18 Frankfurtska kola1pieGran TherbornsengleskogpreveoAlen Sueska

Poslijeratno razdoblje 2 u Francuskoj i Italiji svjedoilo je nastanku novih kola marksistike misli ( Althusser, Della Volpe ). U njemakom govornom podruju, s druge strane, postoji potpuni kontinuitet od predratnih godina. Veterani Lukcs i Bloch jo su uvijek aktivni i utjecajni, ali sredite pozornosti vrsto zauzima skupina teoretiara koji su postali poznati kao Frankfurtska ko-la. tovie, dok se utjecaj novijeg francuskog i talijanskog marksizma zadrao u granicama matinih drava, ideje Frankfurtske kole proirile su se prvo po sad-u zahvaljujui emigraciji 1930-ih, a zatim u posljednjih nekoliko godina i diljem svijeta. Doista, jedan od najprominentnijih pripadnika kole, Herbert Marcuse, postao je najnoviji bauk buroazije. Marcuseov utjecaj dakako nije tako snaan kao to bi to mit htio. Unato tomu studentski je pokret makar u Sjevernoj Americi i Italiji pod utjecajem Marcuseove misli vie nego bilo kojeg drugog i-vueg marksista, a sds 3 se nikada nije emancipirao od frankfurtskog intelektu-alnog skrbnitva, unato injenici to ga je veina pripadnika kole koji predaju u Njemakoj denuncirala, nerijetko na vrlo grub nain. K tome su u Francuskoj, gdje je utjecaj kole bio zanemariv sve do poplave prijevoda koja je uslijedila na-kon dogaaja u svibnju 1968., studentski militanti vezani uz te dogaaje esto u svojoj vlastitoj teoriji i ideologiji spontano reproducirali tipine frankfurtske ide-je. Ovakva je dugovjenost Frankfurtske kole, zajedno s ponovnim procvatom njezinih ideja u okolnostima daleko drukijim od njezinih izvornih ( Njemake 1930-ih ), izvanredna. Ovaj je lanak pokuaj saimanja i analize temelja ovih ideja4 te pruanja nekog objanjenja njihovom ponovnom procvatu.

kola je ime dobila po Institutu za drutvena istraivanja (Institut fr Sozi-alforschung) utemeljenom u Frankfurtu na Majni 1923. godine.5 Mladi ljeviarski filozof, Max Horkheimer, postao je direktor Instituta 1930. te je nastavio njime

1 Tekst je izvorno objavljen u asopisu New Left Review I / 63 ( Sept / Oct 1970. ), str. 65-96. Tekst prevodimo i objavljujemo uz dozvolu redakcije asopisa, na emu smo im iznimno zahvalni. (op. ur.)2 Misli se na Drugi svjetski rat. op. prev.3 Sozialistische Deutsche Studentenbund (Njemaki socijalistiki studentski savez) bio je politiki studentski savez Zapadne Njema-ke od 1946. do 1970. Imao je znaajnu ulogu u

studentskom pokretu 60-ih godina. op. prev.4 Postoji barem jedna opsena studija kriti-ke teorije, La teoria critica della societa (Bologna 1968., revidirano izdanje 1970.) G. E. Rusconija. Rusconijeva je perspektiva iroka povijest ideja, s fokusom na Lukcsa i Marcusea te poprilino ogranienim osvrtom na politiku i striktno teorijsku analizu.5 Prvotni direktor bio je marksistiki po-vjesniar rada Carl Grnberg, iji je asopis

prijevodi

19upravljati u egzilu od 1933., prvo u Francuskoj, a potom u sad-u, sve dok se Institut nije zatvorio 1941. Njemu se pridruio filozof i glazbenik, Theodor Wisengrund Adorno te Heideggerov bivi student, Herbert Marcuse .6 Friedrich Pollock, Leo Lwenthal, Franz Neumann i Erich Fromm bili su blisko povezani s Institutom 1930-ih, kao i Walter Benjamin, iako neto distanciranije. Nakon Drugog svjet-skog rata Marcuse je ostao u sad-u, dok su se Horkheimer i Adorno vratili u Zapad-nu Njemaku te ponovo pokrenuli Institut 1950. Ovdje je Institut naiao na nove pristae, prvenstveno filozofe Alfreda Schmidta i Jrgena Habermasa. Sredinji su predstavnici kole Horkheimer, Adorno i Marcuse. Neki su lanovi umrli tije-kom rata, drugi su otili svojim putem (npr. Fromm), a mlai su lanovi aktivni tek nekoliko godina. Ovaj je lanak stoga posveen gotovo iskljuivo radu ovih triju sredinjih predstavnika. 7

Kritika nasuprot tradicionalnoj teoriji

Denominaciju Frankfurtska kola nisu odabrali njezini pripadnici, ve su im je pridali drugi. Predstavnici kole ime za svoj rad radije nalaze u onome to oni smatraju svojim teorijskim programom: kritika teorija. Razmatranje toga to su oni mislili pod tim terminom a naroito Horkheimer koji ga je skovao stoga slui kao prigodan uvod u cjelinu njihova rada.

Termin kritika teorija ne pojavljuje se u ranim brojevima asopisa Instituta (Zeitschrift fr Sozialforschung). Umjesto njega koristi se termin materijalizam. O

kritikoj teoriji prvi je put pisao Horkheimer u lanku naslovljenom Tradicionalna i kritika teorija objavljenom u asopisu 1937. 8 Adorno e trideset godina kasnije rei da Horkheimerova formulacija kritika teorija ne eli uiniti prihvatljivim mate-rijalizam, ve [ga] dovesti do teorijske samosvijesti 9, i to je prihvatljivo jer zamjenu historijskog materijalizma neodreenijim pojmom prati znaajna radikalizacija Horkheimerove pozicije. Kritika je teorija zapravo Horkheimerova koncepcija mar-ksizma, a sam se termin izvodi iz konvencionalnog opisa marksizma kao kritike politike ekonomije. Pokuat u odrediti i usustaviti kritiku teoriju u tri vida: s ob-zirom na njezin odnos prema tradicionalnoj teoriji, prema znanosti i prema politici.

Osnovna demarkacijska linija izmeu kritike i tradicionalne teorije prema Horkheimerovoj koncepciji odreena je time potpomae li teorija proces drutvene reprodukcije ili je, naprotiv, prema njemu subverzivna.

Archiv fr die Geschichte des Sozialismus und der Arbeiterbewegung (takoer poznat kao Grnberg Archiv) Institut nastavio izdavati. Grnberg Archiv objavljivao je istraivanja o povijesti radnikog pokreta, kao i vane radove Karla Korscha, Gyrgya Lukcsa te Davida Riaza-nova, direktora moskovskog Instituta Marx-Engels. asopis Frankfurtske kole Zeitschrift fr Sozialforschung bio je nastavak Grnberg Archiva. Ciljevi Instituta prije 1930. naziru se

u knjigama izdanim pod njegovom egidom: npr. Henryk Grossman: Das Akkumulations und Zusammenbruchsgesetz des kapitalistischen Sy-stems (Zakon akumulacije i raspada kapitalisti-kog sustava); Friedrich Pollock: Die planwirtsc-haftlichen Versuche in der Sowjetunion (Pokuaji u planskom gospodarstvu u Sovjetskom Savezu) te zajedniko djelo Studien zur Geschichte der deutschen Sozialdemokratie (Studije o povijesti njemake socijaldemokracije).

frankfurtska kola

20 Tradicionalna je teorija ugraena u procese specijaliziranog rada kojima se postojee drutvo reproducira. Ona organizira iskustvo na temelju tvrdnji koje proizlaze iz reprodukcije ivota u suvremenom drutvu.10 U prevlada-vajuoj podjeli rada osobni pogledi pojedinog znanstvenika i njegovi napori za slobodnu znanost imaju onoliko malo stvarnog znaaja koliko i pogledi pojedinog poduzetnika o slobodnom poduzetnitvu. Obojici su dodijeljene odreene uloge u procesu drutvene reprodukcije: Privid samostalnih rad-nih procesa iji bi se tok trebao izvesti iz unutranje biti njihova predmeta, korespondira prividnoj slobodi ekonomskih subjekata u graanskom dru-tvu. Oni vjeruju da djeluju na temelju individualnih odluka a pritom su, ak i u svojim najsmionijim kalkulacijama, eksponenti nepreglednoga drutvenoga mehanizma (kt ii, str. 146 [na prijevod: kt ii, str. 133 op. prev.]).

Kritika je teorija s druge strane za Horkheimera bila imanentna kri-tika samog postojeeg drutva. Jer ona je stvorena kako bi osnovne protur-jenosti kapitalistikog drutva dovela do svijesti time to se stavlja izvan mehanizama reprodukcije i ogranienja prevladavajue podjele rada. Posto-ji ljudsko ponaanje kojemu je predmet samo drutvo. Ono nije usmjereno na odstranjivanje nekih neprilika jer mu se one pojavljuju nuno povezane s itavim ureenjem drutvene zgrade. Iako takvo ponaanje proizlazi iz dru-tvene strukture ipak ono ni u svojoj namjeri, ni u svom objektivnom zna-enju nije usmjereno u pravcu poboljanja funkcioniranja te strukture (kt ii, 155 [kt ii, 140]). Namjere ovog kritikog ponaanja prekorauju vladajuu drutvenu praksu (kt ii, 158 [kt ii, 142]). Kritika teorija prvenstveno je prise de position (Haltung), a tek potom teorija specifinog tipa. Njegova [kritikog ponaanja op. prev.] opreka prema tradicionalnom pojmu teorije uope ne

6 Sredinji lanovi predratne skupine bili su predani socijalisti, nepomirljivo ljevije od so-cijalne demokracije, ali s nejasnim odnosom prema komunistikoj partiji te bez organiza-cijske afilijacije. Samo je Marcuse imao ikakvo politiko iskustvo, u uspd-u [Unabhngige Sozialdemokratische Partei Deutschlands op. prev.] 1917.-18.7 I Horkheimer i Marcuse ponovno su obja-vili svoje glavne eseje iz 1930-ih. Vidi: Max Horkheimer, Kritische Theorie i-ii (Frankfurt 1968.) i Herbert Marcuse, Kultur und Gese-llschaft i-ii (Frankfurt 1965.). Reference na tekstove iz ovih izdanja navodit e se kao kt, odnosno kg. Neki od eseja iz kg prevedeni su na engleski u Negations (New York i London 1969.), koji se odsada navodi kao n. [Oba ova njemaka izdanja (kao i veina osta-lih knjiga koje Therborn navodi) u potpuno-sti su prevedena na hrvatski, odnosno srpski

vidi: Max Horkheimer, Kritika teorija i-ii

(Stvarnost, Zagreb 1982.) i Herbert Marcuse, Kultura i drutvo (Beogradski izdavako-gra-fiki zavod, Beograd 1977.). Sve Therbornove navode neemo stoga nanovo prevoditi, nego emo koristiti navedene prijevode, koji e se u naim biljekama navoditi kao KT i KD. op. prev.]8 Max Horkheimer, Traditionelle und Kri-tische Theorie, Zeitschrift fr Sozialforschung, Heft 2, 1937. (odsada se navodi kao: ZfS); po-novno objavljen (s promjenama vidi biljeke 9 i 10) u kt ii, str. 137-191. [Na prijevod: kt ii, str. 125-168. op. prev.]9 Theodor Wisengrund-Adorno, Negative Dialektik (Frakfurt 1966.), str. 195. [Na pri-jevod: Theodor Adorno, Negativna dijalektika (Beogradski izdavako-grafiki zavod, Beo-grad 1979.) str. 170 op. prev.]10 Horkheimer, Philosophie und Kritische Theorie, ZfS, 1937.; ponovno objavljeno u kt ii, str. 192. [Na prijevod: kt ii, str. 169.- op. prev.]

prijevodi gran therborn

21proizlazi iz razliitosti predmeta, nego iz razliitosti subjekta. Nosiocima tog ponaanja nisu injenice koje proizlaze iz drutvenog rada u istoj mjeri izvanjske kao znanstveniku ili pripadnicima drugih zanimanja, koji svi mi-sle kao mali nauenjaci (ibid.). Kritiki je teoretiar teoretiar iji je jedini posao da ubrza razvoj prema drutvu bez eksploatacije. 11

Utoliko je sadraj kritike teorije u sutini neodreen: Za kritiku teoriju u cjelini ne postoje openiti kriteriji. Jer kriteriji uvijek poivaju na po-navljanju dogaaja i time na totalitetu koji sam sebe reproducira. () Kritika teorija uz svu osvijetenost pojedinih koraka, uz sve podudaranje svojih ele-menata s najnaprednijim tradicionalnim teorijama, ne posjeduje za sebe ni-kakvu instanciju osim interesa za prevladavanje klasne dominacije.12 Jedina su svojstva kritike teorije politika pozicija te mjesto u povijesti filozofije shvaeno kao odraz drutvenog razvoja: Kategoriki je sud tipian za pred-graansko drutvo: tako jest i ovjek na tome nita ne moe izmijeniti. Hi-potetika i disjunktivna forma suda pripadaju posebno graanskom svijetu: u izvjesnim okolnostima nastupa efekt, ili je ovako ili je drugaije. Kritika teorija objanjava: ne mora biti ovako, ljudi mogu izmijeniti bitak, okolnosti za to su ve prisutne (kt ii, 175 [kt ii, 156]).

