sam što ostavljam svoju majčicu, a l i . . . ta­kav je život; rastajanje.« Jedan odsjek tog pisma daje bolje uvi­da negoli mnogo riječi, kako je ona ponovo stekla smisao za život poslije onog susreta u veljači: »Prošlog tjedna bio je divan kon­cert; viol inist Thibaud; pianist Cortot. Bi lo je divno. Thibaud svira božanski i Cortot je fantastičan virtuoz, koji budi u vama podrhtavanje, sat ima u isti mah kratkima i beskrajnim, kao vječ­nost. Dvorana je bila u zanosu. Ta mi je glazba probudila želju da se ponovno njome bavim. Kupila sam jedan sveščić od Hellle'ra, menuet od Paderewskoga. Nanovo s a m uzela sveske Griega i Ba-cha, a ipiano u drugom katu Isola Bella (pension nedaleko »Betani-je«) rado me prima.

38

ZAOKRET PUTA

Nemoguće naći posao u Švicarskoj. Iz nužde pr ihvaćam ono što mi se p r u ž a : mjesto odgojiteljice jednoga maloga dje­čaka u Milanu. Ori je bio u školi od 8 sati u j u t r o do 4 sata naveče. Kroz to vri jeme bila sam slobodna, pohađa la sam crkve koje su me više privlačile negoli dućani i muzeji. U crkvi Sveta Marija od milosti, gdje se u samostanu domini­kanaca nalazi freska Leonarda da Vinci Posljednja Večera, kroz cio niz dana mora da se održava blagoslov s Presvet im Sakramentom, u jednoj pobočnoj kapeli, j e r sam tu vidjela mnogo svjetla; tu se je pjevalo,, bilo je mnogo svijeta na ko­ljenima. 4

Ništa nisam razumjela, ali me je sve to privlačilo. Sveće­nici su mi se pričinjali suludima, ponavljajući uvijek iste kret­nje i to što je moguće brže. Mislila sam da su oni ljudi ludi klanjajući se svijećama. A što su govorili? Nisam imala ni najmanje volje da to saznam. Bila sam ravnodušna. Kad se je svijet razišao, ostala sam moliti. Bilo je to uvijek veoma kratko. Tako je prošla jedna godina.

4 Listopad, mjesec svete Krunice. Svaku večer mol i la se sveta krunica i bio je blagoslov s Presvetim.

Među prvim vijestima Bluett i iz Milana pripovijeda o svom odlasku: »Rastanak s tetkom odvijao se bez mučnog prizora: (ona) se pokazala tako smirena, ljubazna, kao da tu nema ništa naročita.« Zatim iznosi svoje prve ut iske o s v o m malom učeniku: »To je do­bar dječačić koji nema lošu narav, premda se želi pokazati nes­nosan i zločest koliko god je moguće . . . U početku, malo sam se začudila videći kako s v e leti u strop što mu služi za umivanje i ne mogu se suzdržati od smijeha sjećajući se njegova žalosnog lica kad j,e shvatio da sve to mora sam pokupiti i pobrisati vodu. Ima prirođene navike vel ikog gospodina i posve je iskreno pona­vljao: ,Vi ste ovdje da mi operete noge, a Terezija dolazi svako jutro da pobriše vodu što je ja prolijem.' Ja, dobri mali demokra­ta, imadem mnogo prozaičnije običaje i ve l im mu da svatko mora s a m pokupiti ono što pušta da padne. Zasada, to iziskuje praved­nost, što se njemu čini prilično tvrdim; kasnije, možda, naučit će lijepo vladanje.«

39

Zimi sam čitala knjigu »Maggy«. Hrabros t te djevojke duboko je na mene djelovala. Izazivala mi je suze. Ali n i sam bila p o t a k n u t a da sudjelujem u njezinoj vjeri. 5

Uostalom nikoga da me pouči. J e d n a mala prijateljica, nekad katolikinja, koja se u Americi priključila scijentistima, s oduševljenjem mi je tumačila ideje gospođe E d d y . . . Gospo­đa, kod koje bijah, nekad katolikinja, nije ništa prakticirala. Njezin je muž bio protes tant bez obdržavanja vjere. Jednoga dana upi ta la sam tu gospođu što bi značio naslov »Corpus Domini«, na velikoj crkvi karmel ićana; ona me je pogledala začuđeno i odgovorila da to zaista ne bi znala.

N a k o n što sam pročitala Maggy, imala sam hrabrost i sva­kog j u t r a ustati da pođem na p r v u svetu Misu u obližnju cr­kvu. Bila sam savršeno ravnodušna p r e m a onome što se do­gađalo na oltaru, ali dan sam započela moleći na svoj siro­mašan način. Ova religija nije mi ništa govorila, ali me je nešto neodoljivo privlačilo u crkvu.

Iznenada saznam da je moja vr lo obrazovana i vrlo spo­sobna prijateljica Verena, čija je umnost za m e n e bila svjet­lost, postala katolikinja. Zaprepast i la sam se ! 9

Ljetni praznici odvode me na desetak d a n a u Alpe sa sku­pinom vrlo dragih prijateljica, m e đ u kojima je bila i Verena (jedna katolikinja). Duša i srce bili su mi zdrobljeni zbog briga koje su me nepres tano udarale . Verena je to pogađala pa mi jedne večeri — polagano smo se vraćale s neke šet­nje — izrazi želju da bi me rado vidjela dionicom pomoći ko­ju daje Gospodin Isus : »On koji je tako velik, postao je posve malenim da dođe k n a m a , sakriven pod pr i l ikama k r u h a , da n a m a p o m o g n e . . . Kad bi t i zna la . . . «

5 Maggy, — povijest Marguerite Lekeux, umrle 1916., napisao njezin brat O. Martial Lekeux, franjevac. Knjigu joj je poslala Bluette. Zahvaljujući Lujza kaže: »Plakala sam kao Magdalena, či­tajući o tom lijepom životu. Ti mi uvijek šalješ knjige koje me očaravaju.«

• Verena Pfenninger bila je profesor u liceju u Tirani, u Al­baniji. Lujza se s njome upoznala za susreta u Thonu, ljeti 1925. U mjesecu svibnju poziva je Bluette da provedu nekol iko dana u brdima. S njima će biti neke prijateljice i Verena. Sva sretna Luj­za prihvaća i 4. kolovoza priključi se skupini u dolini Binn, iznad Brigue (Valais).

40

Kad god hoću, ponovno vidim zavoj na putu, kojim smo išle, gdje su me te riječi zaustavile. Učinilo mi se kao da i sva pr i roda prestade disati i sluša . . . d i v n o ! Kad bih ga mogla samo j e d a n p u t primit i , ozdravio bi me.

Vrati la sam se u Milano. Silna želja pr imit i Gospodina Isusa, — nikakva želja postati katolikinja. Ali odsada ima na oltaru i kod Mise nešto što razumijem. Ne t ražim da o tome saznam više, sve ostalo mi je svejedno.

Prošlo je nekoliko mjeseci. Odlučila sam da i ja pođem k Stolu Gospodnjem, da pr imim Gospodina Isusa. Da ga bolje primim, htjela sam prije ispovjediti svoje gri jehe za koje sam se kajala. Nisam imala pojma š to je ispovijed. Zamiš­ljala sam ovako: »Počinila sam taj i taj grijeh, molim za njega oproštenje da mogu primiti Gospodina Isusa.« To je sve.7

U katedral i se nalazila ispovjedaonica koja je na m e n e učinila velik ut i sak: na kroviš tu su bili ispisani svi evropski jezici. Čekala me je. Bila sam bolesno plašljiva, što, oče, po­malo znadete ; još su tragovi ostali. Polako, dva p u t a sam obišla po katedral i . Odluka, koju sam htjela izvršiti, bila je teška, t e š k a . . . Osjećala sam da o njoj ovisi sav moj život. Mislila sam na svoje roditelje, na užas katolicizma, na svećenike in­kvizitore. . . Ali ht jela sam.

»Želite pr imite Svetu Pričest? Želite, dakle, postati katoli-kinjom?

— Ne. Želim samo Svetu Pričest.« Svećenik načrčka jednu cedul ju: »Odnesite ovo redovnica­

ma u Cenakul, ulica Monte di Pietà. Tamo će vas poučiti što

7 Sve tamo od ljetnih praznika Lujza duboko osjeća potrebu ča očisti svoje srce i tako ise pripravi na susret s Gospodinom. I prije nego će se približiti ispovjedaonici, želi ispraviti i najmanje pogreške u s v o m životu. Svojoj prijateljici Bluette izjavljuje 5. rujna: »Odlučila s a m da neću više izreći ni jednu laž i otresam se svake neugodne uspomene: neka ih vjetar odnese sa suhim l iš-fem! Sjećam se da sam ti jedanput slagala, bilo je to davno u * * Rekla sam da sam misli la na tebe, a u stvari misli la sam samo na sebe. Bi la si me zapitala na što mislim; glupo, ali to ni-: - nikada zaboravila, evo vidiš oslobađam se toga pripovijeda-:::. to. Vjerovala sam da ti to neću nikada treći, toliko me je bilo

r,:č šio sam tako polaskala tvojoj ljubavi. Oprostit ćeš mi, zar ael Ne sjećam se više ničega drugoga, kad bih se sjetila, prizna-1 bih, jer sada više neću lagati.«

41

je katol ička vjera, je r ne možete samo t a k o primiti Gospodi­na Isusa — to je sakramenat . Treba biti poučen u vjeri, zatim se ispovjediti.« Nisam mu rekla da sam pr ipravna ispovjediti se ! Bila sam t a k o plašljiva. Malo pisamce povlačilo se dobrih desetak dana na mom stolu. Nisam se mogla odlučiti. Konač­no skupivši svu svoju snagu, pođem t a m o . To je bilo prvi put u mom životu da sam se našla u jednom samostanu i raz­govarala s redovnicama. Uvijek sam osjećala neki ludi s t rah prema t im zatvorenim, ta janstvenim kućama koje su me iza­zivale da pomislim na neke vrste sumnjivu masoneri ju i na smiješno obučene stvorove, nalik na prikaze.

K meni je u govornicu došla jedna časna majka, malena, brza u pokretu i na riječi, lica u isti čas nasmiješena i t a k o bolna, da mi je smjesta zarobila srce. »Dođite, drago moje dijete!« Evo nas u jednoj maloj mirnoj govornici, blizu ka­pele gdje je Presvet i S a k r a m e n a t dnevno izložen. Bilo je to prvih dana mjeseca studenoga 1927. godine. Svaki dan od t a ­da, sve do moga krštenja (osim nedjelje) provodila sam j edan ili dva sata u toj govornici da slušam majku Reggio! Koje li divote! Ah, kako Gospodin govori u našoj n u t r i n i kad ga se sluša!

Ponovno sam pronašla l jepotu života. Problemi, s kojima sam u djetinjstvu razbijala svoju glavu, riješili su mi se. »Otkuda smo? K a m o idemo?« Sve se u mom srcu sredilo i ni­sam se prevar i la ni u čemu što sam uvijek očekivala od Boga.

U stvari ostalo mi je još mnogo toga neshvatl j iva i sumnji o onome što mi je majka Reggio razlagala. Treba imati mi­losrđa s obraćenicima jer samo polagano može ići ispravlja­nje kr iv ih shvaćanja 'i njihovih posljedica. Ali ja sam susrela svoga Boga.

Majka Reggio bila je gotovo potpuno gluha, a kako me sti-dljivost suzdržavala, zadržala sam u sebi ono što nisam ra­zumjela. Raspravit i s njome dovelo bi me u još veću zbunje­nost, a njoj nanijelo muke što me ne može razumjet i . Zato sam je samo slušala i molila da mi dopusti što prije primiti Gospodina. Nikad nisam bila odvažna i zaista ne bih se ni­kad usudila približiti Svetom Stolu, osim da to b u d e u redu. 8

42

DIJETE CRKVE

Krštenje, određeno za 18. ožujka, malo da nije propalo toga dana. Moja je majčica u m r l a 12. ožujka. Na vri jeme sam stigla u Švicarsku da je ponovno vidim i zaklopim oči, po­kopam i riješim njezine posliće. U zadnji sam se čas vrat i la u Milano. Uza sve zapletaje u obitelji u kojoj sam bila, ipak sam mogla obaviti tri d a n a d u h o v n e vježbe. Sve je to bilo kao kroz mrežu zamršeno. Majka Reggio bila je u škr ipcu: »Kak­vo krš ten je ! N e m a ni djeteta, niti oca (on je, na prolazu u Milanu, stigao zadnji čas), niti kume. Kuma, koja je s tanovala nekoliko koraka dalje od Cenakula, bila je j edna postari ja gospođica, odlične obitelji, koja je u djetinjstvu upoznala na­šega Svetoga Oca Pija XI. i s veseljem mi o njem govorila. Pr ipremila mi je lijep molitvenik sa zlatorezom, s ut i snut im inicijalima moga imena. Bila sam molila od dragoga Boga za k u m u nećakinju ove l jubazne gospođice, majku obitelji, udo­vicu, neobično značajnu ženu koja me je veoma privla­čila: gospođa Sofija F e r r a r i o iz ulice Brera. To je njezina adresa, oče. N a d a m se da ćete jednoga dana, kad m e n e više ne bude, prolaziti Italijom i dobri će Bog dopustit i da joj odnesete moje zahvalno sjećanje. Mislim da zahvaljujem na po­moći koju sam kod nje našla, jer je ona brižno prat i la nas to­janje časne majke, da sam mogla odgovoriti svome zvanju;

8 Konac siječnja 1928. Dozvola boravka u Italiji nije bila ob­novljena, jer nije imala dopuštenje za rad. Morala se ponovno vratiti u Švicarsku na nekoliko dana dok je njezina gospodarica poduzela korake kod vlasti da bi je mogla zadržati. Taj kratki boravak omogućuje joj da -pohodi svoju majčicu i radovala se što ju je našla u mnogo boljem stanju.

To je bio s a m o kratak predah; 12. ožujka u 5 sati i 30 ujutro tetka Alisa ulazi u vječnost. Lujza za vremena obaviještena, žurno se vratila, dosta rano da joj je mogla biti od pomoći u njezinim zadnjim časovima.

Na povratku čeka je mnogo posla jer i njezini se poslodavci vraćaju nakon nekoliko dana odsutnosti. Ipak postigne, kako piše Bluetti, »da s a m mogla nestati za tri dana svojih duhovnih vježbi 'u Cenakulu), koje su već d a v n o prije bile urečene, i moje se kr-Renje obavilo sasv im mirno. Evo me vrlo zadovoljnom: vita nuova! novi život).«

Nedjelja je, 18. ožujka. Sutradan, na blagdan sv. Josipa, Lujza je išla na Prvu sv. Pričest.

43

bez toga, vjerujem, ono bi potonulo u poteškoćama koje n a p a ­daju j ednu obraćenicu: poteškoće okolnosti, poteškoće od obi­telji, a zatim što je najgore, osobna unutrašn ja opiranja.

Znate, oče! U času smrti moja se je majčica nalazila u tako bijednu stanju, da bi za nju s m r t bila oslobođenje, ali pobuna koja se kod nje vidjela, bila je strašna. Nikada nisam tako nešto užasno vidjela. U očaju u s r d n o sam molila Boga da njezinu dušu uzme k sebi. Obećala sam da ću slijepo slušati duhovnog oca kojega mi pošalje, u svemu što mi bude rekao. To je bio moj zavjet poslušnosti prije moga krštenja. Nisam ga povukla.

Sada kad mi jasno govori unutrašn j i glas, upitala sam ga zašto mi prije nije poslao vođu koji mi je bio tako pot re­ban. Evo odgovora:

Morala si ti satna lišavajući se sebe, otkriti moj glas. Nit­ko ti drugi ne bi mogao pomoći da ga čuješ. Sada kad ti go­vorim otvoreno, potreban ti je otac da kontrolira tvoje od­luke i tvoju misao.

Kad biste razumjeli dar moga milosrđa!

Htio sam da vam božanska pomoć stiže ljudskim sredstvi­ma. Ta su sredstva izručena vašoj slobodnoj odluci. Shva­ćate li svoje dostojanstvo?«

Oprosti te oče, odugovlačim ovim lošim opisom. Za kršte­nje-zaboravil i su obavijestiti k u m u o promjeni sata. Nema k u m e ! Tada časna majka, koja nije znala za moju želju, ob­rat i se gospođici Sofiji F e r r a r i o : »Nije li volja dragoga Boga da je vi uzmete za kumče?«

Prva Pričest. Bila sam sama sa Gospodinom. Tako je bilo u svim odlučnim časovima. Dao mi je da shvat im koliko je važno da duša ide k njemu, sama i slobodna. Još misl im da je velika milost k a d nas za neko vri jeme okolnosti odijele od ljubavi stvorova. Za neko vrijeme, da, jer t r e b a težiti za je­dinstvom s onima koji žive uz nas.

Nisam se nadala čuvstvenim ganućima, nisam ih ni pozna­vala. Zato se nisam ni čudila da je ova Sveta Pričest bila bez čuvstvenih utisaka. »Isus je ušao u moj život!« To mi je bilo dosta. Zbog moje oholosti i bolesne plašljivosti, koja me je kočila, ispovijedi su me stajale mnogo napora. Ipak ih ni-

44

sam nikad odgađala. Kakva li olakšanja kad sam izletjela iz _<povjedaonice!

Nakon nekoliko t jedana primila sam svetu Potvrdu. Bila sam radosna iako nisam shvati la svu njezinu vrijednost. Da bolje pr imim taj sakramenat , pošla sam nanovo na ispovijed da ispravim ono što nisam posve istinito rekla. 9

J e d a n me je čas bilo stid. Zato čim je dovršena ispovijed u kojoj sam htjela ispraviti propust, brzo sam se uklonila i pošla u drugu crkvu da m e đ u s t ranim l judima pr imim Svetu Pričest. Još vidim mjesto gdje sam klečala kraj jednoga stupa, nakon što sam primila Gospodina. A h ! kao da sam proguta la sunce! Vatra ; svjetlo, toplina, sve me je to prožimalo, sve do nožnih prs t i ju ! Takva Sveta Pričest bila je samo jedan put,

9 Za Lujzu je to bila prigoda za čin teške poniznosti. Za pret­hodne Ispovijedi, kako je to povjerila ocu Silvestru, svome is­povjednika u Jeruzalemu, ispovjednik joj je postavio jedno pitanje 0 vanjskoj okolnosti pogreške, za koju se je optužila, ali ta okol­nost nije mijenjala ni grešnost ni narav toga propusta. Zatečena tim neočekivanim pitanjem i njezin je odgovor stvarno bio neis­pravan. Zbunila se je i nije se usudila progovoriti pa da se ispravi. Nemir je zavladao njezinom dušom i prije nego će primiti sv. Pot­vrdu, htjela se toga osloboditi pa se vrati u ispovjedaoniou da is­pravi svoju pogrešku. Taj č in poniznosti B o g je nagradio milošću koju neće zaboraviti svega svoga života.

Njezini roditelji nisu još ni u mjesecu svibnju saznali za ob­raćenje, ali isu nešto naslućivali i bili zabrinuti za nju zbog osam-ljenosti u kojoj se baš nalazila. Saznavši za njezin ulazak u Cr­kvu, zaprepastili su se. Bol, što su je zbog toga proživljavali, još je više povećala osjećaje ljubavi prema razmetnom djetetu. Smat­raju se i odgovornima, misleći da je nisu dovoljno okruživali lju­bavlju. Htjeli su dokazati da je i dalje njihovo ljubljeno dijete i da su joj njihova vrata uvijek otvorena.

Lujza je pak imala samo jednu želju: dovesti svoje k istom svjetlu. Povjeravala se Bluetti: »Ne mogu izreći riječima sreću što je nalazimo u Crkvi. Samo bih voljela da svi moji to upoznaju i još bolje negoli ja, i sv i koji su mi dragi.« Ljubiti svoje za nju je značilo postati znakom koji pokazuje put. Željela je otkriti im nježnost Božje ljubavi, ali i zahtjeve te ljubavi. Obraćenje će je dovesti da katkad potreban prelom obilježi tvrdoćom.

Mnogo je trpjela i jedna i druga strana. Sigurno je da je to trpljenje bilo plodno iako se za života sestre Marije od Trojstva nije uspjelo sjediniti obitelj u istoj vjeri. Lujza je posvemašnjim darivanjem čitavog svoga života bila postavljeno pitanje svojima 1 svojim prijateljima. Kako su oni na to pitanje odgovorili, to zna­de s a m o Bog koji čita u dubini srdaca^

45

nezaboravno. Kad su me kasnije salijetale sumnje, i više ni­sam znala gdje sam, niti š to radim, hvata la sam se grčevito za Euharist i ju, zbog te Svete Pričesti. Vjerujem da će mi ona pomoći i da u m r e m .

Rekla sam Gospodinu da ću mu darovat i ono što je do sa­da ispunjavalo moj život: l jubav mojih.

K a d su moji saznali da sam postala katolikinjom, nisu mi predbacivali, ali pisali su mi »tata se je postarao za deset go­dina«. Svaki t jedan donosio je bolna pisma koja su me molila da dođem k njima. Moja draga sestra t reba la je pomoći da odgoji svoje dvije djevojčice. Kod nje bih mogla imati isti položaj k a k a v sam imala u Milanu, i biti u svojoj dragoj obi­telji. Otac me je molio da dođem k njima. Razdirala me že­lja da ga opet vidim, — i prije svega da im donesem moju vjeru. Dakle, ništa me nije zadržavalo u Evropi. Ništa? A h ! želja za redovničkim životom t a k o duboka da se nisam usu­dila o njoj ikome govoriti.

POZIV

U lipnju te iste 1928. godine došla je moja prijateljica Blu-et te na praznike u Itali ju. Zaustavi la se u Cenakulu gdje ju je majka Reggio zadržala deset dana na duhovnim vježbama, kao zadnju pr ipravu za obraćenje na katolicizam, što ga je ona poodavno u svojoj duši priželjkivala. Na blagdan sv. Iva­na Krstitel ja u istoj kapel i krsti la se, pričestila, a mislim, pr i­mila sv. P o t v r d u u biskupiji . 1 0

O h ! kakve l i r a d o s t i ! Ona je pogodila moju želju za re­dovničkim životom i govorila o tom posve jednostavno s čas­nom majkom. »Mislite li?« odgovori majka. »Nikada s nje­nim zdravl jem!« Zat im se predomisli la pa me lijepo posavje-

" Prva je Bluette sli jedila Lujzu u Katolitičku Crkvu. Zatim će doći i druge prijateljice.

Vrativši se zajedno u Švicarsku, na praznike, u nedjelju, 22. srpnja, posjetit će sestre od Pohođenja u Fribourgu. Taj prvi susret s klauzurnim životom nije ju baš naročito oduševio, ali Lujza odatle odlazi posve sigurna da će ići u samostan, ali kamo?

46

tovala da se p r o p i t a m i vidim Što bi meni odgovaralo. Uopće nisam niš ta znala o redovničkom životu i osim toga imala sam nevjerojatan »strah« pred njim. Pa uz to neka privlačivost u dubini moje duše, neodoljiva pr iv lačivost . . .

Praznici u Švicarskoj, j e d a n dio s Bluet te koja me je jedne nedjelje povela u Fr ibourg u samostan od Pohođenja. U go­vornici su bile dvije vr lo l jubazne časne majke. P u š t a m neka Bluette govori, ja slušam, p r o m a t r a m , ali ne osjećam da me što privlači na d r u g u s t r a n u r e š e t k e . . . Dok sam slušala, neki mi unutrašn j i g 'as reče: »Kad se ustališ u Crkvi, svi će dola­ziti da te traže i tako ćeš im pomoći da gledaju Crkvu!« U samostanskoj kapeli neizreciva klonulost. Rekla sam si : »Nika­da nećeš moći živjeti tu u n u t r a . « '

P o v r a t a k u Milano. Pri je toga sredila s a m naše male kućne poslove; od obiteljskih uspomena, meni drage k a o relikvije, sačuvala sam samo ono što je bilo tek najnužni je i ono rublje »za samostan«, pr ipravl jeno već pri je t r i godine. Znala sam da ću ići, ali kamo? T a m o gdje se neće traži t i novaca, jer kad sam sve račune izmirila, preosta lo mi je, d o b r o se sjećam, ma­lo više od 1.000 švicarskih f r a n a k a — dosta tno za opremu, ali ne i za miraz. Nikada nisam željela imat i miraza.

U srcu sam imala živu i d u b o k u r a n u koja me nije n a p u š ­t a l a : bol za svojima.

Tek što sam se vrat i la u obitelj u Milano, pade pod stečaj gospodinova tvornica. U isto vri jeme novo pismo od t a t e koji mi šalje sve u p u t e za moj odlazak. Tata pris ta je da mi osigu­ra i novac za povratak n a k o n dvije godine, a k o mi se ne bude sviđalo m e đ u njima. J e d n a k o mi je za praznike ponuđeno putovanje u Amer iku k sestri Alisi, koju sam toliko voljela. J e d n a prijateljica, odgojiteljica kod grofice Borromeo u Mi­lanu, zauzme se da pr ihvat im mjesto »odgojiteljice« kod gro­fice Agliardi, sestre grofice Borromeo. 1 1

Djeca su bila vr lo m a l e n a : 3 i 1/2 godine, 2 i 1/2 godine i kćerkica 6 mjeseci. Tu su bile t r i dadi l je ! Ja sam se naročito

11 Lujza najprije polazi, 4. listopada, kod grofice Borromeo, da se uvede u metodu Montessori. Tri dana kasnije poteškoće sa zdrav­ljem. Liječnik je umiri, moći će nastaviti raditi s djecom. Cini se da se sve brzo smirilo i vratile su joj se sile. U studenom dade je grofica Agliardi pregledati kućnom liječniku koji izjavi da je potpuno »zdrava«. Ipak malo dana zatim drugo krvarenje, kako dalje pripovijeda.

47

imala baviti s najstari j im, učiti ga francuski, paziti na njega. Koliko bih radije bila uz svoje male nećakinje ! Grofica mi se vrlo svidjela. Postala mi je prava prijateljica. Da odgoji dje­cu p r e m a metodi Montessori, grofica me je Borromeo povela u Časa dei Bambini (Kuća mališana) u Milanu, čija je ona bila dobročiniteljica. Mogla bih se za vri jeme od deset dana, pod vodstvom upravitel j ice kuće, uvesti u ovaj način odgoja. Koje l i radost i ! Tu sam naučila da je podložnost, s tanje pos­lušnosti koje r a đ a disciplinom, savršen plod poštivanja duša, pa bile one ne z n a m kako malene, — plod l jubavi. Ja sam toliko voljela m a l u djecu, pa sam mislila da s a m u R a j u ! Ali ne posve ! Trećeg dana u jutro, polazeći vesela u »Časa« zau­stavi me dobro poznata nava la kašlja. Nije bilo v r e m e n a da st ignem do našeg kata, gušila sam se! Na bijelim m r a m o r ­nim s tubama začas kolike l i crvene lokvice. Bilo je to jedno od mojih naj jačih bacanja krvi. Liječnik k o m u me je, ima nekoliko mjeseci, poslala m a j k a Reggio, uvjeri me da mogu i ozdraviti, ali da se m o r a m pazi t i : » I n a č e . . . kažem v a m otvo­reno, rekao je, j e r vidim da ste inteligentni, n e m a t e baš duga vijeka, jer bolest je brzo napredovala.«

K a k o je analiza b ' la negat ivna (nikakav Kochov bacil), uvjerio me je da se bez opasnosti za djecu m o g u i dalje bavi­t i njima, ali uz s tanovitu opreznost. O h ! Prov idnos t i ! Pa ni onda kad sam bila vrlo bolesna, nikad se nije pronašao ni­jedan bacil, zato sam smjela mora lno misliti na redovnički život. Ni riječi nisam proust i la grofici o mojoj maloj neu­godnosti, navela sam n a h l a d u ili gripu, zbog koje ne mogu ići u »Časa«, no za nekoliko dana, u određeni dan, evo me t a m o . B d a sam t a k o sla'ba da sam se pridržavala za sve što mi je dolazilo pod ruku. Mislila s a m : »Ako do večeri izdržim, po­slije će sve biti dobro.« S a m o mi se jedna misao vraćala, i ona me je jačala : »Srce Isusovo, uzdam se u te !«

U grofici Agliardi Lujza je našla više prijateljicu negoli gos­podaricu i veoma se dobro osjećala u toj obitelji. Vrlo pobožna, grofica je razumjela Lujzinu želju i trudila se da joj pomogne naći jednu redovničku zajednicu koja bi je primila. Jedan ih je susret još više približio. »Zamisli, p iše Lujza Bluetti, neke mi ve­čeri grofica rekla da će se ispovjediti u Milanu jer da je našla, nakon dužeg traženja, divnog ispovjednika. I gle, otkrijemo da ima-demo istog ispovjednika!«

48

Grofica je bila na jednom svom imanju na selu, povrh Bergama, na visini. Divan, golem park, vr lo u d o b n a s tara pa­lača, p u n a sunca i svjetla, svjež z rak : To je ono što je meni t r e b a l o ! O d m a h sam djecu zavoljela, a njihova mi je majka postala gotovo prijateljica. I eto, oporavila sam se. Po prilici n a k o n mjesec d a n a uveče u p r a v o sam poslužila kavom. Sje-djeli smo oko velikog kamina. Grofica je pošla pokri t i djecu. Ja sam kačkala čipke. N e n a d a n o mi prst i ostadoše u zraku, osjećala s a m da umirem, kao da mi se duša dijelila od tijela, u t r e n u t a k o brzo da ni tko nije ništa opazio. Zat im sam posve polagano mogla poći u svoju sobu. J e d i n a t jeskoba pred smr­ću nije zbog žrtve života niti što ostavljam svoje, nego: »Ni­sam imala v r e m e n a postati redovnicom.« Molila sam, kao ri­je tko kada, zaklinjala Boga da mi još dopusti živjeti da ostva­r im ono što mi je pokazao. Obećala sam mu, ako me ostavi na životu, da ću bez odgađanja nastojat i ostvarit i svoje zva­nje. Ovaj p u t a kao da se provala krvi zaustavila u u n u t r a š ­njosti, grudice krvi koje sam izbacivala tokom večeri i noći svjedočile su da su se kao na pola p u t a zaustavile. Oprostite, oče, za ove pojedinosti, rado ih iznosim i ponovno na njih mis­lim, j e r mi govore o Božjoj pomoći.

G D J E J E T V O J A VOLJA?

U Milanu sam bila svakog t jedna cijeli dan, od j u t r a do večeri, da se ispovjedim i posjetim majku Reggio; zat im sam odlazila povući zvonca po samostanima. Ne znam ni sama koliko sam samostana obišla. Nijedan me nije privlačio. Od­sada je sve moje vri jeme posvećeno tome traženju. Grofica je upućena u moje planove i pomaže mi izvrsnim savjetima, dok zamršene okolnosti slijede j edna za drugom.

Moja sestra Alisa očekuje još j edno čedo, bila je bolesna, nužno joj t reba moja pomoć. Konačno male Sestre od Uzne­senja (Otac Pernet) u Milanu pr imaju me o d m a h ; ali za stal­no tek onda kad obavim duhovne vježbe u njihovoj kući-ma-:ici u Par izu. 1 2

V ) s e nego jedan put rastresena Lujza pošla je na put bez patnice. Grofica Agliardi istinski se utrkivala s vremenom da joj ;e u zadnji čas na kolodvor dostavi.

49

Grofica mi je dopustila da uzmem tih deset dana praznika. Poslije zapletaja suprotnih okolnosti evo me s jednim posve malim p u t n i m kovčegom i nerazdruživim fotografijama mojih dragih sestara. Bile smo ujedinjene kao prsti na ruci.

Ni ne znajući, donijela s a m sobom anginu od koje je već duže vremena trpjela cijela kuća. Isto tako vrućica, vrućica, v ruć ica . . . Upravo, na završetku duhovnih vježbi neugodan liječnički pregled, za mene pojednostavl jen zbog visoke tem­p e r a t u r e 39°8'. U krevet ! Nadala sam se da ću biti pr imljena. Red, samostan, redovnice, sve mi je davalo najbolji utisak. Ali imala sam unutrašn j ih t jeskoba koje nisu izbjegle proni­cavoj učiteljici novakinja, koja je vodila duhovne vježbe. J e ­dan ili dva dana brižno su me njegovali; ali t reba lo mi je reći da nisam primljena, ne zbog zdravlja, nego »ovaj red nije za vas, rekla je učiteljica, mi smo previše stroge«, ( ! ! ! ) za­tim, »vaše je obraćenje tek od nedavna, ne bi t rebalo da se tako brzo dadete na redovnički život, i m a t ćete previše napas­ti.« Kad sam odvrati la da već i m a m 27 godina, nasmiješila se: »Ići ćete u red gdje dob nije važna, ukoliko, nadoda, vas Bog ne bi h t io u svijetu da činite dobro. Nego, stigao je br­zojav za vas iz Amerike.« Moja sestra Alisa, bolesna, još me zove. Duša mi je ranjena. Dragi Bože, gdje je volja tvoja? 1 3

Tužan povratak u Milano: odbijena, bolesna (nakon puto­vanja u trećem razredu, stigla sam s 40° vrućice!), poziv mo­je sestre . . . Moja dobra časna majka presjekla je pitanje is­pravnim, v r h u n a r a v n i m duhom. Imala je pravo. Ali njezina odluka proizvela je u meni neizrecivu pobunu. Đavao je tu pomogao. Nisam je više mogla vidjeti niti podnijeti njezine savjete. 1 4

13 Na učiteljicu novakinja neugodno je djelovao njezin unu­trašnji nemir i privrženost k svojima. Možda se Lujza varala o značenju tih tjeskoba koje će se više puta ponoviti u pokušajima za redovnički život. Pripisivala ih je svojoj slabosti, pomanjkanju velikodušnosti i pitala se nije li to znak da je Bog hoće negdje drugdje?

Pripovijedala je Bluetti: »Pariške male sestre vrlo su drage; kakva snaga, kakav duh! Imala sam utisak da prstom dotičem savršenost. Cijela ustanova divno je organizirana; zatim vrlo su in­teligentne, kao sve Francuskinje, brza pronicava pogleda! Izjavi­le su da njihov red nije za m e n e . . . zanijemila sam! Don Giorgio (njezin ispovjednik u Milanu) misli, budući sam tamo našla za­tvorena vrata, da je to možda znak da moram poći Alisi.«

50

Gospođa Ferrar io, smirenija negoli ja, umiri la me je ničim nego samo svojim smiješkom i šutnjom. Grofica Agliardi bila je uzela d r u g u odgojiteljicu. Božjom Providnošću pružilo se mjesto u Milanu (guvernanta jedne 18-godišnje djevojke). Ni­sam baš t a k o lako ostavila groficu Agliardi i njezinu obitelj . Ona mi je bila tako, t a k o dobra, kao i njezina sestra, grofica Borromeo, koja mi je pružila gostoprimstvo više nego jedan put, kad sam mora la provesti noć u Milanu. Bilo je kod njih toliko nježne pažnje koju sam jedva zapažala, j e r sam toliko bila zamišljena u s a m u sebe. Tako mi je Marija-Lujza, m a l a grofica od 12 ili 13 godina, prepust i la svoju sobu da bih bila posve blizu svoje prijateljice Hermine, njezine odgojitelji­ce. Nije li, da me lijepo smjeste, poredala sve svoje plišaste životinjice koje su me gledale svojim ukočenim očima! Na noćnom stoliću oltar p u n mal ih svijećnjaka koji su veselo p l a m s a l i . . . ! K a k o da ih zaboravim! Nisam zbog njihovog ug­lednog naslova toliko zavoljela te dvije obitelji, nego zbog os"o-bina prelijepih, svijetlih duša koje sam tu susrela. Veoma bi mi drago bilo, kad p r o đ e t e Italijom, da im ponesete moj poz­drav iz Svete Zemlje, s mojim zahvalnim sjećanjem. Oni su vr lo pobožni, cijenit ć e . . .

Oče! B u d e li me Gospodin uzeo k sebi, pa ako bi vam bilo moguće, biste li bili l jubazni pa im saopćili da ih nisam za­boravila, ostvarujući uvijek sve dubl jom radošću jedinstvo s njihovim d u š a m a u istoj vjeri, i s tom zajedništvu i istoj služ­bi? Hva la !

Načinila sam popis svih samostana koje su mi naznačili (duga stranica) i rekla sam Gospodinu da ću držat i znakom njegove volje da otputu jem k sestri, ako se popis iscrpi, a da me nijedan samostan ne pr imi.

1 4 Jednog dana Lujza je bila vrlo uvrijeđena nepopustljivošću majke Reggio pa ju je naglo ostavila, ogorčena. Izašavši iz Cena-kula, ušla je u tramvaj da se vrati kući, sva uzbuđena. Sišavši iz tramvaja ugledala je na tržnici cvjećarnice; kupi najljepšu kitu bijelih ruža, što ih je mogla naći, smjesta ode natrag i donese ih majci Reggio. Sutradan kod Svete Pričesti čula je u duši ove ri­ječi: »Zajedno ćemo nešto učiniti, ti sama ne možeš ništa.«

Gospođa Ferrario, njezina krsna kuma, bila je uravnotežena osoba i izvanredno ljubazna. Udovica i majka obitelji, bila je pred­sjednica Katoličkih žena u Milanu. Premda je vrlo zauzeta, bila je na uslugu svima koji su se njoj utjecali. Ona će biti dana za prim-;er sestri Mariji od Trojstva (vidi br. 55).

51

J e d n o popodne kad je sunce nemilo pržilo, n a k o n dugog hodanja daleko izvan Bergama došla sam do jedne s iromašne male kuće sestara franjevki, ne znam kojega tipa. Pri je nego sam t a m o i stigla, pojavila se jedna mala, s tara sestra, ružna i prl java da je bila s t rahota. U lošem je narječju na mene po-vikala n e k a odem što brže mogu jer one nikoga ne pr imaju. »Dolazi vaš vlak, žurite se!« Prijeteći je podigla r u k u . . . Prv i je put da sam vidjela jednu f ranjevku! Ne mogu izreći kakva su me čuvstva ovladala. Gotovo da bih zagrlila tu zločestu že­nu. Bila sam sva zbunjena.

Moj me ispovjednik nije bio uput io ni na jedan franjevač­ki samostan, — preporučio mi je da se drž im savjeta majke Reggio i pustio me da nastav im traženjem. U Milanu, r a n o ujutro bih se izmakla iz kuće da stignem na p r v u svetu Misu i kako je djevojka dosta kasno ustajala, imala sam vremena obići ovu ili onu adresu pri je nego joj se pr idružim za do­ručak. Nisam imala uspjeha. Još samo dvije adrese. »Dobar Past ir« u Milanu, gdje me redovnica, što me primila, pr ivuče svojom suzdržljivošću i dostojanstvenim i l jubaznim držanjem — ali t rebao je veliki m i r a z ! I poslije podne posljednja ad­resa, j e d a n mali samostan Egipatskih franjevki misionarki, st isnut uz s taru kartuzi ju. Tu me je pr imila smiješeći se jed­na mala časna majka, kao da me je čekala. Bilo je sve kao u priči. 1 5

Ulazak je određen za 15. l istopada. Sa zajednicom sam iz-molila Križni put . Pri je p o v r a t k a ušla sam istog dana u jed­nu drugu crkvu i plakala. Na stolu mi je u p r a v o stigao peti i posljednji brzojav moje sestre: mjesto mi je rezervirano na

1 5 U obitelji gdje se tada iLujza nalazila, posao je bio lagan. Piše Bluett i : »Mala s kojom se moram baviti veća je od mene, za nekoliko dana imat će 18 godina. Vrlo je ljubazna, s njome nikakve brige ni muke; nikad mi položaj nije bio ugodniji!« U istom tom pismu od 12. lipnja 1929. nastavlja: »... došlo je do čarobnog rje­šenja, dobro slušaj i pomozi mi zahvaliti Isusu, reći m u : Hvala! 15. listopada ući ću k a o postulantica kod sestara franjevski — Egipat­skih misionarki. S v e se riješilo s a m o od sebe, ne znam zašto, u zadnjem času, upravo kad sam htjela otputovati u Ameriku, budu­ći da mi B o g nije poslao nikakva drugog odgovora os im Alisina brzojava. Odgovorila sam Alisi da ću doći uz uvjet da se vratim prije .15. listopada, i mislim, ako se ona ne bi s t ime složila da idem za tako kratko vrijeme, da će mi sutradan brzojaviti. Eto, gdje smo sada.«

52

parobrodu, »da me obraduju«, izabrali su tadanji najveći brod; sjajan ček stavljao mi je u r u k e toliko novaca, koliko nikada nisam imala. Ona je bila bolesna i potrebna joj je moja po­moć. Nisam pošla. Toliko je moja bol bila gorka da me je srce fizički boljelo. Sada više ne bih t a k o učinila. Gospodin mi je dao razumjeti da v r h u n a r a v n i m sredstvima žrtve i mo­litve t r e b a pridodati veliku budnost da ne bismo zanemaril i naravna sredstva koja duše čine bolje raspoloženima da t raže milost i da je pr ime.

Zat im od ta te stiže pismo p u n o radost i : on i m a m a došli bi s mojim b r a t o m Aleksandrom i njegovom ženom slijede­će godine u svibnju u Švicarskoj provesti godišnje praznike. Moji bi roditelji ostali oko tri mjeseca: plovili bi uz istočnu obalu i iskrcali bi se u Đenovi, t a k o da mi se mogu pridružit i u Italiji. Naravno mi ćemo praznike provesti zajedno, m e đ u našim rođacima u Švicarskoj.

Ipak sam ušla u samostan. Imala bih v remena sve ih u miru vidjeti prije moga ulaska. U duši sam znala da m o r a m biti u samostanu kad dođu. To je bio moj način da im ka­žem da je u Crkvi istina. A ipak nisam mogla : j e d a n mje­sec prije njihova dolaska odbijena sam, jer sam bila bolesna. Majke su bile vrlo, vrlo dobre p r e m a meni i njegovale me više t jedana (do konca svibnja) da bi se oporavila i čekala da pro­đe moja obitelj. Te zime sam proživjela tešku krizu što je r i­ječima ne mogu izreći. U tijelu mi je bila sama patnja uspr­kos dobroti časnih majki. Kuća bijaše vlažna u tolikoj mjeri da su rupčići u noćnom ormariću popijesnivili, a isto t a k o pli-jesan je prekr io i stvari. Liječnik, koji me je pregledao prije ulaska, rekao mi je da mogu ući, ali razborito bi bilo tek u proljeće, zbog vlažnih zidova za koje je on znao. »Ući prije zime, bilo bi iskušavati Boga,« rekao je. Baš to mi je dalo hrabrost i da uđem točno 15. Hstopada. Gledajte, oče, ništa vam ne skrivam. Mislila sam: »Neću života imati još zadugo, pr ikazat ću ga za obraćenje svojih.« Moj ispovjednik mi je na to r e k a o : »Misli se da je laka s tvar umrijeti, to je vrlo teško.« Duboka mudrost . Moji su grijesi uzrokom da me Gos­podin nije htio. Petnaest d a n a n a k o n dolaska bacila sam krv, ne baš mnogo, mogla sam sakriti. Samo sam molila snage da toliko poživim da mognem postati novakinja. 1 6

53

S Adventom su započele duševne m u k e : divlja pobuna. Preklinjala sam n e k a me otpuste. Kad su mi rekli da sam odbijena, naglo me je sva p o b u n a ostavila, kao da je nešto izašlo iz mene . S a m a od sebe ne bih otišla, radije bih umrla . 1 7

Liječnik je riješio pitanje jer s a m noću kašljala i čuli su me. Časna majka, provincijalka 14 kuća, bistra i pri je Svega vjerna svojoj dužnosti, rekla mi je da me Gospodin ne bi htio jer sam previše vezana uz svoju obitelj. »Nisam nikada vid­jela toliko se boriti kao vas.« Zat im obraćajući se učiteljici no­vakinja: »Ah, to je bilo zvanje!« »To je bilo!« Imala sam sa-

1 6 S obzirom na nju samu, ili s obzirom na njezinu obitelj, mo­ra se priznati da njezina odluka nije bila razborita, gledano ljud­ski, pa niti milosrdna. Ipak ljubav je poticala Lujzu da radi tako: ljubav prema Gospodinu. Njemu za ljubav sve ostaviti, pa i lju­bav prema svojima, da svojom žrtvom isprosi za njih milost prave vjere. Koliko je istinita riječ njezinog duhovnog vođe: ne odluču­jemo sami o času svoje smrti! Lujza još ima prevaliti dug put dok ne nauči prepustiti se Bogu da je On vodi.

Njezina molitva i žrtva sigurno su postigli rasvjetljenje njezi­nim rođacima. (Ponešto su shvati l i smisao njezina čina. Iako joj nisu odobrili odluku, prihvaćaju već toga časa da ona ide vlasti­tim svojim putem. U njihovu je držanju neko duboko poštovanje i dapače stanovito divljenje.

Lujza !16. listopada pripovijeda <o svom dolasku u zajednicu Mesocoo: »Dakle, došla sam jučer uveče, -oko 7 sati, bila je v e ć noć. Pratila me moja kuma, gospođa Ferrario. Više me nisu čekali; sva su vrata bila zatvorena, zabravljena. Dosta s m o dugo čekale u malom dvorištu; činilo se k a o da me neće. Konačno se otvorio jedan prozor, čulo se nerazumljivo mrmljanje u mi lanskom nar­ječju, zatim smo ponovno čekale. Jeka, ponovno otvaranje prozora u dva navrata, tada konačno svjetlo i štropot iza vrata koja su otvorili. Ma što se to govori o nekoj otmici djevojaka za samos­tan! Radije bih za sebe rekla: morala sam jurišati na tvrđavu da mogu ući.«

1 7 Ipak gotovo ništa ne daje naslutiti grofici Agliardi, u pismu od 15. prosinca 3. nedjelje Adventa: »Već su dva mjeseca kako sam ovamo došla. To je jedan miran samostan, jednostavan, jed­nostavan. Tu se živi u sjeni, u siromaštvu, u zadovoljstvu.' Čini mi se da je dobri Bog dao da padnem u ovaj kutak načinjen za mene! Sretna s a m što sam u jednoj franjevačkoj kući, tu se dobro moli. Moje su poteškoće i moje muke u pogledu moje obitelji, vama to kažem da me se malo sjetite u svojoj molitvi.«

Mnogo se kasnije sjećala Lujze sestra sakristanka u Mesocco. Govorila je o njezinoj dobroti i hrabrosti, ali je nadodala: »Ona nam se smilila.- Htjela bi obavljati kućne materijalne poslove kao i druge, a nije mogla, slaba i nježna, kakva je bila.«

54

mo jednu želju: nanovo početi. Sada kad me je ostavila ona strašna u n u t r a š n j a muka, postala sam opet ja i mogla bih pustiti da prođe moja obitelj, a da je i ne vidim.

Ista l jubav za istoga Boga ne bi smjela razdvajati duše do­bre volje, »misionarske duše,« koje rade za Kral jevstvo Božje. Morila me je silno nesloga t ih d u š a : t reba »privući« k Crkvi, a ne sablažnjavati ih. Govorila sam Gospodinu da ću mu slu­žiti u svemu, kako god želi, ali da mi treba smirenje mojih, da bez pobune pr ime moje zvanje, jer su oni t a k o đ e r misiona­ri. Oh! oče, Isus mi je zaista dao tu milost : u ljubavi smo sjedinjeni. Moji su se mnogo ljutili što sam stalno odbijala njihove l jubazne prijedloge. Sve su mi oprostili, njihovo je ponašanje bilo divno, premda sam ih, kako su oni mislili, »izdala«. Tata je citirao sv. Pav la : »Onaj koji se ne br ine za svoje, gori je od nevjernika« (Tim 5, 8). Zatim, k a d sam bila bolesna, njegovali su me, primili su me raširenih ruku, neiz­recivom radošću, kad sam izašla iz Eviana i nisam znala k u d a ću. (Ipak mi je moja sestra pripovijedala da je t a t a imao ne­kih poteškoća da odmah nađe n a j e d a n p u t 50 livra šterlinga potrebnih za moje putovanje koje sam godinama odbijala!) Sada, tolerancija s poštovanjem katoličke vjere i mojih uvje­renja. To mi je Gospodin tokom godina udijelio. Zat im i Druž­ba je tu bila.

Oprostite, oče, da sam opet zastranila. Vraćam se u Me­socco gdje su me časne majke pr ivremeno zadržale. Nisam iš­la u susret moj im roditel j ima u Đenovu, kako je to otac br­zojavom tražio. Majka provincijala mi je odobri la: »Uno stra-pazzo di meno.« (Jedan u m o r manje !) Opazila sam da ona mi­sli da bih sebe izložila više ili manje opasnosti da se udaljim od vjere, ako se v ra t im živjeti m e đ u protes tant ima. Zabluda ! Napast i prot iv vjere došle su u s a m o s t a n u : ni jedna me nije na­padala dok sam se nalazila m e đ u protestant ima. Naprotiv, budući da sam bolje vidjela naše prednosti, moja se vjera učvrstila. Istina je da smo brižno izbjegavali svako rasprav­ljanje, osim jedan put s b ra tom misionarom o krštenju. Iz­među protes tanata i katolika postoji golem zid krivih ideja, predrasuda, netočnog naučavanja jednih o drugima. Kad pad­ne taj zid antipatija, pr ividnih suprotnosti, duhovi će biti više otvoreni svjetlu istine. Mislim da ta povlastica pr ipada K a t o ­ličkoj Akciji.

55

Moj me je brat sa svojom ženom došao posjetiti u samos­tan. Tata je rekao da neće nikada nogom stupiti u koji sa­mostan, čekao me je u hotelu. Kad me je vidio, srušio se na stolicu, jecao je kao dijete. Deset je godina kako se nismo vi­djeli. Cijeloga sam života željela da ga vidim. Uvijek sam ga neizmjerno ljubila. . . Dragi Bože, gdje je volja tvo ja? 1 8

Rekla sam da me samostan nije primio, ali nisam mnogo objašnjavala da sam se ponovno razbolila. Moji su bili uv­jereni da činim ludost što idem u samostan!

Dobra grofica Agliardi brzo mi je ponudila izvanredno dobro mjesto: tajnica i pratil ica njezinoj majci, već u starijoj dobi, princezi Gallerati-Scoti, čiji me je smiješak mnogo priv­lačio. Moj ispovjednik, koji je također bio ispovjednik cijele njihove obitelji, savjetovao mi je da slijedim svoje zvanje.

»Franjevke Djeteta Isusa« primile bi me odmah čim ozdra­vim. Ostalo mi je nešto novaca i prikl jučim se jednom hodo­čašću u Lourdes. A h ! L o u r d e s ! . . . Tu sam našla svetu Djevi­cu, da, ja kao i toliki drugi . Odsada Ona je u mojem životu. Znam da sve milosti proizlaze po njezinu zagovoru. Željela bih nadoknadi t i tolike godine kad je nisam poznala i nezna­nje tolike njezine djece koja ipak uživaju njezinu mater insku zašt i tu!

Molila sam je da mi vrat i zvanje i zato da me ozdravi, — i obraćenje mojih pa koliko god me to stajalo. U čudesnoj vodi mogla sam se tri p u t a okupati . Upravo prije odlaska os­jetila sam da sam izliječena. Oče, vi ćete se n a s m i j a t i . . . ne znam što se dogodilo, ali kroz t jedan d a n a osjećala sam se zdravom, više ni j e d a n p u t nisam zakašl jala! Majka Reggio poslala me k jednom vri jednom liječniku, vr lo savjesnom i vještom. On je izjavio da na mojim plućima nema ništa, ap­solutno ništa. »Franjevke Djeteta Isusa«, vrlo radosne, kažu mi da im još t reba svjedočanstvo njihova liječnika. N a k o n

1 8 Taj dirljiv susret bio je prvih dana mjeseca svibnja 1930. Nepopustljiva u svojim odlukama, Lujza je .odlučila da za taj posjet neće izlaziti iz samostana. Po savjetu majke provincijale i grofice Agliardi, koju je starješica obavijestila, pristala je da ide u hotel. Redovnica i majka obitelji protumačile su joj. da ne može tako strogo postupati s roditeljima: Bog sigurno nije htio da ona takvu žrtvu nametne ni samoj sebi, a pogotovo ne da je nametne svome ocu.

56

pregleda uozbiljio se. »Redovnički život je vrlo tvrd i nije preporučlj iv za tako nježan organizam. . . Njegova je sestra umrla n a k o n dvije godine u samostanu od P o h o đ e n j a . . . To nije za mene, pluća su bolesna. Koji vam je g lupan to rekao da se ništa ne čuje. To je nemoguće!« Posve jasno mi protu­mači što j e : povratak bolesti je očit. Dragi Bože, gdje je volja tvoja? 1 9

Tih istih dana t a t i n o pismo. Čekaju me da zajedno s m o ­jim bra tom provedemo praznike u brdima, m e đ u rođacima. »Ne boj se da će ti tko pravit i nepri l ike zbog tvoga obraće­nja, ja ću biti tu da te branim.« I učinio je tako, odgovara­jući umjesto mene, u d u h u divne tolerancije.

Moj mi je ispovjednik rekao da idem i dobijem od ta te novu terapi ju tuberkul ina, kao i ranije, da ozdravim i vrat im se u redovnički život: »Učinite to za Isusa!«

T a t a i m a m a , a da se nisu dogovarali, dali su mi isti od­govor: »Sve ćemo žrtvovati za novo liječenje, ali n a m obe­ćaj da se više nećeš vrati t i u samostan. Ako se vratiš, za n e ­koliko mjeseci ponovno ćeš se razboljeti (po mišljenju švi­carskih liječnika koji su me njegovali).«

Rekla sam da želim ozdraviti da bih se vrat i la svome zva­nju. Moji su roditelji bili p r e m a meni vrlo dobri. Tata se sa­vjetovao sa specijalistom, platio skupu radiografiju, kupio ljet­nu odjeću, zimski kaput, j e r sam gotovo sve svoje stvari bila razdijelila. Usprkos njihove dobrote i prividnog m i r a koji je

1 9 Taj jednostavni opis jedina je obavijest što je imamo o tom hodočašću. Za Lujzu, milost Lurda bila je prije svega susret s Djevicom Marijom i sigurnost da treba ustrajati u. tražen ju sa­mostana.

Može li se njezino prividno ozdravljenje protumačiti odušev­ljenjem onih dana? Je li ona t ime bila tako izmijenjena da je pro­uzročila krivu dijagnozu prvog liječnika?

Konstatacija da se bolest vratila ponovno je stavi la u nesigur­nost; barem joj otklanja novo iskustvo redovničkog života koje ne odgovara njezinu pozivu i koje bi joj moglo posvema uništiti iona­ko loše zdravlj e.

Ona se tada priključuje svojim roditeljima u Aubersonu. Tu joj je potrebna »zaštita« oca i brata, jer među rodbinom i znancima nisu svi imali istu širokogrudnost duha i isto razumijevanje za nju, u kojoj su gledali »otpadnicu«.

Roditelji otputovaše 10. rujna u Afriku. U zadnji čas, posredo­vanjem prijateljice Bluette, otvaraju se za Lujzu jedna vrata: Dom Sveta Agneza u La Chaux-de-Fonds.

57

vladao m e đ u n a m a (brižno smo izbjegavali svaku raspravu o vjeri), nismo zajedno proveli ni deset minuta sreće. Između nas je zjapio ponor. Treba mnogo međusobne ljubavi da se taj ponor ispuni. Oh! Dragi Bože! Tu si n a m ljubav Ti d a o !

KOD ŠKOLSKIH SESTARA

Roditelji su otputovali . Još n i sam znala što bih učinila jer nisam bila u stanju da počnem radit i . Moj brat, koji se uvijek odrešito zauzimao za mene, uzet će me k sebi, i t a t a će mu sla­ti novac. Međut im piše mi prijateljica Bluette da ima t a m o na­suprot katoličkoj crkvi j edan dom s kapelicom u kući gdje pr imaju za umjerenu cijenu goste (120 f ranaka mjesečno). Tu bih imala odmor, gorski zrak, blizinu crkve.

Tata pr ihvat i : slati će mjesečno 100 franaka, za ostatak ja ću davati poduku. Tako sam na ime odlučila. Ali prije odlas­ka ta ta je r e k a o mojem b r a t u neka mi isporuči da je nepo­trebno tražit i satove poduke, on će mi slati svakog mjeseca 150 franaka. Tako je radio i d a v a o još i više, jer sam mogla podmirit i t roškove za terapi ju tuberkul inom (injekcije) goto­vo kroz dvije godine, zatim troškove moga studija na višoj školi. Tamo mi je Gospodin pr ipravio u isto vr i jeme postulat, novicijat u Družbi i čuveno liječenje koje me imalo ozdraviti. Istodobno mogla sam pohađat i kroz dvije godine sva predava­nja bez izuzetaka na višoj školi da postignem diplomu učite­ljice u državnim školama. 2 0

Nisam baš željela svjedodžbu učiteljice; željela sam samo samostan.

U kući kapelica sa svetim S a k r a m e n t o m ! Budući da je Dom blizu crkve, u njemu se sastajala jedna skupina djevojaka. Ni­sam tražila k l juč toj zagonetki.

2 0 Družba kćeri Srca Marijina redovnička je kongregacija koju je osnovala za vrijeme francuske revolucije Marie Adelaide de Cice s ocem isusovcem Pierre de la Cloriviere. Budući da je os­novana u vrijeme progonstva, a da bi mogla djelovati u sv im sre­dinama, članovi Družbe ostaju u građanskom odijelu. Članice ži­ve same, i l i u mal im zajednicama, da javno ne upadaju u oči da su redovnice.

58

Radosna sam što sam se tu još više približila jednoj Blu-ettinoj prijateljici koja me je privlačila: Cécile Châtelain. Vr­lo sam je zavoljela. Ona će postati mojom učiteljicom u novi­cijatu. N a k o n nekoliko mjeseci jednostavno mi je govorila o Družbi i upi ta la me ne bih li se k njima pridružila. Nikakva želja, baš nikakva za takav način redovničkog života. Ali Don Giorgio iz Milana napisa mi da on misli da me je Gospodin doveo tamo gdje me On hoće i jasno očituje svoju volju. Don Giorgio je i otpri je poznavao D r u ž b u i vrlo je cijenio. To me dotuče. Ali Cécile Châtelain, kojoj sam se vrlo divila, izvor i svjetlo, pomogla mi je.

