New Kratki rezovi ć · 2020. 4. 15. · Djelo je posvećeno društvenom, političkom, kulturnom i gospodarskom ra-zvoju Hrvatske u prijelomnim ključnim godinama 1990.—1999., desetljeću

Djelo je posvećeno društvenom, političkom, kulturnom i gospodarskom ra-zvoju Hrvatske u prijelomnim ključnim godinama 1990.—1999., desetljeću koje je bilo svjedokom cjelokupne društvene metamorfoze. Imajući u vidu mladost, svježinu i neopterećenost istraživača diskursima devedesetih, možemo kazati da je ovaj generacijski dosta obojen zbornik važan korak u stvaranju novih kon-cepata i istraživačkih paradigmi u nizu znanstvenih polja te se može smatrati nekom vrstom enciklopedije posljednje dekade prošlog stoljeća u Hrvatskoj.

Ozren Žunec, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Okupljeni radovi važan su i aktualan doprinos razumijevanju društvenog i po-litičkog konteksta Hrvatske devedesetih, konteksta koji je uvelike uvjetovao hrvatsku sadašnjost. Zbog toga, zbornik je ujedno važna referenca za istraži-vače društvenih i humanističkih znanosti koji fokus svoga zanimanja nalaze u suvremenosti.

Reana Senjković, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb

Devedesete. Kratki rezoviUredili Orlanda Obad i Petar Bagarić


Biblioteka:Nova etnografija(urednice Naila Ceribašić, Renata Jambrešić Kirin i Maja Pasarić)

Nakladnici:Institut za etnologiju i folkloristikuJesenski i Turk

Za nakladnike:Iva NiemčićMišo Nejašmić

Recenzenti zbornika:Reana Senjković i Ozren Žunec(svi tekstovi prošli su i zasebne recenzije)

Stručna redaktura: Tihomir Ponoš

Lektura: Vesna Beader

Oblikovanje i grafička priprema:Vesna Beader

Oblikovanje naslovnice:Boris Kuk

Fotografija na naslovnici:Marko Ercegović

Tisak:Tiskara Zelina

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH

ISBN (IEF) 978-953-8089-57-2ISBN (Jesenski i Turk) 978-953-222-843-4

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001057118

© 2020. Institut za etnologiju i folkloristiku i Jesenski i Turk, Zagreb, Hrvatska

Zagreb, ožujak 2020.


Sadržaj

Orlanda Obad i Petar BagarićKratki rezovi, dugi ožiljci (uvod) 7

Počeci: grumeni i lavine

1. Maša KolanovićPovratak u budućnost kapitalizma: moralna i afektivna ekonomija devedesetih (nekoliko kulturnih uzoraka) 35

2. Sven Cvek, Snježana Ivčić i Jasna Račić“Zavađene plave kute”: radnički štrajkovi i nacionalizam oko 1990. godine 77

3. Duško PetrovićVrijeme bezakonja: demokratizacija nasilja u kontekstu raspada Jugoslavije 117

Širenje: od pristanka do otpora i natrag

4. Agata JunikuTeatar (u teatru) devedesetih 147

5. Boris KoromanDevedesete i endogeni drugi hrvatske tranzicije 197

Odjeci: prošlost koja ne prolazi

6. Anja Gvozdanović i Marko KovačićDevedesete s odgođenim djelovanjem: jačanje tradicionalističkih vrijednosti među mladima u Hrvatskoj 227

7. Ana LjubojevićKulturna trauma i kolektivno sjećanje u Vukovaru 269

8. Kristina VugdelijaPredsjedniče, što je ostalo? Etnografija sjećanja na Franju Tuđmana u suvremenoj Hrvatskoj 299

Zatvaranje: rentijerstvo na periferiji

9. Domagoj Račić Od socijalističke prema rentijerskoj korporaciji: vlasništvo i upravljanje poduzećima u devedesetima 339

10. Velibor MačkićBalkanska bolest: doprinos raspravi o političkoj ekonomiji hrvatskog modela kapitalizma 377

O autorima 421

Zahvale 427

7

Orlanda Obad i Petar Bagarić

Kratki rezovi, dugi ožiljci (uvod)

“Stvarno, što ste vi radili devedesetih?”, tako je otprilike glasilo pita-nje mlade i posvećene ljevičarske aktivistice i prevoditeljice s kojim je, negdje u proljeće 2015. godine, iznebuha i bez ironije, možda čak i s dozom nestrpljivosti suočila jednog od dvoje urednika ovoga zborni-ka. Nije, dakako, bila riječ o iteraciji danas već značenjski ispranog pa time i manje prijetećeg pitanja “gdje si bio ‘91.?”, nego je to bilo pitanje s upravo drugog kraja političkoga spektra, koje se u nastavku razgovora ispostavilo kao čuđenje nad tim kako su pred našim očima svojedobno nestajale sve te tvornice i radna mjesta, čuđenje nad tim kako se i u ko-jem smjeru, u svega nekoliko prijelomnih godina, društvo promijenilo, ukorjenjujući posve nove društvene dijagnoze čije posljedice osjećamo do danas. Možda i čuđenje nad tim kako je tako brzo na ovim prostori-ma došlo do oružanih sukoba i rat(ov)a? U svakom slučaju, bila je riječ o pitanju u kojem se može naslutiti razočaranje time što je pravi otpor izostao, odnosno što je bio nedostatan.

Premda nije bilo mišljeno da zastraši ili da ušutka, pitanje je svejedno izazvalo nemuštu i šeprtljavu reakciju u kojoj su se, otprilike i po sjeća-nju, spominjali kaos, nasilje i rat, to da je bilo “krvi do koljena” i napokon – a to svakako nije bilo izrečeno jezgrovito ili elegantno – da u društvu nije bilo dovoljno funkcionalnih poluga i institucionalnih mehanizama za učinkovit civilni pritisak. Odgovor je izazvao samo nelagodnu šutnju punu nerazumijevanja, činilo se, s obje strane.