Nasljee klasinog idealizma

Ovaj sociologijski radikalizam meutim ima odluujue posljedice po logi-ku strukturu kritike teorije. Za Horkheimera razlika izmeu kritike i tradi-cionalne teorije u tome je to one utjelovljuju dva razliita naina spoznaje (Erkenntnisweisen). Nain spoznaje tradicionalne teorije potjee od specija-liziranih znanosti i primijenjen je u njima, posebice prirodnim znanostima.

Najvii stavovi tradicionalne teorije definiraju ope pojmove koji obuhvaa-ju sve injenice nekog podruja (). Izmeu toga postoji hijerarhija rodova i vrsta meu kojima posvuda postoje odgovarajui odnosi subordinacije. i-njenice su pojedinani sluajevi, egzemplari ili utjelovljenje roda. Ne postoje vremenske razlike izmeu jedinica sistema. () Ako se sistemu pridodaju novi rodovi ili poduzmu neke druge promjene, tada se to obino ne shvaa u tom smislu da su odreenja bila nuno prekruta, i da su se stoga morala pokazati neadekvatnim jer se promijenio ili odnos prema predmetu ili sam predmet, ne izgubivi pritom svoj identitet. Promjene se naprotiv promatraju

11 Citirano prema originalnoj verziji teksta u ZfS, Heft 3, 1937., str. 274. U ponovno objavlje-noj verziji (kt ii, str. 170), eksploatacija (Ausbeu-tung) zamijenjena je nepravdom (Unrecht), a ri-je jedini (einzig) izostavljena je. [Na prijevod (kt ii, str. 152) navodimo s ovim Therbornovim izmjenama u skladu s originalnom verzijom Horkheimerova teksta. op. prev.]

12 Citirano prema originalnoj verziji teksta, ibid., str. 292. U ponovno objavljenoj verziji (kt ii, str. 190), klasna dominacija (Klassenherrs-chaft) zamijenjena je drutvenom neprav-dom. [Na prijevod (kt ii, str. 168) naveden je s tom izmjenom op. prev.]

frankfurtska kola

22 kao nedostaci naih prijanjih spoznaja ili kao zamjene pojedinih dijelova pred-meta drugim dijelovima (). U diskurzivnoj ili razumskoj (Verstand) logici tako se shvaa i ivi razvoj. () Ta logika ne moe shvatiti da se ovjek mijenja a da pri tom ostaje sam sebi identian (kt ii, 172 [kt ii, 154, 155]).

Kritika teorija s druge strane kree od shvaanja ovjeka kao subjekta ili tvorca povijesti te usporeuje postojee objektivizacije ljudske aktivnosti s ovjekovim inherentnim mogunostima. Kritika teorija drutva ima naprotiv za predmet ljude kao proizvoae njihova cjelokupnog povijesnog oblika ivota (kt ii, 192 [kt ii, 169]). Kritika teorija u tvorbi svojih kategorija i u svim fazama svoga razvoja posve svjesno slijedi interes za umnom organizacijom ljudske aktivnosti, jer njezin je zadatak da rasvijetli i legitimira tu umnu organizaciju ljudske aktivnosti. Njoj nije samo do svrha koje su zacrtane postojeim oblici-ma ivota nego do ljudi u svim njihovim mogunostima (kt ii, 193 [kt ii, 170]).

S ovim pogledom na ovjeka i drutvo kritika teorija eksplicitno najav-ljuje svoju podudarnost s njemakim idealizmom od Kanta nadalje te tvrdi da predstavlja ouvanje ne samo nasljea njemakog idealizma, ve i filozofije tout court, s korijenima u Platonu i Aristotelu. Koncepcija istine kritike teorije uistinu je ista ona koncepcija klasine filozofije. Horkheimer je zagovarao objektivnost istine, nasuprot svim relativistikim strujama 1930-ih: Prema njoj (kritikoj teoriji) postoji samo jedna istina a pozitivni predikati estitosti, unutranje dosljednosti, umnosti, tenje k miru, slobodi i srei ne mogu se u istom smislu pripisati nekoj drugoj teoriji i praksi (kt ii, 171 [kt ii, 153]). Istina je objektivna u metafizikom smislu bivanja inherentnom biti ljudske zbilje, koliko god da se turobnom ona ini, jer cilj umnog drutva, koji je danas sauvan samo u mati, zbiljski je usaen u svakom ovjeku (kt ii, 199 [kt ii, 175]). Na ovaj se nain kritika teorija mogla predstaviti kao inherentan dio povijesnog procesa i borbe za slobodno drutvo. Ali ovo politiko stajali-te nije bilo nimalo drukije od etikih ciljeva itave tradicije racionalistike filozofije. Kao to je Horkheimer rekao u Pomraenju uma, napisanom tijekom rata, filozofski sistemi objektivnog uma podrazumijevali su uvjerenje da se moe otkriti jedna sveobuhvatna i temeljna struktura bitka i iz nje izvesti koncepcija ljudske sudbine. Oni su shvaali nauku, kad je bila dostojna ovog imena, kao implementaciju takve refleksije ili spekulacije. 13 Utoliko, razmo-tri li se s epistemolokog stajalita, razlika izmeu kritike teorije i tradici-onalne teorije pokazuje se kao razlika izmeu klasine filozofije i moderne znanosti. Epistemoloki je temelj kritike teorije metafiziki humanizam. Kakav je uinak ovakve epistemologije kad je rije o ekonomiji? Koju koncepciju

13 Max Horkheimer, The Eclipse of Reason (New York 1947.), str. 12. [Na prijevod: Max Horkheimer, Pomraenje uma (Veselin Maslea

Svjetlost, Sarajevo 1989.), str. 20 op. prev.] Usp. poglavlja o jednodimenzionalnoj misli u Herbert Marcuse, One-Dimensional Man (New York 1960.). Ubudue e se ova knjiga navoditi

kao odm. Navodi su te knjige prema london-skom depnom izdanju iz 1968. [Na prijevod: Herbert Marcuse, ovjek jedne dimenzije (Vese-lin Maslea Svjetlost, Sarajevo 1989.). Ubudue se navodi kao jd. op. prev.g]

prijevodi gran therborn

23o marksistikoj kritici politike ekonomije ima kritika teorija? Korak od kla-sine filozofijske spekulacije k marksizmu jednostavno je preokretanje idea-lizma na njegove noge. Za klasini njemaki idealizam, djelatnost koja se pojavljuje u danom materijalu bila je za njega ipak samo duhovna. () Napro-tiv prema materijalistikom shvaanju u onoj je utemeljujuoj djelatnosti rije o drutvenom radu (kt ii, 193 [kt ii, 170]). Kao implementacija humanisti-ke spekulacije kritika teorija (odnosno za Frankfurtsku kolu marksizam) jedinstven je egzistencijalni sud o ivotu ovjeka u kapitalistikom drutvu. Marksistika kritika stoga se shvaa kao negacija ekonomijskih koncepata, nadasve koncepta pravedne razmjene koji Frankfurtska kola smatra klju-nim konceptom burujske ekonomije, kao to je i razmjena uope sredinji princip burujskog gospodarstva. Za razliku od pogona modernih znanosti (Fachwissenschaft) kritika teorija drutva ostala je i kao kritika ekonomije fi-lozofija. Njezin sadraj tvori prevrat pojmova koji proimaju ekonomiju u nji-hovu suprotnost: pravedne razmjene u produbljenje socijalne nepravde, slo-bodne ekonomije u vlast monopola, produktivan rad u uvrenje odnosa koji koe proizvodnju, odravanje ivota drutva u osiromaenje naroda (kt ii, 195 [kt ii, 171]). Ali ova radikalna filozofijska kritika ima paradoksalan rezultat. Budui da je ona filozofijska te ne intervenira izravno u znanstveni diskurs, ona ne moe stvoriti nikakav novi znanstveni koncept. Ona svakako tran-scendira burujsku ekonomiju, ali njezin konceptualni sustav ona ostavlja netaknutim. Kritika teorija burujsku ekonomiju shvaa kao ahistorijsku, ali ne kao neispravnu ili neznanstvenu. Kritika teorija drutva zapoinje dakle s idejom jednostavne robne razmjene koja je odreena relativno openitim pojmovima. Tada se pod pretpostavkom cjelokupnoga raspoloiva znanja, preuzimanjem i usvajanjem materijala tuih i vlastitih istraivanja pokazu-je kako trino drutvo, pri zateenim i njegovim utjecajem izmijenjenim svojstvima ljudi i stvari, bez proboja njegovih u strunoj politikoj ekonomi-ji prikazanih naela, nuno vodi zaotravanju drutvenih suprotnosti, koje u suvremenoj povijesnoj epohi vode u ratove i revolucije (kt ii, 174; kurziv moj [kt ii, 156]). Sam radikalizam ovakve interpretacije marksizma drastino ograniava njezine uinke: pogled ove filozofije na ekonomiju ispunjava Wi-ttgensteinov recept. Ona ostavlja sve kako jest.

Redukcija na filozofiju

Prema ovom programatskom tekstu kritika je teorija na odreeni nain vie intelektualni aspekt jedne politike prakse nego specifina teorija. Poziv je kritikog teoretiara borba kojoj pripada njegovo miljenje, ali ne kao sa-mostalno, od te borbe rastavljeno miljenje (kt ii, 165 [kt ii, 148]). Horkhei-merova programatska izjava povezuje kritiku teoriju kao nain spoznaje s proletarijatom. Gledita koja [kritika teorija], kao ciljeve ljudske aktivno-sti, uzima iz povijesne analize, a nadasve ideja umne drutvene organizacije

frankfurtska kola

24 koja odgovara opim interesima (Allgemeinheit), imanentna su ljudskom radu premda nisu u pravom obliku prezentna ni individualnom ni zajednikom duhu. Potreban je odreeni interes kako bi se ove tendencije iskuale i opa-zile. Marx i Engels nauavaju da se taj interes nuno raa u proletarijatu. No, kao to zadnja reenica nagovjetava, Horkheimer u to nije toliko siguran.

Meutim ni poloaj proletarijata u [ovom] drutvu ne predstavlja nikakvu ga-ranciju ispravne spoznaje. () [I]pak odozgo poticana diferencijacija njegove socijalne strukture, osim u iznimnim trenucima prevladavanja suprotnosti izmeu osobnih i klasnih interesa, spreava da mu ta svijest postane vana (kt ii, 162 [kt ii, 146]).

Horkheimer tada nastavlja s objanjenjem odnosa izmeu kritikog te-oretiara i proletarijata na sljedei nain: ako se meutim teoretiar i njegova specifina aktivnost vidi u dinaminom jedinstvu s ugnjetenom klasom tako da njegov prikaz drutvenih protuslovlja nije tek izraz konkretne povijesne situacije nego stimulirajui faktor promjene u njoj, tada se oituje i njegova funkcija. Proces razilaenja izmeu naprednih dijelova klase i pojedinaca koji izriu istinu u njoj, nadalje razilaenje tih najnaprednijih dijelova zajedno s njihovim teoretiarima s ostatkom klase treba shvatiti kao proces uzajamnog djelovanja u kojem svijest, zajedno sa svojim oslobaajuim snagama, razvija i svoje poticajne, disciplinirajue i agresivne snage (kt ii, 164 [kt ii, 147]). Pri-mijetimo da odnos nije predstavljen tek kao odnos izmeu teoretiara i prole-tarijata, ve i kao odnos izmeu teoretiara i najnaprednijih dijelova klase s jedne strane te ostatka klase s druge. Nekoliko redaka ranije izraz napredni dio izjednaen je s partijom ili njenim vodstvom. Horkheimer se meutim u principu usredotouje na kritiku teoriju, ne na partiju. Jo samo na jed-nom mjestu u Horkheimerovu programu ima spomena organizacije i ono je jednako apstraktno. U organizaciji i zajednici boraca javlja se, usprkos svoj disciplini koja je utemeljena u nunosti da dohvate svoj cilj, neto od slobode i spontaniteta budunosti. Tamo gdje je nestalo jedinstvo discipline i sponta-nosti preobraava se pokret u nadlenost vlastite birokracije, prizor koji spada u repertoar novije povijesti 14 (kt ii, 166 [kt ii, 149]).

