neposteno sudjenje

Josip Pečarić RASIZAM SUDA U HAAGU –

15 GODINA PONAVLJANJA ISTOGA:

JE LI BILO UZALUD?

Nijedan dio ove knjige ne smije se preslikati niti umnažati na bilo

koji način, bez pismenog dopuštenja nakladnika.

Cip zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjižnice u Zagrebu pod brojem 770607.

ISBN 978-953-7575-03-8

Josip Pečarić

RASIZAM SUDA U HAAGU

15 GODINA

PONAVLJANJA ISTOGA: JE LI BILO UZALUD?

Zagreb, 2011.

© Josip Pečarić, 2011.

Recenzenti

prof. dr. sc. Miroslav Tuđman

akademik Dubravko Jelčić

Slog i prijelom

Višnja Bartoniček, prof.

Fotografija i dizajn ovitka

Julija Vojković

Tisak

Element, Zagreb

Vlastita naklada

Ratni zločin se definira u Ženevskoj konvenciji od 12. kolovoza 1949. (Protokol I i Protokol II).

Odredba članka 3. stavak 1. Protokola II kaže: ne može se pozivati ni na jednu odredbu ovog

protokola da bi se ugrozio suverenitet države ili odgovornost vlade da svim zakonitim sredstvima održava ili ponovno uspostavi zakon i red u državi ili da brani nacionalno jedinstvo i teritorijalni integritet države!

Rasizam:

U presudi hrvatskim generalima tvrdi se da nije važan kontekst u kojemu su se navodni ratni zločini dogodili. Predsjednik Akademije pravnih znanosti Hrvatske, profesor emeritus Željko Horvatić kaže da je u pravu, kod bilo kojeg prekršaja, a kamoli zločina, važan kontekst u kome se on odigrao.

Kontekst nije važan u odnosima viših i nižih bića (više i niže rase). Dakle, Hrvatima kao ljudima niže vrste, nije moglo pasti na pamet − svetiti se. To je djelo njihovih vođa. Oni su to isplanirali pa su i odgovorni za to. Zato sam rekao:

"A onda nam ti jaki (preko Haaga, a i izravno) poručuju:

DA, TO PRAVO IMAJU SVI NARODI, ALI VI HRVATI NISTE UČINILI TO ZATO, VEĆ ZATO DA BI ISTJERALI SRBE. JER VI STE GENOCIDAN NAROD!

Ako to nije rasizam, priznajem ja doista ne znam što je rasizam."

Sjetimo se da od prvog dana Oluje imamo tvrdnju o tzv. prekomjernom granatiranju Knina i optužbu da je predsjednik Tuđman zločinac. Prekomjerno granatiranje u kome je stradao JEDAN civil! Svima nam je pred očima razrušeni Vukovar i brojni pobijeni njegovi gradjani. To nije bilo prekomjerno granatiranje. Razrušen je grad u kome su živjela bića niže vrste i pobijeni su brojni pripadnici bića niže vrste. Ali u prekomjernom granatiranju Knina ubijen je jedan čovjek. Za to je sigurno odgovorna Vlada.

Ako to nije rasizam, priznajem ja doista ne znam što je rasizam.

A kad strada jedan čovjek, itekako je važno naći topničke dnevnike. Treba cijelom svjetu pokazati koliko je ogroman zločinački pothvat počinila vlada nižih bića kada je stradao jedan civil.


Gotovina je spasio 150 000 muslimana iz Bihaća od sudbine koju su doživjeli u Srebrenici. Ali to su muslimani, kao i Hrvati bića niže vrste. Kako se Gotovina usudio spašavati bića niže vrste, umjesto da spasava dvjestotinjak bića više vrste. Umjesto da se proglasi pobjeda bića više vrste, pobijeno je njih nekoliko stotina.


Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. mi smo bili "narod nade". To nam je i sam poručio kada je za svoj stoti posjet izabrao baš posjet "narodu nade". A prva poruka, ona u Dubrovniku, bila mu je ona o slobodi. Danas je mnogima postalo jasno, ono o čemu sam više puta pisao i što možete naći u ovoj knjizi, da sud u Haagu uvodi novi svjetski poredak u kome sloboda nije jednaka za sve.


KAZALO

PISMA .......................................................................... 13 Prvo pismo ministrima .................................................................. 13 Drugo pismo ministrima ................................................................ 15 Prof. dr. sc. Miroslav Tuđman: Recenzija ..................................... 16 Akademik Dubravko Jelčić: Recenzija ......................................... 20 Treće pismo ministrima ................................................................. 22

UMJESTO PREDGOVORA: .................................... 25 Rasizam suda u Haagu .................................................................. 25 "Civilizirani" svijet presudio sam sebi! ......................................... 31

15 GODINA PONAVLJANJA ISTOGA: JE LI BILO UZALUD? .............................................. 36 Sramotni sud u Haagu ................................................................... 36 U Haag s njim! .............................................................................. 40 Sramotni "sud" u Haagu ................................................................ 45 Bordel u Haagu ............................................................................. 48 Svršetak haških iluzija? ................................................................. 53 Mesić se nagodio s Haagom .......................................................... 58 Kad će Madelaine Albright u Haag? ............................................. 62 Haag potvrđuje izmišljenju hrvatsku genocidnost ........................ 66 Vrijeme izdaje? ............................................................................. 70 Ovu ćemo vladu pamtiti po veleizdaji i gađenju ........................... 79 Vlast branitelje proglašava zločincima.......................................... 83 Generalova bitka nad bitkama ....................................................... 86 Sud u Haagu preuzima ulogu srpskog mita o Jasenovcu .............. 89 Carla del Ponte – učenica dr. Milana Bulajića .............................. 96 Carla del Ponte doktorirala na dr. Milanu Bulajiću ..................... 101 Tribina u Maksimiru.................................................................... 107 Tribina "Godinu dana nakon rive" .............................................. 111 Promotivni skup Društva domovinskog ponosa i časti Viribus unitis ........................................................ 117

Slučaj Bobetko nije slučajan ....................................................... 126 Predavanje: Sramotni sud u Haagu ............................................. 130 Slučaj Gotovina: Ima li razlike između Sanadera i Mesića? ...................................................................... 142 Globalizacija u svjetlu suda u Haagu .......................................... 147 Pečarić: Sud u Haagu je politički sud .......................................... 160 U Haagu se provodi nova agresija na našu državu – od Vijeća sigurnosti treba zahtijevati odgovor ............................ 162 Zločinački pothvat suda u Haagu ................................................ 171 Slučaj Blaškić: Gordijski čvor ključnih dokaza .......................... 183 Političko sudište: Razbijanje srpskih terorista nije zločinački pothvat ................................................................ 187 Mesićevo lažno svjedočenje i dilanje transkriptima je veleizdaja! ......................................................... 192 Presude bosanskim Hrvatima temeljene su na lažnim Mesićevim svjedočenjima u Haagu ................................. 198 Haški sud osudio je Darija Kordića jer je "kriv" za opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini .................................. 205 HVIDRA: Istina o Domovinskom ratu ....................................... 211 Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga! ........................................ 221 Je li nekoga iznenadilo svrstavanje HND-a uz haško tužiteljstvo? .................................................................. 225 Hrvatska žrtva i Haški tribunal .................................................... 226 Haški sud i njegov zajednički zločinački pothvat ....................... 240 Ulazak u EU i gubitak nacionalnih vrednota ............................... 261 Sud u Haagu kao lokomotiva k zapadnom Balkanu .................... 267 Sramotna suđenja novinarima u Haagu ....................................... 277 Optužba za zajednički zločinački pothvat – nastavak agresije na Hrvatsku ..................................................... 291 Je li sud u Haagu sramotni ili zločinački? ................................... 310 Tko su podli kurvini sinovi? ........................................................ 325 Veliki eksperiment s Hrvatima? .................................................. 342 Josipović predstavlja Mesićev haški kontinuitet ......................... 358

RUGAJMO SE RASISTIMA! ................................. 365 Sumrak istine: Franjo je kriv, Slobo je nevin! ............................. 365 Suvremena bespuća: Franjin neoprošteni terorizam ................... 368 Tko je napisao topničke dnevnike? (pismo predsjednici Vlade) ......................................................... 371 Da umreš od smijeha! .................................................................. 380

UMJESTO ZAKLJUČKA ....................................... 382 Srbi kao zečevi ............................................................................ 382 Priznajem, Hrvat sam! ................................................................. 385

KAZALO IMENA ..................................................... 389

BILJEŠKA O AUTORU ........................................... 399

RASIZAM SUDA U HAAGU 13

PISMA PRVO PISMO MINISTRIMA

Ministru kulture mr. Jasenu Mesiću

Ministru znanosti dr. sc. Radovanu Fuchsu

Ministru vanjskih poslova g. Gordanu Jandrokoviću

Poštovana gospodo ministri,

Šaljem vam knjigu Rasizam suda u Haagu s molbom da vaša ministarstva sufinanciraju njeno tiskanje. U knjizi su dani skoro svi tekstovi koje sam napisao o ovom "sudu" od 1996. godine do danas.

Vjerujem da ćete je financirati upravo zato što sam žestoko kritizirao sve hrvatske Vlade i predsjednike od 2000. godine do danas zbog odnosa prema tom "sudu". Vjerujem da je i vama danas, poslije ovakve presude, jasno da sam bio u pravu.

Kako su mediji u Hrvatskoj već počeli svoj "ples" opravdanja zbog vlastita udjela u tome tako što pokušavaju uvjeriti narod da je "sud" bio u pravu, sudjelovanje u izdavanju ovakve knjige bila bi jasna poruka kako vam je jasna besmislenost presude hrvatskim generalima.

Godinama sam ukazivao kako taj "sud" sudi Hrvatskoj za navodnu agresiju na izmišljenu državu RSK! To sada imate u presudi.

Godinama ukazujem na sve nelogičnosti tog "suda" u interpretacijama brijunskih transkripata. Vidjeli ste i sada kako se tužitelj i sudac ne slažu u tome. Sucu je to agresija na nekakvu državu, a tužitelju nije. Jedni govore o planiranju etničkog čisćenja onih koji su sami otišli, drugi o sporadičnim zločinima koji su bili planirani. A poznato je da su RH kaznili prvog dana Oluje. I ucjenjuju nas od prvog dana Oluje do dana današnjega.

14 RASIZAM SUDA U HAAGU

Govorili su o prekomjernom granatiranju Knina, a ubijen je samo jedan civil. Nadam se da ste bili u Vukovaru odmah poslije oslobođenja. To njima nije bilo prekomjerno granatiranje!

Dapače, do zadnjeg dana su inzistirali na tzv. topničkim dnevnicima kako bi, valjda, utvrdili kako je stradao taj jedan civil.

Jednima je važna činjenica da su naši ratnici spasili 150 000 muslimana u Bihaću, drugima to nije važno, jer je i u Srebrenici počinjen i odobren zločin (upravo presude našim generalima su dokaz za to), istina nešto manji ali stravičan.

Vjerujem da vam je jasno da je daljnja "kooperativnost" Vlade RH besmislena. Gospodo, sud je optužio RH za agresiju!

Recenzenti knjige su prof. dr. sc. Miroslav Tuđman i akademik Dubravko Jelčić. Njihove recenzije ću vam poslati.

Molim da mi što prije javite svoju odluku.

S poštovanjem,

akademik Josip Pečarić


DRUGO PISMO MINISTRIMA





Kao što sam vam i obećao, šaljem vam recenzije svoje knjige koje su napisali akademik Dubravko Jelčić i prof. dr. sc. Miroslav Tuđman.

Kao što ćete vidjeti poželjno je što brže objaviti knjigu pa očekujem i vaš brzi odgovor. Tim prije što prof. Tuđman kaže:

Onemogućavanje da se ova knjiga objavi, imalo bi za posljedicu davati javni prostor samo onoj strani koja falsificira istinu, koja nije ni sposobna ni voljna slušati dokaze i protuargumente. U konačnici to znači odreći se načela istine, samostalnosti i slobode.

Uvjeren sam da se vi ne želite odreći načela istine, samostalnosti i slobode. Treba otkloniti samu pomisao da je tako nešto s vaše strane uopće moguće. Zato će biti dobro da mi u svojim odgovorima kažete nešto o vašem odnosu prema haškom zločinu prema hrvatskom narodu. Ja ću te vaše odgovore sa zadovoljstvom uvrstiti u knjigu!

Zagreb, 30. travnja 2011.



PROF. DR. SC. MIROSLAV TUĐMAN: RECENZIJA

Rukopis knjige akademika Josipa Pečarića Rasizam suda u Haagu (Zagreb, 2011., str. 410) sadrži skoro pedeset njegovih polemičkih tekstova koje je još od 1996. pisao o optužbama protiv hrvatskih generala, a objavljivao pretežito u domaćem tisku. Tekstovi su od 1996. godine pisani s opravdanom kritikom, sumnjom i skepsom u pravednost i objektivnost Haškog tribunala (u što se 15 travnja 2011. uvjerila i cjelokupna hrvatska javnost).

Presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini (24 godine) i Mladenu Markaču (18 godina), šokirala je Hrvatsku (87% pučanstva doživjelo ju je kao poniženje). Presudu su u nekim medijima manje ili više uvijeno pozdravili samo pripadnici "vučjeg čopora", te malobrojni aktivisti nevladinih organizacija koje su na hranidbenom lancu stranih neidentificiranih financijskih izvora. Međutim, čelnici parlamentarnih stranaka ali i dužnosnici EU (unatoč praksi da ne komentiraju sudske presude) otvoreno su rekli: "Haški sud trebao se baviti tim pojedincima i individualnim zločinima, a ne politikom hrvatske države. ... Sudu treba reći da se bavi pojedinim krivcima, a ne da presuđuje u povijesnim događajima" (Martin Schulz, sadašnji šef Socijalističko-demokratske frakcije u Europskom parlamentu, koji bi dogodine trebao postati predsjednikom Europskog parlamenta).

Uobičajena je praksa da se u recenziji navodi prikaz sadržaja i argumenti iznijeti u tekstu kako bi se stekao sud o relevantnosti jedne knjige za objavljivanje. Umjesto toga smatram dostatnim samo upozoriti na pristup kojim akademik J. Pečarić obrađuje teme kojima se bavi, te iznijeti nekoliko razloga zašto je hrvatskoj javnosti potrebna knjiga Rasizam suda u Haagu, te zašto je potrebno da je financiraju nadležna ministarstva.

Akademik Josip Pečarić poznati je hrvatski autor. Najplodniji hrvatski znanstvenik (s preko 700 znanstvenih radova iz područja matematike) te preko 20-ak publicističkih knjiga u kojima se bavi temama ključnim za razumijevanje stvaranja hrvatske države. U svim njegovim radovima poruka je jasna, argumentacija logički neoboriva, matematički precizna. Kada je riječ o haškim optužnicama protiv hrvatskih generala, snaga i logika njegovih teza


i argumenata kao da ima ishodište u poruci kardinala Franje Kuharića koju citira u uvodu knjige: "Razgovarajte s velikima s polazišta principa, nikada na koljenima. Principi su oružje. I zato kad Hrvatska čistih ruku i čiste savjesti nastupi pred svijetom, ona je jaka i pred jakima" (u Predsjedničkim dvorima, 29. rujna 1997.).

Upravo radi tih, načelnih razloga treba ove tekstove koji su petnaestak godina objavljivani u malotiražnim tiskovinama objaviti.

Prvo, da se vidi da uvijek postoji intelektualna alternativa nasuprot onoj "ne-principijelnoj" političkoj, koja tvrdi "nema alternative". Danas, od Haaga kao imperativa za ulazak Hrvatske u EU, odriče se ne samo EU ljevica, nego i američka politika, koja je putem svojeg veleposlanstva u Zagrebu također poslala poruku da je haška presuda hrvatskim generalima epizoda koju moramo (iako nećemo moći) zaboraviti.

Drugo, upravo zato što su se sve hrvatske Vlade, kao i stranke u Saboru, desetak godina odricale i odmicale u većoj ili manjoj mjeri od suvereniteta kao načela vođenja vanjske i unutarnje politike, upravo radi toga knjiga akademika Pečarića treba dobiti potporu iz javnih fondova kako bi bila objavljena od renomiranog izdavača. To vjerojatno neće promijeniti politiku današnjih parlamentarnih stranaka ali će biti jasna poruka o demokratizaciji javne političke scene, te jasna poruka da će se u javnosti više poštivati snaga argumenata i logika razuma, a ne psovački i egzorcistički govor mržnje lijevih radikala koji slušamo na svaki prigovor Haagu ili EU.

Treće, skoro pedeset tekstova u ovoj knjizi, pisanih od 1996. godine, dobra su podloga za raščlambu kako onoga što se zbivalo, ali isto tako i za prosudbu tko je i kada, što i kako radio – a trebalo je ili nije trebalo to raditi – na štetu hrvatskih nacionalnih interesa. Pečarićeve prosudbe danas mogu poslužiti da sažmemo naša iskustva – ne toliko s ciljem da bismo pronalazili krivce, koliko da bismo postali zreliji i mudriji u vremenima koja su pred nama. Haške presude, pa makar i prvostupanjske, nisu pridonijele nikakvu smirivanju situacije, niti su riješile bilo čiji problem, samo su stvorile nove probleme i prouzročile nove nepravde. Dobro je


poznata istina da su nove nepravde uzroci i razlozi novim povijesnim sukobima i stradanjima.

Četvrto, brzo objavljivanje ove knjige bio bi samo jedan u nizu poteza koji bi racionalizirali odnos hrvatske javnosti prema sudu u Haagu, ali isto tako i prema EU, odnosno međunarodnoj zajednici. Hrvatska je umorna od stalnih optužbi lijevih radikala da je europska budućnost Hrvatske ugrožena ako "rigidna" desnica (ponovo) dođe na vlast, te da na desnici dominiraju nepismeni, nekulturni, primitivni, itd. tipovi. Akademik Pečarić ima svjetski – u puno većoj mjeri nego hrvatski i europski ugled. Vlade zemalja članica EU iz godine u godinu sve su više desno i "desnije" od centra. Jedino je u Hrvatskoj anatema biti desničar i razlog za ekskomunikaciju. U EU to je demokratsko pravo, pravo na političku opciju. Ne želim akademiku Pečariću pripisati bilo koju političku etiketu, nego želim naglasiti da su hrvatskoj javnosti potrebni tekstovi koji će polaziti od Hrvatske kao samosvjesne europske države, i zemlje koja se za svoje postupke ne mora i ne treba unaprijed ispričavati nikome. A to je upravo polazište svih tekstova akademika Pečarića.

Peto, teza da je operacija "Oluja" rezultat udruženog zločinačkog pothvata, ili u blažoj formi, legalna operacija zloporabljena od udruženih ratnih zločinaca, može opstati u hrvatskom narodu onoliko dugo koliko su vjerodostojni argumenti i činjenice na kojima se te tvrdnje temelje. Pečarić nudi niz argumenata koji tu tezu pobijaju. Ali i tumači motive i ciljeve onih koji fabriciraju pseudodokaze. Ovu je knjigu nužno objaviti jer pridonosi kako razumijevanju povijesne istine o Domovinskom ratu, tako i razobličavanju onih kojima ta istina ne ide u prilog.

Šesto, ovu je knjigu nužno objaviti ne samo zbog prošlih, nego i budućih rasprava o prvostupanjskoj presudi generalu Anti Gotovini i generalu Mladenu Markaču. Naime, hrvatski scenaristi haških optužnica te njihovi sljedbenici (od S. Mesića do onih nevladinih organizacija koje otvoreno zagovaraju da hrvatski pravni sustav naredne tri godine treba staviti pod "protektorat" tj. monitoring) gradit će svoje teorije da oslobodilačka operacija Oluja nije kriminalizirana, ali jeste vojno i političko vodstvo na čelu s predsjednikom Tuđmanom; doslovno "to je presuda Tuđmanu i


Tuđmanovu režimu". Onemogućavanje da se ova knjiga objavi, imalo bi za posljedicu davati javni prostor samo onoj strani koja falsificira istinu, koja nije ni sposobna ni voljna slušati dokaze i protuargumente. U konačnici to znači, odreći se načela istine, samostalnosti i slobode.

Niz je razloga koji bi se još mogli navesti kao prilog potpori za sufinanciranje knjige akademika J. Pečarića Rasizam suda u Haagu. Vjerujem da su i navedeni dostatni da bi se razumjelo zašto je potrebno da ova knjiga što prije nađe svoj put do čitatelja.

Zato preporučam da nadležna ministarstva sufinanciraju tiskanje knjige akademika J. Pečarića Rasizam suda u Haagu.

Prof. dr. Miroslav Tuđman

Zagreb, 26. travnja 2011.


AKADEMIK DUBRAVKO JELČIĆ: RECENZIJA

Josip Pečarić objavio je dosad veći broj rasprava i članaka o Haškom tribunalu, u knjigama Sramotni sud u Haagu (2001.), Priznajem, Hrvat sam (2005.) i Zločinački sud u Haagu (2008.). Potaknut nedavnom presudom hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, presudom koju je – zajedno s njenim obrazloženjem – cijeli hrvatski narod s gnušanjem odbacio kao istinu i pravdu, on je sada gotovo sve njih, uz neke nove tekstove, sabrao u knjizi koju sada namjerava objelodaniti pod gornjim naslovom. Bit će to summa njegovih političkih razmišljanja, prosudbi i zaključaka o međunarodnoj sudbenoj instituciji, koja će ostati zapamćena kao školski primjer beskrupulozne političke manipulacije, kojom je ova pravosudna institucija, udaljujući se od istine i slijepa za nju, pogazila sva načela prava i pravde. O tome je već napisana obilna literatura u našoj političkoj publicistici, svakodnevno se ona i dopunjava novim prilozima, ali ta činjenica nimalo ne ugrožava značenje i perspektivu Pečarićeve knjige. Njena vrijednost proizilazi iz nje same.

Pečarić se ne ustručava nazvati svaku stvar i pojavu pravim imenom, jer želi reći istinu ne samo o agresoru i njihovim međunarodnim pokroviteljima, kao i o žrtvama tog agresora, nego i o protagonistima tih zbivanja, bilo pozitivnim bilo negativnim, ali uvijek u kontekstu vremena i povijesnih okolnosti. On ne izbjegava ni (mnogima zacijelo neugodna) pitanja i postavlja ih izravno i bez okolišanja. Ali to su većinom retorička pitanja na koja se odgovor već odavno zna. Vještina njegova pera i čvrsta, doista matematička logika daje uvjerljivost njegovim spisima i jamči vrijednost (i ove) njegove knjige. Anegdotičnost, kojoj autor također nerijetko pribjegava, povećava zanimljivost njegova pisanja (ustvari: pripovijedanja). Ali valja odmah upozoriti na specifičnost Pečarićeva stila i bitnu odliku njegove kritičnosti: ona se afirmira podrugljivošću, a ona ostvaruje ironijom i sarkazmom, što njegovim spisima pribavlja literarnu dimenziju. Time je čitateljima zajamčena draž čitanja.


Iz svega što sam naveo proizlazi da novu knjigu Josipa Pečarića preporučujem s uvjerenjem da njena vrijednost nije ovisna o trenutnoj aktualnosti. Kako svojom dokumentarnošću, tako i svojom polemičarskom osobitošću, ona će nadživjeti ovaj naš nesretni "trenutak sadašnjosti".

U Zagrebu, 21. travnja 2011.

Dubravko Jelčić


TREĆE PISMO MINISTRIMA





Kao što sam i očekivao, nisam dobio vaše odgovore na moja e-pisma od 25. i 30. travnja. Svojevremeno je prethodni ministar znanosti želio mene za člana Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju. Da bih prihvatio članstvo, zatražio je pomoć ljudi za koje je znao da su mi bliski. Tako su me uvjeravali i akademik Paar i prof. dr. sc. Matko Marušić. Pozvao me na razgovor i tadašnji državni tajnik za znanost. Dao sam se uvjeriti, ali sam mu rekao da dobro promisle o mojoj kandidaturi jer ona sigurno neće biti draga predsjedniku Vlade, kojega sam, vidljivo je i iz tekstova u ovoj knjizi, žestoko napadao zbog sluganskoga odnosa prema svjetskim moćnicima. Poslušali su me, ali me nisu obavijestili. Valjda im je bilo neugodno.

Tadašnji predsjednik Vlade sam je iskusio kamo vodi služenje nekome drugome, a ne svome narodu. Svakim danom doznajemo za nove i nove činjenice koje to pokazuju. Tako www.hrsvijet.net od 1. svibnja prenosi što talijanski tjednik Espresso piše o onoj epizodi kada je glavna tužiteljica Carla del Ponte "zaratila" i s Vatikanom zbog generala Ante Gotovine:

Ulaz u priču je depeša s WikiLeaksa koju je tada Vatikan uputio američkom veleposlanstvu pri Svetoj Stolici. Očito su Amerikanci tražili neku vrstu objašnjenja zašto papa Benedikt XVI. nije želio u audijenciji Carlu del Ponte. 'Iritantna i neodgojena' bila je Carla del Ponte kada je tražila primanje kod pape Benedikta XVI., prenosi iz depeše WikiLeaks. Naime, Carla del Ponte zatražila je u rujnu 2005. primanje kod pape Benedikta XVI. Od njega je namjeravala tražiti da pritisne Hrvatsku i hrvatsku Crkvu koji su, po njezinu mišljenju, skrivali generala Antu Gotovinu, ali je odbijena (...) Taj pokušaj pritiska na Vatikan bio je i znatno neugodniji za Carlu del Ponte. Državni tajnik Lajola odgovorio joj


je da 'njegova svetost prima samo predsjednike i ministre, a ako želite vidjeti Papu, dođite u subotu na Trg sv. Petra'.

Koliko puta sam i ja, naravno ne samo ja, upozoravao da se tako treba i ponašati predsjednik vlade jedne suverene države ako drži do sebe i do svoga naroda. A kako je to izgledalo kod nas vidljivo je iz nastavka spomenuta teksta:

Del Ponteova je nakon fijaska u Vatikanu bila izrazito bijesna. Iskalila se i na tadašnjem premijeru RH Ivi Sanaderu, piše Večernji list. Bezobrazno ga je pozvala na red i upitala ga jesu li hrvatske vlasti na raspolaganju za istraživanje po franjevačkim samostanima. Sanader je, naravno, odgovorio da je. I pokrenuo pretrage u RH, ali su one po franjevačkim institucijama obavljene i u BiH.

A tko je bila osoba koja je "pozvala na red" predsjednika Vlade, vidi se iz istog teksta:

Del Ponte se potom bila požalila i Amerikancima. U razgovoru s tadašnjim direktorom CIA-e, Georgeom Tenetom, on joj odgovara nepristojno, no jasno: 'Gledaj, Madame, za to što ti misliš boli me k... .

Naravno, ne mislim da Vlada može nastupiti nepristojno, ali ima puno drugih načina, zar ne? Osobno nisam nikada tajio da mi je mučno od takvog ponašanja hrvatske vlasti. A divljenja je vrijedno vidjeti u istom tekstu kako se tada ponašao general Gotovina:

Ubrzo nakon uhićenja Gotovine, Carla del Ponte uporno je od upravitelja zatvora u Scheveningenu tražila da joj Gotovina dopusti posjet. Gotovina nije dopuštao. Potom je u ožujku 2006. Carla del Ponte zatražila od branitelja Grega Kehoea da u pritvoru nagovori Gotovinu da javno poruči kako ga je skrivao Vatikan. Carla je i dalje imala velikih problema s Vatikanom jer se pokazalo da je lagala kada je Vatikan optuživala da Crkva skriva Gotovinu. Sada je htjela da Gotovina prikrije tu laž. Tko zna što bi dala zauzvrat, no Gotovina ju je 's gnušanjem odbio', tvrde branitelji.

Odavno sam već konstatirao da su nam najbolji ljudi u Haagu. I ovo nam to pokazuje.

Osobno bi mi bilo drago da se i vi, hrvatski ministri, ponašate dostojanstveno kao general Gotovina. Ali, vi birate vlastiti put, i ja


ne bih želio da zbog mene, pa ni moje knjige, imate bilo kakve neugodnosti. Jasno mi je bilo kada sam vam i pisao prethodna pisma da ćete odlučiti onako kako mislite da je najbolje za vas. Kada ste jednom prihvatili slijediti put koji je trasirao Ivo Sanader, teško možete skrenuti s njega. Kada se bivši ministar znanosti nije usudio predložiti nekoga tko se ne sviđa njegovom predsjedniku Vlade, kako biste se vi smjeli suprostaviti nekome daleko moćnijem?

Vjerojatno niste ni pogledali moju knjigu. Da jeste, shvatili biste poruku koju stalno ponavljam u njoj. Postoji netko moćniji! Pisma sam vam poslao uoči proglašenja pape Ivana Pavla II. blaženim. U knjizi često puta ponavljam da je on za nas rekao da smo "narod nade". Sada smo po presudi suda u Haagu nešto kao zločinački narod nade. Kakvi su tek drugi narodi, ako smo zločinački narod mi koji smo našem blaženiku narod nade? U svezi s time pogledajte što je za nas rekao (puno puta ponovljeno u knjizi) bivši francuski vojni biskup!

Jesu li mislili da će umanjiti svetost Ivana Pavla II. Zato što je nas, zločince, proglasio narodom nade? Naravno da ne. Toliko glupi baš i nisu. Jasno im je zašto smo Svetom Ocu bili narod nade. Pa to nam je i sam poručio kada je za svoj stoti posjet izabrao baš posjet narodu nade. A prva poruka, ona u Dubrovniku, bila mu je ona o slobodi. Danas je mnogima postalo jasno ono o čemu sam više puta pisao i što možete naći u ovoj knjizi, da sud u Haagu uvodi novi svjetski poredak u kojemu sloboda nije jednaka za sve. A zar to nije rasizam?

S poštovanjem,


P.S. Nadam se da prije dva dana nasljednik Carle del Ponte nije došao samo "pozvati na red" predsjednicu Vlade. Ili je to samo pusta nada. Pogledajte tekst na portala hakave.org: Sastanak Kosor – Brammertz ili najava novog progona hrvatskih branitelja i Hrvatske.


UMJESTO PREDGOVORA RASIZAM SUDA U HAAGU

Početkom mjeseca pronašao sam na MathSciNetu objavljen članak meni zanimljivog naslova. Ispostavilo se da je rad posvećen mom 60-om rođendanu, ali što je bilo mnogo zanimljivije – rad je predstavljao osvrt na jedan dio mojih istraživanja. A objavljen je u časopisu Matematičkog instituta Češke akademije znanosti i umjetnosti, dakle radilo se o znanstvenom radu. Ne dešava se često tako nešto nekom znanstveniku pa sam kolegama na Fakultetu, matematičarima i članovima moga razreda u HAZU 9. travnja ove godine poslao taj rad:

Šaljem vam rad 'Accentuate the negative', Math. Bohem. 134 (2009), no. 4, 427-446. koji je napisao Peter Bullen, profesor emeritus sa Sveučilišta u Vancouveru. Možda će vas zanimati. Bog, J.P.

A onda je došla presuda u Haagu. Podsjetila me na onu nesretnu državu iz koje smo se u krvi oslobodili. Zato sam 17. travnja poslao i sljedeće e-pismo:

S obzirom da je ovaj rad izazvao zanimanje nekih članova Fakultetskog vijeća, mislim da trebam dati još neka pojašnjenja. Prije svega, iako je rad iz 2009. tek sam nedavno primijetio da je tiskan, pa sam zamolio profesora Bullena da mi ga pošalje. Iznenadio sam se da je i taj rad posvetio mom 60-om rođendanu, s obzirom da je bio pozvani predavač na konferenciji u Trogiru, a tada je sam odlučio govoriti i pisati o mom radu. Taj rad je u prilogu, gdje ima puno više objašnjenja oko njegove veze s mojim radom.


S druge strane možda nas to ne treba iznenaditi kada znamo da su sredine njegovo glavno područje rada i da je iz tog područja objavio 3 monografije: dvije s profesorima Mitrinovićem i Vasićem, a posljednju samostalno. U ovoj posljednoj ja sam najcitiraniji autor (preko 100 radova i 7 monografija). Međutim, meni je bila neobično važna njegova podrška u samom početku – za što on i ne zna. Naime, velikosrpska (nacistička) politika krenula je u Srbiji mnogo prije Miloševića. Tako sam ja imao cijeli 'rat' da bih doktorirao. To je trajalo više od dvije godine (niz predavanja – napada na moj rad – na kraju sam pobijedio tako što sam oborio doktorat glavnog napadača:) ) To su bili teški trenuci, a tada sam od profesora Bullena, koji nije znao nista o tome, dobio razglednicu iz Australije u kojoj me obavještava da je o mojim rezultatima s negativnim težinama držao tamo predavanje. Još tada je držao predavanje o onome o čemu je pisao u ova dva rada! Možete zamisliti koliko mi je to tada značilo. Dok su u Srbiji držali predavanja da ne vrijedi to što radim, dotle je pravi stručnjak držao predavanja po svijetu o mojim rezultatima.

Pozdrav, J. Pečarić P.S. Zahvaljujem članovima FF-a koji su mi se javili povodom rada u Math. Bohemici.


Poslije sjećanja na tu državu misli su se okrenule sudu u Haagu. Zato sam im 19. travnja napisao još jedno pismo:

Zahvaljujem se dragim kolegama akademicima Mardešiću i Kallayu što su pročitali Bullenove članke. Čini mi se da nisam slučajno u ovo vrijeme pronašao drugi rad profesora Bullena. Tako su me ponovo podsjetili kakva je bila tvorevina bivša država i zašto su je zvali Srboslavija. Dakle, profesor Bullen u najnovije vrijeme objavljuje dva rada o samo nekim rezultatima iz mog doktorata, a ja sam dvije godine imao tešku borbu da uopće doktoriram. Ako ste pažljivije pročitali rad iz MIA-e primijetit ćete da je za rezultat na početku str. 688 rekao kako je to važan rezultat i komentirao činjenicu što ni u mojim ni u njegovim knjigama dokaz tog rezultata nije dan. Zapravo u radu u Math. Bohem. on daje dokaz tog rezultata za n=3. Naravno to je zato što dokaz nije jednostavan. Međutim, dvije druge stvari su posebno zanimljive u vezi ovog rezultata. 1. Taj rezultat poopćava jedan rezultat koji su dobili američki matematičari Barlow, Marshall i Proshan 1969. g. U matematici se često poopćavaju razni rezultati. Po pravilu su poopćenja složenija. Vrlo rijetko imamo obratno: poopćenje je jednostavnije od onoga sto je poopćeno. A to je ovdje slučaj: Sama nejednakost je jednostavnija, a umjesto tri njihove grupe uvjeta, ovdje imamo samo jednu koja je jednostavnija od svake od te tri njihove ponaosob! 2. Zato mi je bilo jasno da vjerojatno neću više imati takvo poopćenje pa sam izabrao i mjesto gdje ću to objaviti. Vjerujem da pogađate gdje sam to objavio. Naravno u Zagrebu (Glasnik Matematički). U Glasniku sam objavi više radova o toj nejednakosti i srodnim nejednakostima! Znao sam da bi bilo mnogo bolje da to objavim u nekom poznatijem svjetskom časopisu ali meni je bilo važno to objaviti u Zagrebu.


Jednostavno, nisam očekivao da ću biti tu profesor (znate da sam se prvo pokušao vratiti u moj Kotor), a želio sam da ono najbolje što sam dao bude objavljeno u Hrvatskoj. Pa i po cijenu da to znači da puno kolega neće uopće znati za to! Treba se uvijek ponositi s onim što jesmo. Kardinal Franjo Kuharić (na susretu u Predsjedničkim dvorima, 29. rujna 1997.) kaže: Razgovarajte s velikima s polazišta principa, nikada na koljenima. Principi su oružje. I zato kad Hrvatska čistih ruku i čiste savjesti nastupi pred svijetom, ona je jaka i pred jakima. Danas svi govore kako je našim generalima i našem narodu načinjena velika nepravda. Poštujemo li naputak našega kardinala, možemo li biti jaki pred jakima ako ne kažemo da se radi o zločinu i prema generalima i prema cijelom našem narodu. Jer ne radi se o nepravdi. Ono što je u Haagu učinjeno, a po naputku tih jakih je čisti rasizam. A rasizam je zločin. Treba li to objašnjavati: Svaki narod ima pravo i obavezu (i po međunarodnom pravu i po Ustavu) da oslobodi okupirani teritorij svoje države. To je i učinjeno. A onda nam ti jaki (preko Haaga, a i izravno) poručuju: Da, to pravo imaju svi narodi, ali vi Hrvati niste učinili to zato, već zato da biste istjerali Srbe. Jer vi ste genocidan narod! Što bi drugo mogao biti razlog za tako izopačeni način razmišljanja. Ako to nije rasizam, priznajem, ja doista ne znam što je rasizam. Istina, to može biti i određeni stadij psihičkih poremećaja, ali teško je vjerovati da to ovdje može biti slučaj. Drago bi mi bilo čuti kako vi to kvalificirate. Nadam se da mi nitko neće pričati o engleskoj politici i njihovim interesima. To je samo objašnjenje zašto se služe rasizmom! Sve vas puno pozdravlja, Joško


Već 20. travnja imali smo redovitu sjednicu Razreda. Govorilo se i o presudi i zaključili smo da HAZU treba predvoditi narod u osudi.

Doista je žalosno gledati kako u Hrvatskoj i dalje raspravljaju o brijunskim transkriptima. Jer su na sudu u Haagu protumačili da je predsjednik Tuđman mislio etnički očistiti – sada već po presudi – državu Krajinu. To što su ti koje je trebalo protjerati sami otišli – nije važno. To što su imali razloga za bijeg jer su prethodno etnički očistili okupirani hrvatski teritorij – nije važno. Valjda zato što su im u tome pomagali UNPROFOR-ci.

To što su ti, koje je Tuđman navodno htio protjerati, spremali napraviti genocide u Bihaću i pobiti 150 000 nuslimana – nije važno. Dapače, to što je Hrvatska vojska zaštitila od progona 150 000 muslimana im je očito zločin. Ni oni im nisu ljudi jer je kriv Tuđman što je planirao protjerati te koji su trebali – kao u Srebrenici – pobiti tolike muslimane! Jasno je stoga zašto su dopustili pokolj u Srebrenici! Danas imamo visoke presude onima koji su spriječili još veći zločin u Bihaću! (Da se radi o rasizmu svjetskih moćnika ukazao sam još u članku: "Franjin neoprošteni terorizam", Fokus, 20. kolovoza 2004. Taj tekst je dan u završnom dijelu knjige!)

Rasistima je najveći zločin ako spriječiš zločine koje su oni odobrili! Zato oni već godinama pokušavaju pronaći "dokaz" da je zapravo Tuđman imao genocidnu namjeru – i za to trebaju svi odgovarati. Doista, čini se da je Staljin bio amater prema sucima u Haagu i njihovim gazdama. Njegovi krvnici su osuđivali pojedince zbog onoga što su ovi mislili. Suci u Haagu to čine cijelom jednom narodu.

Često sam znao reći: Možemo ići u EU pod jednim uvjetom – neka nam se ispričaju zato što su sudjelovali u nacističkoj velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku.

Očito sam pogriješio što sam koristio prošlo vrijeme.

Zato mi samo ostaje složiti se s Ivicom Marijačićem koji u Hrvatskom listu od 21. travnja 2011. kaže:

Što se mene tiče, do prošlog petka u podne, još je EU u mojim očima, uz premnogo tolerancije, imala nekih izgleda, no od


trenutka kad je sudac Orie izrekao presudu Gotovini i Markaču, dva i pol puta veću nego srpskome monstrumu s Ovčare Šljivančaninu, EU je za mene – mrtva. Može biti onakva ili ovakva, sva od zlata i bisera, ali ona je za mene smrt života, pravde, poštenja i istine. I smatram da ni jedan Hrvat i ni jedan čovjek, ako je Hrvat i ako je čovjek, nema pravo i ne smije nikada oprostiti toj Europi strašnu cijenu koju je naplatila od Hrvatske. Od sada pa na vijeke!1

22. travnja 2011.

1 U članku "Jesu li važniji ljudi ili ljudska prava?" Dom i Svijet, Informativni tjedni prilog za iseljenike, br. 118 – Večernji list (inozemno izdanje), 22. srpnja 1996. ukazao sam na činjenicu da su europske zemlje takve da se moglo i očekivati ovakvo ponašanje onih koji ih predstavljaju: "Da, očito je kako su hrvatski standardi mnogo viši od standarda europskih zemalja. Pa nama su ipak važniji ljudi nego ljudska prava. Nama je problem što je u Rusiji pobijeno onoliko mnogo ljudi, a ne ima li negdje ili nema smrtne kazne. Mi smatramo da se treba pridržavati svojih odluka i primjenjivati ih ravnopravno na sve. A ne, recimo, donositi silne rezolucije o tome da se neće priznati rezultati etničkog čišćenja. A onda prisiliti žrtve da to moraju učiniti. Naravno, u BiH. U Hrvatskoj je nešto sasvim drugo. Tamo se samovoljni odlazak Srba iz Hrvatske proglašava – etničkim čišćenjem.

Hrvati bi, ali u kakvu Europu Vratimo se zato Papinoj poruci. Ne treba bezglavo juriti u ralje neobuzdanog liberalizma. Ne treba se spuštati na "europske standarde". Volimo i dalje ljude, njihovu slobodu. A ne samo njihova "ljudska prava". Sačuvajmo svoju dušu. Dobro je primijetio gosp. Stadler da "postoje Hrvati koji rado ne bi u Europu". Podsjetio me na jednu moju raspravu s nekoliko naših liberalnih novinara. Rekli su mi da sam ja protiv Europe. I priznao sam. Zaista sam bio protiv takve Europe, Europe po mjeri Engleske i Francuske."


"CIVILIZIRANI" SVIJET PRESUDIO SAM SEBI!

Najnoviju presudu suda u Haagu besmisleno mi je komentirati. Pa o njoj ponajbolje govore naslovi mojih knjiga:

Sramotni sud u Haagu, Zagreb, 2001. Priznajem, Hrvat sam! Zagreb, 2005. Zločinački sud u Haagu, Zagreb, 2008.

sud je samo potvrdio da sam bio u pravu kada sam tim knjigama dao takve naslove.

Drugim riječima, nisu osudili hrvatske junake, već sami sebe.

O hrvatskim političarima koji su im u tome pomogli, također ne treba trošiti riječi. O njima ponajbolje govori naslov knjige:

J. Pečarić i M. Kovačević, Kraj vremena veleizdajnika?, Zagreb, 2009.

Zar sam narod na izborima nije dao odgovor na upitnik iz naslova? Veleizdajnicima je u Hrvatskoj danas mnogo, mnogo bolje!

Zašto je to tako? Ne znam.

Možda bih razumio kada bi mi netko suvislo objasnio zašto sam bio pozvan da govorim na prosvjedu u Splitu prilikom uhićenja generala Gotovine. Kada sam stigao u Split, nije mi dozvoljeno govoriti. Evo tog govora, koji nisu htjeli objaviti ni u "Hrvatskom listu":

Neodržani govor akademika Josipa Pečarića u Splitu 11. prosinca 2005.

Oprostite mi, ali moram na početku iskazati svoj ponos što su oni koji su najzaslužniji što imamo svoju državu – hrvatski branitelji – pozvali mene, hrvatskog akademika, da govorim na ovom veličanstvenom skupu potpore najslavnijem hrvatskom generalu i vojskovođi Anti Gotovini.

Lisice na njegovim rukama su lisice na rukama svih Hrvata. To su lisice na ponosu i dostojanstvu hrvatskog naroda!


Mnogi se i danas pitaju: Kako je to moguće? Kako je moguće hapsiti i osuđivati one koji su davali svoje živote za slobodu svoga naroda i svoje domovine jer takvi su oduvijek bili najviše poštovani. Svugdje, i to ne samo u svom narodu. Na primjer, zapovjednik NATO-a, general Clarke, rekao je u Zagrebu 1998. godine, dakle iste godine kada su se u Haagu počeli zanimati za generala Gotovinu:

'Znadete, jako cijenim vaše oružane snage, čak sam bio veliki obožavatelj general-pukovnika Gotovine u njegovim operacijama prije nekoliko godina.'

Zato je reakcija Oca hrvatske države, akademika Franje Tuđmana, na zahtjev iz Haaga u svezi s generalom Gotovinom bila je reakcija vođe jednog ponosnog i dostojanstvenog naroda:

Vlada tada traži od Vijeća sigurnosti da odgovori može li sud, koji je osnovalo Vijeće sigurnosti, procesuirati vojne akcije koje je isto to Vijeće sigurnosti u dvije svoje rezolucije oglasilo legitimnima, dozvoljenima i oslobodilačkima, tj. može li se dogoditi presedan da jedna oslobodilačka akcija i njezina oslobodilačka vojska odgovaraju za oslobađanje okupiranog dijela svoje zemlje! Vijeće sigurnosti nikada nije odgovorilo hrvatskoj Vladi i sukladno tome u vrijeme Tuđmanove vlasti ni jedan hrvatski general nije bio procesuiran.

Tuđman – najveći državnik s kraja dvadesetog stoljeća – morao je učiti Vijeće sigurnosti nešto tako očito.

Problem je u tome što hrvatski Domovinski rat nije izravna posljedica velikosrpske agresije, nego su u toj agresiji i izravno i neizravno sudjelovale i najmoćnije države tzv. demokratskog svijeta.

Izgubivši rat protiv Hrvatske vojske, svjetski moćnici su se okrenuli onom o čemu je davno pisao kineski filozof i pisac Sun Tzu:

Najveća umjetnost je slomiti otpor neprijatelja bez borbe na bojnom polju. Samo indirektna metoda može jamčiti pravu pobjedu (...) Iskoristite rad najnižih i najodvratnijih ljudi. Širite nejedinstvo i svađe među građanima neprijateljske zemlje (...) Poništavajte sve vrednote. Budite velikodušni s ponudama i poklonima da biste


kupili informacije i suradnike. Svugdje smjestite svoje ljude. Nemojte štedjeti ni u novcu, ni u obećanjima, jer to donosi visoke kamate.

A ljudi, koje je Sun Tzu opisao kao najniže i najodvratnije, ima u Hrvatskoj puno. Na to su nas upozoravali i Šenoa i Matoš i Šegedin i Tuđman.

"Trećejanuarska" vlast počinje s tzv. detuđmanizacijom, tj. obračunom s Tuđmanovim djelom koje je "milenijska sreća Hrvata" kako reče akademik Novak. Počinje s obračunom sa svime što je hrvatsko, a u prvom redu s onim najvrednijim – onima koji su uz Tuđmana najzaslužniji što imamo Hrvatsku: hrvatskim braniteljima i ratnim ministrom Gojkom Šuškom.

Ta vlast omogućava podizanje optužnice protiv generala Gotovine, optužnice koju su zajedno sastavili predstavnici poraženih strana u vojnom dijelu Domovinskog rata: Carla del Ponte ispred poraženih svjetskih moćnika i Savo Štrbac ispred poražene velikosrpske soldateske. Vijeće sigurnosti, koje svojim embargom na uvoz oružja, tj. oduzimanjem hrvatskom narodu pravo na samoobranu, sve to oduševljeno pozdravlja izjednačavajući heroja obrambenog rata s onima koji su vršili genocid u BiH, a koje su svjetski moćnici nagradili dajući im državu u državi.

Ali detuđmanizacija, a time i slanje hrvatskih generala u Haag nije mogla uspjeti sve dok je državotvorni dio hrvatskog naroda bio jedinstven. Svjetskim moćnicima je bila neophodna detuđmanizacija HDZ-a.

I stvoren je današnji HDZ. Pitam vas:

"Ima li razlike između Sanadera i Mesića?"

Ustvari to je naslov moga teksta objavljenog u srpnju 2003., dakle prije dolaska ovog HDZ-a na vlast. Moj odgovor je dan u podnaslovu:

"Mesić je uzor Sanaderu!"


Tek takav podoban HDZ mogao je po svjetskim moćnicima doći na vlast. I to sam predvidio rečenicom:

"Kad gazda mijenja slugu, uvijek nađe boljeg slugu!"

Ono što nije mogao sluga Račan, mogao je bolji sluga – Sanader. Sanaderova vlast izravno sudjeluje u hvatanju generala Gotovine. Izravno sudjeluje u stavljanju lisica na ponos i na dostojanstvo našeg naroda.

A lisice na rukama našeg generala Gotovine označile su ulazak u posljednju fazu Domovinskog rata.

Sadašnja vlast nam kaže kako joj trebamo dati povjerenje jer zna što treba činiti da bi se obranila istina o Domovinskom ratu i kako na tome već radi.

Crkva u Hrvata im – koliko čujemo – vjeruje.

Možemo li i mi, a da ne zatražimo odgovore na neka jednostavna pitanja?

Zašto je obnovljeno suđenje u slučaju "Lora" s obrazloženjem kako nije bilo omogućeno srpskim ratnim zločincima da svjedoče protiv hrvatskih branitelja?

Zašto hrvatska vlast protuzakonito uhićuje hrvatskog novinara Josipa Jovića, a Sanader protestira kada sud donosi pravovaljanu presudu ideologi jugoslavenstva zbog kleveta? Pritom javno izjavljuje da neće poštivati odluke hrvatskog sudstva i time se otvoreno ruga hrvatskoj državi.

Zašto se u Haagu sudi hrvatskim novinarima?

Zašto unatoč Deklaraciji o Domovinskom ratu, iz koje je razvidno da Hrvatska nije agresor na BiH, ni bivša ni sadašnja vlast nisu reagirale kada je u Haagu zbog toga Dario Kordić optužen i jedino zbog toga osuđen na 25 godina. Hoće li braniti danas i generala Gotovinu tako kako su nas branili od lažnih optužaba za agresiju Hrvatske na BiH?

Hoće li Gotovinu braniti s onom hrabrošću koju su pokazali ne usuđujući se zapaliti svijeću na grob Gotovinina ratnog ministra Gojka Šuška pa čak i na dan kada smo slavili desetu obljetnicu veličanstvene "Oluje"?


Tko je iz vlasti falsificirao, tj. naredio falsificiranje brijunskih transkripata i poslao ih sudu u Haagu iz ureda nedostojnog Tuđmanova nasljednika?

Zašto je sadašnja vlast potvrdila da su očito falsificirani brijunski transkripti vjerodostojni?

Kada čujemo odgovore na ova i slična pitanja tek tada ćemo znati želi li sadašnja vlast doista obraniti generala Gotovinu, hrvatski Domovinski rat i hrvatsku državu. Ako ne dobijemo zadovoljavajuće odgovore svako od tih pitanja, nema dvojbe da su samo još bolji sluge onima koje smo pobijedili u oružanom ratu, a kojima samo trebaju osigurati konačnu pobjedu.

Istina, ima i nešto dobro u optužnicama suda u Haagu. Tim optužnicama optuženi smo izravno i svi mi. Svi smo mi dio "zločinačke organizacije" na čelu s Tuđmanom, Šuškom, Bobetkom, Gotovinom, Kordićem, Praljkom... A priznat ćete – lijepo je biti u tom društvu. Hvala sudu u Haagu i svima koji ga podržavaju što imaju tako visoko mišljenje o nama. Duboko žalimo što nas se sve ne može pozvati u Haag, već samo ponajbolje među nama, iako bi to željeli i mi, i oni.

Hvala Ti, generale Gotovina, što si svojom žrtvom odgodio završnu operaciju u Domovinskom ratu. Nadam se da si dao dovoljno vremena našim ljudima da shvate pred kakvom pogibelji se nalazi naša država. Žele je proglasiti državom nastalom na zločinu, a zna se da takva država ne može postojati. Pobjedio si, generale, u svim bitkama. Sigurno ćeš, zajedno sa svojim narodom, pobijediti i u ovoj!

Zašto sam generalima i drugim braniteljima u Splitu tada bio nepodoban?

Odgovor je jednostavan: pa i oni su dio mog hrvatskog naroda o kojemu Thompson pjeva u pjesmi Kletva kralja Zvonimira:

Jučer gledam sliku naroda baca cvijeće po herojima

a već sutra pobjednike sude prodaše ih za Judine skude

15. travnja 2011.


15 GODINA PONAVLJANJA ISTOGA: JE LI BILO UZALUD? SRAMOTNI SUD U HAAGU

Nedavno mi je pisao jedan kolega iz SAD-a. Dobio je poziv za sudjelovanje na jednom kongresu u tzv. Jugoslaviji. Pitao me je što treba činiti jer on ne bi išao ako nije pozvan ili ako osjeća da ne treba ići. Međutim, samu činjenicu što razmišlja o odlasku opravdao je time da su u ovom strašnom ratu zločine vršile sve strane. Napisao sam mu da se u svakom ratu zločini vrše na svim stranama, ali u ovom ratu, kao i u II. svjetskom ratu, jedna strana je to imala kao svoju politiku, tj. ta strana je vršila genocid, a druga strana je bila žrtva. U kasnijim pismima to više nije spominjao. Vjerujem da je shvatio poruku.

Prisjetimo se Hiroshime i Nagasakija

Nedavno je Maja Freundlich u članku "Licemjerni pokus u Haagu" (Hrvatsko slovo, 15. ožujka 1996.) sjajno analizirala činjenicu kako je svijet, poslije II. svjetskog rata, u Nürnbergu sudio onima koji su izvršili genocid u tom ratu, tj. kako su žrtve sudile zločincima, a danas su ti isti, koji su ravnali suđenjem u Nürnbergu, političkom ucjenom nas priječili da pobjedonosno završimo ovaj rat, i da mi, kao žrtve, sudimo zločincima za izvršeni genocid.

Naravno, to ne znači da i žrtve nisu vršile zločine. Pa cijeli gradovi su u Njemačkoj za vrijeme II. svjetskog rata sravnjeni sa zemljom, a da i ne spominjemo Hiroshimu i Nagasaki gdje su atomskim bombama učinili ono što su učinili. Koliko je djece, žena i uopće civila bilo u tim gradovima. Koliko ih je ubijeno, osakaćeno? Tko pita jesu li naredbodavci za ta djela ratni zločinci? Tko pita jesu li zločinci i oni koji su naredili osnivanje logora za Nijemce i Japance u SAD-u ili Australiji? Znate li uopće za bilo koga tko je na pobjedničkoj strani, tj. na strani žrtava, odgovarao za zločine u tom ratu? Nitko. Jednostavno je preneseno pravilo "ubojstva u samoobrani". Oni nisu krivi. I zaista, nemoguće je u


ratu ne vršiti i zločine, pogotovu kada si izložen genocidu. Tko može osuditi naše ljude kojima su silovali, čak i male djevojčice, žene, pa i majke, i prisiljavali ih da to gledaju, za eventualne zločine koje su u tako okrutnom ratu kasnije i učinili. A da ne spominjem poznate srpske logore za silovanja i druge zločine, vjerojatno nezapamćene u povijesti. Jer, u ovom ratu Srbi su nadmašili samog vraga. Dok ovaj kupuje ljudske duše, Srbi su našli način kako ubiti dušu u ljudima. Pa ako u samoobrani možeš ubiti, što je opravdano kada nad tvojim narodom vrše genocid? Da zaista, tko uopće zna kako odgovoriti na genocid. Po svjetskim normama taj isti svijet treba spriječiti genocid i kazniti počinitelja. Ali što ako svijet smatra da to nije njegov interes? Moraš se braniti kako god znaš, a za eventualne zločine koje si izvršio, odgovoran ne možeš biti. Eventualnu odgovornost snose samo oni koji su to mogli spriječiti, ali nisu htjeli! Ali ipak, kao što vidimo, našim ljudima će suditi sud u Haagu! Po onome "kadija te tuži, kadija te sudi" oni nisu osnovali taj sud da bi sudili sebi samima! A trebali su!

"Ubojice, ubojice!"

I zato je zaista moguće da se u Haagu sudi žrtvama u ovom ratu. Ali zašto je to moguće? Zašto nam nisu dozvolili da zaista sve bude kao u Nürnbergu, dakle, da žrtva pobijedi a potom da sudi? Kako je moguće da uopće razmišljaju, kad već razmišljaju o Hrvatima – navodnim zločincima, dok nisu pozvali pred sud "balkanskog krvnika", Slobodana Miloševića? Odgovor je jednostavan, a krije se u pitanju: jesu li samo Srbo-Crnogorci krivi za učinjeni zločin? Odgovor svi znamo, a znaju ga još bolje oni isti koji su koncipirali sud u Haagu, takvim kakav jest. I njihov udio u srpskom genocidu je neizmjeran. A da žrtve znaju za to mogli su se uvjeriti prigodom posjete generalnog sekretara UN-a Sarajevu. Sjećate li se što su im Sarajlije vikale. "Ubojice! Ubojice!" S pravom! Ali to "Ubojice! Ubojice!", nije se odnosilo samo na visoke dužnosnike UN-a. To se odnosilo i na vodeće ljude svjetskih velesila koje su odobrile Srbima činiti ono što su ovi činili. I ne samo odobrili, već i pomagali! I to tako da su uveli famozni "embargo na uvoz oružja", što je ustvari bila zabrana žrtvi da se naoruža (ne zaboravimo – embargo je uveden kada je žrtva bila


Hrvatska). U stvari, zabranili su žrtvi braniti se, ukinuli joj pravo na samoobranu. To je sigurno bila jedna od najmonstruoznijih odluka svjetske zajednice u povijesti. Da, zaista: "Ubojice! Ubojice!" Druga, jednako tako monstruozna, bila je organiziranje rata između samih žrtava: hrvatsko-muslimanski rat u BiH. Sjetimo se, neposredno prije početka tog rata američka veleposlanica SAD-a pri UN-u, gđa Madeleine Albright, na CNN-u je izjavila da će rješenje sukoba u BiH biti u skladu s interesima saveznika (to je prenijela i emisija "Slikom na sliku"). A jasno je kakvi su interesi Velike Britanije i Francuske bili u tom trenutku: Srbima – što su osvojili, a muslimane, kao najveće žrtve, treba namiriti. Na račun koga? Pa ostali su samo Hrvati! I sve vrijeme rata Srbi su zaista imali moćne zaštitnike. I Velika Britanija je tada uspješno izrežirala taj sukob. Zašto su im pomagali? Pa sve je bilo u cilju očuvanja njihovog užasnog čeda zvanog "Jugoslavija". Srbi su za njih samo ljudi koji su kao njihovi sluge vršili prljave poslove u zaštiti njihovih interesa. A za to trebaju plaću. Istina, Srbi nisu dobili plaću koliko im je obećano, ali dobili su je. U BiH je tridesetak posto Srba dobilo 49% teritorija. I tako su oni, koji su po svjetskim načelima za učinjeni genocid trebali biti kažnjeni, za taj isti genocid nagrađeni! "Agresori" su ustvari Hrvati koji su krivi za smrt Jugoslavije, a Srbi su bili branitelji. Jednostavno zar ne? Naravno, to nije bilo tako jednostavno objasniti njihovim narodima. A pojavio se i predsjednik Clinton, kao i republikanci u Kongresu SAD-a, kojima taj kut gledanja "nije bio baš najjasniji", pa su im pomrsili račune. Istina, ne potpuno. Ipak su saveznici i zajedno vladaju ovim svijetom. A onaj tko vlada svijetom mora plaćati svojim slugama za prljave poslove koje vrše za njih. (U ovom su slučaju to bili Srbi.) Kada ne bi plaćali, pa tko bi im ubuduće radio takve poslove? Zato tim svjetskim moćnicima treba "jednaka krivnja" svih strana. Kada su svi krivi, mogu malo i oni biti. (A vjerojatno su im Srbi krivi samo zato što ono, što im je odobreno činiti, nisu uspjeli, a pogotovo ne za odobrenih 15 dana.)

Hrvati sačuvali enklave, a nisu smjeli

Zato nas je predsjednik Tuđman stalno i upozoravao da "živimo u tom i takvom svijetu". Jednostavno, Hrvatska je mala zemlja koja


ne može stalno udarati glavom u zid. Hrvatsku smo stvorili upravo zato što to nismo radili i samo zato što smo se usprotivili tek onda kada su bitni hrvatski nacionalni interesi bili ugroženi. Dakle, kada je u pitanju bilo samo stvaranje države, Maslenički most, opstojnost Hrvata u BiH (dakle njihova ravnopravnost). Sud u Haagu nije takvo pitanje.2 A ne zaboravimo na ono što je Hrvatski sabor upozorio ministar Šušak – u Haagu će suditi onim Hrvatima koji su sačuvali hrvatske enklave u srednjoj Bosni. Dakle, onima koji su pomrsili račune velikima i njihove planove da sve riješe na račun hrvatskih nacionalnih interesa. Zbog tih istih interesa oni svjesno idu u Den Haag.

Uostalom, kao što su mnogi u ovom ratu dali svoj život na oltar domovine. Sudit će im se u ime onih koji nisu htjeli sačuvati neke druge enklave – enklave za koje su se obavezali da će ih sačuvati. No, oni su sačuvali svoje enklave. A nisu smjeli! Za nas Hrvate i sve ljude svijeta kojima je moral ispred interesa, njihovo suđenje nije suđenje njima. Njihovo suđenje je suđenje međunarodnoj zajednici – svima onima na koje se odnosilo ono sarajevsko: "Ubojice! Ubojice!"

Dom i svijet, Informativni tjedni prilog za iseljenike, br. 102, Večernji list (inozemno izdanje), 3. ožujka 1996.

2 Razvoj događaja je opovrgnuo ovako mišljenje, ali taj razvoj je uvjetovan bolešću predsjednika Tuđmana i time da su svjetski moćnici poslije njegove smrti uspjeli dovesti na vlast svoje poslušnike.


U HAAG S NJIM!

Kako reagirati na besmislene napade iz svijeta, to se očito kod nas ne zna. I poslije toliko godina opet čujemo i čitamo o susretu predsjednika Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu i o navodnoj podjeli BiH. Upravo činjenica da te priče postoje do današnjih dana, pa sve dotle da stižu i iz Haaga, pokazuju koliko je besmisleno objašnjavati nelogičnost takvih tvrdnji iz jednostavnog razloga što su takve priče dio političkog folklora. Naime, domaći će ih jugonostalgičari i svjetski moćnici stalno koristiti bez obzira na argumente dok god imaju nade vratiti nešto što liči na Jugoslaviju, ili pak zato što treba kazniti (dakle smijeniti s vlasti) one koji su najodgovorniji za rušenje tog njihovog čeda.

Mnogo je djelotvornije rugati im se! I doista, kada sam god bio u prigodi diskutirati o "podjeli BiH" – rugao sam se. I bilo je djelotvorno. Tako sam prošle godine, povodom moje knjige Srpski mit o Jasenovcu i razgovora koji sam imao s dr. Milanom Bulajićem na Radiju Slobodna Evropa, davao intervju za jedan zagrebački tjednik. Njihova novinarka je htjela zbog rata u BiH izjednačiti predsjednike Tuđmana i Miloševića. Upitao sam je:

– "Znači Vi mislite da su Tuđman i Milošević dijelili BiH u Karađorđevu?"

– "Da", odgovorila je.

– "Dakle, i Vi spadate u one koji vjeruju kako je Milošević dobar čovjek!"

– "Ne, to nisam rekla. Odakle Vam tako nešto?".

– "Pa Vaša tvrdnja o podjeli BiH istovjetna je tvrdnji da je Milošević dobar čovjek."

– !?

– "Kako Vi zamišljate razgovor u Karađorđevu? Vjerojatno ovako: Kaže Slobo Franji: 'Znaš Franjo, ja Ti imam toliko i toliko aviona, toliko i toliko tenkova, toliko i toliko teške artiljerije, toliko i toliko…. . A Ti, ono, imaš nekoliko stotina kalašnjikova koje ste, ono, skoro prokrijumčarili preko Mađarske, nekoliko topova, dva-


tri oklopna vozila koje ste na brzinu sklepali. Ali Franjo. Ja sam Ti, bre, dobar čovjek. Evo ruke! Pola Bosne meni pola tebi!'"

Naravno, kako to često biva, i u ovoj šali ima puno istine. Svima onima koji pričaju o podjeli BiH, Franjo i jest mnogo gori čovjek od Slobe. Pa on im je glavni krivac što im nema Juge. A to javno ne smiju priznati, pa im je priča o podjeli BiH dobar izgovor. Nije me mnogo iznenadilo kada gornji dio razgovora, kao i drugi dijelovi u kojima sam govorio afirmativno o hrvatskoj politici, nije objavljen u tom našem "neovisnom" tjedniku. Ni autorizacija teksta nije bila na vrijeme već tek onda kada je razgovor bio u tisku. Pitao sam zašto to nije objavljeno. Novinarka mi reče da nije objavljeno jer se ona ne slaže sa mnom (valjda u tom tjedniku ne mogu reći ono što ja mislim već samo ono s čime se oni slažu), jer ona je intervjuirala i Vojislava Šešelja koji joj je potvrdio istinitost priča o podjeli BiH u Karađorđevu (da i to su hrvatska posla – više vjeruju Šešelju nego zdravoj pameti).

A zašto uopće ima takvih bedastih priča kojima nas veliki svijet, preko svojih ljudi i novina, zatrpava iz dana u dan. Pa jednostavno zbog toga što Hrvati, a i oni koji vole Hrvatsku, izgleda nisu još naučili da je napad najbolja obrana. Tako i danas pokušavamo (pokušavaju) objasniti svijetu kako je Hrvatska bila nenaoružana i ne mogu je onda poistovjetiti s do zuba naoružanom Srbijom. Kao da taj isti svijet ne zna da je Hrvatska bila nenaoružana. Pa oni su se i pobrinuli za to. Zar smo zaboravili "embargo na uvoz oružja", tj. oduzimanje prava Hrvatima na samoobranu – na jednu od najsramotnijih odluka u novijoj svjetskoj povijesti? A očito nas ni danas ne izjednačavaju sa Srbima – samo nas žele strpati u kavez s njima – zbog srpskih i njihovih interesa! Već mjesecima traju pregovori s Karadžićem o dragovoljnom dolasku u Haag. Na srpskom radiju u Australiji čuo sam i zbog čega su ti pregovori teški. Karadžić im poručuje da u Haagu neće optuživati Slobodana Miloševića zbog umiješanosti u zločine u BiH, već vodeće političare zapadnih zemalja.

Jasno je onda zašto u Haag treba dovesti Tuđmana. Doista Tuđmana mogu optužiti za mnogo toga. Čuvali su svoju Jugu, a on je najodgovorniji što je nema! U Haag s njim. Najodgovorniji je i za BiH! Pa još dok su trajala bombardiranja Srbije, čim je


Milošević proglašen ratnim zločincem zbog zločina učinjenih (samo!) na Kosovu, počele su priče o tome kako isto tako za BiH treba optužiti Tuđmana. Jasno je i zašto. Zbog njega ni tamo nije bilo kako su oni htjeli. Sjetimo se, na primjer, intervjua američke veleposlanice pri UN-u gospođe Madeleine Albright CNN-u prije rata između Hrvata i muslimana u BiH kada je tvrdila da će rješenje problema BiH biti u skladu s interesima saveznika (očito Srbima što su osvojili, a muslimane kao najveće žrtve rata do tog trenutka – namiriti na račun koga ako ne Hrvata). Nije tako ispalo. Krivac je Tuđman. U Haag s njim. Ili pak pitanje enklava. Muslimanske su bile zaštićene od strane UN-a. Srebrenica je pala u srpske ruke. Nitko iz UN-a nije danas u Haagu. Hrvatske enklave je u srednjoj Bosni štitio general Blaškić. Nisu pale. On jest u Haagu! Zbog tih enklava velika je odgovornost i predsjednika Tuđmana. Sjetimo se kada su muslimani krenuli u ofenzivu za uništenje tih enklava. Tada je HVO krenuo u kontraofenzivu, i počeo je vraćati izgubljene teritorije. Tada Vijeće sigurnosti UN-a postavlja ultimatum Hrvatskoj – ili će povući svoju vojsku iz BiH ili će joj biti uvedene sankcije. Sjetimo se hrvatskog odgovora iz usta hrvatskog veleposlanika pri UN-u, dr. Nobila, na CNN-u: "Trenutak uvođenja sankcija Hrvatskoj označavat će i trenutak kada će Hrvatska krenuti u oslobađanje svih svojih okupiranih teriorija." I sutradan je Vijeće sigurnosti konstatiralo da nema HV-a u BiH, već su to samo dragovoljci. Kako onda može danas sud u Haagu tvrditi suprotno? Zašto ne optuže i odvedu tadašnjeg predsjednika Vijeća sigurnosti u Haag? Naravno da ne mogu. To su glupa pitanja kada se zna: Tuđman je kriv i za to. U Haag s njim. Tuđman je kriv i za još jednu enklavu – za enklavu Bihać zaštićenu od UN-a! Baš kada je i ona, kao i Srebrenica, trebala pasti u srpske ruke, umiješao se on sa svojom Olujom! I što se onda čudi zašto se traže dokumenti iz Oluje za sud u Haagu. Pa zar ga nije tadašnji veleposlanik SAD-a uvjeravao da ne kreće u takvu avanturu kada mu je on smislio Z4, i kada zbog njega Srbi neće moći u Bihać. Zato je očito da smo u pravu kada kažemo: "U Haag s njim." A Olujom je Tuđman itekako pomogao predsjedniku Clintonu prilikom ponovnog ulaska u Bijelu kuću. A kad predsjednk jedne malene zemlje učini tako nešto, mora biti kažnjen. U Haag s njim! Ni to mu nije bilo dosta. Kada su iz


NATO-a izračunali koliko mnogo vojnika moraju poslati u BiH da bi pobijedili tamošnje Srbe i kada su ovi ponizili UN koristeći njihove vojnike kao žive mete, on je poslao Hrvatsku vojsku da porazi Srbe u BiH i tako omogući Daytonski sporazum. Oni ne mogu a on im udari pljusku pa pokaže da HV može. Sigurno je i zbog toga zaslužio Haag. U Haag s njim. A i zbog onoga poslije rata. Pa nudili su mu povratak u Jugu, pardon u ljepši oblik – bez Slovenije a s Albanijom – zapadni Balkan. Nije prihvatio! Nudili su mu i SECI – pa opet nije. Oni mu hoće oprostiti što je razbio Jugu, a on neće ni u zapadni Balkan niti u SECI. U Haag s njim! Istina nije samo on grešnik. Kako nam kaže gospođa Madeleine Albright – pogriješili su neki političari prije nje jer su priznali Hrvatsku. Da je nisu priznali, već uz uvođenje embarga, još je i bombardirali, ne bi bilo problema niti u Hrvatskoj, niti u BiH, a niti na Kosovu. I što je najvažnije ne bi morali bombardirati svog saveznika – Srbiju. Pitanje je zbog čega su ga uopće bombardirali, kada je zbog svega – očito je – kriv Tuđman. Vjerojatno zato što Srbi nisu sami mogli pobijediti te zle Hrvate, čak ni nenaoružane. Jer da u tome nije problem, ne bi samo Milošević bio problem svjetskim političarima – već velikosrpska politika, Memorandum SANU, Srpska pravoslavna crkva, itd. Sve do Garašaninovih "Načertanija" i dalje. Da, zašto uopće Slobo treba ići u Haag zbog Kosova. Pa za to je očito kriv Franjo. U Haag s njim.

Tuđman je kriv i zbog iskrivljavanja povijesne istine. Pa poznat je njegov prijedlog da Jasenovac bude zajednički spomenik i onima koji su tu ubijani tijekom Drugog svjetskog rata, i onima poslije njega (Srbin dr. Srboljub Živanović piše kako su tijekom iskopavanja u Jasenovcu, prije gradnje spomenika, nađena grobišta ljudi koji su "pripadali populaciji koja je nosila svetle komponente" – dakle očito Hrvata s Križnog puta). Time se drznuo u mijenjanje poznate istine kako su u Drugom svjetskom ratu zločine počinili samo poraženi. Poznato je da to pobjednici ne čine – osim ako nisu po volji svjetskim moćnicima (tada im se sudi – u Haagu). A Tuđman ne samo da je pokušao promijeniti to – već je i nepoželjan pobjednik u ratu. Strašno. U Haag s njim!

Vjerojatno je najvažniji razlog zbog kojeg Tuđman mora u Haag činjenica da predstavlja veliku opasnost po "novi svjetski


poredak". To je pokazao Papa, koji je i sam sumnjiv jer je prilikom svog posjeta Sloveniji upozorio na opasnost "ideologije neobuzdanog liberalizma". Papa je 'odao' Tuđmana kada ga je, mimo protokola, pozvao na oltar u Mariji Bistrici i čestitao mu proglašenje kardinala Stepinca blaženim. (Zato su s pravom neke 'naše' novine lažno i tvrdile da se predsjednik sam popeo na oltar, a kada je Vatikan upozorio da je to neistina, s pravom su se okomile na Katoličku crkvu. Glupo misle u Hrvatskoj da se protiv takvih kao što je dr. Tuđman i njegove politike ne smije lagati. Ako netko bude tužen zbog laži, tu je Američko veleposlanstvo da plati troškove – naravno ako se sud uopće usudi optužiti zbog takvih laži). Papa je Tuđmana 'odao' i u Splitu kada mu je čestitao imendan prije nego kardinalu Kuhariću, biskupu Komarici i drugim crkvenim velikodostojnicima. Ne bi on tako nešto učinio da nije svjestan kolike su danas "zasluge" dr. Tuđmana za ostvarenje njegovog – unaprijed se ogradimo – negativnog pogleda na svijet. Da, da. Novi svjetski poredak gradi se na ljudskim pravima. Bitan je samo pojedinac. Tu nema mjesta niti za obitelj, niti za narod (s pojedincem je uvijek lakše manipulirati, nego kada je on zaštićen i kao član svoje obitelji i kao pripadnik svog naroda). A Tuđman je i teorijski ("Velike ideje i mali narodi") i u praksi pokazujući svijetu snagu jednog malog naroda, koji je stvorio sebi državu unatoč općem protivljenju, itekako negativan primjer za današnji svijet. Pa mogu to poželjeti i drugi mali narodi. Zato Tuđman doista mora u Haag. U Haag s njim!

Spremnost, hrvatski tjednik, 24. rujna 1999.


SRAMOTNI "SUD" U HAAGU

Još 1996. godine objavio sam tekst "Sramotni sud u Haagu". Osuda generala Blaškića, i to na drakonskih 45 godina, pokazala je koliko sam pogriješio što sam to što postoji u Haagu nazvao – sudom! Sada je valjda svima očito: "sud" u Haagu ustanovljen je kao sredstvo osvete nad Hrvatima. Zato što su se uopće branili.

I doista, "suci" na teret generalu Blaškiću stavljaju izdavanje zapovijedi za borbena djelovanja. Očito se radi o kontinuitetu osporavanja hrvatskog prava na samoobranu počev od čuvenog "embarga na uvoz oružja". Dakle, pogrešno je mišljenje da su UN i svjetske velesile propustili intervenirati i spriječiti Miloševića još 1991. godine. Oni jesu intervenirali upravo pomažući tom istom Miloševiću. Embargo i "zločin" generala Blaškića što je izdavao zapovijedi za borbena djelovanja to najbolje potvrđuju.

Dalje "suci" ističu: iako nije dokazano da je general Blaškić osobno počinio ijedno kazneno djelo, na dušu mu se stavlja zapovjedna odgovornost te propust što nije kaznio nijednog počinitelja zločina. Generala Blaškića tereti se za masovne zločine na prostoru srednje Bosne, Lašvanske doline, Viteza, Busovače i Kiseljaka, i to za namjerno lišavanje života, nanošenje patnji i tjelesnih ozljeda, masovnih razaranja imovine muslimana te za nasilje, pljačku i palež. Da – srednja Bosna. Sjetimo se da je još 1996. godine pokojni ministar Šušak upozorio Hrvatski sabor – u Haagu će suditi onim Hrvatima koji su sačuvali hrvatske enklave u srednjoj Bosni! Jasno je da po logici stvari zločine, koji se pripisuju Hrvatima srednje Bosne, prije su mogli učiniti oni koji su ih stjerali u te enklave, nego haški optuženici. Ali – enklave nisu pale. I to je njihov zločin! Ne sudi se onima iz UN-a koji su trebali sačuvati "zaštićenu enklavu" Srebrenica. Ne sudi se nizozemskim vojnicima koji su za Srbe lovili muslimane iz Srebrenice.

Drakonska kazna sustiže one koji su sačuvali hrvatske enklave u srednjoj Bosni. A takva ista kazna, ako ne i gora, namijenjena je i onima koji su sačuvali od UN-a "zaštićenu" enklavu Bihać. Hrvatskim generalima iz Oluje! Hrvati su tada kao "psi sa smetišta obavili prljav posao" za svjetske moćnike.


"Suci" ističu da je general Blaškić tijesno surađivao s političarima na prostoru srednje Bosne te da se njegova odgovornost ne može promatrati samo s vojne strane. Da, doista, generalu Blaškiću nije bilo samo naređeno da brani Hrvate u srednjoj Bosni. On je to i osobno želio. Na taj stravičan "zločin" nas upozoravaju "suci" iz Haaga.

Za "sud" je neprihvatljivo da ni jedan vojnik HVO-a nije odgovarao za zločin počinjen u Ahmićima. Očito je da "suci" itekako dobro znaju da je zločin u Ahmićima bio režiran od strane britanskih obavještajnih službi. O tome je svojevremeno izvijestio njemački radio Deutsche Welle. O ulozi tadašnjeg zapovjednika britanskog bataljuna Boba Stewarta pisano je u Hrvatskom obzoru još 8. travnja 1996. godine. Zbog toga je UN i donio odluku da "sud" ne smije tražiti dokumente o ratu u Hrvatskoj i BiH od Britanaca i drugih. Zato je neprihvatljivo da vojnici HVO-a ne odgovaraju za zločine. Prihvatljivo je da i Britanci ne odgovaraju za svoje zločine. Prihvatljivo je i da Nizozemci ne odgovaraju za lov na muslimane. Njih je, valjda, lov samo zabavljao. Prihvatljivo je da Amerikanci ne odgovaraju za svoje zločine. I njih je, valjda, samo zabavljalo gađanje autobusa prepunih civila na Kosovu. Kakva je tek uzbuna nastala u SAD-u kada je samo spomenuto da daju svoju dokumentaciju o tome.

Da, nije dokazano da je general Blaškić osobno počinio ijedno kazneno djelo, ali je dokazano da se hrvatski narod usprotivio odluci svjetskih moćnika da Hrvati nemaju pravo na samoobranu! Blaškićevi vojnici su branili svoja ognjišta i sigurno je bilo i zločina. Kao u svim ratovima. Blaškiću se sudi što nije mislio na njihovo kažnjavanje, već na obranu enklava koje su morale – po UN-u – pasti. Zločine Amerikanaca, Britanaca, Nizozemaca i drugih, njihovi generali također nisu sankcionirali. Jesu li u Haagu? Ne, jer su zločini bili u funkciji interesa svjetskih moćnika!

"Sud" nije mogao svijetu izravno priopćiti da su general Blaškić i Hrvatska krivi što su zaštitili hrvatske enklave već je to zato što je Hrvatska navodno željela podjelu BiH! A "dokaz" je sastanak u Karađorđevu pokojnoga hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana i predsjednika Jugoslavije, Slobodana Miloševića. Dokaz za maloumne.


Sastanak u Karađorđevu bio je prije rata u Hrvatskoj, a ne u BiH. U tom trenutku Milošević je u svojim rukama imao ogromnu oružanu silu. Hrvatski predsjednik ništa – osim embarga nametnutog od UN-a s ciljem da Hrvatska i ostane bez oružja. Tuđmanu je priča o podjeli BiH davala nade o odlaganju početka napada na Hrvatsku, a i pružala mu je mogućnost da pokuša uvjeriti Miloševića u mnogo bolju naoružanost Hrvatske. To je vrijeme kada je već najavljena podjela Hrvatske po liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. A cijela je BiH istočno od te linije! Miloševiću je snimak takvog razgovora trebao kao dokaz koji će omogućiti Izetbegoviću da eliminira svaku suradnju s Hrvatima.

Svoju su ulogu imali i oni iz Hrvatske koji nikada nisu bili za neovisnost Hrvatske. Jer kada su već u Hrvatskoj govorili o "podjeli BiH", lakše je bilo uvjeriti u to i muslimane. Zato su i mediji u svijetu prepuni priča o tome kako su David i Golijat dijelili Bosnu. Tijekom rata u BiH u Hrvatskoj je još uvijek okupirano 20 posto hrvatskog teritorija. A Hrvatska je "agresor" u BiH. Jasno je: agresor je zato što pomaže opstojnosti Hrvata u toj državi. Zato se uvijek treba sjetiti intervjua tadašnje američke veleposlanice pri UN-u gospođe Madeleine Albright CNN-u, danog neposredno prije sukoba muslimana i Hrvata u BiH, kada kaže da će rješenja problema BiH-a biti u skladu s interesima saveznika (taj dio bio je istog dana prikazan na HTV-ovoj emisiji "Slikom na sliku"). Rat između muslimana i Hrvata je očito i bio u sklopu takvog interesa. Ali on nije ostvaren u tom ratu. Ostvaruje se – u miru. Presuda Blaškiću to samo i potvrđuje.

A postoji još jedan veliki "zločin" svih hrvatskih generala. U NATO-u su smatrali da im treba ogromna vojna sila za pobjedu nad Srbima u BiH. Nasuprot tome stoje briljantne hrvatske pobjede. Za njih su doista "krivi" hrvatski generali. U Haag i s njima!

Zrcalo, tjednik na mreži, br. 7., 11. 3. 2000., Spremnost, hrvatski tjednik, od 4. travnja 2000.


BORDEL U HAAGU

Iz dana u dan sve je očitije da je sud u Haagu – politički sud. A svaki sud, na koji utječe politika, u biti nije sud već običan bordel. Ovih dana je to potvrdio i Martin Bell, zastupnik u britanskom parlamentu: Haški sud ne bi trebao biti politički sud, ne bi se trebao baviti politikom ni u kojoj mjeri. Dakle, najviši suci iz raznih zemalja prihvatili su ulogu sličnu onoj prostitutke.

Od samog početka rada ovog suda-bordela očito je da svjetske političare uopće ne zanima pravda, već samo interesi njihovih zemalja. Sve dok je Milošević provodio genocid u Hrvatskoj i BiH, nisu ga željeli proglasiti ratnim zločincem. Naprotiv su sudjelovali u tim zločinima. Ponovimo po tko zna koji put: uveli su embargo na uvoz oružja kojim su željeli omogućiti Miloševiću da prljavi posao učini što brže. Tek kada Milošević nije bio poslušan na Kosovu, proglasili su ga ratnim zločincem, i to samo zbog zločina ondje. Kasnije su optužbu proširili i na BiH, ali samo zato da bi mogli zbog navodne agresije Hrvatske na BiH optužiti i predsjednika Tuđmana. Karadžić je u BiH i navodno ga ne mogu uhvatiti. Zapravo, poznato je da je on zaprijetio da će u Haagu svjedočiti o umješanosti svjetskih političara u zločine u BiH.

Optužnicu protiv Tuđmana spremali li su otkad im je pomrsio račune u očuvanju Jugoslavije. Glupe priče o podjeli Bosne i Hercegovine u Karađorđevu od strane do zuba naoružanog Miloševića i razoružanog Tuđmana, kome su svjetski moćnici uz to embargom zabranili i da kupi ponešto oružja, traju sve do danas. Ovih dana mi je jedan kolega ispričao da moju priču o dobrom čovjeku Slobi (Hrvatsko slovo od 29. rujna 2000.) stalno koristi u raspravama o podjeli BiH i kaže da mu sugovornici poslije toga ostanu bez teksta. Da bismo se narugali britanskoj televiziji Channel 4, koja je nedavno ponovo bulaznila o tome, ispričajmo priču iznova.

Pola meni, pola tebi

Jedna novinarka htjela je zbog rata u BiH izjednačiti predsjednike Tuđmana i Miloševića. Upitao sam je: – Znači, Vi


mislite da su Tuđman i Milošević dijelili BiH u Karađorđevu? – Da – odgovorila je. – Dakle, i Vi spadate u one koji vjeruju kako je Milošević dobar čovjek! – Ne, to nisam rekla. Odakle Vam tako nešto?. – Pa Vaša tvrdnja o podjeli BiH istovjetna je tvrdnji da je Milošević dobar čovjek. – !? – Kako Vi zamišljate razgovor u Karađorđevu? Vjerojatno ovako: Kaže Slobo Franji: Znaš Franjo, ja Ti imam toliko i toliko aviona, toliko i toliko tenkova, toliko i toliko teške artiljerije, toliko i toliko…. . A Ti, ono, imaš nekoliko stotina kalašnjikova koje ste, ono, skoro prokrijumčarili preko Mađarske, nekoliko topova, dva-tri oklopna vozila koje ste na brzinu sklepali. Ali Franjo. Ja sam Ti, bre, dobar čovek. Evo ruke! Pola Bosne meni pola tebi!

Možda i zbog ove priče Zdravko Tomac na predstavljanju knjige Cirila Ribičiča nije spomenuo Karađorđevo (Slobodna Dalmacija od 14. studenoga 2000.) već je napomenuo da su svi planovi međunarodne zajednice planirali podjelu BiH. Drugi veliki 'krivac', ustvrdio je Tomac, jest pokojni predsjednik države i vodstvo HDZ-a. Svi problemi Hrvata proizilaze iz toga što je predsjednik države prihvatio podjelu BiH, pregovarao s Karadžićem i Mladićem i na politiku velike Srbije odgovorio politikom velike Hrvatske. Planovi za preustroj su uključivali podjelu BiH. Smiješno.

Ustvari, oni koji nisu željeli preustroj, koji odgovara svim narodima, radili su na razbijanju zemlje. I najnoviji izbori u BiH to pokazuju. Tomac je zaboravio da je u vrijeme kada je Tuđman (ustvari Boban) pregovarao s Kardžićem na zahtjev međunarodne zajednice to isto radio i Izetbegović (jedino su Izetbegović i Karadžić potpisali dokument o mogućoj podjeli BiH), četvrtina Hrvatske bila je okupirana, a Hrvatska još nije imala takvu vojsku kao koju godinu kasnije. Vjerovanje Tomca da je Tuđman u takvim okolnostima vodio politiku velike Hrvatske iznova ukazuje na svu genijalnost pokojnog predsjednika. Kad je uvjerio njega, možda je uvjerio i neprijatelje Hrvatske u takvu snagu Hrvatske (djelomično okupirane i s vojskom u stvaranju). Svaka nova izjava oponenata politike pokojnog predsjednika pokazuje da Hrvatsku nikada ne bismo imali da njega nije bilo.


Britanci u Ahmićima

Te su priče bile osnova za osudu generala Blaškića. Nevinog čovjeka osudili su na 45 godina. Čak su im i Tuđmanove knjige u kojima on ispravlja neke povijesne falsifikate bile dokaz. Nezaobilazna tema je navodni hrvatski pokolj u Ahmićima, za koji su njemačke tajne službe nekih dva mjeseca poslije pokolja otkrile umiješanost britanskih tajnih službi. O tome je još tada izvijestio njemački radio Deutsche Welle. O ulozi tadašnjeg zapovjednika britanskog bataljuna Boba Stewarta pisano je u Hrvatskom obzoru još 8. travnja 1996. godine, a isto je potvrdio Muhamed Filipović, tada 1993., veleposlanik BiH u Velikoj Britaniji. I ne samo on. EIR (engl. Executive intelligence review), svakako jedan od najbolje informiranih magazina na svijetu, zapošljava uglavnom bivše obavještajce i analitičare. U Washingtonu ga čitaju oni koji donose odluke i koji moraju biti u toku s istinskim uzrocima događanja na svakoj točki svijeta. EIR donosi u broju od 22. rujna 1995. izvještaj Umberta Pascalia na dvije stranice. U tom se tekstu kaže da su pokolj u Ahmićima i sukob Hrvata i Muslimana izazvale britanske trupe, zapravo služba MI6.

Posrednih dokaza ima mnogo. Poznato je da "bordel" u Haagu može tražiti dokumente u svezi s tim samo od zaraćenih strana. Prvobitno je UN smatrao da se to može od svih, ali kada se spoznalo da će hrvatski odvjetnici od Velike Britanije (ili Njemačke) tražiti dokumente o Ahmićima odluka je preinačena. Time su samo potvrdili britansku umiješanost u taj zločin. Da nisu umiješani, dali bi takve dokumente. Štoviše, Bob Stewart je bio glavni tužitelj u Haagu. Evo kako je u britanskom Guardianu iz travnja 1996. u tekstu "Bosna – tajni rat" Ed Wulliami opisao njegov rad u BiH: Bob Stewart je s Hrvatima igrao šah. Kad bi se Hrvati pojavili oko njegove baze ili konvoja, on bi jednostavno izašao i rekao im da se gube. 'Ako ne bi poslušali mi bismo ih ubili', pričao je Stewart. Tako je primjerice i 16. travnja zbog navodnih hrvatskih zločina iz baze izišla pobjesnjela britanska ophodnja koja se uputila u lov na hrvatske glave. Koliko je nesretnika zaglavilo u sljepilu natopljenom predrasudama i mržnjom, vjerojatno nikada nećemo doznati. Chashirsku pukovniju kojoj je zapovjedao Bob Stewart zamijenila je još bezobzirnija Yorkshirska, koja se u svom


prvom naletu pokazala dostojnom svojih prethodnika. Putujući prema svom odredištu u Vitezu i iskušavajući zanat, usput su ustrijelili četvoricu Hrvata. Nevjerojatno je da u Hrvatskoj više o tome skoro nitko ne govori, kao ni to da je svojevremeno Hrvatskoj bilo zabranjeno da odvjetnici u Haagu budu oni koji su već branili hrvatske domoljube. Je li to bio razlog što je Blaškića branio odvjetnik, poznat kao tužitelj u procesu Artukoviću? Njegova je obrana bila temeljena na tzv. zapovjednoj odgovornosti (ustvari na optuživanju Hrvatske za umiješanost u rat s BiH) i po njoj je Blaškić i osuđen, a britanska umiješanost vjerojatno nije ni spomenuta. Dojam je da je ono što je želio dokazati i dokazao.

Britanci na Pantovčaku

Znakovito je da se ono što tvrdi takva obrana poklapa s filmom britanskog Channela 4. Iako je prikazani film više kompromitirajući za predsjednika Mesića (Channel 4 tvrdi kako je dobio ekskluzivno pravo na korištenje Tuđmanovih tonskih zapisa, a pokazao je ulazak svoje ekipe u dokumentaciju na Pantovčaku, čak su im otvarali zapečaćena vrata, snimali su daktilografkinje u njihovu uredu kako prepisuju tonske snimke, itd.), očito je da je potezanje "bordela" u Haagu ustvari pritisak na Hrvatsku uoči Zagrebačkog summita. Očiti pokazatelj da je u Haagu politički sud (dakle "bordel") je slučaj predsjednika Crne Gore Đukanovića. Poslije višegodišnje suradnje, čim su našli drugog pulena, svjetski su se moćnici naprasno sjetili njegovog sudjelovanja u zločinima u Hrvatskoj 1991. godine, i počeli mu mahati sudom u Haagu. Može li biti očitijeg pokazatelja da se radi o "bordelu"? Inače, pojava ovog filma u Britaniji podsjeća ponovo na slučaj u Ahmićima. Pokolj je snimljen od strane britanske televizije i puštan je svakih sat vremena. A kada im je HTV slala snimke pokolja koje su izvršili Srbi, odgovorili su da oni ne žele uznemiravati svoje gledatelje tako jezivim scenama.

Pa čak i da pokolj u Ahmićima nisu organizirali Britanci, on bi bio jednostavni dokaz da je sud u Haagu politički sud, dakle "bordel". Naime, taj sud je gotovo cijelo vrijeme od svog osnivanja radio na ovom slučaju, dok ih, recimo, raniji pokolji u Hrvatskoj ne zanimaju previše. A da ne kažemo da za Srebrenicu imaju priznanje


UN-a za suodgovornost u tom stravičnom zločinu, i nitko u "bordelu" i ne pomišlja da sudi odgovornima. A da i ne spomenemo one nizozemske vojnike koji su lovili muslimane iz Srebrenice i predavali ih Srbima za odstrel.

Najsmješnije je kada predsjednika Tuđmana optužuju za zločin što je prije britanskog parlamentarca Bella znao da je sud u Haagu politički sud, dakle "bordel". Napadaju ga i zato što su s generalom Petkovićem dogovarali obranu pred tim "bordelom". Nije problem što je ono što bi trebalo biti sud ustvari "bordel", već je problem što se netko ponaša u skladu s tom činjenicom.

Ali da vidimo što nam još o "bordelu" u Haagu poručuje britanski parlamentarac Bell: Da sam ja Hrvat, moderan, liberalan Hrvat 21. stoljeća, gledao bih što se tamo događa i upitao se je li baš sve pravedno. Haški sud bit će veliki test za novu vlast, naročito po pitanjima izručenja, ako do njih dođe. Sve bi bilo lakše i jednostavnije ako bi Haški sud u potpunosti bio lišen političkog utjecaja. A to nije slučaj jer su neke njegove odluke političke naravi.

Naravno, g. Bell je optimist kada uopće može i pomisliti da nešto što se pretvorilo u "bordel" može opet postati sud. Zanimljivo je da u istim novinama – Slobodnoj Dalmaciji od 11. studenoga 2000. predsjednik Hrvatske poručuje, kao da odgovara na ovo što je rekao g Bell: Sve što Haški sud traži, to će i dobiti. A na to isto se obvezao i Hrvatski državni sabor svojom Deklaracijom o suradnji s "bordelom" u Haagu. Moderni, liberalni Hrvati! I još na vlasti. Kako je britanski film pokazao, Hrvati i dalje poštuju oca svoje države. Na njihovu veliku žalost Hrvati će oca hrvatske države poštivati sve više i više.

Hrvatsko slovo, 17. studenoga 2000.; Hrvatski glasnik u Švedskoj, Nr. 4/2000, str. 36-37.


SVRŠETAK HAŠKIH ILUZIJA?

Godišnjica smrti dr. Tuđmana. Cijeli dan neprekidne kolone autobusa i automobila dolaze na Mirogoj. Prema jednom vozaču ZET-a, ocu hrvatske države, čovjeku koji je i navodno puno griješio i gotovo bio kriv za sve nevolje hrvatske države, samo je u Zagrebu odalo počast 300 000 ljudi. Jedan kolega mi reče da je svaki četvrti stanovnik njegovog rodnog mjesta tog dana bio na Mirogoju. Ja se osobno nisam uspio za sat i pol vremena probiti do groba i zapaliti svijeću. Svijeće i cvijeće su ipak preko veze od ruku do ruku, nalazile put do groba. Jedan kolega je čekao dva i pol sata da ipak sam zapali svijeću. Ljudi s vijencima, držeći ih visoko iznad glava, vjerojatno su čekali isto toliko. Prvo potiho, a potom sve glasnije i glasnije čula se prva pjesma okupljenog mnoštva. "Bože, čuvaj Hrvatsku". Da, Tuđmanov grob je doista postao novi Oltar domovine, kako glasi naslov mog teksta u Hrvatskom slovu od 8. prosinca 2000. Na misi je bila ispunjena ne samo crkva sv. Marka već i cijeli trg. Slično je bilo i na drugim mjestima diljem domovine. Poruka novoj hrvatskoj vlasti je više nego jasna. A da je ona razumije, vidljivo je iz toga što na dnevniku HTV-a nije bilo slike koja bi pokazala to mnoštvo ljudi na Mirogoju. Autora pjesme "Bože, čuvaj Hrvatsku" Đanija Maršana razriješili su diplomatske službe u Italiji.

Ono što hrvatski ljudi osjećaju, još uvijek ne razumiju ni neki naši istaknuti kolumnisti. Tako Tihomir Dujmović (Slobodna Dalmacija od 15. prosinca 2000.) piše o kraju haških iluzija. Međutim, iz samog teksta nije jasno o čijim se tu iluzijama radi. On tvrdi: Tuđmanova politika prema Haagu bila je do te mjere iskompromitirana da Račan 3. siječnja nije mogao ništa uvjetovati ako je želio da se barem njemu u svijetu vjeruje. Po Dujmoviću, problem oko izručenja hrvatskih generala zbog Bljeska i Oluje nije samo u ocu hrvatske države, već i u današnjem hrvatskom predsjedniku: držanje hrvatskog predsjednika Mesića u aferi Haag je na ljestvici čitavog niza njegovih skandaloznih poteza uvjerljivo na prvome mjestu. Naime, za manifestaciju svoje moralne i načelne vertikale Stjepan Mesić je kao bliski suradnik Franje Tuđmana imao razloga praktički svaki dan odstupiti iz te politike. Ostao je


pune četiri godine tijekom kojih se dogodila većina gluposti zbog kojih smo danas tu gdje jesmo. Tuđman nije imao nikakvih iluzija o Haagu. To je valjda svima jasno. Nema ih očito ni dragovoljni haški svjedok Mesić. O čijim iluzijama govori g. Dujmović? Račanovim iluzijama?

Tapšanje po ramenu

Nažalost, očito je da mnogim našim ljudima još nije jasno o kojim se iluzijama tu doista radi. A radi se samo o dosljednosti svjetskih moćnika. Kada je napadnuta Hrvatska, oni su jasno stavili do znanja da ne žele neovisnu Hrvatsku. Hrvatskom narodu su tada oduzeli pravo na samoobranu (embargo na uvoz oružja), zločin bez presedana u svjetskoj povijesti jer je u tome izravno sudjelovao UN. Danas oni žele suditi Hrvatima zbog Bljeska i Oluje.

Još 1993. godine u intervjuu koji sam dao Slobodnoj Dalmaciji (1. srpnja 1993.) kazao sam: "Da je svijest o hrvatskom nacionalnom interesu duboko usađena u svijest naših ljudi, ni vladajuća stranka ni oporba ne bi se mogle ponašati onako kako to čine u posljednje vrijeme. Dok se HDZ doimlje kao da se igra kauboja i indijanaca, tj. partizana i ustaša, dotle oporba, umjesto da sustavno raskrinkava ponašanje svjetskih moćnika prema Hrvatskoj, čini sasvim suprotno, a kritike na račun Hrvatske i njezine vlasti koristi u svojoj borbi za vlast. To se može činiti neobičnim, ali bi svima trebalo biti jasno da je Hrvatska mala zemlja i da hrvatsko vrhovništvo ne može javno raskrinkavati i ukazivati na te pritiske jer nosi odgovornost za cijeli narod. Upravo bi oporba trebala to raditi i siguran sam da bi tada pritisci na Hrvatsku bili manji. Njihovo sadašnje ponašanje samo pomaže jačanju tih pritisaka, a posljedica je slabljenje Hrvatske."

Sjećam se kako su tada u HSLS-u (u tom momentu druge stranke u Hrvatskoj) bili ponosni što su ih podržavali oni koji su ukinuli pravo Hrvatima na samoobranu. Carl Gustaf Ströhm im je tada poručio da bi se trebali zamisliti nad svojim djelovanjem kada ih po ramenu tapšu neprijatelji hrvatske države.


Poslušnost umjesto dostojanstva

Mesić se danas ponaša dosljedno svom svjedočenju u Haagu: ako je on tom svojom doušničkom rabotom izgubio svako dostojanstvo, a hrvatskom narodu to nije smetalo da ga izabere za svog predsjednika, zašto on ne bi i dalje inzistirao da je hrvatskom narodu od dostojanstva važnija poslušnost i podaništvo, jer tom narodu prijeti izolacija, a to znači i manje novca. Zašto ne bismo predali one koji su nas oslobodili i najzaslužniji su za stvaranje države kada ćemo tako bolje živjeti? Da, zašto ne bi prodali i vlastitu majku za malo novca? Račan sam izjavljuje da se on i Mesić ne razlikuju puno u pitanjima Haškog suda.

Sve više i više će Hrvatima postajati jasno da je u uvjetima kada je oporba praktično vodila politiku nacionalne izdaje (nazivao to netko haškim iluzijama ili drukčije), predsjednik Tuđman je radio ono što je mogao. Da ga bolest nije zaustavila, vjerojatno bi, i pored toga što mu je tadašnja oporba odmagala, uspio u svojim nakanama ostvarivanja neovisnosti hrvatske države. To pokazuje bizarna činjenica da je sud ("bordel") u Haagu čekao njegovu smrt i tek poslije toga, poslije sedam mjeseci, donio presudu generalu Blaškiću. Da se oporba ponašala onako kako sam sugerirao u spomenutom intervjuu, ne bi Tuđman morao donijeti Ustavni zakon o suradnji sa sudom u Haagu.

Mnogi se u Hrvatskoj nadaju da je takvo ponašanje onih koji su danas u Hrvatskoj na vlasti, doista rezultat nekih njihovih iluzija. Iako igre oko svjedočenja, odnosno uhićenja, generala Stipetića, kao i igre Mesić-Račan oko Haaga, ukazuju na to da i ovo današnje njihovo ponašanje može biti samo priprema terena za izručenje Hrvatske Haagu, nemojmo biti zloguki proroci. Na to najviše ukazuje izjava generala zbora Petra Stipetića (Slobodna Dalmacija od 17. prosinca 2000.): "Ogorčen sam ovakvim pisanjem vašega lista. Time ste oblatili i moje ime i imena svih sudionika Domovinskoga rata. Poziv Haškoga suda nalazi se u mome džepu, ali samo ja znam što u njemu piše" – izjavio je načelnik Glavnoga stožera Oružanih snaga RH, rekavši kako nije točno da ga Haag smatra optuženikom.


Povjerujmo da Vladimir Šeks nije u pravu kada kaže (Hrvatsko slovo od 15. prosinca 2000.) da je najnovija politika hrvatske Vlade traženje alibija, jer su izmijenili odluku Hrvatskog sabora koji je odricao mjerodavnost nad Bljeskom i Olujom, i vrlo je vjerojatno da su ovih 13 točaka Vlade dimna zavjesa da bi se iskonstruirao alibi pred hrvatskim narodom, ali da se stvarno i dalje nastavi onaj oblik suradnje koji ugrožava hrvatske nacionalne interese: Dakle, da se jedno radi javno, a da se stvarno i potajno i dalje maksimalno udovoljava haškim zahtjevima." Povjerujmo, dakle, da Vlada doista želi sačuvati dostojanstvo hrvatskog naroda.

Odgovornost svjetskih moćnika

Što onda činiti? Dr. Tuđman nije išao na otvorenu konfrontaciju s tim moćnicima. Popuštao je, ali je inzistirao na poštivanju onoga što je potpisano. Današnja vlast je pokušala sa sluganstvom i nije uspjela. Prodavali su obraz, a što su dobili za uzvrat? Ono što se svjetski moćnici nisu usudili napraviti Tuđmanu! Najnovije odluke hrvatske Vlade o suradnji s Haagom bi onda predstavljale ponavljanje Tuđmanove politike. Kada takva politika nije uspjela tada, zašto bi uspjela sada?

Ako su namjere današnje vlasti časne, onda može osigurati podršku cijelog hrvatskog naroda, ako je to potrebno, za izravnu konfrontaciju sa svjetskim moćnicima. Sačuvati dostojanstvo naroda nema cijene. Svjetski moćnici ne mogu misliti samo o dostojanstvu srpskog naroda, bez obzira na činjenicu da su Srbi izvršavali i njihove želje u agresiji nad Hrvatskom i u učinjenom genocidu nad hrvatskim narodom. Ili upravo zbog toga. Osim izmjena Ustavnog zakona o suradnji sa sudom u Haagu, hrvatska bi vlast trebala konačno početi ukazivati i na odgovornost tih istih svjetskih moćnika za njihove zločine: počevši od embarga na uvoz oružja, dakle ukidanja prava na samoobranu hrvatskom narodu, preko potpore srpskom genocidu, do najnovijeg njihovog priznanja da su pokušali ukinuti pravo hrvatskom narodu na povrat okupiranih područja, kroz iskazanu namjeru da hrvatski narod žele kazniti zbog akcija oslobađanja okupiranih teritorija. Jednom riječju kriminalom se proglašava to što su se Hrvati uopće branili. Zato logično Graham Blewitt može reći da u Hrvatskoj nije bilo


srpskih zločina nego da je to samo nastavak prljave hrvatske nacističke propagande kojom se opravdava ubijanje srpskih civila za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nije logično da Hrvatska uopće pristaje surađivati s ustanovom u kojoj radi čovjek koji može reći tako nešto!

Spremnošću da i izravnom konfrontacijom sa svjetskim moćnicima brani hrvatski nacionalni interes današnja bi se hrvatska vlast iskupila za pomoć koju su pružali svjetskim moćnicima u ostvarivanju politike koja je bila protivna interesima hrvatskog naroda. Imaju izuzetnu prigodu da kao svojevremeno Tuđman ujedine cijeli narod za pravedne ciljeve. Tuđmanova pomirba tako bi doista postala stvarnost.

Državotvorni Hrvati bili bi zadovoljni, jer njihov interes i jest samo hrvatska država. Ako je osiguraju dojučerašnji protivnici, još bolje. Tako joj je zagarantirana opstojnost. A izolacija nije gora od agresije i svega što je s njom došlo. Toliko mrtvih, toliko razarenog, toliko silovanja. Kada je tu bitku dobio hrvatski narod, ponovno ujedinjen dobio bi i ovu. A poruka koju bi svjetski moćnici dobili – poruka da više u Hrvatskoj nema ljudi koji će svjesno ili nesvjesno raditi protiv interesa hrvatskog naroda – označila bi i kraj njihovih nastojanja za uništenjem samosvojnosti hrvatske države. Najveći dobitnik ne bi bila ne samo sadašnja hrvatska vlast nego svi mi – cijeli hrvatski narod.

Hrvatsko slovo od 22. prosinca 2000.


MESIĆ SE NAGODIO S HAAGOM

Svašta se prigovara pokojnom predsjedniku. Mnogi od tih prigovora ne stoje. Najčešće se radi o nerazumijevanju Tuđmanove politike prema BiH. Pritom će svi pričati o Ahmićima, a nitko neće spomenuti da je prvi ratni zločin u srednjoj Bosni počinila Armija BiH u mjestima Dusina i Laštva, u zeničkoj općini. Tada je masakrirano 13 Hrvata, a zapovjedniku Zvonku Rajiću izvadili su srce.

Jedan prigovor pokojnom predsjedniku sigurno stoji – izbor suradnika. Ali i tada komentari mogu biti iznenađujući. Tako Gojko Borić piše u Slobodnoj Dalmaciji od 23. prosinca 2000.: "Tuđmanov odnos prema Bosni bio je opterećen njegovom profesionalnom devijacijom povjesničara. Mora mu se zamjeriti što nije pripremio nasljednika u HDZ-u i što je slijepo vjerovao nekim mediokritetima …."

Čovjeka ove riječi natjeraju da se sjeti koliko se bliskih suradnika odreklo pokojnog predsjednika neposredno poslije njegove smrti. Iako to više govori o njima, ipak – on ih je izabrao. Pa onaj koji je, po izboru njegove stranke HDZ, trebao biti njegov nasljednik – dr. Mate Granić – smatra da je Tito bio veći hrvatski političar od samog Tuđmana (Večernji list od 23. prosinca 2000.). Valjda zato što je poslije rata pobio mnogo, mnogo više Hrvata nego što ih je stradalo u Domovinskom ratu.

Ali, vratimo se Borićevu tekstu. Vjerovali ili ne, prvi od Borićevih mediokriteta je karizmatični ministar pobjedničke hrvatske vojske Gojko Šušak. Čitajući nisam znao što činiti: smijati se ili plakati. Zašto? Proletjelo mi je kroz glavu koliko tek mediokriteta za sobom povlači mediokritet Šušak. Prvi se nametnuo Dražen Budiša. Sjetio sam se Šuškovih dvoboja s Budišom na OTV. Tada sam se vjerojatno prvi put uvjerio u svu veličinu pokojnog ministra obrane. Budiša mu je doista bio nedorasli protivnik. Dakle – mediokritet. Drugi je bio bivši ministar vojske SAD-a Perry. On je slovio za Šuškova prijatelja, pa je i na pogreb pokojnom ministru došao i kao izaslanik predsjednika SAD i kao osobni prijatelj. Valjda mu to dođe kao prirodno prijateljstvo dva mediokriteta.


"Prohrvatski narod"

Nisu samo Šuškovi prijatelji mediokriteti. Ima tu i neprijatelja. Prvi među njima je lord Owen koji u svojoj knjizi Balkanska odiseja piše: "Bilo je također važno da Amerikanci ne postanu, poput Nijemaca, prohrvatski narod." Od koga po Owenu prijeti takva opasnost: "U mojem uredu u Londonu imao sam 11. studenoga (1993., op.a. J.P.) vrlo koristan sastanak s hrvatskim ministrom obrane Šuškom: on se usredotočio na jačanje hrvatske vojne snage i veze s Amerikom." Je li Owen veći mediokritet kada se očito boji Šuškova rada? Ili samo misli da su veći mediokriteti svi u američkoj administraciji kada mediokritet Šušak može od Amera napraviti novi prohrvatski narod? A možda g. Borić hoće reći da su svi u američkoj administraciji mediokriteti jer su Šuškova prijatelja postavili za ministra?

A koliko je tek nas, mediokriteta, koji smo se divili pokojnom ministru obrane. Ja, osobno, moram biti sretan i zahvalan što g. Borić nije prije objavio cijelom svijetu da je Šušak mediokritet. Tako ni naši akademici nisu znali da sam i ja mediokritet, pa sam i mogao postati akademik. Ako me pitate kako se osjećam u društvu mediokriteta, nije teško odgovoriti. Izvrsno je biti u Šuškovu društvu.

Nedavno je pokojnog ministra Šuška spomenuo i dr. Andrija Hebrang na predstavljanju HIP-a: "Moram opisati jedan tužan događaj, koji se dogodio nedavno, prilikom postavljanja vijenaca kod središnjeg križa hrvatskim braniteljima na Mirogoju. Bio sam u jednoj delegaciji s pet hrvatskih časnika, iskusnih ratnika iz Domovinskog rata. Nakon polaganja vijenca pozvao sam ih da zapalimo svijeće na grobovima njihovih ratnih vođa, predsjednika Tuđmana i ratnog ministra obrane g. Šuška. Tiho su mi objasnili da su oni u odorama i da bi se taj čin proglasio političkom aktivnošću a oni žive od svoje vojničke plaće..."

Dr. Hebrang je dobro prošao jer ga ne smijemo ubrojiti u mediokritete, jer ga je sadašnji predsjednik države nazvao smiješnim čovjekom, a i ovo je izgovorio na smiješnom skupu (Slobodna Dalmacija od 23. prosinca 2000.). Naravno, ne možemo očekivati od Mesića da pomisli da su možda smiješni ljudi ili


mediokriteti oni koji su učinili da hrvatski branitelji ne smiju u odorama zapaliti svjeće svojim vođama u pobjedničkom ratu. Valjda zato što se taj rat mora kriminalizirati?

