»P OGCEH1 52«Č A SO P IS Z A TEO R IJU DRUŠTVENIH I PRIRO DNIH NJtUKJt

Izdaje:Društvo nastavnika sveučilišta, visokih škola i suradnika naučnih ustanova

u Zagrebu Uređuje redakcijski kolegij:

Bastaič Košta, Borojević Slavko, F laker Aleksander, Frangeš Ivo, Gamulin Grga, Randić Leo, Vranicki Predrag

Sekretar redakcije i odgovorni urednik Supek Rudi

Sira redakcija:Berus Niko, profesor Više Pedagoške Škole Cipra Milo, profesor Muzičke Akademije Čulinović Ferdo, profesor Pravnog fakulteta /Dabčević Savka, asistent Ekonomskog fakultetaFilipović Vladimir, profesor Filozofskog fakultetaFranković Dragutin, predavač Filozofskog fakultetaGospodnetić Jugoslav, asistent Akadem ije za kazališnu umjetnostGrdenić Drago, docent Prirodoslovno-matematskog fakultetaGuberina Petar, profesor Filozofskog fakultetaKurepa Đuro, profesor Prirodoslovno-matematskog fakultetaMažuran Đofđe, asistent Filozofskog fakultetaMohorovičić Andre, profesor Tehničkog fakultetaPerić Berislav, asistent Pravnog fakultetaPinter Tomislav, profesor Medicinskog fakultetaPrelog Milan, predavač Filozofskog fakultetaRoler Dragan, asistent Ekonomskog fakultetaSirotković Jakov , docent Ekonomskog fakultetaŠegvić Neven, docent Tehničkog fakultetaŠidak Jaroslav , profesor Filozofskog fakultetaSkavić Josip , rektor Akadem ije za kazališnu umjetnostSkreb Zdenko, docent Filozofskog fakultetaSkreb Nikola, asistent Medicinskog fakultetaTorbarina Josip , profesor Filozofskog fakultetaVojnović Zdenko, direktor Muzeja za um jetnost i obrtZaninović Vice, predavač Filozofskog fakulteta

Uredništvo i adm inistracija: Zagreb, Braće K avurića 17 (Društvo nastavnika sveuči­lišta, visokih škola i suradnika naučnih ustanova), telefon 38-289. Broj ček. računa

kod Narodne banke: 4(^1-953.3234. Dopise slati sa oznakom »Za Pogledi 52«

Četvrtgodišnja pretplata: 150 Din., polugodišnja pretplata: 300 Din., godišnja pret­plata: 600 Din. Cijena pojedinom broju 70 Din. Časopis izlazi mjesečno (osim u

ju lu i augustu).Uredništvo prima petkom od 17 do 20 sati.

Naslovna strana: arh. B. Bernard!.

Tisak Grafički zavod Hrvatske, Zagreb

IZ REZOLUCIJE VI. KONGRESA KPJ O ZADACIMA I ULOZI SAVEZA

KOMUNISTA JUGOSLAVIJEU PO GLED U ŠK O L A I NAUČNIH USTANOVA K O N G R ES

K O N ST A T U JE :

Prvo, da je izvršen ozbiljan napredak u rukovođenju i sređiva­nju sistem a nastave, naročito u osnovnim i srednjim školama, kao i u proširenju školske mreže, a takođe i u tome što veći deo prosvet- nih kadrova ozbiljno i savesno shvata svoje dužnosti.

Ozbiljnu teškoću pretstavlja još slaba m aterijalna baza za škole.Drugo, u pogledu univerziteta i naučnih ustanova stan je još nije

zadovoljavajuće kako u pogledu naučnog nivoa, tako i u pogledu stvarnog unutrašnjeg demokratizma. Nedovoljna upornost ili kole­banje u raspravljan ju i rešavan ju tih i sličnih pitanja, kao i u suz­bijan ju i razobličavanju klerikalizma, mistike i šovinizma i u sred­njim školama, može sam o da nanosi štetu daljem naučnom i demo­kratskom razvitku visokih škola i stručnoj sprem i đaka, studenata i mlađih naučnih kadrova.

Niko nema prava da troši sredstva koja stvara radni narod, a da to bude protiv njegovih napora, njegovih strem ljen ja i njegovog na­pretka.

Osnovno pitanje u daljem razvitku školstva i naučnih ustanova jeste podizanje naučnog nivoa, učvršćivanje i razvijan je dem okra­tizma, a naročito povezivanje naučnog rada sa stvarnošću i privredom zem lje i savremenom stvarnošću uopšte, razvijan je naučnih i kul­turnih veza među republikam a i suzbijanje začaurenosti i lokalizma.

Savez komunista Jugoslav ije sm atra nenaučnom i nazadnom svaku tendenciju koja bi m a čim i m a u čemu išla za tim da ističe prioritet jedne nacije ili jedne kulture nad drugom. Sv i narodi, svaki na svoj način i u raznim oblicima, u zavisnosti od istoriskih i drugih uslova, obogaćuju opštu kulturnu riznicu čovečanstva. A kad se radi0 narodima Jugoslav ije , njihove kulturne tekovine, ustanove i kul­turni radnici treba da služe stalnom zbližavanju među njim a, je r je to jedino progresivno i jedino odgovara stvarnim tendencijam a eko­nomskog i demokratskog društvenog razvitka Jugoslavije .

Kongres takođe ističe da bi om etanje borbe m išljen ja moglo samo da oteža razvitak nauke i kulture.

Demokrati ja u borbi m išljen ja izražava se u snazi argumenata1 u podjednakom pravu za one koji se razilaze u m išljenju. Svakom m išljenju koje im a za polaznu tačku borbu za socijalizam i socijali­stičku dem okratiju, za bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije , za njihovu nezavisnost i nesm etani unutrašn ji razvitak, treba osigura-

.v ati pravo da se ispolji i izrazi.

65

Drago Nešić

IDEJA ASOCIJACIJE PROIZVOĐAČA KOD SOCIJALISTE-UTOPISTE

CHARLESA FOUR1ERA(A ktuelnost nekih sh v aćan ja )

K ritiz ira ju ć i feu dalno društvo , filozo fi X V III. v ijek a pozivali su se na lju d sk i razum kao na vrh ovn og su ca u sv im socija ln im odnosim a. U red iti društvo p rem a n ačelim a zd rav o g razu m a p rok lam ira ju ć i slobodu i jednako- prav n o st sv ih ljud i, uk inuti sv e odnose feu d aln e zav isnosti i sv e p r iv ileg ije v iših k lasa — to je p rogram p red stavn ik a b uržo aske k lase u socija ln oj filo ­zo fiji X V III. v ijek a , to- je program , k o ji je n ago v ije štav ao v lad u so cija ln e p rav d e i sreću sv ih ljud i.

U brzo nakon d o lask a b u ržo az ije na v la st ra sp ršio se li je p i san o sreći čov ječan stva, o sreći, k o ju je b u ržo az ija o b ećav ala u borbi p rotiv feu dalaca . D em an tira la g a je ja v a k ap ita lističk e fabr ike , ja v a 16 i 18-satnog radnog dana, ja v a b ijedn ih nadn ica i radn ičk ih stan o va-b rlo ga , ja v a fiz ičkog i m oraln og pro p ad an ja c ije le jed n e k lase , p ro p ad an ja u zrokovanog k ra jn jo m bijedom , ja v a prvih socija ln ih revo lta oča jn e g ra d sk e siro tin je . A li p o sto ja la je i jedna d ru ga ja v a : ob ije sn og ra sip a n ja i izobilja , b erz ijan sk ih sp ek u lac ija i v isokih profita .

U ovim dru štven im p r ilik am a p o ja v l ju ju se p rv i k ritiča ri posto jećeg g r a ­đanskog d ru štvenog uređ en ja . Jed n i, teo krati D e M aistre , B o nald i Lam enn ais, n a sto je da dođe do po v ra tk a n a sta ro : do re sta u rac ije m onarh ije, feudalizm a i v la sti crkve. P ozitiv ist Com te teži d a sta ru u n iverza ln u pap in sku v la st n a­dom jesti novom un iverzalnom pap inskom v lašću , k o ja bi se tem e ljila na po­zitivnoj filo zo fiji i re lig iji, t. j. na filo zo fiji i na re lig iji zasnovan oj na nauč­nim sp o znajam a. N o u ovim p r ilik am a ja v l ja ju se so c ija ln i m islioci i k ritičari posto jećeg uređ en ja , k o ji ne o b raća ju svo j pog led unazad, k o ji ne teže re sta ­u rac iji staroga , već n asto je d a p ruže sk icu n ovog dru štv en o g uređ en ja , novih socija ln ih odnosa.

K ap ita lizam je bio tek na početku sv o jega razv o ja . P rem d a je već došlo do k lasn o g su kob a p ro le ta r ija ta i b uržoazije , k lasn a p o lar izac ija jo š n ije b ila završena, niti je p r o le ta r ija t bio sv ije sta n sv o ga po ložaja . N erazv ijen a m ate­r ija ln a baza, n ep o sto jan je velike in d u strije , n isu do pu štali k lasn u o rgan izaciju p ro le ta r ija ta ; u lo ga p ro le ta r ija ta u budućem razv o ju d ru štv a n ije jo š b ila očita. U ovim nezrelim p r ilik am a so cija ln i m islioci, k r itiz ira ju ć i posto jeći d ru štven i poredak , traže elem ente novog d ru štven og u ređ en ja u v lastitom razum u, je r ih d ru gd je n isu m o g li naći.

U njihovim m isaonim k o n stru k c ijam a racionalno se m ije ša s fantastičn im , i ukoliko su posto jeće d ru štv en e pr ilik e p ruža le m an je m a te r ija la za r je še n je određenog d ru štvenog problem a, uto liko v iše log ična d ed u k c ija odvodi u sfe re in tu ic ije i m an je ili v iše ingen iozne fan tazije .

P relazeći od k ritik e na ko n stru kciju , nad o pu n ju ju ći rac ion alističko dedu- c iran je in tu icijom i tvorevin am a fan tazije , ovi m islioci pre laze na teren so­c ija ln e u topije.