Kada bismo postavljeno pitanje shvatili krajnje doslovno, kao pitanje što smo “mi” – svaki od nas pojedinačno – radili tih devedesetih, odgovor bi, vjerujemo, i dalje ostao nezadovoljavajuć. Urednica je ovoga zborni-ka, primjerice, 1994. godine upisala dva jezična smjera na zagrebačkom Filozofskom fakultetu jer je, poučena ratom izazvanom besparicom u obitelji, mislila da će jednoga dana tako imati bolje izglede da nađe

ORLANDA OBAD I PETAR BAGARIĆ

8

posao. Iste je godine počela honorarno raditi na zagrebačkom Radiju 101, jer je to bio dostupan način da napravi nešto onda kada joj se to činilo važnim. Urednik zbornika iste se te, 1994. godine u đačkom domu u Splitu vodio kao izbjeglica iz Sarajeva i već je dulje vrijeme bio odvojen od roditelja, koji su, zajedno s mlađom sestrom, otišli u Njemačku ne bi li zaradili novac za novi početak. U Zagrebu je svoje prebivalište prijavio na lažnoj adresi na gradskoj periferiji, što je poboljšavalo njegove izgle-de da stekne pravo na ključni dokument nove države – domovnicu. Na istoj je adresi bila prijavljena mala vojska ljudi čije je susjedstvo, komši-luk, u sarajevskom predgrađu Otes par godina ranije temeljito raseljeno granatama Vojske Republike Srpske, da se nikada više ne bi sastalo…

Srećom, postavljeno se pitanje može iščitati i kao posve neosobno, gotovo retoričko i upravo pokušaj odgovora na toj kolektivn(ij)oj razi-ni predstavlja zametak rada na ovom zborniku, koji je počeo kroz niz razgovora s kolegama koji također pripadaju našoj generaciji, za koju su devedesete godine prošlog stoljeća bile formativne adolescentske godine. Pitanje s početka teksta iznova se vraćalo i ponavljalo pa među našim vršnjacima koji danas rade u znanosti izazivalo redom: frustraciju ili ljutnju zbog pretpostavljenog nerazumijevanja ondašnjeg konteksta, otpisivanje zbog navodne neozbiljnosti prigovora, ironiziranje koje u velikoj mjeri podrazumijeva da se bolje i više nije moglo… Vraćali smo se i podacima: procjenjuje se da je tijekom rata u Hrvatskoj život izgubilo oko 22 tisuće ljudi (Živić i Pokos 2004: 737)1 te da je, primjerice, 1991. go-dine uslijed rata bilo raseljeno oko 735 tisuća ljudi (ibid.: 742).2 U jednom je razdoblju gotovo trećina zemlje bila okupirana, a teritorij je bio “pre-sječen” tako da je put između Zagreba i Splita znao, po sjećanju putnika, trajati i 12 sati. Iz drugih izvora, točnije iz makroekonomske strategije

1 Navedena brojka predstavlja zbroj civilnih i vojnih žrtava koje su smrtno stradale ili nestale na hrvatskoj i na srpskoj strani. U Hrvatskoj se utvrđivanjem točnog broja žrtava Domovinskoga rata bave Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domo-vinskog rata (HMDCDR) i Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću. Popisi s imenima smrtno stradalih i nestalih koji bi se smatrali konačnima još uvijek nisu objav-ljeni. Osim imena građana koji su uoči rata imali prebivalište na prostoru Republike Hrvatske, popisi, primjerice, uključuju i određeni, manji broj smrtno stradalih i nestalih čije je prebivalište bilo drugdje (npr. vojnici JNA).

2 Riječ je o zbroju koji uključuje 550 tisuća prognanika unutar RH, više od 35 tisuća izbjeglica iz RH u Bosni i Hercegovini te u Srbiji i Crnoj Gori i 150 tisuća izbjeglica iz RH u drugim državama. Navedene su službene brojke nastale na temelju popisa i registara izbjeglica i prognanika za Hrvatsku i temeljem stručnih procjena za druge zemlje.

9

KRATKI REZOVI, DUGI OŽILJCI (UVOD)

razvoja koju je 2002. godine skupina stručnjaka izradila za Vladu, do-znajemo i da se ukupan broj zaposlenih tijekom ekonomske “tranzicije” u Hrvatskoj smanjio za gotovo 500 tisuća, što bi bila velika brojka i za mnogo veću zemlju.3 Nije svejedno o kojoj je godini dekade riječ. Nije svejedno govorimo li o Istri, o Zagrebu ili o gradovima i mjestima koja je (u nekim slučajevima i trajno) obilježio rat (usp. Rihtman-Auguštin 2001: 167). Nije svejedno jeste li ratovali ili jeste li u ratu nekoga izgubili, kao i kako su vam glasili (ili samo zvučali) ime i prezime (ibid.). Kolika vam je bila obiteljska ušteđevina i kako je poduzeće u kojem ste radili prošlo u privatizaciji… I tako sve dok o devedesetima nismo počeli razgovarati i s mlađim kolegama, onima na doktorskim ili postdoktorskim studijima, koji se devedesetih, ako ikako, sjećaju iz djetinjstva.

Oni su nam tumačili da se teško probijaju kroz različite narative o dekadi – od maglovitih sjećanja na ratno i poratno razdoblje (dvogo-dišnja djevojčica koja se na zvuk granate bacila pod ljuljačku i ruka-ma pokrila uši u jednom dubrovačkom parku za djecu, traumatično preseljenje šestogodišnjakinje iz “miješanog braka” iz rodnog Splita u Knin, bolesni brat kojeg roditelji pod uzbunom u zelenoj pidžami izno-se iz Klaićeve bolnice neposredno nakon raketiranja Zagreba, pjevanje Thompsonovih pjesama s vršnjacima u osnovnoj školi), preko usvajanja priča iz obiteljske povijesti koje su, kao i uvijek, podložne zaboravu i iskrivljenjima, preispisivanjima, konverzijama i prilagodbama novim, poželjnim logikama vladajućih, sve do povijesnih lekcija iz školskih pro-grama, za koje su nam znali kazati da su bile šture ili da ih nikada nisu ni dospjeli obraditi (usp. Koren 2019; Koren i Baranović 2009; Marić 2016; Švigir 2018), kao i službenih politika komemoriranja kroz koje danas tek ponekad i posve marginalno probijaju različiti kontranarativi. U kojoj se mjeri naš društveni kontekst u posljednjih trideset godina promije-nio, ali i koliko je sam kontekst devedesetih u međuvremenu postao nepoznat i stran, shvatili smo možda tek kada je jedna od naših mla-đih kolegica u svrhu istraživanja na YouTubeu pogledala snimku govora Slobodana Miloševića na Gazimestanu u lipnju 1989. godine i kazala da u njemu ne čuje ništa osobito neobično, zloslutno ili opasno. Za nju je to bio za ove prostore uobičajen politički govor, sve sa bitkama koje

3 Podatak je naveden u: Vlada Republike Hrvatske. 2002. Strategija razvitka “Hr-vatska u 21. stoljeću – makroekonomija”. Dostupno na: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/full/2002_12_145_2323.html.