Tuđmanov nasljednik

Šušak je doista i bio Tuđmanov nasljednik. Nesreća pokojnog predsjednika, a i svih nas, je i bila u tome što je njegov nasljednik umro prije njega. Činjenica je da je predsjednik doista znao, za razliku od HDZ-a, izabrati nasljednike. Prvi mu je izbor bio sadašnji predsjednik Hrvatske. Kada je uvidio da se radi o čovjeku koji ima takav karakter da bi mogao biti čak i haški doušnik, više nije bio njegov kandidat za nasljednika. Čiji je mogao biti? O tome sam pisao u Spremnosti od 25. siječnja 2000.: "Veliki poraz HDZ-a. Politici koja je potpomagala crveno-žutu koaliciju, više dr. Granić nije potreban. Po anketama, s nadmoćnog prvog mjesta na kojem ga je podržalo više od 50 posto ispitanika pred izbore, dr. Granić ubrzo pada na treće mjesto. Pobjeda oporbe je toliko velika da sada politici SAD-a više nije potreban ni Dražen Budiša. Budišina prošlost ne garantira provođenje svega onoga što nova vlast treba dati za uzvrat podršci na izborima. Zato i ne čudi meteorski uzlet g. Mesića od gubitnika, koji ni u ovako nadmoćnoj pobjedi oporbe nije uspio ući u Sabor, do čovjeka koji je prvo na SDP-ovoj stranici na internetu bio na prvom mjestu, a potom i u novinama. Kao da su oni, koji su svojim materijalnim sredstvima omogućili ovoliku pobjedu oporbe, sigurniji u povrat uloženog s njim kao predsjednikom, nego s g. Budišom."

Mesić je sve znao

To što je Mesić postao predsjednikom zahvaljujući svjetskim moćnicima, ne umanjuje činjenicu da su ga oni izabrali upravo zato što je bio i prvi Tuđmanov izbor. To što ga je srušilo u Tuđmanovim očima, ovima je sigurno bila potvrda da se radi o pravom izboru. Borić govori o Tuđmanovom izboru nasljednika i mediokritetima. Zanimljivo je da ne spominje Mesića iako ovaj u Slobodnoj Dalmaciji od 23. prosinca 2000., kaže: 'Nema hrvatskog interesa po kojemu netko može učiniti ratni zločin ili ubiti nečije dijete.' Da se ne rugamo ovom 'ili', ali kakav je to predsjednik jedne


države koji u vrijeme kada netko želi optužiti hrvatske generale za izmišljene ratne zločine spominje ubijanje djece.

Naravno, ne čude takve izjave kad Mesićev vojni savjetnik Imra Agotić, nakon što se i njegovo ime spomene među mogućim haškim uznicima, izjavi kako su najveći zločini počinjeni kad su oslobođeni okupirani hrvatski teritorij preuzeli vojna policija i MUP. Da nije slično objašnjenje i za predsjednikovo djelovanje? Čini se da jest. I ne samo to već i divljanje današnje vlasti nad Gospićanima ima istu pozadinu. Naime, Zoran Stanković, patolog i načelnik Odjela sudske medicine na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu, kojeg je haški sud pozvao da svjedoči, u Nacionalu od 19. prosinca 2000. tvrdi kako nije točno da predsjednik Hrvatske Stipe Mesić nije znao za zločine u Gospiću: "Mesić se prikazuje kao čovjek koji ništa nije znao, optužuje samo Tuđmana. On je cijelo vrijeme bio uz Tuđmana i sve je to, manje-više, znao jer smo ga o tome obavijestili. Bio je i predsjednik Vlade i predsjednik Sabora – dakle i izvršne i zakonodavne vlasti. Ali, o tom potom. Naše je da dokaze koje imamo stavimo na stol, njihovo je da procijene. (…) Tribunal je završio istragu, ima svu dokumentaciju. Mislim da je to nagodba između Mesića i Haaga, da Mesić ispriča što bi pričao, da na određeni način zaštiti sebe i omogući suđenje za te zločine u Rijeci. Mislim da je to nagodba."

Hrvatsko slovo od 29. prosinca 2000.


KAD ĆE MADELEINE ALBRIGHT U HAAG?

Velika je pogreška hrvatskih političara, novinara i dr. što stalno i uporno nisu spominjali suodgovornost zapadnih zemalja u srpskom genocidu.

Stalnim ukazivanjem na zapadne zemlje kao stvarne sudionike u genocidu nad hrvatskim narodom sigurno bi jačao i ponos hrvatskih ljudi. Ponosnim ljudima doista ne bi mogli tako lako nametnuti sve ovo što pokušavaju. Nije zato ni čudno otkud svi ti skandali oko pripadnika hrvatske vojske, hrvatskih ratnika i invalida Domovinskog rata. Zar se Hrvati u Austaliji trebaju učiti koliko su ratnici važni za ponos cijelog naroda? Pa Hrvati se doista imaju čime ponositi, jer ono što su napravili hrvatski ratnici jedinstveno je u cjelokupnoj povijesti. Narod koji se odrekne svojih ratnika odrekao se sam sebe. Onog trenutka kada smo pristali zatvoriti oči nad sudioništvom zapadnih zemalja u genocidu nad našim narodom, počeli smo gubiti svoj ponos. Počeli smo se odricati samih sebe. Vrijeme je da se to zaustavi.

Izgleda da svijest o tome danas počinje dopirati do naših ljudi. Tako Zdravko Tomac u Slobodnoj Dalmaciji kaže: "Jer, samo ako podijeli krivnju, ako smo svi tobože podjednako krivi, samo tako međunarodna zajednica može imati alibi za sebe u stilu: 'Kome da pomognemo kad su tamo na Balkanu svi isti.' Jer, ako je istina da se ovdje radilo o agresivnom ratu, a istina je, ako je istina da se sve znalo već i nakon Vukovara, ako je istina da se točno znalo kakav je srpski ratni cilj, a ništa se nije poduzelo, već se uveo embargo na uvoz oružja Hrvatskoj i BiH, onda je netko u toj međunarodnoj zajednici kriv za to toleriranje i podržavanje srpskih zločina.

Ako su snage UN-a razoružale Armiju BiH u Srebrenici, rekli im da oni garantiraju za to područje, a onda tamo bude poklano više od sedam tisuća ljudi, onda netko u toj međunarodnoj zajednici mora biti kriv za taj zločin. Ako je uza sve to toj međunarodnoj zajednici garant mira i daytonskog sporazuma bio Milošević i ako do dana današnjeg nisu protiv njega podignuli optužnicu za zločine u Hrvatskoj i u BiH, onda se očito radi o politici iza koje je netko morao stajati."


U istim novinama slično tomu piše i Gojko Borić: "U Haagu OUN sudi Hrvatima, Srbima i Bošnjacima muslimanima, dok krivnju ostalih pojedinaca, koji su i te kako bili upleteni u ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije, ili u najmanju ruku nisu spriječili te zločine, Haški tribunal uopće ne poziva na odgovornost. Konkretno govoreći: što je s onima koji su proglasili embargo na oružje za cijelu Jugoslaviju i tako spriječili razoružane Hrvate i Bošnjake da se brane? Zar to nije bio zločin? Zločin je bio i to kako su promatrači UN-a mirno gledali kako srpski pobunjenici u Hrvatskoj i Bosni ubijaju svoje gotovo razoružane protivnike i sustavno uništavaju njihova materijalna i kulturna dobra. Prijestupnici su i posrednici tzv. svjetske zajednice koji su svojim prevarantskim prijedlozima navodili na zločine. Sve bi ovo trebalo unijeti u raspravu sa svjetskim moćnicima, bilo političkim ili pravosudnim."

Zločinci iz međunarodne zajednice

Tužiteljica 'suda' u Haagu, Carla del Ponte, dobro zna da je prema Drugom protokolu iz Ženevske konvencije iz 1949. godine, a koji je donesen 1977. godine, suvereno pravo jedne države, odnosno da su zakonite aktivnosti vlade te države da određeni dio teritorija na kojem se nalaze pobunjenici ponovno vrati u svoj ustavno-pravni poredak. Znamo da je i po UN-u, dakle osnivačima suda u Haagu, Oluja vođena na okupiranim hrvatskim područjima. Ta su područja već bila etnički očišćeni od nesrba. To nju uopće ne zanima, već pokušava pronaći kako je netko ta područja želio Olujom i poslije nje etnički očistiti od Srba. Time jasno stavlja do znanja da smatra da je etničko čišćenje od Hrvata i ostalih nesrba ispravno i poželjno, čime pokazuje svoju rasističku politiku. Dakle, malo je reći da se radi o političkom sudu, jer se radi o čisto rasističkoj ustanovi. Naša krivnja u svemu tome je doista što smo pristali zatvoriti oči nad sudioništvom zapadnih zemalja u genocidu nad našim narodom! Ne treba zaboraviti i to da je Olujom spašen Bihać! Osudom Oluje svjetski su moćnici pokazali da im je bio u interesu (poslije Srebrenice) pad i ove od njih "zaštićene" enklave!

Već u završnoj riječi tužitelja u procesu Dariju Kordiću rečeno je da se za njega traži doživotna robija i zato što je slijedio politiku


predsjednika Tuđmana. Dakle, očito je problem što je Tuđman provodio politiku obrane hrvatskih teritorija i Hrvata u BiH. Kada je već sud u Haagu odlučio otvoreno nastupati kao politički sud, trebalo bi i s hrvatske strane ići konkretno s optužbama onih koji su provodili suprotnu politiku. Politici predsjednika Tuđmana sudi se očito zato što se suprostavio nekoj drugoj politici.

Interesi saveznika

Sjetimo se samo intervjua američke veleposlanice u UN-u Madeleine Albright CNN-u, kada kaže da će rješenja problema BiH biti u skladu s interesima saveznika. Nevjerojatno je kako se mnogi u Hrvatskoj, posebice u oporbenim redovima, nikada u svojim "analizama" nisu osvrnuli na to. A moralo se znati što su ti interesi saveznika: Srbima ono što su osvojili, a najveće žrtve, muslimane, mora se namiriti. Na račun koga? Trebalo je biti jasno i maloj djeci da su ostali jedino Hrvati. Nažalost, nije bilo! A sve je bilo sračunato da se uništi Hrvatska!

Izjava M. Albright pokazuje koliko je u pravu bio predsjednik Tuđman kada je odgovorio stvaranjem Herceg-Bosne. Time je spriječio potpuno ostvarenje politike "saveznika" i zbog toga mora odgovarati Dario Kordić i ne samo on. Politika "saveznika" je sigurno pravi krivac i treba joj suditi na političkom sudu! Zato gđa Del Ponte mora među prvima pozvati u Haag gđu Albright, da bi ustanovila što su značile ove njene tvrdnje, tj. čiji su to interesi zbog kojih je počeo rat između žrtava srpske agresije, mada je i njoj i svima nama jasno tko su ti "saveznici". Kolika je suodgovornost gđe Albright u svemu tome? Pa i njena najnovija sugestija da se Miloševiću sudi u Beogradu, ukazuje na to da je i ona itekako suodgovorna u politici koja je uzrokovala srpsku agresiju i genocid. Miloševića su proglasili ratnim zločincem tek kada je na Kosovu počeo provoditi politiku koja ne odgovara "saveznicima". Dok je provodio politiku koja im je odgovarala, u Hrvatskoj i BiH, nije bio zločinac. Nažalost, ta se politika provodi i danas, pa valja otvoreno ukazivati na zločince među svjetskim političarima koji zagovaraju tu zločinačku politiku. Poznato je da je UN priznao odgovornost za zločine u Srebrenici, a još niti jedan njegov dužnosnik nije optužen u Haagu!


Sudu u Haagu je jako važna i dokumentacija o politici zemalja koje su na taj način umiješane u sve ono što se zbivalo na ovim prostorima, kao i dokumentacija samog UN-a. U Hrvatskoj je značaj dokumentacije naglasila činjenica da je Mesić davao Haagu transkripte mimo Vladina ureda za suradnju. S otvaranjem mogućnosti suđenja i zločincima iz drugih zemalja pokazuje se koliko je zlonamjerna i odluka UN-a da se dokumenti mogu tražiti samo od država u regiji.

Jasno je da sud u Haagu mora tražiti i dokumente iz svih zemalja odakle su potecijalni ratni zločinci. Tako će se doznati prava istina, recimo o Ahmićima, ako sudu bude dostupna dokumentacija iz Velike Britanije. Kako tvrdi New York Times i londonski Observer, već postoji dokumentacija prikupljena na sudu o zločinima koje je NATO počinio za vrijeme onih 78 dana bombardiranja Srbije. Naravno, ministri NATO-a nikako ne bi željeli da sud u Haagu nastavi istraživati njihove greške. Talijanska La Repubblica konstatira da bi to bio presedan, jer dosad nijedan zapadni lider ili vojni komandant nije izveden pred međunarodni sud.

Znakovito je da istražuju to, a ne znaju za etničko čišćenje nesrba koje su Srbi, uz blagoslov i nesebičnu pomoć UNPROFOR-a, proveli u tzv. Krajini od 1991. do 1995.!

Hrvatima iz BiH kojima se sudi ili su već osuđeni u Haagu, taj sud mora reći koji su to interesi saveznika, zbog kojih oni moraju trunuti u haškim kazamatima! Mora im reći zašto su za BiH važniji interesi "saveznika" od interesa naroda koji žive u toj zemlji. Ako Carla del Ponte ne pozove u Haag gđu Albright, pokazat će da je sud u Haagu doista ustanova koja sudi svima onima koji su se usprotivili politici, odnosno interesima "saveznika".

Hrvatsko slovo od 19. siječnja 2001.


HAAG POTVRĐUJE IZMIŠLJENU HRVATSKU GENOCIDNOST

Dario Kordić je osuđen na 25 godina zatvora. Obrana je dokazala da on ni u kom slučaju nije mogao biti umiješan u zločin u Ahmićima. Nije kriv, ali ipak jest kriv. Da, u pravu je Maja Freundlich kada je rekla da je netko u Haagu nevin sve dok mu se ne dokaže da je Hrvat. Sud u Haagu je pokazao da se Kordiću ništa ne može dokazati osim toga. Optužuju Hrvate iz BiH za etničko čišćenje. Prije rata ih je bilo 18 posto, a danas samo 10 posto. I onda su oni izvršili etničko čišćenje. Kako to? Koga su to oni etnički očistili? Sami sebe? A sve objašnjava prva rečenica iz knjige Warrena Zimmermanna koja govori o nitkovima koji su razvalili multikulturalnu Jugoslaviju. Kako je Slovencima bio odobren izlaz iz te tamnice naroda, jasno je da se misli na Hrvate.

Međutim, najzanimljivije je u svemu tome da sud, kao i u slučaju Blaškić, ponovo govori o umiješanosti Republike Hrvatske u taj rat. Hrvatima je već šokantna bila spoznaja da se Hrvatskoj sudi zbog spašavanja Bihaća i časti (ako je uopće imaju) velikog svijeta. Zahvalili su nam rekavši da smo psi sa smetlišta koji su obavili prljavi posao za njih! Slično Aliji Izetbegoviću koji u Bihaću 1994. godine kritizira Hrvatsku zbog toga što ne intervenira u Bihaću, a zatim tu istu zemlju proglašava agresorom.

I u ovom slučaju radi se o nečem sličnom. Čini se da smo već zaboravili kako je došlo do washingtonskog sporazuma. Prije tog sporazuma, muslimani su, uz odobrenje svjetskih moćnika, krenuli u ofenzivu uništenja hrvatskih enklava u srednjoj Bosni. Međutim, HVO je krenuo u protuofenzivu i počeo vraćati izgubljene teritorije. Tada Vijeće sigurnosti UN-a postavlja ultimatum Hrvatskoj – ili će povući svoju vojsku iz BiH ili će joj biti uvedene sankcije. Tada hrvatski veleposlanik u UN-u dr. Nobilo na CNN-u daje hrvatski odgovor: "Trenutak uvođenja sankcija Hrvatskoj označavat će i trenutak kada će Hrvatska krenuti u oslobađanje svih svojih okupiranih teritorija." Sutradan Vijeće sigurnosti ustvrđuje da nema HV-a u BiH, već su to samo dragovoljci. Rezultat je washingtonski sporazum, velika pobjeda hrvatske politike. Izetbegović jasno pokazuje da se radi o pobjedi Tuđmanove


politike – on godinu dana uopće ne spominje Federaciju dogovorenu u Washingtonu. Ali to ne shvaćaju mnogi u Hrvatskoj, bolje reći financirani iz svijeta to ne smiju shvatiti.

UN je tada priznao da nije bilo agresije Hrvatske na BiH. Sud u Haagu je morao naći svjedoka koji bi lažno tvrdio suprotno, i našao ga je. Danas i u Hrvatskom saboru predsjednica HNS-a Vesna Pusić tvrdi da Hrvatska jest agresor na BiH. Ne čudi onda da su do danas zbog obrane hrvatskih enklava u srednjoj Bosni, tj. zbog toga što su u muslimanskom okruženju branili svoje obitelji, Hrvati osuđeni na ukupno 166 godina zatvora. A dokazano je jedino da svijet nije želio da enklave opstanu. Ni hrvatske, ni muslimanske!

Logična je zato reakcija HDZ-a povodom presuda Kordiću i Čerkezu: kojom odlučno odbacuje optužbe na račun Republike Hrvatske o njezinoj umiješanosti u oružani sukob u Bosni i Hercegovini pozivajući se na Deklaraciju o Domovinskom ratu Hrvatskoga sabora.

Jasno je da to isto mora zaključiti i Hrvatski sabor. Ali još i više. Ovakvom presudom sud u Haagu pokazao je nepoštivanje Hrvatskog sabora. Sabor koji drži do sebe, do ponosa svoga naroda, mora poslije toga, u najmanju ruku, preispitati svoju suradnju s Haagom.

Može li šestorka doista tako nešto učiniti? Nebrojeno puta su već dokazali da im je najmanje stalo do ponosa hrvatskog naroda. Pa upravo su političkom odlukom zatvorili jednog od najzaslužnijih ljudi što hrvatska država uopće postoji – generala Norca. Pritom treba ponovo podsjetiti da su svi iz šestorke do jučer tvrdili ono što Pusićka kaže i danas. Deklaraciju su prihvatili tek pod pritiskom Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata, generala, biskupa, nogometaša. Da su ozbiljno mislili, ne bi bilo potrebe da samo u Splitu prosvjeduje oko 200 000 ljudi.

Uoči izricanja presude na HTV-u plasiraju tezu kako su Kordića i Čerkeza Haagu izručili Miroslav Tuđman i Pašalić. To nije sporno. Bitno je, međutim, da se u tom trenutku nije moglo vjerovati da će sud u Haagu dokazivati genocidnost hrvatskog naroda (na to upozorava i Ivan Tomić, bivši časnik za vezu s


međunarodnim tribunalom u Slobodnoj Dalmaciji od 26. veljače 2001.). A imali su i američka obećanja o brzom i poštenom suđenju.

Brzina izricanja presuda Kordiću i Čerkezu pokazuje da je sud doista čekao smrt pokojnog predsjednika i pobjedu šestorke na izborima da bi pokazao svoje pravo lice. Tek tada je izrečena presuda Blaškiću u kojoj se po prvi put govorilo o agresiji Hrvatske na BiH. Šestorki to nije smetalo. Naprotiv, odmah su donjeli Deklaraciju o suradnji sa sudom u Haagu kojom Republika Hrvatska smatra neupitnim nadležnost suda u odnosu na ratne zločine počinjene za vrijeme i neposredno nakon završetka Domovinskog rata. Dakle, šestorka je tada dovela u pitanje suverenost hrvatske države, obrambeni karakter Domovinskog rata, izvršila izjednačavanje žrtve i agresora (ne čudi onda što se tako ponaša i sam sud) i omogućila potpunu nadređenost tog političkog tribunala nad ustavno-pravnim sustavom RH. Sjetimo se samo napada na američkog odvjetnika Rivkina i ministra Šeparovića koji su uspjevali osporiti nadležnost Haaga za Oluju.

Treba li spomenuti da su tek Kordićevi odvjetnici pokazali da su Ahmići bili mjesto koje su branile muslimanske postrojbe. Što je radio Blaškićev branitelj? Valjda se trudio da optuži Hrvatsku za agresiju. A ključnu ulogu u svemu tome odigrao je dragovoljni haški svjedok, današnji predsjednik RH. Ako Sabor ne reagira na najnoviju optužbu protiv RH, izrečenu kroz optužbu Dariju Kordiću, ponovo će se otvoriti pitanje na koga se sve odnosi tvrdnja Kordićeva branitelja Mitka Naumovskog da je u slučaju njegova branjenika riječ o pravoj uroti iz Hrvatske, a nositelji te urote su najviši državni dužnosnici, njegovi kolege odvjetnici i dio medija.

Presude Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu dogodila su se u vrijeme kada je hrvatski narod tako masovno izašao na ulice dajući potporu hrvatskom heroju generalu Norcu. U isto vrijeme cijeli jedan dio našeg naroda – onaj u BiH – zapravo je pred istrebljenjem. A iz Hrvatske muk. Dokle? Dopredsjednik središnjeg stožera za zaštitu digniteta Domovinskog rata, Luka Podrug, s pravom je rekao: "Jedina pravedna presuda bila bi oslobađajuća. I ova je presuda dijelom rezultat masovnih prosvjeda u Hrvatskoj. Kada bi hrvatski narod šutio, presude bi bile doživotne, a kada bi


vlast bila hrvatska, presuda bi bila oslobađajuća." Pa, hoćemo li šutjeti? "Genocidnost" hrvatskog naroda je u biti osnova presudama Kordiću i Čerkezu. Sve nas optužuju zajedno s njima. Hoćemo li i dalje šutjeti?

Mario Čerkez

Vi ste bili zapovjednik Viteške brigade u vrijeme strašnih događaja u dolini Laške i vodili ste tu brigadu u napadima koji su za posljedicu imali smrt civila i razaranje. Iako Pretresno vijeće nalazi da vaši vojnici nisu sudjelovali u pokolju u Ahmićima, vi ste odigrali svoju ulogu u kampanji progona, a ta uloga je otežana vašim zapovjednim položajem. Iako su neka svjedočenja govorila u prilog vašoj ličnosti i karakteru, ništa od onoga što je predočeno kao olakšavajuća okolnost ne predstavlja osnovu za ublažavanje kazne za ove međunarodne zločine. Pretresno vijeće smatra da će ukupni kriminalitet vašeg ponašanja najbolje pokazati dosuđivanjem jedinstvene kazne. Mario Čerkez, osuđeni ste na 15 godina zatvora.

Dario Kordić

Činjenica da ste bili političar i da niste sudjelovali u samom izvršenju zločina ne znači ništa; vi ste svoju ulogu zasigurno odigrali, kao što su ljudi koji su pucali odigrali svoju. Štoviše, činjenica da ste bili na čelnoj poziciji povećava težinu krivičnih djela. Niste se pozvali ni na kakve olakšavajuće okolnosti, a takve okolnosti ni ne postoje. Pretresno vijeće smatra da će se ukupni kriminalitet vašeg ponašanja najbolje pokazati dosuđivanjem jedinstvene kazne, Dario Kordić, osuđeni ste na 25 godina zatvora.

Hrvatsko slovo od 2. ožujka 2001.; Spremnost, hrvatski politički tjednik, 13. ožujka 2001.


VRIJEME IZDAJE?

Na naslovnoj stranici Spremnosti od 3. srpnja 2001. sve je rečeno o današnjem trenutku u Hrvatskoj: "Izručenjem Miloševića otvara se put daljnjem progonu hrvatskih branitelja i njihovom izručenju". To je bilo očito iz izjave Stjepana Mesića da će "nakon odlaska planera rata, Miloševića u Haag, sigurno biti lakše individualizirati krivnju svakoga tko je učinio ratni zločin, pa i u Hrvatskoj." Kada tako nešto kaže čovjek poslije čijeg su lažnog svjedočenja hrvatski vitezovi od suda u Haagu dobili redom 45, 25 i 15 godina robije za nedokazanu krivnju, onda je svima jasno što se podrazumijeva pod tim. Međutim, treba stalno imati na umu i upletenost cjelokupne današnje hrvatske garniture u ovo na što nas upozorava naslovnica Spremnosti. Zašto? Pa danas, 6. srpnja 2001. došla je Carla del Ponte u Zagreb i tako smo doznali da već mjesec dana imamo zapečaćene kuverte s optužnicama za hrvatske generale. Optužnice za Bljesak i Oluju, a poznato je da je HDZ-ova vlada osporavala nadležnost suda u Haagu za te akcije. I što je učinila današnja vlast? Neposredno poslije izricanja sramotne presude generalu Blaškiću donijela je Deklaraciju o suradnji s Međunarodnim sudom u Den Haagu. Tada sam bio u Adelaideu i reagirao sam već na prijedlog Vlade, dakle prije donošenja same Deklaracije. Tekst je poslan na niz adresa. Između ostalih i samom "sudu" u Haagu. Mislim da će taj tekst, iako pisan prije više od godinu dana, biti zanimljiv čitateljima Spremnosti pa ga dajem u cjelosti:

Deklaracija o suradnji s Međunarodnim sudom u Den Haagu ili okončanje Domovinskog rata

bezuvjetnom kapitulacijom Hrvatske

Vlada RH dala je prijedlog Deklaracije o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu Hrvatskom državnom saboru. Prijedlog je onakav kakav je najavio predsjednik vlade g. Račan kada je izjavio: "Pomoći ćemo da na optuženičku klupu dođu pojedinačni zločinci, a ne nacija, odnosno država."


Počinje sa sljedećim obrazloženjem:

"Polazeći od članka 20. Ustava i od vladavine prava kao jedne od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, te izražavajući uvjerenje da svi počinitelji zločina moraju biti kažnjeni, a posebice oni koji su počinili najteže zločine, kao što su ratni zločini i teške povrede humanitarnog prava, štiteći političke, vojne i moralne vrijednosti ostvarene Domovinskim ratom, te vojničko i ljudsko dostojanstvo hrvatskih branitelja, smatrajući da je zadatak Međunarodnoga kaznenog suda utvrditi individualnu krivnju za počinjene ratne zločine, a time onemogućiti uspostavljanje kolektivne odgovornosti čitavog naroda, vjerujući da je dobra suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom od vitalnog interesa za Republiku Hrvatsku, kojom se ona potvrđuje kao odgovorni subjekt međunarodne zajednice, surađujući s Međunarodnim kaznenim sudom, što će bitno pridonijeti političkoj stabilnosti u regiji, kao i uspostavi i razvoju međunarodnoga pravnog poretka i uključivanju Republike Hrvatske u euro-atlanske integracije, ocjenjujući da su Ustavni zakon o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom i Ugovor o statusu Ureda tužiteljstva Međunarodnoga kaznenog suda, normativni okvir za suradnju, utvrđujući da se time što se nisu provodile odredbe Ustavnoga zakona i što se otežavala suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom, nanijela velika šteta vjerodostojnosti pravnoga sustava Republike Hrvatske, kao i neposrednim državnim interesima, a zemlja je dovedena u međunarodnu izolaciju, uvjerena da će se kroz međusobnu suradnju i utjecaj poboljšati odnosi sa sudom, uspostaviti veće međusobno razumijevanje, te afirmirati vladavina prava u Republici Hrvatskoj, Vlada Republike Hrvatske predlaže Zastupničkome domu Hrvatskoga državnoga sabora da prihvati sljedeću Deklaraciju o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu"

Dakle i u prijedlogu ove Deklaracije spominje se da je postojala mogućnost da na optuženičku klupu budemo dovedeni kao narod, odnosno država. Što to znači? Cijeli narod ne može biti doveden na optuženičku klupu zbog eventualnih pojedinačnih zločina i u agresorskom, a kamoli u oslobodilačkom, odnosno obrambenom


ratu. Činjenica da je takva mogućnost doista postojala izravna je optužba same međunarodne zajednice.

Ako se cijeli narod ne može optužiti za takve zločine, a za što onda može? Odgovor je trivijalan: cijeli narod može biti optužen samo zato što je želio i izvojevao slobodu, a ta mu sloboda nije bila dopuštena od onih koji su ga eto htjeli dovesti na optuženičku klupu. Da je to doista tako, može se argumentirati nizom činjenica kroz cijelo vrijeme trajanja Domovinskog rata od samog početka 1991. godine pa do priznanja kapitulacije kroz ovu Deklaraciju. Sjetimo se samo embarga na uvoz oružja kojim je Hrvatima oduzeto pravo na samoobranu, kao jednoj od najsramotnijih odluka svjetske zajednice, pa do ovoga da se cijelom narodu željelo suditi zbog izvojevane slobode, usprkos želji svjetskih moćnika. Da ne nabrajamo cijeli niz takvih pokazatelja. Dovoljno je sjetiti se da je nedavno sud u Haagu osudio generala Blaškića bez ijedne dokazane individualne krivnje, već mu je isključiva krivnja bila sudjelovanje u obrani svog naroda (obrana hrvatskih enklava u srednjoj Bosni) i sudjelovanje u politici ostvarenja slobode svoga naroda.

Presuda koja pokazuje koliko je smiješno govoriti o tome da treba "afirmirati vladavinu prava u Republici Hrvatskoj". Vladavinu prava treba osigurati u Haagu, a ne u Hrvatskoj. Za to ima itekako puno pokazatelja. Recimo, kada se pokrenulo pitanje odgovornosti američkih pilota za ubojstva srpskih civila u autobusima, vlada SAD-a se energično usprotivila tome. Kada se spomenula odgovornost nizozemskih vojnika koji su u "zaštićenoj" enklavi Srebrenica lovili muslimane i predavali ih Srbima, nizozemska vlada se usprotivila tome. Kada se spomenulo da sud u Haagu treba tražiti dokumente od Velike Britanije za zločin u Ahmićima, UN je donio odluku da se takvi dokumenti mogu tražiti SAMO od zemalja koje su bile neposredni sudionici u ratu. Dakle, nije važna istina koja se može ustanoviti kroz sagledavanje svih mogućih dokumenata, već je važno imati samo one dokumente koji će osigurati unapred zadanu "pravdu". Zato je krajnje cinično u takvom kontekstu spominjati zaštitu "političkih, vojnih i moralnih vrijednosti ostvarenih Domovinskim ratom, te vojničko i ljudsko dostojanstvo hrvatskih branitelja".


Predsjednik HDZ-ova kluba Vladimir Šeks rekao je "da je Deklaracija rezultat obveze koju je prije nekoliko tjedana preuzela Vlada te da je HDZ suočen s 'demonizacijom i sotonizacijom Domovinskog rata, željom da se prikaže kao planirani zločin s ciljem etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske i s nastojanjem da se hrvatskom narodu nametne kolektivna krivnja', a na prijedlog nekoliko udruga branitelja odlučio u dnevni red predložiti i raspravu o zaštiti dostojanstva Domovinskog rata. Cilj im je utvrditi da je Domovinski rat bio obrambeni, da Haški sud nije nadležan za Bljesak i Oluju te da Hrvatska nije bila agresor na BiH. HDZ-u je neprihvatljivo što se Deklaracijom predlaže da Sabor utvrdi da je do međunarodne izolacije Hrvatske došlo stoga što se nije provodio Ustavni zakon o suradnji sa sudom u Haagu te namjera da se prizna jurisdikcija Haškog tribunala nad Bljeskom i Olujom."

Ali vratimo se na Deklaraciju koju Vlada predlaže Saboru, da vidimo doista je li g. Šeks u pravu. U prvoj točki "Načelnih stavova" kaže se:

"Republika Hrvatska smatra, da svi počinitelji ratnih zločina, koje su oni počinili na području bivše Jugoslavije, trebaju biti kažnjeni, bez obzira na to koje su nacionalnosti, u kojim su postrojbama djelovali i koje su dužnosti obavljali."

Očito je da se ovom točkom dovodi u pitanje obrambeni karakter Domovinskog rata i vrši izjednačavanje žrtve i agresora. Usvajanjem ovakvog izjednačavanja krivnje od strane državnog sabora jedne zemlje koja je bila izložena agresiji, već je samo po sebi dovoljno ustvrditi da se radi o potpunoj kapitulaciji te zemlje. Da tragedija bude veća, radi se o kapitulaciji zemlje čija je vojska taj pravedni obrambeni rat dobila. Time je povijesna sramota onih koji usvoje ovakvu točku još veća. Također u povijesti nije zabilježeno da su oni koji su vodili obrambeni, oslobodilački rat i u ratu pobijedili uopće odgovarali za ratne zločine. Zločina u takvom ratu je sigurno moralo biti, uostalom u svakom ratu ih ima, ali ratni zločini koji se sankcioniraju pred međunarodnim sudom – ne!

U drugoj točki se Republika Hrvatska obvezuje da će njezini pravosudni organi poduzeti sve zakonom predviđene mjere da bi počinitelji ratnih zločina (sic!) bili otkriveni i primjerno kažnjeni.


Treća točka je ponovno pravi "biser":

"U skladu s odredbama Ustavnoga zakona o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu, te odredbama Statuta Međunarodnoga kaznenog suda u Den Haagu, Republika Hrvatska smatra neupitnim nadležnost suda u odnosu na ratne zločine počinjene za vrijeme i neposredno nakon završetka Domovinskog rata."

Naime, njome se očito dovodi u pitanje suverenost hrvatske države, obrambeni karakter Domovinskog rata, izjednačavanje žrtve i agresora i potpunu nadređenost Međunarodnog političkog tribunala nad ustavno-pravnim sustavom Republike. Poslije presude generalu Blaškiću u kojoj je Hrvatska optužena kao AGRESOR u BiH ovakav stav ima karakter izdaje hrvatskog naroda koji je vodio rat isključivo na svom prostoru. Napomenimo ponovno da je general Blaškić osuđen kao agresor, a štitio je hrvatske enklave u BiH. Dok muslimanske enklave štiti UN, hrvatsku štiti general Blaškić. Blaškić svoju uspijeva zaštititi, UN svoju enklavu u Srebrenici ne. Ne spominjujući da su i od UN-a zaštićenu enklavu Bihać spasili Hrvati Olujom. U Haagu nije osuđen na 45 godina robije nitko iz UN-a. Osuđen je general Blaškić. Neposredno poslije takve sramotne presude, Hrvatski državni sabor treba priznati tom sudu nadležnost nad Domovinskim ratom. Treba li tu išta više reći? Osim samo navesti činjenicu kako ovom Deklaracijom Hrvatski državni sabor odaje i priznanje takvom radu suda:

"U razvoju suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu, Republika Hrvatska će se zalagati za afirmaciju partnerskog odnosa – i – za podjelu odgovornosti u kaznenom progonu i suđenju ratnim zločincima.

Nadležna tijela Republike Hrvatske pratit će rad Međunarodnoga kaznenog suda u Den Haagu te će nastojati pomoći da se njegov rad poboljša i ubrza."

Slijede "konkretne mjere". One su onakve kakav je i prethodni dio teksta pa ih ni ne treba posebno komentirati.

I, doista, moramo se složiti s tvrdnjom da međunarodna zajednica uporno provodi zamjenu uzroka i posljedica, zamjenjuje


žrtve i agresora, tj. zamjenjuje pravo na obranu svakog pojedinca i naroda (što je prirodno pravo) s agresijom. I ne samo to. Oni su itekako bili uključeni u sve to. Upravo činjenica da je njima hrvatski narod bio kriv zato što je krvlju izborio svoju slobodu, govori i o tome da kroz kriminalizaciju Domovinskog rata oni sa sebe skidaju suodgovornost za sudjelovanje u srpskim zločinima. Sami su sebe i optužili kada su u Haagu osudili jednog Hrvata za zločin gledanja a ne činjenja. On je gledao jedno silovanje, a oni su gledali ubijanje Vukovara, Srebrenice, Sarajeva, itd. itd. A nisu samo gledali! Itekako su pomagali Srbima. Pa i Miloševića su optužili kao ratnog zločinca tek poslije Kosova.

Domovinski rat bi se kriminalizirao da bi se kroz to kriminalizirala i sama ideja o samostalnoj hrvatskoj državi! – Haag bi svakoga iz Hrvatske, osim ratnih dezertera, mogao pritvoriti u bilo koje vrijeme, da bi on, obično poslije dugog čekanja, morao dokazivati svoju nevinost. Pa i ako dokaže – opet će ga osuditi. Za to vrijeme ratni dezerteri iz Hrvatske i oni koji su se borili protiv hrvatske države slali bi hrvatske rodoljube i dragovoljce u Haag da im ne budu smetnja u Hrvatskoj. Uostalom, poznato je da je sadašnja hrvatska vlast pobijedila na izborima uz veliku pomoć SAD-a. Je su li oni bili miljenici SAD-a i zato što su u trenutku kada se donosila odluka o neovisnosti napustili Sabor? Jesu li samo takvi Hrvati mogli krenuti u ovakvu kapitulaciju poslije veličanstvenih pobjeda u ratu?

Predsjednik jedne od vladajućih stranaka LS-a Vlado Gotovac je u saborskoj raspravi ustvrdio: "Pohvalio sam HDZ što je donio Ustavni zakon i omogućio punu suradnju sa sudom u Haagu. No moram vas podsjetiti da LS nikoga nije odvodio u zračnu luku i ispraćao u Haag." Naravno, prvi dio tvrdnje je besmislica jer se u Ustavnom zakonu koji je donio HDZ sigurno ne spominje mogućnost suđenja cijelom hrvatskom narodu. Upravo su takvom konstatacijom sadašnje vlasti pokazale da sud u Haagu nije radio ono što je trebao raditi. Sada je jasno da takav Ustavni zakon treba poništiti, jer se pretvorio u svoju suprotnost. Točno je da je zato bilo pogrešno vjerovanje HDZ-a da će kompromisima s onima koji su pomagali srpsku agresiju doći do pravednijeg odnosa tih istih, dakle međunarodne zajednice, prema Hrvatskoj. Točna je stoga


Gotovčeva implicitna tvrdnja da bivša hrvatska vlast nije trebala "odvoditi u zračnu luku i ispraćati hrvatske ratnike". Ova vlast to radi elegantnije – postoje zrakoplovi i vojska najmoćnije zemlje svijeta.

To opisuje ne bez gnušanja i član njegove stranke prof. Ivo Banac u Feralu: "U ponedjeljak poslije podne William Montgomery provodi desetak minuta u Ministarstvu pravosuđa, a u osam ujutro idućeg dana ministar Ivanišević, kao kakav zatvorski čuvar ide u Svetošimunsku da bi Mladena Naletilića izvjestio kako upravo tog dana leti u Haag."

Umjesto da izvuče zaključak kako je bilo pogrešno uopće slati ljude u Haag, pogotovu kada se vidjelo da je optužnica bila planirana za cijeli hrvatski narod, nova hrvatska vlast ide u bezuvjetnu poslušnost, koje se gnuša čak i jedan Ivo Banac. Oni idu u čisto priznavanje poraza u Domovinskom ratu. U kapitulaciju. I eto g. Račan i nova hrvatska vlast će osigurati da se pojedinačno sudi svim Hrvatima koji su željeli slobodnu i neovisnu Hrvatsku, ali cijeli narod neće biti optužen za to. Ustvari ovakva Deklaracija kao kapitulantski čin sama optužuje onaj dio hrvatskog naroda koji je bio i još uvijek jest – za neovisnu Hrvatsku. Ispada da nas međunarodna zajednica nagrađuje jer neće cijeli narod osuditi zbog "zločina stvaranja hrvatske države". I to zato što su hrvatski birači bili poslušni i izabrali one koji nisu bili za neovisnost, ili one koji su na sve spremni da bi bili na vlasti.

Ne čudi stoga što se toliko čekalo na presudu generalu Blaškiću. Smrt oca hrvatske države i dovođenje njihovih ljudi na vlast u Hrvatskoj, omogućilo je takvom svijetu da izravno, bez ikakvih posljedica, izrekne kaznu generalu Blaškiću, da se otvoreno prozivaju i hrvatski generali za Bljesak i Oluju, kao i hrvatski političari. Smrt oca domovine i poraz državotvornog hrvatstva na izborima omogućuje da se čak i u Deklaracijama Hrvatskog državnog sabora spominje mogućnost suđenja cijelom hrvatskom narodu i da nema nikoga u hrvatskoj vladi tko može shvatiti da je onaj koji je tako nešto i pomislio, a ne još zbog toga doveo Hrvatsku u međunarodnu izolaciju, veći zločinac od svih onih koji su doista i počinili zločine u ratu. Jer oni imaju i olakotnu okolnost što su se – od svijeta razoružani – našli u strašnim uvjetima. Svijet


je to mirno promatrao. Koja je njihova olakotna okolnost? Želja o nepostojanju neovisne Hrvatske?

Najavljeno usvajanje ove Deklaracije o kapitulaciji hrvatske državnosti pokazuje kolika je bila velika greška prethodne vlasti što se povela za "sarajevskim sindromom". Znate li što je "sarajevski sindrom"? To vam je kada dobro znate tko vas mjesecima bombardira, a na upit tko vas bombardira ne želite izravno odgovoriti. Isto tako se ponašala bivša hrvatska vlast. Itekako je znala da su vodeće svjetske sile bile sudionici u srpskoj agresiji na Hrvatsku i srpskom genocidu. Ali, umjesto da je hrabro uprla prst i u njih kao sudionike, ona je to uporno izbjegavala, misleći da će taj i takav svijet, koji je mirno promatrao stravične zločine, to znati cijeniti. Očito je da su takav svijet trebali stalno optuživati za to sudjelovanje, i tako ih prisiliti da se pravdaju zbog toga što su im ruke do lakata u hrvatskoj krvi, a ne da oni govore o kolektivnoj krivnji hrvatskog naroda. Zar im dovoljna poruka nije bila to što su nakon spašavanja Bihaća Olujom, dakle nakon spašavanja obraza tom svijetu, koji je poslije pada i zločina u Srebrenici, bio suočen s padom druge od njih kao zaštićene zone, bili proglašeni "psima sa smetlišta koji su obavili prljavi posao" za te svjetske moćnike?

Očito je da Haag isključivo zanimaju navodni hrvatski zločini. Za agresiju na Hrvatsku oni su odredili mogućih 25 (i slovima dvadeset pet) zločinaca, a baš se ne trude osuditi ih. Pa ti zločinci su provodili interes tog velikog svijeta i, valjda, taj svijet je bio blagonaklon prema Hrvatskoj kada je i prihvatio tih mogućih 25 ratnih zločinaca. A zašto bi se njima uopće sudilo kada će biti jednostavno, s ovakvom poslušnom Hrvatskom vladom, Domovinski rat prikazati doista kao planirani zločin s ciljem etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske. Vlada je pod hitno i dopustila Međunarodnom sudu iskopavanja u Gospiću, ne bi li pronašli nekog ubijenog Srbina i time izjednačili obrambeni rat s agresijom. Time će do kraja biti moguće osuditi samu ideju o slobodnoj Hrvatskoj. Vraćanje Srba omogućit će, u trenutku kada ih bude u Hrvatskoj 8 posto, reaktiviranje plana Z4, a potom – zna se – "Balkanija".

Usvajanje ovakve Deklaracije sve to omogućuje. Vraćaju se stara vremena poznata iz prve komunističke vladavine. Tada si bio


ponosan ako si kao Hrvat bio politički zatvorenik. Uskoro ćemo biti ponosni ako nas odvedu u Haag. To će značiti da imamo nekakvog doprinosa u uspostavi hrvatske države. Predsjednik Hrvatske vlade je najavio da će nam pomoći u tome. Doista mu moramo biti zahvalni. Zar bilo kojem Hrvatu ne bi bila čast doći u Haag prije jednog generala Koradea? Meni bi!

Velikoj međunarodnoj zajednici nije opće bilo strašno dok su Srbi u Vukovaru pjevali:

'Slobodane, šalji nam salate

mesa ima, klat ćemo Hrvate.'

Izgleda da su sucima u Haagu tu pjesmu preveli ovako:

'Montgomery, šalji nam salate

mesa ima, sudimo Hrvate.'

A što nama, Hrvatima, preostaje? Izgleda, s ovakvom hrvatskom vlasti, samo da se pozdravljamo sa:

Za Haag spremni!

Tekst je pisan kada je Milošević još bio daleko od Haaga. U međuvremenu se toliko toga promijenilo u Hrvatskoj. Ponos hrvatskih ljudi raste. Dakle, konačno treba prestati sluganski ljubiti noge onima koji su poslali srbo-četničku armadu u genocid nad Hrvatima. Poslije novih sramotnih optužnica protiv hrvatskih branitelja i heroja treba jasno progovoriti o umiješanosti svjetskih moćnika u genocid nad Hrvatima. Treba zahtijevati da se njima sudi u Haagu! Milošević je bio samo njihov plaćeni ubojica. Njihov zločin je veći. Oni sami kažu za svog plaćenog zločinca da je najveći s kraja dvadesetog stoljeća. Pa kakvi su zločinci tek oni?

Spremnost, hrvatski tjednik, 10. srpnja 2001.


OVU ĆEMO VLADU PAMTITI PO VELEIZDAJI I GAĐENJU

Čim je svijet doznao da je Milošević uhićen, državotvornim Hrvatima je bilo jasno da to znači, kako reče Milan Ivkošić, da je Srbija Haagu izručila svoj balast, a da će zato Hrvatska izručiti svoj ratni trijumf. Zato ne čudi da je tu vijest Spremnost, hrvatski tjednik iz Sydneyja, prokomentirao 3. srpnja 2001. velikim slovima na naslovnoj stranici: "Izručenjem Miloševića otvara se put daljnjem progonu hrvatskih branitelja i njihovom izručenju". To je bilo očito iz izjave Stjepana Mesića da će "nakon odlaska planera rata, Miloševića u Haag, sigurno biti lakše individualizirati krivnju svakoga tko je počinio ratni zločin, pa i u Hrvatskoj."

Kada tako nešto kaže čovjek poslije čijeg su lažnog svjedočenja hrvatski vitezovi od suda u Haagu dobili redom 45, 25 i 15 godina robije za nedokazanu krivnju, i to ne individualnu, onda je svima jasno što se podrazumijeva pod tim. Međutim, treba stalno imati na umu i upletenost cjelokupne današnje hrvatske garniture. Naime, 6. srpnja 2001. došla je Carla del Ponte u Zagreb i tako smo doznali da već mjesec dana imamo zapečaćene kuverte s optužnicama za hrvatske generale. Optužnice za Bljesak i Oluju, a poznato je da je HDZ-ova vlada osporavala nadležnost suda u Haagu za te akcije. I što je učinila današnja vlast? Neposredno poslije izricanja sramotne presude generalu Blaškiću donijela je Deklaraciju o suradnji s Međunarodnim sudom u Den Haagu. Republika Hrvatska, tom Deklaracijom, smatra neupitnim nadležnost suda za ratne zločine počinjene za vrijeme i neposredno nakon završetka Domovinskog rata.

Račan je tada izjavio: "Pomoći ćemo da na optuženičku klupu dođu pojedinačni zločinci, a ne nacija, odnosno država." To je izjavio iako je iz presude generalu Blaškiću bilo jasno da u Haagu ne razmatraju ničiju individualnu krivnju već je to, kako danas svi konstatiraju, običan politički sud koji sudi žrtvama agresije zbog toga što je agresija bila neuspješna. Sud, naravno tuži i agresore koji nisu uspješno ostvarili od tužitelja dobivenu zadaću. To je očito iz same činjenice da je Milošević u Haagu zbog Kosova, a hrvatski generali trebaju ići zbog obrane Hrvatske od agresora. Zato


se od ove vlasti nije moglo ni očekivati ništa drugo do ustrajnosti u tada započetoj izdaji. Ona je donijela odluku da se hrvatski generali izruče sudu-bordelu u Haagu!

Sarajevski sindrom

Velika je greška prethodne vlasti bila što se povela za sarajevskim sindromom: dobro znate tko vas mjesecima bombardira, a na upit tko vas bombardira, ne želite izravno odgovoriti. Isto tako se ponašala bivša hrvatska vlast. Znala je da su vodeće svjetske sile bile sudionice u srpskoj agresiji na Hrvatsku i srpskom genocidu. Ali, umjesto da je hrabro uprla prst i u njih, ona je to uporno izbjegavala, misleći da će joj se taj i takav svijet, koji je mirno promatrao stravične zločine, bolje reći, naručio ih u svojoj želji za očuvanjem Jugoslavije, to znati cijeniti. Očito je da su takav svijet trebali stalno optuživati za to sudioništvo i time ga prisiliti da opravda svoje ruke do lakata u hrvatskoj krvi, a ne da govori o kolektivnoj krivnji hrvatskog naroda. Zar im dovoljna poruka nije bila to što su nakon spašavanja Bihaća Olujom, dakle nakon spašavanja obraza tom svijetu koji je poslije pada i zločina u Srebrenici bio suočen s padom druge "zaštićene zone", bili proglašeni "psima sa smetlišta koji su obavili prljavi posao" za svjetske moćnike?

A da je to doista tako pokazuje nam činjenica da će Milošević, kako otkrivaju njegovi odvjetnici a prenosi Večernji list 2. srpnja (2001.), temeljiti svoju obranu na tvrdnji da su ga zapadne vlade podržavale tijekom ratova u Hrvatskoj i BiH, te da je dobivao zeleno svjetlo za akcije zbog kojih je kasnije optužen. Tako britanski tjednik The Sunday Telegraph iznosi da bi lord Carrington, lord Owen i lord Hurd trebali posvjedočiti na suđenju da su tzv. mirovni pregovori bili aranžirani s ciljem da Miloševića održe na vlasti kao "jamca stabilnosti" u regiji, bez obzira na uzroke i posljedice rata. Carrington i Owen kao mirovni posrednici, a Douglas Hurd kao šef britanske diplomacije bili su glavni pregovarači s Miloševićem do 1995. Sva trojica odbijaju se izjasniti. No, visoki anonimni djelatnik britanskog Ministarstva vanjskih poslova izjavio je Sunday Telegraphu: "Nećemo biti iznenađeni ako se na suđenju bude pojavio dogovor lorda Hurda i


Miloševića, ali naše su ruke čiste, ništa ne skrivamo. Uznemirena bi mogla biti francuska vlada zbog svojeg prijateljskog odnosa s Miloševićem sve do 1999."

Nečiste ruke nalogodavca

Ma čije su ruke čiste? Vaše ruke su duboko umočene u hrvatsku krv. A popis zločinaca iz redova zapadnih političara mnogo je dulji. Danas, kada će Milošević svjedočiti o njihovim zločinima, i kada je jasno da sud u Haagu napokon može uz Miloševića optužiti i njegove nalogodavce, Carla del Ponte dolazi u Zagreb razgovarati o nekakvim zapečaćenim optužnicama. Ne protiv Miloševića za zločine u Hrvatskoj. Ne protiv zapadnih političara koji su od njega zločine i genocid naručili. Ona je razgovarala o onima koji su "krivi" što ti zločini nisu bili veći. Što genocid nad Hrvatima nije bio mnogo, mnogo veći.

Umjesto da hrvatska Vlada zatraži odgovornost stvarnih zločinaca sa Zapada, ona se odlučila na izdaju naroda, izdaju borbe hrvatskog naroda koji je pobijedio u obrambenom i oslobodilačkom ratu. Izručiti ijednog generala nakon spoznaje da svijet počinje doznavati tko su stvarni zločinci, izdaja je nad izdajama. Ta stravična izdaja petnaestak tisuća poginulih i mnogo više ranjenih, ta izdaja silovanih i prognanih naziva se suradnjom s Europom. A radi se o najsramotnijoj izdaji viđenoj u povijesti. Nikad Vlada neke zemlje nije izdala svoj narod poslije tako veličanstvene pobjede u ratu kao ova komunistička Vlada. Mesić je to započeo svojim svjedočenjem, a ova Vlada dovršila. Sada je jasno zašto ova vlast nije htjela sprovesti referendum za koji je skupljeno 400 000 potpisa. Znala je da onda ne bi mogla izdati narod koji je protiv njihove volje i volje njihovih gazda stvorio državu.

A svijet u tu izdaju nije ni sumnjao. To je vidljivo po odnosu tog svijeta prema njima. Tako Carl Gustaf Stroehm (Hrvatsko slovo, 6. srpnja 2001.) piše: "To se već pokazalo na Svjetskom gospodarskom forumu u Salzburgu, gdje su 'novi Srbi', poput Đinđića, bili veliki junaci i miljenici zapadnih političara i medija – dok se na primjer o Hrvatima u javnosti gotovo ništa nije čulo. Predsjednik Mesić i hrvatsko izaslanstvo jedva su bili i spomenuti u zapadnim medijima." To ni najmanje ne začuđuje. Sluge koji


obavljaju tvoj prljav posao i one koji u tvom interesu izdaju vlastitu domovinu – koristiš, ali ti se i gade. A današnja hrvatska Vlada će u povijesti ostati zapamćena kao vlada koje će se i njen narod a i drugi sjećati samo po gađenju koje izaziva kod ljudi.

Hrvatsko slovo, 13. srpnja 2001.


VLAST BRANITELJE PROGLAŠAVA ZLOČINCIMA

Možda je njemački vanjskopolitički ministar Fisher svojom najnovijom inicijativom o zapadnom Balkanu otvorio oči mnogima. Veliki svijet želi "Balkaniju". Ona bi trebala biti naša sudbina, a ne samo plod "zločestih" umova Franje Tuđmana, Maje Freundlich, Zorana Vukmana ili Joška Čelana. Tvrdnja da svijet svojim postupcima, pogotovo djelovanjem Haškog suda, želi izjednačiti agresora i žrtvu, veoma je glasna u Hrvatskoj. Zapravo, ova tvrdnja pokazuje hrvatsku naivnost. Zašto bi hrvatski narod prihvatio zapadni Balkan ako je jednako kriv kao Srbi? Zašto bi prihvatio Srbe kao gazde po treći put ako je jednako kriv kao i Srbi?

Hrvati mogu i moraju prihvatiti "Balkaniju" samo ako su agresori. Ne radi se, dakle, o nikakvom izjednačavanju žrtve i agresora već se želi agresora prikazati žrtvom i obratno. Svijet to želi od samog početka. Da je Tuđman krenuo u rat tijekom napada JNA na Sloveniju, Slovenija bi kao žrtva otišla mirno iz Jugoslavije, a Hrvatska bi bila optužena kao agresor i morala bi ostati u njoj. De Michelis je to otvoreno i najavljivao. I ne samo on. Je li Špegeljov plan trebao poslužiti tomu?

Agresori na vlastitu zemlju!?

Početkom srpske agresije na BiH ministar vanjskih poslova Velike Britanije je odmah i Hrvatsku optužio za agresiju na BiH. To je prihvatila tadašnja hrvatska oporba, a današnji hrvatski predsjednik je o tome svjedočio u Haagu. Na osnovu tog svjedočenja general Blaškić je osuđen na 45 godna robije. Naravno, prethodno je svijet uspio dovesti na vlast šestorku, tj. čekao je Tuđmanovu smrt i izbore da bi se usudio presuditi Blaškiću. I što radi nova hrvatska vlast? Kada je vidjela da je Blaškić osuđen zbog agresije na BiH, odmah je donijela Deklaraciju o suradnji s Međunarodnim sudom u Den Haagu, u kojoj je ovom "sudu" dala ovlasti nad operacijama Bljesak i Oluja. Time je otvorila put da se stvari vrate na početak: Hrvatska može biti proglašena za agresora na dio vlastite zemlje. Nitko od naivnih državotvornih Hrvata nije vjerovao da su Račan i Mesić spremni ići i na to. Zato je HDZ


prihvatio (nepovoljnu) Deklaraciju o Domovinskom ratu jer je u njoj figuriralo da Hrvatska nije agresor na BiH.

Potom su uslijedile presude Kordiću i Čerkezu. Zbog agresije Hrvatske na BiH! Hrvatska vlast ne protestira iako je Deklaracija na to obavezuje. Danas već postaje očito da je to stoga što zna da predstoji i "agresija RH na Republiku Srpsku Krajinu".

Potom slijedi optužba da su Tuđman, Gotovina i drugi planirali etničko čišćenje Srba iz nekakve Carline države RSK. Međutim, optužba Carle del Ponte da su predsjednik RH i drugi njeni najveći državni i vojni dužnosnici planirali etničko čišćenje hrvatskih okupiranih područja pokazuje njeno uvjerenje da su svi Hrvati zločinci, tj. da je hrvatski narod genocidan narod. Naime, svaka država ima prava i obavezu osloboditi svoja okupirana područja. Očito ih samo hrvatski narod nema. Nema jer su Hrvati zločinci, tj. jer su genocidan narod.

Dokazivanje genocidnosti hrvatskog naroda jedino je ostalo UN-u kao opravdanje za sudioništvo u velikosrpskom genocidu nad hrvatskim narodom. Da se ne radi o tome, UN bi istog trenutka kada je Carla del Ponte javnosti objavila optužnicu, koja sadrži implicitnu tvrdnju da su Hrvati genocidan narod, pokrenuo postupak za njen opoziv.

Da će Hrvati biti proglašeni agresorima, bilo je jasno odmah nakon što je šestorka došla na vlast. To je poručio sam predsjednik Mesić u svom intervjuu Der Spiegelu tvrdeći: "Tuđman je prebrojavao brodove flote hrvatskih kraljeva ranog srednjeg vijeka i uopće nije primijetio da je njegova ratna mašinerija podlegla srpskoj armiji."

Štrbac bi opet RSK

S druge strane, Savo Štrbac, član Ratnog štaba općine Benkovac u vrijeme kada je počinjen stravičan zločin u Škabrnji, danas šef srpskog Veritasa, koji pomaže Haagu u sastavljanju optužnica protiv hrvatskih ratnika, kaže za srpski Nedeljni telegraf: "haško suđenje hrvatskim generalima predstavlja šansu za Srbe, to je sjajna prilika da legitimnim sredstvima obnovimo Republiku Srpsku Krajinu". Štrpcu je jasno ono što navodno nije hrvatskoj


vlasti pa kaže da se optužnicom protiv generala Ante Gotovine "piše jedna nova povijest, tako da će na suđenju među krivcima biti i mrtvi predsjednik Franjo Tuđman, a domovinski i obrambeni rat pokazati kao zločinački i agresorski". Savo Štrbac je naglasio da je Haag prvi puta službeno priznao Krajinu kao "državu" s vlastitom vojskom, pa bi se na osnovu toga mogla uspostaviti takozvana "Republika Srpska Krajina".

Hrvatska sluganska vlast mora slušati svoje gazde. Zato i mora sudjelovati u proglašavanju agresora žrtvom. Otuda ta silna hapšenja hrvatskih branitelja u Bjelovaru, Virovitici, Sinju, Bibinju, Šibeniku, Splitu. Na saslušanja se pozivaju organizatori obrane iz 1991. Istodobno se priprema zakon kojim bi se obezvrijedilo 400 000 potpisa hrvatskih građana po kojem hrvatske branitelje treba tretirati istovjetno pobjednicima u Drugom svjetskom ratu. I dok se po Srbiji ne hapse ratni zločinci, hrvatska vlast traži iz Srbije "dokumentaciju" o zločinima Hrvata. Primjerice, na području Štrpčeve općine Benkovac je od početka rata do 1993. godine ubijeno 105 Hrvata, a ni jedan Srbin nije zbog toga kažnjen kao ratni zločinac. Ali zato doznajemo da postoji nekakav Dalmatinski komitet za ljudska prava koji "dokazuje" da su Hrvati činili zločine. Ubijeni Hrvati njih ne zanimaju.

Jasno je zato da današnja vlast hrvatske vitezove tretira kao zločince, a Hrvatsku kao agresora. Je li to samo izvršavanje želja velikog svijeta nije bitno. Svijet može željeti što god hoće. Strašno je kada u tako nečemu sudjeluje vlast koju je izabrao hrvatski narod.

Hrvatsko slovo, 5. listopada 2001., Spremnost, hrvatski tjednik, 16. listopada 2001.


GENERALOVA BITKA NAD BITKAMA

Kada sam 1992. godine prvi put boravio u Australiji, upozoravao sam naše ljude ovdje u Melbourneu kako je svijet shvatio da nas nije mogao pobijediti šaljući na nas treću/četvrtu armiju Europe – JNA, pa će sada ići na ono što je uvijek uspijevalo kod Hrvata: podijeli pa vladaj. Danas bi to mogli preciznije definirati kao: podijeli Hrvate, pa će Srbi vladati. U siječnju 1993. u intervjuu na hrvatskom radiju u Melbourneu rekao sam o odnosu svjetskih moćnika prema srpskim zločinima i u Hrvatskoj i u BiH: "Pa valjda je svima jasno: ZA ZLOČIN SLIJEDI I KAZNA. A svjetske sile čine sve samo da ne bi morale kazniti svog prijatelja – SRBIJU. Kao da kažu: 'Pa to su, pobogu, učinili naši prijatelji, pa kako netko može i pomisliti da ih treba kazniti!' To bi, izgleda, trebao biti taj NOVI SVJETSKI POREDAK: njihovi prijatelji mogu činiti i vršiti genocid, a oni drugi ne smiju se ni braniti."

Dolazio sam ovamo i stalno upozoravao da rat u Hrvatskoj nije završen, kako su ljudi znali govoriti. Upozoravao sam da je ovaj rat, kojemu je Hrvatska svo vrijeme bila izložena – prljavi, tajni rat, mnogo mnogo gori od onog pravog. Pogotovo kad je u pitanju sama opstojnost hrvatske države.

Još prošle godine u članku "Budi ponosan i pasi travu" koji je tiskan u Hrvatskom slovu, a prenijeli su ga i Hrvatski Vjesnik (Melbourne) i Spremnost (Sydney), upozoravao sam da treba konačno početi optuživati svjetske moćnike za njihov zločin prema Hrvatima – za sudioništvo u srpskom genocidu nad našim narodom. Jer ako nema njihovog sudioništva u srpskom genocidu, dočekat ćemo obrat: hrvatski genocid nad "nenaoružanim srpskim narodom". Da, dočekat ćemo, a evo vidimo ovih dana – dočekali smo ono što sam najavljivao daleke 1993. godine, nama – našim generalima se sudi upravo zato što smo se obranili od velikosrpske agresije. Zato što nismo podlegli srpskom genocidu koji su Srbi, uz blagoslov tih koji nam danas sude, izvršili nad hrvatskim narodom.

Zato ne čudi što su prvi na udaru generali Norac i Gotovina. O tome sam već govorio na promocijama moje knjige, a taj govor je tiskan u najnovijem broju Spremnosti, pa ću samo ponoviti najosnovnije.


General Norac je kriv što je spasio Gospić. Da nije, Hrvatska bi bila prepolovljena i time osuđena na tiho umiranje u agoniji. Norac je dakle kriv zato što svjetski moćnici nisu uspjeli spasiti Jugoslaviju, a to su tako žarko željeli.

General Gotovina je kriv što nije pala zaštićena enklava Bihać. Veliki svijet je, očito, dopustio pad njihovih "zaštićenih" enklava Foče i Srebrenice. Sjetimo se da su tako dopustili ubojstva preko 8000 muslimana u Srebrenici. A u navodno njihovoj zaštićenoj enklavi Bihać bilo je 100 000 muslimana. Koji bi to pir bio srpskim koljačima i njihovim sponzorima iz velikog svijeta! Naravno, padom Bihaća stvorio bi se kompaktni srpski teritorij od Beograda do Knina i Jugoslavija bi mogla biti obnovljena. Krivac zašto do toga nije došlo je hrvatska operacija Ljeto 95 koju je vodio nitko drugi nego – GENERAL GOTOVINA.

Naravno, ne smiju spomenuti njegovu navodnu krivnju za ovu operaciju, nego je to Oluja kada je konačno i spašena od velikog svijeta navodno zaštićena enklava Bihać. Ali optužnica protiv njega nije ništa drugo nego konačni dokaz za tvrdnje koje sam izrekao u Melbourneu na radiju još daleke 1993. godine, a taj intervju je tiskan i u mojoj knjizi Za hrvatsku Hrvatsku. Ponovit ću ih još jednom: "Svjetske sile čine sve samo da ne bi morale kazniti svog prijatelja – SRBIJU. Kao da kažu: 'Pa to su, pobogu, učinili naši prijatelji, pa kako netko može i pomisliti da ih treba kazniti!' To bi, izgleda, trebao biti taj NOVI SVJETSKI POREDAK: njihovi prijatelji mogu činiti i vršiti genocid, a oni drugi ne smiju se ni braniti."

A svo vrijeme radilo se na podjeli hrvatskog naroda. Rezultat je danas tako očit. Imamo podjelu na onaj ponosan dio naroda i na onaj koji bi za šaku dolara prodao i vlastitu majku, tj. izručio hrvatski ponos sudu-bordelu u Haagu – sudu za koji čak i kanadski odvjetnik Christopher Blac kaže da je sramota civiliziranog svijeta. Ovaj drugi dio našeg naroda koji su izvrsno opisivali i Šenoa – (tvrdeći da Hrvati znaju biti samo sluge) i Matoš (tvrdeći da Hrvati imaju više izdajica nego svi ostali narodi Europe zajedno), sve do Šegedina (koji je bio šokiran činjenicom da među Hrvatima ima tako mnogo pojedinaca koji strasno mrze svoj narod) danas po Hrvatskoj orgija želeći isporučiti generala Gotovinu u Haag.


Tako je jedan od najvećih, ako ne i najveći, ratnik u Hrvata osuđen opet voditi veliku bitku za Hrvatsku. Jer lažna je dilema: treba li se general Gotovina ili ne predati tom sramotnom sudu. General dobro zna da je optužnica protiv njega – optužnica protiv Hrvatske. Optužnica kojom se iznova želi dokazati genocidnost hrvatskog naroda. Optužnica kojom se želi osuditi i sama ideja o postojanju neovisne hrvatske države. Zna naš general, naš ratnik i naš ponos da svojim odlaskom u Haag on omogućava početak suđenja Hrvatskoj. Početak suđenja "genocidnom hrvatskom narodu". Početak suđenja ideji o neovisnoj hrvatskoj državi. Zato se on ne želi i ne smije predati tom sramotnom sudu. Tom bordelu u Haagu. Zato je ova njegova bitka – bitka nad bitkama. Hvala Ti generale.

Obišao sam dosta mjesta u Australiji i objašnjavao našim ljudima ondje istovjetnost srpskog mita o Jasenovcu i današnjeg djelovanja suda u Haagu. Mogao sam se uvjeriti u svu ljubav i poštovanje koju australski Hrvati osjećaju prema generalu Gotovini. Zato jedno veliko "Hvala" generale i u njihovo ime. A iz vijesti koje dobivamo iz domovine vidimo da je tako i tamo i diljem svijeta gdje žive Hrvati. Posebno nas raduje da je i Crkva u Hrvata tako snažno stala uz naše – i svoje – generale, kao i to što je Sinjska alka bila alka generala Mirka Norca. I naša crkva i naši ljudi su itekako svjesni da se ne sudi našim generalima, već našoj domovini. Nastup zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđe na promociji knjige o generalu Gotovini daje nadu da će i sam Sveti Otac i danas, kao i 1991., biti jedan od stupova obrane naše države.

Ustvari, najnovijim optužnicama svijet nije optužio ni generala Gotovinu ni hrvatsku državu. On je optužio sebe za sudjelovanje u srpskim genocidima. A Sveti Otac mora dići svoj glas protiv onih koji su sudionici u bilo kojem genocidu, pa makar se radilo o srpskom genocidu i sudjelovanju najvećih svjetskih sila u njemu.

Govor na promociji knjige Serbian myth about Jasenovac u Geelongu.


SUD U HAAGU PREUZIMA ULOGU SRPSKOG MITA O JASENOVCU

Promocija knjige Serbian myth about Jasenovac odvija se u teškim vremenima za našu domovinu. Netko će se upitati zašto sada govorim o Jasenovcu? Sada, kada hrvatske generale i heroje osuđuju kao ratne zločince. Međutim, za imalo upućenije nameće se paralela događaja u Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu. Nama, koji smo se rodili poslije Drugog svjetskog rata, i koji smo u školskoj povijesti učili jedno, upravo danas veliki svijet pokazuje kako se iskrivljuje istina. Logično je upitati jesu li to radili i s tom poviješću koju smo učili u školi. Odgovor je – jesu! I to iz istih razloga zbog kojih pokušavaju lažno interpretirati najnoviju hrvatsku povijest.

Tako se hrvatski generali osuđuju za napad na nekakvu nepostojeću državu – nazivaju je Republika Srpska Krajina, i optužuju hrvatske generale da su izvršili etničko čišćenje te izmišljene države. Kažu da su na taj način protjerali 150 000 Srba i da su "prekomjerno granatirali Knin".

A svi znamo da je ta nepostojeća država okupirani hrvatski teritorij i da ga tako nazivaju u dokumentima UN-a, a svaka država ima pravo i dužnost osloboditi svoje okupirane prostore. Tom optužbom veliki poručuju malima da nemaju nikakva prava, tj. da imaju samo ona prava koja im oni dozvole. Svi mi znamo da je stvarno etničko čišćenje izvršeno do oslobađanja tog teritorija, dakle od 1991. do 1995. godine, i da su u tom etničkom čišćenju Hrvata s tih prostora Srbima pomagale i snage UNPROFOR-a. I ne samo etničko čišćenje. Na tom prostoru pod nadzorom UNPROFOR-a ubijeno je i 650 Hrvata. Još nitko od onih u UNPROFOR-u koji su ih trebali štititi nije odgovarao za to. Umjesto njih trebaju odgovarati hrvatski generali. Dakle, silnici nam pokazuju da mogu okrenuti istinu kako god oni hoće. I uz to pokazuju nam da za svoju odgovornost sudjelovanja u stvarnom etničkom čišćenju mogu optužiti žrtvu. Mnogi od vas su bili i u Kninu i u Vukovaru. I znate što znači "prekomjerna upotreba topništva". A mogli ste vidjeti na televiziji ako niste bili u tim hrvatskim gradovima. Vukovar je praktično bio sravnjen sa


zemljom. Dužnosnici UN-a i velikih sila sve su to mirno promatrali. Promatrali su i kako iz vukovarske bolnice odvode hrvatske ranjenike na Ovčaru. Ali i za to oni mogu optužiti hrvatske generale – istina kroz formulaciju o prekomjernom granatiranju Knina. Jer svijet još pamti slike Vukovara pa ne mogu optužiti da su ga hrvatski generali granatirali.

Ustvari, optužnice optužuju njih same. Oni nisu željeli neovisnu Hrvatsku i pomagali su srpski genocid koji je trebao osujetiti slobodu Hrvata i njihovu neovisnu državu. Čak i izbor generala koje optužuju to zorno pokazuje. Znamo da se generalu Norcu sudi u Rijeci. Zato što je spašavajući Gospić, general Norac osujetio podjelu Hrvatske na dva dijela i time spasio Hrvatsku. To se dogodilo 1991. godine, pa je zato on i bio prvi na udaru. Norac je najodgovorniji što Hrvatska nije pala već tada.

Ali, zadržimo se sada na generalu Gotovini. Evo što u Hrvatskom slovu o njemu govori Krešimir Ćosić, general pukovnik u miru: "Hrvatska je vojska kroz svoju vojnu operaciju Ljeto 95, između ostalog, spriječila vjerojatno jednu od najvećih humanitarnih katastrofa i tragedija koje su se mogle dogoditi na prostorima bivše Jugoslavije – pad Bihaća. Ova operacija, koja je temeljem splitskog sporazuma pokrenuta samo nekoliko dana nakon tragedije u Srebrenici, gdje je život izgubilo preko osam tisuća ljudi, imala je za cilj spriječiti pad Bihaća, koji je tada bio u potpunom okruženju. Iako je predstavljao tzv. UN-ovu zaštićenu zonu, bio je gotovo bez ikakve međunarodne zaštite. U toj operaciji pod zapovijedanjem hrvatskog generala Ante Gotovine Hrvatska vojska nije spriječila samo pad Bihaća, nego tragediju stotina tisuća civila, žena, staraca i djece. No, ta i takva uloga hrvatskog vojnika i Hrvatske vojske nastoji se prekriti novim haškim optužnicama, obnavljanjem neistina o Jasenovcu itd., stvarajući i oblikujući jednostranu, neobjektivnu i nekorektnu sliku Hrvatske vojske i današnje hrvatske države."

Upravo tu se i krije razlog zbog kojeg je general Gotovina sada na redu. Srbi uz pomoć velikih nisu uspjeli pobijediti u Hrvatskoj. Trebalo je onda stvoriti kompaktni srpski prostor od Beograda do Knina. A stvaranjem takvog kompaktnog srpskog teritorija Hrvatska bi bila osuđena na polagano umiranje. U agoniji! Da je to


bila želja svjetskih moćnika potvđuje već činjenica da je i general Blaškić osuđen na 45 godina robije jer je spasio hrvatske enklave u BiH! A UN-ova navodno zaštićena zona Srebrenica je pala. Vojnici koji su je štitili lovili su muslimane i predavali ih Srbima na odstrel. Odmah potom napadnuta je i zaštićena zona Bihać. Glavni krivac što ona nije pala bio je upravo general Gotovina. Nije osuđen za ovu operaciju već za Oluju kada je ta "zaštićena enklava" konačno spašena. Doprinos generala Gotovine je i u Oluji bio veliki.

Upravo osuda čovjeka koji je najzaslužniji za spašavanje tako velikog broja ljudi dokazuje da je Srebrenica pala po želji svjetskih moćnika, a da je trebao pasti i Bihać. Zato je Hrvatska optužena već prvog dana Oluje, i kažnjena ukidanjem Phare programa! Zato se od tada spominju i optužbe za navodno etničko čišćenje, iako postoje snimljene vježbe srpskog pučanstva za taj kolektivni bijeg. Sjetimo se da je još tada predsjednik Tuđman optuživan za "prekomjerno granatiranje", što je opet besmislica sama po sebi zato što je odmah poslije granatiranja uslijedio pješački napad i Knin je vrlo brzo pao. Koliko je besraman taj sud-bordel u Haagu, kada govori o "prekomjernom granatiranju Knina", koji je oslobođen za dva dana, pokazuje primjer granatiranja Vukovara koje je trajalo skoro tri mjeseca s nekoliko tisuća projektila dnevno, a svjetskim moćnicima tada nije padalo na pamet da je to – prekomjerno granatiranje. Čak su optuživali hrvatske branitelje za pokolje srpske djece. Sjetimo se da je 1 800 hrvatskih branitelja branilo Vukovar od 30 000 napadača, a odnos u teškom naoružanju bio je sto prema jedan u korist agresora.

Milošević nije ni dan danas optužen ni za prekomjerno granatiranje Vukovara, a kamoli za genocid u Hrvatskoj. Oni iz svijeta koji su samo promatrali i dozvolili zločine (recimo nisu htjeli ni popisati ranjenike u bolnici u Vukovaru) su zato i sukrivci za te zločine. Optužba hrvatskih generala za oslobađanje od UN-a proglašenih okupiranih teritorija je ustvari samooptužba svjetskih moćnika za sudjelovanje u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Optužuje i sama činjenica da Milošević nije dosad optužen za genocid u Hrvatskoj, čak ni za onaj u BiH. Zar i to govori o željama svjetskih moćnika? Uostalom Milošević i sam potvrđuje da je u te ratove u Hrvatskoj i BiH išao s njihovom potporom.


Kada svjetski moćnici mogu tako sramotno prekrajati nedavnu povijest, povijest kojoj smo mi svjedoci, i još povijest u kojoj je Hrvatska vojska bila pobjednička vojska, prirodno se nameće potvrdan odgovor i na pitanje koje smo sebi postavili. Ponovimo ga: koliko su nam tek laži servirali za Drugi svjetski rat?

Upravo zato general Ćosić u kontekstu haških optužbi i spominje Jasenovac. Upravo zato je materija koju obrađuje ova knjiga aktualna i danas. Ne samo zato što je srpski mit o Jasenovcu, mit o navodno pobijenih 700 000, a i više, Srba u Jasenovcu, poslužio za pripremu srpskog naroda za genocid koji su napravili i u Hrvatskoj, i u BiH i onaj na Kosovu, već je bio i još uvijek je osnovna karika za dokazivanje tzv. genocidnosti hrvatskog naroda. A podsjetimo da je popis žrtava rata za cijelu Jugoslaviju, načinjen 1964. godine dao ukupan broj žrtava – 597 323. Ponovimo – za cijelu Jugoslaviju više od sto tisuća manje, nego što oni tvrde samo za Jasenovac! Tehnologiju tog stravičnog mita danas preuzima sud-bordel u Haagu! Kao što se kroz srpski mit o Jasenovcu plasirala ogromna količina neistina, takav je slučaj s Haagom i osudama onih koji su bili izloženi velikosrpskoj agresiji. Zato ne čudi što kanadski odvjetnik Christopher Blac za taj sud kaže da je "sramota civiliziranog svijeta". Dodao bih: i više. Kao što su zločinci oni koji su koristili taj mit u pripremanju srpskog naroda za zločine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, zločinačke su namjere, a zločini – osude hrvatskih generala za obranu od agresije.

Ne čudi što je današnja vlast u Hrvatskoj, vlast bivših komunista, prihvatila te optužnice. Komunisti su isto tako podržavali i korištenje Jasenovca u dokazivanju genocidnosti hrvatskog naroda. Isti cilj ima i sadašnje prekrajanje povijesti, s tim što ulogu Jasenovca, kao što je već rečeno, preuzima Haag.

Nitko normalan ne negira postojanje Jasenovca. U to vrijeme imamo logore čak i u SAD-u i Australiji, u kojima su zatvarani Nijemci i Japanci koji nisu digli oružje na svoju zemlju. A Srbi u Hrvatskoj jesu. Jesu i komunisti. Sjetimo se činjenice da je dr. Franjo Tuđman stradao zato što je otkrio podatak o broju žrtava Jasenovca s popisa žrtava iz 1964. godine. Znajući da je popis rađen radi dobivanja reparacije od Njemačke, logičnije je pretpostaviti da je brojka 49 874 žrtava Jasenovca prije veća od


stvarne, nego obrnuto. Pogotovo kad znamo da je Tito 31. ožujka 1942. u Direktivi vrhovnog komandanta NOP-odreda i dobrovoljačke vojske Jugoslavije Operativnom štabu NOP-a i dobrovoljačkih odreda za Bosansku Krajinu spominje oko 10 000 "naših zatvorenika" Jasenovca, "a sada je ostalo još 1 500 naših drugova", a 4. travnja 1942. godine u Depeši Izvršnom komitetu Komunističke internacionale spominje kako je u Jasenovcu bilo 10 000 "najboljih sinova Hrvatske". Očito Tito potvrđuje kako su u Jasenovcu bili oni koji su digli oružje na tu državu. Kako je svaka hrvatska država – po svjetskim moćnicima – genocidna, očito nisu smjeli biti zatvoreni ni oni koji su digli oružje na NDH, iako su u to vrijeme u SAD-u ili Australiji postojali logori za njihove sugrađane Nijemce i Japance, koji nisu digli oružje na te države.

Međutim, kako Tito 4. travnja 1942. spominje i 500 000 ubijenih (većinom Srba) u NDH, a ponovimo po popisu iz 1964. godine – koji je zbog dobivanja reparacije od Njemačke prije uvećan, nego umanjen – bilo je u cijeloj Jugoslaviji tijekom cijelog rata 597 323 žrtve, prirodno je pretpostaviti da je Tito povećao i broj žrtava Jasenovca. Ali tu je posebno zanimljiv Titov stav: u Jasenovcu je po njemu ubijeno 8 500 ljudi a u cijeloj NDH 500 000. Očito je u tom trenutku već stvorena legenda o broju ubijenih (većinom Srba) u NDH, ali još nije bila donesena odluka da najveći broj mora biti ubijen baš u Jasenovcu. To je "ispravio" propagandni odsjek AVNOJ-a već krajem 1942. godine. Tek tada je kod komunista donesena odluka, bolje reći prihvaćena velikosrpska politika da se baš na legendi o Jasenovcu treba dokazivati genocidnost hrvatskog naroda i tako omogućiti hegemonija Srba na prostoru Jugoslavije. To su prihvatili poslije rata i svjetski moćnici u želji očuvanja Jugoslavije, sa Srbima kao žandarima Balkana.

Inače, svatko razuman zna da je holokaust nešto što je provodio Hitler. Hrvatsku državu mnogi u svijetu nisu željeli ni tada, kao što je ne žele ni danas. NDH je bila podijeljena na njemačku i talijansku interesnu sferu. Jasenovac je bio u njemačkoj sferi, i Nijemci su u Hrvatskoj imali izravni nadzor za rješavanje "židovskog pitanja". Židovi su se spašavali bijegom u talijansku sferu. Ali, Nijemci su bili nezadovoljni rješavanjem "židovskog pitanja" u NDH i zato je 1943. godine u NDH došao Himller. Ali


čak i pitanje židovskih žrtava govori o priči kako svaka hrvatska država mora biti genocidna. Svima je jasan odgovor na jednostavno pitanje: bi li broj židovskih žrtava u Hrvatskoj bio veći da je umjesto NDH taj teritorij bio izravno u njemačkim rukama? Naravno da bi. Ali, kako je interes svjetskih moćnika bilo očuvanje/stvaranje Jugoslavije, krivica Hrvata postao je manji broj židovskih žrtava nego da NDH nije bilo.

Da nije bilo NDH, broj židovskih žrtava bi bio manji od onoga u Srbiji. Sjetimo se samo činjenice da je Beograd bio prvi veći europski grad "očišćen od Židova – judenfrei". A to "konačno rješenje" zazivali su sami Srbi i antimasonskom izložbom, i apelom srpskom narodu – apelom njihovih najviđenijih ljudi za kolaboraciju, i zabranom prelaska Židova na pravoslavlje od SPC, i antižidovskim markama, i u novinama i u knjigama. Kako je to izgledalo pokazuje knjiga dr. Lazara Prokića Jevreji u Srbiji:

Danas je dokazano da su sva dela sabotaže u našoj zemlji finansirali Jevreji. Isto tako kod pohvatanih komunističkih bandi nađeno je mnogo Jevreja. Kod pohapšenih zbog šverca – opet Jevreji!... Kod pohapšenih zbog širenja alarmantnih vesti – opet Jevreji!... Znači Jevreji, Jevreji i Jevreji! Zato stvarajmo izrazito antijevrejsko raspoloženje, ukazujmo prstom na Jevreje i pratimo strogo njihov rad. Učinimo sve da za prvo vreme svi oni sa svojim potrebicama budu zbijeni na prinudnom radu negde – potpuno izdvojeni od nas, daleko čak i od naših očiju! Dok se ne nađe način da uopšte nestanu sa našeg tla!

Nadam se da su u knjizi Serbian myth about Jasenovac razobličene mnoge neistine koje su služile u dokazivanju genocidnosti hrvatskog naroda. Zahvaljujem svima koji su omogućili da ova knjiga ugleda svjetlo dana. Nadam se da će pomoći u pravednoj borbi hrvatskog naroda, iako smo i danas suočeni s novim i novim lažima. Knjiga je bila potrebna upravo zato što ulogu srpskog mita o Jasenovcu danas preuzima sud u Haagu.

Međutim, trebamo stalno imati na umu zašto smo danas izloženi napadima od strane svjetskih moćnika. O tome sam često govorio na hrvatskim radijskim programima ovdje u Australiji, pa


ću zato navesti to isto iz pera Zvonimira Milasa (Fokus od 19. srpnja 2001. godine), tj. što on kaže o sudu u Haagu:

Sud, čije je osnivanje inicirala američka vlada, i oni čimbenici čiji rukopis pokazuje kako je riječ o zemljama koje su svoj međunarodni poredak gradile na tlačenju drugih nacija, odredili su Hrvate i Hrvatsku za egzemplarno kažnjavanje nepodobnika. Takvo je postupanje svirepi primjer za sve one kojima bi palo na pamet drznuti se i, usuprot svjetskim silama, poći svojim putem.

U svijetu je mnogo nacija koje teže neovisnosti: od Baska, Korzikanaca i Škota u Europi, do Joruba, Fulda i Ašantija u Africi, ili Tamila, Kerala i Moluka u Aziji.

Tim narodima – starim i povijesnim – Hrvati danas služe kao primjer da je sloboda moguća i usprkos bilo kakvom embargu, tihim sankcijama i špijunaži, da je sloboda moguća kada postoji ujedinjena politička svijest i volja jedne nacije da se izbori za samoodređenje.

Moramo se složiti s g. Milasom, i dodati: čuvajmo svoj ponos. I počnimo napokon ukazivati prstom na stvarne zločince odgovorne za genocide i u Hrvatskoj i u BiH. A to nisu samo Srbi već i oni koji su im omogućili zločine, uz čije odobrenje, kako priznaje sam Milošević, Srbi i jesu mogli napraviti tako stravične zločine, i koji danas sude onima koji su se drznuli obraniti se od tih zločina!

Spremnost, hrvatski tjednik, 7. kolovoza 2001.


CARLA DEL PONTE – UČENICA DR. MILANA BULAJIĆA

U proteklih sam deset godina imao zadovoljstvo svake godine biti među australskim Hrvatima. Ranijih godina sam bio gost australskih sveučilišta, a ove, jubilarne godine, njihov gost. Više puta sam rekao kako su mi oni i pomogli pronaći onu polovinu moje duše koju su mi ukrali u drugoj Jugoslaviji, učeći me u školi, i ne samo u njoj, najcrnjim pričama o hrvatskoj tzv. neprijateljskoj emigraciji. Vjerojatno se nikad nisam tako intezivno družio s njima kao sada, jer sam promociju knjige Serbian myth about Jasenovac održao u gotovo svim većim australskim gradovima, poimenice: Newcastleu, Sydneyu, Wollongongu, Canberri, Brisbaneu, Melbourneu, Geelongu, Perthu i Adelaideu.

Bio sam i gost hrvatskih radijskih programa u svim spomenutim gradovima.

Najzaslužniji za uspjeh engleskih verzija mojih knjiga sigurno je Blago Perić iz Sydneya. Ali, uz njega je u svim tim gradovima bilo i niz drugih povjerenika. Luka Laus s Hrvatskog radija Australija je i započeo akciju zajedno s Perićem u Sydneyu, a Pero Bošnjak i Sergio Marušić u Melbourneu.

Nezaboravna sydneyska večer

Promocija u Sydneyu, koju je i organizirao gospodin Perić, bila je doista nešto posebno. To je jedina promocija knjige za koju se plaćala ulaznica – a bilo je nazočno više od 300 ljudi!

O autoru i knjizi govorili su Branimir Miller, odpravnik poslova Republike Hrvatske u Canberri, Ante Cicvarić, konzul RH u Sydneyu, Marijan Bošnjak istaknuti hrvatski djelatnik iz Melbournea i komentator Hrvatskog vjesnika, hrvatskog radijskog programa 3ZZZ iz Melbournea i Hrvatskog radija Australija iz Sydneya, odvjetnik iz Sydneya David Clark, Suzanne Brooks-Pinčević iz Aucklanda (Novi Zeland), autorica knjige Britain and the Bleiburg Tragedy, Fabijan Lovoković, glavni urednik Spremnosti, Blago Perić i ja kao autor.


O samoj promociji izvjestile su iscrpno sve novine australskih Hrvata: Nova Hrvatska, Hrvatski vjesnik i Spremnost, a snimljena je i kaseta. Tako je u Hrvatskom vjesniku od 3. kolovoza 2001. objavljen tekst "Što bi se tek dogodilo da je Hrvatska izgubila i ovaj rat?" – u kojemu je dan i cijeli Bošnjakov govor.

U Spremnosti od 31. srpnja prva vijest na naslovnici bila je "Izvanredno uspješna promocija knjige prof. Josipa Pečarića u Sydneyu", a u istom broju dan je i govor Suzanne Brooks-Pinčević (ona je, kao i Clark, knjigu predstavila na engleskom jeziku).

O samoj promociji više je pisano u broju od 7. kolovoza ("Predstavljanje knjige Josipa Pečarića u Sydneyu – vrhunski uspjeh godine!") gdje je dan i moj govor. I taj govor, kao i oni u Geelongu i Adelaideu bili su uvjetovani najnovijim haškim optužnicama koje su bjelodano pokazale da ulogu srpskog mita o Jasenovcu, dakle dokazivanje genocidnosti hrvatskog naroda, a time osporavanje njegovog prava na vlastitu državu, danas preuzima sud u Haagu.

Štrbac bi trebao odgovarati za ratne zločine

Pročitavši Bulajićeve knjige svatko će se uvjeriti u istinitost naslova mog govora iz Adelaidea (Spremnost, 21. kolovoza 2001.): "Carla del Ponte – učenica dr. Milana Bulajića". Naravno, ukazao sam i na činjenicu da očita težnja svjetskih moćnika za prekrajanjem najnovije povijesti aktualizira preispitivanje povijesti Drugog svjetskog rata. Ako su u stanju tako izokrenuti povijest u ratu u kojemu je Hrvatska pobijednila, što su sve mogli učiniti kada je NDH bila gubitnik?

Naravno, ukazivao sam i na to da ove optužnice ustvari pokazuju i dokazuju suodgovornost mnogih u srpskom genocidu nad Hrvatima u Domovinskom ratu. A sve u cilju rušenja neovisnosti naše države i uvlačenja u novu "Jugu", "Balkaniju" ili nešto slično gdje će Srbi moći voditi glavnu riječ.

Onaj koji je čuo, ili pročitao o čemu sam govorio na promocijama, radijskim postajama ili na tribini u Sydneyu prepoznat će to u izjavi Save Štrpca, predsjednika srpskog Veritasa: "Haško suđenje hrvatskim generalima predstavlja šansu za Srbe, to


je sjajna prilika da legitimnim sredstvima obnovimo Republiku Srpsku Krajinu", izjavio je Savo Štrbac za srpski Nedeljni telegraf. Predsjednik organizacije koja se bavi sastavljanjem optužbi protiv Hrvatske, umjesto da sam bude optužen za zločine u Hrvatskoj, ustvari priznaje da se optužnicom protiv generala Ante Gotovine, koju je potpisala Carla del Ponte, "piše jedna nova povijest, tako da će na suđenju među krivcima biti i mrtvi predsjednik Franjo Tuđman, a domovinski i obrambeni rat će pokazati kao zločinački i agresorski".

Poštenje ne stanuje u Haagu

Savo Štrbac je naglasio da je Haag prvi put službeno priznao krajinu kao "državu" s vlastitom vojskom te bi se, na temelju toga, mogla uspostaviti takozvana Republika Srpska Krajina.

Naravno, ne treba uopće dvojiti da to o čemu govori Štrbac nisu odavno znali Račan i drugovi. Štoviše, njihovi postupci to i te kako potvrđuju. Istina je da je bivša vlast prihvatila ustavni zakon o suradnji sa sudom u Haagu. Hrvatski časnici su i dragovoljno otišli u Haag.

I njima i hrvatskoj Vladi obećana su brza i poštena suđenja. A hrvatska vlast se itekako znala usprotiviti Haagu kad je postalo jasno da poštenje ne stanuje u Haagu.

Tako se usprotivila nalogu da Gojko Šušak, pokojni ministar obrane, svjedoči u Haagu i namjeri da Haag bude nadležan za akcije Bljesak i Oluja. Ne čudi onda da se s presudom generalu Blaškiću čekalo sedam mjeseci.

Kako bi presudili Blaškiću čekali su da Tuđman umre

Čekalo se da umre Tuđman i da na vlast dođe "šestorka". I onda je Blaškić osuđen na 45 godina robije. Osnova u njegovoj osudi bila je "agresija Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu". Nova hrvatska vlast nije ni pokušala sakriti svoje zadovoljstvo tom formulacijom. Pa oni su kao oporba uvijek o tome i govorili. Zato su, unatoč prosvjedima u zemlji, požurili s donošenjem Deklaracije o suradnji s Haagom. Njome se Haagu priznaje nadležnost za operacije Bljesak i Oluja. Očito je zašto: ako je Haag mogao osuditi nekoga na 45 godina robije za izmišljenu agresiju na BiH, treba im


omogućiti izmišljanje još jedne "agresije" – Republike Hrvatske na "Republiku Srpsku Krajinu".

Pripreme su bile iznimne. U kratkom su roku gotovo svi mediji postali režimski. Napadnuti su časnici, generali, invalidi Domovinskog rata. Sotoniziran je otac hrvatske države. Deset godina hrvatske države postalo je "deset godina mraka". Odigrana je i igra s generalom Petrom Stipetićem, uhićen general Mirko Norac. Naravno, nije sve išlo glatko. Reakcije branitelja, biskupa, generala, sportaša, naroda – prisilile su ih da donesu Deklaraciju o Domovinskom ratu. Uostalom, zašto i ne bi kada je ionako neće poštovati. Vesna Pusić javno govori ono što oni misle. Stižu osude Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu. Nova vlast, koju sada obavezuje usvojena Deklaracija o Domovinskom ratu, uopće ne reagira na činjenicu da su i oni osuđeni zbog navodne agresije RH na BiH. Ako reagiraju na to, morat će još drastičnije reagirati na "agresiju" RH na RSK. Pogotovu stoga što će u takvoj optužnici Haag morati izmisliti državu za područja koja je UN proglasio "okupiranim područjima Republike Hrvatske".

Račanovi prigovorčići i sloboda medija

Na optužnice Rahimu Ademiju i Anti Gotovini premijer Ivica Račan šalje prigovorčić Carli del Ponte. Tek toliko da narodu može reći kako je kao nešto prigovorio i odmah kreće u izvršenje onoga za što je i pomognut u preuzimanju vlasti. Svi oni kojima RSK nije država i kojima Tuđmanova RH nije planirala etničko čišćenje RSK, već je oslobađala svoja okupirana područja – sotoniziraju se. Crkva, oporba, branitelji, sportaši i tko sve ne. U isto vrijeme čine se i veliki koraci u osiromašenju građana Hrvatske. Mora ih se dovesti na približnu razinu onih s kojima trebaju živjeti zajedno u "Balkaniji".

Nadao sam se da će Hrvati u Australiji sve ovo čuti i na državnom etničkom radiju SBS za koji sam snimio podulji intervju koji je navodno trebao biti emitiran u dva nastavka. Nadao sam se da neću biti cenzuriran kao početni dan moga posjeta Australiji (i to onom državotvornijem ogranku SBS-a u Melbourneu), bez obzira što me ta cenzura i podsjetila na Hrvatsku: u državnim medijima i u Hrvatskoj i u Australiji – nikakvo hrvatstvo nije dobrodošlo.


Naravno, intervju je bio cenzuriran još više. Emitirano je samo pet-šest minuta. Podsjetilo me je to i na pokojnog predsjednika – vjerojatno nigdje u svijetu nije bilo veće slobode medija nego u njegovoj Hrvatskoj.

NIŠTA OD PROMOCIJE U STAROGRADSKOJ VIJEĆNICI3

Promocija knjige Serbian myth about Jasenovac trebala je biti održana u Zagrebu 2. listopada 2001. Knjigu su trebali predstaviti dr. Zdravko Dizdar, Maja Freundlich i akademik Dubravko Jelčić. Izdavač je zamolio Gradsku skupštinu (potpredsjednika Vladimira Velnića) za ustupanje Starogradske vijećnice, ali je dobio negativan odgovor: ˝Korištenje prostora Gradske skupštine grada Zagreba za promocije raznih izdanja, odobravamo kada je organizator ili suorganizator Gradska skupština i Poglavarstvo grada Zagreba, državne organizacije i institucije, te upravna tijela grada Zagreba.˝

To još jednom pokazuje koliko je ogroman sraz između naših iseljenika i sadašnje hrvatske vlasti. Australski Hrvati ponose se što su uspjeli u akciji za tiskanje ove knjige (nazivaju je akcijom stoljeća), vjerujući da je ona iznimno važna za promidžbu hrvatskih nacionalnih interesa, a Skupština grada ne smatra za potrebnim ustupiti dvoranu u vrijeme kada je ta dvorana slobodna. Zanimljivo je i to da su na promocijama knjige u Australiji sudjelovali predstavnici hrvatske države! Ili jednostavno, sam naslov knjige, ili njen autor, nisu po volji nekima u današnjoj zagrebačkoj vlasti?

Spremnost, hrvatski tjednik, 21. kolovoza 2001.

Fokus, 4. listopada 2001.

3 Također: Spremnost, hrvatski politički tjednik, 2. listopada 2001. Tekst je objavljen na naslovnici, a u uredničkom komentaru g. Lovoković piše: "I dok smo još na književno-kulturnim točkama, navedimo da je na današnji dan (2. listopada 2001.) trebala biti promocija knjige na engleskom jeziku prof. Pečarića Serbian Myth About Jasenovac u Starogradskoj vijećnici, koja je bila slobodna taj dan, no odlukom Gradske skupštine Grada Zagreba, odbijeno je ustupanje prostorije za promociju knjige."


CARLA DEL PONTE DOKTORIRALA NA DR. MILANU BULAJIĆU

Objavljena optužnica protiv generala Gotovine definitivno je dokazala tvrdnju da je sud u Haagu preuzeo ulogu srpskog mita o Jasenovcu u dokazivanju genocidnosti hrvatskog naroda, a time i osporavanja prava hrvatskom narodu na samostalnu državu. Svi oni koji su pročitali Bulajićevu knjigu Tuđmanov jasenovački mit prepoznat će u optužnici generalu Gotovini, rukopis dr. Bulajića, jer na isti priglupi način on promiče srpski mit o Jasenovcu da bi dokazao navodnu genocidnost hrvatskog naroda, kako to čini i Carla del Ponte. Naime Bulajić je svoju knjigu pisao u cilju izjednačavanja NDH s Tuđmanovom Hrvatskom. NDH nije mogla opstati, pa dakle ne smije ni ova Hrvatska. Iako su mnogi u današnjoj Hrvatskoj spremno postali Bulajićevi učenici tvrdeći isto, ipak oni ni izdaleka nisu mogli uvjeriti hrvatski narod u takvu besmislicu. Zato je tu ulogu i preuzeo sud u Haagu, a ulogu kompromitiranog Bulajića spremno je preuzela Carla del Ponte. Jednostavno, ako sluge u Hrvatskoj nisu mogli uvjeriti hrvatski narod u njegovu genocidnost – milom, onda to Carla može – silom. Čak je podudarna i činjenica da je dr. Bulajić bio 1992.-1993. tajnik Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina i zločina genocida protiv srpskog i ostalih naroda tijekom rata u Hrvatskoj i na drugim područjima Jugoslavije. Naime, Beograd i Carla del Ponte tu primarno vide zločine nad Srbima.

Sramotna uloga ovog suda nazirala se odavno. Tako je kanadski odvjetnik Christopher Blac napisao da je sud "sramota civiliziranog svijeta". A vojni ordinarij, Juraj Jezerinac nedavno je upozorio da bi Hrvatska "jasnim načelima, stavovima i porukom, pa i uz cijenu žrtve, mogla pomoći i tzv. velikima ovog svijeta da njihova sudišta ne budu sramota civiliziranog svijeta."

U sydneyjskoj Spremnosti od 31. srpnja 2001. urednički komentar g. Lovokovića počinje ovako: "U jeku je traženje, progon i izručenje hrvatskih generala sudu u Haagu, koji je jedan hrvatski akademik nazvao 'bordel' što znači javna kuća, pučki rečeno kupleraj. (…) Sada im se pružila prilika nekome suditi, druge proganjati, treće zatvarati i taj vražji krug se produžuje i proširuje a


svi oni uživaju bogate plaće i nije čudo što uvijek sanjaju o proširenju optužbi i o zaposlenju još većeg broja (ne)sposobnih".

Smeta im hrvatska država

Evo kako jednog haškog djelatnika opisuje urednik Spremnosti: "Jedan prosječni odvjetnik iz Sydneyja, nepoznate pravne zasluge, osim progona drugih, a i Hrvata u Australiji, nakon neuspješnih akcija progona u Sydneyju, kada niti jednu osobu nije uspio izvesti pred sud (ne onaj u Haagu, već u Australiji), dobiva premještaj u Haag i sada vedri i oblači na tuđi račun, te kako njegova šefica iz bordela poručuje, nema višeg zakona od njenog, i njoj se moraju pokoravati, svakako svi mali, ali ne oni veliki."

Lovoković je dobro uočio različitost u odnosu suda prema malim i prema velikima. Ta različitost proizlazi iz toga što su suci i tužitelji u Haagu i te kako svjesni svoje uloge u provođenju želje svjetskih moćnika. Naime, svjetski moćnici nisu nikada prihvatili činjenicu da je protiv njihove volje stvorena hrvatska država, pa su stalno radili i još rade na njezinom rušenju, tj. ponovnom uvlačenju u nekakve istočne saveze u kojima će glavnu ulogu opet imati Srbija, njihov omiljeni žandar Balkana. Na tu, blago rečeno, prljavu ulogu svjetskih moćnika ukazao je nedavno i šibenski biskup Ante Ivas kada je rekao: "Hrvatski narod može zahvaliti Bogu na svim onima koji su nas vodili u teškim trenucima, tako često pritisnuti osobnim slabostima i pogreškama, ali još više nepravednim svjetskim interesima.". A da sud u Haagu doista radi nešto prljavo, potvrđuje već i sama činjenica da je u Zadru na promociji knjige o generalu Gotovini, navodnom ratnom zločincu, nastupio i zadarski nadbiskup msgr. Ivan Prenđa.

Treba li uopće ponavljati očitu činjenicu da je npr. general Mirko Norac kriv svjetskim moćnicima zato što je spašavanjem Gospića spriječio podjelu Hrvatske na dva dijela, tj. što je tim činom najzaslužniji, po njima najodgovorniji, što Hrvatska nije pala već 1991. godine? Isto tako je general Gotovina krivac zato što nije pala UN-ova navodno zaštićena zona Bihać. On je zapovijedao akcijom Ljeto 95, i spriječio vjerojatno jednu od najvećih humanitarnih katastrofa i tragedija koje su se mogle dogoditi – pad Bihaća. Pad grada koji je bio u potpunom okruženju i u kojemu je


bilo stotina tisuća civila, žena, staraca i djece. Konačno spašavanje tih ljudi omogućila je Oluja, akcija za koju je general Gotovina optužen.

Laž do laži

Zar nije obična prostitucija već sama činjenica da UN-ovu zaštićenu zonu Bihać Carla del Ponte uopće ne spominje u toj optužnici. Ili se radi samo o običnom rasizmu, jer se radi o 100 000 muslimana? Bilo kako bilo, ona će reći u točkama 13, 20 i 30:

13. Između 17. srpnja 1995. i 15. studenog 1995., Ante Gotovina je, djelujući sam i/ili u dogovoru s drugima, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, planirao, poticao, nalagao, počinjao ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje kaznenih djela koja se terete u nastavku, za vrijeme i nakon ofenzive Oluja.

20. Ukupni učinak tih protuzakonitih djela bio je protjerivanje i/ili raseljenje visokoga stupnja, po prilici 150 000 – 200 000 krajinskih Srba u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju.

30. Između 5. kolovoza 1995. i 15. studenog 1995., hrvatske snage su počinile brojna djela ubojstva, paleža, pljačke, šikaniranja, terora i fizičke prijetnje osobama i imovini. Tim djelima, hrvatske snage su zastrašivale krajinske Srbe i natjerale ih da ostave svoja sela, zaseoke i kuće. Ante Gotovina je, djelujući sam i/ili u dogovoru s drugima, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, planirao, poticao, nalagao, počinjao ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje deportacije i prisilnog raseljavanja srpskog stanovništva Krajine.

Spominje se da je Gotovina s Tuđmanom navodno planirao ovo što tvrdi Carla del Ponte, a uopće se ne spominje da je akcija spriječila pokušaj bosanskih i hrvatskih Srba da zauzmu Bihać, UN-ovu zaštićenu zonu, što pokazuje cinizam svjetskih moćnika koji ni u snu nisu željeli zaštititi svoje zaštićene zone. Sjetimo se, već je bila pala zona Srebrenica pod njihovom zaštitom. Tamo je ubijeno više od 8 000 ljudi, a oni koji su ih trebali štititi lovili su ih i predavali Srbima za odstrel. Dakle, Carla del Ponte ovim bjelodano dokazuje da su enklave trebale pasti. Zato ni ne čudi što


je general Blaškić i dobio 45 godina robije. On je pokazao da se enklave mogu obraniti. Očito je stoga da je svijet odobrio pad Bihaća. Time bi se stvorio kompaktni prostor od Beograda do Knina, a obnova Jugoslavije bila bi na pragu. Naravno, s Hrvatskom u njoj, kako je već prije početka rata i najavljivao američki veleposlanik u Beogradu.

Ali prostitucija gđe del Ponte očita je već u činjenici da je svima poznato da su Srbi organizirano pobjegli pred HV-om. Postoje i snimci priprema za srpski kolektivni bijeg, a i brojna svjedočanstva da su imali upute kuda bježati. Zar nije prostitucija i to što Carla del Ponte uopće ne spominje etničko čišćenje koje su Srbi napravili na tom prostoru do operacije Oluja. A to stvarno etničko čišćenje pomagale su snage UNPROFOR-a. Te snage UN-a nisu željele zaštiti 650 Hrvata koji su ubijeni na prostoru koji su navodno štitili. Važnije im je bilo pomagati Srbima u etničkom čišćenju tih krajeva od neSrba.

Optužnica protiv državnosti

Naravno, cijela uloga samih optužnica, dakle preuzimanje uloge srpskog mita o Jasenovcu od strane suda u Haagu, odnosno preuzimanje uloge dr. Bulajića od strane Carle del Ponte, najočitija je u točkama 36, 37 i 38 u Dopunskim činjenicama optužnice. Ne čudi da to nije uočio predsjednik hrvatske Vlade Ivica Račan u svom pismu Carli del Ponte, jer je ova vlada dok se nazivala komunističkom, a i svo vrijeme od 3. siječnja 2000. do sada (dakle kao bivši komunisti) provodila politiku koja je omogućila pisanje ovakvih optužnica.

Naime, radi se o negiranju državnosti RH, koja se praktično želi osuditi za ono što je pravo i dužnost svake države – povratak vlastitih okupiranih područja. Zato se i izjednačava RH i "RSK". Iako je to sve u skladu s interesima svjetskih moćnika, prostitucija Carle del Ponte ogleda se u tome što ona kao pravnica treba koristiti pravne činjenice, a ovdje tako očito ne radi. Na primjer, RH je postojala u pravnim aktima SFRJ, a navodna RSK nije nigdje, što čak primjećuje i Račan kad kaže da je u optužnici izostalo "definiranje tzv. Krajine kao samoproglašene, nelegitimne i pobunjeničke tvorevine", ali ne primjećuje očito izjednačavanje te i


takve tvorevine s RH. Kada već govori o tome, Carla del Ponte bi, kao pravnica, morala navesti i nalaz Badinterove komisije, činjenicu da je RH članica UN-a, pa sve do toga da se u dokumentima UN-a ta tzv. RSK tretira kao okupirani hrvatski teritorij.

Naravno, jasno je zašto ona to ne čini. Kako onda napisati ovakvu optužnicu ako njena RSK nije država nego okupirani hrvatski teritorij. A glavni joj je argument o državnosti njezine izmišljene države: "RSK je imala vlastite vojne snage, srpsku vojsku Krajine (SVK)."

Priznavanje tzv. RSK

Kada se prodaš za novce ili vlast, moraš pričati i gluposti. Naime, Tuđman, Gotovina i drugi planirali su, po Carli del Ponte, etničko čišćenje del Pontine izmišljene države RSK koja je imala vojsku – SVK. A poznata je činjenica da je Vukovar branilo 1 800 hrvatskih branitelja od 30 000 napadača. Omjer u teškom naoružanju bio je 100 : 1 u korist agresora, a ipak je Vukovar odolijevao gotovo tri mjeseca. Vojska "RSK" imala je itekako puno oružja, pa je jasno da je hrvatskom vodstvu moglo biti stalo samo do oslobađanja svojih okupiranih područja. Ako se ne radi o glupostima gospođe del Ponte, onda se ona ruga i UN-u, a i Srbima s takvom vojskom. Pogotovo kada se iz optužnice vidi da njoj ta vojska služi samo da bi "dokazala" postojanje te "države", a ne i za obranu iste od navodnih napada, jer je u drugom kontekstu ni ne spominje. Čak ni da je ta vojska prije Oluje, zajedno s vojskom bosanskih Srba, napadala UN-ovu navodno zaštićenu zonu Bihać. Nevjerojatno je da gospođi del Ponte nije palo na pamet da su Tuđman, Gotovina i drugi samo htjeli osloboditi okupirana područja države koju je priznao UN, dakle organizacija koja je ustanovila i sud čija je djelatnica Carla del Ponte. Jer svaka država ima pravo i dužnost da to uradi.

Djeluje li gđa del Ponte kao pravnica? Ili se ipak radi samo o prostituciji, jer svjetski moćnici preko nje pokazuju svoju moć prekrajanja povijesti. A kako se ponaša hrvatska vlast? Biskup Đuro Hranić kaže: "Tražeći mrvice radi održanja na vlasti, nova hrvatska vlast ponaša se sluganski i dodvorava te na taj način budi


odioznost i gnušanje onih koji su joj dali povjerenje." Kad nam svjetski moćnici pokazuju svoju moć u prekrajanju nedavne povijesti, i to one u kojoj je Hrvatska pobijedila u ratu, prirodno je zapitati se koliko li su tek iskrivili povijest Drugog svjetskog rata.

Vratimo se riječima šibenskog biskupa Ivasa. Biskup nas upozorava da su mnogi Hrvati bili nepošteni prema onima koji su nas vodili u borbi za slobodu, nepošteni zato što se stalno zanemarivala činjenica da su bili izloženi neprekidnom pritisku nepravednih svjetskih interesa. A najviše prema onome koji je i najzaslužniji za stvaranje neovisne hrvatske države dr. Franji Tuđmanu. Koliki je on trn u oku svjetskim moćnicima, pokazuje da ga i mrtvog žele optužiti. Kada već ne mogu izravno, onda preko optužnice protiv generala Gotovine.

Hrvatsko slovo, 7. rujna 2001.; Hrvatski glasnik, 3/2001, str. 8-9.; U knjizi: Ante Gotovina, priredio i uredio Mladen Pavković, Koprivnica 2006.