66

Id eja a socijacije proizvođača kod Ch. Fouriera

V ećin a ov ih p isa c a , so c i ja lis ta -u to p is ta , v id i iz laz iz p o sto je ć eg d ru štv a U s tv a r a n ju za je d n ica (a so c ija c ija ) , č iji bi č lan o v i za je d n ič k i p ro izv o d ili, a često p u ta i z a je d n ičk i tro š ili (konzum irali). T re b a lo je , d a o ve za je d n ic e sn ag o m p r im je ra po k ažu sv e p red n o sti n ovog d ru štv e n o g u ređ e n ja , k o je su dotičn i p isc i p ro p o v ije d a li, d a u tje ču n a sav re m en ik e , d ovod eći ih do razu m n e sp o ­z n a je o p red n o stim a n o v o g so c ija ln o g p o re tk a . Z ato so c i ja lis te -u to p is te često n a z iv a j u soci j a listim a -a so c ij ac io n istim a.

Id e ja p ro izv o đ ačk e a so c ija c ije n aro čito je p o d c rta n a u sp is im a fra n c u sk o g so c i ja lis te -u to p is te C h a rle sa F o u r ie ra ; o na je u cen tru n je g o v e p a ž n je i n je ­g o v a sistem a .

O b ra đ u ju ć i p rob lem a so c ija c ije p ro izv o đ a č a ko d so c i ja lis te -u to p is te C h a r­le sa F o u r ie ra — prob lem , k o ji je za n a s n aro č ito in te r e sa n tan — n e ćem o u la z it i u d e ta ljn iju e k sp o z ic iju F o u r ie ro v a sis te m a ; to nam , s je d n e stran e , ne d o p u šta o p seg ove ra d n je , a, s d ru g e stran e , p r e tp o sta v lja m o , d a su F o u - r ie ro v e k o n cep c ije o d ru štv u i d ru štv e n o j o rg a n iz a c iji d o v o ljn o pozn ate . O v d je ćem o se, d ak le , n ak o n k ra tk o g re z im ea F o u r ie ro v e d o k trin e o gra n ič iti n a iz la g a n je d v a ju p ro b lem a :

1) u t je c a ja F o u rie ro v ih k o n cep c ija , a n aro č ito k o n ce p c ije p ro izv o đ ačk e a so c ija c ije , n a k a sn ije so c ija ln o -e k o n o m s^ e šk o le i

2) re a l iz a c i je F o u rie ro v ih za m isli o d ru štv u p ro izv o đ ačk ih a so c ija c ija s po seb n ih o sv rto m n a n a šu d ru štv e n u stv arn o st.

U p r iro d i i u lju d sk o m d ru štv u , v e li F o u rie r , p o s to je o d ređ en e zak o n ito sti, k o je je u tv rd io bog. A li p o sto je ć e d ru štv e n o u ređ e n je , c iv i liz a c ija (tak o F o u ­rie r n a z iv a k a p ita lis t ič k o d ru štv o ), o d lik u je se b a š tim e, što n a sto ji d a p o t isn e te p r iro d n e zak o n e i d a ih n a d o m je sti u m je tn im a , k o ji su p ro tiv n i p r iro d i uopće, a čo v je k o v o j p r iro d i n apo se . D ok je b o g u č o v je k a u sad io s t ra st i , k o je su o sn ov n i p o k re ta č i l ju d sk o g a d je lo v a n ja , c iv i liz a c ija n a s to ji d a n a m je sto s t r a s t i n em etn e lju d sk o j p r iro d i ra zn a o g ra n ič e n ja i d u žn o sti i n a ta j n ačin s tv a r a ta k v e p r ilik e , u k o jim a l ju d sk e s t r a s t i is p o l ja v a ju sa m o sv o je rđ a v e stran e .

K a k o n ać i iz laz iz to g a s t a n ja ? P o treb n o je sp o zn ati p r iro d n e , t. j. b o ž je zak o n e (p r iro d a i b o g su sin o n im i za p a n te istu F o u rie ra ), k o ji v la d a ju sv ije to m i lju d sk im d ru štv im a i — sp o zn a v ši ih — tak o o rg a n iz ir a t i d ru štv o , d a s t ra st i , k o je su č o v je k u p r iro đ e n e i sv o jstv e n e , n e is p o l ja v a ju sv o je lo še stra n e , već — p o k reć u ć i l ju d e — d a d o v o d e do o p će d ru štv e n e h arm o n ije . U d a n a šn jim d ru štv e n im u slo v im a s t r a s t i su u zro ci d ru štv e n ih z a la : b ije d e , zlo č in a i sličn o ; a li lju d sk e s t r a s t i se n e m o g u m ije n ja ti , je r su one p r iro d n e i čo v je k u od b o ga u sađ en e ; p r e m a tom e, tre b a p ro n ać i n ovo d ru štv e n o u ređ en je , n ovu sred in u , u k o jo j će slo b o d n a ig r a l ju d sk ih s t r a s t i im ati za p o s ljed ic u opći sk la d u d ru ­štv u , opću h a rm o n iju sv ih d ru štv e n ih in te re sa .

U d o sa d a šn je m d ru štv u ra d je b io tak o o rgan iz iran , d a je b io u o štro j p ro tiv n o sti s l ju d sk im s tra st im a , t. j. s lju d sk o m p riro d o m ; d ok je s t r a s t za p rom jen o m je d n a od n a jja č ih s t ra st i , k o je se is p o l ja v a ju u so c ija ln o m živ o tu čo v je k a , c iv i liz a c ija (t. j. k a p ita liz a m ) p r is i l ja v a ra d n ik a d a iz d a n a u d an 16 sa t i prov o d i za je d n im te is tim d o sa đ n o -za g lu p lju ju ć im poslom . R a d tre b a o rg a n iz ir a t i tako , v e li F o u rie r , d a on p r iv la č i č o v je k a , d a o d g o v a ra za h tje v im a n je g o v e pr iro d e , t. j. n jeg o v o j s t ra st i . S tr a s t i , k o jim a tre b a p r ila g o d it i o r g a ­

67

Drago Nešić

nizaciju rad a, je su — po F o urieru — slijedeće-: 1) s t ra st ' za sta ln im m ije- n jajem , za prom jenom (la papillone), 2) s tra st za u takm icom i m eđusobnom borbom (la cabaliste) i 3) s tra st kom b in iran ja (la com posite). N asto jeći da organizira rad, t. j. proizvodnju, na način, k o ji će n a jv iše od go v arati zadovo­ljen ju navedenih ljud sk ih stra sti, F o u rier je u d e ta lje sk icirao dru štvenu orga­nizaciju, ko ja bi za to b ila najp ogod n ija . T u buduću idealnu d ru štvenu o rg a ­nizaciju F o u rier n aziva falangom .

. . . Tokcm v rem ena F o u rier dolazi do spoznaje , d a je p r ije laz u novo, idealno društveno uređenje , u dru štvo fa lan g i (ko je F ou rier naziva harm oniz- mom), potrebno priprem iti prelazn im u stanovam a, t. j. kroz jednu prelaznu etapu d ruštvenog razv itka , ko jo j F o u rier d a je im e garan tizm a.

G aran tizam je k arak te riz iran u stanovom , ko jo j je zad aća d a u m an ji ne­daće »civ ilizac ije« , ali k o ja jo š ne će b iti re a liz ac ija idealnog društvenog stan ja , harm onizm a. T a u stan ova je C om ptoir C om m unal (općinska poslovnica, općinska banka).

K ao što je garan tizam prelazno rad ob lje , tako je i C om ptoir Com m unal prelazna u stanova. To je sam o pu t k sreći, »zgrad a polusreće«.

K ak o je zem ljo rad n ja F o u riero v » fav o rit« , C om ptoir Com m unal sm ješten je n£ selo, n am ijen jen po ljo p riv red i i- po ljoprivred n icim a.

N jegova je zadaća, u prvom redu, d a onem ogući ek sp lo a tac iju od stran e trovača. E lim in išući trgovca, F o u rie r d a je Com ptoiru zad a tak d a v rši n jegove funkcije.

C om ptoir je u jedno zem ljo rad n ičk a b an ka (banque ru rale) i štedionica. K red it ne bi bio h ip otek aran ; d avao bi se n a zalog agrarn ih prod u kata , ko ji bi se čuvali u sk lad iš tim a C om ptoir C om m unala. T ako bi se lja k im ao dv ije koristi: dob ijen za ja m i dobro u sk lad išten e proizvode.

C om p to ir'u opće služ i za d a v an je pom oći sitnom i sred n jem se ljak u , sn ab ­d ijev a ju ći ga sred stv im a, k o ja n jem u n isu in d iv id u alno dostupna.

P rem d a članovi C om ptoir C om m unala vode sv o ja zaseb n a gazd in stva (Com ptoiru je svrh a , d a im to o lak ša i d a im pom ogne u v ođen ju n jihovih privatn ih ekonom ija), ip ak F o u rie r p re tp o sta v lja d a će Com ptoir i za svo j račun, t. j. kao zajed n ica, o rgan iz irati proizvodn i proces i da će podšticati članove na uzgoj po jed in ih ku ltura .

C om ptoir bi o b av ljao i niz d ru gih fu n k c ija ; v ršio b i n ab av k e za sv o je članstvo ; bio bi d ru štvo za uza jam n o o sigu ran je od sv ih v rsta riz ik a; vodio bi barem d v ije m an u fak tu rn e radionice, k o je bi, s jed n e strane, sn ab d ijev a le članstvo in d u strijsk om robom , a s d ru ge stran e, z a p o šljav a le one, ko ji bi se našli bez p o sla ; uopće, s ta rao b i se d a se u d ru štv u izb jegn e nezaposlenost, te bi u tu sv rh u vršio i u logu b iro a ra d a (po sred o v an je ra d a ); organ izirao bi za jed n ička dom aćin stva, »re storan e«, d a b i se šted je lo u radno j sn azi i sred ­stv im a; preko n jega bi č lanovi za jed n ičk i p laća li d ržav i porez (kao kod ru skog »m ira«) i t. d.

C om ptoir Com m unal, k o ji b i v ršio sv e n ap rije d p o b ro jan e fuk cije , »ako je dobro organ iziran — v e li F o u rie r — tre b a d a z a tr i godine pretv o ri sav agrarn i sistem u p o lu -a so c ijac iju .«1

i La theorie de l ’Unite Universelle, cit. po: Ch. Gide, pages choisies de Fourier, Paris, 1932. p. 123.

Citirano po originalu, u vlastitom prijevodu, jer je prijevod izabranih mjesta iz Fourierovih i Saint-Simonovih d je la izašao nakon što je ova radnja već bila dovršena.