Utoliko i koncepcija politike koju kritika teorija zastupa takoer za-vrava u paradoksu. S jedne strane ona se predstavlja kao puki sastavni dio politike prakse; s druge joj nedostaje bilo kakvo politiko uporite. To nije samo opis povijesne situacije nakon pobjede nacizma u Njemakoj, ve ri-gorozna posljedica teorije Frankfurtske kole. Pretjerana politizacija teorije logiki vodi do zamjene politike teorijom kao njenim surogatom jedna Ersa-tzpolitik [zamjenska politika op. prev.]. Dosad se naa analiza gotovo isklju-ivo usredotoila na jedan jedini Horkheimerov esej izloivi razlike izmeu

14 Izvorno na ovom mjestu u naem prijevo-du na kraju navoda stoji novovjekovne povijesti, dok je iz konteksta jasno a to i originalni tekst na njemakom potvruje, gdje stoji Repertoire

der neueren Geschichte da je rije o novijoj povijesti. op. prev.

prijevodi gran therborn

25tradicionalne i kritike (Frankfurtska kola) teorije. Unato tomu ve su se pojavila dva vana zakljuka. Horkheimer smatra da je marksizam ili kri-tika teorija sasvim nova vrsta teorije; no nakon pomnijeg pregleda postaje jasno da radikalni prekid nije prekid s klasinom filozofijom ije nasljedstvo, naprotiv, ona zahtijeva ve prekid sa znanou. Ona tovie ne predlae za-mjenu postojee znanosti nekom novom znanou, odnosno ona odbija ui u znanstvenu arenu, ali zato denuncira znanost izvana, iz djelokruga filozofije. Paradoksalan je rezultat da se burujska znanost ne naputa jer je jedina pro-mjena jedan filozofski (ili ak etiki) minus ispred njezinih kategorija. Slino se tomu kritika teorija poistovjeuje s borbom potlaenih protiv klasne vla-davine kapitalizma, ali ona nije u stanju situirati to poistovjeivanje u politi-koj areni. Ona ostaje izvana, denuncirajui burujsku klasnu politiku iz sfere filozofije. Horkheimerova kritika teorija podrazumijeva dvostruku redukciju znanosti i politike na filozofiju.

Pozadina: racionalizacija i postvarenje

Kakva je to filozofija koja bi u jednom revolucionarnom stavu mogla zamije-niti i znanost i politiku? Teorija skicirana u Horkheimerovu programu i koju je razvila Frankfurtska kola od 1930-ih do danas u biti nikako nije bila sasvim originalna intelektualna formacija. Ona je radije bila krajnji razvoj filozofski najsamosvjesnijeg oblika marksizma dostupnog frankfurtskim teoretiarima

filozofije mladog Lukcsa i Korscha, koja je i sama bila razvoj itavog trenda devetnaestostoljetne i dvadesetostoljetne njemake socioloke misli predstav-ljene u potpunosti u radu Maxa Webera. Sredinji problem ove tradicije bila je

kapitalistika racionalizacija. Prvotna konceptualizacija ovog problema nainjena je 1887. kada je Fer-

dinand Tnnies objavio knjigu Gemeinschaft und Gesellschaft (Zajednica i drutvo). Distinkcija koja je inila naslov bio je kontrast izmeu intimnih, osobnih od-nosa obitelji i susjedstva u ruralnom predinustrijskom i predkapitalistikom drutvu te impersonalnih, ugovornih odnosa meu ljudima u urbanom, trgo-vakom i industrijskom drutvu. Racionalizacija koju podrazumijevaju Gese-llschaft-odnosi kasnije je postala kljuni koncept itavog Weberovog rada. Ona je za Webera od prisvajanja judeokranske religije na Zapadu bila neizbjena sudbina zapadnog drutva. Ona je znaila Entzauberung (raaravanje) zapad-nog svijeta, njegovo osloboenje od magije, tradicije i afektivnosti te razvoj instrumentalne racionalnosti, proraunljivosti i kontrole. Weber je izvor ovog razvoja naao u religiji reformacija; u politikoj sferi birokracija; te u ekono-miji kapitalistika tvrtka i duh kapitalizma.

U svojoj Povijesti i klasnoj svijesti (1923.) mladi je Lukcs povezao Webero-vu racionalizaciju s Marxovim konceptom fetiizma robe koji je on poopio u koncept postvarenja svoenje odnosa meu ljudima na odnose meu stva-rima. Postvarenje nije bilo svojstvo modernog drutva openito, ve odreenog

frankfurtska kola

26 tipa modernog drutva obiljeenog trinom razmjenom, kapitalistikog dru-tva. Vrhunac postvarenja bilo je trite rada gdje je slobodni radnik proleter

primoran ophoditi se prema vlastitoj ivotnoj aktivnosti svome radu kao prema stvari. Stoga je proletarijat, od kapitalizma najpotlaenija klasa, bio ne-gacija kapitalistikog drutva i sila koja bi filozofijsku kritiku postvarenja mogla ozbiljiti socijalistikom revolucijom. Proletarijat je bio legitimni nasljednik nje-make idealistike filozofije, a revolucionarna je politika bila jedini nain da se podijeljeni i postvareni svijet uini jedinstvenim i ljudskim.

Ova je tradicija, posebice kako ju je zastupao Lukcs, za razvoj Frankfurt-ske kole koji je nakon nje uslijedio imala dvije bitne posljedice. Prva se ticala njezinog stava spram znanosti, naroito prirodnih znanosti; druga njezinog stava spram povijesti te povijesnog i drutvenog znanja. Uspon prirodnih zna-nosti takoer je bio dio procesa koji je Weber nazivao racionalizacijom te je sto-ga jedan od kljunih problema njemakog idealizma (koristei termin u irem smislu) tijekom druge polovice 19. stoljea bio njegov odnos spram znanosti. U akademskoj kulturi, pitanje se ticalo odnosa izmeu prirodnih i kulturnih znanosti. Povjesniari, filozofi povijesti te sociolozi u idealistikoj tradiciji svi su inzistirali na njihovoj otroj distinkciji, kako u karakteru njihovog predmeta, tako u i njihovoj metodi.

Paradoksalno, ali marksizam koji se razvio u zapadnoj Europi nakon Prvog svjetskog rata i Oktobarske revolucije suoio se s istim problemima jer se smatrao nasljednikom klasinog njemakog idealizma. No ovi su mu problemi bili relevantni i zbog izravno politikih razloga. I klasini socijaldemokratski marksizam i revizionizam bili su proeti snanom privrenou znanosti, tu-maenoj u pozitivistikom i evolucionistikom smislu, te s indiferentnou, u sluaju prvog, i neprijateljstvom, u sluaju drugog, spram hegelijanske filozofije.

Revolucionarni intelektualci zapadne Europe 1920-ih proeti hegelijan-skom tradicijom nastavili su raniju borbu njemakog historicizma za koncep-tom drutvene i povijesne teorije drukijim od prirodnih znanosti. I kao to je Weber znanost vidio kao moment u procesu racionalizacije, tako ju je i Lukcs smatrao jednim aspektom postvarenja kada se ona primijeni na ljudsku sredi-nu. Nepromjenjivi znanstveni zakoni o drutvu bili su izraz svijeta u kojemu su odnosi meu ljudima postali stvari izvan ovjekove kontrole, a razdvaja-nje razliitih znanstvenih disciplina otkrilo je specijalizaciju koja je unitila totalitet i povijesnost ljudske egzistencije. I za Lukcsa i za Korscha shvaanje marksizma kao striktne znanosti i naputanje hegelijanske dijalektike bili su izravno povezani s politikim izdajnitvom socijaldemokracije. Oni su utoliko ponovno uvoenje hegelijanizma u marksistiki diskurs smatrali reafirmaci-jom njegovog revolucionarnog zvanja. Stajalite o prirodnim znanostima koje je ranih 1930-ih Frankfurtska kola a naroito Horkheimer zauzela bilo je u mnogoemu istovjetno onomu ocrtanom u Lukcsevoj Povijesti i klasnoj svijesti. Lukcseva kritika znanosti smjerala je na kontemplativnu poziciju koju je pre-ma njemu ona implicirala. Smatrati da drutvom upravljaju znanstveni zakoni znailo je, prema Lukcsu, zauzeti reflektivan stav prema njemu, umjesto da

prijevodi gran therborn

27se aktivno intervenira kako bi se ono promijenilo i kako bi se utoliko nadili njegovi zakoni. Socijaldemokrati oscilirali su izmeu kontemplacije o neumit-noj evoluciji k socijalizmu te moralistikog opominjanja proletarijata. U oba se sluaja razlamalo jedinstvo teorije i prakse.

Frankfurtska je kola preuzela ovu kritiku, no kako je bila u potpuno-sti izolirana od pokreta radnike klase, jedinstvo teorije i prakse razlomilo se de facto naroito, dakako, nakon pobjede faizma 1933. Njezina kritika scijentizma stoga odmie od problema njegovih posljedica za one koji imaju promijeniti kapitalistiko drutvo k problemu njegovih posljedica za one koji moraju ivjeti u jo uvijek postojeem kapitalistikom drutvu. Naglasak vie nije toliko na znanosti kao kontemplaciji koliko na znanosti kao dominaciji. Godine 1932. Horkheimer je napisao: Znanost se u Marxovoj teoriji drutva ubraja u ljudske proizvodne snage. () Sudbina znanstvenih spoznaja jednaka je sudbini proizvodnih snaga i proizvodnih sredstava drukije vrsti: mjera nji-hove primjene u velikom je raskoraku s njihovim visokim stupnjem razvije-nosti i zbiljskim potrebama ljudi. () U onoj mjeri u kojoj je na mjesto interesa za bolje drutvo, koji je jo proimao prosvjetiteljstvo, stupilo nastojanje da se utemelji vjeitost postojeega, u znanost je uao sputavajui i dezorganizira-jui moment. () Metodi orijentiranoj na bitak, a ne na nastajanje odgovaralo je da danu drutvenu formu promatra kao mehanizam jednakih zbivanja koja se ponavljaju ().15 Godine 1944. meutim Horkheimer i Adorno tvrdili su sljedee: Bacon je dobro pogodio usmjerenost znanosti koja je slijedila. Sretni brak ljudskog razuma i prirode stvari na koji misli je patrijarhalan: razum koji pobjeuje praznovjerje treba bez zaaranosti da zapovijeda prirodi. Znanje koje je mo ne poznaje granica ni u porobljavanju bia ni u uslunosti spram gospodara svijeta. 16 Vanost ove promjene za politike ideje Frankfurtske kole razmatra se nie u poglavlju o faizmu.

Teorija kao samospoznaja objekta

Drugi utjecaj historicistike tradicije na Frankfurtsku kolu odredio je nje-zino shvaanje povijesti ija je karakteristina forma ona povratka Hegelu. Lukcs je ve najavio taj projekt u Povijesti i klasnoj svijesti. Duboka srodnost

15 Max Horkheimer, Bemerkungen ber Wi-ssenschaft und Krise, kt i, str. 1-3. [Na prijevod: Max Horkheimer, Primjedbe o znanosti i krizi, kt i, str. 17-19. op. prev.]16 Max Horkheimer i Theodor W. Adorno, Di-alektik der Aufklrung (Amsterdam 1947.), str. 14. Ubudue se ova knjiga navodi kao da. [Na prije-vod: Dijalektika prosvjetiteljstva (Veselin Maslea, Sarajevo 1974.), str. 18. Ubudue se navodi kao dp. op. prev.] Ovo stajalite stvara karakteristinu ide-ju da priroda nije neto ime ovjek treba ovladati,

kao to je to sluaj u veini zapadne misli od Grka nadalje, ve neto to treba smatrati vrtom, koji moe rasti dok ini da ljudska bia rastu [vidi Marcuse, Eros and Civilization, Boston 1955. (na prijevod: Eros i civilizacija (Naprijed, Zagreb 1965.) op. prev.)]. Neki autori smatraju da je ova ideja bit-no svojstvo kole, no kao to smo vidjeli, ona nije bila prisutna u njihovom miljenju otpoetka. Nju tovie dijeli njihov zakleti neprijatelj, Heidegger ( vidi Brief ber den Humanismus u Platons Lehre von der Wahrheit, Bern 1947.).

frankfurtska kola

28 historijskog materijalizma prema Hegelovoj filozofiji [jasno dolazi do izraa-ja] s obzirom na () funkciju teorije kao samospoznaje zbilje.17 Horkheimerov program za kritiku teoriju tvrdi da ova teorija konstruira kako sliku cjeline koja se razvija tako i u povijest involvirani egzistencijalni sud (kt ii, 187 [kt ii, 165]). Ona je [napor] inherent[an] u realnosti koj[i] po sebi zahtijeva specifi-an oblik ponaanja. 18 Osnovna koncepcija povijesti koja lei u osnovi ove epistemologije moe se nazrijeti u jednom Marcuseovu citatu: kad povije-sni sadraj ue u dijalektiki pojam i kad metodoloki odreuje njegov razvoj i funkciju, dijalektika misao postie konkretnost koja povezuje strukturu misli sa strukturom stvarnosti. Logika istina postaje povijesna istina. Onto-loka napetost izmeu biti i pojave, izmeu jest i treba da postaje povijesna napetost, a unutarnji negativitet svijeta objekta je shvaen kao djelo povije-snog subjekta ovjeka u borbi s prirodom i drutvom (odm, 131 [jd, 138]).