10

možda slijede i prigovorima zbog vazalskog mentaliteta srpskih vođa i političara koji su “voždu” prethodili…

Kao temeljni motiv rada na ovom zborniku tako se ispostavila po-treba za knjigom koja ne potpada pod raznovrsne političke mitologije, nego kroz različite teorijske perspektive i metode istraživanje devede-stima pristupa kritički, omogućavajući gdjegdje i izravan uvid u to doba. Otpočetka je bilo jasno da slika dekade sklopljena kroz skup studija neće biti homogena, nego, u najboljem slučaju, društveno-humanistički kaleidoskop u kojem svaki pomak šarene komadiće “velike priče” pre-slaguje u novi prikaz. Nakon četiri godine uredničkoga rada zaključuje-mo da se devedesete ispostavljaju kao razdoblje koje ima potencijala da, i to ne isključivo u hrvatskom kontekstu, postane izdvojeno istraživačko (pot)područje. Riječ je o pojmu koji je nepristraniji od hijerarhizirajućih i teleoloških termina kao što je tranzicija, a i jasnije omeđen od poj-mova čija interpretativna moć blijedi s protokom vremena kao što je postsocijalizam.

Dekade, dakako, ne treba izdvajati nasilu, zanemarujući kontinuitete i “duža” trajanja koja valja pratiti s pažnjom i poštivanjem prema unu-tarnjoj logici razvoja predmeta interesa (usp. Kršić 2018: 5-6). Općenito je važno, dodat će povjesničari, “da je riječ o završenom, odnosno za-okruženom razdoblju”, ali i “da se određena dekada ili kraće razdoblje drži po nečemu značajnim i važnim” (Janković 2017: 98) kako bi zaslužili status izdvojenosti. U tom smislu, zaključuje Branimir Janković, “[ j]asno je da su 1990-e godine hrvatske povijesti potpuno zaokružene” izme-đu ostalog zato što su “i prijelomne, i dramatične, i dovoljno udaljene” (ibid.: 99). Istraživanja koja smo uključili u ovaj zbornik odista ustanov-ljuju određene, ponekad i ne sasvim očekivane kontinuitete u odnosu na prethodno, socijalističko razdoblje. Unatoč tome, smatramo da je riječ o periodu koji u hrvatskom kontekstu – a to sasvim sigurno vrijedi i za niz drugih država nastalih raspadom SFRJ – obuhvaća mnogo, često naglih, a ponekad i nasilnih diskontinuiteta koji su prijelazima poput onih političkih ili ekonomskih dodali i važnu distinkciju: prijelaz iz mira u rat i natrag (usp. Jović 2017: 72). Stoga mu se opravdano može pristu-piti kao svojevrsnom novom početku i nultoj dekadi koja se danas i slavi kao “zlatne devedesete”4 i potiskuje u sjećanju kao “mračno razdoblje”,

4 Usp. natuknicu o prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu na hrvatskoj Wikipediji: https://hr.wikipedia.org/wiki/Franjo_Tu%C4%91man.

11


a koje je, u svakom slučaju, uzvitlalo mnoge nove razvojne putanje. I iz jedne i iz druge perspektive, devedesete u hrvatskom jeziku funkcioni-raju kao pojam koji označava mnogo više od jednog desetljeća.

Mnogi su važni, a i neki ključni radovi o devedesetima već objav-ljeni, uključujući i pristupe dekadi kao zasebnom predmetu interesa kroz više disciplina (usp. npr. Cipek 2011; Kasapović 2001; Mićanović 2012). Kao neke od važnih tema ističu se rat i postratne traume, nacio-nalizam, transformacija političkog i ekonomskog sustava – uključujući pretvorbu i privatizaciju – i posljedične promjene društvenih vrijedno-sti, ali i praćenje i analiza raznih vidova, ne samo aktivističkih, otpora i kritika.5 Nas su u ovome zborniku ponajviše zanimala značenja koja se iščitavaju iz trenja koja nastaju u međuprostorima “velikih kategorija”. Ne toliko sami akteri, događaji i pojave koliko njihov općenitiji smisao, značaj i trajnije društvene posljedice, kao i konceptualizacije koje nam pomažu da iz tog razdoblja izvedemo šire primjenjivu nomenklaturu. Sveprisutno pitanje kontinuiteta i diskontinuiteta kroz niz rezultata istraživanja i uvida u ovom bismo zborniku mogli pokušati opisati kroz botaničku prispodobu, anatomiju biljaka poput običnog luka: vidimo korjenčiće pojava koje su u socijalističkom razdoblju bile u začetku i često zanemarene kao nebitne, velike lukovice koje puni oblik i smisao zadobivaju devedesetih i duge listove kao posljedice tih procesa koje se protežu sve do danas.

Model možda djeluje razumno i uredno, ali valja imati na umu da ga omogućuje tek vremenski odmak koji pruža priliku za sistematizaci-ju i uočavanje obrazaca. Istodobno, jedno je od bitnih obilježja dekade o kojoj je riječ upravo izmicanje artikulaciji i imenovanju, čak i unutar znanstvenog registra. Ovako o tome pišu Lada Čale Feldman, Ines Prica i Reana Senjković u članku “Poetika otpora”, kasnije i uvodnom tekstu zbornika Fear, Death and Resistance: an Ethnography of War koji je već 1993. godine objedinio niz priloga posvećenih ratnoj etnografi ji:

5 U nizu projekata koji su već zakoračili u tom istraživačkom smjeru, izdvajamo izni-mno vrijedan “Arhiv radničkih borbi” (http://arhiv-radnickih-borbi.org/) koji je uspo-stavila Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, prikupljajući i analizirajući medij-ske objave o radničkim akcijama od 1990. godine, te “Learning a History that is ‘not yet History’” (http://devedesete.net/hr/o-projektu-hr/), projekt koji je okupio niz udruga iz regije koje se bave poučavanjem nastave povijesti, a koji promovira kritičke i odgo-vorne pristupe u proučavanju i poučavanju o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.