TRIBINA U MAKSIMIRU

Haški sud je optužujući generala Gotovinu da je zajedno s pokojnim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom planirao etničko čišćenje nekakve države Republike Srpske Krajine konačno pokazao i dokazao da je politički sud, kojemu je osnovna zadaća prekrajanje najnovije povijesti po želji svjetskih moćnika. Naime, svima je poznato da ti moćnici nisu željeli neovisnu hrvatsku državu. Štoviše, oni su sudjelovali u velikosrpskom genocidu nad hrvatskim narodom. Spomenimo samo jednu od najsramotnijih odluka UN-a, kada je tzv. embargom na uvoz oružja hrvatskom narodu pravo ustvari oduzeto na samoobranu. Kada ih je hrvatski narod svojom veličanstvenom borbom natjerao da priznaju hrvatsku državu, okrenuli su se njenom rušenju. Metode tog specijalnog rata je još davno opisao kineski filozof i pisac Sun Tzu:

Najveća umjetnost je slomiti otpor neprijatelja bez borbe na bojnom polju. Samo indirektna metoda može jamčiti pravu pobjedu. Rastvorite sve što je u zemlji neprijatelja dobro. Uvucite predstavnike vladajućeg sloja u zločinačke pothvate, potkopajte njihov položaj i ugled, prepustite ih javnoj sramoti pred njihovim sugrađanima. Iskoristite rad najnižih i najodvratnijih ljudi. Ometajte svim sredstvima rad vlade. Širite nejedinstvo i svađe među građanima neprijateljske zemlje. Nahuškajte mlade protiv starih. Ometajte svim sredstvima naoružanje, opskrbu i red u neprijateljskoj vojsci. Poništavajte sve vrednote. Budite velikodušni s ponudama i poklonima da biste kupili informacije i ortake. Svugdje smjestite svoje ljude. Nemojte štedjeti ni u novcu, ni u obećanjima, jer to donosi visoke kamate…

Da, tako je Račanova i Bevandina šestorka došla na vlast. Ali cilj svjetskih moćnika nije bio samo njihovo dovođenje na vlast. To je bilo samo sredstvo za ostvarenje glavnog cilja: rušenja hrvatske neovisnost, tj. ponovno stvaranje državne zajednice u kojima će Srbi imati glavnu riječ. Danas je jasno da je to tzv. zapadni Balkan po formuli 6 – 1 + 1 (jugoslavenske republike minus Slovenija plus Albanija). Da to nije po srijedi ne bi se pokušavalo izokrenuti povijest Domovinskog rata i od zločinaca, izdajica, dezertera, stvarati heroje, a od istinskih heroja zločince. Da to nije posrijedi ne


bi sistematski radili na uništenju ponosa hrvatskog naroda. A danas se djeca hrvatskih branitelja stide što su im očevi bili heroji, a ne zločinci, dezerteri ili izdajice. Tako se cijelom narodu ubija ponos.

Zato hrvatskoj vlasti ništa ne znači 400 000 potpisa hrvatskih građana za raspisivanje referenduma. Deklaracija o suradnji sa sudom u Haagu donesena je upravo nakon što je s presudom generalu Blaškiću postalo jasno da taj sud ne zanima istina. Time je današnja vlast pokazala da se želi obračunati s onim što Domovinski rat jest u svijesti hrvatskog naroda. Zato je i odvjetnik Rivkin dobio iskaz uz najcrnje objede. Pa on je bio taj koji je pred sudom u Haagu pokrenuo i postupak izuzimanja vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja iz nadležnosti suda. Očito, je zahvaljući njemu Hrvatska već pred Haškim sudom dobila spor i otklonila famoznu subpoenu. Jasno je onda zašto današnjoj hrvatskoj vlasti ništa ne znači hrvatski Ustav. Potpise su dali oni kojima je stalo do hrvatske države. A da bi se to ostvarilo treba prvo uništiti najvažnije institucije hrvatskog naroda.

Zoran Vukman u Hrvatskom Slovu, 9. studenog 2001. kaže: Američki analitičari odavno su istražili psihogram Hrvata i otkrili da kod nas vojska, policija i Crkva uživaju moralni autoritet i ugled kao ni u jednoj drugoj zemlji. Prvi dio posla uspješno je odrađen: vojska je u potpunom rasulu, demoralizirana, kadrovski unakažena; policija je u očima građana izgubila povjerenje, i još preostaje udariti na Crkvu, što je puno složenija operacija. Nakon skandalozne intervencije europskih diplomata kod kardinala Taurana s optužbama na račun hrvatskih biskupa, uslijedila je reakcija američkog State Departmenta s izvješćem o vjerskim slobodama u Hrvatskoj, koji kao da je napisan samo da bi se nadopunila optužba i da bi se pojačao pritisak prema Vatikanu i Crkvi u Hrvata.

Ovo Izvješće pokazuje kontinuitet američke politike. I njegov cilj je pokušaj podjele hrvatskih biskupa na način na koji je to svojevremeno pokušala Madelaine Albright kada je u Vatikanu tvrdila da su svi hrvatski biskupi nacionalisti, osim zagrebačkog nadbiskupa Bozanića. Šteta što nitko iz Crkve u Hrvata nije odmah zatvorio usta gospođi Albright tvrdnjom da svi hrvatski biskupi jednako vole svoj narod, a ako to za nju znači biti nacionalist, onda


su i svi biskupi nacionalisti. Srećom, na ovo Izvješće reagirao je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić. On je upozorio da SAD "prosuđuje stanje na terenu pod vidom vlastitih, američkih interesa". Narugao se najnovijem američkom pokušaju cijepanja Crkve u Hrvata rekavši kako isticati "konzervativne dalmatinske biskupe i progresivne stavove katoličkog nadbiskupa Josipa Bozanića" dovodi neupućene u dvojbu, "kao da oni drugi nisu – katolički biskupi, ili je pak ovdje "katolički" sinonim za konzervativan?!" Također je upozorio kako se biskupi razlikuju samo u "naglascima, pristupima, trenucima nastupa...".

Osnovna greška hrvatske državotvorne politike bila je davanje oprosta, a da taj oprost zločinci nisu ni tražili. Tu je najmanje važno što je takav oprost dan Srbima. I svjetski moćnici su sudjelovali u velikosrpskom genocidu, a nisu tražili oprost od hrvatskog naroda za to. Jesu li se ispričali? Je li takvo što tražio od njih netko u Hrvatskoj? Ima li naroda koji bi šutke prešao preko nečijeg sudjelovanja u genocidu nad njim? Odgovori su negativni. Njima je najnormalnije optužiti nas za agresiju na ozemlje svoje vlastite države. Kad su mogli sudjelovati u srpskom genocidu bez traženja isprike hrvatskom narodu, zašto ne bi i to.

U Izvješću se posredno kritizira kritičnost Crkve u Hrvata spram nove vlasti. Valjda misle da i Katolička crkva mora biti njihova sluškinja, kao što je to hrvatska Vlada. Biskupima je sigurno već postalo jasno da na takve pritiske treba odgovoriti istom mjerom, pa su najnovijom Izjavom pokazali da ih pritisci neće omesti u njihovoj brizi za narod. A tako pokazuje i vlasti da se ne mora biti samo sluga. Reakcija režimskih medija puno govori. Naslov teksta u Slobodnoj Dalmaciji od 10. studenoga 2001. glasi Zabrinjava bliskost stajališta biskupa i radikalnih skupina. Valjda vlast hoće reći da su svi oni koji brinu o hrvatskom narodu, radikalni. I tu su u pravu. Kada je borba za opstanak hrvatskog naroda u pitanju, tu se može biti samo radikalan.

Je li poruku biskupa shvatio Tomčić? HDZ se, kao najjača državotvorna stranka mora ponašati slično biskupima. Na optužbe mora odgovarati još većom borbom za interese naroda, čiji je opstanak ponovo ugrožen. Ne treba dokazivati nekakvu suradnju, jer to se doživljava kao iskazivanje slabosti. A nije nevažno ni to


što se radi o dokazivanju spremnosti na suradnju onima koji su sudjelovali ili čak organizirali genocid nad našim narodom. Ono što svjetski moćnici misle da jesmo i trebamo ostati, već su nam poručili. Za njih smo samo psi sa smetlišta koji za njih obavljaju (prljave) poslove.

14. studenoga 2001.


TRIBINA "GODINU DANA NAKON RIVE"

Tribina "Godinu dana nakon rive" održava se par dana poslije otvaranja Zimskih olimpijskih igara, dakle u vrijeme kada su gledatelji diljem svijeta mogli čuti kako predsjednik SAD-a u svom kratkom govoru ističe ponos američkog naroda. Ponos naroda koji je bio izložen strašnom terorističkom napadu. O ponosu je stalno govorio i otac hrvatske države – dr. Franjo Tuđman. A kada ste čuli da Bevanda ili Račan govore o ponosu hrvatskog naroda?

Izgleda da u svijetu postoji neka vrsta rasističke podjele na narode koji smiju imati ponos i narode koji ga ne smiju imati. Tuđman je bio stalno napadan od svjetskih moćnika jer nije prihvatio da hrvatski narod treba biti narod bez ponosa. Današnja vlast je to prihvatila i zato su joj svjetski moćnici pomogli u dolasku na vlast. Pomogli su im oni koji su svo vrijeme bili protiv neovisne hrvatske države.

A kada dođete na vlast uz nečiju pomoć, morate biti njegovi sluge. Zato oni koji su najpozvaniji da čuvaju ponos hrvatskog naroda evo već dvije godine, iz dana u dan, ruše naš ponos na najsramotniji način. Na udaru su prije svih bili oni koji su najveći ponos svakog naroda – njegovi ratnici, sam veličanstveni Domovinski rat u kome je stvorena država i sve druge vrijednosti našeg naroda.

Da će biti tako moralo je postati svima jasno kada je na osnovu lažnog Bevandina svjedočenja osuđen general Blaškić. Tada je nova vlast odmah donijela Deklaraciju o suradnji sa sudom u Haagu, a ovom je sudu predala u ruke nadležnost nad najveličanstvenijim hrvatskim pobjedama – Bljeskom i Olujom.

U situaciji kada je oporba u državi bila nemoćna da se suprostavi tim udarcima na ponos i dostojanstvo hrvatskog naroda, formiran je Središnji nacionalni stožer za obranu digniteta Domovinskog rata. Ratnicima je bilo jasno da vlada ruši ponos naroda. Bilo im je jasno da to radi, jer jedino s narodom bez ponosa može se raditi što god njihovi gazde žele. Zato su svoje sluge i doveli na vlast. Tada se može rasprodati sve što vrijedi u zemlji, pa čak i poklanjati dijelove zemlje. Sigurno je naša velika pogreška što


stalno i uporno nismo ukazivali na suodgovornost zapadnih zemalja u srpskom genocidu.

Pritisnuta nezadovoljstvom naroda, biskupa, športaša, a zahvaljući djelovanju stožera, vlast je bila prisiljena donijeti Deklaraciju o Domovinskom ratu. U njoj piše da RH nije izvršila agresiju na BiH. Ali vlast se toga ne pridržava, pa uopće ne reagira kada Kordića i Čerkeza osude zbog navodne agresije Hrvatske na BiH. Naravno da nije reagirala kada su već bili optužili generala Mirka Norca zbog navodnih zločina u Gospiću. Stožer zna da se Norcu sudi zato što je spriječio podjelu Hrvatske na dva dijela i time spasio Hrvatsku. Zna i veliki dio hrvatskog naroda, a 200 000 prosvjednika na splitskoj rivi prije godinu dana je to pokazao.

Stožer potom sakuplja potrebnih 400 000 potpisa za referendum o jednakom tretmanu hrvatskih branitelja s vojnicima pobjedničkih vojska iz Drugog svjetskog rata. Tražen je minimum jer je očito da su hrvatski branitelji mnogo iznad tih vojska. Pa oni su goloruki išli u obranu od velikosrpske agresije. Suprostavili su se osvajačkoj vojsci, za koju se tvrdilo da je četvrta po snazi u Europi, a pridružile su joj se i paravojne postrojbe i mnogi civili. Jesmo li zaboravili da je prva žrtva u Hrvatskoj bio gospodin Čuvalo? Ubio ga je snajper na Novom Zagrebu kada su tenkovi iz Zagreba išli u rat u Sloveniju. Sjećamo li se filmova u kojima se srpski civili, čak i starice, naoružani do zuba hvale svojim zločinačkim podvizima? Sjećamo li se kako su Srbi napuštali sela i gradove dan uoči početka bombardiranja istih? Sjećamo li se šokiranih Hrvata koji su s nevjericom govorili da su njihovi susjedi Srbi jučer kod njih dolazili na kavu, a danas ih ubijaju?

A svijet je pomagao Srbima. Ovih dana smo svjedoci neposluha u izraelskoj vojsci zbog toga što su u borbi za opstojnost Izraela morali ubijati i civile i djecu. A Izrael je vojno mnogo snažniji nego što je bila nenaoružana i agresiji izložena Hrvatska. Jasno je da nitko tko drži do svog naroda i države ne bi sudio svojim ratnicima. Kakvi su to ljudi koji se mire s činjenicom da se optužuje više Hrvata za zločine u Domovinskom ratu, nego što je to bio slučaj među pobjednicima iz Drugog svjetskog rata, rata u Koreji ili npr. Vijetnamu?


Stožer je bio svjestan da se i takvim nejednakim tretmanom Hrvatske vojske u odnosu na druge također ruši ponos našeg naroda. Zato su i prikupili toliko potpisa iako su vjerojatno znali da vlast koja je dovedena sa zadaćom da poništi ponos ovog naroda i sve hrvatske vrijednosti neće poštivati Ustav. Ali to nisu učinili uzalud, jer 400 000 sakupljenih potpisa pokazuje da će teško uništiti ponos ovog naroda.

Umjesto raspisivanja referenduma, što je po Ustavu bila obaveza današnje vlasti, dočekali smo sramotne opužbe protiv generala Ademija i Gotovine. Dočekali smo ono što je ova vlast željela i omogućila donošenjem Deklaracije o suradnji sa sudom u Haagu: Hrvatska je optužena za agresiju i etničko čišćenje svojih okupiranih područja. Agresija i etničko čišćenje nekakve – od suda u Haagu proglašene – države RSK. Takva monstruozna optužba istovjetna je s tvrdnjom da je hrvatski narod genocidan. Ponovit ću ono što sam rekao na prosvjedu u Zagrebu: General Gotovina danas bije svoju najveću bitku jer zna da je početak suđenja njemu ustvari početak suđenja neovisnoj i slobodnoj Hrvatskoj. Raspisali su tjeralicu za njim. Da bi ga našli, moraju svima nama iščupati naša srca. Jer general Gotovina je u našim srcima. Zato kada se svira naša himna, držite ruke na svojim srcima. Da ih podsjetite gdje je naš general i gdje je naša domovina.

A o kakvoj se prljavoj igri radi, pokazuje to što je Carla del Ponte rekla Goranu Graniću da će hrvatskoj Vladi sigurno politički odgovarati optužnice protiv Ademija i Gotovine. Treba li nas uopće čuditi što ovoj hrvatskoj Vladi politički odgovaraju optužbe u kojima se optužuje hrvatska država? Zamislimo se nad izjavom haške tužiteljice! Zna li ipak netko u Hrvatskoj bolje od nje koje će optužnice više politički odgovarati današnjoj vlasti? Piše li te optužnice ipak netko u Zagrebu?

Naravno da u ratu mora biti i zločina. Pitanje je: je li veći zločinac koji u takvim uvjetima i situacijama u kojima je bila Hrvatska, počini zločin, od onih koji su izvršili agresiju i od onih iz svijeta koji su je omogućili. Moramo uvijek imati na umu da je čak i onaj hrvatski vojnik, koji je počinio neki zločin, pozitivac u odnosu na agresore i njihove svjetske pomagače. Priča o individualnoj odgovornosti je smišljena da bi se Hrvatima moglo


suditi za obrambeni i oslobodilački rat. Naspram njihove "individualne odgovornosti" stoji individualni, pa čak možemo reći i kolektivni zločin agresora i njihovih podupiratelja. Gospodo, ne tražite nikakve "smrtonosne sastanke" po Hrvatskoj. Na takvim sastancima ste vi sudjelovali kada ste odlučivali o pomoći velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Vaš je zločin mnogo, mnogo veći.

To su hrvatski branitelji radili za nas. Znali su da će u prljavom ratu svašta proživjeti, ali su se žrtvovali za nas. Tko im od nas ima pravo reći išta drugo osim kleknuti pred njih i reći im hvala. Nema sumnje da su negativci svi oni koji takve ljude uopće uspoređuju sa zločincima. Oni koji ih maltretiraju i ponižavaju. Oni koji su dezertirali ili koji su svo vrijeme bili protiv slobode svoje domovine. Oni koji su slušali i izvršavali naredbe onih u svijetu koji su bili, a i danas su, protiv neovisne hrvatske države.

Kada vam kažu da oni žele Hrvatsku ravnopravnu drugim zapadnim državama pitajte ih: pa koja od tih država dozvoljava suđenja svojim ratnicima? Mala Nizozemska? Velika Amerika?

Zapamtimo, čak i oni koji su počinili neki zločin u takvom nametnutom, prljavom i neravnopravnom ratu, još uvijek su pozitivci i žrtve velikosrpske agresije koju su omogućili svjetski moćnici. Zato je sud u Haagu, zamišljen da sudi ne samo agresorima nego i žrtvama, nešto najprljavije i najnemoralnije što je veliki svijet smislio za ostvarenje svojih interesa. Hrvatski ratnici, sve da su i počinili neki zločin, na sudu u Haagu bi bili pozitivci, a nekad časni suci koji su prihvatili raditi u takvoj nečasnoj instituciji, negativci. Mislim da imam potpuno pravo što sam taj sud nazvao sramotnim sudom i bordelom.

Međutim, svjetski moćnici su svjesni sramotnosti ovakve institucije. Zato žele izokrenuti povijest i Hrvatsku od žrtve napraviti agresorom, kako sam u gornjem citatu i najavio. Na početku rata su nam prijetili da će nas proglasiti agresorima ako napadnemo vojarne. Bili smo im agresori na BiH u trenucima kada su Srbi napali tamošnje Hrvate i Muslimane. Bili smo im agresori svo vrijeme rata u BiH, rata u kome su najviše stradali tamošnji Hrvati. Sjetimo se što rade i danas našoj braći u Bosni i


Hercegovini! A evo dočekali smo da nas ponovo proglašavaju agresorom na dijelove vlastite države, na okupirani hrvatski teritorij. Zato i najpoznatiji haški svjedok protiv svog naroda danas u Hrvatskom saboru govori da su Hrvati "antagonizirali pripadnike srpske manjine u Hrvatskoj", kao da smo svi zaboravili da su se samo borili za svoje privilegije. On ustvari samo potvrđuje priču o "napadnutom jadnom nenaoružanom srpskom narodu u Hrvatskoj".

Sve više i više hrvatskih ljudi uviđa da nam se svjesno i sustavno uništava ponos, da nam se ponovo nameće kompleks krivnje i da nam se želi oduzeti država izborena u veličanstvenom oslobodilačkom ratu. I svjetski moćnici su svjesni rasta popularnosti državotvornih stranaka. Prijete nam svim i svačim ako se usudimo opet na vlast dovesti one koji brinu o našim, a ne o njihovim interesima. Među nama znaju pronaći one koji će tim njihovim interesima i služiti. Očito, nisu bez osnove tvrdnje velikih hrvatskih književnika. Šenoa je tvrdio da Hrvati znaju biti samo sluge. Šegedin je bio šokiran činjenicom da među Hrvatima ima tako mnogo pojedinaca koji strasno mrze svoj narod, a Matoš je tvrdio da Hrvati imaju više izdajica nego svi ostali narodi Europe zajedno. Kada ćemo naučiti da je biti izdajica svog naroda nešto najpodlije i najogavnije?

A za rast ponosa hrvatskih ljudi, koji se odražava i na rast popularnosti hrvatskih državotvornih stranaka najzaslužniji je upravo Stožer za obranu digniteta Domovinskog rata. Oni koji to ne žele priznati, samo pokazuju da su im vlastite ambicije važnije od hrvatskih. Svima je upravo ovdje u Splitu pokazano kako se kroz Hrvatski blok treba boriti za vraćanje hrvatske Hrvatske. Hrvatske koja će brinuti o interesima hrvatskog naroda i svih njenih građana, a ne o interesima onih koji su sudjelovali u velikosrpskoj agresiji na našu državu i u genocidu nad hrvatskim narodom, a splitsko iskustvo nam je pokazalo kako itekako treba voditi računa da među onima koji će sutra vladati Lijepom našom ne bude onih kojima su vlastiti interesi ispred domovine. Prva zadaća doista hrvatske vlasti mora biti promjena odnosa sa sudom u Haagu, raspisivanje referenduma za koji je Stožer sakupio potrebnih 400 000 potpisa hrvatskih građana, preispitivanje eventualnih presuda hrvatskim


vitezovima jer smo iz dana u dan svjedoci lažnim i inkostruiranim optužnicama i svjedočenjima.

Otac hrvatske države, dr. Franjo Tuđman govorio je o ponosu s većim pravom od predsjednika SAD-a. Jer način na koji smo mi stvorili državu ravno je čudu. To je hrvatsko čudo. Predsjednik Bush govori o "velikom i ponosnom" narodu. Njegov narod može pokazati da je doista velik, ne samo zbog svoje brojnosti, ako pokaže da SAD ne zabranjuje ponos i malobrojnim narodima kao što se to čini hrvatskom narodu. Upravo na politici SAD-a prema Hrvatskoj pokazat će postoji li u svijetu rasistička podjela na narode koji smiju imati ponos i na one koji ga ne smiju imati.

Ako i dalje podržavaju svoje poslušnike, kojih se i sami gade, onda svima mora biti jasno da ovakva podjela naroda u svijetu postoji i da hrvatski građani moraju znati hoće li prihvatiti svoju slugansku poziciju, što ju je za njih prihvatila današnja hrvatska vlast. Ili će kao i 1991. godine, odlučno reći NE. Ne, jer iako smo malobrojan narod, po svemu ostvarenom smo velik i ponosan narod! To nam je svojevremeno poručio i biskup Jezerinac kada je upozorio da bi Hrvatska "jasnim načelima, stavovima i porukom, pa i uz cijenu žrtve, mogla pomoći i tzv. velikima ovog svijeta da njihova sudišta ne budu sramota civiliziranog svijeta".

Prema tekstu za tribinu "Godinu dana nakon rive", Split 11. veljače 2002. Gosti tribine bili su i general Krešimir Ćosić i publicist i kolumnist Josip Jović.


PROMOTIVNI SKUP DRUŠTVA DOMOVINSKOG PONOSA I ČASTI VIRIBUS UNITIS

Ukazana mi je izuzetna čast što danas među proslavljenim hrvatskim ratnicima sudjelujem na promotivnom skupu Društva domovinskog ponosa i časti Viribus unitis.

Znamo da su svakom narodu najveći ponos njihovi ratnici. Hrvatima je to još više jer su hrvatski ratnici izvojevali pobjedu u veličanstvenom oslobodilačkom i obrambenom ratu u kojem je stvorena hrvatska država i tako ostvarena stoljetna težnja hrvatskog naroda. Činjenica da ovakvo društvo, koje su osnovali najviši zapovjednici jedne takve vojske, uopće postoji govori kako su danas u Hrvatskoj ugrožene sve vrijednosti pa i sam ponos ovog naroda.

A vjerojatno je osnovna institucija koja to treba ostvariti – sud u Haagu. Još 1996. godine nazvao sam ovaj sud sramotnim zbog činjenice da se u njemu treba suditi zajedno i žrtvi i agresoru. Za osnivače ovog suda – svjetske moćnike, napisao sam tada i sljedeće:

Pa sve je bilo u cilju očuvanja njihovog užasnog čeda zvanog 'Jugoslavija'. Srbi su za njih samo ljudi koji su kao njihove sluge vršile prljave poslove u zaštiti njihovih interesa. I za to trebaju plaću. Istina, Srbi nisu dobili plaću kolika im je obećana, ali dobili su je. U BiH je tridesetak posto Srba dobilo 49% teritorija. I tako su oni koji su po svjetskim načelima za učinjeni genocid trebali biti kažnjeni, za taj isti genocid nagrađeni! 'Agresori' su ustvari Hrvati koji su krivi za smrt Jugoslavije, a Srbi su bili branitelji.

O tome neizravno govori Alain Finkielkraut (Kulturni obzor, Večernji list, 11. ožujka 2002.) kada kaže:

Zamislite da su u Nürnbergu prodefilirali glavni nacistički zločinci, a da su istovremeno Varšava ili Prag ostavljeni Njemačkoj! Ili: Ne vidim kako takva instanca (sud u Haagu, op. J.P.) može zasjedati, nikad ne dovodeći u pitanje držanje određenog broja međunarodnih instanci. Ne zagovaram utamničenje generala Janviera ili gospodina Akashija, ali da bi taj sud imao vezu s istinom, valjalo bi ga navesti da se o tome izjasni.


Naravno, i Janvier i Akashi su samo izvršitelji volje svjetskih moćnika koji su osnovali politički sud. Dakle, umjesto suda u kojemu se trebalo suditi ratnim zločincima, osnovali su sud koji će provoditi političke želje svjetskih moćnika. Očito su mnogi od njih mnogo odgovorniji od generala Janviera ili gospodina Akashija. Zato možemo slobodno reći da Hrvatskoj danas sude oni koji nisu uspjeli ostvariti svoje zamisli, pa na neki način imamo apsurdnu situaciju da poraženi sude pobjednicima.

I zato je ovaj sud sramotan. To je potvrdio i kanadski odvjetnik Christopher Blac koji je rekao da je taj sud "sramota civiliziranog svijeta", kao i vojni ordinarij, Juraj Jezerinac kada je, poslije podizanja optužnice protiv generala Gotovine, upozorio da bi Hrvatska "jasnim načelima, stavovima i porukom, pa i uz cijenu žrtve, mogla pomoći i tzv. velikima ovog svijeta da njihova sudišta ne budu sramota civiliziranog svijeta."

A optužnica protiv generala Gotovine daje očitu potvrdu da je sud u Haagu politički sud koji je osnovan da se sudi Hrvatskoj zbog "krivnje" za rušenje Jugoslavije, dakle za ono o čemu sam pisao 1996. godine. Očito je da je optužnica pripremana za oca hrvatske države, dr. Franju Tuđmana, a kako ni on, a ni ministar Šušak, nisu više živi, naslovljena je na najveću legendu Domovinskog rata – na generala Gotovinu. U njoj se od UN-a proglašeni hrvatski okupirani teritorij proglašava nekakvom državom RSK, na koju je Hrvatska izvršila agresiju planirajući njeno etničko čišćenje.

Tako i Brian Gallagher iz Londona u Biltenu Britanske Liberalne Internacionale, smatra optužnicu protiv generala Gotovine kontroverznom, a o tome su pisali i Newsweek i Wall Street Journal. Gallagher ističe da je "operacija Oluja bila akcija za oslobađanje teritorija. Sve zemlje imaju pravo na samoobranu. S obzirom da su sami tužitelji unutar Miloševićeve optužnice napisali kako je Hrvatska bila jednom trećinom okupirana, karakteriziranje operacije Oluja, kao akcije za provođenje etničkog čišćenja zaista je previše. Bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj (Galbright) izjavio je u Newsweeku "Ne možete prognati ljude koji su već otišli".


O tome piše Hrvatsko žrtvoslovno društvo u nedavnom priopćenju u kojemu spominje i činjenicu da je Florance Hartman, bivša glasnogovornica MKS-a napisala 1999. godine: Beograd je izazvao odlazak Srba iz Krajine prema Banjoj Luci i sjevernoj Bosni kako bi kasnije opravdao zadržavanje tih prostora. Zamislite moral suda koji tako brzo zaboravi što je tvrdila njihova glasnogovornica.

U normalnom bi svijetu glavna tužiteljica za takvu konstrukciju vjerojatno bila potvrgnuta liječničkom tretmanu, ali u ovom ona je izazvala negativne reakcije samo zbog činjenice da je u akciju Oluja bila uključena i američka administracija. Odbor za međunarodne odnose američkog Kongresa raspravljao je nedavno o tom sudu. U optužnici protiv Ante Gotovine osporena je objektivna zapovjedna odgovornost, naglašeno je i pitanje "jesu li događaji za koje je optužen bili dio operacije poduzete uz znanje i u suradnji sa SAD-om" (H. Hyde). Rečeno je da "nije dobro oduzimati, a osobito ne uzurpirati ovlasti nacionalnih sudova", da je"svaka zemlja odgovorna suditi na svom teritoriju a iznimke se moraju točno odrediti" (J. Rabkin), pa čak i to da je u postupku protiv Tihomira Blaškića tužiteljstvo zatajilo dokaze koji su ga oslobađali krivnje, a iste je dokaze upotrijebilo protiv Darija Kordića.

David Keene, predsjednik Američke konzervativne unije u Washington Timesu upozorio je da se na primjeru Ante Gotovine pred sudom u Haagu mogu naći i američki vojnici i dužnosnici; sudio bi im isti sud koji danas sudi Slobodanu Miloševiću. Tvrdi da je Clintonova administracija pridobila Hrvatsku vojsku da pokrene ofenzivu protiv srbijanskih snaga u Hrvatskoj i Bosni, poznatu pod imenom Oluja. "Dokazi upućuju da je Washington zamislio i upravljao cijelom operacijom", tvrdi Keene i navodi pisanje londonskog Observera i memoare američkog veleposlanika Richarda Holbrookea. "Mi smo Hrvatima i rekli kad da napadnu, koje gradove da zauzmu i kad da se zaustave. Holbrooke jasno kaže da su oni učinili točno ono što smo željeli", piše Keene i zaključuje da Gotovina nije optužen da je osobno počinio ili naredio zločin, nego po zapovjednoj odgovornosti za zločine drugih. Po toj logici odgovornost se može protegnuti i do Clintona i njegove vlade.


Zato se na zapadu sve više i više upozorava i na nesposobnost samoga suda. Patricia Wald, bivša sutkinja MKS kritizirala je sud u New York Timesu tvrdeći da u Haagu sude diplomati i profesori bez sudačkog iskustva, pa odatle i njihova sporost i propusti.

Bushov veleposlanik za ljudska prava, Pierre Richard Prosper, izjavio je: "sudovi su loše vođeni, čine se pogreške ili zloporabe i previše troše. Sud bi trebalo zatvoriti najkasnije do 2008. godine." Ivica Marijačić piše (Fokus, 14. ožujka 2002.): Uostalom, sam dolazak američkog veleposlanika Prospera u Haag je vrlo znakovit. Da su kojim slučajem on i glavna tužiteljica Carla del Ponte zaključili kako se general Ante Gotovina naprosto mora uhititi, ako se sam ne preda, onda se zacijelo ne bi ustručavali to izjaviti na konferenciji za novinare nakon sastanka. Još jedan detalj mogao bi se pokazati ključnim i za sudbinu Haškog suda i za sudbinu nepravedno optuženog hrvatskog generala. Američki je Kongres, naime, deset puta smanjio proračunska sredstva za Haški sud u 2003. godini. Dosad je SAD godišnje odvajao 25 milijuna dolara, sad pak tek 2,5 milijuna dolara. Tu vrlo značajnu činjenicu hrvatski mediji pod režimskim nadzorom svjesno prešućuju kao, uostalom, i događaje iz Kongresa.

Dakle, ono o čemu mnogi državotvorni Hrvati govore od trenutka uspostave tog suda, počinju govoriti i u državama koje su osmislile jedan tako sramotan sud. Ne zaboravimo da je u Hrvatskom saboru, prilikom donošenja Deklaracije o suradnji sa sudom u Haagu, ministar Šušak upozorio da će u Haagu suditi onim Hrvatima koji su sačuvali hrvatske enklave u srednjoj Bosni. Bivša hrvatska vlast je očito bila svjesna problema koje će imati jer je bila prisiljena donijeti tu Deklaraciju, ali bila je i spremna s njima se suočiti, pa i izlaziti kao pobjednik. Uostalom s bolešću predsjednika Tuđmana svjetske velesile mijenjaju svoju politiku, ali ipak nisu smjeli donijeti presudu generalu Blaškiću sve dok je predsjednik bio živ, i dok nisu doveli svoje poslušnike na vlast u Hrvatskoj. Kada je i na osnovu lažnog Bevandina svjedočenja general Blaškić osuđen nova je vlast odmah donijela Deklaraciju o suradnji sa sudom u Haagu, i ovom sudu predali u ruke nadležnost nad najveličanstvenijim hrvatskim pobjedama – Bljeskom i Olujom. Tom odlukom ova vlast omogućava sudu u Haagu da im pomogne


u kriminalizaciji Domovinskog rata. I ne samo to. Nedavna izjava Dražena Budiše po kojoj je Carla del Ponte rekla Goranu Graniću da će hrvatskoj Vladi sigurno optužnice protiv Ademija i Gotovine politički odgovarati, pokazuje kako im ovaj sud pomaže i u njihovim političkim obračunima. A treba li nas uopće čuditi što ovoj hrvatskoj Vladi politički odgovaraju optužbe u kojima se ustvari optužuje hrvatska država? Kako je jadna vlast u trenucima kada se svijet, koji su bespogovorno slušali prihvaćajući jednu takvu sramotnu optužnicu, okreće od njih i suda u Haagu i sve glasnije traži da se ta optužnica ukine. Ivica Marijačić o tome piše: "Jedna politika, koja je svoju snagu i svoj žalosni identitet gradila na bezuvjetnom podaništvu prema moćnicima u svijetu, sada doživljava svoj moralni i politički debakl."

Nenad Ivanković (Hrvatsko slovo, 22. veljače 2002.) s pravom konstatira: Pogledajmo optužnice koje su pisane u maniri staljinističkih montiranih političkih procesa! Vidite da su braća Kupreškić 4 godine odsjedili 'na pravdi Boga' u Haagu da bi zbog potpunog nedostatka dokaza bili pušteni i da bi sutkinja, koja je poništila presudu prvostupanjskog suda, rekla da su optužnica i presuda ispod civilizacijske razine demokratskih država. A iste takve optužnice, koje su ispod civilizacijske razine demokratskih država, prihvaća Račanova vlast, prihvaća Bevanda i ponavljaju tezu poznatu iz staljinističkih vremena: 'Ako su generali nevini, neka idu u Haag i dokažu – nevinost'! Nigdje u demokratskom svijetu ne dokazuje se nevinost, nego optužba mora dokazati krivnju. A u Haagu nitko ne može dokazati nevinost, kad su optužnice smišljene iz političkih razloga, da se izbalansira krivnja, da se u konačnici kaže kako su na ovom prostoru svi žrtve i agresori, a iz toga treba izvesti nešto drugo – da se poništi pravo malim narodima da se brane, jer mali narodi time remete poslove velikim narodima te da se pravo na ratovanje prizna samo velikima. Veliki imaju pravo na ratovanje, na vojne intervencije, a mali, bez obzira na to bili agresori ili žrtve nemaju, i zato je izmišljen Haški sud da na neki način to sankcionira: svatko tko sudjeluje u ratu može biti kažnjen.

Jedno je očito: general Gotovina bio je loš izbor ma koliko god to politički odgovaralo sadašnjoj hrvatskoj vlasti!


Primijetimo da je još prije rasprave u američkom Kongresu nekadašnji ravnatelj SIS-a Markica Rebić o toj raspravi rekao sljedeće (Fokus, 28. veljače 2002.): Amerikancima ova optužnica protiv Gotovine može poslužiti kao presedan, kao argument u njihovu stajalištu protiv MKS u Rimu, što može imati implikacije i na sud u Haagu. Logika velikih sila, posebice SAD-a, kosi se s nastajućom logikom tih sudišta. Za SAD je opasnost da ti sudovi izrastu u tijelo bez nadzora, da djeluju izvan vremena i prostora i da dođe do birokratizacije koja može biti štetna za američke interese (primijetimo da sličnu tvrdnju iznosi i Finkielkraut, op. J.P.). U tom slučaju, sudilo bi se mnogima po preširoko zahvaćenoj zapovjednoj odgovornosti, kao sada Anti Gotovini. Velesile se s tim nikad neće pomiriti, uostalom i ruska Duma je protiv Međunarodnog kaznenog suda. Velike sile su radije za 'ad hoc' sudove (zašto, vidljivo je iz Ivankovićeva komentara, op. J.P.). Američki vojnici ne mogu biti odgovorni za Vijetnam jer ni sama operacija nije upitna, a ako su što loše učinili, tada je to stegovni problem, a ne ratni zločin. Paradoks slučaja Gotovine sastoji se u tome da je on kao general u oslobodilačkom ratu optužen za genocid, a Milošević, predsjednik zemlje koja je izvršila agresiju na RH, tek za povredu običaja rata u oružanom sukobu. Čini se da su to namjerno učinili, jer da su Miloševića optužili za agresiju na Hrvatsku, ne bi mogli Gotovinu za genocid u obrani od te agresije.

Ponovimo onu moju rečenicu iz teksta napisanog 1996. godine: "Agresori" su ustvari Hrvati koji su krivi za smrt Jugoslavije, a Srbi su bili branitelji. Jasno je onda zašto je za sud u Haagu veći krivac Gotovina od Miloševića: Gotovina im je agresor, a ne Milošević! Pogotovo kad to politički odgovara poslušničkoj hrvatskoj vlasti. Ali, očito su se preračunali jer nisu pitali o tome svoje gazde.

A ako je Amerikancima rat u Vijetnamu neupitna operacija, onda je to s mnogo više prava Domovinski rat. Zato se moramo iznova vraćati na referendum za koji je Stožer za obranu digniteta Domovinskog rata prikupio potrebnih 400 000 potpisa. Treba li uopće uspoređivati ulogu hrvatskih ratnika u Domovinskom ratu i američkih u Vijetnamu? To je jedino ispravno rješenje naših odnosa s Haagom. Na to nas upozoravaju i najnovija uhićenja u Šibeniku, najave novih optužnica iz Haaga, a i Budišino poistovjećivanje s


bivšim ministrom Tušekom po pitanju takvih optužnica. Moramo preispitati naš odnos prema tvrdnji "nitko nije protiv toga da se sudi zločincima u Domovinskom ratu i na našoj strani". Može li biti zločinaca i na našoj strani?

Naravno, u ratu mora biti i zločina. Pitanje je: je li veći zločinac koji u takvim uvjetima u kojima je bila Hrvatska, u takvim situacijama napravi nešto loše, od onih koji su izvršili agresiju i od onih koji su je omogućili. Moramo uvijek imati na umu da je čak i onaj hrvatski vojnik, koji je načinio nešto loše, pozitivac u odnosu na agresore i njihove pomagače iz svijeta. Priča o individualnoj odgovornosti je smišljena da bi se Hrvatima moglo suditi za obrambeni i oslobodilački rat. Naspram njihove "individualne odgovornosti" stoji individualni, pa čak možemo reći i kolektivni zločin agresora i njihovih podupiratelja. Gospodo, ne tražite nikakve "smrtonosne sastanke" po Hrvatskoj. Na takvim ste sastancima vi sudjelovali kada ste odlučivali o pomoći velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Vaš je zločin mnogo, mnogo veći.

Naučimo jednom zauvijek ono što nam poručuje naš poznati odvjetnik Željko Olujić:

Hrvatski branitelji nisu samo ustali u obranu hrvatskoga naroda i države od Miloševićevoga i Šešeljevoga divljaštva.

Hrvatski su junaci branili svetinje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti i žene i djecu. Hrvatski su se branitelji borili za neovisnu hrvatsku državu.

Zato su hrvatski branitelji pozitivci.

Hrvatski su branitelji pozitivci zato što su branili mir.

Zato što su postupali po zakonima, jer je Hrvatska imala pravo na neovisnost po tadašnjim zakonima.

Zato što su štitili narodnu volju, koja je bila i ostala za neovisnost.

Zato što su branili napadnute.

Zato što su napadnute branili od najdivljih hordi na ovim prostorima u novije doba.


Zato što su imali hrabrosti otići u rat i suprotstaviti se daleko nadmoćnijoj sili.

Zato što su u tome ratu hrabro ginuli i bili ranjavani.

Zato što su bili disciplinirani i časni vojnici, koji su se držali zakona.

Zato što su odano izvršavali čestite zapovjesti svojega vodstva, na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom.

Zato što su uspješno obranili stotine tisuća odraslih i malih, muških i ženskih, od pokolja i zatvora, a milijune stanovništva od porobljivanja.

Hrvatski su branitelji pozitivci zato što su stvorili Republiku Hrvatsku kao instrument buduće obrane hrvatskih nacionalnih interesa i hrvatskoga naroda.

To su hrvatski branitelji radili za nas. Znali su da će u prljavom ratu svašta proživjeti, ali su se žrtvovali za nas. Tko od nas ima pravo njima reći išta drugo osim – veliko hvala. Nema sumnje da su negativci svi oni koji takve ljude uopće uspoređuju sa zločincima. Oni koji ih maltretiraju i ponižavaju. Oni koji su dezertirali ili koji su svo vrijeme bili protiv slobode svoje domovine. Oni koji su slušali i izvršavali naredbe onih u svijetu koji su bili, a i danas su, protiv neovisne hrvatske države.

Kada vam kažu da oni žele Hrvatsku ravnopravnu drugim zapadnim državama pitajte ih: pa koja od tih država dozvoljava suđenja svojim ratnicima? Mala Nizozemska? Velika Amerika?

Ovih dana je i dr. Adalbert Rebić rekao: Haag neka sudi počiniteljima zločina počinjenih izvan granica neke države, kao što je to slučaj s Miloševićem (dakle agresorima, op. J.P.). Haag nema prava suditi ljudima koji su branili svoju domovinu. Ako je koji Hrvat kriv za zločine, neka mu sudi domaće sudstvo. Ja bih dodao vojno sudstvo, jer oni znaju doista što je to rat, za razliku od civilnog, kakav je onaj u Rijeci, Splitu i na drugim mjestima gdje u optužnicama koriste "dokaze" iz agresorskih zemalja i time pokazuju svoju nekompetentnost!


Zapamtimo, čak i oni koji su počinili neki zločin u takvom nametnutom, prljavom i neravnopravnom ratu, još uvijek su pozitivci i žrtve velikosrpske agresije koju su omogućili svjetski moćnici. Zato je sud u Haagu, zamišljen da sudi ne samo agresorima nego i žrtvama, nešto najprljavije i najnemoralnije što je veliki svijet smislio za ostvarenje svojih interesa. Hrvatski ratnici, sve da su i napravili neki zločin, na sudu u Haagu bi bili pozitivci, a nekad časni suci koji su prihvatili raditi u takvoj nečasnoj instituciji, negativci.

Prema govoru na promotivnom skupu 25. ožujka 2002.


SLUČAJ BOBETKO NIJE SLUČAJAN

Račanov predizborni trik

Raščlamba optužnice protiv generala Bobetka pokazuje "napredak" suda u Haagu. Naime, u optužnici protiv generala Gotovine naglasak je na napadu na izmišljenu državu Republiku Srpsku Krajinu, a ovdje se govori o vojnim akcijama protiv "samoproglašene RSK" a spominju i ružičaste i UNPA zone kao dijelovi te RSK: "Hrvatske snage su tim akcijama krenule na područja UNPA ili susjednih "ružičastih zona" na Miljevačkom platou u lipnju 1992., u okolici Masleničkog mosta u sjevernoj Dalmaciji u siječnju 1993., a u Medačkom džepu u rujnu 1993. godine."

Predmet optužnice je ova posljedna akcija. Za Medački džep se kaže da je to bio "u prvom redu seoski kraj, gdje se šume izmjenjuju s poljima" i da je "prije napada u tom području živjelo oko 400 civila Srba", ali nigdje se ne spominje da su do akcije Hrvatske vojske Srbi s tog područja 738 dana granatirali Gospić. Ne spominje se ni da su odmetnici, bijesni zbog uspjeha Hrvatske vojske, teškim topništvom i raketama iz "RSK" napali hrvatske gradove: Karlovac, Gospić, Sisak, Jasrebarsko, Dugu Resu, Zadar... Ne spominje se ni to da su ti divljački napadi uzrokovali nove ljudske žrtve, ranjavanja i nova razaranja. Predsjednik Državne komisije za UNPROFOR i Promatračku misiju EZ, Vladimir Šeks, uputio je tada zapovjedniku mirovnih snaga UN, francuskom generalu Jeanu Cotu, prosvjed, u kojem se, među ostalim, kaže: Srpske odmetničke bande djeluju iz neposredne blizine položaja snaga UNPROFOR-a, kojima Vi zapovijedate, a dužnost Vam je bila da zabranite stacioniranje srpskih odmetničkih bandi uz ili u neposrednoj blizini položaja UNPROFOR-a. Upozorio je i na sramotno ponašanje snaga UNPROFOR-a, koje su na bojišnici kod Karlovca napustile svoje položaje, te ih koriste odmetničke bande za svoja borbena djelovanja, pa je u tim napadima na području Karlovca poginulo 16, a ranjeno 49 osoba, većinom civila. Upozorio je generala Cotu da bi konačno trebao početi razoružavati srpske odmetničke bande što mu je obveza prema Rezoluciji UN-a.


Unproforci s četnicima

Upravo ovih dana možemo vidjeti film Amarcord 1991. – 2001. (za koji su čitatelji Hrvatskog slova saznali preko oglasa) gdje su dane snimke druženja i velikog prijateljstva srpskih banda i unproforaca. U optužnicama iz Haaga vidi se da za ovaj sud ništa ne znače rezolucije UN-a, i obveza razoružanja pobunjenih Srba. Zašto se taj film ne prikaže na HTV-u?

Napomenimo da hrvatski tisak 6. rujna 1993. donosi vijest da se UNPROFOR na zadarskom bojištu razmješta uz četničke položaje kako bi ih zaštitio od eventualnih hrvatskih odgovora na sve češću pucnjavu iz topova i minobacača! Dakle, sud u Haagu ima osnova podići optužnicu protiv generala Cota zbog neizvršavanja obveza koje su doista imale za posljedicu etničko čišćenje UNPA zona od nesrpskog stanovništva, što je u tim zonama ubijeno oko 700 Hrvata i zbog toga što su iz UNPA-zona svakodnevno bombardirani hrvatski gradovi. Umjesto toga, vjerovali ili ne, "individualno odgovoran" je general Janko Bobetko.

Činjenica da se u optužnici ne spominje 738 dana bombardiranja Gospića, otkriva da sud u Haagu zanemaruje to bombardiranje. Vidi se također nepoštivanje odluka UN-a kako od vojnih snaga UN-a, tako i od UN-ova suda u Haagu.

Priču o navodnim civilima u Medačkom džepu unproforci su nam pokušali prodati odmah nakon same akcije. Tadašnja Hrvatska televizija odmah je pokazala snimku jednog "civila" iz medačkog područja: starica Dana, naoružana do zuba, hvalila se TV Banja Luci kako je ubijala Hrvate. Nije bilo kuće u tom kraju u kojoj nije pronađeno oružje. Treba li uopće spomenuti da naoružni civili ne podliježu međunarodnim ratnim zakonima?

Pitanje je zašto sudu u Haagu ništa ne znači 738 dana bombardiranja Gospića, a uvijek spominju da je Hrvatska vojska u svojim akcijama, koje su obično kratko trajale, granatirala Srbe (sjetimo se samo prekomjernog granatiranja Knina). Očit je jednostrani pristup suda u Haagu.


Starica Dana

Zanimljivo je da nam je nedavno, proročki, Jeffrey T. Kuhner, urednik u Washington Timesu poručio: Došlo je vrijeme da Hrvati istupe protiv te nepravde (optužnica protiv generala Gotovine, op. J.P.) i objasne Carli del Ponte kako ona nije habsburški namjesnik u kakvoj zaostaloj provinciji, već tužiteljica u važnome sudskom procesu te se ima obvezu profesionalno i moralno ponašati u skladu sa zapadnom pravnom tradicijom!

Nedavno je Račan tvrdio Carli del Ponte: Ne očekujem da će se Vlada kolebati u svojoj predanosti suradnji s Haškim sudom. Javno mnijenje o toj suradnji u Hrvatskoj je danas pozitivnije (...) Rijetki su razlozi za neprijateljski stav. U tom pravcu je bilo i uklanjanje Budiše iz vlasti. Dakle, Račan je poticao hašku tužiteljicu da pošalje nove optužnice. Smjena Miroslava Mikuljana na HTV-u zato što se usudio govoriti i o zločinima nad Hrvatima, umjesto da svakodnevno prikazuju staricu Danu, ukazuje na pripremu za nova uhićenja generala.

Pa kako to da sada Račan želi ići u pravni spor sa sudom u Haagu nakon optužnice protiv generala Bobetka? Je li razumio što mu poručuje urednik Washington Timesa? Ili ono što mu je još tada govorio Mirko Čondić: "Nadate se, vjerujte nam, pogrešno, da će hrvatski narod ‚blaže reagirati' na sramno gaženje dostojanstva Domovinskog rata i izmišljeno optuživanje hrvatskih građana."

Zapravo, Račan nije mogao ići na uhićenje slavnog hrvatskog ratnika i heroja jer mu je ovaj poručio da se neće živ predati. Ubiti Bobetka? Zar to nije potpisivanje vlastite presude? Je li to razlog iznenada probuđenog hrvatstva sadašnjih vlastodržaca? Zar ne djeluje degutantno kad oni govore o ponosu i dostojanstvu hrvatskog naroda i o hrvatskim nacionalnim interesima? Kao da su ljudi zaboravili da je optužnica protiv generala Gotovine još sramotnija i da se u njoj spominje agresija i planiranje etničkog čišćenja u izmišljenjoj državi RSK. Tu optužnicu Račan ne spominje. Znači li to da je akcija HV-a u Medačkom džepu legitimna, a Oluja nije? Predsjednik Tuđman je htio ići u spor s Haagom oko Bljeska i Oluje, a nova vlast je Deklaracijom o suradnji sa sudom u Haagu prepustila nadležnost nad ovim


operacijama tom sudu! I to kada je poslije presude nevinom generalu Blaškiću sve postalo jasno. Je li to razlog zašto se slučaj generala Gotovine ne promatra na isti način?

Nikoga neće ostaviti ravnodušnim to što su u zapovjednom lancu Ademi-Stipetić-Bobetko optuženi samo prvi i treći. Potvrda pokajništva generala Stipetića? U optužnici se kaže: "On je zapovijed da potpiše sporazum dobio od Janka Bobetka!?"

Račanovo migoljenje

Vlada još ima negativan stav oko promjene ustavnog zakona o suradnji sa sudom u Haagu, iako se traži samo promjena po kojoj treba dokaze iz optužnica provjeriti sudstvo hrvatske države. Slične odredbe imaju zakoni u SAD-u, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj. Postoji niz tužba Ustavnom sudu RH da se ispita ustavnost spomenutog zakona. Neodgovaranje suda sve govori! Nažalost, govori i o samom sudstvu jer je ažurno kada treba istraživati zašto je sudac Lozina uz svoj narod na Thompsonovom koncertu, ali im trebaju godine za ovako nešto od presudne važnosti za taj Lozinin narod.

Ostaje li nam samo nadati se da će nam pomoći Washington Times i drugi u svijetu koji se zauzimaju za generala Gotovinu? Sigurno ne. U Zagrebu je osnovan Odbor za promicanje istine o Domovinskom ratu. Ušli su predsjednici skoro svih većih stranaka i udruga proizašlih iz Domovinskog rata. Poziv je ostao otvoren i za stranke koje nisu bile nazočne. Predloženo je da Sabor usvoji referendum o promjeni Ustavnog zakona o suradnji sa sudom u Haagu. Tako bi vlast lakše mogla odgovoriti na očekivane pritiske iz svijeta. Ako Sabor to ne usvoji, bit će jasno da Račan samo kupuje vrijeme jer računa da će tako pobijediti na sljedećim izborima, a onda može ponovo isporučivati hrvatske generale u Haag.

U tom slučaju na nama je da skupljanjem potpisa za referendum, skupovima potpore generalu Bobetku (Thompson je najavio nazočnost takvom skupu u Zagrebu) i samim referendumom prisilimo vlast na to!

Hrvatsko slovo, 27. rujna 2002.


PREDAVANJE: SRAMOTNI SUD U HAAGU

Ako hoćemo jednom rečenicom opisati sud u Haagu i što nam je činiti, onda je to najbolje učinio vojni ordinarij, Juraj Jezerinac koji je, u trenucima kada su iz Haaga stigle optužnice protiv generala Gotovine i Ademija, upozorio da bi Hrvatska "jasnim načelima, stavovima i porukom, pa i uz cijenu žrtve, mogla pomoći i tzv. velikima ovog svijeta da njihova sudišta ne budu sramota civiliziranog svijeta." Ne čudi onda što je naslov mog današnjeg predavanja "Sramotni sud u Haagu". Taj naslov je istovjetan naslovu moje knjige koja je nekoliko mjeseci bila na listi najčitanijih knjiga u Hrvatskoj, odnosno naslovu mog prvog teksta o sudu u Haagu tiskanog još 1996. godine. U uvodnom tekstu "Haški sud u službi politike" naš poznati odvjetnik Željko Olujić kaže:

Tipično je pitanje ustvari obična provokacija kojom nas napadaju neprijatelji Hrvatske: 'Odobravate li vi zločine s hrvatske strane' (slično pitaju: 'Mislite da hrvatska strana nije mogla počiniti zločin', 'Što ako tko od branitelja kasnije počini zločin' i sl.). To je sinteza onih prijevara koje šire temu te se u logici zovu 'reductio ad absurdum' i 'quaternio terminorum'. Dakle, izbjegava se tema. Tema jest: zaštita hrvatskih interesa na području tretiranja obrane Hrvatske.

Hrvatska je uvijek imala interesa, ali radi zaštite svoga pravnog sustava, djelovati protiv svojih počinitelja kaznenih djela, ali na način i u mjeri u kojoj ona to osjeća pravednim. Naime, a i to je jedna od podvala protivnika Republike Hrvatske: u cijelom tom sukobu nisu valjda zaštićeni samo Srbi s pobunjeničkih prostora.

Na svaku provokaciju treba odgovoriti pitanjima:

Što je bilo prvo;

što je bilo protiv hrvatske nacionalne države;

što je bilo osvajačko;

što je bilo protuzakonito;

što je bilo masovno, krvoločno, opasno i

što je bilo uzročno?


Odgovori su jasni: protuhrvatski su zločini bili:

1. prvi;

2. bili su protuzakoniti;

3. bili su osvajački;

4. bili su masovni, krvoločni, opasni;

5. i bili su uzročni.

Fizički je nemoguće napraviti ratni zločin, ako nema ratnoga stanja (nije bitno je li ono proglašeno ili nije). Ako sudimo za ratni zločin Hrvatima, a ne Srbima, onda ispada da su Hrvati izazvali ratno stanje. Dakle, ako vi sada govorite samo o hrvatskim zločinima ili ako Haško ili koje drugo sudište prvo govori o hrvatskim zločinima, onda ispada da su Hrvati krivi i da su zbog hrvatskih zločina nastali srpski, iako su srpski bili, kako rekosmo, i prvi, i masovniji.

Podsjetimo se da Statut međunarodnog kaznenog suda u Haagu koincidira s tzv. Nürnbernškim načelima, dakle prema Nürnbernškom procesu, na kojemu se u razdoblju od 20. studenog 1945. do 1. listopada 1946. na Međunarodnom vojnom sudu sudilo glavnim ratnim zločincima Trećeg Rajha. Na prvom mjestu tu je bio "zločin protiv mira", tada definiran kao zločin koji obuhvaća: planiranje, pripremanje, započinjanje i vođenje napadačkog rata. Suđeno je i za ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, ali isključivo onima koji su počinili zločin protiv mira, dakle onima koji su počinili agresorski rat. Dakle, na stotine tisuća ubijenih civila, žena, djece i staraca u Drezdenu, Hirošimi, Nagasakiju nije ratni zločin i za njih nitko nije osuđen.

U Statutu suda u Haagu nema "zločina protiv mira". Je li to zato što za zločin protiv mira trebaju odgovarati i oni koji su ga odobrili? Poznato je da je odobrenje za početak rata dao Baker u Beogradu. Poznato je da je Miloševiću dano 14 dana da slomi Hrvatsku. Je li zato bila odmah priča o građanskom ratu iako se ne radi o nikakvom sukobu između dijelova istog naroda? Ili je to zato što je sudu odmah predviđena uloga političkog suda po kome će svi biti jednako odgovorni. Međutim, raščlamba optužnica protiv Hrvata pokazuje da u njima figurira "zločin protiv mira". Naime, Hrvati su po pravilu optuženi za agresiju! Tako su već glavne točke


u optužnicama protiv Blaškića, Kordića i Čerkeza bile izmišljena agresija Hrvatske na BiH!

Pogledajmo što stoji u optužnici protiv generala Gotovine u točki 13.:

Između 17. srpnja 1995. i 15. studenog 1995., Ante Gotovina je, djelujući sam i/ili u dogovoru s drugima, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, planirao, poticao, nalagao, počinjao ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje kaznenih djela koja se terete u nastavku, za vrijeme i nakon ofenzive Oluja.

Vidi se da to odgovara onome što predstavlja "zločin protiv mira". Sjetimo se pri tome da se u toj istoj optužnici na jednak način tretira Republika Hrvatska i tzv. Republika Srpska Krajina. Dakle, čak se izmišlja i država na koju je izvršena agresija! UN je osnovao sud u Haagu, a po rezolucijama tog istog UN-a taj prostor nije nikakva država već su to okupirana područja Republike Hrvatske. Treba li uopće spomenuti da svaka država po međunarodnim zakonima ima pravo i obavezu osloboditi svoja okupirana područja? Sud u Haagu mora se koristiti očitim neistinama i lažima, izmišljati državu i agresore na nju, upravo zato jer bez njih nema osnova suditi hrvatskim generalima.

Slično je i u slučaju optužnice protiv generala Bobetka. Tu se tvrdi da je general Bobetko vršio "planiranje, pripremu ili izvršenje progonâ srpskih civila iz medačkog džepa na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi." Da bi se moglo govoriti o navodnoj agresiji, nigdje se ne spominje da su Srbi iz medačkog područja 738 dana granatirali Gospić, kao ni to da se radi o okupiranim područjima RH.

Dakle Srbi su imali pravo granatirati Gospić. Štoviše, unproforci koji su bili dužni razoružati Srbe, to nisu uradili, čak su ih štitili i na taj način sudjelovali u njihovim zločinima. Kada je Medački džep oslobođen, zbog velikog se svjetskog pritiska iz svijeta, Hrvatska vojska morala povući. Dakle i tu su Hrvati bili "agresori". A onda nisu zločinci oni koji su 738 dana granatirali Gospić, ni oni koji su im to omogućili, štoviše štitili ih. Nisu zločinci oni koji su natjerali da se HV povuče s tog oslobođenog


teritorija, već oni koji su učinili neki navodni zločin u želji da se spriječe daljnja granatiranja. A što su bili navodni civili iz medačkog područja najbolje nam je pokazala "baba Dana" koja se, naoružana do zuba, na Televiziji Banja Luke hvalila kako je ubijala Hrvate.

Što tek reći u svezi s izvještajem francuskoga generala Jeana Cota, ondašnjega zapovjednika snaga UN-a, koje je korišteno kao materijalna osnova ne samo za podizanje optužnica, već i za neprihvatljive kvalifikacije protiv hrvatskih generala za akciju Medački džep iz 1993. godine. Danas je poznato da su Amerikanci istražili pojedinosti te akcije. Njihovo izvješće se bitno razlikuje od onih koje je potpisao francuski general Jean Cot, koji je čak američkim časnicima priznao kako je u svojem izvješću naveo neistine, jer su ga obmanuli pripadnici kanadskog bataljuna, kojima je zapovijedao potpukovnik James Calvin, a koji su djelovali na tome području. O kakvim se neistinama radi, najbolje se vidi u činjenici da su Kanađani ovih dana primili odlikovanje za "junačko ratovanje" protiv snaga HV-a. Naime, kanadski vojnici, koji su trebali razoružati srpske paravojne jedinice, dobili su odličja jer su "junački ratovali" protiv HV-a, "pobijedili brojčano nadmoćne i bolje opremljene Hrvate, te im nanijeli teške gubitke od čak 27 poginulih gardista". A ustvari njihovo je oklopno vozilo naletjelo na minu, a pritom su ranjena njihova četiri vojnika. Hrvati, koje su oni navodno pobijedili, upozorili su ih da su Srbi prilikom povlačenja vjerojatno minirali svoje položaje.

Usporedimo to s onim što se dogodilo npr. u Dubrovniku. Čovjek koji je bio najodgovorniji za granatiranje Dubrovnika, admiral Milan Zec, oslobođen je zapovjedne odgovornosti za taj zločin na tom istom sudu. Ako usporedimo to s onim famoznim "prekomjernim granatiranjem Knina" za koje je optuživana Hrvatska, dok im Vukovar nikad nije bio prekomjerno grantiran, vidjet ćemo da ste za taj sud vi, Dubrovčani, "agresori" a ne oni koji su vas napali i koji su vas granatirali. Oni koji nisu agresori, najnormalnije mogu granatirati gradove agresorske strane. Čak su vršena istraživanja utjecaja bombardiranja njemačkih gradova u Drugom svjetskom ratu na moral pučanstva (vidjeti npr.


"Socijalnu" Mladena Zvonarevića ili "Ispitivanje javnog mnijenja" Rudija Supeka).

Kod Supeka se može naći sljedeća tabela (str. 383):

Nalazi o odnosu između intenziteta bombardiranja i morala pučanstva

Lako Srednje Teško procent svake grupe koja bombardiranje bombardiranje bombardiranje pokazuje sljedeće indekse morala

(300 tona) (6 000 tona) (30 000 tona)

% % %

Izražava tjeskobu 9 12 12 Pokazuje povećani strah 18 36 33 Pokazuje zabrinutost ratom 48 62 62 Sluša savezničke emisije 38 35 36 Promjene u mišljenju da bi Njemačka mogla dobiti rat 45 47 47 Pokazuje spremnost na predaju 54 59 59 Vjeruje da vođe misle na najbolje interese naroda 52 44 48

Dakle, za sud u Haagu i Dubrovčani su tretirani na istovjetan način kao ovi njemački gradovi. Nije samo jasno jesmo li bili predmet nekog sličnog ispitivanja, ali podsjetimo se da su nam svjetski moćnici prijetili da će nas proglasiti agresorima ako napadnemo vojarne diljem Hrvatske. Agresori na vlastitu zemlju! Kao u operacijama Medački džep, Bljesak i Oluja.

Naravno, njima smo agresori na Jugoslaviju, i sve što danas rade jeste kažnjavanje "agresora" i želja za uspostavom četvrte Jugoslavije – zapadnog Balkana. Prvo uspostava zajedničkog kulturnog prostora, potom carinske unije, a na kraju opet nekakva zajednička država u kojoj će glavnu riječ ponovo imati Srbi. Jer oni nisu agresori! Agresori na mezimce svjetskih moćnika, odnosno tamnicu hrvatskog naroda, Jugoslaviju, smo mi.

Sjetimo se samo da su nam preko famoznog embarga na uvoz oružja ustvari oduzeli pravo na samoobranu. I to je bilo jednako apsurdno kao i ova naša pozicija agresora na sve i svašta. Ali oni


vladaju ovim svijetom i može im se! Pogotovo kad imaju nevjerojatnu pomoć u samoj Hrvatskoj kako u današnjoj vlasti, nekadašnjoj oporbi, tako i u medijima. To nas iznova mora podsjetiti da je veliki hrvatski književnik Petar Šegedin bio iznenađen spoznajom da ima toliko onih koji – kako je izričito rekao – "tako strašno mrze svoj narod".

Zato je pravo pitanje je li hrvatska Vlada tijekom Domovinskog rata ili bar u vrijeme stvaranja suda u Haagu mogla reći svjetskim moćnicima istinu. A to je da su oni suodgovorni u velikosrpskoj agresiji i genocidu na hrvatski narod. Štoviše, Srbi i njihova agresija su vjerojatno bili samo oružje u njihovim rukama u borbi za njihovo čedo – Jugoslaviju, a ta njihova borba traje do dana današnjeg. Oni nisu odustali od toga i kada je velikosrpski agresor poražen. Vidimo da smo i danas mi agresori na vojarne, i na BiH, i na Medački džep i na "državu" Republiku Srpsku Krajinu. Uništavaju nas i ekonomski samo zato da bi bili približno jednaki Srbima, jer je i to jedan od bitnih uvjeta za ponovno ujedinjavanje.

Haški sud je samo najbitnija institucija u specijalnom ratu protiv Hrvatske čije metode je još davno opisao kineski filozof i pisac Sun Tzu:

Najveća umjetnost je slomiti otpor neprijatelja bez borbe na bojnom polju. Samo indirektna metoda može jamčiti pravu pobjedu. Rastvorite sve što je u zemlji neprijatelja dobro. Uvucite predstavnike vladajućeg sloja u zločinačke pothvate, potkopajte njihov položaj i ugled, prepustite ih javnoj sramoti pred njihovim sugrađanima. Iskoristite rad najnižih i najodvratnijih ljudi. Ometajte svim sredstvima rad vlade. Širite nejedinstvo i svađe među građanima neprijateljske zemlje. Nahuškajte mlade protiv starih. Ometajte svim sredstvima naoružanje, opskrbu i red u neprijateljskoj vojsci. Poništavajte sve vrednote. Budite velikodušni s ponudama i poklonima da biste kupili informacije i ortake. Svugdje smjestite svoje ljude. Nemojte štedjeti ni u novcu, ni u obećanjima, jer to donosi visoke kamate… Zar ovo nije opis današnje Hrvatske, države koju je Joško Čelan nazvao trećejanuarska Hrvatska?


Vratimo se na Nürnbernški proces i primijetimo da je tamo sudio Međunarodni vojni sud. Dakle VOJNI sud! To je itekako bitan podatak jer u Haagu imamo sud u kojem sude vojnicima ljudi koji nemaju pojma što je to rat. Oni su sve drugo samo ne stručnjaci za rat. I to je napravljeno zato da bi se moglo selektivno primjenjivati zločin protiv mira. Vjerovali ili ne, optužnice protiv hrvatskih branitelja su praktično iste one koje su pisali oni koji su okupirali hrvatska područja.

Štoviše, oni koji su vodili najznačajnije operacije u obrani svoje domovine za sud u Haagu su zločinci, a onaj koji je bombardirao Dubrovnik je nevin. Čak se nije morao ni pojaviti u Haagu da bi ga oslobodili.

A da farsa bude veća, isto se radi u Hrvatskoj. Ni tu hrvatski sudovi ne znaju što je to zločin protiv mira i tko su agresori. Svjedoci protiv hrvatskih branitelja su sa zločinačke agresorske strane. Štoviše, sutkinja u Rijeci se rasplače nad velikosrpskim propagandnim filmom. Sucu Lozini se izmišlja krivično djelo samo zato što nije podlegao pritiscima već je pošteno sudio u slučaju Lori. A o kakvim se pritiscima radi, najbolje nam pokazuje slučaj u Rijeci gdje je očito da se radi o montiranom procesu. Tamo se pokazalo da je krunski dokaz – kaseta i po stručnjacima i po akterima nevjerodostojna! Naš poznati odvjetnik Bosiljko Mišetić u Fokusu 31. siječnja 2003. kaže da je to tek jedan od niza takvih dokaza. Tako svjedoci tužiteljstva, iako su bili zaplašeni tijekom policijskih ispitivanja, na sudu nisu teretili ni Norca ni Oreškovića.

Kakvi su to ljudi spremni krivotvoriti dokaze da bi one, koji su najzaslužniji za postojanje ove države, nevine osudili kao ratne zločince?

A kakva Hrvatska se uopće može oduprijeti takvim nakanama svjetskih moćnika, ili onima u Hrvatskoj koji im pomažu u tome? Odgovor je jednostavan: PONOSNA HRVATSKA! Onakva Hrvatska kakvu nam je ostavio otac hrvatske države dr. Franjo Tuđman.

A današnja Hrvatska je sve drugo samo ne ponosna država. Država koja šalje u zatvore one koji su je stvorili sigurno to nije. Kažu nam: hrvatski generali moraju ići u sramotno haško sudište


zato što smo mi preuzeli takvu obavezu pred svijetom. Ako se takva obaveza ne poštuje, ruši se ugled države.

Ustvari, ono što se zahtijeva od hrvatskih vitezova, može se zahtijevati samo u državi koja nema ugleda. U poniženoj državi. Zato je ova vlast odmah i krenula u tzv. detuđmanizaciju, tj. krenula je u stvaranje Hrvatske bez ponosa.

Istina je da se moraju poštivati preuzete obaveze. Ali preuzete obaveze ne ispunjava sud u Haagu, a ne Hrvatska. Hrvatska nikada nije dala obaveze prema nekom političkom sudištu, već prema sudu za ratne zločine. A sud u Haagu je danas isključivo politički sud. To se danas uviđa i u svijetu.

Ponovimo samo najbitnije dijelove suradnje RH sa sudom u Haagu:

RH je donijela Ustavni zakon o suradnji sa sudom u Haagu ne vjerujući da će se sud pretvoriti u politički sud, dakle vjerujući u pravednost jednog takvog suda. Istina vjerovalo se i da će narod koji se goloruk suprostavio i pobijedio četvrtu po snazi armiju u Europi i mnogobrojne četničke bande, moći uspješno odgovoriti na očekivane zlonamjernosti tog suda.

Kada se počelo pokazivati da se sud pretvara u politički sud, RH je počela ulaziti u sporove s njim. Sjetimo se dobivenog spora oko ministra Šuška. Sporili smo se i oko nadležnosti suda nad operacijama Bljesak i Oluja. A postalo je potpuno jasno da je taj sud postao politički sud kada je nevini general Blaškić osuđen na 45 godina robije. Agresija RH na BiH je glavna točka te optužnice.

I upravo tada sadašnja vlast donosi Deklaraciju o suradnji sa sudom u Haagu kojom prepušta tom sramotnom sudištu nadležnost nad operacijama Bljesak i Oluja, poništavajući prethodnu odluku Hrvatskog državnog sabora kojom se tako nešto zabranjuje. Time širom otvara vrata presudama koje su uslijedile.

Iako je zbog pritiska stožera branitelja, generala, biskupa, sportaša i velikog dijela naroda, bila prisiljena donijeti saborsku Deklaraciju o Domovinskom ratu u kojoj se izrijekom tvrdi da RH nije bila agresor na BiH, ili upravo zato što je bila prisiljena na to, nema protesta hrvatske vlasti kada se zbog izmišljene agresije RH na BiH u Haagu osuđuje Kordić na 25 godina i Čerkez na 15


godina robije. Dapače, mnogi iz vlasti i dalje govore o agresiji na BiH.

Carla del Ponte ne krije da je njen sud politički sud pa Goranu Graniću najavljuje moguće optužnice protiv generala Gotovine i Ademija: "Nadam se da će vam ta dva imena odgovarati iz političkih razloga." Nenad Ivanković u svojoj knjizi Mesiće i Račanu zašto tako? opisuje dolazak američkog veleposlanika za pitanja ratnih zločina Pierrea Richarda Prospera u Zagreb. Prosperova vlada je bila zainteresirana da se slučaj Gotovina riješi na optimalan način, ali je hrvatska strana, "na to prilično burno reagirala, istaknuvši kako bi eventualno Gotovinino oslobađanje dovelo do toga da bi desnica promarširala Zagrebom, jer je on trenutno jedini čovjek koji bi sve te snage mogao okupiti pod jednim kišobranom".

A da se doista radi o političkom sudu najbolje se vidi, kako smo već pokazali, iz samih optužnica protiv generala Gotovine, Ademija i Bobetka.

Jasno je da je Bobetko kriv zato što je bio najviši po rangu ispod predsjednika Tuđmana i ministra obrane Šuška. Njima ne mogu suditi, pa ostaje načelnik Glavnog stožera HV. Sudi se instituciji a ne Bobetku. Dakle, sudi mu se i zato što je oslobodio Dubrovnik. Ne smijemo nikada zaboraviti da je Račan prije nekoliko mjeseci tvrdio: "Ne očekujem da će se Vlada kolebati u svojoj predanosti suradnji s Haškim sudom. Javno mnijenje o toj suradnji u Hrvatskoj je danas pozitivnije (...) Rijetki su razlozi za neprijateljski stav." Zatim je obećao da generala Bobetka neće izručiti Haagu jer se u optužnici protiv generala ustvari optužuje hrvatska država, ali čim su gazde priprijetile prstom, odmah je – preko noći – promijenio mišljenje. Ako ga je promijenio. Vjerojatno je samo posrijedi bilo "kupovanje" vremena, jer ovo što je Carli del Ponte rekao prije nekoliko mjeseci, samo je požurivanje suda u Haagu da šalje nove optužnice. I stigla je ova protiv generala Bobetka.

Ali nisu ni generali Norac, Ademi i Gotovina slučajno odabrani. Oni su vodili akcije koje su spriječile rušenje Hrvatske i obnovu Jugoslavije. Norac i Ademi, svaki na svoj način spašavali


su Gospić. Pa da je Gospić pao, Hrvatska bi bila prepolovljena. A odatle do obnove Jugoslavije samo je jedan korak.

Gotovina je doista poseban slučaj. Evo što je u Hrvatskom slovu o njemu rekao Krešimir Ćosić, general pukovnik u miru: Hrvatska je vojska kroz svoju vojnu operaciju Ljeto 95, između ostalog, spriječila vjerojatno jednu od najvećih humanitarnih katastrofa i tragedija koje su se mogle dogoditi na prostorima bivše Jugoslavije – pad Bihaća. Ova operacija, koja je temeljem splitskog sporazuma pokrenuta samo nekoliko dana nakon tragedije u Srebrenici, gdje je život izgubilo preko osam tisuća ljudi, imala je za cilj spriječiti pad Bihaća, koji je tada bio u potpunom okruženju. Iako je predstavljao tzv. UN-ovu zaštićenu zonu, bio je gotovo bez ikakve međunarodne zaštite. U toj operaciji, pod zapovijedanjem hrvatskog generala Ante Gotovine, Hrvatska vojska nije spriječila samo pad Bihaća, nego tragediju stotina tisuća civila, žena, staraca i djece. No, ta i takva uloga hrvatskog vojnika i Hrvatske vojske nastoji se prekriti novim haškim optužnicama, obnavljanjem neistina o Jasenovcu itd., stvarajući i oblikujući jednostranu, neobjektivnu i nekorektnu sliku Hrvatske vojske i današnje hrvatske države.

Upravo tu se i krije zašto je optužen general Gotovina. Srbi uz pomoć velikih nisu uspjeli pobijediti u Hrvatskoj. Trebalo je onda stvoriti kompaktni srpski prostor od Beograda do Knina. A stvaranjem takvog kompaktnog srpskog teritorija Hrvatska bi bila ponovo osuđena na umiranje. Da je to bila želja svjetskih moćnika potvđuje već činjenica da je i general Blaškić osuđen na 45 godina robije jer je spasio hrvatske enklave u BiH! A navodno je UN-ova zaštićena zona Srebrenica pala. Vojnici koji su je štitili lovili su muslimane i predavali ih Srbima na odstrel. Odmah potom napadnuta je i zaštićena zona Bihać. Glavni krivac što ona nije pala bio je upravo general Gotovina. Nije osuđen za ovu operaciju već za Oluju kada je ta "zaštićena enklava" konačno spašena. A general Gotovina je vodio i Oluju. Ima li većeg grijeha od vođenja najveličanstvenije hrvatske pobjede?

Osuda čovjeka koji je najzaslužniji za spašavanje tako velikog broja ljudi dokazuje da je Srebrenica pala po želji svjetskih moćnika. Admiral Davor Domazet-Lošo u svojoj knjizi Hrvatska i


veliko ratište, Zagreb 2002. i pokazuje da "se srpska napadna operacija na zaštićeno područje Srebrenice mogla na vrijeme spriječiti" i da su "aktivnosti zapovjedništva i postrojbi snaga UN-a nedvojbeno pokazivale kako nije postojala politička odluka kojom bi se spriječio pad Srebrenice", opisuje "greške" zrakoplova UN-ovih snaga i jasno za pad Srebrenice optužuje svjetske moćnike. Osuda generala Gotovine pokazuje da je trebao pasti i Bihać. Admiral Domazet je na predstavljanju svoje knjige ukazao kako su neki svjetski moćnici željeli s padom Bihaća u srpske ruke proglasiti srpsku pobjedu u ratu. Jasno je onda da je general Gotovina njima kriv zato što nisu mogli proglasiti pobjedu Srbije u ratu. Zato je Hrvatska optužena već prvog dana Oluje, i kažnjena ukidanjem Phare-programa! Zato se još odtad spominju i optužbe za navodno etničko čišćenje, mada postoje snimljene vježbe srpskog pučanstva za taj kolektivni bijeg. Danas se već mnogi u svijetu zauzimaju za poništenje sramotne optužnice protiv velikog hrvatskog ratnika. S druge strane, oni iz svijeta koji su uz Srbe najodgovorniji za sve te zločine i koje je dokumentirano za to optužio admiral Domazet, uzvraćaju tako što je i Domazet kao optuženik pozvan na razgovor u Haag!

Očito je da danas upravo generali Bobetko i Gotovina, svaki na svoj način, i dalje vode bitku za Hrvatsku! A predsjednik ove države poručuje našim vitezovima kako se moraju "suočiti s istinom" u Haagu. Haag i istina. Smiješno zar ne? Kao da predsjedniku države ne predstavlja ništa 738 dana granatiranja Gospića. Kao da mu ništa ne znači da za njegovu državu kažu da je planirala i izvršila etničko čišćenje, odnosno progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi. Kao da nam se poručuje da se moramo suočiti s "istinom" da je ova država stvorena na zločinu.

Trećejanuarskoj Hrvatskoj, ovoj sluganskoj Hrvatskoj ništa ne znači činjenica da u SAD-u, Francuskoj, Njemačkoj i Italiji postoje zakoni po kojima njihovi sudovi provjeravaju dokaze iz haških optužnica. Postoje i primjeri (u SAD-u i Italiji) kada nisu prihvatili optužnice. Smatra li današnja hrvatska vlast da tako nešto može postojati samo u ponosnim državama, a mi to nismo?

Zato se ne smije odustati od referenduma za promjene Ustavnog zakona o suradnji sa sudom u Haagu. To nije nikakav


prekid suradnje, nego nešto mnogo više. To bi značilo da bi Hrvatska jasnim načelima, stavovima i porukom, pa i uz cijenu žrtve, mogla pomoći i tzv. velikima ovog svijeta da njihova sudišta ne budu sramota civiliziranog svijeta, dakle upravo ono što nam je poručio biskup Juraj Jezerinac."

A izmjene Zakona o suradnji sa sudom u Haagu je prvi korak da se pomogne tzv. velikima ovog svijeta da se sud u Haagu oslobodi svoje sramotne uloge i doista postane pravedni sud. A ako poslije toga svjetski moćnici ne odustanu od sramotnog izmišljanja i optuživanja Hrvatske kao agresora, onda treba itekako razmisliti o svrsishodnosti željenog zajedništva. Pa oni našu želju da postanemo dio Europske unije samo koriste da bi nas ucjenjivali. I to time što nam obećavaju prijem neke daleke 2020. godine. Zato je u pravu dr. sc. Anđelko Milardović kada u Fokusu od 1. studenog 2002. piše: "Ako Hrvatska ne može prije 2002. godine u EU, a ne želi biti dijelom 'treće lige Zapad', onda bi trebala proglasiti neutralnost na 25 do 30 godina – kao Austrija. To bi vrijeme iskoristila za osnaživanje pravnoga i gospodarskoga projekta. Tako osnaženoj ne bi joj trebale EU integracije s neizvjesnim svršetkom." Dodao bih: ako nas i poslije promjena Ustavnog zakona o suradnji sa sudom u Haagu budu proglašavali agresorima, i željeli suditi onima koji su stvarali ovu državu po takvim izmišljenim i sramotnim optužnicama, jedini odgovor i jest neutralnost. Pa mazohizam je željeti zajednicu s onima koji su te ubijali ili s onima koji su tome pomagali i još te lažno proglašavali agresorom.

Predavanje u Dubrovniku, 7. studenog 2002.


SLUČAJ GOTOVINA: IMA LI RAZLIKE IZMEĐU SANADERA I MESIĆA?

Domagoj Margetić u tekstu "Postoji li tajni dogovor Mesić-Gotovina?", Hrvatsko slovo, 13. lipnja 2003. kaže:

"Prema nekim podacima, Mesić i Pukanić su Gotovinu uvjerili (ne zna se kojim argumentima) da bi ga HDZ-ova vlast i Ivo Sanader sasvim sigurno izručili Haškom tribunalu, dok mu sadašnja vlast (potpuno izvan zakonske procedure) nudi nagodbu i dogovor." Je li uopće moguće uvjeriti Gotovinu u takvo što? Nije lako odgovoriti na takvo pitanje, ali pokušajmo.

Ivica Marijačić u tekstu "Gotovinu spašava Washington, a ne Pantovčak", Fokus, 27. lipnja 2003., upozorava kako je slučaj generala Franksa samo pridonio da Amerikanci načine dodatni pritisak na Mesića kako bi u kratkom vremenu od čovjeka koji je tvrdio da je Gotovina zločinac, pa se ne želi slikati ispod njegove slike, "shvatio" da ovaj to nije i da ga počne spašavati.

Američka je administracija i prije slučaja generala Franksa pokušala uvjeriti hrvatsku vlast da Gotovina nije najsretniji izbor u njihovom korištenju Haaga u borbi za vlast. U cijeloj priči i nije bitno pitanje jesu li Amerikanci "došapnuli" Mesiću ono što o HDZ-u i Sanaderu govori Margetić. Bitnije pitanje je ima li u ponašanju HDZ-a i Sanadera razloga da Gotovina u takvo što povjeruje. Na žalost, odgovor je potvrdan.

Sjetimo se još vremena umirovljenja generala Gotovine i ostalih generala kada ih je Mesić optužio kako svojim pismom ruše državu. Sanader je rekao kako bi ih i on umirovio, ali bi najprije s njima razgovarao! Nakon pobjede na izbornom saboru HDZ-a Sanader izjavljuje kako HDZ neće organizirati velike prosvjede kada dođu nove optužnice iz Haaga. I nije ih bilo kada je došla ona protiv generala Bobetka!

U Globusu od 11. listopada 2002. piše: Ivica Račan i Goran Granić na svemu tome moraju biti zahvalni Ivi Sanaderu i Vladimiru Šeksu, koji su stabilnost i mir u državi, kroz kontrolu rada Odbora za istinu o Domovinskom ratu, pretpostavili trenutnom interesu vlastite stranke. Cijela je ta složena političko-


medijska operacija savršeno uspjela: dok se prije dva tjedna činilo da će se Hrvatska zbog Bobetka valjati po ulicama, tko danas još uopće razmišlja o slučaju Bobetko?

A tome treba dodati i činjenicu da je HDZ tada povukao iz saborske rasprave prijedlog izmjena Zakona o suradnji sa sudom u Haagu!

Mnogo je toga sličnoga u onome što se događalo kada je došla optužnica protiv generala Bobetka i ovoga danas u svezi Gotovine. Tada je Račan imao ulogu "dobroga" momka koji je kao želio pomoći Bobetku, a Mesić se tome suprotstavio u svome glasovitom obraćanju javnosti. Odmah potom čuli smo da se njihovi pogledi u biti ne razlikuju.

U najnovijoj priči oko generala Gotovine uloge su promijenjene. Mesić je bio "dobar" dečko, a Račan "loš", da bi odmah potom doznali kako se oni u biti ne razlikuju. A da se doista ne razlikuju, vidimo i u tvrdnji ministrice u Vladi RH i predsjednice Glavnog odbora SDP-a Gordane Sobol kako Gotovina treba "dokazati svoju nevinost". Bedastoće, kojih smo se već naslušali od Mesića.

Ali Mesić je tu bedastoću usavršio izjavom kako je za sudbinu generala Gotovine kriv HDZ i Tuđman osobno jer mu, eto, 1998. godine nisu dopustili dokazati svoju nevinost. Ali, pustimo taj totalitarizam u glavama današnjih hrvatskih vlastodržaca. Cijela priča je priglupa i ako se uspoređuje Tuđmanova tadašnja politika s ovom Mesića i drugova.

Poznato je da je nova vlast u svojoj sluganskoj politici najprije poništila odluku Hrvatskog državnog sabora prema kojoj Haag nije bio nadležan za operacije Bljesak i Oluja svojom deklaracijom o suradnji s tim sudom. To je samo jedan korak u kriminalizaciji Domovinskoga rata i svega onoga što moraju činiti da bi nas uvukli u ono što je poznato kao zapadni Balkan ili Četvrta Jugoslavija. Slučaj generala Franksa samo je učinio da modificiraju ostvarenje svoje zadaće. Čak im je i izbor generala Gotovine za zločinca bio najlogičniji u cilju kriminalizacije Domovinskoga rata. Pogrešku su načinili svjetski moćnici koji su sud u Haagu osnivali po tzv. Nürnbernškim načelima, a u statutu suda nisu predvidjeli najvažniji zločin: zločin protiv mira. Koliko je to besmisleno primjetno je i iz


činjenice kako u svim optužnicama protiv hrvatskih generala figurira zločin protiv mira. Izmišljaju i države i agresije jer znaju da je u ratu najbitniji zločin protiv mira. Sve to znaju suci u Haagu. Oni dobro znaju da nije bilo agresije na nekakvu državu RSK, niti planiranja njezinog etničkog čišćenja. To ih nije trebao naučiti Galbright. Znali su oni da je Hrvatska procesuirala mnogo više zločina poslije Oluje nego itko drugi, kao što su znali da je civilnih žrtava poslije operacija HV-a manje nego poslije operacija njihovih vojskâ. Znali su oni da je pravo i obveza svake države da oslobodi svoja okupirana područja. Znali su oni da je, kako je pokazao Hrvoje Kačić, Hrvatska operacijom Oluja spasila ugled Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

Ali sud u Haagu nije ni osnovan da bude pravedan sud, već da preko njega ostvaruju svoje interese. Nisu jedino predvidjeli da to neće razumjeti svi na zapadu i u samome Haagu. Tako je Carla del Ponte počela istraživati zapovjednu odgovornost Amerikanaca. Bilo je jasno da je pitanje vremena kada će se dogoditi sud u Belgiji!

Bez obzira na sve to, nama treba stalno biti u pameti da su nam najbolji ljudi u Haagu. Dario Kordić je osuđen na 25 godina zatvora. Iz Haaga je poručio onima koji lažno tvrde kako ga je izručio Tuđman da to nije istina već je sam otišao.

Vratimo se ipak Mesićevoj bedastoći i pogledajmo kako ju je prokomentirao Sanader? U TV emisiji Meridijan on će tvrditi kako za to što nije omogućeno Gotovini da dokaže svoju nevinost 1998. godine nije kriv HDZ, nego oni koji su bili tada oko Tuđmana, a koji su danas napustili HDZ. Očito, Sanader bi i dalje umirovio hrvatske generale, samo bi prije razgovarao s njima. Naravno, pritom i nije svjestan da je zapravo izjavio:

Prvo: da Tuđmanovu politiku, koju hvali Dujmović, pripisuje Miroslavu Tuđmanu i Iviću Pašaliću;

I drugo: ponavlja izlizanu priču kako je Tuđman tada bio nesposoban sudjelovati u donošenju važnih odluka za državu.

Očito je iz te Sanaderove izjave da njegov HDZ ne bi učinio ono isto što i Tuđmanov HDZ. Sanaderov HDZ učinio bi nešto što je mnogo, mnogo bliže Mesiću nego Tuđmanu. Dapače, očito je da ne bi išao ni u spor protiv Haškog suda tzv. subpoenu u vezi sa


svjedočenjem ministra obrane Gojka Šuška. Spor koji je Hrvatska dobila! Jesu li i za to krivi Pašalić i Miroslav Tuđman?

A takav HDZ najviše bi volio sâm Mesić. Sjetimo se samo da je Hrvatska dobila protiv Haškog suda tzv. subpoenu u vezi sa svjedočenjem ministra obrane Gojka Šuška. U odluci Žalbenog vijeća stoji da sud može tražiti i dokumente koji su državna tajna, ali "dokumenti se moraju što je moguće više definirati, a njihov broj mora biti ograničen (…) kao što je već rečeno, strana ne može tražiti na stotine dokumenata". A Mesić ih je slao ilegalno, upravo zato da bi ih sud mogao "što je moguće više definirati", i slao ih je na tisuće.

Novinar Tihomir Dujmović napada vlast, ali i oporbu: Vrijeme je i da se kaže da je cijelo ono oporbeno društvo koje je 'servisiralo' i generala, i cijeli taj slučaj, svojim neznanjem, nesposobnošću i onom epskom tezom da je najbolje sakriti se negdje u šumu, upravo zbog te svoje pasivnosti dugoročno odmagalo Gotovini.

Teško je optužiti oporbu za činjenicu što upravo oni nisu pronašli po Srbiji "mrtvace" iz optužnice našemu generalu. A sve drugo čime današnja vlast "spašava" generala Gotovinu može se naći u tekstovima tzv. desničara. Istina, čitaju li oni uopće te tekstove? Primjerice znam da je Slobodan Milošević u jednom dahu pročitao moju knjigu Sramotni sud u Haagu i iskopirao istu, a današnjoj hrvatskoj vlasti su takvi tekstovi "preteški". Jedino što se istinski može uzeti kao nesposobnost hrvatskih državotvoraca je što ne znaju, ili zbog osobnih ambicija ne žele, učiniti ono što se nameće samo po sebi. Tako je jasno što su trebali učiniti nakon onoga što su današnji vlastodršci rekli američkom veleposlaniku Prosperu. Upravo ono čega se vlastodršci plaše: trebali su još tada istaći kandidaturu generala Gotovine za predsjednika Hrvatske! Na taj način bi bilo jednostavno okupiti sve državotvorne snage i "desnica" tj. domoljubna Hrvatska bi "promarširala Zagrebom"!4

4 Citati su prema knjizi N. Ivankovića Mesiću i Račane, zašto tako? – slučaj Gotovina – Bobetko. Naime, na str. 67. Ivanković govori o svojevremenom dolasku američkog veleposlanika za pitanja ratnih zločina Pierrea Richarda Prospera u Zagreb: "U razgovoru je dao znati da je njegova vlada zainteresirana da se slučaj Gotovina riješi na optimalan način, vodeći pritom računa i o američkim


Zato ne vjerujem da su generala Gotovinu Mesić i Pukanić trebali uvjeriti da bi ga "HDZ-ova vlast i Ivo Sanader sasvim sigurno izručili Haškom tribunalu". Ako je, dakle, generalu Gotovini ostao izbor između Sanadera i Mesića, zašto bi uopće trebao izabrati Sanadera? Gotovina jednostavno nema razloga žrtvovati i sebe i svoju obitelj da bi Sanader zamijenio onoga koji mu je izgleda uzor – Mesića! Naravno, Sanader ovdje jest najodgovorniji jer predvodi najveću državotvornu stranku. To ne znači da i u ostalim državotvornim strankama nema puno onih kojima je njihov interes iznad nacionalnoga. Vjerojatno u pregovorima glede stvaranja koalicija mnogo toga izbija na vidjelo. Možda je Gotovinin izbor Pukanića i Mesića samo poruka državotvornima da nam ne treba državotvorna vlast ako je čine ljudi kojima je vlastiti interes iznad hrvatskoga. Poručuje li nam to general Gotovina da ako se ne ujedinimo onda nismo ništa bolji od Mesića i Račana?

Na TUĐMANIZMU, naravno!5 Fokus, 18. srpnja 2003.

interesima. Hrvatska strana, kako kazuju indiskrecije, na to je prilično burno reagirala, istaknuvši kako bi eventualno Gotovinino oslobađanje dovelo do toga da bi desnica promarširala Zagrebom, jer je on trenutno jedini čovjek koji bi sve te snage mogao okupiti pod jedan kišobran. I da bi, jasno, Vlada tada pala." 5 Državotvornim Hrvatima je vjerojatno najveća pohvala kada dijelove nekog njihovog teksta tiskaju u Feral Tribuneu u rublici Greates Shits. Evo kako je komentiran gornji tekst u tom tjedniku 26. srpnja 2003. godine: Hazu kutak Akademik Josip Pečarić u Fokusu Feralov "čovjek, drug i služanj" Nama treba stalno biti u pameti da su nam najbolji ljudi u Haagu. Feralov "čovjek, drug i čitalac" Primjerice znam da je Slobodan Milošević u jednom dahu pročitao moju knjigu Sramotni sud u Haagu i iskopirao istu, a današnjim hrvatskim vlastima su takvi tekstovi "preteški". Feralov Hrvatski Bog marš Hrvatski državotvorci su trebali učiniti ono čega se vlastodršci plaše: trebali su istaći kandidaturu generala Gotovine za predsjednika Hrvatske! Na taj način bi bilo jednostavno okupiti sve državotvorne snage i "desnica" tj. domoljubna Hrvatska bi "promarširala Zagrebom"!


GLOBALIZACIJA U SVJETLU SUDA U HAAGU

1. Globalizacija i Hrvatska

Poznati hrvatski kolumnist i publicist Josip Jović u svojoj knjizi Život po protokolima posvećuje jedno poglavlje globalizaciji, pa kaže:

Građanin svijeta, član velike svjetske zajednice, univerzalnog bratstva, to je ta opojna parola dana, koja iznova zavodi milijune (…)

Put do nove kulture, do novoga načina života vodi preko afirmacije tobožnjih apsolutnih sloboda postmodernog čovjeka (kako to gordo zvuči) preko slobode savjesti, individualizma, egocentrizma, urbane kulture takozvanog samoostvarenja i samopotvrđivanja, uspjeha i 'napretka' pod svaku cijenu, potpunog predavanja budućnosti. Kreatori novoga doba, proizvođači umjetnih potreba i potrošačkog mentaliteta zapravo ne žele slobodu pojedinca za njega samoga, nego slobodu pojedinca za sebe, pojedinca oslobođenog od kolektiviteta i autoriteta, žele izoliranu i nezaštićenu kantu za smeće.

Dogma o slobodama na koncu se pokazuje tek kao sloboda jakih i uspješnih.

Nova kultura također ne bi bila moguća bez radikalnog zaborava prošlosti i obračuna sa starim, bez odbacivanja tradicionaliteta, nacionaliteta i socijaliteta, bez relativiziranja i obezvrjeđivanja, primjerice, crkve, nacije, obitelji s njihovim vrijednostima, koji se javljaju kao smetnja projektu budućnosti. Ispod ideje multikulturalizma jasno se razaznaje zapravo ne ideja poštovanja i suživota ljudi različitih kultura nego ideja stvaranja multikulturnog čovjeka, tj. čovjeka oslobođenog vlastitog kulturnog, nacionalnog i vjerskog identiteta, ideja kante za smeće.

Potom Jović citira Protokole sionskih mudraca: "Ono što je frapantno i što proizilazi već iz površne tekstualne analize, to je visoka podudarnost nekih dijelova Protokola s onim što se događa danas u Hrvatskoj, a vjerojatno i u brojnim drugim zemljama (…) Pogotovo fascinira gledanje na ulogu tiska koji je bio u današnjem


smislu riječi tek u povojima, ili na ulogu zajmova u međudržavnim odnosima."

Primijetimo da je na sličnost onoga što se događa hrvatskom narodu i Protokola ukazao Marko Matić u Hrvatskom slovu još 11. rujna 1998. u tekstu Sionisti. Iako je u samom tekstu definirao što su njegovi "sionisti": "tako nazovimo one koji misle da su oni bogovi Zemlje", a samu definiciju "sionista" g. Matić daje u sklopu rečenice u kojoj spominje i "svjetsku trilateralnu vladu (SAD, Japan i Europa)", Matić i Hrvatsko slovo bili su napadnuti zbog navodnog antisemitizma. Nepunih pet godina kasnije Josip Jović nas ponovo upozorava na isto. Istina, danas imamo trećesiječanjsku Hrvatsku, pa se doista može vidjeti kolika je sličnost onoga što se dogodilo i onoga što je napisano u Protokolima, a na što nas upozorava Josip Jović.

U poglavlju karakterističnog naslova Još nije kasno Jović govori o problemima koje ima globalizacija:

Za takozvani desni centar karakterističan je naglasak na čovjeku kao osobi, obitelji, naciji, kulturnom i vjerskom identitetu, državi u funkciji općeg dobra, socijalno-tržišnom gospodarstvu, pravnoj, demokratskoj i socijalnoj državi (…)

Tako su danas desne stranke na vlasti u Nizozemskoj, Francuskoj, Republici Irskoj, Austriji, Danskoj, Norveškoj, Italiji, Luxemburgu, Portugalu, Slovačkoj, Bugarskoj, Mađarskoj, Španjolskoj, Belgiji, Švicarskoj, odnosno u skoro svim zemljama osim u Njemačkoj, Švedskoj, Grčkoj i, uvjetno rečeno, Britaniji.

Zanimljivo kako je desnica pobijedila čak i u nekim zemljama koje su posljednje desetljeće bilježile izniman ekonomski rast, kao što su Nizozemska ili Irska. Okretanje desnici odgovor je na agresivnu globalizaciju, koja donosi mnoge nacionalne i rasne probleme, u kojoj najmoćnija zemlja svijeta s jednom dominantnom etničkom skupinom ima ekskluzivan status.

U biti to je svijetu poručio dr. Franjo Tuđman još 1969. godine kroz knjigu Velike ideje i mali narodi. Zato sam na Komemoraciji u Adelaideu dan nakon smrti oca hrvatske države i rekao:

Hrvatska i njen predsjednik postali su svjetionici malobrojnim narodima u njihovoj borbi za slobodu. Svojim stvaralačkim opusom


i u praksi kroz stvaranje neovisne Hrvatske, unatoč protivljenju najmoćnijih država svijeta, Predsjednik Tuđman je ukazao da postoji budućnost i malobrojnim narodima. Takvo djelovanje predsjednika Tuđmana izravno je u suprotnosti s današnjim pokušajima stvaranja novog svijeta u kojima je jedino bitan pojedinac. Svijeta u kojem nema mjesta ni za obitelj, ni za malobrojne narode. Jer oni najmoćniji su sebi i svojim narodima već osigurali vladajuće pozicije u današnjem svijetu. Svi oni koji žele boljitak svojih naroda izravno ih ugrožavaju. Zato su predsjednik Tuđman i Hrvatska stalno na udaru medija koji su u rukama najmoćnijih, i preko kojih svjetski moćnici osiguravaju svoje interese.

2. Sud u Haagu u službi globalizacije

Carl Gustaf Ströhm u Fokusu 10. siječnja 2003. piše: Kad je Del Ponte počela raditi na sudu u Haagu odmah je, prema vlastitim riječima, postavila pitanje: 'Što imamo protiv Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana?' Štoviše, dodala je kako 'bez obzira na to što je 1999. godine umro Tuđman, sud u Haagu neće popustiti ako je riječ o hrvatskim ratnim zločinima; primjerice u slučaju bivšega šefa Hrvatske vojske, generala Janka Bobetka, koji je optužen zbog ubojstva najmanje stotinu srpskih civila.' I na kraju je rekla: 'Nećemo mirovati dok Zagreb ne izruči Bobetka!'

Sramotnost suda u Haagu i svjetske politike globalizacije može se lako vidjeti ako se usporedi ova izjava s izjavom Paddyja Ashdowna za BBC: "Radovan Karadžić neće biti uhapšen sve dok ima podršku naroda." Bolje je reći da međunarodna zajednica progoni Hrvate, a štiti Karadžića. Još u knjizi Za hrvatsku Hrvatsku, Zagreb 2001. upozorio sam da sam na srpskom radiju u Australiji čuo kako je Karadžić poručio svjetskim moćnicima da u Haagu neće svjedočiti protiv Miloševića, već o sudioništvu zapadnih političara u genocidu napravljenom u BiH. To je ustvari "podrška naroda" o kojoj govori Ashdown, koji bi i sam trebao odgovarati zbog laži o "Tuđmanovoj salveti". Umjesto toga Ashdown je nagrađen visokom pozicijom gubernatora BiH. Anto Marinčić u Hrvatskom slovu 10. siječnja 2003. piše da Munir


Alibabić, od Ashdowna smijenjeni šef tajnih službi, tvrdi da ga je lord smijenio zato što je bio na korak do hapšenja Karadžića!

Josip Jović odjeljak Hrvatski odgovor svoje knjige počinje ovako: Optužnica i nalog za uhićenje generala Janka Bobetka, bivšeg načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske u prvim godinama rata, koja je stigla koncem rujna 2002. godine iz Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu iznova je uzburkala hrvatsku javnost, ali je i dovela do novog preslagivanja političkih odnosa i osjetne promjene političkog raspoloženja u Hrvatskoj. Ova optužnica podignuta po 'zapovjednoj odgovornosti' (…) definitivno je potvrdila teze kako Haški sud u krajnjoj liniji ide za izjednačivanjem svih strana u balkanskim sukobima, optužujući najviše vojne zapovjednike, zapravo optužuje sam Domovinski rat i dovodi u pitanje opravdanost borbe za slobodu i nezavisnost. Slučaj Bobetko pomogao je progledati svima koji su imali iluzije u pogledu prave uloge i ciljeva Haškog suda, te iznova doveo do nacionalne sloge koja nije viđena još od ratnih dana. Jović je potpuno u pravu, jer je doista slučaj generala Bobetka do kraja razgolitio prljavu politiku globalizatora!

Podsjetimo se da statut međunarodnog kaznenog suda u Haagu koincidira s tzv. Nürnbernškim načelima, dakle prema Nürnbernškom procesu, na kojemu se u razdoblju od 20. studenog 1945. do 1. listopada 1946. na Međunarodnom vojnom sudu sudilo glavnim ratnim zločincima Trećeg Rajha. Na prvom mjestu tu je bio "zločin protiv mira", tada definiran kao zločin koji obuhvaća: planiranje, pripremanje, započinjanje i vođenje napadačkog rata. Suđeno je i za ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, ali isključivo onim koji su počinili zločin protiv mira, dakle onim koji su počinili agresorski rat. Dakle, na stotine tisuća ubijenih civila, žena, djece staraca u Drezdenu, Hirošimi, Nagasakiju nije ratni zločin i za njih nitko nije osuđen.

U Statutu suda u Haagu nema "zločina protiv mira". Je li zato što za zločin protiv mira trebaju odgovarati i oni koji su ga odobrili? Poznato je da je odobrenje za početak rata dao Baker u Beogradu. Poznato je da je Miloševiću dano 14 dana da slomi Hrvatsku. Je li zato bila odmah priča o građanskom ratu iako se ne radi ni o kakvom sukobu između dijelova istog naroda? Ili je to


zato što je sudu odmah predviđena uloga političkog suda pred kojim će svi biti jednako odgovorni. Međutim, raščlamba optužnica protiv Hrvata pokazuje da u njima figurira "zločin protiv mira". Naime, Hrvati su po pravilu optuženi za agresiju! Tako su već glavne točke u optužnicama protiv Blaškića, Kordića i Čerkeza bile izmišljena agresija Hrvatske na BiH!



Vidi se da to odgovara onome što predstavlja "zločin protiv mira". Sjetimo se pritom da se u toj istoj optužnici na jednak način tretira Republika Hrvatska i tzv. Republika Srpska Krajina. Dakle, čak se izmišlja i država na koju je izvršena agresija! UN je osnovao sud u Haagu, a po rezolucijama tog istog UN-a taj prostor nije nikakva država već su to okupirana područja Republike Hrvatske. Treba li uopće spomenuti da svaka država po međunarodnim zakonima ima pravo i obavezu osloboditi svoja okupirana područja. Sud u Haagu mora se koristiti očitim neistinama i lažima, izmišljati državu i agresore na nju, upravo zato jer bez njih nema osnova suditi hrvatskim generalima.

U Večernjem listu, 26. studenoga 2002. Zdravko Bartovčak, umirovljeni sudac Ustavnog suda RH tvrdi da Haški sud krši Povelju OUN-a: "Kad bi Haški sud svoj Statut i Pravilnik pravilno interpretirao, u individualim optužbama ne bi smio naš Domovinski rat ni spomenuti u negativnu smislu (…).

Jasno, ne pada mi na pamet da trebamo prekinuti suradnju s tim sudom jer smo se na to obvezali našim zakonom. No, ta suradnja nipošto ne uključuje samovoljno ponašanje bilo kojeg predstavnika OUN-a ili bilo kojeg njegova organa pa tako ni haških istražitelja.

Zločin, pa tako i ratni zločin, zločin je ma tko ga učinio. Međutim, svaki zločin, pa i ratni, mora imati ime i prezime


učinitelja te konkretan opis zločina i razloge zbog kojih osumnjičenik treba za njega odgovarati.

Međutim, i tužiteljstvo i istražitelji Haškog suda uporno pokušavaju utvrđivati odgovornost Hrvatske vojske kao državne institucije pa time i hrvatske države za eventualne zločine koje su eventualno učinili pojedinci.

Haški sud nije i ne može se ponašati izvan okvira koji su utvrđeni Poveljom OUN-a i Općom deklaracijom o ljudskim pravima, jer su to dokumenti na kojima počiva cijeli sustav OUN-a, pa i pravni poreci njezinih članica.

A u toj povelji koja jednako obvezuje našu državu kao i organe OUN-a, u čl. 51. doslovno piše da svaka članica OUN-a – pa prema tome i Hrvatska – ima prirodno pravo individualne ili kolektivne samoobrane u slučaju oružanog napada. Dakle, Hrvatska vojska kao vojska članice OUN-a ima ne samo po čl. 7. hrvatskog Ustava pravo braniti se od napada nego to pravo ima u prvom redu na citiranoj odredbi Povelje OUN-a. Dakle, kad se uzme čak i da je međunarodno pravo iznad nacionalnog, Hrvatska je imala pravo na obranu. Pretpostavljam da bi to trebali znati i tužitelji, istražitelji i suci Međunarodnog suda u Haagu.

Meni je jasno da će mi ti isti odmah uzvratiti da ta odredba ima i nastavak u kojem doista stoji da članica OUN-a ima to pravo sve dok Vijeće sigurnosti ne poduzme mjere potrebne za održavanje mira i sigurnosti. Može li se uzeti da je Vijeće sigurnosti poduzelo te mjere kada je iz tzv. ružičaste zone mjesecima pucano iz artiljerijskih oružja srpskih pobunjenika i JNA te su dnevno ubijani i ranjavani građani Gospića? Napokon, je li citirani propis donesen radi zaštite članice OUN-a ili radi zaštite pobunjenika i terorista? Smatram da čak ni Haški sud o tome ne bi trebao imati dvojbi. Međutim, očigledno ih ima.

Budući da Vijeće sigurnosti OUN-a nije apsolutno ništa poduzelo da zaštiti grad Gospić koji je bio izložen zločinačkom teroru pobunjenika i JNA, Hrvatska je imala prirodno pravo braniti se.

Kad bi Haški sud svoj Statut i Pravilnik pravilno interpretirao u smislu obvezujućih najviših propisa OUN-a, sigurno ne bi smio u


individualnim optužbama ni spomenuti u negativnom smislu pravedni obrambeni Domovinski rat u Hrvatskoj, a kamoli ga kriminalizirati.

Gospić je granatiran s Medačkog područja punih 738 dana, a u optužnici se tvrdi da je general Bobetko vršio "planiranje, pripremu ili izvršenje progonâ srpskih civila iz Medačkog džepa na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi"!

Vratimo se na Nürnbernški proces i primijetimo da je tamo sudio Međunarodni vojni sud. Dakle VOJNI sud! To je itekako bitan podatak jer u Haagu imamo sud u kojem vojnicima sude ljudi koji nemaju pojma što je to rat. Oni su sve drugo samo ne stručnjaci za rat. I to je napravljeno zato da bi se moglo selektivno primjenjivati zločin protiv mira.

Naravno, to ne znači da i vojnici ne mogu sudjelovati u farsi. O tome piše Marko Jurič u Fokusu, 20 prosinca 2002. tvrdeći da će se na sudu u Haagu u procesima vezanim za Medački džep dogoditi spektakularni obrat! Naime, dužnosnik jednoga veleposlanstva u Hrvatskoj koji je želio ostati anoniman ispričao je da će na sudu svjedočiti američki stručnjaci – a u svezi s izvještajem francuskoga generala Jeana Cota, ondašnjega zapovjednika snaga UN-a, koje je korišteno kao materijalna osnova ne samo za podizanje optužnica, već i za neprihvatljive kvalifikacije protiv hrvatskih generala za akciju Medački džep iz 1993. godine.

Naime, Amerikanci su nakon akcije istražili njezine pojedinosti. Njihovo izvješće se bitno razlikuje od onih koje je potpisao francuski general Jean Cot, koji je čak američkim časnicima priznao kako je u svojem izvješću naveo neistine, jer su ga obmanuli pripadnici kanadskog bataljuna, kojima je zapovijedao potpukovnik James Calvin, a koji su djelovali na tome području.

O kakvim se neistinama radi, najbolje se vidi u činjenici da su Kanađani ovih dana primili odlikovanje za "junačko ratovanje" protiv snaga HV-a. O tome su mi pričali i kanadski Hrvati koji su protestirali zbog tih neistina.

Zašto su kanadski vojnici, koji su trebali razoružati srpske paravojne jedinice, dobili odličja? Oni su "junački ratovali" protiv HV-a, "pobijedili brojčano nadmoćne i bolje opremljene Hrvate, te


im nanijeli teške gubitke od čak 27 poginulih gardista". A ustvari njihovo je oklopno vozilo naletjelo na minu i pritom su ranjena njihova četiri vojnika. Hrvati, koje su oni navodno pobijedili, upozorili su ih da su Srbi prilikom povlačenja vjerojatno minirali svoje položaje.

Odakle takav otklon američkoga i francuskoga izvješća o istom događaju? Sjetimo se da je nakon operacije Maslenica u siječnju 1993. godine beogradski Generalštab donio strategiju realne prijetnje – strategiju sustavnih artiljerijskih udara po hrvatskim položajima, prije svega po civilnim ciljevima. Cilj je bio odvraćanje HV-a od mogućih daljnjih akcija i to kontinuiranim napadima na okolicu Zagreba, prometni smjer Zagreb-Rijeka, dalmatinske gradove, posebice Gospić. U biti je ta strategija bila klasična teroristička akcija u kojoj su mjesecima stradavali civili, a najugroženiji je bio život u Gospiću, koji je bio na dometu minobacača. General Janko Bobetko je u tome razdoblju više puta upozoravao francuskoga generala na neodrživu situaciju, ali UN-ovim su vojnicima ruke bile vezane. Europski su saveznici NATO-a, prije svega Velika Britanija i Francuska, bili protiv bilo kakvog udara na Srbe, navodno zbog straha za sigurnost svojih vojnika u sastavu jedinica UN-a, a ustvari zbog njihove potpore velikosrpskim planovima. Stav Billa Clintona bio je drukčiji. Rasla je frustracija i blamaža pred vlastitom javnošću, koja je, zgranuta stradanjima civila u BiH i Hrvatskoj, tražila da se nešto poduzme.