Povijest se shvaa kao sveobuhvatni proces u kojemu se ozbiljuje hi-storijski subjekt. Taj subjekt nije vie Hegelova Ideja, ve ovjek. Cilj umnog drutva () zbiljski je usaen u svakom ovjeku (kt ii, 199 [kt ii, 175]). Taj se cilj ne moe ostvariti u sadanjem drutvu koje je, naprotiv, obiljeeno nje-govom negacijom postvarenjem ljudskih odnosa te otuenjem ovjeka. Ali unato tomu, ljudi i dalje odravaju volju za umnu organizaciju drutva i tenju k njoj i upravo zahvaljujui ovoj volji i tenji, inherentnoj ovjeku u ovjekovoj egzistenciji, ovjek moe uvidjeti injenicu da su ljudski ciljevi u postojeim uvjetima negirani. Znanje o drutvu stoga istovremeno postaje sud ili ocjena tog drutva. Na taj nain ovjek i drutvena zbilja (koju je ovjek stvorio) dostiu samospoznaju.

itatelj e uoiti da je ova historicistika spekulacija posljednjih godina inila glavnu metu Althussera i njegovih sljedbenika. Kakve posljedice ona ima po drutvenu teoriju Frankfurtske kole? Sljedei popis nije iscrpan, ali nudi polazite za analizu.

1. To znai da termin drutveni totalitet za humanistiki historici-zam nije znanstveni koncept. U drutvenoj se znanosti taj izraz koristi u strukturalistikom smislu. Da bi se objasnila drutvena injenica, mora se uzeti u obzir mrea odnosa iji je ona dio, struktura koja odreuje mjesto te nain funkcioniranja te drutvene injenice. Marksizam je u tom smislu drutvena znanost i zahvaljujui tom postupku Marx je primjerice pokazao da nisu potroai te njihove potrebe i elje ono to odreuje kapitalisti-ku ekonomiju.19 Totalitet u historicistikoj perspektivi meutim postaje totalitet rodno odreene (gattungsbestimmt) povijesti ovjeanstva u datom trenutku. Da bi se shvatio totalitet tada znai pojmiti postojeu zbilju sa sta-jalita ovjekova cilja umnog drutva.

17 Georg Lukcs, Werke, Band 2, str. 188. [Na prijevod: Gyrgy Lukcs, Povijest i klasna svijest (Naprijed, Zagreb 1970.), str. 71. Prijevod je blago prilagoen nainu na koji ga Therborn navodi. op. prev.]

18 The Eclipse of Reason, str. 11. [Na prijevod: Pomraenje uma, str. 20. Therborn ovdje umje-sto struktura koristi napor o emu Horkhe-imer, prema hrvatskom prijevodu, govori tek dvije reenice kasnije. op. prev.]

prijevodi gran therborn

292. U historicistikoj koncepciji povijesti nema mjesta drutvenim totalitetima kao strukturama neumanjive kompleksnosti ili diskontinu-iranom razvoju tih struktura. Drutvo je uvijek svodivo na svog subjek-ta-stvoritelja, a povijest je kontinuirano razvijanje tog subjekta. U svakom datom trenutku vremena drutvo je jedinstvena manifestacija ovjeka. To znai da koncept naina proizvodnje, koji je u bilo kojem klasinom itanju Marxa sredinji koncept historijskog materijalizma, u najboljem slua-ju igra tek sporednu ulogu. Kapitalizam se utoliko ne shvaa kao jedan od mnogih naina proizvodnje, ve kao sasvim jedinstven trenutak u povije-sti (ili, strogo uzevi, u postvarenoj pretpovijesti) ovjeka. Frankfurtska se kola ovdje eksplicitno poziva na pristup kapitalizmu svojstven klasinom njemakom historicizmu kako ga primjerice obrazlae Max Weber: Ali se takav jedan historijski pojam, poto se sadrajno odnosi na jednu, u svojoj individualnoj osobenosti vrlo znaajnu pojavu, ne moe definirati po shemi

genus proximum, differentia specifica, nego on mora da se postupno kompo-nuje od svoji pojedinih sastavnih dijelova, koji treba da se uzmu iz povije-sne stvarnosti. 20 Etienne Balibar uvjerljivo je dokazao da se marksistika koncepcija kapitalizma naprotiv konstruira upravo na nain koji je We-ber proglasio nemoguim .21 Unato tomu, Weberovu je koncepciju hvalio Adorno kao treu alternativu izmeu pozitivizma i idealizma. 22 Ova je hi-storicistika koncepcija drutvenog totaliteta sprijeila Frankfurtsku kolu da dade doprinos historijskom materijalizmu koji je u njezinom programu

drutvenog istraivanja naizgled impliciran. 3. Kritika teorija samu sebe shvaa kao samospoznaja ovjeanstva.

Ona utoliko ne moe i ne smije imati strukturu koja je (formalno) logina i sustavna. Takvo bi usustavljivanje znailo da su se ljudi usustavili, razdvo-jili se na odjeljke apstraktnih kategorija. Formaliziranje uma samo je inte-lektualni izraz mainskog naina proizvodnje (da, 126 [dp, 116]). Formalna je logika izraz ravnodunosti spram individue (da, 238 [dp, 214]).

4. U historicistikom tumaenju nestaje znanstvena specifinost Marxove kritike politike ekonomije. Ta se kritika smatra ili filozofijskom kritikom (Horkheimer) ili razmatranjem politike ekonomije sa stajalita totaliteta drutvenog bia (Marcuse), ali ne znanstvenim postupkom. Ovo je sasvim oito drukije od Marxove vlastite koncepcije njegova rada te epi-stemologije uope. U tom je kontekstu Marx razlikovao etiri razine milje-nja: neposredan pogled ekonomskih subjekata na njih same i na ekonomiju,

19 Karl Marx, Grundrisse der Kritik der politis-chen konomie, (Berlin 1953.), str 10.20 Max Weber, The Protestant Ethic and the Spirit of Capitalist (London 1967.), str. 47. [Na prijevod: Max Weber, Protestantska etika i duh kapitalizma (Veselin Maslea Svjetlost, Sara-jevo 1989.), str. 18. op. prev.]21 E. Balibar, Sur les concepts fondamentaux du materialisme historique, u: Louis Althusser

i Etienne Balibar: Lire le Capital (Paris 1968.). [Na prijevod: O temeljnim pojmovima historij-skog materijalizma, u: Louis Althusser i Etienne Balibar, Kako itati Kapital? (Centar za kultur-nu djelatnost saveza socijalistike omladine, Zagreb 1975.) op. prev.]22 Negative Dialektik, str. 165 i dalje. [Na prijevod: Negativna dijalektika, str. 147 i dalje. op. prev.]

frankfurtska kola

30 posebne ideologije ili spekulativne sustave utemeljene na tim neposrednim pogledima, prole znanosti (nadasve Ricardovo djelo koje je Marx smatrao znanou, ali takvom koju je njena kritika nadila) te konano pozitivnu znanost (Marxova vlastita teorija). 23

5. Glavni je uinak ove historicistike koncepcije znanja meutim njezino shvaanje kapitalizma koji je dakako sadanjost iju samospozna-ju kritika teorija tvrdi da predstavlja. U povijesnom toku ljudi prispijevaju do spoznaje svog djelovanja i time shvaaju protuslovlje svoje egzistencije (kt ii, 161 [kt ii, 145]). U kapitalizmu je to protuslovlje apsolutno; kapitalizam je negacija ovjeanstva. Utoliko za kritiku teoriju sve institucije kapita-listikog drutva postaju izrazi protuslovne unutarnje biti. Historicistu je tada na raspolaganju nekoliko mogunosti. Kritiki su teoretiari kao svoju polazinu toku mogli postaviti Marxovu obradu koncepta robe u Kapitalu te tumaiti postvarenje kao bitan smisao kapitalizma. Ovo je naravno bio Lukcsev izbor: Moglo bi se () rei da poglavlje o fetikom karakteru robe u sebi krije cijeli historijski materijalizam, cijelu samospoznaju proletarijata kao spoznaju kapitalistikog drutva.24 Ili su mogli poi od koncepta rada i ovjekove djelatnosti, shvaajui tako kapitalizam ponajvie u smislu otue-nja. Ovaj je izbor karakteristian za sve one koji su se temeljili na Marxovim Rukopisima iz 1884 . 25 Horkheimer i Adorno izabrali su trei put smatrati razmjenu fundamentalnim odnosom kapitalizma. U ovoj verziji kapitali-zam je negacija pravedne i jednake razmjene, proizvodei sve veu dru-tvenu nepravdu te polarizaciju moi i opresije, bogatstva i siromatva koji idu s njom (kt ii, 173 [kt ii, 155]). Sve ove mogunosti govore neto istinito i vano o kapitalizmu te o njemu daju ideoloki sud koji se moe iskoristiti u njegovom svrgavanju te zamjenjivanju socijalistikim drutvom. Ali zadaci marksista nisu ogranieni na ideoloku borbu i sa stajalita znanosti kao one koja vodi politikom djelovanju sve ove varijante moraju se porei. One zbiljsku povijest zamjenjuju konstruktom izvedenim iz filozofije povijesti,

povijeu ovjekova otuenja ili postvarenja ili frankfurtskim rjenikom dijalektike prosvjetiteljstva. U znanosti povijesti kapitalizam je specifian nain proizvodnje obiljeen specifinom kombinacijom proizvodnih sna-ga i odnosa proizvodnje. Ovaj nain proizvodnje tako postavlja pozornicu klasne borbe, a ujedno je i objekt te borbe. Bez znanstvene analize naina proizvodnje i drutvene formacije ne moe se razviti koherentna klasna strategija kojom bi se taj nain proizvodnje odbacio. Frankfurtska kola ne

23 Marxova vjerojatno najsaetija formu-lacija ovakve epistemologije moe se nai u Teorijama vika vrijednosti, 3. tom [Kapitala op. prev.], naroito poglavlje o vulgarnoj ekono-miji; usp. Marx-Engels, Werke (Berlin 1965.), Bd. 26:3, posebice str. 445.24 Lukcs, ibid. 354. [Na prijevod: Lukcs, ibid. 258. op. prev.]

25 Marcuse je bio meu prvima u revoluci-onarnom taboru koji je otuenju rada pripisao vanost. Vidi njegov tekst ber die philosop-hischen Grundlagen des wirtschaftswissen-schaftlichen Arbeitsbegriffs (1933.) u kg ii. [Na prijevod: O filozofskim osnovama eko-nomskog pojma rada u kd. op. prev.]

prijevodi gran therborn

31samo da marksizmu ne daje bilo kakav instrument koji bi pomogao u izradi takve strategije, ona denuncira sve takve instrumente jednostavno zato to su oni instrumenti.

Faizam kao istina liberalizma

Kao to smo vidjeli, tipino je obiljeje historicistike ideologije Frank-furtske kole redukcija kompleksnosti kapitalistike drutvene formaci-je na jednu bit koja je tada istovremeno izraena i maskirana razliitim fenomenalnim oblicima koje ona uzima u konkretnoj povijesnoj egzisten-ciji. Kako se povijest razvija, bit se sve vie i vie otkriva. Ova je ideoloka koncepcija zadobila iznimnu politiku vanost kada se Frankfurtska kola primila analize faizma.

Posve razumljivo, napori da se objasni korijen faizma bili su glav-na preokupacija svih antifaistikih intelektualaca 1930-ih i tijekom rata. Mnoge od ovih interpretacija nisu se usredotoile na ekonomske i politi-ke probleme, ve na ideoloke i kulturne faktore. Zauujue je ne samo to to su ova kulturna objanjenja podijeljena u dva dijametralno suprot-na tabora kada je rije o njihovu tumaenju faistike kulture, nego i to to svaki od ovih tabora ima kako revolucionarne, tako i kontrarevoluci-onarne ideologe. Jednom od ovih tabora faizam je bio bitno iracionalan fenomen, pobuna protiv uma. Drugom je naprotiv on bio trijumf mani-pulativne racionalnosti. Prvom taboru pripadaju Karl Popper sa svojom knjigom Otvoreno drutvo i njegovi neprijatelji te kasni Gyrgy Lukcs s Die Zerstrung der Vernunft (Razaranje uma). Frankfurtska kola emfatino pri-pada drugoj skupini gdje nalazi i svoje reakcionarne analogone u likovima poput Friedricha von Hayeka. Ali unutar ovog osnovnog okvira teorija fa-izma Frankfurtske kole nije ostala statina. Godina 1939. prua primje-reno razgranienje izmeu dviju razliitih faza ovog razvoja.