12

Znanstveni jezik činio se najčešće previše hladnim i selektivnim za

tešku i kaotičnu zbilju, pa je na marginama i u skrovitim kompjutor-

skim memorijama ostao odbačen veliki dio priče koji smo kasnije pre-

poznali kao nadomjestak za plakanje i proklinjanje […] Nelagoda koja

se ispreda oko te implicirane važnosti znanstvene slike rata, oko te

nužnosti da se misli i govori jezikom koji je u ratu potpuno neupotre-

bljiv i obesmišljen, pripada lomovima u slici budućnosti koje donosi

rat. Znanost uvijek računa na neku sukcesiju vremena (Čale Feldman

et al. 1992: 45-46).

Ovome treba dodati, sada iz znanstvene pozicije koja ima potrebnu dis-tancu, da je i 2020. godine teško artikulirati osjećaje nevjerice, šoka i nemoći koje je stvarao i koje još uvijek stvara svaki novi događaj i svako novo iskustvo koje udara na same temelje društvenog ugovora čije po-štivanje usvajamo kroz dugotrajne procese uvjetovanja. Iza takvih ka-otičnih iskustava, koja odjekuju i ovim zbornikom, preostaje tjeskobna pomisao da se možda upravo lekcije koje su od nas napravile “građane” u promijenjenim i ne-civilnim prilikama pokazuju kao razlog zbog kojeg propuštamo djelovati smisleno i svrsishodno.

Važno obilježje dekade, također, iznimna je događajnost, slijed važ-nih odluka i prijelomnih momenata, koji su osobito obilježili one godine koje uz ine “prijelaze i pretvorbe” obilježava i rat. Prema kronologi-ji navedenoj u knjizi Hrvatska: njenih prvih 20-ak Nataše Magdalenić Bantić i Silvije Šeparović (2015: 94-98) nabrajamo slijed događaja koji su obilježili prvih desetak dana listopada 1991. godine: JNA postavlja ulti-matum Hrvatskoj kojim prijeti uništavanjem svih vitalnih objekata ako je se ne deblokira; uveden ratni porez na plaće; napadom na selo Ravno počinje agresija na BiH; Jugoslavenska mornarica uvela opću pomorsku blokadu hrvatskih luka; Mesić napušta Beograd i rad u Predsjedništvu SFRJ; Tuđman, Milošević i Kadijević kod međunarodnog pregovara-ča Carringtona u Haagu; dogovorena deblokada kasarni JNA i presta-nak ratnih sukoba; JNA raketirala TV-toranj na Sljemenu; napadnuti Banski dvori; istekao tromjesečni moratorij; Sabor Hrvatsku razdružio od ostatka Jugoslavije, a JNA i Srbiju proglasio agresorima na RH; Cyrus Vance imenovan posebnim izaslanikom glavnog tajnika UN-a za SFRJ; Mesić podnosi ostavku na dužnosti i članstvo u Predsjedništvu SFRJ; iz Vukovara upućen dramatičan apel za slanje hitne pomoći gradu; borbe

13


prsa o prsa u Vukovaru; krenuo konvoj pomoći Vukovaru, Vinkovcima i Iloku…

Zato što su se stvari odvijale tako brzo, u slijedu koji je bio žestok i s teško predvidivim posljedicama, u zborniku smo zazirali od analiza koje prvenstveno progovaraju kroz parole što strašno zvuče po kojima je, naknadno i iz današnje perspektive, svašta što se u tom razdoblju odi-gravalo nekako samorazumljivo i jasno, tek što se provuče kroz druk-čije teorijsko sito ili svede na novi zajednički nazivnik. Brojnost važnih događaja svakako je iscrpljivala resurse medija kao (tada) glavnih pro-nositelja informacija, čak i onih medija koji nisu pristajali na suradnju s prevladavajućom vizijom državo-tvornog projekta. Stoga valja imati na umu da se uz navedene događaje koji su svakako bili smatrani “vrijedni-ma vijesti” (engl. newsworthy) odvija i sve ono što po svoj prilici još dugo neće ući u dominantno tumačenje nacionalne povijesti, a svejedno je važno za razumijevanje dekade i njezinih posljedica, od radničkih bor-bi preko razvoja civilnog društva do niza ranih, ali silovitih simptoma društvene retradicionalizacije.

Paralelno s time, a često na rubu istraživačkih interesa, Hrvatska je unatoč ratu i autoritarnoj vladavini povezana s globalnim strujanjima i u nizu se sredina, gotovo nadrealno, na podlogu po svemu kaotič-nog društvenog konteksta nakalemljuju okupljanja raznih afektivnih zajednica mladih pa devedesete danas pamtimo i kao razdoblje važno za glazbene pravce poput hip-hopa, grungea ili “techna”. Danas bismo iz mnogih praksi tih zajednica možda iščitali zanimljive infrapolitič-ke sadržaje (usp. Perasović 2001) jer, kako napominje James C. Scott, “ako je dan temporalni locus classicus službene politike, noć je tem-poralni locus classicus infrapolitike i anonimnosti” (Scott 2012: 114-115). Istodobno, zbližavanje, preklapanje i stapanje supkultura mladih i pop kulture, dakle onoga čemu je – ne samo u teoriji – pripisivana ili u što je upisivana “simbolička autentičnost” i onoga što je smatrano “potrošač-kom, marketingom zagađenom kulturom” (Krnić i Perasović 2013: 108), imat će štetne posljedice po narcizam nadolazećih generacija “alterna-tivaca”, ali će i otvoriti nove prostore za promišljanje toga što je uopće alternativa.