68

Id eja asocijacije proizvođača kod Ch. Fouriera

Ovo nam pokazuje, da je Fourier zamišljao Comptoir Communal kao pre- lažni oblik privredne organizacije na putu k višim oblicima asociiranja

Kod Fouriera nalazimo niz ideja, koje njegovu teoriju približavaju ili udaljuju od drugih socijalno-ekonomskih teoretskih sistema, niz mjesta, na kojima se ona približava ili udaljava od prošlih ili budućih socijalno-ekonom­skih škarta, baštineći ili ostavljajući u naslijeđe bogatstvo ekonomske misli.

Fourierovo učenje o društvu je historičko, evolucionističko. Društvo je prošlo kroz niz razvojnih faza (edenizam, divljaštvo, patrijarhat, barbarstvo), dok nije došlo do današnjeg razvojnog stupnja,2 do civilizacije. Svaka od tih faza okarakterizirana je i specificirana određenim nivoom ekonomskog raz­vitka.3

Ovaj Fourierov evolucionizam i ekonomizam je mjesto, na kojem se Marxov historijski materijalizam približava učenju francuskog socijaliste- utopiste. Međutim, dok je Marxovo shvaćanje društvenog razvitka determi­nističko, dok on veže kauzalnom vezom prošlu društveno-ekonomsku formaciju s budućom, kod Fouriera nema kauzalne povezanosti, nužne uslovljenosti između budućnosti i prošlosti. Zašto je društvo prošlo kroz niz određenih razvojnih faza, zašto je razvoj tekao baš tim pravcem, to nam Fourier ne od­govara. Zašto će se društvo dalje razvijati od civilizacije ka garantizmu i har- monizmu? Da li zato, jer je taj razvojni pravac determiniran dotadašnjim razvitkom i njemu imanentan? Nipošto. Prijelaz na više faze društvenog ra­zvoja (garantizam i harmonizam) može se zahvaliti slučaju, što je na svijet došao genij (t. j. sam Fourier), koji je uvidio, da su prošli vjekovi društvene historije ustvari velika zabluda, koji je otkrio spasonosnu formulu drušlvene organizacije i omogućio čovječanstvu da izađe iz bijede civilizacije i uplovi u luku opće društvene harmonije. Bez sumnje, ovakvo shvaćanje, kazuističko, idealističko, vrlo je daleko od Marxova materijalističkog determinizma; no ono je u skladu s teološkim nazorima Fouriera.

Po Fourieru, bog upravlja vanjskim svijetom preko sile teže. Sila teže je zakon božanstva. Kako je bog jedan, to je i njemu imanentni zakon, odnosno emanacija toga zakona u vanjskom svijetu, u suštini jedinstvena. Trebalo je samo spoznati taj zakon, koji na društvenom području poprima oblik zakona strasne privlačnosti (Fourierov zakon o privlačnosti strasti nadopunjuje New- tonov zakon privlačnosti masa materije), spoznati volju božju i urediti svijet po njoj. Do Fouriera to ljudi nisu učinili i zato su vjekovima živjeli u zabludi. Genij Fourier je, dakle, spasilac čovječanstva, vođa, koji će ga odvesti u har- monizartff

Priča o Mesiji, koji odvodi narod božji u obećanu zemlju, ovdje se po­navlja ne prvi puta.

Koliko ideja unitarizma zasnovanog na zakonu sile teže podsjeća na slično učenje Saint-Simona, toliko uticaj teološke misli na Fourierovo učenje podsjeća na slične teze fiziokrata o »ordre naturel« kao društvenom poretku, koji hoće bog, koji su ljudi pokvarili i koji je doktor Quesnay, novi Mesija, došao da izliječi.

2 M isli se na Fourierovo vrijem e.3 U našoj literaturi Fourierovu koncepciju socijalne evolucije obradio je Dr.

Obren B lago jević u kn jizi »U topiski socijalizam Š ar la Furijea« , Bgd, 1947 g., str. 36—45.

69

Drago Nešić

K ad a, 'dakle, posto ji d ru štven a h arm o n ija kao rezu lta t d je lo v a n ja bo­žanskog zakona, čem u onda bilo k ak v a lju d sk a in tervencija , bilo k ak av organ društvene prisile , bilo k ak v a držav n a v la st? N jihovo n a sto ja n je d a regu lira ju dru štvene odnose nem a svo j »ra iso n d ’ etre«. S lobodna ig ra lju d sk ih stra sti ne treb a n ikakve korekture. S tra s t i je čov jeku u sad io bog, a n isu li n jegova d je la sav ršen a? A ko čov jek m otiv iran svo jim stra stim a d je lu je sk ladno svo jo j p rirod i i v o lji božjo j, čem u onda p r is ila ?

Tako F ou rier dolazi do n eg iran ja d ržave i dovodi lib era lizam do p o sljed ­n jih konzekvenca: do anarh izm a.

U F ourierov im proizvođačkim a so cijac ijam a, fa lan gam a , ne u d ružu je lju d e n ik ak av autorite t, n ik ak av organ d ru štv en e pr isile ; to su slobodne za­jedn ice ljud i, k o je veže i u jed in ja v a zakon stra sn e priv lačn osti, p r iv lačnost n jihovih pr iro d a i h arm on iz iran a ig ra n jih ovih strasti.

M eđutim , lib era lizam C h arle sa F o u riera n ije lib era lizam k lasičn e ekono­m ije i slobodne konkurencije. F o u rier sh v aća so fizam form aln e slobode pod u slovim a c iv iliz ac ije (t. j. kap ita lizm a). J a d a n je su v eren onaj — veli on — koji um ire od g lad i. S lo b o d a slobodne konk urencije ubrzo n egira sam u sebe. Ona vodi u m onopol, i to je F o u rie r ja sn o uvidio.

S lob od a je m oguća, po m išljen ju F o u riera , tek uz o sigu ran e m ate rija ln e u slove života, t. j. u fa lan g ist ičk o j organ izac iji.

F u r ije r is tič k a a so c ijac ija , fa lan ga , zasn o v an a na slobodi a ne na au to­ritetu, sv ak ak o isk lju č u je sh v aćan je d a »hom o hom ini lu pu s est«, sh v aćan je da je život borba, u ko jo j ja č i u n ištav a slab ije ga . V je ra u d ru štven u h arm oniju oprav d av a eg za ltac iju slobode; inače, bio bi po treb an d ru štv en i autoritet, ko ji bi silom držao na okupu lju d e suprotn ih in teresa , silom o državao so cija ln i mir.

M eđutim , to ne znači da F o u rie r sm atra čo v jeka nekom »m oralnom v eli­činom «, dobrim d iv ljako m , kako b i to rekao R ousseau . S v e će u d ru štv u b iti n a jb o lje , je r m o ra b iti n a jb o lje , je r priro d n i zakon i to o dređu ju , a ne zato, što bi to želio čov jek kao m oralno biće. F o u riero v lib era lizam nem a m oraln u podlogu ; on je am oralan .

P o litičk i i ekonom ski lib era lizam b u ržo az ije sveo je fu n k c ije d ržav e n a fun kciju ču v an ja p r iv atn o g v la sn ištv a i g rađ an sk ih p rav a . F o u rieru je i to nepotrebno: u fa lan gi, u ko jo j će v la d a ti h arm o n ija in teresa , ne će b iti n i­kakv ih prestup a. N e o stav lja ju ć i u svom sistem u m je sta za državu , F o u rier dovodi lib era list ičk i princip do k ra jn jih konzekvenca; zato ga m ožem o sm a­tra ti prethodnikom an arh ističk e doktrine. N a n jego v u izvoru slobode n a p a ja li su se Proudhon, B aku n in , K ro p o tk in .

A li P roudhon ide d a lje od F o u riera . U im e slobode on se protiv i svakom asociiran ju . A socijac iju , kolektiv , isto kao i krupno, cen traliziran o v lasn ištv o Proudhon sm atra n a jv ećim n e p rija te ljim a slobode.

S lob od an i sam o sta lan radn ik , k o ji preko B u rze za razm jen u rad a m i­je n ja sv o je p rod u kte za p rod u kte d ru go g rad n ik a — to je ideal Proudhona. M utualizam , u za jam n a razm jen a u slu ga u jed in ju je^ slo bo d n e i potpuno neza­visne proizvođače.

In d iv id ualizam doveden je do k ra jn jih konzekvenca, anarh izam , — pod čim e se m isli n a n ep o sto jan je gospo d ara , a li ne n a n e p o sto jan je principa, na nered — zajed n ičk i su F o u rie ru kao i Proudhonu. R a z d v a ja ih to, što je p rv i a so cijacion ist, a d ru g i n ije .4

4 Ovaj stav približava Proudhona učenju Godwina, engleskoga anarhiste iz XVII. vijeka.

70

Id e ja asocijacije proizvođača kod Ch. Fouriera

Kod anarhista Bakunina i Kropotkina zahtjev za apsolutnom slobodom ne isključuje asocijaciju i utoliko su ova dva Rusa bliža Fourieru negoli Proudhon. Po njihovu učenju, čovjek je dio čovječanstva, dio opće ljudske zajednice; nema individualne slobode bez poštovanja slobode drugih ljudi,5 zato se sloboda osigurava tek kroz udruženje, kroz asocijaciju.

Za Kropotkina sloboda i zajednica se ne isključuju. U čovjeku (pa i u životinjskom svijetu) postoji instikt uzajamnog pomaganja (entr’aide). Dok — po Fourieru — društvene odnose harmonizira zakon strasne privlačnosti, za Kropotkina tu funkciju vrši instinkt uzajamnog pomaganja; i jedna i druga teza isključuju potrebu državne prisile i omogućuju harmoniziranje odnosa u ljudskoj zajednici uz održanje potpune slobode.

Od Kropotkinove teze o instinktu međusobnog pomaganja nije dalek put do solidarističkog učenja o međuzavisnosti svih ljudi,6 na kojemu se opet te­melji kooperativistička teorija. Zato ni solidaristima ni kooperativistima nije potrebna država za uređenje odnosa u ljudskom društvu7, za harmoniziranje djelovanja slobodnih pojedinaca. Umjesto Fourierovih strasti stavili su anar­histi »entr’aide«, solidaristi i zadrugari, uzajamnost, solidarnost, kao uslov da sve bude najbolje na ovome svijetu.