U prvom razdoblju pogled Frankfurtske kole na korijene faizma sadri dvije glavne teme s izvoritima u marksizmu, odnosno u psihoana-lizi. 26 Na ekonomskoj razini faizam se objanjava kao zamjena kom-petitivnog kapitalizma monopolnim kapitalizmom te kao zapljena moi od strane monopolnih kapitalista kako bi se pobrinuli oko ekonomske i politike krize kapitalizma. U ivopisnom eseju Borba protiv liberalizma u shvatanju totalitarne drave, Marcuse pokazuje da, bez obzira na faistike napade na liberalizam, ove dvije ideologije i dva politika sustava mo-nopolni kapitalizam, odnosno kompetitivni kapitalizam predstavlja-ju dva razliita trenutka iste vrste drutva kojoj oba pripadaju. Marcuse prvo pokazuje da su napadi na buroaziju, odnosno na motiv profita, u faistikoj ideologiji usmjereni protiv kapitalista kompetitivnog kapita-lizma. Trgovac (Hndler) se ocrnjuje, dok se hommage iskazuje nadare-nom ekonomskom voi (Wirtschaftsfhrer). 27 Prema Marcuseu faizam

frankfurtska kola

32 svoje najvanije izvorite nalazi u naturalistikoj interpretaciji drutva i liberalistikom racionalizmu koji se zavrava u iracionalizmu [kd, 19]. Oba vjeruju u prirodne, vjene zakone drutva. Liberalistika racionali-zacija ekonomije i drutva u sutini je privatna, odnosei se na racionalno djelovanje pojedinog individuuma; njoj nedostaje bilo kakvo racionalno odreenje drutvenih ciljeva. Ona utoliko prestaje kada ekonomska kriza razbija njenu navodnu harmoniju interesa. Na ovoj taki mora i liberali-stika teorija da posegne za iracionalnim opravdanjima [postojeeg susta-va] (kg i, 31; n, 17-18 [kd, 23]).

Druga tema prvog razdoblja objanjenja faizma Frankfurtske ko-le pretea je faistikog morala koju prua antisenzualistiki, burujski moral openito, s njegovom osudom hedonizma i sree u korist vrline. 28 Ovo neprijateljstvo spram uitka paradoksalno se pojavljuje u onome to Marcuse naziva af irmativnom kulturom, u kojoj su srea i duh odvojeni od materijalnog svijeta u zaseban, isto duhovni svijet koji se zove Kul-tur. Pod afirmativnom kulturom se podrazumeva ona kultura graanske epohe koja je u toku svog vlastitog razvitka dovela do toga da se duhov-no-duevni svet kao samostalno carstvo vrednosti odvoji od civilizacije i izdigne iznad nje. Njena odluujua crta je tvrdnja o postojanju sveta koji je opte obavezan, bezuslovno zasluuje af irmaciju, veno je bolji, vred-niji, bitno razliit od stvarnog sveta svakodnevne borbe za opstanak, ali koji moe, ne menjajui to injeniko stanje, svaka individua da realizuje za sebe iznutra (kg i, 63; n, 95 [kd, 46]). U predfaistikom razdoblju ova se kultura mogla okarakterizirati kao internalizacija (Verinnerlichung), ali

ova apstraktna unutranja zajednica (apstraktna, zato to ne dira u posto-janje stvarnih suprotnosti) pretvara se u poslednjem periodu afirmativne kulture u isto tako apstraktnu spoljanju zajednicu. Individua se stavlja u lani kolektiv (rasa, narodnost, krv i tlo) (kg i, 93; n, 125 [kd, 67]).

26 Frojdovska psihoanaliza i metapsiholo-gija bile su od velikog znaaja teoriji frankfur-tovaca. Marksistikoj kritici kapitalistike civilizacije pridodana je psihoanalitika kri-tika civilizacije (kao takve op. prev.) kao re-presije osnovnih ljudskih instinkata. Sredinji lanovi skupine odbili su ublaiti nelagodu (Unbehagen) u kulturi, konflikt izmeu dru-tva i ljudskih instinkata, sociologizirajui po-sljednje, a Adorno i Marcuse izravno su napali neofrojdovske revizioniste ukljuujui i nji-hova prijanjeg kolegu, Ericha Fromma to su tono to uinili (vidi: Adorno, Sociology and Psychology, New Left Review 46 i 47, 1967.-68. te nadasve Marcuse, Eros i civilizacija, ibid.). Ali oni [frankfurtovci op. prev.] frojdovskoj teoriji daju povijesni karakter, razlikujui na-elo zbilje specifino kapitalistikom drutvu

naelo izvoenja. Ovakav pristup istovreme-no zaotrava optunicu protiv kapitalistikog drutva i radikalizira njegovu negaciju koja se poistovjeuje sa podrujem s onu stranu na-ela zbilje, odnosno s onu stranu naela izvo-enja. Preduvjet za ovo dovoljno je visok stu-panj produktivnih snaga da se moe ukinuti rad. Za razliku od Reicha, seksualna emanci-pacija u genitalnom smislu nije psihoanaliki cilj frankfurtske teorije koliko je to ulog sve ljudske djelatnosti u libidinalnu energiju.27 Marucse, Der Kampf gegen den Libe-ralismus in der totalitren Staatsauffassung, kg i, str 25; Negations, str 11-12. [Na prijevod: Marcuse, Borba protiv liberalizma u shvatanju totalitarne drave, kd, str 18. op. prev.]28 Vidi Marcuse, ibid. i Horkheimer, Egoi-smus und Freihetsbewegung, ZfS, 1936.

prijevodi gran therborn

33Osim kulture openito, presudan je element faizma, prema Frankfurtskoj koli, bila psihologija pojedinog graanina koja je faistiku opresiju uinila moguom tzv. autoritarna linost. Za Frankfurtsku kolu autoritarna je linost takoer bila proizvod klasine burujske epohe. U vrlo opsenom zborniku Studien ber Autoritt und Familie (Studije o autoritetu i porodici ), ije su najvee doprinose napisali Fromm, Horkheimer i Marcuse, Frankfurtska kola razmatra nain na koji porodica funkcionira kao mehanizam koji ou-vava postojee drutvo te, neto konkretnije, nain na koji burujska porodi-ca funkcionira kao instrument usaivanja autoritarnosti.

Godine 1939., panjolska je Republika poraena, Molotov i Ribben-trop potpisuju sporazum izmeu nacista i sovjeta i zapoinje Drugi svjetski rat. To je bila odluujua kriza za intelektualnu ljevicu 1930-ih. Njezini su se uinci meutim na Frankfurtsku kolu isprva oitovali jedino u praktinom povlaenju iz politike, a ne u modifikaciji teorije. Njezina se teorija faizma stoga vrlo malo promijenila, no njezine su teme mnogo snanije izraene. To se vrlo dobro oituje u Horkheimerovom eseju idovi i Europa koji je zavr-en poetkom rujna te godine. 29 Horkheimer tvrdi da sadanja kriza, daleko od toga da dovodi marksizam u pitanje, potvruje njegovu analizu odnosa moi, monopolistikih tendencija te erupcije kriza u kapitalistikom dru-tvu. Tko ne eli govoriti o kapitalizmu, mora utjeti i o faizmu (je, 115).

Marksistika je teorija unitila mit o harmoniji interesa; ona je prokazala liberalni ekonomski proces kao reprodukciju odnosa dominacije pomou slobodnih ugovora koji su osigurani nejednakou vlasnitva. Posredovanje je sada uklonjeno. Faizam je istina modernog drutva koju je ova teorija od poetka shvatila (je, 116).

Logika kao dominacija

No povlaenje iz politike, ak i ono apstraktnog tipa dostupno Frankfurtskoj koli 1930-ih, nakon nekog je vremena izravno utjecalo i na teoriju, a, kao na dio teorije, i na teoriju faizma. To se najbolje vidi u Horkheimerovoj i Ador-novoj knjizi Dialektik der Aufklrung (Dijalektika prosvjetiteljstva), napisanoj ti-jekom rata. Horkheimer i Adorno pitaju se zato ovjeanstvo pada u novu vrstu barbarizma umjesto da ue u istinski ljudske uvjete ivota? Ovdje se moe povui paralela s Popperovim Otvorenim drutvom i njegovim neprijate-ljima i von Hayekovom The Road to Serfdom. Ova dva autora krive socijalizam i radniki pokret: Popper jer je marksizam navodno historicizam i utopi-zam zamijenio nesistematinim drutvenim inenjeringom; Hayek jer je socijalizam uveo ideje planiranja i dravne intervencije u raj kompetitivnog

29 Horkheimer, Die Juden und Europa, ZfS, 1939. (ubudue se navodi kao je). Sasvim tipino, ova rezolutna afirmacija autorove pre-danosti marksizmu nije uvrtena u kt. Koliko

god da je ovaj lanak teorijski otkaen, valja se podsjetiti da su tono u ovo vrijeme odmetnici poput Jamesa Burnhama zapoinjali s kuha-njem ideje o menaderskoj revoluciji.

frankfurtska kola

34 kapitalizma. Horkheimerov je i Adornov odgovor na pitanje dakako popri-lino drukiji. Faizam je za njih samounitenje liberalnog prosvjetiteljstva. Faizam nije samo istina liberalizma u smislu da naoigled otkriva stvarne nejednakosti i opresiju inherentnu naizgled slobodnoj razmjeni na kapi-talistikom tritu. Faizam je istina itavog nauma burujskog prosvje-titeljstva jo od Bacona da se ovjeka oslobodi okova praznovjerja. Glavni zloinac nisu trite i odnosi proizvodnje, ve prirodne znanosti i njihova empiricistika dubleta u epistemologiji. itav smisao znanosti i logike do-veden je u pitanje: Iako smo ve godinama primjeivali da se u modernom znanstvenom pogonu (Betrieb) velika otkria plaaju rastuim rasapom teorijske naobrazbe, ipak smo vjerovali da moemo utoliko slijediti pogon ukoliko bismo svoja dostignua ipak preteno ograniili na kritiku, ili na-stavljanje strukovnih nauka. Trebalo je da se ta dostignua barem tematski dre tradicionalnih disciplina, sociologije, psihologije i spoznajne teorije. Fragmenti koje smo ovdje sabrali pokazuju, meutim, da smo morali takvo povjerenje odbaciti. Iako paljivo njegovanje i preispitivanje znanstvenog predanja, naroito tamo gdje ga pozitivistiki istunci kao beskoristan balast ele baciti u zaborav, predstavlja moment spoznaje, u suvremenom slomu graanske civilizacije nije postao upitnim samo pogon nego i smisao znanosti (da, 5 [dp, 7]).

Horkheimerov program kritike teorije jo je uvijek ustrajao na lu-kcsevskom poloaju spram znanosti: ona je kontemplativna, za razliku od privrenosti fundamentalnoj socijalnoj promjeni. Meutim, u Dijalektici pro-svjetiteljstva pozornost je sasvim usmjerena na znanosti kao na instrument dominacije. 30 Sada su prirodne znanosti i Baconova empiricistika teorija glavne mete. Ljudi ele od prirode nauiti kako je treba primijeniti da bi se vladalo i njom i ljudima (da, 14 [dp, 18]). Prosvjetiteljstvo se spram stvari odnosi kao diktator spram ljudi. Priznaje ih samo manipuliranjem (da, 20 [dp, 23]). Zbog njezine indiferentnosti spram kvalitativnog i individualno jedinstvenog, logika je kao takva kontaminirana. Ravnodunost spram in-dividue koja se izraava u logici izvodi zakljuke iz privrednog procesa (da, 238 [dp, 214]). Faizam je znanosti dao sve zasluge, oslobaajui je od svih moralnih briga. Totalitarni poredak do kraja ustvruje prava kalkulirajueg miljenja i dri se znanosti kao takve (da, 106 [dp, 98]).

Sama forma u kojoj je Dijalektika prosvjetiteljstva pisana tovie ovu kritiku logike i znanosti uzima u obzir. Ona je zbirka filozofskih fragmenata (Adornova Minima moralia napisana u isto vrijeme isto je tako zbirka afori-zama). Njezina su tema unutarnja proturjeja prosvjetiteljstva, definiranog kao raaravanje (Entzauberung) svijeta, te samounitenje koje ta protur-jeja sa sobom donose. 31 Alegorija ove dijalektike moe se nai u dvanaestoj knjizi Odiseje, gdje Odisejev brod mora proi pored sirena ije neizmjerno lijepe pjesme tjeraju mukarce da se izgube u prolosti. Odisej tu opasnost

30 Usp. jd, naroito 6. poglavlje.

prijevodi gran therborn

35izbjegava na dva naina. On ima jedno rjeenje za svoje mornare: ui im za-epi voskom. Onaj tko radi mora svjee i sabrano gledati naprijed i ne obazi-rati se na stvari sa strane (da, 47 [dp, 47]). Drugo je rjeenje za njega, zemljo-posjednika: on se vee za jarbol. On tako moe uivati u pjesmi sirena jer je njihov zov uinio puko kontemplativnim objektom, umjetnou, i to je jai zov, njegovi ga mornari snanije veu, poput modernog buruja koji si za-branjuje sreu sve upornije i upornije to joj se vie pribliava kroz poveanje svoje moi. Ta se tema onda razmatra kod Kanta, de Sadea i Nietzschea kako bi se pokazalo da podreivanje svega prirodnog pod bezobzirni subjekt zavrava upravo gospodstvom slijepo objektivnog, prirode (da, 10 [dp, 12]). Autori takoer slijede trag razvoja prosvjetiteljstva do komercijalne kulture i masovnih komunikacija: prosvjetiteljstvo kao masovna obmana.