22. veljače 1931. primljena sam za postulanticu u Neuchâ-telu, u sjedištu naše poglavarice. Cécile Châtelain bila je asi­stentica i učiteljica novakinja u La Chaux-de-Fonds. Bilo nas je dvije novakinje, za neko vri jeme i t r i . Ona mi je dala re­dovničku izgradnju istinski vri jednu, jer je bila živahna, od­lučna i mater inska u nadziranju. Vrlo joj m n o g o dugujem. 2 1

Moja ali vr lo velika žrtva bila je odreći se zatvorenog sa­mostanskog života. Trebalo ju je neprestano obnavljati . Bila je ublažena radošću mojih roditelja. Pisala sam im da se od­ričem samostana da bih služila u svijetu Gospodinu radeći u župskim školama kojima hi tno t reba ju učiteljice. I za župske škole traži la se državna diploma, a ja je nisam imala jer sam, kao dijete, polazila pr iva tnu protes tantsku školu, srednju ško­lu koja mi je dala p r i v a t n u d ip lomu! O h ! rados t i ! Moji su ro­ditelji zahvaljivali Bogu, kao da su ponovno našli svoje dije­te . Tata mi je pisao da će plat i t i troškove za studij na višoj učiteljskoj školi, a majka mi je rekla da je Gospodin na m e n e primijenio riječi svoje zadnje mol i tve: »Ne molim te da ih uz-

2 1 Lujzi se taj boravak pričinjavao k a o zaokret od puta u za­tvoreni samostan, ali Don Giorgio je pravo vidio misleći da je za nju taj. susret providencijalan. Sigurno je da je Lujza mnogo pri­mila od Družbe, a osobito od učiteljice novakinja u La Chaux-de--Fonds. Bi lo je zaista potrebno novoj obraćenici da bude uvedena u život Crkve. Tu je u zemlji dijaspore našla osobe sposobne da je razumiju i da joj pomognu. I njezina drugarica u novicijatu bila je obraćenica.

Ipak je taj boravak bio za nju s a m o jedna etapa. Tako dugo dok ne bi sve dala Gospodinu u životu zatvorenog samostana, Luj­za ne bi našla mir duše.

59

meš sa svijeta, nego da ih sačuvaš od Zloga« (Iv 17,15). Te su r i ječ i na početku K o n s t i t u c i j a . . .

U Neuchate lu kao i u La Chaux-de-Fondsu primil i su me veoma dobrostivo. Duboko sam zavoljela Družbu. Osvojila me njezina misija u svijetu, to je bila jedna od najvećih želja moga srca. Tako skrivena i tako duboka povezanost s blaže­nom Djevicom, osnovica svega njezina djelovanja, jest neiz­m j e r n o blago. Oče, mnogo dugujem Družbi. Nisam požalila ni j ednu m i n u t u da sam išla t im putem. Zaputi la sam se t im p u t e m odričući se konačno bez opoziva, zauvijek, samostan­skog života. To je bila volja Božja i ta je ista volja, u jedan mah, naravno, s mojom slobodnom inicijativom, sve promije­nila.

26. kolovoza 1931. bio> je obred moga »obećanja«. Nije mi bilo dopušteno prikazati svoj život za obraćenje mojih, ali Presvet i S a k r a m e n a t daje mi u toj s tvari rasvjetljenje.

Dakle, iz poslušnosti dvije godine studija na višoj učitelj­skoj školi, da zatim p r e u z m e m jedan razred u Neuchate lu u školi koju je vodila Družba. Zupa je sagradila j ednu m a l u po­sve m o d e r n u školu u kojoj su učiteljice mogle stanovati, dra­gulj š k o l a . . . Kroz to vri jeme terapi ja tuberkul ina postigla je p o t p u n o ozdravljenje. Novac što mi ga je otac slao bio je do­voljan za osobne troškove, putovanje na godišnje duhovne vježbe, liječnike, studije itd. Ali gotovo dvije godine, t a k o mis­lim, ne s jećam se više, nisam plaćala pens ion u domu, jer sam bila član obitelji; to sam žalila k a d sam ih ostavljala.

Koliko me je stajala mojoj plahosti i mome ponosu učitelj­ska škola, jedini dobri Bog je vidio, neka bude blagoslovljen. Vrijeme milosti. Otišla sam u Neuchatel s uvjerenjem da n a m preostaje samo jedno blago: imati povlasticu da se žrtvujemo za Isusa. 2 2

2 2 Kao studentica Lujza je po dobi bila najstarija i jedina katoli-kinja. Jedan se profesor javno priznavao bezbošcem i nije propuš­tao ni jednu prigodu a da se ne naruga kršćanskom vjerovanju. Jednog dana obori se na Kristovo božanstvo. Lujza zatraži riječ. Vrlo mirno i vr lo uljudno, jasno i bistro, prema Svetom Pismu dokaže Spasiteljevo božanstvo. Događaj bi dojavljen gradskim pa­storima. Slijedeće subote izašao je u župskom »Nedjeljnom listu« članak u kojem se žali na nedostatak hrabrih studenata pa ovako zaključuje: »Čast mladoj katolikinji koja je znala obraniti Kristovo božanstvo.«

60

Sada sloga vlada m e d u mojima. Tome je pridonijela Cecile Chatelain svojim mol i tvama i svojim uplivom.

Moja sestra u Africi izgubila je muža. Ta smrt toliko na nju djeluje da ono malo novca kojim raspolaže žrtvuje da ljeti 1933. posjeti svoje male sestre da bi našla ut jehe u iskrenoj l jubavi koja nas je sjedinjivala. Sestra je Alisa stigla na praz­nike iz Amerike, s mužem i sa svoje dvoje dječice. Sestra Eli­zabeta povela je drugu od svoje t r i male kćeri, Jakobinu, u dobi od četiri i pol godine. Sva bolesna došla je 14. lipnja 1933. Ali, kolike li radost i ! Ta nismo se vidjele cijelih t r inaest godi­na. Bilo je to za m e n e izvor mnogih ta jnih žrtava, je r više nisam pr ipadala sebi. Proveli smo zajedno sa sestrom Alisom g o t o v o . . . mjeseci praznika . 2 3

3. travnja 1933. Lujza je primila diplomu na višoj učiteljskoj školi.

2 3 Brojka manjka u rukopisu. Znamo da je njezina sestra Ali­sa otputovala 1. rujna u Ameriku. Starija sestra Elizabeta, da bi se oporavila, ostat će kraj nje u Neuchatelu s v e do mjeseca ožujka 1934.

Za to vrijeme naš najglavniji izvor obavijesti — Lujzina pis­ma — vrlo je oskudan. Veoma zauzeta poslom, malo je pisala. Uos­talom njezine su je sestre posjećivale a i najbolje prijateljice posve su joj blizu. Srećom imamo prvorazredno svjedočanstvo koje je napisala njezina sudrugarica u novicijatu u La Chaux-de-Fonds i u školi u Neuchatelu. Te uspomene bolje negoli dopisivanje po­kazuju nam kako se Lujza kretala u svojoj okolini. »Prvi puta susrest ću Lujzu u La Chaux-de-Fondsu. Posve sitna, brzo je ho­dala s itnim koracima po onoj maloj, tihoj kući, kao da traži da nekome učini uslugu. I kad nas je gledala, imale smo osjećaj kao da je to pogled s drugog svijeta koji prodire duboko u dušu. Pri­jazna, s a m a blagost, kakvu nisam više nikad susre la . . . , pažljiva prema bližnjemu i kao da želi izčeznuti pred drugima, takvom mi je Lujza izgledala kod našeg prvog susreta.«

Zatim u Neuchatelu: »Dublje poznavanje Lujze omogućilo mi je otkriti njezinu inteligenciju, začudnu pronicavost na području psihologije — njezin rukopis to dokazuje — intuitivnu inteligen­ciju, opću obrazovanost koju je iz čednosti nastojala sakriti, izvan­rednu umjetničku nadarenost — ona je osjećala i razumjela glaz­bu; sastavljala je prekrasne pjesme, bogate nadahnućem, bila je duhovita, ali nikad podrugljiva.«

» tek sam u travnju 1946. saznala za smrt sestre Marije od Trojstva. Nisam pod utjecajem njezinoga životopisa i njezinih 'Zapisaka' da bih govorila — i posve jednako godinama — ovim jednostavnim izrazima: 'Za mene je gospođica Jaques portret pra­ve svetosti'. A kad bi me upitali: 'Pa što je ona učinila?' uvijek

51

Zat im me ponovno zarobila moja dužnost u Neuchatelu. Bolest je zapriječila Elizabetu da se vrat i kući u Afriku, i smjestila se u naš »obiteljski dom« u Neuchatelu. ;

Molila sam Gospodina da mi pošalje n e k u pri l iku da mu dokažem da Ga l jubim više nego svoje, u n a k n a d u za kukavi­čluk u Mesocco. Poslao mi je prigodu. Sve sam prikazala za obraćenje svoje sestre. Vri jeme kušnje.

Sada sam razumjela kako je važno izbjegavati da bismo drugima prouzročili trpl jenje koje se može izbjeći; nadasve je važno širiti l jubav.

bih ovako odgovorila: 'Nikad je nisam čula izustiti ijednu riječ protiv ljubavi.'

»Makar je njezino zdravlje bilo slabo, htjela je obavljati tje­lesnu pokoru. Kako nije dobila dopuštenje da se odreče maslaca za doručak, stavi la bi cio komad u vruću kavu koju bi u tren po­pila, a da nije ni trepnula, zatim je jela suhi kruh.«

»Bila je tol iko mršava da je morala više od drugih sestara os­jećati studen. Nikad se nijednom nije tužila, a ipak su joj ruke bile pomodri le i pune ozebina, i vidjelo se da drhće.. . Njezina joj je obitelj nabavi la krzneni kaput; nosi ga za vrijeme vel ike zim­ske studeni, ali je Lujza zbog toga mnogo trpjela. Neizostavno je duhovito govorila: 'Ja sam siromah u krznenom kaputu.'

»Svi s m o stavljali na kušnju njezinu strpljivost... Nije poka­zivala ogorčenje zbog poniženja kojima je nisu štedjeli, uvjerena da drugi imaju pravo.. . Bili smo razoružani pred takvom zaboravi same sebe i tol ike poniznosti.«

»Kad s m o je gledali kako moli, u nama je pobuđivala poštova­nje. Uspravna, nepomična, sklopljenih ruku, jedva se doticala na­slona; osjećalo se da je ta duša uistinu u razgovoru s Bogom il i u dubokom divljenju. Nisam nikada susrela osobu, pred kojom bih kao pred njom imala osjećaj da se nalazim u nazočnosti mi­sterija koji treba poštivati.«

U Neuchatelu radila je, dakle, u školi. Njezina sudrugarica, učiteljica k a o i ona, nastavlja: »Zbog njezine vel ike blagosti bio joj je težak povjereni posao koji je i za druge pun zapreka. Treba reći, Lujza je imala puno m u k e da održava stegu. Ona nije bila građena za aktivni život, da vodi grupu djece više ili manje od­gojene. Lujza bi sigurno veoma lijepo uspijevala u obiteljima, gdje je bila odgojiteljica, ali ne u školi. Razlog jednostavan: to nije bilo njezino mjesto.«

I župnik je govorio o Lujzinim poteškoćama da upravlja ra­zredom. N e š t o je bilo u njoj što ju je priječilo da se nametne dru­gima, da zapovijeda. Bila je očita njezina dobra volja, izvrsna na­čela, ali za osobne susrete i l i male grupe.

62

Odbijena za prve zavjete, odloženi su za šest mjeseci. Ima kućnih poteškoća: naša poglavarica, bolesna, mora napust i t i službu pri je isteka trogodišta. Uvijek čežnja za zatvorenim sa­mostanom. O tom otvoreno govorim svojoj poglavarici i jed­noj majci, asistentici majke generalice, koja je nedavno doš­la da pr ivremeno upravl ja kućom, pa je sa svakom od nas na­pose razgovarala. J e d n a svetica!

Ali nisam imala nikakve obavijesti, n ikakve mogućnosti da se obratim na neki samostan. Odbacila sam, dakle, tu želju kao neku napas t i izjavila da ću ostati. Majka P. (majka asisten­tica) brzo odredi moj premještaj u Reims: jedna je prijatelji­ca iz Reimsa došla u Neuchatel preuzeti moj razred za j ednu godinu. U Reimsu je velika kuća, zatvorena kao samostan. 2 i-

Iz tog razdoblja imamo o v e Lujzine odluke: Isus! Odgoj!

1. Izvršiti ono š to kažem. Kad odustanem od onoga što sam rekla, treba razjasniti, uko­

liko je moguće, zašto. 2. Zapovjediti, dati savjet ili uputu samo jedan put, najviše

dva puta. 3. Suzdržljivost u govoru. Šutnja. Primjer, primjer, primjer. 4. Nijednu riječ (osim kad je nužno razjasniti) koja bi mogla

poniziti nekoga pred drugima koji me slušaju. Nijednu laskavu riječ. Ali vidjeti ljepotu i drugima je otkriti.

Nijednu riječ koja bi bila meni u korist. Šutjeti o samoj sebi. Ne postojim više. Samo Isus traži da se objavi mojim posredova­njem.

5. Nikad prigovarati. Nikad spominjati učinjeno dobro djelo. Ono je darovano Bogu.

Kod kažnjavanja, koliko mogu, što manje riječi. Dati osjetiti neodobravanje.

Ukol iko je to moguće, da ja ispravim. Misliti na sud Gospodinov: »Idi i ne griješi više!« 6. Sloboda, koliko se najviše može dopustiti, da bi se tako raz­

vila velikodušnost i bolje se ostvarivala. 7. Razviti smisao neovisnosti i osobne odgovornosti. 8. Naučiti čuvati slobodnim svoje srce, svoju volju, sebe imati

u vlasti da bih se mogla darivati, a ne dopustiti da nas drugi za­robe.

9. Dati prednost onome što potkrepljuje osobni život, želju za savršenstvom, samoću s Bogom.

63

vot strogo p r e m a pravil ima. Nisam nikad poželjela da iza­đem, radila sam kućne poslove: sabranost, šutnja, mol i tva: vri jeme milosti.

Moji su zavjeti po drugi p u t a odgođeni za šest mjeseci zbog napast i da bih išla klar isama.

Dragi Bože, gdje je volja tvoja? N e m a m više snage. Šalju me za petnaest dana na odmor na selo kod majke P. Petnaes t dana raja. Zat im konačno 3. veljače 1935. moji prvi zavjeti. Ja sam ih učinila zauvijek, zauvijek u ovoj Družbi. Formula zavjeta glasi: »za j e d n u godinu«.

Ne dopušta mi se pr ikazat i život za ,moje . Msgr. Paulot, upi tan za savjet, veli mi da se mogu prikazati kao žrtva po volji Božjoj, da izmolim spasenje, ali ne obraćenje mojih, i ne tražiti da u m r e m .

»Oni se mogu spasiti i u svojoj vjeri, samo je važno da se spase.

»Prikažite se da Bog ostvari ono što zna da je bolje.«

O h ! od svega srca ! Msgr. Paulot mi je govorio veoma dobrostivo preporuču­

jući da se zahvalim Bogu što mi je dao tako kršćanske rodi­telje. (Čitao je neka njihova pisma). Međut im u duši s a m uz­nemirena :

»Ja sam im prouzročila toliko p a t n j e !

A nije bilo potrebno!« Još nisam posvema shvati la što je mislio Msgr. P a u l o t :

istina je u Crkvi, važno je da ist ina bude upoznata. Vri jedno je žrtvovati svoj život za t o . 2 4

2 4 Zabliještena Euharistijom, Lujza nije shvaćala da može biti »spasenja« izvan punine privilegiranog susreta s Gospođinom.

U svom bi oduševljenju htjela da je cijela njezina obitelj sli­jedi u Crkvu i da joj se sve prijateljice pridruže u samostanu.

. Mudro joj svećenik svraća pažnju na tajnu Božjeg poziva i raz­ličite putove ikojima duše idu. Ako je zaista istina u Crkvi i ako je vrijedno žrtvovati svoj život da ta istina bude upoznata — to je uvjerenje »mučenika« spremna proliti svoju krv u potvrdu svje­dočanstva — stvarno, to poznavanje te istine ne postizava se sa­mim razumom. Ona pretpostavlja unutrašnje prosvjetljenje miloš-ću, poklonjeni dar Božji. Da se osigura vječna sreća onima koje ljubimo, važno je podržati nj ihovu vjernost primljenom svjetlu sve do zadnjeg susreta s Bogom. Sto se t iče pojedinosti na putu,

64

P o v r a t a k u Neuch&tel nakon godine dana. U mojoj duši sve pjeva. I m a m razred posve malenih, dječji razred, samo veselje, pjesme, nev ine duše koje se svakog j u t r a otvaraju istini krš­ćanskog n a u k a . U Neuchate lu sve je bilo dobro. Nova poglava­rica, tek imenovana, vr lo m l a d a i fina, čiji me se pr imjer šut­nje, blagosti, umrtvenost i i čednosti vr lo dojmio. Kućni pos­lovi a s nj ima nepovoljna kl ima odnijeli su mi sve suvišno: toga ljeta jedva sam imala 40 k g ! Krivnja nije bila na mojoj poglavarici u Neuchatelu, bijaše to posljedica boravka u Re-imsu, k a d li jednoga lijepog d a n a u l istopadu ponovno bacih krv. Divno me njegovahu, poslali su me na nekol iko t jedana u La Chaux-de-Fonds, iako slučaj nije bio težak. Zat im pov­r a t a k u Neuchatel , gdje me nastaviše lijepo njegovati i iska­zivali su mi dirljivu pažnju. Gotovo sam provodila ugodan život. Posao mi se t a k o đ e r sviđao, ali k a k a v slom pri je nego ću obnoviti godišnje zavjete 3. veljače 1936. Činilo mi se da v a r a m Boga: »Nisam te na to pozvao.« Odbila sam napast . Htjela sam biti v jerna i obnovim zavjete; m i r se vraća. I evo što se dogodilo: naša poglavarica bijaše odsutna. Jednog da­na kod stola reče jedna naša stari ja sestra da se više ničemu ne čudi, sve se može dogoditi. Nije li baš ona pred nekoliko godina vidjela poglavaricu sestara u bolnici ovdje, vrlo cije­njenu, da je ostavila svoju službu i otišla u k lar ise ! Slušala s a m ! »Kako dakle, nije li bila vezana zavjetima?« Dobroj se­stri ispadoše riječi kakve nisam nikad čula: »Uvijek se može iz aktivnog reda preći u jedan stroži red.«

dalje ćemo vidjeti što je Lujza zabilježila u Zapiscima samo o po­zivu na pouzdanje i predanje volji Božjoj (br. 41 i 57).

Drugi vatikanski koncil izložio je u više dokumenata katoličku nauku o spasenju onih koji isu izvan Crkve. Nakon što, kako je po­novno utvrdio, »Putujuća Crkva na zemlji potrebna je za spase­nje. .. Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi, koji, iako im nije nepo­znato da je Katolička Crkva od Boga ustanovljena po Isusu Kristu kao potrebna, ipak ne bi htjeli i l i u nju ući ili u njoj ostati« (Dog­matska Konstitucija o Crkvi, .br. 14). Koncil precizira za nekršćane »Oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo Evanđelje i njegovu Cr­kvu, a ipak iskreno traže Boga i pod utjecajem milosti nastoje dje­lom izvršiti njegovu volju, koju su spoznali po glasu savjesti, mo­gu postići vječno spasenje.« (Isto br. 16).

Na još pozitivniji način za kršćane drugih ispovijesti Koncil priznaje da, « . . . te rastavljene Crkve i Zajednice, mada vjeruje­mo, imaju nedostatke, nisu nipošto bez svoga značenja i težine u misteriju spasenja.« Dekret o Ekumenizmu, br. 3).

65

Bljesak! Biste li vjerovali, oče, u t r e n bilo mi je jasno što mi je činiti, što ću učiniti. Znala sam da je to dobro i da će uspjeti. Da iskrsne jedna tako važna odluka, čini mi se, ona je već bila dobro pripravl jena zapažanjima i unut rašn j im is­kustvom. Iznenada čas je došao.

Šutnja. Ama baš nikome ni jednu riječ i čekala sam da mi Bog dođe u pomoć, ako je to njegova volja. Ali biste li vjero­vali, oče, za t ih nekoliko d a n a vrat i la sam izgubljene kilogra­me i ojačala: htjela sam. J e d n u našu sestru, koja nas je osta­vila, veoma je pomogao svećenik Zundel iz Neuchatela, čije sam knjige poznavala i glas o njegovoj svetosti, koja je bila predmet ogovaranja. K a t k a d se l .avraćao u Neuchatel svojim dobrim roditeljima. Naša pri jašnja poglavarica, koja n a s je napusti la prije svršetka trogodišta, branila mi je da se kod njega ispovijedam, prilikom njegovog dolaska za ispomoć žup­niku za Uskrs. Sestra mi reče da je on franjevac (tako je mis­lila). Posavjetovat ću se upravo s njime kada dođe. Slijed su­protnih okolnosti i onda kao po nekom čudu došao je k svo-iim roditeljima. Oh, oče, sve se brzo dogodilo. Koliko jasnoće i oslobođenja u mojoj jadnoj duš i ! Samo sam rekla da želim poći moliti u koji samostan; nisam se usuđivala prousti t i ni riječ o svom snu, o kome nisam nikom ništa rekla. Tada će on, gledajući m e : »Klarisa« kao da je bilo napisano na mom čelu.

Sada imam adresu Besancona gdje samostan Siromašnih gospođa traži zvanja. Pobrala sam kod jednog oca kapucina, koji je bio na prolazu za Uskrs, podatke o potrebnim formal­nostima za prelaz, — jednostavno i izvedivo.

Neka posve nova radost razlijeva se mojom dušom, unu­trašnja radost, što ni je 'bi la čuvstvenost nego kao dah neodo­ljive zahvalnosti Bogu.

Stalo mi je da odem pri je nego i s teknu moji godišnji za­vjeti, da se ne bih predomislila.

U to vri jeme naša je poglavarica boravila u Par izu da po­loži vječne zavjete. Pust i la sam neka ode, a da nije niš ta po­sumnjala o mojim planovima, da joj ne pokvar im radost bo­ravka. Tokom ove godine istupile su t r i sestre, j edna za dru­gom. Ona je tek nastupi la službu poglavarice i na n ju su pale posljedice ranijih nesporazuma. Bojala sam se da je i moj od­lazak ne bi pogodio. Trpjela sam zbog m u k e koju ću joj pro­se

uzročiti, jer sam je zaista voljela. »Ali najpri je t r e b a služiti Gospodinu Bogu.«

Za vri jeme boravka u kući matici sve je pr ipravi la da me na ljeto može poslati na t r ideset-dnevne duhovne vježbe, tek organizirane za mlade profese.

Gospodin župnik, naš ispovjednik, ozbiljno je ispitao moje zvanje. Imali smo mnogo objašnjenja, pitala sam ga za savjet za sve svoje pothvate . Izjavio je da i m a m p r a v o zvanje i da ga on ne bi smio zadržavati . Z a t o poglavari ne mogu uskra­titi dopuštenje koje sam zatražila. Posredovanjem svećenika Zundela samostan u Evianu otvara vra ta .

Odbilo me je više drugih samostana, m e đ u njima i Besan-con, jer u mnogim kućama ne pr ima ju osobe koje su već drugdje položile zavjete. Poglavarici sam podastr la sva moja pisma i odgovore. Iako sam bila razočarana k a d je odgovor bio negativan, radovala sam se videći na njezinom brižnom licu zadovoljstvo. Srce me je boljelo pri pomisli da ću je ra­zočarati, jer sam ih sve voljela. Kroz dugo vremena u svojim mol i tvama imenovala sam ih j e d n u po jednu, svakog ju t ra .

Silno sam žalila što u Zapadnoj šv icarskoj nema ni jednog samostana klarisa.

Ah kolike li radosti kad saznadoh u Evianu da se upravo u nj povukao iz Orbea (za vr i jeme reformacije).

NOVA E T A P A : KLARISE

Ušla sam 1. ru jna 1936. Samostan se uzdržavao šivanjem i vezenjem. Izvan satova

u koru sestre provode zajedno od j u t r a do m r a k a u zajednič­koj dvorani-radionici. Ćelijica je samo za noć i nedjelju u slo­bodno vri jeme. Sestre spavaju napola sjedeći u nekoj vrst i produžene škrinje koja je sa s t rane imala otvor kroz koji se ulazilo u n u t r a . Nije bilo moguće ispružiti se. Rekreaci ja je bila samo u nedjelju i to dva puta . Šutn ja se divno opsluži­vala: riječi su se čule samo za vri jeme usmene molitve i raz­govaralo se kad nas je posjetila časna majka, što je prv ih mje­seci bilo vr lo često. Već više godina teško bolesna na živcima nije mogla sudjelovati s n a m a kod Božanskog Oficija. Nestal­na, nije bila sposobna ustra jat i kod bilo kojeg rada. Kad je

67

došla u radionicu, brzo smo dokotrl jali naslonjač i sakupili se oko nje. I ja sam ostavila svoju klupicu koja je bila sučelice zida, gdje mi je bilo određeno mjesto, leđima o k r e n u t a zajed­nici, u druš tvu samo jedne sestre, s kojom sam smjela govo­riti, — moj dobri anđeo — uis t inu anđeo. Nije bilo ni novi­cijata, ni učiteljice novakinja, nijednog predavanja. Mogla sam se obraćati majci opatici, ali n isam imala što pitat i . Na pita­nja se gledalo s nepovjerenjem. U zidu je kora bio lijepo po­stavljen ormar ić gdje se čuvao Sveti S a k r a m e n a t . Kakve l i r a ­dost i ! Bile smo u koru od 6 sati u ju t ro do 9 manje 10 minuta . Na zvono u 9 sati svi bi jahu u zajedničkoj dvorani. T a k o smo imali dugo v remena za zahvalu. Poradi toga, mislim, da je to vri jeme bilo za m e n e najsretni je u životu do tada .

Bilo je centralno grijanje, ali u podne radi jatori bijahu hladni, zatim ledeni. Mnogo sam trpje la od zime, zat im od gla­di. H r a n a je bila vrlo s i romašna i nedovoljna u kakvoći i u količini. K tome još u korizmi post se sastojao u t o m e da se do 11 i 1/2 sati ništa nije uzelo pa ni gutljaj vode.

Čudna zamisao redovničkog života i savršenosti. S a m o d r h -ščući, gotovo sa s trahom, govorilo se o Bogu, o svetoj Crkvi i poglavarima.

Za vri jeme jedne rekreacije, časna je majka govorila kao o jednoj stvari u koju se moglo imati povjerenja (ona je u t im s tvar ima bila više nego razbori ta i oprezna) da je Gospo­din jednoj osobi, obdarenoj vel ikim p a t n j a m a i objavama, iz­razio želju da se pomogne k lar i sama ponovno podići samos­t a n u romanskoj Švicarskoj za suzbijanje protestant izma. U hipu sam shvat i la : »Ja ću biti klarisa i pomoći onima koje će se vrat i t i u moju zemlju, da tu podignu novi samostan, s pra­vim redovničkim životom. On će pr imat i suvremena zvanja.«

Svjetlo na mojem p u t u — u n u t r a š n j e svjetlo.

O Božiću n a s posjeti novi starješina, koji ulazi u klauzu­ru, saslušava n a s j ednu po jednu, o svemu se zanima. Uvjera­va me nasamo, a to je isto rekao i svima u nazočnosti majke opatice, ako želi jedna ili druga, može se uvijek njemu obra­titi i iznijeti svoje poteškoće, u zatvorenom pismu.

Nešto je t rebalo ispravit i : on je izvršio svoju dužnost. P o ­slije njegova odlaska na m e n e se gleda krivim o k o m : više me nisu htjeli. Prognali su me samu na četiri d a n a u jednu

68

sobu. Ipak sam mogla sa zajednicom ići na Božanski Oficij i u blagovaonicu. Pitala sam se, zbog čega su me kaznili.

Po prilici deset dana pred Uskrsom bacila sam krv. Pot iho u p i t a h svoga dobroga anđela da li m o r a m reći što mi se dogo­dilo. Sestra je dugo plakala (razumjela je da me žele otpustiti), zatim me savjetovala da zasada niš ta ne govorim i da se sa­vjetujem s vlč. duhovnikom. On mi je isto savjetovao, ali me je obvezao da kažem majci da mi on zabranjuje post.

Odsada su mi donosili svakog j u t r a j u h u i pače riblje ulje. Dragi Bože, gdje je volja tvoja? Poduzela sam sve pa i nemoguće da ostanem. U jednom

razgovoru nasamo s časnom majkom sve se uredilo. Ali na­kon nekoliko dana prijazno mi reče majka vikarica da se spre­mim i što prije odem, jer da je starješina rekao da me se ne može zadržati.

Malo pri je toga došao je održati jedno predavanje, jedino što sam ja čula, prigodom Uskrsa. Molila sam našu časnu m a j ­ku dopuštenje da s njim razgovaram, ali ona ga je pusti la oti­ći, a da mu nije prenijela moju molbu. »On je došao zbog re­dovnica, a ne zbog postulantica.«

Nisam znala kome da pođem i željela sam govoriti sa sta­rješinom. Zato napišem jedno pisamce i d a d n e m ga zatvoreno. Sablazan! »Četrdeset sam godina u ovoj kući i n ikad nije iza­šlo niti jedno pismo zatvoreno!«

Zatim mi predbaci da ne zna tko sam i o tkuda sam. »Ljudi kojima pišete ne odgovaraju v a m (bio je to slučaj za neka pisma) — zar ima smisla odgovoriti takvim osobama k a o što ste v i ! Vi ćete spremiti svoju prt l jagu i otići za 24 sata.« Su­t r a d a n se predomislila. Najprije me je pregledao liječnik i re­kao da život klarisa nije za mene. O d m a h zatim bio je kapi-tu l za postulantice. Pozvali su m e : »Žalimo da vam m o r a m o kazati da ste odbijeni i to jednoglasno, ne zbog vašeg zdrav­lja, koje bi s nešto pažnje bilo dovoljno, nego zbog vašeg sla­bog duha.«

Treba reći da je s iromašna majka bila vrlo bolesna. Ali, oče, nije li to žalosno da su je godinama, m a k a r je bila boles­na, držali o p a t i c o m . . .

Pred odlazak ispričala mi se s nekoliko riječi, i sa suzama u očima molila me da pr imim »za l jubav dragoga Boga« 200 francuskih f ranaka i 5 švicarskih, za t rošak za prve dane, jer

69

nisam znala kamo da krenem. Sve moje bogatstvo bilo je 20 franaka. Bio bi mi užitak da joj ih odbi jem! Ali na navalji­vanje »za l jubav dragoga Boga«, učinila sam što mi je bilo najteže. Kasnije dala sam joj iz Afrike poslati, kao anonimni poklon, veliku pošiljku kestenja. Tako je njezin jadni novac bio na korist zajednici! Uostalom, ona ga je dala iskreno kao da je htjela ispraviti svoju pogrešku.

Otputovala sam, kao da je nešto i s t rgnuto iz m e n e : moje zvanje. To sam osjećala u najdubljoj dubini svoje duše. Mo­lila sam do krajnje snage svojih sila. Nekoliko d a n a nisam m o ­gla više izmoliti ni jednu moli tvu osim Zdravo Marijo. Nisam ih više znala, kao da je sve bilo i s t rgnuto iz moje duše. Stvo­rovi me nisu razočarali, j e r im ne zamjeram, bio je ponor iz­m e đ u m e n e i n j ih: odgoj, mental i tet , potrebe d u š e . . . Ako sam sve to napisala, oče, to je samo za vas, naravno, i za proždi-ruću v a t r u koja je slika »Žarke peći ljubavi«, u kojoj će iz­gorjeti sve n e d a ć e . . . i da vas zamolim da sada bolje razumije­te silnu želju, koja mi je bila dana, da bi u m o m kra ju bio jedan mali, posve s iromašan i nov samostan.

Dva cilja: boriti se prot iv protestant izma, podići kuću gdje će se sveto Pravi lo živjeti u evanđeoskoj jednostavnosti .

Rat će pridonijeti da će sazreti nova pokoljenja: sposobna za žrtve u pravom redovničkom životu; a ne u iskrivl jenom redovničkom životu.

To vam pojedinosti o Evianu iznosim, oče, je r ste redovnik.

N a r a v n o ništa nisam od toga dala naslutit i mojima.

Nije li to žalosno da se ne prepoznaju redovnička zvanja? A zvanja dolaze od Boga. 2 5

" Sigurno, ako bi se pitalo za mišljenje sestru Mariju od Troj­stva, ne bi nikad dopustila da se objavi bolna stranica njezina pri­povijedanja. Ipak je dana čitateljima.

Jadno razdoblje samostana u Evianu bi lo je posljedica mnogih iskušenja kojima je bio izložen od početka ovog stoljeća (izagnan-stvo 1903.). Ne može se tu zajednicu optužiti zbog popuštanja duha. Postojalo je tu najstrože trapljenje i siromaštvo. Osim Lujze to svjedoče i druge osobe. Usprkos malog broja sestara, nikada nije bila prekinuta Božanska služba, ni danju, ni noću. Ali izgleda da je ljubav bi la shvaćena kao trajno međusobno podnošenje koje po­kriva s v e nedostatke stanovita mentaliteta, uključujući bolest i nesposobnost majke opatice.

70

PONOVNO U SVIJETU

Dakle 10. travnja 1937. odlazak iz Eviana. Gdje su moji za­vjeti, koji su me toliko stajali da sam gazila srca svojih?

Pri je njihova isteka (3. veljače) molila sam da mogu polo­žiti p r iva tne zavjete, — odbi jeno: »To je prot ivno d u h u Cr­kve !«

U takvoj sredini, postulantica s nešto vlastite osobnosti brzo se otkrila kao neko' strano tijelo. Nije Lujza bila jedina koja je doživjela tu tragediju, bila odbijena, ih sama shvatila da mora otići. Lujza ipak nije iz toga povukla zaključak. Usprkos oporosti toga života i svoga slaba zdravlja, usprkos teške duhovne klime, ipak je bila sretna zbog dugih satova molitve. Spremna je bila ljubiti sestre onakve kakve jesu, i sve učiniti da unese obnovu. Za Božić je dobila od Bluette m a l u jelicu, i ispjevala pjesmicu da izrazi zahvalnost što je bila primljena.

» . . . postojao je ponor između njih i mene.« Lujza nije bila ni malo svjesna š t o joj se to moglo prigovoriti. Ali što bi joj se još moglo prigovoriti? Sigurno nikakva pogreška koja bi mogla biti razlogom za otpust iz zajednice. Ali pokušajmo pošteno promotriti što je moglo izazvati tako surovu odluku, što možemo naslutiti po zapažanjima nekih svjedoka d suzdržanim (svjedočenjima. To su ljudske 'slabosti, posebno osjetljive u klauzuirnom redovničkom ži­votu, kr ivo shvaćena ljubav. Te primjedbe pomoći će nam da bolje razumijemo neke odlomke u Zapiscima, jer ne s a m o u Evianu, nego prije i poslije, s v e do smrti u Jeruzalemu, Lujza je mogla izazvati nerazumijevanje nekih susastara.

Prije svega, ona bijaše vrlo rastresena, već smo vidjeli. U kuć­nim poslovima, ikako je bila slaba, a uz to željela što savršenije učiniti, brzo se izgubila, što dobre kućanice oko nje nisu mogle podnijeti. Često je Lujza postavljala pitanja u pogledu kršćanske nauke i l i redovničkog života, i to pitanja kakva ne bi na um pada­la jednostavnim -osobama ili rođenim u katoličkoj sredini. U tim pitanjima gledale .su znak nekog kritičkog duha, neki negativan smisao i nepovoljno su je sudile. Lujza je bila intelektualka i ob-raćenica, žeđala je za istinom i jasnoćom. Pitala je da prosvijetli vlastito vladanje, a ne da drugima prigovara.

Nakon tmurnih godina samostan u Evianu doživio je novo pro­ljeće. Jedna skupina redovnica došavši iz samostana iz Versaillesa i nove poglavarice potpuno su obnovile zajednicu. Nadošla su nova zvanja, onakva kakvim se nadala sestra Marija od Trojstva. Evian je čak mogao da sudjeluje u osnutku jedne misionarske postaje.

27. ožujka 1965., prvi puta nakon izgona, vraćaju se klarise u romansku Švicarsku. Mala grupa iz Eviana smjestila se u La Pla-ine blizu Zeneve, u župi Vevev. Tada je u Švicarskoj dokinut za-

71

Pred nekoliko dana imali smo izložen Presveti S a k r a m e n a t . Govorio mi je mojoj duši, kako se to već događalo, ali rijetko. Poznavala sam taj glas i već samo t ime što sam ga čula, bu­dio je u mojoj duši neizrecivu radost i povjerenje:

»Pusti da Ja radim,« rekao je. Kad sam ga upitala što bih ja mora la njemu darovati, odgovorio je : »Ti ćeš trpjeti.«

Eto, što sam ponijela iz Eviana. Mali pension u Lausanni ; uzet ću prvi posao koji mi ss

ponudi. 2 6

Providenci ja lno! Doznaj em da vlč. Zundel drži duhovne vježbe u Morgesu, posve blizu Lausanne. Eto me t a m o . To je grad moga djetinjstva, poznajem gotovo svaki k a m e n i sve stanovnike. Toliko se stidim te se sakrivam da ne susretnem nikoga od poznatih, same protes tante . Ipak iz poslušnosti vlč. Zundelu pođem jednoj prijateljici koja me dobrohotno i sr­dačno primi, što neću n ikada zaboraviti. Uz m a l u n a k n a d u ostala sam kod nje 8 dana, za vri jeme duhovnih vježbi. Te su duhovne vježbe bile vrlo korisne mojoj jadnoj duši. Bila sam vrlo žalosna. Ipak ništa ne žal im: učinila sam sve što sam mora la učiniti. Ali što je Gospodin ht io od svoga maloga jad­nog s tvora?

Osjećala sam da vlč. Zundel vjeruje u moje zvanje. Oh, radost i ! On je bio veliko svjetlo na mom putu .

Odmah poslije svršenih d u h o v n i h vježbi, pr ihvaćam prvi ponuđeni posao u Lausanni, blizu poliklinike, gdje me je nje-

kon o zabrani osnivanja novih samostana i tako je moguće ostvare­nje vel ike želje sestre Marije od Trojstva. Ipak smijemo misliti da bi ona danas drugačije Oblikovala njegovu svrhu: ne »boriti se protiv protestantizma« nego ponizno i bratski svjedočiti za istinu. »Ah! da su svi redovnici, sv i odgovorni za moju Crkvu proživlja­vali ist inu propovijedanu ustima, ne bi bi lo raskola koji razdire moju Crkvu« (Br. 306).

2 6 Lujza je samo prošla kroz Lausannu, zaustavivši se toliko da je pregleda doktorica Olivier i da pošalje pisamce grofici Agliardi. Tri dana zatim našla je utočište kod svoje prijateljice iz djetinj­stva u Morgesu, gospođice Marije Henrioud. Bluette, uznemirena obaviješću, odmah joj je telefonirala i 17. travnja Lujza joj šalje slijedeću dopisnicu: » . . . izvrstan pregled kod liječnice Olivier. Rezultat: 'ništa zla, nikakva pogibelj, preporuča se bolja hrana, pilule za jačanje, izbjegavati post.' Brzo ću se, dakle, oporaviti i biti spremna na put koji mi bude Providnost naznačila. Jutros je tjedan dana da sam ostavila Evian.«

72

govala moja dobra doktorica Olivier i uvela me da i ja dijelim lijekove. Evo me t u ! Radnička obitelj, šestero djece, majka u bolnici, nezamislivo loš stan. Biedni ljudi. Cijela obitelj si-filistična, majka u p o d r u m u u bolnici (to sam sve otkri la kad sam već uzela posao), svi ostali pr imaju injekcije. Moja me dobra doktorica uvjeravala da n e m a pogibelji zaraze, samo t reba paziti na čistoću. Ipak slabo ohrabrenje i brižno sam sa­krila svojima tu pojedinost.

Istodobno poslala sam molbu u jedan samostan koji mi je naznačio vlč. Zundel. Dobrostivo me primila časna m a j k a i ka­že da je j edna njezina nećakinja ili rođakinja zagonetno ot­puštena iz Ev iana : »Tamo je n e k a poglavarica koja otpušta sve po redu, a ne zna se zašto.« Ove me p a k ne mogu primiti jer sam već polagala zavjete. Uvijek isti odgovor. Zat im bijah bolesna, t reba lo je da se najpri je oporavim. Bila sam tako sla­ba da me je moja doktorica htjela poslati u bolnicu.

Prov idnos t ! Grofica Agliardi traži la je pomoć za boravak u brdima, gdje se nalazila sa svojim starij im sinom koji se oporavlja od bolesti. »Moja liječnička savjest ne dopušta mi da vas pus t im otputovati u inozemstvo u t a k v u stanju,« rek­la je doktorica Olivier. Ali P r o v i d n o s t ! Kod pret rage nema ba­cila, dakle, n e m a zaraze.

Dakle, otputovala sam. Cort ina d'Ampezzo u Tirolu, gla­sovito kl imatsko lječilište. Svako j u t r o sveta Misa i na povrat­ku za vri jeme duge šetnje zahvala : kra j p u n l jepote i pobož-nosti.

Obraćala sam se na sve samostane koji su mi pružali neku mogućnost da budem pr iml jena; svuda odbi jena:

prethodni zavjeti, dob (36 godina), pomanjkanje miraza.

Nikad nisam požalila što n e m a m miraza. Miraz novakinje — opasnost da te pr ime u kuće, gdje se upravo on pr ima a ne zvanje. Siromaštvo štiti od takvog nesporazuma.

U Cortina d'Ampezzo sustiglo me iz Eviana vraćeno pismo sestre Alise iz Amerike. Sestra mi najavljuje dolazak u Švi­carsku toga ljeta na praznike, zatim da joj muž dopušta pro­dužiti putovanje s oboje djece sve do Transvala da ponovno vidi t a t u i da on upozna djecu; 17 je godina k a k o nije vidje-

73

la ta tu . Jed ino žali što je ja ne mogu prat i t i , posjetit će me u Evianu. 2 7

Eto, oče, zamolila sam roditelje da bi mi odobrili to puto­vanje, koje sam im nekada odbila.

Je li to bila podlost? A bila sam rekla Bogu da se odričem ljubavi prema svojima.

Nitko me nije htio u Švicarskoj ni u Italiji; iscrpila sam sve mogućnosti traženja, koje su mi nadošle, osim jedne što stiže u času moga odlaska, upravo prekasno. Vlč. Zundel mi je savjetovao da se idem »odmoriti u nježnosti svojih noseći im Gospodinovu« i dodao akc Božji poziv bude i dalje postojao: »On će znati otvoriti vam samostan koji će biti vaše utočište.« Tako se dogodilo.

Ali sve do zadnjeg časa činilr mi se da podlo radim i uza­lud sam tražila znak božanske volje. U meni duboka šutnja. Šutjeli su i stvorovi. Još zadnjeg časa bila sam pr ipravna pus­titi sestru neka sama o t p u t u j e . . . Oče, zašto mi unutrašn j i glas nije ništa u to vri jeme govorio?

Grofica Agliardi me je zaklinjala neka ne razočaram svoje koji su mi odgovorili s toliko radosti, nade i dobrote . 2 8

27 U Italiji je proboravila 3 mjeseca i pratila groficu Agliardi u mjesta gdjegod je boravila. Najprije u Cortina d'Ampezzo, zatim u Sombrero. U srpnju cijela je obitelj pošla u brda u Santa Cate-rina, blizu Passo dello Stelvio. Odavde je LUjza saopćila svojoj prijateljici Bluette 20. srpnja o s v o m skorom odlasku u Afriku: »Alisa je u Yverdonu od početka ovog mjeseca, (njezin muž) do­pušta joj da proslijedi putovanje sa Vivijamom 1 Charlvem do Eli-ma, da opet vidi tatu. Udovoljit ću njihovoj molbi da im se pri­družim. Budući da ovdje ne nalazim mogućnosti da uđem u neki samostan, pa ako već moram ostati u svijetu, nema razloga da ži­v im daleko od njih. Tata mi nudi povratnu kartu, koja vrijedi go­dinu dana. Pisao mi je s toliko dobrote, predviđajući da ću se mo­ći baviti poučavanjem među belgijskim redovnicama, kojima je o meni govorio. Kanimo putovati koncem kolovoza.«

2 8 Odlazak je bio ranije. 10. kolovoza obavijestila je Bluette: »Naš je odlazak.. . . nenadano i za stalno određen za il2. kolovoza. Odlazak iz Đenove <na parobrodu Julije Cezar). . . . dakle, ne vra­ćam se u Švicarsku. Teško mi je što odlazim. Ipak misl im da je volja Gospodinova... možda mli dolje udijeli što nisam ovdje naš­la. Ne znam i nije za mene važno, samo da njemu služim i da ga ljubim.«

74

Na stanici u Johannesburgu, t a t a je došao n a m a u susret i tražio je samo mene. Kad me je spazio, samo je rekao jednu riječ: »Konačno!«

Golema zemlja, divna. Ali kako kuće izgledaju majušne; gradovi izčezavali u toj neizmjernosti. Rijetki su zvonici s kr i-ževima, visoko gore. Treba brze vožnje sat ima i sat ima da bi se tu i t a m o koji o p a z i o . . .

Cini se da ta prekrasna zemlja nešto očekuje. Osam sati autom od Johannesburga , daleko, daleko na jed­

nom zelenom brežuljku nalazi se kuća. Ponoć; djeca su spa­vala. Za početak pošli smo vidjeti nasad mal ih pilića koji su se upravo legli u inkubatoru. Obitelj se sakupila.

Dragi Bože, hvala ! Usprkos svemu što ne razumijem, toliko sam željela da jedinstvo v lada m e đ u nama, jedinstvo u obite­lji-

Nakon mjesec dana prat i la sam do J o h a n n e s b u r g a svoju ses­t r u koja je odlazila i odmah se pođoh predstavit i u Karmel . Na p a r o b r o d u me jedan belgijski misionar uput io da su u Transvalu samo dva kontempla t ivna samostana: K a r m e l u J o ­h a n n e s b u r g u i kapucinke u Melville, blizu D u r b a n a . Bio mi je vrlo dobar i preporučio me u Karmelu . 2 9

Zaposlila sam se kao učiteljica u J o h a n n e s b u r g u uzastop­ce kod t r i židovske obitelji. Trebala mi je mater i ja lna neovis­nost da bih mogla ostvariti svoje zvanje. Osjećala sam da mo­r a m privri jediti novac za putovanje u Evropu. Dugo je trebalo čekati odgovor Karmela. On je tražio svjedočanstvo iz Eviana koji nije dugo odgovorio. Kad je odgovor stigao, K a r m e l me prima. Sve je bilo pripravl jeno. Ali ja sam već sve rasporedila

2 9 Njezina je sestra Alisa otputovala 30. rujna. Iz tri pisma nas­lovljena Bluetti .imamo neke pojedinosti o Lujzinom boravku u Južnoj Africi. »Mogla bih ostati kod Zabeth. . . jer joj je barem za néko vrijeme potrebna pomoć. Pobrala sam u letu, s njihovim pris­tankom, prigodu mjesta učiteljice francuskog jezika u jednoj obi­telji u Johannesburgu.« Pripovijeda o požrtvovnosti svoga brata Aleksandra i svoje nevjeste Lucy: » . . . oni mnogo čine za crnce pa ih v o l e . . . smjestili su u zavod na vlastiti trošak desetak crnaca koji ne bi mogli platiti troškove školarine.

Imaju pravi misionarski duh.« I evo jedne dražesne anegdote: »Aleks ima mnogo neprilike sa svojim jadnim misionarskim au­tom, koji putem gubi dijelove. Tako na vrijeme ne st igoše da se

75

za povratak u Evropu. Nisam više imala hrabrost i iznova po­četi u jednom drugom samostanu osim kod klarisa. S a m o za klarise bijaše još žeravice pod pepelom. O njihovu samostanu u J e r u z a l e m u znala sam samo toliko, koliko spominje život Charle de Foucauld-a, ali je u meni živio t račak n a d e i nešto poticalo da idem bez oklijevanja. 3 0

Zahvaljujući jednom belgijskom svećeniku, koji je poduzeo ne znam kakve korake, dobila sam adresu majke A m a n d i n e : »Naša Gospa na Sionu, Ecce Homo, Jeruzalem.« Tako sam mo­gla otputovat i . Adresa je bila p o t r e b n a za ispunjenje mnogih formulara za vizu i pasoš i moj im roditeljima. Cim sam ima­la novaca za putovanje, odmah sam se vrati la k svojima, da s nj ima proboravim još nekoliko t jedana. Moja je p u t n a kar­ta bila skoro gotova. Ostalo mi je još t r i l ivre šterl inga za bo­ravak u Jeruzalemu. Tr i l ivre š t e r l i n g a . . . i Gospodinova po­moć, ako je to njegova volja. Čekala sam do zadnjeg časa da otkri jem svoje planove. J a d a n t a t a !

na odlasku pozdrave s Alisom, zbog defekta što je trajao zamalo dva sata. Perica je rekao: 'Isuse, daj prestani s t ime da se kola zaustavljaju.' Jedna njegova mala rođakinja, mnogo praktičnija: ,Baš si glup! Nije Isus, zar ne vidiš da je to motor?'«

»Među nama n ismo imali nikakvog nesporazuma, nikakve ras­prave, nikakve međusobne boli : nježnost što se opet vidimo, pošto­vanje uvjerenja i osobne slobode. A kako da usprkos svemu tome kažem da s v e vjere nisu jednako vrijedne?«

Lujza također govori o predosjećaju nemira u toj zemlji: »Kad bi ti vidjela kako si ljudi općenito dopuštaju da zlo postupaju sa crncima. Zaslužit ćemo da se oni pobune. Mnogo me boli kad vidim kako se zaboravlja da u svakom stvoru Isus nanovo živi i traži da se nanovo rodi. Njegov poziv ljudi i protiv svoje volje otkri­vaju, mogu zapaziti posvuda, posvuda, posvuda; kako je to tragič­no. Njega pokazati, raditi na tome da ga se ljubi, k a k o golem apos-tolat!«

3 0 Slijedeće pismo, bez naslova, pronađeno među sestrinim papi­rima poslije njezine smrti a bez sumnje, vijest o povoljnom odgovo­ru Karmela, namjenjuje belgijskom misionaru koji ju je preporu­čio tom samostanu, ili možda vlč. Zunđeiu.

Johannesburg, 9. III. 3& Oče, Evo odgovora što je stigao večeras. Mora da sam izgubila zvanje, jer me ništa ne obradova. Ništa

me ne privlači — ostavlja me ravnodušnom.

7ti

»Ideš opet u neki samostan!« Rekla sam »ne«, jer to uis­t inu nije bilo u planu. Mislila sam da sam redovničko zvanje izgubila, ali u dubini srca još je kao tinjala n a d a . Bila sam u pregovorima s j ednom obitelji u Tirolu koja me je željela imati u kući kao učiteljicu. I gle, čim sam progovorila da ću se usput zadržati u Jeruzalemu, nestalo je svakog protivljenja i svake gorčine, i koje li radost i ! Moj brat, misionar, kao i prije, zagovarao je moj plan, i eto sa svih su mi s t rana davali novaca za moje hodočašće, više nego što mi je t rebalo.

Tata mi je savjetovao da se oslobodim tal i janske obitelji — na sreću! »Obavit ćeš hodočašće i vrat i t i se.« Već su me nje­gova pisma čekala kod majke Amandine, kod Naše Gospe Si-onske.

Uveče 21. svibanja t a t a me je s Eddy 3 1 o tprat io na željez­nicu. C r n a noć. K a d je auto krenuo, majka je još v iknula : »Vratit ćeš se !«

24. lipnja 1938. Jeruzalem. S u t r a d a n sam molila pred Presvet im S a k r a m e n t o m , izlože­

nim ovdje. 3 2 Netko me potapka po r a m e n u . Bila je to sestra Anđela.

»Kuda ste ušli? — P a . . . kroz v r a t a ! (Prošla sam prolazom uz kućicu).

Kad bi bilo od klarisa, potrčala bih. Odnijet ću im zatražene papire i razjasniti kako sa mnom stoji. I čekat ču vaš odgovor.

Zdravlje se učvrstilo, ali se ne mogu naviknuti na hladnoću, a zimi je vrlo hladno u Johannesburgu (6—1000 stopa visine).

Ne bi me plašilo da sam sigurna u svoje zvanje. Nisam više sigurna.

Mislila sam zaustaviti se u Jeruzalemu, načt mjesto kod jedne ili druge obitelji, vidjeti da li mi klima odgovara i raspitati se da li bi me klarise, bilo u tom gradu, bilo drugdje, primile.

Pisat ču Vam, oče, što će mi odgovoriti časna majka priorica. Hoće li shvatiti da nemam volje ni želje da živim u trajnoj

tjeskobi. — Osim života klarisa, ne znam zašto. — Zavoljela sam ih i željela sam s njima zajedno živjeti od onoga časa kad sam slučajno o njima čula govoriti.

Oče, nisam velikodušna: slušam tolike prigovore! Ali ako mis­lite da me Isus zove u Karmel, ići ču.

Dovidenja, oče! Hvala za vaše molitve. 3 1 Najmlađi brat. 3 2 Kapelica klarisa.

77

— Vi t a k o đ e r želite biti k lar i sa? — ! . . . I m a t e mjesta?

— Samostan je g r a đ e n za pedest i j ednu sestru (! !), ali nas je samo dvadeset. Hoćete li razgovarati s našom časnom majkom?

— Da.«

Dogovor. Presveti je S a k r a m e n t šutio — apsolutno ništa mi nije govorio. Ali srce je plakalo. Nisam imala hrabrost i . On mi ju je dao. Uvijek mi je sve dao. Poslije osam d a n a ušla sam: 30. l ipnja 1938.

Eto opisa mojih slabosti i Gospodinova milosrđa. Ostalo znadete. Poznate su vam sve sreće koje mi je On d a o : On mi je dao. . . On mi je vrat io zavjete, i . . . t akođer zavjet žrtve ko­ji sam toliko, toliko željela.

Uveče mojih prvih zavjeta, r e k a o mi je da je zadovoljan. Rekao je to t r i p u t a . 8 8

Oh, oče, odsada sve što ispunjava moj život jes t : Neka on bude zadovol jan! On će upotri jebit i moje jadno nastojanje, znam, po svojoj moći i svom milosrđu.

33 2 9. kolovoza 1940. <Vidi br. 5).

U LUCI (1938.—1940.)

»Nisam imala h r a b r o s t i . . . On mi ju je d a o . . . poslije osam d a n a ušla sam.«

»Sjećamo se tog ulaska u samostan, piše nekadašnja po­glavarica, kao da se danas dogodilo. Te večeri 30. l ipnja 1938., zatvorila su se dvoja teška v r a t a iza novonadošle koja nije više nikad morala i z a ć i . . . Kandidatk in ja izgledaše malo pre­strašena kad se našla m e đ u redovnicama spuštenog vela koje su je čekale na vrat ima. Otprat i le su je pjevajući Tebe Boga hvalimo u kor, zatim u k a p i t u l a r n u dvoranu gdje su je po­zdravile. Čuđenje s j edne i d r u g e s t rane. Redovnice su po­treseno gledale tu mršavu osobu i t a k o žalosnu, u cipelama s visokim petama, koja je naglo, gotovo žestokom kretnjom, odbacila svoj pusteni šešir, da bi primila c r n u kandidatsku kapicu. Većina sestara, mlađih, smiješila se, druge ostadoše ozbiljne, a neke su plakale od ganuća. Nijedna nije imala izražaj one kojoj časna m a j k a dade i m e : sestra Mari ja od Trojstva. Za vri jeme davanja poljupca m i r a svakoj sestri u njezinom se pogledu odražavao strah, gotovo groza, kao da su je živu zakopali. Kasni je su sestre shvati le zašto.« Bijaše to t jeskoba pred budućnošću. Sada se nalazila u luci. Ali to nije prvi p u t da je u luci pristala. Bila je u njoj i od-gurnul i su je na otvorenu pučinu svijeta. Trebalo joj je proći kroz k a r a n t e n u postulata i novici jata: dvije godine nesigur­nosti. U njezinoj je podsvijesti postojao još veći s t r a h pred samostanom. Ove sestre koje je primaju, s re tne u svom sa­mostanu, nisu to mogle pogoditi. Ipak je to bilo mjesto k a m o ju je Gospodin pozvao, i njegovom milošću samo je ovdje mogla naći svoje smirenje i radost.

Nova pridošlica povjerena je majci učiteljici p r e m a kojoj se ponijela vrlo otvoreno i »dobrom anđelu«, to jest jednoj

79 78

drugoj postulantici, starijoj u samostanu za osam mjeseci, ali deset godina mlađoj od nje. Mala s tr ideset sedam p r e -đenih godina veoma, veoma ponizno i poslušno uđe u školu života klarisa. Među dvjema postulanticama, obje k r h k a zdravlja i od rođenja bez majke, brzo je nastalo najsestrin-skije prijateljstvo.

Iako po narav i vrlo samostalna, nova se susestra t rudi la da ne bude zapažena. Bila je manje preplašena negoli na dan ulaska, ali je njezino izražajno lice često odsijevalo du­bokom žalošću. Sestre nisu znale uzrok pa su u sebi misl i le: »Mora da je mnogo trpjela.«

Samo majka opatica i njezino vijeće znali su za njezino protestantsko podri jetlo i prve pokušaje redovničkog života. Na njih je djelovala njezina blagost i želja da se pri lagodi zajedničkom životu, a posebno pažnja da što obzirnije učini mnogo mal ih usluga.