Kako vidimo, ove škole karakterizirane su optimizmom; da je živ Voltaire, imao bi materijal za novog »Candida.«

Fourierova ideja slobode naišla je na odjek i u socijalističkim redovima, naročito u redovima francuskih socijalista (tako na pr. kod Jauresa)^. fran­cuski radikal-socijalisti također je stavljaju u svoj program. Ona je uopće na­sljeđe, koje su francuske socijalističko-reformističke škole dobile ođ Fouriera.

Fourierova teza slobode isključuje postojanje bilo kakva autoriteta ili organa prisile ne samo u odnosima unutar jedne proizvođačke asocijacije, fa­lange, već i u odnosima između falangi.

Odnosi između falangi svode se gotovo isključivo na ekonomske odnose. Falange su samostalne jedinice, nad njima nema nikakve više političke vlasti, koja bi ih udruživala u državu ili štđ slično. Fourierova društvena organizacija je ekonomska, a ne politička organizacija. To je uprava stvarima, a ne lju­dima. Zato i udruživanje između falangi dolazi do izražaja utoliko, ukoliko to zahtijeva uprava stvarima, t. j. ukoliko to zahtijevaju razlozi ekonomske naravi. Tako Fourier predviđa ne samo trgovinu između falangi, kao vezu, koja bi spajala pojedine samostalne asocijacije, već i obrazovanje posebnih radnfh industrijskih armija (les armees industrielles), koje bi imale zadaću da provode velike radove šireg značaja, za koje nije dorasla pojedina falanga; te industrijske armije bi, dakle, morale biti formirane od niza falangi.

Asociiranje falangi u neku vrst privrednog saveza vršilo bi se — po pla­novima Fouriera — ne samo na nacionalnoj osnovi. Fourier je internaciona- lista, kozmopolit; već tada on govori o Društvu naroda, o evropskoj federaciji falangi. *

5 Ovi pisci su p rotstav lja ju se sam oživom anarhizm u M axa Stirnera.8 Solidaristička škola počinje Renouvierovom kritikom klasičnog liberalizm a;

Fouillee, Lćon Bourgeois, E. Durkheim , Ch. Gide, d a lje razv ija ju učenje dajući mu svaki svo ju individualnu nijansu .

7 So lidarista Leon Bourgeois sh vaća društvene odnose isključivo kao ugovorne odnose; zato je uloga države u njegovu sistem u neznatna. Z adrugar Charles Gide nastoji da organizira društvo preko potrošačkih zadružnih organizacija mimo države i bez države.

71

Drago Nešić

Fourier isk lju č u je državu iz sv o jeg sistem a; u d ru štvu budućnosti ne bi bilo organa v la sti ili prisile . T eo rija stra sn e pr iv lačnosti isk lju č u je sv aku p r i­silu;; čem u p r isila (odnosno državna vlast), k ad lju d i zbog svo jih prirodnih n a­gona, zadov o ljav a ju ći svo je strasti, dolaze u harm onične odnose, odnose, u ko­jim a su sukobi isključeni. A sociiran je fa la n g i ne u k lju ču je p o sto jan je nekog nadređenog im o rgana v lasti; dapače, sv a k a od n jih o sta je n ad a lje autonom ni član saveza. D ruštvo je neka v rst kon fed erac ije autonom nih proizvođačkih a so c ijac ija .8

O vu form u dru štvene organ izacije prih v atili su i an arh isti-asocijac ion isti; jed in a veza, k o ja m ože da sp a ja an arh ističke autonom ne općine, je slobodni ugovor.

Fed era lizam C h arlesa F o u riera našao je s l jed b en ika i u zadružnom (ko­operativnom ) pokretu . P o jed ine zadružne organ izacije su sam ostaln e, a odluke zadružnih sav eza — u ko je su ove o rgan izacije u družene — sam o m oralno oba­vezu ju po jed ine zadružne organ izacije ; zadružni savezi ne rasp o lažu n ikakvom v lašću ili sank cijam a, ko jim a b i sv o je odluke učin ili faktično obaveznim a za učlan jene zad ru ge

Fed era lističko sh v aćan je d ru štv en e o rgan izac ije su p ro tsta v lja F ourierovo učen je Saint-Sim onovom , a p r ib ližav a g a O wenovom . Sa in t-S im o n d a je sk icu dru štva, u ko jem bi c ije la n ac ija b ila jedno cen traliziran o i p lan sk i vođeno proizvođačko poduzeće. Iako n a v iše m je sta ističe i b ran i id e ju slobode, ona n ije u sred ištu n jego v a sistem a, kao što je to slučaj kod F o uriera . Sa in t-S im o- nevim učenjem dom inira id e ja » in d u strija lizm a«, n a sto jan je da politička v la ­d av in a bude zam ijen jen a ekonom skom upravom , v la d a n je nad lju d im a u p ra ­vom nad stv arim a. Iz ovog sta v a S a in t-S im o n je povukao kao konzekvencu centralizam i p lan sk i vođenu narodnu ekonom iju, a ne fed eralizam . Iako je Owen kom unista, b ran ilac d ru štv en e sv o jin e i prin cipa razd iobe isk ljučivo prem a uloženom rad u — tim e se raz lik u je od F o u riera — id e ja fed erativn og u ređ en ja d ru štv a za jed n ička je obojici p isaca. O sn ivaju ći kom unističke proiz­vođačke a so c ijac ije u S jev ern o j A m erici (New H arm ony), Owen je m islio da ih, kad a se nam nože, poveže u jed an savez, u fed erac iju .

N apokon, id e ju autonom nih proizvođačkih a so c ijac ija — kao će lija b u ­dućeg dru štvenog po retka — nalazim o u M arxovu sistem u. M arx zam išlja buduće društvo , ko je će rezu ltirati iz p ro leterske revo lu cije i iz jednog postre- volucionarnog prelaznog razd ob lja, kao fed erac iju proizvođačkih aso c ijac ija , č ije će sa stav n e elem ente sp a ja ti niz privredn ih , a ne čisto političk ih veza. N ac ija će, po M arxu, b iti fed era c ija autonom nih kom una, k o je će vezivati jed an opći, za jedn ičk i p rivred n i plan. K o d M arx a je , m eđutim , ovo privredno jed in stvo autonom nih općina ja č e naglašen o negoli kod F o uriera . M arx baca akcent na jed in stvo općina, iako općinu (komunu) razu m ijev a kao autonom no i slobodno tije lo ; F o u rier s ta v l ja akcent na slobodu, iako m u je očita nužnost veze m eđu proizvođačkim a so c ijac ijam a (fa langam a).

Za an arh iste je n a jv eća p rep rek a o stv aren ju potpune slobode: p o sto jan je priv atn o g v lasn ištv a .

O štrica Proudhonove k ritik e u sm jeren a je , s jed n e strane, protiv p rivatn og v lasn ištva , a, s dru ge strane, p rotiv kolektiv izm a. »V lasn ištvo , to je k rađ a !« ■?-

8 »Uostalom, najbolja garancija, koju Fourier pruža protiv zloupotreba auto­riteta i pretjeranosti reglementiranja, sastoji se upravo u tome, što ne uspostavlja, u naciji uopće, nikakve centralizatorske vlasti«. (G. Bougie: Socialisme francais, IV edit. Paris, 1946, p. 120).

72

Id eja asocijacije proizvođača kod Ch. Fouriera

jer ono donosi dohodak bez ulaganja rada, jer ono omogućava, da prisvajamo proizvode tuđega rada.

Bakunin i Kropotkin također traže ukidanje privatnog vlasništva, jer ono dovodi do razlike u bogatstvu i do eksploatacije siromašnih od strane bogdtih, do podvrgavanja siromašnih bogatima, do ukidanja slobode siromašnih.

Međutim, preteča anarhizma Fourier ne želi da dokine ustanovu privatnog vlasništva u svom budućem društvu falangi. Tim stavom razlikuje se njegovo učenje od svih anarhističkih i socijalističkih škola — a naročito od Marxova i Engelsova učenja, koje se temelji na kritici privatnog vlasništva — te pret­hodi kasnijim malograđanskim utopijama i reformističkim nastojanjima, koja idu za ukidanjem najamništva uz održanje privatnog vlasništva.

Fourier još nije vidio usku vezu i uslovljenost između najamnog rada i kapitala. On je želio, i u tome se očituje — između ostaloga — utopijski ka­rakter njegova učenja, da dokine najamni rad, ali da ne dira u postojeće te­melje građanskog društva: u privatno vlasništvo i kapital.

Fourier, dakle, u uslovima ranog, nezrelog kapitalističkog društva još nije mogao da dođe do spoznaje nužnosti klasnih sukoba, do spoznaje, da se jedino kroz klasnu borbu može da iziđe iz okvira kapitalizma. Zato on nastoji da u svojoj falangi osigura sreću svih ljudi, proletera kao i kapitalista, siromašnih kao i bogatih. Kapital i slobodan rad stavljeni su jedan pored drugoga, do­vedeni su u odnos suradnje; Fourier nije još vidio, da postojanje jednog od ova dva faktora isključuje postojanje drugoga i da se cio društveni problem sastoji u »tko će koga?«

Fourierova ideja održanja privatnog vlasništva uz nastojanje da se ukine najamnički odnos nailazila je često puta na odaziv kod socijalnih reformatora, koji su težili da izmire rad s kapitalom i da namjesto klasnog sukoba zasnuju saradnju klasa. Ona je često prikrivala nastojanje nekih građanskih krugova, naročito malograđanstva, da »stabiliziraju« i održe građanski poredak, t. j. poredak privatnog vlasništva, ali su nju isto tako podržavali i dobronamjerni socijalni utopisti. Nalazimo je kod engleske škole kršćanskih socijalista, kod francuske solidarističke i kooperativističke škole; francuski radikal-socijalisti također su je unijeli u svoj program.

Koncem XIX. i početkom XX. vijeka došlo je u Francuskoj i Engleskoj do pokušaja realizacije ovih ideja; neka zadružna0 i privatno-kapitalistička poduzeća uvode sistem radničkog učestovanja u dobiti poduzeća i sistem rad­ničkog akcionerstva (copartnership-system, actionnariat ouvrier); sume. koje je radnik dobivao u ime učestovanja u dobiti poduzeća, pretvarane su u rad­ničke akcije. Međutim, ti su pokušaji naišli na žešću opoziciju radničkih par­tija — koje su stajale na stanovištu klasne borbe — negoli poslodavaca.