Najizravnija politika analiza u knjizi nalazi se u sedam teza o antise-mitizmu. Sedma je najznaajnija. Dodana je nakon rata uslijed sveope de-mokratske euforije nad porazom faizma. Tono u ovome trenutku, Horkhe-imer i Adorno tvrde da su faizam i antisemitizam ouvani u samoj strukturi postojee stranake politike. Ton je ovih teza odreen prvim reenicama: Ali, antisemita vie nema. Posljednji su [antisemiti op. prev.] bili liberali koji su htjeli izrei svoj antiliberalni stav (da, 235 [dp, 212]). Ouvanje antisemitiz-ma tada je ocrtano stvarnou amerikog politikog sustava, listom (npr., Nixon-Agnew listom). 32 Antisemitski sud uvijek je svjedoio o stereotipnosti miljenja. Danas je preostala samo stereotipnost. Jo uvijek se bira, ali samo izmeu totalnosti. Na mjesto antisemitske psihologije skoro je svuda stupilo puko da faistikoj listi, inventaru parola borbene velike industrije (da, 236 [dp, 212]). Mentalitet liste dio je sveproimajueg procesa negacije individual-nosti. ak su i progresivne stranke temeljem toga izravno napadnute. Baza razvoja koja vodi do programskog miljenja ionako se sastoji iz univerzalne redukcije svake specifine energije na jednu jedinu jednaku formu rada, od bojnog polja pa sve do studija. Do prijelaza iz takvih uvjeta u vie ljudsko stanje ne moe doi budui da se i s dobrim zbiva ono isto to se dogaa zlu. Sloboda iz progresivnog programa jednako je vanjska strukturama politike moi, koja je nuna posljedica progresivnih odluka, kao to je neprijateljstvo spram idova neto vanjsko kemijskom koncernu 33 (da, 243 [dp, 219]). Ova-kav pristup faizmu vrlo jasno otkriva granice historicizma. Interpretacija fa-izma kao biti iza fenomena, kao istine modernog (kapitalistikog) drutva nikada ne moe ostvariti sredinji cilj marksistike analize, ono to je Lenjin zvao konkretnom analizom konkretne situacije. Koliko god da duboko nje-govi korijeni leali u strukturi monopolnog kapitalizma, faizam je u stvari

31 Ovaj je koncept blisko podudaran pojmu racionalizacije Maxa Webera ija je prvotna manifestacija bila odsustvo ili progresivna eliminacija magije iz zapadne religije, poevi od starozavjetnog judaizma i od zapadne kul-ture openito.

32 Misli se na izbornu listu koju se izabire na izborima za amerikog predsjednika. Kan-didat za predsjednika prije izbora mora sloiti listu dravnih dunosnika koje misli postaviti na kljuna mjesta ukoliko bude izabran (npr. potpredsjednik, dravni tajnik itd.). op. prev.

frankfurtska kola

36 bio posebna vrsta monopolnokapitalistike drave koja je nastala u specifi-noj historijskoj konjunkturi.34 Utoliko to to nije prepoznala, Frankfurtska je kola zapravo zauzela poziciju Kominterne u tzv. Treem periodu, nakon este konferencije 1928.: faizam je shvaen kao neizbjena i kulminiraju-a faza kapitalizma. Unato svoj njihovoj virtuoznosti, objanjenja faizma Frankfurtske kole u konanici su bila primjer teorijske impotencije. Tema je Dijalektike prosvjetiteljstva samounitenje burujskog uma: ali ova je teorija sama sluaj samounitenja intelektualnog radikalizma. Radikalizam autoro-vih odbijanja burujskog drutva i kulture tono je to to im izbija oruje soci-jalistike teorije (znanosti) iz ruku, primoravajui ih da se povuku u spekula-tivne filozofske fragmente.

Redukcija znanosti na filozofiju utoliko se na ovom probnom primje-ru teorije Frankfurtske kole otkriva kao dvojako mistifikatorna. Izravna osuda logike znanosti kao odgovorne za faizam uinila je nemoguim razvijanje konjunkturne teorije faizma koja bi pomogla da se protiv njega uinkovitije bori. Povlaenje od marksistikih znanstvenih koncepata u filozofijsku (ideoloku) kritiku kapitalistikog drutva tada nastoji prikriti nedostatak teorije tog drutva.

Politiki krah Horkheimera

Kao to smo vidjeli, druga redukcija svojstvena Frankfurtskoj koli redukci-ja je politike na filozofiju. Razmatranje toga sa sobom povlai analizu stava kole spram politike prakse. I ovdje takoer postoji evolucija, no ona je dodatno zakomplicirana politikim razilaenjima unutar kole u poslijerat-nim godinama. Kao to smo vidjeli, njihova poetna pozicija, predstavljena u Horkheimerovu programatskom tekstu iz 1937., slina je onoj Lukcsa. Na proletarijat se jo uvijek gledalo kao na agens revolucije, a cilj politike bilo je jedinstvo filozofije i proletarijata u ozbiljenoj proleterskoj klasnoj svi-jesti. Kasnih 1930-ih bilo je meutim nemogue ustrajati u vjerovanju mla-dog Lukcsa o neposrednosti ovog revolucionarnog ujedinjenja. 35

Nakon potpisivanja sporazuma izmeu nacista i sovjeta 1939., taj se poetni skepticizam produbio. Mrana politika situacija prouzroila je povlaenje iz politike, ali ne i neposrednu kapitulaciju. Od saveznitava velikih sila nemamo se emu nadati. Ne moe se vjerovati kolapsu totalitarne ekonomije (). Potpuno je naivno njemake radnike izvana pozivati na usta-nak. Tko u politici moe samo glumatati, treba je se drati podalje. Pomutnja je postala toliko sveopa da istina ima tim vie praktine vrijednosti to se

33 Utoliko je mogue tvrditi da su sva kapitalistika drutva danas jo uvijek faistika. Ova je teza prisutna u mnogo nedavnog studentskog miljenja, naroito u Njemakoj gdje je utjelovljena u konceptu

Sptkapitalismus (kasni kapitalizam).34 Vidi Quentin Hoare, What is Fascism?, New Left Review 20, Summer 1963.35 Vidi gore.

prijevodi gran therborn

37manje uplie u bilo kakvu namjeravanu praksu (je, 135). Horkheimer se pri-sjea idovskog nepokolebljivog odbijanja tovanja lanih bogova: nedosta-tak potovanja prema postojeem autoritetu koji se proima do Boga religija je onih koji, u Europi eljezne ruke, nastavljaju svoje ivote ulagati u pripremu za bolji ivot (je, 136). O antikomunizmu u ovoj fazi nije bilo govora.

Poslijeratna politika pozicija Horkheimera i Adorna naprotiv imala je tri aspekta: ouvanje kritike teorije kao iste teorije; povlaenje iz politike u iskljuiv individualizam; akademsku integraciju. Meutim niti u jednom od njihovih kasnijih djela ne odbacuje se ni kritika teorija ni njezina veza s Marxom i Engelsom. 36 U svojoj Negative Dialektik, Adorno ak otvoreno ismijava idealistiku eksploataciju mladog Marxa na temelju tvrdnje da fokusirati kritiku teoriju na koncept postvarenja samo znai uiniti ju ideali-stiki prihvatljivom vladajuoj svijesti. 37 Takoer su sauvali vrstu granicu razdvajanja njihove pozicije i pozicije konzervativne Kulturkritik. 38

U Horkheimerovom je programu kritika teorija definirana kao dio po-litike prakse potlaenih klasa. Od sredine 1940-ih kritika se teorija smjeta drugdje, u individualni um. itav pravac Horkheimerovih i Adornovih djela ovoga razdoblja obiljeen je uvjerenjem da je jedino mjesto u totalitarnom svijetu gdje je sve jo uvijek mogue individualna sfera, gdje je zadaa odu-prijeti se okrutnosti upravljenog svijeta. To je dobro izraeno u Adornovu predgovoru Minima moralia (1951.): S obzirom na totalitarnu jednodunost, koja neposredno kao smisao uzvikuje iskorjenjivanje razlike, moda se ak neto od oslobaajue drutvene snage povuklo u sferu individualnog. U njoj kritika teorija ostaje ne samo s loom savjesti. 39 Horkheimer je desetljee kasnije dodao: Naa nada lei u tomu da osiguramo da na poetku svjetskog perioda dominiranog upravljenim ljudima postoji nekolicina koja e pruiti nekakav otpor, poput rtava povijesti, kojima pripada utemeljitelj kranstva (ta, 19). Ovo je religijsko rjeenje povremeno znalo zauzeti i idovsku formu. 40

Akademska integracija zapadnonjemakog krila Frankfurtske ko-le najbolje je predstavljena u The Authoritarian Personality objavljenom 1950. s Adornom kao predvodeim autorom te Horkheimerom kao direktorom itavog istraivakog projekta (naslovljenog Studije o predrasudama). Ondje naglasak na individualnoj psihologiji postaje potpuna kapitulacija pred bur-ujskom socijalnom psihologijom u teoriji, metodi te politikim zakljuci-ma. U svom predgovoru Horkheimer kae: itatelju se moe uiniti da smo

36 Vidi npr. Max Horkheimer, Theismus-Athe-ismus, u Zeugnisse (Festschrift Adornu, Frankfurt, 1963.), ubudue se navodi kao ta; Horkheimerov predgovor kt; Adornova Negative Dialektik, ibid.37 Ibid., 189. [Na prijevod: ibid., 165. op. prev.]38 Vidi npr. Adornove Prismen (Frankfurt 1963.), prevedeno kao Prisms (London, 1967.).39 Theodor W. Adorno, Minima Moralia (Fran-kfurt 1951.), str. 11. [Na prijevod: Minima mo-ralia (Veselin Maslea, Sarajevo 1987.)., str 10. U

navodu koji Therborn koristi zadnja je reenica na engleski pogreno prevedena kao Critical theory can reside in the latter without a bad conscience, iako u originalu na njemakom ta reenica glasi In ihr verweilt die kritische The-orie nicht nur mit schlechtem Gewissen (kurziv moj). Prevoditelj naeg sarajevskog izdanja to ispravno prevodi. op. prev.]40 Vidi intervju s Horkheimerom u Der Spie-gel, 5. sijeanj 1970.

frankfurtska kola

38 pretjeran naglasak stavili na osobne i psiholoke umjesto na drutvene as-pekte predrasuda. To nije poradi osobne preferencije psiholokih analiza, niti zbog pogreke da se uzrok iracionalnog neprijateljstva u posljednjoj instanci locira u drutvenoj frustraciji i nepravdi. Na cilj nije tek opisivanje predrasu-da, ve njihovo razumijevanje koje bi pridonijelo njihovom iskorjenjivanju. () Iskorjenjivanje znai ponovno obrazovanje, znanstveno planirano, temeljem razumijevanja do kojeg se dolo znanstvenim metodama. A obrazovanje je u uem smislu po svojoj naravi osobno i psiholoko. 41 U posljednjoj tezi o antisemitizmu u Dijalektici prosvjetietljstva antisemitizam je ugraen u samu sr modernog politikog sustava, kako istonog, tako i zapadnog. Ovdje on odjednom postaje neto ega se moe rijeiti osobnim obrazovanjem, vjero-jatno posredstvom Adenauerove vlade ili zapadnih okupacijskih vlasti u Nje-makoj. Izrazito je indikativno to Adorno svjesno antiautoritarni tip linosti smatra pravim liberalom. 42 Ovo je vrlo daleko od teze da je faizam istina liberalizma i da je antisemit liberal koji eli izrei svoj antiliberalni stav.

Uinak kombiniranih faktora formalnog ouvanja teorije, iskljuive individualizacije te akademske integracije jedna je kumulativna mistifikacija. Ta formula prua legitimaciju za isto ideoloki radikalizam samodopadno ugraen u ugodnu akademsku instituciju, bez ak i neizravnog odnosa spram politike kako je doivljavaju mase, ali jo uvijek tetoei kritiku teoriju koja se vraa interpretaciji Marxa.