Marko Jurič o tome piše: Do jeseni je situacija u Gospiću postala neizdrživa, čekanje i oslanjanje na međunarodnu zajednicu donosilo je samo nove civilne žrtve i razaranja te je uslijedila operacija Medački džep. Bila je to svojevrsna pljuska zapovjednicima misije UN-a, ali i vladama glavnih država koje su rukovodile tom mirovnom misijom.

'Pokušali smo pridobiti europske saveznike za ovu ideju (ukidanje embarga na uvoz oružja i uporaba zračne sile za odvraćanje od mogućih srpskih napada, op.a.), ali nismo uspjeli', izjavio je 25. studenoga Anthony Lake, savjetnik za nacionalnu sigurnost bivšega američkog predsjednika Billa Clintona u intervjuu Radiju Slobodna Europa. 'Razumljivo je da su europske vlade zabrinuto gledale na mogućnost jednostrane američke akcije


u Bosni koja bi mogla dovesti u opasnost živote njihovih vojnika', pojasnio je Lake uzroke neučinkovitosti europske politike u rješavanju ratne krize te 1993. godine na prostoru bivše Jugoslavije. U to je vrijeme kriza na jugu Europe bila među najvažnijim vanjskopolitičkim temama Bijele kuće. 'Bosna je dugo bila jedna od prvih riječi koju bi predsjednik Clinton ujutro izgovorio', opisuje odnos SAD-a prema krizi na prostoru propale države Anthony Lake. U svojim ocjenama odnosa europske politike prema krizi u BiH i Hrvatskoj, Clintonov savjetnik ističe kako su 'američki prijatelji i saveznici u Europi svojim odnosom prema Bosni zapali u neodrživo stanje'. Lake nadalje ističe: 'Da smo kojim slučajem uspjeli progurati rezoluciju o ukidanju embarga u Vijeću sigurnosti, Francuska i Velika Britanija bi sigurno na nju uložile veto, uvjerene kako će doprema oružja u BiH izložiti njihove vojnike dodatnoj pogibelji'. Možda je najslikovitiji opis licemjernoga odnosa Europe prema ratu u BiH i Hrvatskoj u tome razdoblju dočaran sljedećim riječima: 'Odobren je jedino ograničeni zračni udar na srpsku vojnu zračnu luku Udbina u Hrvatskoj s kojeg su svakodnevno uzlijetali zrakoplovi koji su napadali Bihać. Nadao sam se da će udar na Udbinu biti djelotvoran i da će poslužiti kao signal kako daljnji napadi na Bihać ne bi bili dopušteni. Kada sam se probudio sljedećeg jutra, shvatio sam da je UN odobrio da se napad izvede u trenutku kada na udbinskoj zračnoj luci ne bude srpskih zrakoplova te da su bombe napravile samo nekoliko rupa na pisti. Ako je time odaslana ikakva poruka, ona je samo svjedočila o našoj slabosti. Ali takav je ishod jako usrećio europske saveznike'. Dakle u takvome međunarodnom raspoloženju, kad je bilo kakva akcija protiv Srba bila neizvediva, Hrvatska je vojska izvela akciju Medački džep.

Naravno, Anthony Lake prenosi ono što su saveznici govorili Amerikancima u to vrijeme. S druge strane i u SAD-u je bilo snaga koje su kao i Englezi i Francuzi podržavali velikosrpsku politiku, ali to – zbog navedenih razloga nije bio zvanični američki stav u tom trenutku. Moramo istaći i to da je odnos vojnika iz SAD-a uvijek i bio mnogo korektniji od vojnika iz Engleske i Francuske. Podrška velikosrpskoj politici od vlada Francuske i Ujedinjenoga Kraljevstva postala je očita i odmah nakon zauzimanja Medačkoga


džepa. Naime, tada su hrvatskoj vlasti upućene ozbiljne prijetnje s francuskih i britanskih nosača zrakoplova Fosh i Invisible koji su se nalazili u Jadranskome moru. Oni su Hrvatskoj zaprijetili zračnim udarima ukoliko se HV odmah ne povuče sa zauzetih položaja. Dakle, Hrvatska je oslobodila svoja okupirana područja i mora se povući s oslobođenih područja! A oslobodila ih je poslije 738 dana granatiranja s položaja koji su bili pod nadzorom UNPROFOR-a koji je bio obavezan to spriječiti, dapače razoružati srpske paravojne formacije. Optužnica protiv Gotovine pokazuje da su oni po rezolucijama UN-a trebali raditi jedno, ali očito su bili instruirani raditi nešto sasvim drugo. Tako se umjesto razoružavanja Srba, pod njihovim nadzorom stvara vojska RSK, i umjesto osiguranja vraćanja okupiranih područja državi kojoj ona pripadaju pomaže se u stvaranju države RSK. U optužnici protiv generala Gotovne ta vojska i ta država se izjednačuju s Hrvatskom vojskom i hrvatskom državom, pa ta optužnica samo pokazuje i optužuje one koji na tim područjima nisu poštivali rezolucije UN-a, odnosno same UN koji javno donose jedne odluke, a instruiraju svoje ljude da rade nešto sasvim drukčije. Da podržavaju očit terorizam!

U uvjetima takve podrške velikosrpskoj politici Hrvatska je pristala na povlačenje, ali to očito nije bilo dovoljno. Bilo je potrebno oblatiti uspjeh HV-a kako bi se Hrvatska obeshrabrila za slične oslobađajuće akcije u budućnosti. Na taj način europski saveznici izravno sudjeluju u beogradskoj terorističkoj strategiji realne prijetnje. Zato nije ni bitan odgovor na pitanje jesu li Kanađani doista obmanuli generala Jeana Cota ili je on u svojem izvješću svjesno pisao neistine o akciji Medački džep. Jurič dalje piše: Hrvatska je pristala na povlačenje pod nadzorom kanadskoga bataljuna. Bilo je dogovoreno da povlačenje ide dio po dio, ali kanadski je zapovjednik požurivao Hrvate i tražio da se povuku odjednom. Hrvatska vojska na to nije pristala, jer bi se tako izložila srpskom okupatoru, čiji su vojnici stupali odmah iza kanadskih transportera. Povlačenje je protjecalo u vrlo napetoj atmosferi. Stoga, kako bi prikazali HV u negativnom svjetlu, Kanađani su izmislili nepostojeću bitku. Na temelju te virtualne bitke sačinjeno je izvješće generala Jeana Cota. U to je vrijeme postojala odlična


suradnja američke i hrvatske obavještajne službe. Američka je strana pozvana da pošalje svoje stručnjake koji bi ispitali stvarno stanje. Tako je nastalo i to drugo izvješće u kojemu se nalazi i dio o ispitivanju generala Cota u kojem dotični priznaje da je bio obmanut – jer je svoje izvješće temeljio na informacijama koje je dobio od kanadskoga bataljuna. Haški sud je pokazao interes samo za izvješće francuskoga generala. Razlog tome je što je priča o Medačkom džepu prema Haagu išla samo na osnovi francuskoga izvješća, koje je bilo dostavljeno nekim nevladinim udrugama među kojima i HHO-u, zatim Veritasu Save Štrpca i pojedinim hrvatskim medijima koji su na tome temelju dugo godina gradili svoje znanstveno fantastične konstrukcije o Medačkom džepu. Na taj je način i na tome temelju tužiteljstvo Haškoga suda akciju Medački džep okarakteriziralo kao zločinačku, te je inkriminirano optužnicama protiv hrvatskih generala. Haag je potvrdu za takav zaključak dobio iz četiri 'neovisna' izvora: HHO-a, Veritasa, Cotova izvješća i tobože neovisnih hrvatskih medija.

Čak i ova i ovakva hrvatska vlast je utvrdila da su optužnice protiv hrvatskih branitelja praktično iste one koje su pisali oni koji su okupirali hrvatska područja. Cotovo izvješće pokazuje kakvi su izvori informiranja Haškog suda, a puno govori i o HHO-u i "neovisnim hrvatskim medijima" čije informacije su srodne Cotovom izvješću.

S druge strane, cijela priča oko Medačkog džepa pokazuje kakav je taj novi svjetski poredak, koji se danas stvara; kakva je globalizacija koja želi uništiti malobrojne narode diljem svijeta. Te snage prepoznajemo i u pismu mostarskog biskupa Ratka Perića generalu Bobetku:

Isus u Ivanovu evanđelju (15,13) donosi načelo najvećega herojstva na ovome svijetu, i to s odrazom na vječnost: 'Veće ljubavi i nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje'. Vi ste pokazali svoju hrabrost i 1941. i 1971. i 1991. i 2002. Nije to samo 'hrabrost i ponos', zajedno s 'izdržljivošću i mukotrpnom dosljednošću', urođenim karakternim crtama koje ste – kako pišete – naslijedili od svoje majke i, razumije se, njegovali kao moralne kreposti, nego je to i sadržaj Vašega života koji Vi definirate 'rezultatom stalne borbe', zapravo proizvodom svih


bitaka, kako ste naslovili i svoje pisano djelo 1996. Starozavjetni Job također je svoj život definirao 'borbom', 'vojskom', 'vojevanjem': 'Nije li vojska – militia – život čovjekov na zemlji' (Job, 7,1). Vas je ta borba pratila sve do sad, unatoč višekratnim 'umirovljenjima.' (…)

Vi se niste stavili na raspolaganje samo svojoj užoj rodnoj regiji kad je to trebalo, nego ste izložili život svoj u borbi za Domovinu. I plan Vam je bio samo obrana Domovine i svakog njezinog čovjeka i kraja!

Dvije su poluge koje ravnaju svijetom: Istina i Pravda, koje onda donose Mir, i za koje nam se boriti. A crne sile ovoga svijeta udarile su upravo na Istinu svojim lažima, na Pravdu svojim spletkama, a mir tumače na svoj način. Mračne su snage bile udarile i na samoga Sina Božjega, na Isusa Krista, a da ne udare na nas obične smrtnike!

Mi Vam od svega srca želimo – govorim to i u ime neprebrojna mnoštva iz hercegovačkih biskupija – i molimo svemogućega Boga da Vam dade mudrosti, jakosti i savjeta da i ovu sadašnju Bitku ponosno izborite, hrabro dobijete, izdržljivo i dosljedno uspijete!

Gospodine Generale, budite uvjereni da smo sad na isti način s Vama u obrani Vašeg ljudskog dostojanstva i časti kao sto ste Vi bili s nama prije deset godina u obrani naših prostora i života! Hvala Vam! Samo hrabro!

Bog Vam udijelio dobro zdravlje, blagoslov i sreću.

3. Zaključak

U pravu je Josip Jović kad kaže: Pet optuženih ili osuđenih generala! Kakvo poniženje i kakva se poruka iz toga može izvući nego o zločinačkoj vojsci i narodu i o pogrešno priznatoj državi. To i jest krajnji cilj Haaga, kao i većine onih koji podržavaju Haški tribunal, zagovarajući bezuvjetnu suradnju s njim, u svakom trenutku i u svim slučajevima. Dodajmo da je Haški tribunal samo oružje u sprovođenju globalizacije, tj. novog svjetskog poretka po kome malobrojne narode treba jednostavno "pomesti" s lica zemlje. Otac hrvatske države dr. Franjo Tuđman, svojim je znanstvenim radom i praksom, stvarajući državu, pokazao kako takav svijet


nema perspektive. Zato je njegova Hrvatska i njegovo djelo stalno na udaru svjetskih moćnika – koji zagovaraju takav novi svjetski poredak. Ponašanje SAD-a u slučaju Medačkog džepa uzrokovano je trenutačnim interesima najveće sile svijeta, ali podrška kriminalnim optužnicama suda u Haagu sigurno ne služi na čast jedinoj svjetskoj velesili.

Uz sve to treba stalno imati na umu da je već dokazano sudioništvo zapadnog svijeta i UN-a u stravičnom zločinu u Srebrenici. S druge strane, poznato je da je Hrvatska vojska, a pogotovo general Gotovina, najzaslužnija što je spašen Bihać, dakle najzaslužnija što do još većeg i stravičnijeg zločina u Bihaću nije došlo. Kažnjavaju li se hrvatski generali upravo zbog toga? Kakav je to novi svjetski poredak koji izmišlja zločine (čak i države) da bi se kažnjavali oni koji su spriječili zločine?

Očito je: Hrvatskoj jedino preostaje promijeniti svoj zakon o suradnji sa sudom u Haagu na način kako je to regulirano u SAD-u, Italiji, Francuskoj i Njemačkoj, gdje tamošnje pravosuđe provjerava utemeljenost optužnica pristiglih iz tog suda. Imamo primjere i SAD-a i Italije, koji već nisu prihvatili takve optužnice. Istina, ove zemlje pripadaju krugu najmoćnijih zemalja svijeta, tj. ne pripadaju krugu malih zemalja, odnosno malobrojnih naroda, čiji nestanak želi novi svjetski poredak tzv. globalizacije. Hrvatska se mora oduprijeti sudu u Haagu, tj. postupiti upravo onako kako nam je poručio vojni ordinarij, Juraj Jezerinac, koji je, u trenucima kada su iz Haaga stigle optužnice protiv generala Gotovine i Ademija, upozorio da bi Hrvatska "jasnim načelima, stavovima i porukom, pa i uz cijenu žrtve, mogla pomoći i tzv. velikima ovog svijeta da njihova sudišta ne budu sramota civiliziranog svijeta." To mora učiniti Hrvatska, vjerojatno jedino ona i može. Naime, prije godinu dana francuski vojni biskup rekao je (vidjeti Hrvatsko slovo, 3. siječnja 2003.), prigodom hodočašća vojno-redarstvenih snaga, da se divi Hrvatima, da mi imamo nešto što sve više nestaje, da imamo vrijednosti koje se u Europi gube, a bez kojih ona ne može živjeti.

Iz knjige: Globalizacija u Hrvatskoj – Hrvatska u globalizaciji, priredio: akademik Vlatko Pavletić, Zagreb, 2003.


AKADEMIK PROF. JOSIP PEČARIĆ, MATEMATIČAR I NAJŽUSTRIJI KRITIČAR HAŠKOG SUDA:

PEČARIĆ: SUD U HAAGU JE POLITIČKI SUD

Sva pravda Haškog suda je, prema Pečarićevu mišljenju, sadržana u rečenici "Kadija te tuži, kadija ti sudi" Piše: Ivana Rozić

Daljnji tijek procesa protiv Darija Kordića

Na pitanje što očekuje od daljnjeg tijeka procesa protiv Darija Kordića, Pečarić se osvrće na nedavno izrečenu smanjenu kaznu generalu Blaškiću i kaže: "Tu je najstrašnije što u obje presude generalu Blaškiću postoji lažna optužba kako je Republika Hrvatska agresor na BiH, a to je zasnovano na isto tako lažnom svjedočenju u Haagu današnjeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića. Naime, u prvoj se presudi Mesić citira petnaestak puta!"

MOSTAR – Akademik prof. Pečarić u svijetu je poznat kao jedan od najvećih živućih matematičara, dok se, s druge strane, na našim prostorima njegovo ime veže uz epitet jednog od najžustrijih kritičara Haškog suda. Pečarić je krajem prošle godine izdao knjigu Hercegovac iz Boke. Ta je knjiga posvećena haškom uzniku Dariju Kordiću, kojem se Pečarić, kako sam kaže, htio bar na ovaj način zahvaliti za sve što je učinio i još uvijek čini za hrvatski narod. Tim više što je Kordić, kako kaže Pečarić, jedan od najzaslužnijih ljudi za samu opstojnost hrvatskog naroda u BiH.

Zloporabe suda

"Moram ipak priznati da sam posebno ponosan na komentar koji mi je o knjizi rekao biskup Ratko Perić. Naime, moj je tekst čitao u autu i rekao sam sebi: 'Vidi se da je čovjek matematičar. Svaka mu je na mjestu'", ponosno ističe Pečarić. Svoje očigledno negativno mišljenje o sudu u Haagu on temelji na mišljenju da je Haški sud zapravo politički sud i da isti sud radi na principu prikrivanja činjenice da je oslobađanje hrvatskih državnih, okupiranih područja, kako to kaže i Vijeće sigurnosti UN-a, nešto što je legitimno i prema međunarodnim zakonima obveza i pravo


svake države. Dakle, stvar je, prema Pečariću, s pravnog stajališta jasna. "Kao što je jasno da sud koji ne poštuje tako nešto, pa te djelatnosti naziva zločinačkim pothvatom, nije ništa drugo nego politički sud koji svojim optužbama samo potvrđuje da mu nije obveza poštivanje zakona pa i međunarodne zajednice, nego samo provoditi političku volju najmoćnijih. Dakle, jednom riječju, sud u Haagu je politički sud", kaže akademik Pečarić i naglašava kako je prethodna vlast pridonijela tome jer je poništila saborsku odluku o nenadležnosti Haaga nad vojno-redarstvenim operacijama u Hrvatskoj i donijela Deklaraciju o suradnji s tim sudom. "Taj sud to zlorabi, pa optužuje hrvatske generale za navodnu agresiju čak i na dijelove vlastitog teritorija, koje opet taj isti sud proglašava nekakvim državama", kaže Pečarić za Dnevni list.

Kadija te tuži, kadija ti sudi

Sva pravda Haškog suda je, prema Pečarićevu mišljenju, sadržana u rečenici "Kadija te tuži, kadija ti sudi". Pečarić optužuje prethodnu vlast u Republici Hrvatskoj, ali ističe da ni sadašnja nije mnogo bolja: "Stječe se dojam kao da su ih svjetski moćnici doveli na vlast da bi izvršili ono što nije smio Račan." Osvrćući se na trenutačnu situaciju glede Haškog suda i transkripta s Brijuna od 31. srpnja 1995., Pečarić kaže kako iz tih transkripata doznajemo da je glavni "dokaz" djelovanja "zločinačke organizacije" to što se u objavljenom transkriptu navode Tuđmanove riječi kako "na nekoliko pravaca treba nanijeti takve udarce da Srbi praktički nestanu, a ono što nismo zahvatili da se ne mogu oporaviti, nego da moraju kapitulirati u idućih nekoliko dana". "Time cijela priča s Carlom del Ponte postaje još smješnijom jer iole pismeniji čovjek zna da kapituliraju vojske, a ne narodi, tj. takvom čovjeku bi odmah bilo jasno da su Srbi koji praktički trebaju nestati, ustvari srpski vojnici. Ili Carla del Ponte vjeruje da su svi Srbi u tzv. Srpskoj krajini bili vojna lica?", pita se akademik Pečarić. Cijela priča s objavljenim transkriptima, prema Pečarićevu mišljenju, još više optužuje predsjednika Mesića, međunarodnu zajednicu i Haški sud. Dnevni list, 23. listopad 2004.


U HAAGU SE PROVODI NOVA AGRESIJA NA NAŠU DRŽAVU – OD VIJEĆA SIGURNOSTI

TREBA ZAHTIJEVATI ODGOVOR

Pod ovim naslovom je u Hrvatskom slovu, 16. travnja 2004. u skraćenom obliku tiskan moj govor. Izostavljeni dijelovi dani su kosim slovima.

GOVOR NA TREĆEM OPĆEM SABORU6

Sabor Hrvatskog bloka odvija se u vrijeme u kome se puno govori o nekakvom 'zločinačkom pothvatu' i nekakvoj 'zločinačkoj organizaciji'. I doista se danas s pravom o tome treba govoriti. Kako nam o tome govori sud u Haagu, postavlja se pitanje jel' nam to, po onoj 'drš'te lopova', govore upravo oni na koje se to odnosi. Je li se upravo sud u Haagu svojim najnovijim optužnicama otkrio kao zločinačka organizacija na vrhuncu svog zločinačkog pothvata?

Za sud u Haagu, je "zločinački pothvat", to što je "od 1992. Hrvatska vojska već radila na stvaranju planova da silom vrati teritorije RSK-a. Godine 1992, 1993, 1994. i 1995. hrvatske snage izvele su vojne operacije kojima je to bio krajnji cilj".

Podsjetimo se da je sud u Haagu osnovalo Vijeće sigurnosti koje je u svojim rezolucijama područje te izmišljenje države RSK proglasilo okupiranim hrvatskim područjima. A svaka zemlja ima pravo i obavezu osloboditi svoja okupirana područja. Zato je sigurno točno ono što se konstatira u Glasu Koncila, (12. – 21. ožujka 2004.):

Ta citirana inkriminacija otkriva s jedne strane da u tim optužnicama nije slučajno prešućena povijesna činjenica velikosrpske pobune, agresije i okupacije dijela teritorija u okviru međunarodno priznatih hrvatskih granica i s druge strane da za

6 Nešto kraća verzija tiskana je u Hrvatskom slovu, 16. travnja 2004. pod naslovom: U Haagu se provodi nova agresija na našu državu – Od Vijeća sigurnosti treba zahtijevati odgovor. Izostavljeni dijelovi dani su kosim slovima.


autore optužnica tzv. Republika Srpska Krajina ima stanoviti pravni subjektivitet, premda je to apsolutno nespojivo s postavkama međunarodnoga prava i s činjenicom povijesnih službenih odnosa drugih država od kojih ni jedna nikada nije priznala tzv. Republiku Srpsku Krajinu. Ta citirana inkriminacija otkriva također da je autorima tih optužnica zločin već samo planiranje oslobađanja, odnosno vraćanja u držano-pravni poredak odmetnutog dijela teritorija unutar svojih međunarodno priznatih državnih granica! Kad bi se kao mjerodavni kriterij na svjetskoj razini prihvatila tako suptilna inkriminacija haških tužitelja, onda bi sve države i sve vojske na čitavom svijetu mogle biti optužene za planiranje i pripremanje 'zločinačkog pothvata'. Ili pak pisci tih optužnica misle da sve ono što smiju i rade sve države na svijetu, ne smije niti ima pravo Hrvatska?

Jasno je da to i misle! A to i potvrđuje zločinački karakter samih pisaca i njihovog pothvata! Još sam 2000. godine (Hrvatsko slovo, 18. kolovoza 2000.) upozoravao da cilj Haškog suda nije samo izjednačavanje krivice agresora i žrtve, već im je cilj da se žrtva, dakle, Hrvatska, optuži za genocid. Dakle, cilj im je očito bio zločinački!

Već mnogo puta je hrvatska javnost upozoravana što radi sud u Haagu. Evo kako je to nedavno (ponovo) napisao dr. Anđelko Milardović (Večernji list, 5. ožujka 2004.¸ Hrvatsko slovo, 19. ožujka 2004.).:

Kad se sažmu navodi Veritasa od 1998. do 2002. godine, a sumnja se da je Veritas prikriveni ogranak srpske obavještajne službe, dolazi se do četiri bitne točke. Prvo, preko optužnica treba dokazati da je Republika Hrvatska nastala na zločinu i etničkom čišćenju, zatim da je to etničko čišćenje bilo planirano. Treća je točka da je plan stvorio civilni i vojni vrh. Četvrto, tvrdi se da po logici stvari moraju odgovarati Tuđman i Šušak, a potom generali i niži časnički kadar. Takva se percerpcija podudara sa sadržajem optužnica (…) Ako su akteri tog zločinačkog pothvata pokojni predsjednik države i tri generala, znači da je riječ o vojno-političkom vrhu, koji se definira kao zločinačka skupina. Iz toga se može izvesti zaključak da je država nastala na zločinu i etničkom čišćenju, a onda se dovode u pitanje temelji takve države.


Nije ni bitno je li Veritas, ili nije, prikriveni ogranak srpske obavještajne službe. Činjenica je da su mu ciljevi, kao i oni Haškog suda istovjetni – zločinački! Zločinački prema hrvatskom narodu i hrvatskoj državi. Zato je očito da se doista radi o zločinačkom pothvatu, ali ne hrvatske države već suda u Haagu. Zločinačke organizacije u Haagu!

Danas je praktično cijeli vojni vrh države koja je oslobađala svoja okupirana područja, optužen za ratni zločin. A s najnovijim optužnicama protiv Hrvata za rat u BiH imamo to isto. Dapače, čujemo da su njihovi navodni zločini mnogo gori od onih Slobodana Miloševića. Veći od onih Hitlera i Staljina zajedno! Nije im bilo dosta što su nevinim Hrvatima iz BiH dodijeljene drakonske kazne od 45, 25 ili 15 godina robije. Zar to već nije bio strašan zločin? A najnovije optužnice su pokazale koliko smo bili u pravu kada smo tvrdili i pisali da je sudu u Haagu dovoljno nekome dokazati hrvatsku nacionalnost i automatski je kriv, tj. Haag ispisuje optužnicu protiv cijelog hrvatskog naroda.

Opravdanje obrambenog i pravednog rata

Malo je tko vjerovao u trenucima osnivanja suda u Haagu da se radi o o osnivanju zločinačke organizacije. Iako se dalo naslutiti. Još sredinom 13. stoljeća, sv. Toma Akvinski, kako nas je nedavno na propovijedi mise za domovinu upozorio fra Nikola Mate Roščić, dorađuje i sustavno izlaže nauku o pravednom ratu u svom velebnom i nenadmašivom teološkom opusu. A progovorio je i o domovini, domoljublju i dužnostima koje svatko ima prema domovini. U tome je slijedio misao rimskog umnika i govornika Cicerona, koji je zapravo klasik kad je riječ o domovini i domoljublju. Ciceron je učio da svaki čovjek, građanin, treba ljubiti, poštovati, cijeniti i promicati sve što se domovine tiče, a onda i braniti njenu slobodu, zaštititi njene građane, interese i granice, drugim riječima biti njen vojnik, borac za domovinu. I to je, doista, dužnost i čast! A u statutu suda u Haagu nema razlike između agresora i žrtve, nema zločina protiv mira! Nije zločin ono što je najveći zločin: zločin agresije. Dakle, već tada se moglo naslutiti da je cilj samog suda zločinački pothvat: optužiti one koji ljube, poštuju i brane svoju domovinu.


Na prošlom saboru sam već govorio o tome kako je reagirao predsjednik Tuđman u trenucima kada su iz Haaga najavili optužnicu protiv generala Gotovine. Dakle, te 1998. godine, sud u Haagu ne podiže optužnicu protiv Miloševića, ali informira se o Gotovini, što je itekako ukazivalo na već opisani zločinački karakter ove ustanove.

Pitanje postavljeno 1998. godine

Vlada tada traži odgovor od Vijeća sigurnosti: može li sud, koji je osnovalo Vijeće sigurnosti procesuirati vojne akcije koje je isto to Vijeće sigurnosti u dvije svoje rezolucije oglasilo legitimnima, dozvoljenima i oslobodilačkima, tj. može li se dogoditi presedan da jedna oslobodilačka akcija i njezina oslobodilačka vojska odgovaraju, za oslobađanje okupiranog dijela svoje zemlje! Vijeće sigurnosti nikada nije odgovorilo hrvatskoj Vladi i sukladno tome u vrijeme Tuđmanove vlasti ni jedan hrvatski general nije bio procesuiran.

A nisu odgovorili ni do dana današnjega. To su im omogućili bivša vlast svojom Deklaracijom o suradnji s tim sudom, kojom su poništili odluku Hrvatskog državnog sabora prema kojoj Haag nije bio nadležan za operacije Bljesak i Oluja. Uskratiti nekom narodu ono što imaju svi drugi narodi na ovom svijetu je doista zločinački pothvat i predstavlja nastavak agresije na hrvatski narod i njegovu državu. Zar nije zato vrijeme da hrvatska Vlada zatraži odgovor od Vijeća sigurnosti na to pismo iz 1998. godine? Iako je itekako jasno da se radi o nastavku politike kojom su svjetski moćnici uveli i famozni embargo na uvoz oružja, kojim je hrvatskom narodu bilo oduzeto pravo na samoobranu. Nama je itekako jasno da su ovakve optužbe, koje se poklapaju s velikosrpskim optužbama, samo potvrda umiješanosti mnogih u svijetu u osvajački rat protiv Hrvatske. Kako je Hrvatska vojska pobijedila u ratu, haške optužnice su samo pokušaj da se u miru izbori ono što je izgubljeno u ratu. I dok su u ratu izravno sudjelovali Srbija i Crna Gora, a svjetski moćnici su im asistirali, sada imamo obrnutu situaciju. Dakle, maske su pale.

Članovi HB-a su sve to dobro znali. Stalno i uporno govore da se nikada ne bi složili s odlaskom hrvatskih generala u Haag. A


svaka nova optužnica je sve veća i veća sramota civiliziranoga svijeta. Može li se poslije najnovijih uopće uporabiti riječ "civilizirani" za takav svijet? Znamo da su vojnu bitku protiv hrvatskog naroda izgubili, jer su oni na razne načine sudjelovali u tom ratu na velikosrpskoj strani. I sada, ti ratni gubitnici sude nama. Sude pobjednicima u ratu. Oni jednostavno svoj rat protiv hrvatskog naroda nastavljaju svim mogućim sredstvima. Najvažnija ustanova u tome je zločinačka organizacija u Haagu, koja je ovih dana, kako je već rečeno, na vrhuncu svoga zločinačkog pothvata. Pa kako onda nismo u pravu kada tvrdimo da je ne suprotstavljanje tim zločincima u agresiji na naš narod i našu domovinu čin veleizdaje?

Ovdje dajem i:

GOVOR NA ČETVRTOM OPĆEM SABORU

Prije nekoliko dana predsjednik Hrvatskog bloka dr. Ivić Pašalić bio je gost u emisiji Opasne veze. Tvrdnja, koju je on zastupao, kako nema razlike između politike Sanadera i Račana dobila je tročetvrtinsku potporu gledateljstva. Radi se o nečemu što on i Hrvatski blok tvrde od samog nastanka naše stranke. Iste večeri sam nastupio na Hvidrinoj tribini u prepunoj dvorani Europskog doma i postavio slično pitanje, ono isto koje sam postavio nedavno na otvorenoj konvenciji Zajednice udruga hrvatskih ratnih vojnih invalida iz Domovinskog rata Bosansko-posavske županije ovdje u Slavonskom brodu: Ima li razlike između Sanadera i Mesića? I u Brodu i u Zagrebu odgovor je bio isti: NEMA!

Ustvari, to pitanje je naslov moga članka o generalu Gotovini objavljenog u Fokusu od 18. srpnja 2003. Tada je redakcija uz tekst stavila napomenu: Iz Hrvatskog bloka. Ono što je danas toliko očito, tada je bilo samo tvrdnja Hrvatskog bloka. Odgovor na taj upit bio je dan već u podnaslovu: Mesić je uzor Sanaderu! Predsjedniku HDZ-a već tada uzor nije bio osnivač HDZ-a dr. Franjo Tuđman. Uzor mu je bio čovjek koji je lažno svjedočio protiv svoje države na sramotnom Haškom sudištu, koji im je slao na tisuće tajnih dokumenata, a onaj najpoznatiji, brijunski, očito je i falsificiran i poslan iz njegova ureda. Današnjem predsjedniku


vlade uzor je čovjek kojega mnogi smatraju veleizdajnikom, ili u blažoj varijanti – kao u najnovijem Hrvatskom slovu – krivokletnikom.

A tko su naši uzori? Naravno, prije svih otac hrvatske države dr. Franjo Tuđman. Njemu uz bok je veliki ministar obrane Gojko Šušak. Tu je i general Gotovina, ali tu mora biti i jedan član Hrvatskog bloka – Dario Kordić!

Dunja Ujević u knjizi Ministar obrane – jedno sjećanje na Gojka Šuška (str. 170) piše:

Rata u Laštvanskoj dolini još nije ni bilo kada je Venera tog dana prolazila cestom po kojoj se događa sve što se tamo uopće događa. Hodala je polako. Baš je nekako bila bezbrižna. A onda je ugledala konvoj. Golemi konvoj JNA, neke ljude, Darija u bijeloj majici i svog plavoga fiću koji je njen Dario ostavio nasred ceste! (...) Oficir je urlao na Darija da 'neće njega balavac zaustaviti'. Kordić mu je uzvratio da dobro, kako hoće! 'Pucat će na vas', rekao mu je.

To iz čega bi oni bili 'pucali' na njih, bila su fingirana mitraljeska gnijezda. Ali konvoj koji je vozio oružje Srbima u Hrvatsku je zaustavljen, zaustavio ga je Kordić, i UNPROFOR je proglasio da je on najmoćniji čovjek srednje Bosne. Pa, kad je uspio zaustaviti konvoj!

Dariju su nedavno u Haagu potvrdili kaznu od 25 godina robije. A dokazali su mu jedino da je bio predsjednik HDZ-a BiH.

Sjetimo se da je Tadeusz Mazowietski, specijalni izaslanik EZ-a i UN-a o stanju ljudskih prava na području bivše Jugoslavije, koji je proveo dvije godine i 11 mjeseci na teritoriju Bosne i Hercegovine, ali i na području Hrvatske, Makedonije i Srbije, poštujući vlastita moralna načela, dao 27. srpnja 1995. godine ostavku, s objašnjenjem da to čini zbog nedjelotvornosti UNPROFOR-a i licemjerja međunarodne zajednice. U pismu predsjedniku Komisije UN-a za ljudska prava Mazowietski optužuje UN zato što su dopustili pad Srebrenice i Žepe i traži "da se ustanovi pravi značaj tih zločina i odgovornost Europe i nesposobnosti međunarodne zajednice, zato što ih nisu spriječili..."


Nije bilo ni za očekivati da će ga poslušati. Umjesto njihove odgovornosti, odgovarao je Dario Kordić. Odgovarao je jer je najzaslužniji što njegova enklava nije pala i zato je danas u zatvoru. Na to je upozoravao ministar obrane, Gojko Šušak, još u vrijeme kada je osnovan sud u Haagu. Šušak je još tada tvrdio da će taj sud suditi onim Hrvatima koji su sačuvali hrvatske enklave u srednjoj Bosni.

Naravno, nije Mazowietski jedini moralan čovjek među dužnosnicima UN-a. Znamo da je iz istih razloga preko tridesetak njih otišlo i iz tužiteljstva suda u Haagu. Spomenimo ovdje i voditelja ureda misije OESS-a u Mostaru, Daniela H. Simpsona. Njemu je povodom razbojničkog upada u Hercegovačku banku mostarski biskup Ratko Perić uputio pismo u ožujku 2001. u kojemu osuđuje međunarodnu zajednicu. Bivši veleposlanik Simpson na to biskupovo pismo odgovorio je tek 2. srpnja 2001. godine i to stoga što je 'bio u ugovornom odnosu' pa u pismu biskupu Periću iznosi što doista misli o provali u Hercegovačku banku. Simpson piše biskupu da je potez međunarodne zajednice s upadom u Hercegovačku banku zastrašujući iz tri razloga i navodi te razloge.

Naravno, nisu u zatvoru oni koji su "kao kakvi Al Caponei" – kako kaže biskup – upali i opljačkali Hercegovačku banku već Ante Jelavić koji je već više od godine dana u zatvoru. Njemu su dokazali, osim toga da je bio predsjednik HDZ-a BiH, još i to da je "navodno bliski suradnik katoličkog biskupa u Mostaru".7 Očito je i biskup zločinac kada ga svjetski moćnici podsjećaju na ono na što ga jedino i mogu podsjetiti oni koji razbojnički pljačkaju banke – na Al Caponea!

Nažalost malo je moralnih ljudi, kao što su Mazowietski ili Simpson, među onima koji danas vladaju ovakvim svijetom s izokrenutim svim vrijednostima. Mnogi od njih provode interese vlastitih država. Za razliku od post-tuđmanovske vlasti u Hrvatskoj koja gleda samo svoje interese, a ne interese naroda koji ju je

7 Dr. Hrvoje Kačić, Je li prihvatljivo vojno-redarstvenu operaciju Oluja kvalificirati zločinačkim pothvatom? – Nacrt.


izabrao. Spremna je poniziti svoj narod samo da bi se dodvorila svjetskim moćnicima, kojima poniženi Hrvati trebaju i zato da bi prikriti svoje sudjelovanje u fašističkoj velikosrpskoj agresiji i na Hrvatsku i na BiH. Hrvatska post-tuđmanovska vlast, protivno Ustavu, prihvaća i postupa po optužnicama ("identificirati, otkriti, uhititi i transferirati") u kojima je legitimno oslobađanje okupiranih područja svoje države proglašeno "zločinačkim pothvatom zločinačke organizacije".

Ponosni smo što među takvima nema članova Hrvatskog bloka. Nama, a vjerujem i ogromnoj većini hrvatskoga naroda, važne su istinske vrijednosti. Zar devedesetpostotna podrška Anti Gotovini to ne pokazuje? Naš narod još uvijek zna što su istinski uzori.

Koliko smo samo ponosni kada znamo kako je naš Dario reagirao na ponuđenu izdaju. Venera o tome kaže (Hrvatski list od 23. prosinca 2004.) da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi, kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugoga optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, 'da sljedećih deset godina mogu samog sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji'.

Sličnu besramnu ponudu odbacio je i general Gotovina. Zato ću i ovdje ponoviti ono što sam rekao na otvorenoj konvenciji u Slavonskom Brodu i na tribini Hvidre u Zagrebu: Gotovina i Kordić, jednako kao što je to prije pola stoljeća učinio kardinal Stepinac, odbacili su ponuđenu izdaju za spas vlastite glave. Zato i ne čudi što je Gotovini poručio upravo karizmatični svećenik Zlatko sudac: 'Dragi prijatelju, neka te Bog čuva i nikad se nemoj predati!' Oni koji se ograđuju od ove izjave ograđuju se od Stepinca, ograđuju se od ponosa, časti i dostojanstva hrvatskog naroda!


A Dariju poručujemo i s ovoga sabora da se ponosimo njime, da se ponosimo što je član Hrvatskog bloka!

Slavonski Brod, 16. travnja 2005.


ZLOČINAČKI POTHVAT SUDA U HAAGU

Je li sud u Haagu institucija zla?

Kolumnist Hrvatskog slova Zoran Vukman8 kaže:

Popuštanje zlu nikada neće zadovoljiti zlo. Ono ne staje pred mlakim i popustljivima. Apetit zla raste kako ga se više hrani. Često se narav i djelovanje zla ne može objasniti racionalnim razlozima, pogotovu kad je ono tako očito usmjereno protiv istine i pravednosti, a još najmanje kad je i samo zaogrnuto maskom dobra i pravde. Institucija haškog tužiteljstva upravo je nadahnuta takvim dijaboličnim nakanama, a Carla del Ponte je personifikacija zle progoniteljice. Ne želim nikoga demonizirati, no ako je del Ponte nadahnuta pravednim nakanama, onda je to neko čudno pravo i pravda. U naravi je tužitelja da optužuje, no da baš optužuje sve i svakoga, i da proganja koga god može proganjati s pozicija nedodirljive moći, graniči sa zdravim razumom. No njezin posao nije stvar stihije, nego produkt politike jedne međunarodne institucije. Ona je samo jedan od predanih izvršitelja, koji je dobio prigodu iživljavati se nad slabijima. Postupak koji je njezino tužiteljstvo pokrenulo protiv hrvatskog generala Mirka Norca, još je jedan zlokobni znak da je hrvatski europski usud obilježen i determiniran haškim čistilištem. No čini se da je to najmanje čistilište, a više predvorje samog pakla. Mnogi će zbog Norca i Gotovine, i zbog svega što se događa nesretnoj Hrvatskoj, završiti u devetom krugu pakla, tamo gdje završavaju svi izdajnici.

Slično govori i dr. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva9:

Rijetki su u svijetu koji se trude oko istine. U mnogih još vrijedi Bismarkova 'Cijeli Balkan ne vrijedi kostiju jednoga pomeranskog grenadira.' Među rijetkima u svijetu Margaret Thatcher je shvatila našu tragediju. Ona je željeznom logikom objasnila i anticipirala ovo što nam se danas događa s Haagom: 'Pokušaji da se izjednače

8 Hrvatsko slovo, 4. lipnja 2004. 9 Fokus, 11. lipnja 2004.


vojne akcije Bljesak i Oluja, kojima je oslobođeno hrvatsko tlo, s ranijim primjerima srpske agresije, čista su lakrdija.' Ta 'lakrdija' pojavljuje se kao zloduh glavne haške tužiteljice koja nas obilazi i prijeti i predaje optužnice protiv hrvatskih junaka i osloboditelja. Kao da je gladna našeg živoga mesa. Najlegitimnije svjetsko pravo – pravo na opstojnost i obranu i oslobođenje od genocida i agresije – proglašava se zločinačkim pothvatom, pa tako i cijeli naš projekt utemeljen na pravednoj žrtvi za moralno ispravnu stvar, obrće se u svoju protivnost, u tobožnji zločin. S dalekosežnim posljedicama. S vrlo opasnim i zlim nakanama. Valja nam to zlo preživjeti i očuvati našu Hrvatsku i pomoći našim junacima koji su spasili Hrvatsku.

Da o sudu u Haagu, kao instituciji zla, govore samo Zoran Vukman i Zvonimir Šeparović ili pak samo Hrvati, mogli bismo pomisliti kako možda nisu u pravu. Međutim, tu očitu istinu o Haagu usude se reći i nehrvati. Tako Charles R. Shrader, američki vojni povjesničar (vojnu povijest je predavao na vojnoj akademiji West Point), autor knjige Muslimanski-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, šokiran nedavnim haškim optužnicama protiv Hrvata iz BiH kaže10:

Kad je Tribunal počeo raditi, tužiteljstvu je najlakše bilo optužiti Hrvate. Oni su, naime, s odobravanjem prihvatili osnivanje 'ad hoc' suda i željeli su surađivati s tužiteljstvom kako bi se kaznili zločinci. I onda se dogodilo da je upravo tužiteljstvo pokrenulo lavinu optužbi protiv predsjednika Tuđmana i hrvatskih generala te su počeli promovirati sintagmu o zločinačkim akcijama, zločinačkom udruživanju, etničkom čišćenju i pripajanju dijelova Bosne. Sve to nema smisla, a nema ni dokaza za takve teze. Odgovorno tvrdim da Blaškić i Kordić nisu krivi i da je strašno kolike su kazne dobili. Kad čitam nove optužnice protiv bosanskih Hrvata, pitam se koliko daleko mogu ići zle namjere i insinuacije tužiteljstva u Haagu.

Ovdje je značajno napomenuti da je g. Shrader svoju knjigu i svoje spoznaje stekao proučavajući materijale haškog suda i to

10 Večernji list, 10. travnja 2004.


najviše upravo haškog tužiteljstva!11 Dakle, nije moguće govoriti o neznanju, greški ili nečem sličnom. Radi se doista o zlu, o zlim namjerama tog tužiteljstva. Najblaže rečeno!

Zašto su Hrvati krivi?

Dovoljno je znati da je sud u Haagu optužio sve one koji su najzaslužniji za stvaranje hrvatske države. Optuženi su za ono što je tako lijepo opisao vojni biskup, mons. Juraj Jezerinac, u Zagrebu u crkvi sv. Mati Slobode 28. svibnja 2004.12:

U domovinskom ratu, istodobno sa stvaranjem države, stvarale su se i oružane snage Republike Hrvatske sa željom da obrane domovinu. Branitelji su bili spremni podnijeti svaku žrtvu, pa i smrt, ako ustreba, kako bi obranili slobodu, dostojanstvo i čast svakog stanovnika domovine, ponijevši sa sobom ideale i univerzalnu ljubav, krunicu oko vrata i vjeru u srcu, bogoljublje i čovjekoljublje, kao najjače oružje. Naš će narod biti trajno ponosan na njih. Nama je i njima velika radost i nagrada što su se borili pod svojom zastavom za svoju domovinu, protiv nasilja i rata, braneći svoje, a ne osvajajući tuđe.

Ističući snagu i hrabrost hrvatskih branitelja, želim ponovno naglasiti poznatu nam i zanimljivu činjenicu. Naime, kad smo se kao narod našli gotovo od svih ostavljeni, ali ne i od Boga, naši su branitelji krenuli s krunicom oko vrata – što je presedan među vojskama svijeta. Bili su ujedinjeni u ljubavi prema Bogu i domovini, i na kraju se obranili od osvajača. Budući da su najjače armije svijeta priznale da ne bi uspjele učiniti ono što je učinila Hrvatska vojska, braneći i vraćajući svoj okupirani dio u sastav Republike Hrvatske, i to u nekoliko dana, sigurni smo da to nije učinila samo snaga ljudske volje. Ono što čovjek ne može učiniti samo vlastitim snagama to može Bog uz čovjekovu suradnju.

11 Charles R. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni / Vojna povijest 1992. – 1994., Zagreb, 2004. 12 Hrvatsko slovo, 11. lipnja 2004.


Doista sude, je li i sam Bog na optuženičkoj klupi u Haagu? Jer nam je pomagao! "Gotovo od svih ostavljeni"? Kamo sreće da su nas svjetski moćnici samo prepustili velikosrpskoj agresiji. Dapače, već u startu su nam oduzeli pravo na samoobranu kroz poznati "embargo na uvoz oružja", a kroz svo vrijeme pomagali su velikosrpski nacizam u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Zločin protiv mira

Ipak, malo je tko vjerovao u trenucima osnivanja suda u Haagu da se radi o osnivanju nečega što će biti institucija zla. Iako se dalo naslutiti. Još sredinom 13. stoljeća, sv. Toma Akvinski, kako nas je nedavno na propovijedi tijekom mise za domovinu upozorio pater Nikola Mate Roščić, dorađuje i sustavno izlaže nauku o pravednom ratu u svom velebnom i nenadmašivom teološkom opusu. A progovorio je i o domovini, domoljublju i dužnostima koje svatko ima prema domovini. U tome je slijedio misao rimskog umnika i govornika Cicerona, koji je zapravo klasik kad je riječ o domovini i domoljublju. Ciceron nas je učio da svaki čovjek, građanin, treba ljubiti, poštovati, cijeniti i promicati sve što se domovine tiče, a onda i braniti njenu slobodu, zaštititi njene građane, interese i granice, drugim riječima, biti njen vojnik, borac za domovinu. I to je, doista, dužnost i čast! Zar upravo Domovinski rat, rat koji nam je tako zorno opisao biskup Jezerinac, nije uzor onoga o čemu govore i sv. Toma Akvinski i Ciceron?13

A u statutu suda u Haagu nema razlike između agresora i žrtve, nema zločina protiv mira! Nije zločin ono što je najveći zločin: zločin agresije. Dakle, već tada se moglo naslutiti da je cilj samog suda zločinački pothvat: optužiti one koji ljube, poštuju i brane svoju domovinu.

Sjetimo se kako je reagirao predsjednik Tuđman u trenucima kada su iz Haaga najavili optužnicu protiv generala Gotovine. Dakle, te 1998. godine, sud u Haagu ne podiže optužnicu protiv

13 Nikola Mate Roščić, Ne možemo i ne smijemo šutjeti. U: Globalizacija i identitet / Rasprave o globalizaciji, nacionalnom identitetu i kulturi politike, Zagreb, 2004., str. 323-330


Miloševića, ali informira se o Gotovini. Iste je godine zapovjednik NATO-a, general Clarke, u Zagrebu rekao14:

Znate, jako cijenim vaše oružane snage, čak sam bio veliki obožavatelj general pukovnika Gotovine u njegovim operacijama prije nekoliko godina.

Vlada tada traži odgovor od Vijeća sigurnosti može li sud, koji je osnovalo Vijeće sigurnosti, procesuirati vojne akcije koje je isto to Vijeće sigurnosti u dvije svoje rezolucije oglasilo legitimnima, dozvoljenima i oslobodilačkima, tj. može li se dogoditi presedan da jedna oslobodilačka akcija i njezina oslobodilačka vojska odgovaraju za oslobađanje okupiranog dijela svoje zemlje! Vijeće sigurnosti nikada nije odgovorilo hrvatskoj Vladi i sukladno tome u vrijeme Tuđmanove vlasti ni jedan hrvatski general nije bio procesuiran.15

A nisu odgovorili ni do dana današnjega. To su im omogućili bivša vlast svojom Deklaracijom o suradnji s tim sudom, kojom su poništili odluku Hrvatskog državnog sabora prema kojoj Haag nije bio nadležan za operacije Bljesak i Oluja. Uskratiti nekom narodu ono što imaju svi drugi narodi na ovom svijetu, doista je zločinački pothvat i predstavlja nastavak agresije na hrvatski narod i njegovu državu.

Podsjetimo se da statut međunarodnog kaznenog suda u Haagu koincidira s tzv. Nürnbernškim načelima, dakle prema Nürnbernškom procesu, na kojemu se u razdoblju od 20. studenog 1945. do 1. listopada 1946. na Međunarodnom vojnom sudu sudilo glavnim ratnim zločincima Trećeg Rajha. Na prvom mjestu tu je bio "zločin protiv mira", tada definiran kao zločin koji obuhvaća: planiranje, pripremanje, započinjanje i vođenje napadačkog rata. Suđeno je i za ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, ali isključivo onima koji su počinili zločin protiv mira, dakle onima koji su počinili agresorski rat. Dakle, stotine tisuća ubijenih civila, žena,

14 Nenad Ivanković, Ratnik, Zagreb, 2002., str. 243 15 Tihomir Dujmović, Glas Slavonije, 4. srpnja 2003.


djece i staraca u Drezdenu, Hirošimi, Nagasakiju nije ratni zločin i za njih nitko nije osuđen.

U statutu suda u Haagu nema "zločina protiv mira". Je li zato što za zločin protiv mira trebaju odgovarati i oni koji su ga odobrili? Poznato je da je odobrenje za početak rata dao Baker u Beogradu. Poznato je da je Miloševiću dano 14 dana da slomi Hrvatsku. Je li zato bila odmah priča o građanskom ratu iako se ne radi ni o kakvom sukobu između dijelova istog naroda? Ili je to zato što je sudu odmah predviđena uloga političkog suda po kome će svi biti jednako odgovorni. Međutim, raščlamba optužnica protiv Hrvata pokazuje da u njima figurira "zločin protiv mira". Naime, Hrvati su po pravilu optuženi za agresiju! Tako su već glavne točke u optužnicama protiv Blaškića, Kordića i Čerkeza bile izmišljena agresija Hrvatske na BiH!


"Između 17. srpnja 1995. i 15. studenog 1995., Ante Gotovina je, djelujući sam i/ili u dogovoru s drugima, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, planirao, poticao, nalagao, počinjao ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje kaznenih djela za koja se terete u nastavku, za vrijeme i nakon ofenzive Oluja."

Vidi se da to odgovara onome što predstavlja "zločin protiv mira". Sjetimo se pritom da se u toj istoj optužnici na jednak način tretira Republika Hrvatska i tzv. Republika Srpska Krajina. Dakle, čak se izmišlja i država na koju je tobože izvršena agresija! UN je osnovao sud u Haagu, a po rezolucijama tog istog UN-a taj prostor nije nikakva država već okupirano područje Republike Hrvatske. Treba li uopće spomenuti da svaka država po međunarodnim zakonima ima pravo i obavezu osloboditi svoja okupirana područja. Sud u Haagu mora se koristiti očitim neistinama i lažima, izmišljati državu i agresore na nju, upravo zato jer bez njih nema osnova suditi hrvatskim generalima.

Slično je bilo i u slučaju optužnice protiv generala Bobetka. Tu se tvrdi da je general Bobetko vršio "planiranje, pripremu ili izvršenje progonâ srpskih civila iz medačkog područja na


političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi." Da bi se moglo govoriti o navodnoj agresiji, nigdje se ne spominje da su Srbi s Medačkog područja 738 dana granatirali Gospić, kao ni to da se radi o okupiranim područjima RH.

Dakle Srbi su imali pravo granatirati Gospić. štoviše, unproforci koji su bili dužni razoružati Srbe, to nisu uradili, čak su ih štitili i na taj način sudjelovali u njihovim zločinima. Kada je Medački džep oslobođen, na veliki se svjetski pritisak Hrvatska vojska morala povući. Dakle i tu su Hrvati bili "agresori". A onda nisu zločinci oni koji su 738 dana granatirali Gospić, i oni koji su im to omogućili, štoviše štitili ih. Nisu zločinci oni koji su natjerali da se HV povuče s tog oslobođenog teritorija, već oni koji su učinili neki navodni zločin u želji da se spriječe daljnja granatiranja. A što su bili navodni civili iz Medačkog džepa, najbolje nam je pokazala "baba Dana" koja se, naoružana do zuba, na Televiziji Banja Luke hvalila kako je ubijala Hrvate.

Obrtanje teza: zločinački pothvat i zločinačka organizacija među Hrvatima

U proširenoj optužnici protiv generala Gotovine već imamo da je za sud u Haagu "zločinački pothvat" to što je "od 1992. Hrvatska vojska već radila na stvaranju planova da silom vrati teritorije RSK-a. Godine 1992., 1993., 1994. i 1995. hrvatske snage izvele su vojne operacije kojima je to bio krajni cilj".

Očito po pravilu: pripiši drugima ono što sam činiš! To je eskaliralo u optužnici protiv bosansko-hercegovačkih Hrvata:

Počev od 18. novembra 1991. godine ili prije pa do približno aprila 1994. i nakon toga više osoba je osnovalo i učestvovalo u udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorije Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj Zajednici (a kasnije Republici) Herceg-Bosni, te pripajanja tih teritorija kao dijela 'Velike Hrvatske', u kratkom roku ili tokom dužeg perioda, tako što bi one postale dio Republike Hrvatske ili blisko povezane s njom, i to upotrebom sile,


zastrašivanja ili prijetnje silom, progona, zatvaranja i zatočavanja, prisilnog premještanja i deportacije, oduzimanja i uništavanja imovine i drugih sredstava koja predstavljaju ili obuhvataju činjenje zločina kažnjivih po članovima 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda. Teritorijalni cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio je osnivanje hrvatske teritorije u granicama Hrvatske banovine, teritorijalnog entiteta koji je postojao od 1939. do 1941. godine. Udruženi zločinački poduhvat obuhvatao je i kreiranje političke i nacionalne mape tih područja tako da njima dominiraju Hrvati, kako u političkom, tako i u demografskom smislu.

Brojne osobe su učestvovale u tom udruženom zločinačkom poduhvatu. Svaki učesnik je svojim činjenjem, nečinjenjem, postupcima ili ponašanjem, kako individualnim, tako i onim izvršenim u dosluhu s drugim osobama ili preko drugih osoba, bitno doprinio sprovođenju tog poduhvata i ostvarenju njegovog cilja. Sljedeće osobe su, pored ostalih, učestvovale u udruženom zločinačkom poduhvatu: Franjo Tuđman (preminuo 10. decembra 1999.), predsjednik Republike Hrvatske; Gojko Šušak (preminuo 3. maja 1998.), ministar obrane Republike Hrvatske; Janko Bobetko (preminuo 29. aprila 2003.), general u vojsci Republike Hrvatske; Mate Boban (preminuo 8. jula 1997.), predsjednik Hrvatske Zajednice (i Republike) Herceg-Bosne; Jadranko Prlić; Bruno Stojić; Slobodan Praljak; Milivoj Petković; Valentin Ćorić; Berislav Pušić; razni drugi funkcionari i članovi vlade i političkih struktura Herceg-Bosne/HVO-a na svim nivoima (uključujući opštinske organe vlasti i mjesne organizacije); razni čelnici i članovi Hrvatske demokratske zajednice (dalje u tekstu HDZ) i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (dalje u tekstu: HDZ-BiH) na svim nivoima; razni pripadnici oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a, specijalnih jedinica, vojne i civilne policije, bezbjedonosnih i obavještajnih službi, paravojnih formacija, lokalnih odbrambenih snaga, te druge osobe koje su djelovale pod nadzorom ili u sadejstvu ili saradnji s tim oružanim snagama, policijom i drugim elementima; razni pripadnici oružanih snaga policije, bezbjednosnih i obavještajnih službi Republike Hrvatske; te druge osobe, poznate i nepoznate. Te su


osobe vodile, upravljale, planirale, pripremale, bodrile, promovisale, podsticale, naredile, izvršile, sprovele, omogućile, učestvovale, doprinijele, podržale i na drugi način djelovale na ostvarivanju udruženog zločinačkog poduhvata. (Tekst prenosimo na jeziku haške administracije. A upravo taj jezik odaje tko su joj bili informatori!)

Usporedba suda u Haagu sa staljinističkim i nacističkim sudovima

Na proširenje optužnice generalu Gotovini Glas Koncila, 12. – 21. ožujka 2004. konstatira:

Ta citirana inkriminacija s jedne strane otkriva da u tim optužnicama nije slučajno prešućena povijesna činjenica velikosrpske pobune, agresije i okupacije dijela teritorija u okviru međunarodno priznatih hrvatskih granica i s druge strane da za pisce optužnica tzv. Republika Srpska Krajina ima stanoviti pravni subjektivitet, premda je to apsolutno nespojivo s postavkama međunarodnoga prava i s činjenicom povijesnih službenih odnosa drugih država od kojih ni jedna nikada nije priznala tzv. Republiku Srpsku Krajinu. Ta citirana inkriminacija otkriva također da je autorima tih optužnica zločin već samo planiranje oslobađanja, odnosno vraćanja, u državno-pravni poredak odmetnutog dijela teritorija unutar svojih međunarodno priznatih državnih granica! Kad bi se kao mjerodavni kriterij na svjetskoj razini prihvatila tako suptilna inkriminacija haških tužitelja, onda bi sve države i sve vojske na čitavom svijetu mogle biti optužene za planiranje i pripremanje 'zločinačkog pothvata'. Ili pak autori tih optužnica misle da sve ono što smiju i rade sve države na svijetu, ne smije niti ima pravo Hrvatska?

Jasno je da to i misle! A to i potvrđuje zločinački karakter samih autora i njihovog pothvata! Optužnica protiv Hrvata iz BiH to nedvosmisleno potvrđuje. Još sam 2000. godine upozoravao da cilj Haškog suda nije samo izjednačavanje krivice agresora i žrtve,


već im je cilj da se žrtva, dakle Hrvatska, optuži za genocid.16 Prema tome, cilj im je očito bio zločinački!

Zoran Vukman opisuje u Hrvatskom slovu17 kako mu djeluje nastup Carle del Ponte prema hrvatskoj službenoj politici: Vladi je dala kockicu šećera jer poslušno izvršava uvježbane radnje. Divna, gotovo idilična suradnja s Haagom! U razgovorima za servilni hrvatski tisak, nakon što je represijom dresera postigla svoje ciljeve, sada se prikazuje kao ono što zapravo, u svojoj biti i jest – kao činovnica novog svjetskog poretka ili, kako je rekla, kao ona koja samo obavlja svoj posao. Slično su govorili i tužitelji u staljinizmu, i gestapovci u nacizmu. Svi su oni, na koncu, tvrdili da su samo vršili svoju dužnost.

Može li se ponašanje suda u Haagu doista poistovjetiti s nacizmom? Tamo su stradali Židovi, Romi i ne samo oni. Na sudu u Haagu – Hrvati! Po njihovim optužnicama kriv si samo zato što si Hrvat. Zar i nacistima nisu bili krivi Židovi samo zato što su bili to što jesu?

A taj sud je produžena ruka onih koji vladaju ovim svijetom. Vukman18 kaže: Zar je moguće da se u nekoliko godina percepcija naroda može tako izmijeniti? Ili je hrvatska politika čisto farizejska: 'bolje da pogine jedan, nego čitav narod.' Posljedica takva stajališta, i povijesno, i politički, i ako ćemo biblijski i religijski je bila jasna: tlačitelj je na kraju zgazio ne samo jednog, nego i čitav narod.

Može li se ta poruka poopćiti? Ako su spremni tako zgaziti hrvatski narod, tko je sutra na redu? Ako su spremni oduzeti dostojanstvo jednog naroda i zgaziti ga, zar to već nije nacizam?

Zaboravljena poruka biskupa Jezerinca

Danas se u Hrvatskoj teško može objaviti nešto što nije po ukusu onih koji su stvorili takav sud u Haagu. Tako nedavno u

16 Hrvatsko slovo, 18. kolovoza 2000. 17 Hrvatsko slovo, 11. lipnja 2004. 18 Hrvatsko slovo, 4. lipnja 2004.


Fokusu nije objavljen tekst njihovog kolumniste, bivšeg saborskog zastupnika Joška Kontića. Zašto? Bit će jasno iz sljedećeg dijela tog teksta:

ISTINA JE da je u rujnu 2001. godine 50 saborskih zastupnika Ustavnom sudu podnijelo zahtjev za ocjenu ustavnosti Ustavnog zakona o suradnji RH s MKS-om.

ISTINA JE da najpriznatiji hrvatski ustavno-pravni stručnjaci, Smiljko Sokol i Branko Smerdl, u svojoj knjizi 'Ustavno pravo' izričito navode da i ustavni zakoni moraju biti u skladu s Ustavom. Iz toga jasno proizlazi da je Ustavni sud nadležan za ocjenu ustavnosti Ustavnog zakona o suradnji RH s MKS-om.

ISTINA JE da su podnositelji u zahtjevu naglasili da se ne zalažu za prekid suradnje s MKS-om.

ISTINA je da su podnositelji u zahtjevu zatražili stavljanje izvan snage pojedinih zakonskih odredbi koje ne zadovoljavaju ustavne standarde zaštite ljudskih prava.

ISTINA JE da su podnositelji u okviru zahtjeva predložili i donošenje odluke o privremenom obustavljanju izručenja okrivljenika MKS-u.

ISTINA JE da je spomenutih 50 saborskih zastupnika opisanim pravnim sredstvima legalno i legitimno pokušalo zaštititi generala Antu Gotovinu od progona MKS-a.

ISTINA JE da je Ustavni sud, sukladno Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu, svaki zahtjev za ocjenu ustavnosti obvezan riješiti 'u pravilu u roku od najviše godinu dana'.

ISTINA JE da se Ustavni sud još uvijek nije očitovao o zahtjevu za ocjenu ustavnosti Ustavnog zakona o suradnji RH sa MKS-om, a od njegovog podnošenja prošle su gotovo tri godine!

(...)

ISTINA JE da neki od 50 saborskih zastupnika koji su u rujnu 2001. od Ustavnog suda zatražili ocjenu ustavnosti Ustavnog zakona o suradnji RH s MKS-om i privremenu obustavu izručenja okrivljenika Haškom sudu, danas obnašaju najistaknutije državne funkcije. To su: Ivo Sanader, predsjednik Vlade; Vladimir Šeks, predsjednik Sabora; Jadranka Kosor, potpredsjednica Vlade; Luka


Bebić, potpredsjednik Sabora; Vesna Škare Ožbolt, ministrica pravosuđa; Ivan Šuker, ministar financija; Božidar Kalmeta, ministar mora, turizma, prometa i razvitka; Marina Matulović Dropulić, ministrica zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva; Ivan Jarnjak, predsjednik saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost; Branimir Glavaš predsjednik saborskog Odbora za izbor, imenovanje i upravne poslove; itd.

ISTINA JE da o zastupničkoj inicijativi iz rujna 2001. ne šuti samo Ustavni sud. O tome šuti i Vlada, šuti Sabor, šuti vlast, šuti oporba, šute mediji.

Opet hrvatska šutnja! A gaze nam dostojanstvo! Nove hrvatske žrtve danas su u Haagu. One najvrijednije: najbolji među nama – najzaslužniji za stvaranje države i obrane od velikosrpske agresije potpomognute od strane onih koji ih danas sude. Sude im zato što ih nisu mogli poraziti u ratu. Sude ih oni koji su taj rat izgubili! A mi šutke prelazimo preko tih naših žrtava. U pravu je Vukman kada se pita:

"Što takva Hrvatska zaslužuje? Zaslužuje li slobodu? Zaslužuje li jednog velikog i neponovljivog Tuđmana? Zaslužuje li išta više od vječitog poltronstva središtima moći?"

Doista. Zar su ljudi zaboravili kako im je unatoč svoj sili problema deset Tuđmanovih godina bilo deset najboljih godina u njihovim životima? Deset godina ponosa i dostojanstva!

Tko se danas sjeća kako je biskup Jezerinac, u trenucima kada su iz Haaga stigle optužnice protiv generala Gotovine i Ademija, upozorio da bi Hrvatska "jasnim načelima, stavovima i porukom, pa i uz cijenu žrtve, mogla pomoći i tzv. velikima ovog svijeta da njihova sudišta ne budu sramota civiliziranog svijeta"?

Zar nije trebalo poslušati biskupa i produžiti godine ponosa i dostojanstva?

(2004.)


SLUČAJ BLAŠKIĆ: GORDIJSKI ČVOR KLJUČNIH DOKAZA

Na haškome sudištu nevin hrvatski čovjek, poput generala Tihomira Blaškića, može dobiti i manju kaznu od četrdeset i pet godina. Je li Blaškićevo puštanje na slobodu dio strategije predstojećih predsjedničkih izbora?

Svakim danom sve aktualnija postaje dvojba o tipu hrvatstva koje prevladava u Hrvatskoj. Onaj koji je definirao Šenoa: Hrvati znaju samo biti sluge – ili onaj koji smo imali tijekom deset Tuđmanovih godina: ponos i dostojanstvo?

Čini se da moramo prednost dati Šenoi i njegovu "prokletstvu". Najtipičniji primjer za to je bez sumnje aktualni hrvatski predsjednik. To se sjajno može vidjeti upravo u slučaju generala Blaškića. U prvostupanjskoj presudi Blaškić je dobio 45 godina zahvaljujući Mesićevom svjedočenju, koje je impliciralo međunarodni sukob. U obrazloženju presude Tihomiru Blaškiću čak se na 15 mjesta citira Stjepan Mesić, koji govori o međunarodnom sukobu. Poznato je kako je on lažno tvrdio da uopće nije svjedočio u procesu Blaškić da bi potom slao na tisuće i tisuće dokumenata tom sudu kako bi potvrdio svoje svjedočenje, mada je sam sud u Haagu tijekom tzv. subpoene presudio da se ne može od Hrvatske tražiti na stotine tajnih dokumenata.

Ali zahvaljujući tim dokumentima i navodno onima iz HIS-a (Miroslav Tuđman u Slobodnoj Dalmaciji, 31. srpnja 2004. kaže: "Što se tiče insinuacija da je HIS imao dokumente koji su mogli pomoći Blaškiću, to je laž, jer obavještajni dokumenti nisu mogli biti predmetom dokaza.") nevini Blaškić je umjesto 45 godina dobio 8 godina zatvora.

I sada trebamo biti zadovoljnji. Kao da nedavno nije tiskana knjiga američkog povjesničara Charlesa Schradera Muslimansko-hrvatski rat u srednjoj Bosni u kojoj je nedvojbeno dokazana muslimanska agresija na Hrvate. Pa kakve ima veze "dokazana" linija dvostrukog zapovijedanja, kada su Hrvati žrtve muslimanske agresije? Kakav je to predsjednik države kojemu to nije važno pa kaže: "Blaškić je bio žrtvovan da se prikrije dvostruka linija


zapovijedanja." Kao da nije logično žrtvovati nekoga kada imate one koji lažno optužuju državu za agresiju! Spomenimo da Schrader negira to tzv. dvostruko zapovijedanje. A prema Slobodnoj Dalmaciji od 31. srpnja 2004. godine ključni dokaz za optužbu je HIS-ovo izvješće predsjedniku Tuđmanu: "Dario Kordić i Ignac Koštroman odgovorni su za zločin u Ahmićima.". Dakle, dokumenti tajnih službi tipa "rekla-kazala", tj. oni koji ne mogu biti stvarni dokaz. A o dvostrukoj liniji zapovijedanja ni traga u tom "ključnom dokazu". Dapače, ključni dokaz pokazuje da nema niti govora o dvostrukoj liniji zapovijedanja. Kao: Tuđman je na vrhu te linije naredio zločin, a onda ga izvješćuju tko je za taj zločin odgovoran. Vjerojatno sve tajne službe velikih sila imaju slična izvješća o Ahmićima. Da nisu i predsjednici tih država na vrhu dvostruke linije zapovijedanja u BiH? Ili se čovjek mora postidjeti tog hrvatskog sluganstva, zar ne?

Drugi "ključni dokaz" je: "Tako u izvješću SIS-a od 26. studenog 1993. godine piše: 'Napad na Ahmiće izvela je PPN Jokeri pod zapovjedništvom Vlade Ćosića i zapovjednikom VP Paškom Ljubičićem.'" I to im je ključni dokaz dvostruke linije zapovijedanja. A u istim novinama imamo: "Žalbeno vijeće ocijenilo je da Ahmići nisu bili civilni cilj, nego da je u njima bilo snaga Armije BiH, te su stoga predstavljali legitimni vojni cilj ..."

Dakle, bolje je bilo "dokazati" nekakvu liniju dvostrukog zapovijedanja, kako bi Blaškić dobio "samo" devet godina, nego ono što tvrdi američki povjesničar – potpunu nevinost! Istina, američki povjesničar ne pripada Šenoinom tipu hrvatstva, pa je lako njemu. I to mu dođe, kako npr. Saša Ljubičić tvrdi, profesionalna satisfakcija odvjetnika Ante Nobila, a Tomislavu Klauškom "osuda ravna oslobađanju" (sve u Slobodnoj Dalmaciji, 30. srpnja 2004.).

Sjetimo se kako ovu "liniju dvostrukog zapovijedanja" danas u Hrvatskoj slave oni isti novinari koji su bili presretni i s Blaškićevih 45 godina i "dokazanom" agresijom na BiH. Koliko su samo tvrdili da Ahmići nisu bili legitiman vojni cilj, a to ipak je dokazano no ponajmanje zaslugom Blaškićevih odvjetnika.


Zgodno je primijetiti kako opet Klauški tvrdi: "Razlog za Nobilovu neovisnost leži u činjenici da se prebacio na trošak Haškog suda, a ne hrvatske Vlade." Nije morao dokazivati ono što je interes hrvatske Vlade, tj. ono što tvrdi američki povjesničar – istinu! Pa čije bi to interese onda trebao štititi? Zar nije oduvijek vrijedilo da su to interesi onih koji te plaćaju?

A koji bi onda bili interesi onih koji ga plaćaju – Haškog suda? To sigurno nije mogla biti oslobađajuća presuda nevinog čovjeka, poslije dosuđenih 45 godina. Nobilo (Slobodna Dalmacija, 31. srpnja 2004.) kaže: "Nije mi poznato da je na bilo kojem ovakvom ili sličnom sudu, od Tokija do Nürnberga, tako drastično smanjena prvostupanjska presuda." A je li mu uopće poznato da je na nekom takvom sudu suđen i osuđen nevin čovjek? Kao da su na tim sudovima sudili žrtvama.

Prihvatili su ono što je postalo jasno, a samo ih je "dvostruka linija zapovjedanja" mogla "spasiti". Za to su morali imati odvjetnike koji će im usprkos američkom povjesničaru, to ponuditi. I to mu valjda dođe "neovisnost" po kojoj te plaća sud, a ne država.

I onda nam Nobilo kaže kako kritiku koju je Žalbeno vijeće uputilo prvostupanjskom sudu nikada ni na jednom sudovanju nije čuo, da bi potom tvrdio da nakon ove presude "svaki zapovjednik kojemu se ne dokaže da je naredio zločin ili da je u njemu sudjelovao, imat će znatno veće šanse da se obrani". Doista, nevin čovjek može umjesto 45 godina dobiti manje. Zar ne bi bilo logičnije da Nobilo zaključi (naravno, kad bi ga plaćala Hrvatska) da poslije takve "lekcije" samo tužiteljstvo revidira svoje kriminalne tužbe o zločinačkom pothvatu i zločinačkoj organizaciji onih koji su oslobađali okupirana područja svoje države?

Blaškićevi odvjetnici su svog nevinog branjenika pokušali obraniti optužujući druge, isto tako nevine. Na primjer, Schrader tvrdi da je Kordić nevin! Stoji li sam Blaškić iza toga uskoro ćemo doznati. Doznat ćemo i je li zaboravio na osnovu čijeg svjedočenja je i dobio 45 godina! Hoće li mu i on pomoći da se zbog skorašnjih izbora zaboravi to sramotno i lažno svjedočenje? Cijela priča oko dvostruke linije zapovijedanja i predaje dokumenata nastala je zbog toga!


Jasno je da za slugansku Hrvatsku takav sud nije politički. Pa molim vas, nevinom čovjeku su dosudili samo 9 godina! A gdje je tu Tuđman? To nam odgovara sam Nobilo kada kaže da je Tuđmanu rečeno: "Petković može svjedočiti u korist Blaškića ili u korist Hrvatske. Vi izaberite." I zamislite samo. Taj Tuđman je izabrao Hrvatsku! Strašno, zar ne?

Fokus, 6. kolovoza 2004.


POLITIČKO SUDIŠTE: RAZBIJANJE SRPSKIH TERORISTA

NIJE ZLOČINAČKI POTHVAT

Ključnim "dokazom" za tvrdnju o zločinačkom pothvatu zločinačke organizacije Haški sud smatra tzv. brijunski prijepis od 31. srpnja 1995. Njegova dostava Haagu i interpretacija protuhrvatske koalicije jest zlonamjerna i infantilna politička podvala hrvatskoj državi i onima koji su je stvarali. S tom optužbom domaćih i međunarodnih krugova moraju se suočiti i otkloniti je nadležne državne ustanove, a potom i oni koje osobno pogađa.

Neodgovorna transkriptologija vlasti od 3. siječnja 2000. napravila je od hrvatske gotovine – veresiju, a nekad "regionalnu silu" pretvorila u "zločinačku organizaciju". Do kada ćemo tako, nitko ne zna.

Tužna haška priča uvijek se vrti oko istoga: kako prikriti činjenicu da je hrvatsko oslobađanje vlastitih okupiranih područja, kako to izrijekom kaže i Vijeće sigurnosti UN-a, legitimno i po međunarodnom pravu nešto što je obveza i pravo svake države. Odnosno, kako prikriti činjenicu da svjetski moćnici to hrvatsko pravo proglašavaju zločinačkim pothvatom zločinačke organizacije.

To je započeto još u trenucima osnivanja suda u Haagu kada u statutu toga suda nije kao zločin naveden najvažniji, a to je zločin protiv mira, tj. zločin agresije. A poznato je da su Rezulucijom Vijeća sigurnosti UN-a uvedene sankcije Jugoslaviji i Srbiji upravo radi agresije na Hrvatsku i BiH, i to u vrijeme kada su i Hrvatska i BiH bile članice UN-a. Dakle, ta rezolucija definira Jugoslaviju i Srbiju kao agresora, a Hrvatsku i BiH kao žrtve. Hrvatska kao pravno uređena demokratska država ima, dakle, i Ustavom i zakonom uređena prava i dužnosti pojedinih državnih tijela, pa tako i predsjednika kao vrhovnika, vojske, policije i drugih da poduzmu sve pa i vojno-redarstvene akcije za oslobođenje i uspostavu jurisdikcije nad okupiranim područjima.


Dakle, stvar je s pravnog stanovištva jasna, kao što je jasno da sud koji ne poštuje takvo što, pa te djelatnosti naziva zločinačkim pothvatom zločinačke organizacije, nije ništa drugo nego politički sud koji svojim optužbama samo potvrđuje da mu nije obaveza poštivanje zakona i međunarodne zajednice, već samo političku volju najmoćnijih. Dakle, ukratko, sud u Haagu je politički sud.

Napokon je hrvatska javnost doznala što je ključni dokaz za optužbu da je zločinačka organizacija izvela zločinački pothvat oslobađajući okupirana područja svoje zemlje. To je transkript s Brijuna od 31. srpnja 1995. I do objavljivanja famoznog dokumenta tvrdnja je bila smiješna jer je "ključni dokaz" bio navodna Tuđmanova rečenica kako "Srbe treba zbrisati". Već to je pokazivalo kako u Haškom tužiteljstvu ne sjede odviše pametni ljudi jer je moglo odmah biti jasno da to nije ništa inkriminirajuće kada se radi o dogovoru za vojnu operaciju. Već to je pokazivalo kako je problem tog suda što nije vojni sud, kao onaj u Nürnbergu, jer vojni sud sebi ne bi dopustio takve bedastoće.

Međutim, u objavljenom transkriptu se navode Tuđmanove riječi kako "na nekoliko pravaca treba nanijeti takve udarce da Srbi praktički nestanu, a ono što nismo zahvatili da se ne mogu oporaviti, nego da moraju kapitulirati u idućih nekoliko dana". Dakle, cijela priča s Carlom del Ponte postaje još smješnija jer imalo pismeniji čovjek zna da kapituliraju vojske, a ne narodi, tj. takvomu čovjeku bi odmah bilo jasno da su Srbi koji praktički trebaju nestati zapravo srpski vojnici. Pa i u samomu tekstu, objavljenom u Novom listu, ustvrđuje se: "U daljnjem razgovoru kristalizira se kako je riječ o vojnom planu, kojim treba postići razbijanje srpskih snaga u Krajini."

S obzirom na to da Carla del Ponte nije toliko priglupa, kako bi se dalo zaključiti iz takvog načina razmišljanja, postavlja se pitanje misli li ona da su doista svi Srbi u tzv. Srpskoj Krajini bili vojnici. Vjerojatno Carla del Ponte misli da su svi oni poput babe Dane iz Medačkoga džepa, ili samo zna da je golema većina Srba iz tzv. Krajine i bila na ovaj ili onaj način uključena u ratna zbivanja.


Nema sumnje da su na razne načine doista sudjelovali u velikosrpskom genocidu na okupiranim područjima pa ne čudi što je njihova vlast predvidjela samoizgon. O dokumentima toga samoizgona govorio je nedavno Ante Beljo, a redovito ih tiska i Fokus. Na to je računao i sâm Tuđman kako navodi Novi list: Naime, razgovarajući o planu akcije, Tuđman napominje kako treba ostaviti prolaz civilima, računajući da će bijeg civila psihološki utjecati i na vojsku. Pritom razgovara i o tome kako će se civilno stanovništvo putem medija, televizije i radija, pozvati da ostane u svojim kućama. U raspravi o tome, Tuđman u jednom trenutku govori kako će civili bježati, 'a mi ćemo im kao jamčiti njihova građanska prava'.

Naravno, Carla del Ponte i mnogi hrvatski jugonostalgičari misle da je Tuđman kriv što su srpski civili bježali sa svojom vojskom, što je znao da se oni itekako pripremaju poslušati poziv "komandanta Glavnog štaba Srpske Vojske Krajine" Mile Mrkšića "da se celokupno civilno stanovništvo povuče". Ono što su ti teroristi odavno planirali, kako konstatira Nenad Piskač u Fokusu, 15. listopada. Za razliku od del Ponte i naših jugonostalgičara, koji misle da je sedamstotinjak ubijenih hrvatskih civila samo u tzv. Srpskoj Krajini nebitno jer su ubijeni Hrvati, Srbi su bili svjesni tih i drugih svojih zločina i sudjelovanja u njima.

Međutim, ono što je nezgodno za predsjednika države jest to što je morao napokon priznati da je on dostavio taj dokument. Prvo je tvrdio da o tom dokumentu ništa ne zna. Vjerojatno je tomu i poslužila igra s prof. Miroslavom Tuđmanom, kada se tvrdilo da je on potvrdio kako je sastanak sniman, iako je on novinaru Novog lista, što mi je osobno potvrdio, rekao kako su Tuđmanovi razgovori uglavnom snimani, ali se toga ne sjeća. Ali, dokument je brže-bolje pronađen jer je u Hrvatskom listu od 14. listopada 2004. uvijek dobro obaviješteni Ivica Marijačić objavio tekst Na pomolu najveći skandal u povijesti hrvatske države – S Pantovčaka u Haag poslan lažni transkript protiv generala Gotovine! Mnogi svjedoci tvrde da je dokument "dotjerivan" pogotovo ovi sporni dijelovi. Međutim, i to dotjerivanje je učinjeno jadno, tako da za pametnije analitičare takav dokument ne optužuje nikoga drugoga nego samo onoga koji je to naredio, onoga koji je takav dokument poslao u


Haag i sâmu Carlu del Ponte kojoj je to ključan dokaz. Postaje jasno zašto je u posljednje vrijeme više od trideset djelatnika napustilo njezino tužiteljstvo. Očito ni velike plaće ne mogu opravdati rad u takvu tužiteljstvu – očit negativni biljeg na njihovim životopisima!

Značajno je i to što Marijačić navodi da je "dokument" poslan Haagu dva tjedna nakon velikog prosvjednog skupa u Splitu pod geslom "Svi smo mi Mirko Norac". Valjda je i tada, kao i prilikom iznenadna posjeta Zagrebu američkog veleposlanika za pitanja ratnih zločina, Pierrea Richarda Prospera, 2002., kako piše Nenad Ivanković u knjizi Mesiću i Račane, zašto tako?, prevladalo uvjerenje da bi "eventualno Gotovinino oslobađanje dovelo do toga da bi desnica promarširala Zagrebom".

Objavljivanje toga "dokumenta" pokazuje kako je smiješan i reket kojim svjetski moćnici ucjenjuju Hrvatsku s izručenjem generala Gotovine Haagu. Do kraja se razgolićuju riječi Carle del Ponte koja je Goranu Graniću povodom optužnica protiv Gotovine i Ademija rekla: "Nadam se da će vam ta dva imena odgovarati iz političkih razloga."

Ali, zar najnovije ankete ne pokazuju kako su ljudi u Hrvatskoj sve manje i manje skloni pridruživanju Europskoj uniji. Pa kako željeti biti zajedno s onima kojima je oslobađanje vlastitih okupiranih područja i obrana od agresora zločinački pothvat zločinačke organizacije?

Prenosimo iz "Glasa Slavonije":

Mesićeva transkriptologija jest nacionalna katastrofa

To je taj Balkan zbog kojeg smo s njega bježali, to je ono jugoslavensko blato u kojem smo se valjali i prezirali ga i sve to prati ona mentalno ista medijska beogradska čaršija, koja nikad nije odvajala moralno od nemoralnog, bitno od nebitnog, formu od sadržaja. Sve smo to vidjeli u najnovijoj epizodi serije o transkriptima, u kojoj upravo manifestiramo vlastitu mizeriju pokazujući da uglavnom ne znamo dostojno se odnositi prema povijesti i onim relacijama koje su za svaki narod svete. Bilježi li moderna povijest europskih zemalja i jedan slučaj u kojem se


nasljednik na čelnom mjestu države tako odnosio prema svom prethodniku? Je li bilo gdje notirano da su transkripti povjerljivih razgovora vojnog vrha države koja je napadnuta i dijelom okupirana ne samo komadani koju godinu poslije po medijima nego su, kako vidimo, još i falsificirani? I s čime zapravo imamo posla – s povrijeđenom političkom taštinom, sa šlampavošću jedne vlasti ili s opakim igrama tko zna kakvih tajnih službi? Bez obzira na to koji je odgovor ispravan, sve što se događa s tim transkriptima, sramoti i slabi, poništava i ponižava ugled države hrvatske sugerirajući da su je stvarali zločinci u svom tajnom zavjereničkom (kakvom negoli zločinačkom) planu koji je osmislila opaka zločinačka organizacija. Jer dok prema van tvrdimo da su optužnice neutemeljene i lažne, mi, kako vidimo, kod kuće plasiramo transkripte koji se trude dokazati suprotno. (...)

Puštajući te transkripte u javnost Mesić je pokazao da je posve nedorastao državničkoj funkciji, a da u osnovi uopće ne razumije ono što bi odgovaralo pojmu odgovorne nacionalne politike, jer njemu je, kako vidimo, sve vic i geg, trik i banalnost...

Fokus, 29. listopada 2004.


MESIĆEVO LAŽNO SVJEDOČENJE I DILANJE TRANSKRIPTIMA JE VELEIZDAJA!

Pismo J. Pečarića Večernjem listu

U Večernjem listu od 19. listopada 2004. objavljen je tekst Želimira Žanka Pašalić pomaže Mesiću u kome on kaže: Prije nekoliko dana je u Šibeniku akademik Josip Pečarić na tribini HB-a izrekao ocjenu koja bi mogla postati i središte Pašalićeve kampanje. Akademik je, govoreći u tom gospodarski devastiranom gradu, ovako poentirao: 'Kada gazda mijenja slugu, uvijek nađe boljeg slugu. Je li već očito da su gazde dovele na vlast one koji mogu učiniti ono što nije mogao SDP?' Jasno je, dakle, tko je veći neprijatelj i kome treba pomoći. Ipak, uzor su valjda i dalje Pašalićeva zlatna vremena za kojih je, primjerice, u Šibeniku, od 1996. godine, broj radnih mjesta spao s 29 tisuća zaposlenih samo u gradu – na 18 tisuća u cijeloj županiji!

Autor valjda misli da Pašalić pomaže Mesiću zato što s većim odazivom birača, onih koji sigurno ne bi glasovali za Mesića, smanjuje izgleda da ovaj, kako barem pokazuju prognoze, pobijedi u prvom krugu. Inače, s jednom dobrom raščlambom, g. Žanko je i mogao dokazati svoju tvrdnju. Lako je moguće da gđa Kosor ne prođe u drugi krug, i da tada mnogi HDZ-ovci, koji podržavaju Sanaderovu politiku, podrže Mesića. Radi li se onda o "izokrenutoj politici HB-a" ili izokrenutoj politici HDZ-a?

Vjeruje li g. Žanko da je Mesić SDP-ovac? Naime, ne treba biti previše inteligentan da bismo zaključili da se moja rečenica, koju g. Žanko citira, odnosi na smjenu koja se odigrala na prethodnim izborima u kojima je koalicija koju danas predvodi HDZ zamijenila onu koju predvodi SDP. Ima li još nekoga tko ne zna da gazde imaju samo određene zahtjeve koje treba zadovoljiti, prije svega i zbog svega – sudište u Haagu?

Meni je najsimpatičnije Žankovo uvjerenje kako je za sve kriv Pašalić, pa eto on spominje "devastirani grad" Šibenik (naravno Srbi s tim nemaju ništa), smanjenje zaposlenih (ni s tim opet nema rat ništa). Svojevremeno sam na promociji moje knjige Sramotni sud u Haagu konstatirao da je Pašalić kriv za sve, pa ako je nekom


od čitatelja moja knjiga loša, onda neka znaju da je za to kriv Pašalić. S obzirom da je bilo blizu tisuću nazočnih, sada me je strah koliko je bilo i onih, sličnih g. Žanku, koji doista vjeruju da je Pašalić kriv što im je moja knjiga loša.

G. Žanku je najvažniji argument "izokrenute politike HB-a" tvrdnja političkog tajnika HB-a Benjamina Tolića, a g. Žanku besmislica: "Stipe Mesić – lažni haški svjedok protiv Republike Hrvatske". Je li moguće da g. Žanko ne zna da je g. Stjepan Mesić bio svjedok optužbe (u dva navrata) u procesu generalu Blaškiću i da je na osnovu njegova svjedočenja u obje presude ušla tvrdnja o agresiji Republike Hrvatske na BiH, a što je neistina i što potvrđuje rezolucija Sabora o Domovinskom ratu?

A Mesić nije bio samo lažni haški svjedok. Danas je očito kako je iz Ureda predsjednika Mesića dostavljen falsificirani transkript razgovora vojnog vrha s Brijuna. Tako Tihomir Dujmović u Glasu Slavonije od 22. listopada 2004. piše: Bilježi li moderna povijest europskih zemalja i jedan slučaj u kojem se nasljednik na čelnom mjestu države tako odnosio prema svom prethodniku? Je li bilo gdje notirano da su transkripti povjerljivih razgovora vojnog vrha države koja je napadnuta i dijelom okupirana ne samo komadani koju godinu poslije po medijima nego su, kako vidimo, još i falsificirani? (...) Jer, ako se, kako vidimo iz transkripata, na Brijunima Tuđman obraća Krešimiru Kašparu, a njega uopće nema na sjednici i ne navodi se kao nazočan, onda je kristalno jasno da je netko te transkripte prepravljao, dopunjavao, izbacivao određene dijelove i krojio ih za nečije potrebe.

I sada, kada je poznato da je glavni dokaz protiv generala Gotovine falsificiran, nova hrvatska vlast želi zamrznuti imovinu generalu Gotovini. Jer su to gazde tražile. A politika HB-a je "izokrenuta", jer se jasno i glasno oduvijek suprotstavljala izručenju hrvatskih generala i demoniziranju Domovinskog rata.

VEČERNJI LIST NIJE OBJAVIO NI OVO PISMO!


Tko sve pomaže Mesiću

Treba li uopće spominjati kako je besmislena tvrdnja g. Žanka već zbog činjenice da je HB oduvijek bio najoštriji kritičar Mesićeve politike, i da je HB uvijek jasno i glasno tvrdio da je Mesićevo lažno svjedočenje protiv Republike Hrvatske kada ju je optužio za agresiju na BiH (u procesu generalu Blaškiću), kao i njegovo dilanje transkriptima – veleizdaja?

Da su članovi HB-a u pravu kad tvrde da mnogi danas u Hrvatskoj tako misle, najbolje pokazuje nedavni intervju prof. dr. Miroslava Tuđmana u Hrvatskom listu od 28. listopada 2004. Sam naslov intervjua je znakovit: Izjednačili su se Sanader, Mesić i Račan – i prvi i drugi i treći zastupaju američke i europske interese u Hrvatskoj, a ne hrvatske u Europi i Americi!

Tako o Mesiću Tuđman kaže: A ovdje imamo praksu jednog laganja i oprečnih izjava od strane Mesića, naprosto dnevnog laganja i dnevnih oprečnih izjava. Od toga da je lagao da nije bio svjedok optužbe u slučaju generala Blaškića, pa do ovih transkripata. Ako hoćete, u zadnjih deset dana je prvo rekao da to nije otišlo iz njegova ureda, pa da jest iz neke druge prostorije u Uredu, ali ne iz njegove, i druge smiješne stvari.

Međutim, zanimljivo je vidjeti što dr. Tuđman misli o onima koji podržavaju Mesića i zašto to čine. On kaže:

S jedne se strane kaže da je on kandidat koji će dobiti u prvom krugu, a da nitko nije rekao pozadinu toga. A pozadina toga je da on sam po sebi ne nosi te glasove, nego zato što iza njega stoje SDP, HNS, HSS, LS i Libra. Te stranke nisu istaknule svoje predsjedničke kandidate, nego se izjasnile da podržavaju Mesića. Kad bi SDP stavio svoga kandidata, on bi išao u utrku s HDZ-ovim kandidatom, a Mesić ne bi uopće ušao u tu utrku.

Činjenica jest da je za Mesića dr. Franjo Tuđman ratni zločinac. I na toj osnovi SDP i HNS, čija predsjednica tvrdi da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, na toj osnovi se radi konsolidacija tih stranaka koje podržavaju Mesića. Ali, to ne rade otvoreno, nego prikriveno. I to je taj jedan fenomen, razlog iz kojeg se ne napada Mesića. Treba postaviti pitanje: može li se politička scena konstituirati na tome da se podrži jedan kandidat koji je svjedok


optužbe u Haagu, na temelju čijeg svjedočenja se stvaraju optužnice o zločinačkom pothvatu u BiH, i o Oluji kao zločinačkom pothvatu? Treba otvoreno postaviti pitanje zašto SDP, kao najjača oporbena stranka podržava takvog kandidata. A, nažalost, činjenica jest da je i Račan na toj poziciji jer ni on, kao premijer nije htio otvoriti most s imenom dr. Tuđmana preko ušća rijeke Omble, niti je prije par mjeseci u Zagrebu, kada smo predlagali da se trgu nedjene ime dr. Tuđmana, ili podigne spomenik, nije podržao. To je ta homogenizacija koja nosi trećinu ili četvrtinu biračkoga tijela. (...) Svi oni, dakle, podupiru Mesića, a zajedničko im je to da ga podržavaju kao lažnog svjedoka u Haagu. (...)

HDZ-ova kandidatkinja na istim pozicijama kao Mesić

Što se tiče desne scene, na žalost, HDZ je, odnosno vodstvo HDZ-a, sa svojim je izborom jedne neutralne osobe koja je unaprijed rekla da se ne želi konfrontirati s Mesićevim stavovima, posredno pristalo na istu poziciju. I to je onda onemogućilo da dođe do konsolidiranja desne scene oko jednog kandidata koji bio protivnik Mesiću. Imamo situaciju da su na istoj poziciji konsolidirane stranke oporbe i vladajuća stranka. Izjednačene su Sanaderova, Mesićeva i Račanova politika. "I prvi i drugi i treći zastupaju američke i europske interese u Hrvatskoj, a ne hrvatske u Europi i Americi."

Na žalost, posljednji događaji pokazuju da se tu ne radi samo o dilanju dokumenata, već i o falsificiranju istih. I to o falsificiranju koje je dosta smiješno napravljeno. Ponovit ću ovdje ono što sam o tome rekao za Dnevni list, 23. listopada 2004.:

Osvrćući se na trenutačnu situaciju glede Haškog suda i transkripta s Brijuna od 31. srpnja 1995., Pečarić kaže kako iz tih transkripta doznajemo da je glavni 'dokaz' djelovanja 'zločinačke organizacije' to što se u objavljenom transkriptu navode Tuđmanove riječi kako 'na nekoliko pravaca treba nanijeti takve udarce da Srbi praktički nestanu, a ono što nismo zahvatili da se ne mogu oporaviti, nego da moraju kapitulirati u idućih nekoliko dana'. 'Time cijela priča s Carlom del Ponte postaje još smješnijom, jer iole pismeniji čovjek zna da kapituliraju vojske, a


ne narodi, tj. takvom čovjeku bi odmah bilo jasno da su Srbi koji praktički trebaju nestati, ustvari srpski vojnici. Ili Carla del Ponte vjeruje da su svi Srbi u tzv. Srpskoj krajini bili vojna lica?', pita se akademik Pečarić. Cijela priča s objavljenim transkriptima, prema Pečarićevu mišljenju, još više optužuje predsjednika Mesića, međunarodnu zajednicu i Haški sud.

Mesić optužuje sam sebe

Ali što sve njega ne optužuje? Ustvari, obično to radi on sam. Tako je i prilikom nedavnog posjeta crnogorskog ministra vanjskih poslova, Miodraga Vlahovića, Mesić izjavio (Nedjeljni Vjesnik od 31. listopada i 1. studenoga 2004.): "S Crnom Gorom, uostalom, nismo nikad ratovali, a ni sa Srbijom sve do ovog rata koji je izazvao Milošević." Nadam se da je to čuo jedan moj Hrvat iz Boke kotorske koji mi je 1995. godine rekao (Matica, časopis Hrvatske matice iseljenika, broj 3, 1997.): "Za Crnogorce su ti Konavle – elementarna nepogoda. Oni s tim nemaju ama baš ništa!" Kako je vjerojatno glasovao za Mesića, morat će shvatiti da se doista radilo o elementarnoj nepogodi. Crnogorci s tim nemaju ama baš ništa. Još nam ostaje vidjeti na izborima hoće li to razumjeti i na jugu Hrvatske.

A treba li išta reći o Pašalićevoj Republici Haškoj? Koliko ima ljudi u ovoj zemlji koji to ne vide? Koji ne vide kako se odnose prema generalu Gotovini i njegovoj obitelji? Zoran Vukman u Hrvatskom listu od 28. listopada kaže: Gledajući i na razini jezika politike i diplomacije, premijer je izrekao nešto nedopustivo (poziv Gotovini da 'svoj problem rješava u Haagu', op. J.P.) – optužnica iz Haaga nije privatni problem generala Gotovine, nego glavno pitanje Hrvatske, njezinog dostojanstva i nacionalne sigurnosti. Nijedan general nijedne države ne bi pred stranim sudištem rješavao 'svoj' problem, nego bi to bio problem čitave države i njezinog sigurnosnog sustava. U većini slučajeva, nijedna ozbiljna država ne bi dopustila da joj itko proganja jednu od najvažnijih ličnosti obrambenog rata! O tomu ne bi bilo razgovora! Nitko ne govori o činjenici da je alternativa nametnuta Hrvatima – izdaja kao uvjet za EU ili izolacija, duboko nehumana. Ako je dopustivo u suvremenoj Europi da se jedan narod može ucjenjivati glavom


jednoga čovjeka, onda živimo u svijetu sumnjivih vrijednosti. No najgore od svega je da mnogi to prihvaćaju s nedopustivom moralnom indolencijom! Prihvatili smo mračne kriterije kao lažne kriterije slobode.

Novo Hrvatsko slovo, 19. studenog 2004.


PRESUDE BOSANSKIM HRVATIMA TEMELJENE SU NA LAŽNIM MESIĆEVIM

SVJEDOČENJIMA U HAAGU

(Ne)objavljeni intervju za Dnevni list

Vaša knjiga Hercegovac iz Boke posvećena je haškom uzniku Dariju Kordiću. Možete li mi ukratko objasniti poruku knjige?

– Bio sam iznenađen kada sam dobio božićnu čestitku od gospodina Darija Kordića u kojoj mi kaže: "Najtoplije zahvaljujem na svim DAROVIMA LJUBAVI – posebice vrijednim i zanimljivim knjigama kojima okrijepiste i ojačaste moj duh!" Tim više što je Dario Kordić jedan od najzaslužnijih ljudi za opstojnost hrvatskog naroda u BiH. To potvrđuje i američki vojni povjesničar, profesor na vojnim akademijama SAD-a, Charles R. Shrader, koji je objavio knjigu Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni i u njoj dokazuje muslimansku agresiju na Hrvate te u zaključku knjige posebno naglašava ovo: Težnje i ciljevi radikalnih elemenata Armije BiH i pridruženih mudžahedinskih postrojbi očito su obuhvaćali uklanjanje rimokatoličkih Hrvata iz srednje Bosne, naseljavanje muslimanskih izbjeglica u njihove domove, oduzimanje hrvatske imovine, uspostavu fundamentalističke muslimanske države u Europi, pa čak i ritualna umorstva vojnika HVO-a i bosanskih hrvatskih civila. Zato me je čestitka gospodina Kordića duboko dirnula. Ova knjiga je jedan skromni pokušaj reći mu hvala za sve što čini i što je učinio za hrvatski narod. U njoj su dani moji objavljeni tekstovi, nastupi na radijskim programima australskih Hrvata, a čini mi se kako su ti moji nastupi bili u skladu s onim o čemu piše Shrader. Moram ipak priznati da sam posebno ponosan na komentar koji mi je o jednom od tih mojih tekstova rekao biskup Ratko Perić. Naime, moj tekst čitao je u autu i rekao sam sebi: "Vidi se da je čovjek matematičar. Svaka mu je na mjestu."


Što očekujete od procesa protiv Darija Kordića?

Što možemo očekivati kada znamo da se radi o političkom sudu. Nedavno je taj sud smanjio kaznu generalu Blaškiću s 45 na 9 godina. Ali zar i presuda od 9 godina nije drastična kad se izriče zbog toga što su srpski zarobljenici prisiljavani da kopaju rovove, što inače rade sve vojske u ratu, a s druge strane mnogo manje kazne dobiju srpski zločinci koji su priznali višestruka ubojstva? Podsjetit ću da je gore spomenuti američki povjesničar u Večernjem listu od 10. travnja 2004. rekao: "Odgovorno tvrdim da Blaškić i Kordić nisu krivi i da je strašno kolike su kazne dobili. Kad čitam nove optužnice protiv bosanskih Hrvata, pitam se koliko daleko mogu ići zle namjere i insinuacije tužiteljstva u Haagu." A ne zaboravimo ni to da je još 1996. godine veliki ministar obrane, Gojko Šušak, upozoravao Hrvatski sabor da će sud u Haagu suditi onim Hrvatima koji su sačuvali hrvatske enklave u srednjoj Bosni.

Međutim, tu je najstrašnije što u obje presude generalu Blaškiću postoji lažna optužba kako je Republika Hrvatska agresor na BiH, a to je zasnovano na isto tako lažnom svjedočenju u Haagu današnjeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića. U prvoj presudi Mesić se citira petnaestak puta!

Poznati ste kao veliki kritičar Haškog suda na ovim prostorima, u čemu se sastoji Vaša kritika? Je li Haški sud ili možda odnos hrvatske Vlade prema istom problem?

Tužna haška priča uvijek se vrti oko istoga: kako prikriti činjenicu da je hrvatsko oslobađanje vlastitih okupiranih područja, kako to izrijekom kaže i Vijeće sigurnosti UN-a, legitimno i po međunarodnom pravu nešto što je obveza i pravo svake države. Odnosno, kako prikriti činjenicu da svjetski moćnici to hrvatsko pravo proglašavaju zločinačkim pothvatom zločinačke organizacije.

To je započeto još u trenucima osnivanja suda u Haagu kada u statutu toga suda nije kao zločin naveden najvažniji zločin – zločin protiv mira, tj. zločin agresije. A poznato je da su rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a uvedene sankcije Jugoslaviji i Srbiji upravo zbog agresije na Hrvatsku i BiH i to u vrijeme kada su i Hrvatska i BiH bile članice UN-a. Dakle, ta rezolucija definira Jugoslaviju i Srbiju kao agresora, a Hrvatsku i BiH kao žrtve. Hrvatska kao


pravno uređena demokratska država ima dakle i Ustavom i zakonom uređena prava i dužnosti pojedinih državnih tijela, pa tako i predsjednika kao vrhovnika, vojske, policije i drugih da poduzmu sve pa i vojno-redarstvene akcije za oslobođenje i uspostavu jurisdikcije nad okupiranim područjima.

Dakle, stvar je s pravnog stanovištva jasna, kao što je jasno da sud koji ne poštuje tako nešto pa te djelatnosti naziva zločinačkim pothvatom zločinačke organizacije nije ništa drugo nego politički sud koji svojim optužbama samo potvrđuje da mu nije namjera poštivanje zakona pa i međunarodne zajednice, već samo političku volju najmoćnijih. Dakle, ukratko, sud u Haagu je politički sud.

Prethodna vlast je pridonijela tome jer je poništila odluku Sabora o nenadležnosti Haaga nad vojno-redarstvenim operacijama u Hrvatskoj i donijela Deklaraciju o suradnji s tim sudom. Haški sud to zlorabi, pa optužuje hrvatske generale za navodnu agresiju čak i na dijelove vlastitog teritorija, koji opet taj isti sud proglašava nekakvim državama. Prema dvjema rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a, teritorij te navodne države je jasno definiran kao okupirani teritorij članice UN-a Republike Hrvatske.

Međutim, umjesto da se Vijeće sigurnosti zapita odakle takvo nepoštivanje njihovih rezolucija, oni podržavaju tužiteljstvo suda, traže hvatanje generala Gotovine kojega izjednačuju sa zločincima Karadžićem i Mladićem. Time sami pokazuju da im je pravda sadržana u onom "kadija te tuži, kadija ti sudi", odnosno samo gledaju kako provesti svoje vlastite interese.

Što se tiče hrvatske vlasti, potvrđuje se da nije pokušala slijediti ono što joj je svojevremeno poručio biskup Jezerinac, a to je da bi Hrvatska "jasnim načelima, stavovima i porukom, pa i uz cijenu žrtve, mogla pomoći i tzv. velikima ovog svijeta da njihova sudišta ne budu 'sramota civiliziranog svijeta'." A takvih sudišta imamo i mi u Hrvatskoj (Rijeka), a i vi u Sarajevu gdje se sudi cijelom hrvatskom narodu kroz procese nekadašnjim vođama hrvatskog naroda.

Strašno je ono što je radila prethodna vlast, ali stječe se dojam kako u tom pitanju nije bolja ni ova sadašnja. Dapače, stječe se


dojam kao da su ih svjetski moćnici doveli na vlast da bi izvršili ono što nije mogao, ni smio Račan.

Komentar vezan za događanja oko generala Gotovine. (Ovih se dana u BiH medijima može čuti dosta komentara u kojima se jasno govori kako je sve veća i češća navala hrvatskih političara u BiH možda povezana uz traženje generala?)

Da, ovo nije prvi put da je Gotovina u Hercegovini. Bio je na sprovodu generala Bobetka, na moru se sunčao, obilazio Hrvate u Kanadi, družio se s Ircima. Itd. Itd. Doista bi to sve bilo zabavno da se ne zna o "šetanju" britanskih obavještajaca po Hrvatskoj i BiH i to, da su sve to njihove "igre", koje očito služe za ucjenjivanje Hrvatske.

Trenutno je zanimljivije objavljivanje transkripta s Brijuna od 31. srpnja 1995. Tako doznajemo da je glavni "dokaz" djelovanja "zločinačke organizacije" to što se u objavljenom transkriptu navode Tuđmanove riječi kako "na nekoliko pravaca treba nanijeti takve udarce da Srbi praktički nestanu, a ono što nismo zahvatili da se ne mogu oporaviti, nego da moraju kapitulirati u idućih nekoliko dana". Time cijela priča s Carlom del Ponte postaje još smješnija, jer iole pismeniji čovjek zna da kapituliraju vojske a ne narodi, tj. takvom čovjeku bi odmah bilo jasno da su Srbi koji praktički trebaju nestati ustvari srpski vojnici. Ili Carla del Ponte vjeruje da su svi Srbi u tzv. Srpskoj Krajini bili vojna lica?

S druge strane u inkriminiranom transkriptu se vidi kako je Tuđman znao da će Srbi pobjeći pa je planirao ostavljanje puta za taj samoizgon. Danas se u Hrvatskoj objavljuju dokumenti koji pokazuju kako su se Srbi pripremali za to (vidjeti nekoliko zadnjih brojeva tjednika Fokus). Dakle, to što se pokazuje da je Tuđman znao kako njegov poziv da ostanu tamošnji Srbi neće poslušati, samo pokazuje da je znao ono što su znali i mnogi drugi.

Važno je napomenuti da mnogi sudionici razgovora govore da se radi o falsifikatu, tj. da su neki dijelovi dotjerivani. U svezi s tim posebno je značajan tekst Ivice Marijačića u Hrvatskom listu od 14. listopada. Najvjerojatnije je taj tekst motivirao Ured predsjednika da iznenada "pronađe" transkripte za koje dotad "nisu znali" da postoje. Cijela priča s objavljenim transkriptima samo još više


optužuje i Mesića i međunarodnu zajednicu i njihov sramotni sud u Haagu.

Jedan ste od najvećih živućih matematičara u svijetu, ali na ovim ste prostorima poznatiji kao publicist. Zašto je to tako?

– Sigurno se ne može reći da sam "jedan od najvećih živućih matematičara u svijetu". Istina je da sam jedan od deset matematičara iz cijeloga svijeta koji na MathSciNet-u ima preko 500 radova. Akademik Vladimir Paar u Vjesniku od 6. kolovoza također piše kako sam po broju radova iz svjetske baze znanstvenih podataka ISI Web of Science od 1991. bio na trećem mjestu među "istaknutim hrvatskim znanstvenicima iz područja prirodnih znanosti", a HINA, Večernji list i Novi list objavili su popis hrvatskih znanstvenika s najviše CC radova i među njima sam i ja. Osnivač i glavni urednik sam međunarodnog časopisa Mathematical Inequalities and Applications, koji je ušao u Science Citation Index Extended. Takav tretman u svijetu ima svega 12 od tristotinjak hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa. Imam i više od 100 suradnika iz cijeloga svijeta, a u posljednjih deset godina imam i najviše doktora matematičkih znanosti u Hrvatskoj.

Međutim, meni je drago što sam poznatiji po publicističkoj djelatnosti. Valjda to znači da ona i nije tako loša. Znate, kad vam je domovina napadnuta, morate se uključiti u obranu. Ili puškom, ili perom. Ili niste čovjek! Meni je najdraže kako su moju publicistiku okarakterizirale moje kćeri. Kada sam napisao prvu knjigu (Srpski mit o Jasenovcu), one su to prokomentirale: "Tata je napokon napisao knjigu koju ljudi mogu i pročitati!"

Velika koalicija?

Naravno, teško je pogoditi o čemu se radi. Pa sâm sam napisao da u Hrvatskoj možeš napadati svakoga, ali ne Puhovskog. A ja jesam. Ne samo njega, nego i Goldsteine.

Možda je problem u sljedećoj tvrdnji danoj u mom pismu Večernjem listu: "Lako je moguće da gđa Kosor ne prođe u drugi krug, i da tada mnogi HDZ-ovci, koji podržavaju Sanaderovu politiku, podrže Mesića."


Usporedimo to sa sljedećom tvrdnjom Zorana Vukmana (Hrvatski list, 11. studenog 2004.): "Globusova agentura piše o sastanku Račana i Sanadera iza zatvorenih vrata i nagađa o kakvom se sporazumu radi, je li na pomolu koalicija HDZ-a i SDP-a. S ovakvom politikom kakvu vodi premijer Sanader, takva koalicija je vrlo moguća."

Međutim, o tome da je vjerojatnija velika koalicija od koalicije Sanaderovog HDZ-a s desnim strankama govorio sam npr. prilikom moje posjete Hrvatima u Kanadi još u studenom 2002. godine. Ili na mreži Forum Croaticum. To gostovanje je dano u mojoj knjizi Trijumf Tuđmanizma, Zagreb 2003. Tako na str. 146. govorim o dvojbi izbora između Sanadera i Račana:

"Dakle za mene tu doista postoji samo izbor između Račana i račana ili da parafraziram jednu moju poznatu pitalicu:

– Koja je razlika između Račana i Sanadera?

– !?

– Račan je pošteni Račan, a Sanader je pokvareni Račan!"

U knjizi Trijumf tuđmanizma postoji i moj tekst o detuđmanizaciji u HDZ-u. Dakle, nisam danas pisao ništa drukčije, nego sam to pisao ranije.

Koliko sam tada pogodio s usporedbom Račana i Sanadera, potvrđuje nam i Milan Ivkošić koji jedno svoje "rodoljubno zanovijetanje" završava ovako:

Sve to govori da se vlast u studenome prošle godine nije promijenila nego je međunarodni kapital u Hrvatskoj s HDZ-om 'narodskijim' od SDP-a dobio uvjerljiviju zaštitu. Bolji mu je alibi 'narodnjak' Sanader nego 'komunjara' Račan. I afera Žužul pokazuje da je vlast u Hrvatskoj ostala ista – i danas i jučer sudionici njezine skandaloznosti bit će nevini ili krivi, već prema tome koliko jesu ili nisu europski, odnosno zaštitnici stranih interesa u Hrvatskoj. Međutim, makar u HDZ-u od HDZ-a ostalo samo ime, Sanaderova je i Žužulova velika nevolja u tome što ne mogu uvjeriti dovoljan broj medija i novinara kako su i oni jednako


(ako ne i veći) 'komunjare' i liberali kao Račan, Pusićka, Čačić... A tako se trude!