Nagovještaj političkog pluralizma i slobodnog tržišta pogodo-vao je i daljnjem razvoju scene povezane s new ageom, kojemu će


14

trebati još neko vrijeme da zbaci alternativnu auru i počne teći paralelno i u suradnji s kasnokapitalističkim idealom subjekta-u-neprekidnom-procesu-usavršavanja. U Hrvatskoj internet službeno počinje s radom 1992. godine, a 1993. godine registrirana je i nacionalna internetska domena .hr, ali u samom je nukleusu uvođenja te tehnologije i priča o osnivanju mreže ZaMir kao mirovnjačke inicijative kojoj je prvotni cilj bio uspostavljanje komunikacije gradova između kojih su uslijed rata prekinute telefonske veze (Stubbs 1998, 2007; Štefančić 2008). Da je internet bio razvijeniji, devedesetih bismo mnogo toga doznavali i brže i jednostavnije i danas bismo o tom razdoblju imali nemjerljivo više ne-posredno dostupnih informacija… Premda su se agende važne za poje-dina civilna društva na Zapadu u opisanom društvenom kontekstu širile sporije, devedesetih smo već svjesni činjenice da “seksualne manjine” počinju ulaziti u kulturni mainstream i da pravna rješenja idu u smjeru osiguravanja jednakih prava za pripadnike zajednice koju ćemo tek u prvim godinama naredne dekade početi zvati LGBT. U hrvatskom nam se kontekstu važnim čini i proces NGO-izacije društvenih pokreta koji ocrtava važno razdoblje profesionalizacije ili hijerarhizacije – naglasak ovisi o perspektivi – koji se usporedno odvijao na raznim razinama i u širem društvenom kontekstu. Jedan od aspekata procesa NGO-izacije, primjerice, opisuje Aida Bagić (2006), tvrdeći kako su pritisci donatora učinili svoje pa su pojedine organizacije koje isprva i nisu imale pred-sjednika/cu ili potpredsjednika/cu uspostavljale “prigodne hijerarhi-je” koje su se zatim pretvarale i u prave strukture, “stvarajući nove, ne nužno harmonične, odnose unutar grupe” (Bagić 2006: 162). U velikoj smjeni društvenih vrijednosti uspjeh jest pretekao solidarnost, ali onih koji su devedesetih mogli “uspjeti”, dade se zaključiti i iz već navedenih brojki o onima koji su izgubili posao, dom, pa čak i život, moglo je, pa-radoksalno, biti vrlo malo.

Već nam i posve neuredna, proizvoljna te generacijskom i (srednje)-kla snom pripadnošću obilježena skica amalgama promatrane dekade može pojasniti nekoliko važnih obilježja radova uključenih u ovaj zbor-nik, osobito kada je riječ o primijenjenim metodološkim pristupima. Jedan je od njih potreba za “premotavanjem i usporavanjem” slijeda do-gađaja čiji se ishodi danas podvode pod široko prihvaćene interpreta-cije koje se, nakon pomnije analize, ispostavljaju kao puka pojednostav-ljenja, pa i falsifi kati. Druga je klasična komparativna metoda, koja nam

15


pomaže da donekle ublažimo probleme koji izranjaju iz metodološkog nacionalizma pa da procese za koje smo možda vjerovali da su speci-fi čni za Hrvatsku promotrimo u širem kontekstu raspada Jugoslavije, odnosno da širenje i permutacije niza pojava koje se u tom razdoblju paralelno odvijaju u mnogim bivšim socijalističkim zemljama shvatimo kao međusobno povezane i uvezane procese. Dio se istraživanja vraća u devedesete kako bi zaronio u teme čija je važnost u samoj dekadi i neposredno nakon nje previđena, a u zborniku su se našle i teme koje dosad nisu istraživane.

Vjerojatno najopipljivija promjena u znanstvenom polju u odnosu na neke ranije pristupe odnosi se na pojačan interes za ekonomska pitanja koji se u ovoj knjizi ne ogleda samo u uključivanju dvaju radova eko-nomista već i u provlačenju koncepata koji izviru iz kritičkih pristupa liberalno-ekonomskom diktatu mainstreama kroz niz radova. Razvidno je i snaženje lijevih, marksističkih perspektiva koje su od velike fi nancij-ske krize iz 2008. godine ojačale i u nekoliko drugih zemalja regije i iz kojih danas inspiraciju crpe i autori kojima u dvijetisućitima to nije bila primarna ili pomoćna teorijska perspektiva.

Radovi koje smo okupili u ovom zborniku dolaze iz više disciplina poput ekonomije, politologije, sociologije, etnologije i kulturne antro-pologije, kroatistike i teatrologije dok pojedine studije presijecaju više znanstvenih disciplina. Zborniku nije prethodila konferencija i rađen je izvan projektnog fi nanciranja. U pojedinim smo slučajevima imali privilegij sudjelovati u početnom osmišljavanju istraživanja, no većina je radova nastala unutar doktorskih istraživanja, srodnih znanstvenih projekata ili pak kao rezultat dugotrajnih znanstvenih interesa. Gotovo svi radovi proizašli su iz okupljanja oko ovoga zbornika, premda su poje-dini – u cijelosti, u ranijoj verziji, ili samo djelomično – u međuvremenu objavljeni i drugdje. Upravo stoga što smo inzistirali na interdiscipli-narnosti i panoramskom pregledu dekade svakom smo radu osigurali recenzije iz područja bliskog onome kojim se autor bavi i upravo je taj nevidljiv a često i nepriznat recenzentski trud doprinio jačanju teorij-ske podloge, brušenju metodoloških alata, usložnjavanju argumenata i općoj kvaliteti tekstova. Zbornik donosi i fotoeseje, odnosno izbor fotografi ja niza fotografa koji pripadaju različitim generacijama, a koji su u svome radu tematizirali i dokumentirali devedesete u Hrvatskoj. Njihova spremnost da ustupe svoje radove za ovaj zbornik sama za sebe


16

svjedoči o tome da se mnogi vidovi povezivanja i solidarnosti u društvu još nisu rastočili. Napokon, premda je podnaslov ovoga zbornika “kratki rezovi”, u knjizi objavljujemo i neke ekstravagantno duge studije koje idu uz dlaku navodnom poremećaju manjka pažnje kod čitatelja.

Zbornik otvara trodijelni rad Maše Kolanović, koja se vraća u rane devedesete kako bi iz moralne i afektivne ekonomije toga razdoblja izronila nove nalaze o samim počecima udomaćivanja kapitalizma, sustava koji je 1990. godine velika većina građana tek imala upozna-ti. Autorica se priklanja analizi kulturnih uzoraka, metodološkom pri-stupu koji se ispostavlja posve prikladnim kaotičnom duhu vremena. Kroz analizu reklama kao šarenih laža koje objavljuju uvođenje novog seta društvenih vrijednosti autorica artikulira glavne trope promjene, da bi već u drugom dijelu svoju temeljnu tezu o shizofrenosti prelaska u posve novi i umnogome oprečan vid tumačenja stvarnosti provela kroz analizu prijevodne literature iz područja ekonomije, kao i pojedi-nih radova iz drugih područja društvenih znanosti. Posljednji dio članka predstavlja ponovno čitanje izmještenih ženskih klasika devedesetih, Slavenke Drakulić i Dubravke Ugrešić, u kojem autorica upozorava na dekolonijalne potencijale trećeg, komunističkog oka, ali i na otpornost, zubatost i trajnost feminističkih kritika kapitalizma.