Ovaj je razvoj takoer popraen odustajanjem od rezolutnog odbijanja antikomunizma 1937. i ak i 1939. Dijalektika prosvjetiteljstva ve implicira da je izbor izmeu sssr-a i sad-a izbor izmeu dva jednaka zla, dvije totalitar-ne liste, a u hladnoratovskom razdoblju Horkheimer i Adorno pristali su vie uz Zapad nasuprot Istoku. Horkheimer je u vie navrata obznanjivao svoju privrenost najciviliziranijim ili europskim dravama, nasuprot prijete-em totalitarnom svijetu u koji spadaju ne samo komunistike drave nego i nazadnjake zemlje sa svojim pretjeranim nacionalizmima (ta, 23). Prema direktoru Studija o predrasudama ne samo da bi upozorenje cara Wilhelma ii o

prijetnji ute rase () danas trebalo uzeti vrlo ozbiljno, nego je ono mnogo hitnije nego to se ini, iako to nije jedina prijetnja Europi. 43 Horkheimer je u nedavnom intervjuu na jo jasniji i groteskniji nain preao u burujski kamp, i to ne vie kao odabir manjeg od dva zla (primijetite takoer to je naveo kao motivaciju za pisanje svojih filozofskih djela!): Po mom sudu, da-nanja sociologija nije dovoljno priznala injenicu da je razvoj ovjeka vezan

41 The Authoritarian Personality (New York 1950.), str. vii. itatelj je moda ostao dojma da sam, nakon kritiziranja Frankfurtske kole zbog njenog odbijanja znanosti, nezahvalan u odbijanju ovog oitog apela za politikom

znanstveno planiranom, temeljem razu-mijevanja do kojeg se dolo znanstvenim metodama. No apel za znanosti ne osigurava znanstvenost. Ovdje se misli na burujsku

ideologiju socijalne psihologije. To je jo jedan sluaj paradoksa frankfurtskog hiperradi-kalizma: kategorije koje su filozofijski od-baene u akademski su se diskurs provukle nepovrijeene.42 Ibid., 781.43 Max Horkheimer, On the Concept of Freedom, Diogenes, br. 53 (Paris 1966.).

prijevodi gran therborn

39s konkurencijom, tj. s najvanijim elementom liberalne ekonomije. Vidite, ja se prisjeam svog oca (industrijskog tajkuna) (). Njemu je konkurencijska borba omoguila da se praktino napregne na nain slian onomu na koji sam ja sm razvio svoj prvotni interes za filozofijom u skladu sa zahtjevima jedne akademske karijere, kako bih mogao uzdravati svoju voljenu pokojnu enu. 44

Marcuse: integritet i kontradikcija

Marcuseov politiki razvoj bio je, dakako, potpuna suprotnost. Ne samo da je preivio McCarthyjevo razdoblje 45 a da se nije kompromitirao poput toliko dru-gih ljeviarskih intelektualaca, ve takoer, za razliku od Horkheimera i Adorna, nikad nije odbijao one studente koji su motivirani njegovim idejama zapoeli prak-tinije oblike borbe. Marcuseova je politika povijest uzorita. No to ne implicira nuno duboki rez izmeu teorijske strukture njegove misli i one ostalih lanova kole. Ideoloka je problematika osobito labilna i moe se prilagoditi mnogim poli-tikim pozicijama. 46 Jedna se bitna teorijska razlika meutim moe uoiti ve 1937. Ona se ticala odnosa filozofije i marksizma kao teorije drutva. Ta se razlika moe razabrati u raspravi o Horkheimerovom programu koja je objavljena neposred-no poslije njega u Zeitschrift fr Sozialforschung pod naslovom Filozofija i kritika teorija. Kao to smo prethodno ve primijetili, Horkheimer je tvrdio da kritika teorija drutva () ostaje filozofija ak i kao kritika ekonomije. Tomu je tako jer je kritika teorija neto vie od specijalizirane ekonomske discipline, ona je teorija i sud o cjelini ljudske egzistencije. Za Marcusea je meutim ovo transcendiranje specijalizirane ekonomije sadrano u kritikoj teoriji drutva kao takvoj, koja je pak nasljednik klasine filozofije. Tako se i filozofija javlja u ekonomskim pojmovima materijalistike teorije. Svaki pojedini od njih je vie nego ekonomski pojam u smi-slu strune nauke o privredi. On je to vie na osnovu pretenzije teorije na totalitet, na objanjavanje cjelokupnosti ovjeka i njegovog svijeta drutvenim bivstvom. Ali pogreno bi bilo kad bi se, pozivajui se na ovo, ekonomski pojmovi opet razloili na filozofske. Pre se, obrnuto, filozofska stanja stvari, koja postaju relevantna za teoriju, mogu razviti iz ekonomske veze (kg i, 102; n, 134-5 [kd, 73]). Ova koncep-cija odnosa izmeu kritike teorije i filozofije objanjava podnaslov Uma i revolucije

Hegel i razvoj teorije drutva. Ako je trebalo da bude napretka preko ove filozofije, tada je to trebao biti napredak preko same filozofije te, istovremeno, preko dru-tvenog i politikog poretka za koji je filozofija vezala svoju sudbinu.47

44 Der Spiegel, ibid.45 Misli se na rano hladnoratovsko razdoblje u SAD-u 1950-ih kada je komunistika para-noja bila vrlo rasprostranjena i kada se zbog najmanje optube moglo biti deportiran iz zemlje. Toj je paranoji znaajno pridonio repu-blikanski senator Joseph McCarthy s izjavama da u SAD-u postoji toliko mnogo sovjetskih simpatizera i pijuna da ih se ak moe nai i

u Bijeloj kui. Naravno, njegove tvrdnje nikad nisu dokazane, zbog ega ga je i sam Senat od-luio cenzurirati. op. prev.46 Habermasov nagovjetaj da je Marcuseov politiki stav uvjetovan aktivizmom inheren-tnim njegovoj heideggerijanskoj formaciji ne treba shvaati ozbiljno. Usp. J. Habermas (ur.), Antworten auf Marcuse (Frankfurt, 1968.), str. 12.

frankfurtska kola

40 Marcuse je u kritici Sartreova LEtre et le Nant 1948. ponovno potvrdio privr-enost marksizmu kao drutvenoj teoriji koja odbacuje filozofiju. Korak dalje [od Hegelove filozofije] ka konkretizaciji znaio bi prekoraenje same filozo-fije. Do takvog prekoraenja dolo je u opoziciji prema Hegelovoj filozofiji. () Ali ni Kjerkegor ni Marks nisu pisali filozofiju egzistencije. Kad su se razrau-navali s konkretnom egzistencijom, oni su naputali i odbacivali filozofiju. () Za Marksa je koncepcija stvarnosti oveka kritika politike ekonomije i teo-rija socijalistike revolucije (kg ii, 83; Philosophy and Phenomenological Research, vii, br. 3, oujak 1948., str. 335. [kd, 174]).

No s ovim intelektualnim razlikama ne treba otii predaleko. Najpo-znatije Marcuseovo djelo, ovjek jedne dimenzije, vrsto stoji u frankfurtskoj tradiciji i dijeli njezine teorijske mane, a naroito njezin autodestruktivni intelektualni hiperradikalizam koji karakterizira Dijalektiku prosvjetitelj-stva. Kao to Marcuse 1965. objanjava u predgovoru reizdanju svojih eseja iz 1930-ih, miljenje u protivrenosti mora postati negativno i utopijsko u odnosu na postojee. ini mi se da je ovo imperativ sadanje situacije u odno-su na moje teorijske pokuaje iz tridesetih godina (kg i, 16; n, xx [kd, 11]). No kao to se to pokazuje u ovjeku jedne dimenzije, taj projekt u svojoj sri otkriva ogromnu kontradikciju. Knjiga je koncipirana kao slika industrijskog drutva ili najrazvijenijih suvremenih drutava, dok je ono zapravo izrazito konjun-kturno djelo, odreeno situacijom u sad-u 1950-ih i ranih 1960-ih, prije nego to su se mogli osjetiti unutarnji uinci Vijetnamskog rata, prije studentskog pokreta i uspona radnikog otpora te prije jasne dezintegracije amerike nadmoi nad zapadnom Europom i Japanom. 48 Marcuseova slaba toka nije to to nije uspio predvidjeti ove budue tendencije, ve injenica da njegova analiza ne prua nikakve koncepte kojima bi on to uope mogao uiniti. Kao to sam Marcuse kae, kritika teorija drutva ne raspolae pojmovima koji bi mogli premostiti jaz izmeu sadanjeg i njegove budunosti (odm, 214 [jd, 235]). tovie, umjesto da se poslui marksistikom analizom modernog mo-nopolnog kapitalizma, Marcuse se oslanja na djela poput The Modern Corpo-ration and Private Property Berlea i Meansa, The Organisation Man Williama H. Whytea te na spise Vancea Packarda. Kljuan argument o integraciji radni-ke klase tipino je poduprt pozivanjem na akademsku ameriku sociologiju. Jo je jednom radikalizam kritike svoj ideoloki objekt ostavio netaknutim.

U stvari, ovjek jedne dimenzije predstavlja korak unazad za Marcusea vis--vis njegova stava spram tehnologije, filozofije i klasine burujske kultu-re. U Sovjetskom marksizmu zagovarao je marksistiku tezu o bitno neutral-nom karakteru tehnologije i uinio ju je jednom od temeljnih gradbenih blokova

47 Herbert Marcuse, Reason and Revolution (Oxford 1941.), str. 257. [Iako ne navodimo na hrvatskom dostupan prijevod, ipak valja na njega ovdje ukazati: Marcuse, Um i revolucija (Veselin Maslea, Sarajevo 1966.) op. prev.]

48 Za uinke Vijetnamskog rata, vidi moj tekst From Petrograd to Saigon, New Left Re-view 48, 1968.; za nove tendencije amerikog ka-pitalizma, vidi Ernest Mandel, Where is America Going, New Left Review 54, 1969. i The Laws of Uneven Development, New Left Review 59, 1970.

prijevodi gran therborn

41svoje analize sovjetskog drutva; prijelaz iz nacionalizirane u podrutvovljenu ekonomiju politika je revolucija koja podrazumijeva rasputanje represivne dra-ve te uvoenje kontrole odozdo. 49 U ovjeku jedne dimenzije prevladava suprotno stajalite: Ne moe vie () biti prihvaeno tradicionalno shvaanje o neutralno-sti tehnologije. () [T]ehnoloko drutvo je sistem dominacije koji je djelotvoran ve u pojmu i konstrukciji tehnike (odm, 14 [jd, 15]). Drugo, koncepcija filozofije i njezine uloge u ovjeku jedne dimenzije sadri ponitenje, iako implicitno, Mar-cuseovih ranijih stavova. Umjesto tvrdnje o potrebi zamjene filozofije jednom marksistikom teorijom drutva, ovjek jedne dimenzije ima za cilj obraniti i odrati filozofiju u klasinom idealistikom smislu, s konceptima koji su prevladavajuem diskursu antagonistiki. Ovaj se obrat moda najbolje oituje u sljedeoj reenici u kojoj umjesto zamjene filozofije drutvenom teorijom i politikom Marcuse pred-lae da je problem u zamjeni politike filozofijom. Terapeutika zadaa filozofije u totalitarnoj eri mora biti politika zadaa. Tad bi se politika javila u filozofiji kao smjeranje njenih pojmova da razumiju neiskrivljenu zbilju, a ne kao specijalna disciplina ili predmet analize, ne kao specijalna filozofija politike (odm, 159 [jd, 186, 187]). Tree, koncept afirmativne kulture koji se razmatrao u gorespomenu-tom lanku iz 1937. tj. sublimirana burujska kultura u kojoj su vrijednosti koje su zabranjene burujskim drutvom u svakodnevnom ivotu afirmirane u sferi visoke kulture sada je zamijenjen konceptom represivne desublimacije. Tu je u sutini rije o promjeni objekta analize, od jednog tipa burujskog drutva k drugom, i u ovom je smislu koncept represivne desublimacije vaan i plodonosan analitiki alat. No u jo jednom paradoksu intelektualnog hiperradikalizma ono to je jedno osueno kao afirmativna kultura sada se slavi kao kultura negaci-je, denuncirajui neimatinu drutva (odm, 58 [jd, 64]). U ovjeku jedne dimenzije, kritika koja eli pobiti samu strukturu logike i znanosti temelji svoju drutvenu analizu na pseudoliberalnom urnalizmu i akademskoj sociologiji, i to kritika koja marksizam ak ne smatra dovoljno negirajuim te afirmativnu burujsku kulturu pretvara u negativnu kulturu.50

Negacija negacije

ovjek jedne dimenzije stoga je od svih Marcuseovih djela najblie glavnoj struji Frankfurtske kole. Ipak, to je knjiga koja je imala najvie politikog utjecaja, vjerojatno vie nego bilo to drugo to je kola u svojih etrdeset go-dina postojanja proizvela. Unato njenom pesimizmu, ova je knjiga posta-la standardni tekst studentskog pokreta kasnih 1960-ih. No prije nego to

49 Soviet Marxism (New York 1958.), str 160-191. [Na prijevod: Sovjetski marksizam (Globus, Zagreb 1983.), str. 132-158. op. prev.]

50 Ove kritike opaske meutim ne bi tre-bale ponititi razlike izmeu ovjeka jedne dimenzije i poslijeratnih djela Horkheimera i Adorna. Prethodna je jo uvijek pokuaj kon-kretne drutvene analize s izravnom vezom s politikom.

frankfurtska kola

42 razmotrimo vezu izmeu stajalita Frankfurtske kole i nedavnog student-skog revolta, moramo razmotriti koncepte koji podupiru te politike pozicije. Najvaniji izvire izravno iz hiperradikalizma njihove kritike kapitalistikog drutva. Kritika teorija odbija bilo kakvo pozitivno prisustvo u kapitalisti-kom drutvu (poput proletarijata) i zahtijeva potpuno istu negaciju, negaciju negacije, kao bit revolucije. Ova hegelijanska teza o revolucionarnoj promjeni odigrala je sredinju i kobnu ulogu u misli frankfurtovaca. U svojoj potra-zi za apsolutnom negacijom prevladavajuih teorijskih i ideolokih diskursa mislioci Frankfurtske kole osjeali su se primoranima izai kako iz znano-sti, konkretne drutvene analize, tako i iz formalne logike. Horkheimerov program kritike teorije iz 1937. pokuao je nai arhimedovsku toku izvan drutva kako bi se iupao iz procesa drutvene reprodukcije. Horkheimer i Adorno 1940-ih smatrali su da je nuno ii jo dalje, formulirajui svoju dru-tvenu kritiku iskljuivo u filozofskim fragmentima jer je bilo kakvom konti-nuiranom diskursu sueno zapadanje u pozitivitet. Potraga za apsolutnom negacijom negacije takoer je rezon Marcuseova povlaenja od marksizma u ovjeku jedne dimenzije: Pokuaj da se ponovo zadobije kritika intencija tih kategorija [drutvo, klasa, individua itd.] i da se razumije kako je njihova intencija bila anulirana drutvenim realitetom od poetka se javlja kao regres od teorije povezane s povijesnom praksom na apstraktnu, spekulativnu mi-sao: od kritike politike ekonomije na filozofiju. Ovaj ideologijski karakter kri-tike proizlazi iz injenice da je analiza, tako, prinuena da pristupi s pozicije

izvan, kako pozitivnog tako i negativnog, kako produktivnih tako i destruk-tivnih tendencija u drutvu (odm, 12 [jd, 14]).