Bez obzira na to koliko ima sličnosti između Fourierova učenja i za- drugarstva, bez obzira na to da li Fouriera možemo smatrati pretečom za- drugarstva ili ne, svakako je zajedničko furijerizmu i kooperativističkom učenju nastojanje, da se sistem najamnog rada zamijeni sistemom asociiranog vlasništva, t. j. da najamnik, kupujući akcije poduzeća, postane njegov suvla­snik ili da najamnik ulazeći u članstvo potrošačke zadruge i unoseći u nju svoj udio, postane na taj način akcioner u svim poduzećima te potrošačke asocija­cije. Ta je sličnost svakako dovoljna, da bi se s pravom moglo reći, kako je

9 Potrošačko zadrugarstvo Francuske i Škotske podržava ideju radničkog uče­stvovanja u dobiti poduzeća; englesko potrošačko zadrugarstvo, najjača organizacija te vrste na svijetu, niti je teoretski prihvaća, a niti praktično provodi.

73

Drago Nešić

vrlo velik u tjecaj F o u riera na zadružne teo retičare i zadružni pokret. T a j se u tjecaj naročito osjeća u d je lim a fran cu sko g zadružnog teo retičara Ch. G ida. G ide je poprim io od F o u riera ne sam o id e ju o u k id an ju n a jam n ištv a uz odr­žan je p rivatn og v lasn ištv a , do čega on n asto ji d a dođe radn ičk im učestova- n jem u dobiti poduzeća i radničk im akcionerstvom , već i id e ju borbe protiv posredn ičke trgovine, kao i id e ju p r im ata potrošn je u dru štvu .

Fourierova id e ja o p rim atu potrošn je nad ovezu je se, s jed n e strane, na n jegovu kritik u kapitalizm a, a, s d ru ge stran e, n a n jegovo sh v aćan je čov je­kove prirode, kojom v lad a ju strasti.

M arx je pokazao, naročito u sv o jo j k ritic i k ap ita lističk o g p rocesa dru ­štvene reprodukcije, da je k a p ita lističk i sistem k arak te riz iran »proizvodnjom radi p roizvodn je«; š iren je obim a proizvodn je m nogo je in ten zivn ije u gran i proizvodnje sred stav a za proizvodn ju negoli u gran i pro izvodn je sred stav a za po trošn ju ; drugim riječim a, p o tro šn ja se ja v l ja pretežnim d ijelom kao proiz­vodna potrošn ja. Tako proces proizvod n je p o sta je sam seb i svrh om ; dolazi do izv jesnog » lap u rla rtizm a proizvodn je.« P otrošač, čov jek p o sta je sredstvom za pok retan je ogrom nog proizvođačkog au tom ata, seku n d arn i fak to r proizvod­nog procesa.

O vaj k arak te r k ap ita lističk o g proce sa p roizvodn je, k o ji je M arxu bio očit i k o ji je on n ag la šav ao u sv o jim sp isim a, ja v l ja se kod en glesk ih klasičn ih ekonom ista, Sm ith a i R icarda, kao nešto norm alno, sam o po seb i razu m ljivo , i što — prem a tom e — n ije potrebno naročito isticati.

F o urier, kao i n jego v sav rem en ik S ism ondi, re ag ira n a ta k a v način sh va- tan ja. N e bogatstvo naroda, već b la go sta n je čo v jeka — to treb a d a b ude pred ­met, ko jim se bav i ekonom ska n auk a. »L e b ien-etre de 1’ hom m e« je, po S is- m ondiju , predm et izu čav an ja po litičke ekonom ije, a F o u rie r n a jednom m jestu ističe, da n a jb o g a tija zem lja , E n g le sk a, im a n a jv iše sirom ah a.

P rem da je F o u riero v a fa la n g a proizvođ ačka a so c ijac ija , n jezina je sv rh a u potrošn ji, a pro izvod n ja je sam o sred stv o za po stizav an je te svrhe. P reko polovinu sv o jih sp isa F o u rier isp u n ja v a ra sp ra v a m a o o rgan izac iji potrošn je, k o ju članovi fa lan ge v rše u n u tar fa lan ste ra . Iako za stu p a tezu ko lektiv izm a potrošn je, F o u rie r je vrlo daleko od p u ritan sk e jed n o stavn osti i skrom nosti, k o ja često k arak te riz ira život u sličn im ko lek tiv im a. D apače, govoreći o po­tro šn ji u fa lan steru , F o u rier sk ic ira n jego v e je lo v n ik e s pažn jom n a jv ećega gurm ana. U n jegov im sp is im a ga stro n o m ija ide uporedo sa socija ln om filo ­zofijom .

F o uriero v a id e ja o pr im atu po tro šn je logično slijed i i iz n jego v a sh v a­ćan ja čovjekove prirode. M isliocu, ko jem u su cen tra ln e točke sistem a: stra sti, in stinkti, a osnovno n asto jan je : d a cio d ru štv en i po red ak za sn u je n a n jih ovu zad o v o ljav an ju , sv ak i a sketizam je vrlo stran , dok je id e ja po tro šn je u n a jb o ­ljem sk lad u s težn jom za d o v o ljav an ja lju d sk ih s t ra st i ; p roizv o d n ja i s n jom povezana ak u m u lac ija dolazi tek n a dru go m jesto — ona je sredstvo , a ne svrha.

K ak o je već rečeno, na p r im atu p o tro šn je nad proizvodn jom izgrađ en a je k a sn ije teo rija po trošačkog zad ru garstv a , k o je tre tira dru štv o kao fed erac iju asociiran ih potrošača; Ch. G ide, p ro tago n ist id e je in tegra ln o g potrošačkog zad ru garstv a, v id i u F o u rieru p reth odn ika zadru žne id eo lo g ije i u n jegovo j fa lan g i preth odn ika potrošačke zadruge.

*

74

Id e ja asocijac ije proizvođača kod Ch. Fouriera

Koliko su ideje Ch. Fouriera utjecale na buduće generacije, koliko su one ostavile traga ne samo u kasnijim ideološkim sistemima, već i u realiziranim društvenim institucijama? Drugim riječima, što je od ideja Ch. Fouriera rea­lizirano i u kolikoj mjeri?

Potrebno je, u prvom redu, istaći, da su Fourierovi učenici više puta po­kušavali kako bi u Francuskoj i u Sjedinjenim Državama Amerike osnovali kolonije, u kojima bi proizvodnja i život uopće bili zasnovani na principima njihova učitelja. Ti utopistički eksperimenti, nesigurni otočići u kapitalistič­kom moru, propadali su ili su se tokom vremena izrodili u kapitalistička po­duzeća.

Fourierovu ideju, da ukidanje najamništva provede uz održanje privatnog vlasništva, t. j. ideju saradnje rada i kapitala i uklanjanja klasnog sukoba pokušali su da realiziraju ne samo direktni Fourierovi učenici, nego i kršćan­ski socijalisti, solidaristi, zadrugari. Tu, u prvom redu, dolaze već spomenuti pokušaji da se organizira radničko učestovanje u dobiti poduzeća i radničko akcionerstvo. Međutim, zadrugarstvo pokazuje i drugih sličnosti s furijeriz- mom, osim navedenog pokušaja s radničkim akcionerstvom. Rekli smo već, da Ch. Gide smatra Fouriera pretečom zadrugarstva, i to u prvom redu po­trošačkog zadrugarstva, koje je, prije svih ostalih zadružnih oblika, u centru Gidove pažnje.

Fourierove ideje realizirane su još u jednoj,zadružnoj grani, koja se dosad najmanje pozivala na njega kao na svog prethodnika: u grani zemljoradničkog zadrugarstva.

Govoreći o Comptoir Communalu, kao o ustanovi prelaznog perioda, ga- rantizma, Fourier daje ovoj instituciji niz funkcija, koje su kasnije djelomično realizirane u raznim vidovima zemljoradničkog zadrugarstva. Zemljoradničke kreditne zadruge oživotvoruju funkciju, koju Fourier daje Comptoiru kao seoskoj banci; zemljoradničke nabavne zadruge podmiruju, uza što niže cijene, potrebe seoskog stanovništva, kao i Comptoir; zemljoradničke prodajne za­druge uskladištuju i u povoljnom trenutku prodaju proizvode uzadruženih gazdinstva, dajući pritom avanse na uskladištenu robu — ovu ulogu daje i Fourier svom Comptoiru; zemljoradničke proizvođačke odnosno proizvo- đačko-prerađivačke zadruge, zemljoradničke osiguravajuće zadruge — svi ti zadružni oblici nalaze već određenu i opisanu svoju funkciju u Fourierovoj skici Comptoir Communala.

. . . Ako s Fourierove ustanove Comptoir Communala bacimo makar i leti­mičan pogled na naše zadrugarstvo i na našu poljoprivredu, vidjet ćemo upravo frapantnu sličnost Comptoir Communala s našom poljoprivrednom zadrugom općeg tipa.

Taj naš zadružni oblik — poljoprivredna zadruga općega tipa — ujedi­njuje sve ekonomske djelatnosti sela ostavljajući pritom seljacima privatno vlasništvo nad njihovim proizvodnim sredstvima, t. j. nad njihovom zemljom i oruđima. Comptoir Communal također ujedinjuje ekonomske funkcije sela ostavljajući seljaka privatnim vlasnikom i privatnim proizvođačem. I iedna i druga ustanova imaju zadaću da olakšaju .i omoguće seljaku prijelaz u novo društveno uređenje, u društvo budućnosti.

Naša opća poljoprivredna zadruga, kao i Comptoir, vrši funkcije potro­šačke (t. j. nabavne), prodajne i kreditne zadruge (štedno-kreditni odsjek). Kao što i Fourier predviđa, da će Comptoir voditi u svojoj režiji ratarsku i stočarsku proizvodnju, tako i naše opće poljoprivredne zadruge imaju vla-

75

Drago Nešić

štite ekonom ije i v lastite stočarske farm e; C om ptoir bi m orao d a vodi i m anu­faktu rnu proizvodnju, a naše poljoprivred n e zad ru ge im aju u m nogim m je­stim a niz obrtničkih radionica.