U srcu postulantice vladaše smirenje i nada. Svoju r a ­dost izražava u prv im pismima iz samostana.

2. rujna 1938. piše Bluet t i : »Bit ćeš s retna zbog milosti koju mi je Isus udijelio. 30. l ipnja ušla sam ovdje, kod kla­risa. Pr imile su me t a k o radosno i s ljubavlju, bez miraza i ičega drugog osim moje bijede i moje neutažive želje da napokon služim našem Gospodinu.« Dodaje pr imjedbu koja ublažuje njezin sud o E v i a n u 8 4 : »Ovdje je drugačiji duh. Mo­žda zato jer je moje raspoloženje manje zaht jevno: ono što me je nekad mnogo stajalo, sada mi je postalo milo i drago. Sve je milost. Zahvalna sam Bogu da sam boravila u Evi­anu, i tako, t a k o sretna ovdje . . .«

Pr i dolasku u samostan časnoj majci je iznijela pošteno svoje zdravstveno stanje, ništa ne skrivajući o svojoj dugoj bolesti i njezinim uzastopnim nas tupima. J e d n a i druga pr i­hvati le su da se pouzdaju u Gospodina i započnu pokušaj strogog života. Izgleda da su bile uslišane. Za vri jeme od četiri godine, sestra Mari ja od Trojstva ni jedan d a n nije p r o ­vela u bolesničkoj sobi, niti su je ikada vidjeli da se ispru­žila na počivaljci, a prva bolest u samostanu bila je groznica koja je i odnese. Ali uz cijenu kolike pažnje i kolike ener­gije i kolike potpore milosti !

34 Vidi bilješku 25.

80

Druge sestre nisu prošle tolike fizičke i mora lne kušnje pa nisu ni pomišljale koliko je n a p o r a od nje mogao t r a ­žiti zajednički život. Ustra jnom vježbom i h r a b r o mogla je pr ikr i t i svoje patnje. Videći je kako polazi na zajednički rad h i t ro i veselo, veselije od mladih, kako naslutit i koliko se osjeća k r h k a i na milost i nemilost i na jmanje prehlade. Ipak je koji p u t a uslijed kakva velikog n a p o r a ponovo zakašljala.

Iz sklonosti sestra Mari ja od Trojstva uvijek bi radi je ostala u ćeliji i obavljala sitne poslove s otvorenom knjigom pred sobom. Poglavarice su,misl i le da bi joj boravak na svje-žem zraku dobro činio. Rekli su joj da druge sestre za vri­jeme rada odustaju od čitanja. Velikodušno se od t a d a t r u ­dila da sudjeluje u kućnim poslovima tako da u t o m e s tekne spretnost, k a k v u se s obzirom na početke nije moglo ni slu­titi.

Blagovaonica bijaše stalna prigoda za odricanje. U početku su joj davali n e k e , olakšice, ali kasnije, osobito n a k o n pola­ganja zavjeta, sestra Marija od Trojstva htjela se u svemu držati zajedničkog života. Dapače često je s k r o m n o m jelov­niku dodavala mnogo mrtvenja, poznata jedino Isusu, i to tako da je to jedva koja sestra mogla naslutit i, na pr imjer odricala se voća, što je nadopunjavalo k a t k a d a s k r o m n u ve­čeru.

Mnogo ju je stajalo dizanje po noći, osobito zimi. K a k o zaspati poslije J u t a r n j e ? Dali su joj ćeliju na sunčanoj s t rani zgrade, ali su zimske noći veoma h l a d n e u Jeruzalemu, pose­bno u samostanu, smještenu na visini. Poslije t r i i četiri di­zanja u noći prisiliše sestru da počiva. Ali hti jući zadobiti neku veliku milost, molila je da smije, kako je to ona n a ­zivala, obaviti »devetnicu« J u t a r n j e . Bio je to za nju preve­lik napor. Malo pri je smrti, k a d je već osjećala prve n a p a ­daje bolesti koja će je odnijeti, obavljala je j e d n u t a k v u devetnicu za svoju t e t k u Alisu. Jednoj sestri, koja se ču­dila što je vidi svake noći u koru, usprkos u m o r n u stanju, rekla je t r o n u t o : »To je za pokoj duše moje majčice.«

Protekla je godina postulata. Poglavari, uvjereni u njezine dobre sposobnosti i smatrajući da ima dovoljno snage, pr i-pustiše je u novicijat. Habit je obukla 28. kolovoza 1939. na blagdan sv. August ina. K a k o li je t a d a sestra Mari ja od Trojstva duboko shvaćala njegovu rečenicu: »Za sebe si n a s stvorio, Gospodine, i nemirno je srce naše dok se ne smiri

81

u tebi.« Iako je dotada herojski tražila Gospodina, njezino srce još nije uživalo savršen počinak u njemu. Još je po­malo očekivala od stvorova oko sebe poneko razumijevanje i poštovanje što oni ne mogu dati, a novicijat, što ga je iz­ručila materinskoj zaštiti Djevice Marije, nije bio samo je­dnostavna formalnost. Zahvaljujući iskrenom svjedočanstvu njezinih susestara i posvemašnjoj otvorenosti kojom je sestra Marija od Trojstva unosila u svoje Zapiske upozorenja što ih zamjećivaše u svojoj svijesti, možemo pratiti napredovanje milosti u njezinoj duši. Ta su upozorenja također opomena i nama, otkrivaju nam zahtjeve takve unutrašnje pozornosti.

Sto je još imala naučiti? Najprije savršeno siromaštvo — samozataju vlastite volje. Izgleda da je materijalno siroma­štvo nije mnogo stajalo. Odgovaralo je dubokoj želji koja ju je privukla svetoj Klari. Govorila je: »Za nas klarise siro­maštvo se prije svega sastoji u tome da ne gubimo vri­jeme.« Ako je bila gotovo spora kod rada, nije to bilo zbog pomanjkanja revnosti, nego je radila vrlo dobro sve što je imala raditi i jednako marljivo nastojala izvršiti najgrublje kao i najfinije poslove.

Naprotiv, unutrašnje siromaštvo bilo je za nju predme­tom teške borbe. Kod sestre Marije od Trojstva upadala je u oči velika energija, posjedovanje same sebe, recimo i nje­zina volja. Nije ušla u samostan jer ju je to privlačilo, nije ušla poradi neke čuvstvenosti, nego je to bio čin volje. U njemu je ostala dokraja usprkos unutrašnjim borbama, za koje je samo Bog znao, stalno se naprežući uz potporu nje­gove milosti. Bog se služi drugima da nas posveti. Sestra Marija od Trojstva, veoma složene naravi i samostalnog zna­čaja, bez pomoći redovničkog života, posebno života u klau-zurnom samostanu, ne bi nikad stigla do tako visokog stup­nja savršenstva u ljubavi. Bila je svjesna da ju je Gospodin u svom milosrdnom planu doveo klarisama. »Bože moj! Oh! zahvaljujem Ti da si mi dao sestre i poglavarice da moju jadnu dušu iščupaju iz lijenosti, sebičnosti i oholosti.'8

Ona je htjela slijediti svoga Gospodina »blaga i ponizna srca«. Blagost je stekla uz cijenu dugih i strpljivih napora. Poneki nagli odgovori pa i kadgod mala šala koja bi joj izmakla — i to rijetko — prema njezinim majkama, koje

» Vidi Zaplsol br. 629.

82

su je voljele i praštale joj, jasno otkrivaju da se morala mnogo boriti. Malo-pomalo se žestoka borba sa samom so­bom ublaži dotle da većina sestara nije ni naslućivala ustraj­ne napore te duše, odlučne da se pobijedi pošto-poto. Do kraja je života bdjela nad sobom.

Jedan drugi oblik siromaštva što ga je imala otkriti jest samostanska šutnja. Za nju je to bila velika pokora jer bi rado iskazivala ljubav i da je drugi razumiju. »Ja te hoću budnom i da slušaš*,** zabilježila je u svojim zapiscima. Kako je bila veoma otvorena i poletna, koliko li bi htjela da može pokazati svoju pažnju prema drugima ili za lektiru ili rad. Trebalo ju je strpljivo naviknuti da radi na samoj sebi. Jedna ju je majka, s kojom joj je bilo dozvoljeno govoriti, primorala da to čini samo rijetko, kad joj uistinu treba ka­kvo razjašnjenje ili koja usluga, što je često bivalo jer se­stra Marija od Trojstva bijaše veoma skrupulozna. Novaki­nja se podložila toj disciplini pa kod svakog susreta odgova­rala smiješkom čuvajući se svake suvišne riječi, makar joj se činila opravdana. Nakon svojih zadnjih duhovnih vježbi, koje je završila 8. prosinca 1941., potvrdi spomenutoj majci da je sada »shvatila šutnju« i otada je savjesno obdržava.

Možemo i misliti koliko ju je morala stajati poslušnost, nju koja je izjavljivala da je »neovisna do skrajnosti«. Ne­ovisna i s manama takvih kvaliteta bila je u svojim odluka­ma uporna i tvrdoglava. U svijetu nitko je ne bi mogao na­vesti da popusti, ako bi svoj sud smatrala ispravnim. U sa­mostanu ju je poslušnost učinila poslušnom, uz cijenu veli­kog napora i kolike vjernosti unutrašnjoj milosti. U njezi­nim Zapiscima nalazimo jeku tih borbi: Ti si sama pobu­na, odbijanje, negacija.31 Takva opomena mora jasno otkriti na koji je način u prvi mah reagirala. Ipak majka opatica kao i učiteljica novakinja tvrde da je sestra Marija od Troj­stva bila savršeno poslušna. Nije se podlagala samo pogla-varicama, nego se pokazivala puna razumijevanja i susret­ljivosti prema željama susestara i uvijek pripravna da ih uslužno ispuni.

Te primjedbe o unutrašnjim borbama ne smiju nas zava­rati s obzirom na njezino pravo vladanje u samostanu. Ne

Vidi zapisci br. 245. Vidi zapisci br. 29.

83

možemo ništa bolje nego navesti zaključak svjedočanstva je­dne njezine poglavarice: »Konačno njezina blagost, pažnja prema drugima i želja da ostane nezapažena najviše su se doj­mile sestara.«

Dolazimo na bitno. Kod sestre Marije od Trojstva vjerno vršenje zavjeta rascvjetalo se u duboku i širokogrudnu lju­bav. Očitovala se pomnom pažnjom prema svima sestrama. Njezina ljubav bijaše domišljata i nije se samo zadovoljavala lijepim riječima. Majci učiteljici, koja bijaše i bolničarka, ako bi trebala olakšati kakvoj bolesnici, imajući mnogo praktič­nog znanja, sugerirala je jednostavan i uspješan lijek. Nije li koja sestra zanemarila neku ranu, ona se uznemiri i sa­vjetuje joj lijek. Uvijek je bila pripravna da bdije kod koje bolesnice, pa ako bi i mlađa sestra bila umorna, ne osvrćući se na vlastitu slabost, ponudila se da je »zamijeni« na Ju­tarnjoj. Jedna sestra nepokretna zbog posljedica nesretnog pada ležala je na svježem zraku. Sestra Marija od Trojstva prolazeći mimo, poljubila je bolesnu nogu, kao da bi to ubla­žilo bol sestri.

Za godina provedenih u samostanu razvile su se krasno neke kreposti pa je već od prvog dana naročito edificirala susestre dubokom pobožnošću bez upadnosti. Osjećalo se kako se brižno pripravlja na molitvu i primanje sakramenata. Je­dna je sestra zapazila kako je svaki puta bila sabrana i za­sjala od sreće kad je započinjala Božansku službu. Stroga prema sebi u službi hvalospjeva Gospodinu dopuštala si je prijateljski prigovoriti drugima neku njihovu malu nemar­nost: »Izgledate kao da se od bolesti oporavljate«, rekla je jednoj mladoj sestri koja se u koru naslanjala za vrijeme Oficija.

Članak »Vjerovanja« »Vjerujem u Općinstvo Svetih« bilo je za nju otkriće. Svakom prigodom preporučivala bi se mo­litvama susestara, a i sama je mnogo molila za duše u čisti-lištu, i njima povjeravala svoje najhitnije nakane. Međutim je njezina pobožnost najprije bila upravljena Djevici Ma­riji, zatim svetom Franji Asiškom i svetoj Klari. Kad je saznala da je sveta Koleta, obnoviteljica reda, prošla kroz više kuća dok se nije ustalilo njezino zvanje, smatrala ju je svojom posebnom zaštitnicom. Govorila je: »Tako se doga­đa velikim svecima. Tražili su svoj put u više zajednica i došli su tamo gdje ih je Bog htio.«

84

Za vrijeme novicijata čitala je »Duhovne spise« Charles de Foucaulda. Govorila je da joj ni jedna knjiga nije toliko dobra učinila kao ova, i od tada nastalo je duboko usrdno prijateljstvo između nje i pustinjaka jeruzalemskih klarisa. Ona je usvojila tako jednostavan način molitve »Brata Char-lesa«: »Sto mi imaš reći, dragi Bože? Evo, što ću ja tebi reći: Neću više govoriti, gledat ću Ljubljenoga.«

Pod uplivom milosti, mir se uspostavljao u njenoj duši. Kao što se događa osobama duboke naravi i onima koje su mnogo trpjele, ni ona nije posjedovala naravnu veselost. Ali naučila je mirno primati kušnje, držati ih za sebe, a drugima pružati samo blagost i radost. Gotovo joj je uvijek na licu lebdio smiješak.

85

D R U G I D I O

P O R U K A

UVOD

Početkom siječnja 1940. godine sestra Mari ja od Trojstva počinje bilježiti u malu bilježnicu riječi što ih je slušala u svojoj unutrašnjosti. Od one noći u veljači 1926., u kojoj se preokrenuo njezin život, za nju se mir više ne sastoji u tome da postupa suglasno sa svojom savješću, nego da se vlada prema onome što Bog od nje sada očekuje jer on očekuje više nego savjest. Ali kako da to sazna? Ustrajno traži rasvjetljenje u molitvi, uči šutjeti i slušati da osjeti od­govor. Bog se otkriva na tisuću načina. Lujza, uvijek sve pažljivija, sve jasnije spoznaje unutrašnji poziv, katkad naglašen izričitim riječima. To se događa onda kad ona mora stvoriti kakvu odluku. U tim časovima osjeća se sa­mom, slobodnom i odgovornom za svoj izbor. Ali prije ili kasnije taj je glas hrabri i prije svega potiče i ide sve dotle da samu sebe potpuno daruje u samostanskom životu.

Pažnja da se upozna volja Božja, temeljni je stav unu­trašnjeg života. To je nauka Biblije počevši od »Sheme Iz­raela« (Slušaj, Izraele!) u Ponovljenom zakonu i proročkim pozivima pa konačno u riječima samoga Isusa, kako ih iznosi sveti Ivan u govoru na Posljednjoj večeri i u Otkrivenju: »Ako netko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njima i on sa mnom« (Otkr 3, 20).

Sestra Marija od Trojstva nalazi također potvrdu svoga iskustva u čitanju mistika. Početkom 1940. godine prigodom Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, od 18. do 25. siječ­nja, piše svojoj prijateljici Lidiji von Auw, tada pastoru je­dne župe u kantonu de Vaud:

»Još više mislim na tebe za vrijeme sati klanjanja pred Presvetim Sakramentom... Pred Bogom sve šuti, sve išče­zava, osim onoga što je On sam urezao u naša srca, i tada malo-pomalo shvaća riječi svetaca ova siromašna grešnica, to jest ja. 'Sebe poznavati, poznavati Boga!'«

89

»Ti znaš što je rekla blažena Anđela iz Foligna: 'Koliko li je teško i neprilično govoriti da se kaže nešto drugo! Šut­nja, šutnja o svemu što nije o v o I Gospodinove rijeci Anđeli: 'Ako bi me tko htio vidjeti, veoma bih mu rado otkrio svoje lice; ako bi me tko htio osjetiti u svojoj duši, ne bih mu se sakrio; ako bi tko htio sa mnom razgovarati, s velikom radošću zajedno bismo razgovarali.' Šaljem ti te riječi, jer ih volim.

» ... Nedavno smo čitali veoma jednostavnu knjigu lijepa naslova Poziv ljubavi, poruka jedne male sestre konverse, Jozefe Menendez, od koje je naš Gospodin tražio da napiše ono što joj saopćuje: zov Njegove Ljubavi i Njegova Milo­srđa.«

Da li je ta lektira poticala sestru da i sama zabilježi po­ruku što ju je čula? Čini se da je njezina nakana skromnija, ona piše samo za sebe da bi se čvrsto držala u danima suhoće (vidi br. 163). Niti ne pomišlja da bi slušanje unutrašnjih riječi bilo nešto izvanredna. Nekoliko tjedana kasnije u bla­govaonici se čitao život sestre Marije od Božanskog Srca, Reda Dobrog Pastira u Angersu, u kojem se također govori o unutrašnjem glasu Spasiteljevu. Jednog dana sestra Ma­rija od Trojstva zapita majku učiteljicu:

— Da li ste i vi, majko, često čuli glas Gospodinov?

— Ne. Barem ne znam, ne sjećam se. — A da li ste ga vi čuli?

— Da, koji put. Opazila je da je taj odgovor snažno djelovao na majku

učiteljicu, pa se vrlo začudi. Bila je uvjerena da Gospodin govori svakoj duši kao što govori njezinoj. Kad je kasnije ispovjednik, koji donosi taj dijalog,ss pokušao protumačiti joj da Gospodin može govoriti na različite načine i prema tome, ako govori svakoj duši, nije nužno da to bude uvijek na isti način, činilo se da ga sestra Marija od Trojstva nije razu­mjela. Nakon nekog vremena vraća se na tu temu pa mu reče: »Slušajte, oče, Gospodin se ne slaže s vama. Ponovno mi je rekao i naglasio je da On govori svakoj duši.«**

3 8 Soeur M a r i e de la T r i n i t é , 2ème édition, Malines, 1947-8, p. 15.

« Vidi br. 137 i 247.

90

Ispovjednik ne sumnja u njezinu iskrenost, ali se boji obmane. I upravo je zato zatražio da zabilježi riječi koje čuje i da ih redovito njemu daje na uvid. Kao svjedok u najboljem položaju da sudi o zdravom shvaćanju sestre, bio je osobito potresen njezinom vjernošću da odgovori i na naj­manji poziv milosti. Poslije njezine smrti držao je svojom dužnošću da objavi ove Zapiske koje je smatrao »porukom«.

Svakako taj način saopčavanja treba razborito prihvatiti. Sveti Ivan od Križa ne protivi se želji i mogućnosti unutra­šnjeg razgovora, ali pokazuje koliko je važno i osjetljivo znati razlikovati istinito od umišljenoga: »Nerijetko se vi­đaju osobe, jedva preporučljive, a misle da su za vrijeme razmatranja čule unutrašnje riječi... i odmah ih krste bo­žanskim saopćenjima pa će vrlo uvjereno izjavljivati: Bog mi je rekao ovo, Bog mi je rekao ono.«40

U tom pogledu danas, u ovo uznemireno doba kad se našem Gospodinu i Djevici Mariji pripisuju mnoge opomene, Zapisci sestre Marije od Trojstva prije svega nam se predo­čuju kao zahtjevan i vrlo stvaran vodič kršćanskog života i poslušnosti Crkvi. Oni su upravljeni samoj sestri i duša­ma, bilo u samostanu, bilo u svijetu, jer svi su pozvani da slijede put svetosti. (Lumen Gentium — Svjetlo naroda, gl. 5).

Kako je Gospodin govorio svojoj službenici? Njezin du­hovni vođa i prvi izdavač njezinih spisa dao je ovaj odgo­vor: »Kao što kaže Nasljeduj Krista: bez buke riječi«.*1

Čini se da gotovo sve bilješke Zapisaka odgovaraju onome što sveti Ivan od Križa naziva »uzastopne riječi«:*9 one se jav­ljaju samo u stanju sabranosti; tada se duh ustali na jednoj istini, i da tako kažemo, kao da je u nju uronjen. Razmišlja­nja niču iz materije koja se razmatra. Duh prelazi s jedne točke na drugu, i to prilagođenim riječima i sudovima, lako i jasno, s novim pogledima koji daju razumjeti stvari do­tada nepoznate, tako da razum ne može to drugačije sebi predstaviti nego da dolazi iz njegove vlastite unutrašnjosti.

to Saint Jean de la Croix, La Montée du Carmel , l ivre II, cha-pitre XXVII. Trad. Chan. H. Boornaert, D e s d é e de Brouwer, Bru­ges-Paris, 1927.

4 1 Nasljeduj Krista, III., poglavlje 2. 4 2 Saint Jean de la Croix, isto.

91

17 stvari netko u sebi umuje, odgovara na svoja pitanja, sebe poučava, i to snažno proživljava. Pravo reći kontemplativac je sklon tako vjerovati, iako sam razmišlja i sam sebi daje odgovore, kao da razgovaraju dvije osobe. Ipak to nije pot­puno umišljanje. Bez sumnje duh radi prema vlastitoj ak­tivnosti, ali on je i oruđe Duha Svetoga, i s njegovom po­moći oblikuju se pojmovi, riječi i pravi sudovi. Odatle dolazi utisak jednog razgovora.«

Sestra Marija od Trojstva sama se često pitala o naravi toga unutrašnjeg glasa. Odgovorila je na pitanje svoga ispo­vjednika, kao i u odlomku jednog pisma, navedenom iza broja 79, koji mora privući našu pozornost: »... nakon toga je šutio. Ali kad šuti, to je kao da još govori. Daje ra­zumjeti. Pokušati to izreći riječima bila bi karikatura. Da­kle . . . oprostite!« Možda tu ima neki znak iskustva koji u mnogome, dubinom, nadilazi one uzastopne riječi.

Je li bila dovedena na misao da joj Gospodin govori na takav način, koji bismo ocijenili izvanrednim i koji bi se pri­bližavao privatnim objavama, ali koji je ona smatrala po­sve normalnim, budući da »Gospodin govori svima dušama«? Ništa ne dopušta da to ustvrdimo i vjerujemo da smo mnogo bliže istini ako sudimo da je sestra Marija od Trojstva, i ne­svjesno, stavila u Gospodinova usta odgovore koje je osjetila u samoj sebi promatrajući Isusa i ljubeći ga u dubokoj vjeri. Bilješke Zapisaka, od kojih su mnoge velike vrijednosti, sve zajedno pokazuju veoma duboku vjeru. Ako se u njima može i otkriti poneka naivnost i nespretnost, treba razumjeti da sestrin duh primjenjujući misao vjere na stvarnost svoga ži­vota nije uživao posebnu pozornost. Uz to postoji i posao redakcije, koja nije nepogrešiva u izboru riječi. Sveti Ivan od Križa još kaže: »Razum, rasvijetljen i poučen od takva Učitelja (Duha Svetoga), jasno razumije istine, i u isto vri­jeme vlastitim sredstvima daje oblik predmetu koji mu je saopćen. Možemo, dakle, reći da je glas Jakovljev, ali su ruke Ezavove (Post 27, 22)«.48 Zato u Zapiscima autoritet koji se može pridati riječima Isusovim ne prelazi autoritet kontem­plativne redovnice koja ih je napisala.

Dakle, razborito je ispravno protumačiti stanovite riječi i paziti na njihov smisao, da ih se tako može bolje razumjeti.

Saimt Jean de la Croix, isto.

92

Na primjer, poznavajući stvarno približavanje među različi­tim kršćanskim vjeroispovijestima, danas bi se bez sumnje sestra Marija od Trojstva u nekim bilješkama drugačije iz­razila. Ali uzimajući cjelokupnost njezine poruke, iznenađeni smo videći koliko je poruka bila usmjerena prema buduć­nosti, i kojom nas snagom uvijek iznova poziva na osobnu i zajedničku obnovu.

Da sačuvamo tom djelu oblik jednog »prikaza« života i poruke sestre Marije od Trojstva, morali smo se odlučiti da dadnemo samo jedan izbor — ali vrlo obilan i u kojem je sadržano sve bitno — iz njezinih Zapisaka. Radi lakšeg sna­laženja zadržali smo red i oznake brojevima kao što je u drugom francuskom izdanju. Neka bi čitanje tih redaka pro­budilo u nama želju da saznamo još i više, i prije svega da se sami obvežemo na unutrašnju šutnju pa da bismo onda spremno čuli Učitelja.

93

OSOBNI ZAPISCI (1940.—1942.)

1. (Bez datuma) »Zaboravi sebe! Ne brini se za svoje m a ­teri ja lne ili duhovne p o t r e b e ! Kad imaš sve što t i t reba, li­šavaš me radosti da se za tebe brinem.«

2. (Siječanj 1940.) »Ne brani se ! Ne ističi svoja p r a v a ! Ostavi mi veselje da te b r a n i m kad b u d e čas.

Šuti, š u t i . . . poput mene.« 3. (Nedjelja Dobroga Pastira, 2. poslije Uskrsa): »'Mala

moja zaručnice'«, daruj mi na d a r : svaku suvišnu riječ koju ćeš prešutjeti, svaki predmet koji nije neophodno potreban, p r e m d a je

dopušten, a ti ćeš ga se odreći, svaki umor, patnju, što ih drugi neće ni naslutit i, jer ćeš

ih sakrit i da mi dokažeš svoju l jubav i j e r su mi toliko po­trebni tvoji darovi.«*4

4. (27. travnja, Pričest16): » D o b r o h o t n o s t . . . B l a g o s t . . . Sa­čuvaj svoju dušu slobodnom i prozirnom, iznad poteškoća, briga, nesporazuma što ih sobom donosi k l a u z u r a . . . «

»Poučavati samo pr imjerom. Šuti, šuti u srcu svoga Boga!« 5. (Poslije polaganja zavjeta, 29. kolovoza 1940; 2. ruj­

na4") : »Moja si; sasvim si moja . . .

4 4 »Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe...« (Mt 16, 24; Lk 9, 23).

Zabilježeni prvi savjeti većinom pozivlju na odricanje i bezgra­nično pouzdanje. To su riječi koje vode dušu u unutrašnji mir.

4 5 Više zapisafca imaju naslov Pričest. To je povlašteni čas prisnih razgovora.

4 8 Te su riječi izrečene 29. kolovoza, ali zapisane 2. rujna. Zdravlje joj je bilo prilično dobro i kao da se učvrstilo, pa sto­

ga zajednica nije iznosila nikakve zapreke da je pripusti zavje-

95

Nemoj otići! Ostani sa mnom, u meni, koji te n ikada ne ostavljam. Tako dugo sam te čekao.

Jedina je s tvarnost samo ovo: Ljubim te i čuvam te.47

Za sada i za vječnost. Sve ostalo valja podnositi blago i s t rp­ljivo. To su samo kra tkot ra jne slike koje oko tebe prolijeću. Ali ja ostajem. Ljubim te i čuvam te.«

9. »Budućnost pr ipada meni, čega se bojiš?« — Plaši me noć, noć vjere, a u njoj sam sama. »Da ti osvijetlim put, dao sam ti svoju Majku, Zvijezdu

Danicu, u nju gledaj!« — Bojim se svojih kukavnosti, svojih budalaština, svojih

tlapnji. »Poslušnost razgoni t lapnje. Tko svoj život dariva vječnoj

Mudrosti, ne t r e b a biti učen. Misli samo na mene, samo na to kako da mi ugodiš : preinačit ću te.«

10. » Onako kako nastojiš ugoditi svome Zaručniku, t r u d i se da tako ugodiš i svojim poglavaricama. Preteci njihove že­lje! Radi ono što one vole! Neka osjete da ih ljubiš, da ih ljubiš osobitom ljubavlju.«

13. »Ne izruguj se svojoj poglavarici 4 8 ! Ona ima mnogo briga. Hoću da joj ne prouzročiš ni j ednu. U njoj l jubi m e n e ! Ja sam u svakoj duši i čekam da b u d e m ljubljen, pa da bih u njoj rastao.«

tima. Sestra Marija od Trojstva položila je 29. kolovoza zavjete na tri godine, ali ona se u svom <srcu zauvijek prikazala Bogu, ne usuđujući se uostalom nadati životu još itri godine.

Dan zavjeta bio je za nju više negol i zemlja. Ne govori o svo­joj tajni, ali su je susestre trebale s a m o pogledati pa da imaju ta­kav utisak. Sama je u opisu svog obraćenja napomenula: »Uvečer mojih prvih zavjeta rekao mi je da je zadovoljan. To je rekao tri puta.«

Prema običaju čitav je dan nosila vi jenac ruža — što joj davaše veoma mlad izgled. Bijeli veo novakinja zamijenila je crnim pro­fesa, a to je n imalo nije činilo starijom, nego joj je davalo ozbilj­niji izraz. U redovničkom odijelu izgledaše mnogo mlađa nego što je bila, jer joj je počelica pokrivala nabore čela.

Toga dana Crkva slavi mučeništvo svetoga Ivana Krstitelja, Zaručnikova prijatelja. Rečeno joj je da je ta podudarnost bez sumnje poziv na šutljivo trpljenje, poznato s a m o Bogu. Jedan čas zatvori oči i ne odgovori.

4 7 Te je riječi sestra potcrtala u rukopisu. 4s Ovaj bi paragraf mogao koga začuditi, pače i sablazniti.

96

14. »Nastoje te sakriti, učinit i da se ne zna da opstojiš. N e k a ! 4 9 Pokopaj se u moje Srce i meni prepust i da r a d i m ! Tada ću se poslužiti tobom da dovedem u Crkvu mnogo p r o ­tes tanata i to na način koji nadilazi sve što si možeš zami­sliti, j e r r a d i m ja, Bog. Ja, Bog, izvršujem svoje obećanje i uživam da odgovorim na ponizno pouzdanje.

Takve milosti jednoj toliko nesavršenoj osobi! Kad bi se tako shva­tilo, znači lo bi površno govoriti i o naravi toga izrugivanja i o sa­vršenosti, o putu k Bogu.

Druge će bilješke pomoći da bolje upoznamo običajno vladanje sestre Marije od Trojstva. S v e su te bilješke pune poštovanja i djetinjske nježnosti prema poglavaricama.

Poglavarica na koju se odnosila ta bilješka<, bila je prva koja je protestirala protiv bilo kakva zlonamjerna tumačenja te riječi. Na smrtni dan sestre još nije ništa znala o Zapisoima, ona je spon­tano zasvjedočila: »Kako lijepa duša! Nijedna druga nije prema meni bila tol iko pažljiva i fina« (Izjava oca ispovjednika).

4 9 Sestra Marija od Trojstva imala je mnogo talenata, kojima bi se mogla izvanredno istaknuti. Svladavši plašljivost, na blagdane je smišljala i sastavljala pjesme ili kakvu šansonu, crtala sličice, da bi tako razveselila poglavarice i susestre.

Tako je o Božiću 1940. posveti la poglavarici ovu pjesmu: Našoj dobroj majci u zahvalu za trud što ga je uložila da spasi jedno zvanje, Dijete Isus zahvaljuje.

U Bet lehemu nije bilo lijepa zelenila, samo hrpe prašine i s lame; s krovišta visjele krpe paučine njihale se na dahu noć i . . . Zemlja se pričinila tvrda i pusta, ipak sam se radovao, jer s a m gledao pokraj sebe dva oka moje Majke, puna svjetla. Došli su pastiri s darovima, isto tako kraljeviimudraci, i ostali narod. Polagali su kao relikvije sve što im se činilo najboljim, stvari korisne ili dragocjene. Smiješio sam s e . . . ali irnao sam jednu želju, a nisam je rekao — i nitko je nije pogodio — ! Zamišljao sam da u ručicama držim... ružu, rascvjetanu, bez trnja, otvorenu ili na pol zatvorenu, prozirnih latica, gipku, željan da je darujem, kao veliki cvijet što pade s neba, svojoj Majci, ili da mi bude igračkom...

97

Ali ništa mi ne odbi j ! Ni časa me ne ostavi, m e n e koji sam uvijek s tobom. Svaki svoj čin vrši za mene, ne propu­štaj ni j e d a n ; sve ih sabirem. Toliko želim da mi se služi savršeno.«

1941.

16. »Da, rad je radost i veliko dostojanstvo za čovjeka. Ali hoću ne samo tvoja djela, nego i tebe. Kad me napuš taš i misliš samo na svoj posao, obeščašćuješ me.«

17. (Pričest, 1. siječnja): »Radi svaki svoj posao što n a j ­bolje možeš ! Budi dobra sa svima svojim ses t rama i pogla-var icama! Nikoga ne sudi !

Budi dobra . . . l jubazna, l jubazna, l jubazna . . . Mene, svoga Isusa, l jubiš u svom bližnjemu; mene, sakri­

vena u svakoj duši, pa da mogu u njoj rasti, toliko želim su­sresti srce koje me tu želi i l j u b i . ..«

19. »Ne osvećuj se nikada, pa ni neprimjetno, pa nit i da koga drugoga osvetiš!

Tko se osvećuje, m e n e se odriče, m e n e koji sam Nak­nada. Zlo valja nadvladat i dobrim.«

21. »Slušaj me, ne s u m n j a j ! Ako me ljubiš, pogađat ćeš moje želje i za n a g r a d u za svoju vjernost imat ćeš sve više ljubavi.

Užasava te ta pr inosnica? 6 0 Ali zato sam te vodio sve do ovoga časa da je prineseš. Vidi, što si učinila u svom zvanju?

Budite blagoslovljene vi koje ste posve uz moje jaslice, u s v o m stanu, konačno postavi le svježu ružu, ružu na koju sam čekao: učinite da je uvijek lijepa, vaša mezimica, moja božična ruža!

(Pokušali smo tu pjesmu prevesti nevezanim slogom, dok ona u francuskom originalu ima sve značajke prave pjesme, uključujući i srokove. Op. prev.).

Nije l i prigodom blagdana osjećala neku stanovitu ravnodušnost ili razboritu suzdržljivost, k a o da nekako želi zatomiti ravnoduš­nost, sakriti je?

Umiruje ju riječ koju je čula: valja joj »pokopati svoj život« u Gospodinovo Srce, kao zrno u zemlju, da bi donijelo mnogo roda.

5 0 Zavjet žrtve

98

A što sam ja učinio? Nisam li ja sve vodio? Sto se, dakle, bojiš? Slobodna si, ali sve ćeš mi dati tek onda kad žrtva bude izvršena onako kako je očekujem. Nećeš l i mi sve dati?

Za danas daj mi samo suvišne riječi, što ćeš ih prešutjeti, daj mi ih mnogo!«

22. »Da, ja sam Ljubav. Svaki put me t jeraš od sebe kad­god radiš drugačije nego što ti Ljubav nadahnjuje, i uskra­ćuješ si pri l iku da ljubiš. Bez m e n e tvoje srce ne može ljubiti.

Ljubav ne vidi uvreda. Uvijek oprašta, n e u m o r n o . Ljubi nepres tano i uvijek sve više! Budi vel ikodušna svojim sestra­m a ! Svu ću te preplaviti.«

23. (1 srpnja, Blagdan Predragocjene Krvi Isusove61): »Kad t ra t i š vri jeme, vri jeđaš me, prezireš moje darove, sadašnjost62

koju p r e p u š t a m tvojoj l jubavi i tvojoj velikodušnosti.« 24. »Da, dobro si se ispovjedila, p r e m d a nisi zadovoljna,

jer nisi rekla sve što si željela reći. Zaboravi ono što je pro­šlo! Ne sudi n ikoga! Ne misli više na t o ! Misli na mene, slušaj m e n e . . . «

26. (16. kolovoza): »Stavi svoje stvari u r e d ! Budi pri­pravna, jer ću doskora doći po tebe. Doći ću po tebe izne­nada.« 6 3

61 Od 1. siječnja 1940. sestra nije datirala zabilješke, ili samo rijetko. Tek na ispovjednikov zahtjev, zadnjih mjeseci života da­tira više.

Na listiću, datiranu 1. srpnja bilježi: »Drži šutnju! Govori o drugome samo dobro! Ako se nekoga kri­

tizira, brani ga ističući njegove vrline. Ne suditi! Osloboditi svoju misao od sudova o drugome, pa bili i materijalni.

Izvršiti uslugu kad se pruži prigoda, činima, ne riječima. Savje­tovati s a m o kad je potrebno.«

Na isti listić dodat će odluke iz duhovnih vježbi 8. prosinca 1941. Vidi br. 151.

Umrla je 31. srpnja jedna sestra jubilarka. Zadnjih tjedana nje­zine bolesti sestra Marija od Trojstva iskazivala joj je najsrdačni­je mnogo nježne pažnje, nastojeći joj na svaki način ublažiti boli. Malo kasnije dat će dokaz podjednake požrtvovnosti u bolesti uči­teljice novakinja, prema kojoj je gajila vel iku zahvalnost.

52 S obzirom na »sadašnjost«, dar od Boga, vidi jutarnje prika­zanje na kraju knjige!

5 3 Uvi jek će joj ostati pred očima ta misao, ubilježena više od deset mjeseci ranije.

99

27. (31. kolovoza 5 4 : — Bože moj, danas počinjem iznova svoj jadni život u strogoj poslušnosti svemu što mi bude duhovni otac rekao ...

Neću se više baviti ni s kim osim s tobom i svojom stale-škom dužnošću; Ti već tako dugo čekaš na mene. Toliko sam uludo rasipala tvoje darove, tratila dragocjeno vrijeme.

Draga Majko, slatka moja Majko, povjeri Isusu ovaj ja­dni život! Neka ga od sada sasvim ispunja i neka radi od njega što god bude htio!

Nauči me, Majko Kristova, darovati mu sve! 29. »Shvaćaš li da nisi niš ta? S a m a po sebi otpor, prkos,

nijekanje. Bog jedini jest. Ja sam tvoj život. Shvaćaš li? P r a t i m te kao tvoj dah,

kao tvoje disanje, u dubini tvoje duše. Posve sam blizu tebe. Ja te potičem na strpljivost, blagost, p r e d a n o s t . . . Išti sve

od mene, išti svakog dana, svako jutro, sve što ti t r e b a za čitav dan, tebi i svima l judima. Išti bez prestanka, n e u m o r n o !

Moja je radost odgovoriti. Uvijek odgovorim, ali moj je odgovor različit. Bolje bi ga razumjela kad bi znala živjeti po vjeri.«

30 »Shvaćaš li kako si nesretna kad odbijaš dati mi ono što od tebe t raž im? Od tebe t ražim željama tvojih poglava­rica i susestara. Budi pažljiva! Ne odbij n ikada n i jedne ! To ti se još previše često događa.«

31. »U samostanu nije najpožrtvovnija ona koja u r a d i n a j ­više vidljiva posla, nego koja u r a d i najviše nevidljiva po­sla, koja najbolje zna povući se, ne smetat i nikomu, u sao­braćaju biti vedra, prozirna duša, da me kroz nju mogu drugi otkriti . Nije najvažniji onaj posao što vi radite, nego onaj što mi ga p r e p u š t a t e da r a d i m m e đ u vama.« 5 5

Jednoga dana jedna joj susestra reče: »Vrijeme je na zemlji dugo, na putovanju, daleko od Gospodina. Bila bih sretna da što prije umrem.« — »Ne vi, prije ja, ž ivo odvrati sestra Marija od Trojstva. Nadam se da će prvi iskopani grob biti pripravljen za mene.« Ipak tada ništa nije dalo naslutiti blizi svršetak.

5 4 Sestra Marija slavila je 29. kolovoza prvu godišnjicu svojih redovničkih zavjeta. Dva dana kasnije napisa o v e odluke.

3 5 Bijaše u samostanu jedna redovnica, veoma dobra, veoma radišna, veoma požrtvovna. Bez nje se nije ništa radilo, ništa ure-

100

32. »U samostanu postoji opasnost da n a k n a d u za svoj život odricanja t raži te u razonodi izvan mene, u stvorovima.

• A ja vas čekam, ja sam više nego ut jeha, izvor radosti . Pi jte na t o m izvoru kao vaš otac sveti Franjo!« 33. »Neka t i ne bude neugodno ponoviti svom duhovnom

ocu što t i velim. Tu nema ništa izvanredna. Govorim svakoj duši. Ako ih ima koje me ne čuju, to je zato što me ne slu­šaju.

Treba stvoriti duboku tišinu, j e r je moj glas vrlo blag. Treba dušu osloboditi svake brige. Treba me ljubiti u d u h u i istini, u svemu biti u istini.«

37. »Ne gubi vedrine u r a d u ! Redovnica m o r a d u h o m nadvladat i posao koji joj je povjeren, inače je samo n a d n i -čarka, a ne redovnica.

Treba da pojednostavnite i smanji te svoje potrebe, kao što je činila moja Majka. U m i r u valja donositi razbori te i smjele odluke.

Red je u t o m e da u svemu najpri je tražite Kral jevstvo Božje i njegovu pravdu, ostalo sve će vam se dodati .

Ne brinite se za uspjeh svoga r a d a ! Ja dajem onoliko uspjeha i ploda, koliko ga povjerite meni .

O, kako bi samostani cvali, kad bi bilo duha i vjere i siro­maštva koji sve daje i kad bi se trudi l i izvršiti samo ono što ja tražim. Od tebe t ražim da budeš savršeno poslušna svome svetom Pravilu, duhovnom ocu, svojim poglavaricama, da ljubiš sve što ti šaljem i da me slušaš.

Slušaj mjesto onih koji neće da čuju moj g las ! Ljubim te jer si i ti m e n e uvijek ljubila. Nisi znala da

upravo mene ljubiš kad si voljela svoje i one koje sam stav­ljao na tvoj put . Nisi znala da sam to Ja u nj ima koga lju­biš i koga nisi nikad htjela ražalostiti .

Sada me poznaješ, srela si m e . Daj mi svoje patnje kao znak ljubavi i neka me p o t a k n u da i druge duše pr ivučem k sebi, kao što sam pr ivukao tvoju.

đivalo, da ne kažemo, ništa odlučivalo. Ispunjavala je sav samo­stan. Ako nje ponestane, što će biti od zajednice?

Bog je dopustio da se razboljela i dugo bila u bolnici (vidi br. 74), a samostan to nije osjetio. Ne pouzdavajmo se u svoju vanj­sku važnost, svoju »nenadornjestivost« (vidi br. 71)!

101

Privukao sam te u noći, sada ćeš ići uvijek p r e m a sve većem svjetlu.«

39. »Protestanti se lišavaju prave vjere, jer ne prihvaćaju zagovora moje Majke, posrednice svih milosti.

Da okaješ nj ihovu sljepoću, ljubi moju Majku; posveti joj ponoćnu krunicu kad god t i to poglavarica dopusti.« 8 6

41. »Dobro si učinila što si popusti la svojoj sestrici, p r e m ­da si imala odličan razlog da je ne poslušaš. Zadovoljan sam.

Govorim t i us t ima drug ih; ipak uvijek ne kažu točno ono što želim, ipak uvijek ja očekujem čin l jubavi.

Poslušaj ih istom ljubavlju, kao da m e n e slušaš. Ti si moja l jubimica. Ti si sva moja. Budi uvijek takva!« — J e r me ljubiš, jer si sa mnom zadovoljan, dragi Bože,

daj mi u ime Isusovo obraćenje mojih. »Vjeruj, nadaj se, žrtvuj se; prepust i ih meni!« 42. »Da, želim da se ne brineš za druge. Nije to tvoja du­

žnost, osim da se moliš za njih. Tu malu dodatnu pokoru možeš mi svaki dan prikazati na

tu n a k a n u , ako t i to tvoj duhovni otac dopusti . Sto me osobito dira u p o k o r a m a jest poslušnost i l jubav

kad iznalaze kako da mi ih prikažu. Zao mi je. O, kako mi je žao! I kako želim — u p r a v o

trebam — da velikodušnost jednih n a k n a d i za druge. Ljubav naknađuje . Grijesi su uvijek nedostatak l jubavi p r e m a Bogu. Ljubi, ljubi susestre ! Ljubi mnogo poglavarice, n j ima je

to potrebno. Ali u šutnji« 6 7

43. »Kao što su u prirodi p o t r e b n e oluje, t a k o su p o t r e b n e i U svakoj živoj duši.

6 6 Zbog zamračenja u gradu za rata, redovnice nisu mogle o PCmoći moliti 'kanonsku Službu Božju. Zato su je kroz neko vrije­me premjestile u predvečerje dotičnoga dana. Ali da bi se držale d o p i s a o ustajanju u ponoć, i dalje su se svake noći dizale i za-iednički u koru moli le krunicu. Zbog s laba zdravlja sestri Mariji ocj Trojstva poglavarice su dopuštale da dolazi na tu krunicu sa­mo tri puta tjedno.

6 7 Željna dokazati isvoju ljubav Gospodinu, sestra Marija od Trojstva često si je nametala dodatna mrtvenja, ali uvijek po Pfistanku poglavarice i ispovjednika.

102

Ne gubi vedr ine zbog onih koji su u kušnj i ! Moli za n j ih; za njih prikaži boli moje M u k e i koje odricanje ili p a t n j u što ćeš sama sebi dragovoljno nametnut i .«

47. »Sitničavosti samostanskog života neizbježive su, ali na njih se nimalo ne obaziru duše koje m e n e ljube. Moje je Srce tvoj pravi samostan, tvoje utočište i kolijevka. Uvijek je otvo­reno i uvijek te čeka. Ono će ti dati radost, snagu, blagost, l jubav. Hoću da budeš radosna, jaka, neodoljivo pri jazna i vrlo blaga.«

48. »Sto ti je stalo, ako te ne žele u ovoj kući, 6 8 samo kad te ja ovdje želim i s tobom sam zadovoljan. Št i t im te na svoj način, štitim tvoju dušu. S obzirom na vanjski život, p r e m a tvojoj ponudi, želio sam da oćutiš p o n e k u strogost i poneku oštrinu. Jesi li zadovoljna?«

— Oh! Bože moj, Bože moj, želim samo Tebe! Ti to znaš.

51. »Odijelit ću te od svih stvorova da budeš sva moja. Hoćeš li? Tada si mi sve dala. T a d a ću se poslužiti tvojim jadnim životom.«

52. »Išti od mene za zajednički život dvije milost i : p raš ta­nje drugima — pusti kukolj rast i sa pšenicom — jakost u svakoj prigodi, bez umora, nadvladavajući zlo dobrim, u šutnji.«

53. »Ja ću poći umjesto tebe u Švicarsku. Klarise će se t a m o vrat i t i s osobom pogodnijom od tebe. Na zemlji ne m o ­žeš mnogo dobra učiniti, odviše si nespretna, nevjesta. Nije to tvoje poslanje. Tvoje je poslanje bilo da mi daruješ svoj jadni život da se njime ja poslužim p r e m a svojim željama.

5 8 Čitatelj bi se mogao zapitati nije li sestra Marija od Trojstva pretrpjela kakvo proganjanje? Sigurno ne. Osim nekih neizbje-živih nesporazuma, našla je naprotiv duboko razumijevanje kod poglavarica, koje su veoma brižno nad njom bdjele. Ipak se m o ­že reći da je neke susestre nisu razumjele i nisu se mogle suzdr­žati a da joj ne bi pokazale neku antipatiju.

Sjetimo se da ni svetu Tereziju od Djeteta Isusa nisu uvijek simpatizirale susestre.

U t im protivnostima jasnije se očitovala ljubav i poniznost ses­tre Marije od Trojstva. Malo po?lije njezine smrti jedna je pogla­varica napisala: »... protivnosti posred kojih je ovdje živjela, uči­ni le su da je bolje iskočila njezina strpljivost i zaborav same sebe.«

103

Doskora će biti tvoje poslanje da se bez pres tanka kod m e n e moliš da me duše susretnu i p r i m e ; da se duše dobre volje v ra te u Crkvu.

O h ! kad biste znali d a r Božji!«

54. »Hoću da budeš posve moja. Tako si b i jedna! Toliko sam ti potreban. Čuvat ću te u najdubljoj dubini svoga Srca : ti si moje posve malo čedo. Zajedno učinit ćemo nešto dobra, kao što sam ti rekao u Milanu. 5 8 Tek u nebu rad i t ćeš svom puninom.

Ne, na zemlji nisi ništa vel ika učinila, ali dala si mi što sam od tebe tražio. Doskora ću ja tebi davati .

Pr iprav i se, svega se liši! Hoću da budeš sva, sva moja.«

55. »Slušaj m e ! Ne gubi ni j e d a n čas ! Ali nemoj biti uzne­mirena, tko se uznemiruje, t r a t i vri jeme.

Misli na svoju kumu, 6 0 p reopterećenu poslom apostolata i odgovornošću. Da li si je ikada vidjela užurbanu, razdra-ženu? Uvijek m i r n a i nasmiješena.

Misli na moju Majku, koju sam i tebi dao za Majku ! K o m u je bila povjerena teža odgovornost negoli njoj? Uvi­jek m i r n a i nasmiješena, jer sam joj ispunjavao svu dušu.

Ne uznemiru j se, ne budi u s t r a h u ! Sve prolazi, samo tvoj Bog ostaje.

Ja sam red i savršeni mir, p r e m d a sam život i pokret i rad.

Da živiš mojim životom, ostani sva u meni, t i h o ! Ljubim t e ! Ne ispunja l i to p u n i n o m sreće svaki časak

tvoga života? Ljubim te i želim da to znaš. O! kad bi znala koliko te l jubim, čedo moje!«

56. »Ne boj se doći k m e n i . . . u svim svojim m u k a m a , i potuži se meni, ako hoćeš, ali n ikome drugom.

59 Vidi opis njezina obraćenja, str. 51., bilješka 14. 9 9 Kuma sestre Marije od Trojstva, gospođa Ferrario, bila je

dugi niz godina predsjednica Katoličke Akoije u Milanu. S obzi­rom na svoju dob, više puta je molila da je oslobode te odgovor­nosti. Kardinal-nadbiskup msgr. Scbuster nije smatrao da mora udovoljiti toj molbi. — Koncem 1946. godine pošto je pročitala knji­gu Marije od Trojstva, obrati se svome kumčetu jednom devetnieom i tada bude uslišana. Govorila je : »Sigurno mi je ona (sestra Ma­rija od Trojstva) postigla tu milost.«

104

Ne tuži se, pa ni svome duhovnom ocu! Ako imaš nekih poteškoća u vanjskom životu, zar zato nemaš moje nježnosti u u n u t r a š n j e m životu?

Vidim sve patnje, svaki napor, svaku nepravdu, i odgo­v a r a m svakoj duši ne samo po savršenoj pravdi, nego i po svojoj l jubavi koja daje b o ž a n s k i . . .

One koje žele naklonost, odobravanje stvorova, osobito svojih poglavarica, ne čine zlo. Dajem im to.

One koje u mojoj službi žele vremenito blagostanje i rade za to, imat će i to.

I onima koje žele moje povjerenje i mole ga i daju mu prednost ispred drugih dobara, dajem im.

A h ! malobrojne su duše koje prije svega žele Kral jev­stvo Božje i njegovu pravdu.«

59. »Kad se čemu od m e n e nadate, n i k a d a vam ne uskra­ćujem; ali ja ri jetko dobivam što od vas očekujem.

N a d a m se da ćete se ostaviti prolaznih briga i doći k m o m e Srcu, koje vas čeka. Rijetke su one koje se p u t e m ne zaustavl jaju! A ipak samo v a m ja mogu dati red, jedinstvo, radost, ist insku revnost.

Draga moja kćeri, ne zaustavljaj se p u t e m ! « 60. »Već si se davno mogla riješiti svega suvišnoga oko

sebe. 6 1 Žarom ljubavi n a k n a d i vri jeme potraćeno u mlakost i ! Oslobodi se ! O! kako ćeš biti radosna, kad se svega oslo­

bodiš i budeš sasvim moja. Oslobodi se t a k o đ e r svega što te previše zaokupl ja !

Budi jednostavnija sa svojim duhovnim ocem! Moli ga, bez ikakve primisli, za savjet u svemu! Bit ćeš mu smirenje, ako se pokažeš onakva kakva jesi.«

61. »Ima više vrsta l jubavi p r e m a bl ižnjemu: l jubav Samari janca, koja blaži r a n e tijela i duše; l jubav, koja predusreće r a n e budnošću da svakom zgo­

dom učini drugima što bismo željeli da se n a m a učini; no najuzvišenija l jubav jest unutrašn ja l jubav koja ura­

nja u Boga i br ine se samo za to da On bude otkr iven i upo-

0 1 Pregledavajući jednoga dana pomnije svoju ćelijicu, nađe neke predmete koje više nije smatrala potrebnim za svoj rad. P o ­taknuta duhom siromaštva, odmah ih se riješi. Ova zahilješka od­nosi se na tu zgodu.

105

znat. Takva l jubav oslobađa duše da bi one same od sebe došle k meni koji dajem ut jehu i jakost i život.9 2

Ima više vrs ta dobre volje: volja koja mi daje vaša djela; volja koja mi daje vašu slobodu i vašu volju; volja koja sebe sjedinjuje s moj im patnjama, sebe prinosi

kao žrtvu da i ona sudjeluje u n a k n a d i za grijehe. To je do­bra volja mojih prijatelja, mojih pouzdanika.

Moja je l jubav p r e m a v a m a t a k o neizmjerna da se nije mogla bolje očitovati negoli kroz patnju. Zbog te l jubavi i moji me prijatelji i pouzdanici l jube.

Jesi li shvati la? Vidiš li kako sam te l jubio? Kako sam te čekao i kako

te čekam?« 63. »Sav nered dolazi otuda što se ne sluša Crkva. Zeli

se živjeti izvan moje Crkve, u kojoj sam ipak ja izvor, život­n a s n a g a . . .

A koji su u mojoj Crkvi, zaboravljaju slušati me. Zamišljaju si da sam neki gospodar, i to ja koji v a m uvi­

jek n e u m o r n o stojim na službu, odgovarajući na vaše m o ­litve, čekajući, nadajući se da ćete od m e n e tražit i najbolje darove.

Kad se pr ignem nad vas, sakri ju se moja pravednost i svetost. Pr i tom je samo moja bezgranična ljubav, koja po­ziva vašu, dajući v a m pouzdanje i nadajući se vašem veliko-dušju.

Ostavi sve da budeš posve moja, da me ljubiš onako kako to Bog i Spasitel j zaslužuje da bude ljubljen.

Slušaj me i paz i ! Shvaćaš li?«

64. »Traže me tako daleko, iako sam posve blizu. Jesi li shvati la da sam s tobom, u tebi? Cim me zovneš, odmah odgovaram. Uvijek sam nazočan.

Što ti nedostaje?«

— Bože moj, da bi se razlila tvoja ljubav i zavladala među svima stvorovima. Jedinstvo, jedinstvo, jedinstvo!

»Išti to od mene, neumorno, svojim željama i svojim dje­l ima !

92 Vidi br. 80, bilješku.

106

Koliko budeš sebe zaboravila, toliko ćeš više proširit i je­dinstvo.

Blago obiteljima i samostanima koji imadu bolesnika, jer ih pohađanje bolesnika potiče na vježbu blagosti i strplji­vosti. Bolesnici n a k n a đ u j u za grijehe, nose moju sliku, sliku Kris ta koji t rp i u svojoj Crkvi. Tješiti ih u d u h u vjere znači vršiti djelo n a k n a d e u Crkvi, n a k n a d u što je očekujem od onih koji me ljube.

Svaki dom u kom n e m a bolesnika u opasnosti je da živi više za sebe negoli za mene.

Uvijek sam lakše zamjetljiv i djelotvorniji t a m o gdje ima patnje, j e r t a m o me više pr ima ju i slušaju.

Hoću da sva budeš moja, u patnji.« 65. »Doveo sam te u Jeruza lem da se zajedno uspnemo

na Kalvari ju. Tamo su me o k r u t n o raspeli. Budući da me ijubiš, i tebi će, ako dopustiš, probosti i r u k e i noge i srce. Srce, ako se odijeliš od svih stvorova; ruke, ako prihvaćaju poslove koji ti se ne sviđaju; noge neće ići t a m o k u d a bi htjele. Ali neće biti neki križ na koji ćeš biti dragovoljno pr ikovana; bit će to moje Srce, uz koje ćeš biti pribita, da te ništa više ne odijeli od mene . Pa ako iz l jubavi na to pr i-staješ, umnožit ću tvoju l jubav i posve te prožeti.

Prepus t i mi se!«

66. »O meni imaju krivi pojam. S m a t r a j u me nekim go­spodarom koji po svojoj mušičavosti dijeli svoje darove i nameće svoju volju.

Jesi l i shvatila da ni na što ne prisil javam. Nemoćan sam p r e m a vašoj slobodi. Ja u p r a v o prosjačim vašu ljubav.

P r o m a t r a j me kako se t rzam na kr ižu: eto moga kraljev­skog veličanstva. Trpio sam zbog vaših grijeha, ali vas ni­kako ne silim da to vjerujete. Pokazujem svoju M u k u — je li r ječita? — i čekam. Evo moga Božanstva: neut rudiva strpljivost. Već stoljećima čekam duše. Nikada ništa ne od­bijam. Moli me da me bolje u p o z n a š !

Isto tako čini u svom životu. N a k n a đ u j , zadovoljavaj za gri jehe ljudi, ljubi a da za to ništa ne tražiš za uzvrat i strpljivo čekaj da i tebe uzl jube! Ne susteži se da razveseliš drugoga ! Tako me častiš i služiš mi finom pažnjom. To mi toliko treba.«

107

68. »Prošao sam svijetom čineći dobro, donosio sam mir, red, dobrotu, čistu dobrotu.

Ozdravljao sam bolesnike. Opraštao sam grijehe. Donosio sam radost, ist insku radost, m i r n u radost.

Donosio sam Blaženstva. Pokazivao sam Boga. J e r ljudi ne poznaju Boga, ne l jube ga. Boga t reba pokazivati. To je l jubav p r e m a bližnjemu. Ne t r e b a se uznemirivat i zbog zla, nego t reba nadvladat i zlo

dobrim. Dobro će uvijek u svoje vri jeme slaviti pobjedu.« 69. »Pogledaj, u kakvo su me stanje s t a v i l i . . . pogledaj,* 3

moja me l jubav p r e m a l judima dovela do toga. Ah! n a k ­nada za gr i jehe! I da predobi jem vaše srce da mogu u n jemu vladati . Vaša me je sloboda razapela.