Slične tekstove objavljuje i današnji Fokus. Tako Ivan Kordić piše u broju od 12. studenoga 2004.:

A zastrašujuća je činjenica da je i vrh hrvatske vlasti toliko prostituiran da pokorno i bez razmišljanja daje sve što od njega zatraže i najbeznačajniji međunarodni činovnici. Izvršava sva naređenja iz Haaga, Bruxellesa, Washingtona i Beograda. Pa skandal s transkriptima očito je samo vršak sante leda (...) Pa zar onda ne bi bilo poštenije za ministra pravosuđa postaviti S. Štrbca? Da svi znamo na čemu smo. No posebno je zastrašujuća činjenica da je elita sa svojim medijima uspjela uvjeriti mnoge hrvatske građane kako je sve to tako i da tako mora biti. Da svi moramo biti slijepi kod vlastitih očiju, nijemi kod vlastitoga jezika i bezumni kod vlastitoga uma. I da razaranje Hrvatske treba nastaviti. S Mesićem ili s nekim njemu sličnim.

Da, možda sam pogriješio što sam politiku današnjeg HDZ-a napadao na drugim mjestima, a ne u njihovom Fokusu. Kao da nisam. Pa hvalio sam Tuđmana. A to je isto!

Novo Hrvatsko slovo, 3. prosinca 2004.


PISMO HRVATSKOM UZNIKU

Nakon skandalozne političke presude Haškoga suda protiv hrvatskog naroda u BiH

HAŠKI SUD OSUDIO JE DARIJA KORDIĆA JER JE "KRIV" ZA OPSTANAK HRVATA

U BOSNI I HERCEGOVINI

Dragi brate Dario,

Poštovana obitelj Kordić,

I ove godine je došla Tvoja čestitka koja je moju obitelj i mene puno obradovala:

Den Haag, Došašće 2004. god.

Na dobro vam došao Božić i Sveto porođenje ISUSOVO!

Neprestance kličući GLORIA našem STVORITELJU i SPASITELJU, iz srca i duše vam želim obilje Božje milosti, ljubavi, nade, zdravlja, nadahnuća, KRISTOVOG svjetla, spokoja i veselja u mladom 2005. ljetu Gospodnjem!

Velika HVALA za svu vašu darovanu ljubav, produhovljeno književno blago i vrijedne novčane poklone kojima doista razveseliste, osnažiste i okrijepiste moju obitelj i mene!

Voli vas i ljubi uvijek vaš brat

Dario Kordić

Što bih mogao ljepše napisati u svojoj čestitki nego uzvratiti i Tebi i Tvojoj obitelji ove iste prelijepe riječi koje si nam napisao. Riječi kojima doista jesi okrijepio i osnažio i moju obitelj i mene, a vjerujem i sve one kojima si slične čestitke poslao i ove, kao i prethodnih godina. A to nam doista treba. S velikom nadom čekali smo izricanje presude Tebi. Ni sam, kao ni mnogi u Hrvatskoj nismo mogli spavati tu noć kada smo je čuli!


Nada umire posljednja

Kada su me za Dnevni list u Mostaru 23. listopada 2004. pitali: "Što očekujete od procesa protiv Darija Kordića?" počeo sam svoj odgovor riječima: "Što možemo očekivati kada znamo da se radi o političkom sudu." To nije tiskano u Dnevnom listu, ali jest u Novom Hrvatskom slovu 3. prosinca 2004., gdje se vidi da iz dotadašnjeg ponašanja tog suda nisam očekivao ništa dobroga. Ali, opet sam se nadao. Nada umire posljednja.

Doista živimo u jednom bordelu

Upravo u zadnje vrijeme taj "sud" i oni, čiju politiku provode, razobličuju se do kraja. Prvo je pojačan pritisak na generala Gotovinu i to u vrijeme kada je očito da je optužen na osnovu transkripata koji su krivotvoreni i poslani iz Ureda predsjednika Mesića! To pokazuje da naslov moje knjige Sramotan sud u Haagu ne samo da je dobro pogođen, već pokazuje da se mora proširiti i na one koji vladaju ovim svijetom. Doista, živimo u svojevrsnom bordelu, kako sam u jednom tekstu nazvao sud u Haagu.

Svijet je takav kakav je, ali strašno je vidjeti da hrvatska vlast ne samo nije pokušala slijediti ono što im je, u vrijeme kada je optužen Gotovina, poručio biskup Jezerinac, a to je da bi Hrvatska "jasnim načelima, stavovima i porukom, pa i uz cijenu žrtve, mogla pomoći i tzv. velikima ovog svijeta da njihova sudišta ne budu sramota civiliziranog svijeta", već je ta optužnica napravljena zahvaljujući dokumentu krivotvorenom od te iste hrvatske vlasti. Sjetimo se da je i general Norac osuđen iako je glavni "dokazni" materijal bila krivotvorena kazeta. Također su je krivotvorili ljudi iz vlasti. Ni do dana današnjega nije pokrenut postupak da se utvrdi tko je krivotvoritelj!

Kordić – jedan od najzaslužnijih za opstojnost Hrvata u BiH

Nedavno sam u Koprivnici predstavio knjigu dr. Milana Vukovića Dr. Franjo Tuđman u sudskim dosjeima /11. siječnja 1972. – 10. lipnja 1990./. Tada sam rekao i ovo: "Komunistički politički sudovi nisu stvar prošlosti. Još gore se događa danas u tzv. civiliziranom svijetu. Sud u Haagu je nešto najsramotnije što je taj


svijet stvorio. To potvrđuje i najnovija potvrda presude Dariju Kordiću, čovjeku koji je jedan od najzaslužnijih za opstojnost Hrvata u BiH. Kordiću je prvostupanjska presuda djelomice preinačena – ukinute su presude za progon, napade na civile i civilne objekte, ubojstva, pritvaranja te razaranje i pljačku civilnih objekata, za napade na Bošnjake počinjene u Novom Travniku 1992., u Busovači 1993., te selima Večeriski, Šantićima, Rotilju, Tulici i Svinjarevu 1993. – ali je kazna ostala ista. Drugim riječima dan je naglasak na političkom dijelu presude, što je svojevrsno priznanje samog suda da je on politički sud. 'Punih sam sedam godina angažiran na ovom predmetu, ali činjenice na temelju kojih je Dario Kordić kao političar proglašen krivim za zločine u srednjoj Bosni, ja ovdje jednostavno – ne vidim', kazao je Vjesniku Kordićev branitelj Mitko Naumovski. I ne može ih vidjeti kada je nedavno američki vojni povjesničar Charles R. Shrader (vojnu povijest je predavao na vojnoj akademiji West Point), autor knjige Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, dokazao da se radilo o agresiji Muslimana na Hrvate, a poznato je da su Hrvati bili u okruženju i deset puta slabiji od agresora. Shrader je u Večernjem listu, 10. travnja 2004. odgovorno tvrdio kako Kordić nije kriv i pita se koliko daleko mogu ići zle namjere i insinuacije tužiteljstva u Haagu. Presuda Kordiću je i odgovor na to njegovo pitanje. Sam sud konstatira kako je razlog za ovako drastičnu presudu što se radilo o agresiji Hrvatske na BiH. Doista, strašna "agresija" u kojoj se Hrvati bore u području u kome su oduvijek živjeli okruženi s deset puta jačim neprijateljem. Jedini logičan zaključak je da sud u Haagu osuđuje Kordića jer ga smatra najkrivljim što su Hrvati uopće opstali na tim prostorima. Dakle, zato što nije uspjelo njihovo etničko čišćenje. Time sud u Haagu još jednom potvrđuje umiješanost svjetskih moćnika u zločine nad Hrvatima – ovaj put nad Hrvatima u BiH. Sud u Haagu im treba da promijene povijest, da njihova prljava uloga u sudjelovanju u tom zločinu bude izbrisana iz nje! Treba li uopće spomenuti stravičnu istinu da im je u toj lažnoj optužnici Hrvatske kao agresora na BiH glavni argument to što je današnji hrvatski predsjednik svojevremeno kao svjedok optužbe u procesu protiv generala Blaškića svjedočio u prilog toj lažnoj optužbi Hrvatske. Optužbi,


koja se potom provlači kroz sve optužnice Hrvata iz BiH. A da i ne spomenemo da im u tom cilju falsificiranja povijesti služe i lažni transkripti današnjeg hrvatskog predsjednika!

"Bog mi je stavio lance, a današnja Hrvatska zategla omču oko vrata"

Ali sve19 to što pokušavam reći, vidim da Ti prelijepo kažeš u samo jednoj rečenici (Hrvatski list od 23. prosinca 2004.): "Bog mi je stavio lance, a današnja Hrvatska zategla omču oko vrata.".

Dragi brate Dario, sigurno ti je strašno vidjeti da danas mnogima u Hrvatskoj ne znači puno to što imaju takvog predsjednika, pa su i pored toga spremni glasovati za njega. Ne znači im ništa što na svojoj duši ima i ovih 25 godina zatvora dosuđenih Tebi. Nadaju se mrvicama s trpeze svjetskih moćnika, koji će im debelo naplatiti te mrvice. Ima li cijene ponos ovoga naroda koji im prodaju i svojom ravnodušnošću nad stravičnom kaznom koja je Tebi dosuđena? Zamisle li se ponekad nad Tvojim riječima koje si izrekao nakon presude? Ponovimo ih i ovdje:

"S ljubavlju i ponosom nastavljam nositi ovaj maleni križ prikazujući ga rođenom Isusu Kristu za dobro i boljitak svome najmilijem hrvatskom narodu." Zaslužujemo li mi ovoliku Tvoju ljubav? Mnogi bi u Hrvatskoj željeli biti na Tvome mjestu. Mnogi bi voljeli umjesto Tebe nositi taj "maleni križ". Ali, bismo li uspjeli biti tako postojani u svome uvjerenju, hrabrosti i ljubavi kao što si Ti? Jasno je da je dragi Bog znao što čini kada je odabrao baš Tebe. Hvala mu na tome. Mi se možemo samo ponositi da među nama Hrvatima ima i takvih kao što si Ti. Kao što su bili i dr. Tuđman i Gojko Šušak.

19 Dio čestitke odavde do kraja objavljen je u Hrvatskom listu od 30. prosinca 2004. pod naslovom Dragi brate Dario, potreseni smo Tvojom presudom, ali i ponosni jer si pokazao svjetskim moćnicima ponos i dostojanstvo!


Dario nije želio optužiti Tuđmana i Šuška

Moram priznati da me nisu iznenadile Venerine riječi o pokušaju suda da lažno optužiš njih dvojicu (Hrvatski list od 23. prosinca 2004.): Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugoga optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, 'da sljedećih deset godina mogu samog sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji'.

Neće nam izbrisati iz sjećanja ni Tuđmana, ni Šuška, ni tebe, Dario!

Nedavno sam na promociji knjige Tuđmanove tri sekunde, koju sam napisao zajedno s akademikom Dubravkom Jelčićem, rekao: "Znamo kako (..) prolaze i obitelj Tuđman, i hrvatski branitelji, generali. Meni se čini da je najstrašnije, čak strašnije i od zločina zvanog "Haag" to što se čini s ratnim ministrom obrane, s Gojkom Šuškom. Žele ga izbrisati iz naših sjećanja. Kad izbrišu njega, moći će izbrisati i Tuđmana i hrvatsku državu, a time i svaku pomisao na slobodu hrvatskog naroda!" A uvjeren sam da neće uspjeti u tome. Neće izbrisati iz naših sjećanja ni Šuška, ni Tuđmana. A ni Tebe!

Oprostiti nam i poneku našu slabost

Moraš nam i oprostiti poneku našu slabost. Pa i zbog one neprospavane noći kada smo čuli presudu Tebi. I na nas se mogu primijeniti Venerine riječi: Ako je jučer moj muž bio stijena, ja se tako nisam osjećala. To je bio najteži trenutak u mom životu jer tu su u mojim suzama bile i suze naše djece, suze Darijevih sestara te naših vjernih prijatelja koji su mi cijelo vrijeme bili potpora. Tuga i mrak su mi obuhvatili dušu, ali i vjeru, nadu i ljubav svih koji su bili ovih dana uz nas, koji su mi s različitih strana svijeta slali SMS


poruke i brzojave, te potpora onih koji su u molitvi bili s nama, znak da i u boli mnogi ljudi sudjeluju s našom obitelji. Zato se zahvaljujem svim tim Šimunima koji su mu poručili da ne poklekne pod tim teškim križem koga će s radošću nastaviti nositi za svoju obitelj i svoj narod. Naš sin Vladimir te Darijev brat Davor, koji su bili nazočni tim teškim trenucima, shvatili su koliko im je otac i brat velik čovjek jer nije prihvatio nikakve nagodbe, nije htio izaći prokazujući i izdajući druge, već je hrabro uzeo i njihove križeve. Naša djeca, Vladimir, Marija i Elizabeta, moći će s ponosom i bez srama reći da im je tata Dario Kordić.

Dario, hvala Ti

Dragi brate Dario! Pokazao si svjetskim moćnicima da postoji još Hrvata koji imaju svoj ponos i dostojanstvo. Dok ima takvih, njima je jasno da neće uspjeti u rashrvaćivanju Hrvatske! Uz Tvoje riječi i nama u Domovini i diljem svijeta, kojima ponos još nešto znači, lakše je živjeti. Zato oni nisu Tebe osudili. Samo su te stavili uz bok Tuđmanu i Šušku. A za tako nešto sigurno je svaka žrtva premalena. Pa i Tvoje mučeništvo, koje Ti ne doživljavaš tako, nama je samo na ponos i divljenje.

Voli Te i ljubi uvijek Tvoj brat

Akademik Josip Pečarić

s obitelji

Zagreb, 24.12.2004.

Novo Hrvatsko slovo, 7. siječnja 2005. Dio ovog teksta objavljen je u Hrvatskom listu od 30. prosinca 2004. pod naslovom Dragi brate Dario, potreseni smo Tvojom presudom, ali i ponosni jer si pokazao svjetskim moćnicima ponos i dostojanstvo!


HVIDRA: ISTINA O DOMOVINSKOM RATU

1. OTVORENA KONVENCIJA ZAJEDNICE UDRUGA HRVATSKIH RATNIH VOJNIH INVALIDA IZ DOMOVINSKOG RATA BOSANSKO-POSAVSKE ŽUPANIJE

Zahvaljujem organizatorima što su mi omogućili sudjelovanje na ovoj otvorenoj konvenciji zajednice udruga hrvatskih ratnih vojnih invalida iz Domovinskog rata Bosansko-posavske županije. Na prvoj takvoj konvenciji održanoj u Zadru, koju su organizirale Hvidra Zadarske i Splitsko-dalmatinske županije, zaključeno je (Hrvatski list od 3. ožujka 2005.) i sljedeće: Od hrvatske vlasti, između ostaloga, traži se da se generalu Anti Gotovini, kojemu voljom hrvatske vlasti nije omogućen razgovor s haškim istražiteljima, omogući u najkraćem roku davanje iskaza sudu, ali nakon što sud povuče optužnicu utemeljenu na falsificiranim dokumentima i lažnim svjedočenjima, kako bi se napokon utvrdila istina o Domovinskom ratu.

Čini mi se da treba nešto reći o vlasti koja je trebala, a nije omogućila generalu taj razgovor, zbog toga što je dobro poznato kako je današnji hrvatski predsjednik prije dvije godine izjavio da je za sudbinu generala Gotovine kriv HDZ i Tuđman osobno jer mu, eto, 1998. godine nisu dopustili dokazati svoju nevinost. Odmah mu se pridružio tadašnji oporbenjak, a današnji predsjednik Vlade, Ivo Sanader, tvrdnjom kako za to, što nije omogućeno Gotovini da dokaže svoju nevinost 1998. Godine, nije kriv HDZ, nego oni koji su tada bili oko Tuđmana, a koji su danas napustili HDZ. Zato je već tada postalo očito da se ni politika buduće Sanaderove vlade neće razlikovati od tadašnje vlasti pa sam u Fokusu od 18. srpnja 2003. to prokomentirao u članku Ima li razlike između Sanadera i Mesića? Odgovor na taj upit dan je već u podnaslovu: Mesić je uzor Sanaderu!

Dolazak HDZ-a na vlast i ponašanje današnje Sanaderove vlade pokazuje koliko sam bio, nažalost, u pravu. Nije se ni moglo očekivati ništa drugo jer su i Mesićeva i Sanaderova tvrdnja pokazale kako oni ne poštuju državu kojoj su na čelu i kako su im


od nje važniji zahtjevi svjetskih moćnika. Njihove tvrdnje su i izuzetno nepoštene prema generalu Gotovini.

Naime, u to vrijeme je vrijedila odluka Hrvatskog državnog sabora da sud u Haagu nije nadležan nad operacijama Bljesak i Oluja i sporilo se o tome sa samim sudom. Dakle, tadašnja hrvatska Vlada nije mogla ne poštivati odluku Sabora omogućivši Gotovini razgovor s haškim istražiteljima. Tvrdnja Mesića i Sanadera da je to trebalo učiniti pokazuje njihovo slugansko uvjerenje da su zahtjevi svjetskih moćnika iznad hrvatskih. Sanader je 1998. godine bio u tadašnjoj vlasti visoko pozicioniran. Važno je spomenuti da je očito kako međunarodni sud, koji u to vrijeme ne podiže optužnicu protiv Miloševića a zanima se za Gotovinu, ne može imati dobre namjere u smislu utvrđivanja povijesne istine.

Razgovor s Haškim sudom mogao je general Gotovina ostvariti kao pojedinac. Ali general je tada bio visokopozicioniran časnik Hrvatske vojske. Pa zar bi on učinio išta oprečno zakonima zemlje koju je stvarao i koju je u tom trenutku djelatno branio? Oni koji misle da bi uradili takvo što, pokazuju ponovo samo svoj sluganski mentalitet. A taj mentalitet je tako daleko od mentaliteta našeg generala. To je on cijelim svojim životom pokazao, pa čak i onim dijelom u kojem ga nazivaju francuskim kriminalcem jer je osuđen u političkom procesu u Francuskoj zato što je sudjelovao u otkrivanju nečasne Mitteranove trgovine oružjem.

Prof. Zvonimir Šeparović je u nedavnoj emisiji HTV-a Otvoreno rekao da je neposredno prije parlamentarnih izbora 3. siječnja 2000. imao sastanak s predsjednicom suda u Haagu, koja je tom prilikom pristala da taj sud, na pisani zahtjev RH, odluči o pitanju osporavanih ovlasti. Istaknuo je i to da je odmah poslije toga HDZ izgubio izbore, da nova koalicijska vlast nije postupila sukladno postignutom dogovoru i nije uputila sudu pisani zahtjev, već je četiri mjeseca poslije priznala ovlasti suda i za vojno-redarstvene akcije (vidjeti Hrvatsko slovo od 11. ožujka 2005.). Dakle, poništila je prethodnu odluku Sabora ili pod pritiskom svjetskih moćnika ili u svojoj služanjskoj podložnosti da udovolji tim moćnicima.


Bilo kako bilo, kada je to već učinila, upravo je ona ta koja je trebala omogućiti razgovor generala Gotovine s haškim istražiteljima. Tada je, dakle, vrijedila odluka Sabora koja priznaje nadležnost Haškog suda i za vojno-redarstvene akcije, a i general Gotovina je bio aktivni časnik HV-a koji bi tada poštivao odluku vlasti i odazvao se takvom pozivu. Umjesto toga Mesić ga je umirovio i tako omogućio našem generalu da može činiti ono za što zna da je u interesu države za čije postojanje je jedan od najzaslužnijih ljudi. Mnogo zaslužniji i od Mesića i od Sanadera!

Zašto to nisu učinili jasno je: stigla je optužnica koja je – kako reče sama Carla del Ponte – tadašnjoj vlasti politički odgovarala. Dakle, optužnica u kojoj je Republika Hrvatska agresor na izmišljenu državu Republiku Srpsku Krajinu.

U novoj optužnici se optužuje Gotovina, s tadašnjom vlasti, za zločinački pothvat. Zločinački pothvat je po međunarodnom pravu oslobađanje vlastitog okupiranog područja. Što je i Vijeće sigurnosti UN-a u dvije svoje rezolucije i potvrdilo. A glavni "dokaz" im je transkript koji je krivotvoren u Uredu (sadašnjeg) predsjednika i takav poslan sudu u Haagu. To ne čudi kada znamo da je Mesić bio i tajni svjedok u procesu Blaškić te je na osnovu njegova lažnog svjedočenja Hrvatska optužena za agresiju na BiH, i dalje potvrđena presuda Dariju Kordiću od 25 godina iako mu ništa nije dokazano, osim da je bio predsjednik HDZ-a BiH.

Time je sud u Haagu poslao poruku Gotovini. Ne moramo ti ništa dokazati, koristit ćemo falsificirane dokumente i osudit ćemo te na koliko god hoćemo. Malo, ako pristane optužiti oca hrvatske države, dr. Franju Tuđmana, i velikog ministra obrane Gojka Šuška, što mu je – kako ovih dana doznajemo i nuđeno, a puno ako na to ne pristane, kao što se i dogodilo Dariju Kordiću.

A mi smo ponosni što je Gotovinin odgovor isti onom Darija Kordića. Naime, Darijeva supruga Venera o tome kaže (Hrvatski list od 23. prosinca 2004.): Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je


uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugoga optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, 'da sljedećih deset godina mogu samog sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji'.

Dakle, i Gotovina i Kordić, jednako kao što je to prije pola stoljeća učinio kardinal Stepinac, odbacili su ponuđenu izdaju za spas vlastite glave. Zato i ne čudi što je Gotovini poručio upravo karizmatični svećenik Zlatko sudac: "Dragi prijatelju, neka te Bog čuva i nikad se nemoj predati!" Oni koji se ograđuju od ove izjave, ograđuju se od Stepinca, ograđuju se od ponosa, časti i dostojanstva hrvatskog naroda!

Slavonski Brod, 12. ožujka 2005.


2. TRIBINA U ZAGREBU

Govoriti danas o istini o Domovinskom ratu i generalu Gotovini nije tako lako jer govoriti o istini znači govoriti o zločinu i sramoti. Zločinu i sramoti svjetskih velesila, UN-a i hrvatskih post-tuđmanovskih vladajućih elita.

Sramotna uloga svjetskih velesila započela je kada je James Baker u Beogradu dao "zeleno svjetlo" Miloševiću. Dakle, ne možemo govoriti da su veliki pogriješili jer nisu spriječili agresiju. Oni su je inicirali!

Sramota i zločin UN-a započela je famoznim embargom na uvoz oružja kojim je zapravo napadnutoj i nenaoružanoj Hrvatskoj oduzeto pravo na samoobranu. Da je to tako, potvrđuje nam samo Vijeće sigurnosti UN-a kada svojom rezolucijom uvodi sankcije Jugoslaviji i Srbiji upravo zbog agresije na Hrvatsku i BiH. Dakle, sami definiraju Jugoslaviju i Srbiju kao agresora, a Hrvatsku i BiH kao žrtve. Žrtve kojima su uskratili oružje za obranu!

Ta politika nastavlja se kroz priču o sramotnom sudu u Haagu. Već u statutu suda nije kao zločin naveden onaj najvažniji – zločin protiv mira, tj. zločin agresije. I to pokazuje da suda u Haagu ne bi ni bilo da je Milošević izvršio od Bakera dobivenu zadaću: ''Jugoslavija se mora sačuvati na bilo koji način''. Inače, ministar obrane, Gojko Šušak, odmah upozorio je da će taj sud suditi onim Hrvatima koji su sačuvali hrvatske enklave u srednjoj Bosni. Vidimo koliko je bio u pravu. Dariju Kordiću je potvrđena kazna od 25 godina robije, očito jedino iz toga razloga. Dokazali su mu jedino da je bio predsjednik HDZ-a BiH. Kao što je bio i Ante Jelavić koji je već više od godine dana u zatvoru. Njemu su još dokazali i da je "navodno bliski suradnik katoličkog biskupa u Mostaru". A i Dragan Čović je na redu! Zar takvo ponašanje svjetskih moćnika nije sramota i zločin?

Nisu se zadržali samo na tome što je predvidio veliki ministar Šušak. Godine 1997. – 1998., dakle u vrijeme kada ih ne zanima Slobodan Milošević, sud u Haagu želi razgovarati s generalom Gotovinom kao okrivljenikom za ratni zločin. Dakle, poslije oduzimanja prava na samoobranu, oduzima se hrvatskoj državi ono što joj je po međunarodnom pravu pravo i obaveza – vraćanje pod


svoju jurisdikciju okupiranih područja svoje države. I ne samo to. Jasno joj se time stavlja do znanja da tom sudu nije zločinac agresor, već je to žrtva. Zato što se obranila!

Tuđman postupa onako kako dolikuje velikom državniku, koji je već očitao lekciju Haškom sudu kada je dobio spor oko ministra Šuška. Tihomir Dujmović u Glasu Slavonije od 4. srpnja 2003. piše:

Vlada tada traži odgovor od Vijeća sigurnosti da ono odgovori može li sud koji je osnovalo Vijeće sigurnosti procesuirati vojne akcije koje je isto to Vijeće sigurnosti u dvije svoje rezolucije oglasilo legitimnima, dozvoljenima i oslobodilačkima. Drugim riječima, može li se dogoditi presedan da jedna oslobodilačka akcija i njezina oslobodilačka vojska odgovaraju, nota bene, za oslobađanje okupiranog dijela svoje zemlje! Da je upit bio razložan, svjedoči činjenica što Vijeće sigurnosti nikada nije odgovorilo hrvatskoj Vladi i sukladno tome u vrijeme Tuđmanove vlasti ni jedan hrvatski general nije bio procesuiran.

Znamo i da je Sabor proglasio sud u Haagu nenadležnim nad vojno-redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja, i pokrenuo postupak pred tim istim sudom da ospori zahtjev tužiteljstva. Prof. Zvonimir Šeparović je u nedavnoj tv-emisiji Otvoreno rekao da je neposredno prije parlamentarnih izbora 3. siječnja 2000. imao sastanak s predsjednicom suda u Haagu, koja je tom prilikom pristala da taj sud, na pisani zahtjev RH, odluči o pitanju osporavanih ovlasti. Istaknuo je i to da je odmah poslije toga HDZ izgubio izbore, da nova koalicijska vlast nije postupila sukladno postignutom dogovoru i nije uputila sudu pisani zahtjev, već je četiri mjeseca poslije priznala ovlasti suda i za vojno-redarstvene akcije. Tako ni Vijeće sigurnosti ni sam sud, nisu morali odgovarati na pravedne zahtjeve hrvatskih vlasti iz Tuđmanova vremena. Zar upravo zbog toga svjetski moćnici nisu bili izdašni u pomoći pri instaliranju trećejanuarskih vlasti?

Od tada do danas imamo samo jednu politiku hrvatske vlasti: sudjelovanje u takvoj sramotnoj politici svjetskih moćnika. U optužnici protiv generala Gotovine izmišlja se država Republika


Srpska Krajina pa je Republika Hrvatska, inače članica UN-a, agresor na tu državu.

Ta optužnica, po riječima Carle del Ponte, politički odgovara tadašnjoj vlasti. Istina, Račan piše nekakvo pismo u kome se ograđuje od nekih konstatacija u optužnici, međutim cijelo ponašanje tadašnje vlasti upućuju da je to čisto formalno protivljenje. Uostalom, poznato je da je Predsjednik države do tada "dilao" transkripte Haagu. Iako je u procesu oko ministra Šuška, sam sud konstatirao da ne mogu tražiti na stotine tajnih dokumenata, Mesić ih je poslao na tisuće. Osim toga, po Hrvatskom listu, iz njegova Ureda je, dvadesetak dana poslije velikog prosvjeda u Splitu "Svi smo mi Mirko Norac", dakle prije nego što su dobili optužnicu protiv Gotovine, poslan i falsificirani transkript brijunskog sastanka uoči Oluje.

Knjiga Nenada Ivankovića Mesiću i Račane, zašto tako? – slučaj Gotovina – Bobetko daje i odgovor zašto su to činili. Ivanković opisuje tadašnji posjet Zagrebu američkog veleposlanika za pitanja ratnih zločina Pierrea Richarda Prospera (str. 67):

U razgovoru je dao znati da je njegova Vlada zainteresirana da se slučaj Gotovina riješi na optimalan način, vodeći pritom računa i o američkim interesima. Hrvatska strana, kako kazuju indiskrecije, na to je prilično burno reagirala, istaknuvši kako bi eventualno Gotovinino oslobađanje dovelo do toga da bi desnica promarširala Zagrebom, jer je on trenutno jedini čovjek koji bi sve te snage mogao okupiti pod jedan kišobran. I jasno da bi Vlada tada pala. Da, doista: general Gotovina jest jedini čovjek koji bi sve te snage mogao okupiti pod jednim kišobranom!

Zato je izmišljena priča kako je krivnja na Tuđmanu i njegovom HDZ-u zato što nije još 1998. omogućio razgovor sa sudom u Haagu. Tuđman im je očito kriv zato što još tada nije priznao krivnju za dobiveni rat. Ta priča je uvreda i generalu Gotovini. Pa zar bi ikoji djelatni časnik postupio drukčije? Naravno, tom pričom se želi skrenuti pažnja s činjenice da su prepuštanjem nadležnosti nad vojno-redarstvenim akcijama radili protiv interesa ove zemlje; da su time izravno sudjelovali u zločinu


nad njom, rugajući nam se tvrdnjom da se time brani Domovinski rat.

A lažni brijunski transkripti su posebna priča. Inkriminirajuća je navodna Tuđmanova rečenica kako "na nekoliko pravaca treba nanijeti takve udarce da Srbi praktički nestanu, a ono što nismo zahvatili da se ne mogu oporaviti, nego da moraju kapitulirati u idućih nekoliko dana". Doista priglupo, jer bi po njoj Carla del Ponte mogla svakog trenera sportske momčadi, koji slične riječi izgovori uoči susreta s nekim srpskim timom, optužiti za ratni zločin. Doista, koliko mora biti priglup onaj koji Tuđmanove riječi o kapitulaciji može povezati s cijelim narodom, a ne s vojskom? Osim, ako tužiteljstvo ne želi reći kako su svi Srbi iz tzv. Krajine bili i njihova vojska.

Kada je pala sramotna prva optužnica, Carli del Ponte ostalo je jedino da na osnovu priglupo lažiranih transkripata podigne novu optužnicu protiv generala Gotovine u kojoj je hrvatski državni vrh zbog oslobađanja i po Vijeću sigurnosti proglašenih okupiranih područja svoje domovine optužen za – zločinački pothvat! Po toj optužnici su i Predsjednik države i svi oni koji su uključeni u takvu formulaciju optuženi za ono što po Ustavu svoje države moraju učiniti. Svu bijedu i mizeriju današnji svjetski moćnici pokazali su upravo time što podržavaju takve priglupe optužnice. Postupci zasnovani na takvoj optužnici znače i njihovu sramotu i izravno sudjelovanje u zločinu.

A i svi oni u Hrvatskoj koji podržavaju, dapače smatraju da treba postupiti po tim optužnicama, krše i Ustav i međunarodne zakone. Može li netko odgovarati zato što provodi i jedno i drugo? Zar prvo ne bi trebalo promijeniti i usuglasiti i Ustav RH i međunarodne zakone koji propisuju suprotno ponašanje državnih čelnika? Pa ne može se samo jednoj državi uskratiti pravo oslobađanja okupiranih dijelova vlastita teritorija!

I onda nas još uvjeravaju kako general Gotovina nije domoljub jer ne želi braniti istinu o Domovinskom ratu u Haagu. Ne govore li oni time o svom domoljublju? Zar oni ne bi trebali, tj. zar im nije dužnost braniti tu istinu?


A to je, uostalom, bila dužnost Vijeća sigurnosti. Zato je i prijedlog s otvorene konvencije zajednice udruga hrvatskih ratnih vojnih invalida iz Domovinskog rata Bosansko-posavske županije da treba raspraviti o Domovinskom ratu pred Vijećem sigurnosti, ustvari zahtjev da Vijeće učini ono što je propustilo učiniti kada nije odgovorilo na pismo koje mu je Hrvatska vlada poslala još daleke 1998. godine! Naravno, haško tužiteljstvo može napisati i priglupu optužnicu. Svjetski moćnici provode interese svojih država, pa mogu raditi što hoće. Najgore je u svemu tome ponašanje hrvatske vlasti. Umjesto provođenja Ustava, oni žele "identificirati, otkriti, uhititi i transferirati" generala Gotovinu. Zato mi dozvolite da i vas upitam isto što sam pitao naše Brođane: Ima li razlike između Sanadera i Mesića? Ustvari, to pitanje je naslov moga članka o generalu Gotovini, objavljenog u Fokusu od 18. srpnja 2003. Odgovor na taj upit dan je već u podnaslovu: Mesić je uzor Sanaderu!

Strašna je i spoznaja da je i Gotovini, kao i Kordiću, nuđena ista nečasna nagodba. Venera Kordić o tome kaže (Hrvatski list od 23. prosinca 2004.) da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugoga optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, 'da sljedećih deset godina mogu samog sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji'.

I mi se ponosimo i generalom Gotovinom i Dariom Kordićem. Zato ću ponoviti ono što sam rekao u Slavonskom Brodu. "Gotovina i Kordić, jednako kao što je to prije pola stoljeća učinio kardinal Stepinac, odbacili su ponuđenu izdaju za spas vlastite glave. Zato i ne čudi što je Gotovini poručio upravo karizmatični svećenik Zlatko Sudac: 'Dragi prijatelju, neka te Bog čuva i nikad se nemoj predati!' Oni koji se ograđuju od ove izjave ograđuju se


od Stepinca, ograđuju se od ponosa, časti i dostojanstva hrvatskog naroda!"

U petak smo se oprostili od Svetog Oca koji je tako silno volio svoj poljski narod. A ponosni smo što je volio i naš narod! U svojoj knjizi Sjećanje i identitet papa s velikim žarom piše o svome domoljublju, naciji, domovini. Marko Jurič nas u Hrvatskom listu od 7. travnja 2005. upozorava da kada govori o integraciji u EU, papa govori o nacionalnom ponosu koji se ne može i ne smije zaobići prilikom ulaska u Europu. I papa, kao i hrvatski i francuski vojni biskupi, i ne samo oni, govorili su o tome da Hrvatska ima vrijednosti kojih nema Europa i da Hrvatska treba pomoći toj i takvoj Europi. Prva poruka Svetog Oca u Dubrovniku bila je ona o vrijednosti slobode! Je li zato ponos hrvatskih ljudi stalno na udaru svjetskih moćnika? Žele li zato Hrvatsku do kraja poniziti? Je li teško odgovoriti na pitanje: Zašto im treba ponižena, a ne ponosna Hrvatska? Ponosnoj Hrvatskoj ne mogu nametnuti izokrenutu sliku o Domovinskom ratu kojom žele opravdati svoje sudjelovanje u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku!

Devedesetpostotna podrška koju i danas uživa general Gotovina u hrvatskom narodu pokazuje koliko su, na njihovu žalost, trećesijećanjske vlasti bile u pravu. I danas je general Gotovina jedini koji sve te snage "može okupiti pod jedan kišobran", sve te snage kojima je do ponosa, dostojanstva ove države. Koji je vole! Ustvari, takva podrška pokazuje da ih on danas i okuplja. Lažima, nepravdom i zločinom koji se nad njim vrši učinili su ga hrvatskim pravednikom. Tolika podrška naroda, unatoč svoj silini medijskih objeda i objeda post-tuđmanovskih vlasti, pokazuje da je general Gotovina danas onaj svjetionik koji ne dozvoljava svom narodu da zaboravi na svoj nacionalni ponos!

13. travnja 2005.


NE SVJEDOČI LAŽNO NA BLIŽNJEGA SVOGA!

Katoličku crkvu svakog dana napadaju jurišnici današnjih svjetskih moćnika. Vjerovali ili ne, i najnovije haške optužnice protiv hrvatskih novinara jesu napad na kršćanstvo, tj. na Božju zapovijed: "Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!" Kako to? Pa u osnovi tih optužbi stoji obrana prava na uporabu laži tužiteljstva u Haagu!

Glavni urednik Hrvatskog lista Ivica Marijačić i bivši šef SIS-a general Markica Rebić optuženi su za objavljivanje tajnog dokumenta "koji raskrinkava laž i zavjeru Carle del Ponte protiv Hrvatske" kako stoji na naslovnici Hrvatskog lista od 18. studenoga 2004".

I doista, sadržaj tog dokumenta – bez navođenja imena tajnog svjedoka – bio je već objavljen u Washington Postu prije četiri ili pet godina. Dakle, nema dvojbe da je Carla del Ponte svjesno koristila neistine kada je pred vijećem NATO-a početkom 2004. godine optužila Hrvatsku za "nesuradnju" istaknuvši i slučaj haškog optuženika Miroslava Brale – Cicka, Hrvata iz srednje Bosne optuženog za ratne zločine počinjene na tom prostoru. Naime, dokument se odnosi na svjedočenje Nizozemca Johanesa van Kuijka, koji je 1997. godine bio zapovjednik baze nizozemskog bataljuna u Vitezu, a 1. i 2. kolovoza 1997. godine je tajno svjedočio u Haagu. U svom iskazu Kuijk je priznao da mu se Bralo htio predati, ali ga je on pustio.

Ali "laž" kao bitna odrednica suda u Haagu nije se zaustavila samo na Carli del Ponte. Naime, Ivica Marijačić je o tome pisao u Hrvatskom listu 11. studenoga 2004. Tom prigodom razgovarali su s Florance Hartmann, glasnogovornicom haškog tužiteljstva, koja im je tvrdila da "informacija po kojoj se Cicko 1997. godine u Vitezu susreo s nizozemskim časnikom SFOR-a, Johanesom Van Kuijkom, nije točna".

U istom broju Hrvatskog lista Markica Rebić konstatira kako je ona "potpuno neinformirana ili glatko laže" i pozvao je hrvatsku vlast da iz svoje arhive objavi dokaze o tome. Rebić i navodi o kojim dokazima se radi!


U sljedećem broju, kada hrvatska vlast nije objelodanila dokumente koji bi pokazali kako se iz Haaga svjesno i lažno okrivljuje Hrvatska i sam Rebić. Hrvatski list objavljuje dokument koji jasno razotkriva tu prljavu i sramotnu politiku haškog tužiteljstva! Tom prilikom sam Rebić kaže: Radi se o zaštićenim dokumentima i svjestan sam mogućih posljedica njihova iznošenja u javnost. (...) Objavljujući ove dokumente, želim pomoći sebi otklanjajući zablude tužiteljstva da sam sudjelovao u skrivanju Cicka Brale, ali i Republici Hrvatskoj koja je bez ikakva temelja optužena ili učinjena odgovornom u slučaju 'Bralo'. Objavljujem ih, naravno, i zbog pravde same. Očito je, dakle, da je tužiteljstvo optužilo i Marijačića i Rebića zato što su oni pokazali hrvatskoj javnosti – i ne samo njoj – kako se oni služe lažima. Sada ostaje da nas svjetski moćnici uvjere da im nije cilj novi svjetski poredak bez Božjih zapovjedi kao osnove morala. Nisu na vrijeme reagirali kada je Hrvatski list pokazao kako olako i Carla del Ponte i Florance Hartmann neistinama optužuju i Hrvate i Hrvatsku, a koriste instituciju koju je stvorio UN, u pokušaju kažnjavanja onih koji su pokazali tu njihovu prljavu rabotu!

Slična priča je i u tzv. slučaju Hrvatskog slova. Sudac Alphons Orie daje nalog od 2. prosinca 2004. Stjepanu Šešelju i Domagoju Margetiću da prestanu s objavljivanjem tajnih svjedočenja Stjepana Mesića u predmetu Blaškić od 16. do 19. ožujka 1998.

I doista Hrvatsko slovo je to učinilo konstatirajući: Hrvatsko slovo nije znalo da prema odredbama Haškog suda nije dopušteno objavljivati sadržaj rečenoga svjedočenja, jer je on već objavljen u jednom našem dnevnom listu još 2000., nakon čega je bio dostupan i na internetu. Već u sljedećem broju Hrvatsko slovo (17. prosinca 2004.) objavljuje razgovor s Josipom Jovićem ("Ja sam prvi objavio stenograme Mesićeva svjedočenja u Haagu") koji je u prosincu 2000. godine kao glavni urednik Slobodne Dalmacije dobio istu takvu naredbu da prekine objavljivati te iste transkripte. Jović nije optužen iako je nastavio i objavio transkripte. Hrvatskoj javnosti je poznato da je transkripte otkrio Blaškićev odvjetnik Ante Nobilo. Ni on nije optužen! Poznato je da ih se može naći na web stranicama haškog suradnika Save Štrpca. Ni on nije optužen.


Optužen je onaj koji ih nije objavio u cijelosti već je poslušao taj sud i prestao ih objavljivati!

Zašto? Evo što je rekao Josip Jović u tom razgovoru: Očito je riječ o političkim porukama ... Nije slučajno da nova prijetnja, ovaj put 'Hrvatskom slovu', dolazi u vrijeme predizborne kampanje i vjerojatno je u funkciji potpore predsjedničkom kandidatu koji je i bio tajnim svjedokom. Može se pretpostaviti i to kako ima još tajnih svjedočenja, poput ovoga u slučaju Bralo, pa se prijetnjama želi preventivno djelovati kako i ona ne bi ugledala svjetlo dana.' Jović dalje govori o Mesićevoj ulozi u haškim procesima koja 'je krajnje nečasna. Spominje njegove neistine o tome kako nije svjedočio u procesu protiv Blaškića već u procesima protiv Dokmakovića i Miloševića. "De facto, on je teretio samu Hrvatsku i predsjednika Tuđmana, što je postalo ipak temelj presude Blaškiću i svih kasnijih optužbi protiv hrvatskih generala." I doista, na osnovu njegovih svjedočenja u svim optužbama lažno se optužuje Hrvatska za agresiju na BiH. Tako i u presudi Dariju Kordiću, kojemu nije dokazana niti jedna krivnja, ali ipak je dobio 25 godina robije! Očito su i falsificirani brijunski transkripti došli iz Ureda predsjednika. Transkripti su poslužili haškom tužiteljstvu da optuži generala Gotovinu i tadašnji državni vrh kao "zločinačku organizaciju", a legalno oslobađanje okupiranih područja hrvatske države proglasi "zločinačkim pothvatom".

Ali to što su danas došle i optužnice pokazuje da je potpora njihovom lažnom svjedoku u predsjedničkoj utrci samo dio cijele priče. Pokazuje li to da će se u novom svjetskom poretku poštivanje Božje zapovijedi "Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!" kažnjavati s 25 godina robije?

Gdje je tu Domagoj Margetić? Tu je laž dovedena do apsurda. Naime, sudac Haškog suda izdao je nalog čovjeku koji već mjesecima nije bio zaposlen u Hrvatskom slovu da prestane objavljivati transkripte, a ne čovjeku koji u tom trenutku jest bio glavni urednik!

Što može učiniti mladi temperamentni novinar kada je lažno optužen? I to zbog objavljivanja transkripata u kojima je lažno svjedočenje predsjednika, koji ga je nekoliko mjeseci ranije napao


u Feral Tribuneu da lažno napada predsjednika. Predsjednik nije tužio novinara za navodne laži, već napada novine koje to objavljuju. Predsjednik je sam poznat po čestom korištenju laži pa je već ta njegova osobina opjevana u crtiću Laku noć, Hrvatska. Kako je Margetić pokrenuo novi tjednik Novo Hrvatsko slovo, odgovara takvoj optužnici tekstom "Ne priznajem ni Vaš sud niti Vaše kvazi sudske naloge", izdaje posebno izdanje svog tjednika Stipe Mesić − dosje izdaje u kome objavljuje i transkripte za čije objavljivanje je lažno optužen.

Dakle, očito je da tužiteljstvo suda u Haagu samo želi osigurati svoje pravo u nekažnjivom lažnom optuživanju Hrvata i hrvatske države. Jesu li samo oni zaboravili Božju zapovijed "Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!" ili samo sprovode naloge svjetskih moćnika?

Ako je posrijedi ovo drugo, možemo se samo upitati: Jesu li za napad na jednu od deset Božjih zapovijedi bili potrebni hrvatski novinari zato što nas je Papa Ivan Pavao II. proglasio "narodom nade", ili u drukčijem izričaju, kako kaže upravo u Hrvatskom listu (28. travnja 2005.) admiral Davor Domazet-Lošo, "odabranim narodom novog doba"?

Glas Koncila od 8. svibnja 2005.


JE LI NEKOGA IZNENADILO SVRSTAVANJE HND-A UZ HAŠKO TUŽITELJSTVO?

Je li nekoga uopće iznenadilo svrstavanje HND-a uz haško tužiteljstvo u njihovoj tužbi protiv hrvatskih novinara?

Ivica Marijačić je, znajući da je to objavljeno u Washington Postu, pokazao već 11. studenoga 2004. da je Carla del Ponte svjesno lagala o slučaju Bralo pred vijećem NATO-a. Isto je učinila u istom broju Hrvatskog lista glasnogovornica tužiteljstva Florance Hartmann. Tužiteljica je lagala i o generalu Markici Rebiću, pa je on pozvao hrvatsku vlast da iz svoje arhive objavi dokaze o tome. Nije objavila, pa je on sam dao dokument koji to potvrđuje. Iako se radi o tajnom dokumentu, objavio ih je radi istine. I o sebi i o Hrvatskoj.

Slična je priča s ponovnim objavljivanjem u Hrvatskom slovu lažnog Mesićeva svjedočenja u Haagu u procesu Blaškić. Objavljeno je u Jovićevoj Slobodnoj Dalmaciji još 2000., potom na internetu. Pa i od stane suradnika haškog tužiteljstva Save Štrbca. Na zahtjev suda Stjepanu Šešelju (i Domagoju Margetiću, koji u to vrijeme više nije u Hrvatskom slovu) Hrvatsko slovo prestaje s objavljivanjem. Tuže njih, a ne one koji su transkript već objavili prije njih!?

Revoltiran lažnim zahtjevom Margetić objavljuje transkripte u Novom Hrvatskom slovu, a potom u knjizi Stipe Mesić – dosje izdaje, ali ga se i dalje tereti za objavljivanje u Hrvatskom slovu. Vjerovali ili ne!

Dakle, očito je da tužiteljstvo želi osigurati svoje pravo na lažno optuživanje i Hrvata i Hrvatske (sjetimo se samo lažnih brijunskih transkripata, i optužnice za "zločinački pothvat zločinačke organizacije"). Pa kako bi se onda i trebalo ponašati društvo u kojem se okupljaju svi novinari koji su Haagu pomagali u stvaranju takvih laži? Pa zar ih upravo Hrvatski list i Hrvatsko slovo nisu u nizu tekstova razobličili? Da, je li ikoga iznenadilo svrstavanje HND-a uz takvo tužiteljstvo? Poslano Hrvatskom listu, ali nije tiskano


HRVATSKA ŽRTVA I HAŠKI TRIBUNAL

Biskup Juraj Jezerinac je još u trenutku kada je iz Haaga stigla prva optužnica protiv generala Gotovine upozorio da bi Hrvatska "jasnim načelima, stavovima i porukom, pa i uz cijenu žrtve, mogla pomoći i tzv. velikima ovog svijeta da njihova sudišta ne budu sramota civiliziranog svijeta"!

Hrvatska žrtva bila je predodređena još u trenucima osnivanja Haškog tribunala kada u statutu tog sudišta nije ugrađen zločin protiv mira, tj. zločin agresije.

Naime, podsjetimo se da statut Međunarodnog kaznenog suda u Haagu koincidira s tzv. Nürnbernškim načelima, dakle prema Nürnbernškom procesu, na kojemu se u razdoblju od 20. studenog 1945. do 1. listopada 1946. na Međunarodnom vojnom sudu sudilo glavnim ratnim zločincima Trećeg Rajha. Na prvom mjestu tu je bio "zločin protiv mira", tada definiran kao zločin koji obuhvaća: planiranje, pripremanje, započinjanje i vođenje napadačkog rata. Suđeno je i za ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, ali isključivo onima koji su počinili zločin protiv mira, dakle onim koji su počinili agresorski rat. Dakle, na stotine tisuća ubijenih civila, žena, djece i staraca u Drezdenu, Hirošimi, Nagasakiju nije ratni zločin i za njih nitko nije osuđen.20

20 Dr. Milan Vuković u svom Izdvojenom mišljenju u predmetu Branimir Glavaš (Narodne novine, 20, 19. veljače 2007.) kaže: Smatram potrebnim istaknuti da je temeljni ratni zločin po međunarodnom pravu ZLOČIN AGRESIJE (Rimski Statut, Londonski Statut iz 1945., Kodeks protiv mira i sigurnosti čovječanstva, usvojen od Komisije za međunarodno pravo OUN 1996., Rezolucija br. 3314 Opće skupštine OUN od 14. prosinca 1974.). U svakom slučaju je trebalo imati u vidu odredbe Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju od 12. kolovoza 1949. (Protokol I. i Protokol II.) kojima se 'ratni zločin' definira ili određuje, ispunjenjem uvjeta: da postoji međunarodni 'oružani sukob u kojem se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije i protiv rasističkih režima, koristeći se pravom naroda na samoopredjeljenje, potvrđenim Poveljom Ujedinjenih naroda i Deklaracijom o principima međunarodnog prava'. Protokol II. nešto detaljnije razrađuje te temeljne postavke.


Danas je očito da Hrvatski državni sabor nije trebao 1996. godine usvojiti Ustavni zakon o suradnji s Haškim sudom, jer nikada u povijesti pobjednicima u ratu (i to obrambenom i oslobodilačkom ratu) nije suđeno van pobjedničke države. Očito je procjena bila, zbog činjenice da su na strani gubitnika bile i svjetske velesile, da treba prihvatiti sudište, ali na samom sudu osporiti takve nečasne namjere. Tako se postupilo u poznatom slučaju "subpoeni" o ministru Šušku, a ministar Šeparović je uspješno vodio postupak osporavanja nadležnosti tog suda nad vojno-redarstvenim operacijama oslobađanja okupiranih teritorija RH.21

Daljnji uvjet za postojanje kaznenog djela ratnog zločina su 'kvalificirani oblici nasilja', opisani u članku 3a-d, Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949. godine. Međunarodno pravo, u pravilu, ne poznaje ratni zločin kod onoga koji se brani, jer obrambeni rat koji se vodi u granicama napadnute države nije, u međunarodnom pravu, kvalificiran kao agresivni rat i nije ratni zločin, što jasno proizlazi iz odredbi članka 3. stavka 1. Protokola II., gdje se kaže: 'ne može se pozivati ni na jednu odredbu ovog protokola da bi se ugrozio suverenitet države ili odgovornost vlade da svim zakonitim sredstvima održava ili ponovno uspostavi zakon i red u državi ili da brani nacionalno jedinstvo i teritorijalni integritet države'! Nesporno je da je na Hrvatsku izvršena agresija Srbije, Crne Gore, Jugoslavenske Armije s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj. Tu činjenicu nedvojbeno registrira i utvrđuje Deklaracija o Domovinskom ratu od 13. listopada 2000. ('Narodne novine', broj 102/2000.). 21 Ustavni sud Republike Hrvatske u svom IZVJEŠĆU br. U-X-2271/2002., 12. studenoga 2002. godine, Narodne novine broj 133/2006. je sasvim jasno i nedvosmisleno izrekao svoje stajalište tvrdnjom: Djelovanje oružanih snaga republike Hrvatske poduzeto s ciljem oslobađanja dijelova okupiranog područja Republike Hrvatske – uključujući i otklanjanje neposredne opasnosti za život stanovništva i sprečavanje uništenja imovine, uzrokovane oružanom (vojnim i paravojnim, parapolicijskim i/ili terorističkim) napadima okupacijskih postrojba poduzimanih s okupiranih područja – bilo je u skladu s ustavnom obvezom oružanih snaga Republike Hrvatske da zaštiti suverenitet i neovisnost Republike Hrvatske i obrane njenu teritorijalnu cjelovitost. Pri oslobađanju okupiranih područja Republike Hrvatske, oružane snage Republike Hrvatske djelovale su u ime i po ovlaštenju suverene države s međunarodnopravnim subjektivitetom. Oslobađajući područja Republike Hrvatske – na kojima je ustrojena protuustavna tvorevina bez demokratskog legitimiteta


Međutim, nije se vodilo računa da može doći do promjene vlasti koja će omogućiti današnje sramotno ponašanje Haškog tribunala. Naime, Hrvatski sabor je 14. travnja 2000. godine donio Deklaraciju o suradnji s Haškim sudom, kojom je prepustio tom tribunalu nadležnost nad spomenutim oslobodilačkim akcijama.22 Odlučilo se na žrtvu koja pripada gubitnicima u ratu. Na žrtvu koja poništava sve ono što je hrvatski narod učinio u pravednoj borbi za slobodu i neovisnu hrvatsku državu.

Kada je stigla optužnica protiv generala Gotovine postalo je očito da Hrvatska žrtva mora postojati ili na način kako je to uradila trećejanuarska vlast, a sprovodi sadašnja, ili onako kako je to sugerirao biskup Jezerinac.

Zašto bi baš Hrvati trebali biti ti koji bi upozorili svjetske moćnike? Zašto su oni mogli biti ti koji će se žrtvovati na način na koji je pozivao biskup Jezerinac?

Zato što su u hrvatskom narodu vrednote još uvijek i sloboda i čast i dostojanstvo i ponos. U svijetu velikih te su vrednote zamijenjene vrednotama kao što su tržište, novac i sl. I ne samo da su te nekad općeljudske vrednote deklarativno opstale kod Hrvata već su Hrvati pokazali u Domovinskom ratu da im je npr. sloboda važnija od vlastitih života. Danas teško u svijetu možemo naći narod u kome živi velika većina ljudi koji se mogu time podičiti. Oduvijek su ljudi koji su davali svoje živote za slobodu svoga

međunarodnopravnog subjektiviteta – oružane snage Republike Hrvatske suzbijale su oružanu pobunu i otklanjale posljedice izvanjske oružane agresije. One su na ta područja istodobno uvodila nacionalni (ustavnopravni), a time i međunarodnopravni poredak kao njegov dio, sa svim pravima, obvezama i odgovornostima koje su za njih proizlazile iz Ustava i zakona Republike Hrvatske i iz međunarodnopravnih akata koje je Republika Hrvatska prihvatila i ratificirala. Takav ustavni položaj i ulogu oružanih snaga Republike Hrvatske za vrijeme trajanja Domovinskog rata Ustavni sud utvrđuje neospornima i nepobojnima! 22 Tragično djeluje točka 3. Deklaracije: U skladu s odredbama Ustavnog zakona o suradnji s Međunarodnim sudom u Den Haagu, te odredbama Statuta Međunarodnog kaznenog suda u Den Haagu, Republika Hrvatska ne dovodi u pitanje pravo suda da pokreće postupke utvrđivanja odgovornosti za zločine počinjene za vrijeme i neposredno nakon završetka Domovinskog rata.


naroda i svoje domovine bili najviše poštivani. Svugdje, i to ne samo u svome narodu. Naravno, i u svijetu ima ljudi koji znaju za te vrednote. Tako je, na primjer, zapovjednik NATO-a, general Clarke, rekao u Zagrebu 1998. godine, dakle iste godine kada su se u Haagu počeli zanimati za generala Gotovinu: "Znate, jako cijenim vaše oružane snage, čak sam bio veliki obožavatelj general pukovnika Gotovine u njegovim operacijama prije nekoliko godina."23 Zato nije slučajno što je francuski vojni biskup rekao

23 Novinarka Višnja Starešina s 4. stručnoga skupa HKV-a o Haškom sudu o tome piše: U svojim memoarima, bivši američki predsjednik Clinton o Oluji piše: 'U kolovozu (1995.op.a) je došlo do dramatičnoga obrata. Hrvati su pokrenuli ofanzivu za ponovo uzimanje Krajine, dijela Hrvatske, koji su lokalni Srbi proglasili svojim teritorijem. Europski i neki američki vojni i obavještajni dužnosnici protivili su se akciji, vjerujući da će Milošević intervenirati kako bi spasio krajinske Srbe, no ja sam navijao za Hrvate. Isto je činio i Helmut Kohl koji je znao, baš kao i ja, da diplomacija neće uspjeti dok Srbi ne pretrpe ozbiljne gubitke na terenu' [Bill Clinton, My Life, Hutchinston, 2004., str. 666-667]. Toj hrvatskoj akciji za vraćanje ustavnopravnoga poretka na 18 % svoga područja koje je četiri godine bilo pod okupacijom srpskih pobunjenika i zaštitom UN-a, čestitali su brojni diplomati uključeni u postjugoslavenski mirovni proces, nemoćni da mirovnim porukama zaustave velikosrpski ratni stroj. Svojim profesionalnim karakteristikama, Oluja je izazvala respekt vojnih analitičara i iznenadila laike. Za samo 36 sati oslobođen je Knin, dotad smatran neosvojivom tvrđavom srpskih pobunjenika iz koje se četiri godine prkosilo svim međunarodnim mirovnim naporima. 'Sve dok hrvatska vojska nije objesila svoju zastavu iznad Knina, nakon jedva 36 sati ofenzive, glasnogovornik snaga Ujedinjenih naroda još je imao prilike pričati o navodno fenomenalnim borilačkim kvalitetama i vještinama srpskih snaga. Hrvatska pobjeda pokazala je da su pričali koješta. Osim što je posramila UNPROFOR i zapadne 'policy-makers', hrvatska pobjeda stvorila je fundamentalno novu situaciju, otvorila je šansu ozbiljnim mirovnim pregovorima', komentirao je nekoliko dana poslije Wall Street Journal [WSJ od 10. 8. 95]. New York Times je iz Sarajeva izvještavao: 'I osoblje i pacijenti sarajevske bolnice zahvaljuju ofanzivi Hrvatske vojske protiv srpskih pobunjenika u Hrvatskoj, za dašak normalnosti koju sad proživljavaju... I osoblje i pacijenti računaju kako su srpske snage destabilizirane ozbiljnim napadima na njihove suradnike u Hrvatskoj' [NYT od 6. 8. 95.] Službeni Washington bio je zadovoljan rezultatom. 'Bio je to prvi poraz Srba u četiri godine i on je promijenio i odnos snaga na terenu i psihologiju svih strana', piše Clinton [Bill Clinton, My Life, Hutchinston, 2004, str. 667]. Otkriva kako je dan uoči početka Oluje posjetio poznatoga dopisnika ABC News-a, Sama Donaldsona, u bolnici i ovaj je iz bolničkoga


kreveta izvijestio da bi hrvatska ofanziva mogla biti korisna u rješavanju sukoba [Bill Clinton, My Life, str. 667]. Na drugoj strani, službena Britanija bila je u prvom trenutku rezervirana prema operaciji i dogovorno s ostalim članicama mirovne kontaktne skupine, SAD-om, Francuskom, Njemačkom i Rusijom, pozvala je Hrvatsku da zaustavi ofenzivu. Već prvog dana operacije Oluja, supredsjedatelj Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, bivši švedski premijer Carl Bildt, apelirao je za optužnicu protiv hrvatskog predsjednika Tuđmana, ni više ni manje nego zbog – prekomjernoga granatiranja Knina, utvrde i 'glavnoga grada' srpskih pobunjenika. Iz svoje baze u Kninu, UN-ov glasnogovornik izvještavao je kako su gađane i civilne zgrade, uključujući i bolnicu, i da je popucalo dosta stakala. Nekoliko dana poslije tih dramatičnih izvještaja, dopisnik Washington Posta zatekao je u kninskoj bolnici drukčiju sliku: 'Gradska bolnica, koja je navodno teško oštećena, pretrpjela je izgleda samo jedan udarac granate. UN-ova službenica, koja je u tom trenutku bila u bolnici, vjeruje da su hrvatski topnici gađali srpski tenk koji je pucao s pozicije kraj bolnice.' [WP od 10.8.95] Savo Štrbac, kao tajnik vlade koja nestaje, poslao je tih dana žurno pismo glavnom tajniku UN-a Boutrosu Ghaliju, optužujući Hrvatsku zbog etničkog čišćenja Srba. No tek koji dan poslije u Banjoj Luci, i kasnije u Beogradu, potpuno se posvetio radu u udruzi Veritas, ne skrivajući da mu je cilj dovesti hrvatsko vodstvo na optuženičku klupu Haškoga suda. Hrvatske vlasti olakšale su mu taj posao. Nakon briljantne vojne operacije Oluja, u danima uspostavljanja policijskoga nadzora i administrativne uprave na 10.500 km2 reintegriranoga područja, dogodio se palež i pljačka napuštenih srpskih kuća i počinjeno je više brutalnih ubojstava, uglavnom starijih osoba [fusnota – prema podacima tužiteljstva: Grubori 28.8.1995 – 7 ustrijeljenih osoba, Gospić 27.8.1995 – 8 ustrijeljenih osoba, Varivode 28.9 1995 – 9 ustrijeljenih osoba]. Zakazala je i vojna i civilna hrvatska policija koja nije prepoznala opasnost i nije spriječila zlodjela, koja su počinjana uglavnom nakon okončanja same vojne operacije. [fusnota – vojna operacija Oluja službeno je zavšena 7. kolovoza 1995.] Nakon što su zločini počinjeni, počinitelji su uglavnom kazneno prijavljivani (3.978 kaznenih prijava), osuđene su 1492 osobe, njih trinaest na zatvorske kazne od 1 do 15 godina. Ali činjenica je da hrvatske policijske i sudbene vlasti nisu na profesionalno uvjerljiv način istražile, i provele sudske postupke za nekoliko eklatantnih zločina nad Srbima nakon službenog okončanja operacije, poput Grubora, Varivoda ili Gospića. [fusnota – upravo stoga što ni hrvatski sudovi, niti haško tužiteljstvo nisu proveli profesionalnu istragu tih zlodjela i utvrdili činjenice, danas nedostaju vjerodostojni podatci o broju žrtava i o njihovom statusu. Hrvatske su službene vlasti te brojke zanemarivale ili minorizirale dok na srpskoj strani dolazi do značajnih preuveličavanja, u civilne žrtve se ubrajaju poginuli srpski vojnici, stanovnici okupiranih područja koji su umrli prirodnom smrću pa čak i oni koji su ubijeni u međusobnim obračunima] Velikosrpska propaganda u vezi s operacijom Oluja, kao pomoć u istrazi tužiteljstva Haškoga suda o tim događajima, katkad je bila upravo groteskna,


(vidjeti npr. Hrvatsko slovo, 3. siječnja 2003.) kako "se divi Hrvatima, jer mi imamo nešto što sve više nestaje, imamo vrijednosti koje se u Europi gube, a bez kojih ona ne može živjeti". Zato je Sveti Otac Ivan Pavao II. za svoj stoti posjet izabrao Hrvatsku i prva mu je poruka u Dubrovniku bila ona o vrednoti slobode.

Zato su Hrvati posebice u nemilosti kod današnjih svjetskih moćnika. Zato treba pogaziti sve hrvatske vrednote. To je i uloga i suda u Haagu i sudova u Hrvatskoj. Na to ukazuju i najnovije spoznaje o prikrivanju srpskih zločina o čemu je pisao New York Times, glavni tužitelj u suđenju Slobodanu Miloševiću, sir Geoffrey

primjerice Veritasova brošura 'Srpska Krajina, August 95 – Izgon Srba'. Autor tog teksta koji promiče rasističku, velikosrpsku tezu o genocidnosti Hrvata, prof. Svetozar Borak, piše da 'Hrvati samo sticajem okolnosti nisu ubili milijun Srba, ali metode obračuna sa starim i nemoćnim, ili sa zarobljenim srpskim borcima, bile su iste kao i u onom prethodnom ratu, prepune nečuvene surovosti i nekrofilnog cinizma'. Nažalost, buduće optužnice za Oluju samo se u nijansama razlikuju od velikosrpske idejne platforme ponuđene u toj brošuri. Prva optužnica, protiv zapovjednika Južnog sektora, generala Ante Gotovine koji je vodio ključni dio operacije uključujući zauzimanje Knina, u Hrvatsku je stigla početkom lipnja 2001. godine. Tjedan dana prije, u srpskim medijima najavio ju je Sava Štrbac. U toj optužnici samoproglašena RSK statusno je izjednačena s međunarodno priznatom hrvatskom državom, a hrvatsko osamostaljenje, iako zajamčeno svim jugoslavenskim ustavima, uključujući i posljednji iz 1974., kvalificirano je kao secesija. Kvalifikacija o hrvatskoj secesiji od Jugoslavije bila je sukladna gledištima službenoga Beograda i suprotna zaključcima međunarodne, tzv. Badinterove komisije koji su ugrađeni u sve dokumente UN-a. General Gotovina tada je iznenada nestao, a Sava Štrbac je likovao. 'Optužnica protiv Ante Gotovine redefiniše historiju, ili kako Račan voli da kaže 'kriminalizira' Domovinski rat. U tački 37 priznata je država RSK, više ne kao takozvana, koja je imala svoju vojsku. A u tački 39 potvrđeno je da je u pet napada na RSK, na teritoriju zaštićenu od Ujedinjenih naroda, Hrvatska kao članica UN-a izvršila pet agresija na UN. To otvara ogromne mogućnosti. Jer ako se u Haagu dokaže krivica komandanata najznačajnijih hrvatskih vojnih operacija, na čemu mi radimo, onda će ti komandanti zvanično sloviti za ratne zločince, a akcije koje su vodili bit će zvanično zločinačke akcije. Samim tim, država koja je nastala na zločinu ne može postojati, već se mora redefinovati. To je prilika za nas Srbe da se legitimnim i legalnim sredstvima izborimo za pravo državnosti RSK', kaže Sava Štrbac [Nedeljni telegraf, kolovoz 2001.].


Nice, i bivši istražitelj haškog tužiteljstva povjesničar, Marko Attila Hoare. A očito je da su sve veličanstvene pobjede u hrvatskom Domovinskom ratu danas kriminalizirane.

General Gotovina je u zatvoru upravo zbog onih operacija zbog kojih mu se divio general Clarke. I logično je jer je on Olujom, zajedno sa svojom "zločinačkom organizacijom" i "svojim zločinačkim pothvatom", spasio Bihać od još većeg pokolja od onog u Srebrenici! A nizozemski vojnici su dobili ordene za svoju ulogu u Srebrenici. Slično tomu su kanadski vojnici dobili ordene za navodno suprotstavljanje Hrvatskoj vojsci u operaciji Medački džep, dakle operaciji kojom je zaustavljeno 738-dnevno bombardiranje Gospića!24

24 Višnja Starešina sa 4. stručnoga skupa HKV-a o Haškom sudu o tome piše: Akcija Medački džep bila je vojno-policijska akcija hrvatskih oružanih snaga, vrlo ograničenoga opsega, koja se odnosila na tri sela u Republici Hrvatskoj: Počitelj, Čitluk i Divoselo. Počela je 9. rujna 1993. godine u 6 sati ujutro i završena je istog poslijepodneva. Medački džep bio je istinski 'džep' između planine Velebit na kojoj su bile hrvatske snage, i grada Gospića koji je također bio pod hrvatskom kontrolom. Iz toga 'džepa', srpske snage pod zaštitom UNPROFOR-a redovito su granatirale Gospić, a njihove patrole bile su stalna prijetnja hrvatskim snagama na Velebitu. Kanadski bataljun nije činio ništa da spriječi srpsko razaranje Gospića i ubijanje hrvatskih građana. Tadašnji šef stožera HV-a general Janko Bobetko, predložio je, a hrvatski predsjednik Tuđman prihvatio, operaciju vojnoga ovladavanja Medačkim džepom, koja je trajala jedan dan. Nakon međunarodnih pritisaka na Hrvatsku da povuče vojnike s vlastitog teritorija koji je u 'blitzkriegu' bila vratila, 15. rujna potpisan je sporazum o prekidu vatre koji je podrazumijevao i povlačenje Hrvatske vojske u roku od dva dana. Po potpisivanju sporazuma i prije isteka roka za povlačenje, pripadnici kanadskoga bataljuna pod vodstvom generala Calvina, na silu pokušavaju ući u Medački džep i dolazi do manjeg sukoba s hrvatskim vojnicima, a noću i do razmjene vatre. U izvješću UNPROFOR-a od 16.9.1993. piše da su oko 22h i 15min hrvatske snage zapucale na Kanađane koji su potom uzvratili vatru. Prema francuskom 'Le Mondu', bila je to razmjena vatre u kojoj nije bilo žrtava, izravan sukob je izbjegnut. No u interpretaciji kanadske vojske to je postala 'najveća kanadska bitka nakon Korejskoga rata', a general Jim Calvin jedan od najvećih kanadskih vojskovođa svih vremena. O vojnom poduhvatu generala Calvina i njegovih vojnika napisana je knjiga 'Odlučnost na kušnji' (fusnota – Tested Mettle, Scott Taylor i Brian Nolan, 1999. Esprit de Corps Books) Prema Kanađanima, u bici je ubijeno 27 hrvatskih vojnika. Prema hrvatskim službenim izvorima, u cijeloj operaciji Medački džep ubijeno je 10 hrvatskih


vojnika, niti jedan od njih u bici s Kanađanima, koje zapravo nije bilo. Čak ni srpski vojni izvori 'RSK' nigdje ne spominju tu veliku kanadsko-hrvatsku bitku koja bi njima svakako išla u prilog. General Calvin i 875 vojnika 2. bataljuna pješačke borbene grupe 'Princeza Patricija', odlikovani su 1. prosinca 2002. godine najvišim kanadskim odlikovanjima 'za herojsku i profesionalno obavljenu misiju u vrijeme operacije Medački džep u bivšoj Jugoslaviji u rujnu 1993. godine'. Ni general Calvin, ni oni koji su ga odlikovali nigdje ne spominju da se ta operacija vodila na teritoriju Republike Hrvatske, u to vrijeme međunarodno priznate države. Naprotiv, oni tvrde da su bili u mirovnoj misiji u bivšoj Jugoslaviji, tamo su ih napale hrvatske snage, a oni su hrabro uzvratili. 'Primjerna akcija borbene grupe zaustavila je hrvatske snage u njihovoj taktici etničkoga čišćenja u tom sektoru, i bez sumnje spasila mnoge živote civila', piše u obrazloženju odlikovanja. Velika kanadska bitka u Medačkom džepu, izučava se i na kanadskim vojnim učilištima. Ta izmišljena kanadska bitka postupno je u istrazi tužiteljstva ICTY-a postajala veliki hrvatski zločin etničkoga čišćenja Medačkoga džepa. Kanadski vojnici i zapovjednici svjedočili su da je cilj hrvatske operacije bilo etničko čišćenje Srba i da je bila riječ o primjeni taktike 'spaljene zemlje'. Savo Štrbac opskrbio ih je dokumentacijom o žrtvama već u ožujku 1995. godine, dakle u vrijeme kad su pobunjeničke 'kninske vlasti' na hrvatskom teritoriju naizgled bile u najdubljoj međunarodnoj izolaciji [Savo Štrbac, intervju za Globus od 20.06.99.]. Metodologija je već bila poznata iz slučaja Ahmići: u civilne žrtve uračunati su poginuli vojnici, kolateralne civilne žrtve, umrli prirodnom smrću, sve što se moglo pribrojiti. Svaka kuća u kojoj su se nalazili srpski pobunjenici i iz koje je pružan otpor, postala je civilni cilj. Svaka ubijena žena postala je namjerna civilna žrtva, iako su se krajinski Srbi ponosili modelom partizanske gerile u kojoj su žene ravnopravni borci. Uobičajena vojnička metoda čišćenja neprijateljskih uporišta, postala je namjerna destrukcija s ciljem etničkoga čišćenja. Osim dokumentacije, Savo Štrbac nalazio je i svjedoke te ih pripremao za haško tužiteljstvo. 'Naš program 'Svjedoci za Haag' najviše je financirala Vlada Kanade, preko svoje ambasade u Beogradu. Program traje još od travnja 1996. godine', pohvalio se direktor Veritasa u kolovozu 1999. godine [Savo Štrbac, intervju za Globus od 20.08.1999.]. Potpomognut novcem kanadske vlade, uz podršku pripadnika kanadskog bataljuna i uz blagonaklonost zamjenika haškog tužitelja Grahama Blewitta, Savo Štrbac uspio je velikosrpsku verziju operacije Medački džep pretočiti u optužnice protiv trojice hrvatskih generala. Najprije je optužen Rahim Ademi, a potom mu je pridružen i Mirko Norac. I ratni zapovjednik HV-a general Janko Bobetko, ujedno i planer operacije, optužen je na toj operaciji koja obuhvaća tri zaseoka iz kojih su mjesecima granatirani hrvatski položaji i grad Gospić, a koje su hrvatski vojnici prilikom povlačenja doista spalili, no s obzirom na metode istrage, upitno je koliko je među 37 žrtava koje navodi tužiteljstvo, doista bilo ubijenih civila. Samu operaciju tužiteljstvo ICTY-a okarakteriziralo je


Ali vratimo se početku rata. Da je pao Osijek, pala bi Hrvatska. Da je pao Gospić, Hrvatska bi bila prepolovljena i osuđena na umiranje. Danas su i general Glavaš i general Norac u zatvorima. Na suđenju generalu Norcu otkriveno je da je država krivotvorila kasetu kako bi ga se osudilo. To pokazuje da su dokazi protiv njega ništavni i svugdje u svijetu bi se obustavio taj proces, a pokrenula istraga protiv krivotvoritelja. Svugdje, samo ne kod nas.

Biskup Jezerinac upozorio je svjetske moćnike ne samo zato što se nepravda čini prema hrvatskom generalu i hrvatskom narodu, već i zato što je ta sramotna uloga Haškog suda pogubna i za njih same. Upravo to potpuno iskrivljavanje uloga žrtve i agresora vremenom će njih sve više optuživati. Biskupov apel nije uslišan. Ni u zemlji, ni od svjetskih moćnika.

Dapače, izmišljena je formulacija o "zločinačkom pothvatu zločinačke organizacije" kojoj je cilj upravo to izokretanje uloga agresora i branitelja, a samim time izokretanja svih moralnih načela na kojima je izgrađena današnja civilizacija.25 Zapravo, optužiti vrh kao plansko etničko čišćenje Srba, baš onako kako su je okarakterizirali Savo Štrbac i general Calvin. Tužiteljstvo hrvatskoj državi nije priznalo pravo da jedne hrvatske građane zaštiti od napada drugih, pobunjenih hrvatskih građana u 'džepu', a kamoli pravo da vojnim putem vrati pod svoju upravu vlastita okupirana područja. U vrijeme kad je intenzivno istraživalo zločine u Medačkom džepu iz 1993., isto tužiteljstvo nije imalo ni jednu provedenu istragu etničkog čišćenja koje su srpske snage počinile u agresiji na Hrvatsku 1991. godine. Vukovar [fusnota – Srpski zločini u Vukovaru, svedeni su na slučaj 'Ovčara' odnosno egzekuciju ranjenika i pacijenata odvedenih iz vukovarske bolnice nakon što su srpske jedinice zauzele grad], Dalj, Erdut, Ilok, čitav niz sela u istočnoj Slavoniji i Baranji, zatim dalmatinska sela Kijevo, Škabrnja, Nadin, Drniš, Baćin, kao primjeri najbrutalnijega etničkog čišćenja, za tužiteljstvo nisu postojali. Hrvatska vojna operacija Oluja postala je predmet istrage tužiteljstva ICTY-a odmah po svom okončanju, 7. kolovoza 1995. godine. Dakako, glavni je suradnik bio Savo Štrbac. U svojim memoarima, bivši američki predsjednik Clinton o Oluji piše: 'U kolovozu (1995.op.a) je došlo do dramatičnoga obrata. Hrvati su pokrenuli ofanzivu za ponovo uzimanje Krajine, dijela Hrvatske, koji su lokalni Srbi proglasili svojim teritorijem. 25 Višnja Starešina s 4. stručnoga skupa HKV-a o Haškom sudu o tome piše: U međuvremenu, Carla del Ponte pretvorila je Oluju i izrijekom u 'udruženi zločinački pothvat' i krajem veljače 2004. podigla nove optužnice, protiv upravitelja Knina nakon okončanja vojne operacije, generala Ivana Čermaka, i


zapovjednika vojne policije, Mladena Markača. Prva mjesta među sudionicima zločinačkoga pothvata zauzeli su pokojnici: prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, ratni ministar obrane Gojko Šušak, zapovjednici glavnoga stožera Hrvatske vojske generali Janko Bobetko i Zvonimir Červenko. No kao suradnike 'udruženoga zločinačkog pothvata' Carla del Ponte navela je i 'ostale pripadnike HDZ-a i lokalnih vlasti'. Na inicijativu britanske diplomacije, u rezoluciji Vijeća sigurnosti general Gotovina uvršten je među najtraženije bjegunce optužene za ratne zločine, uz bok velikosrpskim vođama Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Na temelju tvrdnji Carle del Ponte da se Ante Gotovina nalazi u Hrvatskoj, a Vlada ga ne želi uhititi, Hrvatskoj je bilo zapriječeno otvaranje pristupnih pregovora za EU i zaustavljen je pristupni proces NATO-u. Gotovina je uhićen u prosincu 2006. na Kanarima. Prema navodima te optužnice, na području Južnoga sektora u kojem je general Ante Gotovina vodio vojne operacije od 4. do 7. kolovoza 1995., u vrijeme vojne akcije i mjesec dana nakon njezina završetka, protivno ratnom pravu ubijeno je 38 osoba srpske nacionalnosti, od kojih je devetero neidentificiranih. Uz njih del Ponte još navodi u optužnici 'najmanje 150 protupravno ubijenih srpskih civila, u Oluji i poslije nje', bez identifikacije i utvrđivanja, mjesta, vremena i načina na koji su ubijeni. Prema podacima koje je iznijela Nataša Kandić, mirovna aktivistica iz Beograda, nakon međunarodne vojne intervencije na Kosovu i uspostave međunarodne uprave, ondje je ubijeno više od 1000 Srba. Baš kao što je još 1996. najavio britanski policajac Simon Leach, voditelj haškoga istražiteljskog tima za slučaj Lašvanske doline, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak našli su se i u 'udruženom zločinačkom pothvatu' etničkoga čišćenja muslimana u BiH. Sama optužnica napisana je tako da bi zahtijevala pomniju pravnu analizu, kako zbog nepreciznosti tako i zbog kolektivizacije kaznene odgovornosti. Onako kako je napisana, ona praktički kriminalizira sve Hrvate u BiH. 'Hrvatski udruženi zločinački pothvat u BiH' počeo je, prema Carli del Ponte, '18. studenog 1991. ili prije', a trajao do 'približno travnja 1994. godine i nakon toga'. Njegov je cilj bio 'politički i vojno potčiniti te trajno ukloniti i etnički očistiti bosanske muslimane i druge nehrvate', kako bi se ostvarila velika Hrvatska u granicama nekadašnje Banovine Hrvatske. Na popisu članova 'udruženog zločinačkog pothvata', osim Tuđmanu i Šušku, prva mjesta pripala su i zapovjedniku Združenog stožera Hrvatske vojske, Janku Bobetku i predsjedniku Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Mati Bobanu. Slijede Jadranko Prlić, predsjednik Vlade Herceg-Bosne, Bruno Stojić, ministar obrane Herceg-Bosne, Slobodan Praljak i Milivoj Petković, zapovjednici HVO-a, Valentin Čorić, ministar policije i Berislav Pušić, koji je bio zadužen za razmjenu zatočenika u logorima. Suđenje njima počelo je 2006. godine u Haagu. I u ovoj optužnici postoji kategorija 'ostali'. Tko su ti 'ostali' sudionici udruženoga zločinačkog pothvata? Prema tužiteljici del Ponte, riječ je o: 'raznim drugim dužnosnicima i članovima vlade i političkih struktura Herceg-Bosne/HVO-a, na svim razinama, uključujući i općinske organe


vlasti i mjesne organizacije, raznim čelnicima i članovima HDZ-a i HDZ-a BiH na svim razinama, raznim pripadnicima oružanih snaga Herceg-Bosne: HVO-a, specijalnih jedinica, vojne i civilne policije, sigurnosnih i obavještajnih službi, paravojnih formacija, lokalnih obrambenih snaga te drugim osobama koje su djelovale pod nadzorom ili u suradnji s tim oružanim snagama, policijom i drugim elementima; raznim pripadnicima oružanih snaga Republike Hrvatske te drugim poznatim i nepoznatim osobama.' Za kaznenu odgovornost tih optuženika, prema Carli del Ponte, nije čak ni nužno da svi oni, ' poznati i nepoznati', budu članovi svehrvatskog zločinačkog pothvata. 'Dodatno ili alternativno', oni mogu biti kazneno odgovorni za pomaganje ili podržavanje udruženog zločinačkog pothvata. Kad bi se formula 'dodatno ili alternativno' primijenila doslovno, kaznena odgovornost za sudjelovanje u hrvatskom zločinačkom pothvatu u BiH mogla bi se proširiti i na cijelo muslimansko političko i vojno vodstvo, uključujući Aliju Izetbegovića i sve njegove vojne vođe jer su oni mnogo puta, čak i u vrijeme najjačeg muslimansko-hrvatskog sukoba u BiH, potpisivali sporazume u kojima su HVO i Armija BiH legalne vojske BiH. I u ovoj optužnici, popis aktivnosti na ostvarenju 'udruženog zločinačkog pothvata' vrlo je dugačak. Optuženi su, precizira tužiteljica del Ponte, 'vodili, upravljali, planirali, pripremali, bodrili, promovirali, poticali, naredili, izvršili, proveli, omogućili, sudjelovali, pridonijeli, podržali i na drugi način djelovali u ostvarivanju udruženog zločinačkog pothvata.' Udruženi zločinački pothvat ostvarivali su: 'uporabom sile, zastrašivanjem ili prijetnjom silom, progonom, zatvaranjem i zatočivanjem, prisilnim premještanjem i deportacijama, oduzimanjem i uništavanjem imovine i drugih sredstava.' Srž te optužnice čini sam 'udruženi zločinački pothvat', odnosno hrvatska politika u BiH i prema BiH. Nitko od optuženika ne tereti se posebno ni za koji zločin, već su svi optuženici, prema funkciji u tom zločinačkom pothvatu, jednako odgovorni za cijeli popis zločina iz optužnice, za Lašvansku dolinu, za zlostavljanje u zatočeničkim logorima HVO-a, ili za ubojstvo koje je počinio neki vojnik HVO-a u nekom selu. Tužiteljica del Ponte nikad nije podigla optužnicu protiv vojnoga vodstva jugoslavenske JNA. Ta, tadašnja treća vojna sila u Europi, povela je s Miloševićem rat za promjenu unutrašnjih granica nekadašnje Jugoslavije, iako su one i prema jugoslavenskom Ustavu i prema mišljenju međunarodne, tzv. Badinterove komisije, bile zajamčene i nepromjenjive. JNA je u suradnji sa srpskim dragovoljačkim postrojbama, vojnim putem izvršila osvajanje dijelova Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine, provodeći u obje republike strategiju etničkoga čišćenja razrađivanu i objavljivanu u srpskim povijesnim dokumentima (Mirko D. Grmek, Marc Gjidara, Neven Simac, Le nettoyage ethnique, documents sur une ideologie serbe, Fayard, Paris, 1993.) No optužnica je podignuta samo protiv jugoslavenskoga predsjednika Slobodana Miloševića, vođe i simbola velikosrpskoga projekta. Sudjelujući na jednoj konferenciji u Zagrebu, na pitanje zašto nije optužila vodstvo JNA, del Ponte je odgovorila kako joj je Vijeće sigurnosti ograničilo rok za podizanje optužnica do kraja 2004. godine, dodavši da im se može suditi i pred nacionalnim


državne vlasti neke zemlje da je operacija oslobađanja okupiranih područja vlastite države, dakle ono što je njihovo pravo i obaveza i po zakonima vlastite države i po međunarodnom pravu "zločinački pothvat zločinačke organizacije" je suludo. Optužiti ih da nisu oslobađali taj teritorij zbog toga već zato da bi etnički očistili taj prostor jeste plod bolesna uma. A da sramota tribunala u Haagu bude još veća u tim optužnicama protiv Hrvata iz BiH i protiv hrvatskih generala u RH, ne figuriraju samo optužnice protiv hrvatskog vojnog i državnog vrha već su u njima optužbe protiv cijelog hrvatskog naroda, s tim što je u izmijenjenoj optužnici protiv generala Gotovine, Markača i Čermaka ta optužnica dana u aneksu optužbe, na što je hrvatsku javnost upozorio predsjednik Akademije pravnih znanosti Hrvatske, profesor emeritus Željko Horvatić, na trećem stručno-znanstvenom skupu "Haški sud –

sudovima. Takav odgovor del Ponte ukazuje na vrhunski cinizam. Naime rok za podizanje optužnica bio je deset godina, nakon što je tužiteljstvo počelo raditi, a to se čini dosta razumnim rokom za završetak istrage protiv glavnih krivaca. Još je ciničnije poručiti da srpskom vojnom i političkom vrhu mogu suditi sudovi u Srbiji. Britanski povjesničar, Marko Atilla Hoare, koji je radio u istražiteljskom timu koji se bavio srpskim zločinima u Hrvatskoj i BiH, i potom postao oštar kritičar ICTY-a, smatra kako je time 'tužiteljstvo napravilo ustupak u korist napadača. Vjerujem da je del Ponte izdala sve žrtve jugoslavenskih ratova, time što je optužila samo Miloševića. Tužiteljstvo je optužilo hrvatske generale koji su oslobodili Krajinu, a nije optužilo generale JNA koji su je okupirali' [Marko Atilla Hoare, intervju za sarajevski list Dani od 9.12.2005.] M. A. Hoare otkriva i kako se to dogodilo: 'U vrijeme kada sam radio tamo, naš je plan bio da optužimo kompletno srbijansko vodstvo i vodstvo tadašnje JNA uključujući generale Blagoja Adžića i Veljka Kadijevića, Branka Kostića, Borisava Jovića [fusnota : Adžić i Kadijević su bili na čelu JNA, Kostić i Jović Miloševićevi ljudi u krnjem Predsjedništvu Jugoslavije], koji su rukovodili napadom i zločinima u Hrvatskoj i BiH. Međutim, u jednom trenutku, glavna tužiteljica Carla del Ponte je odlučila da sve ostale predmete odbacimo, a optužimo samo Miloševića'. Nakon beogradskoga ubojstva srpskog premijera Đinđića 2003. godine, del Ponte je optužila Jovicu Stanišića i Frenkija Šimatovića, Miloševićeve šefove obavještajnih službi koji su Srbe u Hrvatskoj i u BiH naoružavali i pripremali za oružanu pobunu. Haški sud pustio ih je da čekaju početak suđenja u Srbiji i nije vjerojatno da će se ikad više pojaviti u Haagu, a niti da će ikada biti osuđeni u Srbiji. Nakon Miloševićeve smrti, velikosrpski će projekt pred ICTY-jem ostati bez presude na najvišoj političkoj i vojnoj razini, sveden na četničkoga vojvodu Vojislava Šešelja i lokalnoga kninskog policajca Milana Martića koji je u jednom trenutku bio predsjednik 'RSK'.


'zajednički zločinački pothvat' – što je to?" nedavno održanom u Zagrebu.

Horvatić je također izjavio kako Vijeće sigurnosti ne bi trebalo dopustiti najavljeni odlazak glavne tužiteljice Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju Carle del Ponte s te dužnosti bez utvrđivanja njezine odgovornosti za, kako je rekao, nestručnost i zloporabu ovlasti i trajno narušeno povjerenje država članica UN-a i svjetske javnosti u međunarodno kazneno pravo i pravosuđe, jer je, kako je istaknuo, glavna tužiteljica odavno postala aktivni destruktivni dio međunarodnog kaznenog pravosuđa, te kontinuirano nanosi štetu zamisli o njegovu djelovanju kao garanciji supranacionalne pravde i pravednosti za sve države i svakog člana suvremenog čovječanstva. Prema njegovim riječima, "zajednički zločinački pothvat" nije bio dijelom međunarodnog običajnog prava u vrijeme kada su počinjena djela koja se optužnicama stavljaju na teret, pa je takva optužba u suprotnosti s načelom zakonitosti. Postupanje glavne tužiteljice i tužiteljstva Haškoga suda, iako nije u suglasju s pravnim načelima, kako ističe Horvatić, očito je u suglasju s najavljenim ostvarivanjem njihove uloge i ciljeva o političkoj i povijesnoj "istini" koje nastoje postići, rekao je, zloporabom međunarodnog kaznenog pravosuđa. "Ako ta zloporaba makar i djelomično uspije i ako takve 'istine' budu temelj presuda MKSJ-a, istina o međunarodnom kaznenom pravosuđu i primjeni međunarodnog kaznenog prava pred 'ad hoc' tribunalom za bivšu Jugoslaviju bit će, nesumnjivo, sramotni dio povijesti tog prava u prvom desetljeću 21. stoljeća", smatra Horvatić.26

Dakle, i Horvatić, kao i biskup Jezerinac uz ovakav rad Haškog tribunala vezuje riječ – sramotan. Neka mi bude dopušteno reći da moj prvi tekst o tom tribunalu ima naslov "Sramotni sud u Haagu". Tiskan je 3. ožujka 1996. godine, a po njemu je i nazvana moja knjiga iz 2001. godine! Međutim ta kvalifikacija je preblaga za taj sud. Recimo da je samo točno ono što i sami priznaju o Srebrenici, ne bi mogli govoriti o sramoti. Tako prof. dr. Miroslav Tuđman u svom referatu na 4. stručno skupu o Haškom sudu kaže:

26 Jutarnji list, 8. lipnja 2007.


Carla del Ponte svjesna je suodgovornosti međunarodnih snaga za zločine počinjene u Srebrenici. Ona je to izrijekom potvrdila: "Međunarodne snage znale su da će (u Srebrenici; op. a.) biti počinjeni pokolji velikih razmjera, o tome su govorili i ništa nisu napravili da ih spriječe"27. Osim toga "Strah velikih sila da će se naći na optuženičkoj klupi izražen je i za vrijeme NATO-ih operacija na Kosovu. Nadležnost ICTY-a geografski je ograničena na bivšu Jugoslaviju, ali nije ograničena na snage u sukobu. Atlantski savez je dakle pod njegovom nadležnošću u slučaju ratnih zločina"28.

A nije samo u tome problem. Uloga suda je da optuži žrtvu Republiku Hrvatsku a oslobodi agresore. Najnovije presude srpskim krvnicima to najbolje pokazuju. Zato sam s pravom o tom sudu govorio kao o zločinačkom sudu, a o njihovoj ulozi optuživanja Hrvatske za izborenu slobodu njihovim – zločinačkim pothvatom.

Ali time neću završiti svoje izlaganje, već onim što je profesor Horvatić rekao u HAZU kada je održana javna rasprava na kojoj je govoreno i o tzv. zajedničkom zločinačkom pothvatu. Rekao je da se grdno varaju oni koji vjeruju da će svojim presudama u Haagu izmijeniti povijest hrvatskog Domovinskog rata. Dapače, njihove će presude biti dokumenti njihove sramote kao stručnjaka. Ja bih jedino dodao da se to odnosi i na one sudove u Hrvatskoj koji su već osudili, sude ili će suditi po istom receptu hrvatskim braniteljima najzaslužnijima što danas uopće imamo svoju državu! Odnosi se na sve koji sude i osuđuju hrvatsku žrtvu. A optužnica za "zajednički zločinački pothvat" nije ništa drugo nego nastavak agresije na Hrvatsku. To je zajednički zločinački pothvat Carle Del Ponte te krugova u inozemstvu i zemlji koji se s takvim djelovanjem slažu.

U knjizi: O žrtvama je riječ – Zbornik radova trećeg hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, ur. Zvonimir Šeparović, Zagreb, 2006., str. 23-29.

27 Izjava Carle del Ponte citirana prema knjizi Florence Hartmann: Mir i kazna, Zagreb: Profil, listopad 2007., str. 105. 28 Florence Hartmann: Mir i kazna, Zagreb: Profil, listopad 2007., str. 52.


HAŠKI SUD I NJEGOV ZAJEDNIČKI ZLOČINAČKI POTHVAT

1. UVOD

Vjerojatno postoji čitav niz odgovora na pitanje koje stoji u naslovu današnjeg stručno-znanstvenog skupa Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to?

Jedan je: sud u Haagu je pokazatelj kakav je ustvari današnji svijet!

Zbog toga bi danas netko mogao reći kako je niz mojih stavova o sudu u Haagu kao što su naslovi mojih knjiga ili tekstova, npr. Sramotni sud u Haagu ili Bordel u Haagu, bio pogrešan. Zato što za sud u Haagu danas možemo reći da čak djeluje pozitivno u današnjem svijetu. Kako to? Vrlo jednostavno. Moja promišljanja o sudu u Haagu kao sramotnom sudu što jest naslov moga teksta još iz 1996. godine i same knjige, odnosno bordelu u Haagu (tekst iz 2000. godine) proizlazila su iz uvjerenja koje je tako znakovito izrekao biskup Juraj Jezerinac u trenucima kada su iz Haaga stigle optužnice protiv generala Gotovine i Ademija, kada je biskup upozorio da bi Hrvatska jasnim načelima, stavovima i porukom, pa i uz cijenu žrtve, mogla pomoći i tzv. velikima ovog svijeta da njihova sudišta ne budu sramota civiliziranog svijeta.

Događaji koji su uslijedili pokazali su da je besmisleno pokazivati velikima ovoga svijeta da je sud u Haagu sramota civiliziranog svijeta. Sud u Haagu je samo pokazatelj kakav današnji svijet, u režiji velikih jest! SRAMOTAN! Dakle, bez suda u Haagu bi spoznaja o tome bila teže dokučiva. Samo zato se i može govoriti o toj dimenziji pozitivnog djelovanja sramotnog suda. Uz bitnu napomenu kako namjera suda i nije bila pokazati istinu o današnjem svijetu već – upravo suprotno: oni su batina kojom se služe veliki u ostvarivanju njihovih imperijalističkih interesa na račun malobrojnih i siromašnih! Sramotnih interesa!

Međutim, netko je na primjeru hrvatskog Domovinskog rata i rata u BiH mogao dokučiti tu sramotnu ulogu svjetskih sila, pa je sud u Haagu, pored bitne uloge osiguranja interesa velikih na ovim prostorima, imao ulogu i prikrivanja te njihove prljave politike.


Zato je napad na žrtve i proglašavanje žrtava agresorima i obratno bilo nužno i da bi se prikrilo kako su veliki podržavali agresore. A zato je oduvijek ponajbolje bilo: NAPAD JE NAJBOLJA OBRANA. Otud i tzv. udruženi zločinački pothvat zločinačke organizacije.

Nisam li o budućem "zločinačkom pothvatu zločinačke organizacije" govorio još 18. kolovoza 2000. kada sam u Hrvatskom slovu napisao:

Sigurno je velika pogreška hrvatskih političara, novinara i dr. što stalno i uporno nisu spominjali tu suodgovornost zapadnih zemalja u srpskom genocidu. I to iz više razloga:

Prvo: zato što bi se oni morali opravdavati za nešto za što se teško mogu opravdati. Možda bi im to uzelo i malo vremena u smišljanju kako srušiti 'nacionalističku' hrvatsku vladu (…).

Drugo: Kako da te poštuju ako bez prigovora prijeđeš preko njihova sudioništva u genocidu nad tvojim narodom?

Treće: Ako je amnestirano njihovo sudioništvo u tom genocidu, zašto bi bili kažnjeni i sami izvršitelji tog genocida? Zato je i prirodno što smatraju da ne možeš kazniti ni one koji su samo provodili i njihovu prljavu politiku. (…)

Četvrto: Kada ne možeš kazniti one koji su sudjelovali u genocidu, nema ni genocida. Odatle je samo korak do obrata, i žal nad jadnim protjeranim pripadnicima "golorukog srpskog naroda" koje treba pod hitno vratiti tamo gdje "nisu" izvršili genocid. A kad nema srpskog genocida, onda sigurno nema ni njihovog sudioništva u njemu. Ali genocida je bilo. Ako to nije bio srpski genocid sa zapadnim sudjelovanjem, čiji je onda bio? Pa naravno, hrvatski genocid nad 'nenaoružanim srpskim narodom'. Jasno je da se zato Zapad mora posebno brinuti o tim jadnim ljudima.

Peto: U situaciji, kada bi se stalno spominjao i njihov doprinos srpskom genocidu, ne bi ni pomišljali na obnavljanje Jugoslavije, dakle, države u kojoj će Srbija biti centar, pa zvali je zapadni Balkan, − 'Balkanija' ili kako god hoćete.

Šesto i najvažnije: Stalnim ukazivanjem na zapadne zemlje kao stvarne sudionike u genocidu nad hrvatskim narodom sigurno bi jačao i ponos hrvatskih ljudi. Ponosnim ljudima doista ne bi mogli


tako lako nametnuti sve ovo što pokušavaju. Nije zato ni čudno otkud svi ti skandali oko pripadnika Hrvatske vojske. Hrvatskih ratnika i invalida Domovinskog rata. (…) Pa Hrvati se doista imaju čime ponositi, jer ono što su napravili hrvatski ratnici jedinstveno je u cjelokupnoj povijesti. Narod koji se odrekne svojih ratnika odrekao se sam sebe. Onog trenutka kada smo pristali zatvoriti oči nad sudioništvom zapadnih zemalja u genocidu nad našim narodom počeli smo gubiti svoj ponos. Počeli smo se odricati samih sebe. Vrijeme je da se to zaustavi.

Znamo da je hrvatska politika i da su hrvatski mediji radili potpuno drukčije! Ali ovakvih upozorenja bilo je puno već tada u Hrvatskoj. Kao da sam u točki 4. i predvidio tzv. udruženi zločinački pothvat još 2000. godine. A i nije bilo teško. Napad je i njima najbolja obrana, zar ne?

Za mene postoji i zločinačka organizacija i njen zločinački pothvat, a postoje i oni koji su zajedno s tom zločinačkom organizacijom zajedno sudjelovali u tom zločinačkom pothvatu. Jasno je, radi se o zločinačkom pothvatu samog suda.

Ali krenimo redom!

2. REDEFINIRANJE PRAVA NA SAMOOBRANU I PRAVA NA SLOBODU

Promatrati ulogu svjetskih moćnika i samog suda u Haagu nemoguće je bez osvrtanja na početak hrvatskog Domovinskog rata. Već tada je postalo jasno da se u današnjem svijetu želi za vrijednost proglasiti ono što vrijednost nikad nije bila niti to može biti.

Pater Nikola Mate Roščić u svojoj propovijedi na misi za domovinu kaže29:

Sredinom 13. stoljeća, sv. Toma Akvinski, dorađuje i sustavno izlaže nauku o pravednom ratu u svom velebnom i nenadmašivom teološkom opusu. A progovorio je i o domovini, domoljublju i dužnostima koje svatko ima prema domovini. U tome je slijedio

29 Zagreb, crkva sv. Marka, 13. ožujka 2004.


misao rimskog umnika i govornika Cicerona, koji je zapravo klasik kad je riječ o domovini i domoljublju. Ciceron je učio da svaki čovjek, građanin, prema domovini ima dvije temeljne dužnosti: pietas et officium! Ljubiti, poštovati, cijeniti i promicati sve što se domovine tiče, a onda i braniti njenu slobodu, zaštititi njene građane, interese i granice, drugim riječima biti njen vojnik, borac za domovinu. I to je, po klasičnom shvaćanju, doista, dužnost i čast!

Već sam početak hrvatskog Domovinskog rata pokazao je da to ne vrijedi u današnjem svijetu, točnije rečeno ne vrijedi za sve podjednako. Veliki ta načela itekako njeguju kada su u pitanju njihove zemlje. Ali ne i kada se radi o drugima. Sjetimo se samo njihova "embarga na uvoz oružja". Cinički, embargo je vrijedio podjednako i za agresore, koji su bili do zuba naoružani, i za napadnute koji su bili razoružani. Dakle, jasno je već tada bilo svrstavanje svjetskih moćnika na stranu agresora, tj. da je tim embargom hrvatskom narodu ukinuto pravo na samoobranu. Dapače, zabraniti napadnutome da se naoruža i kažnjavati ga zbog toga je i izravno sudjelovanje u zločinu koji je počinjen nad njim!

3. KAKVA JE ULOGA SUDA U HAAGU ODREĐENA PRILIKOM NJEGOVA OSNIVANJA?

Embargo i svakojaka druga pomoć agresoru nije zaustavila rađanje hrvatske države. Trebalo je naći neki drugi instrument koji će moći u istom pravcu djelovati i u novim uvjetima kada hrvatska država postoji. To nije bilo jednostavno, jer je Badinterova komisija svojevremeno ispravno zaključila o razlozima agresije i o pravu hrvatskog naroda na samostalnost. Je li to bila osnovna uloga suda u Haagu od samog njegova početka?

Markica Rebić, i sam haški osuđenik i čovjek koji se zbog same prirode suda u Haagu itekako morao puno baviti tim sudom, o njegovu osnivanju kaže30: Odluka o osnivanju MKS-a u Haagu je donesena u svibnju 1993. kada je još bjesnio rat i bez obzira na

30 Hrvatski list, 23. ožujka 2006.


deklarirane ciljeve, glavni je bio zaustavljanje rata i prijetnja onima koji su činili zločine kako će ih pravda dostići.

Međutim, vjerojatno se već kod osnivanja tog suda mislilo i o onome o čemu smo govorili gore. Naime, podsjetimo se da statut Međunarodnog kaznenog suda u Haagu koincidira s tzv. Nürnbernškim načelima, dakle prema Nürnbernškom procesu, na kojemu se u razdoblju od 20. studenog 1945. do 1. listopada 1946. na Međunarodnom vojnom sudu sudilo glavnim ratnim zločincima Trećeg Rajha. Na prvom mjestu tu je bio "zločin protiv mira", tada definiran kao zločin koji obuhvaća: planiranje, pripremanje, započinjanje i vođenje napadačkog rata. Suđeno je i za ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, ali isključivo onima koji su počinili zločin protiv mira, dakle onima koji su počinili agresorski rat. Dakle, na stotine tisuća ubijenih civila, žena, djece i staraca u Drezdenu, Hirošimi, Nagasakiju nije ratni zločin i za njih nitko nije osuđen.

U statutu suda u Haagu nema "zločina protiv mira". Je li zato što za zločin protiv mira trebaju odgovarati i oni koji su ga odobrili? Poznato je da je odobrenje za početak rata dao Baker u Beogradu. Poznato je da je Miloševiću dano 15 dana da slomi Hrvatsku. Je li zato bila odmah konstruirana i priča o građanskom ratu iako se ne radi o nikakvom sukobu između dijelova istog naroda? Ili je to zato što je sudu odmah predviđena uloga političkog suda po kome će svi biti jednako odgovorni? Naime, poznato je kako je Vijeće sigurnosti UN-a osnovalo sud u Haagu ne da sudi zbog ratnog zločina, već da bude poluga uspostavljanja mira na tom području. Zato su neki, vjerojatno i nezlonamjerno, izostavili "zločin protiv mira" u statutu tog suda. Međutim, državama podupirateljima velikosrpske agresije sigurno nije odgovaralo da taj sud sudi agresorima, dakle njihovoj saveznici – Srbiji. S tim u svezi istaknimo još jedanput kako je admiral Davor Domazet-Lošo, na predstavljanu svoje knjige Hrvatska i veliko ratište, ukazao na činjenicu da su neki svjetski moćnici željeli padom Bihaća u srpske ruke proglasiti srpsku pobjedu u ratu.

Bez zločina protiv mira, tj. zločina agresije bez najvažnijeg zločina u statutu suda u Haagu, uloga suda je lako mogla biti iskrivljena i okrenuti se u svoju suprotnost. Umjesto da sudi za


ratne zločine, sud sudi onima koji su se borili za svoju slobodu, sudi državi koja nije po volji svjetskih moćnika, pretvara se u instituciju u kojoj se zbog svega toga stvara lažna povijest s kraja dvadesetog stoljeća, povijest koja bi trebala na taj način uljepšati ulogu i svjetskih moćnika, a samim tim i ulogu samog suda u Haagu.

4. RATNI ZLOČIN I ZLOČIN U RATU

Vratimo se onome što sv. Toma Akvinski govori o pravednom ratu. U skladu s njegovim tvrđenjem očito je točno ono što je naš poznati odvjetnik, Željko Olujić, napisao o hrvatskim braniteljima31:

Hrvatski branitelji nisu samo ustali u obranu hrvatskoga naroda i države od Miloševićevoga i Šešeljevoga divljaštva.

Hrvatski su junaci branili svetinje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, žene i djecu. Hrvatski su se branitelji borili za neovisnu hrvatsku državu.

Zato su hrvatski branitelji pozitivci.

Hrvatski su branitelji pozitivci zato što su branili mir.

Hrvatski su branitelji pozitivci zato što su postupali po zakonima, jer je Hrvatska imala pravo na neovisnost po tadašnjim zakonima.

Hrvatski su branitelji pozitivci zato što su štitili narodnu volju, koja je bila i ostala za neovisnost.

Hrvatski su branitelji pozitivci zato što su branili napadnute.

Hrvatski su branitelji pozitivci zato što su napadnute branili od najdivljih horda na ovim prostorima u novije doba.

Hrvatski su branitelji pozitivci zato što su imali hrabrosti otići u rat i suprotstaviti se daleko nadmoćnijoj sili.

Hrvatski su branitelji pozitivci zato što su u tome ratu hrabro ginuli i bili ranjavani.

31 Predgovor knjige: Josip Pečarić, Sramotni sud u Haagu, Zagreb, 2001.


Hrvatski su branitelji pozitivci zato što su bili disciplinirani i časni vojnici, koji su se držali zakona.

Hrvatski su branitelji pozitivci zato što su odano izvršavali čestite zapovijedi svojega vodstva, na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom.

Hrvatski su branitelji pozitivci zato što su uspješno obranili stotine tisuća odraslih i malih, muških i ženskih, od pokolja i zatvora, a milijune stanovništva od porobljavanja.

Hrvatski su branitelji pozitivci zato što su stvorili Republiku Hrvatsku kao instrument buduće obrane hrvatskih nacionalnih interesa i hrvatskoga naroda.

Naravno, rat je sam po sebi užasan i ljudi izloženi agresiji su u posebnom psihološkom stanju. Zato su i poneki branitelji počinili zločine. Ali to su zločini u ratu, a ne ratni zločini.

Evo što je o tome rekao 1995. god. tadašnji predsjednik Komisije za ratne zločine počinjene na teritoriju Hrvatske, dr. Milan Vuković32:

Vjerujem da oni koji ne mogu pravno uobličiti pojam agresije od pojma obrane isto tako ne mogu razlučiti pojam ratnoga zločina od pojma sadržanog u činu agresije. Osvajanja, ubijanja, etnička čišćenja, proganjanja nevinih ljudi, različita su sadržaja od obrane tih ljudi i zaštite nevinih. Pobuda, sadržaj i sam čin pravno je kvalificiran sasvim drukčije u činu obrane od onog koji može biti sadržan u činu osvajanja, agresije, napada, svega što je povezano s agresijom. Prema tome trebalo bi govoriti o pravnom sadržaju borbe hrvatskog naroda, agresiji, a ne voluntaristički stavljati znak jednakosti između žrtve i agresora.

Ovdje treba posebno naglasiti i to da je dr. Vuković ustvari reagirao na izjavu prof. filozofije Milana Kangrge u listu Arkzin, iz koje se može iščitati teza o Hrvatskoj kao državi nastaloj na zločinu koja kao takva ne može opstati. Teza koja je u tom vremenu vjerojatno bila i u funkciji očuvanja tzv. Republike Srpske Krajine,

32 Intervju u Slobodnoj Dalmaciji, 28. ožujka 1995. Miroslav Tuđman, Vrijeme krivokletnika, Zagreb, 2006., str. 373.


ali i funkciji onoga što danas i jest očita politika Haškog suda. To se vidi i iz njihove potrebe da se na tom sudu ospore riječi dr. Vukovića. Jasno je tko im je mogao i poslužiti za to. Tko drugi, nego Stjepan Mesić, koji će u svom svjedočenju (16. – 19. ožujka 1998.) reći33:

Tvrdim da je svatko sposoban počiniti zločine. Nema nacije, ili pripadnika nacije koji su izuzeti iz te mogućnosti. Samo Milan Vuković, sudac Vrhovnog suda Hrvatske, tvrdi da Hrvat ne može počiniti zločin. Mislim da je ta izjava indikativna za Vrhovni sud, njegova čelnika i psihozu u Hrvatskoj. Pristaša sam da se krivnja individualizira na srpskoj, na muslimanskoj i na hrvatskoj strani bez ikakve iznimke. Zbog toga, ja ne izuzimljem od toga nikoga, ničiju taktiku, ničije aktivnosti, ali krivnja se mora individualizirati.

To je Mesić. Prvo pripiše dr. Vukoviću nešto što ovaj uopće nije rekao, zatim za to optuži Vukovića, Vrhovni sud u kome on radi i narod kome pripada! Naravno, u Haagu znaju tko je dr. Vuković, ali treba im Mesićeva lažna optužba upravo u svrhu ostvarivanja interesa svjetskih moćnika, dakle onih istih moćnika koji trebaju ostvarito ono o čemu je Kangrga i govorio, a čemu se usprotivio dr. Vuković!

5. AGRESIJA NA OKUPIRANA PODRUČJA VLASTITE DRŽAVE

Vjerojatno svaki pravnik zna da je pravo i obaveza svake države da oslobodi svoja okupirana područja. Također je poznato je da su rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a uvedene sankcije Jugoslaviji (Srbiji) upravo radi agresije na Hrvatsku i BiH i to u vrijeme kada su i Hrvatska i BiH bile članice UN-a. Dakle, ta rezolucija definira Jugoslaviju (Srbiju) kao agresora, a Hrvatsku i BiH kao žrtve. Hrvatska kao pravno uređena demokratska država ima, dakle, i Ustavom i zakonom uređena prava i dužnosti pojedinih državnih tijela, pa tako i predsjednika kao vrhovnika, vojske, policije i drugih da poduzme sve pa i vojno-redarstvene

33 Miroslav Tuđman, nav. djelo str. 372.


akcije za oslobođenje i uspostavu jurisdikcije nad okupiranim područjima.

Prema optužnicama suda u Haagu, Hrvatska nema prava koja imaju sve zemlje na svijetu! Među rijetkima u svijetu to je shvatila Margaret Thatcher pa je željeznom logikom objasnila ovo što nam se danas događa s Haagom:

Pokušaji da se izjednači vojna akcija Bljesak i Oluja, kojom je oslobođeno hrvatsko tlo, s ranijim primjerima srpske agresije, čista su lakrdija.

A ta lakrdija je očita već kada pogledamo optužnice protiv Hrvata. U njima postoji onaj isti "zločin protiv mira", tj. zločin agresije kojega nema u statutu tog suda. Dakle, pogledajmo što stoji u prvoj optužnici protiv generala Gotovine u točki 13.:


Vidi se da to odgovara onome što predstavlja "zločin protiv mira". Sjetimo se pritom da se u toj istoj optužnici na jednak način tretira Republika Hrvatska i tzv. Republika Srpska Krajina. Dakle, čak se izmišlja i država na koju je izvršena agresija! Sud u Haagu je osnovao UN, a po rezolucijama tog istog UN-a taj prostor nije nikakva država već okupirano područje Republike Hrvatske. Treba li ponovno spomenuti da svaka država po međunarodnim zakonima ima pravo i obavezu osloboditi svoja okupirana područja. Sud u Haagu mora se koristiti očitim neistinama i lažima, izmišljati državu i agresore na nju, upravo zato jer bez njih nema osnova suditi hrvatskim generalima.