Interdisciplinarni autorski trojac Sven Cvek, Snježana Ivčić i Jasna Račić uranja u opsežnu arhivsku građu – sindikalni tjednik, niz regional-nih, lokalnih i tvorničkih novina i, osobito, tvorničke novine vukovarskog kombinata Borovo – kako bi prikazao tijek masovnih radničkih štrajko-va i njihov (su)odnos s društvenim i političkim kontekstom. Analiza koju autori nude svojevrsni je slow motion, usporena snimka koja kadar po kadar i iz mjeseca u mjesec prati kako se borba za radnička prava u tom ključnom, prevratničkom razdoblju promeće u pitanje međunacionalnog sukoba, pri čemu prestanak objavljivanja tvorničkih novina u ljeto 1991. godine sablasno označava ratnu eklipsu koja će uslijediti. Ocrtavajući mehanizam velike promjene sistema kroz prizmu događanja u radnim kolektivima – ne izostavljajući pritom i upućivanje na širi kontekst – au-torski trojac proces promjene lišava prirodnosti, romantiziranosti i na-knadne samorazumljivosti i ukazuje na to kako je kod smjene sustava (uvijek) riječ o vrlo konkretnim, pa i fi zički neposrednim mehanizmima preuzimanja poluga moći.

17


Prvu cjelinu, koja je posvećena početku i počecima devedesetih, zaključuje rad Duška Petrovića, koji kroz niz strukturiranih i nestruk-turiranih intervjua, ali i autoetnografi ju djetinjstva i rane mladosti nudi pokušaj teorijske artikulacije atmosfere straha i egzistencijalne ugro-ze koji su devedesetih bili prisutni i kod građana koji su živjeli podalje od izravnih ratnih sukoba. Autor se bavi pitanjem progona pripadnika manjina, prvenstveno onih nacionalnih, u trima gradovima – Sarajevu, Beogradu i, ponajviše, u Splitu – da bi analizu potom proširio na ra-zorne posljedice onoga što, izokrećući smisao pojma, naziva demokra-tizacijom nasilja na cjelokupno društvo. Proces prelijevanja nasilja iz ratnih zona u one civilne, izuzimanje legitimnih primjena nasilja u ko-rist arbitrarnih i nekontroliranih autonomnih oblasti s oružjem završava obratom u kojem autor pokazuje kako se naposljetku i pripadnike “ve-ćine” neminovno podvrgava istim ili vrlo sličnim nasilnim i nezakonitim praksama.

U drugoj cjelini, koja je posvećena devedesetima u polju široko shvaćenog pojma kulture, Agata Juniku nudi iscrpnu analizu teatra u teatru devedesetih. Autorica ponovno iščitava opsežan korpus teksto-va posvećenih kazalištu u časopisu za izvedbene umjetnosti Frakcija ne bi li provjerila u kojoj je mjeri istinita percepcija da se devedesetih, a osobito u njihovoj prvoj polovici, u kazalištu nije događalo bogzna-što. Autorica u kritičkom, ali i antropologizirajućem ponovnom čitanju ovoga puta na margine teatrološkog praćenja scene dopisuje niz in-sajderskih informacija, tumačeći nam događaje iza i “iznad” pozornica i ukazujući na poveznice koje su, i tada kao i danas, mogli zamijetiti samo upućeni(ji). Završna autoričina teza o dvoličnosti hrvatskog te-atra devedesetih, koja pretpostavlja (su)odgovornost svih aktera kaza-lišne scene, djelomice i onih opozicijskih, u ovladavanju nacionalnog projekta kulturnim poljem ima potencijala za širu društvenu primjenu, a u povratnoj sprezi ukazuje i na teatralnost cjelokupnog društvenog konteksta. U rubno srodnom, književnom kontekstu Boris Koroman pristupa korpusu romana hrvatskih pisaca i spisateljica koji, većim dijelom u dvijetisućitima, tematiziraju prethodnu dekadu kao građi koja nam ima što reći o društvenom fenomenu endogenog drugog. Analiza propituje značenjski raspršenu građansku perspektivu koju je, kako sam autor priznaje, veoma teško defi nirati, premda joj je, s druge stra-ne, u promatranoj dekadi teško zanijekati osujećenost i izglobljenost.


18

Endogeni drugi u devedesetima (kao i danas) pomalo je paradoksalan lik: netko koga bi svakako trebalo izlučiti iz društvenog tkiva jer u njemu stvara probleme, netko s kime bi se možda moglo ili trebalo zbijati šale, ali i netko koga bi se trebalo nasmrt bojati. Endogeni drugi u promatra-nim romanima izvire u različitim klasnim utjelovljenjima, ali redovito ga nalazimo u pozicijama moći po logikama djelovanja različitih kapitala, a osim što poprima razna značenja, on ujedno predstavlja i negativ slike urbane kulturne elite pa služi i učvršćivanju samopoimanja građanskih perspektiva.

U trećem dijelu, koji je tematski posvećen utjecaju devedesetih na današnjicu, sociolozi Anja Gvozdanović i Marko Kovačić svoju studiju temelje na praćenju istraživanja mladih koja se, kroz više desetljeća, provode u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Sporadične vijesti o tome kako su mladi u Hrvatskoj danas mahom konzervativniji od starijih generacija, odnosno da se u njihovim stavovima odražavaju i posljedice desnih revizionističkih napora, u ovom se poglavlju zamje-njuju postupnim, nedramatizirajućim i uvjerljivim pristupom koji je tim razorniji prikaz porasta tradicionalističkih vrijednosti u promatranom razdoblju. U pažljivom čitanju tekst koji trasira vrijednosne putanje od osamdesetih do dekade dvijetisućedesetih zaobilazi poslovično zgra-žanje nad mladima i, umjesto toga, samome društvu nudi ogledalo kao poticaj na samorefl eksiju. Politologinja Ana Ljubojević, pak, donosi etnografsku studiju sjećanja na opsadu Vukovara i poslijeratna zbivanja u tome gradu, pletući niti narativa oko jezgrenog koncepta kulturne traume koji nas upućuje na posljedice razaranja društvenog tkiva, među kojima je i redefi niranje identiteta. Autorica pažnju posvećuje kome-morativnim praksama koje personifi ciraju grad heroj / grad žrtvu, što je oksimoronska metafora koja Vukovar uzdiže na nacionalni pijedestal, ali, s druge strane, i zatočava njegove žive stanovnike u petrifi cirani okvir nacionalnog memorijala. Autorica kroz razgovore sa sadašnjim i bivšim stanovnicima grada, ali i sudionicima godišnjih komemoracija prolazi kroz niz neuralgičnih točaka kulturne i inih trauma, razotkriva-jući u diskrepancijama osobnih sjećanja i službenih narativa ono što se inače ne uspijeva probiti kroz opnu mitotvorstva.