Opća po ljoprivred n a zad ru ga sta ra se — kao i C om ptoir — d a sn ab d ije se ljak e svim potrebnim sred stv im a za vođ en je in d iv id u aln e proizvodnje, k o ja n jim a nisu pojedinačno dostupna; ona se brin e za izgrad n ju za jedn ičk ih po­drum a, sk lad išta , za n ab avk u m ašina, za uvođ en je e lek trične stru je u se lo i si.

K ao što je C om ptoir u jednom prelaznom periodu, boreći se pro tiv šp e­k u lac ije trgovaca i za po b o ljšan je p o lo ža ja radn ih ljud i, pu t k višim ob li­cim a aso ciiran ja , tako i opća p o ljo priv red n a zad ru ga im a zad atak , da za šti­ću je radn i narod se la od ek sp lo a tac ije i d a u se lu izg rađ u je p r ije laz na v iše oblike asociiran ja .

F o urier govori, da je Com ptoir C om m unal »z g rad a po lusreće« ističući, da je to u stanova jed n og prelazn og perio d a na pu tu u »h arm onizam «.10

N ije li i opća p o ljo priv red n a zad ru ga isto takvo sred stvo so c ija lističk e rekonstruk cije n aše po ljoprivred e , u stan o v a č ija je zadaća, da u n ašu po ljo ­privredu unosi elem ente so c ija lizm a i p r ip rem a p r ije laz na v iše oblike so c ija ­lističkog aso c iiran ja (ili v la stitu tran sfo rm a c iju u tak v e v iše oblike a so ciira­nja) već prem a tom e kako b ude sa v la d a v a la priv atn o -v lasn ičk e elem ente i k ap ita lističke tendencije?

U našo j soc ija lističko j stv arn o sti nailazim o na rea lizac iju id e ja C h arlesa F o uriera ne sam o kad upoređu jem p n ašu opću po ljo priv red n u zadru gu s n je ­govim planom C om ptoir C om m unala, već i k ad uporedim o n jegovu sk icu fa lan ge s našom se ljačkom radnom zadrugom .

K od prvog tipa naših se ljačk ih rad n ih zad ru ga »član ovi zad ru ge unose u zadrugu sv o ju zem lju , izuzev okućnice, i to u ob lik u zaku pa«, a kod d ru ­gog tipa »članovi zad ru ge unose u zad ru gu sv o ju zem lju , izuzev okućnice, i to kao udio, na ko ji se p laća k a m a ta « .11 P la ć a n je zaku pn ine n a zem lju uni- je tu u zadru gu d an as je ak tu eln i prob lem n aše g za d ru g a rstv a ; sv rh a je p la ­ćan ju zakupn ine da stim u lira razvo j prod u ktiv n o sti rad a u zadruzi, d a p r is i­l ja v a zadružna poduzeća n a ren tab iln o st i, s d ru ge stran e, d a stim u lira u la ­ženje novih se ljačk ih m asa u zadru žne organ izacije , t. j. širen je zad ru garstv a.

10 Ideju zemljoradničke asocijacije, ko ja bi trebala da posluži reformiranju društva, po m išljenju M axa Beera (»Opća historija socijalizma i socijalnih borbi« prev. Adžija i Durman, Zgb., 1933, g., st. 326), našao je Fourier kod Nijemca Langea.

Lange je živio u Francuskoj u vrijem e Francuske revolucije, i to baš u Lyonu, u kojemu je i Fourier proveo veći dio svoga života. U jednom spisu iz 1790. g. govori Lange (L’ange) o faktičnoj nejednakosti i neravnopravnosti buržoazije i pro­letarijata. U drugom djelu govori o osnutku poljoprivredne asocijacije kao dio­ničkog društva, čija bi svrha bila da zaštiti proizvođača od zelenaša i spekulanata. Svaka takva asocijacija trebala bi da obuhvaća oko 100 porodica; asocijacije bi trebalo osnivati, veli Lange, po čitavoj Francuskoj.

Beer se, za potvrdu svoje teze o uticaju Langea na Fouriera, poziva na fran­cuskog historičara Ju lesa Micheleta. Međutim, Michelet na jednom m iestu (koje je objavio Jaures) izričito veli: »Ko je stvorio Fouriera? Ni Lange, ni Babeuf; Lyon je jedini prethodnik Fouriera«. Sam e lyonske prilike proizvele su donekle slične ideje kod obojice pisaca (Langea i Fouriera), nezavisno od event, u tjecaja, koji je prvi vršio na drugog (a koji nije dokazan).

Vidi o ovom pobliže: M axime Leroy, »Histoire de.~ idees sociales en France«, III. edit., Paris, 1950, p. 280—282.

u Cit. po: Ugledna pravila za seljačke radne zadruge, Bgd, 1949. godine.

76

Id eja asocijacije proizvođača kod Ch. Fouriera

Nije li unošenje zemlje u zadrugu slično »zemljišnim akcijama«, o kojima govori Fourier, i koje daju pravo na dio čistog dohotka, u obliku zakupnine, odn. kamate?

Pravila seljačkih radnih zadruga određuju, da nagrada predsjednika se­ljačke radne zadruge i nagrade brigadira mogu nadilaziti prosječnu nagradu članova zadruge. Nije li to nešto slično dohotku, koji Fourier dodjeljuje ta­lentu, t. j. upravljačima i rukovodiocima proizvodnog procesa u falangi? Da­nas se u našem zadrugarstvu teži za likvidacijom zadružne birokracije; zato se ukidaju oni oblici rukovođenja, koji su dovodili do stvaranja birokratske kaste izdvojene iz proizvodnog procesa. Nastoji se, da svaki član zadruge radi kao proizvođač, a upravne funkcije u zadruzi da vrši uza svoju redo­vitu proizvodnu djelatnost, t. j. da one ne čine njegovu isključivu zadaću i posao. Međutim, to ne znači, da zadrugar, koji uza svoj redoviti rad kao proizvođač obavlja i neku upravnu funkciju u zadruzi, ne će biti za vršenje ove upravne funkcije i posebno nagrađen. Nagrada talentu je zadržana, ali se funkcija »talenta« (t. j. rukovođenje proizvodnim procesom) ne odvaja od proizvodne funkcije. Ova tendencija debirokratiziranja našeg zadrugarstva podsjeća na Fourierove koncepcije, koje su protivne etatistički — a to nužno znači birokratski — vođenoj privredi; Fourier, koji je anarhista, ne izdva­ja u svom zamišljenom društvenom uređenju posebne klase upravljača-biro- krata; »demokracija proizvođača« je i za Marxa društveno uređenje buduć­nosti, t. j. komunističkog društva. U našem privrednom poretku, kako u držav­nim privrednim poduzećima tako i u zadružnom sektoru, teži se — kroz sva­kodnevnu borbu s birokratizmom — za ostvarenjem ovog ideala demokracije proizvođača, ideala, koji nalazimo već kod prvih socijalističkih pisaca. Kao što članovi Fourierove falange zajednički, na svojim sastancima, obavljaju po­slove upravljanja falangom, tako i članovi naših zadruga na zadružnim skup­štinama vode politiku zadruge.

Dakako, navedene analogije između Fourierova Comptoir Communala i falange, s jedne strane, i našeg zadrugarstva (općih poljoprivrednih i seljač­kih radnih zadruga), s druge strane, ne treba da nas odvedu do zaključaka, da su naše zadruge furijerističke asocijacije. Pravac razvoja našega zadrugar­stva dijametralno je suprotan pravcu razvoja, koji Fourier daje svojoj falangi. Dok je u našem zadrugarstvu tendencija razvoja od privatnog vlasništva k dru­štvenom vlasništvu nad sredstvima za*proizvodnju, Fourier nastoji da radnike- članove falange postepeno pretvori u akcionere-sitne vlasnike, t. j. nastoji da generalizira ustanovu vlasništva, da sve učini privatnim vlasnicima.

Za nas i za naše društvene prilike vrlo je značajna Fourierova ideja o ulozi zemljoradničkih proizvođačkih asocijacija u prelaznom periodu iz sta­rog u novo društveno uređenje; ona nas podsjeća na naše zemljoradničko za­drugarstvo i na njegovo mjesto u socijalističkoj rekonstrukciji naše poljopri­vrede. No Fourierovo shvaćanje društva kao federacije proizvođačkih asoci­jacija od ne manjega je interesa za našu teoriju i praksu izgradnje socijali­stičkog društva uopće. Suprotstavljajući se birokratsko-etatističkim i državno- kapitalističkim shvaćanjim a, naše državno rukovodstvo istaklo je težnju po­stepenog odumiranja državnih funkcija na privrednom području, dajući pri­vredna poduzeća na upravu radnim kolektivima i negirajući tako praksu rukovođenja privrednim poduzećima od strane državne birokracije. Na taj način privredni život i društvena proizvodnja postaju sve više stvar proizvo­đačkih kolektiva (t. j. proizvođačkih asocijacija). Ali komparirajući Fouri-

77

Drago Nešić

erovu fed erac iju proizvođačkih a so c ijac ija s našim sistem om državnih p r i­vrednih poduzeća, potrebno je im ati na um u, da F o u rier zam išlja sv o je fa la n ­ge kao autarh ične privredn e jedin ice, pa je zato u za jam n a povezanost i zav i­snost izm eđu fa lan g i zna,tno m an ja negoli izm eđu državnih privredn ih podu­zeća, ko ja su — unatoč širokoj slobodi ak c ije — ip ak povezana jednim općim privredn im planom . M eđutim , i F o u rier — prem d a je an arh ista-fed era lista u najkonzekventnijem sm islu r iječ i — pr izn aje nužnost po sto jan ja privredn ih veza izm eđu pojedin ih proizvođačkih a so c ijac ija : dakle, što se toga tiče, razlika izm eđu Fourierov ih zam isli i naših o stv are n ja je kvantitetne, a ne kvalitetne naravi.

So cija lizam je oživotvorio m noge F o uriero v e planove. M arx o y a i E n gels- ova sk ica budućega d ru štvenog u ređen ja , ko je m i d an as grad im o, pok azu je — unatoč svim razlikam a — znatne sličnosti s Fourierovom falangom . U prav a stv arim a um jesto lju d im a; n epo sto jan je državne v lasti, odnosno njezino izu­m iran je — dakle, an tieta tizam ; u k id an je na jam n og rad a i nov odnos čovjeka prem a radu, ko ji v iše n ije nužda već zado v o ljstv o ; v iso ka prod u ktivnost rad a i p o sto jan je o b ilja pro izvoda; fu z io n iran je k lasa , odnosno n e sta jan je klasn ih su protnosti; in ternacionalizam — to su k arak te r is tik e kako prvo g tako i d ru ­gog sistem a.