Slično je bilo i u slučaju optužnice protiv generala Bobetka. Tu se tvrdi da je general Bobetko vršio planiranje, pripremu ili izvršenje progonâ srpskih civila iz medačkog područja na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi. Da bi se moglo govoriti o navodnoj agresiji nigdje se ne spominje da su Srbi iz medačkog


područja 738 dana granatirali Gospić, kao ni to da se radi o okupiranim područjima RH.

Dakle Srbi su imali pravo granatirati Gospić. Dapače unproforci koji su bili dužni razoružati Srbe, to nisu uradili, čak su ih štitili i na taj način sudjelovali u njihovim zločinima. Kada je medačko područje oslobođeno, na veliki pritisak iz svijeta, Hrvatska vojska se morala povući. Dakle, i tu su Hrvati bili "agresori". A onda nisu zločinci oni koji su 738 dana granatirali Gospić, i oni koji su im to omogućili, dapače štitili ih. Nisu zločinci oni koji su natjerali da se HV povuče s tog oslobođenog teritorija, već oni koji su učinili neki navodni zločin u želji da se spriječe daljnja granatiranja. A što su bili navodni civili iz medačkog područja najbolje nam je pokazala "baba Dana" koja se, naoružana do zuba, na Televiziji Banja Luke hvalila kako je ubijala Hrvate.

O svemu tome očitovao se Ustavni sud Republike Hrvatske u svom IZVJEŠĆU br. U-X-2271/2002., 12. studenoga 2002. godine, Narodne novine broj 133/2006. Kako nas upozorava dr. Milan Vuković Ustavni sud je sasvim jasno i nedvosmisleno izrekao svoje stajalište tvrdnjom34:

Djelovanje oružanih snaga Republike Hrvatske poduzeto s ciljem oslobađanja dijelova okupiranog područja Republike Hrvatske – uključujući i otklanjanje neposredne opasnosti za život stanovništva i sprečavanje uništenja imovine, uzrokovane oružanim (vojnim i paravojnim, parapolicijskim i/ili terorističkim) napadima okupacijskih postrojba poduzimanih s okupiranih područja – bilo je u skladu s ustavnom obvezom oružanih snaga Republike Hrvatske da zaštiti suverenitet i neovisnost Republike Hrvatske i obrane njenu teritorijalnu cjelovitost. Pri oslobađanju okupiranih područja Republike Hrvatske, oružane snage Republike Hrvatske djelovale su u ime i po ovlaštenju suverene države s međunarodnopravnim subjektivitetom. Oslobađajući područja Republike Hrvatske – na kojima je ustrojena protuustavna tvorevina bez demokratskog legitimiteta međunarodnopravnog subjektiviteta – oružane snage Republike Hrvatske suzbijale su oružanu pobunu i otklanjale

34 Hrvatsko slovo, 17. ožujka 2006.


posljedice izvanjske oružane agresije. One su na ta područja istodobno uvodile nacionalni (ustavnopravni), a time i međunarodnopravni poredak kao njegov dio, sa svim pravima, obvezama i odgovornostima koje su za njih proizlazile iz Ustava i zakona Republike Hrvatske i iz međunarodnopravnih akata koje je Republika Hrvatska prihvatila i ratificirala. Takav ustavni položaj i ulogu oružanih snaga Republike Hrvatske za vrijeme trajanja Domovinskog rata Ustavni sud utvrđuje neospornima i nepobojnima!

6. "AGRESIJA" NA BiH

Izmišljena agresija Hrvatske na BiH je glavna točka u optužnicama protiv Blaškića, Kordića i Čerkeza. To je na kraju i jedina optužba zbog koje je potvrđena presuda Dariju Kordiću, čovjeku koji je jedan od najzaslužnijih za opstojnost Hrvata u BiH. Kordiću je prvostupanjska presuda djelomice preinačena – ukinute su presude za progon, napade na civile i civilne objekte, ubojstva, pritvaranja te razaranje i pljačku civilnih objekata, za napade na Bošnjake počinjene u Novom Travniku 1992., u Busovači 1993., te selima Večeriski, Šantićima, Rotilju, Tulici i Svinjarevu 1993. – ali je kazna ostala ista. Drugim riječima, dan je naglasak na političkom dijelu presude, što je svojevrsno priznanje samog suda da je on politički sud. Punih sam sedam godina angažiran na ovom predmetu, ali činjenice na temelju kojih je Dario Kordić kao političar proglašen krivim za zločine u srednjoj Bosni, ja ovdje jednostavno – ne vidim, kazao je Vjesniku Kordićev branitelj, Mitko Naumovski. I ne može ih vidjeti kada je nedavno američki vojni povjesničar Charles R. Shrader (vojnu povijest je predavao na vojnoj akademiji West Point), autor knjige Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, dokazao da se radilo o agresiji muslimana na Hrvate, a poznato je da su Hrvati bili u okruženju i deset puta slabiji od agresora. Shrader35 je odgovorno tvrdio kako Kordić nije kriv i pita se koliko daleko mogu ići zle namjere i insinuacije tužiteljstva u Haagu. Presuda Kordiću je i odgovor na to

35 Večernji list, 10. travnja 2004.


njegovo pitanje. Sam sud konstatira kako je razlog za ovako drastičnu presudu što se radilo o agresiji Hrvatske na BiH. Doista, strašna "agresija" u kojoj se Hrvati bore u području u kome su oduvijek živjeli okruženi deset puta jačim neprijateljem. Jedini logičan zaključak je da sud u Haagu osuđuje Kordića jer ga smatra najkrivljim što su Hrvati uopće opstali na tim prostorima. Dakle, zato što nije uspjelo njihovo etničko čišćenje. Time sud u Haagu još jednom potvrđuje umiješanost svjetskih moćnika u zločine nad Hrvatima – ovaj put nad Hrvatima u BiH. Sud u Haagu im treba da promijene povijest, da njihova prljava uloga u sudjelovanju u tom zločinu bude izbrisana iz nje! Treba li uopće spomenuti stravičnu istinu da im je u toj lažnoj optužnici Hrvatske kao agresora na BiH, glavni argument to što je današnji hrvatski predsjednik svojevremeno kao svjedok optužbe u procesu protiv generala Blaškića svjedočio u prilog toj lažnoj optužbi Hrvatske. Optužbi, koja se potom provlači kroz sve optužnice Hrvata iz BiH.

Niz laži Stjepana Mesića iz tog svjedočenja razotkriveno je u najnovijoj knjizi prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana Vrijeme krivokletnika. U toj knjizi36 imamo nešto na što je ukazao i haški optuženik Domagoj Margetić u svojoj knjizi Stipe Mesić – dosje izdaje. Naime, kao svjedok optužbe u slučaju Blaškić, kada je želio lažno optužiti Hrvatsku za agresiju na BiH, tvrdio je Mesić kako je njegov nećak, koji je bio hrvatski vojnik, bio u Bosni:

Nisam bio inspektor. Niti je na meni to ustanovljivati. Ali moj nećak, Vlatko Mesić, koji je bio hrvatski vojnik, bio je u Bosni. Vratio se od tamo, a nije bio dragovoljac u Bosni. Rođen je u Slavoniji. Nema ništa zajedničko s Bosnom, ali bio je tamo. Tražili ste od mene ime. Jedno sam vam dao.

Samo četiri godine nakon te izjave Mesićeva je laž postala više nego očita. Međutim, šteta je već nanesena i njegovo ranije svjedočenje poslužilo je za haške konstrukcije o hrvatskoj agresiji na BiH. U svjedočenju 'protiv' Miloševića 2. listopada 2002., Stipe Mesić odgovarao je na Miloševićevo pitanje:

36 Miroslav Tuđman, nav. djelo str. 371-372.


Dobro, gospodine Mesiću, a da li je tačno da je vaš nećak koji nije bio dobrovoljac i koji nije iz Bosne i Hercegovine, takođe bio sa svojom jedinicom u Bosni i Hercegovini. Da li Vam je bar to bilo poznato?

Mesićev odgovor bio je potpuno suprotan od njegove izjave u svjedočenju protiv Tihomira Blaškića:

Moji nećaci nisu bili u vojsci. Bili su premladi.

Tako je sud u Haagu dobio najvažnije svjedočenje za potvrdu željene im teze o navodnoj agresiji RH na BiH. Miroslav Tuđman u svojoj knjizi (str. 30) navodi i podatak da je sedam zaštićenih svjedoka u prvoj presudi Blaškiću citirano 31 put, a od toga čak je 15 puta citirano Mesićevo svjedočenje, dakle skoro 50% u odnosu na zaštićene (tajne) svjedoke ili 21% u odnosu na svih 17 javnih i tajnih svjedoka, pa konstatira: "I ovaj formalni pokazatelj ukazuje na važnost Stjepana Mesića kao svjedoka za Haški sud. Strašna je spoznaja da je on njima uopće bio važan svjedok kada je u svom svjedočenju sam priznao da nije osoba kojoj treba vjerovati. Naime, na pitanje37:

– Možemo li zaključiti da niste uvijek govorili istinu – ovisno o političkim stavovima stranke kojoj ste pripadali?

Mesić je odgovorio:

– Jedino mi moja žena vjeruje da uvijek govorim istinu.

Konačno, kada se već govori o krivotvorenju i podmetanju Haškog suda i u tom sudu spomenimo i ono što tvrdi prof. dr. Zdravko Tomac38:

Dario Kordić drastično je osuđen na dvadeset pet godina zatvora u monstruoznom političkom procesu, na temelju krivotvorina i podmetanja obavještajnih služba, obrane Tihomira Blaškića, nemoralnih kriterija tužiteljstva i Haškoga suda, koji su u slučaju Tihomira Blaškića, u ponovljenom suđenju, napad na Ahmiće tretirali kao legalnu vojnu akciju, a u suđenju Dariju Kordiću kao navodno smišljeni zločinački čin ubijanja civila. 37 Miroslav Tuđman, nav. djelo, str. 374. 38 Zdravko Tomac, Predsjednik protiv Predsjednika, Zagreb, 2005., str. 193.


U krivotvorenju i podmetanju išlo se tako daleko, kako argumentirano piše Višnja Starešina u svojoj sjajnoj knjizi 'Haška formula', da se lažno tvrdi kako su zapovijedi za zločin u Ahmićima došle neposredno iz Tuđmanova ureda, zaobišavši zapovjednika Tihomira Blaškića.

Pri tome se nisu služili samo krivotvorenjem i podmetanjem već i ucjenama. Supruga Darija Kordića, Venera kaže39: Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugoga optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, 'da sljedećih deset godina mogu samog sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji'.

Naravno, sudu u Haagu ni Mesić, ni odvjetnici Tihomira Blaškića nisu ni bili potrebni zbog istine! Dovoljno je bilo da imaju nekakvu potvrdu navodne agresije Hrvatske na BiH. Poznati geopolitičar, Radovan Pavić, upravo tiska u Fokusu seriju članaka o geostrategiji rata u BiH pa kaže kako je "više nego zanimljivo uočiti da se u međunarodnoj javnosti agresija Srbije na BiH uglavnom previđa", a "'agresija' Hrvatske na BiH u velikom je svijetu opće mjesto". Raščlambom dr. Pavić pokazuje: "sve su te 'hrvatske agresije' u onom istom kontekstu u kojem je bila i hrvatska 'agresija' na tzv. 'Republiku Srpsku Krajinu i njezin glavni grad Knin'".40

7. NOVINARI "RATNI ZLOČINCI"

U situaciji potpunog izokretanja svih vrijednosti, koje se vrši u Haagu, logično je za očekivati da postoje mnogi stručnjaci koji 39 Hrvatski list, 23. prosinca 2004. 40 Fokus, 9. lipnja 2006.


napuštaju taj sud. I doista, niz pravnika je napustilo tužiteljstvo tog suda smatrajući da im je rad u takvoj ustanovi težak biljeg na njihovim karijerama. Ili se jednostavno kosi s njihovim osjećajem pravde i dužnosti.

Zato je tom sudu neobično važna borba i protiv onih koji sustavno raščlanjuju i ukazuju na takav rad suda. Zato i ne čudi što su se na udaru našli i hrvatski novinari.

U prvom procesu osuđen su Ivica Marijačić i general Markica Rebić zbog objavljivanja imena zaštićenog svjedoka. Naime, i Marijačić i Rebić su pokazali da je Carla del Ponte svjesno lagala o slučaju Bralo pred vijećem NATO-a, optužujući lažno i Hrvatsku i samog Markicu Rebića. Tužiteljica je lagala, a Rebić je pozvao hrvatsku vlast da objavi iz svoje arhive dokaze o tome. Nije objavila, pa je on sam dao dokument koji to potvrđuje. Iako se radi o tajnom dokumentu, objavili su ga radi istine. I o sebi i o Hrvatskoj. Pritom je sud ponovo pokazao da ga ne zanima istina, a pogotovu ne samoobrana kao univerzalna vrijednost.

Još je nelogičnija optužba protiv Jovića, Križića, Šešelja i Margetića. Dana 31. svibnja 2006. godine sud u Haagu optužio je hrvatske novinare za kriminalno udruživanje, zajedničku strategiju i zamisao u razotkrivanju zaštićenih haških svjedoka. Svjedočenje tog zaštićenog svjedočenja prvi je objavio na svojim internetskim stranicama sam sud, a svjedok Stjepan Mesić je prije optuženih novinara izjavio da je on taj zaštićeni svjedok. Treba samo zamisliti kakva je razina tužitelja i sudaca koji smatraju da se poslije toga netko uopće "kriminalno udružuje zbog razotkrivanja tog tajnog svjedoka"?

Zato je Domagoj Margetić, koji se brani sam, najavio41 između ostaloga da će obrana zatražiti i psihijatrijsko vještačenje glavne tužiteljice MKSJ-a na okolnosti njezine ubrojivosti, kao i psihijatrijsko vještačenje drugih članova tužiteljičina tima u ovom postupku. Naime poznate su neuravnotežene izjave glavne haške tužiteljice kojima je napadala Katoličku crkvu i razne druge

41 [email protected], 2. lipnja 2006.


institucije, a posebnu neuravnoteženost i svojevrsnu opsjednutost pokazuje i u ovakvom progonu hrvatskih novinara.

8. "ZLOČINAČKI POTHVAT ZLOČINAČKE ORGANIZACIJE"

Dakle, stvar je s pravnog stanovištva jasna. Ali sud u Haagu nije ni oformljen zbog toga. Zato sud ne poštuje niti istinu, niti pravne norme. UN i sve svjetske organizacije i države koje vladaju svijetom prihvaćaju taj način na koji se u Haagu mijenjaju sve norme koje su dosad vladale u svezi s pravom naroda na samoobranu, povratak okupiranih područja pojedinih država i samog pojma agresije. Zato je sljedeći korak u ostvarivanju interesa svjetskih moćnika – konačan zaokret: agresori su nevini – krive su žrtve. Naime, u sljedećim optužnicama Gotovini i Hrvatima u BiH govori se o udruženom "zločinačkom pothvatu zločinačke organizacije".

Ustvari, u proširenoj optužnici protiv generala Gotovine već imamo da je za sud u Haagu "zločinački pothvat" to što je "od 1992. Hrvatska vojska već radila na stvaranju planova da silom vrati teritorije RSK-a. Godine 1992., 1993., 1994. i 1995. hrvatske snage izvele su vojne operacije kojima je to bio krajnji cilj".

Na proširenje optužnice generala Gotovine Glas Koncila konstatira42:

Ta citirana inkriminacija otkriva s jedne strane da u tim optužnicama nije slučajno prešućena povijesna činjenica velikosrpske pobune, agresije i okupacije dijela teritorija u okviru međunarodno priznatih hrvatskih granica i s druge strane da za autore optužnica tzv. Republika Srpska Krajina ima stanoviti pravni subjektivitet, premda je to apsolutno nespojivo s postavkama međunarodnoga prava i s činjenicom povijesnih službenih odnosa drugih država od kojih ni jedna nikada nije priznala tzv. Republiku Srpsku Krajinu. Ta citirana inkriminacija otkriva također da je autorima tih optužnica zločin već samo planiranje oslobađanja,

42 Glas Koncila, 12.–21. ožujka 2004.


odnosno vraćanja u državno-pravni poredak, odmetnutog dijela teritorija unutar svojih međunarodno priznatih državnih granica! Kad bi se kao mjerodavni kriterij na svjetskoj razini prihvatila tako suptilna inkriminacija haških tužitelja, onda bi sve države i sve vojske na čitavom svijetu mogle biti optužene za planiranje i pripremanje 'zločinačkog pothvata'. Ili pak autori tih optužnica misle da sve ono što smiju i rade sve države na svijetu, ne smije niti ima pravo Hrvatska?

Glavni "dokaz" u novoj optužnici protiv generala Gotovine je brijunski transkript koji je sudu u Haagu poslan iz Mesićeva ureda i za kojega su sudionici razgovora potvrdili da je falsificiran.

Međutim, u toj optužnici je optuženo cjelokupno hrvatsko državno i vojno vodstvo i praktično svi sudionici oslobađanja hrvatskih okupiranih teritorija. Konstrukcija je toliko priglupa i providna da je nedostojna pučkoškolaca, a ta priglupa konstrukcija je nešto najvažnije svjetskim moćnicima posljednjih nekoliko godina: Naime, hrvatska država nije organizirala vojno-redarstvenu akciju Oluju zbog oslobađanja okupiranih područja vlastite države, već zbog protjerivanja srpskog pučanstva koje je već godinama imalo pripremljene planove za bijeg u slučaju takve hrvatske akcije. Implicitno, takva optužnica ukazuje na poznatu "genocidnost" hrvatskog naroda jer nije logično da su Srbi smatrali da trebaju pobjeći kada dođe hrvatska vojska: Pa što su oni krivi – odgovorni su samo za stradanje Hrvata!

Dakle, već iz same konstrukcije vidljivo je da su u kreiranju optužnice sudjelovali i Srbi, tj. Savo Štrbac i njegov "Veritas".

Jasno je već da čin konstruiranja takve optužnice u kojoj se optužuje cijeli državni i vojni vrh države koja je izložena agresiji i koja je oslobađala svoja okupirana područja, dok na drugoj strani taj isti sud nije ni pomišljao to uraditi s agresorskom i okupatorskom JNA – zločin je toga Suda dotad nezabilježen u povijesti. Spomenimo npr. da je dr. Hrvoje Kačić još 1992. upozorio Vijeće Europe i na slučaj tadašnjeg načelnika Generalštaba JNA, generala Blagoja Adžića, koji je na Vojnoj akademiji u Beogradu 5. srpnja 1991. održao ratnohuškački govor


iz kojega se jasno vidi što JNA priprema. Pred 150 visokorangiranih oficira JNA Adžić izdaje i sljedeće naloge43:

Višestranačje je dovelo narode u sukobe (…) rušitelji Jugoslavije preuzeli su vlast i okrutno žele promeniti društveno uređenje uvođenjem kapitalizma u svojoj najgoroj formi (…) Izdajice treba ubiti na licu mesta bez milosti i razmišljanja (…) Od sada (…) otvorite vatru na svakoga koji se protivi našim akcijama (…) drugovi oficiri, ja Vam čestitam da ste izabrani za ove poslove i zahtevam da u izvršenju ovih zadaća u celosti upotrebite sve svoje znanje i umeće u bitkama za ostvarenje ideala Oktobarske revolucije i u borbi za Jugoslaviju.

Međutim, još je gora situacija s tzv. zločinačkim pothvatom zločinačke organizacije kada je u pitanju optužnica protiv Hrvata iz BiH:

Počev od 18. novembra 1991. godine ili prije pa do približno aprila 1994. i nakon toga više osoba je osnovalo i učestvovalo u udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorije Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj Zajednici (a kasnije Republici) Herceg-Bosni, te pripajanja tih teritorija kao dijela 'velike Hrvatske', u kratkom roku ili tokom dužeg perioda, tako što bi one postale dio Republike Hrvatske ili blisko povezane s njom, i to upotrebom sile, zastrašivanja ili prijetnje silom, progona, zatvaranja i zatočavanja, prisilnog premještanja i deportacije, oduzimanja i uništavanja imovine i drugih sredstava koja predstavljaju ili obuhvataju činjenje zločina kažnjivih po članovima 2, 3 i 5 statuta Međunarodnog suda. Teritorijalni cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio je osnivanje hrvatske teritorije u granicama Banovine Hrvatske, teritorijalnog entiteta koji je postojao od 1939.

43 Dijelovi tog govora objavljeni su u dokumentu Official Report of debates, vol. 1, sittings 1. to 8., Strasbourg 19993., a sam Kačić ga donosi u knjizi U službi domovine – Croatia rediviva, MH, Zagreb, 2003. Adžićevi nalozi dani su u tekstu Beograd se odlučuje za agresiju. Vidjeti i Fokus, 25. veljače 2005.


do 1941. godine. Udruženi zločinački poduhvat obuhvatao je i kreiranje političke i nacionalne mape tih područja tako da njima dominiraju Hrvati, kako u političkom, tako i u demografskom smislu.

Brojne osobe su učestvovale u tom udruženom zločinačkom poduhvatu. Svaki učesnik je svojim činjenjem, nečinjenjem, postupcima ili ponašanjem, kako individualnim, tako i onim izvršenim u dosluhu s drugim osobama ili preko drugih osoba, bitno doprinio sprovođenju tog poduhvata i ostvarenju njegovog cilja. Sljedeće osobe su, pored ostalih, učestvovale u udruženom zločinačkom poduhvatu: Franjo Tuđman (preminuo 10. decembra 1999.), predsjednik Republike Hrvatske; Gojko Šušak (preminuo 3. maja 1998.), ministar obrane Republike Hrvatske; Janko Bobetko (preminuo 29. aprila 2003.), general u vojsci Republike Hrvatske; Mate Boban (preminuo 8. jula 1997.), predsjednik Hrvatske Zajednice (i Republike) Herceg-Bosne; Jadranko Prlić; Bruno Stojić; Slobodan Praljak; Milivoj Petković; Valentin Ćorić; Berislav Pušić; razni drugi funkcionari i članovi vlade i političkih struktura Herceg-Bosne/HVO-a na svim nivoima (uključujući opštinske organe vlasti i mjesne organizacije); razni čelnici i članovi Hrvatske demokratske zajednice (dalje u tekstu HDZ) i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (dalje u tekstu: HDZ-BiH) na svim nivoima; razni pripadnici oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a, specijalnih jedinica, vojne i civilne policije, bezbjedonosnih i obavještajnih službi, paravojnih formacija, lokalnih odbrambenih snaga, te druge osobe koje su djelovale pod nadzorom ili u sadejstvu ili saradnji s tim oružanim snagama, policijom i drugim elementima; razni pripadnici oružanih snaga policije, bezbjednosnih i obavještajnih službi Republike Hrvatske; te druge osobe, poznate i nepoznate. Te su osobe vodile, upravljale, planirale, pripremale, bodrile, promovisale, podsticale, naredile, izvršile, sprovele, omogućile, učestvovale, doprinijele, podržale i na drugi način djelovale na ostvarivanju udruženog zločinačkog poduhvata. (Tekst prenosimo na jeziku haške administracije. A upravo taj jezik odaje tko su joj bili informatori!)


Ovdje je optužen cijeli hrvatski narod u BiH. Dakle, Haški sud u svojim optužnicama optužuje hrvatsko državno vodstvo i hrvatsko vojno vodstvo i u Hrvatskoj i u BiH, optužuje hrvatski narod za ono što nije radio ni sud u Nürnberngu u svojim optužnicama protiv Nijemaca. Zato su same optužnice i neke presude suda u Haagu zločin nad zločinima. Zato o sudu u Haagu i govorim kao o zločinačkom sudu, a o ovim njegovim optužnicama kao o "zločinačkom pothvatu tog zločinačkog suda"!

9. ZAKLJUČAK

Odgovor na pitanje iz naslova današnjeg stručno-znanstvenog skupa Zajednički zločinački pothvat. Što je to? nije težak.

Zar nije zločinački pothvat ukidanje jednom narodu pravo na samoobranu?

Zar nije zločinački pothvat svrstavanje na stranu agresora?

Zar nije zločinački pothvat izravno pomagati agresoru?

Zar nije zločinački pothvat izjednačavati agresora i napadnutog?

Zar nije zločinački pothvat optuživati i suditi napadnutima zato što su obranili svoja ognjišta?

Zar nije zločinački pothvat od agresora stvoriti žrtvu a od žrtve agresora?

Zar nije zločinački pothvat već sam pokušaj optuživanja cijelog državnog vrha jedne države za zločine jer su oslobodili svoju državu?

Zar nije zločinački pothvat nad pothvatima optužiti cijeli jedan konstitutivni narod u BiH kao zločinački narod?

Naravno da jest. I doista se radi o zajedničkom zločinačkom pothvatu suda u Haagu i niza svjetskih moćnika!

Zašto je to tako? Naravno u svemu tome ne treba zaboraviti ono što se događa danas u svijetu. SAD i Velika Britanija mogu mimo odluke UN-a napasti Irak pod lažnom izlikom. Dakle, mogu izvršiti agresiju na neku državu. Nikome u UN-u nije ni palo na pamet da države koje im daju najviše novaca u blagajnu optuži za agresiju. Je li i zbog toga trebalo ustanoviti praksu o nevažnosti zločina protiv


mira, tj. zločina agresije? Treba li sud u Haagu optužiti Hrvatsku i zbog toga da se ustanovi praksa po kojoj veliki mogu izvršiti agresiju na male, tj. to nije zločin. A zločin je ako se mali brane! Da, doista postoji udruženi zločinački pothvat. Udruženi zločinački pothvat suda u Haagu i svjetskih moćnika!

Nažalost u tome sudjeluje i hrvatska vlast od 2000-te godine do danas! Ne poštuje ni vlastite rezolucije kao što je ona u kojoj jasno stoji da Hrvatska nije agresor na BiH, kao ni spomenuto stajalište Ustavnog suda o djelovanju oružanih snaga RH u oslobađanju okupiranih područja. Umjesto toga nekritički prihvaća sve naloge suda u Haagu pa uhićuje i progoni one koji su najzaslužniji za postojanje ove države i za opstojnost Hrvata u BiH.

Nažalost, djeluju potpuno suprotno onome što sam pisao 2000. godine, a što sam kasnije pojednostavio tvrdnjom:

Hrvatska treba ući u EU ali pod jednim uvjetom: da nam se ispričaju zbog sudjelovanja u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku!

Ponovit ću: ako ne poštuješ sam sebe, neće te ni drugi poštovati!

Izlaganje na stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu 9. lipnja 2006.

U nešto kraćem obliku tekst je objavljen u knjigama: Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to?, izlaganja na stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu 9. lipnja 2006. godine, Zagreb, 2006., str. 43-55;

Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to?, Svezak I., Izlaganja na stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu od 9. lipnja 2006. godine, 8. prosinca 2006., 8. lipnja 2007. i 7. prosinca 2007. godine, Zagreb, 2010., str. 43-55.


ULAZAK U EU I GUBITAK NACIONALNIH VREDNOTA

Čini mi se da poslije uhićenja generala Gotovine uopće ne trebam šire obrazlagati što sam mislio reći u trenutku kada sam prijavio naslov mog današnjeg izlaganja. Slika najslavnijeg hrvatskog generala u lisicama daje odgovor na pitanje što nam donosi ulazak u Europsku uniju. Ne postoje nacionalni interesi ako ponos i dostojanstvo hrvatskih ljudi nisu prvi među njima. A lisice na rukama generala Gotovine su lisice na rukama svih Hrvata. To su lisice na ponosu i dostojanstvu hrvatskog naroda!

Prošlo je gotovo deset godina otkako upozoravam da će ulazak Hrvatske u EU značiti veliki gubitak nacionalnih vrijednosti. Evo teksta objavljenog 22. srpnja 1996. u Domu i Svijetu (Večernji list – inozemno izdanje).

JESU LI VAŽNIJI LJUDI ILI LJUDSKA PRAVA?

Boraveći u Sloveniji Sveti Otac nam je uputio još jednu izuzetno važnu poruku. Upozorio nas je na opasnosti 'ideologije neobuzdanog liberalizma'. Sveti Otac ne posustaje u svojoj borbi da promijeni svijet. Svijet koji je do njegovog izbora funkcionirao upravo na osnovi podjele na dva jasno izražena dijela svijeta: svijet u kome vlada ideologija neobuzdanog liberalizma i, onog gdje smo mi bili, svijet neobuzdanog komunizma. Dvije strane jedne te iste medalje: bogatija i siromašnija, a koje su mogle egzistirati samo jedna uz drugu! Istina, naš svijet je bio bez imalo ljudskosti u sebi. Tek na kraju su mu pokušali naći i 'ljudsko lice'. Sjećate li se 'socijalizma s ljudskim licem'? Svijet bogatih ne bi mogao egzistirati bez tog ljudskog lica. A to ljudsko lice zove se na Zapadu: LJUDSKA PRAVA!

Ruski presedan Vijeća Europe

Što to znači, vidjeli smo često puta. Najskorije u Čečeniji. Tamo su ubijali desetine tisuća ljudi, a zapadne zemlje su opominjale Rusiju da krši ljudska prava. To je isto tako jasno izraženo riječima mr. Andreasa Stadlera, tajnika austrijskoga veleposlanstva u Zagrebu (Nedjeljnja Dalmacija od 24. svibnja 1996.) kada kaže da


je 'VE već napravilo jedan presedan, prihvativši u svoje članstvo i državu u kojoj još uvijek postoji smrtna kazna.' A primili su Rusiju u kojoj su pobijeni deseci tisuća ljudi! Ti su ljudi bili krivi samo zato jer su željeli slobodu. Istina, njihova ljudska prava nisu prekršena, oni nisu osuđeni na smrt i pogubljeni. Oni su 'samo' pogubljeni. A pravo na život ili pravo na slobodu nije u opisu ljudskih prava zapadnih zemalja. Osim ako su oni u pitanju, naravno! Ta prava mogu imati i drugi, ali samo ako oni to odobre! A Hrvatskoj nisu odobrili. No, Hrvati i dalje misle da je sloboda nešto vrijedno. I da je ljudski život nešto vrijedno. Vrednije od bilo čega. Pa čak, zamislite, molim Vas, i od ljudskih prava!

I zaista to Hrvati tako i misle. Kada smo krenuli u borbu za svoju slobodu, naivno smo vjerovali da će nas zapadne zemlje podržati. Brzo smo shvatili kako stvari stoje! Jednostavno su nam zabranili braniti se (embargo na uvoz oružja) i tako godinama omogućavali Srbima da ubijaju koliko žele i mogu. Vidjeli smo da ni genocid nije tako strašna stvar. Pa, Srbi su nagrađeni za počinjeni genocid! Naravno, bio je to dozvoljeni genocid protiv neposlušnih Hrvata.

Gospodin Stadler nas, očito dobronamjerno, upozorava u svezi neprimanja Hrvatske u Vijeće Europe: 'To što se sada dogodilo, prije svega je izraz iskrene brige za ono što se stvarno događa u ovoj zemlji. U tome smislu, hrvatska javnost i politika ne bi trebale to shvaćati kao nepoštenu akciju, kao igru interesa koji su usmjereni protiv Hrvatske ili čak neku vrstu psihološkog rata protiv Zagreba. Naprotiv, posrijedi je poticaj da i vaša zemlja bude u skladu s europskim standardima. Kritiku Vijeća Europe valja sagledati u pozitivnom svijetlu, prije svega u interesu samih građana Hrvatske.'

Europski standardi u hrvatskoj zbilji

Sjetimo se europskih standarda. Oni odluče da sve zemlje, koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije, moraju ispuniti stroge kriterije zaštite manjinskih prava. I Hrvatska je morala donositi zakone mnogo naprednije od zakona tih zapadnih zemalja. A Jugoslaviju poslije počinjenog genocida, Jugoslaviju u kojoj su prava manjina mislena imenica – priznaju odmah.


Da, očito je kako su hrvatski standardi mnogo viši od standarda europskih zemalja. Pa nama su ipak važniji ljudi, nego ljudska prava. Nama je problem što je u Rusiji pobijeno onoliko mnogo ljudi, a ne ima li negdje ili nema smrtne kazne. Mi smatramo da se treba pridržavati svojih odluka i primjenjivati ih ravnopravno na sve. A ne recimo donositi silne rezolucije o tome da se neće priznati rezultati etničkog čišćenja. a onda prisiliti žrtve da to moraju učiniti. Naravno, u BiH. U Hrvatskoj je nešto sasvim drugo. Tamo se samovoljni odlazak Srba iz Hrvatske proglašava – etničkim čišćenjem.

Hrvati bi, ali u kakvu Europu

Vratimo se zato papinoj poruci. Ne treba bezglavo juriti u ralje neobuzdanog liberalizma. Ne treba se spuštati na 'europske standarde'. Volimo i dalje ljude, njihovu slobodu. A ne samo njihova "ljudska prava". Sačuvajmo svoju dušu.

Dobro je primijetio g. Stadler da "postoje Hrvati koji rado ne bi u Europu". Podsjetio me na jednu moju raspravu s nekoliko naših liberalnih novinara. Rekli su mi da sam ja protiv Europe. I priznao sam. Zaista sam bio protiv takve Europe, Europe po mjeri Engleske i Francuske. Europe ideologizirane neobuzdanim liberalizmom! Rekao sam im: "Ja sam samo za srednju Europu, a ne Europu u kojoj čak i jedan liberalni prvak (Gensher) nastrada kada pokaže da je više Nijemac nego liberal; kad pokaže, braneći Hrvatsku, da mu je više do duše nego do liberalizma."

Dolazi vrijeme kada će, kao kod nas Hrvata, ljudi biti u prvom planu. I na to nas upozorava Sveti Otac. Kada srednjoeuropske vrijednosti postanu ideal, imat ćemo drukčiju Europu i svijet. A to će biti tim prije čim to shvate i sve srednjoeuropske zemlje. To će biti kad, npr., Njemačka shvati kako ne treba klečeći čekati ulazak u Savjet sigurnosti UN-a, već se treba okrenuti srednjoj Europi. Treba pomoći u sprečavanju povratka ideologiziranih društava na ovim prostorima, i dati primjer cijelom svijetu. Jedino takva jedinstvena Europa je i moguća. Nikakva drukčija. Europa u kojoj će ljudi biti važniji od ljudskih prava. Europa u kojoj će ljudska prava biti nešto što proizilazi samo po sebi iz ljubavi prema ljudima.


ODNOS PREMA SLOBODI

A kakvi su standardi koji vrijede u EU najočitije se vidi kroz primjer njihovog odnosa prema slobodi. Najznačajnije je istaknuti činjenicu da su oni i čitav zapadni tzv. demokratski svijet, izravno ili neizravno sudjelovali u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. To su potvrdili i kroz osnivanje Haškog suda. U statutu tog suda nisu ni predvidjeli najvažniji zločin – zločin protiv mira. Već time je pokazano da ne žele kazniti agresora.

A poznato je da su rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a uvedene sankcije Jugoslaviji i Srbiji upravo radi agresije na Hrvatsku i BiH i to u vrijeme kada su i Hrvatska i BiH bile članice UN-a. Dakle, ta rezolucija definira Jugoslaviju i Srbiju kao agresora, a Hrvatsku i BiH kao žrtve. Hrvatska kao pravno uređena demokratska država ima, dakle, i Ustavom i zakonom uređena prava i dužnosti pojedinih državnih tijela, pa tako i predsjednika kao vrhovnika, vojske, policije i drugih da poduzme sve, pa i vojno-redarstvene akcije za oslobođenje i uspostavu jurisdikcije nad okupiranim područjima.

Dakle, stvar je s pravnog stanovišta jasna, kao što je jasno da sud koji ne poštuje takvo što, pa te djelatnosti naziva "zločinačkim pothvatom zločinačke organizacije", nije ništa drugo nego politički sud koji svojim optužbama samo potvrđuje da mu nije obaveza poštivanje zakona i međunarodne zajednice, već samo političku volju najmoćnijih. Dakle, jednom riječju sud u Haagu je politički sud. Sud koji sudi onima koji su se izborili za slobodu svoga naroda i to upravo zato što su izborili tu slobodu, najbolji je pokazatelj kako se svjetski moćnici postavljaju prema slobodi.

HRVATSKA VLAST U SLUŽBI VLADARA SVIJETA

Povodom uhićenja generala Gotovine održan je prosvjedni skup u Splitu. Najavljen je kao skup potpore generalu Gotovini, a protiv onih koji su ga izručili tom sramotnom sudu. Danas znamo da je upravo POA bila organizacija koja je omogućila da se general Gotovina nađe u Haagu. U novinama sam najavljen kao organizator tog skupa a na radiju kao govornik. Ustvari, postojali su veliki pritisci da se skup pretvori u skup potpore onima koji su omogućili


uhićenje našega generala. Dan uoči skupa kasno uvečer nazvali su me iz Splita i najavili da sam određen za govornika. Stigao sam u Split gdje mi je rečeno da ipak neću govoriti. Prije toga su se dogovorili sa Sanaderovom vladom i skup se pretvorio u skup potpore onima koji su uhitili Gotovinu, a sve pod parolom da je to skup potpore Gotovini i Vladi koja na sebe preuzima obvezu obrane generala. Nedugo potom osnovana je Zaklada za istinu o Domovinskom ratu koja treba od naroda skupljati novac za tu obranu i obranu Domovinskog rata. Obveza Vlade svela se očito na to da će dopustiti da sam narod skuplja potreban novac za obranu Domovinskog rata, tj. za obranu prava hrvatskog naroda na slobodu. Neodržani govor nudio sam za tisak Hrvatskom listu i Hrvatskom slovu ali nisu ga tiskali. Tiskao ga je The Croatian American, New York, January 17-February 6, 2006. uz sljedeći komentar:

Vodeći se načelom sloboda govora kao jednim od temeljnih uvjeta demokracije, objavljujemo govor što ga je akademik Josip Pečarić trebao održat u Splitu 11. prosinca 2005. na skupu potpore uhićenom generalu Gotovini, ali mu to nije bilo dozvoljeno.

NEODRŽANI GOVOR U SPLITU 11. PROSINCA 2005.

(govor je dan u tekstu "Civilizirani" sud presudio sam sebi)44

44 Prema Hrvatskom listu, 29. lipnja 2006. Ivo Sanader je na zatvorenoj sjednici predsjedništva HDZ-a, održanoj u povodu obljetnice stranke, na Jarunu 17. lipnja 2006. izjavio: "Vlada neće ni na koji način osporavati hašku tezu o zločinačkom pothvatu, ni rušiti optužnice protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača, jer je to uvjet da neke zemlje podrže primanje Hrvatske u EU! A kad se to dogodi, imat ćemo dovoljno vremena da revidiramo te povijesne neistine." U Hrvatskom listu ovo se komentira ovako: "Hrvatski premijer pristao je time na dosad najveću ucjenu iz EU-a i u ovom trenutku je njegovo popuštanje podjednako šokantno i sramotno, gotovo ravno nacionalnoj izdaji." S druge strane u isto vrijeme Hrvatski sabor usvaja Deklaraciju o Oluji koju je predložio dr. Slaven Letica (NZ). Akcija Oluja bila je pobjednička i odlučujuća, a ta se vojno-redarstvena akcija mora shvatiti i kao međunarodna saveznička ratna operacija, ističe se u Deklaraciji o Oluji.


Svrha i istinski cilj Oluje bili su oslobađanje okupiranog hrvatskog teritorija, akcija je pripremljena i provedena uz poštivanje svih odredbi međunarodnoga ratnog, humanitarnog i civilnog prava, te poštivanje svih međunarodno prihvaćenih obveza. Oluja je bila tzv. odlučujuća bitka, ne samo za rat u Hrvatskoj, već i za završetak rata u BiH. Obveza je Sabora, hrvatske stručne javnosti, znanstvenih i obrazovnih ustanova i medija da tu akciju pretvore u bitku koja se ne smije i neće zaboraviti, stoji u Deklaraciji. Njegovanje sjećanja na Oluju nužno je nama i našim susjedima kako se ratovi ne bi ponovno vratili na naše prostore i kako bi bio ostvaren ideal svih nas: da Oluja bude u povijesti zabilježena i zapamćena, ne samo kao pobjednička i odlučujuća, već i kao "posljednja hrvatska bitka", stoji, uz ostalo, u Deklaraciji. Očito se "igre bez granica" s hrvatskim ratnicima nastavljaju. Ipak mi se čini da se tako nešto moglo i očekivati što samo potvrđuje naivnost organizatora skupa u Splitu, koji su taj skup pretvorili u skup potpore politici tog istog dr. Ive Sanadera!


KAKO UTJERATI HRVATSKU U ZAPADNI BALKAN?

SUD U HAAGU KAO LOKOMOTIVA K ZAPADNOM BALKANU

1. TAJ I TAKAV SVIJET

Pišući o ocu Hrvatske, akademiku Franji Tuđmanu, akademik Dubravko Jelčić u Hrvatskom listu od 7. prosinca 2006. kaže:

A zašto je demokratski Zapad, u kome su Hrvati desetljećima gledali bastion slobode i od kojega su očekivali pomoć i u vlastitim nastojanjima da postanu slobodni, zašto je, Tuđman bi rekao 'taj i takav Zapad', svim silama nastojao održati tu kulturološki i politički neprirodnu tvorevinu koja se i u prvoj (kraljevskoj) i u drugoj (komunističkoj) varijanti mogla održati samo nasiljem nad nesrpskim narodima, ponajprije nad Hrvatima, a i to samo do prvog potresa koji ju je i sada, kao i pedeset godina prije toga, srušio kao kulu od karata, to valja istražiti podobno, strpljivo, objektivno, 'sine ira et studio'. Tek kad se to istraži, znat ćemo zašto su najviše mrzili Tuđmana baš oni koji su mu po logici stvari morali biti najskloniji, a znat ćemo i u čemu je njegova povijesna veličina i zašto ga danas Hrvati iz godine u godinu, iz dana u dan sve više poštuju.

Dakle, događa se upravo ono što je predsjedniku Tuđmanu svojevremeno napisao Henry Kissinger:

"G. Predsjedniče, kao i svi veliki ljudi za života nećete dočekati pravilnu interpretaciju vaših zasluga za vaš narod. To će učiniti tek buduća pokoljenja. Ali, vjerujte, učinit će. Vi ćete biti velik čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom."

Riječima akademika Jelčića možemo dodati još samo da ćemo takvim istraživanjem doznati i zašto nas i danas ponovno pokušavaju vratiti u neku novu sličnu tvorevinu. I doista, da pitanje dano u naslovu ovog izlaganja nije neumjesno, odgovorio nam je nitko drugi nego Tuđman. Naime, on nas je često upozoravao kako moramo voditi računa da živimo "u tom i takvom" svijetu. Znajući to tražio je, a Hrvatski državni sabor je u Ustav ugradio članak o zabrani balkanskih integracija. Dakle, očekivao je ovakav razvoj


događaja i pokušao ga je spriječiti! I današnji okrugli stol samo je potvrda Tuđmanove veličine. Naime, mi danas raspravljamo o nadolazećoj opasnosti vraćanja Hrvatske na Balkan, a Tuđman je sve to predvidio prije deset godina! A sjetimo se samo kako su bila na nož dočekana ta njegova upozorenja. Ustvari čini mi se da to samo potvrđuje jedno pravilo kojega bi se morali držati hrvatski intelektualci: ako misle da neki Tuđmanov potez nije bio odgovarajući, najbolje bi bilo umjesto napada na nj, sačekati neko vrijeme. Vjerojatno će kasnije shvatiti što je Tuđman želio reći ili zbog čega je nešto učinio!

Ovih dana smo doživjeli – nažalost – stravičnu potvrdu Tuđmanovih riječi o svijetu u kojemu živimo, mada vjerojatno ni on sam nije mogao pretpostaviti koliko je bio u pravu, tj. da je taj svijet spreman pokazati svoje lice koje je mnogo gore od onoga što mi možemo i pretpostaviti. Naime, svjedoci smo dodjeljivanju ordena nizozemskim vojnicima koji su bili nazočni genocidu u Srebrenici. Dobili su ordene zato što nisu učinili ništa. Dobili su ordene zato što nisu spriječili genocid u Srebrenici, a u Haagu je u zatvoru čovjek koji je najzaslužniji što se još veći genocid nije odigrao u Bihaću. Dapače, sudi mu se upravo zato što je taj genocid spriječio – generalu Anti Gotovini! Prije nekoliko godina ordene su dobili i kanadski vojnici. Oni su se navodno borili protiv hrvatskih vojnika koji su zapravo vraćali okupirana područja svoje države.

2. ULOGA SUDA U HAAGU

I dok Nizozemci dobivaju ordene zbog sudjelovanja u genocidu, hrvatski generali su na sudu zato što su genocid ponekad i spriječili. Najveća potraga bila je upravo za generalom Gotovinom zato što je Olujom spriječio još veći genocid od onog u Srebrenici – spriječio je genocid u Bihaću i tako onemogućio da puno vojnika zapadnih zemalja dobije ordene zbog sudjelovanja u takvom genocidu.

Hoće li narod uopće reagirati na to što su hrvatski političari zajedno sa sudom u Haagom optužili sve one koji su vodili veličanstvene akcije oslobađanja hrvatskih okupiranih područja – za zločinački pothvat zločinačke organizacije? Tako se sud u Haagu i pokazao kao lokomotiva koja će nas odvesti u zapadni Balkan.


Drznuli smo se stvoriti vlastitu državu protiv volje svjetskih moćnika, a oni rade sve da obnove staru u još goroj varijanti od one prethodne. To doista jest zločin: udruženi zločinački pothvat suda u Haagu i svjetskih moćnika. A u tome su sudjelovali i mnogi iz hrvatske vlasti. Napomenut ću da je 8. prosinca 2006. u Zagrebu održan drugi i ponovo vrlo uspješan stručno-znanstveni skup pod naslovom Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to?. Za pola godine bit će održan i treći. I tako će se održavati sve dok se ne skine ta formulacija koja pokazuje da sud u Haagu ima ulogu i da rehabilitira sve one svjetske moćnike koji su izravno i neizravno sudjelovali u velikosrpskom zločinu.

Ono što me posebno veseli s drugog stručno-znanstvenog skupa Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to? jest to što je više govornika govorilo o tome da sud u Haagu uopće ne uvažava "zločin protiv mira" tj. zločin agresije.

Evo jednog izvatka iz komentara koji sam dao prilikom sudjelovanja na prvom takvom skupu:

"U statutu suda u Haagu nema "zločina protiv mira". Je li zato što za zločin protiv mira trebaju odgovarati i oni koji su ga odobrili? Poznato je da je odobrenje za početak rata dao Baker u Beogradu. Poznato je da je Miloševiću dano 15 dana da slomi Hrvatsku. Je li zato bila odmah konstruirana i priča o građanskom ratu iako se ne radi o nikakvom sukobu između dijelova istog naroda? Ili je to zato što je sudu odmah predviđena uloga političkog suda po kome će svi biti jednako odgovorni. Naime, poznato je kako je Vijeće sigurnosti UN-a osnovalo sud u Haagu ne da sudi zbog ratnog zločina već da bude poluga uspostavljanja mira na tom području. Zato su neki vjerojatno i nezlonamjerno izostavili "zločin protiv mira" u statutu tog suda. Međutim, državama podupirateljima velikosrpske agresije sigurno nije odgovaralo da taj sud sudi agresorima, dakle njihovoj saveznici – Srbiji. S tim u svezi istaknimo još jedanput kako je admiral Davor Domazet-Lošo, na predstavljanu svoje knjige Hrvatska i veliko ratište, ukazao na činjenicu da su neki svjetski moćnici željeli s padom Bihaća u srpske ruke proglasiti srpsku pobjedu u ratu. Bez zločina protiv mira, tj. zločina agresije, bez najvažnijeg zločina u statutu suda u Haagu, uloga suda je lako mogla biti iskrivljena i okrenuti se u


svoju suprotnost. Umjesto da sudi za ratne zločine, sud sudi onima koji su se borili za svoju slobodu, sudi državi koja nije po volji svjetskih moćnika, pretvara se u instituciju u kojoj se zbog svega toga stvara lažna povijest s kraja dvadesetog stoljeća, povijest koja bi trebala na taj način uljepšati ulogu i svjetskih moćnika, a samim tim i ulogu samog suda u Haagu."

Da ironija bude veća sud u Haagu to svoje izvrtanje uloge agresora i napadnutog vrši po naputku svog suradnika Srbina Save Štrpca, koji bi i sam trebao odgovarati za zločine u Hrvatskoj. Mnogima postaje sve više jasno da je to upravo i služilo za rehabilitaciju Srbije za agresiju koja im je bila dozvoljena (Baker) i u kojoj su izravno i neizravno sudjelovali svjetski moćnici. A Sava Štrbac, čovjek, koji je sudjelovao u agresiji na Hrvatsku i imao značajnu ulogu u njoj, itekako je važan faktor suda u Haagu, kao njegov suradnik, u optuživanju Hrvatske. Ustvari, tu ima i simbolike: hrvatski vojnici su u ratu pobijedili agresora – i JNA i paravojne formacije i one svjetske moćnike koji su izravno i neizravno sudjelovali u toj agresiji. Danas optužnice sastavljaju zajedno Savo Štrbac ispred poraženih velikosrpskih snaga i sud u Haagu ispred poraženih svjetskih moćnika (dapače – kako je rečeno na drugom stručno-znanstvenom skupu Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to? – u tome izravno sudjeluju obavještajci velikih kao članovi ekspertnih timova koji sastavljaju optužnice)! Tako Ankica Luetić i Zoran Mimica na istom skupu navode sljedeće:

U članku 'Domovinski rat', u tiskovini 'Fokus' od 17. rujna 2004. Sava Štrbac nadalje navodi i obrazlaže svoj zločinački plan, usmjeren na rušenje ustavnog poretka Republike Hrvatske kada tvrdi (prijevod sa srpskog): '…a u točki 39. potvrđeno je da je u pet napada na RSK, teritorij zaštićen od Ujedinjenih naroda, Hrvatska, kao članica UN-a, izvršila pet agresija na UN. To otvara ogromne mogućnosti! Jer ako se u Haagu dokaže krivnja zapovjednika najznačajnijih hrvatskih vojnih operacija, na čemu mi radimo, onda će ti zapovjednici zvanično sloviti za ratne zločince, a akcije koje su vodili bit će zvanično zločinačke akcije. Rat koji čine zločinačke akcije nije 'domovinski' i obrambeni, već zločinački i agresorski. Samim time država koja je nastala na zločinu ne može


nastaviti postojati, već se njeno ustrojstvo mora redefinirati. To je prilika za nas Srbe da se legitimnim i legalnim sredstvima izborimo za pravo državnosti Republike Srpske Krajine'

Dakle, iako postoje ozbiljni hrvatski odvjetnici koji brane nepostojanje "zločina protiv mira" u statutu suda, mada i priznaju da je takav zločin očit jedino u agresiji na RH, razvidno je da zločin agresije itekako postoji kada je Hrvatska u pitanju i on se može iščitati iz svih optužnica protiv hrvatskih generala, da bi im se sudilo po izmišljenim optužnicama, a protivno Izvješću Ustavnog suda RH iz 2002. godine u kome npr. piše: Oslobađajući područja Republike Hrvatske – na kojima je ustrojena protuustavna tvorevina bez demokratskog legitimiteta međunarodnopravnog subjektiviteta – oružane snage Republike Hrvatske suzbijale su oružanu pobunu i otklanjale posljedice izvanjske oružane agresije. One su na ta područja istodobno uvodile nacionalni (ustavnopravni), a time i međunarodnopravni poredak kao njegov dio, sa svim pravima, obvezama i odgovornostima koje su za njih proizlazile iz Ustava i zakona Republike Hrvatske i iz međunarodnopravnih akata koje je Republika Hrvatska prihvatila i ratificirala.

Međutim, nedavno je u HAZU održana javna rasprava na kojoj je govoreno i o tzv. zajedničkom zločinačkom pothvatu u međunarodnom kaznenom pravu. To hrvatski mediji uopće nisu zabilježili. Kao da su znali da je pokazano kako sud u Haagu i s pravne strane jest – blago rečeno – nevjerodostojan sud. Tom prilikom je predsjednik Hrvatske akademije pravnih znanosti, profesor emeritus dr. sc. Željko Horvatić ustvrdio da se stidi današnjeg međunarodnog prava u kome nema mjesta za zločin agresije. Rekao je također da se grdno varaju oni koji vjeruju da će svojim presudama u Haagu izmijeniti povijest hrvatskog Domovinskog rata. Dapače, njihove će presude biti dokumenti njihove sramote kao stručnjaka. Dodao bih kako nešto slično vrijedi i za sve one u Hrvatskoj koji su u tome pomagali tom sramotnom sudu.

To ne znači da će sud u Haagu postupiti u skladu s pravom. Uostalom, da se nečem takvom ne možemo nadati, pokazali su kada su osudili hrvatske novinare, a Domagoja Margetića i


zatvorili, samo zato što su pisali istinu: onu koju su već objavili suradnici samog suda (Josip Jović), ili ono s čega je sam sud skinuo oznaku tajnost (Domagoj Margetić) ili zato što su okrivljenici istinom branili ili sebe ili svoju domovinu od laži glavne haške tužiteljice (Markica Rebić i Ivica Marijačić). A da ne spominjemo lažno optužene i osuđene hrvatske junake.

Da je to tako ponajbolje potvrđuje upravo tekst osuđenog Ivice Marijačića (Hrvatski list, 15. ožujka 2007.):

Jedan od odvjetnika generala Gotovine, profesor međunarodnoga prava na sveučilištu u Torontu u Kanadi, Payam Akhavan, rekao je voditelju 'Brisanog prostora' Goranu Miliću da optužnica protiv generala Gotovine nije ni trebala biti podignuta, zatim da će ovaj odvjetnički tim učiniti sve da se general u Hrvatsku vrati slobodan. Ne može netko biti optužen za deportaciju civila ako su ti civili prije napustili taj teritorij i ako je general Gotovina oslobađao, a ne okupirao teritorij. Takva optužnica u potpunoj je suprotnosti s međunarodnim ratnim pravom, tvrdi ovaj profesor iranskoga podrijetla. Isto je nedavno ustvrdio i u sudnici Haškoga suda kada se razgovaralo o odvjetničkom prigovoru na optužnicu. Zastupnica optužbe, zamjenica Carle del Ponte, inače studentica prof. Akhavana, tvrdila je da je Oluja bila zakonita, ali da se bez obzira što su srpski civili prije akcije napustili taj prostor, može počiniti ratni zločin samom namjerom prevelikoga topništva. To bi bilo zaista preširoko shvaćanje kršenja međunarodnoga ratnoga prava, uzvratio je njezin prof. Akhavan i posramio zastupnicu optužbe koja je pocrvenjela. Što će biti, odlučit će, naravno, sud. Završavajući intervju s prof. Akhavanom, voditelj Goran Milić rekao je da se tako o generalu Gotovini u Hrvatskoj ne smije govoriti. Nažalost, u pravu je. Hrvatska ima navodno velike pravne stručnjake, no ni jedan nije govorio ovako kao kanadski profesor: jednostavno, uvjerljivo i istinito. Naši pravni stručnjaci intelektualistički su se priključili općoj kampanji protiv generala Ante Gotovine što su je nemoralno vodili političari i novinari, umjesto da su sa svojih pozicija prisiljavali hrvatsku podaničku vlast da se na vrijeme i pravnim putem bori za svoga generala, za istinu i protiv takve optužnice. Jednostavno, dobrim su dijelom najobičnije prodane duše.


Naravno, ove Marijačićeve riječi se sigurno ne mogu odnositi na prof. Horvatića.

Večernji list od 23. ožujka 2007. javlja o "panici u haškom tužiteljstvu". Naime, iz Banskih dvora medijima potvrđuju da je Sanaderova vlada obranama trojice u Haagu optuženih generala ustupila važan dokument iz kolovoza 1995. Tadašnja Vlada pismeno proglašava da je Oluja dovršena 7. kolovoza te nalaže demobilizaciju 70 000 vojnika. Dokument otežava glavnu tezu optužbe – da je počinjen zločinački pothvat. Teško je, naime dokazati zločinački zahvat koji traje tri dana, uz razoružanje i slanje 'izvršitelja' kućama. Da, doista će biti zanimljivo kako će sud u Haagu uspjeti "dokazati" ono što im je zadaća zadana od svjetskih moćnika – da je oslobađanje okupiranih područja, zapravo, zločinački pothvat!

3. STVARAO JE DRŽAVU S LJUDIMA S KOJIMA NI KAVU NE BI POPIO

To je "taj i takav" svijet kojem bez pogovora teže i hrvatska vlast i oporba. Za taj cilj spremni su žrtvovati i posljednjeg hrvatskog generala koji je zaslužan za stvaranje države. Zar ih predsjednik Tuđman nije sjajno opisao kroz tvrdnju kako je stvarao državu s ljudima s kojima ni kavu ne bi popio?

Ne čudi zato što ih je toliko razbjesnilo oslobađanje generala Glavaša. Pa Glavaš je itekako bio spreman dati svoj život na početku Domovinskog rata kada je organizirao obranu Osijeka i spriječio uspostavu zacrtane granice Virovitica-Karlovac-Karlobag. Glavaš je i danas svima pokazao da je spreman dati svoj život za dostojanstvo, i svoje i branitelja i svog naroda. Bili su sigurni da su ga ubili i zato su toliko bijesni. Naslovna stranica Večernjeg lista od 5. prosinca 2006. donosi navodnu poruku Stjepana Mesića biskupima i akademicima potpisnicima "Apela": "Želite kaos, a ne pravnu državu". Odmah ispod naslova nalazi se i njegova izjava: "Svatko osumnjičen, pa i Glavaš, dužan je pojaviti se na sudu." Biskupi i akademici su tražili da se Glavašu omogući obrana sa slobode. Bilo je očito da će on ustrajati u svom štrajku i da se mnogi u Hrvatskoj već vesele trenutku njegove smrti. Ali, ako spojimo gornje dvije tvrdnje, ispada da mi želimo kaos, a ne pravnu


državu, jer nismo dopustili da Glavaš umre, tako da bi se mogao pojaviti pred sudom. Nešto tako glupo ne bih očekivao ni od djeteta, a kamoli od predsjednika jedne države, pa makar to bio i Stjepan Mesić. Zato sam čekao demantije iz njegova Ureda, ali – nema ih. Izgleda da je doista Mesić vjerovao da se Glavaš može i mrtav pojaviti na sudu.

Dakle, očito se – kroz suđenje Glavašu – radi o onoj najnovijoj kriminalizaciji Domovinskog rata jer Osijek je zaustavio napredovanje agresora u Slavoniji. Slično je s Lorom, Gospićem, Medačkim džepom, Maslenicom, Olujom…

Dakle, to je "taj i takav" svijet kojemu teže i Mesić i Sanader i Račan i… Ili im je samo priča koja treba svima zamagliti oči tako da ne vide da jurimo k zapadnom Balkanu. Nije li upravo Mesić bio glavni organizator skupa 2000. godine u Zagrebu? Prvog skupa koji bi trebao omogućiti stvaranje UDB-e tj. Udruženih država Balkana, kako je tu buduću tvorevinu nazvao dr. Zdravko Tomac, odnosno Treće Jugoslavije, kako je nazivaju mnogi. A poslije tog skupa zaredali su se mnogi sastanci koji su to trebali omogućiti. Čak zapadni diplomati otvoreno najavljuju da će Beograd biti glavni grad takve tvorevine. Istina, možda bi uloga Josipa Broza trebala pripasti nekomu iz Hrvatske. Zato ne čudi što se Mesić, Sanader i drugi jako trude da se nipošto ne zamjere činovnicima iz svjetskih metropola, a u Hrvatskom saboru zastupnici se nadmeću u dokazivanju tko je prvi shvatio da treba bez pogovora slušati svjetske moćnike, odnosno tko im bolje služi.

Jasno nam je da je Tuđman znajući kakvih ima ljudi među onima s kojima je stvarao državu i inzistirao da se u Ustav ugradi članak o zabrani balkanskih integracija.

Račan nije ispunio dva očekivanja svjetskih moćnika: 1. nije uhapsio generala Gotovinu; i 2. nije promijenio taj članak Ustava. To i nije mogao napraviti jer je državotvorni dio hrvatskog

naroda bio jedinstven protiv tih promjena. On je morao započeti taj proces kroz tzv. detuđmanizaciju, odnosno rashrvaćivanje Hrvatske. Potom su svjetski moćnici morali ići na detuđmanizaciju HDZ-a. Da je to uloga Sanadera i njegova HDZ-a najavio sam


riječima izrečenim mnogo prije izbora na kojima je pobijedio i došao na vlast: "Kad gazda mijenja slugu – uvijek nađe boljeg slugu!"

Što sam mislio pod time jasno je i iz glavnog postignuća današnje stranke koju je stvorio dr. Tuđman: omogućili su – hapšenje Gotovine.

Ostaje još promjena Ustava i brisanje Tuđmanova članka o zabrani balkanskih udruživanja. Međutim, može li se očekivati da to uopće treba učiniti kada su i dosadašnje radnje protuustavne i nikom ništa. Ako se ipak bude išlo na promjenu tog članka Ustava, zar to koalicija HDZ-SDP-HNS ne može lako napraviti? Pa zar nisu pokazali kako dobro funkcioniraju baš na slučaju generala i saborskog zastupnika Branimira Glavaša?

Ipak najvjerojatnije će se to provesti na zaobilazan način – preko potpisivanja novog Srednjoeuropskog sporazuma o slobodnoj trgovini (CEFTA), kao i Vijeća za regionalnu suradnju. Milovan Šibl piše u Hrvatskom listu od 22. ožujka 2007.: Ministri vanjskih poslova Treće Jugoslavije ovih dana su u Zagrebu, u nazočnosti činovnika Europske unije, usvojili dvije odluke iz kojih se vide namjere tvoraca nove / stare tvorevine. Prva odluka govori o postupku za imenovanje glavnoga tajnika tzv. Vijeća za regionalnu suradnju, a druga propisuje postupak za određivanje mjesta gdje će stolovati tajnik i tajništvo spomenute tvorevine. Sve u svemu, za nepuna dva mjeseca, početkom svibnja, naći ćemo se povezani u regiji koju, da se ne zavaravamo, valja nazvati Trećom Jugoslavijom. To područje, južno od Slovenije, a sjeverno od Grčke, bit će naše okruženje, siromašno okruženje, jer četiri i pol milijuna stanovnika Hrvatske ostvaruje polovicu bruto društvenoga proizvoda te zajednice, jednako kao preostalih dvadeset i tri milijuna stanovnika (...) Sastanak ministara vanjskih poslova regije uglavnom je zatajen građanima, kao što je zatajena i tzv. regionalna suradnja u posljednjih šest godina i svi ugovori koje je Hrvatska u tom razdoblju potpisala (...) Da bi se donekle umirilo hrvatske građane, predviđa se da prvi glavni tajnik bude Hidajet Bišćević, a sjedište tajništva da bude Sarajevo, premda je u konkurenciji i Beograd, koji je predložio Vuk Drašković.


Cilj svjetskih moćnika, kada su omogućili i sudjelovali u velikosrpskoj genocidnoj agresiji na Hrvatsku, bio je da u ratu ostvare ono što danas ostvaruju u miru – očuvanje Jugoslavije, pa ma kako je nazivali. Najgore je što u tome imaju potporu svih parlamentarnih stranaka Hrvatskog sabora. To komentira i Šibl u istom tekstu: Sve parlamentarne stranke prihvaćaju politički uvjet Europske unije – stvaranje Treće Jugoslavije. U odnosu na neovisnu i suverenu državu kakva je izborena u ratu, to je protuustavan, izdajnički čin. Nitko u Saboru uopće ne postavlja pitanje kakav je to politički uvjet, nitko se ne pita kako to da niti jedna država dosad, u pedeset godina Europske unije, nije imala sličan uvjet. Pritom je pravi apsurd da se Hrvatska tjera u zajednicu iz koje se teškim ratom oslobodila. Osim toga, prema procjenama stručnjaka, izravne i neizravne štete koje su Srbija i Crna Gora nanijele Hrvatskoj iznose preko tristo milijarda dolara.

4. ŠTO NAM JE ČINITI?

Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan. Sadržan je u prihvaćanju onoga što je o nama rekao papa Ivan Pavao II. Proglasio nas je 'narodom nade'. Za svoj stoti posjet izabrao je Hrvatsku i prva poruka – ona u Dubrovniku – bila mu je o vrijednosti slobode. Slično su o nama govorili i drugi, kao npr. francuski vojni biskup. A to se sigurno ne može postići bespogovornom poslušnošću. Čini mi se da sam bio na dobrom tragu kada sam još 2002. godine tvrdio da naš stav treba biti: mi hoćemo u EU ali pod jednim uvjetom: da nam se ispričaju za sudjelovanje u velikosrpskoj agresiji na našu zemlju!

Da smo to stalno i uporno ponavljali ne bi im ni na pamet palo da nas mogu utjerati u nekakvu UDB-u. Sud u Haagu bi im bio besmislen jer stalnim ponavljanjem takvog zahtjeva oni ne bi mogli, prema naputku kineskog filozofa i pisac Sun Tzua "iskoristili rad najnižih i najodvratnijih ljudi". Takav stav pokazao bi im da ne želimo biti s onima koji su spremni davati ordene za dopuštanje ili sudjelovanje u genocidu, a kad ne želimo biti s takvima, još manje im može uspjeti utjeravanje u UDB-u. Konačno, a kada bi se ispričali, pokazali bi da su spremni promijeniti se na bolje, tj. da je "narod nade" uspio ostvariti naum Svetog Oca!


SRAMOTNA SUĐENJA NOVINARIMA U HAAGU

1. UVOD

Ovih dana smo svjedoci dodjeljivanja ordena nizozemskim vojnicima koji su bili nazočni genocidu u Srebrenici. Dobili su ordene zato što nisu učinili ništa. Povodom tih nizozemskih ordena održao je konferenciju za tisak prof. dr. Slobodan Lang i tom prigodom upozorio na činjenicu da se danas mnogima ne sudi za učinjene genocide, ali se upravo u Haagu danas sudi, po prvi put u povijesti, generalu Gotovini zato što je spriječio genocid u Bihaću!

Ali zar već to ne potvrđuje zločinački karakter suda u Haagu, dakle ono o čemu sam govorio na našem prvom skupu 9. lipnja ove godine45.

Nizozemski vojnici su sigurno zaslužili svoje ordene. Sigurno je trebalo mnogo vojničke discipline za izvršiti naredbe pretpostavljenih i ne činiti ništa dok se oko tebe događaju takvi stravični zločini nad onima koje trebaš čuvati. Izvršili su naredbe koje samo iznova pokazuju da oni koji danas sude u Haagu samo izvršavaju volju onih svjetskih moćnika koji su izravno ili neizravno sudjelovali u velikosrpskoj agresiji, zločinu i genocidu. Da, ordeni u Nizozemskoj potvrđuju da se radi o zajedničkom zločinačkom pothvatu suda u Haagu i onih u svijetu koji su odlučili da je u njihovom interesu i genocid u Srebrenici i suđenja onima koji su spriječili još gori genocid u Bihaću.

Time je, nažalost, samo potvrđeno ono o čemu sam pisao još 20. kolovoza 2004. u Fokusu. Naime, u tom tekstu sam raščlanjivao sljedeće satirično pitanje:

"Jesu li Tuđman i Gotovina teroristi zato što su Olujom spašavali bihaćke muslimane ostavljene od međunarodne zajednice na milost i nemilost srpskim koljačima?"

Tekst počinje ovako: "Admiral Davor Domazet-Lošo u Hrvatskom slovu od 6. kolovoza 2004. daje izvrsnu raščlambu

45 J. Pečarić, Haški sud i njegov zajednički zločinački pothvat, Haški sud "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to?, Zagreb, 2006., str. 43-55.


Oluje. Tako konstatira da je ona spriječila ponavljanje Srebrenice, odnosno da je "spasila i obranila BiH", a Srbi bi "vjerojatno bili proglašeni pobjednicima u ratu, kako se tada o tome u političkim krugovima glavnih zapadnih igrača raspravljalo, jer su nadzirali preko 70 posto područja Bosne i Hercegovine. Padom zapadne Bosne taj bi postotak dosegao gotovo 80 posto." Ono što je posebno značajno jesu američke prosudbe i izjave iz obavještajnih struktura: "Europski saveznici se ne uzbuđuju previše oko eventualnog pada Bihaća." Jasno je da se u Bihaću trebao dogoditi mnogo veći pokolj nego u Srebrenici, a njih to nije previše uzbuđivalo. Kako su poslije toga željeli proglasiti Srbe i pobjednicima u ratu, jasno je da su taj pokolj i željeli. Kao što su krivi i za onaj u Srebrenici. To jasno slijedi i iz same činjenice što su Hrvatsku odmah kaznili ("Phare program"), a generala Gotovinu i danas proganjaju zbog toga. Ima li koga tko ne razumije da je golemi dio tamošnjeg pučanstva uopće živ zahvaljujući Hrvatskoj? Zahvaljujući Franji Tuđmanu i generalu Gotovini. To dobro zna tadašnji američki predsjednik Clinton koji ih u 44. poglavlju svojih memoara i naziva "hrvatskim muslimanima". Mnoge u Hrvatskoj vjerojatno šokira činjenica da su svjetski moćnici govorili o "prekomjernom granatiranju Knina", a željeli pokolj u Bihaću. Zar je zločin što su Tuđman i Gotovina spasili toliko ljudi od strašne smrti? Zar su zato "zločinačka organizacija"? Zar je takav taj tzv. civilizirani svijet kojemu mi težimo?"

Da, ordeni nizozemskim vojnicima nam potvrđuju da je to svijet u kome živimo.

Zato su novinari koji pišu istinito o sudu u Haagu, kao eksponentu takvog današnjeg svijeta, trebali biti onemogućeni. Pritom nije bilo ni bitno kakve su optužnice. Što su apsurdnije, to bolje jer su oni samo primjer svima onima koji rade ili požele raditi na sličan način.

Naravno, tu se prvenstveno misli na ulogu tužiteljstva. U situaciji potpunog izokretanja svih vrijednosti, koje se vrši u Haagu, logično je bilo očekivati da mnogi stručnjaci napuštaju to tužiteljstvo. I doista, niz pravnika je napustilo tužiteljstvo tog suda smatrajući da im je rad u takvoj ustanovi težak biljeg na njihovim karijerama. Ili jednostavno se kosi s njihovim osjećajem pravde i


dužnosti. Znamo i za slučaj kada je u raspravi pred Vijećem Haškog suda protiv Marijačića i Rebića, održanoj 17., 18. i 19. siječnja 2006., Žalbeno vijeće i prije početka rasprave samo ocijenilo kako nije bilo nikakva razloga za tajno svjedočenje i zaštitu svjedoka. Čak je i iznervirani sudac, predsjednik Vijeća, nervozno predbacio tužiteljstvu kako nepotrebno troši i vrijeme i novac suda, koji nije osnovan radi discipliniranja novinara, nego radi progona ratnih zločina.46 Očito taj sudac nije znao stvarnu ulogu suda pa su kasnije i Marijačić i Rebić osuđeni visokim novčanim kaznama.

Slično se dogodilo i s istupom suca Wolganga Schomburga koji je u intervjuu za austrijsku državnu novinsku agenciju APA izjavio da je vezivanje eurointegracijskih težnji Srbije s Haškim sudom kontraproduktivno. Sličnu tvrdnju nalazimo i u njegovom intervjuu Globusu od 13. listopada 2006.: "Nije posao Haškog suda da osuđuje vlade i države, nego da na temelju dokaza odluči je li optuženi pojedinac kriv ili nije." Rezultat znamo. U slučaju Srbije više ne pitaju mnogo Carlu del Ponte, koja izjavljuje da se zločincima Mladiću i Karadžiću, što su odavno tvrdili mnogi u Hrvatskoj pa i ja osobno, neće suditi u Haagu. Naravno, nitko slično Schomburgu nije rekao, niti danas misli, kada su u pitanju Hrvatska i hrvatski generali. Oni su krivi i sude im po prvi put u povijesti jer su spriječili genocid koji su odobrili svjetski moćnici.

NE SVJEDOČI LAŽNO NA BLIŽNJEGA SVOGA!

U Glasu Koncila od 8. svibnja 2005. objavio sam tekst pod ovim naslovom. To je jedan blaži pogled na rad suda u Haagu kada su u pitanju suđenja novinarima, ali vjerujem da ga treba i ovdje ponoviti. Naime, tada sam upozorio na sljedeće:

"Katoličku crkvu napadaju svakog dana jurišnici današnjih svjetskih moćnika. Vjerovali ili ne, i najnovije haške optužnice protiv hrvatskih novinara jesu napad na kršćanstvo, tj. na Božju zapovijed: 'Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!' Kako to? Pa u

46 Josip Jović, Lijepa naša kolonijo, Split, 2006., str. 198.


osnovi tih optužbi stoji obrana prava na uporabu laži tužiteljstva u Haagu!

Glavni urednik Hrvatskog lista Ivica Marijačić i bivši šef SIS-a, general Markica Rebić, optuženi su za objavljivanje tajnog dokumenta "koji raskrinkava laž i zavjeru Carle del Ponte protiv Hrvatske" kako stoji na naslovnici Hrvatskog lista od 18. studenoga 2004."

I doista, sadržaj tog dokumenta – bez navođenja imena tajnog svjedoka – bio je već objavljen u Washington Postu prije četiri ili pet godina. Dakle, nema dvojbe da je Carla del Ponte svjesno koristila neistine kada je pred vijećem NATO-a početkom 2004. godine optužila Hrvatsku za 'nesuradnju' istaknuvši i slučaj haškog optuženika Miroslava Brale – Cicka, Hrvata iz srednje Bosne optuženog za ratne zločine počinjene na tom prostoru. Naime, dokument se odnosi na svjedočenje Nizozemca Johanesa van Kuijka, koji je 1997. godine bio zapovjednik baze nizozemskog bataljuna u Vitezu, a 1. i 2. kolovoza 1997. godine je tajno svjedočio u Haagu. U svom iskazu Kuijk je priznao da mu se Bralo htio predati, ali ga je on pustio.

Ali 'laž' kao bitna odrednica suda u Haagu nije se zaustavila samo na Carli del Ponte. Naime, Ivica Marijačić je o tome pisao u Hrvatskom listu 11. studenoga 2004. Tom prigodom razgovarali su s Florance Hartmann, glasnogovornicom haškog tužiteljstva, koja im je tvrdila da 'informacija po kojoj se Cicko 1997. godine u Vitezu susreo s nizozemskim časnikom SFOR-a, Johanesom Van Kuijkom, nije točna'.

U istom broju Hrvatskog lista Markica Rebić konstatira kako je ona 'potpuno neinformirana ili glatko laže' i pozvao je hrvatsku vlast da objavi iz svoje arhive dokaze o tome. Rebić i navodi o kojim dokazima se radi!

U sljedećem broju, kada hrvatska vlast nije objelodanila dokumente koje bi pokazale kako se iz Haaga svjesno i lažno okrivljuje Hrvatska i sam Rebić, Hrvatski list objavljuje dokument koji jasno razotkriva tu prljavu i sramotnu politiku haškog tužiteljstva! Tom prilikom sam Rebić kaže: Radi se o zaštićenim dokumentima i svjestan sam mogućih posljedica njihova iznošenja


u javnost. (...) Objavljujući ove dokumente, želim pomoći sebi otklanjajući zablude tužiteljstva da sam sudjelovao u skrivanju Cicka Brale, ali i Republici Hrvatskoj koja je bez ikakva temelja optužena ili učinjena odgovornom u slučaju 'Bralo'. Objavljujem ih, naravno, i zbog pravde same. Očito je, dakle, da je tužiteljstvo optužilo i Marijačića i Rebića zato što su oni pokazali hrvatskoj javnosti – i ne samo njoj – kako se služe lažima. Sada ostaje da nas svjetski moćnici uvjere da im nije cilj da u novom svjetskom poretku nema Božjih zapovjedi kao osnove morala. Ne samo da nisu na vrijeme reagirali kada je Hrvatski list pokazao kako olako i Carla del Ponte i Florance Hartmann neistinama optužuju i Hrvate i Hrvatsku, već koriste instituciju koju je stvorio UN, u pokušaju kažnjavanja onih koji su pokazali tu njihovu prljavu rabotu!

Slična priča je i u tzv. slučaju Hrvatskog slova. Sudac Alphons Orie daje nalog od 2. prosinca 2004. Stjepanu Šešelju i Domagoju Margetiću da prestanu s objavljivanjem tajnih svjedočenja Stjepana Mesića u predmetu Blaškić od 16. do 19. ožujka 1998.

I doista Hrvatsko slovo je to učinilo konstatirajući: Hrvatsko slovo nije znalo da prema odredbama Haškog suda nije dopušteno objavljivati sadržaj rečenoga svjedočenja, jer je on već objavljen u jednom našem dnevnom listu još 2000., nakon čega je bio dostupan i na internetu. Već u sljedećem broju Hrvatsko slovo (17. prosinca 2004.) objavljuje razgovor s Josipom Jovićem (Ja sam prvi objavio stenograme Mesićeva svjedočenja u Haagu) koji je u prosincu 2000. godine kao glavni urednik Slobodne Dalmacije dobio istu takvu naredbu da prekine objavljivati te iste transkripte. Jović nije optužen iako je nastavio i objavio transkripte. Hrvatskoj javnosti je poznato da je transkripte otkrio Blaškićev odvjetnik Ante Nobilo. Ni on nije optužen! Poznato je da ih se može naći na web-stranicama haškog suradnika Save Štrpca. Ni on nije optužen. Optužen je onaj koji ih nije objavio u cijelosti već je poslušao taj sud i prestao ih objavljivati!

Zašto? Evo što je rekao Josip Jović u tom razgovoru: Očito je riječ o političkim porukama ... Nije slučajno da nova prijetnja, ovaj put Hrvatskom slovu, dolazi u vrijeme predizborne kampanje i vjerojatno je u funkciji potpore predsjedničkom kandidatu koji je i bio tajnim svjedokom. Može se pretpostaviti i kako ima još tajnih


svjedočenja, poput ovoga u slučaju Bralo, pa se prijetnjama želi preventivno djelovati kako i ona ne bi ugledala svjetlo dana. Jović dalje govori o Mesićevoj ulozi u haškim procesima koja "je krajnje nečasna". Spominje njegove neistine o tome kako nije svjedočio u procesu protiv Blaškića već u procesima protiv Dokmanovića i Miloševića. "De facto, on je teretio samu Hrvatsku i predsjednika Tuđmana, što je postalo temelj presude Blaškiću i svih kasnijih optužbi protiv hrvatskih generala." I doista, na osnovu njegovih svjedočenja u svim se optužbama lažno optužuje Hrvatska za agresiju na BiH. Tako i u presudi Dariju Kordiću, kojemu nije dokazana niti jedna krivnja, ali ipak je dobio 25 godina robije! Očito su i falsificirani brijunski transkripti došli iz Ureda predsjednika. Transkripti koji su poslužili haškom tužiteljstvu da optuži generala Gotovinu i tadašnji državni vrh kao 'zločinačku organizaciju', a legalno oslobađanje okupiranih područja hrvatske države 'zločinačkim pothvatom".

Ali to što su danas došle i optužnice pokazuje da je potpora njihovom lažnom svjedoku u predsjedničkoj utrci samo dio cijele priče. Pokazuje li to da će se u novom svjetskom poretku poštivanje Božje zapovijedi "Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!" kažnjavati s 25 godina robije?

Ali gdje je tu Domagoj Margetić? Tu je laž dovedena do apsurda. Naime, sudac Haškog suda izdao je nalog čovjeku koji već mjesecima nije bio zaposlen u Hrvatskom slovu da prestane objavljivati transkripte, a ne čovjeku koji je u tom trenutku bio glavni urednik!

Što može učiniti mladi, temperamentni, novinar kada je lažno optužen? I to zbog objavljivanja transkripata u kojima je lažno svjedočenje Predsjednika, koji ga je nekoliko mjeseci ranije prozvao u Feral Tribuneu da lažno napada predsjednika. Predsjednik koji ne tuži novinara za navodne laži, već napada novine koje to objavljuju. Predsjednik je sam poznat po čestom korištenju laži pa je već ta njegova osobina opjevana u animiranom filmu Laku noć, Hrvatska. Kako je Margetić pokrenuo novi tjednik Novo Hrvatsko slovo, odgovara takvoj optužnici tekstom "Ne priznajem ni vaš sud niti vaše kvazisudske naloge". Dalje izdaje


posebno izdanje svog tjednika Stipe Mesić − dosje izdaje u kome objavljuje i transkripte za čije objavljivanje je lažno optužen.

Dakle, očito je da tužiteljstvo suda u Haagu samo želi osigurati svoje pravo na nekažnjivo lažno optuživanje Hrvata i hrvatske države. Jesu li samo oni zaboravili Božju zapovijed "Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!" ili samo provode naloge svjetskih moćnika?

Ako je posrijedi ovo drugo, onda se možemo samo upitati: jesu li za napad na jednu od deset Božjih zapovijedi bili potrebni hrvatski novinari zato što nas je papa Ivan Pavao II. proglasio "narodom nade", ili u drukčijem izričaju, kako kaže upravo u Hrvatskom listu (28. travnja 2005.) admiral Davor Domazet-Lošo, "odabranim narodom novog doba"?

SLUČAJ ZAŠTIĆENA SVJEDOKA STJEPANA MESIĆA

Domagoj Margetić u svojoj obrani koja je dana na stotinjak stranica navodi sve bitne podatke koje optužuju tužiteljstvo suda u Haagu.

Upravo je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju prvi na svojim internetskim stranicama, koje podržavaju službeni serveri Ujedinjenih naroda, objavio činjenicu kako je Stjepan Mesić svjedočio pred sudskim vijećem MKSJ-a u postupku protiv generala Tihomira Blaškića, kako je svjedočio na zatvorenoj sjednici, kako je svjedočio u svojstvu zaštićenog svjedoka. Stoga, tužiteljstvo i tužiteljica Carla del Ponte su namjerno i smišljeno obmanuli sudsko vijeće o hrvatskim novinarima počiniteljima navodnih kaznenih djela, jer je informaciju prvi objavio upravo MKSJ na svojim web stranicama i serverima OUN-a.

Svojevremeno su postojali linkovi koji dokazuju kako je MKSJ sam razotkrio identitet navodno zaštićenog svjedoka Stjepana Mesića.

Glavna haška tužiteljica namjerno je zatajila sudskom vijeću i činjenicu kako je drugi po redu identitet i sadržaj svjedočenja zaštićenog svjedoka Stjepana Mesića objavio prijatelj i suradnik haškog tužiteljstva Savo Štrbac, sudionik i supočinitelj ratnih zločina na području Republike Hrvatske, te pripadnik terorističke


vlasti tzv. RSK u Kninu. Savo Štrbac je te podatke dobio od haškog tužiteljstva kao 'prijatelj tužiteljstva' i objavio ih na web stranicama svojeg centra 'Veritas' www.veritas.org.yu.

Glavna haška tužiteljica Del Ponte namjerno je zatajila sudskom vijeću i činjenicu kako je treći po redu identitet zaštićenog svjedoka objavio osobno tzv. zaštićeni svjedok Stjepan Mesić na konferenciji za novinare u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu, 28. studenog 2000., kada je izjavio: 'Ja sam bio zaštićeni svjedok, baš kao što je zaštićeni svjedok bio i general Petković ...', čime je Mesić osobno razotkrio ne samo svoj identitet kao zaštićenog svjedoka (Josip Jović konstatira da je Mesić barem pet puta sam prije njega otkrio da je bio svjedokom na zatvorenim sjednicama47, op. J.P.), već i identitet generala Petkovića kao zaštićenog svjedoka. O ovome Mesićevu razotkrivanju postoji i video i audiozapis na Hrvatskoj radioteleviziji, a materijal je bio poznat i tužiteljici Del Ponte koja je namjerno i smišljeno izostavila taj podatak u argumentaciji optužnica protiv hrvatskih novinara.

Metode postupanja i 'istraživanja' glavne haške tužiteljice Carle del Ponte najbolje ilustrira njezina vlastita izjava objavljena u hrvatskim medijima u svibnju 2005. 'Mene, gospodo, uopće ne zanima istina! Istina nije moj posao, nju će ionako na koncu utvrditi sud.' Prema tome niti ne začuđuje kako se Del Ponte u optužbama i optužnicama protiv hrvatskih novinara služi lažima, manipulacijama, i klasičnim metodama političkog progona svih onih koji se usude kritizirati nedodirljivi lik i djelo svemoćne glavne haške tužiteljice Carle del Ponte. Njezine optužnice protiv hrvatskih novinara predstavljaju grubu zlouporabu prava, zlouporabu položaja i ovlasti glavne tužiteljice MKSJ-a, o čemu smo već nekoliko puta zatražili istragu u Ujedinjenim narodima, a naposljetku i pred Vijećem sigurnosti OUN-a.

Očito je kako se u svojim manipulacijama Del Ponte služi i klasičnom metodom dvostrukih standarda pri izboru haških optuženika, osobito u ovom slučaju s optuženim novinarima.

47 Isto, str. 199.


Institucija sa kojom Del Ponte stalno i dobro surađuje i čiji su suradnici akreditirani pri MKSJ-u, Mirko Klarin i Emir Šuljagić, IWPR, Institut za izvješćivanje o ratu i miru iz Londona, nekoliko je puta prije hrvatskih novinara objavio identitet navodno zaštićenog svjedoka Stjepana Mesića. Učinili su to primjerice i u svojem izdanju 'Tribunal Update' od 9.-14. lipnja 1997. Ipak, Del Ponte protiv njih nije podignula optužnicu, iako su i nakon toga Šuljagić i Klarin nekoliko puta ponavljali u raznim prigodama identitet navodno zaštićenog svjedoka Mesića.

Jednako tako MKSJ je ponovno 2003. na svojim web stranicama otkrio identitet navodno zaštićenog svjedoka Mesića u sažetku svojeg press biltena 2003. godine (dostupno na linku: http://www.un.org/icty/briefing/2003/PB170703.htm).

Londonski IWPR i njegovi suradnici Klarin i Šuljagić ponovno su imenovali navodno zaštićenog svjedoka u izvješću od 7.-11. veljače 2006. ('Tribunal Update').

Mirko Klarin, tada stariji urednik u IWPR-u, sa sjedištem u Londonu, potpuno je razotkrio identitet navodno zaštićenog svjedoka u svojem tekstu u 'Tribunal Update', od 16.-21. rujna 2002. godine. U tom je tekstu Klarin izrijekom naveo identitet navodno zaštićenog svjedoka kao i činjenicu da je isti svjedočio na zatvorenoj sjednici u slučaju Blaškić pred sudskim vijećem MKSJ-a. Ipak, to objavljivanje Del Ponte nije smatrala kaznenim djelom niti je o tomu izvijestila MKSJ i zatražila podizanje optužnice protiv Mirka Klarina i odgovornih osoba IWPR-a u Londonu. Pa je Klarin ponovno imenovao i razotkrio navodno zaštićenog svjedoka u svojem izvješću u 'Tribunal Update' od 30. rujna do 4. listopada 2002.

IWPR je ponovno imenovao navodno zaštićenog svjedoka u tekstu Emira Šuljagića, 'Tribunal Update' od 23.-27. lipnja 2003. Niti tada Carla del Ponte protiv IWPR-a i Šuljagića ne pokreće istragu niti traži od MKSJ-a podizanje optužnice.

IWPR je opet objavio identitet zaštićenog svjedoka u izvješću Stacey Sullivan u izdanju 'Tribunal Update' od 19. prosinca 2003. Niti tada Del Ponte nije reagirala.


Ipak, Carla del Ponte je, unatoč činjenici kako su prije hrvatskih novinara identitet navodno zaštićenog svjedoka Stjepana Mesića objavili: Haški sud, IWPR, Mirko Klarin, Emir Šuljagić, Stacey Sullivan, Veritas, Savo Štrbac, osobno Stjepan Mesić, odlučila progoniti četvoricu hrvatskih novinara zbog objavljivanja nečega što je dotad u javnosti već postalo notornom činjenicama, javno poznatom stvari kojom se hvalio i sam navodno zaštićeni svjedok u predizbornoj kampanji 1999. i 2000. godine. U ovom se slučaju radi o političkoj i osobnoj osveti Carle del Ponte novinarima koji su u Hrvatskoj među najvećim kritičarima odnosa Republike Hrvatske s Haškim sudom.

Carla del Ponte ovim optužnicama ne želi štititi osobni integritet i sigurnost navodno zaštićenog svjedoka, naprotiv, ona štiti politički integritet Stjepana Mesića, kao političara i upušta se u niske političke igre u Hrvatskoj, u koje svojim manipulacijama i zloupotrebama uvlači i Haški sud, međunarodnu zajednicu i Ujedinjene narode.

Sudsko vijeće to treba spriječiti i bespogovorno odbaciti sve optužnice Carle del Ponte protiv hrvatskih novinara, te obustaviti njihov politički i kazneni progon. Ovo je politički proces protiv novinara pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda, i takve manipulacije i zloupotrebe suda vijeće treba spriječiti. A UN trebaju pokrenuti istragu o ovakvim poslovima Carle del Ponte i njezina ureda.

U ovom ću Odgovoru sudskom vijeću prezentirati i postupke koje protiv haške optužnice vodim pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, Ustavnim sudom RH, Županijskim sudom u Zagrebu, te posljednji zahtjev Vijeću sigurnosti OUN-a.

Dakle, podaci koje navodi Margetić jasno pokazuju da je optužba protiv hrvatskih novinara bila besmislena. Tužiteljstvo je odustalo od optužnice protiv triju novinara, ali je ostala optužnica protiv Josipa Jovića. Osuđen je visokom novčanom kaznom. Dakle protiv novinara koji je sam ukazao na činjenicu da ga je sud prije više godina pozvao da prestane s objavljivanjem – kako vidimo notorno poznatih stvari – a on to nije izvršio, već su optuživali one koji su ili poslušali njihov zahtjev, ili onoga tko uopće nije u tom


trenutku objavljivao to, širokoj javnosti poznato svjedočenje. Vjerojatno je osuđen upravo zbog toga: pokazao je kolika je nesposobnost tužiteljstva.

Međutim, tu se mora naglasiti i činjenica da je na raspravi pred Vijećem haškog suda protiv Marijačića i Rebića održanoj 17., 18. i 19. siječnja 2006. odgovarajući na pitanja odvjetnika, William Tomljanović, istražitelj Haškog suda, koji radi za tužiteljstvo kao stručnjak za arhivsku građu i dokumente, inače povjesničar koji je doktorirao kod saborskog zastupnika u Hrvatskom saboru dr. Ive Banca, otkrio da je Haški sud iz Ureda predsjednika Republike nakon 2000. godine dobio 666 (što je sotonski broj) transkripata (znamo da je to urađeno mimo ustavnog zakona o suradnji s MKSJ-om), i drugo, transkript svjedočenja Stjepana Mesića u Haagu otkrio je odvjetnik Ante Nobilo, o čemu također postoji zapis.48 Dakle, tužiteljstvo je od početka znalo tko je zapravo otkrio tajnu transkripata i tko nije poštivao sud. I to potvrđuje zločinačke nakane samog tužiteljstva, kojima se sa svojim presudama pridružio i sam sud.

ZAŠTO JE MARGETIĆ USPIO POBIJEDITI CARLU DEL PONTE?

Zbog svega rečenog tužiteljstvo nije odustalo od optužnica. Očito ih nije uznemiravala činjenica što je na sudu lako moglo biti pokazano kako se ono služi neistinama. To pokazuju i presude u slučajevima koje su okončane. Međutim, Margetić je uspio izboriti da se na sudu moraju preslušati i svjedoci koje je on pozvati. Ovdje navodimo kako je on obrazložio zahtjev da svjedok bude Stjepan Mesić:

Osim toga ovaj se sudski postupak nikako ne može provesti bez svjedočenja izvorno navodno zaštićenog svjedoka Stjepana Mesića u postupku protiv hrvatskih novinara. Bez njegova svjedočenja i pojavljivanja kao svjedoka pred MKSJ-om u ovom predmetu rasprava po Del Pontinim optužnicama protiv novinara potpuno je

48 Isto, str. 198-199.


besmislena. Naime, ispitivanjem Stjepana Mesića, obrana Domagoja Margetića utvrdit će nekoliko bitnih činjenica, kako za ovaj postupak, tako i za buduću praksu MKSJ-a u Haagu:

• obrana će dokazati političku motiviranost i spregu tužiteljstva i Stjepana Mesića kod pokretanja postupka protiv hrvatskih novinara;

• obrana će dokazati kako je u sprezi Mesić – Del Ponte izvršena pacifikacija hrvatskog medijskog prostora, hrvatskih medija i kritičkih novinara, kako bi se u Hrvatskoj promijenila javna klima prema MKSJ-u u Haagu, što je izravni dokaz kako se radi o političkom procesu;

• obrana će dokazati kako je Domagoj Margetić jedan od najoštrijih kritičara Stjepana Mesića u Hrvatskoj i kako je njegovo optuživanje u Haagu bilo korisno vladajućoj političkoj nomenklaturi da ga ukloni s javne scene i iz medija;

• obrana će dokazati kako je Stjepan Mesić počinio kazneno djelo 'nepoštivanja suda', kada je osobno na konferenciji za novinare izjavio kako je on bio zaštićeni svjedok, ali kako je 'zaštićeni svjedok bio i general Petković';

• obrana će dokazati kako je Stjepan Mesić počinio kazneno djelo nepoštivanja suda i krivokletstva u svjedočenjima u procesu protiv generala Tihomira Blaškića, te da je Mesić kao ključni svjedok tužiteljstva lagao o ključnim okolnostima njegova svjedočenja pred MKSJ-om i dao lažni iskaz, čime se dovode u pitanje i neke ključne presude MKSJ-a kao i integritet sudskog postupka, vjerodostojnost suda, te opravdanost instituta zaštićenog svjedoka i manipulacije koje se zloupotrebom toga instituta događaju i provode od strane tužiteljstva i pojedinih zaštićenih svjedoka;

• obrana će ispitivanjem Stjepana Mesića dokazati kako je postojao tajni akcijski plan Vlade RH i Stjepana Mesića, prezentiran Carli del Ponte u prosincu 2004., za neutralizaciju kritičkih novinara i medija, plan je nazvan Mraz 29, a optužnice protiv hrvatskih novinara predviđene su već tim tajnim planom koji je imao za cilj neutralizirati kritičare u hrvatskom društvu i medijima;


• obrana će dokazati političke motive svjedočenja Stjepana Mesića pred MKSJ-om, te kako se radilo o čistim lažima i konstrukcijama na kojima je Del Ponte gradila svoje daljnje optužnice, te je kako bi spriječila da javnost dozna za njezine spletke i laži podignula optužnice protiv hrvatskih novinara štiteći svojega suučesnika Mesića.

Zbog svega toga će biti ključno da MKSJ u Haagu pozove Stjepana Mesića kao svjedoka u ovom postupku. Jer upravo se zbog njega sudi hrvatskim novinarima.

Pojavljivanje Stjepana Mesića posebno je nezgodno za tužiteljstvo jer je upravo Domagoj Margetić ukazao kako se usporedbom Mesićevih svjedočenja u procesima Blaškiću i Miloševiću može lako pokazati kako je Mesić govorio neistinu. Zar to nije očit razlog zašto tužiteljstvo dugo inzistira na zabrani objavljivanja njegova svjedočenja?

O čemu se radi? U svojoj knjizi Stipe Mesić – dosje izdaje Margetić ukazuje na činjenicu kako je Mesić, kao svjedok optužbe u slučaju Blaškić, kada je želio lažno optužiti Hrvatsku za agresiju na BiH, tvrdio kako je njegov nećak Vlatko Mesić, koji je bio hrvatski vojnik, bio u Bosni: "Vratio se od tamo, a nije bio dragovoljac u Bosni. Nema ništa zajedničko s Bosnom, ali bio je tamo. (...)" Samo četiri godine nakon te izjave Mesićeva je laž postala više nego očita, međutim, šteta je već nanesena i njegovo ranije svjedočenje poslužilo je za haške konstrukcije o hrvatskoj agresiji na BiH. U svjedočenju 'protiv' Miloševića 2. listopada 2002., Stipe Mesić odgovarao je na Miloševićevo pitanje 'Gospodine Mesiću, da li je tačno da je Vaš nećak koji nije bio dobrovoljac i koji nije iz Bosne i Hercegovine, takođe bio sa svojom jedinicom u Bosni i Hercegovini. Da li Vam je bar to bilo poznato?', a Mesićev odgovor bio je potpuno suprotan od njegove izjave u svjedočenju protiv Tihomira Blaškića: 'Moji nećaci nisu bili u vojsci. Bili su premladi'.

Spomenimo da se u međuvremenu pojavila i znanstvena monografija prof. dr. Miroslava Tuđmana Vrijeme krivokletnika koja u potpunosti razotkriva lažno Mesićevo svjedočenje na sudu u Haagu!


ZAKLJUČAK

Domagoj Margetić je pobijedio u tom procesu protiv Carle del Ponte. Međutim, u tijeku je novo suđenje koje je ponovo zasnovano na lažnim činjenicama o njegovu objavljivanju lista zaštićenih svjedoka. Naime, u trenucima kada ih je Margetić objavio s njih je – upravo tijekom suđenja Josipu Joviću skinuta oznaka tajnosti, da bi ih nakon što je Margetić objavio te liste, ponovo označili kao tajne. Naime Margetić je pokazao da su neki od svjedoka u procesu protiv Blaškića bili na listama traženih terorista. U tom kontekstu treba gledati i konačno rješenje slučaja Blaškić.

S druge strane, Margetić će vjerojatno ponovno tražiti svjedočenje Stjepana Mesića. Naime, u svojem javnom svjedočenju pred Haškim sudom, dana 30. studenog 2006., novinar Margetić je spomenute činjenice o Mesićevom lažnom svjedočenju javno dokazivao pred sudskim vijećem Haškoga suda. Tom je prilikom Margetić oko pola sata svjedočio o Mesićevom lažnom svjedočenju u Haagu, upozoravajući sudsko vijeće da je Mesić počinio kazneno djelo opisano u 91. pravilu Pravilnika o postupku i dokazima Haškoga suda, odnosno dao je lažni iskaz nakon davanja svečane izjave. Za to djelo, upozorio je Margetić haško sudsko vijeće, Mesić bi trebao biti kažnjen novčano do 100 tisuća eura i kaznom zatvora do sedam godina. Margetićevo svjedočenje nastavlja se i danas poslijepodne u 17 sati.

Vidjet ćemo hoće li opet pobijediti Carlu del Ponte. Ili će i njega pobijediti laž.

Izlaganje na drugom stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu 8. prosinca 2006. (Tekst je objavljen u knjigama: Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to? Izlaganja na drugom stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu 8. prosinca 2006. godine, Zagreb, 2007., str. 87-96; Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to?, Svezak I., Izlaganja na stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu od 9. lipnja 2006. godine, 8. prosinca 2006., 8. lipnja 2007. i 7. prosinca 2007. godine, Zagreb, 2010., str. 165-174.


OPTUŽBA ZA ZAJEDNIČKI ZLOČINAČKI POTHVAT – NASTAVAK AGRESIJE NA HRVATSKU

1. Uvod.

Biskup Juraj Jezerinac je još u trenutku kada je stigla prva optužnica protiv generala Gotovine upozorio da bi Hrvatska "jasnim načelima, stavovima i porukom, pa i uz cijenu žrtve, mogla pomoći i tzv. velikima ovog svijeta da njihova sudišta ne budu sramota civiliziranog svijeta"!

Zašto bi baš Hrvati trebali biti ti koji bi upozorili svjetske moćnike?

Zato što su vrednote hrvatskog naroda: sloboda, čast, dostojanstvo i ponos. U svijetu velikih te su vrednote zamijenjene "vrednotama" kao što su tržište, novac i sl. I ne samo da su te nekad općeljudske vrednote opstale kod Hrvata deklarativno, već su Hrvati pokazali u Domovinskom ratu da im je npr. sloboda važnija od vlastitih života. Danas teško možemo naći u svijetu narod koji se može time podičiti. Oduvijek su ljudi koji su davali svoje živote za slobodu svoga naroda i svoje domovine bili najviše poštivani. Svugdje, i to ne samo u svome narodu. Naravno, i u svijetu ima ljudi koji znaju za te vrednote. Tako je, na primjer, zapovjednik NATO-a, general Clarke, rekao u Zagrebu 1998. godine, dakle iste godine kada su se u Haagu počeli zanimati za generala Gotovinu: "Znate, jako cijenim vaše oružane snage, čak sam bio veliki obožavatelj general pukovnika Gotovine u njegovim operacijama prije nekoliko godina." Zato nije slučajno što je francuski vojni biskup rekao (vidjeti npr. Hrvatsko slovo, 3. siječnja 2003.) kako "se divi Hrvatima, jer mi imamo nešto što sve više nestaje, imamo vrijednosti koje se u Europi gube, a bez kojih ona ne može živjeti". Zato je Sveti Otac Ivan Pavao II. za svoj stoti posjet izabrao Hrvatsku i prva mu je poruka u Dubrovniku bila ona o vrednoti slobode.

Biskup Jezerinac upozorio je svjetske moćnike ne samo na nepravdu prema hrvatskom generalu i hrvatskom narodu, već i na sramotnu ulogu Haškog suda koja je pogubna i za njih same. Upravo takvo potpuno iskrivljavanje uloga žrtve i agresora s


vremenom će njih sve više optuživati. Biskupov apel nije uslišan. Ni u zemlji ni od svjetskih moćnika. Dapače, izmišljena je formulacija o "zločinačkom pothvatu zločinačke organizacije" kojoj je cilj upravo izokretanje uloga agresora i branitelja, a samim time izokretanje svih moralnih načela na kojima je izgrađena današnja civilizacija.

Ali, svjedoci smo, pogledajmo npr. samo ovo razdoblje u kojem redovito održavamo znanstveno-stručni skup, kako na svjetlo dana izlazi sve više i više podataka i svjedočenja koji pokazuju prljavu ulogu svjetskih moćnika.

2. Krvave ruke zapadnih moćnika!

Zapravo to je naslov teksta koji je u Fokusu 1. lipnja 2007. godine objavio Zlatko Markus. Njegov tekst nas vraća na početak rata i ulogu nekih svjetskih moćnika u njemu.

Tako Markus piše kako je JNA, tada još treća vojna sila u Europi – barem po broju vojnika i oružju – imala prednost i čak izravnu potporu američkoga predsjednika Georgea Busha (starijeg), Jamesa Bakera, ministra vanjskih poslova SAD-a, da ne govorimo o tome koliko su simpatija – pa i vrlo konkretne pomoći – ljudi iz Beograda imali u britanskom premijeru Johnu Mayoru, njegovim ministrima Douglasu Hurdu (njemu posebno i najviše) i Malcolmu Rifkindu. Rifkind je prosvjed Margaret Thatcher protiv srpskoga granatiranja Sarajeva i zločina u Vukovaru nazvao emocionalnom budalaštinom ('emotional nonsens') i nije pretjerano reći da je John Mayor smijenio Thatcher ponajprije zbog njezine osude srpske najezde u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. 'The Times' je tada zapisao da u Velikoj Britaniji, pa i u Europi, na vlasti sjede 'politički pigmeji'.

Među žestoke srpske podržavatelje spadao je naglašeno i francuski predsjednik François Mitterrand. 'Mi nikad ne ćemo ratovati protiv Srbije', rekao je i nakon srpskoga granatiranja sarajevskih ulica i pokolja djece na njima! Kanadski general koji je nadgledao opsadu Sarajeva govorio je o 'both sides' – tj. o srpskoj strani koja je pucala i granatirala i drugoj na koju se pucalo, koju se granatiralo.


Ivan Pavao II. tada je – to zaista ne smijemo zaboraviti – u ime Svete Stolice zatražio da se srpske snage oko Sarajeva 'razoružaju'.

Carl Bildt je tada kao švedski 'statsministar' na taj papin zahtjev reagirao protupitanjem, tj. rekao je: 'Tko kaže da će biti bolje ako se bombardira srpske položaje oko Sarajeva'. Povijest je zabilježila obje reakcije.

Carl Bildt 2003. piše tekst u 'International Herald Tribuneu', u kojem obrazlaže 'potrebu' vojne akcije u Iraku.

Ivan Pavao II. je pred kamerama cijeloga svijeta prije nedjeljnoga Angelusa jedva čujnim glasom rekao: 'Mir u Iraku'!

Posebno je jadno završila engleska potpora jednoj – tj. srpskoj – strani u tzv. balkanskom ratu. Tiskana je knjiga 'Sleasing' u kojoj se razotkriva da je britanska konzervativna stranka, na čelu s Johnom Mayorom, primila milijune funta srpskih biznismena kako bi aktivno i stvarno preokrenula rat u Bosni i Hercegovini – posebno kad je postojala 'opasnost' stvaranja hrvatsko-muslimanske koalicije i respektabilne vojske protiv koje Srbi ne bi imali nikakve šanse.

Treba se sjetiti podmetanja i prijevare koju je pred TV kamerama aranžirao i izveo pukovnik Bob Stewart, optužbom na račun 'Bloody croatian militia'.

Stvorila je tada Britanija umjetni rat između Hrvata i muslimana i 'srpska stvar' u Bosni i Hercegovini bila je spašena – i spašena je do danas – sa stvarnom kontrolom polovice Bosne i Hercegovine u tzv. Republici Srpskoj. Od svih sudionika Daytona danas se, kako izgleda, jedino Richard Holbrooke osjeća prevarenim i to je nedavno rekao u jednom intervjuu, naglasivši da je srpsko ime za polovicu Bosne i Hercegovine ono zbog čega u pozitivnom smislu nije ništa dobro postignuto i budućnost je nesigurnija više nego ikad.

Zar Vojislav Koštunica javno ne govori da je 'pitanje vremena' kad će Republika Srpska u Bosni i Hercegovini postati dio Srbije?(…) George Bush stariji nije htio ni primiti predsjednika Tuđmana niti s njim razgovarati kad je ovaj usred krize i rata pokušao zatražiti pomoć i razumijevanje – i skidanje embarga na kupnju oružja za Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku.


Ustvari Markus je ovo pisao "kad je pročitao da sud u Haagu danas kao 'krivce' posebno izvlači predsjednika Tuđmana, Šuška i hrvatske generale" pa kaže:

Svjetska javnost ipak neće, odnosno ne bi smjela, progutati ovu besmislicu. Kad jedan sud – i to s autoritetom Vijeća sigurnosti iza sebe – ne razlučuje napadača i napadnute – tada je taj sud u pravnoj i moralnoj krizi najvišega stupnja.

Naravno Markus razmišlja na način i u sklopu onih vrednota koje još uvijek prevladavaju u hrvatskom narodu. Zato su Hrvati posebice u nemilosti kod današnjih svjetskih moćnika. Zato treba pogaziti sve hrvatske vrednote. To je i uloga i suda u Haagu i sudova u Hrvatskoj. Činjenica je – o kojoj smo pisali i govorili na prethodnim našim skupovima – da Vijeće sigurnosti UN-a nije u statut suda u Haagu unijelo najvažniji zločin – zločin protiv mira, zločin agresije i time omogućilo ovakvo ponašanje tog suda. Činjenica je da su danas sve veličanstvene pobjede u hrvatskom Domovinskom ratu kriminalizirane.

General Gotovina je u zatvoru upravo zbog onih operacija zbog kojih mu se divio general Clarke. I logično je. On je Olujom zajedno sa svojom "zločinačkom organizacijom" i svojim "zločinačkim pothvatom" spasio Bihać od još većeg pokolja od onog u Srebrenici! To tako očito pokazuje činjenica da su nizozemski vojnici dobili ordene za svoju ulogu u Srebrenici. Slično tomu su kanadski vojnici dobili ordene za navodno suprotstavljanje Hrvatskoj vojsci u operaciji Medački džep, dakle operaciji kojom je zaustavljeno 738-dnevno bombardiranje Gospića! Kako li nam samo ti ordeni pokazuju vrednote kojima se diče najmoćnije države današnjeg svijeta!

Ali vratimo se početku rata. Da je pao Osijek, pala bi Hrvatska. Da je pao Gospić, Hrvatska bi bila prepolovljena i osuđena na umiranje. Danas su i general Glavaš i general Norac u zatvorima. Na suđenju generalu Norcu otkriveno je da je država krivotvorila kasetu kako bi ga se osudilo. To pokazuje da su dokazi protiv njega ništavni i svugdje u svijetu bi se obustavio taj proces, a pokrenula istraga protiv krivotvoritelja. Svugdje, samo ne kod nas.


3. Nemoralan model suprotstavljenih parnjaka!

Ovo je naslov teksta Hrvoja Markovića iz Hrvatskog lista 26. travnja 2007. u kome autor opisuje scenarij po kojem se sudi Hrvatima u Haagu. Marković prvo opisuje scenarij realizacije i aktere realizacije "udruženog zločinačkog pothvata":

Optužnica o udruženom zločinačkom pothvatu osmišljena je u Londonu. Cilj tog scenarija je preko Ante Gotovine i operacije Oluja Domovinski rat prikazati etničkim čišćenjem Srba iz Hrvatske, obranu Hrvatske proglasiti ratnim zločinom a ondašnju vlast na čelu s Franjom Tuđmanom ratnim zločincima.