Treći je rad etnologinje i kulturne antropologinje Kristine Vugdelija, koja ispisuje etnografi ju sjećanja na prvoga hrvatskog predsjednika

19


Franju Tuđmana u suvremenom hrvatskom kontekstu. Autorica svoj pristup temelji na napetostima koje izviru iz trenja između živog, ko-munikacijskog pamćenja događaja, procesa i aktera devedesetih i služ-bene politike pamćenja, koja se upravo u posljednjem desetljeću jav-lja u sve usuglašenije pozitivnom stavu prema nasljeđu predsjednika Tuđmana. Kroz pažljivu raščlambu političkih izjava i odluka koje su pra-tile preimenovanje zagrebačke zračne luke u Velikoj Gorici, odnosno postavljanje spomenika u Zagrebu, autorica prati proces koji opisuje kao političku kanonizaciju predsjednikova lika i djela, pri čemu ne pro-pušta kritički pristupiti i “glasu naroda” koji se povodom tih događaja javlja kroz komentare u internetskoj sferi, ali kojemu svjedoči i uživo, tijekom terenskog rada.

Posljednju cjelinu, pesimistično naslovljenu “zatvaranje”, čine tek-stovi dvojice ekonomista. U prvom, Domagoj Račić ispostavlja analizu kojoj je u središtu interesa transformacija vlasništva i upravljanja nad poduzećima u procesu kojem na početku stoji ono što autor naziva so-cijalističkom korporacijom, a na kraju prakse rentijerstva. U središnjoj analizi transformacije poduzeća, od kojih su mnoga u Hrvatskoj deve-desetih završila kao “prazne ljušture”, autor ocrtava konture “političkog kapitalizma” iz kojih se i danas iščitava društveni kontekst devedesetih, od početnog grijeha privatizacije do pravne nesigurnosti i netranspa-rentnih praksi u procesima javnih nabava i dodjeljivanja kredita. U tako postavljenim pravilima igre najracionalnija strategija možda upravo i jest postati rentijer ili oportunist, i to onaj politički uvezan, koji djeluje upravo usuprot dominantnom narativu o poduzetničkom riziku, inova-cijama i ulaganju i resurse troši na utvrđivanje i osiguravanje osvojenih pozicija. Kakva je, onda, društvena korist od takvog poduzetništva?, veže se na to pitanje u posljednjem u nizu tekstova, onom Velibora Mačkića, koji svoje poglavlje posvećuje pitanju ekonomskih posljedica društvenih odrednica poput kronizma i familizma. Autor isprva ocr-tava kompleksan međuodnos nekoliko ključnih društvenih skupina, među kojima onu središnju čine političari, dok su važne i organizira-ne interesne skupine poput poslovnih elita i tzv. responzivne intere-sne skupine, u koje, primjerice, spadaju ratni veterani. U empirijskom dijelu istraživanja autor utvrđuje da hrvatski model kapitalizma poka-zuje neke zajedničke odlike s drugim zemljama regije i te simptome


20

podvodi pod zajednički nazivnik – balkanska bolest. Države balkanske (polu)periferije, zaključuje autor, odista jesu ovisne o ekonomskim pro-cesima u središtu Europske unije, ali visoke razine regionalnog kronizma valja uvažiti i kao važan faktor oštećenja ekonomskog razvoja i, još šire, kao mehanizam koji perpetuira društvenu zatvorenost i razne vidove nepravdi.

Zbornikom smo imali namjeru promovirati analize iz kojih će biti ja-sno da podjele u devedesetima nisu bile crno-bijele i da današnji prikazi toga razdoblja često zanemaruju kontingentost i kaotičnost, kontinu-itete iz prethodnog društvenog uređenja kao i neočekivana preklapa-nja i iznenadne obrate, ali na njegov je sadržaj nesumnjivo utjecala i ekstremizacija društvenog konteksta u kojem je nastajao. Raznorodne politike straha (Wodak 2015), koje možemo pratiti još od 2013. godine i uspješnog referenduma o ustavnoj defi niciji braka kao zajednice muš-karca i žene, vjerojatno jesu pogodovale zaoštravanju istraživačkih in-teresa i ušančivanju u temeljne rovove, iz kojih se, izravno ili neizravno, ponovno inzistira na pitanjima kao što su ustavom zajamčena prava i temelji demokratskog poretka, funkcioniranje pravne države i granice slobode izražavanja, kao i propitivanje posljedica kršenja ekonomskih prava građana.

Trideset godina nakon početka “tranzicije” u istočnoj i jugoistočnoj Europi svjedočimo, dakako, prilično različitom europskom (i u širem smislu, zapadnom) kontekstu. Neliberalne su demokracije devedesetih možda i mogle biti etiketirane kao balkanske, a ratovi predstavljani kao plod iracionalnih i vjekovnih mržnji bez početka i kraja, ali danas je (još jednom ili makar eksplicitnije) jasno da i vremešne demokracije mogu izabrati i vođe i političke opcije koji se ne obraćaju racionalnom, koji nisu uljuđeni, dobrohotni ili nenasilni pa intelektualci iz više zemalja postjugoslavenske regije posljednjih godina govore o Balkanu kao svo-jevrsnoj avangardi.

To nas navodi na pomisao da je možda sazrelo vrijeme da izađemo iz prezentističke zaglavljenosti i periferijske zakinutosti za vlastite ideje i da nasljeđu devedesetih pristupimo ne kao devijaciji, iznimci i prekidu, nego kao iskustvu iz kojeg se mogu izroniti znanja korisna za blisku budućnost. Druga pomisao, nažalost, ne ide na ruku znanosti: u sklopu rasprave o studijima sjećanja i pitanjima povezanima s tranzicijskom

21


pravdom, pojedini nam autori objašnjavaju da se trajni mir nekada po-stigne i bez zadovoljenja pravde, da je odgovor na pitanje je li pravda postignuta često u očima promatrača te da je upitno i u kojoj mjeri suočavanje s istinom ima terapeutski učinak jednom kada ga se poku-ša primijeniti na kolektivnom, društvenom nivou (Petrović i Dulanović 2011: 40, 41, 44). Svakako je moguće da će devedesete jednom zauvijek prekriti snjegovi i šaš. U trenutku kada ovo pišemo, međutim, čini nam se da smo od toga dana još daleko.