D akako, im a i znatnih, u pravo b itn ih raz lik a izm eđu d va sistem a: id e ja k lasn e borbe, d ik ta tu re p ro le tar ija ta , u k id an ja p r iv atn o g v la sn ištv a i s tv a ra ­n ja ko lektivne svo jine, te tim e određeni sistem n ag ra đ iv a n ja p rem a uloženom radu — sv e to raz lik u je so cija lističko d ru štvo od fu r ije ris tičk ih koncepcija ; održan je priv atn o g v la sn iš tv a i k ap ita la su o staci sta ro g d ru štv a u Fouriero- voj sk ici d ru štv a budućnosti.

F o u rier teži d a stv o ri novo dru štveno u ređ en je bez n a jam n og odnosa, a da pritom očuva sta re in stitu c ije p r iv atn o g v la sn iš tv a i kap ita la . Z a M arxo- vu teo riju — čiju je isp rav n o st p o tvrd ila so c ija lističk a p r ak sa — to je con- tradictio in ad jecto . Z ar se m ože u kinu ti n a jam n i rad , a d a se očuva kapita l, kad je n a jam n i rad sam o zato n a jam n i rad , je r p o sto ji k ap ita l?

U tom n a sto jan ju da se izm iri sta ro s novim , da se stv o ri novo, a d a se pritom ne n eg ira ju tem elji staroga , u tom e se i o d ražav a utopizam i nezrelost F o uriero v a učen ja.

A ko želim o rezim irati u čen je so c ija liste -u to p iste C h arlesa F o uriera , m o­žemo reći, d a u nizu fan tastičn ih id e ja , u zbrci i šaren ilu p r ije d lo g a za re ­form u sta ro g a d ru štv a nalazim o elem ente gen ija ln e k ritik e posto jećeg i zrelih prognoza u sk ic iran ju budućeg d ru štven og u ređ en ja . Isp ravn o st stav o v a soci- ja lista-u to p ista uopće, a F o u riera napose, d ob iva na c ijen i to v iše, što su ti stavo v i izgrađ ivan i u nezrelim d ruštven im uslov im a, u u slovim a, kad se ono, što jo š n ije po sto ja lo , m oralo n ad o pu n jav ati v lastitom in tuicijom i fan taz i­jom . C esto p u ta je fa n ta z ija odvela su v iše daleko. M eđutim , to n ije sm etalo En gelsa da je , o c jen ju ju ći u topiste , s punim pravom rekao:

»A m i ćemo ra d ije u živati u gen ija ln im začecim a m isli i u gen ija ln im m islim a, što sv u d a p r o b ija ju ispod fan tastičn e lju sk e r a k o je slijep i f ilistr i i ne za p až a ju .«12

N isu li m isli o budućem d ru štv u — fed erac iji proizvođačkih a so cijac ija , o prelaznom periodu i C om ptoir C om m unalu jedne od takv ih ?

i2 Engels: Anti-Diihring, izd. Naprijed, Zgb, str. 269.

78

G ajo Petrović:

FILOZOFIJA U SSSR-u OD OKTOBARSKE REVOLUCIJE DO 1938 G.

H istorija čovječanstva je historija progresivnog razvoja društvenog čovjeka, historija velikih uspjeha čovjekove djelatnosti, praktične i teorij­ske. Ali historija čovječanstva također je h istorija brojnih tragedija, poje­dinačnih i kolektivnih, historija tragičnih, iako privremenih, poraza pro­gresivnih društvenih snaga u borbi s predstavnicim a i braniocima starog i reakcionarnog društvenog poretka.

Jedn a od najvećih tragedija takve vrste svakako je ona, što se odi­grala u R usiji u zadnja tri i po decenija. Iz zemlje, koja je i po tendenci­jam a svoga unutrašn jeg razvitka i po svojim odnosima prem a drugim zem ljam a budila nade u srcim a ugnjetenih ljudi čitavog svijeta, Sovjetski Savez se pretvorio u zem lju, čiji je unutrašn ji poredak ozbiljna opomena narodima drugih zem alja, a čija spoljna politika predstavlja glavnu pri­jetn ju njihovoj slobodi i svjetskom miru. Jedan od aspekata te tragedije čini i tragičan razvoj filozofije u S SSR -u . Od filozofije, koja je naličila na raspupalu voćku u rano proljeće, koja obećava mnogo zelenila, cvi­jeća i plodova, ona se pretvorila u filozofiju, koja naliči na stari herbarij sa sasušenim presovanim lišćem i cvijećem, u kojem nem a životnog soka ni svježine. Od filozofije, koja se bori za čovjeka, pravdu, slobodu, ona se pretvorila u filozofiju, koja nastoji da opravda nečovječno, nepravedno i ropsko, da raspali m ržnju prem a drugim narodima i n jihovoj slobodi.1

Zadatak ovog prikaza n ije da opisuje ono žalosno stan je, u kojem se danas nalazi filozofija u SSSR -u , a koje je kod nas već prilično dobro poznato, je r se o njem u dosta pisalo.2 Zadatak je ovoga članka da prikaže p rethistoriju toga stan ja, da u krupnim linijam a, ne ulazeći u detalje, ocrta tragični razvojni put sovjetske filozofije od borbe za m arksizam do borbe protiv marksizm a. Kako se taj proces odvio uglavnom u periodu između Oktobarske revolucije i 1938. godine, to će i ovo izlaganje biti ograničeno na to vremensko razdoblje.3

Mislim, da se u razvoju filozofije u S S S R -u do 1938. godine mogu razlikovati tri osnovna perioda: prvi od 1917. do 1924., drugi od 1924. do

1 R azum ije se da ova opća karak teristika razv o ja sov jetske filozofije ne o sv jet­ljav a svestrano ta j razvoj, da u n jo j im a nepotpunosti, nepreciznosti i uopće nedo­stataka. A li to i n ije toliko važno, je r osnovni zad atak d a ljeg iz lagan ja upravo i je st da ta j razvoj prikaže konkretnije i potpunije, što naravno, ne znači apsolutno potpuno i bez bilo kakvih pogrešaka i nedostataka.

2 Pored mnogih drugih pisao sam o tome i ja u nekim člancim a. Međutim, najiscrpn iji i na jb o lji prikaz toga stan ja dao je, po mom m išljen ju , M. M arković u svo jo j knjizi »R evizija filozofskih osnova m arksizm a u SS S R -u «.

3 K ad kažem, da se do god. 1938. »uglavnom odvio« ta j proces, to ne znači, da je on 1938. potpuno završio. I poslije 1938. godine nastavio se proces obračunavanja s ostacim a m arksističke filozofske m isli, ko ji su se tu i tam o jo š očuvali, a poslije 1947.—48. »sovjetska filozofija« pala je jo š niže, čak i u poređenju s periodom 1938.— 1947.

79

Gajo Petrović

1930. i treći od 1930. do 1938.4 Iz daljeg izlaganja videt će se zašto mi se baš ovakva periodizacija učinila najprihvatljivijom. Zato ću bez pret­hodnog iznošenja razloga u prilog te periodizacije prijeći odmah na prvi od spomenutih perioda.

Period od 19,17. do 1924. t. j. od Oktobarske revolucije do Lenjinove smrti, bio je u društvenom pogledu period prvih koraka proleterske dik­tature u Rusiji, period ogorčene borbe protiv inostranih intervenata i unu­trašnje kontrarevolucije za očuvanje sovjetske vlasti. Subjektivni faktor u užem smislu (partijsko rukovodstvo i linija, za koju se ono borilo) bio je u u ovom periodu na visini, uglavnom je učinio onoliko, koliko se u tako teškim objektivnim (unutrašnjim i vanjskim) okolnostima moglo učiniti za stvar revolucije.

A kako je bilo s filozofijom?Dok je u kasnijim periodima među filozofima u SSSR-u postojala

jednodušnost, da u rješavanju filozofskih pitanja treba polaziti s opće marksističke platforme, da treba polaziti od Marxova, Engelsova i Lenji- nova učenja, dotle je u ovom prvom periodu, pored filozofa, koji su bili ili su se bar trudili da budu marksisti, bilo također i filozofa, koji nisu priznavali marksizam kao zajedničku polaznu točku, nego su otvoreno zastupali različite varijante idealističke i vulgarno-materijalističke filo­zofije. Prema tome, možemo reći da jednu od osnovnih karakteristika ovog perioda sovjetske filozofije čini postojanje i borba dviju protivničkih grupa: marksističke i antimarksističke.

Kad ovdje govorim o dvije grupe, ne mislim na neke oformljene sku­pine ljudi. »Marksističkom« grupom u ovom slučaju nazivam sve one filo­zofe, koji su u praksi stajali na pozicijama Oktobarske revolucije, a u teoriji priznavali i branili ili bar (s većim ili manjim uspjehom) pokuša­vali da zastupaju i brane marksističku filozofiju, dok pod »antimarksi- stičkom« grupom podrazumijevam sve one, koji su otvoreno zastupali i branili marksizmu neprijateljsku filozofiju, a više ili manje aktivno i prikriveno borili se ili bar mrmljali protiv sovjetske vlasti i drugih teko­vina Oktobarske revolucije. Izdvajanje ovih dviju osnovnih grupa, na­ravno ne znači, da nije bilo i pojedinih filozofa, koje je teško potpuno svrstati samo u jednu od njih.

Odnos snaga između ove dvije gru p^n ije u toku čitavog spomenutog perioda bio potpuno isti. U početku,perioda antimarksistička grupa bila je znatno jača.

4 To, razumije se, ne treba shvatiti tako, kao da se u označenim godinama potpuno kida kontinuitet, da počinje neka potpuno nova etapa, koja nema veze s prethodnom. Također bi bilo pogrešno misliti, da u okviru pojedinih etapa nije bilo nikakvih promjena u sovjetskoj filozofiji, da je ona u toku jedne etape ostajala uvijek ista. Kao što će se vidjeti i iz daljeg izlaganja, u okviru svakog pojedinog perioda razvoja filozofije u SSSR -u bilo je prom jena, koje su upravo i pripremale prijelaz u novi drukčiji period. Prem a tome, postojao je i kontinuitet i razlika između pojedinih perioda, a također je postojao razvoj unutar pojedinih perioda. A to znači da spomenuta periodizacija na neki način um rtvlju je i šematizira objektivni razvojni proces. Međutim, djelomično pojednostavljenje, um rtvljivanje, šematiziranje — nedostatak je svake periodizacije historije. Ono, čemu treba težiti pri svakoj periodizaciji, i čemu sam ja težio pri ovoj, to je da ona u što većem stepenu odrazi objektivni tok razvojnih procesa, a da sadrži što m anje subjektivnih elemenata, elemenata pojednostavljivanja i šem atiziranja. Koliko sam u ovoj težnji uspio, to je drugo pitanje.