U tu je svrhu Haško tužiteljstvo pravno formaliziralo optužnicu. Udružen s tim tužiteljstvom, za dokazni postupak, Stipe Mesić, treba osigurati dokumente i prilagoditi ih haškim potrebama. Kao što je vidljivo iz njegova brijunskog transkripta, navodnog prijepisa tonskog zapisa sa sastanka koji je predsjednik Tuđman održao s hrvatskim vojnim zapovjednicima na Brijunima uoči Oluje, izgovoreno od nazočnih na sastanku pripisano je najčešće generalu Gotovini te je samim time prijepis krivotvoren. Gotovinu je zapala uloga glavnooptuženoga. (…) Zajedno sa Sanaderom, Mesić je bio zadužen i da britanskim obavještajnim službama omogući uvid u svaki dokument kojim su raspolagale hrvatske obavještajne službe pa su nakon toga Britanci osmislili akcijski plan – hvatanje generala Gotovine, gdje je glavna uloga namijenjena hrvatskim obavještajcima. Hrvatske obavještajne službe, i civilne i vojne, naročito su bile podložne Britancima u vrijeme mandata Račanove vlade. Naredni 'akter' u realizaciji scenarija o udruženom zločinačkom pothvatu je hrvatski premijer Ivo Sanader. Određene su mu tri bitne zadaće. Zajedno s Mesićem osigurati provedbu akcijskog plana u duhu Šeksove zapovjedi: Lociraj! (Španjolska) Uhiti! (Španjolska) Privedi! (Den Haag). Druga Sanaderova zadaće je bila službeno i javno, u ime hrvatske Vlade, potvrditi vjerodostojnost Mesićeva brijunskog transkripta, u trenutku kad je svatko debelo sumnjao u tu vjerodostojnost, i kako bi neučinkovita ostala opovrgnuta 'autentičnost' tih krivotvorina, ljudi koji su nazočili brijunskom sastanku uoči Oluje a čijim su imenima i ulogama Mesićevi dokumenti manipulirali. Treće i najvažnije što je


Sanader trebao učiniti, a izvrsno je učinio, što predstavlja temeljni uvjet ostvarenja 'udruženog zločinačkog pothvata', osigurati Stipi Mesiću i drugi predsjednički mandat. Nema sumnje da je Mesić na tim predsjedničkim izborima pobijedio zahvaljujući isključivo Sanaderu koji mu je za protukandidata odabrao Jadranku Kosor, koja objektivno nije imala nikakvih šansi protiv starog predsjednika, za razliku od Hebranga... Treba napomenuti da je u tom trenutku Stipu Mesića mogao pobijediti jedino ozbiljan HDZ-ov kandidat, što Sanader nije dopustio jer je pristao na londonski scenarij.

Bitnu ulogu po naputku Londona, a u suradnji s Mesićem i Sanaderom, ima velikosrpski 'Veritas' i Savo Štrbac. Oni su napravili popis pobijenih Srba-žrtava 'udruženog zločinačkog pothvata' i objavili njihova imena. Na Štrpčevu popisu bilo je i 'živih mrtvaca'. Iz tog namjernog propusta velikosrpskog 'Veritasa' otvara se uloga za HHO na čelu kojega je dr. Žarko Puhovski čija je zadaća ispraviti namjerne Štrpčeve podvale i na taj način 'objektivizirati srpske žrtve udruženog zločinačkog pothvata', učiniti ih javno uvjerljivim kako bi bile uporabljive haškom tužiteljstvu. U velikosrpskom trolistu (političke naravi) Štrbac-HHO-Prodanović najdelikatniju ulogu ima Čedo Prodanović. Njemu je povjerena obrana ključnih ljudi koji bi trebali biti pozitivni parnjaci u modelu po kojem se sudi istaknutim Hrvatima u Haagu (…). Upravo su zbog toga načela u Beogradu i drugdje organizirani seminari o haškim procesima. Na takvim se seminarima iza kulisa organiziraju susreti i preciziraju uloge pojedinaca a po već spomenutim scenarijima. I više nije nikakva tajna da su se Štrbac, Puhovski, Prodanović i drugi sastajali u Beogradu. I mnogi hrvatski novinari su viđani u Beogradu.

O samom "modelu suprotstavljenih parnjaka" Marković piše u nastavku svoga teksta:

Je li stoga slučajno Čedo Prodanović istodobno branitelj Čermaku i Ademiju; dvojici optuženika i najbližih Gotovinovih suradnika – Čermak optužen za ulogu u udruženom zločinačkom pothvatu, a Ademi za Medački džep gdje će mu biti namijenjena uloga pozitivnog parnjaka suprotstavljenog negativnom Mirku Norcu. Nema sumnje da je Čedo Prodanović trebao biti jedan od


kontrolora procesa udruženi zločinački pothvat. Ideja za Prodanovićevu obranu Čermaka i Ademija nastala je u Mesićevu predsjedničkom okružju. Nema nikakve sumnje da je Čermak Prodanovića prihvatio za branitelja računajući na njegove (srpske) veze s Haagom, a na preporuku Stjepana Mesića.

U svemu ovom, poglavito ne treba zaboraviti Antu Nobila. Braneći Tihomira Blaškića Nobilo je prvi prihvatio i obranu postavio po modelu suprotstavljenih parnjaka po kojem se sudi isključivo Hrvatima. Pripadnicima drugih naroda optuženih u Haagu po ovom se modelu ne sudi. Duh spomenutog modela je rimsko načelo 'divide et impera'. Braneći Blaškića u ahmićkom slučaju, Nobilo u obranu uvodi tezu o dvostrukoj crti zapovijedanja. Braneći Hrvata, u ovom slučaju Blaškića, optužbom drugog Hrvata, Kordića (kojem su po toj tezi nadređeni Tuđman i Šušak), u središte sudskog postupka se uvodi hrvatsko-hrvatski sukob, a iz žarišta izbacuje bit problema – hrvatsko-muslimanski rat. Zaboravlja se situacija koja je dovela do hrvatske intervencije u Ahmićima. A to je i glavna Nobilova nakana.

Model suprotstavljenih parnjaka podrazumijeva sukob pozitivnog i negativnog, dobra i zla, podrazumijeva obranu dobra od zla. Model nudi sukob hrvatskog i nehrvatskog u ime hrvatskog, a u biti protiv hrvatskog. Kao načelo prihvatljivo, a kao model pogubno, nemoralno i nepravedno. Odabranoj žrtvi s krivim predznakom po tom se londonskom scenariju, sudi i prije formalno-pravnog suđenja – sudi mu se medijski. Optužbama odabrane žrtve javnost se priprema za predviđeni ishod presude. U ovoj Nobilovoj obrani, za javnu predodžbu pozitivan je Blaškić a negativan Kordić, zajedno s Tuđmanom i Šuškom, koji su kao ključni ljudi obrane Hrvata u Domovinskom ratu, meta svakog haškog procesa Hrvatima po spomenutom modelu. (Zadnji dan uoči konačne presude, Kordiću je ponuđeno konačno oslobođenje od bilo kakve optužbe pod uvjetom da on optuži Tuđmana i Šuška. Kordić je to odbio). Zapravo su i Blaškić i Kordić, kao i svi drugi u procesu po modelu suprotstavljenih parnjaka, žrtve stvarnog cilja svih haških procesa Hrvatima – neovisne Hrvatske u čijoj su obrani Tuđmanova i Šuškova uloga stožerne.


Spomenimo ovdje da smo o ponudi Kordiću već govorili na ovim skupovima tj. naveli smo riječi njegove suprug Venere (Hrvatski list, 23. prosinca 2004.):

Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugoga optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, 'da sljedećih deset godina mogu samog sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji'.

Vratimo se tekstu Hrvoja Markovića. On dalje tvrdi:

'Parnjaci' su primijenjeni i u gospićkom slučaju na riječkom suđenju. Parnjaci su bili i pokojni Janko Bobetko, predočen kao Tuđmanov general i stoga optužen. Dakle, negativan i zao. Samo ga je smrt spasila haškog čerečenja. Njegov parnjak, po uobičajenim standardima pozitivan, Mesićev je general Stipetić kojeg je Haag poštedio samo zato jer je Mesićev, bez obzira na stvarnu krivicu. Suprotstavljeni parnjaci u procesu hrvatskim generalima za Medački džep bez sumnje će postati Norac s negativnim i Ademi s pozitivnim predznakom. (vidi tko ga brani). Po istom modelu londonskog scenarija trebalo se suditi i Anti Gotovini. Međutim u njegov proces ulaze Amerikanci i kvare posao...

No, prije toga, nešto o svrsi suđenja po modelu suprotstavljenih parnjaka. Ona je barem dvostruka. Konačan cilj modela je presuda Hrvatskoj i Domovinskome ratu kako bi se uvela u nove integracije apsolutno staroga duha. S istim starim gospodarima.

Optužujući negativnog parnjaka određenog njegovim svjetonazorom i političkim profilom, stiče se zapravo privid da se opravdano optužuje pojedinac a ne skupina ili čak narod, jer nema kolektivnog zločina (osim udruženog zločinačkog pothvata). Uz tog se predviđenog 'negativca' redovito veže politika obrane i izgradnje


nacionalne države i najvažnijih ljudi koji su obnašali vlast u optuženo vrijeme. Po tom londonskom scenariju, 'pozitivan parnjak' je onaj koji će preimenovati vlastitu ulogu u tom obrambenom ratu, a poglavito kad je spreman prihvatiti namijenjenu mu ulogu – glavnog svjedoka protiv udruženog zločinačkog pothvata. I što je najvažnije, obranom 'isplaniranih nevinih žrtava', optužbom negativnog parnjaka i oslobađanjem pozitivnog parnjaka krije se stvarna uloga scenarista, uloga provoditelja scenarija, a konačni cilj je optužiti stvarne branitelje Hrvatske a scenariste učiniti prividnim i javnim braniteljima. Po standardima tog modela i planovima londonskih scenarista glavni parnjaci na hrvatskoj nacionalnoj razini su Franjo Tuđman i Stipe Mesić.

Primijetimo da model "suprotstavljenih parnjaka" spominje i Trpimir Kovač u Hrvatskom slovu, 27. travnja 2007. U tom tekstu Kovač posebno raščlanjuje i ulogu nekih hrvatskih novinara u londonskom scenariju.

4. Prebacivanje krivnje na Carlu del Ponte

U posljednje vrijeme niz događaja pokazalo je kako je ispravno očekivati da će s vremenom sve više i više izlaziti na svjetlo dana istina o sramotnoj ulozi svjetskih moćnika i suda u Haagu. Tako Markica Rebić, jedan iz tajnog dijela najnovije optužnice o "zločinačkoj organizaciji", u Hrvatskom listu, 26. travnja 2007. u članku U mraku, iza haških zavjesa – Je li Carla del Ponte vladar međunarodne kaznene scene, ili samo lutka na koncu? piše:

Proglasiti Carlu del Ponte jedino i isključivo krivom za sve naše nevolje s Haagom, svojevrstan je čin amnestije za sve one koji su sukrivci, ili su isključivi krivci. Sada, pred sam kraj njezina mandata, glavnu hašku tužiteljicu Carlu del Ponte će njezini dosadašnji saveznici prepustiti da se sama brani od sve učestalijih kritika koje dolaze sa svih strana: iz međunarodnih krugova, iz javnog mnijenja zemalja odakle dolaze optuženici i, naposljetku, od njenih dojučerašnjih suradnika koji s njom ne žele dijeliti krivicu.

S druge strane sigurno ima puno istine i u onome što piše Trpimir Kovač u Hrvatskom slovu od 25. svibnja 2007. kada govori


o istome kroz sukob Amerikanaca i Engleza. Sam naslov je karakterističan, a dat ćemo i dijelove te raščlambe:

Amerikanci prokazali Britance, a oni optužili Carlu del Ponte

Amerikanci su zbog neslaganja s Britancima oko politike prema Srbiji i neovisnom Kosovu otkrili presudni engleski politički utjecaj na oba haška suda – Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) i Međunarodni sud pravde u Haagu (ICJ), u misiji spašavanja Srbije od osuda za ratne zločine i genocide počinjene u srpskoj agresiji na Hrvatsku i BiH. Ta engleska misija svesrpskog spašavanja izvediva je jedino formulom izjednačavanja srpske i hrvatske krivice u velikosrpskoj agresiji. To priznaje čak i Miodrag Bulatović, nekadašnji crnogorski predstavnik u jugoslavenskom predsjedništvu, koji je u razgovoru za 'Večernji list' (28. travnja 2007.) na pitanje o prirodi haškog suda doslovno kazao: 'Riječ je o političkoj instituciji koja želi izjednačiti odgovornost za ono što se dogodilo u ratu.' Oko čega se Amerikanci i Britanci ne slažu? Zbog svojih odnosa s muslimanskim svijetom uopće i zbog boljeg geostrateškog pozicioniranja na Sredozemlju, u odnosu na Rusiju na istoku i Europsku uniju na zapadu, Amerikanci žele neovisno Kosovo, bez srbijanskog utjecaja, kao prostor podložan njima, koji istodobno slabi Srbiju za koju su Englezi pak predvidjeli stožernu ulogu u njihovu projektu zapadnog Balkana i jugoistočne Europe. Budući da jedino Srbija, oslobođena svih optužbi za ratni zločin i s potpunom vlašću nad Kosovom, može ispuniti namijenjenu joj ulogu u najnovijoj varijanti 'versajskih političkih modela', kroz koje Britanci tradicionalno više od stoljeća, ostvaruju svoje političke probitke, a koji se, unatoč prirodno dobrim američko-britanskim odnosima, ne uklapaju u američke globalne projekte, ne čudi onda što su se Britanci oduprli neovisnosti Kosova a Amerikanci snažno uzvratili prokazivanjem presudne britanske uloge u procesima haških sudova. Naravno, neće se Britanci javno suprotstaviti Amerikancima nego se koriste 'snagom tihe diplomacije i politikom posredničkih uloga'. Kako to praktično izgleda, vidljivo je iz reakcije starog britanskog i srpskog prijatelja, švedskog ministra vanjskih poslova, Carla Bildta koji je bivšem američkom


veleposlaniku u Ujedinjenim narodima Richardu Holbrookeu poručio da se ne igra vatrom nakon što je Holbrooke na Forumu u Bruxellessu 27. travnja izjavio da će u slučaju ruskoga veta u Vijeću sigurnosti UN-a prigodom glasovanja o neovisnosti Kosova, Amerikanci i neke europske zemlje priznati neovisnost Kosova.

Da se taj američko-britanski sukob izravno lomi i preko hrvatskih leđa nema dvojbe. To se najbolje vidi u naoko pravnom sukobu obrana optuženih hrvatskih generala u objedinjenom slučaju 'Gotovina, Čermak, Markač' i njihovu različitom, često čak međusobno suprotstavljenom osporavanju ključnih teza iz optužbe haškog tužiteljstva o hrvatskom 'udruženom zločinačkom pothvatu' i navodno planiranom etničkom čišćenju Srba. Taj je sukob trenutno više medijske a manje pravne naravi, jer je proces odgođen, a hrvatski mediji svoje političke projekcije, uglavnom upravljene protiv obrane Ante Gotovine i u militantnom dokazivanju vjerodostojnosti ključnog dokumenta haškog tužiteljstva 'brijunskog transkripta', žele nametnuti haškim sucima, ne bi li se i preko Haaga ostvario željeni model političkog djelovanja određen hrvatskoj državi.

(…)

Američko-britanski sukob obznanjen je tekstom u 'New York Timesu' o ulozi haških sudova u spašavanju Srbije. Ili je on naznačen možda i prije. Naime, već je 1. travnja Slobodna Dalmacija objavila kratki razgovor hrvatske dopisnice iz Bruxellessa, Ines Sabalić s Markom Attilom Hoareom, britanskim povjesničarom, istražiteljem haškog tužiteljstva u procesu Slobodanu Miloševiću, što je još jedna potvrda činjenice da su isključivo Britanci kroz tužiteljstvo nadzirali optužbu protiv Slobodana Miloševića, bez obzira što se Geoffrey Nice od glavnog tužitelja Slobodanu Miloševiću pretvorio u glavnog optužitelja Carle del Ponte. Treba napomenuti da je Hoare svoj znanstveni doktorat obranio pred Ivom Bancem. Već se u tom tekstu naslućivala Hoareova uloga u optužbi haškog suda, koja je tek nakon teksta u 'New York Timesu' postala sasvim očigledna. (…) Iz ovog razgovora treba izdvojiti tek dvije izjave – prvu da je haško tužiteljstvo krivo zbog ne podizanja optužnice protiv vrha JNA i


Veljka Kadijevića, i druge da je za napad na BiH trebalo suditi Franji Tuđmanu.

'New York Times' u svom tekstu objavljenom 9. travnja 2007. doslovno piše da se 'Srbija, nasljednik/baštinik Jugoslavije, izborila za sudsko dopuštenje da dijelove arhiva (za)drži izvan očiju javnosti. Suci i odvjetnici na Međunarodnom sudu za ratne zločine mogli su vidjeti cenzurirani materijal, ali on je izbačen iz javnih izvješća/dokumenata Tribunala'. Iz ovog citata je očito da je sud taj koji je dopustio zaštitu srbijanskih dokumenata. (…)

Pozivajući se na haške i beogradske odvjetnike s kojima je, kaže razgovarao 'New York Times' tvrdi kako je 'ishod/rezultat mogao biti sasvim drukčiji, da je Međunarodni sud pravde izvršio pritisak i odlučno tražio pristup cjelokupnom arhivu. U jednom trenutku sud je odbio bosanski zahtjev za svim dokumentima, izjavljujući kako je dovoljan dokaz/opsežna dokumentacija dostupna u sudskim izvješćima/arhivu'.

Američke novine nastavljaju da su 'detalji srpske vojne umiješanosti već bili poznati iz izvješća s ranijih slučajeva na sudu. Primjerice, dokazano je da je krajem 1993. više od 1800 časnika i vojnika Jugoslavenske vojske služilo u Vojsci bosanskih Srba, te da ih je Beograd razmještao/slao, plaćao, promicao i umirovljivao. Sud je to zabilježio, ali je rekao da 'zbiljska/čvrsta podrška' Beograda ne znači automatski da je Vojska bosanskih Srba agent/izvršitelj naloga Srbije'.

A pravu prirodu haškog sudišta otkriva ovaj citat iz američkih novina: 'Priča o zamračenim dokumentima, načinjena na temelju više od 20 razgovora s odvjetnicima i službenicima suda i javnih izvješća, nudi izniman/neviđen uvid u sudske postupke u Haagu, gdje se saslušanja mogu provoditi na zatvorenim sastancima i gdje se dogovori često sklapaju iza zatvorenih vrata. Na znanje svim hrvatskim štovateljima i braniteljima demokratskih načela i pravnih standarda po kojima se sudi u Haagu.

Njujorške novine gospođu Del Ponte spominju samo u trenutku 'kad su se beogradski odvjetnici sastali sa sucima tribunala sa zahtjevom da njihovi dokumenti ostanu obavijeni velom tajne, predočili su pismo podrške glavne sudske tužiteljice Carle del


Ponte', koja je potvrdila je da je u svibnju 2003. poslala pismo bivšemu srpskom ministru vanjskih poslova, Goranu Svilanoviću, u kojemu kaže kako će prihvatiti pečaćenje 'razumnoga' dijela dokumenata. Dakle, nije ni glavna haška tužiteljica ostala bez posla u londonskoj misiji spašavanja Srbije i osudi Hrvatske, ali je činjenica da ona nije glavni krivac za srpske 'dealove' s Haagom, kako joj želi podvaliti sir Geoffrey Nice, spašavajući sebe i svoje britansko kraljevstvo od stvarne uloge u haškim sudištima koju su otkrili Amerikanci.

Jedino netko uistinu politički moćan i vrlo zainteresiran za srpske interese može i hoće uskladiti odluke svjetskih sudova, ICTY-ja i ICJ-a, kako bi pomogao Srbiji u spašavanju od logične kazne za sve zločine koje je počinila u agresiji na Hrvatsku i BiH a po nalogu svoga moćnog zaštitnika. A u ovom trenutku jedini logičan izbor je službeni London, koji Hrvatskoj odbija izručiti čak i najobičnijeg ratnog zločinca Srđana Španovića osuđenog na dvadeset godina zatvora s obrazloženjem još jednog kraljeva podanika – britanskog kraljevskog suca da se taj zločin dogodio davno.

Na tekst New York Timesa reagirao je pismom Jutarnjem listu (14. travnja 2007.) glavni tužitelj u suđenju Slobodanu Miloševiću pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY), sir Geoffrey Nice:

New York Times u ponedjeljak je objavio da je u postupku pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Den Haagu Srbija zatajila neke od ključnih dokaza svoje uloge u ratu u BiH od 1992. do 1995., učinivši tom najvišem sudu UN-a nedostupnim dio transkripata sa sjednica Vrhovnog vijeća obrane, uz odobrenje tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY).

Od 2002. do 2006. bio sam zadužen za suđenje Slobodanu Miloševiću i dokumenti koji se ovdje navode bili su upotrijebljeni kao dokaz protiv Slobodana Miloševića. Ovim putem želim naglasiti da ni moj tim ni ja nismo bili dio tog 'odobrenja', kako citat gore može eventualno sugerirati.


Odluka o odobrenju za zaštitne mjere (materijal zatvoren za javnost) za veliki broj stranica iz dokumenata Vrhovnog vijeća obrane (VSO-a) SR Jugoslavije potječu osobno od gospođe Carle del Ponte. Ona je u pismu tadašnjem jugoslavenskom ministru vanjskih poslova Goranu Svilanoviću, u svibnju 2003., dala suglasnost za zaštitne mjere 'razumnog' dijela iz kolekcije dokumenata VSO-a, a da nitko iz tužiteljstva prethodno nije pregledao te dokumente. Njezinoj namjeri sam se suprotstavio i putem pisma je upozorio da ne radi nikakve ustupke Srbiji. Naime, taj sam isti mjesec inicirao pravni postupak, prema kojemu tužiteljstvo preko sudskog vijeća može tražiti da se ti dokumenti dobiju od Beograda, kako to već propisuju statut i pravila MKSJ-a. Moja namjera je bila dobiti dokumente i upotrijebiti ih na otvorenim sjednicama suđenja. Stoga nije slučajno da je upravo u to vrijeme Beograd preko gospođe Del Ponte pokušao postići 'deal' i time pokušao ojačati svoju poziciju u pravnoj proceduri koja je bila pred njima. To im je i uspjelo. Moje pismo je gospođa Del Ponte u potpunosti negirala.

Nagodba Carle Del Ponte s Beogradom nije imala nikakvu pravnu osnovu. To je bio nepotreban 'deal' koji je Beogradu služio samo da prikrije dokaze o umiješanosti Jugoslavije u ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od ICJ-a, ali i od vlastite javnosti. S druge strane, nova vlast u Beogradu nije imala ništa protiv da se na zatvorenoj sjednici ti materijali upotrijebe kao dokazni materijal protiv Slobodana Miloševića. Motivi gospođe Del Ponte da pristane na takvu nagodbu meni ni dan-danas nisu jasni, ni poznati. Naime, tužiteljstvo ne samo da nije ništa dobilo od tog 'deala', nego je stvorilo nepoželjan presedan jer je poslije toga Beograd počeo primjenjivati iste uvjete za slične dokumente – i to s uspjehom, jer je gospođa Del Ponte opet osobno odobravala takve inicijative Beograda.

S druge strane, moj tim i ja potrošili smo mnogo vremena i radne snage uvjeravajući suce da skinu zaštitne mjere s tih dokumenata, u ime transparentnosti sudskog procesa, a osobito u ovakvim slučajevima gdje je riječ o suđenjima na kojima se raskrinkavaju djela državnih institucija koja su se krila i još se kriju, ne samo od raznih sudova i žrtava, nego i od vlastitih


građana. Samo u iznimnim okolnostima suđenja mogu i smiju biti zatvorena za javnost.

Povjesničar Marko Attila Hoare daje intervjue Globusu i Hrvatskom listu povodom kojih zapravo i piše Markica Rebić svoj spomenuti tekst u kome konstatira i sljedeće:

Branitelji hrvatskih generala Gotovine, Markača i Čermaka izgleda da su suglasni u jednoj stvari. Svi oni dokaze haškog tužiteljstva protiv Milana Martića smatraju, po automatizmu, dokazima o nepostojanju zločinačkog plana hrvatskog političkog i vojnog vodstva te, prema tome, ni njihovi branjenici nisu dio zločinačkog plana. Svi oni, kao uostalom i hrvatska sadašnja politika, nisu niti naslutili plan tužiteljstva koji je podmukliji nego se čini na prvi pogled. Ili, možda jesu pa svjesno sudjeluju u svemu, što je teško povjerovati.

Ne podizanje optužnice protiv Kadijevića i drugih iz srbijanskog vojnog vodstva, zapravo izuzima iz jurisdikcije Haškog suda razdoblje od početka agresije na Hrvatsku pa do potpisivanja Vanceova plana. Uostalom, jugoslavenski se vrh u tom vremenu uklapao u plan tzv. međunarodne zajednice o očuvanju i uređenju prilika u Jugoslaviji i imao je njenu nepodijeljenu potporu. Pravi rat, pa onda i zločinstva, zapravo imaju ishodište u tobožnjem dogovoru Tuđmana i Miloševića. Nakon toga su, po mišljenju tužitelja, stvorene dvije organizacije koje bipolarno, ali jedinstveno, svaka na svoj način, izvršavaju zločinački plan. Krajinski Srbi planskim premještanjem srpskog stanovništva, a Tuđmanova vojska napadom na tzv. SAO Krajinu koji je Srbima samo trebao poslužiti kao razlog za premještaj stanovništva.

Tek na ovakvim premisama moguće je shvatiti mnoge, naizgled proturječne, odluke haškog tužiteljstva. Kako to da nitko s jugoslavenskog političkog i vojnog vrha nije niti optužen, a da generali Gotovina, Markač i Čermak zajedno s Milanom Martićem dijele haške ćelije? Kako to da su zločinci s Ovčare praktično optuženi da su radili nešto što tadašnjoj JNA nije bio plan pa su prepušteni jugoslavenskom pravosuđu na pravično suđenje?

Zapravo svjetskim moćnicima je itekako važno da se u Haagu ne poteže pitanje agresije na Hrvatsku, jer je za razliku od rata u


BiH, tu jasno da se radi o agresiji. Pa sjetimo se samo kolone tenkova koja je išla iz Beograda prema Hrvatskoj i cvijeća kojim su ih obasipali. A uloga svjetskih moćnika se nije ogledala samo u tome što su tzv. embargom na uvoz oružja zapravo oduzeli pravo hrvatskom narodu na samoobranu. Oni su u toj agresiji sudjelovali na strani velikosrpskog nacizma i izravno i neizravno. Njihove ruke su doista krvave, kako je konstatirao g. Markus.

Nedavno je na HTV-u dana i snimka najvažnijih dijelova ključnog sastanka vojnog i političkog vrha Hrvatske održanog 31. srpnja 1995. na Brijunima, uoči akcije Oluja. Neki od objavljenih dijelova temelj su za haške optužnice protiv hrvatskih generala i uzimaju se kao dokaz za konstrukciju "zločinačkog pothvata", odnosno progona srpskog stanovništva. Haško tužiteljstvo u optužnici citira predsjednika Franju Tuđmana samo do dijela da Srbi moraju nestati, a ne daje nastavak rečenice iz kojeg se vidi da je tu riječ o srpskim vojnima snagama, a ne srpskom stanovništvu: "Prema tome, nije nam glavna zadaća Bihać, nego je nanošenje na nekoliko pravaca takvih udara da se srpske snage više ne mogu oporaviti, nego da moraju kapitulirati".

Oni koji se danas s pravom boje da će zbog svoje podrške takvim namjerama Carle del Ponte biti optuženi za izdaju nacionalnih interesa neće se moći praviti da nisu znali kako Tuđman misli na vojne operacije, jer je to bilo očito i iz onih dosad objavljenih transkripata. Evo kako sam ih komentirao 23. listopada 2004. za Mostarski Dnevni list (vidjeti i moju knjigu Priznajem, Hrvat sam!, Zagreb, 2005., str. 23 i 86):

Osvrćući se na trenutačnu situaciju glede Haškog suda i transkripta s Brijuna od 31. srpnja 1995., Pečarić kaže kako iz tih transkripata doznajemo da je glavni 'dokaz' djelovanja 'zločinačke organizacije' to što se u objavljenom transkriptu navode Tuđmanove riječi kako 'na nekoliko pravaca treba nanijeti takve udarce da Srbi praktički nestanu, a ono što nismo zahvatili da se ne mogu oporaviti, nego da moraju kapitulirati u idućih nekoliko dana'. 'Time cijela priča s Carlom del Ponte postaje još smješnijom jer imalo pismeniji čovjek zna da kapituliraju vojske, a ne narodi, tj. takvom čovjeku bi odmah bilo jasno da su Srbi koji praktički trebaju nestati, ustvari srpski vojnici. Ili Carla del Ponte vjeruje da


su svi Srbi u tzv. Srpskoj krajini bili vojna lica?', pita se akademik Pečarić. Cijela priča s objavljenim transkriptima, prema Pečarićevu mišljenju, još više optužuje predsjednika Mesića, međunarodnu zajednicu i Haški sud.

5. Zaključak

U pravu je Trpimir Kovač kada u Hrvatskom slovu, 27. travnja 2007. kaže:

Optužba o udruženom zločinačkom pothvatu ima barem dvostruko značenje: strateško i taktičko-strateško: Hrvatsku stvarno osuditi zbog izmišljene optužbe o udruženom zločinačkom pothvatu i na taj način joj onemogućiti svaku samostalnost i mogućnost vođenja samostalne nacionalne politike kakvu ima svaka demokratska i suverena zemlja, osudom je oslabjeti politički i gospodarski kako ne bi bilo otpora u bilo kojoj zamišljenoj međunarodnoj asocijaciji na koju bi Hrvatska morala pristati mimo volje vlastitog naroda a po formi prividno izabrane vladajuće elite koja se ne bi smjela suprotstaviti bilo kojoj odluci međunarodnih mentora; presudom uistinu povijesnom Domovinskom ratu ubiti svaku svijest o nacionalnoj samosvojnosti i bilo kakvu hrvatskom identitetu, utrti put strahu kako bi se onemogućio bilo kakav novi osloboditeljski Domovinski rat protiv bilo kojeg novog agresora i krivotvoriti nacionalnu povijest našeg doba iz koje se rađa svaka moderna, hrvatska, nacionalna samosvijest. Kako je taktika provedba strategije, neprecizna optužba o udruženom zločinačkom pothvatu i njezino široko shvaćanje trebala bi onemogućiti bilo kojem poznatijem Hrvatu koji je u doba Domovinskoga rat obnašao bilo kavu ugledniju funkciju, svjedočenje u korist obrane hrvatskih haških optuženika jer je tom taktičkom optužbom tužiteljstvu dana mogućnost za onemogućavanje svakog svjedoka s mogućnošću da i on sam postane optužen pa zbog sukoba interesa ne može svjedočiti. Isto tako je i s odvjetnicima obrane, jer i oni sami, ako su imali kakvu ugledniju političku ulogu u vlasti, a uglavnom jesu − neki su bili čak i ministri − mogućom optužbom za udruživanje u zločinački pothvat i etničko čišćenje Srba, onemogućuje im se braniteljski status, opet zbog sukoba interesa, pa na kraju Hrvati mogu biti samo svoji optuženici jer samo tu nema sukoba interesa,


kao što pokazuje apsurdna situacija u koju je doveden 'krunski' svjedok protiv Branimira Glavaša Krunoslav Fehir, jer prema dogovoru s državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem, ako zatreba Fehir će svjedočiti i protiv sebe. Uistinu jačeg svjedoka protiv Fehira, ako zatreba, Bajić nije mogao naći. Ne treba začuditi ako se haško tužiteljstvo u suđenju kakvom Hrvatu posluži Bajićevim shvaćanjem prava i pravde.

Mnogi doista vjeruju da bi haške presude za zločinački pothvat onemogućile samu opstojnost države nastale na zločinu. Međutim, sve više u svijetu i pravnim stručnjacima postaje jasno nešto što je očito. Naime, optužiti vrh državne vlasti neke zemlje da je operacija oslobađanja okupiranih područja vlastite države, dakle ono što je njihovo pravo i obaveza i po zakonima vlastite države i po međunarodnom pravu "zločinački pothvat zločinačke organizacije je suludo". Optužiti ih da nisu oslobađali taj teritorij zbog toga već zato da bi etnički očistili taj prostor jeste plod bolesna uma. Zato ne čudi što su nedavno na Međunarodnoj konferenciji o Haškom sudu, održanoj u Grazu, svjetski pravni stručnjaci upozoravali na pravnu maglovitost zajedničkog zločinačkog pothvata. Zaključili su da je budućnost te doktrine pred Međunarodnim kaznenim sudom, barem u današnjoj formi, pod znakom pitanja. O tome piše Jadranka Jureško Kero u tekstu Pokusni kunići Carle del Ponte, Večernji list 1. lipnja 2007. pa konstatira:

Hrvati su očito posljednji laboratorijski kunići u 'zločinačkom' projektu Carle del Ponte koji naši političari nisu znali ili nisu htjeli zaustaviti na vrijeme. Barem nema pisanih tragova o takvom ponašanju!

Iako je pridjev "zločinačkom" uz projekt Carle del Ponte dan u navodnicima, to samo potvrđuje da sve više i više ljudi razumije da je na djelu ono o čemu sam govorio i na dosadašnjim našim skupovima, a i prije njih: RADI SE O ZLOČINAČKOM POTHVATU CARLE DEL PONTE I SVIH ONIH KOJI U TOME SUDJELUJU. I U ZEMLJI I VAN NJE. Zato je veličina biskupa Jezerinca upravo i bila u tome što je upozorio i međunarodnu zajednicu i mnoge u Hrvatskoj da ne sudjeluju u tom sramotnom projektu.


Zato bih se priklonio onome što je rekao predsjednik Hrvatske akademije pravnih znanosti, profesor emeritus dr. sc. Željko Horvatić u HAZU kada je održana javna rasprava na kojoj je govoreno i o tzv. zajedničkom zločinačkom pothvatu. Rekao je da se grdno varaju oni koji vjeruju da će svojim presudama u Haagu izmijeniti povijest hrvatskog Domovinskog rata. Dapače, njihove presude bit će dokumenti njihove sramote kao stručnjaka. Ja bih jedino dodao da se to odnosi i na one sudove u Hrvatskoj koji su već osudili, sude ili će suditi po istom receptu hrvatskim braniteljima najzaslužnijima što danas uopće imamo svoju državu!

U knjigama: Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to? Izlaganja na trećem stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu 8. lipnja 2007. godine, Zagreb, 2007., str. 67-79; Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to? Svezak I., Izlaganja na stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu od 9. lipnja 2006. godine, 8. prosinca 2006., 8. lipnja 2007. i 7. prosinca 2007. godine, Zagreb, 2010., str. 325-337.


JE LI SUD U HAAGU SRAMOTNI ILI ZLOČINAČKI?

Nedavno je sud u Haagu donio prvostupanjske presude vukovarskim krvnicima, što je u Hrvatskoj dočekano sa zaprepaštenjem. Evo kako ponašanje hrvatskih medija s pravom opisuje kolumnist Hrvatskog lista Damir Pešorda (11. listopada 2007.):

Haag je izrekao 'pravorijek' u slučaju 'vukovarske trojke'. Naslovnice naših novina licemjerno vrište: Sramota! Pjeni se HTV, 'konsternirana' je čak i Stojedinica. Kad ne bi bilo neprilično prema obiteljima stradalih u Vukovaru, čovjek bi se do suza mogao smijati toj hinjenoj konsterniranosti, tom ljigavom moraliziranju, toj bijedi hrvatskih medija.

Slično je i s hrvatskim političarima. Najviše čujemo lažnog svjedoka protiv svoje države u Haagu, da ne spominjemo nezakonito slanje dokumenata, pa i krivotvorenih, ili provoditelja akcijskog plana po kojem su hapšeni i general Gotovina (po onom "locirati, identificirati, uhititi, transferirati") i "nepodobni" hrvatski novinari. Nešto slično rekao je kardinal Josip Bozanić: U nepravednoj presudi sudjelovali su i oni koji nisu učinili ono što su trebali da hrvatska istina ne bude dovedena u pitanje. Dodao bih, kamo sreće da se radi samo o tome što nisu učinili!

Međutim, ima nešto dobro u svemu tome. Pokazali su da znaju kako bi se trebali ponašati, a ne ponašaju se. Jesu li samo priglupi ili su se prodali?

Ili smo im mi pokazali kako se treba ponašati? Mislim na stručno-znanstveno skupove Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to?. posebice na treći skup, dakle onaj održan u Zagrebu 8. lipnja 2007. godine. Naime, poslije tog skupa HINA je izvijestila, a prenijele su i neke dnevne novine, sljedeće:

Predsjednik Akademije pravnih znanosti Hrvatske, Željko Horvatić izjavio je danas kako Vijeće sigurnosti ne bi trebalo dopustiti najavljeni odlazak glavne tužiteljice Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju Carle del Ponte s te dužnosti bez utvrđivanja njezine odgovornosti za, kako je rekao, nestručnost i zloporabu ovlasti i trajno narušeno povjerenje država članica


UN-a i svjetske javnosti u međunarodno kazneno pravo i pravosuđe.

Govoreći na današnjem, trećem stručno-znanstvenom skupu 'Haški sud – 'zajednički zločinački pothvat' – što je to?', koji je u Zagrebu okupio poznate pravne stručnjake, povjesničare, akademike i neke članove hrvatske Vlade iz vremena srpske agresije na Hrvatsku, profesor emeritus Željko Horvatić istaknuo je kako je glavna tužiteljica odavno postala aktivni destruktivni dio međunarodnog kaznenog pravosuđa, jer kontinuirano, kako je istaknuo, nanosi štetu zamisli o njegovu djelovanju kao garanciji supranacionalne pravde i pravednosti za sve države i svakog člana suvremenog čovječanstva.

Prema njegovim riječima, 'zajednički zločinački pothvat' nije bio dijelom međunarodnog običajnog prava u vrijeme kada su počinjena djela koja se optužnicama stavljaju na teret, pa je takva optužba u suprotnosti s načelom zakonitosti.

Postupanje glavne tužiteljice i tužiteljstva Haškoga suda, iako nije u suglasju s pravnim načelima, kako ističe Horvatić, očito je u suglasju s najavljenim ostvarivanjem njihove uloge i ciljeva o političkoj i povijesnoj 'istini' koje nastoje postići, rekao je, zloporabom međunarodnog kaznenog pravosuđa.

'Ako ta zloporaba makar i djelomično uspije i ako takve 'istine' budu temelj presuda MKSJ-a, istina o međunarodnom kaznenom pravosuđu i primjeni međunarodnog kaznenog prava pred 'ad hoc' tribunalom za bivšu Jugoslaviju bit će, nesumnjivo, sramotni dio povijesti tog prava u prvom desetljeću 21. stoljeća'_smatra Horvatić

Akademik Josip Pečarić optužnicu za 'zajednički zločinački pothvat' smatra nastavkom agresije na Hrvatsku. 'Radi se o zločinačkom pothvatu Carle Del Ponte te krugova u inozemstvu i zemlji koji se s time slažu', rekao je.

Voditelj skupa, bivši predsjednik Vrhovnog suda i umirovljeni sudac Ustavnog suda Hrvatske Milan Vuković, pročitao je dio izlaganja američkog pravnika Eduarda Jambrušića, koji je naslovio: 'MKSJ – tajni pothvat svjetskih moćnika'.


Jambrušić smatra kako je, radi zaštite hrvatskih interesa, potrebno ispitati kompetenciju i nadležnost Haškog suda. Tematizirajući pitanje 'nasilnika i žrtve', ističe kako je stavljanje na istu optuženičku klupu Slobodana Miloševića i Ante Gotovine 'neukusno prema vrijednostima zapadne civilizacije'.

Milan Vuković je najavio održavanje četvrtoga skupa 7. prosinca 2007. kako bi se razmotrilo koje korake poduzeti zbog ponosa Hrvatske.

Reakcija nije izostala. Prema Jutarnjem listu (27. lipnja 2007 .):

Glavna tužiteljica Haškog suda Carla del Ponte nastavlja se žaliti na način kojim hrvatska javnost pristupa slučaju Gotovina. Ona je u utorak, govoreći pred zastupnicima Europskog parlamenta, rekla kako očekuje da će se hrvatska Vlada ograditi od kritika koje je na račun Haškog suda uputila skupina hrvatskih pravnika.

Iz daljnjeg teksta vidljivo je da se njena reakcija odnosi na naš skup. Dakle glavna tužiteljica jednog suda utemeljenog od OUN-a javno iznosi tvrdnju da pravni stručnjaci nemaju što govoriti o sudu u Haagu, tj. da taj sud nema nikakve veze s pravnom znanošću, pa se predsjednik vlade mora ograditi od takvih koji dovode taj sud u vezu s međunarodnim pravom. Vjerovali ili ne! I nitko ne reagira! Niti u Europskom parlamentu – niti u OUN-u!

A kada je takvu reakciju izazvao ovako mali tekst, u kome se – istina – vidi da postoje i pravnici koji znaju što je pravna znanost i kakva je uloga suda u Haagu u njoj, zamislimo kakva bi pozicija Hrvatske bila da je vode ljudi koji se ne boje reći istinu! Kako bi bilo da su svi novinari, političari i stručnjaci bez straha govorili istinu.

Danas, istina, svi koriste riječ "sramota". Ali ona se odnosi samo na zadnju presudu. A naslov mog prvog teksta o tom sudu iz 1996. godine bio je "Sramotni sud u Haagu". Po tom tekstu nazvao sam i svoju knjigu iz 2001. Danas smatram da je to preblaga riječ i za taj sud i za sve one koji ga podržavaju bilo u zemlji bilo u inozemstvu.

Tih početnih godina to jeste bila primjerena riječ zbog same činjenice što je u Statutu tog suda propušteno istaknuti najvažniji


ratni zločin: zločin protiv mira – tj. zločin agresije. To je samo otvaralo mogućnost da se ponašanje suda izvitoperi tako da im glavni krivci postanu žrtve, a ne agresori. Gđa Doris Pack, voditeljica izaslanstva Europskog parlamenta, u susretu s čelnicima Hrvatskog sabora, dana 25. ožujka 2003. godine u Zagrebu je "uvjerena u pogrešnost shvaćanja haškog tužiteljstva i bez ikakvog sustezanja, tvrdi: 'problemi potječu iz pogrešnog stava da Hrvatska nije smjela voditi rat, te da haško tužiteljstvo mora shvatiti razliku između AGRESORSKOG i OBRAMBENOG RATA!49"

Za OUN je donošenje takvog statuta suda u kome se "previđa" taj zločin sramotan čin i zbog same činjenice što glava VII Povelje OUN-a, kako navodi Edward Slavko Yambrušić50, nosi naziv "Djelovanje u slučaju prijetnji miru, narušenje mira i čina agresije".

U ovom zborniku u Yambrušićevu tekstu, i ne samo u njemu, naći ćete sve one odluke vodećih svjetskih organizacija o zločinu protiv mira koji su obvezujuće za sve, pa tako i za sud u Haagu. Besmisleno je suditi o ratnim zločinima, a ne uzeti u obzir i najveći ratni zločin – zločin agresije. Međutim, sud je morao "shvatiti razliku između AGRESORSKOG i OBRAMBENOG RATA" i primjenjivati izravno Rimski statut (članak 5 – (1) – d), Londonski statut (članak 6 – 1945), Kodeks protiv mira i sigurnosti čovječanstva (članak 16, usvojen od Komisije za međunarodno pravo OUN 1996.) ili Rezoluciju 3314 Opće skupštine OUN usvojenu 14. prosinca 1974.

Iz godine u godinu postajalo je sve jasnije da taj sud želi samo nametnuti političku volju svjetskih moćnika. Postajalo je sve jasnije da je reći kako se radi o sramotnom sudu već preblago. Tako sam 2000. godine objavio teksta "Bordel u Haagu"51. Međutim, ta usporedba s prostitucijom nije baš najbolja. Prostitutke obavljaju

49 Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to? Izlaganja na trećem stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu 8. lipnja 2007. godine / 3, Zagreb, 2007., str. 22. 50 Isto, str. 111 51 Hrvatsko slovo, 17. studenoga 2000.; Hrvatski Glasnik, Švedska, Nr. 4/2000, str. 36-37.


svoj posao, a suci u Haagu to ne rade. Kako nam je sama Carla del Ponte i pokazala – ono što oni rade u Haagu nema nikakve veze s pravom! Očito sam uvrijedio jedno pošteno zanimanje. Zato se moram ispričati prostitutkama. Srećom knjigu iz 2001. godine nazvao sam Sramotni sud u Haagu iako sam dvojio između tog naslova i Bordela u Haagu.

Biskup Juraj Jezerinac, u trenucima kada su iz Haaga stigle optužnice protiv generala Gotovine i Ademija, upozorio je da bi Hrvatska "jasnim načelima, stavovima i porukom, pa i uz cijenu žrtve, mogla pomoći i tzv. velikima ovog svijeta da njihova sudišta ne budu sramota civiliziranog svijeta"?

To je bio trenutak kada su naši političari mogli pomoći velikima, pa i uz cijenu žrtve. Umjesto toga oni su se utrkivali tko će im što više pomoći u lažnom optuživanju svoje države. I za to su bili, a nažalost bit će i ubuduće, nagrađivani i na izborima.

Za razliku od njih mnogi u samom sudu bili su svjesni svoje sramotne uloge. Ili su bili svjesni onoga o čemu piše Lujo Medvidović52 preko sjajne povijesne paralele Termistoklo – Tuđman:

Poslije Termistokla (koji je opravdano slavan budući da je 480. godine prije Krista, kod Salamine pobijedio nadmoćnije Perzijance, kao što je Tuđman u akciji OLUJA 1995. pobijedio nadmoćnije agresore), nikada u povijesti jedan vojskovođa nije potjeran iz povijesti zbog pobjede u ratu. Antička Grčka je taj pogrešni postupak 'detemistoklizacije' na sudu povijesti platila najvišom mogućom cijenom – potpunom propasti. Nadajmo se da Europa, kao velika civilizacija, baštinik antičke Grčke, neće represijom protiv svoga najboljeg dijela sama sebe uništiti iznutra, da će vratiti značenje svojim riječima, u sebi pronaći snage te pravim, jasnim i razlikovnim riječima imenovati različite pojave. Osobito se nadamo da će Europa, kao poticatelj procesa 'detuđmanizacije' na vrijeme shvatiti da je Tuđman branio europske vrednote, kao što je

52 Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to? Izlaganja na trećem stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu 8. lipnja 2007. godine / 3, Zagreb, 2007., str. 65.


Termistoklo branio grčke, te da se zbog sebe same ne smije ponijeti prema Tuđmanu kao Grčka prema Termistoklu.

Zar Medvidovićevo upozorenje ne podsjeća na ono koje je dao bivši francuski vojni biskup Michel Dubost na međunarodnom vojnom hodočašću u Lourdesu rekavši53 da se divi Hrvatima, jer mi imamo nešto što sve više nestaje, imamo vrijednosti koje se u Europi gube, a bez kojih ona ne može živjeti. Nedavno mi je ove riječi prokomentirao don Anđelko Kaćunko:

Evo što sam ja doživio u Lourdesu na tome vojnom hodočašću sredinom svibnja 2005. Nakon nedjeljne međunarodne mise na trgu ispred Bazilike Sv. Krunice upoznavao sam se s kolegama oko sebe. Bili su to vojni svećenici iz Češke, Slovačke, Njemačke, Italije... Mladi svećenik, koji je do mene bio tijekom cijele mise, bio je kapelan talijanske mornarice u zapovjedništvu u pomorskom središtu La Spezia. Kad sam mu rekao da sam Hrvat, stao me je grliti i gotovo plačnim glasom ponavljati: 'Grazie, don Angelo, hvala, don Anđelko, vi ste naša budućnost, vi ste budućnost Europe...' Ja sam se gotovo šokirao ne očekujući takvu reakciju i kad sam se pribrao rekao sam: 'Da, da, mi zajedno...' ali on me odmah prekinuo i nastavio ponavljati: 'Ne, ne, nego vi, vi ste naša budućnost, Hrvati su budućnost Europe...!' itd. To je ponovio nekoliko puta. To ću zapamtiti dok god sam živ i taj mi je susret tako duboko u sjećanju kao da se jučer dogodio. Eto, ni danas ne mogu vjerovati da drugi o nama tako dobro misle, premda razumijem zašto. A mi, budući da poznajemo svoje mane i svoj jad, vjerojatno smo u svemu tome malko i prekritični prema sebi. Možda je i bolje tako. U svakom slučaju možemo reći da nitko sebe ne poznaje tako dobro kao što ga poznaju drugi. Kad je o Lourdesu riječ, naši vojnici i policajci na tome hodočašću fasciniraju svojim ponašanjem i svojom pobožnošću cijeli svijet i zato su takve reakcije. Osim toga sve vojske svijeta, za razliku od običnoga puka, koji ima (dez)informacije samo s televizije, znaju dobro što je bilo u Domovinskom ratu i svake godine srdačno plješću pobjedničkoj Hrvatskoj vojsci.

53 Hrvatsko slovo, 3. siječnja 2003.


Da, više puta sam pišući o sudu u Haagu naglasio da je veliki propust što suci nisu vojnici – dakle oni koji znaju što je rat. Ova priča don Kaćunka sugerira mi da oni to nisu jer bi među njima bilo teško pronaći one koji bi obavljali prljave poslove svjetskih moćnika kao što to rade danas u tom sudu.

Još prije nekoliko godina upozoravao sam da je iz tužiteljstva suda u Haagu otišlo preko tridesetak zaposlenika koji su postali svjesni da rad tužiteljstva nema veze s pravom i da će im rad u tom sudu biti crna mrlja u njihovim karijerama. Drugi su progovorili nakon što su im istekli mandati za rad u sudu. Na našem prethodnom skupu govorili smo o pismu glavnog tužitelja u suđenju Slobodanu Miloševiću, sir Geoffreya Nicea i o izjavama istražitelja haškog tužiteljstva, povjesničara Marka Attile Hoarea. To smo okarakterizirali kao "prebacivanje krivnje na Carlu del Ponte"54. Na potvrdu tih naših tvrdnji nije trebalo dugo čekati jer je nedavno svjetlo dana ugledala i knjiga "Mir i kazna" donedavne glasnogovornice haškoga tužiteljstva, Florance Hartmann, koja ukazuje na niz prljavih poteza i samog suda i svjetskih moćnika, koji su nastavili s aktivnim pomaganjem velikosrpskog nacističkog projekta. Sve to pokazuje koliko smo bili u pravu mi koji smo upozoravali na nepoštenu ulogu suda u Haagu, koji smo ukazivali na činjenicu da taj sud ima za cilj suditi žrtvama, a amnestirati zločince. Ili kako komentira Pešorda u spomenutom tekstu: Već je dovoljno Del Pontičinih bliskih suradnika jasno kazalo i napisalo da plan velikih sila nije bio optužiti vrh JNA, ni Srbiju općenito, te da je Carla taj plan upravo maestralno provela u djelo.

A to više nije sramota. To je zločin! I zato sam istog momenta kada je tužiteljstvo tog suda u optužnicama počelo govoriti o "zločinačkom pothvatu zločinačke organizacije" shvatio da su oni ponajbolje opisali sam sud.

54 Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to? Izlaganja na trećem stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu 8. lipnja 2007. godine / 3, Zagreb, 2007., str. 72.


Nekako u to vrijeme bio je treći sabor Hrvatskog bloka. Evo mog govora u kome sam prvi put javno govorio o zločinačkom sudu:

GOVOR NA TREĆEM OPĆEM SABORU HRVATSKOG BLOKA 55

(govor je dan u tekstu "U Haagu se provodi nova agresija na našu državu – od Vijeća sigurnosti treba zahtijevati odgovor")

Od tada, pa do danas govorim o "zločinačkom pothvatu zločinačkog suda". Na našem trećem skupu govorio sam kako i drugi počinju na isti, ili sličan način, govoriti o tom sudu. Evo i u Hrvatskom listu od 11. listopada 2007. imamo reagiranje župnika dr. sc. Franje Jurčevića: Haag – simbol prijevara, namještanja, cinizma i udruživanja u 'zločinački pothvat' protiv Hrvatske i hrvatskih žrtava.

Zar to isto ne proizlazi iz riječi biskupa Jezerinca: "Dokaz da je Sotona oko nas i da djeluje jest sramotna presuda Haškog tribunala za zločine u Vukovaru!" Ili još preciznije iz riječi biskupa Anta Ivasa: "Haag je isto što i Had. To što se dogodilo i što se sve vrijeme događa u Haagu nalikuje na lucifersku, đavolsku pogubu pravde."

A sjetimo se rimskoga prava: "Bolje je pustiti sto krivih nego optužiti jednoga pravednoga". Hrvatski pravednici su već osuđeni, ili im se sudi. I u Haagu i u Hrvatskoj. To je još veći zločin i od neosuđivanja vukovarskih krvnika. A "krivnja Hrvata", kako kaže Bosiljko Mišetić56 "je jednim dijelom bila činjenica da su slobodnom političkom voljom odlučili ostvariti pravo na državu, kao pravo koje ima svaki suvereni narod, a druga 'krivnja' što nam i danas mnogi svjetski moćnici ne opraštaju što smo poništili

55 Nešto kraća verzija tiskana je u Hrvatskom slovu, 16. travnja 2004. pod naslovom: U Haagu se provodi nova agresija na našu državu – Od Vijeća sigurnosti treba zahtijevati odgovor. Izostavljeni dijelovi su podvučeni. 56 Isto, str. 55.


geopolitički ustroj prve Jugoslavije, kao 'versajskog kopileta' i druge Jugoslavije kao političke tvorevine pobjednika drugog rata".

Ponovimo i riječi Doris Pack kako "problemi potječu iz pogrešnog stava da Hrvatska nije smjela voditi rat" pri čemu ona ne misli na sud u Haagu. Očito ona misli na svjetske moćnike tj. uvjerenje da se Hrvati nisu smjeli braniti – nisu smjeli voditi obrambeni rat. Sjetimo se "embarga uvoz oružja" kojim je na početku velikosrpske agresije UN i oduzeo hrvatskom narodu pravo na samoobranu.

To detaljno objašnjava i admiral Davor Domazet-Lošo57:

Britanac, inače predsjedatelj Konferencije o bivšoj Jugoslaviji, zvan lord Peter Carrington, kako piše Coleman, taj majstor prijevare, poslušnik lorda Rothscilda s iskustvom uništenja Rodezije, Južne Afrike i Argentine, dok su Kadijevićeve i Miloševićeve horde zla provodile svoj krvavi pir u Vukovaru, na upit zašto nešto ne poduzme, ledenom mirnoćom pripadnika tajnoga društva Ozirisa odgovorio je: 'Obje strane lažu'.

A njegov subrat, član lože Velikoga orijenta, francuski predsjednik François Mitterrand na isti upit odgovara: 'Hrvatska je bila saveznica nacista, a ne Srbija'. Ako se ovom britansko-francuskom dvojcu pridoda Warren Zimmerman s porukom iz njegove knjige 'Izvori jedne katastrofe', kako su za 'rušenje multietničke Jugoslavije krivi nitkovi', onda je jasno da haška presuda u kojoj je vrh JNA oslobođen svake odgovornosti za vukovarska polja smrti ima za cilj pisanje povijesti 'zapadnoga Balkana', ma što o tome izjavljivao izručitelj generala Ante Gotovine u liku hrvatskog predsjednika Vlade.

Zato se i ovom prigodom nužnim čini podsjetiti ne samo Ivu Sanadera i ostale pozicione i opozicione klimoglavce i pilatovske perače ruku, da je ta ista Carla del Ponte 20. travnja 2005. pred 600 studenata prava i članova valdenskoga ureda završila predavanje ovom rečenicom: 'Pomirba još uvijek nije na dnevnome redu Balkana. Ona će doći tek kada sudski postupci budu okončani

57 Hrvatski list, 18. listopada 2007.


i kada povjesničari budu u mogućnosti objasniti istinitost činjenica koje će utvrditi pravosuđe'. Carla del Ponte više je nego jasna i ona poručuje – Na temelju haških presuda bit će pisana povijest 'zapadnog Balkana'.

Ako je tome tako, a na žalost jest, onda to znači nekoliko čvrstih zaključaka koji imaju aksiomatsko značenje: Prvo, Haški sud nije ustanovljen da provodi pravdu i kazni zločince, a ponajmanje agresore, nego da kazni 'nitkove koji su srušili multietničku Jugoslaviju'. Zato je on i osnovan 1993. kada je postalo očito da Milošević neće moći ostvariti veliku Srbiju kao zamjenu za versaillesku Jugoslaviju. Dakle, Haški sud je naprosto institucija pomoću koje tzv. međunarodna zajednica ciljeve rata ostvaruje drugim sredstvima, po obrascu Clausewitza. Drugo, ti nitkovi moraju biti kažnjeni jer su se usudili suprotstaviti oružanoj sili 'svih naroda i narodnosti' iako se ona stavila u službu ostvarenja velikosrpskih ciljeva. Treće, rehabilitacija poražene JNA izravno vodi rehabilitaciji Jugoslavije, naravno, pod maskiranim nazivom, u ovom slučaju to je 'zapadni Balkan'.

To je pak moguće postići samo na način da se sudskom presudom oslobode sve 'administrativne' zapovjedne razine JNA, a blagim kaznama kazne operativne ili izvedbene i to ne sve, nego samo one koje su se 'otrgnule' legitimnoj crti zapovijedanja. Četvrto, a za Hrvatsku i najvažnije – Hrvatska vojska na čelu s vrhovnim zapovjednikom dr. Franjom Tuđmanom, ministrom obrane Gojkom Šuškom, načelnicima Glavnog stožera generalima Jankom Bobetkom i Zvonimirom Červenkom, te svim operativnim zapovjednicima od razine zbornih područja pa niže, paralelni su parasustav u odnosu na JNA. Ta teza nastoji se 'dokazati' ne samo na haškome sudištu, nego još više na suđenjima u Hrvatskoj. Zato djelovanje i izjave Mesića, Manolića, Nobila, Prodanovića, Špegelja, Tusa, Stipetića, Agotića, Češnjaja ili Brlečića imaju svrhu potvrde te teze kako bi se u konačnici mogli kazniti 'nitkovi' koji su srušili Jugoslaviju, a koje su podržavali Njemačka i Vatikan. Dakle, nastoji se dati za pravo francuskome hijerarhijskom urotniku, Françoisu Mitterrandu u njegovoj tvrdnji kako je JNA u Vukovaru i na Ovčari ubijala nikoga drugog nego potomke


zločinaca iz Drugog svjetskog rata, a ne nekakve branitelje svoga doma i svoje domaje.

Dopustite mi da vas podsjetim na onoga hrvatskoga pravednika kojemu je dosuđena najveća kazna. Osuđen je zbog navodne agresije Hrvatske na BiH. To je Dario Kordić!

Nedavno je Udruga sv. Jurja objavila šest svezaka časopisa National Security and the Future na 1 500 stranica u kojima se prvi put u javnosti objavljuju dokumenti Predsjedništva BiH od 1991. do 1994. godine koji definitivno dokazuju da je Hrvatska sačuvala, a ne djelila BiH. Glavni urednik ovoga izdavačkog pothvata prof. Miroslav Tuđman kaže58:

To prikrivanje istine, odnosno dokumenata s jedne strane, a s druge medijski rat o tome kako je Hrvatska agresor u BiH, imalo je za posljedicu da je u slučaju generala Blaškića trebalo dokazivati da su Ahmići bili vojni cilj, odnosno da su se u Ahmićima vodile oružane borbe između ABiH i HVO-a, i da su u tim sukobima stradali civili. U dokazivanju te činjenice obrana generala Blaškića je zakazala, ali je to uspjela dokazati obrana Darija Kordića. (…) U medijima se vodi informacijski rat. Mediji su postali bojišnica na kojoj se sukobljavaju različite informacijske strategije koje imaju za cilj osigurati dominaciju određenih informacija. I to ne samo političku dominaciju, već i gospodarsku, kulturnu, itd. Međutim i tu postoje neka pravila. Vrlo je opasno ići u javnost s dezinformacijama i krivotvorinama ako je, ili kada je, javnost upoznata s činjenicama. Svjedoci smo kako smo iz tjedna u tjedan čitali natpise o 'Tuđmanovoj salveti' na kojoj je on 'dijelio Bosnu'. To je trajalo sve dok nisam objavio knjižicu 'Priča o Paddyju Ashdownu i Tuđmanovoj salveti' i donio NATO-ve karte iz 1994. o podjeli interesnih sfera u BiH o čemu je govorio predsjednik Tuđman. Ili, iz dana u dan se ponavljala priča kako su Hrvati srušili Stari most u Mostaru. To je trebalo poslužiti kao dokaz kulturocida, i biti sadržaj optužnice protiv hrvatskih dužnosnika iz BiH u Haagu. Nakon što je general Praljak objavio ekspertizu po kojoj je utvrđeno da je Stari most miniran a ne srušen tenkovskom

58 Portal Hrvatskog kulturnog vijeća


granatom, o tome se više ne piše, a haško tužiteljstvo za to ne tereti hrvatske dužnosnike. Isto je i s Mesićevom izmišljotinom kako su predsjednici Tuđman i Milošević dijelili BiH u Karađorđevu. O tome se pisalo iz dana u dan, sve dok prošle godine nije tiskana moja knjiga 'Vrijeme krivokletnika' koja opovrgava Mesićeve laži. Od tada se ta teza više ne spominje u medijima.

A znamo i to da je Mesićevo lažno svjedočenje sud u Haagu koristio da bi izveo lažnu optužbu o agresiji Hrvatske na BiH, zbog koje – uostalom – sudi i danas Hrvatima iz BiH.

Kada su Darija Kordića bez ijednog dokaza osudili na 25 godina robije izjavio je:

"S ljubavlju i ponosom nastavljam nositi ovaj maleni križ prikazujući ga rođenom Isusu Kristu za dobro i boljitak svome najmilijem hrvatskom narodu."

To je rekao iako je svjestan59: "Bog mi je stavio lance, a današnja Hrvatska zategla omču oko vrata."

A u istom tekstu možemo naći i sljedeće riječi Darijeve supruge Venere60:

Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugoga optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, 'da sljedećih deset godina mogu samog sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji'.

59 Hrvatski list, 23. prosinca 2004. 60 Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to? Izlaganja na trećem stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu 8. lipnja 2007. godine / 3, Zagreb, 2007., str. 71-72.


I dok je Kordić osuđen na 25 godina robije, dotle je nedavno61 "Žalbeno vijeće Haškog suda potvrdilo je u utorak oslobađajuću presudu za bivšeg načelnika štaba Vrhovne komande Armije BiH generala Sefera Halilovića kojem se, kao zapovjedniku, sudilo za ubojstva hrvatskih civila u hercegovačkim selima Grabovica i Uzdol koja su u rujnu 1993. počinili pripadnici Armije BiH. Žalbeno vijeće odbacilo je žalbu haškog tužiteljstva zaključivši da prvostupanjsko vijeće nije pogriješilo u zaključku da Halilović nije imao efektivnu kontrolu nad počiniteljima zločina kao zapovjednik iz koje bi proizašla njegova zapovjedna odgovornost. Prvostupanjsko vijeće 16-og je studenog 2005. oslobodilo Halilovića, kojeg se po zapovjednoj odgovornosti teretilo u jednoj točki za ubojstvo u tim selima". Najmlađe ubijeno dijete imalo je četiri godine. Ubijeno je zajedno s majkom koja ga je držala u naručju!

Na pitanje "Što je činiti sadašnjoj hrvatskoj vlasti glede opstanka toga suda?" Miroslav Tuđman odgovara62:

Službena politika ima dovoljno argumenata da traži ukidanje Haškoga suda i prije 2010. jer nije ispunio svoju zadaću. Haški sud u slučaju Šljivančanina, Mrkšića i Radića nije tražio, ni sudio po zapovjednoj odgovornosti ni vojni vrh JNA ni državno vodstvo SFRJ. Zato ima osnove i treba odmah tražiti ukidanje optužnica protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača, te hrvatskih dužnosnika iz BiH. Nitko od njih nije ni optužen da je osobno počinio zločin ili da je zapovijedio zločin. Te ne mogu ni oni biti optuženi, a kamo li hrvatsko državno vodstvo, kao odgovorni za stradanja civila. Tamo gdje je toga bilo, trebaju odgovarati neposredno odgovorni. Paradoks je u tome, što je hrvatska službena politika od 2000. godine učinila niz propusta na štetu vlastitih nacionalnih interesa, pa sada može postaviti takav zahtjev s pravom prevarene stranke.

Presuda vukovarskim krvnicima je prvostupanjska, ali presuda generalu Haliloviću je konačna. Poslije nje morali bi se obustaviti

61 Jutarnji list, 16. listopada 2007. 62 Portal Hrvatskog kulturnog vijeća


svi postupci koje je tužiteljstvo pokrenulo po tzv. zapovjednoj odgovornosti. Ili im neće smetati ni to što će postati očito – i onima koji do sada to nisu uvidjeli – da to vrijedi samo za Hrvate, da se po zapovjednoj odgovornosti može osuditi samo Hrvate!

Uostalom, za to im se već sudi i u Hrvatskoj. Tako se sudi generalima Norcu i Ademiju zbog stradanja navodnih civila iako postoje svjedočanstva srpskih intelektualaca kako tamo nije bilo civila. Tako su Momo Kapor, Dragoš Kalajić i Nebojša Jevrić objavili svoje dojmove s putovanja po Baniji, Kordunu, Lici i Dalmaciji.63 Tako Momo Kapor piše:

'Kako ste'? – pita baba Danica Obradović na najisturenijoj jugozapadnoj koti pravoslavnog sveta u Divoselu u blizini Gospića. Ona sedi za teškim mitraljezom 'broving' maskiranim lišćem i nemoćno širi ruke, izvinjavajući se što sem vode, nema čim da nas ponudi (…) ONA JE OBUČILA SVOJE SELJAKE DA PUCAJU IZ MINOBACAČA I MITRALJEZA. NJEN JE POLOŽAJ SA OPASNO OTVORENIM BOKOVIMA (…) ZARASLE SU DVONEDELJNE ČEKINASTE BRADE, BABA-DANIČINI LJUDI RAZGOVARAJU SA PRSTOM NA OBARAČIMA AUTOMATSKIH PUŠAKA.

A slično piše i Dragoš Karajić:

Prva oslobođena srpska država je neosvojiva jer je njezina vojska narod, a narod je vojska. Kroz vatrena krštenja kali se nova ideologija srpskog naroda, koja ujedinjuje najbolje vrline levice i desnice!

A u Zagrebu sudac garantira tim "civilima" da mogu slobodno doći i svjedočiti protiv hrvatskih generala. Pritom im se još i zahvaljuje na njihovu svjedočenju iako oni u svojim iskazima tvrde da su bili 'naoružani civili'. Ako ništa drugo sudac bi morao znati da u ratu ne postoje civili s oružjem. Oni koji su 738 dana nemilice granatirali Gospić svjedoče protiv onih koji su to bombardiranje

63 Momo Kapor, Dragoš Kalajić i Nebojša Jevrić, Krajiški putopisi, časopis Vojska Krajine, naznačen kao List srpske Krajine, broj 4-5, srpanj-kolovoz 1993. godine; Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to? Izlaganja na trećem stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu 8. lipnja 2007. godine / 3, Zagreb, 2007., str. 25-26.


zaustavili! Zar to nije najbolja potvrda onoga što govori admiral Domazet o ulozi takvih sudova u Hrvatskoj?

Čak i bez obzira na to, očito je da je za hrvatske sudove obvezatno da se drže IZVJEŠĆA Ustavnoga suda Republike Hrvatske br. U-X-2271/2002., 12. studenoga 2002. godine, Narodne novine broj 133/2006. u kome stoji:

Djelovanje oružanih snaga republike Hrvatske poduzeto s ciljem oslobađanja dijelova okupiranog područja Republike Hrvatske – uključujući i otklanjanje neposredne opasnosti za život stanovništva i sprečavanje uništenja imovine, uzrokovane oružanom (vojnim i paravojnim, parapolicijskim i/ili terorističkim) napadima okupacijskih postrojba poduzimanih s okupiranih područja – bilo je u skladu s ustavnom obvezom oružanih snaga Republike Hrvatske da zaštiti suverenitet i neovisnost Republike Hrvatske i obrane njenu teritorijalnu cjelovitost. Pri oslobađanju okupiranih područja Republike Hrvatske, oružane snage Republike Hrvatske djelovale su u ime i po ovlaštenju suverene države s međunarodnopravnim subjektivitetom.

Očito je svako nepridržavanje ovakvih odredbi obvezatnih za sve, pa i za hrvatsku vlast, moguće jedino zbog političkih pritisaka, pa se svako takvo sudište na taj način deklarira kao političko!

Zato se i mi – uvijek kada govorimo o zločinima suda u Haagu moramo sjetiti i njegovih najvećih žrtava – hrvatskih pravednika kojima se sudilo i sudi. I u Haagu i u Hrvatskoj! Zato ponovimo još jednom riječi biskupa Ivasa: "Haag je isto što i Had. To što se dogodilo i što se sve vrijeme događa u Haagu nalikuje na lucifersku, đavolsku pogubu pravde." Da, sud u Haagu je danas daleko od toga da je sramotan. To je zločinački sud!

U knjigama: Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to? Izlaganja na četvrtom stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu 7. prosinca 2007. godine, Zagreb, 2007., str 103-115; Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to?, Svezak I., Izlaganja na stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu od 9. lipnja 2006. godine, 8. prosinca 2006., 8. lipnja 2007. i 7. prosinca 2007. godine, Zagreb, 2010., str. 529-541.


TKO SU PODLI KURVINI SINOVI?

1. Rasizam ili bolesni um Carle del Ponte?

Carla del Ponte u svojoj knjizi Lov: Ja i ratni zločinci, napisane uz pomoć Chucka Sudetica kaže da su se srbijanske vlasti otvoreno suprotstavljale Haškom sudištu i da su nijekale njegovu nadležnost, a ona je na neki način poštovala njihovu otvorenost – za razliku od stavova Franje Tuđmana i njegovih suradnika. Oni su je, piše, dočekivali osmijesima, obećavali punu suradnju, a zatim "pribjegavali najpodlijim obmanama napadajući me iza leđa". I citira (neimenovanoga) kanadskog tužitelja po kojemu su "Srbi kurvini sinovi, dok su Hrvati podli kurvini sinovi". Na drugom mjestu piše o "mentalitetu balkanskih Slavena".

Naravno, Carla del Ponte po običaju ne govori istinu kada govori o ponašanju dr. Tuđmana. Svima je dobro poznao da je on osporavao nadležnost Haškog suda kada su u pitanju oslobodilačke akcije Hrvatske vojske o čemu govori i rezolucija Hrvatskog državnog sabora. Tuđman je i pred sudom u Haagu osporavao nadležnosti tog suda, a proces o subpoeni za ratnog ministra Gojka Šuška je i dobio pred tim istim sudom. Carla del Ponte u svom izopačenom pogledu na svijet smatra da je suradnja doslovno izvršavanje njenih isto tako izopačenih zahtjeva. Zato je očito da je njena ogorčenost na oca hrvatske države samo još jedno priznanje njegovoj politici zaštite državnih interesa.

Čak je možemo i opravdati jer je knjigu pisala poslije dugogodišnjeg iskustva s podaničkom politikom onih koji su naslijedili hrvatskog predsjednika i vodili ovu državu. Ta politika dostigla je svoj vrhunac kada je ona u Hrvatskoj, kao vladarica Hrvatske, primala u posjet predsjednike države i vlade te iste države dajući im svakome po deset minuta. Tu je slavila i svoj rođendan uz pažnju kakva i dolikuje vladarima.

Da se ne radi o nekome tako izopačenih pogleda, bilo bi čudno zašto ona daje rasističku ocjenu za sve Hrvate tvrdeći da su "podli kurvini sinovi" (navođenje neidentificiranih izvora zapravo predstavlja iznošenje svojih stanovišta). Njen rasistički istup smeta čak i jednom Inoslavu Beškeru (Jutarnji list, 1. travnja 2008.):


Naravno da bi takva rasistički formulirana predrasuda iz pera jednog tužioca trebala biti dovoljna da se ne samo zatvori knjiga u kojoj je tiskana, nego i da se zahtijeva poništenje procesâ koje je inicirao. Tom rečenicom se Carla del Ponte definitivno svrstava u isti svjetonazor koji je iznjedrio postjugoslavenske ratove, uz ključnu razliku da nije ni činila ni naručila ratne zločine.

Čitajući drugi dio ovog citata moglo bi se pomisliti da Bešker misli na agresora i velikosrpsku genocidnu politiku da on svoj članak ne počinje ovako:

Carla del Ponte i dalje čvrsto zastupa i argumentira tvrdnju da je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman projektirao i vodio zločinački pothvat kojemu je svrha bila etničko čišćenje Srba iz Hrvatske te Srba i Bošnjaka iz dijelova BiH koje je htio pripojiti Hrvatskoj. To bi hrvatskim čitateljima mogla biti najznačajnija poruka njezine knjige (istakao J.P.).

Čini se da su Beškeru obje strane činile i naručivale ratne zločine. A znamo da ratne zločine čini agresor, zločin u ratu mogu učiniti oni koji se brane od agresije.

A Carla del Ponte i sud u Haagu su uveli novost u praksi najviših svjetskih institucija – nazvao bih ga – ZLOČIN KOME JE RAT POVOD. Sud u Haagu kao cjelina, a posebice tužiteljstvo i sama Carla del Ponte tipični su primjeri takvih zločinaca. Na prošlom našem skupu obrazložio sam zašto taj sud više nije sramotan nego je zločinački. Na našem trećem skupu je predsjednik Akademije pravnih znanosti Hrvatske, prof. emeritus Željko Horvatić izjavio kako Vijeće sigurnosti ne bi trebalo dopustiti najavljeni odlazak glavne tužiteljice Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, Carle Del Ponte, s te dužnosti bez utvrđivanja njezine odgovornosti za, kako je rekao, nestručnost i zloporabu ovlasti i trajno narušeno povjerenje država članica UN-a i svjetske javnosti u međunarodno kazneno pravo i pravosuđe. Već to je zločin, mada je ponajmanji dio onoga za što bi Carla del Ponte trebala odgovarati.

Ivica Marijačić u Hrvatskom listu od 29. svibnja 2008. piše kako je zapravo "zločin bio optužiti Gotovinu, zločin je suditi mu, a nije manje zločin prihvatiti i opravdavati tu optužnicu kao što čini u


Hrvatskoj i dan danas jedan njezin dio". Doista je zločinačka djelatnost Haškog suda najuočljivija na slučaju generala Gotovine zahvaljujući američkim odvjetnicima Gregu Kehoeu i Luki Mišetiću. Evo kako to opisije Mate Kovačević (Hrvatski list, 22. svibnja 2008.):

Najprije je kao lažni svjedok raskrinkana bivša bolničarka u kninskoj bolnici Mira Grubor, koja je tvrdila kako u Kninu nije bilo vojnih ciljeva te da je Hrvatska vojska gađala civile. Kad ju je obrana generala Gotovine suočila s izvješćima UN-a, hrvatskih snaga i svjetskih medija, zbunjeno je počela odgovarati kako se više ne sjeća. I bivši vojni promatrač UN-a Tor Munkelien svjedočio je da su hrvatske snage koristile neprimjereno oružje u napadu na Knin. Suočen s dokazima, zaključio je na kraju, kako zapravo i ne zna tko je pucao po Kninu. Bivši koordinator osiguranja osoblja UN-a u sektoru jug, Andnes Dreyer, ustrajavao je u kako ne zna da je u Kninu i oko njega bilo ikakvih vojnih ciljeva koje bi hrvatske snage mogle legitimno napadati. I on je u suočavanju s dokazima upao u protuslovlja te zaključio kako je u Kninu ipak moglo biti vojnih ciljeva. Zapovjednik kanadske kopnene vojske, general potpukovnik Andrew Leslie, optužio je Hrvatsku vojsku da je prva dva dana Oluje sustavno granatirala civile u Kninu. Nakon protuispitivanja ipak je priznao da je u Kninu i okolici postojao znatno veći broj srpskih vojnih objekata i postrojenja nego što je svjedočio na početku iskaza. Nakon lažnoga svjedočenja u Haagu, dovedena mu je u pitanje vojna karijera u nacionalnoj vojsci. Kad se ovih dana, očito ucijenjen, bivši pripadnik HV-a Vladimir Gojanović, nakon protuispitivanja nije mogao sjetiti gotovo niti jednog imena relevantnog za događaje o kojima je svjedočio dan ranije, utvrdilo se kako krunski svjedok uopće nije sudjelovao u Oluji.

Ne treba ni spomenuti kako je zločin svjesno korištenje lažnih svjedoka, kao što to očito čine u Haagu. Zanimljivo je kako se hrvatskim ljevičarima, kao Beškeru, rasizam svodi samo na izričaj, a svjesno rasističko djelovanje prema jednom narodu, koje je već tako očito samo iz postupaka tužiteljstva, njima ne znači ništa. Dapače mnogi i podržavaju taj sud.

U isto vrijeme, isti takav zločin se događa u Haagu kroz suđenje generalu Praljku i ostalim Hrvatima iz BiH. Slično


Gotovininim odvjetnicima i general Praljak raskrinkava svjedoke tužiteljstva.

Netko može primijetiti da bi se taj zločinački karakter trebao odnositi samo na tužiteljstvo. Pa sud može još uvijek osloboditi i Gotovinu i Praljka i ostale. Da, ali to nisu jedina suđenja. Zar sud nije osudio Darija Kordića na 25 godina robije, a da mu niti jedan zločin nije dokazan – jer nisu ni mogli dokazati nešto čega nije ni bilo?

Jesu li "podli kurvini sinovi" Mesić, Račan, Sanader?

Kovačević također piše:

Zbog straha da se pred sudom ne raskrinkaju ranija lažna svjedočenja, tužiteljstvo je odustalo od svjedoka Mesića u postupku protiv generala Slobodana Praljka. Raskrinkavanje krivokletnika vrbovanih na najvišoj razini se zahvaljujući odvjetnicima generala Gotovine sad i u javnosti može pratiti. Hrvati s punim pravom sumnjaju u sve dosadašnje presude Haškoga suda.

Upravo je Mesićevo lažno svjedočenje o navodnoj agresiji Hrvatske na BiH bila osnova da se osudi Kordić. A to je stravičan zločin toga suda! Evo što o tome piše prof. dr. Miroslav Tuđman (Hrvatski list, 15. svibnja 2008.):

Imate jednog predsjednika koji je glavni svjedok optužbe u slučaju Blaškić, a trebao je biti i u slučaju Praljka, Prlića i ostalih. U Haagu su, međutim, procijenili da bi to bila katastrofa pa se nije pojavio. Bio je najavljen, ali neće doći jer su znali da ga obrane optuženika čekaju s posebnom spremnošću i užitkom za protuispitivanje. To bi, i za njega i za tužitelja, bila katastrofa. Tužitelji su predložili da njegovo svjedočenje u slučaju Blaškić uđe kao dokument, obrana se usprotivila, a sud je prihvatio stajalište obrane. Dakle, više ni Haag ne može računati na takvo svjedočenje.

Dakle, ne smeta im što je Mesić lažno svjedočio, što su ljudi zbog toga robijali i još uvijek robijaju. Žao im je što te laži ne mogu i dalje koristiti.

Bit će zanimljivo pratiti razvoj događaja na tim suđenjima. Da je imalo inteligentnija, Carla del Ponte je mogla preimenovati "podle kurvine sinove" jednostavno ukazujući na činjenicu da u


njenim optužnicama nema ništa više od onoga što je davno prije nje izrekao Stjepan Mesić kao predsjednik RH. O tome nas upozoravaju i Mate Kovačević u istom tekstu i prof. dr. Miroslav Tuđman u Hrvatskom listu od 15. svibnja 2008.:

U poduljem mimohodu, kao rodonačelnik krivokletstva istupio je još 1998. sadašnji predsjednik republike Stjepan Mesić, zbog čijih su tajnih svjedočenja, čak i novinari došli na crne liste tužiteljstva, a oni koji su se usudil i upozoriti na krivotvorine, završili su kao 'podli kurvini sinovi' pred Haškim sudom. Kako i dalje nije uputno citirati svjedočenje, zainteresirani za izvore optužnica protiv hrvatskih generala u Haagu, mogu pogledati internetsku stranicu hrvatskoga predsjednika http://www.predsjednik.hr i tekst njegova predavanja održanoga 2. studenoga 2000. u švicarskom gradu Widenmoosu, pod naslovom 'Nastanak samostalne Hrvatske'. U tom govoru Mesić tvrdi 'da je politika Franje Tuđmana uključivala u sebi i aspiracije prema tuđim teritorijima,' Zbog pokušaja, kako kaže, 'da pripoji dio susjedne, međunarodno priznate BiH, Hrvatska se dovela u praktičnu izolaciju. A zato što je tu ambiciju pokušala ostvariti i silom oružja, u očima mnogih pretvorila se sama iz žrtve agresije u agresora'. Mesić dalje navodi, kako je 'druga tamna mrlja na režimu Franje Tuđmana odnos prema Srbima u Hrvatskoj', ustvrdivši kako je Tuđman 'rat iskoristio da smanji njihov broj u skladu sa svojim zamislima da u Hrvatskoj ne treba biti više od 3 posto Srba u ukupnom korpusu stanovnika'. Iz spomenutih izjava, tužiteljica Carle del Ponte, koja sve Hrvate općenito smatra 'podlim kurvinim sinovima', sastavila je glavne optužnice protiv hrvatskoga političkoga i vojnog vodstva za zločinačke pothvate i agresiju na tzv. Republiku Srpsku Krajinu odnosno BiH.


Miroslav Tuđman spominje iste tvrdnje i u predavanjima održanim u Austriji i Kini pa konstatira:

Tako tvrde informacije ne postoje ni u optužnici protiv hrvatskih generala. Ponavljam, takve izjave su i danas na Mesićevoj web stranici. To su predavanja u Švicarskoj studenog 2000. godine, u Austriji u veljači 2001., zatim u svibnju 2002. godine u Kini. A on je iznosio takva stajališta prije nego što su se takve kvalifikacije pojavile u optužnicama protiv Gotovine, Markača i Čermaka i u optužnicama protiv generala Praljka i ostale petorice iz BiH. S jedne strane taj govor je bio uvertira, ali s druge postoji još nešto: optužnica za 'zločinački pothvat' i tzv. zločinačku organizaciju argumentira se isključivo transkriptima. Predsjednik Tuđman je napisao na tisuće stranica tekstova, održao na tisuće govora... Ni u tekstovima, ni u govorima nema nijedne formulacije na koju bi se formulacije o etničkom čišćenju kao cilju, koje je iznio Mesić, a tužiteljstvo prihvatilo, mogle vezati. A sami ti transkripti, od brijunskog pa nadalje su falsifikati, to su takva natezanja u interpretacijama da to normalan čovjek ne može prihvatiti. Od 2000. godine imate manipulaciju njima, njihovo izravno dostavljanje tužiteljstvu, zatim je nešto išlo preko medija, primarno Mesićevih, 'Nacionala' i 'Ferala', pa onda, u manjoj mjeri, preko 'Globusa' i 'Jutarnjeg lista'. Iako su brijunski transkripti formalno deklasificirani krajem 2004. godine, oni su se pojavili dvije godine prije. Milošević ih je koristio u svojoj obrani, ne samo brijunski transkript, nego i još neke koji se javljaju u optužnici protiv Gotovine i drugih. U predraspravnom govoru haški je tužitelj u slučaju Gotovina citirao 17 transkripata. Dakle, došli su u Haag i prije deklasifikacije, bez obzira na odluku Vlade iz 2001. godine da Mesić mora predati transkripte, odnosno arhivu Ureda predsjednika. On je rekao da on to ne predaje zato što nema garancije da će se 's dužnom kriminalističkom odgovornošću odnositi prema toj arhivi'. Arhiva je predana tek 2005. i 2006. godine. Prema tome, odgovornost za ilegalno i nezakonito dostavljanje transkripata leži na Uredu predsjednika.


Vratimo se Beškerovim navodima iz knjige Carle del Ponte:

Del Ponte kaže da se Račan uhvatio rukama za glavu i zavapio: 'O, ne!', netom je spomenula generala Janka Bobetka. Piše da je od Račana zahtijevala da Bobetka stavi pod policijski nadzor i da pazi da ne uteče. Račan joj je, piše, priznao da su Bobetkovi memoari praktično priznanje njegove odgovornosti. Ipak, rekao je: Ako surađujem s Vama u tome, moja vlada pada. Želite li da moja vlada padne? I tako desetak puta. (...) Del Ponte je natenane ispripovijedala kako je u svibnju 2000. u krajnjoj tajnosti u Samoboru studirana arhiva HVO-a, kako je 23. svibnja objavljen članak o toj operaciji, te kako je Vlada poslala specijalce da čuvaju kuću u Samoboru kako vojnici ne bi uništili dokumente. Opis podsjeća na državne udare. Račan obećava prenošenje svih dokumenata u Državni arhiv, gdje će postati dostupni i haškom tužilaštvu, koje ih je zatim godinama proučavalo, piše Del Ponte. Odmah zatim Račan je obaviješten da je tajno optužen Gotovina, koji je zatim utekao iz Hrvatske. Račan je vapio da nije pravedno da sudbina Hrvatske ovisi o tom jednom čovjeku, ali je Mesić isti dan obavijestio Del Ponte da Račanova vlada nije obustavila financijska davanja Gotovini niti mu je zaplijenila imetak.

Navod koji izvrsno opisuje kako će i Mesić i Račan zbog vlasti optužiti bilo koga. I generala Bobetka (Račan) i jedan drugoga (Mesić). Međutim, odgovornost Račana nije mnogo manja od Mesićeve. To ponajbolje opisuje dr. Milan Vuković. Pa iako on te svoje stavove iznosi u svojim raščlambama na ovim skupovima ja ću ovdje dati poveći dio njegova intervjua iz Fokusa 2. svibnja 2008.:

• Jeste li mogli vjerovati u ovaj nevjerojatan razvoj događaja?

– Do toga nije smjelo doći i tkogod želi istinu, lako će se uvjeriti da je Hrvatska tek nakon radikalne promjene nositelja vlasti iz godine 2000. postala talac Haškoga suda. Od tada, u svojim bitnim odlukama, vlast ne zastupa vitalne hrvatske interese i događa se ovo o čemu govorimo. Hrvatska je bila jedna između prvih država koja je tražila da se utemelji Haški sud, jer je predsjednik Tuđman u obrazloženju toga traženja naveo da je potrebno utemeljiti taj sud kako bi se kaznio agresor i onemogućila


daljnja djelovanja agresora na uništenju hrvatskih povijesnih spomenika, mjesta, ubijanja ljudi itd.

Međutim, za Haški sud je vrlo značajna činjenica da do godine 2000. nitko od hrvatskog rukovodstva, vojnog i političkog, nije bio u Haagu optužen, niti je bio u Haagu u zatvoru. Naime, ispušta se iz vida činjenica da je Hrvatski državni sabor 24. kolovoza 1990. donio Rezoluciju o zaštiti ustavnog, demokratskog poretka i nacionalnih prava u Hrvatskoj. Ta je rezolucija bila donesena da bi se na neki način poslije pobune Srba u Kninu 17. kolovoza 1990. smirile te situacije i da bi se one dovele u nekakvu drukčiju poziciju, a ne da se moraju, naprimjer, voditi ratne operacije.

• Ističete prijelomno razdoblje nakon kojega dolazi do neželjenog preokreta u tretmanu Haškoga tribunala. Kada je to točno bilo?

– Poslije godine 2000. mi imamo jednu poraznu situaciju u društvu. Već 14. travnja 2000. Hrvatski sabor donosi Deklaraciju o suradnji s Haškim sudom gdje se u točki 3 izričito navodi: Republika Hrvatska ne dovodi u pitanje pravo suda da pokreće postupke utvrđivanja odgovornosti za zločine počinjene za vrijeme i neposredno nakon završetka Domovinskog rata, obvezujući se istovremeno za odgovarajući suradnički odnos u kaznenom progonu i suđenju optuženima za ratne zločine. Ako se uzme ovakvo stajalište Hrvatskog sabora od 14. travnja 2000. i usporedi s izričitim stajalištem također Hrvatskog državnog sabora, ali od 5. ožujka 1999. onda svima može biti jasno koliko je nova politička garnitura nanijela štete vlastitoj državi.

• U čemu se razlikuju ta dva dokumenta najvišeg državnog zakonodavnog tijela?

– U svemu. Ali dovoljno je navesti samo točku 1 Rezolucije o suradnji s Haškim sudom od 5. ožujka 1999. koja kaže: 'Hrvatski državni sabor utvrđuje da su iznevjerena očekivanja Republike Hrvatske da će tužiteljstvo i Međunarodni kazneni sud u Haagu, vodeći se jedino načelima pravde brzo i bez odugovlačenja provesti istrage, optužiti, suditi i kazniti djela ratnih i drugih teških zločina počinjenih nad hrvatskim narodom i drugim nesrpskim pučanstvom za vrijeme agresije Srbije i Crne Gore na Hrvatsku i tijekom


oružanih pobuna u Hrvatskoj'. Prema tome, tu se razumno postavlja pitanje što se to dogodilo od 5. ožujka 1999. do 14. travnja 2000. i otkud tolika promjena. Dolaskom nove vlasti Saboru se oduzima pridjev hrvatski i kao takav on s lakoćom zaključuje kako RH ne dovodi u pitanje pravo suda da pokreće postupke utvrđivanja odgovornosti za zločine počinjene za vrijeme i neposredno nakon završetka Domovinskog rata.

• Je li tada Oluja izručena Haagu?

– Tako je, tada se prvi puta optužuje i Oluja, Medački džep, Maslenica i sve moguće hrvatske vojne akcije. Ta činjenica je sada daleko više došla u pitanje brzinom kojom se neke stvari u Hrvatskoj događaju poslije 14. travnja 2000. Na primjer, aktualni predsjednik države Stipe Mesić 27. travnja 2000. daje Carli del Ponte transkripte predsjednika Tuđmana i to neselektivno, onako u đuture.

• Što nakon toga čini tužiteljica?

– Ona, odobrovoljena gomilom transkripata, već u lipnju 2000. obavješćuje predsjednika Vlade, Ivicu Račana, o namjeri uhićenja Ante Gotovine. Poslije tih transkripata u kolovozu 2002. u Hrvatskoj imamo optužnicu protiv generala Bobetka, koja, mora se to priznati, ne optužuje Bobetka za zajednički zločinački pothvat, nego ga optužuje za druga kaznena djela i o tome postoji opsežna dokumentacija u hrvatskom tisku i tako dalje.

• Pokušava li u to vrijeme ijedna relevantna državna institucija reagirati na postojeće kršenje pravde?

– Ustavni sud RH pokušava na to reagirati i na neki način staviti stvari na svoje mjesto. Imamo izvješće Ustavnog suda od 12. studenoga 2002. sa stajalištem koje će itekako uzbuniti hrvatsku javnost, ali stajalište koje je takvoga sadržaja da ono zahtijeva od svih, i fizičkih i pravnih osoba, u Hvatskoj određenu akciju. Hrvatske oružane snage su legitimno oslobađale okupirani prostor RH i zato njihovo djelovanje Ustavni sud drži u skladu s provedbom i zaštitom Ustava.


• Nije li to bilo samo mrtvo slovo na papiru?

– U stvarnosti da. Iako su odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatne i dužne su ih provoditi fizičke i pravne osobe, kao i sva tijela državne vlasti, lokalne i područne regionalne samouprave u okviru svoga ustavnog i zakonitog djelovanja, a Vlada RH preko tijela državne uprave osigurava provedbu odluka i rješenja Ustavnoga suda!

Čak nitko, osim 'Narodnih novina', ne objavljuje stajalište najviše pravne institucije u državi. Uz to se događaju sasvim suprotne akcije.

• Koje akcije?

– Tadašnji predsjednik Vlade, pokojni Račan, u Vladinim prostorijama održava sastanak s engleskim veleposlanikom Nicholasom Jarroldom, njegovim pravnim i političkim savjetnikom i predstavnikom britanske obavještajne službe, Gilleom Longhleyem i članom britanske obavještajne službe, g. Boydonom, i to 5. veljače 2003. Uz obrazloženje da je taj susret održan radi traganja za optuženikom Međunarodnoga kaznenog suda u Den Haagu, hrvatskim generalom Antom Gotovinom. Dakle, četiri mjeseca poslije stajališta Ustavnoga suda Račan prima spomenutu gospodu.

• S kakvim obrazloženjem?

– Ističe se 'spremnost hrvatske vlasti za razmjenu saznanja o slučaju Gotovina s relevantnim inozemnim službama', a posebno je istaknuta "stručnost i iskustvo britanskih službi, uzevši u obzir dobre odnose RH s Velikom Britanijom i želju Vlade RH da te odnose unapređuje". Veleposlanik Jarrold je bez ikava oklijevanja istaknuo spremnost Velike Britanije da Republici Hrvatskoj pruži svu potrebnu pomoć u navedenom predmetu i s tim ciljem je preporučio svoje suradnike kao osobe za suradnju u ovom predmetu.

• U čemu se sastojala 'britanska pomoć'?

– Vrlo je zanimljiva stvar da je rezultat te britanske 'pomoći' zapravo izmjena optužnice protiv Gotovine i generala 8. ili 10. veljače 2004. U optužnicu se tada unosi tzv. pravna figura britanskog prava o 'zajedničkom zločinačkom pothvatu' i Carla del


Ponte tu pravnu figuru engleskog prava unosi u otužnicu protiv Gotovine i generala. Njima se u 'zajedničkom zločinačkom pothvatu' spočitava da cilj nije bila obrana Hrvatske i pobjeda nad agresorom, nego istjerivanje Srba iz Hrvatske.

• Beograd vješto montira takve kvalifikacije?

– Da, tu je pravnu kvalifikaciju etničkog čišćenja Srba naglašavao Vuk Drašković u knjizi 'Podsećanja' izašloj 2001., a u kojoj on objavljuje i svoj govor održan na četničkom skupu 6. ožujka 1993. u kojem između ostaloga tvrdi: 'Samo dva puta za minulih jedanaest vekova, 1941. i 1991. Hrvati su se našli u šansi da stvore sebi državu i oba su puta zbog nemanja državotvorne svesti i odgovornosti posegnuli za etničkim čišćenjem Srba, za logorima, maljem i nožem' (str. 155).

• Objavom knjige bivše haške tužiteljice doznajemo li zapravo najviše o tome tko je ona?

– Očito, Carla del Ponte sebe razotkriva u knjizi 'Lov, ja i ratni zločinci', naglašavajući određene pikanterije koje odražavaju veliku problematičnost shvaćanja dužnosti koju je Del Ponte obnašala dugi niz godina kao glavna haška tužiteljica. Koliko će hrvatska stručna javnost i kako reagirati na tu pojavu Carline knjige, ja ne znam, ali do danas nisam vidio ni čuo kako bi relevantni prigovori išli u pravcu traženja njezine nedostojnosti kod švicarskih vlasti da bude veleposlanica u Argentini; a drugo Vijeće sigurnosti bi moralo povući neke konzekvencije zbog takva ponašanja glavne tužiteljice.

• Carla del Ponte u svojoj knjizi piše da joj je Mesić javljao što radi Račan? Kako to komentirate?

– To su takve situacije u kojima bi predsjednik Republike morao reagirati i postaviti Carli del Ponte pitanje je li to točno ili nije. Jer ako bi to bilo točno, onda je to nezgodno za predsjednika. Ako ne bi bilo točno, onda bi on trebao reagirati i tražiti sankcije protiv Carle.

Mesić mora razjasniti što se tada događalo. Javnost i svi građani, na koje se redovito poziva, zaslužuju znati istinu.

Dakle, Račanova uloga presudna je upravo u prepuštanju nadležnosti Haškom sudu nad hrvatskim oslobodilačkim akcijama.


Naš veliki književnik, Ivan Aralica, bio je tada potpredsjednik Županijskog doma Hrvatskog državnog sabora, kada je Račan sazvao sastanak rukovodstva države na kojemu je to obrazložio. Tomu se posebno žestoko suprotstavio tadašnji potpredsjednik Zastupničkog doma Sabora, Ivić Pašalić. Prema Aralici, sve neugodnosti i napade koje je Pašalić od tada do današnjih dana doživio posljedica su tog njegovog čina. Zanimljivo je da ga je nedugo poslije toga s mjesta potpredsjednika smijenio predsjednik njegove stranke, dakle Tuđmanov nasljednik na čelu HDZ-a, dr. Ivo Sanader. Još prije dolaska dr. Sanadera na vlast 2003. godine, objavio sam tekst Ima li razlike između Sanadera i Mesića? (Fokus, 18. srpnja 2003.), sa sljedećim odgovorom u podnaslovu: Mesić je uzor Sanaderu! Dakle, Araličina priča samo je potvrda onoga o čemu sam tada pisao. Zapravo sam u tekstu dao raščlambu raznih izjava dr. Sanadera iz kojih je već tada slijedio takav zaključak. To se najbolje vidi ako se usporedi ono što je u gornjem intervjuu govorio dr. Vuković sa sljedećim primjerom iz tog članka. Mesić je tada izjavio kako je za sudbinu generala Gotovine kriv HDZ i Tuđman osobno jer mu, eto, 1998. godine nisu dopustili dokazati svoju nevinost. Glupost jednog pravnika koji govori o dokazivanju nevinosti ne treba ni komentirati, ali uvredljivo je za samog generala koji se sigurno ne bi odazvao takvom pozivu, kao što nije ni ministar Šušak, pa je Hrvatska sam spor i dobila. A što je rečeno u Rezoluciji o suradnji s Haškim sudom od 5. ožujka 1999. naveo je dr. Vuković. Tada je Sanader u TV-emisiji Meridijan tvrdio kako za to što nije omogućeno Gotovini da dokaže svoju nevinost 1998. godine nije kriv HDZ, nego oni koji su bili tada oko Tuđmana, a koji su danas napustili HDZ. Dakle rezolucija koju je donio Sabor i koju navodi dr. Vuković očito je pogrešna i Mesiću i Sanaderu, s tom razlikom što se ne slažu u pitanju odgovornosti za istu.

Danas već znamo kako je po dolasku takvog HDZ-a na vlast jedina promjena bila u još većoj suradnji s Haagom. Račan nije smio uhapsiti Gotovinu, ali je to uspjelo Sanaderu, tj. kako piše Carla del Ponte a prenosi Bešker:

I taman dok Carla del Ponte viče na Lajolu (tadašnji šef vatikanske diplomacije, Giovanni Lajolo, op. J.P.) da zna da je


Gotovina u franjevačkom samostanu, Sanader joj javlja da je lociran na Kanarima.

Tako je Sanader završio operaciju oduzimanja ponosa i dostojanstva hrvatskog naroda. Sjetimo se akcijskog plana, davanja vjerodostojnosti falsificiranom brijunskom transkriptu, hapšenja novinara itd.

Sudovi u Rijeci, Splitu, Zagrebu...

Upravo Sanader može ponajbolje iskoristiti činjenicu da mnogima u svijetu sud u Haagu postaje sve više i više simbol nečega nečasnoga.

Još prije nekoliko godina upozoravao sam da je iz tužiteljstva suda u Haagu otišlo preko tridesetak zaposlenika koji su postali svjesni da rad tužiteljstva nema veze s pravom i da će im rad u tom sudu biti crna mrlja u njihovim karijerama. Drugi su progovorili nakon što su im istekli mandati za rad u sudu. Na našim prethodnim skupovima govorili smo o pismu glavnog tužitelja u suđenju Slobodanu Miloševiću, sir Geoffreyja Nicea i o izjavama istražitelja haškog tužiteljstva povjesničara Marka Attile Hoarea. Knjiga Mir i kazna donedavne glasnogovornice haškog tužiteljstva, Florance Hartmann, ukazuje na niz prljavih poteza i samog suda i svjetskih moćnika koji su nastavili s aktivnim pomaganjem velikosrpskog nacističkog projekta. A knjiga Carle del Ponte s rasističkim izjavama, kruna je na sve to.

Jasno je da to možda i ima i svojih dobrih strana na sam rad suda u Haagu. Znamo da je SAD dozvolila da njihovi časnici svjedoče u korist generala Gotovine. Uz sjajan posao njegovih odvjetnika to može dovesti do oslobađajuće presude. U tom slučaju nema dvojbe da će se kod nas to pripisivati uspješnoj hrvatskoj politici. Možda je naznaka za tako nešto i činjenica da se Sanaderova vlada sjetila velikog ratnog ministra Gojka Šuška, pa je na otkrivanje njegova spomenika poslala ministra Čobankovića. Ali za svaki slučaj da se nekome ne zamjere, nisu poslali ministra obrane, ili su, zbog toga što mu od trenutka kada su došli na vlast nisu ni cvijeće na grob stavili, zaboravili što je on bio u Vladi. Bilo


kako bilo oslobađanje Gotovine sigurno će moći iskoristiti samo Sanader.

A hoće li biti oslobođen tek ćemo vidjeti. Znamo kakvima je sve pritiscima bila izložena Hrvatska zbog njega. O istim takvim pritiscima tijekom drugog suđenja generalu Norcu (sjetimo se da je tada "dokaz" bila krivotvorena kaseta i nitko do danas nije osuđen zbog toga) piše Mate Kovačević u Hrvatskom listu od 29. svibnja 2008.:

Ako se izuzme jedan dio domaćih medija te aktualni šef države, pokrovitelj političkoga procesa protiv generala Norca je Europska unija, što potvrđuju i javni istupi šefa izaslanstva Europskoga povjerenstva, Vincenta Degerta. Tijekom spomenutoga procesa, on je sud više puta javno upozoravao kako je slučaj 'Ademi-Norac' test slučaj za hrvatsko pravosuđe. Tako je hrvatsko članstvo u Europskoj uniji uvjetovano unaprijed donesenom presudom, što i proistječe iz Degertovih riječi, kako će se hrvatski napredak procjenjivati tek s obzirom na to kako će teći suđenje. Budući da je optužnica preuzeta od haškoga tužiteljstva, tako su birani i svjedoci koji su trebali potvrditi teze tamošnjeg tužiteljstva, a zbog očitih protuslovlja i naravno neodrživosti optužnice, domaće je tužiteljstvo po uzoru na ono iz Haaga, nekoliko puta mijenjalo sadržaj optužnice. Kako bi se potkrijepila teza o dvostrukom lancu zapovijedanja, trebalo je napraviti raskol između dvojice generala. Tako je očito ucijenjen bivši časnik JNA Rahim Ademi, najprije priznao da su u operaciji počinjeni zločini što je u završnom dijelu svoje obrane posebno naglasio, ispričavši se navodnim civilnim i vojnim žrtvama. Tim je činom, zapravo i načelno podupro agresiju svoje bivše armije (JNA) i Beograda na Hrvatsku. Optuživši generale Mirka Norca i Janka Bobetka za paralelno zapovijedanje, opravdao je i temelje optužnice protiv generala Gotovine u Haagu, kojem se sudi za sudioništvo u 'zločinačkoj organizaciji', koja je navodno izvela 'zločinački pothvat' na čelu s predsjednikom Tuđmanom i ministrom obrane Gojkom Šuškom. Uporaba i krađa dokumentacije, na što je u završnici svoje obrane upozorio general Norac, samo je preslikani dio igara koje su se vodile i oko tzv. brijunskoga transkripta u Haagu.


Inače, Kovačević upozorava kako je u ovom procesu korišteno sve što je poznato iz antihrvatskih djelatnosti: od svjedočenja kanadskih časnika, za koje je u Haagu pokazano da su sve drugo samo ne časni, do pripisivanja hrvatskim vojnicima ono što je tradicija kod Srba i što opisuju u svojim narodnim pjesmama koje su obavezna lektira osmoškolcima (nabijanje žive žene na kolac i sl.).

Poznato je da je tužitelj u ovom procesu govorio o "zauzetim prostorima" čime je prekršio Ustav ove države i pokazao nepoštivanje mišljenja Vrhovnog suda RH o kojemu je govorio dr. Vuković. Taj sud je pokazao i nepoštivanje međunarodnih normi jer im postoje nekakvi "naoružani civili". Ali s obzirom na to da je izvršavao zahtjeve Vincenta Degerta i hrvatske vlasti sigurno neće odgovarati. Norac hoće!

U Hrvatskom listu od 5. lipnja 2008. tiskan je tekst Ivice Marijačića o ovom suđenju s karakterističnim naslovom: Pravosudni zločin nad generalom Mirkom Norcem. I naslovnica je u istom tonu: Zločin a ne pravda / Norac osuđen samo zato što je Hrvat / Hrvatska osudila Mirka Norca na 19 godina, Haag Veselina Šljivančanina za Ovčaru na pet godina, Srbija Milana Bulića na dvije godine za egzekucije na Ovčari… To je još jedna potvrda kako ljudi sve više i više u Hrvatskoj (vjerujem i u svijetu) dolaze do spoznaje o zločinačkim nakanama i suda u Haagu i njegovih satelitskih sudova u Rijeci, Splitu, Zagrebu …

Međutim, gore spomenute presude jasno pokazuju kako smo bili u pravu kada smo razlikovali ratni zločin koji čine agresori i zločin u ratu koji mogu počiniti branitelji. Naime, za svjetske moćnike, sud u Haagu i slične sudove u Hrvatskoj agresor je Hrvatska a žrtva Jugoslavija! Otud i takve presude!

Zaključak

U Predgovoru svoje knjige Zločinački sud u Haagu, koja će uskoro izići iz tiska, napisao sam:

A davno sam napisao da osoba koja oslobađanje vlastita teritorija, dakle nešto što je po međunarodnom pravu i po Ustavu svake države, pa i RH, pravo i obveza, proglasi 'zločinačkim


pothvatom zločinačke organizacije' ne može biti normalna osoba. Smatrao sam da je plod bolesna uma vjerovati kako hrvatski narod nije oslobađao svoja okupirana područja zbog toga nego zato da bi etnički očistio taj prostor od onih koji su taj prostor već etnički očistili od Hrvata. Pitao sam se kako je moguće da Vijeće sigurnosti nije poslalo takvu svoju službenicu na psihijatrijsko liječenje. Da je to učinilo, ne bi Del Ponte morala napisati knjigu iz koje je vidljivo kako patološki mrzi Hrvate, te 'podmukle kurvine sinove'.

Naravno da to nisu mogli učiniti kada je Del Ponte i postavljena na to mjesto da bi odradila upravo to. Pa nije ona mogla sve to postići da nije provodila politiku svjetskih moćnika. Znamo, na primjer, da su Britanci bili ti koji su inzistirali da se u rezoluciji Vijeća sigurnosti uz ratne zločince Karadžića i Mladića stavi i general Gotovina. Uz stvarne ratne zločince stavili su čovjeka koji je jedan od najzaslužnijih što je spriječen genocid nad Bihaćem, dakle još veći genocid od onoga što je počinjen u Srebrenici. Učinio je ono što su trebali učiniti oni u Srebrenici. Njihov posao je odradio i u Bihaću. I zato im je ratni zločinac! Zato ne čudi što je sud u Hagu, taj zločinački sud, osudio Darija Kordića na drastičnih 25 godina robije bez ikakvog dokaza krivnje (osim što mu je dokazano da je Hrvat). Pa i on je zaštitio jednu od UN-a 'zaštićenih enklava'.

Dakle nema dvojbe o zločinačkom karakteru suda u Haagu kome je zadaća – kako možemo zaključiti iz knjige Carle del Ponte – dokazati da su Hrvati 'podmukli kurvini sinovi'. Hrvatima, po tom sudu, dakle nije cilj osloboditi svoje okupirane prostore, već im je cilj protjerati one koji su te prostore okupirali. I to zato što su ti koji su taj prostor etnički očistili od Hrvata – druge vjere.

Je li bilo u povijesti većeg zločinačkog pothvata od ovoga što radi ovaj sud? A mi živimo tako da su mnogi Hrvati to prihvatili. U Saboru sjede samo oni koji su to prihvatili.

Treba li ovome uopće nešto dodati? Možda samo ovo:

Najčešći je slučaj da ljudi ponajbolje opisuju sami sebe preko svojih tvrdnji o drugima. Zar za rad Haškog suda, posebice njegova tužiteljstva i same Carle del Ponte i svih onih koji im pomažu u


zločinačkom radu, nije ponajbolji opis upravo taj o "podlim kurvinim sinovima"? Da, zar nije tako očito da se radi o bolesnim umovima i/ili krajnje podlim osobama?

U knjigama: Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to? Izlaganja na petom stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu 6. lipnja 2008. godine, Zagreb, 2008., str 51-61; Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to?, Svezak II., Izlaganja na stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu od 9. lipnja 2006. godine, 8. prosinca 2006., 8. lipnja 2007. i 7. prosinca 2007. godine, Zagreb, 2010., str. 649-659.


VELIKI EKSPERIMENT S HRVATIMA?64

1. Uvod

Čini se da je sve što se događa na sudu u Haagu dio velikog eksperimenta s Hrvatskom i Hrvatima. Ako je to tako, onda je sud u Haagu najznačajnija poluga u tom eksperimentu. Eksperiment je vrlo značajan za svjetske moćnike, jer će njegov uspjeh pokazati da ih nitko ne može zaustaviti u ostvarenju apsolutne vlasti u svijetu.

U Hrvatskoj je prvi koji je, koliko ja znam, pisao o Domovinskom ratu u kontekstu borbe svjetskih moćnika za ostvarenje svjetske vlasti bio Marko Matić. Radi se o tekstu Sionisti, Hrvatsko slovo, 11. rujna 1998. Iako je u samom tekstu Matić definirao što su njegovi "sionisti": "tako nazovimo one koji misle da su oni bogovi Zemlje", a samu definiciju "sionista" g. Matić daje u sklopu rečenice u kojoj spominje i "svjetsku trilateralnu vladu (SAD, Japan i Europa)", i on i Hrvatsko slovo bili su napadnuti zbog navodnog antisemitizma. Ta hajka je dovela do smjene karizmatičnoga glavnog urednika Dubravka Horvatića.65

Nepunih pet godina kasnije Josip Jović je napisao knjigu Život po protokolima u kojoj zapravo opisuje naš život u vremenu od dolaska na vlast "trećejanuarske" vlasti i ona je dragocjeno svjedočanstvo eksperimenta nad našim narodom o kome govorim.66

Konačno, niz izvanrednih članaka i knjiga o ovom pitanju napisao je admiral Davor Domazet-Lošo . Naravno i drugi autori su pisali na ovu temu i dali izvrsne raščlambe. Spomenut ću samo Emila Čića i prof. dr. sc. Zdravka Tomca.

64 Osmi stručni skup o temi Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to?, Zagreb, 4. prosinca 2009. 65 Reagirao sam tekstom: Fenomen članka Sionisti, Hrvatsko slovo, 25. rujna 1998. (vidjeti također: Testimonia Croatica, časopis hrvatskih sjećanja, svjedočenja i dokumenata Godište I., Broj 2., Matica Hrvatska Split, 1998., str. 171-174.) dokazujući koliko su besmislene optužbe za antisemitizam. 66 Knjigu sam imao čast predstaviti u Mostaru (prvo njeno predstavljanje) i u Zagrebu.