Mogu sve u srcu koje me ljubi, ali ako me ne ljubi, n e ­moćan sam. Koji me ne ljube, ne poznaju me. Radi na t o m e da me ljudi uzljube!«

— Kako? »Sredstvima što sam ih izabrao: trpl jenje koje naknađuje ,

zadovoljava za grijehe, l jubav koja dariva Boga.« 71. »Slušaj, ne t reba naravnoj djelatnosti pr idavat i veliko

značenje. 'Bez m e n e ne možete niš ta učiniti ' . Svjetovni duh traži naravi 'p romećurne ' i ' spretne ' kako

se to veli kad ih se hvali. Lako je pre t je rano se izmarati, djelovati vidljivo, na van j­

ski način. Veoma je teško* sebe zatajiti i pustit i meni da ra­dim. A ipak to je jedina plodna radinost koja t ra je u vječ­nosti.

Ostani u m e n i ! Računaj na mene!«

72. »Ti si ništa, ali to ništa bit će vječno sretno, jer ću te uvijek imati uza se. Kao što smo mi sretni i jedno u P r e ­svetom Trojstvu, t a k o žarko želim da sva moja stvorenja, sva b u d u ujedinjena u našoj neizmjernoj radosti, — sva, sva sva moja stvorenja.«

6 3 Sestra u svojim Zapisckna nikada ne aludira na viđenja. Mislimo radije na duboku meditaciju, uprt pogled na raspelo.

108

74. »Kad vam bolest ili kakva nesreća otme sestre i po­remeti red u samostanu, nije n ikakva nesreća. Pogađa samo sredstva, a nisam u neprilici za sredstva. 8 4

Nego kad vam ponestane d u h a vjere, kad rani te koju dušu nerazumijevanjem zbog nedostatka ljubavi, to je, eto, nesreća.

Suprotstavl jate se m o m e djelovanju u njoj, usporavate Božje kral jevstvo. To je nesreća. A jedva na to svraćate pozornost.«

75. »'Dođi kral jevstvo tvoje'«. Kad ćete shvatit i da to kra­ljevstvo traži većih žrtava nego što su mater i ja lne žrtve, m n o ­go dubljih molitava nego što su molitve usnama?«

77. »Cesto se podsjećaj da ste bića u razvoju, ovisna o mojoj milosti i jedni o drugima. Uzajamno ste odgovorni jedni za druge ; odgovorni za ono što ćete postati .

Sve ste složene iz mnogo e lemenata. Nijedna nije sasvim dobra ni sasvim zla. Treba ostaviti kukolj neka ras te sa pše­nicom.«

78. »Dobro sjeme t reba podupi ra t i u rastu, njegovati ga i izbjegavati da se pr i tome gleda na ono što ima zla.

Kad se to shvati, iščezavaju antipati je. U svakoj je nazočno Presveto Trojstvo, i u svakoj je je­

dinstven značaj, koji je ona, kojeg joj je Bog dao kad joj je stvarao dušu. Svaka duša ima svoju vlastitu l jepotu i slavi Boga na svoj jedinstven način.

Kad se to shvati, nestaje zavisti. Svaka duša ima svoje vlastito poslanje, jedinstveno. Valja

joj pomoći da ga ispuni i da se okoristi nepoznat im zal ihama ljubavi i velikodušja koje Bog skriva u svakoj duši.

Kad biste to shvatili, nas ta la bi široka struja suradnje da požuri dolazak moga Kral jevstva.

Moli da izmoliš jedinstvo! Moli više!«

79. »Kad vas pogodi kakva kušnja, t raž i te uzrok u sebi: kakvo ste zlo učinili?

Koje ste dobro zanemari l i?

e t Tako su toga dana morali odvesti u bolnicu jednu sestru, ve­oma požrtvovnu i radišnu. Vidi br. 31.

109

Budite svjesni svoje odgovornosti i načina kojim joj od­g o v a r a t e ! Treba najpri je razumjet i pa onda ispraviti. Tada ćete vidjeti da će kušnja prestat i kad više ne bude potrebna.«

80. (Uoči Svih svetih 1941.): »Da, želim da se prikažeš kao dragovoljna žrtva, ali htio bih da na to pr i s tane tvoja po­glavarica, jer pr ipadaš svojoj zajednici. No da bude jasno da redovnice nisu dužne br inut i se samo za uzdržavanje sa­mostana, nego da ponajpri je mora ju radit i za kral jevstvo Božje i njegovu pravdu, dat ću zatraženi znak. 8 5

es y e c V i g e tjedana bio je poziv Gospodinov sve uporniji da sestra Marija od Trojstva učini zavjet žrtve. Za taj čin trebala je najprije tražiti pristanak časne majke. Povjerava se svom ispo­vjedniku. Na njegov zahtjev predala mu je jednu stranicu Zapi-saka s ovim pisamcem:

+ Isus Samostan klarisa u Jeruzalemu — 21. listopada 1941. Oče, Evo zatraženi listić. Razumijete zašto žel im zavjet žrtve koji

poglavari dopuštaju katkada prikazati Gospodinu. Zimus mi je rekao: »Sveci i svet ice predobili su za Crkvu mno­

go duša samo sjajem svoje svetosti. Ti ne možeš, ali daj se pa ću se tobom poslužiti da privučeni mnogo duša u Crkvu. Ja ću to učiniti. Ali daj mi sve!« .(br. 36)

Kad misl im na naš jadni život 1 na velike poteškoće što nas čekaju, ne zbog redovničkog života, n e g o zbog deformacija u re­dovničkom životu, n e m a m hrabrosti...

Bi lo je to ljetos, jer se nisam odvažila da o tom govorim na­šoj časnoj majci, rekao mi je: »Imam razloga zašto to od tebe tražim, kasnije ćeš razumjeti.«.

Od tada šutnja o tome. Ne'traži izričitim načinom, ali ima tako diskretan i siguran način kojim daje razumjeti što želi pa sumnje nestaju i njegov je zahtjev neodoljiv. Otkrivam ga u svojoj jadnoj duši s i lno snažnije i s i lno nježnije nego što bih mogla i zamisl it i . . .

Ne može mu se ništa odbiti. Ako se varam, prevarit ću se samo utol iko što bih željela biti

velikodušna, tada će mi Gospodin biti milosrdan. Na vama je, oče, da sudite, poslušat ću vas.

Od s v e g srca s a m vam zahvalna, oče, i želim uvijek ostati u Njemu, iako nedojtojna, jedno od vaše siromašne djece.

S. Marija od Trojstva, R. s. K.

Zatraženi listić

»Sav nered proizlazi odatle što se ne s luša Crkva. »Želi se živjeti izvan moje Crkve. . . (br. 63)

110

Redovnica koja nije položila zavjet žrtve, pri je svega pr i­pada svojoj zajednici, a Bog, p r e m d a je neograničeni G o ­spodar njezina života, računa s njezinim obvezama p r e m a za­jednici.

Redovnica koja je položila zavjet žrtve, izručena je na milu volju Božju, pa bile bilo kakve njezine obveze p r e m a zajednici. Ona sva pr ipada Bogu.«

81. »Da, za tebe sam, a ne za tvoje poglavarice, rekao da budeš svjesna svoje odgovornosti. Zato je p o t r e b a n n a p o r iskrenosti i samozataje same sebe. 6 8

Koliko god bio tvoj život i s i romašan i beskoristan, odgo­vorna si za duše koje poznaješ, kojih su ti poteškoće poznate, njihovo bezvjerje, nepoznavanje tvoga Isusa. Koliko to shva­ćaš, toliko si odgovorna.

Svi ne vide m o r a l n u bijedu, nesposobnost gr i jehom zaro­bljenih duša. Ali koji vide, moraju im priteći u pomoć po-što-poto.

Ne sumnja j ; sa m n o m sve možeš.«

84. »Nikad ni tko nije požalio za onim što je meni dao. Valja učinit i sve štogod se može i tek t a d a neprevarl j ivo računat i na moju pomoć.

I m a t e pravo oplakivati odsutnost majke učiteljice, to je naravno. 6 7 Ali, vidi kako se l judi pr iv iknu živjeti bez mene, bez m e n e koji sam dao svoj život za svako svoje stvorenje.«

85. »Kćeri m o j a ! Gledaj k a k o je mater i ja loš gospodar; okreće se prot iv onih koji joj služe i zatvara ih u svoje gra­nice.

»Ima više načina l jubavi : . . . »Ima v iše vrsta dobre vol je: . . .« (br. 61) Poslije toga je šutio. Ali kad šuti, kao da još govori. Daje ra­

zumjeti. Pokušati to riječima izreći, bila bi karikatura. Tada. . . oprostite!

Ispovjednik uvjeri sestru da ima njegovu potporu i hrabri je neka nastavi bilježiti unutrašnje riječi i njemu ih redovito davati na uvid.

Neočekivano, gotovo nenadano poglavarica bez poteškoća dade pristanak.

68 Vidi br. 79. 6 7 Nalazi se bolesna u bolnici.

111

Naprot iv sve vri jeme i sva briga što posvećujete Duhu, oslobađa vas propadljivoga.

Što se u velikom odigrava m e đ u narodima, to se u malom događa u uprav i obitelji i redovničkih zajednica.

Što više jedna duša služi D u h u , to više pojednostavnjuje i sređuje mater i ja lni rad i 'poslove' i lakše nj ima upravl ja. Ako li je mater i ja lno satire, to je stoga što zanemaru je Duh.

Kćeri moja, valja uvijek tražit i 'najprije kral jevstvo Božje i njegovu pravdu, ostalo će vam se nadodat i ' .

Neka ti ne bude teško shvatiti.«

86. »Da, ima mnoštvo žr tava koje spašavaju od uništenja l jubav i pravdu. Takve me, a da to ni ne znaju, slave s t rp­ljivošću podnoseći posljedice gri jeha kojih nisu počinile, i l jubavlju p r e m a bližnjemu koja n a k n a đ u j e i oprašta.

A one koje se dragovoljno pr ikazuju kao žrtva u n a k n a d u za grijehe, slave me više. Daju mi najveći dokaz ljubavi. To su moje ovce koje me poznaju i poznaju moj glas.

Hoćeš li?«

87. (2. studenoga): »Nisi li nestrpl j iva da mi se pridružiš? Ne t reba se bojati smrt i ; zar ne znaš da ću biti s tobom?«

88. »Da, klarise će se v ra t i t i u tvoju zemlju, t a m o m e đ u protestante, o tkuda ih je ist jerala reformacija. A ti, dijete re-formacije, ti ćeš doprinijeti da ih t a m o dovedeš.

To t i je d a r od mene. Vidiš koliko te l jub im! I ti ćeš meni zasvjedočiti svoju l jubav i svoju želju da

naknađuješ za grijehe. O! kad biste znali što je moja l jubav! I kako mi je po­

t rebno da se pouzdate u n j u ! Budi v jerna u mal im stvar ima, da, i budi v jerna do smrti !«

90. »Postoji bezdan između Stvoritel ja i stvorenja. Vaša vri jednost nije u vašim osobnim sposobnostima, pa bile i genijalne, nego u vašoj sposobnosti da pr imite svoga Stvori­telja i pust i te mu da živi u v a m a i da ga kroz vas vide.

Ljudi ga otkrivaju po vašem načinu bivstvovanja i djelo­vanja.

Gdje sam ja, vlada istina, da, gnušanje pred lažju, pred nesvjesnom dvoličnošću.

Gdje sam ja, vlada jasnoća, red koji sve pojednostavnjuje, zadovoljstvo, stalna, sakr ivena radost, i u najgorim patnja-

112

m a ; zato, da b ih svoje stvorove ispunio radošću, privlačim ih k sebi i hoću da boravim u n j i m a . . . «

92. »Moji su nepri jatel j i : laž, osobito pomanjkanje iskre­nosti koje koči mnoge duše, je r same sebi neće priznati n a j ­tajnije n a k a n e :

lakomislenost i neznanje zbog lijenosti; žurba, n e r e d ; b u k a : b u k a riječi, b u k a sebičnih želja, b u k a što je ljudi

izmišljaju da se ras t resu i m e n e zaborave. Moji su pri jatel j i :

istina, iskrenost, šutnja, red, i poštivanje koje me otkriva u svim stvorenjima.« 93. (6. studenoga 1941.): »Moraš vjerovati što ti kažem.

Zašto sumnjaš? Da li sam te i j e d a n p u t prevar io? Da, vje­ruj mi usprkos svim pr iv idnost ima; tada je tvoja duša slo­bodna i sretna.«

95. »Koji me malo ljube, malo se pouzdaju u mene. Koji me mnogo ljube, uvelike se pouzdaju u mene. Koji svojoj l jubavi ne stavljaju nikakvih granica, bezgra­

nično se i nezaustavljivo pouzdaju u mene. Njih ne mogu razočarati .

Više me častite pouzdanjem što mi ga iskazujete, nego svime što biste mi mogli dati .

I gledaj, odmah vam odgovaram, stavljajući radost u srce koje me časti pouzdanjem.«

97. »Raduje me što se (klarise) namjeravaju vrat i t i u Orbe, i to želim. 6 8

«8 Vidi br. 53, 88, 114, 276. U XV. stoljeću Red sv. Franje i sv. Klare obnavlja nekolicina

vel ikih svetaca. Koleta iz Korbija (1381—1447.) apostol je povra­tka na strogo siromaštvo Pravila sv. Klare. Osnovala je samostan klarisa u Vevey-u i njime upravlja dvije godine (1425—1426.), za­tim u Orbe (1426—1428). Kad su u Orbeu građani Berna namet­nuli reformaciju, klarise su ostale v jeme katoličkoj vjeri, ali mo-radoše napustiti svoj samostan 1555. godine. Združivši se sa suse-strana iz Vevey-a, sklonile su se u samostan u Evianu, gdje se zajednica održala s v e do danas.

Godine 1477., zahvaljujući plemenitoj vojvotkinji Jolandi S a -vojskoj i blagonaklonosti vlasti, kćeri svete Kolete mogahu se na-

113

Ali očekujem više negoli velika djela. Očekujem da mi drugačije dokažeš svoju l j u b a v . . . onako kako je to tvoj Bog dokazao da vas ljubi.

Gleda j ! Nisam izveo velikih djela. Svaka od vas može i na najskroviti jem mjestu, velikodušno, junački dar ivat i l jubav za l jubav.

To od vas očekujem, to od vas ž e l i m . . . « 100. »Da, kad se pr ikažeš kao žrtva z a v j e t o m " i po do­

puštenju svoje poglavarice, t a d a ćeš uist inu biti sva moja. Moći ću upotri jebit i tvoj život po svojoj volji za brži dolazak moga Kraljevstva.

Sto se bojiš? Neću te n a p u s t i t i ; uvijek sam s tobom, želim kral jevati u tebi. Nisi li moja draga kćerka, l jubljena moja?«

101. »Doveo sam te ovamo zato da mi prikažeš tu žr tvu i zato sam te očuvao tokom čitava tvoga života, shvaćaš li?

Učinit ću što sam rekao.« 102. »Treba žrtava koje bi izmiješale svoju k r v s krvl ju

na Kalvari j i ; to je pravednost, red, Božanska m u d r o s t i to je zahtjev svetosti.

Treba žrtava koje bi svjedočile moju riječ da se ona živo ukori jeni i da neokrnjena vječno traje.

Hoćeš li«?

103. »Da, plašljiva si. Učinit ćeš kao oni koji su me lju­bili: da mi dokažu svoju l jubav izabrali su najgorče. Usudit ćeš se, za m e n e ! 7 0

Smionim sam udarc ima bičem istjerao trgovce iz h r a m a . Istjeraj iz svoje duše tu brigu za sebe, misli samo na m e n e i na moje želje: t a d a nećeš više biti plašljiva. Bistrije ćeš gledati i biti domišljatija da mi služiš. Iskoristit i sve pri l ike koje ti pružam, iskoristiti sve predmete, to znači radit i sa m n o m .

staniti u Zenevi. Za vrijeme 'burnog razdoblja, ikoje je dovelo do pobjede reformatora, ostale su nepokolebive u svojoj katoličkoj vjeri. Konačno, prisiljene ostaviti grad, otputovale su 29. kolovoza 1535. u Annecy. Taj samostan je nadživio francusku revoluciju.

Cf. Ganter Edmond Les Clarisses de Genève. Edition de la Société Catholique d'Histoire, Genève, 1949.

6 9 Zavjet žrtve. 7 0 Radilo se o tome da zamoli poglavaricu za dopuštenje da

položi zavjet žrtve.

114

105. »Ljubav i pa tn ja su nerazdjeljive. One koje posebno ljubim, častim patnjama, vjeruj mi.

Ako ne ljubiš, ili ne l jubiš više, to je zato što još nisi t rpjela za osobu p r e m a kojoj si ravnodušna. Sto tko više t rp i za n e k u dušu, to je više ljubi.«

106. »Zle stiže o d m a h kazna u njihovoj duš i : l jubav se gasi. Nemaju više mogućnosti da l jube one koj ima su uči­nili krivo.«

109. »Ljubio sam trpl jenje ja, čovjek boli. Izabrao sam trpljenje, jer kad se s l jubavlju prikaže, n a k n a d a je za gri­jehe.

Ljubav okajava grijehe, jer pomanjkanje l jubavi u gri­jehu vri jeđa Boga. Ali kad se patn ja združi s ljubavlju, p a t ­njom dani dokazi l jubavi p r a v a su n a k n a d a pr ikazana Bogu. To znači dati Bogu nešto što On n e m a u nebu.

Tako sam izabrao trpl jenje da bi sva, sva moja stvorenja, pa i ona najbjednija poput tebe, mogla imati nešto drago­cjena da pr inesu Bogu.«

110. »Zavjet p o t p u n e žrtve položit ćeš na r u k e moje Maj­ke, posrednice svih milosti. Ona će tvoju žr tvu pr ikazat i Bogu. 7 1

Tek u n e b u ćete shvatiti koliko dugujete mojoj Majci i ka­kav sam v a m d a r dao kad sam v a m Nju za Majku dao. I koliko je nedokučiva l jubav Božja koja je za vas stvorila Dje­vicu Mariju, posrednicu svih milosti.«

112. »Ostavi zemaljske radosti, ne misli na n j ih; budi rav­nodušna p r e m a njima, pa ću te upoznat i s drugim, boljim radost ima.

I spunjam tvoj dan, i spunjam tvoj rad, i spunjam tvoje srce. Pust i me da v ladam i u svem tvom duhu. Što ti je od­vra tno i što te zbunjuje promatra j blagošću koju sam vam pokazao u svojoj Muci — i samilošću. Imajte smilovanja je­dni s d r u g i m a ! J e r i m a m smilovanja s vama, ako vam je uzdržan ovaj život sa svim njegovim mogućnost ima da se p r e o b l i k u j e t e . . . «

114. (Nedjelja, 23. studenoga 1941.): »Radosno ćeš polo­žiti svoj zavjet žrtve, jer mi donosi veoma veliko veselje.

7 1 Malo dalje ćemo vidjeti da je taj zavjet položila na blagdan Bezgrešnoga Začeća, 8. prosinca 1941.

115

Da, klarise će se vrat i t i u r o m a n s k u Švicarsku, budi us t rp-Ijiva i pouzdaj se u mene. Pust i me da r a d i m ! Ti se u to ne razumiješ, nije tvoje područje. Tvoje područje jest moje Srce, u kojem želim da budeš pokopana i bez prek ida moliš za duše, a ja ću raditi . A onaj mali samostan bit će posvećen mojoj Majci, posrednici svih milosti.«

115. »S obzirom na rad, u d u h u svoga Pravila, radi je radi više nego dosta. Taj mi je dodatak v e c m a u g o d a n : v idim ga i r a č u n a m s njime.

Ništa nije nekorisno, ništa nije i zgubl jeno. . .« 116. »Ljubav je zaodjenuti d r u g e onim što ih čini Bogu

ugodnima. Dati im čak i svoje misli, najbolje od svoga u m a . . . Ne

samo podnositi da ih se oni domognu, nego ih ukrasiti svime što ih može uljepšati.

Tako sam dao svoju krv. Nepres tano dajem čovječanstvu svoje Tijelo, svoj Duh, svoju misao, najbolje svoga u m a .

Shvaćaš li? Božja misao d a n a je čovjeku! I ne samo da mu je dajem, nego mu je udahnju jem t a k o fino da postaje njegovom, kao dio njegova bića; da mi bude sličan i da se svidi Bogu, ukrašu jem ga jednom od Kristovih krasota ; nje­govom Misli ! To je ljubav.«

118. »Cim pris luhneš u dubini svoje duše, o d m a h me pro­nalaziš : već sam tu i čekam te. I tako u svakoj duši. Kao što oni koji se ljube, tokom d a n a uglavljuju sastanke, gdje se posvećuju samo j e d a n drugome, t a k o i mi i m a m o sas tanke : to su Časovi službe, danju i noću, Misa, P r i č e s t . . .

S veseljem se pripravl jaj na n j i h . . . Želim tvoju dušu vi­djeti preplavl jenu veseljem i da posvuda zrači oko tebe.«

119. (Poslije Pretvorbe): »Jesi li shvati la k a k o sam po­slušan? Dajem se, popuš tam željama svakoga. Cini i s to ! Majka vikarica želi da brže ideš u vrt , 7 2 zadovolji je. Poglavarica želi da budeš što manje u ćeliji: popust i ! Sto je važno da li si ovdje ili ondje? Posvuda te pratim.«

120. »Kao što se moja Providnost br ine za vaš svagdanji k ruh, da bi vam tijelo moglo živjeti, t a k o se moja preblaga Providnost br ine da svaki dan imadnete novih žrtava, no­vih prigoda, da vježbate krepost i za koje me molite, da budete

7 2 Bila je zadužena radovima u vrtu. Vidi str. 81.

116

žive rastući dnevno u spoznavanju m e n e i l jubavi p r e m a me­ni. Mislite na to kad dođe patn ja !«

121. »Da, Svemogući sam. Moja bi vam se čudesna pomoć češće očitovala, kad biste se pouzdavale u mene, ne zanema­rujući ni jedno sredstvo koje v a m je na raspolaganju. Klo-nete prije negoli ste sve pokušale. Šal jem vam pr i rodna sred­stva i samo kad njih savjesno iskoristite, možete r a č u n a t i na moje neprevarl j ivo, n a t p r i r o d n o posredovanje . . .

Ali uvijek vam pomažem, i u prvom redu upot rebom na­ravnih sredstava.«

124. »Svi redovnici i redovnice, osobito oni koji žive u ovi­snosti poput tebe, bez ikakve odgovornosti osim da slušaju i ljube, moral i bi usredotočiti svoje sile i raspoloživo vrije­me da me čuju, je r govorim svakoj duši. Umjesto toga dovi­jaju se kako da se istaknu, kako da nadvise ostale. Izgublje­no vr i jeme! Izgubljeno vri jeme za vječnost i za l jubav. Za­pamti, kćeri moja : izgubljeno je vri jeme, pa m a k a r bilo ispu­njeno bilo kakvim zanimanjem, jer ne služi da te približi meni, j e r »'bez mene ne možete ništa učiniti'«.

125. »Nije dosta reći: 'Bože moj, uzdam se u t e ! ' T r e b a izvršiti unutrašn j i posao da se oslobodiš svake brige i naslo­niš se na moje Srce, kao sveti Ivan, apostol, na Posljednjoj večeri, jest, kao l jubimac sveti Ivan. Od svake duše očekujem takvo pouzdanje.«

126. » . . . Pros ipam svoje darove, a vi ih ne želite i ne pr i­pravl jate se da ih pr imite. Zat rpani ste onim što čuvate za sebe, što nikako ne date iz svoje ruke . Slični ste b u n a r i m a s ustajalom vodom. K a k o bi takvi b u n a r i pr ihvat i l i svježu i čistu kišu koja pada s neba?

Kćeri moja, daji neumorno, daji sve što imaš, i svoju mi­sao, i svoj t rud, i svoju ljubav. P r e p u s t i sve z a m a h u l jubavi ! Želim te posve s iromašnu i l išenu svega da te mognem sva­kog dana obasuti novim darovima. Daj bez ograničenja, bez pridržaja za b u d u ć n o s t . . . Budućnost sam j a !

Radost vam je svega se osloboditi i u svemu ovisiti o meni jedinom.

Meni je radost da vam dokažem p r e k o m j e r n u svoju lju­bav.«

127. — Zašto je jedinstvo među nama tako teško? Je li stoga što su nam prirode različite? Ali mi se jedna od druge

117

razlikujemo manje nego sve tri Osobe Presvetoga Trojstva u svojim različitim vlastitostima.73

»Nema ništa što ne bi bilo za moga Oca i što ne bi pr i­padalo m o m e Ocu.

Otac n e m a ništa što ne bi pr ipadalo meni . D u h Sveti n e m a ništa što ne bi dar ivao n a m a i preda­

vao n a m a , i što ne bi saopćio svima onima koji to hoće pr i­miti .

Nemaj te ništa što ne bi pr ipadalo svakoj vašoj sestr i : siro­maštvo i l jubav.

Ne pridržavaj ništa za se što ne bi bila p r i p r a v n a dati svakoj susestr i ; t a k o će doći jedinstvo.

Jedinstvo je zarazno, neodoljiv p lamen. Počinje u malom, u tajnosti srca. Treba uspostaviti jedinstvo svake svoje misli i svih svojih osjećaja s Bogom.

Ono se zatim širi, zahvaća obitelj, zajednicu, d r u š t v o . . . O! kad biste znali htjeti sreću svima koje sam v a m d a o ! Jedinstvo je jednostavno i lako.« 128. »Postoje dvije veoma različite s tvar i : dobrota kojom

susrećete dušu koju u d n u srca ne cijenite; i dobrota kojom nastoj i te pronaći l jepotu sakr ivenu u duši koju niste skloni cijeniti.«

— Moj Gospodine Isuse, koja Ti je od tih dviju dobrota draža?

»Druga.« 129. »Pokazati se, pokazati se ! To upropaštava duše. A ipak nisam li vam pokazao lice Boga koji je postao čo­

vjekom? Kad ćete shvatiti?« 130. (Duhovne vježbe74): »Meni govoriti i m e n e slušati —

dvije su različite molitve.«

7 4 Sestra Marija od Trojstva ise čudi. Njezina tankoćutna os­jećajnost !i finoća duha uzrokovali su da su je jače nego druge boljeli sitni sukobi u životu zajednice. Kao što je Gospodin molio (Ivan 17, 20—26), ne bi li bratsko jedinstvo moralo biti na sl iku jedinstva Presvetog Trojstva? Sestra Marija se čudi i pita.

7 4 Od sada pa do 8. prosinca zabilježene riječi označuju osobno mišljenje ili rasvjetljenje o razmatranim ili propovijedanim stva­rima za vrijeme duhovnih vježbi.

118

— Moj Gospodine Isuse, koja Ti je draža? »Ona koja me sluša.«

131. »Da, kao i zavjet žrtve za duše, 7 5 ako učiniš što od tebe tražim, što t raže tvoja poglavarica i tvoj duhovni otac, ako popustiš željama susestara, t a d a ću i ja popustiti svima željama koje ti nadahnjujem, svemu što me budeš ponizno molila.

Moja je radost uslišavati mol i tve ! Nije to milost što je samo tebi iskazujem, tako činim svakoj duši. Ah, kad bi me razumjele!«

132. »Da, moja je moć neizmjerna; nadilazi sve što vaš um može i zamisliti. Naslućuješ to videći sredstva za koja se čini da su određena samo za j e d n u stanovitu svrhu, a i ja ih u isto vr i jeme namjenjujem da služe i za m n o g e druge slu­čajeve.

Zapamti ovo: sve je sredstvo u mojim r u k a m a ; sve ih na­vodim da pridonose ostvarenju moje volje.

Također mojom milošću sve za vas postaje sredstvom. Mene slavi i način na koji se nj ima koris t i te : on otkriva vašu velikodušnost.«

133. »Vjeruj mi, s kušn jama šaljem svoje najveće milosti. Moja je l jubav budna. Zajednica, koja nije iskušavana, u

opasnosti je da potone u mlakost . Ne valja zamišljati si da najsvetije duše u samostanu pr i­

vlače lak život u svoje (redovničke) obitelji. One na njih p r i ­vlače milosti revnosti, obnove, d u h a žrtve, pokore, d u h a vjere i procvat l jubavi po kušnjama kojima ih častim. Zato nisu uvijek ljubljene.«

135. »Da, ja ću te suditi, ja koji sam te toliko ljubio i toliko čekao, ja koji sam ti t a k o mnogo dao. 7 6

Bit ćeš suđena p r e m a t o m e k a k o si odgovorila mojim po­zivima, p r e m a ljubavi koju si imala p r e m a meni, u svim su­sretima, u svim prigodama.«

137. »Govorim svakoj duši. Privlačim sve duše k sebi, zo­vem ih. Mnoge ne čuju, m n o g e ne razumiju mene, koji vas nikada ne razočaravam, a vi m e n e n e u m o r n o razočaravate.

7 5 Sestra Marija molila je časnu majku dopuštenje da položi taj zavjet.

78 Za vrijeme duhovnih vježbi poslije predavanja o Posljed­njem sudu.

119

Daj mi svoju k r v — hoćeš li? ti koja me ljubiš, da ognje­nim slovima urezem dvije riječi što ih duše očekuju: ISUSA S L U Š A J T E " ! «

139. »Treba davati obzirno i neprimjetno, na moj način, da bi onaj tko je dar dobio, ne znajući otkuda dolazi, za nj za­hvaljivao Bogu. Tada te odmah nagrađujem uvećavajući tvoju ljubav.«

140. »Da, tko traži nalazi, i dajem onome tko me moli. Ali dušu koja ništa ne moli nego čeka, radosno obasipljem više nego što to ona i zamisliti može.

Kad me moliš milosti za sebe ili za druge, tvoje molbe ograničavaju ti sposobnost pr imanja . Ali kad me čekaš, a da me ne moliš ništa za sebe ni za druge, onda u tvom srcu n e m a granica. Cim me koja duša čeka, odmah dolazim k njoj. I m a m mnogo načina kako se javl jam i kako govorim. Ljubav će joj otkri t i moj govor.«

141. »Sjeti se da ću ti ja 'u tvojoj najdubljoj dubini ' razbiti srce, da bi se tvoja duša izbavila iz tamnice tijela. Dakle, budući da sam ja, što se bojiš? 7 8

7 7 Te su riječi razlog postojanja ov ih Zapisaka. Sestra Marija od Trojstva proživljavala je slušanje Gospodina. Njezini su spisi poruka koju nam je morala predati.

Na kraju prvog sveska, naopako započetog, zabilježila je: Povijest »Došla si moliti me pomoć po mojim sakramentima. Moja te je

milost oživjela i uzdigla. I odmah jedno za drugim tražio sam od tebe vel ikih žrtava.

Tada si me počela ljubiti. Zacrko si me uzljubila, želeći mi dati s v e svoje sile, s v e svoje vrijeme, svu ljubav svoga srca, .svaki dah svoga života. I l išavaš se svega ostaloga, l išavaš se svega osta loga. . .

Ali nisi bila zadovoljna, tvoji te darovi nisu obogaćivali. Tada sam zatražio da slijediš moje želje, da im popustiš, da im prila­godiš svoj život, pa što koštalo da koštalo.

I nadošle su kušnje i sreća, jer sam radosno pjevao u tvojoj poslušnoj duši. Sada me v iše ne ostavljaš i uvijek me slušaš. To je kao da si mi dala vel iko blago i u srou ti čitam žarku želju da učiniš te isve duše upoznaju da s a m u njima, posve blizu, i da im govorim. Ja, njihov prijatelj, tješitelj, vođa, izvor, Bog njihove sudbine... Dosta da uspostave vel iku šutnju da mogu otkriti Isu­sov glas. Da poslat ću im ovu poruku, napisat ću je tvojom krvlju.«

7 8 Stvarno, sestra je umrla bez agonije, blago, u jedan hip, lice joj nije odražavalo strah.

120

142. »Prikovali su me na drvo. r . s l u š n o s t će prikovati tvoje ruke, tvoje noge, tvoje srce. sjeti se da te ona razapinje na moje Srce, da te ništa ne

: Bjelilo od mene. Ne, pa ni smrt te neće moći odijeliti. : - iu i misli na to u času kad dođe s m r t n a stiska.«

143. »Živim s tvarnom nazočnošću u Presvetom Sakra-a e n t u . . .

Također živim s tvarnom prisutnošću u svakoj duši koja Je u stanju milosti. Zašto se u d u h u ne klanjate mojoj nazoč-•aasd u bližnjemu?

Bližnji, to sam uvijek ja, ja koji vas nešto molim ili v a m dajem. Tu, u njegovoj duši je Presveto Trojstvo. Ako Ga gri­jeh odatle izagna, pomozite bližnjemu da Ga ponovo pr imi. Postupajte s nj ime kao da bih već stanovao u njemu.«

147. »Tvoje su mi tjelesne pokore ugodne, pa kako male ::le. u onoj mjeri ukoliko ti pomažu da zagospodariš svojim tijelom i svojim duhom, svojom maštom, svojim umom, svo­jom voljom, pa da mi ih sve dadneš, da ih sve položiš u moje Srce, gdje će naći sve što im t reba. Uist inu izvan m e n e uludo •h trošiš. Nisam li ti dovoljan? Pa kad su te pokore djela lju­bavi koja mole oproštenje . . .79«

148. »Želim da budeš posve moja, da se tobom služim po svojoj volji, rastavl jena od svakog stvorenja, od svega što je u n jemu ljudskoga. Jer, koliko me više budeš ljubila i više upoznavala, toliko ćeš više biti povezana sa svima koji m e n e ljube. Ne rastavl jam srca koja me primaju, nego ih pove­zujem. I vaša l jubav p r e m a meni ujedinjuje l judska srca za svu vječnost.«

149. »Najprije t r e b a da jasno vidiš svoje pogreške i da se za njih kaješ; samo ćeš t a d a moći čuti moj glas.«

151. (8. prosinca 1941., blagdan Bezgrešnog Začeća): »Od­sada će tvoje molitve postizavati obraćenja, jer će ih moja i vaša Majka Marija, posrednica svih milosti, ujedinjujući ih sa svojim molitvama, prikazivati kao žrtvu. Raduj se !

Sada si prava moja klarisa, posvećena l jubavi i naknadi za grijehe. Iščupaj i najmanji osjećaj prot ivan l jubavi !

Nedovršena rečenica, prekinuta poslušnošću.

121

Ne gubi ni časa! Bđij da iskoristiš svaku prigodu da mi kakav čin prikažeš kao n a k n a d u za grijehe. Izgubljeno je sve vri jeme koje provodiš daleko od mene. Bdij i mol i !« 8 0

152. »Gorljive duše tješe me za mlakost i zaborav greš-nika. Ali one mi ne nadomještavaju duše koje želim. Svaka duša ima svoje mjesto u m o m e Srcu, svaku l jubim zbog n e ­čega jedinstvena što sam samo njoj dao, i ne mogu se utješiti zbog njene propast i sve dok se ne ugasi n a d a da će se po-kajati. Nekoliko ovaca ne može nadomjest i t i stotu koja se izgubila. Svaka je duša za m e n e jedinstveno blago.«

153. »Sve što ima Otac, meni je dao. S a m o mi nedostaje vaše srce s njegovom slobodom, koja pr ipada vama. To je ono što od vas molim.«

154. »Da, možeš moju Majku utješiti i zahvalit i joj. Možeš svakog d a n a kad god je nasljeduješ, naknađivat i za patn je što ih je podnijela. Moli je da tvoje srce stopi u svoje!«

155. »Svakog dana p r i m a t e nešto kao dodatak, ili za po­sao. Želim da se svakog d a n a lišiš barem jedne stvarčice, kao p r i p r a v u za smrt . Neka te smrt n a đ e s i romašnu i slo­bodnu. Što si danas dala? Želim da tvoja ladica u stolu bude prazna, bez zaliha.« 8 1

156. »Možda će tko reći da je tvoja pobožnost sent imen­ta lna i da mi pripisuješ slabe i n e p o t p u n e l judske riječi. Da,

8 0 Poslije zavjeta žrtve, š to ga je toga dana položila. Nije nam poznat obrazac posvete. Uvijek ga je nosila uza se, i s njom je zakopan. Na jednom listiću (vidi br. 23), datiranom 1. srpnja 1941., bi­

lježi ovo : + Isuse! Odluke u duhovnim vježbama, 8. prosinca 1941.: Točnost u dnevnom redu, pravilnik, zauzdati maštu, više ne ići za tim da me cijene, više ne ići za tim da me hvale. Revnost zalaganja bila je vidljiva. Jedna je susestra posvjedo­

čila »Imala: je predosjećaj blize svoje smrti. Na nju se priprav­ljala. Od naših godišnjih duhovnih vježbi, koje su svršile 8. pro­sinca 1941., v iše je sestara na njoj opazilo istinsku preobrazbu. Saforanošću i susretlj ivom Ijubaznošću bila je svima na pobudu.«

8 1 Bi la je vjerna tome da se postupno liši svega, osim da je jednom ili drugi put zaboravila. Time se ne kaže da je vjernost nije stajala teškoća da odbaci neke predmete za koje je mislila da su joj još potrebni. Vidi br. 448.

..pamtiš, nepotpuno je ; ali ne pripisuješ mi odviše do-s r o : e : naslutila si tek mrvicu neizrecivog milosrđa Božjeg.«

.57. »Na najmanji znak pokajanja moje Srce gori rado-:: - i čekam neizrecivom l jubavlju da se grešnik okrene p r e -- t meni. Jer, užasna je sudbina nepokajanog srca, ne mogu - - prodrijeti. Ne osuđujem ga ja, nego on sam m e n e svo-r v - j n o odbija. Moli za grešnike, t r p i u n a k n a d u za n j ih !

O da, poravnaj putove Gospodnje!«

158. »Protestante neće n a t r a g u Crkvu dovesti dogme, nego j njezine djece. Odgovorni ste za one koj ima uskraćujete Ufam, kad ih sablažnjavate svojom nedosljednošću.« 8 2

159. »Strahote su r a t a malene u usporedbi s propašću du-fa . Treba Bogu zahvaliti, ako l i ' p o t i m s t r a h o t a m a duše pr i­hvate svoje spasenje.

Čovjek više nije ht io misliti na vječni život, ht io je uživati samo radosti ovoga prolaznog života. Zar nije svuda bio po-grđen Božji d a r ? S to je najtragični je: za vr i jeme r a t a vidjeti pogažena čovjekova prava, njegove divne povlastice, njegovo dostojanstvo, ili za vr i jeme mira vidjeti pogažena Božja prava, njegovu riječ, njegovu Misao, njegov Duh, svetost Božju koja fe sišla na vaše oltare?«

160. »Sada, k a d je tvoje zdravlje ojačalo, možeš svome do­brom apet i tu uskrat i t i kakvu malenkost . Kod svakog obroka vjerno mi prikaži ponešto, bez čega možeš biti, za one koji u m i r u od gladi.«

163. »Predviđajući d a n e suhoće, pisala si ove bilješke za sebe, i za duhovnoga oca; sada piši za m e n e ono što ću ti reći.«8 3

8 2 Napisane 1941. godine te riječi već definiraju bit ekumenskog nastojanja: »Nema pravog ekumenizma bez unutrašnjeg obraće­nja. ..

Neka svi vjernici imaju na umu da to bolje promiču, pače vrše jedinstvo kršćana, š to se čišći život prema Evanđelju trude provoditi« (II. vatikan. Dekret o ekumenizmu, 7).

8 3 U početku je sestra pribilježila samo ponešto što je smatra­la korisnijim da joj pomogne u danima kušnje. Kasnije joj je is­povjednik naložio da piše v i še i da mu bilješke daje na uvid. To joj bijaše prilično teško i mnoge zapisane riječi podsjećaju je na tu dužnost.

123 122

164. »Ne, n e m a nijedne suvišne patnje u tvom životu. Po­trebno je da se vaše srce raskine pa da u nj p r o d r e moja milost, inače ostajete zatvoren vr t s vlastitim osjećajima, vla­stitim mislima, vlastit im obzorjem.

P o t r e b n o je da vaše obzorje bude raskinuto da biste mogli nazrijeti ono na što ste određeni i pozvani. Ono na što ste odre­đeni, t a k o je veliko da vi sami po sebi, naravno, ne možete ni zamisliti. Treba da vaše srce bude raskinuto pa da u nj prodre moja milost i da ga preobrazi.«

165. »Kad bi bilo više dragovoljnih žrtava, bilo bi manje prisilnih žrtava, koje mora ju podnositi s t rahovite posljedice gri jeha što ih nisu same počinile.

Želim cijelu vojsku duša koje se dobrovoljno pr ikazuju da bi trpjele goleme kazne što ih je kugla zemaljska na­vukla na se, odvraćajući se od Boga.

Te me žrtve poznaju pa odabirući Kalvari ju da me slijede, sjedinjuju se sa m n o m .

Ali kazne što padaju na čitavu kuglu zemaljsku, zahva­ćaju mnoštvo duša koje nisu p r i p r a v n e t rp jet i n e p r a v d u i u opasnosti su da izgube l jubav i vjeru.

Želim cijelu vojsku dobrovoljnih žrtava koje mi za spase­nje duša donose suradnju što mi je svijet uskraćuje.« 8*

166. »Jer si bila uslužna p r e m a svojoj sestri, poglavarica je bila dobra p r e m a tebi, p r e m d a za tvoj čin nije ni znala. Dobrota je zarazna i širi svoju moć naokolo p o p u t neodo­ljiva magneta .

Kad je duhovnost jedne kuće nedostatna i kad nema ideala, nije krivnja samo, poglavara. Svatko u tome ima svoj udio, jer dobro kao i zlo širi se samo od sebe, bez vašeg znanja.«

167. (Božić 1941.) — Naučiti misliti kako Bog misli; ra­zumjeti veličinu i ljubav kako ih. Bog razumije.

167. »Da, zanimaju me pojedinosti tvoga života. To te za-panjuje. Kao što se majka zanima za sve što se tiče njezina novorođenčeta, tako se ja z a n i m a m za sve što se vas tiče. Tako radeći, ne snizujem se, jer nisam tek neki s tupanj ve-

84 Sav taj paragraf napisan je s mišlju na rat, ali vrijedi za svako vrijeme.

124

ličine, ja sam Ljubav, a Ljubav ostaje velika i kad se očituje u sitnim stvar ima kao i u velikima.«

169. »Da, ja vam nadahnju jem želje i p o d u p i r e m vašu ve­l ikodušnost da ih još umnoži, jer m e n e raduje ispunit i ih.

Da, vidim sve nevidljivo. Blizu sam v a m kao vaš vlastiti dah, a t raži te me t a m o daleko u izrazima i stavovima izvan vas.

O, kad biste razumjel i ! Kako bi svaka duša mogla biti s re tna u m o m e usrdnom prijateljstvu. Iščezle bi same od sebe sitničave trice koje vas zasljepljuju dok t raž i te sve veću Lju­bav. A Ljubav sam ja, ja koji odgovaram o d m a h čim me netko zazove. Svima se dušama dajem, ali za svaku dušu i m a m posebne tajne, samo za nju pr idržane, s poslanjem koje je samo za nju.

Duša koja to razumije i vrši moju volju živi u punini . S povjerenjem pr ima moju riječ. Ljubav je nosi : ona živi. Po­znaje radost i dar ivanje same sebe. Živi u meni i ništa joj ne manjka .

Zapisi to, možda će ova ili ona duša pročitat i i razumjeti.« 170. »Dati od suviška ne znači dati dar. Kad se nešto da­

ruje, daje se od onoga što ti je potrebno. To je teško, jer da­rovatelj osjeća gubi tak onoga što je dao. Takve darove oče­kujem od svojih zaručnica. Cim mi ih daruju, nagrađujem ih svojim vlastit im darovima koji obogaćuju za vječnost. Duša koja ih pozna, ne može biti bez njih.«

172. »Duša koja meni pr ipada, ne pr ipada više nikom dru­gom, ali poput m e n e i sa m n o m pr ipada čovječanstvu. Treba za sve moliti. Sudjeluješ li u svim mojim željama i svim m o ­jim probitcima?«

173. (28. prosinca 1941. Nevina dječica): »Bog je jednostavnij i negoli ste vi. Cini ti se da uvijek isto ponavl jam: sva vjera i sva sreća

nalazi se u nekim riječima Evanđelja i samo ih valja ra­zumjeti i pr ihvat i t i : 'Traži te najpri je Kraljevstvo Božje, i njegovu pravdu, a ostalo će vam se nadodat i . '« 8 8

174. »U svojoj duši možeš me nazri jeti kad u njoj svijetli svjetlo iskrenosti.

8 5 Ova je bilješka dosta duga, pa smo je Skratili. Razrada pr­vih redaka nalazi se u slijedećim mislima.

125

Govorim ti u unutrašn jo j tišini. Pogodit ćeš moj u k u s i moje želje, izvršiš li svako djelo, svaki kret što je moguće savršenije, a to znači s ljubavlju.

Samo ako si svakog časa v jerna u mal im stvarima, kao što sam ti naznačio, upoznat ćeš koliko sam stalno s tobom i koliko te uvijek čekam.

U žr tvama i pa tn jama nauči t ćeš ljubiti me i s n j ima pr imaš Ljubav. Na s m r t n o m ćeš času razumjet i koliko sam te ljubio.«

175. »Veliki propust i bratske l jubavi sastoje se u zaboravu ljubiti bližnjega i zaboraviti mene, mene. A h ! m e n e zabora­viti, m e n e !

Ljubiti, ne znači učiniti samo neko materi ja lno djelo. Djelo proistječe iz ljubavi, ali izvor je u srcu.

Ljubiti, znači imati samo osjećaje dobrohotnosti, koji se ne zadržavaju na stvoru, nego se uzdižu do Stvoritelja.

Ljubiti, znači imati duha vjere.«

176. (31. prosinca 1941.): »Raduj se, jer si moja l jubljena kćerka, raduj se !

Ništa nema između tebe i mene, ništa što bi nas ikada m o ­glo rastaviti, sve dok budeš vjerna.

Ali hoću da si vjernija pojedinostima Pravila, mal im sa­mostanskim običaj ima: š u t n j a . . . ni riječi u koru poradi moje nazočnosti u svetohraniš tu: malo, sasvim malo u predvorju kora. Ne gledaj na svoje sudrugarice, mene g ledaj !

Zar se nisi združila s Onim koga ljubiš?«

178. »Svaku dušu milujem nježnošću, kakvu vaša l jubav ni ne sluti. Jesi l i shvati la? Zbog mene t reba ljubiti duše. Potrudi se da to razjasniš svima koje stavljam na tvoj put.«

179. »Da, piši što ti kažem, piši za duše; a onda se ne brini za ono što si napisala. Ako je dobro da drugi čitaju, ja ću se pobrinut i .

Piši za duše i za mene!« 180. »Ako ti se kadgod čini da su poglavarice prestroge,

ljubi ih još više! Njihova je strogost znak da osjećaju po­t r e b u biti l jubljene Zatim, ljubi ih iz zahvalnost i ! Većina duša ne pruža onu mjeru velikodušnosti i l jubavi koju bi mogle, jer to ni tko ne traži . Treba je tražit i bez nametl j i-vosti, ali t reba tražit i i od m e n e . . .

126

Ako je za mene, duše daju, ne odbijaju. Daju i više nego što se traži . Ako se nešto zahtijeva, često ne daju, nego tek puštaju da im se oduzme što bi htjele zadržati za sebe i gube veselje.«

181. »Kad tvojim duhom krs tare slike, briga te da li po­tječu od tvoje maš te ili dobrog ili zlog d u h a ; okoristi se nj ima da moliš za ono što ti je 1 došlo na pamet.«

182. »Zahvaljivanje za na jmanje milosti neodoljivo privlači nove milosti.«

183. »Ne govorim poput vas u rečenicama. Ja sam D u h i djelo. Djel ima govorim. Učite čitati moju misao, moje želje, i nasl jedovati moja djela.

Dosta je vaše da, da . . . vaše ne, ne. Očituj svoju l jubav djelima, očituj svoje zavjete djelima

— n e u m o r n o ; najsitnij im djel ima; ona svjedoče. Djel ima očituj svoju n a d u i svoju radost. Djelima očituj svoju vjeru. Tako će pred l judima svijetliti svjetlost koja ti je povje­

rena. Kad bi tako svaka duša 'pred l judima sjala' svjetlošću

koja je njoj povjerena, ognjište svjetla — Crkva — sjalo bi neodoljivo.«

184. »Htio bih da svaka duša shvati da mi je draga na jedan jedinstven način, da u m o m Srcu ima svoje vlastito mjesto, koje ni tko drugi ne može zaposjesti, da ima svoje vlastito poslanje, koje n i tko drugi neće izvršiti onako kao ona. Ako se odupre, neće se izvršiti ono što je ona mogla, upravo ona, obaviti.

Htio bih da svaka duša shvati da moja svemoguća l jubav sve što mi dajete preobl ikuje i od toga s tvara divote za vječnost.

Ali ako mi ne date ono što je prepušteno vašoj slobodnoj velikodušnosti, ja, koji mogu stvoriti svjetove, ne mogu uči­niti ono što je povjereno vašoj vlastitoj inicijativi, ako mi od­bijete svoju l judsku suradnju. Zapisi t o !

Htio bih da svaka duša shvati kako je veliko i jedinstve­no vlastito njezino određenje. Zapisi t o !

Kad bi svaka redovnička duša shvatila da moja l jubav nju t reba, da je čekam u sjeni i tišini njezine duše da bih

127

s njom živio posve unutrašn j i ta janstveni život, bila bi pot­p u n o sretna.

Tada više ne bi bilo ni malaksalosti, ni tugaljivosti, ni razdražljivosti, ni jednolične dosade, ni navike u mojoj slu­žbi. Presta lo bi svako pre tvaran je i mrcvaren je duša.

Činim se tako malenim, tako sam blizu v a m a . . . ali čo­vjek neće vjerovati da se moje Božanstvo skriva pod oblič­jem što ga izabirem. I dok duša prolazi pokraj mene, a da me ni ne vidi, pati se u svojoj osamljenosti, u stvorovima traži sreću bez koje ne može biti i koju joj stvorovi ne mogu dat i u potpunosti . Duša koja me je u sebi našla, ima svoju p u n i n u i pr ima moga Duha, ona me sluša i teži samo za t i m da me sluša i primi. Tada joj sve postaje korisno i vrijedno, sve joj postaje dragocjeno, sve dar Božji i život.

Ah, kad bi to svaka duša razumjela ! Zapišti to!«

1942.

185. (1. siječnja 1942.): — Moj Gospodine Isuse! Ova je nova godina za Tebe. Daj mi milost da joj ne potratim ni jednoga časa! Daj mi pripravnost koju ti sam želiš da bi mi mogao bez prekida davati svoju ljubav i svoju milost!

»Ne ostavljaj m e ! Budi i skrena ! Budi v je rna ! Budi šut­ljiva!«

186. »Što ti više opraštam, više čezneš za pokorom i n a k ­nadom.

Ta se želja ne smije gasiti, nego je t reba u dušama ras­paljivati. To je milost koja izvire neposredno iz moga opra­štanja.«

187. »Sjeti se da oni koji su se posvetili mojoj službi, ima­ju toliko pobuda koliko l jube duše. Ako mnogo ljubiš, naći ćeš mnogo utjehe, a ako duše samo malo ljubiš, i zmaknut će ti.

To je ta jna neplodnih života i ta jna plodnih života, je r svrha redovničkog života jest 'Bog u dušama'«.

188. »Vidi, polažu me na s lamu u jaslama, a ne na krilo' moje Majke, je r me Ona nije zadržala za sebe, nego me je darovala čovječanstvu još pri je moga rođenja.

128

Onima koje nisu majke dano je da rađa ju u d u š a m a dra­go Božje Dijete. U nj ima bi Bog mogao boraviti i bez svojih stvorova, ali t raži njihovu suradnju da bi se nanovo u svakoj duši rodio i rastao.

On zna da ste vi slabe i žalosne kad n e m a t e nikoga na brizi. Zato v a m daje Dijete Djevice Marije.

To je Dijete savršeno lijepo. Ono je nježno. Kri j te nje­govu l jupkost i njegovu mil inu u tajnosti svoje d u š e ! Ne izlazite ga svjetskoj buci ! Da može rasti, p o t r e b n a mu je šutnja i unutrašn je svjetlo. Buka ga nagoni u plač. Govorite mu tiho, više l jubavlju negoli r i ječima!

Siromašno je i ovisno o vama. Da ga n a h r a n i t e i obučete, m o r a t ćete se mnogočega lišiti i odreći. Ali ćete vidjeti kako raste. Najedanput kad doraste do svoje veličine, otkr i t ćete da 'više ne živite vi, nego da u v a m a živi Krist '«.

189. »'Moje Kral jevstvo nije od ovoga s v i j e t a ' . . . Zato ne t raž im da moje kral jevsko dostojanstvo zasja na ovom m a t e ­ri jalnom svijetu. Gospodarim mater i jom i ne radim drugo nego joj se posuđujem. Ipak draže su mi s iromašne okolnosti, gdje se mater i ja malo cijeni, tako sam na dohvat svima, t a k o ćete moći shvatiti da ćete, odričući se materi je, moći otkri t i svijet duha.

Daji, daji, postani s iromašna, da t a k o u tebi i oko tebe bude samo jedna ljepota, tvoj Isus!«

191. »Da, ima mnogo duša koje mi služe, a da od m e n e ne dobivaju n ikakve ut jehe. U takvom stanju njihova vjer­nost očituje veoma veliku ljubav.«

192. »Da, k a d gledam tvoje grijehe, najnedostojnija si u samostanu. Kad te g ledam što radiš, najnesposobnija si. Ipak tebi govorim više nego drugima. Pr ivukla me tvoja nedo-stojnost. Htio sam te spasiti od tebe same.

Ja sve r a d i m neprimjetno, postupno. Samo mi daj svoju dušu, daj je bez pridržaja i da se ne opireš mojim željama. Tako svaka duša nalazi svoju puninu.

Ne govorim ti zato da te tješim, nego da napišeš što ti i m a m kazati, i j e r je tvoj duhovni otac pr ihvat io da se bavi tobom. Da je odbio, ne bih t i mogao govoriti kako ti govo­rim, jer bi tvoja maš ta bila bez nadzora. Da, zato piši što ti i m a m reći. Također i zato da se pr ipraviš da doskora dođeš k meni.«

129

193. »Kad se duša raduje onome što joj dar ivam, u m n o ­žavam joj radost. Ona produbl ju je moj d a r i s udivl jenjem otkriva da sam joj dao više nego što izgleda.

Ali kad se neka duša ne zna zadovoljiti onim malo što joj dajem, uzalud me drugdje traži . J e d n a je to od ta jni u n u ­trašnj ih u t jeha : 'Dat će se onome koji ima'. 'Shvaćaš li sada?'« 8 6

194. »Za svog zemaljskog života govorio sam u prispodo­bama da bi razumjeli oni koji su bili skloni da me razu­miju.

Sada se otkr ivam pod vrlo skromnim obličjem. Tako sam razumljiv svima dušama. M e đ u nj ima n e m a ni jedne koju ne bih zvao i odgovorio joj bilo na ovaj ili na onaj način. Moja l jubav neodgodivo poziva na način koji svakoj najbolje odgovara. Ali samo one me otkrivaju koje se t r u d e da me nađu.«

195. »Ja dajem u n u t r a š n j u radost, ali n ikad bez vaše su­radnje. U početku je sitna kao gorušičino zrno. Ako ga h r a ­nite, prihvaćajući sve prigode radosti koje v a m šaljem, či­n im da donosi ploda. Njegov procvat može biti neizmjeran.

Bilo bi manje suhoće u d u š a m a da su pažljivije p r e m a mojim darovima, koji su namijenjeni nj ima samima ili d ru­gima, da su zadovoljne onim mal im koje im je dano, to malo je dostatno da im otkri je moju neizmjernu ljubav.«

196. »Šaljem vam iskrice radosti . Na v a m a je da je podr­žavate ili pust i te neka u t r n e kao svjetiljka bez ulja. Ali nije u vašoj vlasti da gušite pobune naravi . I m a duša koje se uvijek mora ju borit i . Moli se za pobunjena srca koja samo D u h Sveti može smiriti.

Sada već više od godine dana tvoja je duša mirna, je r sam olujama naložio t iš inu da mogneš čuti moj glas.«

197. »Radosti, što će ti ih sutrašnji dan donijeti, kao da su u m o t a n e u radosti današnjega dana. Ako p r i m a š one sa­dašnje, one otvara ju tvoje srce onima sutrašnj ima. Tako se sve u lančava : djela i njihovi učinci, radosti i kreposti, n a ­pori i pobjede nad samim sobom, kao i padovi. P r a v d a dje­luje neprimjetno, ali neodoljivo, i podržava sav bogovetni

8 6 Mt 13,12.

130

svijet. Vaša sudbina leži u vašim rukama, i sudbina vaše braće, je r svi ste vi braća koju D u h međusobno povezuje i čini ovisnima jedne o drugima.«

199. »Riječi nemaju snage same u sebi. Smisao i snagu daje im onaj koji ih govori.

Ako budeš živjela p r e m a mojim riječima, razumjet će ih i druge duše, i moje riječi neće pasti u zaborav.

Evo, povjeravam ti i h ! Budi v jerna! Tako povjeravam svoju n a u k u svakoj redovničkoj duši.

Ako biste u svemu živjeli p r e m a mojim riječima, u svemu p r e m a svojim zavjetima, odjek njihov mogao bi doprijeti do na kraj svijeta.

Vidi kako je vaš život ozbilja'n! K a k o je važan za duše i za m e n e ! Povjerio sam v a m brigu da radi te na tome da me ljudi upoznaju.«

200. »Prigoda da se oprosti, da se zlo nadv lada dobrim, veliki je poklon od mene.«

201. »Vi sami tkajete svoju sreću. Ja vam dajem elemente, a na v a m a je da od sata do sata tka jete lik svoje sreće. Za taj posao neophodno je nužno promatranje , j e r možete repro­ducirat i samo one likove koji su se p r o m a t r a n j e m u vas ut i­snuli.