Literatura

Bagić, Aida. 2006. “Women’s Organizing in Post-Yugoslav Countries. Talking About ‘Donors’”. U Global Feminism. Transnational Women’s Activism, Or-ganizing and Human Rights. Myra Marx Feree i Aili Mari Tripp, ur. New York, London: New York University Press, 141-165.

Cipek, Tihomir, ur. 2011. Kultura sjećanja. 1991. Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti. Zagreb: Disput.

Čale Feldman, Lada, Ines Prica i Reana Senjković. 1992. “Poetika otpora”. Na-rodna umjetnost 29: 45-46.

Janković, Branimir. 2017. “Suvremena povijest i suvremena hrvatska histo-riografi ja kao istraživački problem”. U Ljubo Boban i istraživanje suvre-mene povijesti. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa s međunarodnim sudjelovanjem održanog u Zagrebu 27. studenog 2015. godine. Damir Agičić i Marica Obradov Karakaš, ur. Zagreb: FF Press, 91-107.

Jović, Dejan. 2017. Rat i mit. Politika identiteta u suvremenoj hrvatskoj. Za-greb: Fraktura.

Kasapović, Mirjana, ur. 2001. Hrvatska politika 1990.-2000. Izbori, stranke i parlament u Hrvatskoj. Zagreb: Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Koren, Snježana. 2019. “Croatia”. U The Palgrave Handbook of Confl ict and History Education in the Post-Cold War Era. Luigi Cajani, Simone Lässig i Maria Repoussi, ur. London: Palgrave Macmillan, 189-203.

Koren, Snježana i Branislava Baranović. 2009. “What Kind of History Educati-on Do We Have After Eighteen Years of Democracy in Croatia? Transition, Intervention, and History Education Politics (1990-2008)”. U “Transition” and the Politics of History Education in Southeastern Europe. Augusta Di-mou, ur. Göttingen: V&R unipress, 91-140.

Krnić, Rašeljka i Benjamin Perasović. 2013. Sociologija i party scena. Zagreb: Naklada Ljevak.

Kršić, Dejan. 2018. “’80e. Crveni i crni reviri suvremene umjetnosti”. U Osem-deseta. Slovenija in Jugoslavija skozi prizmo dogodkov, razstav in diskur-zov. Igor Španjol, ur. Ljubljana: Moderna galerija, 107-121.


22

Magdalenić Bantić, Nataša i Silvija Šeparović. 2015. Hrvatska. Njenih prvih 20-ak. Vodič kroz mlade hrvatske godine. Zagreb: Aquarius Records, Ur-bani ured.

Marić, Dea. 2016. “The Homeland War in Croatian History Education. Between ‘Real Truth’ and Innovative History Teaching”. U History Can Bite. History Education in Divided and Postwar Societies. Denise Bentrovato, Karina V. Korostelina i Martina Schulze, ur. Göttingen: V&R unipress, 85-109.

Mićanović, Krešimir, ur. 2012. Povijest hrvatskoga jezika. Književnost i kultura devedesetih. Zbornik radova 40. seminara Zagrebačke slavističke škole. Za-greb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu etc.

Perasović, Benjamin. 2001. Urbana plemena. Sociologija subkultura u Hrvat-skoj. Zagreb: Hrvatska sveučilišna zaklada.

Petrović, Nebojša i Milena Dulanović. 2011. “Dometi i ograničenja ličnih se-ćanja u osvetljavanju traumatične prošlosti”. U Kultura sjećanja. 1991. Po-vijesni lomovi i svladavanje prošlosti. Tihomir Cipek, ur. Zagreb: Disput, 29-49.

Rihtman-Auguštin, Dunja. 2001. Etnologija i etnomit. Zagreb: Naklada Publica.Scott, James C. 2012. “Infrapolitics and Mobilizations. A Response by James C.

Scott”. Revue française d’études américaines 131: 112-117.Stubbs, Paul. 1998. “Confl ict and Co-Operation in the Virtual Community.

EMail and the Wars of the Yugoslav Succession”. Sociological Research Online 3/3. Dostupno na: http://www.socresonline.org.uk/3/3/7.html.

Stubbs, Paul. 2007. “Revisiting Computer-Mediated Anti-War Activism. The ZaMir Network in Post-Yugoslav Countries”. U Confl ict and Renewal. Eu-rope Transformed. Essays in Honour of Wolfgang Petritsch. Hannes Swo-boda i Christophe Solioz, ur. Baden-Baden: Nomos, 322-330.

Štefančić, Klaudio. 2008. “Nove mreže novih medija, 1”. Art magazin Kontu-ra 97: 19-21. Dostupno na: https://monoskop.org/File:Stefancic_Klau-dio_2008_2017_Nove_mreze_novih_medija.pdf.

Štefančić, Klaudio. 2008. “Nove mreže novih medija, 2”. Art magazin Kon-tura 98: 16-19. Dostupno na: https://monoskop.org/File:Stefancic_Klau-dio_2008_2017_Nove_mreze_novih_medija.pdf.

Švigir, Domagoj. 2018. “Slika ‘drugoga’. Predodžbe o Srbima u hrvatskim udž-benicima povijesti za osnovnu školu od 1990. do 2012. godine”. Historijski zbornik 71/1: 105-134.

Wodak, Ruth. 2015. The Politics of Fear. London: Sage.Živić, Dražen i Nenad Pokos. 2004. “Demografski gubitci tijekom Domovin-

skog rata kao odrednica depopulacije Hrvatske (1991. – 2001.)”. Društvena istraživanja 72-73: 727-750.

Žunec, Ozren. 2007. Goli život. Socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj, 2. Zagreb: Demetra.

Documents

New Kratki rezovi ć · 2020. 4. 15. · Djelo je posvećeno društvenom, političkom, kulturnom i gospodarskom ra-zvoju Hrvatske u prijelomnim ključnim godinama 1990.—1999., desetljeću