2. Osnova eksperimenta

Svaka borba za prevlast je neka vrsta rata. A poznato je da je najbolje djelo o umijeću ratovanja napisao kineski filozof Sun Tzu.67 Osnova eksperimenta svjetskih moćnika je njegova tvrdnja:

Najveća umjetnost je slomiti otpor neprijatelja bez borbe na bojnom polju. Samo indirektna metoda može jamčiti pravu pobjedu [...] Iskoristite rad najnižih i najodvratnijih ljudi. Širite nejedinstvo i svađe među građanima neprijateljske zemlje [...] Poništavajte sve vrednote. Budite velikodušni u ponudama i darovima da biste kupili informacije i ortake. Svugdje smjestite svoje ljude. Nemojte štedjeti ni u novcu, ni u obećanjima, jer to donosi visoke kamate.

Dakle treba nekoj zemlji, koja se ili uz pomoć svjetskih moćnika ili sama dovede na vrhunac svoje povijesti, tj. ostvari trenutke najvećeg ponosa i dostojanstva, uz pomoć "najodvratnijih ljudi" sve to uzeti.

Idealna zemlja za ovaj eksperiment bila je Hrvatska.

Zašto?

Bog je Hrvatima, kako kaže priča, dao dio zemlje koji je za sebe sačuvao, ali ih je upozorio i da će biti okruženi narodima s kojima bi jedino on znao izaći na kraj.

Hrvati su se kroz cijelu povijest pokazali kao sjajni ratnici, ali u isto vrijeme – kako kaže Matoš – imaju više izdajica nego svi ostali europski narodi zajedno – imaju više "najodvratnijih ljudi" od svih europskih naroda zajedno.

Sami su se i nametnuli svojom stoljetnom težnjom za slobodom.

Povijesne okolnosti su itekako pogodovale: pad Berlinskog zida u urušavanje višenacionalnih država.

Postojao je i čovjek koji je bio u stanju ostvariti tu njihovu težnju za slobodom – otac hrvatske države Franjo Tuđman.68

67 Umijeće ratovanja je djelo koje je, prije dobrih dvije tisuće godina, sastavio tajanstveni kineski ratnik-filozof, Sun Tzu. To je u svijetu još i danas najprestižnija i najutjecajnija knjiga o strategiji.


Hrvatska je bila u Jugoslaviji, dakle u zemlji čiji je hegemon bila pouzdana poslušnica svjetskih moćnika – Srbija. Poznato je iz povijesti da Srbi nisu nikada dobili niti jedan rat koji su sami vodili. Spremni su za ostvarenje ciljeva svjetskih moćnika žrtvovati dobar dio svoga naroda. Gubitnici u ratu, uz pomoć svjetskih moćnika, uvijek su pobjednici u miru! Nisu svi Srbi bili zadovoljni takvom ulogom svoga naroda u velikom eksperimentu s Hrvatima. Srpski akademik Vaso Čubrilović69 upozorio je Slobodana Miloševića: "Ratuj s kim god hoćeš, samo nemoj s Hrvatima jer ćeš taj rat

68 To je najbolje opisao jedan drugi hrvatski velikan Bruno Bušić. Jednom je vani, kada se polemiziralo o mogućnosti ostvarenja slobodne Hrvatske, jedan naš emigranat tvrdio kako "taj Tuđman govori isto što i svi ostali", Bruno Bušić rekao "Upamtite jednu stvar, Tuđman govori to što govori, ali dobije li priliku, dobije li samo tri sekunde taj će napraviti Hrvatsku." 69 Iz srpske Wikipedije: Dr. Vaso Čubrilović (14. januar 1897, Bosanska Gradiška – 11. jun 1990., Beograd) je bio srpski akademik i istoričar. Za vreme gimnazijskih dana je postao član organizacije Mlada Bosna. Bio je učesnik u atentatu na prestolonaslednika Franca Ferdinanda 28. juna 1914. godine u Sarajevu. Zbog njegove maloletnosti, sud ga je poštedeo smrtne kazne i osudio na 16 godina teške tamnice, koju je izdržavao u Sarajevu. Posle raspada Austro-Ugarske Monarhije, krajem 1918. oslobođen je i odlazi u Srbiju. Po završetku rata, diplomirao, a kasnije i doktorirao istoriju na Beogradskom univerzitetu. Do početka Drugog svetskog rata radio je kao profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu od 1930. godine. Na tom mestu, sa kraćim prekidima za vreme rata, ostao je punih 40 godina. 7. marta 1937. objavio je svoje delo 'Isterivanje Albanaca'. Po izbijanju rata i okupaciji Jugoslavije, počeo je da propoveda antinemačku propagandu, odbio da prihvati mesto na Beogradskom univerzitetu za vreme okupacije, pa je zato uhapšen i odveden na Banjicu. Pušten je krajem 1943. godine i ostao je u Beogradu. Po formiranju prve privremene vlade DFJ, kao ugledni naučnik, zauzeo je mesto ministra poljoprivrede (1945.). Prestao je biti član Zemljoradničke stranke i prihvatio je liniju NKOJ-a i postao član KP Jugoslavije krajem 1945. godine. Po oslobođenju Beograda, Vaso Čubrilović je postao dekan Filozofskog fakulteta. Takođe je bio i član Komisije za obnovu Univerziteta i komesar za Filozofski fakultet. Po formiranju Vlade FNRJ, Vaso Čubrilović je bio ministar poljoprivrede (1945.-1946.) i ministar šumarstva (1946.-1950.) Osnivač je Balkanološkog instituta u Beogradu 1970. i bio je redovni profesor na katedri Istorije Jugoslavije, zajedno sa njenim osnivačem dr. Jovanom Marjanovićem. Dobitnik je Oktobarske nagrade i Sedmojulske nagrade.


izgubiti." Slično je Miloševića – izgleda – upozoravao i Milovan Đilas.

Svjetski moćnici nisu mogli ništa izgubiti u prvom dijelu svoga eksperimenta. Ako Srbi pobjede po prvi put u ratu – odgovara im. Ako ne, eksperiment ide dalje!

3. Niz apsurda

Sama ideja da se može neki narod, koji pobjedi u pravednom oslobodilačkom ratu, dovesti u stanje u kome bez problema biraju na izvorima "najodvratnije ljude" i da se stide svojih najveličanstvenijih trenutaka u povijesti i onih koji su najzaslužniji za te trenutke, čini se apsurdna. Ali veličina eksperimenta je upravo u tome. Pritom se sama realizacija eksperimenta sastojala od cijelog niza sličnih apsurda. Ovdje ćemo spomenuti samo tri.

3.1. Embargo na uvoz oružja

Hrvatska je prvo zahvaljujući radu "najodvratnijih ljudi" razoružana. Međutim, svjetskim moćnicima nije bilo ni to dovoljno pa je UN donio čuvenu rezoluciju o embargu na uvoz oružja svim zaraćenim stranama. Zar nije apsurd u ratu razoružanog naroda protiv jedne od najopremljenijih vojski na kontinentu uvesti embargo na uvoz oružja – svojevrsno ukidanje prava na samoobranu jednom narodu. Pa svakoj budali je jasno da u takvoj situaciji oružje treba samo strana koja ga nema, zar ne?

S jedne strane, svjetski moćnici time pokazuju kako ne vjeruju da Srbi mogu i protiv razoružanih Hrvata ostvariti pobjedu u zadanih petnaestak dana. S druge strane mnogi Srbi ne sumnjaju u konačnu pobjedu, pa je njihova potpora agresiji još veća. Čubrilovićev zahtjev lakše je zaboraviti, zar ne?

Rezultat znamo: pobjeda Hrvata je time još veličanstvenija, a konačni pad svjetskih moćnika bit će još drastičniji.

3.2. Vukovar

Kada je pao Vukovar, jedan poznanik iz Srbije me je nazvao telefonom da bi se narugao mojoj tj. našoj boli. Rekao sam mu:


Da smo mi imali polovicu vašeg oružja, sada bismo mi bili u Zemunu, a vi na bugarskoj granici. I koliko smo mi Hrvati glupi, rekli bismo vam:

'Pa gdje ste pobjegli toliko daleko. Naše je samo do Zemuna!'

Zapravo o apsurdima oko Vukovara pisao sam još 1996.70 Naime, crnogorski nezavisni tjednik Monitor povezao je Vukovar i Galipolje. Na Galipolju su Britanci žrtvovati Australce i Novozelanđane. Gubici među njima bili su ogromni – naravno ne i među Britancima. A Vukovar je srpsko Galipolje jer su Srbi imali daleko više žrtava od branitelja iako je, kako piše crnogorski tjednik, "za vrijeme borbi JNA, zajedno sa srpskim paravojnim formacijama, koncentrirala oko grada snage jačine 30 000 do 50 000 ljudi, dok je branitelja Vukovara bilo između 1 500 i 1 800 ljudi. Prednost srpske strane u tenkovima i topovima bila je upravo nevjerojatna 100:1. POBJEDA, uz ovakav odnos snaga – čude se u Monitoru – uvrštena je u program proučavanja unutar tzv. jugoslavenskog školskog sustava i smatra se SVETLIM PRIMEROM." Monitor piše i o Ovčari i svemu što je uslijedilo nakon "svetle" pobjede.

Smatrao sam to čuđenje u Monitoru neopravdanim pa sam napisao:

Naravno, onaj tko malo bolje poznaje srpsku povijest, znat će da je veličanje takve pobjede kod Srba nešto najnormalnije. Iz jednostavnog razloga što to jest pobjeda. A Srbi nemaju pobjeda kojima se mogu dičiti u ratovima koje su vodili sami. Još krajem prošlog stoljeća zaratili su s Bugarima i bili poraženi za nekoliko dana. Dali su povoda i za Prvi svjetski rat. I tu su imali nekoliko 'pobjeda' na početku rata kojima se ponose na isti način kao i s Vukovarom. Naime, tada su Hrvati u austrougarskoj vojsci bacali oružje i s podignutim rukama išli predati se svojoj 'braći'. A braća bi ih poubijala. Na isti način na koji se 'Monitor' čudi slavljenju 'pobjede' u Vukovaru, Srbima se čudio Krleža za slavljenje ovih pobjeda iz I. svjetskog rata. Ali, pitam se ja, pa čime se onda mogu 70 Vukovar i Galipolje, Dom i Svijet, informativni tjedni prilog za iseljenike, br. 111, Večernji list (inozemno izdanje), 3. lipnja 1996.


pohvaliti. U Vukovaru se ona šačica ljudi branila i odolijevala tolikoj sili 3 mjeseca, a u ovim pobjedama u Prvom svjetskom ratu ubijani su ljudi s rukama dignutim uvis!71

71 U tekstu je komentirano i ponašanje Australaca, i uopće svjetskih moćnika. A ima još jedna stvar. Danas se parafraziraju Miloševićeve riječi i kao 'Srbi ne znaju da rade, ali znaju da beže'. Zaista, vukovarska epopeja hrvatskih ratnika, doprinijela je da četiri godine kasnije vidimo kako cijela srpska vojska iz tzv. Krajine bježi zajedno s narodom. Ipak tu se radi samo o 'Krajini', dok je u I. svjetskom ratu bježala cijela cjelcata srpska vojska preko Albanije u Grčku. Istina, cijeli narod nisu tada mogli povesti sa sobom, jer ne bi uspjeli pobjeći. Visoke i surove su albanske planine. A ovdje u Australiji 25. travnja svake je godine dan sjećanja na galipoljske žrtve. Mimohodi su vojnika na ulicama australskih gradova. Očekujem i pobjednike iz tog I. svjetskog rata: Srbe. Prošle godine je cijeli svijet vidio njihov kukavičluk, a oni će opet marširati. Naučili ljudi 'pobeđivati'. Kao u Vukovaru, ako imaju sve a protivnik ništa. Ili kao u Kninu kada su snage izjednačene! Vjerojatno je, mislim, Australcima neugodno što će i oni biti tamo. Ali varam se. U povorci su i četnici. Nose transparente s imenima Draže Mihajlovića i Ravne Gore. U prvi moment pomislim: Zar je moguće da idu četnici, da idu i oni koji su poslije 'sjajne pobede' u Vukovaru, a kojoj se ruga i 'Monitor', pjevali ulicama razrušenog Vukovara:

'Slobodane, šalji nam salate,

Biće mesa, klaćemo Hrvate'.

i to prenijele televizije širom svijeta! Zar je moguće da Australci na taj način skrnave svoje mrtve iz Galipolja? Jest. Još doznajem da su Hrvati grada Melbournea prosvjedovali sa 17 000 potpisa ali bez uspjeha. Vjerovali ili ne! Jedino racionalno objašnjenje koje mi pada na pamet je da možda Australci misle da su Britanci u II. svjetskom ratu izigrali Srbe na sličan način kao i njih na Galipolju. Naime, britanske tajne službe su organizirale puč i velike demonstracije u Beogradu 27. ožujka 1941. Rezultat je bio opet jedan rat koji je vodila sama srpska vojska (jer svaka Jugoslavija je Srboslavija) i opet je rat izgubljen za nekoliko dana. I kralj se našao u Engleskoj. I dok Nedić surađuje s Nijemcima, dotle kraljev general Draža surađuje i s jednima i drugima (knjiga dokumenata suradnje četnika s Nijemcima beogradskog profesora Marjanovića može se naći i ovdje u Australiji). Čeka, po starom srpskom običaju, pobjednika kome bi se na kraju priključio. A usput vrše velika zvjerstva. Ali Draža se nije uspio uključiti u pobjednički tabor. Nisu ga htjeli saveznici. Ali ne zbog zvjerstava koja su četnici počinili nad Hrvatima (i katolicima i muslimanima), već iz jednog drugog razloga, veoma praktičnog. Saveznicima su trebale snage koje će se boriti s njima protiv njihovih neprijatelja. Jasno je da oni dobro znaju da od Srba to nisu mogli očekivati.


Naravno, vidjeli smo i kako izgleda kada Hrvati imaju polovicu srpskog naoružanja. Sjećam se kako sam kolegama u Australiji komentirao hrvatske pobjede. Rekao bih im:

Sjećate se kako je srpska vojska trebala tri mjeseca osvajati praktično razoružani hrvatski grad Vukovar koji je branila šačica branitelja. Iz dana u dan dobivali ste vijesti o tim napadima. A vidite kako izgleda kada Hrvati napadaju. Prva vijest koju dobijete

Da su njima dali oružje, tada ne tako moćno kao u vrijeme vukovarske bitke, pa što bi takvi vojnici, ako ih tako smijemo i nazvati, tada mogli nekome napraviti. Samo bi još više ratovali protiv nemoćnih, žena i djece. A Njemačka je sredinom rata još uvijek bila moćna, pa su Saveznicima zaista trebali stvarni saveznici. A na tom prostoru su postojale zaista samo dvije vojske koje su to mogle. Obje hrvatske: ustaše i dalmatinski partizani. Europa dobro zna i pamti hrvatske ratnike. Pa nisu oni iz čista mira donijeli odluku o embargu na uvoz oružja, ustvari na naoružavanje Hrvata. A znaju malo i povijest. Znaju da su Turci bili u Budimpešti, ali ne i u Zagrebu. Znaju Hrvate i iz Tridesetogodišnjeg rata. Znaju i što je Napoleon mislio o hrvatskim ratnicima. I zato je saveznička odluka da oružjem pomognu partizane, koje u svojim dokumentima i nazivaju hrvatskom vojskom, a ne srpsku vojsku, tj. četnike, bila izuzetno racionalna odluka. A srpski interes je zaštićen jer je Tito, nakon što je, opet veoma brzo, porazio četnike, njih sve primio u partizane. To je i bio početak pretvaranja partizana iz hrvatske vojske u ono što je postala JNA 1991. godine. Naravno, mala je vjerojatnost da su zato četnici marširali ulicama australskih gradova obilježavajući 'Anzac Day'. Vjerojatnije je da Australci i danas, kao u Galipolju, slijede britansku politiku. Politiku koja je u ovom ratu, kao nikad u povijesti, pokazala svijetu svoje pravo lice. Sjećam se da sam upravo u Melbourneu, o toj politici, o tzv. novom svjetskom poretku rekao na hrvatskom radiju. Naime, govoreći o njihovoj podršci takvim zločincima, kakvima su se Srbi pokazali cijelom svijetu u ovom ratu, rekao sam: 'Kao da kažu: Pa to su, pobogu, učinili naši prijatelji. Pa kako netko može i pomisliti da ih treba kazniti!' To bi izgleda trebao biti taj NOVI SVJETSKI POREDAK; njihovi prijatelji mogu činiti i vršiti genocid, a oni drugi se ne smiju ni braniti. Pitam se samo što je NOVO u tom novom svjetskom poretku. Marširanje četnika australskim gradovima nam pokazuje da oni nisu odustali od takvog shvaćanja novog svjetskog poretka. Nisu oni bez razloga spriječili kažnjavanje Srbije za učinjeni genocid. Još su ih nagradili. Ali krila su im dobro podrezana. Hrvatska je i te kako mnogo doprinijela tom podrezivanju.


o napadu na neki grad jest: Hrvatska vojska osvojila je taj i taj grad!72

3.3. Navodna podjela BiH

Sigurno je jedan od velikih apsurda priča o tzv. podjeli BiH. Svjetski moćnici su u ostvarenju oduzimanja Hrvatima oreola "žrtve" organizirali rat između Hrvata i muslimana. Za sakrivanje tog apsurda poslužila im je apsurdna priča o podjeli BiH od strane Tuđmana i Miloševića. Apsurdna tim više što je njima itekako bilo poznato ono na što stalno upozorava predsjednički kandidat prof. dr. sc. Miroslav Tuđman. To je sporazum o načelima ustavnog uređenja BiH, sporazum koji su potpisale sve tri strane u ožujku 1992., kao uvjet za međunarodno priznanje BiH. U tom sporazumu, poznatom kao Cutilleirov plan stoji: "BiH će biti država sačinjena od tri sastavne jedinice, temeljene na nacionalnim načelima …".

Poznato je kako su "najodvratniji ljudi" organizirali napade na dr. Tuđmana, koji je želio da se dogovoreno i ostvari, kroz priču o navodnoj podjeli BiH između Hrvatske i Srbije.

Poznata je i uloga lorda Ashdowna i priča o famoznoj "Tuđmanovoj salveti", a koju je razobličio u svojoj knjizi upravo Miroslav Tuđman.73 O tome piše i akademik Aralica u svojoj najnovijoj knjizi Život nastanjen sjenama.74

72 Tada mi je jedan australski kolega dao i najveću pohvalu. Komentirao je: 'Doista, ova Hrvatska vojska brza je kao Pečarić u matematici!' Zanimljivo je kako se u priču kasnije doista upleo i Zemun. Znamo što su nazočni na splitskoj rivi odgovorili predsjedniku kada ih je poslije Oluje upitao što im još treba obećati. Tada se u Beogradu pričalo, da su nazočni vikali "Zemun, Zemun,…", a ne "Vukovar, Vukovar,…". I što se dogodilo? Zabilježen je veliki pad cijena nekretnina u Zemunu! 73 M. Tuđman, Priča o Paddyju Ashdownu i Tuđmanovoj salveti (Zagreb, 2003.), 74 U intervjuu s Aralicom (Hrvatski list, 26. studenog 2009.) spominje se i taj dio iz knjige: Poglavlje o Ashdownu i famoznoj Tuđmanovoj salveti toliko ironizirate da situaciju dovodite gotovo do praga apsurda. Uz ironiju kada govorite o Ashdownu, unosite i jedan zanimljiv element kao što su narodne kletve s posebnom opservacijom o njima.


Zapravo, cijela konstrukcija je jedan veliki apsurd. Tako sam je i opisao u trenutku kada se pojavila, bolje reći kada su "najodvratniji ljudi" počeli svoju igru s njom. Pretpostavljam da je već dobro poznata moja Priča o dobrom čoveku Slobi. Priča je nastala 1995. godine i govori o tome kako sam reagirao na nečiju tvrdnju kako su u Karađorđevu Tuđman i Milošević dijelili Bosnu75:

Dakle i Vi tvrdite da je Milošević dobar čovjek. Naime, Vi vjerojatno susret u Karađorđevu zamišljate ovako: Milošević kaže Tuđmanu: 'Znaš Franjo, mi imamo toliko i toliko aviona, toliko i toliko tenkova, toliko i toliko teških topova, toliko i toliko.... . A vi Hrvati imate tisuću kalašnjikova, isto toliko lovačkih puškica i dva

Zbivanja se osamostale od kada se stavljaju u hambar našega sjećanja vremena kada su nastala. U slučaju ove, ja bih rekao Ashdownove salvete mi to svi manje-više znamo, ali smo zaboravili da se to dogodilo upravo kada je počela Oluja. I to nije nikakva slučajnost. Kada se njegova izjava o salveti stavi u kontekst u kojem ona nastaje, dakle dok traje Oluja, onda ne možete, a da ne vidite svu njezinu žalost i bijedu, i, naravno, posao jednog profesionalnog obavještajca. Kada sam to pročitao u meni se otvorila literarna slika kao kod slikara koji slika sliku, i onda sam to poglavlje ispisao na taj način na koji sam ga napisao. Iz samog intervjua izdvojen je sljedeći dio o britanskom lordu: Ogorčen izjavama britanskog političara Paddyja Ashdowna koji je nakon tri mjeseca od eventualnog događaja na konferenciji za novinare u vrijeme Oluje iznio tezu o tome da je Tuđman na salveti podijelio Bosnu i Hercegovinu, što je izazvalo polemike kako u europskoj međunarodnoj zajednici, tako i u Hrvatskoj te dovelo do niza optužaba na račun prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, Aralica se, kako bi kazao što misli o tome britanskome lordu i njegovim tvrdnjama, poslužio hrvatskim narodnim pjesmama u kojima se koriste kletve, pa Aralica u knjizi kaže: Rekli smo da nećemo, ali kad bismo ga kleli, opravdano, onda bismo mu ovakvu narodnu poeziju recitirali:

'Bog mu dušu s paklom sastavio! I duša mu raja ne vidjela!

Zemljica mu kosti izmetala! Kroz kosti mu trava pronicala!.....

(Tko nas rastavi, Mihovil Pavlinović: Hrvatske narodne pjesme) 75 Tekst koji je u rujnu 1996. poslan Hrvatskom slovu. Nije tiskan.


topa. Ali, bre, Franjo, ja sam ti bre dobar čovek. Evo ruke – pola Bosne meni – pola tebi'.76

Kada sam to uradio prošle godine u Adelaideu, poslije nekoliko dana moja domaćica – Hrvatica mi je ispričala kako se susrela s jednim našim čovjekom koji je napadao Tuđmana zbog Karađorđeva. Ona će njemu: 'Znaš, da je tu sada ovaj profesor, koji stanuje kod mene, on bi Ti rekao da tvrdiš da je Milošević dobar čovjek.' Možete zamisliti koliki je to šok izazvalo kod njega. Začudio sam se, jer nije bila u društvu koje je raspravljalo o politici. 'Točno, ali ja sam slušala sa strane, malo razmislila i rekla sama sebi: Čovjek ima pravo.'

Hrvatica je malo razmislila i shvatila ono što mnogim našim političarima ni danas nije jasno.

Spomenut ću da je prof. dr. sc. Miroslav Tuđman jedini koji je u svojim javnim nastupima koristio i ovu moju priču. Zanimljivo, ali ne i slučajno! Zar ne?

4. Sud u Haagu kao glavna poluga u eksperimentu

Sam sud u Haagu nastao je u svjetlu apsurda.

Osnovan na zahtjev i želju Hrvatske da se po međunarodnom pravu sudi ratnim zločincima. Međutim, UN ga osniva s apsurdnim statutom u kome se ne spominje glavni zločin – zločin protiv mira, tj. zločin agresije!

Tim činom omogućeno je da sam sud postane ono što jest: teatar apsurda. Za hrvatski narod je zbog svog učinka to zločinački sud, a na našim skupovina dan je niz apsurda ovog suda. Zato ću ih ovdje spomenuti samo nekoliko:

– od žrtve se pravi zločinac, a od zločinca žrtva;

– ne sudi se agresorima zbog agresije, ali u svim optužnicama protiv hrvatskih branitelja postoji optužba zbog izmišljene agresije;

76 Priču Dobar čovjek – Slobo Nisam uspio tiskati u Hrvatskoj do 2000. godine kada je reakcija i u Hrvatskoj bila slična onoj u Australiji. Tada je tiskana u – Hrvatskom slovu! Inače, prvi put je tiskana u Spremnosti 1999.


– mimo međunarodnog prava, po kome su ratni zločinci oni koji su agresori, sada su i branitelji ratni zločinci. Najodvratniji ljudi u Hrvatskoj pokreću pravi linč protiv predsjednika Vrhovnog suda dr. Milana Vukovića koji upozorava na međunarodno pravo o tome, a Mesić i o tome govori neistine u Haagu;

– sudi se čovjeku koji je spriječio najveći zločin. Naime, da general Gotovina nije spriječio Srbe u osvajanju Bihaća, tamo bi se dogodio pokolj veći od onog u Srebrenici. Čak su i Amerikanci bili zgroženi željom njihovih europskih saveznika da se taj zločin dogodi, tj. činjenicom da im je bio poželjan jer bi poslije njega mogli proglasiti Srbe pobjednicima u ratu;

– Mesić – glavni svjedok izmišljene agresije na BiH, zapravo zahvaljući tom lažnom svjedočenju, postaje predsjednik Hrvatske;

– Račanova vlada predaje sudu u Haagu pravo na suđenje hrvatskim braniteljima;

– obrana domovine postaje zločinački pothvat, a oni koji su obranili svoju domovinu – zločinačka organizacija;

– unatoč odluci samoga suda da se od Hrvatske ne može tražiti na stotine tajnih dokumenata, on ih šalje – mimo zakona – mnogo, mnogo više. Ima i očito falsificiranih, ali Sanaderova vlada tada priskače u pomoć predsjedniku krivokletniku i potvrđuje autentičnost očito lažnih dokumenata.

Iako je niz lažnih dokaza, konstruiranih u samom sudu što je razotkriveno, i dalje se sudi hrvatskim generalima u Haagu. U Hrvatskoj "najodvratniji ljudi" jedva čekaju presude, da bi po njima mogli pisati lažnu povijest.

Ovih dani svjedoci smo još jednog apsurda, tzv. priče o topničkim dnevnicima. Poznato je kako je u granatiranju Knina poginuo samo jedan srpski civil, pa je apsurd nad apsurdima ustrajati na važnosti topničkih dnevnika u procesu protiv hrvatskih generala. Pa svakoj budali je jasno kako je činjenica da je poginuo samo jedan civil samo sjajan pokazatelj kako je Hrvatska vojska gađala samo vojne ciljeve. Jedini logičan razlog u ustrajanju na tim dnevnicima je rasističke naravi: jedan poginuli srpski civil im je mnogo vredniji od tisuća poginulih Hrvata u sa zemljom


sravnjenom Vukovaru i u drugim granatiranima hrvatskim gradovima.77

Naravno, mnogim je stručnjacima, koji su radili u tom sudu, postalo jasno o kakvom se sudu radi pa su ga napustili. Jasno im je postalo da će rad u takvom zločinačkom političkom sudu biti tamna mrlja u njihovim biografijama. Zbog struke žrtvovali su sjajne karijere u takvim bogato nagrađenima projektima svjetskih moćnika – kakav je i veliki eksperiment s Hrvatima, o kome govorimo u ovom tekstu.

5. Jesu li Thompson i Miroslav Tuđman jedina prepreka završetku Velikog eksperimenta s Hrvatima?

Ostvarenje projekta po kome je agresija dobrodošla, a obrana malih naroda zločin, još je jedna prednost koju donosi veliki eksperiment, a izravna je zasluga suda u Haagu.

Imam rijetku prigodu ponešto napisati za hrvatske novine. Evo moga pisma koje sam napisao poslije objave jednog "mog" teksta:

Poštovani glavni uredniče 'Slobodne Dalmacije',

Zamoljen da za vaš list napišem komentar o prošlotjednim događanjima, to sam i učinio. Rečeno mi je da napišem 20 redaka. Međutim, u 'Slobodnoj Damaciji' od 21. studenog 2009. godine objavili ste samo prvih 8 redaka moga teksta.

Šaljem vam svoj tekst (podcrtano je ono što ste skratili).

77 U svezi s ovim apsurdom, nastala je i kolumna koju je Aralica u svojoj knjizi posvetio nekadašnjem mirovnom posredniku Europske unije u bivšoj Jugoslaviji, Nilsu Danielu Carlu Bildtu. I o tome je bilo riječi u spomenutom intervjuu u Hrvatskom listu: … Na dan Oluje Carl Bildt je izrekao ono što nas i danas tuče po glavi. Prvi je kazao da je Knin pretjerano granatiran i da treba predsjednika Tuđmana i sve ostale proglasiti zločincima i dovesti na Haški sud. Za Bildta u svom romanu još kažete da je neobrazovan, pijanac i da se na važnim političkim pozicijama nalazi zahvaljujući svom bogatom podrijetlu. Ni te podatke nisam izmislio. Sve te podatke sam pročitao u novinama i zauzeo stav o tome.


------------------------------------------------------------------------Lech Kaczynski: Poljska ne da križeve

JOSIP PEČARIĆ, akademik, Zagreb:

Od prošlotjednih događaja u svijetu pažnju mi je privukla reakcija poljskog predsjednika Lecha Kaczynskog na odluku Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj se moraju ukloniti križevi iz škola u Italiji. 'Neka nitko ne računa da bi se u Poljskoj takav nalog mogao prihvatiti', rekao je on. 'Drugdje je to moguće, ali u ovoj zemlji nikad'. Svijet je povezan i događaji u jednoj zemlji zrcale se i drugdje. U Poljskoj, recimo, kao i u Hrvatskoj, ima 90 posto katolika. Predsjednik Kaczynski tako je zorno pokazao kako tu sličnost prestaje. Zašto? Francuski biskup Michel Dubost rekao je u Lourdesu da se divi Hrvatima, jer još njeguju vrednote koje Europa gubi, iako bez njih ne može. Prva je: sloboda. Oni, koji su protiv nje u Europi, žele je 'ubiti' i u nama, što je zadaća Haškog suda i njegovih hrvatskih poslušnika.

Drugo: istima smetaju i kršćanski korijeni Europe, o čemu svjedoči i ovaj europsko-poljski prijepor. Zato je Papa nedavno u Vatikanu upozorio predsjednika RH na potrebu očuvanja katoličke tradicije u Hrvata (očito vezano uz Mesićev poziv na uklanjanje križeva iz javnih institucija). Još je značajnija poruka koju je papa odaslao preko Marka Perkovića Thompsona, koji pjeva o ljubavi prema obitelji, domovini i Bogu. Zato ti isti priječe Thompsonu ulazak u nju, ali ga i zato, dan prije Mesića, papa prima u privatnu audijenciju.

Na kraju 'kreativnog čitanja' te vanjskopolitičke vijesti koja se tiče i nas: Thompson je dolaskom u dvoranu Lisinski na skup potpore prof. Miroslavu Tuđmanu, pokazao koja je to politika. Uostalom, Tuđman je jedini od predsjedničkih kandidata potpisao pismo potpore hrvatskih intelektualaca Thompsonu. Mediji u Hrvatskoj gotovo odreda su ignorirali ili iskrivljavali njegov posjet papi i nazočnost skupu u Lisinskom. Jasno je i zašto, zar ne?

-------------------------------------------------------------------------78

78 Nastavak pisma:


Vrijednosti o kojima pjeva Thompson, su u suprotnosti s vrijednostima koje su poželjne u svijetu koji se ostvaruje i pomoću velikog eksperimenta s Hrvatima. A Thompson ne pjeva samo o spomenutim vrednotama. U nedavnom intervjuu Thompson je rekao da je prestao pjevati u Kninu na Dan domovinske zahvalnosti kada su zatražili od njega da ne pjeva "Bojnu Čavoglave"79 i (što je

O čemu se tu radi? Ne vjerujem da bi bilo gdje u svijetu na ovakav način skratili tekst jednom članu njihove nacionalne akademije znanosti i umjetnosti i tako pokazali svoje nepoštovanje te organizacije. Radi li se o odnosu vaših novina prema meni? Istina u prošlosti je bilo slučajeva kada sam se pozivao na zakon o medijima, a vaše novine mi nisu objavile moja reagiranja. Istina je također da ste prošle godine izvijestili o međunarodnoj konferenciji 'Mathematical inequalities and applications 2008' u Trogiru i pritom niste stavili da je konferencija, na kojoj je bilo nazočno 135 matematičara iz 26 zemalja, bila posvećena meni povodom 60-e obljetnice moga rođenja. Po vašim novinama slučajno se dogodilo da sam ja na konferenciji proslavio rođendan (konferencija je bila u lipnju, dok je moj rođendan u rujnu). A to doista nije moglo biti slučajno. To jest žalosno. Pa te godine je i međunarodni časopis 'Banach journal of mathematical analysis' posvetio jedan broj meni. Ugledni svjetski matematičari bili su pozvani i objavili su svoje radove s posvetom meni, a broj je završen s intervjuom koji je glavni urednik napravio sa mnom. Taj časopis je nadavno uvršten i u SCIE i CC liste i to od njegova prvog broja, što svjedoči o snazi samog časopisa (dakle, uključen je i taj broj posvećen meni). I na kraju, kao najgora mogućnost: radi li se o nekakvoj cenzuri zbog sadržaja izbačena teksta? Ipak se nadam da se radi o tehničkoj greški i pozivam vas da moj prilog objavite u cjelosti. S poštovanjem, akademik Josip Pečarić 79 Bio sam u Beču s Thompsonom. Tamošnjim vlastima stigli su mnogobrojni srpski protesti zbog njegova koncerta. Rekao sam našim ljudima tamo: "Iskažite Srbima sućut i kažite da vi razumijete njihov strah koji izaziva "Bojna Čavoglave"! Kad su je slušali za vrijeme rata sigurno im se ledila krv u žilama. Oni se dan-danas boje kad čuju tu pjesmu, pa je normalno da pišu proteste." Kada sam gostovao u emisiji Oči u oči sa Zdravkom Tomcem rekao sam i sljedeće: Nije normalno kad to rade ovi iz Hrvatske. Novinari! Na Thompsonovom portalu spominju tko je pisao Beču iz hrvatskih novina, tko je tražio zabranu njegova koncerta. Tako da sad imate situaciju da danas vani samo jugoslaveni iz Hrvatske i Srbi protestiraju protiv Thompsona. Ma ovi jugoslaveni, Vi znate jednu moju pitalicu o njima?


mnogo znakovitije) pjesmu "E, moj narode". Jasno je i zašto. U toj pjesmi on pjeva i o najodvratnijim ljudima, njihovim gazdama i onim što zajednički rade s nama, ali i što mi trebamo uraditi da bi se od toga obranili.80

Tomac: Ne, recite. Pečarić: Znate li koja je razlika između jugoslavena i četnika. Pa četnik je pošteni četnik, a jugoslaven je pokvareni četnik! Zapravo, moj odgovor i nije bio najpravedniji. Ako sam razumio četnike, zašto ne i pokvarene četnike? S istim objašnjenjem! I doista, nedavno su u jednom društvu sa zgražanjem komentirali vijest da su na 54. međunarodnom beogradskom sajmu knjige Predrag Lucić i Boris Dežulović održali svoju predstavu Melodije Bljeska i Oluje u kojoj oni navodno pjesmom, poezijom i ironijom napadaju primitivizam, nacionalizam, licemjerje, kleptokraciju i slične sitne boljke moderne Hrvatske. Rekao sam im: 'Meni se čini da se oni zapravo rugaju Srbima. Kao rugaju se nama, a zapravo se rugaju njima podsjećajući ih na njihove velike poraze. Kao da im kopaju po živoj rani, zar ne? Možda Lucić i Dežulović na kraju postanu Hrvati ! 80 Marko Perković Thompson:

E, moj narode

Od vremena još od Krista Nova lica, scena ista Vražje sile se trude

Da nas ne bude

Antikristi i masoni Komunisti ovi, oni Šire sotonske fraze

Da nas poraze E, moj narode, e, moj narode

A mi gluhi, nijemi, slijepi

Svatko u svom mraku strepi Narod biran od Boga

Guši nesloga

Iz povijesti naše slavne A i ove ne baš davne

Sve smo što nam je vrijedno Stekli zajedno

E, moj narode, e, moj narode


U knjigama: Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to? Izlaganja na osmom stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu 4. prosinca 2009. godine, Zagreb, 2008., str 65-75.; Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to?, Svezak II., Izlaganja na stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu od 9. lipnja 2006. godine, 8. prosinca 2006., 8. lipnja 2007. i 7. prosinca 2007. godine, Zagreb, 2010., str. 1043-1053.

Uzmimo u ruke sudbinu i sreću Ni ja više tako ne mogu ni neću Uzmimo u ruke sudbinu i sreću E, moj narode, e, moj narode

Generacije junaka

I pobjednička vojska jaka Još se brine i gine Zbog Domovine

S nebeskih tih visina

Daj nam Bože opet sina Da nas vodi iz bijede

Sve do pobjede…e, moj narode Uzmimo u ruke sudbinu i sreću Ni ja više tako ne mogu i neću Uzmimo u ruke sudbinu i sreću

E, moj narode e, moj narode


JOSIPOVIĆ PREDSTAVLJA MESIĆEV HAŠKI KONTINUITET

Damir Pešorda u Hrvatskom listu 2. srpnja 2009. piše o kandidatima za predstojeće predsjedničke izbore pa kaže: Treći kandidat je, po mojoj procjeni Ivo Josipović. Čini mi se da Ljubo Jurčić teško može u unutarstranačkim izborima pobijediti Josipovića, koji je pravi kandidat šefa stranke, a i Mesić mu je skloniji nego Jurčiću. U protivnom, to jest ako slučajno pobijedi Jurčić, trese se Milanovićev položaj prvog čovjeka SDP-a. Dakle, Sanader, Josipović i Tuđman. Pa, vi birajte!

Na prvi pogled izgleda kao da se Pešorda prevario kada je spomenuo Sanadera jer je nedugo potom Sanader dao svoju ostavku. Međutim, sutradan po podnošenju te ostavke sam je prokomentirao (vidjeti Hrvatsko slovo od 10. srpnja 2009.):

"Nema dvojbe da je Sanader želio ući u predsjedničku utrku. A za izbore je uvijek morao nastupati državotvorno. Sukob sa Slovencima ili nova politika približavanja Hrvatima BiH su izgleda zasmetale gazdama. Kada jednom prihvatiš biti sluga, od tebe se ne očekuje da možeš bilo što raditi bez njihova odobrenja, zar ne? Naravno, iz onoga što je rekao vidljivo je da nije potpuno otklonio svoju predsjedničku kandidaturu, tj. je li sve samo igrokaz za tu kandidaturu. Pitanje je hoće li se događanje "HDZ-ova naroda" i pozivi za njegovo uključivanje u spašavanje države dogoditi već na predstojećem saboru HDZ-a ili, s obzirom da narod pamti najviše šest mjeseci, uloga Jadranke Kosor je da na svoja leđa preuzme svu odgovornost, a da onda događanje "HDZ-ova naroda" natjera Sanadera da se "žrtvuje" i prihvati "spašavanje" države kao budući predsjednik države."

Čini mi se da je danas sve više ljudi sklono takvome promišljanju, pa Pešorda nije pogriješio ni u toj procjeni.

Završili su izbori u SDP-u. Njihov kandidat za predsjednika RH je – kao što je Pešorda predvidio – prof. dr. sc. Ivo Josipović.

Zapravo ti izbori su bili itekako značajni za samog Milanovića jer su ti izbori zapravo dali sliku SDP-a. Sada zna: ima preko 61%


onih kojima je draga pjesma "Od Vardara pa do Triglava", i skoro 39% hrvatskih ljevičara.

Prva izjava Josipovića je zanimljiva – pozvao je da mu se pridruže svi kojima je do demokracije, slobode i pravde.

Tako je Milanović dobio kandidata s kojim se i dalje može boriti za slobodu koju su im oduzeli Tuđmanov HDZ i hrvatski branitelji.

Pešordinom komentaru dodao bih još i to da je Josipović mnogo pogodniji za svjetske moćnike, jer oni očekuju ono što je najavio Josipović – kontinuitet Mesićeve politike.

A to dobro znaju i u SDP-u. Pa haški krivokletnik i jest postao i ostao predsjednikom države zbog svojih haških krivokletstava i svega onoga što je učinio za taj sud: zahvaljujući njegovu svjedočenju Hrvatska je optužena za agresiju na BiH, dostavio je mimo zakona sudu u Haagu ogroman broj tajnih dokumenata jer je taj sud sam konstatirao da ne može tražiti tako veliki broj tajnih dokumenata, davao ih je i medijima, a kad je trebalo ti dokumenti su i krivotvoreni, kao i onaj uoči Oluje.

Spomenimo i najnoviju njegovu potporu tom sudu oko topničkih dnevnika kojom poručuje hrvatskom narodu da su narod drugog reda. Naime, ti topnički dnevnici su važni sudu u Haagu jer je u "prekomjernom granatiranju" Knina poginuo JEDAN Srbin. A to je za taj sud i za Mesića očito mnogo značajnije od mnogih poginulih Hrvata prilikom granatiranja hrvatskih gradova od Vukovara do Dubrovnika.

Pa zar taj kontinuitet ne označava i Josipović svojom izjavom o pravdi. Ipak je značajnije to što je ubijen jedan čovjek od mnogobrojnih "životinja", zar ne?

Sjetimo se da su i Mesić i Josipović pravnici koji su nas svo ovo vrijeme učili da hrvatski generali trebaju ići na taj sud "pravde" i dokazati svoju nevinost. Pravo poznaje samo to da sudovi trebaju dokazivati krivnju. To znaju obojica, ali uvijek je dobro pokazati svjetskim moćnicima da im je važniji njihov interes od vlastite struke. Uvijek je dobro pokazati da si dobar sluga i da ne trebaju bolje od njih, zar ne?


I tu je zasluga Josipovića itekako velika jer je on profesor na Pravnom fakultetu pa je uspio osigurati skoro potpuni muk hrvatske pravne znanosti. Da nije tako, koji bi se profesor usudio govoriti takve gluposti. Da je on u svemu tome bio glavni, pokazuje i knjiga:

Responsibility for war crimes : Croatian perspective – selected issues / Ivo Josipović, ed. – Zagreb, Pravni fakultet, 2005. – (Monografije Pravnog fakulteta u Zagrebu = Monographiae Facultatis iuridicae Zagrabiensis).

U Uvodu Josipović kaže: Republika Hrvatska, država koja je nastala iz krvavog raspada bivše Jugoslavije, odigrala je direktnu i značajnu ulogu u razvoju novog međunarodnog kaznenog prava. Hrvatska je bila među prvim zemljama koje su preporučile osnivanje 'ad hoc' tribunala za bivšu Jugoslaviju. Njezini su građani bili žrtve ratnih zločina, ali su također bili i optuženi pred Haškim tribunalom. Hrvatska ima bogatu povijest i suradnje i sukobljavanja s Haškim tribunalom, a njezina budućnost u Europi i dalje ovisi uglavnom o njezinoj vezi s Haagom i ratnim zločinima općenito. Hrvatski su sudovi sproveli brojne sudske procese vezane uz ratne zločine, no njihovo iskustvo i (pravne i političke) posljedice tih procesa nisu još uvijek jasne. Štoviše, za vrijeme utemeljenja Međunarodnog kaznenog suda, Hrvatska je bila među onim zemljama koje su aktivno i snažno podupirale njegovo utemeljenje, preko 'Grupe istomišljenika'. No ipak, pitanje odgovornosti za ratne zločine često je stvaralo različite emocije i različite profesionalne, političke i moralne stavove i u široj javnosti i među pravnicima u Hrvatskoj. To je nedvojbeno bilo jedno od pitanja koje je u najvećoj mjeri zaokupljalo hrvatsku javnost u zadnjih petnaest godina. U svakom slučaju, pitanje odgovornosti za zločine počinjene tijekom posljednjeg rata ostat će relevantna tema još dugo vremena, a njezin će odgovor odlučiti o budućnosti Hrvatske. Zbog važnosti novih tendencija u međunarodnom kaznenom pravu za Hrvatsku, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, s potporom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, započeo je projekt pod nazivom "Hrvatska i međunarodno kazneno sudovanje." Ova je knjiga rezultat prve faze rada na ovom projektu, u kojoj mnogi hrvatski pravni stručnjaci sudjeluju kao istraživači.


Cilj projekta je promicati proučavanje međunarodnog kaznenog prava i odgovornosti za ratne zločine u hrvatskoj pravnoj znanosti.

Dakle, Pravni fakultet pod dirigentskom palicom prof. Josipovića šalje svijetu cijelu knjigu na engleskom jeziku u kojoj se ne spominje agresija na Hrvatsku, u kojoj se ne spominje razlika ratnih zločina agresora i zločina u ratu onih koji se brane. Potom su stručnjaci s Pravnog fakulteta u HAZU predstavili svoj projekt o "zločinačkom pothvatu". Nitko od njih nije se osvrnuo na činjenicu da sud u Haagu ne uzima u obzir zločin protiv mira, tj. zločin agresije i činjenicu da sintagma o "zločinačkom pothvatu zločinačke organizacije" služi samo za obranu agresije i agresora. Na to sam ih osobno upozorio u diskusiji. Srećom prije mene je dobio riječ predsjednik Akademije pravnih znanosti Hrvatske, profesor emeritus Željko Horvatić. Između ostalog upozorio je kako se grdno varaju oni koji vjeruju da će svojim presudama u Haagu izmijeniti povijest Domovinskog rata, njihove presude će biti dokumenti njihove sramote kao stručnjaka. Poznato je da su mnogi stručnjaci zbog toga i napuštali taj sud.

Horvatić je potom sudjelovao na znanstveno-stručnom skupu Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to? u Zagrebu 8. lipnja 2007. godine. Naime, poslije tog skupa HINA je izvijestila, a prenijele su i neke dnevne novine, sljedeće:

Predsjednik Akademije pravnih znanosti Hrvatske Željko Horvatić izjavio je danas kako Vijeće sigurnosti ne bi trebalo dopustiti najavljeni odlazak glavne tužiteljice Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju Carle del Ponte s te dužnosti bez utvrđivanja njezine odgovornosti za, kako je rekao, nestručnost i zloporabu ovlasti i trajno narušeno povjerenje država članica UN-a i svjetske javnosti u međunarodno kazneno pravo i pravosuđe. Govoreći na današnjem, trećem stručno-znanstvenom skupu 'Haški sud – "Zajednički zločinački pothvat" – Što je to?', koji je u Zagrebu okupio poznate pravne stručnjake, povjesničare, akademike i neke članove hrvatske Vlade iz vremena srpske agresije na Hrvatsku, profesor emeritus Željko Horvatić istaknuo je kako je glavna tužiteljica odavno postala aktivni destruktivni dio međunarodnog kaznenog pravosuđa, jer kontinuirano, kako je istaknuo, nanosi štetu zamisli o njegovu djelovanju kao garanciji


supranacionalne pravde i pravednosti za sve države i svakog člana suvremenog čovječanstva. Prema njegovim riječima, 'zajednički zločinački pothvat' nije bio dijelom međunarodnog običajnog prava u vrijeme kada su počinjena djela koja se optužnicama stavljaju na teret, pa je takva optužba u suprotnosti s načelom zakonitosti. Postupanje glavne tužiteljice i tužiteljstva Haškoga suda, iako nije u suglasju s pravnim načelima, kako ističe Horvatić, očito je u suglasju s najavljenim ostvarivanjem njihove uloge i ciljeva o političkoj i povijesnoj 'istini' koje nastoje postići, rekao je, zloporabom međunarodnog kaznenog pravosuđa. 'Ako ta zloporaba makar i djelomično uspije i ako takve 'istine' budu temelj presuda MKSJ-a, istina o međunarodnom kaznenom pravosuđu i primjeni međunarodnog kaznenog prava pred 'ad hoc' tribunalom za bivšu Jugoslaviju bit će, nesumnjivo, sramotni dio povijesti tog prava u prvom desetljeću 21. stoljeća.'

Poznato je kakvu je burnu reakciju izazvao tada prof. Horvatić. A zamislimo samo da su tako nastupali oni koji su to trebali – ostali profesori s Pravnog fakulteta. Ali oni su umjesto o struci i pravdi razmišljali o Josipovićevoj "pravdi". Ipak Josipović može biti predsjednik države, a ne Horvatić, zar ne?

Naravno, javljaju se i drugi kandidati s ljevice. Ne dvojim da će se oni okupiti oko jedinog kandidata – kako je prognozirao Pešorda – Josipovića.

Naravno, Pešorda nije mogao znati da će se kao kandidat HDZ-a pojaviti Andrija Hebrang. Ali zar i to nije u funkciji njegova povratka? Zar se ne radi o kandidatu koga je neprestalno ponižavao? Zna Sanader i da su mediji u rukama ljevice. Svo vrijeme su napadali Hebranga. Je li ga i predložio jer ne očekuje da će ovaj izdržati još veće udare koji će tek uslijediti?

Da Sanader doista želi odgovoriti na sva poniženja koja je doživio od onih kojima je vjerno služio onda bi njegov odgovor bio jednostavan. Prihvatio bi Miroslava Tuđmana za predsjedničkog kandidata cijele desnice. I tako osigurao pobjedu državotvorne opcije i konačnu stabilizaciju Hrvatske. Ali zar on to smije? Kada jednom prihvatiš biti sluga, ima li uzmaka? Jesi li i ucijenjen?


Bilo kako bilo, čini mi se da će se Pešordina prognoza pokazati točnom usprkos novim događajima koji joj – na prvi pogled – ne daju puno šanse, osim ako Sanader shvati da je ovim scenarijem nanio sam sebi previše štete pa ne izađe na izbore.

Hrvatsko slovo, 25. srpnja 2009.

IVO JOSIPOVIĆ, aktualni predsjednik RH iz redova SDP-a. Autor Deklaracije o predaji nadležnosti haškome tužiteljstvu za Oluju i Bljesak. Time je napisana i opužnica i presuda generalima. Nekritični apologet Haaga, čestitao Sanaderu na uhićenju generala Gotovine.

Hrvatski list, 21. travnja 2011.

Zato je dobro baciti pogled na knjigu: Ivo Josipović, "RATNI ZLOČINI" – Priručnik za praćenje suđenja, Osijek, 2007.

U njoj se može vidjeti i ovo:

– POJAM AGRESIJE SE TOJ U KNJIZI OD 123. str. NIJEDNOM NE SPOMINJE

– Zločin protiv mira – 3 puta

Od poznatih dokumenata iz međunarodnog prava za koje znam, ovaj sveučilišni profesor u knjizi spominje Rimski statut, a Londonski statut iz 1945. – ne spominje.

Josipović ne spominje ni Kodeks protiv mira i sigurnosti čovječanstva, što ga je prihvatila Komisije za međunarodno pravo OUN 1996.

Ne spominje ni Rezoluciju br. 3314 Opće skupštine OUN od 14. prosinca 1974.

Dopunski protokol uz Ženevsku konvenciju od 12. kolovoza 1949. (PROTOKOL I. i PROTOKOL II.) – spominje, ali ne i dio:

odredbi članka 3. stavka 1. Protokola II., gdje se kaže: 'ne može se pozivati ni na jednu odredbu ovog protokola da bi se ugrozio suverenitet države ili odgovornost vlade da svim zakonitim


sredstvima održava ili ponovno uspostavi zakon i red u državi ili da brani nacionalno jedinstvo i teritorijalni integritet države'!

Da doista, ja i mnogi drugi nestručnjaci u Hrvatskoj znamo za navedene dokumente, očito je iz moje knjige Zločinački sud u Haagu, Zagreb, 2008., što sam prenio i u ovu knjigu.


RUGAJMO SE RASISTIMA! SUMRAK ISTINE:

FRANJO JE KRIV, SLOBO JE NEVIN!

Vaso Čubrilović upozorio je Miloševića: "Možeš ratovati s kim god hoćeš, ali nemoj s Hrvatima. Jer taj ćeš rat izgubiti!" Tuđman je kriv što nije upozorio Miloševića da će ga razoružan pobijediti. Novi predsjednik Srbije dobar je čovjek, poput Miloševića.

Predsjednik Srbije, Boris Tadić u intervjuu njemačkom Der Spiegelu relativizirao je krivnju Miloševića za ratna razaranja na području bivše Jugoslavije, rekavši da krivnja podjednakim dijelom leži i na ondašnjim predsjednicima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. "Milošević nije bio jedini pokretač rata. To su istom mjerom činili i Hrvat Tuđman i Bošnjak Izetbegović". Smatra da se predsjednici svih država nastalih na području bivše Jugoslavije međusobno moraju ispričati te da to nije samo zadaća Srba.

Jedan prijatelj podsjetio me na pitalicu:

– Znate li što je problem kod srpskih političara?

– Što?

– Svi su Srbi!

Hoće reći kako je i Tadić isti kao i svi ostali srpski političari. Razlikuju se samo u načinu na koji provode velikosrpsku politiku. Međutim, moj prijatelj griješi. Očito je i Tadić dobar čovjek, kao i Milošević. Podsjećam na moju "priču o dobrom čoveku Slobi". "Kada bi mi netko pričao o tome kako su u Karađorđevu Tuđman i Milošević dijelili BiH rekao bih mu: 'Dakle i vi tvrdite da je Milošević dobar čovjek. Naime, vi vjerojatno susret u Karađorđevu zamišljate ovako: Milošević kaže Tuđmanu: 'Znaš Franjo, mi imamo toliko i toliko aviona, toliko i toliko tenkova, toliko i toliko teških topova, toliko i toliko... A vi Hrvati imate tisuću kalašnjikova, isto toliko lovačkih puškica i dva topa. Ali, bre, Franjo, ja sam ti, bre, dobar čovek. Evo ruke – pola Bosne meni – pola tebi'."

I novi predsjednik Srbije dobar je čovjek. Jer je relativizirao Franjinu krivnju, a ne Slobinu! On zna da je za rat isključivo kriv


Franjo, ali ipak dijeli krivicu na sve podjednako, na isti način na koji je do zuba naoružan Slobo davao razoružanom Franji pola Bosne. Kao i sadašnji hrvatski predsjednik, Tadić kaže da se svi svima trebaju međusobno ispričati. Doista je dobar čovjek!

Franji očito nije bilo dosta pola Bosne. Tražio je više i tako izazvao rat. Može se nekome učiniti da je nelogično to da netko razoružan traži više od onog koji ima iza sebe četvrtu armiju po snazi u Europi i mnogobrojne paravojne skupine. Ali to je zato što ne zna povijest. A Franjo, povjesničar, znao je kako je odnos snaga, zapravo, na njegovoj strani. To je znao i srpski povjesničar Vaso Čubrilović, upozorivši: "Možeš ratovati s kim god hoćeš, ali nemoj s Hrvatima. Jer taj ćeš rat izgubiti!" To su znali i svjetski moćnici. Zato su oni uveli "embargo na uvoz oružja", što mnogi u Hrvatskoj tumače kao ukidanje prava na samoobranu hrvatskom narodu. Naravno da nisu u pravu! Tako visoko civilizirani ljudi, a i mi želimo postati takvima, nisu željeli da Hrvatska bude pokorena za 15 dana kako im se podmeće. Pa kako bi netko tko se diči demokracijom činio tako nešto? Njihove namjere su poštene, i mi moramo težiti k takvom idealu! Kada su oni vidjeli da Tuđman želi rat kako bi iskoristio svoju veliku vojnu prednost, željeli su učiniti da taj rat bude što ravnopravniji!

A Slobo, dobar kakav jest, nije razumio tako lijepe namjere svjetskih moćnika, i povjerovao je da oni žele njegovu pobjedu. Franjo je kriv što mu nije lijepo objasnio da to nisu njihove namjere. Da ga je upozorio kao Vaso Čubrilović kako su Srbi u takvom ratu neravnopravni, sigurno bi Slobo shvatio i ne bi došlo do rata!

Predsjednik Tadić tu svoju dobrotu pokazuje u vremenu kada se Miloševiću u Haagu nepravedno sudi za rat u Bosni i Hrvatskoj. Svjetski moćnici Miloševića su osudili zbog Kosova. Poslije mu nepravedno pridodali ratove u Hrvatskoj i BiH, za koje je, kako smo dokazali u gornjem tekstu, kriv Franjo, a ne Slobo. Očito je kako je sud u pravu kada govori o "zločinačkom pothvatu" i "zločinačkoj organizaciji" na čelu s Franjom. Strašno je gledati kako Norac u Haagu kaže da nije kriv, kada ga je već sud u Rijeci osudio zbog toga što nije dozvolio da Gospić padne u srpske ruke.


Ne znam razmišljaju li u Haagu i o ulozi ministra Hebranga u zločinačkoj organizaciji. On svjesno vara hrvatski narod spominjući više od sedam tisuća ubijenih hrvatskih civila nasuprot 160 srpskih. Kao da on ne zna da je najvažniji zločin onaj protiv mira. A kao što smo pokazali, za rat je kriv Franjo. Dakle, tih njegovih sedam tisuća nisu zločini, već samo oni učinjeni nad "golorukim" srpskim narodom.

Fokus, 30. srpnja 2004.


SUVREMENA BESPUĆA: FRANJIN NEOPROŠTENI TERORIZAM

Jesu li Tuđman i Gotovina teroristi zato što su Olujom spašavali bihaćke muslimane ostavljene od međunarodne zajednice na milost i nemilost srpskim koljačima?

Admiral Davor Domazet-Lošo u Hrvatskom slovu od 6. kolovoza 2004. daje izvrsnu raščlambu Oluje. Tako konstatira da je ona spriječila ponavljanje Srebrenice, odnosno da je "spasila i obranila BiH", a Srbi bi "vjerojatno bili proglašeni pobjednicima u ratu, kako se tada o tome u političkim krugovima glavnih zapadnih igrača raspravljalo, jer su nadzirali preko 70 posto područja Bosne i Hercegovine. Padom zapadne Bosne taj bi postotak dosegao gotovo 80 posto." Ono što je posebno značajno jesu američke prosudbe i izjave iz obavještajnih struktura: "europski saveznici se ne uzbuđuju previše oko eventualnog pada Bihaća." Jasno je da se u Bihaću trebao dogoditi mnogo veći pokolj nego u Srebrenici, a njih to nije previše uzbuđivalo. Kako su Srbe poslije toga željeli proglasiti i pobjednicima u ratu, jasno je da su taj pokolj i željeli. Kao što su krivi i za onaj u Srebrenici. To jasno slijedi i iz same činjenice što su Hrvatsku odmah kaznili ("Phare program"), a generala Gotovinu i danas proganjaju zbog toga. Ima li koga tko ne razumije da je golemi dio tamošnjeg pučanstva uopće živ zahvaljujući Hrvatskoj? Zahvaljujući Franji Tuđmanu i generalu Gotovini. To dobro zna tadašnji američki predsjednik Clinton koji ih u 44. poglavlju svojih memoara i naziva "hrvatskim muslimanima". Mnoge u Hrvatskoj vjerojatno šokira činjenica da su svjetski moćnici govorili o "prekomjernom granatiranju Knina", a željeli pokolj u Bihaću. Zar je zločin što su Tuđman i Gotovina spasili toliko ljudi od strašne smrti? Zar su zato "zločinačka organizacija"? Zar je takav taj tzv. civilizirani svijet kojemu mi težimo?

Mora biti neko racionalno objašnjenje. I doista, čitajući neke kolumniste možemo to i sami spoznati. Tako je za Davorku Blažević (Slobodna Dalmacija, 7. kolovoza 2004.) Gotovina hrvatski heroj u navodnicima. Ili joj nije hrvatski, ili joj nije heroj?


I doista, Saša Ljubičić (Slobodna Dalmacija, 3.VIII.2004.) govoreći o Gotovininoj slici u Zadru i posterima Tuđmana, Šuška, Gotovine i Norca u Aljmašu, kaže kako "svijet ne želi ništa što je preslano, EU ima i dovoljno svojih ekstrema, a bojazan od terorizma je globalna". Pa da – TERORIZAM! Kako se prije toga nisam sjetio. Zar nije logično uz Tuđmana, Šuška, Gotovinu i Norca spomenuti i terorizam? Zar danas nismo u ratu protiv terorizma? U ratu s muslimanskim teroristima. Pa zar Tuđman i Gotovina nisu u Bihaću spašavali muslimane, dakle (potencijalne) teroriste?

Zato su i Franjo i njegova zločinačka organizacija krivi za današnji terorizam u svijetu. Poznato je da su svjetski moćnici uspjeli iskoristiti nevinog Slobu i uz njegovu pomoć smanjiti broj (mogućih) terorista u svijetu akcijom u Srebrenici. Kada su to pokušali i u Bihaću, Franjo Tuđman ih je Olujom spriječio u tome. Uz njega najodgovorniji za to je i general Ante Gotovina. I zamislite, užasnog li čovjeka. Sukrivac je za svjetski terorizam i ne želi se predati tako časnom sudu, kao što je sud u Haagu! Užas jedan! U pravu je gđa Blažević. Kakav "hrvatski heroj"? Terorist, nego što!

Čini se da su mnogi hrvatski novinari i političari odavno svjesni te velike krivice Franje i njegovih suradnika, pa zdušno pomažu sudu, kao što to čini i ugledni srpski političar i kulturni radnik Savo Štrbac. Ne pišu i javno ne govore o tome samo zato što brinu o hrvatskim nacionalnim interesima. Kakve divne ljude imamo, zar ne? Ali sami smo krivi što nismo to razumjeli. Pa kako bi nas svijet kažnjavao da smo spašavali ljude? Mi mislili kako spašavamo ljude, a spašavali smo teroriste. Franjo, Franjo, kako si nas prevario! Vidjeli smo također i da svijet nije optužio Miloševića ni zbog rata u Hrvatskoj ni zbog rata u BiH, već zbog Kosova. Tamo je protjerivao teroriste, a nije ih pobio kao u Srebrenici, pa je i on kažnjen!

A koliko je tek terorista Franjo spasio primajući ih, tijekom rata, u Hrvatsku? Na stotine tisuća! Očito je Franjo kriv i zato što danas mora dužnosnik ministarstva pravde BiH ići u posjet svojim državljanima alžirskog podrijetla u američki zatvor Guantanamo. U BiH su sigurno došli preko Hrvatske!


Je li Franjo i rat u Hrvatskoj izazvao da bi stvorio BiH kao muslimansku (čitaj terorističku) državu u srcu Europe? Je li mu i neovisna Hrvatska bila potrebna samo da bi se preko nje mogli naoružavati muslimanski teroristi u BiH? I dolaziti muhadžedini. Je li i muslimansko-hrvatski rat izazvan samo zato da bi se teroristi mogli obučavati na Hrvatima, kada su se već bojali Srba? Je li, ustvari, Franjo duhovni vođa i glavni krivac za današnji svjetski terorizam?

Bilo tomu tako ili ne, sve više i više ljudi u Hrvatskoj postaje svjesno da je Franjo Tuđman jedini krivac za nestanak drage im Jugoslavije, ispričavam se – krivac za izazivanje rata i svjetski terorizam. I podržavaju časne napore suda u Haagu i posebno njihovog tužiteljstva da krivci budu kažnjeni.

Fokus, 20. kolovoza 2004.


TKO JE NAPISAO TOPNIČKE DNEVNIKE? (pismo predsjednici Vlade)

Poštovana gđo predsjednice Vlade RH,81

Kako je naša dična policija obavijestila javnost da je topničke dnevnike tražila u računalima naših branitelja, pogledao sam i svoje računalo.

I doista pronašao sam ih. Zato Vam ih šaljem i molim da ih proslijedite i našoj policiji i tužiteljtvu u Haagu. Iz sadržaja pronađenih topničkih dnevnika jasno je zašto topništvo Hrvatske vojske nije bilo učinkovito pa je stradao samo jedan civil, a ni Knin uopće nisu uspjeli porušiti. Zbog toga je pravedno da naši zapovjednici odgovaraju po ZAPOVJEDNOJ ODGOVORNOSTI.

Zato se protivim odluci suda u Haagu i podržavam sjajnu akciju nase policije.

S dubokim poštovanjem,


81 Pismo je objavio Portal "Jedino Hrvatska": http://www.jedinohrvatska.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=320:akademik-peari-pronaao-sam-topnike-dnevnike-&catid=34:vijesti&Itemid=1 pod naslovom: "Akademik Pečarić: Pronašao sam topničke dnevnike!!!"






"Topničke dnevnike" dobio sam e-poštom u petak. Bilo je očito da su hit dana i da ih svi šalju svojim prijateljima. Odmah sam ih proslijedio prijateljima. Iznenadio sam se kako neki nisu razumjeli da je poruga veoma moćno sredstvo u borbi s onima koji nam žele i čine zlo. Ali, vjerojatno se radilo o početnom nesnalaženju. Većina je reagirala onako kako je bilo za očekivati. Slali su ih svojim prijateljima. Neki su poslali i svoje komentare meni:

1. Poštovani gospodine Pečariću,

hvala na poruci ali evo dobila sam to već, ali pročitajte komentar pri kraju ovog email..

Evo i u ozbiljnim stvarima čovjek se može nasmijati do suza. Kad je čovjek duhovit i može napraviti vic ...

pozdrav i sve najbolje,

2. Nasmijali ste me do suza. Nisam znao da su ozbiljni matematičari a uz to i akademici ovako duhoviti ljudi. Pa, zašto ove dnevnike ne prevedete pa ih pošaljete onom fiškalu Brammertzu u Haag a kopiju našem dikobrazu!

3. ODLIČNO! ČESTITAM!

Poslije ovakvih komentara napisao sam gornje pismo predsjednici Vlade. Nisam je slagao. Doista su ti "Dnevnici" u tom trenutku postali dio mog računala, zar ne? Pogriješio sam samo u tome što nisam obrisao pismo koje sam dobio, tako da su neki pomislili da je i taj dio moj. :

4. Konačno! Sad se, napokon, znade zašto je naša domovina toliko dugo trpjela zanovijetanja raznih bezgrješnih Nizozemaca! Samo: nije mi baš posve jasno kako ste u vlastitom elektroničkom računalu našli ono što je bilo u Vašoj ladici?!?

G. Kalafatić mi je poslao i "preradu" samog pisma82:

82 − nećete se ljutiti što sam 'malo' dotjerao vaše pismo i uputio ga mom 'dragovoljcu'!


Predmet: TO-p'ički dnev'ici Segeja Brammertza!

(ispričavam se, moj stari lap-TOP je izgubio slovo koje dođe po abecedi iza slova 'm')

Poštova'a gđo predsjed'ice Vlade RH, drugarice Jaco, poštova'i druže Dikobraz, štova'i Budo s brda pod'o Sljeme'a!

Kako je 'aša dič'a policija obavijestila jav'ost da je TO-p'ičke d'ev'ike tražila u raču'alima 'aših bra'itelja, pogledao sam i svoje staro raču'alo.

I doista pro'ašao sam ih. Zato Vam ih šaljem i molim da ih proslijedite i 'ašoj policiji i veleglavatom tužiteljtvu u Haagu.

Iz sadržaja pro'adje'ih TO-p'ičkih d'ev'ika jas'o je zašto top'ištvo Hrvatske vojske 'ije bilo uči'kovito pa je stradao samo jeda' civil, a grad uopće 'isu uspjeli porušiti.

A i taj civil je, kako se vidi stradao od lude bu'jike!

Zbog toga je praved'o da 'aši zapovjed'ici odgovaraju po ZAPOVJED'OJ ODGOVOR'OSTI pa čim ih Sergej osudi možemo u EU pjevajući!

Zato se protivim odluci suda u Haagu i podržavam sjaj'u akciju 'aše policije, druga Kara-marka, druga du-Bajića i ostalih milicijskih Faber-i'spektora. 'jihova akcija je bila poput prave OLUJE; bravo drugovi dupelisci!

S dubokim poštovanjem,

Vaš TO-p'ički zapišatelj!

prilog: origi'al-zapisi

Evo još nekih komentara:

5. Baš mi je drago da nam akademici pronalaze topničke dnevnike. Hvala na obavijesti i puno pozdrava Igor

6. Hahahaha, čini mi se da je to falsifikat jer je 05.08.95. bila subota a ne ponedjeljak. Možda to sud u Haagu previdi.


7. Poštovani!

Fenomenalno otkriće. Hitno potrčite u Haag, možda dobijete i NAGRADU. U svakom slučaju nemojte propustiti tu prigodu da ne unovčite pronalazak. I ja sam svoja dva kompjutora pregledao ali nisam ništa našao, a Vi čak 5 dnevnika.....ha, ha....Bravo akademiče

Srdačan pozdrav

8. Josipe moj!

sudeći po ovim 'topničkim dnevnicima' tamo je vođen partizanski rat – s ćoravim topom, poput u filmu 'U gori raste zelen bor'. Dakle, s titistima, protiv titove armije i njezinih paravojnih bedaka...

ZDS! Tvoj Mirko.

9. Sjajno! No comment!

Naravno, posebno su mi draga reagiranja onih koji mrze predsjednika iz dna duše zato što je stvorio hrvatsku državu. Evo jednog koji nije uvjeren da će oni kojima sam poslao svoje pismo razumjeti što sam napisao pa je imao potrebu dati im upozorenje tko im je to pisao ():

Gospodo draga,

Evo iz ovog se e-maila vidi koliko je neozbiljan ovaj tip Pečarić. A upravo je takve tipove nama netko naturio kao nekakve ideologe ove današnje jadne komunističke desinice koju je radi svojih privatnih javasluka osmislio Franjo Tuđman.

Srdačan pozdrav,

Anđelko Galić

www.blogihrvati.com

Uvjek je lijepo kada vaše djelovanje povežu s ocem hrvatske države, akademikom Franjom Tuđmanom, zar ne?


Jedan prijatelj mi je javio da su "Dnevnici" objavljeni (nekih sat vremena nakon sam ih ja proslijedio prijateljima) na Portalu "Poskok.info":

http://www.poskok.info/index.php?option=com_content&view=article&id=19708:ekskluzivno-pronaeni-topniki-dnevnici-u-hercegovini&catid=71:ciroki-brijeg&Itemid=51

EKSKLUZIVNO: Pronađeni topnički dnevnici u Hercegovini

Široki Brijeg, Petak, 11. prosinac 2009. 15:21

Ekskluzivno objavljujemo jutros pronađene dokumente u Širokom i Posušju koji su dosad bili krunska kočnica ulaska Hrvatske u EU a pronađeni su na mjestu koje zasad iz povjerljivih razloga nismo u stanju objaviti. Dokumenti su pronađeni u policijskoj akciji Županijskog i Federalnog MUP-a te pod nadzorom ministra pravosuđa Županije ZHŽ, gospodina Kebe.

U knjizi Za ponosnu Hrvatsku dao sam niz komentara s tog portala.


DA UMREŠ OD SMIJEHA!

Zapravo i najnovija presuda vjerojatno ne zaslužuje ništa drugo – do ruganja. Zar se ne treba rugati rasistima bez obzira koliko oni bili moćni?

Kažu – jest Gotovina spasio 150 000 muslimana iz Bihaća od sudbine koju su doživjeli u Srebrenici. Ali on je sve to radio da bi protjerao one koji su planirali te muslimane pobiti. Što znači 150 000 ljudskih života. Pa to su muslimani. Mi smo i željeli da oni budu pobijeni. Umjesto da proglasimo pobjedu naših saveznika, pobijeno je njih nekoliko stotina. A on su samo provodili naše planove.

JESU SMIJEŠNI TI BJELOSVJETSKI RASISTI, ZAR NE?

Sjetimo se da od prvog dana Oluje imamo tvrdnju o tzv. prekomjernom granatiranju Knina. Prekomjerno granatiranje u kome je stradao JEDAN civil!


Potom imamo priču o topničkim dnevnicima!


Sada imamo presudu generalima jer oni znaju da je Franjo htio etnički očistiti okupirani teritorij svoje države od onih koji su (nečiste savjesti) sami pobjegli!


Sada nam poručuju da smo ovce, kao Oluja je bila legitimna akcija a u presudi im je naš okupirani teritorij – nekakva država!


Presmiješno je i kako se glavni tužitelj i sudac ne snalaze u tome kako rasizam, koji moraju provesti, "uviti" u formu međunarodnog prava.


Tako M. Barišić u Vjesniku od 22. travnja 2011. piše:

... glavni haški tužitelj Serge Brammertz gostujući na konferenciji 'Izazovi međunarodnih kaznenih istraga', održanoj 20. travnja u Londonu, u organizaciji britanskoga Kraljevskog instituta za međunarodne odnose i udruga za UN. Oluja je bila legitimna akcija oslobađanja okupiranog područja, jasno je kazao Brammertz koji je svoj istup počeo objašnjenjem o tome što je prethodilo toj hrvatskoj vojnoj operaciji.

Riječ je o hrvatskom teritoriju koji je nekoliko godina bio okupiran od lokalnih Srba potpomognutih Srbijom i Jugoslavenskom armijom, poručio je glavni haški tužitelj dajući tako, za razliku od suca Alphonsea Oriea koji se time nije bavio u presudi, povijesni kontekst koji je prethodio toj hrvatskoj operaciji.

Brammertz je, očekivano, na spomenutom skupu ponovio i glavne teze tužiteljstva o udruženom zločinačkom pothvatu i zločinima za koje su hrvatski generali optuženi. Naglasio je i kako činjenica da je Oluja bila oslobodilačka operacija ne znači 'da se u njezinu okviru mogu činiti zločini'. Ponovio je i kako presuda hrvatskim generalima nije presuda protiv hrvatskoga naroda ili hrvatske države, nego protiv pojedinaca.

Naravno, sudac o tome nije govorio zbog toga što za razliku od tužitelja on zna da možeš okriviti vodstvo neke države samo zbog agresije. Zato se on drži teze o agresiji na što sam ukazivao u nizu tekstova. Osim toga, on zna da se po međunarodnim zakonima ratni zločin može počiniti samo u agresiji.

Tužitelj nam objašnjava kako je za pojedinačne zločine u ratu krivo cjelokupno vodstvo države koja je napadnuta. I to je vodstvo to unaprijed planiralo. Kao da u svim ratovima pojedinačnih zločina nema, samo su genocidni Hrvati to još unaprijed i planirali.


Portal HKV-a, 24. svibnja 2011.


UMJESTO ZAKLJUČKA SRBI KAO ZEČEVI

U svom tekstu s okruglog stola HIP-a83 spomenuo sam kako je predsjednik Akademije pravnih znanosti Hrvatske, profesor emeritus Željko Horvatić ismijao tvrdnju "kolega" iz Haaga kako nisu sudili Hrvatskoj, a osudili su cijeli državni i vojni vrh – i žive i mrtve.

Odvjetnik generala Ante Gotovine, Luka Mišetić zapravo to samo potvrđuje kada kaže84:

Raspravno vijeće je zaključilo da, iako je hrvatsko političko i vojno vodstvo bilo protiv takvih zločina, Gotovina je kriv za ove zločine, kao i da su ubojstva, paljenja, pljačke i ostalo 'prirodna i predvidiva posljedica' zločinačkog plana da se topničkim napadima Srbi natjeraju na odlazak. Raspravno vijeće je zaključilo i da zbog toga što je Gotovina znao da Srbi odlaze pod topničkom paljbom, trebao je znati da će neki Srbi ostati u 'Krajini' te da je zbog toga trebao znati da će biti prilika za zločine, zbog čega su isti bili 'prirodne i predvidive posljedice' zločinačkog plana progona Srba uz pomoć topničkog granatiranja.

Da, u pravu je Horvatić. Doista je idiotska konstrukcija kako je hrvatsko političko i vojno vodstvo bilo protiv takvih zločina, ali je Gotovina kriv jer su ti zločini dio zločinačkog plana progona Srba uz pomoć topničkog granatiranja. Mišetić nas također upozorava da je to, po tom "sudu", postignuto zahvaljujući djelovanju 65 granata (pet posto) koje su pale izvan granice od 200 metara udaljenosti od vojnog cilja, odnosno 13 granata (jedan posto) izvan granice od 400 metara i da čak Vijeće nije pronašlo čvrst dokaz da je ijedna osoba

83 drugi dio tog izlaganja tiskan je na Portalu HKV-a, 18. svibnja 2011. 84 index.hr, 17. svibnja 2011.


ubijena ili ozlijeđena u prekomjernom granatiranju u Oluji. Dakle niti ona jedna jedina za koju se smatra da je postojala.

Dakle, zločinački plan se sastojao u tome, kako tvrdi Sud u Haagu, što su tvorci zločinačkog plana znali da je dovoljno nekih 65 projektila da se cijela vojska i cijelo pučanstvo neke tzv. države natjera u bježaniju! Naravno da suci to ne misle za bilo koju državu, već tako misle zato što se radi o srpskoj državi!

Kada sam to pročitao, strašno sam se zabrinuo zbog svoje krivnje o takvom razmišljanju Suda u Haagu.

Zašto? Čini mi se da su se u Haagu rukovodili mojim tekstom iz 1996. godine "Vukovar i Galipolje" u kome je na drukčiji način dano objašnjenje ove bježanije izazvane sa 65, odnosno 13 granata85:

Crnogorski nezavisni tjednik Monitor u tekstu Vukovarsko Galipolje povezuje Vukovar i Galipolje. I zaista su ta dva simbola povezana mnogim nitima. Na Galipolju su Britanci žrtvovati Australce i Novozelanđane. Gubici među njima su bili ogromni - naravno ne i među Britanci. A Vukovar je srpsko Galipolje jer su Srbi imali daleko više žrtava od branitelja iako "je za vrijeme borbi JNA, zajedno sa srpskim paravojnim formacijama, koncentrirala oko grada snage jačine 30 000 do 50 000 ljudi, dok je branitelja Vukovara bilo između 1 500 i 1 800 ljudi.

Prednost srpske strane u tenkovima i topovima bila je upravo nevjerojatna 100 : 1 (...) POBJEDA, uz ovakav odnos snaga, međutim, uvrštena je u program proučavanja unutar tzv. jugoslavenskog školskog sustava i smatra se SVETLIM PRIMEROM". Monitor piše i o Ovčari i svemu što je uslijedilo nakon "svetle" pobjede.

Naravno, onaj tko malo bolje poznaje srpsku povijest znat će da je veličanje takve pobjede kod Srba nešto najnormalnije. Iz

85 J. Pečarić, Vukovar i Galipolje, Dom i Svijet, informativni tjedni prilog za iseljenike, br. 111 Večernji list (inozemno izdanje), 3. lipnja 1996.


jednostavnog razloga što to jest pobjeda. A Srbi nemaju pobjeda kojima se mogu dičiti u ratovima koje su vodili sami. Još krajem prošlog stoljeća zaratili su s Bugarima i bili poraženi za nekoliko dana. Dali su povoda i za Prvi svjetski rat. I tu su imali nekoliko "pobjeda" na početku rata kojima se ponose na isti način kao i s Vukovarom. Naime, tada su Hrvati u austrougarskoj vojsci bacali oružje i s podignutim rukama išli predati se svojoj "braći". A braća bi ih poubijala. Na isti način na koji se Monitor čudi slavljenju "pobede" u Vukovaru, Srbima se čudio Krleža za slavljenje ovih pobjeda iz I. svjetskog rata. Ali, pitam se ja, pa čime se mogu pohvaliti. Pa u Vukovaru se ona šačica ljudi branila i odolijevala tolikoj sili 3 mjeseca, a u ovim pobjedama u Prvom svjetskom ratu ubijani su ljudi s rukama dignutim uvis! A ima još jedna stvar. Danas se parafraziraju Miloševićeve riječi i kao "Srbi ne znaju da rade, ali znaju da beže". Zaista, vukovarska epopeja hrvatskih ratnika, doprinijela je da četiri godine kasnije vidimo kako cijela srpska vojska iz tzv. "Krajine" bježi zajedno s narodom. Ipak tu se radi samo o "Krajini", dok je u I. svjetskom ratu bježala cijela cjelcata srpska vojska preko Albanije u Grčku. Istina, cijeli narod nisu tada mogli povesti sa sobom, jer ne bi uspjeli pobjeći. Visoke i surove su albanske planine.

Zanimljivo je vidjeti da je Agencija Sensebas sada objavila transkripte sjednice Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije 14. kolovoza 1995. nakon operacije Oluja. Milošević kaže86:

Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!?

Oni ga nisu branili, jer po svim izveštajima koje smo dobili od policajaca, građana i ostalih, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uveče, oni su naredili - bežaniju! Prema tome, tu nije bilo nikakvog otpora niti je bilo borbenog dodira sa hrvatskim

86 Portal Jutarnjeg lista, 18. svibnja 2011.


snagama. (...) - Tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine istog dana, čak bez stvorenog kontakta sa hrvatskom vojskom na najvećem delu fronta. Da smo istog tog dana napravili idiotsku glupost da im pomognemo, ko bi to stigao do Knina do večeri da im pomogne?! Pa, tamo ne bi moglo da se stigne od njihovih kolona kojima su zakrčili sve putove u bežaniji zajedno sa stanovništvom. (...) Pitanje je ko je, zaista, doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, kada su imali sve uslove da se brane, izazvala je egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?!

Očito suci u Haagu nisu povjerovali Miloševiću nego meni (vjerojatno zato što sam u međuvremenu postao akademik, zar ne?). Zapravo, logično su u Haagu zaključili da je vjerojatno sam Gotovina i oni koji su s njim sastavili zločinački plan, za razliku od Miloševića koji je vjerovao da "Srbi ne znaju da rade ali znaju da se biju", znali isto ono o čemu sam i ja pisao. Zato je njihova presuda i bila logična. Naši generali su za svaku od onih 65 granata dobili pravednih nekih pola godine zatvora, odnosno za svaku od onih 13 nekih godinu i pol do dvije.


PRIZNAJEM, HRVAT SAM!

U izdanju lista Frankfurter Allgemeine Zeitung od 19.5. je u rubrici "Tuđa pera" objavljen komentar kršćanskodemokratskog zastupnika u njemačkom Bundestagu i dopredsjednika njemačko-hrvatske parlamentarne skupine, Klaus-Petera Willscha, čiji je naslov provokativan: Mrtvačka sinoda u Haagu (njem. Die Leichensynode von Den Haag). Autor na početku podsjeća na bizaran događaj iz crkvene povijesti kada je 897. tadašnji papa Stjepan VI. upriličio sudski proces - protiv svog pokojnog prethodnika na prijestolju sv. Petra, Formozusa, kako bi ojačao vlastiti legitimitet. Mrtav papa je doista izvučen iz groba, navučena


mu je papinska odora - i stavljen je pred sud gdje se od početka znalo, kakva će biti presuda: kriv je.

Willsch piše kako se praktično ista stvar dogodila i na Međunarodnom sudu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji u Haagu 15. travnja 2011. Tog dana sud je proglasio krivim pokojnog hrvatskog predsjednika Tuđmana da je planirao i proveo protjerivanje pobunjenih Srba prilikom ponovnog preuzimanja područja u Hrvatskoj koja su bila pod srpskom okupacijom. Utoliko je sud, misli komentator, mrtvog Tuđmana stavio u istu razinu s drugim mrtvacem, Slobodanom Miloševićem i konstatira:

"Ova presuda je gnjusna, nepravedna i opasna."

Willsch potom obrazlaže sva tri svoja navoda.

Naslov ovog teksta je zapravo naslov moje knjige iz 2005. godine. Na koricama je bila potjernica s Divljeg zapada s mojom slikom, a uz ono poznato "Wanted" stajalo je i ime zločinca za kojim je izdana potjernica: "Hrvat".

Poruka je više nego očita:

Sud u Haagu je rasistički sud na kome je dovoljno nekome dokazati da je Hrvat! A jasno je da je svaka takva presuda i gnjusna, kako je to ocjenio Klaus-Peter Willsch.

To se doista i dogodilo u predmetu Kordić. U prvostupanjskoj presudi bilo je navedeno niz konkretnih zločina zbog kojih je Kordić osuđen.

ZA TO MU JE ODREDJENA KAZNA OD 25 GODINA!

Njegovi odvjetnici su u žalbi dokazali da je Kordić nevin po svim tim konkretnim zločinima. U drugostupanjskoj presudi su uvažili sve što su odvjetnici dokazali, zadržali se na jednoj jedinoj (koja nema veze sa zdravom pameti) i presudili:

25 GODINA!

Drugim riječima, Kordiću su dokazali jedino ono što su i mogli: Hrvat je. I to izuzetan! Pa je i kazna jednog rasističkog suda tome i primjerena, zar ne?

Scenarij se trebao ponoviti i na suđenju generalima Gotovini i Markaču. Međutim, odvjetnički tim je sudu zagorčao posao, pa se cijela priča ponovila već u prvostupanjskoj presudi.


Odvjetnik generala Gotovine, Luka Mišetić, zapravo pokazuje kako su oni uspjeli opovrgnuti sve (smislene) optužbe protiv naših generala:

− Raspravno vijeće je zaključilo da hrvatski vojni i politički vrh nije namjeravao dopustiti zločine poput spaljivanja, pljačke, ubijanja, nečovječnog postupanja, itd

− Hrvatske državne institucije (MUP, Vojna policija, DORH, sudstvo, HV) nisu imale politiku da ne istražuju zločine.

− Raspravno vijeće nije osudilo generala Gotovinu za zapovjednu odgovornost (...).

− Raspravno vijeće je zaključilo da su transkripti sa sastanka na Brijunima, kao i Gotovinina naredba za napad u Oluji dvosmisleni.

Sucima je ostao jedino zaključak:

− Raspravno vijeće treba vidjeti rezultate operacije Oluja kako bi ustvrdilo je li bilo udruženog zločinačkog pothvata, kao i jesu li brijunski sastanak i Gotovinina naredba za napad bili protuzakoniti.

− Raspravno vijeće je zaključilo da iako je hrvatsko političko i vojno vodstvo bilo protiv takvih zločina, Gotovina je kriv za ove zločine, kao i da su ubojstva, paljenja, pljačke i ostalo 'prirodna i predvidiva posljedica' zločinačkog plana da se topničkim napadima Srbi natjeraju na odlazak.

− Raspravno vijeće je zaključilo i da zbog toga što je Gotovina znao da Srbi odlaze pod topničkom paljbom, trebao je znati da će neki Srbi ostati u 'Krajini' te je zbog toga trebao znati i da će biti prilika za zločine, zbog čega su isti bili 'prirodne i predvidive posljedice' zločinačkog plana progona Srba uz pomoć topničkog granatiranja.

Drugim riječima, po međunarodnom pravu i Ustavu država ima pravo i OBVEZU osloboditi okupirani teritorij, ali oni su ti koji će ocijeniti ima li to pravo i Hrvatska! Zaključuju da se to nije trebalo koristiti u hrvatskom slučaju jer je postojala mogućnost da se naudi


Srbima. Oni jesu okupatori, ali ipak se radi o bićima više vrste, zar ne?

Dakle, ponovio se slučaj Kordić. I Gotovini i Markaču je dokazano da su izuzetni Hrvati i određene su im i tome primjerene kazne. A odvjetnici su napadnuti od strane "vučjeg čopora", jer su onemogućili sudu da nam cijeli svoj rasistički postupak provedu u dva čina! Bit će zanimljivo vidjeti kako će sada izgledati taj drugi čin, zar ne?



KAZALO IMENA

A Ademi, Rahim, 99, 113, 121,

129, 130, 138, 159, 182, 190, 233, 240, 296, 297, 298, 314, 323, 338

Adžić, Blagoje, 237, 256 Agotić, Imra, 61, 319 Akashi, Yasushi, 117, 118 Akhavan, Payam, 272 Akvinski, Toma, 164, 174,

242, 245 Albright, Madeleine, 9, 38,

42, 43, 47, 62, 64, 65, 108 Alibabić, Munir, 150 Aralica, Ivan, 336, 349, 350,

353 Artuković, Andrija, 51 Ashdown, Paddy, 149, 150,

320, 349, 350

B Baba Dana, 133, 177, 249 Baker, James, 131, 150, 176,

215, 244, 269, 270, 292 Badinter, Robert, 105, 231,

236 Bajić, Mladen, 308 Banac, Ivo, 76, 287, 301 Barišić, Marin, 109, 381 Barlow, Richard E., 27 Bartovčak, Zdravko, 151 Bebić, Luka, 182 Bell, Martin, 48, 52

Beljo, Ante, 189 Bešker, Inoslav, 325, 326,

327, 331, 336 Bevanda, Žepe, 107, 111,

120, 121 Bildt, Nils Daniel Carl, 230,

293, 300, 353 Bišćević, Hidajet, 275 Blac, Christopher, 87, 92,

101, 118 Blaškić, Tihomir, 10, 42, 45,

46, 47, 50, 51, 55, 66, 68, 70, 72, 74, 76, 79, 83, 91, 98, 104, 108, 111, 119, 120, 129, 132, 137, 139, 151, 160, 172, 176, 183, 184, 185, 186, 193, 194, 199, 207, 213, 222, 223, 225, 250, 251, 252, 253, 281, 282, 283, 285, 288, 289, 290, 297, 320, 328

Blažević, Davorka, 368 Blewitt, Graham, 56, 233 Boban, Mate, 49, 178, 235,

258 Bobetko, Janko, 9, 35, 126,

127, 128, 129, 132, 138, 140, 142, 143, 145, 149, 150, 153, 154, 157, 176, 178, 201, 217, 232, 233, 235, 248, 258, 298, 319, 331, 333, 338

Borić, Gojko, 58, 59, 60, 63 Bošnjak, Marijan, 96


Bošnjak, Pero, 96 Boydon, 334 Bozanić, Josip, 108, 109, 310 Bralo – Cicko, Miroslav, 221,

222, 223, 225, 254, 280, 281, 282

Brammertz, Segej, 377 Brammertz, Serge, 24, 381 Brlečić, Rudolf, 319 Brooks-Pinčević, Suzanne,

96, 97 Budiša, Dražen, 58, 60, 121,

122 Bulajić, Milan, 40, 96, 97,

101 Bulatović, Miodrag, 300 Bulić, Milan, 339 Bullen, Peter, 25, 26, 27, 400 Bush, George, 116, 292, 293

C

Calvin, James, 133, 153 Calvin, Jim, 232 Carrington, Peter, 80, 318 Ciceron, Marko Tulije, 164,

174, 243 Cicvarić, Ante, 96 Clark, David, 96 Clark, Wesley, 32, 175, 229,

232, 291, 294 Clausewitz, Carl von, 319 Clinton, Bill, 38, 42, 119,

154, 155, 229, 230, 234, 278, 368

Cota, Jean, 126, 127, 133, 153, 156, 157

Cutilleir, Jorge, 349

Č Čačić, Radimir, 204 Čelan, Joško, 83 Čerkez, Mario, 67, 68, 69,

84, 99, 112, 132, 137, 151, 176, 250

Čermak, Ivan, 234, 237, 265, 296, 297, 301, 305, 322, 330

Červenko, Zvonimir, 235, 319

Češnjaj, Isidor, 319 Čić, Emil, 342 Čobanković, Petar, 337 Čondić, Mirko, 128 Čorić, Valentin, 235 Čović, Dragan, 215 Čubrilović, Vaso, 344, 345,

365, 366 Čuvalo, Raveno, 112

Ć

Ćorić, Valentin, 178, 258 Ćosić, Krešimir, 90, 92, 116,

139 Ćosić, Vlado, 184

D

De Michelis, Gianni, 83 Degert, Vincent, 338, 339


Del Ponte, Carla, 9, 22, 23, 24, 33, 63, 64, 65, 70, 79, 81, 84, 96, 97, 98, 99, 101, 103, 104, 105, 113, 120, 121, 128, 138, 144, 149, 161, 171, 180, 188, 189, 190, 195, 196, 201, 213, 217, 218, 221, 222, 225, 234, 235, 236, 237, 238, 239, 254, 272, 279, 280, 281, 283, 284, 285, 286, 287, 288, 289, 290, 299, 300, 301, 302, 303, 304, 306, 308, 311, 312, 314, 316, 318, 319, 325, 326, 328, 329, 331, 333, 335, 336, 337, 340, 361

Dokmaković, Slavko, 223, 282

Domazet-Lošo, Davor, 139, 140, 224, 244, 269, 277, 283, 318, 324, 342, 368

Donaldson, Sam, 229 Drašković, Vuk, 275, 335 Dreyer, Andnes, 327 Dubost, Michel, 315, 354 Dujmović, Tihomir, 53, 54,

144, 145, 175, 193, 216

Đ Đilas, Milovan, 345 Đinđić, Zoran, 81, 237 Đukanović, Milo, 51

F

Fehir, Krunoslav, 308

Filipović, Muhamed, 50 Finkielkraut, Alain, 117, 122 Fisher, Joska, 83 Franks, Tommy, 142, 143 Freundlich, Maja, 36, 66, 83,

100 Fuchs, Radovan, 13, 15, 22

G Galbright, Peter, 118, 144 Galić, Anđelko, 378 Gallagher, Brian, 118 Garašanin, Ilija, 43 Gensher, Hans-Dietrich, 263 Ghali, Boutros, 230 Gjidara, Marc, 236 Glavaš, Branimir, 182, 226,

234, 273, 274, 275, 294, 308

Gojanović, Vladimir, 327 Goldstein, Ivo 202 Goldestein, Slavko, 202 Gotovac, Vlado, 75, 76 Gotovina, Ante, 7, 10, 16, 18,

20, 22, 23, 30, 31, 32, 33, 34, 35, 84, 85, 86, 87, 88, 90, 91, 98, 99, 101, 102, 103, 105, 106, 107, 113, 118, 119, 120, 121, 122, 126, 128, 129, 130, 132, 138, 139, 140, 142, 143, 144, 145, 146, 151, 156, 159, 165, 166, 167, 169, 171, 174, 175, 176, 177, 179, 181, 182, 189, 190, 193, 196, 200, 201, 206,


211, 212, 213, 214, 215, 216, 217, 218, 219, 220, 223, 226, 228, 229, 231, 232, 235, 237, 240, 248, 255, 256, 261, 264, 265, 268, 272, 274, 275, 277, 278, 282, 291, 294, 295, 298, 301, 305, 310, 312, 314, 318, 322, 326, 327, 328, 330, 331, 333, 334, 335, 336, 337, 338, 340, 352, 363, 368, 369, 380, 382, 385, 386, 387, 388

Granić, Goran, 113, 121, 138, 142, 190

Granić, Mate, 58, 60 Grmek, Mirko Dražen, 236 Grubor, Mira, 327

H

Halilović, Sefer, 322 Hartmann, Florance, 119,

221, 222, 225, 239, 280, 281, 316, 337

Hebrang, Andrija, 59, 296, 362, 367

Himller, Heinrich, 93 Hitler, Adolf, 93 Hoare, Marko Attila, 301,

305, 316, 337 Holbrooke, Richard, 119,

293, 301 Horvatić, Dubravko, 342 Horvatić, Željko, 6, 237, 238,

239, 271, 273, 309, 310, 311, 326, 361, 362, 382

Hranić, Đuro, 105 Hurd, Douglas, 80, 292 Hyde, H., 119

I

Ivanković, Nenad, 121, 122, 138, 175, 190

Ivas, Ante, 102, 106, 317, 324

Ivkošić, Milan, 79, 203 Izetbegović, Alija, 49, 66,

365

J Jambrušić, Eduard, 311, 312 Jandroković, Gordan, 13, 15,

22 Janvier, Gilles, 117, 118 Jarnjak, Ivan, 182 Jarrold, Nicholas, 334 Jelčić, Dubravko, 4, 9, 14,

15, 21, 100, 267 Jevrić, Nebojša, 323 Jezerinac, Juraj, 101, 116,

118, 130, 141, 159, 173, 174, 180, 182, 200, 206, 226, 228, 234, 238, 240, 291, 308, 314, 317

Josipović, Ivo, 358, 359, 360, 361, 362, 363

Jović, Borisav, 237 Jović, Josip, 34, 116, 147,

148, 150, 158, 222, 223, 254, 272, 279, 281, 284, 286, 290, 342

Jurčević, Franjo, 317


Jurčić, Ljubo, 358 Jureško Kero, Jadranka, 308 Jurič, Marko, 153, 154, 156,

220

K Kaczynski, Lech, 354 Kačić, Hrvoje, 144, 168, 256 Kaćunko, Anđelko, 315, 316 Kadijević, Veljko, 237, 302,

305, 318 Kalafatić, Damir , 376 Kalajić, Dragoš, 323 Kalmeta, Božidar, 182 Kandić, Nataša, 235 Kangrga, Milan, 246 Kapor, Momo, 323 Karadžić, Radovan, 41, 48,

49, 149, 150, 200, 235, 279, 340

Karajić, Dragoš, 323 Kašpar, Krešimir, 193 Kebo, 379 Keene, David, 119 Kehoe, Greg, 327 Kissinger, Henry, 267 Klarin, Mirko, 285, 286 Klauški, Tomislav, 184, 185 Komarica, Franjo, 44 Kontić, Joško, 181 Korade, Ivan, 78 Kordić, Dario, 10, 34, 63, 64,

66, 67, 68, 69, 84, 99, 112, 119, 132, 137, 144, 151, 160, 167, 168, 169, 170,

172, 176, 184, 185, 198, 199, 205, 206, 207, 208, 209, 210, 213, 214, 215, 219, 223, 250, 251, 252, 253, 282, 297, 298, 320, 321, 322, 328, 340, 386, 388

Kordić, Darko, 35, 219 Kordić, Davor, 210 Kordić, Elizabeta, 210 Kordić, Ivan, 204 Kordić, Marija, 210 Kordić, Venera, 167, 169,

209, 213, 219, 253, 298, 321

Kordić, Vladimir, 210 Kosor, Jadranka, 24, 181,

192, 202, 296, 358 Kostić, Branko, 237 Koštroman, Ignac, 184 Koštunica, Vojislav, 293 Kovač, Trpimir, 299, 307 Kovačević, Mate, 31, 327,

328, 329, 338, 339 Križić, 254 Krleža, Miroslav, 346, 384 Kuharić, Franjo, 28, 44 Kuharić, Franjo, 17 Kuhner, Jeffrey Thomas, 128

L

Lajolo, Giovanni, 336 Lang, Slobodan, 277 Leach, Simon, 235 Leslie, Andrew, 327


Letica, Slaven, 265 Longhley, Gille, 334 Lovoković, Fabijan, 96, 100,

101, 102 Lozina, Slavko, 136 Luetić, Ankica, 270

LJ

Ljubičić, Paško, 184 Ljubičić, Saša, 184, 369

M

Manolić, Josip, 319 Margetić, Domagoj, 142,

222, 223, 224, 225, 251, 254, 271, 272, 281, 282, 283, 286, 287, 288, 289, 290

Marijačić, Ivica, 29, 120, 121, 142, 189, 190, 201, 221, 222, 225, 254, 272, 273, 279, 280, 281, 287, 326, 339

Marinčić, Anto, 149 Marjanović, Jovan, 344, 347 Markač, Mladen, 16, 18, 20,

30, 235, 237, 265, 301, 305, 322, 330, 386, 388

Marković, Hrvoje, 295, 298 Markus, Zlatko, 292, 294,

306 Marshall, Albert W., 27 Maršan, Đani, 53 Martić, Milan, 237, 305 Marušić, Matko, 22 Marušić, Sergio, 96

Matić, Marko, 148, 342 Matoš, Antun Gustav, 33, 87,

115, 343 Matulović Dropulić, Marina,

182 Mayor, John, 292, 293 Mazowietski, Tadeusz, 167,

168 Medvidović, Lujo, 314 Mesić, Stjepan, 9, 10, 18, 33,

51, 53, 54, 55, 59, 60, 61, 65, 70, 79, 81, 83, 84, 138, 142, 143, 144, 145, 146, 160, 161, 166, 183, 190, 191, 192, 193, 194, 195, 196, 198, 199, 202, 204, 206, 211, 212, 213, 217, 219, 222, 223, 224, 225, 247, 251, 252, 253, 254, 256, 273, 274, 281, 282, 283, 284, 285, 286, 287, 288, 289, 290, 295, 296, 297, 298, 299, 307, 319, 321, 328, 329, 330, 331, 333, 335, 336, 352, 354, 358, 359

Mesić, Vlatko, 251, 289 Mesić, Jasen, 13, 15, 22 Mihajlović, Draža, 347 Mikuljan, Miroslav, 128 Milanović, Zoran, 358, 359 Milardović, Anđelko, 141,

163 Milas, Zvonimir, 95 Milić, Goran, 272 Miller, Branimir, 96


Milošević, Slobodan, 26, 37, 40, 41, 42, 43, 45, 46, 47, 48, 49, 62, 64, 70, 75, 78, 79, 80, 81, 91, 95, 118, 119, 122, 124, 131, 145, 146, 149, 150, 164, 165, 175, 176, 196, 212, 215, 223, 229, 231, 236, 237, 244, 251, 269, 282, 289, 301, 303, 304, 305, 312, 316, 318, 319, 321, 330, 337, 344, 345, 347, 349, 350, 351, 365, 366, 369, 384, 385, 386

Mimica, Zoran, 270 Mišetić, Bosiljko, 136, 317 Mišetić, Luka, 327, 382, 387 Mitrinović, Dragoslav S., 26 Mitterrand, François, 292,

318, 319 Mladić, Ratko, 49, 200, 235,

279, 340 Mrkšić, Mile, 189, 322 Munkelien, Tor, 327

N Naletilić, Mladen, 76 Naumovski, Mitko, 68, 207,

250 Nice, Geoffrey, 232, 301,

303, 316, 337 Nobilo, Ante, 66, 184, 185,

186, 222, 281, 287, 297, 319

Nobilo, Mario, 42

Norac, Mirko, 67, 68, 86, 87, 88, 90, 99, 102, 112, 136, 138, 171, 190, 206, 217, 233, 234, 294, 296, 298, 323, 338, 339, 366, 369

O

Obradović, Danica, 323 Olujić, Željko, 123, 130, 245 Orešković, Tihomir, 136 Orie, Alphons, 30, 222, 281,

381 Owen, David, 59, 80

P

Paar, Vladimir, 22, 202 Pack, Doris, 313, 318 Papa Formozus, 385 Papa Ivan Pavao II., 24, 224,

231, 276, 283, 291, 293 Pascali, Umberto, 50 Pašalić, Ivić, 67, 144, 145,

166, 192, 193, 196, 336 Pavić, Radovan, 253 Pavković, Mladen, 106 Pavletić, Vlatko, 159 Pavlinović, Mihovil, 350 Pečarić, Josip, 1, 3, 4, 10, 14,

15, 16, 17, 18, 19, 20, 21, 24, 26, 31, 97, 100, 146, 160, 161, 192, 195, 196, 210, 245, 265, 277, 306, 307, 311, 349, 354, 355, 356, 371, 376, 378, 383, 400

Perić, Blago, 96


Perić, Ratko, 157, 160, 168, 198

Perry, William, 58 Pešorda, Damir, 310, 316,

358, 359, 362 Petković, Milivoj, 178, 186,

235, 258, 284, 288 Piskač, Nenad, 189 Podrug, Luka, 68 Papa Benedikt XVI., 22 Papa Stjepan VI., 385 Praljak, Slobodan, 35, 178,

235, 258, 320, 328, 330 Prenđa, Ivan, 88, 102 Prlić, Jadranko, 178, 235,

258 Prodanović, Čedo, 296, 319 Prokić, Lazar, 94 Proshan, Frank, 27 Prosper, Pierre Richard, 120,

138, 145, 190, 217 Puhovski, Žarko, 202, 296 Pukanić, Ivo, 142, 146 Pusić, Vesna, 67, 99, 204 Pušić, Berislav, 178, 235,

258

R Rabkin, J., 119 Račan, Ivica, 34, 53, 55, 70,

76, 79, 83, 98, 99, 104, 107, 111, 121, 126, 128, 129, 138, 142, 143, 161, 194, 195, 201, 203, 204, 217, 231, 274, 328, 331, 333, 334, 335, 336, 352

Radić, Miroslav, 322 Rajić, Zvonko, 58 Rebić, 221, 222, 254, 279,

280 Rebić, Adalbert, 124 Rebić, Markica, 122, 221,

225, 243, 254, 272, 280, 281, 287, 299, 305

Ribičič, Ciril, 49 Rifkind, Malcolm, 292 Rivkin, David, 108 Roščić, Nikola Mate, 164,

174, 242

S Sabalić, Ines, 301 Sanader, Ivo, 10, 23, 24, 33,

34, 142, 144, 146, 166, 181, 194, 195, 203, 211, 212, 213, 219, 265, 266, 273, 274, 295, 296, 318, 328, 336, 337, 338, 352, 358, 362, 363

Schomburg, Wolgang, 279 Schrader, Charles, 183, 184,

185 Schulz, Martin, 16 Shrader, Charles R., 172,

173, 198, 207, 250 Simac, Neven, 236 Simpson, Daniela H., 168 Smerdl, Branko, 181 Sobol, Gordana, 143 Sokol, Smiljko, 181 Stadler, Andreas, 30, 261,

262, 263


Stanišić, Jovica, 237 Stanković, Zoran, 61 Starešina, Višnja, 229, 232,

234, 253 Starica Dana, 127, 128 Stepinac, bl. Alojzije, 44,

169, 214, 219, 220 Stewart, Bob, 46, 50, 293 Stipetić, Petar, 55, 99, 129,

298, 319 Stojić, Bruno, 178, 235, 258 Ströhm, Carl Gustaf, 54, 81,

149 Sudac, Zlatko, 219 Sudetic, Chuck, 325 Supek, Rudi, 134 Svilanović, Goran, 303, 304

Š

Šegedin, Petar, 33, 87, 115, 135

Šeks, Vladimir, 56, 73, 126, 142, 181, 295

Šenoa, August, 33, 87, 115, 183

Šeparović, Zvonimir, 68, 171, 172, 212, 216, 227, 239

Šešelj, Stjepan, 222, 225, 254, 281

Šešelj, Vojislav, 41, 237 Šibl, Milovan, 275, 276 Šimatović, Frenki, 237 Škare Ožbolt, Vesna, 182 Šljivančanin, Veselin, 322,

339

Španović, Srđan, 303 Špegelj, Martin, 83, 319 Štrbac, Savo, 33, 84, 85, 97,

98, 157, 222, 225, 230, 233, 234, 256, 270, 281, 283, 284, 286, 296, 369

Šuak, Gojko, 59 Šuker, Ivan, 182 Šuljagić, Emir, 285, 286 Šušak, Gojko, 33, 34, 35, 39,

45, 58, 59, 60, 98, 118, 120, 137, 138, 145, 163, 167, 168, 169, 178, 199, 208, 209, 210, 213, 215, 216, 217, 219, 227, 235, 253, 258, 294, 297, 298, 319, 321, 325, 336, 337, 338, 369

T

Tadić, Boris, 365, 366 Tauran, Jean-Luis, 108 Tenet, Georg, 23 Termistoklo, 314, 315 Thatcher, Margaret, 171, 248,

292 Thompson, Marko Perković,

35, 129, 353, 354, 355, 356

Tito, Josip Broz, 58, 93, 274, 348

Tolić, Benjamin, 193 Tomac, Zdravko, 49, 62, 252,

274, 342, 355, 356 Tomčić, Zlatko, 109 Tomić, Ivan, 67


Tomljanović, William, 287 Tuđman, Franjo, 6, 15, 18,

29, 32, 33, 35, 38, 39, 40, 41, 42, 43, 44, 46, 47, 48, 49, 50, 51, 52, 53, 54, 55, 56, 57, 58, 59, 61, 64, 66, 83, 84, 85, 91, 92, 98, 99, 103, 105, 106, 107, 111, 116, 118, 120, 124, 128, 132, 136, 138, 143, 144, 148, 149, 151, 158, 161, 163, 165, 166, 167, 169, 172, 174, 175, 176, 178, 182, 183, 184, 186, 188, 189, 193, 194, 195, 201, 204, 206, 208, 209, 210, 211, 213, 216, 217, 218, 219, 223, 230, 232, 235, 246, 248, 253, 258, 267, 268, 273, 274, 275, 277, 278, 282, 293, 294, 295, 297, 298, 299, 302, 305, 306, 314, 315, 319, 320, 321, 325, 326, 329, 330, 331, 333, 336, 338, 343, 344, 349, 350, 351, 353, 354, 358, 365, 366, 368, 369, 370, 378, 386

Tuđman, Miroslav, 4, 9, 14, 15, 16, 19, 67, 144, 145, 183, 189, 194, 238, 246, 247, 251, 252, 289, 320, 322, 328, 329, 330, 349, 351, 353, 354, 362

Tus, Anton, 319 Tušek, Alojz, 123

Tzu, Sun, 32, 33, 107, 135, 343

U

Ujević, Dunja, 167

V Van Kuijk, Johanes, 221, 280 Vasić, 26 Vlahović, Miodrag, 196 Vukman, Zoran, 83, 108,

171, 172, 180, 196, 203 Vuković, Milan, 206, 226,

246, 247, 249, 311, 312, 331, 336, 339, 352

W

Wald, Patricia, 120 Willsch, Klaus-Peter, 385 Wulliami, Ed, 50

Y

Yambrušić, Edward Slavko, 313

Z

Zec, Milan, 133 Zimmerman, Warren, 66, 318 Zvonarević, Mladen, 134

Ž

Žanko, Želimir, 192, 193, 194

Živanović, Srboljub, 43 Žužul, Miomir, 203


BILJEŠKA O AUTORU Josip Pečarić, profesor na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u

Zagrebu, bavi se teorijom matematičkih nejednakosti. Osnivač je seminara "Nejednakosti i primjene" na Matematičkom odjelu PMF-a, koji je do sada dao 27 doktora matematičkih znanosti. Boravio je više godina kao gostujući profesor u Australiji i Pakistanu gdje je također bio voditelj novih doktoranada. Osnivač je i glavni urednik četiriju međunarodnih matematičkih časopisa, tiskanim u Zagrebu. Jedan od njih je prvi hrvatski matematički časopis na SCIE listi, a drugi je jedini hrvatski natematicki časopis i na CC i SCIE listi i to od prvog broja. U literaturi je Pečarićevo ime vezano uz niz nejednakosti (jednakosti) i neke postupke. Npr. o Mond-Pečarićevoj metodi objavljena je monografija, a u monografiji P. S. Bullena o sredinama, najcitiraniji je autor (citira se 105 njegovih radova i 7 monografija). Objavio je oko 800 znanstvenih radova (bio je deseti svjetski matematičar čiji je broj radova prešao brojku 500), te više priručnika i 15 monografija enciklopedijskog karaktera o nejednakostima (7 na engleskom su izdale poznate izdavačke kuće u svijetu). Zbog njegovih doprinosa matematici međunarodni časopis Banach J. Math. Anal. (na CC i SCIE listi od prvog broja) posvetio mu je jedan svezak.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 150 / HAZU 1861 – 2011, Zagreb, 2011, str. 100.

Zagreb, lipanj 2011.

Documents

neposteno sudjenje