Za taj posao šutnja je neophodno potrebna. A jer t r e b a izabirati bitno, izabirati ustra jno, odbacujući

suvišno, za taj posao siromaštvo je neophodno nužno. Poslušnost će dati mjeru vašoj spretnosti, a l jubav će tom

poslu dati boju, život i ljepotu.« 202. »Dobro se ne nameće, ono je prelazno, uplivno. Že­

lim da u klarisa bude blagih duša i p u n i h svjetlosti da se tako očuvaju od opasnosti svagdašnjosti u koju bi se mogle uva­liti poradi svoga s iromaštva i strogosti svoga Pravila. Ako tu ostaneš, sa m n o m ćeš činiti dobro, ali ga nećeš vidjeti. Sto je dobro dublje, manje je očito.

Ako tu ostaneš, nešto ćeš učiniti za mene, sa mnom,« 8 7

204. »Ljubav, to su slobodno izvršena dobra djela. Nikad ne uskraćujem ljubav onome koji me za nju moli, ali u tebi će je razviti tvoja volja i tvoja djela.

8 7 »Ako tu ostaneš...« prvi znak, vrlo obziran, jedne duge i teške napasti protiv njezina zvanja, zadnja kušnja, koju je sestra Marija od Trojstva morala- podnijeti da bude posvema pročišćena.

131

Tako i vjera zavisi o vašoj volji. Tko hoće vjerovati, pr i­ma vjeru. Nitko ne može mjesto njega načiniti čin volje koji uvodi vjeru u njegovu dušu. Vjera raste, ona je mnogo jača od vaše volje, ona obuzima dušu i ova više ne može biti bez nje. Bez vjere lu ta te kao ovce bez pastira.«

206. »Blago onima koji nemaju vršiti n ikakvu s lužbenu dužnost, nit i igrati neku ulogu. Zaokupljeni svojom službom, ne mogu biti pažljivi na u n u t r a š n j e pokrete koji bi me bolje otkrili u njihovim o č i m a . . . Blago onima koji nemaju d r u ­gog poslanja nego da me traže, da me promatra ju, da me ljube.«

207. »Kad ti se čini da sam sakriven, da sam vrlo daleko, traži me u blagosti, u blagosti p r e m a drugima, p r e m a sebi, p r e m a meni. O, kad bi ti znala kako je blaga Djevica Ma­rija, i kako mi se sviđa boravit i m e đ u blagima, oni su me o č a r a l i . . . T a m o gdje je blagost, t a m o je smiješak tvoga Isusa.«

209. »Ima ih mnogo koji me, a da to ni ne znaju, poznaju i pr ipadaju mojoj obitelji, j e r čine što sam zahtijevao. Po djelima prepoznajem svoje, oni su poslušali moj glas.«

210. »Gledaj moju Majku: šutljiv, skriven život. S t o je re­kla? Zna se tek nekoliko njezinih riječi. Govorila je djelima.

Što je radi la? Svoju svagdašnju, običnu dužnost, bez buke. Time jer je postojala, iskazala je veoma veliku slavu Bogu.

Pristala je da bude ono što je Bog od nje htio da bude, i na način kako je On to želio.

Dostatno je postojati. Čuvaj se da na se ne svratiš pozornost, ne ispričavaj se,

ne opravdavaj se, ne idi za t im da se za tebe znade kad dođe do n e s p o r a z u m a ! D o s t a ' j e postojati. To jedino ostaje i pred Bogom i pred vječnošću.«

211. »Neka bi se sve tvoje misli usredotočile u tome da shvatiš :

tko sam, što želim, što cijenim, da izabereš kao što ja izabirem, da sve prosuđuješ onako kako ja s u d i m . . .

To traži t r u d a . Treba uništ i t i sve krive ideje, potražit i u svojoj unutrašnjost i dokaz pravog shvaćanja, slušati me, gle­dati me, ne otići od mene.

132

Ne govorim ti ono što već t r e b a da znaš. Govorim ti samo jedan mali dio. Treba da sama otkr ivaš i shvatiš. To je život.

O, kad biste znali koliko mi je pot rebna vaša suradnja !« 212. »Da budeš dobra p r e m a susestrama, nije dosta dat i im

što im je potrebno. Odgovori nj ihovim jednostavnim želja­m a ! Nije dosta odgovoriti kad ih one izraze, t r e b a ih pogo­diti. Tada se osjećaju shvaćene i l jubljene.

Samo l jubav pogađa i ima razumijevanja.«

213. »Učiniti općenito nešto više nego što se zahtijeva, znači darovat i s cvijetom i miris . Taj dragovoljni višak pravi je izraz ljubavi. Dragocjeniji je od svega ostaloga i obično ga nitko ne vidi ni ne zna, samo je za m e n e učinjen. To je miris cvijeta ...«

214. »Uživate plodove t ruda, molitava i žrtava onih koji su bili prije vas, ili onih koji žive s vama. Zašto za tako važnu stvar, kao što je život duše, propuš ta te tražit i pomoć svoje braće? O kolika odgovornost za vas koji poznate moje sa­k r a m e n t e i uvjete što ih s a k r a m e n t i traže.

Moji bi svećenici bili svjesniji svoga poslanja kad bi su­sretali više živih duša, dosta poniznih da zatraže pomoć koja im je potrebna, a oni im je mogu dati .

Kćeri moja, jeste li shvatili da moja Krv briše sve u ispo­vijedi, optužene i okajane gri jehe i nedostatke?

Jesi li dobro shvatila da je tvoja duša, n a k o n što si pr i­mila odrješenje, nova? Nisam li je otkupio uz veliku cijenu?

S l jubavlju i sa zahvalnošću idi na ispovijed, pr iprav­ljajući se na nju svakog dana. I t a m o te čekam, čekam tvoju vjernost i tvoju suradnju, da ti mognem dati svoje m i l o s t i . . .

Kad se pokažeš onakva kakva jesi, sa svom svojom osred-njošću, to je kao da si mi priredi la lijep poklon, jer t a d a će tvoj duhovni otac moći pronaći za tebe pot reban lijek. Tada si se dobro ispovjedila.«

215. »Molite me za milosti jer mislite na moju svemoguć-nost. — Zašto zaboravl jate da moje djelovanje ovisi o va­šemu?

Za svaku dušu vrijedi ono što sam rekao svetoj Katar in i Sienskoj : 'Tvoja mjera bit će moja mjera' .

Kad me molite jednu milost, pr iprav i te se da ponesete sve posljedice te milosti, sve posljedice. Tada ću v a m je od­m a h s velikom radošću moći dati .

133

Onome koji me moli ponizno, ne mogu se odupri jeti . Onome koji me moli ustrajno, konačno popuštam. Onome koji me moli s l jubavlju, to jest s bezgraničnim

pouzdanjem, ne mogu se svladati a da mu ne d a m još više, daleko više nego što je molio.«

216. »Krivo je misliti da prevel ika dobrota i susretljivost p r e m a svim njihovim željama kvari duše i značajeve.

Dobrota je najmoćnija pomoć. Ne možete se osloboditi du­žnosti da budete dobri jedni p r e m a drugima, da drug ima či­nite ono što biste htjeli da drugi čine vama.

Duše se k v a r e ako im se taje Božji zahtjevi, njegovi za­htjevi i l jepota. Tko krije d u š a m a Boga, taj ih kvari.«

217. »Život D u h a isto je t a k o podvrgnut zakonima kao i razvitak tjelesnog života. Treba poznavati te zakone da se možeš po nj ima ravnat i . Duše kvare oni koji odbijaju da ih riječju ili pr imjerom pouče o t i m zakonima. To ih može upropast i t i za svu vječnost.«

218. »Ako moraš nešto učinit i što ti je teško, učini što brže možeš.

Ako hoćeš nekoga obradovati, učini što brže možeš. Kad odgađaš učiniti ono što s igurno znaš da je dobro,

tada si nemarna: odgođeno djelo zauzima u tvojim mislima mjesto jednog drugog djela koje bi ti bilo n a d a h n u t o , da ti je misao slobodna.«

219. »Kad vidim one koji me l jube a slušaju s naporom, za m e n e je to poniženje.

Za m e n e je poniženje i k a d im je teško moliti ili vježbati se u krepost ima; za mene koji sam rekao da je moj j a ram sladak i moje b r e m e lako.

Služi mi pjevajući ! J a r a m je moj sladak kad mu se predaš svom dušom, bez

pridržaja, u zanosu ljubavi. Tada ćeš opaziti da ne nosiš ja­r a m ti, nego on tebe vuče za sobom.«

220. Draže mi je vidjeti dušu da mi daje malo, ali veoma radosno, nego vidjeti da mi daje mnogo, da mi žrtvuje sve što ljudski život može žrtvovati, a to čini s tugom. Tuga je kao i žaljenje.«

221. »Kao što je za fizički život pot reban mir, red i n a j ­manja mjera udobnosti, t a k o je za život d u h a potrebno su­sretat i dobrohotnost, dobrotu, nesebičnu l judsku ljubav, da

134

mu otkri ju Božju ljubav. To je n o r m a l a n put određen od Boga. Stvorio sam vas ovisnima jedne o drugima.«

222. »Da biste čuli moj -glas, m o r a t e u svojoj duši ušut­kati sve druge glasove.

Suprotno od l judskih vlasti koje se nameću, n ikada se ne namećem. Veoma obzirno n u d i m svoga D u h a . Ako me prime, dajem se još više. Ne u p u š t a m se u borbu, u n a d m e t a n j e s izvorima l judskih radosti, koje vas napas tu ju . Nudim vam samo izbor: ja ili sve drugo.

Tek kad ušute svi drugi glasovi, možete moj čuti. Ali ima nekih unutrašn j ih poziva koje ne možete ušutkat i . Samo im Bog može naložiti šutnju.

Da biste me mogli čuti, valja šut jeti ; to t a k o đ e r t reba mo­liti od Boga.«

223. »Govorite si mnogo riječi, j e r u n j ima ima malo te­žine: odjeknu tek časak, v jetar ih odnosi • • •

Izrekao sam malo riječi, j e r sadržavaju u sebi p u n u stvar­nost, one ostaju. Zato neusil jeno govorim samo s onim du­šama koje moje riječi pr imaju s vjerom, pouzdanjem i lju­bavlju i čuvaju ih.

Cin čiste ljubavi jest nešto veoma veliko. O, kad biste ra­zumjeli, ne biste ništa drugo željeli nauči t i .

Duša koja nije niš ta lijepa učinila, ali je mnogo ljubila Boga i bližnjega, koja je, ostajući u l jubavi, sve primila što sam joj poslao, iskazala mi je veliku čast. Njezin će život biti značajan za vječnost. Ona je pr idoni je la proširenju moga kraljevstva.«

224. »Naručje moje Majke bilo je b lago i toplo, p u n o za­štite i mira, kao najsigurnije utočište.

Tražim da otpočinem u blagim d u š a m a koje pružaju za­štitu, koje ostaju m i r n e uslijed svih patnj i , da bi se tu mo­gla očitovati moja l jubav i rašir it i svoja beskra jna kri la . . .

Moliš me za ljubav. Pr ihvat i trpjet i za m e n e i za duše: tada ćeš ljubiti, l jubav će te osvojiti.«

225. »U redovničkom životu ste s retne, jer se oslobađate stvorova da živite same sa m n o m , da, same sa mnom, u mojoj službi.

Redovnički život jest : živjeti sam s Bogom, u šutnji i pr i­mjerom, pomagati Bogu da zavlada u dušama. Treba duše usmjeriti p r e m a meni, pokazat i me . . . z a t i m im ostaviti svaku inicijativu u njihovu životu sa m n o m .

135

Duše su samo radi toga pa je gri jeh zatrpat i ih drug im brigama.«

226. »Ako ti neki posao ili raspoloženje pr ibavi n e k u ko­rist, a opaziš da je t ime pr ikraćeno veselje ove ili one su-sestre, odreci se te koristi. Neka su tvoje sestre zadovoljne videći da nisu imale razloga bojati se onoga čega nema.

Korist je dobitak za prolazni život, a jedinstvo i m e đ u ­sobno povjerenje — gdje suradnja uklanja n a d m e t a n j e — jest posao za vječnost: t a k o se širi moj Duh«.

227. »Vrijeme što si ga provela u molitvi i u ljubavi, bilo je najkorisnije vr i jeme u tvom životu. Tada si odgovorila svome pozivu. Sto se god radi izvan mene, izvan ljubavi, jest prosipanje.«

228. »Kadgod učvršćuješ izmjenično povjerenje i jedin­stvo m e đ u vama, unapređu ješ moje kral jevstvo. To mora biti sam po sebi i s ta lan cilj tvoga djelovanja, sve drugo m o r a biti tome podređeno.«

231. »Ništa si, ništavilo. Budi čista kao k a p rose, da se u tebi odrazi moje lice. J e r si ništa, mogu te zamijeniti, sebe staviti namjesto

tebe. O, koliko žeđam za dušama, žeđam da mi se predaju da bi ih mogao preobl ikovat i ; da mi preda ju svoje čovječan-sko biće pa da bih mogao djelovati u svijetu. Zašto ne ču­jete moj poziv? Nisam li iscrpio sva sredstva da pobudim vašu pažnju i vašu zahvalnost?«

— Moj Gospodine Isuse, što moram raditi?

»Ne opiri se milost i ! Ne opiri se l jubavi ! Moja l jubav imn zaht jeva; s m a t r a malenkošću sav t rud i umor, sve žrtve i razočaranja usporedi li to s onim što daje. Kod toga se ne t reba zaustavljati. Ljubav ih nadvladava i prelazi preko njih da bi crpla snagu i život iz vječnih stvarnosti .

Radi brzo i t o č n o ! Sve tvoje mater i ja lne odluke neka bu­du izvedene uredno, odmjereno i brzo, da možeš biti slobodna i više se dati na život d u h a .

Čekam te kod mater i ja lnog posla, gdje me t r e b a služiti savršeno, a čekam te t a k o đ e r u počinku oslobođenog duha da se p r e d a m tvojim pogledima.«

136

232. »Svakom svojom susretljivošću, riječju, kretnjom, koja pogoduje vašem međusobnom razumijevanju, slozi i pomoći, pridonosiš jedinstvu moje Crkve : 'Da svi budu j e d n o ! '

Tako svoju molitvu izreci u djelima!« 237. »Da, toliko sam postao vašim bratom, da sam htio

da i m a t e istoga Oca kao i ja, i da moja Majka postane vašom Majkom.

Ljubav ne zadržava za sebe one koje ljubi, nego ih d a j e . . . Za davanje p o t r e b n a je ljubav, da D u h Sveti slavi slavlje

i da se š i r i . . . Kao što osjećate pot rebu da budete ljubljeni, da biste se

mogli razviti i otvoriti životu, tako je i meni potrebno da osjetim da me l jubite da bih vam mogao slati svoje darove.

Mene ljubiti, znači pouzdavati se u mene, ne sumnjat i u mene, računat i na mene.

Gdje su granice moje moći nad tobom? Tvoje pouzdanje.« 239. »Potrebno mi je da vas sve vidim sretne u svojoj

službi. Nastoj da dadeš susestrama ono što ih veseli i što one žele, a ne ono što tebe veseli dati im.«

240. »Da, zanimati se za ono što se odnosi na nekoga, znači l jubiti ga. Zato se zanimam za sve što se tebe tiče, jer te l jubim. Da, vidiš to, sve do u sitnice.

O, kad biste znali k a k o Presveto Trojstvo bdije n a d va­m a ! Obaviti ste i nošeni njegovom brigom kao dijete u kri lu svoje majke, ali kao ni ono t a k o ni vi ne poznajete svoje sreće. Ali stoga budi te pažljivi da biste shvatil i s ta lne po­ruke koje vam to otkrivaju.

Tako se i ti zanimaj za sve što se odnosi na m e n e : kako mi služe, kako me časte, koji ugled i m a m u mislima tvojih sestara, što želim. O, t r u d i se da sve jasnije shvatiš moje želje.«

241. »Želim da m e đ u v a m a vlada blagost koja usrećuje. Nastoj da budeš b laga ! Misli na moju Majku: ta zar ne osje­ćaš u svojoj duši blagost njezina smiješka?«

243. »Nikad me nisi vidjela, ali me čuješ. Moj je glas tako prisan u samoj tebi, da ti se pričinja da to ti govo­riš.8 8

88 Vidi br. 274.

137

Toliko sam u tebi da sam pr ipravan postati ti, da te pot­p u n o osvojim. Ali i izvan tebe sam.

K a d šutim, osjećaš prazninu, osjećaš da me ne možeš n a ­domjestiti, da imaš dokaz da ti to govorim ja, Isus Spasitel j .

Vjeruj što ti govor im! Tvoje me pouzdanje tješi za p r e ­malo pouzdanja tolikih koji ipak pr ipada ju mojoj obitelji. Moje je Srce bilo probodeno kopljem. Ponovno svojim nerazu­mijevanjem probada ju ga oni koji me tek napola slušaju.

Pr iprav i se ! J e d v a čekam da dođem po tebe i u tebi do­vršim svoje započeto djelo.«

— Moj Gospodine Isuse, Sto moram činiti?

»Treba da u tebi ne bude ni j edna žilica tvoga bića koja izmiče ljubavi. U duši ti neka ne bude nikakve žalosti, n i­kakve mržnje, n ikakva osjećaja gorkosti ili antipati je. Ljubi sva stvorenja meni za vol ju! U njima m e n e l jubi; ljubi stvari i pri l ike kao izraz moga djelovanja i moje volje!

Istom odlučnošću mrzi i izbjegavaj moje nepri jatel je ! Već sam 8 9 t i ih jednom nabro j io :

laž, dvoličnost, buka, uznemirenost, nered.

Trebaš ih mrziti da bi ih potjerala daleko od sebe, čim se pojave. Ali nemoj na njih ni misl i t i ! Uspostavi u sebi red, t ime će nered sam od sebe iščeznuti u tebi i oko tebe.

Treba nadvladat i zlo dobrim.« 245. »Ne slušaš me dosta. Ne daj se zarobiti svojim poslićima, oni su sporedni. Oni

su za tvoje prste, a ne za tvoje misli. Ostaješ kraj mene, ali tvoja je misao zasićena tr icama.

To je kao da si zadri jemala do mojih nogu, a moje te Srce zove.

Želim te b u d n u i pažljivu. Moli pri svakoj svetoj Pričesti da bi mogla u dubini svoje

duše čuti moj glas.« 246. »Budući da se u svojoj Muci nisam ni branio ni t u ­

žio, prevršili su svaku m j e r u pogrđujući me. Ako se ne tužiš, ako ne daješ nasluti t i da si umorna, ako

se ne braniš i pustiš se oplijeniti, t a d a će zlorabiti tvoju do-.

89 Vidi br. 92.

138

bru volju, ali t a d a ćeš me nasljedovati. Tako mogu u tebi opet oživjeti, samo tako i n ikako drugačije.

Tako ću ja, koji živim u tebi, ponijeti te u svoje Srce, tvo-me Bogu.«

247. »Što kažem tebi, samo za tebe, ne kazuj nikome, osim svome duhovnom ocu, pred njim ne t reba ništa krit i .

Ali zapisi što može koristiti drugima da pojednostavne svo­ju pobožnost i nauče crpsti neposredno iz izvora koji je u nj ima samima, tu se Ja nalazim sa svojim zahtjevima i svo­jom ras ipnom darežljivošću . . .

Da me razumiju, koliko bi duša bolje upotri jebile svoje napore, dar velikodušja i ljubavi, koji u nj ima skriveno mi­ruju. Samo za njih ne znaju, i ni tko ih ne zna u njima p r o ­buditi . Navika je ugasila u n u t r a š n j u v a t r u mojih riječi,

Htio bih da svaka duša shvati da ima vlastito jedinstveno mjesto u m o m Srcu koje ju čeka; da mi je njezina l jubav p o t r e b n a ; da t r e b a m njezinu suradnju, da mi je potrebno vi­djeti je s retnom i savršenom; jer sam je ljubio do smrt i za nju na Križu. Da, svaka duša.

Htio bih da svaka duša shvati da je njezina svrha života izvan nje i mnogo veća od nje s a m e : sudjelovati u podi­zanju moga Kraljevstva, i meni je u p r a v o njezina suradnja potrebna da se moje s tvaranje ostvari u punini .

Htio bih da svaka duša uspostavi to kral jevstvo u samoj sebi, i da bi u svjetlu reda i šutnje otkri la da sam Ja usred njezina srca, gdje je čekam spremnu da s njome razgovaram.

Kad vidim da me n e k a duša sluša i da će čuvati moje riječi, t a d a joj govorim. Svaka duša, kad bi h t j e l a . . .«80

248. »Da biste primil i dar vjere, t r e b a t e se sjetiti da ste stvorenja ovisna jedna o drugima.

Kao što je vaš tjelesni život ovisan o bratskoj pomoći, t a k o je i duhovni život.

Vaš se d u h mora otvoriti drugim dušama da im se saopći, zatim da primi riječi mojih službenika, osobito mojih sveće­nika koji prenose moju n a u k u i govore kao moj drugi »ja«.

Mojoj se milosti opire neovisna, slobodna volja, a da to ni ne zna. Ali neodoljivo privlači moju milost dragovoljno podlaganje vlastite misli i svoje duše.

90 Vidi br. 184.

139

D u h Sveti puše gdje hoće. Izmiče kad Ga namjeravate zadržati i suziti u granice svoga umovanja. Ali se n ikad ne uskraćuje onome koji Ga zaziva.

Ne borim se prot iv neovisnosti vaše slobodne volje. Šuteći se predajem sa svojim krvavim svjetlosnim križem i sa svojim blaženstvima.

Ako me tko odbije, čekam dok me ht jedne primit i i šaljem mu svoje sluge da zastupaju moju stvar. O, koliko mi je p o t r e b n a vaša l judska s u r a d n j a !

Općinstvo svetih, međusobno bratsko pomaganje darovi su Božji. Iskorist i te l judska sredstva koja su vam d a n a !

Više nastoj te pr imat i darove Božje negoli razvijati svoje n a r a v n e darove, nastoj te pr imat i sve darove Božje: vaše će duše biti do v r h a ispunjene nepropadl j iv im bogatstvom.« 9 1

249. »Kakogod bile teške okolnosti, uvijek možete biti veli­kodušni i potrudi t i se da zlo nadv ladate dobrim. Važan je unutrašn j i napor, ostaje za vječnost. Vanjski uspjeh malo znači. Unutrašn j i napor urodi t će plodom u vri jeme žetve.

Budite velikodušni bez razmišl janja! Djecu t r e b a navika­vati na velikodušnost. Tako će se njihova duša usmjerit i na moju s t ranu za sav nj ihov život. Treba ih učiti da radije učine više negoli dosta, da uvijek daju nešto više negoli je strogo određeno. I dajući da skrivaj'1, darove.

U svojoj sam Muci mnogo trpio, mnogo više nego je bilo strogo potrebno, ali ta j dodatak trpl jenja imao je svoj smi­sao. Zbog toga budite bezgranično vel ikodušni ! Upravo to će davati h r a n u vašoj ljubavi, to će jačati vašu snagu; baš to će neizostavno privući moje darove, jer nikad se ne dam nadmaši t i u velikodušnosti.«

250. »Kao što vam ne dajem kreposti odjednom, nego vam pružam prigode da ih vježbanjem steknete, isto t a k o v a m ne dajem odjednom milost da zauvijek ojača vaš unutrašn j i ži­vot, nego vam pružam okolnosti kojima se možete okoristiti da razvijete svoj unutrašnj i život.

Odgovorni ste kako upotrebl javate moje darove. Ali valja vam znati da vam je pot rebna pomoć i da je ta jna moga pri­jateljstva, moga milosrđa, moje prisnosti u poniznosti koja će vas potaknut i da svoju dušu pokažete onakvu kakva jest.

81 Vidi tor. 217, 221.

140!

Nisi l i t i to isto proživjela? . . . Tvoj se život umirio, otvo­rio svjetlu. Tako biva svakoj duši, ako to želi i ako je paž­ljiva.«

253. »Ne sumnjaj u obraćenje svojih! I m a m svoj čas i moja sredstva nisu vaša sredstva. 9 2

Jesi li dobro shvatila, ako u đ e m u njihov život, da s kr i­žem ulazim u život i srce svojih?«

— Moj Gospodine Isuse, ti si istina. Istina vrijedi više ne­goli sve bogatstvo. Da Te se nađe, nijedna žrtva nije preve­lika. Učini da Tebe nađu i tvoju Crkvu, i daj meni da pone­sem nešto malo njihova križa, da ih ne bi šatro.

254. »Postati moj im redovnikom ili mojom redovnicom ne znači izabrati si k rov i k r u h p o p u t l judi što ostaju u svijetu, niti stalež p r e m a svojim sposobnostima. To je nešto daleko važnije i mnogo veće. O, kad bi svi razumjel i !

9 2 Kristov poziv odijelio je Lujzu Jaques od sv ih njezinih. Da na njega odgovori, postala je sestra Marija od Trojstva u katolič­kom samostanu. Duboka međusobna ljubav članova obitelji pre­mostila je kušnju.

»Njezini« su prisutni u sv im molitvama Marije od Trojstva. Ne prestaje za njih molit i svjetlo koje bi ih dovelo da s njome di­jele sreću u Crkvi i da primaju iste sakramente.

Na svoje molitve zapisuje odgovore koji j,e pozi viju na potpuno predanje ,(vidi br. 41, 276, 436, 547). Djelovanje milosti beskrajno nadvisuje granice vidljive Crkve. Bog ima svoj čas i svoja sredstva za uslišanje molitve.

Iz redovitih zapisaka vidi se kako sestri Mariji od Trojstva njezini iskazuju nježnu ljubav. Otac, već u 77. godini, piše joj za godišnjicu i blagdane. »Draga moja Lujza...« i završava: »Tvoj uvijek dragi tata ljubi te.«

Braća i sestre, raspršeni ratom, šalju joj novosti. Njezini »brace«, mobilizirani u vojsci u Egiptu, imaju u planu da je posjete za vri­jeme jednog dopusta, ali n e ć e na vrijeme dobiti vizu, jer će sestra Marija 25. lipnja iste godine ostavit i zemlju.

Početkom te godine sestra Marija piše više pisama koja poka­zuju koliko ostaje vjerna svojim prijateljstvima i koliko se brine za sreću svojih.

Na blagdan Svete Obitelji, 11. siječnja, poručuje prijateljici Bluette:

»Sretna sam u svom zvanju, ti to znaš, možda si pogodila. Htje­la bih da ti to znam izreći pa da bi moja sreća tako jako zračila da onda radosno uroni u dušu drugih. Ali ne znam govoriti, a tako je vel ika unutrašnja sreća jedne klarise da se ne može pravo izre­ći. Može se samo naslutiti. Veli se da se duša daje na put savršen-

141

To znači obvezati se na onakav život kakav sam ja iza­brao . . . da, na moj život, ponizan i skrovit, moj pokornički život u radu, s i romaštvu i jednostavnosti, moj h r a b a r i bu­dan život, moj otkupitel j ski život.

Da se živi u istini, potrebno je budnost i i hrabrost i . To znači izlagati se poniženjima, predan ju u zapuštenosti, p r e ­ziru ljudi, ali to znači također prenosit i moj živi nauk, saop-ćivati ga svojim primjerom. Postat i mojim redovnikom ili mojom redovnicom znači obvezati se na sve to.

Treba živjeti moja blaženstva da ih se može objaviti i prevesti u jezik koga svi narodi razumi ju i koga vri jeme he može ugasiti.

Činiš li tako?«

256. »Zbog m e n e ste došle u samostan, m e đ u t i m n a k o n nekog vremena ja sam vaša posljednja briga.

Mole me za pomoć, d a ; ali je r i jetko da se istinski pitaju za moje želje i da me slušaju.

stva: vjerujem da još n isam na nj istupila i ne znam hoću li to ikada postići, no vidim da isam se dala na put divota. Nema ništa ljepše negoli se približiti Gospodinu Isusu!«

Slijedeće nedjelje u dugom pismu odgovara svojoj sestri Alisi: »Koliko li radosti, velike radosti, tvoje pismo od 4. listopada.

Upravo je stiglo na koncu godine, kao da proriče novu godinu. Umi-rujuće vijesti o sudbini mojih. Predugo je već vremena (tako mi se čini) da n isam ništa znala o tebi. Sretna s a m da vam je svima dobro! . . .

»Mladost, ah da, pique-niques iza La Fayet te . . . Kakve uspo­mene, osunčane i ispunjene mirisom borove smole i 'kriške kruha namazane marmeladom, s u h o meso, šumske jagode.. . Divnog l i djetinjstva! Kako s m o se voljeli i k a k o nas je život razasuo. . . Ali ljubav ostaje i ima duboko korijenje, bit će jača od s m r t i . . .

»Ah, uspomene! Iz njih žanjem zlatnu žetvu, a prebiranje, ono je za kasnije, u časovima za vel ikih blagdana ili odmora. Ostaje u pričuvi k a o kože iz Italije koje ti čuvaš za djecu. Čitajući tvo­je pismo, činilo mi se da ponovo vidim majčicu i ladiou u njezi­nom ormaru, ladicu s dragocjenostima. Dobro si učinila što ih ču­vaš da budu za iznenađenje. Kod djece to razvija osjećaj pošto­vanja prema stvarima, ne iz pohlepe ili štedljivosti, nego zbog ljepote koja je toliko krhka. Ostaje netaknuta, ako je ne diramo. Prirođen je -osjećaj nježnosti i poštovanja, gdje ga ima, ili ga uop­će nema. . .

»Zbogom ljubljena sestro! Moli i za mene! Ponovno ćemo se naći u Božjem Srcu koje nas čeka. . .

142

Dajete mi što se vama sviđa da mi dadnete. Izgleda da bi bilo izgubljeno vri jeme raspi tat i se da li baš to t raž im i baš to želim. A ipak to je prva s tvar kojom biste moral i ispuniti svoje vrijeme.«

257. »Vrijeme ispunjeno l jubavlju jest dobro ispunjeno vri­jeme. Ljubav u m n a ž a vri jeme. Tko ljubi, nalazi sredstvo da izvrši mnogošta, što na vire iz njegova srca.

Pokušaj d a n a s . . .« 258. »Žalost i tugaljivost ne nalaze mjesta u srcu koje

me ljubi. I spunjam ga svojim kr ižem i radošću.« 259. »Kad neka duša oprašta i šuti, onda najviše sliči m o ­

joj Majci.« 261. »Da, ju t ros sam šutio, jer si nezadovoljna svojom po­

glavaricom. To nije dobro. Ne smiješ nikoga s u d i t i . . . Zaboravl jaš li želju da se posvetiš da bi se t a k o približila

meni? To t r e b a da želiš i drugima. Veoma mi je drago kad se u svemu podlažeš poglavarici,

jer vlast dolazi od Boga. Želim ne samo da se podlažeš, nego da i l jubiš svoju p o g l a v a r i c u . . . da u njoj l jubiš moju vla­stitu sl iku; da, moju sliku kojoj je pot rebno osjetiti se l jub­ljenom, da bi sjala svjetlošću.

Ne mogu boravit i u duši koja druge sudi. Ona sebi pr i­svaja pravo koje pr ipada samo Bogu. Tada sam toliko u njoj pot isnut kao da sam se povukao. Ali čim ne sudiš nikoga i ispričavaš ga, eto govorim u tebi.«

264. »Da, ima mnogo mal ih nesreća u u n u t r a š n j e m životu jednog samostana, mnogo valja pret rp je t i da jedni podnesu pogreške drugih. Ali što je to u usporedbi sa zločinima što se počinjaju u svijetu?

Vjeruj mi, kćeri moja, svaka može, ako hoće, usprkos te­škoćama u samostanu, m e n e tješiti i naknađivat i za veliki broj zločina. Vaša se strpljivost pročišćava i tako vaša l jubav pr i­ma stalno svakodnevnu h r a n u .

Vaša ljubav, u samostanu, ako ste vjerne, m o r a postati neizmjerna.«

265. »Kad vidiš da unatoč tvojoj velikoj brižljivosti j edna ili druga susestra ne vjeruje u tvoju s rdačnu naklonjenost p r e m a njoj i ostaje suzdržljivo ul judna, ali kao da malo sum­nja u tvoje namjere, onda te to boli. I m e n e t a k o đ e r boli kad se ne usuđujete računati na mene . Računaj te na m e n e

143

zatvorenih očiju, bez ikakva s traha, sasvim s m i r e n o . . . da, upravo kao djetešce što spava u n a r u č j u svoje majke. Niste li poput dječice u Božjem n a r u č j u ?

Kćeri moja, tko je brižniji od m e n e ? Ako si pažljiva, sva­kog ćeš časa vidjeti kako se br inem. Posvjedoči da imaš po­uzdanja u svoje sestre. Treba vjerovati njihovim dobrim n a ­mjerama. Treba zlo nadvladat i dobrim. Pos tupat ću s tobom onako kako ti budeš postupala sa svojim susestrama.«

266. »Koji ne umiju, misle da je teško ljubiti. Ništa nije lakše ni radosnije.

To je izvor svake sreće. Cim pres tanete misliti na sebe, od­m a h ljubite.«

267. »Ima u svijetu mnogo duša koje mi daju ono što mi uskraćuju duše koje su službeno i javno moje zaručnice. A jesu li zaista moje zaručnice, ako ne usvajaju mojih želja, ni moga ukusa, ni moga križa — koji im šaljem, — ni moje t rnove krune, ni poniženja što bih im ga poslao kad bi bile spremne pr imit i?

Mnogi u svijetu, a da to ni ne znaju, imaju moj ukus, ostvaruju moje želje, izvršuju moja djela. Dakle, nalazim kod njih lijep pri jem i u tišini moj im je D u h na uslugu.«

269. »Usrećuješ me, kao da si mi povjerila veliko blago, kad u ispovijedi jasno iznosiš svoje pogreške, svoje slabosti, svoje propuste.

Cim se neka duša otvori, moj je D u h osvoji; oh, bez buke, ali pobjedonosno. I što ne bih mogao popravit i , kad mi se dopusti da r a d i m ?

Upravo se veoma radu jem da p r e m a svome ukusu i želji ukras im tvoju dušu«.

270. »Htio bih da svaka duša shvati da je čekam, da je poslije ovog života čeka neizmjerna l jubav i da se t r e b a po­žuriti . . . očistiti se da bi išla ususret l jubavi i sve p r e m a njoj usmjerila. Morate visoko držat i svoju svjetiljku da je drugi vide i za njom se povedu. Tada će rasvjetl j ivati vaš put.«

271. »Čudiš se što ti govorim samo obične stvari, posve jed­nostavne, što ih svatko zna ! Jednostavni j i sam od tebe, da, ja, vječna Mudrost .

Razgovarat i sa mnom, sjedinjeni biti sa m n o m svakog časa, jednostavno je i l ako : dovoljno je ljubiti sva stvorenja

poradi mene, a m e n e više od svakog stvora. Dosta je m e n e slušati i činiti ono što kažem.«

273. »Kćeri moja, čuvaj se svake pohlepe ! Pohlepa se i nesvjesno uvuče u dušu. Z a t v a r a joj moje Kraljevstvo. P o ­hlepa je uzrok laži, uzrok svih zločinstava, svih otpada, svih izdaja.

Pr ivrženost prolaznim dobr ima koja se želi posjedovati i zadržati mrzi moga D u h a i hoće da ga uništi . Pohlepa jest djelo smrti . Misli na J u d u ! Bdij i moli da bi je suzbila sna­gom dostojnom tvoga kršćanskoga imena.«

274. »Jer govorim samo jednostavne stvari i uvijek pr i­godom onoga što vam dođe, onoga što vidiš, misliš da ti to sama sebi došaptavaš takve misli. Kćeri moja, sama bi sebi mnogo zamršenije govorila kao nekada u svojim r a z m a t r a ­njima.

Kad sam govorio svojim učenicima, uvijek sam se poslužio prigodom .onoga što se događalo oko n a s : pogledaj u Evan­đel ju! Nisam se promijenio. S malenim sam malen. S velikim d u š a m a govorim veće stvari.

Duše koje blistaju pr i rodnim darovima, češće su me razo­čarale negoli pr iprost i l judi. Vjeruješ li? Uživam učiniti sebe malenim s malenima.«

275. »Ljudi ne mogu Boga shvatit i nit i prosudit i . Treba ga slušati i p r o m a t r a t i što v a m daje.«

276. »Ne istražuj odviše zašto ti govor im: slušaj i poput kakva djeteta idi p u t e m koji sam ti zacrtao. Doskora će te dovesti u kuću moga Oca.«

— Već.' A za ovog jadnog života nisam, ništa učinila. Htjela bih da moj život bude hvalospjev Tebi, moj Gospodine Isuse.

»Dostatno je da si učinila što sam od tebe tražio. Drugo ću ja učiniti .

Ako si u svakoj prilici radi la po m o m e D u h u , D u h u Sve­tomu, ako si me pr imala i ako si širila l j u b a v . . . dostatno je. Drugo ću ja učiniti.

Ako si u svemu slušala svoje Pravilo, svoje poglavarice, svoga duhovnog oca, i što sam ti govorio . . . dostatno je. D r u ­go ću ja učiniti .

Ako mi prepust iš svoje mjesto, radi t ću mjesto tebe, ja koji sam svemoguće djelovanje.

144 145

Najbolji rad što ga možeš obaviti jest postići moju su­radnju i pust i t i mi da r a d i m pošto ste sve učinili što ste mogli učiniti. Ja rad im s v remenom. Tada mi nije žao mojih darova.

Ako me pustiš da mjesto tebe odem u Švicarsku, ići ću s onima koje sam odabrao, i klarise će ostati u tvom m a l o m kraju.

Nisam ti još udijelio zamoljena obećanja, ali n isam li ti dao n a d u ? Imaj slijepo pouzdanje !

Kad mi neka duša t raži što je nemoguće u l judskim očima, t a d a me časti. Ti me uis t inu moliš što se samo od Boga moli.«

277. »Radove tvojih susestara valja dovršit i pri je tvojih radova. Ne smeta ništa ako tvoji sitni poslići za i m e n d a n časne majke ne budu gotovi. Za njih ću se ja pobr inut i . Ali nastoj da svaki rad susestara bude gotov i da sve b u d u za­dovoljne.« 9 3

278. »Ne uzbuđuj se zbog neke proslave koja tra je samo j e d a n dan. Što je to? Ta pozivam te na svečanost kroz svu vječnost. Ostani kra j m e n e ! K a d se uznemiruješ i uzrujavaš zbog prolaznih stvari, udal juješ se od mene, svoga mirnoga središta, beskrajnoga i dubokog kao ocean, i nepokoleblji­voga.

Kćeri moja, l jubio sam te kao ni tko. Ne samo da sam htio da udioništvuješ u mojoj nebeskoj sreći, nego sam htio da ti d a m svoj vlastiti život. Pot rudi se da živiš kako sam ja

8 3 Časna majka opatica slavila je imendan prvih dana ve­ljače. Za tada možemo datirati to saopćenje kao i tekst iz tog vremenskog razdoblja kako slijedi:

»Svake godine, u doba te proslave, mlada profesa nije bila ista kao inače u obično vrijeme. Svladavši svoju plašijivost i suz-držljivost, domišljala ise kako da svaku pojedinu susestru potakne na aktivnost da bi proslava uspjela i da bi časna majka bila ob­radovana. Sama je sastavljala recitacije, pjesme ili bi se obratila kojoj isusestri da bi ta sastavila. Originalno je -crtala ili slikala.«

To svjedočanstvo jedne susestre i ovo što slijedi osvjetljuje njezino vladanje prema poglavarima:

•» . . . imala je česte susrete s časnom majkom i iskazivala joj najljubaznije poštovanje, nastojeći otkriti čime bi je mogla najviše obradovati...

»Časnoj majci bijaše veoma stalo do toga da se sama poslužu­je, pa nije htjela da joj donose u ćeliju potrebnu joj vodu. Sestra Marija od Trojstva lijepo je uspjela postići da joj svakoga dana učini tu laiku uslugu.«

146

živio. Ljubi sve! Ljubio sam čak i svoje krvnike i p redao se njihovu bjesnilu da bih svojom Krvlju postigao za njih oproštenje i spasio te duše stvorene za ljubav, a koje nisu poznavale Ljubav. Ljubi sve što nije nepri jatel j mome dje­lovanju, i u svemu što ti se dogodi ljubi moju skr ivenu volju, koja ide za t im da te bliže privuče k meni .

S ruševinama, i na ruševinama, mogu divno graditi . Rado se korist im onim što je p r e d a m n o m uništeno, je r onda je moje djelovanje slobodno.

Dokaz je prave l jubavi podložiti se m o m e djelovanju, pr i­m a t i ga i odgovoriti na ono što ono traži.

I m a t e veću l jubav kad ustra jnom svojom molitvom iza­zovete moje djelovanje.

Kakvogod dobro tražiš za svoju dušu, podjeljujem ti ga : otvori oči, uzmi ga!«

280. »Neprimjetno privlačim duše i to isto t a k o s igurnim načinom kako je i polagan.

Svako je istinsko djelo duboko, sakriveno u vašoj u n u ­trašnjosti . Izmiče osjetilima.

Kad radite, mislite da znate zašto radite, ali ne znate što je izazvalo vašu spoznaju i odluku. To je moj nezamjetl j iv rad na dnu vaše duše.

Ja sam n a d a h n u o , potaknuo i izazvao sudjelovanje vaše slobodne volje.

Vaša je odgovornost u tome da pr imite moju milost i da s njom surađujete.

Ne namećem svojih želja. J e d v a da razgovijetno očitujem svoje želje za vašom većom velikodušnošću. Koji se ljube, pogađaju želje jedni drugima. Tako je isto između m e n e i duše koja me ljubi.

Za m e n e je najljepša radost kad jedna duša pogodi što od nje želim i prije negoli sam to od nje zatražio. U njezinu je srcu odsjev moga Srca . . .

Treba da duše same od sebe dolaze k meni.«

282. »Ima mnogo toga što bi mogla reći svojim susestra-ma i želim da im to saopćiš, ali želim da im govoriš svojom šutnjom. To će biti tvoj način kako ćeš prenosit i poruku.

Dostatno je postojati.

283. »Među vama nije najveća l jubav u darovima i uslu­g a m a što ih možete iskazati : najveća je l jubav u vašim mi-

147

slima. To je najvažnija l jubav i najdjelotvornija. Treba da tvoje sestre susretnu kod tebe blagonaklonu misao koja ih razumije i pogađa što žele, koja vidi njihovu l jepotu i ne zaustavlja se na njihovoj grdobi — jer svaka je duša živa mješavina sjene i svjetla — blagonaklona misao im pomaže da b u d u jake pred l judima i p r e d a m n o m ; da, upravo onakve ka­kve ih želim.

Nije li to isto što očekuješ od svojih susestara? Također želim susresti dušu koja bi bila blagonaklona

prema svome Bogu te pogađala njegove želje i pretjecala i h . . . koja bi se dala nadzirat i da me ne razočara, koja bi dobro pazila da mi ne prouzroči ni na jmanju bol.

Takva je vjernost čini osjetljivom na moja na jmanja na­dahnuća, i daje joj razumijevanje; t a d a me shvaća i pogađa što želim.«

284. »Nekada sam govorio u pr ispodobama. Govorim obzirno u dubini duše, je r duša m o r a sama od sebe doći k meni .

Sto mi duša više pripada, to joj povjerljivije mogu go­voriti, i to me raduje.

Ne idem za t im da upl ivam na duše, samo ih privlačim. Treba da dođu same od sebe. P o t r e b a n je stanoviti n a p o r da me se shvati, a njega ni tko mjesto nje ne može učinit i .

Ali vi možete mnogo utjecati j edna na drugu, međusobno se poticati da odgovorite mojoj milosti.«

285. »Treba j ednu stvar načinit i umah, napisati j e d n u mi­sao umah, toliko brzo j ednu za drugom koliko ti dnevni red dopušta, onim redom kako ti ih u istom času predstavim, ne uznemirujući se zbog onih kojih se samo napola sjećaš. Ako je potrebno, podsjetit ću te na njih.«

287. »Kušnje su vašeg života na zemlji t a k o sićušne u us­poredbi s onim što vam priskrbl juju za vječnost.«

288. »Veliko zlo protes tant izma jest u tome što duše dobre volje lišava ogromnog dijela milosti post ignutih mojom Mu­kom, a koje se vama dijele po sakrament ima.

A h ! kako on ograničava moje djelovanje u d u š a m a koje me više ne t raže i ne 'slijede', j e r vjeruju da su se u jednom času posvema odazvale m o m e pozivu . . .

Veliko je zlo protes tant izma što zabluda nosi k r i n k u istine.

14«

Treba mnogo odvažnosti i osobnog dubokoga r a d a da se otkri je i odbaci kr inka, a zat im ponizno dođe na izvor Ist ine moliti njezinu svjetlost i jakost.

'Neka vaša svjetlost svijetli p red l judima, da shvate da je vaša Crkva Krist, Istina.«

289. »Ima žrtava što ih želim, ali ih ne tražim, nego ostav­ljam d u š a m a radost da ih same od sebe prinesu. Te su duše skrivene na d n u moga Srca, one mu prisluškuju otkucaje.

Moja im je Majka povjerila nešto od svoje l jubavi. One me ne razočaravaju. A da l i bih ja mogao njih ikada razo­čarati?« 9 4

9 4 Nedjelje Šezdesetnice, 8. veljače, sestra Marija od Trojstva započela je p ismo prijateljici Bluette. Veoma zauzeta t ih dana, za­vršit će ga tek 20. istog mjeseca:

»Imala bih ti mnogo toga reći pa ne znam gdje da počnem. Premda u našem dobro uređenom životu nema izvanrednih doga­đaja, ipak mnoge malenkosti čine ga zanimljivim, jer dokazuju brižnost i predusretljivost Dobroga Boga. Posve me čudi što vidim da ni ovdje ni jedna godina nije slična prošloj, makar su isti blag­dani, ista liturgija, isti obredi i isti poslovi u samostanu. Tu su i drugi radovi i druga zanimanja i druge radosti. Već sam ovdje tri i pol godine, i s vake godine izgubimo po jednu našu sestru. To su one najstarije koje jedna drugu zovu u Raj. Međutim novici­jat se ne puni istim ritmom kao groblje.

(20. veljače). Evo pisma bez veze: možemo pisati samo ne­djeljom, ili koristeći se časovima što su 'katkada raspoloživi u vri­jeme preko dana.

Koristim se tim vremenom da trčeći dođem k tebi prije nego nas Korizmena nedjelja uvede u veliku šutnju. Kakva će biti ova Korizma? Ja je se uvijek plašim, ne znam zašto, premda je, vje­rujem, razmatranje Muke jedini predmet razmatranja kome se moj duh predaje sam od sebe, gotovo stalno. Ah! shvatiti, shva­titi! Riječi zastanu na usnama i svaki drugi kret, slušajući što se govori o Bogu, ali unutrašnje shvaćanje, ah, kakvo otkriće i kak-•ra promjenu proizvodi u našoj jadnoj duši.. . Uvjerena sam da sam po tebi već dobila mnogo posebnih milosti. Zato bih željela, iako je rat i mnoge vanjiske poteškoće koje to mogu spriječiti, da budeš moja kuma za svečanu profesiju, ako te to veseli. S v e si same izabiremo »kumu profesije«, pa da je i daleko. To označuje simbol zaštite i duhovnu suradnju koja učvršćuje jedinstvo duša iste vjere, dobre volje, što toliko želi naš Gospodin. 'Da svi budu jedno'. Tako ja shvaćam službu kume profesije. Nije potreban neki lijep dar — za mene je to veoma sporedno — nego jedinstvo na­stojanja i molitve. Hoćeš li? ...«

149

291. »Ne možete živjeti, a da niste ljubljeni i da ne l jubite. Ako ne l jubite Boga ili koga sebi slična, onda l jubite sami sebe. Ljubav je kao dah vaše duše.

O ljubavi t r e b a govoriti s poštovanjem, jer dolazi od Boga. Treba je pr imat i kao Božjeg poslanika, kao njegov D u h .

To je poticaj što ga p r i m a t e ali koji ne dolazi od vas, i u svom izvoru je božanski.

Čuvajte taj poticaj u njegovoj čistoći i čvrstoći i korist ite se njime za druge, ne za sebe, i uprav i te ga onom koji vam ga daje, Spasitelju, koji n e u m o r n o čeka na vašu zahvalnost.«

292. »Duše koje se predaju ljubavi, n ikada se poradi toga ne kaju. Naravno, lomim ograde njihova srca, jer t r e b a da se usko obzorje njegovih spoznaja raskine, kako bi nazrele nešto od sjaja moga Kraljevstva, beskrajni svemir Duha«.

294. »Zanimljivosti ove zemlje vas očaravaju. Ali to po­vene u t r e n oka. Naprotiv, ja ostajem i n ikada me se ne može sasvim otkriti, i n ikada se neće iscrpsti izvor moga blaga.

Cim se u molitvi p r e m a meni pruže prazne ruke, ja ih napunjam.«

295. »Kako je vaš život j ednostavan ! Samo vam t r e b a pr i­mati . Pr imat i rad koji postaje radost i daje vam vaše dosto­janstvo. P r i m a t i mater i ja lnu h r a n u za vaš tjelesni život, du­hovnu h r a n u za život vaše duše po s a k r a m e n t i m a što sam ih ustanovio za sve, sve, sve . . .

Uvijek se radu j te što možete davati. I najsiromašniji, koji nemaju čega bi se odrekli, mogu još Bogu dati svoje srce i svoju dušu. A to je najveći dar, u sebi obuhvaća sve dru­g e . . .

Kušnje? Vjera vas uči da ih strpljivost nadvladava i da podnesene u l jubavi stiču vječnu slavu.

Samo vam valja sa m n o m nositi svoj križ, sa m n o m koji vas čekam.

Što vam nedostaje da budete sretni? Dao sam vam nadu, molitvu, vjeru, Ljubav i općinstvo s v e t i h . . .

Kćeri moja, budi potpuno sretna, da bi se drugi za tobom poveli i p rema nebu upravl jal i svoj hvala, koga će moje Srce s uživanjem veličanstveno n a g r a d i t i . . . «

296. (13. veljače 1942.): »Da, ht io sam te privući k sebi.

150

Na dobrom si putu. Nastav i ! Ne gubi vremena da se zani­maš što drugi rade. 'Ti, idi za m n o m ! ' « 9 5

297. »Vidiš! To je l jubav. Da bi mogla sama biti sretna, želiš vidjeti druge sretnima.

Kad osjećaš da te tvoje susestre ljube i da ti njih ljubiš, ne smeta ti ako one vide tvoje nedosta tke i da do tebe malo drže, t ime si z a d o v o l j n a . . . da bi konačno m e đ u nj ima lako prolazila ne povređujući ih ni u čemu.

Kasnije ćeš razumjeti da je patn ja l jubavi u žarkoj želji davati se drugima, biti uniš ten da se mogne nj ima dati ono što sama uživaš.

Tako sam ja ljubio ljude, želeći neizmjernom čežnjom da se dokraja žrtvujem da im d a d n e m svoj ž i v o t . . . «

298. (15. veljače 1942.): »Kad si pred izloženim Presvet im S a k r a m e n t o m , kako možeš misliti na nešto drugo osim na mene?

Sakr ivam svoje Božanstvo, sakr ivam svoju slavu, sakr ivam svoju svemoć: šatro bi vas pogled na sve to. A ja sam po­čašćen i uživam videći da unatoč svemu t o m u vjerujete u mene, da ste sretni zbog moje slave, i da r a č u n a t e na moju svemoć.«

299. »Da, A b r a h a m je lagao kad je dopustio da vjeruju da mu je Sara sestra. 9 8 Ipak on je veliki svetac zbog svoje vjere i svoga posluha. Poslušnost jest l jubav na djelu. Ona pokriva sve vaše grijehe.

S onima koji su mi savršeno podložni i sa m n o m sjedi­njeni mogu raditi što hoću. Od njih mogu tražit i sve što želim.

Vjera je t a k o đ e r jedan oblik poslušnosti : podložnost duha. Ljubav je podložnost vaših osjećaja moj ima: to je t a k o đ e r kod poslušnosti.

Poslušnoga tako nagrađujem da već na ovom svijetu živim u njemu.«

9 5 Toga dana napisala je prve retke povijesti svoga zvanja (vi­di br. 43). Izgleda da je ta bilješka odgovor na sestrino pitanje: Zašto onaj tajanstveni doživljaj 13. veljače 1826.?

9 6 Odgovor na razmišljanje o Abrahamovoj povijesti koja se čitala u Časoslovu na nedjelju Pedesetnicu, toga dana.

151

300. »Mene je pohlepa preda la mojim nepri jatel j ima. Uvi­jek je to pohlepa što me ubija u d u š a m a ; umjesto meni pred­nost se daje propadlj ivim dobrima, otuda laž i izdaja.

Pohlepa ubija D u h Božji. Sveto siromaštvo spašava kroz vjekove D u h Božji. Da b u d e m potpuno vaš, m o r a t e davati, sebe lišiti svega,

m o r a t e opraštati , nadvladat i zlo dobrim ...«

301. »Istina ne n a s t u p a bučno, ali nju neće n ikada ništa uništ i t i : ono što jest ostaje.

Ona ne ide za t im da uništ i p red sobom zapreke ili da za-bliješti j a rk im s j a j e m . . . Cesto je prekr i ta lažju, ali usred okolnosti i stvorova ostaje kao neugasiva žeravica i njezino svjetlo uvijek konačno p r o d r e kroz zapreke. Ne postoji ništa što bi moglo uništit i istinu.

Isto t a k o moj D u h radi u vašim dušama, neprimjetno. Ne traži da slavi pobjedu uništavajući kao gromom ono što mu se opire, nego poput unutrašn jeg svjetla konačno prosjajiva preko svega.

Moćan je kao najsilniji vjetrovi koje ukroćuje. Duše gdje hoće, pa kad biste mu dopustil i da radi, preobrazio bi cio vaš svijet. Ali sebe je učinio vašim slugom.

Ne pret ječe li baš on vaše želje? I čeka da biste vi molili prije nego što će uslišati vaše želje. Cim ga zazovete, već je tu. Iako biste ga često žalostili, n ikada se ne osvećuje. Ali ne može zapriječiti da ne nosite posljedice svojih djela. Čeka da mu se v r a t i t e : n e u m o r n a mu je strpljivost.

Da, moj se D u h učinio vašim slugom . . . da biste od m e n e naučili sasvim se podlagati Bogu.«

302. »Kćeri moja, zadovoljan sam što si svoje j adne bilje­ške predala svome ocu. P r e m d a su nedostatne, zadovoljan sam. Poslušala si moju želju. Pa ću i ja i spunit i što želiš. Zatraži j ednu milost!«

— Oh! Bože moj, Bože moj! Znam da ćeš mi je dati. Hvala!97

304. »Kad kupujete n e k u tkaninu, ne gledate samo na boju i šare, nego ispitujete i kakvoću. Također i ja u vašim du­šama t raž im kakvoću tk iva : njegovu osnovu, a to jest sa­tove koji su vam dani, g ledam potku, to jest čime ste te

Obraćenje njezinih {ispovjednikova bilješka).

152

satove ispunili. Vaše želje oblikuju šare, i u mnogim poslu­šnim dušama te šare odrazuju nešto od mojega Lica ili ne­izrecivog obličja moje Majke. 9 8 Način kako mi služite, to jest vaša l jubav daje boju. Ali ono što daje vri jednost tkanin i jest kakvoća tkiva.

Kćeri moja, više me radujete kakvoćom svojih darova ne­goli količinom. Kakvoća je ono što me časti.«

305. »Ništa se ne v idi : samo sitna hostija, bijeli k rug usred p o k a z n i c e . . . A ipak ja sam tu, da ja, Isus sa svojim Božan­stvom. Poništio sam se da biste k meni mogli pristupit i , da bi vas moje Božanstvo proželo i preobrazilo, a da vi to ne znate. Ja radim. Samo t raž im vaš pr is tanak.

Ja sam tu u savršenoj šutnji i savršenoj strpljivosti. P r i ­vlačim duše bez riječi. Moj je glas tako t ih duboko u njima, je r duša je u sebi t a k o k r h k a .

Kćeri moja, kad bi pokušala govoriti o meni, tvoj bi glas lako nadglasao moj . Zato je bolja obzirna šutnja da me se može čuti.

Čekam. Dugo sam te čekao, druge duše još duže. Mogu proći vjekovi, a da se ne u t r u d i m čekati onaj dobrovoljni po­k r e t duša da mi se približe. Otkako sam 'sa zemlje uzdignut ' na križ, sve ih privlačim k sebi.

Često si nestrpl j iva zbog sitnica, ili što ti molitve nisu uslišane. Misli na vječnost i na strpljivost Božju!«

306. — Moj Gospodine Isuse, što mi koristi što poznam istinski nauk vjere, a živim u kompromisu za kompromisom s obzirom na naše sveto Pravilo i iskrenost prema svojoj po­glavarici?

»Kćeri moja, istinitost moje n a u k e poništava svaki kom­promis. Zabranjuje t i dvoličnost, neiskrenost p r e m a poglava-r icama ili p r e m a nižima. Nije dosta poznavati moju nauku, Tražim od vas da je proživljavate.

9 8 Bil ješke nađene na posebnom l istu papira: »Da bi me jedna duša obradovala, treba da ima barem jednu

ortu sličnosti s mojom Majkom: barem jednu crtu.. . Tada, jer se toliko vese l im .promatrati nešto što sliči mojoj Majci, zaborav­ljam ostalo, gledani s a m o t o . . .

Tako vas moja Majka pokriva plaštem...« »Kćeri moja, ako vas ne us l išavam što me molite s vjerom i

ustrajno, to je stoga jer još nije vri jeme kad biste mogli primiti što molite.«

153

A h ! da su svi moji redovnici, svi odgovorni u mojoj Crkvi proživljavali is t inu koju su ispovijedali ustima, ne bi bilo raskola koji razdire moju Crkvu.