Ovaj pokuaj teorije da se za dlaku izvue ne ini ju revolucionarnom, nego prije jo vie filozofinom. Isti se stav moe nai u poricanju revoluci-onarne uloge ekonomske klasne borbe u razvijenim kapitalistikim zemlja-ma. 51 Povijesno iskustvo revolucija pokazuje da one nisu bile odravane apsolutnom negativnou zahtjeva revolucionara, ve ustrajnou kojom su se zahtijevali konkretni, neposredni zahtjevi u odreenim povijesnim situacijama. Praktini revolucionari kako Rosa Luxemburg, tako i Lenjin utoliko su uvijek naglaavali dijalektiku vezu izmeu raznih oblika klasne borbe. Nijedan se od njih nije zamarao potragom za apsolutnom negacijom. Naprotiv, Lenjinova teorija revolucija posjeduje dva kljuna momenta. Jedan je izgradnja organizirane revolucionarne sile i vodstva. Drugi je stvaranje revolucionarne situacije. Svojstveno tomu je spajanje razliitih proturjeja koje pitanje dravne moi stavljaju na dnevni red. Revolucionarna se situaci-ja moe uvesti najraznovrsnijim i naizgled banalnim uzrocima, ukljuujui

51 Marcuse, An Essay on Liberation (1969.), poglavlja 3 i 4. [Na prijevod: Kraj utopije; Esej o osloboenju (Stvarnost, Zagreb 1978.). op. prev.]. Na ovomu se i dalje ustraje unato injenici da je ekonomska klasna borba bila presudna za borbe militantne radnike klase u

Italiji i Francuskoj posljednjih nekoliko godina te da je takoer igrala nezanemarivu ulogu u skandinavskim zemljama koje se sasvim sigurno ne mogu otpisati kao nazadnije kapi-talistike zemlje.

prijevodi gran therborn

43ak i parlamentarnu krizu. Koncept revolucionarne situacije kao spajanja razliitih proturjeja nije ad hoc objanjenje, ve on logiki proizlazi iz ana-lize drutva kao kompleksne drutvene formacije s meusobno nesvodivim elementima. 52 Ve smo vidjeli da historicistike teorije drutva, daleko od toga da poimaju drutvo kao kompleksnu strukturu, trae unutarnju bit koja se otkriva u svim njegovim dijelovima. Ako je ova bit ugnjetavalaka, izvor transformacije ne moe se nai unutar drutva, budui da sve njegove mani-festacije dijele ugnjetavalaku narav biti. Agens transformacija jedino moe biti izvanjski Negirajui Subjekt. Prve su historicistike verzije marksiz-ma smatrale da je taj izvanjski negirajui subjekt bio proletarijat, izbaen iz kapitalistikog drutva kao objekt svog njegovog ugnjetavanja, utjelovljuju-i kapitalistiku negaciju ovjeanstva. I Lukcseva Povijest i klasna svijest i Horkheimerova Tradicionalna i kritika teorija sadre ovu koncepciju radnike klase. Ali ini se da proletarijat vie nije apsolutno bijedan i iskljuen iz tzv. drave blagostanja. Jedine skupine koje bi se jo uvijek mogle takvima opisati su rasne manjine i ostali izopeni. To je razlog zbog ega je Marcuse u svojim kasnijim djelima nastojao prodrijeti dublje u druge ljudske potrebe osim onih ekonomskih jer on sada tvrdi da su ove posljednje postale sredstva integraci-je i ugnjetavanja. On je utoliko svoju panju posvetio biologijskoj dimenziji, bitnim instinktivnim nagonima, erotskim potrebama u irem smislu. Na taj je nain pronaao novog Negirajueg Subjekta u studentskom pokretu i u nje-govom odbijanju naela izvedbe, njegovom odbijanju ekonomije temeljene na razmjeni i konkurenciji te njegovoj praksi seksualne emancipacije.

No je li uloga proletarijata u Marxovoj teoriji ikada bila uloga apsolut-ne negacije kapitalistikog drutva? S jedne strane Marx eksplicitno kae da je drutvena polarizacija prouzrokovana osiromaivanjem radnike klase krucijalna za proletersku revoluciju (iako ona ne mora nuno primiti oblik strogo doslovne ekonomske pauperizacije). S druge strane Marx epohalnu krizu kapitalizma opisuje prije strukturnim negoli jednostavnim politikim proturjejem, naime proturjejem izmeu drutvenog karaktera proizvodnih snaga te privatnog karaktera odnosa proizvodnje. U ovom kontekstu termin

proizvodne snage oznauje organizacijske/tehnike uvjete pod kojima se proizvodnja nastavlja runi rad, manufaktura, strojna industrija te auto-matizirani industrijski procesi razliiti su stupnjevi proizvodnih snaga. Ove produktivne snage, koje dolaze u proturjeje s privatnim karakterom njihove aproprijacije, ukljuuju injenicu da radna snaga sve vie koristi znanosti, ra-zvijene komunikacije, visoke razine obrazovanja te internalizirane discipline. Njihovi uinci na radnu snagu nisu osiromaivanje, ve radije snabdijevanje

52 Lenjinova teorija revolucije najjasnije je obrazloena u njegovim Letters from Afar i

Left-Wing Communism, an Infantile Disor-der [Na prijevod: Djeja bolest ljeviarstva u komunizmu (Naprijed, Zagreb 1973.). op. prev.]. Inkompatibilnost njegove teorije s bilo

kakvom vrstom historicizma demonstrirao je Louis Althusser u svom eseju Cotradiction and Overdetermination, For Marx (London 1969.) [Na prijevod: Za Marksa (Nolit, Beo-grad 1971.). op. prev.].

frankfurtska kola

44 veih pogodnosti za organizaciju i veih kapaciteta za zamjenu kapitalisti-kog discipliniranja proizvodnje drutvenom aproprijacijom te kontrolom radnike klase odozdo. Izmeu radnike klase i buroazije uvijek postoji drutvena polarizacija koja proizlazi izravno iz injenice eksploatacije: to je pojaano ekonomskim krizama induciranim proturjejima izmeu proiz-vodnih snaga i odnosa proizvodnje: revolucionarna situacija tu polarizaciju tada ini eksplozivnom. Marksistika teorija utoliko ne potrebuje koncepciju proletarijata kao utjelovljenja negacije ljudske egzistencije. Revolucionarna situacija nije funkcija jednostavnog stupnja bogatstva ili siromatva proleta-rijata, ve kompleksnog razvoja drutvene formacije ija se razliita protur-jeja iznenada spajaju u raskidajue jedinstvo. 53

Marksistiki koncept proturjeja izmeu drutvenog karaktera proi-zvodnih snaga i privatnog karaktera odnosa proizvodnje nikada nije bio in-korporiran u historicistike interpretacije Marxa na nain koji objektivni ka-rakter obaju aspekata ovog proturjeja zadrava kao strukture kapitalistikog naina proizvodnje. Za mladog je Lukcsa presudna teina pripisana tomu doivljava li najvea proizvodna sila u kapitalistikom poretku proizvodnje, proletarijat, krizu tek kao puki objekt odluke ili kao njezin subjekt. 54 Analiza strukturalnih preduvjeta revolucije ovdje je misteriozno nestala reducirajui sile proizvodnje na proletarijat. U stvari, to sam koncept ini suvinim: jedino bitno jest proletarijat i stupanj njegova uvida u njegovu povijesnu zadau, nje-gov odnos spram klasne svijesti. Frankfurtska je kola, s druge strane, kon-cept proizvodnih snaga iskoristila na drugi nain. Proizvodne snage pred-stavljaju objektivne mogunosti novog i boljeg drutva. Ta se ideja razlikuje od apstraktne utopije time to se pri dananjem stanju razvoja proizvodnih snaga moe pokazati njena realna mogunost (kt ii, 168 [kt ii, 150]). Proi-zvodne snage nisu dio strukturalnog proturjeja, proturjeja izmeu drutva i privatnih sustava koje utjee na klasne odnose, ve se shvaaju kao stadij ljudske evolucije koji sada Negirajuem Subjektu omoguuje da iz uvjeta ljud-skog ivota ukine siromatvo i bijedu. 55 U tom su smislu proizvodne snage

neutralne, sirovina mogunosti. Ova se neutralnost kasnije osporava: iz siro-vine mogunosti tehnologija postaje sredstvo ugnjetavanja. Ali niti u jednom se sluaju proizvodne snage ne poimaju u njihovom marksistikom struk-turalnom kontekstu. Analiza zapravo izmie bilo kakvoj pozitivnoj identifi-kaciji struktura kapitalistike drutvene formacije ili sila unutar nje koje bi bile kadre transformirati tu drutvenu formaciju; od marksistike znanosti i politike k filozofiji kao Ersatz-znanosti i Ersatz-politici. ak i kad je naizgled

53 Linija argumentacije sasvim ukratko skici-rana ovdje sugerira da je paljiva analiza mjesta i implikacija koncepata produktivnih snaga i revolucionarne situacije u marksistiko-lenjini-stikoj teoriji vie obeavajui nain suoavanja s problemom od tekstualnog uzdanja u nacrte iz Grundrisse, usporeujui ih s Kapitalom, kao to to

ini Martin Nicolaus u inae vanom eseju The Unknown Marx, New Left Review 48, 1968.54 Lukcs, ibid. 421.55 Vidi Horkheimerov esej Geschichte und Psychologie u kojem se strukturalni uvjet za-mjenjuje suprotnou izmeu rastuih moi ljudi i drutvene strukture (kt i, 17 [kt i, 13]).

prijevodi gran therborn

45ukotvljen u drutvenu strukturu, Negirajui Subjekt bio je filozofski koncept; kao to je Rvai davno istaknuo u recenziji Povijesti i klasne svijesti, pripisana proleterska klasna svijest kod Lukcsa je jednostavno zamijenila hegelijan-ski Geist. 56 U Frankfurtskoj je koli ova redukcija politike na filozofiju izila jasno na vidjelo.

Antikapitalistiko gnuanje i socijalistika revolucija

Prije nego to se upustimo u opu povijesnu ocjenu Frankfurtske kole, samimo dosadanji argument ovog lanka. Misao se kole razvijala te su se pojavile znaajne divergencije meu njenim lanovima u godinama na-kon Rata. Unato tomu postoji trajna temeljna struktura te misli. Specifi-nost marksizma kao teorije drutvene formacije i njegova autonomija kao smjernice za politiko djelovanje stoga su istovremeno odbaene. Ova prva redukcija jasno se pokazuje u teoriji faizma Frankfurtske kole u kojoj filo-zofijska kritika kapitalizma zamjenjuje znanstvenu konjunkturnu analizu naravi faistike drave. Druga se redukcija pojavljuje u konceptu Negiraju-eg Subjekta kao revolucionarnog agensa koji se ne moe nai u drutvenoj zbilji te ga se stoga u konanici mora ograniiti na filozofiju shvaenu kao suprotnost drutvene zbilje.

Frankfurtska je kola od svojeg poetka vjerojatno proizvela vie dje-la i pokrila iri dijapazon tema (od kojih se mnoge nisu mogle razmotriti u ovom kratkom tekstu) od bilo koje druge usporedive grupe teoretiara. Njihov je dananji utjecaj vjerojatno vei nego ikad prije. Ipak, kao to smo vidjeli, problematika koja ini podlogu njihove misli ima kljune i kobne slabosti. Koju opu presudu moemo dati ovom povijesnom uspjehu?

Teoretiari Frankfurtske kole bili su lanovi akademske inteligenci-je sa znaajnom burujskom pozadinom. Do intelektualne zrelosti dospjeli su u razdoblju meunarodnog poraza radnike klase te su od proletarijata vlastite zemlje zbog nacistike kontrarevolucije bili odsjeeni. Kao i svi pri-padnici buroazije, njihova se inicijacija u revolucionarnu poziciju ostvarila kroz gnuanje spram kapitalistike represije i spram licemjernog porica-nja te represije od strane kapitalistike ideologije. To je gnuanje primilo obli