U d u h u n a k n a d e ne dopušta j sebi nikakav kompromis, n ikakvu dvoličnost. Radije budi pret jerana u ispravnosti pre­ma svojim poglavaricama i svojim ses t rama; pa da te uvijek n a đ e m i skrenu i istinitu.«

307. (17. veljače): »Hodaj držeći se m e n e kao za r u k u ! Valjat će ti proći t a m n i m časovima, ali ja ću biti s tobom, kao da te držim za ruku.« 9 9

309. »Nijedna duša neće pri je unići u nebo dok ne bude barem j e d a n p u t oprostila.«

310. »Kćeri moja, evo tumačen ja koje će te začuditi. Za­pamti ga jer je i s t ina:

9 9 Nekol iko mjeseci prije smrti sestra Marija od Trojstva pro­šla je bolno čišćenje u kušnji, u nesporazumu i nepremostivu os­jećaju neshvaćanja.

Ti su tamni časova bili zadnje, ali najmučnije razdoblje duge unutrašnje borbe. Ta se napast naslućuje već u br. 202. Očitija je u drugim odlomcima, npr. 261, 264, 306.

Ispovjednik dodaje: »Navedene su riječi veoma suzdržljivo otkriće, jer su te napasti, uistinu, pod pokrivalom potpune tišine, bile strasnije, jer su se mogle zapaziti manje nego da su se očito­vale vel ikim unutrašnjim uzrujanjem. Prividno, pri radu i vladanje prema bližnjemu bijaše sama vedrina i sama obzirnost, dok je du­boko u duši proživljavala dramu, koju, čini se, sama sebi nije mogla protumačiti.«

Samo je Bog mogao izmjeriti vel ičinu pogibelji. Ispovjednik se živo s jeća . . . Sama nije uočavala pogibao koji joj prijeti, niti za­sjedu sotone, -koji je brižno prikrivao igru pod plaštem vanjskih privlačnosti jedne veće savršenosti.

Najmanje za vrijeme kiroz tri tjedna zaklinjala je ispovjednika da joj pomogne da izađe odatle i uđe u neki drugi red.

Izvor te napasti bio je neki nesporazum s poglavaricom, za ko­ji ona nije bila ništa kriva, a proizveo je u njoj nepremostivu od­vratnost prema životu.

Prema prethodnom paragrafu (306) osjetila je koliko se izloži­la opasnosti da pri tom dođe u neko stanje kompromisa. Činje­nica da bi se to moglo ponoviti, izmakla joj je samo da bi ».spasila prividnost«. Dala se zateći, a uzbuđenost joj je zapriječila da od­mah od početka uvidi s v u težinu svoga postupka. Međutim isprav­na savjest naglo je strese i baci pred Učiteljeve noge. Taj nam od­lomak govori o njenom žaljenju i primljenom svjetlu.

Prošla je druge kušnje, ali ta je bila najteža i najdublja.

154

što ćeš više iščeznuti pred drugima, više biti šutljiva, imati više poštovanja prema svome bližnjemu, ne nastojati utjecati na nj, više ćeš djelovati u d u š a m a ;

naprotiv, što se više budeš isticala, nameta la svoj ukus, svoje želje, svoje postupke, svoje ideje i traži la da druge uvjeriš . . . manje ćeš djelovati u dušama.

Za sve što je 'prosječno', t reba potpuno svakoj duši p r e ­pusti t i da bira što njoj odgovara. To je red od Boga ustanov­l jen; to je mir.

Ja ne radim drugačije. Dovoljno je pokazat i Boga, slušati Ga i dopustiti mu da živi u tebi.«

311. »Gledaj, kako je moja nazočnost laka, kako malo smeta, također je i ozbirna i vjerna.

Postao sam gotovo ništa da bih mogao boraviti m e đ u va­ma, a da vam ne b u d e m na t e r e t . . . Bez ikakve m u k e m o ­žete me primit i u sebe, pa djelujem u v a m a t a k o nepr imjetno da se čini da djelujete vi s a m i . . . To je istinito djelovanje, ono koje ostaje. Malo ih ga razumije; ljudi više drže do jav­nih nas tupa s neposrednim uspjesima. Izaberi !«

— O! Bože moj! Da li bih mogla izabrati drugačije negoli si Ti sam izabrao, Ti i presveta Djevica Marija?

312. »Blagost, strpljivost, radost ! Blagost, strpljivost, r a ­dost ! Daruj mi to troje, u svom vanjskom životu, u svojim mislima, u svojim sudovima, u svojim osjećajima!

Blagost je plod Ljubavi. Strplj ivost je plod Vjere. . Radost je plod Nade. Kad samo to ispuni tvoje srce, onda ću u n jemu vladati

kao Kralj.« 315. »Ne smiješ se pomirit i s t ime da te ova ili ona sestra

ne ljubi. Moraš sve, sve, baš sve pokušati da postigneš l jubav svake pojedine, jer to je moja zapovijed, jer samo tako se može m e đ u vama širiti i radit i moj Duh, jer se duše samo tako, ljubavlju, otkupljuju.

Pa kako bi mogla ljubiti dušu nekog grešnika koji možda t reba tvoje žrtve, ako bez pridržaja ne ljubiš dušu koja je pokraj tebe, u kojoj ja stanujem, i koja je možda veća od tvoje duše? To je zahtjev općinstva svetih.«

317. (Srijeda, Pepelnica) — Sveta Djevice Marijo! O, dra­ga Majko, Ti si sudjelovala u Muci!

155

Ti, Suotkupiteljica, Ti, Posrednica svih milosti, nauči me da živim ove kori­

zme kako to Isus želi, ove korizme, ove korizme možda po­sljednje u ovom mom jadnom životu, u kojem sam toliko vrijeđala Boga. Nauči me okajati moje pogreške i one pogre­ške kojima sam bila uzrokom, nauči me sudjelovati u cijelom djelu naknade!

Šutjeti, više šutjeti da mogu bolje slušati. Više točnosti, više vjernosti, više blagosti i strpljivosti,

više blagosti. Molitva i budnost.

319. »Kad bi znala kako je to nešto veliko: pojaviti se pred Bogom. Ako je duša pr ipravna, zašto željeti da je se zadrži. Misli više na nju negoli na v a s . . .

Ali imaj pouzdanja u moju p r e m u d r o s t i moju svemoguć-nost!«

320. »Rijetko se događa da biste svoje pogreške uvidjeli i ozbiljno ih požalili, da ih t a k o popravi te kad v a m ih jedna od vas pokuša predočiti .

Naprotiv, ako šuti te i m e n e pust i te da izvršim zasluženi ukor, u k o r u pridodajem svoje svjetlo i ri jetko se događa da duša ne shvati. Onda se i ona kaje i naknađuje .

Zato što vi mjesto mene govorite, mnogo duša ne čuje m o ­ga glasa.

O, kad biste znali što sve možete učiniti šutnjom!« 321. »Mene pusti t i da r a d i m jest kad iz poslušnosti na

znak zvona, p r e m a dnevnom redu, ostaviš nesvršen posao koji bi t a k o željela dovršiti, i kad se j ednom m o r a š u svom jadnom životu iz poslušnosti odreći svojih želja i meni ih povjeriti. Ako si učinila sve što si mogla, ja božanski dovr­šavam.«

322. »Vjeruj, kćeri moja, da u svetoj Hostiji, gdje se čini da ništa ne radim, ja radim. Moj je rad u tome da se žrtvu­jem volji Očevoj, radim neprimjetno, ali djelotvorno u du­šama.

Upravo t a k o mnogo mojih duša ujedinjuje svoje djelo­vanje s mojim. Ništa se ne vidi, ali to je najmoćnije djelo­vanje.

Hoćeš li me sve dotle slijediti?«

156

323. »Kad vam velim da m o r a t e jedni drug ima oprostiti, ne nalažem vam n e k u dužnost, — može li se l jubav naložiti? — radost vam nudim, sudjelovanje u mom načinu rada, su­djelovanje u m o m e D u h u ...«

326. »Budi susretljiva, iskazuj sestrama sve moguće usluge, ali nastoj da tako radiš da se ne pokažeš vidljivo korisnom i potrebnom. To nije dobro za duše, ni za tvoju, ni za druge, i zahti jeva čišćenje. Gledaj, na taj način ne radi ni moj Otac, ni Ja, niti anđel i : n ikada ni Djevica Marija, ni sv. Josip, ni ikoji svetac nisu se pokazali vidljivo potrebnim. Naprotiv. Mo­litva je mojih svetaca postizavala čudesa, ali su ih glasno pri­pisivali drugima.

Moj D u h čini dobro na nevidljiv način i oslobađa duše za­visnosti o drugima, osposobljava ih da same čine što najviše mogu.

Kroz patn ju čistim duše koje se žrtvuju na odviše vidljiv n a č i n . ..«

327. »Kad na sebe ne misliš, onda te moja milost pohađa i ja se b r i n e m za ono što tebi t reba. Kad se sama t ime baviš, onda te prepuš tam tvojim brigama.«

328. »Kušnje imaju u vašim dušama izvesti određen us­pjeh. Kad vidite da kušnja prestaje, nastoj te usvojiti kre­post, na koju vas je ona upozorila i vrš i te je.

Ako u životu izvršiš j e d a n dio pokore, neću ti morat i po­slati bolesti koje nadomješta ju zanemareno m r t v e n j e . 1 0 0

Isto tako, što više budeš jednostavna, više ćeš izbjeći ve­like napast i kojima je svrha razoriti u tebi što je smetnjom između tebe i mene.

J e d n o s t a v a n sam i blizu. Da dođeš k meni, na tebi je da izvadiš, ukloniš, odbaciš sve što gomilaš u svom d u h u i svom srcu izvan mene. Ako postaneš jednostavna kao dijete, gdje su onda zapreke?

Kažeš da mala djeca, budući da nemaju velikih borbi, nemaju ni velikih zasluga. S v r h a života nije tvoja osobna za­sluga kao plod tvoje velikodušnosti. Tvoja će zasluga biti u tom da meni velikodušno dadeš da u tebi živim. Shvaćaš li?«

1 0 0 Ima bolesti koje su, uistinu, milosrđe Božje, sredstvo što ga daje da nadoknadimo za svoje grijehe.

157

330. »Želim veliko mnoštvo duša žrtava. Ali im ne po­vjeravam svima isto poslanje. Ipak sve mora ju nešto proživ­ljavati iz života Čovjeka boli da se taj život zadrži živ i da se presadi m e đ u vas.« 1 0 1

332. »Nerazumijevanje drugih jest j edna vrs ta blagotvor­ne šutnje, pri jeko potrebne za spasenje mnogih. Treba ga primit i kao milost.«

334. »Treba da se l jubite i međusobno pomažete. Ali za vas nije l jubav u tome da sebi olakšate život, što je moguće više. Zar ste zato došle u samostan? Za vas je l jubav da se uzajamno učvršćujete, da se prosvjetljujete, da potičete j edna drugu na vjerno vršenje vašega svetog Pravila, na veliko­dušnost u sudjelovanju kod zadovoljavanja za grijehe, na ve­likodušnost da budete siromašnije da bi me pustile da živim m e đ u vama.

Eto, to očekujem od svojih zaručnica.« 335. »Jer te l jubim, pojednostavnio sam tvoj život: nisam

ti dao druge odgovornosti osim tvoje svakidašnje vjernosti. J e r te l jubim, dao sam ti loše zdravlje da od početka svoga

života osjetiš da si ovisna o meni, da od m e n e pr imaš svoju svakidašnju snagu, a ne od svoga tijela.

J e r te l jubim, ht io sam te s iromašnu, posve s iromašnu, da ja budem tvoj život.

J e r te l jubim, postavio sam te na p u t koji vodi u moju Crkvu; dao sam ti vjeru.

J e r te l jubim, stavio sam na tvoj p u t duše p u n e žara koje su se mnogo molile za tebe.

J e r te l jubim, dao sam ti ovdje na zemlji moli tvu jednog sveca, koja je očuvala tvoje zvanje i u tvrdi la ga.

J e r te l jubim, dao sam ti ovdje na zemlji duhovnog oca. J e r te l jubim, povjerio sam te već od tvoga rođenja Dje­

vici Mariji, tvojoj Majci. J e r te l jubim, dao sam ti želju za pokorom i jakost da

vršiš pokoru. J e r te l jubim, dao sam ti pet zavjeta koji te vežu uza

m e . 1 0 2

1 0 1 Vidi br. 165. 1 0 2 Ti su zavjeti: .poslušnost, siromaštvo, čistoća, klauzura i

zavjet žrtve.

158

J e r te l jubim, u m r o sam za tebe na križu. Što ćeš ti meni dati?« — Bože moj, Bože moj, uzmi sve što si mi dao; uzmi sve

što imam!

336. »Većina duša nadasve se br ine kako bi dospjela u nebo, a izbjegla pakao.

Volio bih da se moje zaručnice manje b r i n u kako bi do­spjele u nebo, a da više nastoje kako bi u nebu zauzele mje­sto koje sam im pr iprav io : to jest da u svemu odgovore mojim željama.

Mnogima je moj poziv da hode za m n o m kao neki plašt kojim se zaodijevaju, a u d n u srca ipak zadržavaju svoje želje. K a k o je malo onih koji se t r u d e da upoznaju moje želje i da ih ostvare.«

338. »Ja sam koji jesam. Ja sam istina. Ja sam stvarnost . Napast i su opsjene koje vas opkoljuju i nastoje rastavit i

od Istine. M o r a m vaše opsjene razbiti da bih v a m se mogao o t k r i t i . . . Blagoslivljajte onu svoju braću i sestre koji uni-

Jedna bilješka pronađena na jednoj stranici u podsjetniku 26. veljače:

»Tužiš se? Ali ne načiniš ni jednoga koraka, a da te ne podržim. Ali sva si moja, pripadaš mi, moja si.

(Nekoliko precrtanih redaka). Sjeti se čitavog moga života, pranja nogu, moje muke. . . I da s a m u poniženjima katkada htio da mi se pridružiš! Za­

hvali se!« Jedna druga bilješka na poleđini nekog pisma: »Treba mi dat i što želim, a ne što mi t i želiš dat i . . . Ako me

hoćeš razveseliti, izvrši točno što ti je tvoj duhovni otac zapovje­dio.

Točnost za časaslov i obrede, čak radije koju minutu ranije, i prema pravilniku, jer dolaziš k meni.

Šutnja. Blagost, blagost, blagost sa svima. Potrebno mi je da mi dadneš to troje.« »Poslušnost sve nadoknađuje kad je djelo ljubavi. Cin poslušnosti naknađuje pobune naravi. Cin unutrašnje poslušnosti, za koji nitKO nikada neće saznati,

tješi me za zaborav mojih stvorova. Čin poslušnosti, koji nije ispravno shvaćen, komu će možda

prigovarati ili će izazvati ljudski prezir, tješi me zbog nehaja što ga moji stvorovi pokazuju prema životu Čovjeka boli.

Da, upravo me to tješi.« 159

štavaju vaše opsjene pa vas ostavljaju opl jačkane i osiroma­šene ali istinite pred Bogom.

Imaj odvažnosti da budeš pred l judima kao pred Bogom, da oni razbiju tvoje opsjene i da uvijek budeš u istini.«

339. »Jesi li unišla u redovnički život da ostvar im tvoje želje ili da se t rudiš da ti ostvariš moje?«

— Moj Gospodine Isuse, došla sam da bi mi dao što te imam moliti. Zatim sam ostala da bih te usrdnije ljubila, bolje ti služila, da ti zahvalim, premda mi nisi udijelio obraćenje za koje sam te molila.

A sada, da li bih imala samo i jednu želju koja ne bi bila tvoja? Ti to znaš, ti to tako dobro znaš...

340. »Pripravi se, pr iprav i se, doskora ću d o ć i . . . «

341. Moja mi je nebeska Majka rekla:103 »Moj je život bio niz kušnji, daleko neshvatl j ivi j ih negoli su tvoje. Ali sam uvijek ljubila. Nikada l jubav nije napušta la moje srce. Znala sam da se spasenje duša kupuje krvl ju moga Sina i naš im suzama, jest, suzama srca .. .<;

342. »Budući da su moji zahtjevi više duhovni — poznati samo Bogu — negoli vidljivi, i moje su n a g r a d e više duhovne negoli vidljive, sakrivene l judskim očima, zato l judi više drže do neposrednog zadovoljstva i vidljivih radost i negoli do m e n e . . .

P r o g n a n sam iz naroda, p r o g n a n odasvud. Ipak 'moje riječi neće proći ' i moje djelo svuda slavi

slavlje: dostatno je malo kvasca te učini da se uzdigne cijelo tijesto.

Da li moje djelo u tvom srcu slavi pobjedu n a d svim? Zašto s i žalosna? . . .

345. »Kćeri moja, kad nadođe patnja, ne misl i : žrtva sam, okajavat ću t u đ e grijehe, nego reći : 'Bože moj, hvala t i što mi šalješ pr i l iku da okajem svoje grijehe.'«

346. »U samostanu i m a t e s ta lnu pri l iku vršiti herojska djela. Jest .

J e r ste u samostanu, odricanja koja se dnevno iznova od vas t raže u mal im stvarima, a koja su tako važna za vaš

1 0 8 Jedino saopćenje pripisano Djevici Mariji.

k lauzurni život, stoje vas isto onoliko koliko i velike odluke i velike žrtve l judi u svijetu, na koje oni pristaju u neovi­snosti svoga svjetovnoga života. Vidim ta odricanja.

U samostanu imate stalno pri l iku da se v ladate veoma ku­kavički. Kompromisi, m a l a popuštanja samoljublju i sebič­nosti, dvoličnost, pomanjkanje iskrenosti, što bi u svijetu bile male slabosti, u vašem samostanskom životu postaju velike kukavšt ine.

Takve kukavšt ine zahti jevaju čišćenje. Misli na to!« 348. »Da, t ime što sam postao čovjek, podvrgao sam se za­

konima vašega l judskog života. Isto tako, da bih živio u du­šama, podvrgao sam se zakonima duhovnoga života.«

— Moj Gospodine Isuse, koji' su to zakoni? »Šutnja, poštivanje svih stvorova poradi Onoga koji ih je

stvorio. Lišavanje svega u radosnom davanju. Strpljivost. Ljubav koja se pokorava na Božji glas, ne prividno, nego

u dubini bića, u p o t p u n o m prianjanju uz Božju volju. Ljubav koja je velikodušna, dosta ponizna da ne oklijeva

moliti što joj t reba, i daje što dobiva. Sve to t reba da bih živio u jednoj duši, da u njoj ras tem

i v ladam. Zato milost koja teče iz mojih s a k r a m e n a t a vidljivo radi,

u m n a ž a se i izžaruje . . . Na v a m a je da pr iprav i te putove Gospodnje.« 350. »Da, oholost ide ispred pada, a poniznost ispred svjet­

losti i slave, da, Božje slave, i pogled na nju dovoljan je da zadovolji svu vašu sposobnost uživanja i sreće. Božja sreća postaje srećom ponizne duše.

Pazi, što želite samovoljno postići, to v a m izmakne, a što mi p a k dajete, v raćam vam.«

351. »Kad vas đavo ne može zavesti da učinite nešto što vri jeđa Boga, svom se snagom t rudi da smanji dobro što biste ga mogli učiniti, a često, da bi ga uništio, uljuljava vas u obmane. O b m a n a je njegovo glavno sredstvo za širenje laži. Da izbjegnete t im obmanama, t r e b a hrabrost i , hrabrost i .

G l e d a j : jesam li bio h r a b a r u svom životu m e đ u v a m a ? Treba hrabrost i da biste bili pravi, da biste bili svoji, da

biste gledali stvarnosti u lice, da biste se upoznali onakvi

161 160

kakvi jeste, — biti, a ne pričinjati se — da biste primali opo­m e n e onih koji vas vode i da ih onda izvršite.

Zato želim da što ti govorim dadeš na uvid svome duhov­n o m ocu, p r e m d a ti je neugodno. Želim to.«

352. »Kćeri moja, živim u dušama kako sam živio na zemlji. Ako hoćeš znati što pogoduje mom životu u tebi, gle­daj kako sam živio, p r e m a Evanđeoskim opisima.

Šutnja i jednostavnost. Pokorničko siromaštvo i odricanje. Sjedinjenje s Bogom, radost, punina. Ulazim u duše čineći uvijek dobro. Upotrebl javam ista

sredstva, isti postupak, i n i k a d a nisam sebe zani jekao: 'Pust i da raste kukolj s p š e n i c o m ! . . . ' 'Nadvladaj te zlo d o b r i m ! . . . ' 'Ljubite svoje nepri jatel je i one koji vam žele z l o ! . . . ' 'Ne gasite stijenja koji još t i n j a ! . . . ' 'Neka vaše svjetlo svijetli l judima! .. . ' I moja blaženstva, kako sam ih proživio, t a k o ih nanovo

proživl javam u svakoj duši, — isto tako i moju z a p o v i j e d . . . Govorio sam u pr i spodobama i molio sam se Ocu. U dušama još govorim .. .«1 0 4

353. »Među v a m a ne bi smjelo biti nadmetan ja . Svatko ima svoje posebne darove. Nikoja nije bez nekog ta lenta. A ni jedna nije toliko n a d a r e n a da bi njezine r a d n e sposobnosti mogle premašit i potrebe samostana i prisvojiti rad drugih. Dakle, što se bojiš?

Neka svaka nastoji razviti i iskoristiti svoje vlastite spo­sobnosti. Svoje sam darove podijelio s velikom razlikom t a k o da biste jedne drugima bile p o t r e b n e i međusobno se popu­njavale.

Neka svaka nastoji iskoristiti i razviti svoj vlastiti dar. To će joj dati toliko veselja da će još bolje obavljati svoj po­sao, i neće željeti uzeti ono što pr ipada drugima. Duša će postati strpljiva s obzirom na zahtjev drugih, i pomirljiva, i pos tupat će s drug ima istom velikodušnošću kao i drugi pre­ma njoj.

To je red, to je volja Božja«.

1 0 4 Rečenica je nedovršena i slijedi četvrt prazne stranice. Vje­rojatno je prekinuto poslušnošću. Sestra se v i še nije sjećala što je bilo.

162

354. »Poslušnost je stanje duše, t ra jno stanje u kojem ona ustra jno pr ianja uz volju Božju, i odmah u mnogobrojnim prigodama, koje nadođu, podlaže vlastitu volju volji drugih. Kćeri moja, poslušnost je nešto veoma duboko i veoma moć­no, pače neodoljivo na Srce Božje.

Moli je svakog dana u svakoj svetoj Pr ičes t i ! 1 0 5

355. »Kad sam s v a m a i Ljepota je s vama, da, i t a m o gdje vlada najveće siromaštvo.

Nisi l i opazila kad je svaka s tvar uredno i skladno na svom mjestu, kad m e đ u predmet ima vlada šutnja, r a z m a k i čistoća, nisi li opazila kako moje svjetlo milošću i ljepo­t o m obavija stvari? P r e d m e t i sudjeluju u skladu što vlada u svemiru, kad ih brižno i s pćštovanjem raspoređujete.

Ljepota je kra j vas, ako je hoćete pr imit i u svoju kuću, i posvetiti joj pažnju .. .«

357. »Nema nikakve mater i ja lne koristi, ma kako bila znatna, koja se ne bi m o r a l a žrtvovati l jubavi p r e m a bližnje­mu ili koja bi opravdavala djela prot ivna l jubavi.

Materi ja lne nedaće uvijek se mogu popravit i . One po­gađaju samo nešto što je određeno da propadne.

Neizmjerna je nesreća radit i prot iv ljubavi, teško se is­pravlja, j e r posljedice ostaju. To znači za čitavu vječnost uskrat i t i Bogu čast koja bi mu se m o r a l a dati, j e r svaki čin l jubavi časti Boga i daje da Ga ljudi spoznaju i uzljube.«

358. »Moja vam l jubav priječi da shvat i te moju M u k u ; kad biste shvatili koliko sam trpio, bili biste satrt i .

I eto kako sve izbjegavam što bi vas moglo sa t r t i ; skri­v a m svoje Božanstvo i svoju svemoć, a izmislio sam nemo­guće da biste mogli p r o m a t r a t i svoga Boga i uzdići se do mene .

Zašto i vi također ne nastoj i te izbjegavati m e đ u sobom sve što bi moglo satrt i vašega bližnjega?«

359. — Bože moj, Ti sve daješ, udostoj se naučiti me kako da Te ljubim!

»Nemoj šuštati iziskujući ljubav, ona sve preoblikuje, pa i vri jeme. Kad se mnogo ljubi, n a đ e se mnogo vremena da se mnogo toga učini.

1 0 5 Vidi br. 434 i 436.

163

Što više budeš ljubila, bit ćeš manje spora, posao će teći ispod tvojih prsti ju. Ne propust i ni jedan čas a da me ne bi ljubila!«

360. »Svjedoče za m e n e oni koji žrtvuju vlastite probi tke da mogu raditi p r e m a mojoj n a u c i : da, t i su moji svjedoci. Vrlo često ni tko nije vidio njihove žrtve, ali ipak oni unose moju n a u k u u život i predaju drugima.

Pr imi t će vječnu nagradu.«

361. »Ne poznaju me i, j e r me ne poznaju, ne znaju kako bi me ljubili, m e n e koji sam toliko ljubio ljude.

Pobrini se da me upoznaju da b u d e m l jubl jen! Uvijek sam s vama, u v a m a i oko vas, a ne vidite me. Ponizna duša, duša koja je u stanju poslušnosti, ima otvo­

rene oči za moju nazočnost; ne n a p u š t a je, a posvuda joj ot­kriva znakove i moje poruke, jer o d m a h pristaje uz ono što joj kažem.

Kad je duša u stanju predanja, šutnje i mira, to je kao da se više ne bi mogla odijeliti od m e n e ; svaku neugodnost, svako trpljenje p r i m a kao d a r koji može meni pr ikazat i i ništa ne može pomuti t i njezinu vedrinu.

Duša koja se opire, t rp i i iscrpljuje se opiranjem, a je r nije us idrena u meni, njezino trpl jenje ne daje zadovoljštinu nit i povećava l jubav.

Mnoga su trpl jenja kr ivo usmjerena i izgubljena, i ne prelaze l judske granice.

' Ja sam trs, a vi loze'. Prepus t i te sve m e n i ; s onim što mi dadnete, učinit ću čudesa za vječni život.«

362. »Svijet se žalosti, u stisci je i bolu, je r živi u grijehu. Istrgnite duše iz grijeha, sebi na radost, vi koji živite u

mojoj milosti. Oslobodite se, oslobodite se svega što smeta životu D u h a ,

pokažite zaslijepljenom svijetu svoju radost kao neodoljivo svjetlo.

Ne zato da osudim duše, nego da ih spasim, boravim m e đ u vama i u v a m a ...«

363. »Želim vojsku apostolskih duša koje mi se posvećuju zavjetom žrtve, ne da izvanrednim trpl jenjem zadovoljavaju za gri jehe drugih. Ne, to nije moja želja.

Želim veliku vojsku duša-žrtava paljenica, koje se pr idru­žuju mome apostolatu u mom euharist i jskom životu, takvih

164

koje se obvezuju zavjetom žrtve da će izabrati pos tupke ka­kve sam ja sebi izabrao: šutnja, žrtvovanje, ižarivanje po­bjede života Duha, da bi se moj D u h proširio, a one obja­vile nešto od moga Kral jevstva, k a m o je svaka duša pozvana i očekivana.

Želim vojsku žr tava koje se t r u d e da nasl jeduju moj apo­stolat.

Ja sam Gospodar; a bio sam svima sluga. Zavjet žrtve da t će im snage za najveću vjernost da b u d u

službenice svima, da bi se moj D u h širio i da bi svijet vje­rovao mojim riječima.

Takve duše-žrtve želim posvuda: u svijetu i u samosta­n i m a ; u svim službama, na svim područj ima, na poljima, u tvornicama, u školama, i radionicama, u obitelj ima i redov­ničkim ustanovama, u trgovini i umjetnosti, posvuda . . . da njihova vjernost svjedoči za moje riječi.

Duše koje se predaju kao žrtve, sa m n o m su mnogo tje-snije sjedinjene. Što više l jubim jednu dušu, to je više želim pridružit i svome apostolatu. Gledaj moje svece, gledaj moju M a j k u . . .

Dakle, mogu od njih tražit i i mogu im to u d i j e l i t i . . . «

364. »Zašto se bojiš smrt i? Sumnjaš li u mene? Za tvoje grijehe, evo moga milosrđa. Za tvoje brige, tvoj nemir, tvoje želje, evo moje Provid­

nosti. Za tvoju slavu, evo moje Svemogućnosti . Moja je radost čas po čas davat i t i dodatne snage, tako

da si sva zavisna o mojoj ljubavi.« 365. »Tamo gdje n e m a nepravde, n e m a ni najveće kre­

posti, one koja okajava i daje zadovoljštinu. Tu može biti drugih kreposti, ali ne one koju sam u svom apostolskom životu i u svojoj Muci s posebnom ljubavlju vršio, one koju je vršila moja Majka, i koju t raž im od duša meni najdražih, koju očekujem od svojih zaručnica.

Tamo gdje ima nepravde, pozvane ste da nadv ladate zlo dobrim.«

366. »Od duša koje se sa m n o m uže vežu zavjetom žrtve t raž im četiri s tvar i :

1. da me više slušaju negoli mi govore; 2. da se t r u d e prenijeti moja djela, moj način djelovanja,

radije negoli moje riječi;

165

3. da b u d u pred l judima kao i pred Bogom u stanju siro­maštva koje prosi, ne u stanju duhovnog bogatstva koje od svog suviška dijeli milostinju . ..

S i romašne duše i s k r o m n e jesu u istini, i jer su istinite, ne dolaze u sukob sa svojom braćom, i po nj ima može dje­lovati moja milost.

Žrtve će više prositi negoli davati. 4. da upotr i jebe sve svoje napore na širenju moga Duha,

moje blagosti i l jubaznosti, koja se ne zaustavl ja kod zla, nego zlo nadvladava dobrim.

Ništa ne zahtijevajući od drugih, nego od sebe samih, svo­jom će šutnjom i pošt ivanjem pomagat i d u š a m a da p r i m e milosti što će ih svojom vjernošću i svojim žr tvama ispro­siti od Boga.«

367. Kćeri moja, vjeruješ li u mene? N a k o n tvoje smrt i da t ću dokaze da sam Ja onaj koji t i govorim.«

368. »Kćeri moja, imaš mnogo toga naučit i da izvršavaš. Nauči svaki dan j ednu stvarčicu, jednu samo, koju ćeš odsada vrši t i ; svaki dan j ednu s tvar i bit ću zadovoljan.« 1 0 8

370. »Kćeri moja ! Koje duše t r e b a najviše žaliti? One koje ne žele moliti i koje n e m a j u nikoga da se za njih moli.

1 0 4 Da li je taj savjet i izvršen? Sestra Marija od Trojstva za­bilježila je na jednom listu l istovnog papira od 9. do 22. ožujka naputak za svaki dan.

Isuse! Provjera. 9. ožujka: Morate prije svega smjerati na slogu i jedinstvo me­

du vama. U sporednim stvarima, koje se mogu is­praviti, bolje je strpljivo podnositi negoli nastojati poboljšati, ako bi škodilo ljubaznosti u našim od­nosima. U sporednim stvarima.

10. ožujka: Stvarni je dobitak duha i stvarna je radost u svo­ju korist izabrati radije manje negoli bolje.

11. ožujka: Jedna je od prednosti u klauzurnom životu: mogu biti sigurna da će me kritizirati i ogovarati. Raditi i postojati samo za Gospodina Isusa. Biti pred svo­jim bližnjim kao pred Bogom.

12. ožujka: »Ne razveseljuje onoga koji prima i mene ono što daješ, nego ljubaznost kojom treba davati«.

13. ožujka: Cio radni dan bez unutrašnjeg dijaloga, gotovo je izgubljen dan.

14. ožujka: Što manje riječi, misao je jača. Slatkoća riječi zasjenjuje misao. Moram se vježbati da šutim. Hitno.

166

U n e b u ćete razumjeti koliko dugujete mol i tvama drugih. A koje su duše najviše povlaštene? O! ima ih mnogo. One

koje zovem da se pr idruže mome apostolatu u m o m euha-ristijskom životu. One su najbogati je milošću, jer im dajem snagu pot rebnu da odgovore onom što od njih tražim. A to je kao da sam ih sakrio u najdubl ju d u b i n u svoga Srca i nji­hov je život sav u meni.«

M i

371. »U času smrti neće biti važno kako ste provodili ži­vot izvana; da, davat ćete račun kako ste odgovorili svojoj dužnosti, ali to nije najvažnije.

Najvažnije je to što se u vašem životu zbivalo između vas i mene, u vašoj duši. Život vam je bio d a n za tu svrhu.

I svaki put kad imaš posla sa svojim bližnjim, sa m n o m imaš posla, sjeti se toga!«

372. »Ima duša koje odbacuju moje riječi, koje ne vjeruju u moje Božanstvo, ali postupaju p r e m a bližnjemu kao što sam ja postupao. Kćeri moja, one pr ipada ju mojoj obitelji. 'Moji' su oni koji rade onako kao ja.

I m a duša koje vjeruju u moje Božanstvo i svim mojim ri­ječima, koje se zavjetuju da će mi služiti, ali ne postupaju s bližnjim onako kako sam ja postupao. Dale su mi život, ali mi nisu dale svoga srca. Njihovo srce ostaje zatvoreno ra­dosti. Zato im moje milosrđe više p u t a p r i p r e m a teških boli da ih spasi iz uskih granica njihova zadovoljstva.«

373. »Ne možete istodobno nasl jedovati čitav moj život. Duše u samostanu pozvane su prije svega da razmatra ju i proživljavaju moju Muku, moju ustrpljivost, podnoseći nepra­vedna trpljenja.

15. ožujka: Rad: radije učiniti manje, ali svršiti prije naznače­noga roka, to je tajna učiniti nekome veselje.

16. ožujka: Kad se prevarim u poslu, ne sakrivati, radije izni­jeti na vidjelo.

17. ožujka: Razboritost u pisanju; bez aluzija koje se mogu loše tumačiti.

18. ožujka: Nadvladati zlo dobrim, sumnje povjerenjem. 19. ožujka: Podržavati nadu, poput svjetiljke pred Svetohrani-

štem u našoj duši. 20. ožujka: Ništa ne sakrivati, osim što je prijeko nužno, is­

ključivo. 21. ožujka: Red: ne ostaviti razbacane papire. 22. ožujka: Točnost u opsluživanju velike šutnje, pa bilo ko­

liko god teško.

167

Kad bi samo to činile, njihov život, iako ne bi imao ništa drugo osim toga, bio bi ispunjen velikom ljepotom.

To si ti izabrala. Razmatra j moju bezgraničnu strpljivost!« 374. »Posve malen grijeh, bez važnosti, ali svojevoljan,

uzrokuje mi neizmjernu bol, a vas pripravl ja na najgore pod­losti. To znaš, ali znaš li t a k o đ e r jasno da posve mala, sa­svim majušna bol, svojevoljno nanesena jednoj tvojoj sestri, ranjava moje Srce, a tebe dovodi da zaniječeš Ljubav. . U životu kontemplat ivnih redovnica potrebna je živa i us­

t ra jna budnost, inače dolaze do postepenog popuštanja i ne­vjere.«

375. »Imate dva sredstva da sačuvate svoje zdravlje, da biste mi dobro služili:

1. savjesno obdržavajući zakone kojima ste podložni; 2. živeći vel ikodušno i sve vjernije u potpunoj mojoj ovi­

snosti, i pr imajući od mene d a n po dan, čas po čas, pot rebnu snagu. Tada vam neće ponestat i zdravlja pot rebna da odgovo­ri te onom što tražim.«

— Moj Gospodine Isuse, koje Ti je sredstvo milije da ga upotrijebim?

»Ništa mi nije milije nego kad te vidim potpuno u mojoj ovisnosti: jer t i bolje ne bi moglo ni b i t i . . . «

376. »Rekao sam da ću sve privući k sebi kad b u d e m uz­dignut sa zemlje. Kćeri moja, zapamti i shvat i ! Nisam k sebi sve pr ivukao za svog skrovitog života ni j avnim djelovanjem, nego pošto sam bio uzdignut na križ. Očevidno najviše uni­štenje, a s tvarno pobjeda Ljubavi, D u h a Božjega.

Ne čudi se ako pozivam svoje da se dadu uništ i t i iz lju­bavi.«

378. »Da, gotovo sam uvijek razočaran: svakog d a h a oče­kujem vel ikodušna djela od duša meni posvećenih. To je jedini način kako mi mogu dokazati svoju ljubav, i umnožit i je. Prolazite m i m o prigoda koje vam pružam. Ne čini t a k o ; budi pažljiva, budi velika i velikodušna, i i skrena u svakoj svojoj kretnji, nasljedujući moj način kako sam radio. Neka ni j e d a n dan tvoga života ne b u d e bez nekog nastojanja!«

380. (17. ožujka): — Moj Gospodine Isuse, reci mi što mo­gu učiniti da Te uzljube i upoznaju?

168

»Daj mi svoju dušu, svu, savcatu, i uvijek više, i da se n ikada ne predomisliš.

Ništa toliko ne želim koliko duše, jer sam ih otkupio uz veliku cijenu.

Najveći dio redovnika daje mi svoj r a d i svoje ta lente . I m a m na raspolaganju dosta ta lenata . Š to želim jest duša, da mi b u d e mjesto počinka i rada, da tu ponovno živim u čovječanstvu.

Da, moje mjesto rada, jer bih se dušom, koja bi mi se dala bez pridržaja, poslužio na slavu Božju i dobro Crkve, za spasenje drugih duša, u tolikoj mjeri koliko ti to ne možeš ni zamisliti.

Kćeri moja, daj mi svu svoju dušu!«

381. »Znaš li koje je remek-djelo s tvaranja? Stvaranje duša.«

382. »Ljubav što je gajite jedni za druge, tako vam valja iskazivati da se svojim pr imjerom potičete na radost i uvijek veću velikodušnost u mojoj službi. To je naj uzvišeni ja b r a t ­ska ljubav.«

383. (18. ožujka): »Kćeri moja, služi mi radosno, daj mi mnogo radosti, ona svjedoči moju Nazočnost.

D a r u j e m te, a t i mi ne možeš ništa bolje ponudit i od m o ­jih darova. Ako mi donosiš samo m u k u i t rud, daješ mi ono što dolazi od tebe, a što si učinila od radost i što sam ti je poslao?

Uvijek sam u radosnom srcu. Tamo gdje nisam primljen, v lada ž a l o s t . . . Radost duše, radost što je svijet uvijek ne vidi, prva je od vaših p o r u k a koja stiže u nebo.

Radost da živite pod vlašću, jer t r e b a da vam vlast bude zaštitom i snagom koja vas k meni usmjeruje. Kad to ona nije, ipak se njom koris t im u poslušnoj duši.

Radost poslušnosti, j e r ona izražava vašu ljubav. Radost čistoće i čednosti otvara vaše oči vječnoj svjetlosti. Radost s iromaštva čini vas dionicama božanske sposobno­

sti darivanja. Radost tjelesnog trpl jenja oslobađa dušu. Radost unutrašn jeg mrtven ja u v a đ a vas uvijek dublje u

svijet Duha, i idete od otkrića do otkrića do onoga dana kad ćete me susresti licem u lice.

Radost, radost, u n u t r a š n j a radost !

169

Kćeri moja, t i imaš t a k o laku zadaću, želim da sve p r e ­tvoriš u u n u t r a š n j u radost.

Tako me slaviš«

384. (Blagdan sv. Josipa): »Kćeri moja, razmišljaj o t o m e da ni j edna gesta dobrote nije n ikada izgubljena. Doći će čas kad će je se sjećati onaj koji ju je uživao. Dobrota daje čovjeku ut jehu, mil inu i pouzdanje.

N e u m o r n o čini dobro!«

385. »Da, već je četrnaest godina kako sam te pr ivukao k sebi. 1 0 7

Krštenje, prva sveta Pričest. Dugo sam te čekao. Sto l i t i nisam dao? Zašto se bojiš doći k m e n i ? Moja si, posve m a l a l jubljena kćerka; otkupio sam te svo­

jom Mukom.« — Smrt je strašna. »Što zato kad te vodi uvijek k tvome Bogu. Uvijek sam

s tobom.« — Duša mi nije pripravna da Te promatram licem u lice,

moj Gospodine Isuse. »Ja ću je pročistiti.« — Proprčkala sam sve svoje vrijeme, u sitnicama sam se

gubila; nisam još učinila ništa dobra.

1 0 7 Na jednoj stranici bilježnice zabilježila je sestra Marija sve na što ju je podsjećao 19. ožujak, blagdan svetoga Josipa. 19. ožujka 1928. Milano 19. ožujka 1929. Bergamo

19. ožujka 1930. Milano Postulantica

19. ožujka 1931. La Chaux-đe-Fomđ-s 19. ožujka 1932. isto 19. ožujka 1933. isto 19. ožujka 1934. Neuchatel 19. ožujka 1935. Reims 19. ožujka 1936. Neuchatel 19. ožujka 1937. Evian

19. ožujka 1938. Johannesburg 19. ožujka 1939. Jeruzalem

19. ožujka 1940. isto 19. ožujka 1941. isto

Krštenje Pričest Grofica Agliardi Postulantica Egipatske

misionarke Postulantica Družba Novakinja Družba isto Družba isto Družba Profesa Družba isto Družba Postulantica klarisa Obitelj Novakinja

klarisa

170

»Ako se pokoravaš m o m e glasu, veliko je dobro, ostalo ću ja učiniti. Zar nisam baš ja u tvom životu sve učinio? Nasta­vit ću u tebi radit i u času smrti i n a k o n tvoje smrt i .

Primajući me svakog j u t r a u svetoj Pričesti sada ti m e n e posve prožimaš. U času tvoje smrt i ja ću tebe posve prožeti i sjediniti sa sobom.

Što se bojiš? P r i p r a v i se!« 386. »Podnositi jednoličnost života, dosadu istih redovit ih

poslova, odsutnost svega novoga, a pri t o m sačuvati radosno srce, eto to m e n e časti; to znači pri lagoditi se mome skrive­nom životu.

Biti veseo samo zato što sam ja s vama, a n e m a t e nika­kva drugog razloga, znači dokazati da me l j u b i t e . . . «

389. »Budi milostiva, prije svega u svojim mislima, ostalo će slijediti samo od sebe.

Nećeš n i k a d a požaliti, ako si se prevar i la držeći nekoga boljim nego što jest, j e r u drugima t r e b a gledati ono što m o ­gu postati mojom milošću, i ne zaustavl jati se na onom što su sada.

Nasuprot, mora la bi gorko žaliti i ispaštati, ako nisi zapa­zila vrl ine koje ima ova ili ona tvoja sestra.«

390. Da, ja ti govorim, p r e m d a u to sumnjaš. Već sam ti dao više dokaza, a dat ću ti i još više, ako mi se budeš po­koravala u svemu što ću ti reći. — Pod nadzorom tvoga du­hovnog oca, ako je potrebno. — Lišavaš se milosti kad ne slušaš što ti govorim. I m a m svoje razloge da ti uvijek ne govorim.«

391. »Sjeti se što sam ti rekao o biserima da ih ne valja bacati pred svinje. Ne ras ipam svoje darove. Kad koja duša zahvalno i s poštovanjem pr imi najneznatni j i dar, mogu joj tada povjeriti više.

Zahvalnost jest najljepše obilježje mojih.« 393. »Ako me ljubiš, slušat ćeš me. Ako me mnogo ljubiš, slušat ćeš me neprekidno. Prosuđujem tvoju l jubav više po načinu kako me slušaš,

negoli po tvom radu, pokorama, mrtven j ima ili tvojoj mo­litvi ...«

— Moj Gospodine Isuse, što bi Ti morala donijeti veliko­dušnost koju.od mene očekuješ?

»Savršenost u radu.

171

Vjernost tvome svetom Pravi lu, tvome dnevnom redu. Poticaj, — ali brižno nastojat i i prepust i t i d r u g i m a radost

da zapovijedaju. Budnost da u tvojoj duši ne zaostane ni t r a g a neraspo­

loženju ili gorčini. J e r želim produhovi t i svu tvoju dušu. Ja sam dar, dar i

oproštenje, veličina i život. N e m a ništa što ne dajem Ocu. Ništa ne zadržavam za sebe. Ako ti je što gorko, onda nešto zadržavaš za sebe što nisi

meni d a l a . . . Vjera r a đ a velikodušnošću. Moli Oca — našega Oca — da umnoži tvoju vjeru i da

je proširi u svijetu. Spasitelj je sva vaša nada. Omeđena je g ranicama vaše

ljubavi. Da, moja je l jubav bez g r a n i c a . . . Neka n a d a uvijek odjekuje u tvojoj duši. To je zvono ne­

odoljiva zova koje privlači moje milosti. Reci mi, nisam li ja sva tvoja n a d a ? Moli Spasitelja da se n a d a prošir i u svi jetu! Poslušnost t i p ruža radost, poslušnost je l jubav na djelu. Bdij da ne ražalostiš D u h a Svetoga, da bi On oživio svu

tvoju dušu, sav tvoj život. Moli D u h a Svetoga da njegova radost poraste u tebi, da

bi se njegova radost proširi la u s v i j e t u . . . Što je duša jednostavnija, bolje me čuje. Gdje je sebičnost i laž, tu je i pretvaranje, n e m a više je­

dnostavnosti . Jednostavnost jest sve pr imat i od mene i sve meni vra­

titi, biti mojim djetetom. Djeca su ist inita i jednostavna. Za­dovoljavaju se da oponašaju roditelje.«

394. »Kad hoću koju dušu privući k sebi, počinjem joj davat i neke ut jehe koje je oslobađaju l judskih utjecaja. Da­jem malo i oprezno i tek onda više kad sama traži moju pr i­snost i ostavlja stvorove. Dajem joj malo da ne povećam njezinu odgovornost.«

395. »Covječniji sam od vas. Neizmjerna je moja dobrota i praš tan je ; kad biste im m o ­

gli vidjeti dokle sežu, bili biste gotovo satrt i , j e r bi to zbunilo vaše ograničeno poimanje p r a v d e . . .

172

Ali nepomirl j iv sam p r e m a lažnim kompromis ima. Svjetlo se ne može spojiti s t a m o m : jedno od dvoga m o r a nestati .

Mrzim dvoličnost koja ne želi pr iznat i svoje najskrivenije n a k a n e i pokr iva ih m a s k o m kreposti . Na dušu, koja na nju pristaje, navlači najtežu kaznu zaslijepljenosti.

Najteži zločini jesu zločini počinjeni prot iv moga Duha, je r zaustavl jaju život u njegovu izvoru. Čuvaj se svake laži ! Sačuvaj duboko u sebi moj D u h ! «

396. »Kad pr imiš dar, gledaš mu kakvoću, pa ako je dobre kakvoće, znaš da je skup. Ni ja nisam neosjetljiv p r e m a ka­kvoći vaših prinosa. I ono što vas mnogo stoji za m e n e je t a k o đ e r vr i jedan poklon.«

398. (24. ožujka): »Pr ipremite se na r a d obnove poslije r a t a !

Mir će doći nenadano. Mnogi će biti iznenađeni, j e r će doći brže nego što mnogi očekuju i neće biti pr ipravni . Bdijte, budite s p r e m n i . . . «

— Moj Gospodine Isuse, što valja činiti da budemo spre­mni za rad na obnovi?

»Treba biti čvrsto povezan sa m n o m i s voljom Božjom, i otcijepljen od svega ostaloga, sposoban pri lagoditi se svim okolnostima, svim pri l ikama, svim zaht jevima života, da mi pomognete da svugdje p r o d r e m : činite sve svima, 'porav­najte putove Gospodnje' ...«

399. (25. ožujka): »Kćeri moja, zahvali mi što n e m a š više ništa posla s novcem ni mater i ja ln im br igama; zahvali mi što možeš sva biti u službi D u h a .

Zahvali i veseli se: to je radost D u h a koja čeka vas koji ste me s l i jedi l i . . .«

400. (26. ožujka): »Pr ipremite se ! Budite s p r e m n i ! Želim od svojih apostola i od svojih učenika da b u d u od

svega otcijepljeni, osim od mene. Neka nemaju ni sjene ličnog častoljublja, pa ni nesvjesno;

to je veoma važno i znam da v a m je teško. Ali samo t a m o gdje v lada čista n a k a n a , moje svjetlo može zasjati preko vas i rasvijetliti svijet.

Budi te s p r e m n i ! Shvaćate l i da ste mi potrebni?« 401. »Kad koja duša pr ihvaća primit i u p u t e svojih pogla­

v a r a i poslušati ih iz l jubavi i u d u h u vjere, p r i p r a v n a je

173

da pr imi najveće milosti. Ta ovisnost uklanja zapreke iz­m e đ u m e n e i nje. Ali ovisnost m o r a biti istinita, unutrašn ja i dragovoljna, inače je bezvri jedna.

Treba da ona bude čin l jubavi prema meni . Ljubav uvi­jek odgovara l jubavi.

D u h neovisnosti jest zlo koje uništava vjeru. Da podlo­žite svoju misao misli drugoga, prosvjetl jenijem od vas, n i tko v a m ne može naložiti, slobodni ste.

Kad t raž im vaše srce, is todobno tražim i vašu misao.« 402. »Razumiješ nešto bolje da smo moja Majka i ja bili

bića posve različita od vas — u kakvoći — j e r bili smo bez grijeha.

Ipak smo živjeli kao i svi drugi m e đ u vama. Vršili smo volju Očevu, u svemu, i podnosili trpl jenje bez

bune i gorčine. Nikada iz naš ih duša nije nestala l jubav. Je li tako teško činiti kao što smo mi činili? Pa i da biste

se našli u bilo kakvu položaju? Od tebe ne t ražim drugo, je r te hoću učiniti dionicom moje

sreće« 403. (26. ožujka): »Pogreške tvojih susestara ništa ne pri­

dodaju tvojim svojstvima. I kreposti njihove ništa ne odu­zimaju tvojim krepost ima.

Tako v a m valja živjeti za Boga i pred Bogom da se ništa ne zanimate za druge, osim da ih svojim pr imjerom potičete na l jubav i vjernost.

Zahti jevati od sebe, ništa od drugih.« 404. »Treba svaku dušu dovesti do toga da bude svjesna

svoje odgovornosti.« — Kako? »Šutnjom i poštivanjem njezine slobode, da bi svaka duša

sama izabrala način kako da radi. Ne radim l i ja t a k o ? . . . « 405. »Ljubav se p r e m a bl ižnjemu ne odnosi samo na m a ­

teri jalno. S mnogo strpljivosti i l jubavi t r e b a da p r o d r e sve do u misao drugoga, ali da tu ništa ne poremeti , nego da po­mogne mojoj misli da se tu smjesti i slavi pobjedu.

Tako možete svi u bilo kojoj okolnosti biti apostoli i pr i­družiti se poslanju što ga nastavl jam m e đ u v a m a u svom euharist i j skom životu.«

406. (27. ožujka): »Htio bih da svaka redovnica shvati da se polaganjem zavjeta obvezuje sa m n o m ići p u t e m svetosti.

174

Svaka je pozvana na svetost i nikad joj neću uskrat i t i sred­stava da je postigne. Za to se možete svi okoristiti.

Zašto se bavite nečim drugim?«

407. »Svetost jest u t o m e da mi dopust i te da živim u va­ma i t a d a je ja ostvarujem u v a m a : da mi darujete svoje čovječje biće pa da ponovno oživim m e đ u vama.

Tako je to j ednostavno; i djeca razumiju.«

408. »Vrijednost vašega života jest u t o m e što v a m je Bog povjerio da préñesete slijedećim pokoljenjima znanje o Nje­mu — istinito znanje, kakvo Crkva ima u nasl jeđu.

U tome je vaša odgovornost. Djelujem u svijetu, ali i vas p u š t a m djelovati. Možete

podupri jet i moj rad, i možete ga zapriječiti. U t o m e je vaša odgovornost.«

409. »Treba nastojat i da se uzljubi vjera, po svaku cijenu. Treba da se duše spontano pri l jube uz moju Crkvu, s lju­bavlju, inače vanjska praksa n e m a vri jednosti.

Samo to što duše r a d e i žive iz ljubavi, pribavl ja slavu Bogu a n j ima spasenje.

Po svaku cijenu t r e b a da moji učenici pos tanu sve svi­ma, da predobi ju duše, da ih slušaju pa zatim da m e n e slu­šaju.

Da predobiju duše, važna su sredstva koj ima će se slu­žiti.

Zašto se ne služite sredstvima koja sam v a m izabrao?« 1 0 8

410. »Ne smiješ gledati svoje sestre t a k v e kakve su u sa­dašnjosti, jer sadašnjost prolazi, nego m o r a š gledati što mogu postat i i proizvesti mojom milošću.

Isto t a k o moraš u nj ima ljubiti, ne njih same, nego ono 'uzvišeno čovještvo' koje sam zadržao za sebe . . . 1 0 9

Tako, kćeri moja, to je uvijek tvoj Bog koga ljubiš, tvoj Isus.

1 4 8 Ta su sredstva zabilježena u drugim zapiscima: br. 348, 352, 415.

1 0 9 Najdublji motiv ljubavi prema bližnjemu: tajnovito djelo­vanje milosti u dušama, tajna Gospodinova boravka u nama, pre­ma riječima isv. Pavla: »Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.« Gal 2, 20. Vidi br. 411, 427, 428, 441.

175

Ništa, osim svojevoljan grijeh, ne može vas odijeliti od mene, je r vas je Otac dao meni . Otkupio sam vas velikom cijenom: moji ste u neizmjernoj Ljubavi.«

411. »Nije dosta što mi daru je te svoja djela. Nije dosta što mi darujete l jubav svoga srca. Nije dosta što mi darujete svoje najbolje misli. Želim prožeti svu vašu misao, ispunit i cijelo vaše srce.

Želim čitavo vaše biće s njegovim najžilavijim i najtajni j im korijenjem da t a k o moj život p r e đ e u vas. Samo t a d a ću živjeti u v a m a stalnim i n a p r e d n i m životom, životom koji do­nosi plodove.

Tada će vam postati ugodnim što je bilo teško, gorko slat­kim, i laganim što vas je pr i t i skalo; jer udioništvujete u J a ­kosti, Miru i Redu koji je sve uredio neizmjerno savršeno.«

412. (31. ožujka): »Da, Cvjetna je nedjelja, vidiš kako sam kralj blag i ponizan. Vidiš da s a m pravo r e k a o : ' P o ­nizna sam i blaga srca. Moj je j a r a m sladak i moje je b r e m e lako'. Da li si se o t o m e uvjeri la?

Želim da mi tvoj mali život bude slika onoga što sam naučavao kad sam r e k a o : 'Blaga sam i ponizna s r c a . . .

Moj je j a r a m sladak i moje je b r e m e lako'. Kaži to svojim životom, oslikaj to slikom, da me zbunjeni

svijet prepozna i k meni d o đ e . . . «

413. (1. travnja): »Ako sama sebe ne svladaš, nećeš moći ni drugima pomoći da se svladaju. Sad poznaš tajnu utje­caja i a u t o r i t e t a : t reba se isto tako odlučno boriti za savr­šenost drugih kao i za svoju vlast i tu. Treba se boriti za mene, da se moj D u h proširi . To je n a p r e d a k i blagodat za sva­koga .. .«

414. »Što više budeš ljubila svoje susestre, više ćeš lju­biti mene. Ne shvaćaš sasvim, ali t a k o je. Moja l jubav mnogo traži, ali nije sebična, a kad b r a t s k a l jubav u tebi slavi po­bjedu, ja sam proslavl jen: ja l jubim u t e b i . . .

Ljubav što je m o r a š imati p r e m a stvorovima, nije svrha samoj sebi, posljedica je tvoje l jubavi p r e m a meni . Ne nat je-čem se sa stvorovima, nego ih obuhvaćam i prož imam i sve ih ponovno nalaziš u m o m Srcu.

Treba da l jubite jedni druge, to je moja zapovijed.

176

Budi svjesna da tvoje sestre, kao i ti, imaju pot rebu da budu ljubljene. To je nužnost, j e r ste stvorenja i zato vam je potrebna l jubav drugih da biste se mogli razviti.

Ja nisam biće u razvoju. Nije mi pot rebna vaša l jubav tako kao k a k v u stvorenju, ali m e n i je potrebno da vi l jubite jedni druge, da bih mogao živjeti m e đ u vama i izliti u vas svoj život. Da, 'ja sam trs, a vi loze'.

Kćeri moja, sve što činite drugima, stvarno činite baš meni.«

415. »Sredstva imaju vri jednost samo kao sredstva, ali su veoma važna.

Ne možete izabrati bolje nego ja. Želim da izaberete ona­kva sredstva kakva sam ja izabrao da prošir im svoju n a ­uku i predobi jem duše.«

— Moj Gospodine Isuse, reci mi ta sredstva!

»Istina i šutnja. Malo riječi. Zahti jevati od sebe, ništa ne nalagat i drugima. Poštivati nj ihovu slobodu, ponudit i , predložiti, m o l i t i . . . Svojom velikodušnošću postići od Boga milosti koje onda

vaša blagost m o r a prenijeti drug ima da ih pr ime. Kad se budete služili s redstv ima koja sam izabrao, duše

će me lakše otkri t i u mojoj Crkvi.« 416. »Simon Cirenac, ni ne znajući, nosio je otkupitel jski

križ. Pomogao mi je više od Veronike. Ipak nije neposredno primio nagradu, jer je u njegovu činu bilo manje l jubavi negoli u Veronikinom. Vidiš, l jubav me časti i n ju nagra­đujem.

Ipak Simon Cirenac je nosio moj križ i to mu ostaje za svu vječnost.

Šaljem v a m kušnje da biste imali udioništvo u vjeri i ve­likodušnosti, što je potrebno za vaše spasenje. Možete ih strpljivo podnositi i tako sudjelovati u svom spasenju; — možete ih proživljavati s l jubavlju idući za Čovjekom boli, i sudjelovati s l jubavlju u spasenju ravnodušnih.

Tako postajete mojim prijateljima.« 417. (Veliki četvrtak): »Veoma me raduje kad nastoj i te

savršeno obavljati svoju stalešku dužnost ne želeći ništa više.

Tada već djelomično uživate sreću blaženih, jer me od­m a h nalazite u savršenosti svoje staleške dužnosti .

177

Dobro pogledaj Hosti ju: nije l i k r h k a ! T a k v a je i moja milost. Ja sam tu živ, u nevidljivoj nazočnosti, ali s tvarnoj . Tako je tvoja duša u tvom tijelu.

U Hostiji boravim u stanju poslušnosti, strpljivosti, zavisnosti : tako svaka duša zavjetovana u redu, i

svaka duša žrtva. N e u m o r n o , danju i noću posredujem kod Oca i privlačim

duše : t a k o moraš i ti živjeti u ovom tabernakulu, t v o m e samostanu.«

431. »Grijeh je nešto užasno, od njega vas n i tko ne može osloboditi osim mene. Da, ja imam moć opraštat i gri jehe.

A h ! Dođite k m e n i ! Dođite, vi koji me poznajete i pust i te neka dođu k meni

koji me traže. Nemojte ih smućivati nit i razočarat i ! Oni me sude po vama, jer ste vi moji.

Shvaćate li svoju odgovornost?«

432. »Nitko se nije prevario, tko se meni povjerio. Kćeri moja, zar ćeš biti prva kojoj bi se to dogodilo? Zašto sum­njaš?

433. »Redovnički život jest t a k o nešto veliko, te ako bi koja postulantica u m r l a već n a k o n nekoliko dana svoga po­stulata, uživala bi u vječnosti mnogo veći s tupanj l jubavi nego da je bila ostala u svijetu. Nekoliko d a n a dijeli je od svijeta, ali već t a d a je od njega dijeli ponor u duši, j e r je učinila unutrašn j i čin potpunog dar ivanja svoje slobode meni .

Redovnički život jest veliki pothvat, ne smije mu se p r e ­dati napola. Bolje je odreći se redovničkog života, negoli ga meni darovat i napola.

Ist inite su moje riječi 'Tko stavi r u k u na plug i obazire se natrag, nije m e n e d o s t o j a n . . . '

'Ako te tvoje oko sablažnjava, iščupaj ga . . . ' Veoma su važne pobjede koje m o r a t e izvojštiti nad sami­

ma sobom, pa ma da ih n i t k o ne vidi osim mene. To su ve­oma velike pobjede i požuru ju dolazak kral jevstva Božjega. U v a m a je najveće polje rada.

K a d svi redovnici i sve redovnice b u d u živjeli p r e m a za­ht jevima svoga života i kad se vide n a g r a d e koje će im nji-

180

hova vjernost neminovno pribavit i , svijet će upoznat i da sam m e đ u v a m a i neće se više odvraćati od mene.«

434. »Kćeri moja, ako se o d m a h u početku svoga redov­ničkog života ne pr iv ikneš mrtv i t i se, žrtvovat i što te zado­voljava, iz l jubavi p r e m a meni izabrati što t i je najteže, izla-žeš se opasnosti da u Redu provodiš život materi jalni je nego da si ostala u svijetu, gdje bi te mnoge obaveze otkidale od tebe same. Više budnost i nad samim sobom t r e b a u sa­m o s t a n u gdje je vaše usavršavanje prepuš teno poticajima vaše velikodušnosti.

Gledaj, redovnički se život protivi navici, dvoličnosti, osobnom častohleplju.

Treba samo za jednim teži t i : m e n i služiti i radit i na tome da me se upozna. K a k o ? Stavljajući m e n e na vaše mjesto.

Siromaštvo jest nemat i ništa za sebe, ni osobnih želja pa nit i svojih navika,

biti spreman ići svuda kamo vas šaljem, živjeti u svakoj okolnosti, koju ću smatra t i dobrom da v a m je dadem.

Poslušnost jest stanje podložnosti koje uklanja svaku za­p r e k u između moje i vaše volje, t ra jno pristajanje cijeloga vašega bića uz d u h vjere, to je l jubav vašega srca na d j e l u . , n

Čistoća jest čista n a k a n a koja sve prikazuje Bogu, vašem Bogu, vaš život, u čistom svjetlu istine.

Kćeri moja, na to sam te baš pozvao.« 435. »Da, ja, Svemogući, sve sam izabrao iz l jubavi: Mu­

ku, nošenje križa, razapinjanje, smrt, Euharist i ju . . . U usporedbi s t ime, da sebe iz l jubavi poniziš, što bi m o ­

gla učiniti? Ništa ne nalaziš. Ako t i se dogodi da te smatra ju nekorisnom, da te malo

ljube, da si 'suvišna', da krivo t u m a č e tvoje nakane, r a d o ­sno pr imi te prigode i slijedi me na p u t u šutnje i l jubavi.

Sreća v a m a pr ipada. Možete me naći s vama svakog časa, u bilo čemu što vas s n a đ e ; i još više me otkr ivate kad točno i savršeno obavljate svoju dužnost.

Zašto me t raž i te drugdje? To je red, mir, razvoj vaše l judske djelatnosti, jedinstvo

m e đ u vama i jedinstvo između vas i mene. Kad se svaka

1 1 1 Vidi br. 354.

181

duša s l jubavlju i savršeno predaje svojoj dužnosti, odgova­rate m o m e očekivanju.«

436. »Kad koja duša upozna vri jednost poslušnosti, ne može više podnijeti da živi izvan toga stanja, j e r vas ono sjedinjuje sa m n o m .

Nestaju sukobi, gorčine, pobuna, dok ja donosim mir, sna­gu, život i vjeru, u uzajamnoj l jubavi.

Ali jedinstvo m e đ u v a m a nije neko stanje duše, nego je plod pobjeda koje se bez p r e s t a n k a ponavljaju, pobjede nad samoljubljem.

Kad ste međusobno složni, lako možete postići sve od Boga, jer ste kod samih sebe postigli ono što je najteže. A ja se radujem da vas mogu n a g r a d i t i . . . «

437. »Da, za tu su m a l u Hosti ju sagrađene katedrale, go­leme bazilike, za tu m a l u Hosti ju postoje samostani.

Tu sam kod kuće. Treba, dakle, da se tu osjećaju kod kuće i moje zaručnice. Želim da tu ni jedna ne živi kao tuđinka, u službi tuđincu, nego da svaka bude kod kuće, i sudjeluje u br igama i probicima kuće. Ali najvažniji su probici duhov­noga reda, na kojima t r e b a da udioništvuju sve sestre kao i sestre koje imaju posebne dužnosti.«

438. »Može li se što odbiti pri jatel j ima? Možda v a m se to događa: meni nikada, kad me se nešto moli što je i spravno i korisno. Vjeruješ li?«

— Gospodine Isuse, zar mi nećeš udijeliti zamoljena obra­ćenja?

»U unutrašnjost i duše zbivaju se obraćenja. Uvijek se ne očituju p r e m a vani, ali ' tu su, i to za vječnost. Ne sumnjaj više!«11«

439. »Da, mogao sam sići s križa pred očima svojih krv­nika, i ne bi mi bilo teže negoli uskrsnut i . Ali da pobijedim grijeh u njegovoj; najtežoj kazni — smrti, t rebalo je da pod­nesem smrt .

1 1 2 Sestra Marija je molila i očekivala da se naznačena obraće­nja očituju na izvanjski način: pristup u Katoličku Crkvu. Pri­vidno to nije postigla, barem ne za svoje najbliže rođake. Taj je zapis poziv na veće pouzdanje: Gospodnji puti nisu naši puti. U dubini srdaca, tajnovitim djelovanjem milosti, zbivaju se prava obraćenja, »obraćenja za vječnost.«

182

Vidiš kako sam se savršeno podložio zakonima vašeg l jud­skog života. Pogledaj bijeg u Egipat, borbe za moga javnog djelovanja, različite zgode u mojoj Muci.

Vidiš da sam ja, Bog, živio l judskim elementima, iako sam ih u svojoj Mudrost i mogao p r o m i j e n i t i . . . ne, poštivao sam ih. I sada još, vidiš, rad im s l judskim e lement ima što mi ih dajete, poštivam ih. Tako je velik odraz vašega dje­lovanja.

Na v a m a je da u d u š a m a svoje braće pridonosite velik dio da li da slijede ili odbiju moj poziv.

A h ! kako ste odgovorni jedni za d r u g e ! Ako n e m a t e snage da se borite za same sebe, iz milo­

srđa borite se za duše drugih. Proučava j te sredstva koja sam izabrao ! Uzmite sredstva koja sam izabrao za spasenje svijeta!« 440. (9. travnja. Za pretvorbe): »Pokoravam se svećeniku,

pa kakavgod mu bio značaj, pa kakvigod mu bili grijesi, pa kakvogod mu bilo stanje duše. Uvijek se pokoravam. Kakvegod bile njegove nesavršenosti, ne oduzimaju ništa od savršenosti Hostije.

Tako kad se pokoravaš svojim poglavaricama, kakvegod bile njihove nesavršenosti, ne oduzimaju niš ta savršenosti tvoje poslušnosti : to uvijek samo mene slušaš. To je dosta.«

441. (Sveta pričest): »Shvaćaš li, kćeri moja, da nered n a ­lazim u najvećem dijelu duša?

Sukob želja koje se ne slažu s mol i tvama što ih izgova­raju. Morate željeti ono što me molite riječima, m o r a t e t a ­kođer moliti i svojim željama.

Zbrka častohlepnih nagnuća, osobnih probitaka, koji su dopušteni svjetovnjacima, ali su k r a đ e u redovničkim duša­ma, koje su se zavjetovale da će raditi za moje probitke, a svoje meni prepust i t i .

Zbrka suprotnih čuvstava, sudova, uspoređivanja s d r u ­gima, a to vas rastresa u vašoj dužnosti .

Zbrka briga, vremenit ih zaokupljenosti, što guši d u h vjere. Kćeri moja, nastoj sve to uklonit i od sebe! Želim u vašim d u š a m a naći t iš inu golemu kao ocean, u

kojem tonu sve prolazne stvari, šutnju neizmjernu kao Božje veličanstvo. Tada ćete u najdubljoj dubini svoje duše čuti j e d a n ve­

oma blagi g las : to sam j a . . .

183

Ja želim ponovno oživjeti u vama. Posudite mi svoje čovještvo! Činite što v a m kažem!«

443. »Vjera onih koji v jeruju jer su vidjeli neko čudo, nema kori jena u nj ima samima. Ona potvrđuje čudo, ali me ne slavi, neki drugi čudesni čin može je izbrisati.

Vjera onih koji vjeruju, a nisu vidjeli, ima kori jen u nji­ma samima, u njihovoj slobodnoj volji, j e r je usmjeruju p r e ­ma meni da me slavi. Njihova me vjera časti. Poznaju moju nevidljivu nazočnost, i jer slušaju glas moj, pozivam ih na prisno prijateljstvo . . .«

446. »Kćeri moja, želim da svakog d a n a uprav i š mojoj Majci posebnu moli tvu za poglavarice, za sve poglavarice.

Premalo ih je koje shvaćaju svoju odgovornost i p r e m a tome se vladaju.

Vlast je sveta; dolazi od Boga. Mora biti zaštitom onima koji su joj povjereni, nasl jedu­

jući, s obzirom na njih, način r a d a moje Majke : predusre t-ljivo i šutljivo, majčinski i suzdržljivo, nevidljivo pr i zaštići-vanju, s ist im zaht jevima kao što su i Božji, i da je sama izvorom milosti za svoju djecu.

Vlast m o r a podložnicima otkr ivat i nešto od Očeve dobrote i zahtjeva Božje svetosti, nešto od poslušnosti Sina, nešto od bezgranične velikodušnosti i mudros t i D u h a Svetog.

Vlast je sveta, dolazi od Boga. Ne smije se ograničit i da samo n a r e đ u j e i nadzire. Njezino je poslanje da vodi duše k Bogu.

Svaki dan, za svake Pričesti, moli za poglavare!«

447. »Jesi li čula što su tvoje susestre rekle za vr i jeme o d m o r a : 'Kad se moli za križ, ta je molitva s igurno usli­šana'.

Kad molite milosti za duše, udjeljujem ih tako neizostavno kao križeve, ali su manje vidljive; a osobito, shvaćaš li, da v a m dajem tolike milosti koje uživate a da ih nis te ni pr i­mijetili?

Treba reći : 'Bog uslišava svaku dobru i p lemeni tu m o ­litvu'. A h ! kad biste znali kako žeđam za dušama i koliko u vama sam molim!«

448. (12..travnja): »Budi d o b r a ! Popust i željama svojih su-ses tara ! Budući da toliko žele naučit i kako se p r a v e čipke,

184

nauči i h ! Nije važno ako se b u d u t ime dičile. Nemaju mnogo drugih radosti . I m a š i drugih radosti, ne samo t e . « u s

449. »Sputavaš rascvjetavanje moga života u d u š a m a svo­j ih susestara, kad im uzrokuješ kakvo nezadovoljstvo ili ogor­čenje. Da, od toga ja t r p i m . Da ras tem u dušama, p o t r e b n o mi je da su zadovoljne, bez gorčine i dobrohotno raspolo­žene. I kako učiniti da drugi b u d u d o b r i . . . ako ne obasi-pljujući ih d o b r o m ?

Čini to za m e n e ! Želim da im tvoja nazočnost ili suradnja s nj ima donosi samo radost.

Ako popustiš nj ihovim žel jama (naravno, da to ne bude na š tetu dužnosti), s talno ćeš i m a t i moju pomoć, a tvoj će stolnjak ispasti divotno lijep, jer ću u njega ja staviti l jepotu.

P o k u š a j . . . vidjet ćeš da te ni ovaj p u t neću r a z o č a r a t i . . « 450. »U samostanu t r e b a t e stjecati d u h o v n e pobjede, da

dobri duh, moj blagi i p lemenit i D u h pobijedi mnoge pod­vale zloga duha. Vjeruj, kćeri moja, t a k o me slavite, ne u očima ljudi, nego pred moj im anđel ima i cijelim dvorom n e ­beskim. I kad moli te 'Dođi kral jevstvo tvoje', s koliko veselja mogu odgovoriti vašoj molitvi !«

451. »Što prepust i š d r u g i m a te tvoje male zemaljske pred­nosti, božanski ću t i v r a t i t i . . . «

1 1 8 Taj odlomak i sl i jedeći: 449, 451, 455, 456, 457, 459, 460 463, 464, 477, 478, 482, 487, 488 m o g u se čitati k a o niz cjeline. Iznose nam veoma dirljivo i veoma poučno jednu od zadnjih borbi sestre Marije od Trojstva i pokazuju važnost »malih stvarii«, prigode za ljubav ili uskratu ljubavi.

Znala je mnogo vrsta bodova vezenja i imala m a l u zbirku uzo­raka, slika, isječenih iz revija. Pozivali su se na njezine umjet­ničke .sposobnosti za pomoć u osjetlj ivim radovima. Da bi se za­jednica pokazala zahvalnom jednoj obitelji dobročiniterjici, po­glavarica je upravo tada bila prihvati la narudžbu za jedan gotovo luksuzan .posao: izvest i .stolnjak.

Na njemu je s drugim sestrama radila sestra Marija. Medu njima je bila i jedna mlada sestra, porijeklom Armenka, izvan­redno nadarena u prstima i vrlo željna da nauči vesti. Cesto je molila sestru Mariju: »O! pokažite mi kako to radite!« Kako bi­jaše od prirode .sposobna, naučila je n o v e bodove i čak. . . nadma­šila u izvedbi svoju učiteljicu. To je strašno pogodilo sestru Ma­riju. Kroz nekoliko dana opirala se da ne pokaže svoje znanje i sakrila je »uzorke«, dok nije konačno izvojevala pobjedu nad samom sobom i s v e dala sestrama. Ali borba je trajala desetak da­na.

185

453. »Shvaćaš li da nisam pas ivan u tebi, nego živim s t o ­bom tvoj život i sve tvoje poteškoće: boreći se s tobom da dobro nadvlada zlo . . .

S tobom slavim pobjedu. Možeš, dakle, radit i s više snage. Pobijedio sam zlo.

Pobjeda i moji konačno pr ipada ju meni.«

454. »U svijetu ima toliko trpljenja, trpl jenja koje lomi duše umjesto da ih podiže. Malene su žrtve što ih od tebe tražim, ali znam da te mnogo stoje i zato ih t r a ž i m . . . H o ­ćeš li biti moja mala dobavljačica, od koje mogu sve t raži t i? Pust i n e k a te opli jene!

Zar ne želiš biti barem nešto slična svome Zaručniku?«

455. (15. travnja): »Kćeri moja, tko bi vjerovao da više po­svećuješ pažnje jednom običnom vezu negoli svome Gospo­dinu? Prev i še misliš na svoje čipke i m e n e zanemaruješ . Tko bi to vjerovao?«

456. »'Ako te tvoje oko sablažnjava, izvadi g a . . . ' Požu­ri se dovršiti te čipke što te previše zarobljuju. Nije li je­dino moj glas koji te smije zarobiti?«

457. »Stanje žrtve jest da podnosi a da se ne brani, kao ja u mojoj Muci, uvrede, klevete, ruganje, surovost, dati se svući do gola. Nećeš n ikada sve to doživjeti, ali pr ihvat i svla­čenje što ga traži tvoja v e l i k o d u š n o s t . . . «

458. »Gledaj s kakvim sam element ima osnovao svoju C r k v u : s nekoliko duša dobre volje, s milošću koja teče iz s a k r a m e n a t a (tako jednostavno ustanovljenih), otkupitel jskim djelom križa, svemogućnošću D u h a Svetoga, moga Duha, to je sve !

Je l i bila dobro u r e đ e n a organizacija? Nipošto. Ipak je moja Crkva bila osnovana, izručena silovitom

d a h u života i poduzetnost i mojih. Bila je osnovana, jer su joj korijeni bili učvrćeni. Kad radi te, previše mislite da plodovi ovise o g r a n a m a :

korijenje valja njegovati. Treba ga zasaditi u Bogu. Isto je t a k o i s djelom p o v r a t k a protes tanata u Crkvu. Treba duša dobre volje i bez velikih vanjskih vidljivih

pojava; duša posve p r e d a n i h djelovanju milosti po sakrament ima, posve p r e d a n i h otkupitel jskom djelu križa,

186

posve p r e d a n i h nevidlj ivom i svemoćnom djelovanju Duha Svetoga;

duša 'žrtava', ujedinjenih sa žrtvom na Kalvari j i i na oltaru, ne pasivnih, nego kao ona, po njezinu p r i m j e r u . . .

To je dosta. • Kćeri moja, jesi li razumjela?«

495. (15. travnja): »Daj mi svoje čipke, prepuštajući ih svojim susestrama. A ja ću ti povjeriti mnogo ljepše vezove da ih s tvaraš u dušama.«

460. »Obećala si svojim sestricama da ćeš ih kasnije n a ­učiti stanovit vez, pa se sablažnjavaš jer ti ne vjeruju, i t raže da odmah odgonetnu kako t i r a d i š . . .

Vjeruješ l i da nisam kao ti osjetljiv na nedostatak povje­renja? Obećao sam ti milosti obraćenja, a budući da se još nisu dogodila, sumnjaš u moju riječ?

Ljubav ne sumnja.« — Da, Bože moj, vjerujem Ti!

462. »Kad ljubiš koju osobu, koja je drugima ravnodušna, koliko li si l jubazna s n j ima da postigneš te i oni uzljube osobu koja ti je draga. Tako se t reba vladati i p r e m a meni. Da navedeš druge da me ljube, ne štedi n ikakva t r u d a . Ako si l jubazna, oni će također ljubiti tvoje p r i j a t e l j e . . .

Z n a m da je svaki n a p o r l jubaznosti za m e n e ; i pri tom sam veoma t a n k o ć u t a n .. .«

463. »Ima mnogo stvari koje ste slobodni darovati, ali ih radije zadržite za sebe. Ali vri jeme, život ili smrt ne okli­jevaju da vam ih oduzmu. I ne vraćaju v a m ih. Naprotiv, ja vraćam, da, božanski, ono što mi darujete . ..«

464. »Jer vam je potrebno imati nešto ljudskih, n a r a v n i h radosti, da se ohrabr i te za velikodušnost koja će vam otkrit i v r h u n a r a v n e radosti, zato želim da svoje čipke dadeš svojim sestricama, budući ih veoma žele.

I m a š nešto drugo radit i i dajem ti druge r a d o s t i . . . «

— Da, moj Gospodine Isuse, veoma rado.

465. »Na p u t u do Kalvari je, jer sam iznemogao, pao sam tr i puta .

Duše koje odluče da me savršeno slijede, penju se poput m e n e na svoju kalvari ju i nemaju napast i da se v ra te na­trag. Ne bih ih više moglo zadovoljiti ono što su ostavile.

187

Pogibelj je u tome da p r i s t a n u umri jet i pri je negoli su sve izvršile što Bog od nj ih traži, ako bi pristale umri jet i na p u t u

Ustra jnost je veliki dokaz l jubavi i vjere.«

466. »Kad meteš, vidiš k a k o izbezumljeni pauci, namjesto da t rče po zemlji, nastoje uzverat i se što više na zid.

Oponašaj i h ! Drži d u š u u vis inama, iznad u d a r a c a met le života, u predjel ima k u d a ne dopire l judska sitničavost, u m o m Kraljevstvu.«

467. »Ne, nemaš d a r s u z a . . . ali ja g ledam suze srca, njih p o z n a š . . . «

468. »Nemojte se uznemir ivat i zbog vašeg p o d m l a t k a ; ja ću se pobr inut i . Nisam li ja onaj koji privlači duše? Rekao sam da ću, k a d b u d e m uzdignut na križ, sve privući k sebi.

Shvat i te, k a d me uzdignete na križ, u s a đ e n u vaš život, upril ičujući se t a k o m o m e životu, duše će u v a m a i u vašem samostanu vidjeti samo mene, t a d a ću privući duše da se pr i­druže vašem djelu.«

469. »Dobro činiš kad i m a š sućuti s mojom Majkom. Nećeš n ikada imat i previše sućuti kad misliš na križni put . Ona je dijelila sve moje Muke. Sve do d n a ispila je gorki kalež, sa m n o m je izvršila vaše spasenje. Toj ta jni njezine suradnje t reba se radije klanjat i negoli nastojat i razumjet i je.

To je j edno Očevo m i l o s r đ e . . . «

470. »Sigurno, bez ikakve l judske suradnje bilo bi dostatno Kristovo trpl jenje da vas otkupi .

Ali Bog je odredio da moja Majka bude suotkupitel j ica l judskog roda i posrednica svih milosti.

Bog je htio da mi Cirenac pomogne nositi križ da v a m tako pokaže da i svaki od vas m o r a svoj dio n a p o r a dodati mojoj Muci, ako hoćete uživati plodove otkupljenja.

To je volja vječne Mudrost i . To je is t ina .. .«

471. »Nije potrebno da uvijek govorim ri ječima: dosta je d a m e s l u š a š . . .

Nije pot rebno da me vidiš : dosta je da me gledaš, da su oči tvoje duše uronjene u m e n e . . . «

472. »Kakvogod bilo pretvaranje , konačno ist ina dođe na vidjelo. Treba što je moguće manje nastojat i is t inu iznijeti na

svjetlo, jer ona sama neodoljivo teži k svjetlu, od kojega je ned je l j i va . . . «

473. »Ne čudi se ako k a t k a d a ne susretneš dosta dobrote kod svojih susestara. Niti kod tebe n e m a dosta dobrote . . .

Samo je Bog dobar. On je Dobrota, neiscrpna D o b r o t a . . . Morate imat i smilovanja i dubokog praš tan ja jedni p r e m a

drugima, je r Bog vas sve gleda s l jubavlju i milostivo . . .

474. »Strpljivošću i d o b r i m djelima malo-pomalo ćeš n e ­pr imjetno zadovoljiti za nepovjerenje i t raženje osobne ko­risti, koje je posijao d u h kri t ike.

U p r t i m očima u svog Zaručnika pomoći ćeš drugima da se p r e s t a n u zanimati za sitničavosti zemaljskog ž i v o t a . . .

D u h kr i t ike jest otrov, crv koji podgriza, jest djelo So­t o n e ! « " 4

476. (16. travnja. Obnova zavjeta)116: »Da, k a d susretnem u kojoj duši fini osjećaj da sebi ne pripisuje n i k a k v u milost koju sam joj dao, nego priznaje da sve dolazi od Boga, mogu joj povjeriti i druge milosti.

Sve v a m dolazi od Boga. Sve t reba Njemu vrat i t i da svo­j im životom pjevate njegovo milosrđe, o d m a h sada i u vječ­nosti.

Ja sam ti dao zvanje i želju za zvanjem i sredstva da ga ostvariš.

Gledaj, gledaj, kako sam te čekao, k a k o sam prokrčio p u t ! Možeš u k r a t k o opisati za svoga duhovnoga oca povijest

svoga z v a n j a . . . Z a n i m a t će ga da vidi do u pojedinost jedno od mnogih očitovanja moje ljubavi. Učinit ćeš to da mi kažeš hvala, kćeri moja .. «

477. »Nisi dosta dobra. Imaj više dobrote i budi veliko­dušnija sa svojim sestr icama! Popust i nj ihovim žel jama! I k a d bi im dala sve što ti služi za tvoje radove, i slike koje te rastresaju, što bi izgubila?

Nemaš li moj glas? Nemaš li svog Zaručnika?

1 1 4 Vidi br. 537. 1 1 5 Franjevačka obitelj svake godine slavi 16. travnja dan u

koji je sv. Franjo sa svojih dvanaest prvih sudrugova položio re­dovničke zavjete na ruke pape Inocenta III.

189 188

Neko vri jeme nalazi se radost u mal im mater i ja lnim ra­dostima (to je za one mlađe od tebe), zatim dolazi vr i jeme u kojem se nalazi radost u saopćivanju Duha. Uđi u to vri­jeme i učini druge s r e t n i m a !

Želim da svi oko tebe b u d u s re tn i : možeš tome pr idoni­jeti ...«

478. (17. travnja):. »Želim da ti ravnodušnost s obzirom na zemaljske stvari učini te shvatiš da i m a drugih vrednota ko­j ima t reba posvetiti svoje vri jeme, brigu i nagnuće. Učini to u d u h u naknade !«

479. (19. travnja): »Otresi se svojih sličica, kao što ti je rekao tvoj duhovni otac. Neće t i biti dosadno. Neću te n i k a d a napust i t i . I m a m ti govoriti.«

481. (20. travnja): »Moj se D u h širi blago, neprimjetno, bez ikakve buke. Blag je i neodoljivo snažan p o p u t sunca. K a d sunce preplavi zemlju, tko bi mu se mogao oprijeti?

D u h sve oživljuje. Kad vi šutite, moj D u h može djelovati, dajete mu mjesta.«

482. »U svakoj od vas postoji neka u p o r n a oholost, u n a j ­dubljoj dubini vas samih, čega niste ni svjesni. K a d se dvije oholosti susretnu, onda je u vašim siromašnim d u š a m a n a ­vještaj r a t a : pustoš i uništenje. To ti se dogodilo zbog veze­nja što ste ga mora le izvesti zajednički, u najvećoj slozi. Kad se m o r a š sporazumjeti sa svojim susestrama, uvijek stavi m e n e između sebe i njih, inače će doći do sukoba l judske oholosti. . . . . . .

Veoma si ohola, mnogo više nego što uviđaš. P r e p o r u č a m ti kao lijek molitvu koju, rado usl išavam: 'Isuse, blaga i po­nizna srca, učini srce moje po Srcu svome! ' Cim se probu­diš, to moli, n e u m o r n o , da se očuvaš i nadoknadiš za po­greške koje si skrivila svojom ohološću.«

483. »Da, veća je sreća davat i negoli pr imat i . Ali znaš li da je također veća sreća dati se iz l jubavi oplijeniti, negoli pr imat i? I veća je sreća dati zadovoljštinu, negoli činiti do­bra djela koja nismo dužni. Duša koja zadovoljava, pruža mi dvostruku r a d o s t : uspostavlja red, a posebno uklanja bol iz moga Srca, koju mi je prouzročila nev jerna duša, j e r za­dovoljavajući izaziva kajanje. Ništa me toliko ne tješi koliko duša koja se kaje. Postaje mojom ljubljenom odabrani­com ...«

190

484. »Kćeri moja, neću te suditi strogo, jer si se t rudi la da drug ima opraštaš. Uvijek se čuvaj da sudiš. Ja jedini po­znam nakane, pogreške i patn je svakoga .. .«

485. (21. travnja): »Kad misliš na j ednu ili drugu sebi sli­čnu, to te ne potiče na velikodušnost, ali čim pomisliš na mene, sve se mijenja i tvoje siroto srce preli jeva se samilo-šću i l jubavlju.

Da, ja to činim. Sa m n o m sve postaje snaga i blagost, po­čevši od trpl jenja. Koji poznaju tu blagost, udioništvuju u mojoj žeđi za dušama, da im je p r e n e s u . . . «

486. »Da, dostatna je samo jedna moja r i ječ pa da p r o ­mijeni svu tvoju unutrašn jos t . Ne čudi se, nego budi vjer­nija da ne izgubiš ni jednu m o j u riječ.

J o š nisi sve rekla svome d u h o v n o m ocu što sam ti rekao da mu saopćiš, — zašto oklijevaš?

Slušaj me i piš i ! Više se ne bavi vezenjem, osim ako traži tvoja poglavarica.«

487. »Eto, daješ čipke. Zašto to nisi rani je učinila? Za sve to vr i jeme m o r a o sam te još č e k a t i . . . Vidi koliki je nered tvoja sebičnost prouzročila u d u š a m a kojima je bila p o t r e b n a tvoja v e l i k o d u š n o s t . . . «

— Bože moj, oprosti, oprosti, oprosti!

488. (22. travnja. Za vrijeme svete Pričesti): »Ne l jubim te zbog tvojih sposobnosti, ni t i zbog tvojih kreposti, ako ih imaš. Ako posjeduješ kakvu krepost, m e n i je duguješ. Tvoj bi udio bio samo u tome što si pr imi la moj dar.

Ne l jubim te ni zbog tvojih nedosta taka ili tvojih grijeha. Ljubim te zato jer sam ti dao život i još t i ga svakog dana

dajem. I zato jer sam te otkupio cijenom tolikog trpl jenja. J e r sam Ljubav, sama Ljubav, ne mogu pres tat i da uli jevam u svoje stvorove radost da ljube, radost da su dionici moje sreće.

Želim da budeš svima u kući nevidljivi izvor sreće. Kad zbog nevjernost i u tome zatajiš, varaš moju n a d u . . .

Prevar i la si me. Da si se bila otresla svoga veziva, kako sam to od tebe bio zatražio, i svega što te udal ju je od mene, imala bi snage da budeš vel ikodušni ja: nesloga i grijesi za­visti ne bi se uvukl i m e đ u vas. Eto, koliko si odgovorna!

Ne osuđujem te. I za tu kukavnost, da i za tu ispaštao sam u svojoj Muci da ti stečem snagu da dadneš zadovoljštinu.

5 5 2 5 5 E

191

Idi, ne osvrći se natrag, s lobodna! Ja sam u sadašnjosti, s tobom sam. Sva budućnost jest u meni. Znaš što od tebe očekujem: blagost, vjernost.«

489. »Izbjegavaj društvo drugih, nisi dosta j a k a da ih pre­vladaš, kršiš šutnju. Sto više budeš sama, više ćeš pr ipadat i meni .

Kad njegujete bolesnike, njegujete moje vlastite bolesne i bolne udove.

Treba imati mnogo samilosti i mnogo brige za bolesne.« 490. (29. travnja. Prije Mise)? »Da, beskrajno sam sretan. Radujem se da se u svetoj Pričesti dajem, da predajem

svoj život dušama. Tako vruće želim podijeliti vam svoj život. Vidiš da bolje djelujem u vama, sebe činim malenim, po­

sve malenim, neznatn im . . . Da bi mogla prenijeti moj D u h tvojima, bi l i pr ihvat i la

da sebe učiniš malenom, posve m a l e n o m u svom vanjskom životu, jedno ništa, koje niš ta ne teži, kao n e z n a t a n dodatak?«

— Da, Bože moj, da, da! S Tobom sve postaje moguće, samo ako me ne napustiš.

»Neću te n i k a d a napustiti .« 491. »U Bogu ne nalaziš n ikakva žaljenja za prošlošću.

Sve je zavito u sadašnjost, gdje njegova Ljubav sažiže svaku gorčinu i u radost p r e t v a r a otkupitel jsko trpljenje.

Ostani kra j svoga Boga, t a d a ćeš znati l jubiti svoga bli­žnjega .. .«

492. »Kad ti stvorenja govore, bave se tobom, ja se ukla­njam. K a d te stvorenja- napuste , konačno čas je povjerljiva razgovora.«

493. »Kad dolazim u svetoj Pričesti, nosim sa sobom da­rove D u h a Svetoga i njegove kreposti, sve kreposti .

Dajem ih. Na vama ostaje da ih usvojite, upletete u bit svoje duše vršeći ih.

Počinjem t a k o da v a m d a r i v a m svoju blagost, zatim, kad sam vam sve dao, tada na svršetku posljednji moj d a r jest opet blagost.«

494. »U n e b u ćete savršeno upoznat i božansko milosrđe. Na zemlji biste prije svega moral i p r o m a t r a t i t a j n u križa, je r vas na to poziva otkupitel jsko djelo, ono t r e b a vašu veli-

192

kodušnost da p o d u p r e djelovanje moje milosti. Ovdje dolje odjekuje poziv na kajanje. Ne čujete li?«

495. (24. travnja): »Kad biste znali koliki odjek ima samo j e d a n čin l jubavi p r e m a bližnjemu, već ovdje na zemlji, a za­t im za nebo, samo biste živo težili za j e d n i m : radit i iz l jubavi p r e m a bližnjemu. Tada bi vladao mir.

Ljubav p r e m a bližnjemu ne r a đ a samo časovitom radošću, ona pribavl ja dublje poznavanje Boga i veću l jubav p r e m a njemu.

Treba sve žrtvovati zaht jevima l jubavi p r e m a bližnjemu. Nikada nije dopušteno žrtvovati l jubav p r e m a bližnjemu

radi n e k e koristi, ma k a k o velika bila. Prebivat i u meni znači prebivat i u ljubavi.«

497. (Prosni dani. Procesija u vrtu): »Da, vidiš toliko lije­poga što sam izveo iz sićušna s j e m e n a . . . j e r je ono p r e d a n o m o m e djelovanju.

Sto ne bih učinio od znakova pouzdanja, vjere, nade, lju­bavi, p r e d a n i m a mojoj svemogućnosti?«

498. »Da, budi moja m a l a s jemenka, zasađena ovdje, u jeruzalemskoj zemlji, da tu doneseš plodove u mojoj Crkvi, plodove i mnogo drugog sjemenja p r e m a mojoj darežljivosti.

Pus t i da r a d i m ! Ali n e k a tvoja poslušnost b u d e savršena, kao sjeme koje je p r e d a n o m o m e djelovanju.

Znaš da pšenično zrno m o r a umri jet i da bi donijelo plod.«

499. (26. travnja): »Svojom blagošću predobit ćete duše. Neka ih vaša blagost dovede k meni, zat im prepust i te

meni da ja rad im 'Blagi će posjedovati zemlju.'«

500. »Zar bi ht jela sreću da vidiš kako dobro slavi po­bjedu, a da se nisi borila ni t rp je la za njegovu pobjedu? Svi su moji prijatelji bili progonjeni zbog mene. No što je n a j ­korisnije za tvoju dušu, tvoj unutrašn j i život, na to će ti v rebat i i krit izirati te.

Ne b r a n i se ! Pust i meni da te b r a n i m k a d bude potrebno.«

501. (27. travnja): »Ljubljena moja, hoću da te obaspem ra­došću. Poniženja, prezir, zaborav stvorova, to su radosti što ću ti ih dati . J e r svaka bol koja dolazi od stvorova, učinit će da dublje uđeš u moje Srce, koje te zove, u moje Srce, koje t e č e k a . . .

Ako te rane, ja ću izliječiti tvoje rane.

193

Ako ti srce krvari , ja ću sakupit i krv. — Daj mi krv iz svih svojih žila, ne štedeći se, da ugasiš moju žeđ !

Ja sam toliko ljubio ljude, i kad bi znala koliko žeđam da za uzvrat budem ljubljen, da b u d e m ljubljen sve do lu­dosti kr iža !« 1 1 6

502. (28. travnja): »Da, ja sam te okrijepio u svetoj P r i ­česti.

Govorim ti, a da me ne vidiš: ipak ja t i govorim. Obasipljem te nepres tan im dobročinstvima, koja jedva za-

pažaš, ali ih uživaš: moji su to darovi. U Euharist i j i dajem ti sebe, ulazim u tvoj život da ga pre-

oblikujem, brišem tvoje gri jehe i ispravl jam njihove ruševine, mijenjam tvoju slabost u snagu, uli jevam ti svoj ž i v o t . . . To ne shvaćaš, a ipak uživaš sve dobrobiti .

Vi ljudi, k a d učinite neko lijepo djelo, želite da mu se svi dive i da se zna t k o mu je autor .

Bog ne radi nipošto tako. Dosta da djelo jest i da razlijeva svoje dobrobiti . Nije

n u ž n o osjećati ga i gledati ga. Oznaka da djelo dolazi od Boga jest njegovo savršenstvo.

Ako me ljubite, ako želite moju slavu, sačuvajte netak­nuto, savršeno u v a m a djelo moje m i l o s t i . . . «

503. 'Moj je j a r a m s l a d a k . . . ' isto t a k o tvoje sveto P r a ­vilo i tvoj dnevni red. Pravi lo prit ište onoga tko mu se pod­vrgava bez l jubavi i tko ga opslužuje djelomično. Tko ga pr i­grli potpuno svega i svim srcem, sveto mu Pravi lo daje snagu, n j e m u vlastitu, i vidiš da ga u časovima u m o r a ne nosiš ti, nego ono nosi tebe.«

504. »Nemaš velikih trpl jenja da mi ih prikažeš, nego svagdanje male poteškoće. Ako ih sve sabereš, one su potoci koji oblikuju široku ri jeku. Sve ih poznam; ni jedan prinos žrtve nije i z g u b l j e n . . . «

505. »Piši k r a t k i m rečenicama! Nastoj staviti sve što se t iče tvoga zvanja, pa i pojedinosti. Ostalo ispust i !« 1 1 7

1 1 6 Taj paragraf i prethodni ne smije nas navesti da misl imo o nekom naročitom »proganjanju« sestre Marije od Trojstva. S v a ­kodnevni život u zajednici s a m po sebi donosi s itne nezgode i neu­godnosti koje ranjavaju sirce. i

1 1 7 To je bilo rečeno 28. travnja. Već 1. svibnja počinje pisati povijest svoga obraćenja i svoga zvanja.

194

507. »Sto odlučim učiniti, uvijek i ostvarim. Upotri jebim l judske e lemente koje određuje vaša slobodna djelatnost. U tom je vaše sudjelovanje i vaša odgovornost.

Pribavl jate mi sredstva koja pogoduju izvršenju moje volje, ali mi priskrbl jujete i druga sredstva koja se protive mojoj volji, ili joj odgađaju ispunjenje. Ali preko svih ljud­skih okolnosti moja volja slavi pobjedu. Ona ima svoj čas.«

508. (30. travnja): »Ljubljena moja, i tebe će progoniti i pr igovarat i ti. Moja će te l jubav zaštititi, kao kakav neprobo­j a n plašt, nepri jatel jske strijele neće doseći do tvoje duše. Tvoja duša počiva u meni .

Ljubljena moja, meni je radost da te zaštićujem, jer ćeš se boriti za m e n e ...«

510. »Piši brzo povijest svoga zvanja; i ne oklijevaj, nit i se zaustavljaj, i m a m druge važnije p o r u k e da ti poslije sa­općim.«

511. (1. svibnja): »Sad nisi više zauzeta vezenjem! Htio bih da od sada posvećuješ svoje slobodne časove meni .« 1 1 8

512. »Ne tražim od svojih redovnica savršenu organizaciju kuća. To je tek 'dodatak ' udijeljen onima koji najpri je t raže kral jevstvo Božje.

Kćeri moja, t raž im da vrše i d rug ima prenose kreposti kako sam vas svojim pr imjerom poučio.

Baš to prije svega od vas t r a ž i m . . . « 513. (2 svibnja. Sveta Pričest): »Ne misli na kućne pote­

škoće! Postoji samo jedna s tvarnost : l jubim te. P r i p a d a š meni.«

514. »Kako možete p r i m a t i blagodati sjedinjenja sa mnom u Pričesti, ako tokom d a n a niste jedni s drugima sjedinjeni u bratskoj ljubavi, podnoseći svoje nedostatke?«

515. »Kad netko istupi iz samostana, niste li pomalo sve za to odgovorne? Svaka može reći : 'Tu ima i moje krivnje. '

Poglavarica je najviše odgovorna, ali k a d biste bile sve-tije, vaša bi svetost djelovala na nju i pomogla joj odgovo­rit i zahtjevima svoje službe.

Kćeri moja, znaš li da imaš udjela u sudbini susestara?« 1 1 8

us Tog je dana počela pisati povijest svoga zvanja. ii» jq-e r a ( j j s e ,0 konkretnom slučaju u jeruzalemskoj zajednici.

Taj zapis ima općeniti značaj, sv i s m o odgovorni jedni za druge.

195

517. (3. svibnja): »U poteškoći samo kod m e n e traži u t j e h u ! Bez odlaganja moli da postigneš plodove kušnje pa da bi ona tako prestala.

Ja sam Izvor. Dođi k izvoru! Neiscrpan je.«

— Kako? »Šutnjom. Neka šutnja bude oko tebe i u t e b i ! Ostavi svoje

želje! Usvoji moje želje i moje osjećaje, t a d a će te pohodit i moja radost i u najdubljoj tami . Tada ćeš vidjeti da se n a ­stanilo u tebi kral jevstvo Božje, a sve ostalo još će se k t o m e ' n a d o d a t i ' . . . «

518. »Ja sam Izvor: dođi iz njega crpst i ! Dat ću ti svakog časa ono što ti t r e b a : snagu i radost, h r a ­

brost, blagost, strpljivost, l jubav p r e m a bližnjemu, m u d ­rost . . . Svakog časa. Ali d o đ i . . ja sam tvoj život.

T r e b a m velikodušnosti koje bi ispravile nevjerstva mojih. T r e b a m žrtava, skr ivene milosrdne ljubavi, koja n a k n a -

đuje za r a z o r n u sebičnost. T r e b a m odvažnih djela, djela ponizne i p rave poslušnosti,

koja bi zadovoljavala za laž, pobunu, zablude o h o l o s t i . . . Odgovori mojoj želji! Budi v jerna moja dobavljačica! H o ­

ćeš li? Želim te uvijek naći praznih ruku, ispruženih p r e m a meni, ali duše bogate žr tvama.

Imaj uvijek neko trpl jenje da mi ga pr ikažeš ! Hoćeš li?« — Moj gospodine Isuse, da, da, da!

519. »Kad govoriš, upotri jebi manje ri ječi! Također k a d pišeš.

Moja l jubav ne štedi te križem, ali sve više i više ćeš l jubiti križ.

Tko me može ljubiti, a da ne ide za t im da me naslje­duje?

Živio sam životom čovjeka koga se može nasljedovati. Ovjekovječio sam svoje djelo u euharist i j skom životu i uči­nio sam da se može nasl jedovati na moj način . . .

Moliti, slušati me, strpl j ivo podnositi svaku patnju, šutjeti da bi se dalo mjesta l jubavi p r e m a b l i ž n j e m u . . . Kćeri moja, t a k o je lako živjeti po m o m e Duhu.«

520. »Sami smo, licem u lice. Doskora će te p r e d a me postaviti smrt, samu, licem u

lice.«

196

— Moj Gospodine Isuse, što će biti od mene, nisam ništa drugo do li grijeh?

»Moje te Srce čeka. T a d a ćeš razumjeti, oči će ti se otvoriti, ali više nećeš moći

govoriti.« — Moj Gospodine Isuse, tada ću započeti činiti dobro na

zemlji, jer ćeš me Ti poslati. 521. (4. svibnja. Sveta Pričest): »Kad bi znala kako mi je

p o t r e b n o naći duša koje me l jube i koje su iskoristile svoj d a n pripravljajući se da me pr ime. K a d bi znala ! Bolje bi pr ipravl ja la svoju dušu.«

522. »Vaša mi se djela sviđaju utoliko ukoliko su izraz ljubavi.

Ako ih učinite zato jer vas veseli da pokažete svoje spo­sobnosti, da učinite nešto dobra sebi na zadovoljstvo, nije zlo, ali što onda na ta j način daju vašem Bogu?

Vaša mi se djela utoliko sviđaju ukol iko v a m pomažu da upoznate same sebe i sebe svladate. J e r čemu dolazite u sa­mostan, ako ne radi unutrašn jeg rada na izgradnji samih sebe, da budete gospodari svoje duše, da biste je meni da­rovali?«

523. »Kad bi vidjela kako sam razočaran nad redovnič­kim životima koji t o n u u sebičnosti, u m r l a bi.

Sve što vam t r e b a dajem u izobilju, a vi u ludo ras ipate moje.darove.

I nepr imjetno sebičnost vas zarobljuje o b m a n a m a . O b m a n e su plod oholosti.

Poniznost nije u riječima, držanju i činima. Poniznost je hrabros t u oči pogledati svojim najskrivenij im n a k a n a m a ; hrabros t pr iznat i da su one sebične, pa molite me da vas očistim od njih.«

524. »Jedan me je od mojih izdao. To se nastavl ja i dalje. Moji me izdaju, zatim razapinju

u dušama, u koj ima bih ht io d j e l o v a t i . . . Drugi pak ne znaju što čine, ne poznaju me. Ali, vi, vi

me poznajete. Vi p r i m a t e moje darove, vi uživate moje po­vjerenje, a radi te protiv mojih želja.«

— Moj Gospodine Isuse, što mogu učiniti? Htjela bih imati tisuću života pa da ih sve Tebi posvetim i ponovno započnem ono što sam zlo učinila.

197

»Budi v je rna ! Vinogradari kažu da samo jedna dobra berba nadoknadi deset loših godina. Tako je i u m o m vino­gradu.

Savršena vjernost samo jedne duše zadovoljava za mnoge. Ne časti me količina vaših žrtava nego kakvoća vašega dara.

Budi v jerna svome Prav i lu i onome što ti kažu tvoje po­glavarice, tvoj duhovni otac, to je dosta. To od tebe očeku­jem.«

525. »Najbolji dar što mi ga možete učiniti jest da me pr imite .

Treba da ljubiš svoje susestre iz dubine svoga srca, samo po sebi, ne nek im činom volje.

Ljubi ih k a k o m e n e ljubiš je r u njima ljubiš mene . Ljubi ih, je r im je potrebno da bi postale bolje, kao što je tebi po­t rebno biti l jubljena da postaneš boljom. Biće koje se osjeća l jubljenim postaje sposobno za svaku plemenitost.

Ljubi ih, je r je to moja zapovijed.«

526. »Kćeri moja, ako ti se dogodi da imaš malo strožu poglavaricu, koja malo više traži od naravi, veseli se. Pače t rebaš mi zahvaliti .

U samostanu je pot rebna najveća budnost da se oduprete n a r a v n i m sklonostima sebičnosti i t reba vam u tome pomoći.

Klar i sama je p o t r e b n a svagdanja vjernost Prav i lu ne sa­mo za nj ihovu savršenost, nego često i za spasenje.«

527. »Najsiromašnija je ona redovnica koja se zbog ljubavi najviše svega odrekla i n e m a ništa više što bi dala, koja na j­više daje zajednici, jer živi samo za Pravi lo i za mene.«

528. (6. svibnja): »Nećeš mi vjerovati, ipak jedino sred­stvo za obnovu društva jes t : primjer.«

529. »Da, t raž im vojsku žrtava, posvuda razasutu, je r je posvuda zlo izmiješano s d o b r i m : u državnim organizacija­ma kao i u samostanskim zajednicama, u obiteljima kao i u pojedinoj duši.

Tražim da se oni koji me ljube, pr ikažu kao žrtve da za­dovolje u s redinama gdje se nalaze i da svladavaju zlo do­brim.

Neka se posvećuju toj n a k a n i nasljedujući žrtvu koju n a ­stavl jam u svom euharist i jskom životu:

šutn jom;

198

prikazujući mi svakom pri l ikom čin prot ivan zlu što su ga vidjele;

i da ništa ne t raže od drugih nego samo od sebe; da od Boga postignu pobjedu istine.«

— M o j Gospodine Isuse, teSko je. I čemu? Satrt će. Lakše je trpjeti bolesti, podnositi druga trpljenja koja nam drugi nameću, nego se neprestano siliti da dajemo zadovoljštinu.

»Kćeri moja, u p r a v o to želim. Ako budeš t a k o radila, utješit ćeš me.«

— Moj Gospodine Isuse, ne usuđujem se to moliti, ali vi­diš moju tjeskobu. Reci mi nagradu da me ohrabriš!

»Moje je kral jevstvo u tebi, zatim pos tupno malo-pomalo oko tebe. Moja prisnost. Moja radost. Nebo.

Ali valja proći kroz razapinjanje.«

530. »Vidiš, sav taj metež u kući, jutros, j e r nisi vjero­vala mojoj riječi. Samo je j e d a n lijek, n a k n a d a . I v ra t i t će se ravnoteža i vjernost, pr ivučeni bra t skom ljubavlju.« 1 2 0

531. »Cesto si za svog svjetovnjačkog života nesmotrenim ri ječima žalostila druge — svoga t a t u : — sjeti se ! Sada tek počinješ shvaćati šutnju. Morala bi imat i veliko smilovanje p r e m a nerazboritost i onih koje još ne znaju da si utroši la toliko v r e m e n a da naučiš.«

532. »Pusti neka za neko vri jeme d u h častoljublja slavi pr iv idnu pobjedu!

To ti daje pr igodu da se vježbaš u strpljivosti i blagosti. Ja ću radit i kad dođe čas. Nitko se neće moći oprijeti izvr­šenju moje volje.«

533. »Da, pogriješila si u sestrinskoj ljubavi, jer se nisi dala voditi razboritošću. Oprošteno je. Nemoj više!«

534. »Kćeri moja, l jubi svaku susestru, ali se čuvaj prija­teljevanja. Neka t i je dos ta tan Zaručnik tvoje duše.

U d u h u vjere ljubi poglavarice; sa m n o m si sjedinjena, kad si s njima sjedinjena.

1 2 0 Da bismo razumjeli 'taj ukor, treba ponovno pročitati pažlji­vo prethodni paragraf i uočiti uporni poziv na šutnju, Što se tiče poteškoće, za koju je znala samo sestra, t r i slijedeća zapiska po­novno ističu važnost šutnje i poštovanja prema vladanju drugih.

199

Ali čuvaj se pri jatel jevanja! K a d d u h t m i n e ne uspijeva skloniti vas da učinite zlo, onda nastoji osjetnom privezano-šću uz koje stvorenje onemogućiti vam djelovanje. Zato iza­bire nekoga tko će vam davat i savjete p r e m a njegovu luka­vom duhu, a ne kako traži istina.« 1 2 1

535. »Malo je trpl jenja što dolaze neposredno od m e n e da vas očiste. Gotovo su sva vaša trpljenja posljedica vaše za­slijepljenosti.

Molite svjetla jedni za druge .. .« 537. »Treba se boriti prot iv n a r a v n i h težnji. Redovnica

koja priželjkuje svoje zadovoljstvo, neće se odupri jet i kr i­t ičkom duhu.

Krit ički d u h pustoši u redovničkoj zajednici u p r a v o kao rak u zdravu organizmu: upropaš tava sav život, udovi pro­padaju, j e d a n za drugim.«

538. (9. svibnja): »Bori se za mene, ja ću slaviti pobjedu. Posudi mi svoje čovještvo da se borim korak po korak pro­tiv zla.«

539. »Želim da svaki tvoj d a n bude slika onoga što ti go­vorim.

Tako želim govoriti preko tebe.« 540. — Moj Gospodine Isuse, ako Te slavim na taj način,

budi blagoslovljen! Ako hoćeš da Te slavim na jedan drugi način, budi bla­

goslovljen! Želim samo Tvoju volju. 541. Moj život bijaše.. .1SS Nisam načinila ništa dobra i

griješila sam. Ali sada osjećam i znam, moj Bože, da ćeš da­leko više nego što to mogu i zamisliti, ostvariti moje ne­izmjerne želje o sjedinjenju duša dobre volje na tvoju slavu.

Posredovat ću sve do konca svijeta. A ti ćeš raditi. Evo me pripravnom, čekajući tvoj poziv, kao tvoja kri­

žanca, bdijući...

1 2 1 Taj zapis jasno upozorava protiv posebnog prijateljstva gdje »čuvstvena ovisnost« izlaže opasnosti kompromisa. Po pri­rodi .sklona povjerenju, sklona sklapati prava i solidna prijatelj­stva, sestra Marija od Trojstva poznavala je i procijenila takvu pogibao u samostanskom životu. Velikodušno se borila da sačuva slobodu srca.

1 2 2 Nečitljiva riječ.

200

542. (Sveta Pričest): — Mučeništvo te molim, Bože moj! Moj Ti život ništa ne donosi, dopusti da umrem za Tebe, u poslušnosti.

543. »Želim da predaš ovu bilježnicu svome d u h o v n o m ocu, niš ta ne oduzimajući. Nikada se nećeš suviše pokazati onakvom kakva si u dubini same sebe, da bi on mogao ispra­viti što je izvitopereno u tebi i izliječiti te od tvojih grijeha. Kasnije to može spaliti. Ali moje će riječi ostati, one koje želim da ostanu. Ja ću n a d t im bdjeti.«

544. »Ako hoćeš nešto učinit i za mene, t r e b a da je to iz­nad onoga što je dopušteno i redovi to 1 2 3 : ludost poniženja i Križa, da.

Ljubav koja ne pret jeruje, nije ljubav, samo je n e k a nje­žnost.

545. »Nije dokaz da me ljubiš kad ti sve polazi za ru­kom, nego kad sve ide n a o p a k o pa tvoja duša ostaje sjedi­njena sa mnom, m i r n a i jedino zaokupl jena t ime da širi dobar duh.«

546. (10. svibnja): »Kćeri moja, oslobodi se svega! Postoji vri jeme k a d mi se t reba ju pr ikazat i zemaljska dje­

la, radovi r u k u i duha. Postoji vri jeme kad mi se pr ikazuju nebeska djela. Misli na nebo, to od tebe tražim.«

547. (11. svibnja): »Ljubljena moja, sva si moja, sva si moja. I ja sam sam sav tvoj . S t o želiš?

— Oh! Bože moj, Bože moj, Ti to znaš: obraćenje mojih. Također za njih: »tvoju ljubav i tvoju milost« i tvoje sa­

kramente ... Ne, Bože moj, hoću neka se samo ispune tvoje želje, ali

sve tvoje želje.ai

548. (21. svibnja): »Tako je to, da čovjek bude sretan, t r e ­ba davat i . Vidiš da svaki p u t kad nešto daješ, moja radost

1W »dopušteno« znači u smislu usvojenih običaja; »redovito« u smislu »obično«, t j . ono što svi rade. Vidi br. 213 i 625.

Te riječi osuđuju stanovitu razboritost koja je najčešće maska za kukavičluk i sebičnost.

1 2 4 Cini se da je ta zadnja misao odgovor na pitanje što ga ses­tra ne iznosi.

201

odjekuje u tebi. Svaki p u t kad daješ, kao da si načinila je­dan korak bliže meni.«

— A kad ne budem imala više ništa dati? »Liši se, liši se svega, odvažnije! Materi ja prit ište duh. Gledaj, kako sam ja n jome zago­

spodario. K a d se pokvari srce, uvijek je pogibao da će mu oslabiti polet.

Kad ne budeš više ništa imala, da t ćeš mi svoje trpljenje. Darovat ćeš mi bogatstvo što ću ti ga povjeriti.«

549. »Velik se broj duša posvećuje mojoj službi, vrlo ih malo živi mojim životom, većina ih živi svojim životom ra­deći za mene. Tako nisam slavio svoga Oca, tako ni vi m e n e ne slavite.

Misli na žrtve koje zahti jeva l judska l jubav: zaručnica usvaja u k u s svoga zaručnika, pri lagođuje se njegovim n a ­vikama, načinu pa čak i m i s l i m a . . . A njihova djeca nose crte jednoga i drugoga. Zar bi božanska l jubav smjela ostati ispod tog stupnja?«

550. »Kad si bila novakinja ili postulantica, što ne bi bila podnijela, k a k v u velikodušnost ne bi bila u sebi otkri la samo da budeš primljena, da mogneš odgovoriti na moj poziv!

Sada kad si primljena, zašto nisi j ednako domišl jata? Ne više zato da budeš primljena, nego da učiniš te m e n e pr ime m e đ u moje, da se moj d u h širi i kraljuje.

U Bogu ste, u njegovoj svemoći, kao lišće p r e d a n o dašku vjetra.

I ja sam se učinio: ovisnim o vama, ja, Bog, ovisnim da s tanujem na vašim oltarima, s tvarno nazočan, ovisnim da vam d a d n e m svoj život po svetoj Pričesti, ovisnim da vam d a d n e m svoju milost po svetim sakramen­

tima, ovisnim da uđem u vaše srce da u njemu k r a l j u j e m . . .

Shvaćate li?«

551. »Dajte mi svoje srce, srce što ga stvorovi ne poznaju i potcjenjuju.

Ono je za mene više nego svemir, j e r vas l jubim. To je sve što od vas t raž im. Ako mi ga date, učinit ću ga svojim Kraljevstvom.«

202

552. »Pitaš me zašto sam ti naložio da pišeš povijest svoga sirotoga zvanja. Nije važno. Zadovoljan sam što to činiš. Brzo svrši ! Uredi da ga dadneš svome duhovnom ocu, zatim više ne misli na t o ! Prošlo je, pa za tebe više n e m a važnosti.«

553. »Kad mi prikažeš svoj život, to mi mnogo ne d a j e . . . to je l judsko.

Prikaži mi milosrđe koje imam za tebe, moju strpljivost, moju ljubav, moje ž e l j e . . . To je ono što u tebi gleda Otac, i moju molitvu. On je uvijek uslišava.«

554. (Nakon što se čitalo o smrti svete Terezije od Dje­teta Isusa): »Bi li ti htjela trpjet i manje?«

— Bože moj, znaš moju želju da trpljenjem ispaštam, da dajem zadovoljštinu, da Te ljubim, da Te slavim...

Šutiš, Bože moj, u tvojoj šutnji osjećam da prihvaćaš mo­ju želju i da ćeš je ispuniti...

555. (Uzašašće Gospodinovo): »Kćeri moja, da me se sli­jedi, t reba znati što t raž im.

Mnogo se duša iscrpljuje u t r u d u i velikodušnosti, što ih ostavlja izmučenima i osiromašenima, je r teže za jednim ide­alom kreposti i svetosti što ga od njih ne tražim. Bit će na­građene za svoju čistu n a k a n u i velikodušnost, ali njihov t r u d ne donosi ploda koji bi donio kad bi bile sjedinjene s mojom voljom.

Samo ja dajem život bićima i djelima. ' Ja sam čokot, a vi loze.' Da razumijete što t raž im od vas, t r e b a da podložite svoju

misao i svoje želje što vam ih dajem da prosvijetle vašu dušu.

Ja sam vršio Očevu volju.« 556. »Kćeri moja, nisi ništa. Niti t r u n a k prašine. Ništa.

Ali je tvoja duša besmrtna, je r živim u tvojoj duši. Želim više živjeti u tebi. Želim da te n a đ e m svakog dana slobodnu p r o ­šlosti, slobodnu briga za budućnost, s lobodnu nagnuća k stvo­rovima, da bi te moja nazočnost ispunila i da svakog časa, koji prolazi, p r i m a š svu moju milost.

Ostani ukori jenjena u meni, kao magnetska igla u busoli. J e r si me susrela, za tebe više ne postoje stvorovi koji su te k meni doveli. Postoje u meni. A tvoja zahvalnost p r e m a nji­ma bit će u t o m e da vjerno slijediš mene.

203

Neću ti više mnogo govoriti o tebi, jer nisi važna. Treba samo da sebe držiš potpuno ovisnu o meni, u mojoj ljubavi, da me slušaš svim svojim bićem. Slušaj me i živjet ću u tebi.«

557. »Čudiš se što često neki napor, za koji se čini da ga je nemoguće podnijeti, ne iscrpljuje, nego jača. Nije začudno, nego je p r a v e d n o : n ikad se ne dam pobijediti u velikoduš­nosti.

K a k o se vježbate u uspinjanju na brda, u umijeću, u usa­vršavanju zanata, t a k o se možete vježbati u vel ikodušnom služenju Bogu. Mnoge se duše lišavaju mnogih milosti j e r se otimlju n a p o r u koji im se čini nemogućim i koji se nudi samo velikodušnoj njihovoj poduzetnosti . Ostaju osrednje, ne zna­jući za zalihe snage i l jubavi sakr ivene u svojoj duši. J e r ne iscrpljuju sve svoje mogućnosti, ni ne znaju koliko im mogu pomoći. Patn ja je, kćeri moja, povlastica vašeg života na zemlji. Kad trpiš, zar ne osjećaš da sam tu ja? O! kad biste shvatili !«

558. »Kad hoću j e d n u dušu k sebi bliže privući, t raž im od nje ž r tve ; to je znak moga odabranja.«

559. »Sunce daje zemlji njezinu l jepotu i oživljuje ju. Moja Milost daje d u š a m a njihovu ljepotu i oživljuje ih. S a m o vaša sloboda stavlja granice mojoj svemogućnosti. Od ugljika s tvaram di jamante . Što ne bih učinio od j edne duše, pa bila ne znam k a k o

crna, kad bi se predala m e n i ! «

560. »Duša koja se kaje za svoj grijeh i daje n a k n a d u za nj , daje mi veći dokaz l jubavi negoli duša koja je izbjegla grijeh. Duša koja je izbjegla grijeh, dala mi je j edan prola­zan dokaz, časovit, stalnosti svoje ljubavi, a ona koja se kaje i zadovoljava, pr ikazuje mi opetovano dokaze ljubavi. P o ­staje mi t a k o draga da je sjedinjujem sa sobom. Koja je iz­bjegla grijeh, učinila je to stoga jer je već bila sa m n o m sje­dinjena .. .«

— M o j Gospodine Isuse, kako Ti dokazuju svoju ljubav posve čiste duše, koje imaju malo prigode da se kaju?

»Imajući drugih prigoda. Svoga Oca slavio sam posluš­nošću, svojom Mukom, trpl jenjem. Nema boljega sredstva...«

204

563. »Daj opis svoga zvanja svome d u h o v n o m ocu, zatim više ne misli na to. Da, to je povijest tvoga kukavič luka i povijest moga milosrđa.« 1 2 5

564. »Koji me ne ljube, ne l jube me, je r me ne poznaju. Vi biste t a k o đ e r jedni druge više ljubili k a d biste se bolje poznavali.«

565. — Moj Gospodine Isuse, zašto ima tako malo prave bratske ljubavi u samostanima?

»Ima malo vidljive b r a t s k e ljubavi, j e r više mislite na sebe, a premalo na svoga Boga i na nebo.1*86

Zanemaru je te krepost nade . Ipak ta krepost nije ostavljena vašem izboru, nit i je n e k a

dopuna. Tražim je od vas. Nada sve obraća u radost. O n a je moja glasnica koja otvara v r a t a i uvodi moju milost.

Ne osjećaš li, kćeri moja, da ona uvijek govori i s t inu? I zato se ona daje i ulijeva svoju radost, — moju radost — samo iskrenim dušama.

Ako me ljubiš, pr imi n a d u i predaj je drugima!«

567. »Kćeri moja, ne t raži nikada, baš nikada, da se osve­tiš ili da se imalo braniš . Ne čitaš li u povijesti mojih m u ­čenika, k a k o se više p u t a plamen, što je imao njih proždri-jeti, okrenuo protiv nj ihovih krvn ika? I tako je često i s onima koji napada ju moje. Ako mi pr ipadate, budi te mirni.«

568. »Kad se svojevoljno lišavaš nekog malog mrtvenja, l išavaš se snage i jednog stupnja spoznaje u mojoj l jubavi.

Ljubav daje snagu. K a d vidiš da su tvoje sestrice bez poleta, ljubi ih više, jer

se ne osjećaju l jubljene. Daj im nešto nasluti t i od moje lju­bavi . . . To traži vaše s iromašno srce.

Dar ivam v a m se l judskim sredstvima. Zašto me t raži te t a k o daleko? Ljudskim, posve jednostavnim sredstvima dajete se meni.

Vi koji me poznajete, sve što činite drugima, činite meni.«

1 2 5 To je zaključak opisa njezinog zvanja. Vidi br. 105. 1 2 4 Svakako (postoji zajednička bratska ljubav u međusobnom

podnošenju. Ali rijetko je takva ljubav preobilna, obilježena stal­nom pažnjom i nježnim poštovanjem.

Ta bilješka obrazlaže i razlog tomu: nedostatak nade koja bi istrgla duše iz povlačenja u s a m e sebe.

205

569. »Kad sotona hoće naškodit i jednoj redovničkoj zajed­nici, služi se d v a m a velikim sredstvima: obmanom i nespora­zumima.

O b m a n a uvodi laž. Nesporazumi su mali sukrivci koji se međusobno slože da

napokon m e n e izbace pred vrata . Št i t im vas od obmana, ako podvrgnete svoje želje i svoje

mišljenje onima koje vam dajem da prosvijetle vašu dušu. Jednostavnost i iskrenost dostatne su da uniš te najteže

nesporazume.« 570. »Kad se koja duša izlaže opasnostima, o koj ima ni

ne sluti, pokr ivam je j ednim plaštem da bi bila zaštićena od zlobe zlih. Taj plašt što joj ga dajem jest jednostavnost.«

571. (18. svibnja. U vrtu): »Ovdje, na ovim mjest ima sam trpio i dovršio svoju Muku. 1 2 7

Ovdje sam od svih bio ismijan, izrugan, pogrđen, izdan, obasut u v r e d a m a i sramotom, ovdje sam dao svoju k r v . . . ja vaš Bog, Božji Sin.

Shvaćate l i što m o r a t e činiti, ako me l jubite? Shvaćate li što znači 'mene slijediti'«?

— Moj Gospodine Isuse, zašto dopuštaš da zle sile škode nastojanju dobrih?

»Zlo koje prouzrokuje nepri jatel j , ipak će poslužiti pro­slavi Božjoj. Ono nije zauvijek. Pobijedio sam svijet. Njegovo djelovanje pogoduje uvjet ima u kojima se m o r a nastavit i u dubini skriveno istinito dobro.

Biti, ne činiti se. Zlo samo od sebe razara svoja djela. Dobro će vječno tra jat i u m o m e Kraljevstvu.«

572. »Ti si moja mala zaručnica. Učinit ću tvoj život slič­nijim m o m e .

Uvijek sam u cijelosti vršio Očevu volju. Učini sve što sam ti zapovjedio.

Bio sam t ra jno i nerazdjeljivo sjedinjen sa svojim Ocem. Nitko to nije shvaćao. Nisi dosta sjedinjena sa m n o m . To ćeš postati sve više. Ipak si već svakog časa sa m n o m sje­dinjena. Nitko to ne zna t a k o kako želim; dostatno je da tvoje susestre po tebi osjete moju d o b r o h o t n o s t . . . «

1 2 7 Iz samostanskog vrta može se vidjeti Maslinska gora i brdo Sion. Lako se pogodi smještaj Getsemantja i crkve sv. Groba.

206

573. »Ljubav zaodijeva l jubljenu osobu ist initom i stvar­n o m ljepotom. Vidi nedostatke, ali se ne zaustavl ja na njima, zlo nadvladava dobrim, s oduševljenjem plemenite volje is­pravl ja nedostatke s n a k a n o m da učini dobro.

Ljubav ne ljubi zbog savršenstva, ona se očituje i slavi pobjedu n a d sebičnošću, bez ikakvog drugog razloga osim moje nazočnosti u vama.

Tako vi u samostanu m o r a t e ljubiti jedni druge, a da se ne obazirete na svoje nedostatke, zaodijevajući jedni druge onom ljepotom koju vam ja dajem, da bih konačno kod vas našao poslušnost.«

575. »Tako je, stvoreni ste za Boga. Ne zadovoljava vas ono što v a m stvorenja pružaju. Ljudsko i n a r a v n o u v a m a najčešće vas uznemiruje i smeta.

S obzirom na bližnjega iskazujete najveću l jubav t ime što živite u šutnji samostana i zatajivanja svoje naravi pušta­jući me da radim preko vas. Tad ste sjedinjeni s mojim dje­lom. Ja i vi činimo samo jedno, i ja ne ran javam duše kad si ih pribl ižavam.

Shvaćaš li, kćeri moja?«

576. »Znaš li zašto m o r a t e postati kao mala djeca? Djeca ne proračunava ju nit i imaju kakvih primisli, vje­

ru ju što im kažu roditelji. Postani moje posve malo dijete!«

577. »U svom srcu valja v a m zlo nadvladat i dobrim. To je prvo djelo što ga t raž im od vas. Teško i veliko, ali

me t ime častite i slavite Oca. 'Bog je Duh, u d u h u mu se t reba klanjati ' .

Drugo što od vas t raž im jest da u tom u n u t r a š n j e m r a d u pomažete bližnjemu.«

— K a k o mu pomoći, moj Gospodine Isuse? »Šutnja, zatajivanje naravi , primjer, prenašanje radosti. Dobri Duh, D u h Sveti jest kao dašak radosti koji zahvaća

sve na svom prolazu. Pre lazan je. Sam od sebe ulijeva svoju radost kao što ruža daje svoj miris . Dajte mu mjesta !

Domišljat je. Nadahnju je v a m uvijek nove i plodne ideje da predobijete neodlučne duše i da ih privučete. Slušajte g a !

Moćan je. J a č a one što potiče. Tako oni jaki mora ju po­državati i kao u n a r u č j u nositi slabije duše.«

207

578. »Među dušama dobre volje postoje mnogi nespora­zumi i nerazumijevanja, jer si s tvara te vrlo ograničen, vr lo skučen pojam o Bogu. Božja se savršenstva međusobno ne isključuju.

Zašto hoćete utamniči t i Boga i ono što od vas traži, u svoj vlastiti uzorni lik koji se mijenja p r e m a mjestu i v r e m e n u ? Što Crkva kaže o Bogu dostatno je da rasprš i vaše zablude. Zašto se ne zadovoljite onim što Crkva vel i?: 'Tko nije p r o ­tiv nas, za nas j e . ' m

Bog je život. I posvuda gdje život teče, očituje nešto od svoje svemoći, dobrote i veličanstva.

'U kući Oca mojega ima mnogo stanova'«. 1 2 0

579. »Kad ste složni u blagostanju i miru, da li je vaše jedinstvo čvrsto?

Kad ste složni u borbama, tvrdoći teških značajeva, us­prkos ant ipat i jama i trpl jenjima, vaše je jedinstvo poput moćna stabla koje daje Bogu slavu. Njegovo korijenje du­boko prodire u t a m n u zemlju, kroz kameni to tlo koje mu priječi rast. Oprijet će se svim b u r a m a .

Tako m o r a t e jačati jedni d r u g e i gledati u nebo.«

580. »Krhka je l judska l jubav. Zahti jeva mnogo pošto­vanja. Treba je primiti i pokoravat i se njezinim n a d a h n u ­ćima. Ako hoćete njome gospodariti, iskoristiti njezine blago­dati, raspolagati njome po svojoj volji, ona će nestat i . J e r je mnogo veća od vas.

Božanska l jubav je mnogo krhki ja i još mnogo veća. Za­hti jeva veliko poštovanje. Treba je primiti i pokoravat i se njezinim n a d a h n u ć i m a .

Ako k a k a v oblak prođe između vas i vaše braće, ta j oblak baca sjenu na Božansku ljubav.

Ako se laž uvuče u vašu dušu, Božanska l jubav nestaje. Ali uz pomoć s a k r a m e n a t a možete je sačuvati od svake

nesreće i povećati je u sebi, j e r Božanska l jubav jest život, ne zaostaje u zastoju.

Da mognete upoznat i božansku ljubav, odrecite se svega što imate.«

1 2 8 Mk 9, 40; Mt 12, 30. 1 2 9 Iv 14, 2.

582. »Kad se božanska l jubav osjetljivo očituje u nekoj duši, p o t r e b n a je najveća b u d n o s t do na jmanj ih sitnica da bi se očitovanje nastavi lo. ,

Samo u čistu srcu božanska l jubav živi i izražava se. Kćeri moja, v a m a je lako imat i čisto srce: ako ste počinili k a k a v grijeh ili imali zlu n a k a n u , dosta je da pr iznate

Otkupio sam vas od svih gri jeha. c Vašoj čistoći ne škode grijesi nego vaša oholost, koja. t a k o

često neće da ih prizna. Cim duša prizna da je sagriješila, o d m a h postaje sposobna

za veliku čistoću. Najveća zapreka između m e n e i mnogih duša dobre volje

jest što orie ne vide da me često vri jeđaju i varaju, slijepe šu i ne t raže svjetla. Tada moja milost može samo slabo djelo­vati, j e r one ne m a r e za m e n e . Gini im se da sam veoma da­leko od njih. Traže me daleko, a ja sam kraj vas.

Nemoguće v a m je upoznat i vri jednost i krepost drugih, ali nećete n i k a d a previše pošt ivat i duše, jer sam ih sve otku­pio cijenom svoje krvi.«

583. »Što vam m a n j k a ? I m a t e sve što v a m t r e b a da bu­dete sretne. Bez pres tanka biste mora le pjevati u n u t r a š n j u pjesmu koja slavi Boga i pr idružuje se hvali svih stvorova.

Ne boj se meni pjevati p je sme! Jed in i ja ih s lušam i sa­kupl jam. Pa iako su djetinjaste, volim ih.«

584. »Kćeri moja, tvoja misao je kormilo tvoje lađice. Ja upravl jam tvojom lađicom, k r e t a n j e m vjetrova i valova, ali i ti njome upravl jaš ako tvoje kormilo slijedi moje poticaje.

Neka tvoja misao bude usredotočena u m e n i ! U samosta­nu tražit i oslon i ut jehu stvorova znači izložiti se opasnosti da se zaluta na putu . J e r i m a t e oslon i n a r a v n u ut jehu, t a d a n e m a t e mojih ut jeha i vaše zvanje ide s t ranput icom, ono zvanje po kojem ste određene za v r h u n a r a v n e spoznaje.«

585. »Da, ja ti govorim. Za dokaz dat ću ti snage da strpljivo i s l jubavlju podne-

seš trpl jenje koje će te stići.«

586. »Moje su riječi r i jetke i k r a t k e kad m o r a j u u jed­noj duši proizvesti promjenu ili odredit i izbor ili stvoriti odluku. Zaručnici k a d izmjenjuju svoja obećanja, govore malo riječi. Kasni je k a d rade zajedno na istom djelu svoga doma, nas tupa vri jeme povjerljivosti.« •«••••.

209 208

587. »Ako noćas na J u t a r n j o j zamijeniš one koje su n a ­hlađene, sačuvat ću te od nahlade.« .

588. »Najveći dokaz l jubavi što mi ga dajete, jest đa vje­rujete u mene.

Najveći dokaz l jubavi p r e m a vašem bližnjemu jest da inu dadnete 'primjer' dobra, pa kolikogod vas to stajalo. To je način 'dati svoj život za svoje prijatelje.'«

589. (23. svibnja): »Ako izvršiš što ti kažem, sve što ti ka­žem, izvršit ću i ja što sam rekao. Ako nisi v jerna, k a k o bi mogla očekivati nagradu?«

591. (Duhovi): »Tu sam i ne govorim ništa, Ali budući da sara to ja, sve se duše okreću p r e m a m e n i ; dostatno je po­stojanu ' ' . - ' , - . 1 "

Kćeri moja, bolje shvat i ! Dostatno je biti v jeran Pravi lu, i život će bolje teći u kući.

Dosta je da budeš v j e m a onom što t i kažem. Ostalo ću ja učiniti.«

593. »Kćeri moja, ne propust i ni jednu prigodu da se ra­duješ i da mi zahvaljuješ u n a k n a d u za tolike z a n e m a r e n e ili prezrene prigode koje žaloste D u h a Svetoga.

Ne propust i ni jednu pr igodu a da ne razveseliš svoje su-sestre i da ih ne obrađuješ, ali bez povrede svetoga Pravla, pa će moja radost ostati u tebi.«

595. »Želim da se kod tvoje smrt i može reći 'Bijaše sve­tica. Sve što je radi la veoma je dobro radila ' . Ta savršenost u zajedničkom životu jest svetost koju od tebe t ražim. Ništa drugo. I u tom r a d u imat ćeš više nego moju p o m o ć : ja ću sam u tebi radit i . To želim od tebe i od svake tvoje susestre.«

597. »Kćeri moja, redovnice koje ne mogu podnositi ne­ugodnost vrućine da dulje os tanu kod mene, nemaju mnogo lj ubavi.

U podnošenju vaših l judskih nesavršenosti jest kušnja u kojoj se očituju moji sveci. Prepoznajem ih ne u velikim s tvar ima nego u stanovit im pojedinostima, koje otkrivaju mnogo ljubavi.«

598. »O svijet se otimlju dvije sile: istina i laž. Uvijek ist ina slavi pobjedu, i to za vječnost. Laž često prividno pobjeđuje, jer joj p o p u š t a t e ; ali to je

samo za neko vri jeme i vrlo k r a t k o vri jeme.

210

Ist ina vrijedi više od vašega vlastitog života. Dostojna je da joj žrtvujete i sam vaš život.«

599. »Da, ima nekih moli tava koje t reba potpisati svojom krvl ju; kako da ih t a d a ne uslišam.« 1 3 0

600. »Kad ti je duša u miru, misliš da sam tobom zado­voljan. Kad t i je u z n e m i r e n a jak im olujama, ne misli da ni­sam tobom zadovoljan. To ne osjećaš, ali baš u t i m časovima dolazim ti u pomoć i privlačim te bliže k sebi.«

601. »Da se u Crkvu pr ivedu heretici, neće molitva sve uči­nit i . Bit će bezvrijedna, ako v a m svakome ne pomogne ispra­viti u sebi ono što s p r a v o m mogu heretici prigovoriti m o ­joj Crkvi.«

— Moj Gospodine Isuse, što mogu s pravom prigovoriti?

»Istina, cijela objavljena istina jest u Crkvi. U vašim dje­l ima i ri ječima da li je vaš život uvijek u skladu s ist inom? A h ! ne izdaju me tuđinci, izdaju me članovi moje vlastite obitelji.

Kad svi članovi Crkve b u d u proživljavali ono što ispovije­daju, raskolnici, oni duše dobre volje razumjet će i doći će k nama.«

1 3 0 Sestra Marija od Trojstva ostavila je dva listića napisana i potpisana svojom krvlju. Jedan ima nadnevak 28. listopada 1939.

Isuse! Ja, sestra Marija od Trojstva, prikazujem svome Spasitelju

Isusu obećanje slijepo se pokoriti u svemu što će se od mene po poslušnosti zatražiti i molim njegovu pomoć.

Jeruzalem Sveta Klara Drugi listić nema datuma: Isuse! Ja se Tebi predajem u zdravlju, u bolesti, u životu, u smrti,

u svim svojim željama, u svem svom vladanju, da od sada ne ra­dim nego samo na slavu Tvoju, na spas duša, za povratak protes­tanata u Crkvu. Od sada nema ništa što ne bih htjela Tebi za lju­bav prihvatiti.

Sveta Koleto, naša majko, pomozi mi! Naša majko, sveta Klaro! Naša majko, sveta Koleto, molite za

mene! Amen! Ako zabilježena riječ potvrđuje što je gore rečeno, to je stoga

jer su molitve najprije potvrđene vjernošću u dužnosti. U savr­šenoj poslušnosti redovnička duša prolijeva svakoga dana svoju krv za Gospođina.

211

602. »Kad svladaš, vel ikodušno sitne tegobe, što ih m e đ u v a m a širi zao duh, shvaćaš li da si tada radi la za cijeli svijet, omogućila si da slavim pobjedu nad mojim nepri jatel j ima, moje kral jevstvo silazi m e đ u vas.«

604. (Duhovski ponedjeljak, Zahvala): »Ostanite u mojoj ljubavi, čuvaj te moj D u h !

Moj D u h jest vaša snaga, vaša radost, vaše svjetlo. On je vaš život.

Nije ga teško sačuvat i : budi te vjerni svojoj dužnosti, u svemu! Ako ste zlo učinili, ako ste imali n e k u n a k a n u ili mi­sao u k o r a vri jednu, dosta je da to pr iznate i da me molite za oproštenje koje naknađuje . Tada zadržavate moj D u h i živim u vama.«

. 605. »Mnogo možete učinit i jedni za d r u g e ; možete ut je­cati svojim primjerom, možete navesti svoga b r a t a na način kako će se služiti svojom slobodom.

Ali ja ne utječem na vas. K a d me pust i te da radim u vama, preoblikujem vas.«

606. »Siđite u dubinu, u najdubl ju dub inu vas samih, tu ćete me naći.

Uspostavite šutnju u sebi pa ćete čuti moj glas. Slušajte m e ! Učinite što v a m k a ž e m : preobl ikovat ću vas.« 607. »Tvoja je duša u t a m n i č e n a u tvome tijelu, ali živi iz­

v a n granica tvoga tijela. Tvoje je tijelo u t a m n i č e n o u samostanu, ali se njegova

djelatnost m o r a proširit i daleko izvan granica samostana, je r pr ipadaš Crkvi kojoj p r i p a d a cijeli svijet, j e r sve su duše stvorene za Crkvu. Dakle, cio svijet p r ipada tebi, a Crkva pr ipada Bogu koji je stvorio svijet iz niš ta i koji može sve obnoviti.

Shvaćaš li, ako sva djela p a d n u u moje Srce da ga raz­vesele i da se u nj ukopaju, m o g u ih koristit i u v r e m e n u i u prostoru, p r e m a žel jama svoga Srca.«.

608. »Sve bi duše mogle brzo postići p u n i n u svoje svetosti, kad bi me bez opiranja pust i le da radim.

O h ! nepr iznate pr ičuve sebičnosti u v a m a koče svemo-gućnost D u h a Svetoga.«

609. »Ponizuje te da svoje bilješke i pr ikaz dadeš svome d u h o v n o m ocu. On će vidjeti tvoju uobraženost i tvoje po­greške. Učini to zbog mene, jer od tebe tražim.«

212

610. »Moćno zapovijedam pr i rodnim silama. U nj ima od­jekuje moj glas, u nj ima se očituje moja volja.

D u š a m a n e zapovijedam, molim i h . . . j e r sam i h stvorio s lobodnima.

Govorim onim dušama koje hoće da me slušaju. Moj je glas duboko u njima, ne s tvara n i k a k v u buku. Vjeran je i uporan. Kažem duši što joj valja radit i pa da bude sretna. Kažem joj što i m a m za nju i što očekujem od nje. Ne govo­r im joj o svetosti Božjoj, nego o Božjem milosrđu i veliko­dušnosti . Učim je da pr imi D u h a Svetoga, je r će je On oči­stiti i objaviti nešto o svetosti Božjoj.«

611. — Moj Gospodine Isuse, ,reci svome bijednom stvoru nešto o Presvetom Trojstvu!

»Kćeri moja, pr ipadaš Presvetom Trojstvu. Otac te je stvorio da te daruje Sinu. Sin te je otkupio

da te daruje Ocu i D u h u Svetomu koji preoblikuje tvo ju dušu.

Kćeri moja, udioništvuješ u životu Presvetog Trojstva po milosti koja djeluje u tebi, po sakrament ima, i po svom sta­nju poslušnosti koji ovisi o Bogu. Presveto Trojstvo se daje svojim stvorovima, udostojalo se dati t e b i . . . ali ja sam koji ti govorim.«

612. »Kćeri moja, Presveto Trojstvo vam otkr iva jedinstvo, moć jedinstva, uvjete jedinstva.

Od vas traži da l jubite jedni druge i da budete jedno, ne u osjećaju nego u zbilji. To je sve što možete učiniti. Tako možete pomoći jedni drug ima da pr imite moga D u h a .

A moj Duh, D u h Sveti, čini sve ostalo. On otvara razum Božanskom svjetlu, On v a m nadahnju je moje osjećaje, moje želje, On preoblikuje vašu slabost u jakost i obraća na j tvrđa srca.

Od vas t raž im da b u d e t e međusobno sjedinjeni, da biste se međusobno pomogli da pr imite D u h a Svetoga.«

613. »Postoji izvanjsko jedinstvo. Rado gledam kako ga opslužujete u svojim obredima kao i u činima koje vršite u zajednici. Odraz je unutrašn jeg jedinstva.

Unutrašn je jedinstvo srdaca koja se l jube i volje koja želi dobro drugome, jest vaša snaga, nepobjediva snaga također i p r e m a Srcu Božjem. Uvjet je n a p r e t k a svakog samostana.

213

Utoliko ga imate ukoliko imate duha samoodricanja i duha siromaštva.«

614. »Treba imat i sućuti s dušama koje se približuju vječ­nosti. Treba im pomoći da b u d u bez ikakva osjećaja gorčine, bez ikakve mržnje, da bi l jubav stvorova, l judska l jubav otvorila njihovo srce božanskoj l jubavi i njezinim zahtjevima istinitosti.«

615. (Prije Mise): »Da, pogledaj o l tar ! Onamo ću saći za nekoliko časaka, na glas svećenikov. Oltar je čist, stolnjak bijel. Ipak k a k a v stan, i kako sam tu z a n e m a r e n !

U mnogim siromašnim crkvama okružen sam samo ne­čistoćom i ružnoćom, grubim osobama, koje misle da me časte izvikujući nesložne molitve, bučno ih izgovarajući, — a ja t raž im šutnju — to su moli tve njihovih usta koje niječu nji­hovi osjećaji i djela.

Ipak prebivam tamo. Ljubim te duše koje sam otkupio. Čekam ih.

Shvaćaš li što to znači : svima postati sve?«

616. »Mnogo je osnivatelja bilo ist jerano pred v r a t a nji­hove kuće, iz kuće što su je osnovali, iz obitelji što su je osnovali. Bili su otac ili majka, osnivatelji, ali nisu bili vla­snici.

A nisam li ja vlasnik kuća sagrađenih za mene? Oh, kćeri moja, koliko li sam p u t a ja, njihov vlasnik, ist jeran pred vrata !«

617. »Lako je živjeti u mojoj prisutnosti, u razgovoru sa m n o m . To želim od svake duše.

Svoja djela, pa i najobičnija, ne činite za sebe, ne činite ih da ih ljudi vide, činite ih samo za mene. Tako ćete isplesti vezu između sebe i mene, vezu čvrstih niti, tako mnogo­brojnih da će vas privezati uz mene.

Uvijek odgovaram onima koji mi govore, osobito kad mi djelima govore. Odgovaram djelima. Moji su blagoslovi či­njenice koje ulaze u vaš život, zaštita koju ćete kasnije ra­zumjeti, poticaji dani vašem životu.

Onima koji šute i slušaju, govorim riječima.«

619. »Postepeno bi se moral i pr ivikavat i na mrtvenje. Odvratno vam je dok ga niste iskusili. Ali k a d upoznate nje-

govu vri jednost i n a g r a d u koju za nj dajem vašoj duši, t r a ­žite ga i napreduje te u snazi i savršenosti toliko koliko ga vršite.«

620. »Budi pažlj iva! Ne propust i ni j e d n u pr igodu a da se ne poniziš u očima drugih, da pustiš neka te zaborave; ni j e d n u pr igodu da mrtv i š svoju nestrpljivost, svoju r a d o ­znalost i n a r a v n o zadovoljstvo, čega sam ja bio lišen za svega svoga s iromašnog i napornog života.«

621. (Sveta Pričest): »Mrtvenje će ti reći da li me l jubiš; po n jemu će porasti l jubav koju želiš«

622. »Put što vodi m o m e Srcu jedni nazivlju 'ljubav', drugi ' trpljenje' .

Ljubav bez trpl jenja ne dovodi do mog Srca. Ljubav i trpl jenje su nedjeljivi; nedjeljivi u svom rastu,

nedjeljivi u svojim zahtjevima, nedjeljivo ujedinjeni, ali n u ­žno donose plod koji l judi često zaborave spomenuti kad go­vore o p u t u što vodi do mene. Reći ću ti ga, kćeri moja, to je radost. Čuvaj u svom srcu to t ros t ruko ime p u t a koji vodi do mog S r c a :

Ljubav, trpljenje, radost !«

623. »Vidiš da ti ništa ne koristi što sama bdiješ nad so­bom.

Idi napri jed snagom što ti je dajem, i ne brini se za ono što imaš.«

624. »Ako zastajkujete pabirčeći tu i t a m o n a r a v n e radosti, ne osjećate više potrebe za n a d n a r a v n i m radost ima. Sami ste krivi da su ri jetke.

Treba izabrati.«

625. »Kćeri moja, dobri strijelci da bi pogodili nišan, ci­ljaju na više, t a d a ga pogode. Shvaćaš li?

U vršenju jedne krepost i ne boj se da ćeš pret jerat i . Da postigneš l jubav p r e m a križu, t r e b a upoznat i ludost križa«.

626. »Sto budeš popustljivija p r e m a svojim susestrama, da podupreš slogu, bolje ćeš čuti moj glas.«

627. »Kćeri moja, biti dobar s onima koji su s vama dobri, jest malenkost ; ali biti dobar, veoma dobar, iz l jubavi p r e m a meni, s onima koji vam nanose patnju, znači uist inu pr ipa­dati mojoj obitelji.«

215 214

628. »Svakog d a n a vidiš kako svjetlo mijenja boju i vraća se noć. To biva stalno, nepr imjetno.

Tako vas nepr imjetno preoblikujem postepeno u vašoj duši, a da ne možete ustanovit i čas promjene.

Tako u vašem životu preinačujem okolnosti da bi pr ipo­mogle najvećem dobru vaše duše. To je za božansku svemoć samo igra.

Ali ista ta svemoć ne može ništa u vašoj duši bez vašeg pristanka.«

629. — Bože moj! Oh! hvala Sto si mi dao sestre i pogla­varice da istrgnu moju dušu iz lijenosti, iz sebičnosti, iz oho­losti! Daj mi da odgovorim njihovu nastojanju!

630. »Poteškoće što i skrsnu m e đ u vama, sumnje, nespo­razumi, zavist ili drugo jesu komadići drva koji mora ju po­državat i v a t r u sestr inske l jubavi. Ne osjećate l i da je poslije svakog pomirenja vaša l jubav porasla, da je jača negoli prije?

Svaki p u t k a d iskrsne j edna takva poteškoća, kćeri moja, misli na njezin cilj: pomirenje ; neka ti se srce ispuni nadom.«

631. (Blagdan Presvetog Trojstva): »Kad je neki nespo­razum iskrsnuo m e đ u vama, t r e b a pokušati i nemoguće da l jubav pobijedi, da biste se ljubile još više nego prije. Inače je to uzmak i dokle ćete stići? Kćeri moja, t r e b a pokušati n e m o g u ć e . . . «

632. »Kćeri moja, čuješ li što ti kaže Presveto Trojstvo? Bog j e : DAR, — DAR, — DAR. Bog je J E D I N S T V O . . . «

633. Duša koja je najviše trpjela ne časti me više nego duša koja je najbolje svoja trpl jenja pretvori la u l jubav i ra­dost; da, sva svoja trpl jenja pa i na jmanje protivnosti i mala razočaranja. Već me njezina l jubav slavi na zemlji.«

634* »Da, ti si moja žr tva paljenica, to je moje djelo, to sam želio. Nećeš imati n ikakv ih vidljivih, izvanrednih trplje­nja, to od tebe ne tražim. Želim da te tvoj zavjet žrtve očisti u duši. Želim da se tvoja duša žrtvuje p o p u t moga euhar i-stijskog života, u šutnji, u zaboravu, u dar ivanju sebe meni, zalažući se bez prestanka, prihvaćajući radosno svaku pri­godu za n a k n a d u .

Radost nije napisana na svetoj Euhar is t i j i : ona nosi sliku raspela. Ali kad me pr imate , zar ne osjećate moju radost? Ulijevam v a m je, dajem v a m je. P r a v a sam žrtva paljenica. Slijedite me na Kalvari ju i sve do Euharistije.«

216

835. »Ne daje zadovoljštinu ni n a k n a d u količina trpl jenja nego kakvoća vaše n a k n a d e ; to je onda k a d svoj život sjedi­njujete s mojim i kad t r p i m i n a k n a đ u j e m s vama.«

636. »Kćeri moja, n i k a d a sama ne pr i s tupaš pred Boga. U tvojoj duši nalazi se Presveto Trojstvo, tu je t a k o đ e r i če­stica cijele Crkve.

K a r i k a si tog neizmjernog lanca, je r si pr imi la milosti što su ih stekli oni pred t o b o m ; i velik broj d r u g i h k a r i k a p r i d r u ­žit će se t o m u nizu. Povezani ste jedni s d r u g i m a i to za vječ­nost.«

637. (1. lipnja): »Imaj pouzdanja, kanonski pohod donijet će milosti svima i svakoj napose. U svojoj sam Muci t rpio i za to . . . « m

638. (Pohod): »Priznaj, velika je povlastica moći živjeti re­dovničkim životom. Da ga se sačuva, zatvara ju se oči pred svime.«

641. (3. lipnja): »Istina je u Crkvi. Pogriješiti prot iv istine znači pogriješiti prot iv Crkve. Crkva sam ja.

Kad se v ladate po tome što kaže Crkva, živite moj im ži­votom, b r a n i t e moju stvar.

Ako se ne v ladate po tome što kaže Crkva, živite svojim životom, za svoju korist.

Tko će se zauzeti za moju stvar?« 642. (Blagdan Tijelova): »Vaše trpl jenje vas, zatvorenih

sestara, jest u tome što m o r a t e svoj međusobni život uredi t i ograničenim l judskim sredstvima i uvijek istima.

Ali t a k o je bolje. Toliko vam je više moja pomoć osigu­rana, koliko za nju molite.

1 8 1 Svake tri godine prema Konstitucijama Reda obavlja se ka­nonski pohod (Vizi taci ja). Mjesni biskup ili njegov zamjenik prima svaku sestru napose: propituje kako se opslužuje Pravi lo i kako se provodi zajednički život. Saslušava pritužbe ili primjedbe svake pojedine. Kad završi pohod, iznosi opažanja zajednici i predsjeda Kapitalu za kojeg se s lužbe nanovo biraju.

Pohod je uvijek iskušenje i milost: oprečnost u mišljenju, sup­rotnost značajeva uzrokuju opasnost da izazovu stanovitu nape­tost jer se svaka nada nekoj obnovi odlukama kako to ona gleda. Zapisane riječi sestre Marije od Trojstva, tokom tih dana, poziv su na unutrašnju .smirenost, na predanje u ruke Božje, u iskrenost odgovora. Praragraf 638. novodi je na misao što je ona mora iznijeti pohoditelju (vizitatoru) kao svoje svjedočanstvo.

217

Gledajte s kakvim sam l judskim elementima započeo svoju svoju C r k v u !

Kćeri moja, živite po vjeri, i n ikada vam ništa neće uz-manjkati.«

643. »Vaš je život veoma velik. Kćeri moja, najmanji čin poslušnosti, jer je učinjen u jedinstvu sa mnom, najmanja vjernost vašem svetom Pravi lu ima odjeka u svoj Crkvi. Vjeruješ li?

Isto je t a k o s vašim nedostacima. Najmanji vaš kukavič­luk ima odjeka u svem svijetu po svojim posljedicama. Vje­ruješ li?

Budi te b u d n i ! Ja vam dar ivam Mudrost da razumijete i dajem vam snagu da i spunite što očekujem od vas.«

645. »Danas sam izložen vašim pogledima, ali sam svaki dan m e đ u vama. Zašto se zanimate za nešto drugo osim za svoju s tvarnu dužnost i za m e n e ? Tada bi vladao red u sa­mostanu i vidjeli biste moje djelovanje.«

646. »Majka obitelji misli na svoga muža i na skrb oko svoje djece. Svaka od vas može imati mnogo djece. Bezbrojne su duše u svijetu koje čekaju majčinsku pomoć vaših m o ­litava.

Vaš Zaručnik čeka zadovoljštinu što mu je vaša pokora treba prinijeti.«

647. »Kćeri moja, kad tko nastoji sebi zadržati kakvu slu­žbu ili posao, to znači da više voli tu službu ili posao negoli mene.

Duša koja me ljubi, vidi da se izražava moja volja u svemu što pri l ike t raže od n je ; zna da ne t r e b a m nikoga. Samo svojski nastoji dokazati mi svoju podložnost i svoju ravnodušnost p r e m a svemu stvorenomu, jer mi sve povje­rava.«

648. »Kćeri moja, je r živite u klauzuri, n e m a t e svjetskih briga koje bi vas istrgle iz vas samih da biste t a k o zacije­lile r a n e vašega siromašnog srca. Budite veoma b u d n e da bez potrebe sebi ne prouzrokujete n ikakvu patnju. Popusti željama svojih susestara, širi zadovoljstvo! Inače možete u ranjene duše posijati s t rašnu mržnju. Vi to ni ne naslućujete, ali ja vidim, ja sam toga žrtva, je r ta se mržnja poput ka­kve bar ikade izdiže suprot moga djelovanja.

218

Kćeri moja, jednostavnošću i iskrenošću preteci sumnje koje bi podgrizale sestrinsko povjerenje.

Ako u samostanu vaši pogledi nisu u p r t i u mene, — oslo­bođeni stvorova, — promašil i ste svrhu svoga života klarise, idete u susret neuspjehu i razočaranju usprkos najvećim na­porima. P a m t i to!«

649. »Ima dvije vrste jedinstva: jedinstvo apostola koji se zanose da prošire moju n a u k u , i jedinstvo sukrivaca koji se zanose da zadovolje svoje hirove. To posljednje jedinstvo t r a ­je samo neko vrijeme, razara ga sama sebičnost koja mu je uzrokom.

Božja ljubav, uzrok istinskog jedinstva, potiče na sve veću vjernost svetom Prav i lu : to je njezin prvi plod.«

650. Ima više oblika poniznosti : ona koja v a m pokazuje vaše ništavilo, vašu nedostojnost, ona govori m u d r o i istinito. Ali je t a k o đ e r jedan oblik poniznosti ne govorit i o sebi, jer se o sebi ni ne misli, misli se samo na mene .

Volim takvu šutnju o sebi.«

651. »Da biste ostvarili jedinstvo sa svojim Zaručnikom, počnite ostvarivati jedinstvo m e đ u sobom, b a r e m željom i nastojanjem.«

652. »Kćeri moja, vaše vrijeme, vaše sveto Pravilo, vaši zavjeti, sve to ne pr ipada više vama. Dao sam vam ih, jer ste ih htjeli meni posvetiti. N e m a t e p r a v a proživl javati ih po svojim željicama, već ih m o r a t e živjeti p r e m a d u h u Crkve. Crkva sam ja. 'Pohod' što ga šalje Crkva, to sam opet ja. Biste l i me mogle prevar i t i? Ne možete me prevari t i , ali mo­žete me ne primiti.«

653. (5. lipnja): »Samostan ne pr ipada vama, — posuđen vam je.

N e m a t e prava u njem živjeti po svom vlast i tom prohtjevu, morate živjeti onako kako to Crkva naznačuje. J e r Crkva sam ja.«

655. (7. lipnja): »Svojim osobnim uzrujavanjem možete prokockati milost koje vam 'Pohod' donosi, možete učiniti nedjelotvornim milosti koje sam stekao za vas u svojoj Muci, za vaš samostan, za ovaj 'Pohod'«.

To govorim za tebe.«

219

656. »Ne braniš moju stvar, kad se uzrujavaš. Doprini jet ćeš da savršeno pobijedi, ako se ne odijeliš od moje blagosti i nadvladaš zlo dobrim.«

657. »Kad duše trpe, t r e b a ih najviše ljubiti.« 658. »Gledaj, da li se uznemiravam zbog uvreda kojima

me nepres tano obasiplju? Ne, dajem zadovoljštinu, čekam duše, čekam da me shvate, da se pokaju, da dođu k meni.

J e d n a duša-žrtva m o r a se upriličiti mome euharist i j skom ž i v o t u . . . «

659. »To će biti doskora.« 1 3 2

660. (10. lipnja): »Ako nisu veoma ljubazni s tobom, očita je pr igoda da se pokažeš dobrom, veoma dobrom. Nadvla­daj zlo d o b r i m !

Učini to za mene!« 661. (Blagdan Srca Isusova): »Što tražim, što očekujem

od tebe jest da postupaš ne tako da se uzrujavaš ili da go­voriš, nego nasljedujući moj euharist i jski život.

Tako vršiš zavjet žrtve koji sam od tebe tražio. H r a b r o ! Blagoslovit ću tvoje n a p o r e t a k o da će mnoge

duše poslije tebe požurit i dolazak moga Kraljevstva, u p o t r e ­bljavajući ista sredstva koja sam ti naznačio.«

662. (14. lipnja): »Mogle biste biti tako sretne. Treba samo da se r a v n a t e po onome što v a m naznačuju

vaše Pravilo, koje je sveto, i vaše Konstitucije. Sve ostalo ja ću učiniti . Mogu blagosloviti vaše n a p o r e tako obilato da vaš samo­

stan postane središtem uzornoga redovničkog života, odakle će se ižarivanje osjetiti po svem svijetu.

Treba započeti vjernošću u mal im stvarima. Kćeri moja, utješi me t ime što si v jerna!« 663. »Ako se prije nego što započne 'Pohod', međusobno

dogovorite da nećete pohoditel ju otkri t i taj i ta j propust s obzirom na Pravila, ta j i ta j nedostatak redovničkoga duha, kako možete ht jeti da v a m rad pohoditeljev postane blago­slov? Meni ne možete ništa sakriti .

Ako se poslije Pohoda prepus t i te pa zanemar i te l jubav prema bližnjemu t a k o da pokažete nezadovoljstvo p r e m a oni-

Najava njezine skore smrti.

220

ma koje su se potužile, a to Crkva brani, kako možete htjeti da podupirem vaš podmladak?«

664. »Da, želim da se optužiš u ispovijedi za sve svoje male pogreške koje izvana izgledaju ništa, a koje su ipak unutrašnj i kukavičluk. Da zadovoljiš, pot rebno t i je moje oprošten je, inače ćeš padat i iz jednog kukavič luka u drugi.«

665. (17. lipnja, dan kad je legla u krevet): »Mogu te ozdraviti čim ht jednem, ako ht jednem, ali po­

zvao sam te. Hoćeš li?« — Da, moj Gospodine Isuse, da.

221

I DOĐE ČAS DA OSTAVI OVAJ SVIJET

Novi dolazak gripe oko polovice lipnja bacio je zajednicu u jadno zdravstveno stanje. Činilo se da je sestra Mari ja od Trojstva izbjegla epidemiju, a uist inu je već više d a n a bila veoma teško bolesna. Snažna joj je odlučnost pomogla sa­kriti boli, ali zatekoše je kako se oslanja o zid idući na svoju dužnost u blagovaonicu. Cim je čula da netko dolazi, ispravila se i pokušala nasmiješiti se.

J e d n a sestra 16. lipnja videći je posve izmorenu ponudi se da joj pomogne u poslu. Veoma joj l jubazno zahvali i reče: »Želim dokraja izvršiti svoju malu dužnost.« S u t r a d a n , 17. lipnja, još je na harmoni ju prat i la pjevanje kod blagoslova s Presvetim Otajstvom n a k o n svete Mise. Tokom pri jepodneva časna ju je majka odvela u bolesničku sobu, imala je preko 40° groznice. Bolničarka i više sestara odmah shvatiše da je izgubljena svaka n a d a da će je sačuvati. Uvijek h r a b r a i poduzetna bolesnica odgovori jednoj susestri, koja ju je sa-žaljevala: »Ali, nemate hrabrost i !«

Liječnika su o d m a h pozvali, pa ustanovi tifus. Da li se to naglo probudi la bolest koja joj je t a k o često pri jeti la? Činilo se da je najpri je zahvati la pluća. Govorila je da joj prsa gore. Ali sve do kraja života n ikakva se žalba nije čula s njezinih usnica.

Ispovjednik zajednice, otac Silverije, posjetio ju je više puta. Osjećala se 20. l ipnja t a k o slabom da je pomislila kako je došao čas odlaska. Tada mu p r e d a d e opis svoga zvanja i listić na kome je ispripovjedila viđenje od 13. veljače 1926. godine, ne dometnuvši ni riječi tumačenja.

To posljednje pročišćenje bolešću i trpl jenjem imalo je još trajati pet dana.

Nije mogla uzimati n ikakve hrane, i usprkos visokoj vru­ćici jedva malo tekućine. Tako je oslabila da više nije bila u stanju držati čašu u ruci da ugasi žeđ. Uz to i vrućina t ih

222

dana u J e r u z a l e m u bijaše veoma nesnosna, što je inače ri­jetkost.

Sirota bolesnica govorila je o »svježem zraku u švicarskim brdima«. Dva dana pri je smrti, 23. lipnja, još je olovkom načrčkala :

Kako je Bog dobar, dobar, dobar! Plakala bih kad na to mislim. Pušta me da vjerujem kako sam na praznicima u Švicarskoj, u kraju svježeg planinskog zraka, kao što smo se mogli dva puta sastati sa sestrom iz Amerike. Jutros po­slije svete Pričesti poveo me u svaki pojedini kraj kojim smo bili prošli, i pokazao mi mnogo duša, mnogo duša koje zove i čeka. Pokazao mi ih je mnogo i po drugim najrazličitijim krajevima:

»Vidiš, kćeri moja, htjele bi se meni dati, ali ne mogu ući u redovničku zajednicu, pa što onda da čine?

Želim da duše saznaju da zavjetom žrtve ulaze u život jedinstva sa mnom.

Treba da znaju da žarko želim taj zavjet žrtve. Tako će se Društvo obnoviti. Treba da znaju da zavjet žrtve znači: nasl jedovati moj

euharisti jski život. Želim da ih bude posvuda, u svim okolnostima. Mnogo ćeš mi ih prikazati zbog svog zavjeta žrtve, i po

tom zavjetu žrtve, da bi duše shvatile da je to hitno. Mnogo želim taj zavjet žrtve, posvuda gdje ima veliko­

dušnih duša. Mnogo ćeš trpjeti, ali bit ću s tobom i iznenada ću doći

po tebe.«

Osjećajući da joj se s m r t bliži, nije zanemari la ni jednu obzirnost. Zamoli časnu majku da joj napiše pisma svima najbližim rođacima, pa joj ih izdiktira. Pi ta la je ne bi li mise, za nju namijenjene poslije njezine smrti, mogle biti od-služene za povratak protes tanata u Jedinstvo. Toj je molbi udovoljeno, ali je časna m a j k a opatica dala uz to slaviti mise i za pokojnu sestru.

Pokazala je veliku zahvalnost bolničarkama i nastojala je nasmiješiti se susestrama što su je dolazile posjetiti. Jednoj drugoj bolesnici, koja je ležala u susjednoj sobi, slala je svake večeri po sestri bolničarki d u h o v n u kiticu, koju bi pre-nositeljica p u t e m zaboravila, pa bi samo rek la : »To su za

223

vas riječi, posve nebeske i duhovne. Ništa o zdravlju, ništa 0 zemlji, ali predugo je i prelijepo, a da bih zapamtila.«

K a k o je noć veoma loše provela, 25. lipnja u jutro, hi tno su k umirućoj pozvali ispovjednika. Zamolila je da se ispo­vjedi, zatim u 10 i pol sati, u nazočnosti cijele zajednice pr i­mi s a k r a m e n a t bolesničkog pomazanja. Nekoliko je sestara ostalo uz nju. J e d n a ju je up i ta la : »Sjedinjujete l i svoje pat­nje s pa tn jama Našega Gospodina na križu?« Odgovori : »Oh, da, od svega srca ! S r e t n a sam što t rpim, ne bih htjela manje trpjeti.« Zat im je šaputala zaziv: »Sveta Terezijo od Djeteta Isusa, moli za nas !« 1 ' *

Poslije ručka došle su »koralne« sestre otpjevati joj ne­koliko taktova p jesme: »Nebo u duši«, što ju je spjevala se­stra Elizabeta od Trojstva (karmel ićanka u Dijonu). Zahvali se dodavši : »Trebat će da još otpjevate u koru.«

Oko 14 i 30 nazočne su sestre recitirale moli tve za umi­ruće. Ona ih je, sva oblivena znojem, gledala j ednu po jednu. Zamoli : »Htjela bih piti.« Zat im malo poslije: »Htjela bih sjesti, podići se.« Dvije ju sestre oprezno pomogoše. Pogled joj se zaustavi na slici Srca Isusova, koja je visjela nasuprot k r e v e t u . . . Nitko nije ništa primijetio, a duša joj je već bila odletjela. Bolničarka joj pred usta stavi malo zrcalo, bijaše svršeno, n i k a k a v ga dah ne zamagli.

»Doći ću po tebe iznenada!« Sestra Marija od Trojstva bijaše kod svoga Gospodina, kod Isusa koga je t a k o h r a b r o tražila i žarko ljubila.

Mrtvo su tijelo izložili u koru, izgledala je d ivno: oči su ostale širom otvorene pa se činila kao da je živa. Bili su za­divljeni svi koji su je gledali kroz rešetku.

Pri je negoli će bilo što od »Zapisaka« otkrit i , ispovjednik je zamolio časnu majku da zatraži od sestara neka bi iznijele 1 napismeno što su na sestri Mariji od Trojstva mogle opa­ziti što bi zasluživalo ukor. Poglavarica se ispričavala da to ne može učinit i j e r se boji da bi sablaznila n e k e redovnice i izazvala š tetne rasprave u zajednici. Ipak joj ta ispovjedni­kova molba nije dala mira pa se n a k o n nekoliko d a n a usudi upitati j e d n u s taru sestru, veoma dubokog molitvenog života. Ta sestra odgovori : »Po m o m mišljenju sestra Mari ja od Tro j-

Vidi br. 554. Veoma ju je potresao opis smrti sv. Terezije.

224

stva bijaše veoma blaga, veoma sabrana duša. Ne bih se ču­dila da je kadgod čula u n u t r a š n j i glas.«

Značajka je samostanskog života skriven život, nepoznat, pa po tome prividno nekor is tan. Život sestre Mari je od Tro j­stva nije bio skriven samo svijetu, bio je skriven i njezinim vlastitim susestrama. Ne, njezin izvanjski život, taj nije iz­bjegao p r o m a t r a n j u drugih, nego nitko nije naslut io njezin unutrašnj i život.

J e d n a njezina nekadašn ja poglavarica mogla je napisat i da je Mari ja od Trojstva ostajala neshvaćena. Radije bismo re­kli da je bila nezapažena, neugledna u očima drugih, v jerna kućnim propis ima i savjesna u r a d u koji joj je bio određen. Ništa se posebno nije zapažalo.

K a d je ta jna njezine u n u t r a š n j e prisnosti s Gospodinom bila otkrivena, proširi se samostanom radosno čuđenje, toli­ko radosnije što si je gotovo svaka sestra mogla reći : »Do­bro se poigrala sa m n o m sestra Mari ja od Trojstva. Ništa se nije isticala, ni zapažali je n i s m o . . . , a ona bijaše odabrana duša.«

K a o da je zajednicom p o p u h n u o prol jetni povjetarac. Ob­novljena revnost, srdačnost i poniznost u susestr inskom za­jedništvu, ižarivala je na licima mir i radost, ali ponajpri je u dubini srdaca.

D a h o m D u h a poruka sestre Mari je od Trojstva počela je donositi plodove u tom samostanu, a zat im u svim dušama koje su se osjetile t a k n u t e njezinim zapisima i koje je nje­zina molitva povjerila Gospodinu Isusu.

225

JUTARNJE PRIKAZANJE

— Moj Gospodine Isuse, evo moga jezika da ga čuvaš, da izrekne samo ono što je Tebi milo i što Ti moja šutnja govori.

Evo mojih ušiju da slušaju samo glas dužnosti, i tvoj glas, o Isuse!

Evo mojih očiju da bez prestanka Tebe promatraju u svim licima i u svim poslovima.

Evo mojih ruku i mojih nogu da ih učiniš okretnima i spremnima jedino na Tvoju službu i izvršenje Tvojih želja.

Evo moje misli da je prožme Tvoje svjetlo. Evo moga srca da u njem zavlada Tvoja ljubav i otpo-

čine, o Isuse.

»Svakog jutra ponovi ovo prikazanje, kod svake svete Pričesti!

A ja ti dajem, kćeri moja, ja ti dajem DANAS.«

226

PRIBLIŽAN IZGOVOR STRANIH IMENA

Agliardi — Aljardi Alain-Marie Duboin — Alî'-

-Mari DiiboT Annecy — Anesi Auberson — Oberso Auw, von — Ov, fon Besançon — Bezâsô* Bluette de Blaireville — Blüet

d Blervil Bornand — Borna Brigue — Brig Broeck, Silvére van der —

Brök, Silvrr van der Cécile Châtelain — Sesil Satls Charle de Foucauld — Sar! d

Fuko Cicé, Marie-Adeiaïde de —

Sise. Mari Adla.id de

Clorivière, Pierre de la — K l o -riviïr Pijer d la

Cortina d'Ampezzo — Kortina d Ampeco

Cortot — Korto Dents du Midi — Dâ dû Midi De Vaud — D Vo Diablerets — Diablre Duboin, Alain-Marie-Dùbo?'.

AI~-Mari

Dijon — Dizo

Evian — Evijà

Feydey — Feidei

Fénelon — Fenlo

Foucauld, Charles de — Fuko, Sar] d

Fribpurg — Fribur Gallerati-Scoti — Galerati-

-Skoti

Giorgio — Bordo

Henrioud — Ariu Jacques. Louisa — Zak_ Lujza Jogny — Zônji La Chaux-de-Fonds — La So

d Fo La Fayette — La Fajil

La Fontaine — La F o t m

La Plaine — La Plan

Lausanne — Lozar

Lekeux — Lkô

Leysin — LejzÊ"

Lisieux — Lizjô

Louisa Jaques — Lujza Zak

Lourdes — Lurd

Malines — Malin

Marie-Adelaïde de Cicé — Mari Adlajd d Sise

Melvilie — Melvil Mesocco — Mezoko Morges — Morz Neuchâtel — Nôsatel Olivier — Olivje Orbe — Orb

Pierre de la Clorivière — Pjer d la Klorivier

Pique-niques — Pik-nik Reggio — Redo Reims — Ris Speyr, von — Spajer. von Thibaud — Tibo Thon — To Thonon — Tono Valais — Val Vallonbreuse — Valobrœ Vaud, de — Vo, d Versailles — VErsaj Vevey — Vevej

227

S A D R Ž A J

N a p o m e n a pisca 5

Predgovor 7

Prv i d io: ŽIVOTOPIS . . . . 1 1

D J E T I N J S T V O I MLADOST (1901.—1926.) . . . 1 3 Misionareva kćerka 13 Na hladnoći Ženevskog jezera 15 Kao k r h k i pupoljak 17 Ako vinograd nije obrezan 20 K a k o kasni d a n ! 24 »Iz dubine vapi jem k T e b i . . . « 29 OBRAĆENJE (1926.—1938.) . 3 5 On pruži s neba r u k u i m e n e pr ihvat i 35 Zaokret p u t a 39 Dijete Crkve 43 Poziv 46 Gdje je Tvoja volja? 49 Kod Školskih sestara 58 Nova e t a p a : Klarise 67 Ponovno u svijetu 72 U LUCI (1938.—1940.)

Drugi d io : P O R U K A . 87 Uvod 89 OSOBNI ZAPISCI 95 I DOĐE ČAS DA OSTAVI OVAJ SVIJET . . . 2 2 2 J U T A R N J E P R I K A Z A N J E 226

Pribl ižan izgovor s t ran ih imena 227

Sadržaj 228

228