80

Filozo fija u S S S R -v

Predrevolucionarni filozofi idealisti, izgrađeni neprijatelji m arksizm a5 (kao na pr. S. Bulgakov, N. B erd jajev , N. Loski, L. Karsavin , S. Frank, I. Iljin, Ra'dlov i drugi) zadržali su i poslije Oktobarske revolucije svoje položaje na univerzitetim a i u drugim naučnim ustanovama, a također su i dalje ob jav ljivali knjige i časopise, u kojim a su otvoreno (i ponekad prilično borbeno6) propagirali idealističku filozofiju.

S druge strane, različiti mehanički, vulgarni m aterijalisti (većinom filosofstvujšći prirodnjaci) također su poslije revolucije zadržali i svoje položaje i svo ja shvaćanja, te su ta shvaćanja također propagirali i širili.7

Posto jan je idealističkih i vulgarno-m aterijalističkih grupa, grupica i pojedinaca u prvo vrijem e poslije pobjede socijalističke revolucije nije čunovato. Razum ljivo je, da filozofi, koji su se još u starom društvu for­m irali kao idealisti i metafizički m aterijalisti, ne mogu odjednom, preko noći, promijeniti svoje stanovište i postati m arksisti. Pored toga proti- vurječna društvena stvarnost prelaznog perioda predstavlja plodno dru­štveno tlo za pojavljivan je, pored dijalektičkih m aterijalista, također i novih idealista i vulgarnih m aterijalista. P a ipak, nema sum nje, da su revolucionarna zb ivan ja 1917. i narednih godina, praktički dokazujući istinitost m arksističke teorije, m orala d jelovati ne sam o na sve veće opre­d je ljivan je novih filozofa za d ijalektički m aterijalizam , nego su mogla dati podstreka mnogim starim , već oform ljenim filozofima, da podvrgnu sum nji i kritičkom ispitivan ju svoje stavove. Upravo zato moglo bi izgle­dati čudnovato, što je otpor protiv m arksističke filozofije u S SS R -u bio vrlo jak (znatno jači i otvoreniji nego kod nas poslije pobjede naše na­rodne revolucije), što je tamo bilo vrlo malo filozofa idealista i vulgarnih m aterijalista, koji su pokazali izvjesnu trpeljivost prem a marksizmu i volju da se upoznaju pobliže s njim , te da ga bar djelimično usvoje.

Ustvari, m islim da tu nem a ničeg neobičnog, je r se stvar objašn java općim odnosom klasnih snaga u ruskoj revoluciji i posebno situacijom među filozofim a m arksistim a u S SSR -u .

Poznato je, da je diktatura proletarijata, po Lenjinovim riječim a, ostvarena u S S S S R -u u njenoj »najsurovijoj form i«. Boljševici su morali ostvariti diktaturu proletarijata u njenoj najsurovijoj formi ne zato, što su bili previše jaki, nego baš zato, što nisu bili dovoljno jaki da je ostvare u elastičnijoj formi, zato što su ih čvrsto podržavali uglavnom samo veći dio radničke klase i siromašnog seljaštva te m anji dio inteligencije, dok se veći dio srednjeg i bogatog seljaštva i uopće sitno- i srednje buržoaskih slojeva te inteligencije držao kolebljivo ili se štoviše priklanjao svrgnutim

5 R iječi »izgrađeni n eprijate lj m arksizm a« n isam upotrebio slučajno, nego zato, što su mnogi od tih filozofa idealista u m ladosti sim patizirali s m arksizm om , te su na idealističke pozicije došli postepenim izgrađivan jem u početku sam o »kritičkog«, a kasn ije direktno neprija te ljskog stava prem a m arksizm u.

6 Tako je, na pr., 1922. u jednom od tih časopisa A. S. Izgojev (Lande), koji je počevši kao narodn jak i »legalni m arksist« kasn ije postao kadet i »v jehovac«, a-*2atim se potpuno opredijelio za fideizam , strašio m arksiste pričam a kako će čovjek na k ra ju ipak »odgovarati« za sve pred bogom. —

7 Tako je , na pr., akadem ik V. M. Behterev u svo joj kn jizi »K olektivna reflek- so logija« dokazivao, da društvenim životom v lad a ju zakoni mehanike, kao na pr. »zakon održan ja energije«, »zakon proporcionalnosti odnosa brzine kretan ja i po­kretačke sile«, »zakon gravitacje« , kao i dvadeset drugih sličnih zakona. On je također »naučno dokazao« zavisnost društvenih revolucija od p jega na suncu.

81

eksploatatorskim klasama (buržoaziji i plemstvu). Dok je »surovost formi« onemogućavala odnosno neobično otežavala zauzimanje srednjeg kompro­misnog stava, dotle je upravo ta relativna slabost revolucionarnih' snaga ulijevala nadu svim neprijateljima, pa i filozofima idealistima, i podsti- cala ih da budu uporni u borbi za obranu, svojih pozicija. S druge strane, upravo zbog te svoje slabosti boljševici su »surovost« morali usmjeravati prema trenutno najopasnijem neprijatelju. Drugim riječima, odlučno i nemilosrdno ugušujući razne oružane pobune i političke zavjere oni su prvih godina bili prilično širokogrudni prema filozofima idealistima.8

Međutim, pored opće slabosti revolucionarnih snaga, upornosti filo­zofa idealista pridonosile su također unutrašnje slabosti marksističkog filozofskog tabora u tom periodu.

Filozofi marksisti bili su tada brojno još vrlo slabi. Ali to nije bila njihova jedina ni osnovna slabost. Ozbiljnija je slabost marksističkog tabora bila u neujednačenosti snaga, u krupnim razlikama među filozo­fima unutar njega. Tako ćemo pored Lenjina, čovjeka, čije su zasluge za obranu i dalje razvijanje marksističke filozofije dobro poznate, vidjeti i filozofe koji, iako su u većoj ili manjoj mjeri nastojali i uspijevali da se približe dijalektičkom materijalizmu Marxa, Engelsa i Lenjina, ipak nisu mogli da se oslobode i različitih idealističkih i vulgarno-materijalističkih utjecaja.9 A bilo je i takvih filozofa, čije je radove po njihovu objektiv­nom sadržaju nemoguće nazvati marksističkim, iako su njihovi autori tvrdili za sebe da su marksisti, te su možda čak u praktičnoj djelatnosti to djelimično i bili, a u oblasti filozofije subjektivno potpuno iskreno željeli da budu.

Tako je na pr., nesumnjivo bio daleko od marksizma S. Minjin kad je, pozivajući se na klasike marksizma, istupio sa pozitivističkim zahtje­vom da se odbaci svaka filozofija.10 Bogdanovljevi filozofski radovi iz bvog perioda, iako su se Buharinu i nekim drugim učinili kao novo otkriće, svakako su daleko bliže njegovu starom »empiriomonizmu«, (koji je Le- njin, kao jednu od varijanti empiriokriticizma* kritizirao još 1908. g. u

8 Tek 1921.-22. neki su istaknuti filozofi idealisti zbog svoje kontrarevoluci- onarne teorijske djelatnosti, najp rije uklonjeni s univerziteta, a kasn ije i uhapšeni te protjerani iz SSSR -a.

9 O tim filozofima, koji su, kao na pr. Deborin, Akseljrod i drugi, u većoj ili manjoj m jeri uspijevali da budu m arksisti, bit će govora nešto opširnije u II. dijelu ovog članka.

Zahtjev za likvidaciju filozofije iznio je Minjin, koji je inače, kako izgleda bio aktivan partijski radnik, u svom ,članku objavljenom u časopisu »Pod zastavom marksizma« br. 5—6 za 1922. god. Prepričavati sadržaj toga članka nije potrebno, jer o tome jasno govore njegov naslov ( *<bajiococ|)Hio sa BopT“ t. j. »Filozofiju preko palube«. »U more s filozofijom«, ili »Odbacimo filozofiju«) kao i podnaslovi (I. Tri načina shvaćanja svijeta, II. R eligija — bedem plemićke klase, III. Filozofija — oslonac buržoazije, IV. Nauka — mač proletarijata, V. »Filozofija marksizma«, VI. M arx i Engels protiv filozofije, VII. Nauka na kapetanski mostić — filozofija u more). Ne treba mnogo truda, da se u Minjinovoj tročlanoj shemi (religija, filo­zofija, nauka) kao i u njegovu zahtjevu da se likvidira svaka filozofija prepozna Comtov pozitivizam, koji je on »marksizirao« vrlo jednostavno — na taj način što je pronašao »klasnu osnovu« Comtovih triju osnovnih etapa razvitka ljudskih znanja.

Kritiku Minjinova članka dao je u istom broju časopisa neki V. Rum ij. Me­đutim, Minjin se s tom kritikom nije složio pa je napisao novi članak, koji je pod naslovom »Komunizam i filozofija« objavljen u broju 11—12 istog časopisa za 1922. godinu. Da je njegovo stanovište ostalo isto, vidi se iz slijedećih podnaslova: I. Da

Gajo Petrovič

82

Filozofija u S S S R -u

»M aterijalizm u i empiriokriticizmu«), nego dijalektičkom m aterijalizm u.11 Buharinova knjiga »Teorija historijskog m aterijalizm a«, i pored toga što je svakako bliža m arksizm u nego »tektologija« Bogdanova, ipak je toliko prožeta mehanicizmom, da se teško može nazvati m arksističkom .12 (drugo je pitan je da li su psovačke »kritike« te knjige od strane današnjih so­vjetskih filozofa točne i kakav je smisao tih kritika).13

M arksistički filozofski front također je slabila činjenica, što su neki od najistaknutijih filozofa-m arksista (kao na pr. i sam Lenjin) bili toliko zauzeti praktičkim radom na organizaciji izgradnje socijalizm a te teorij­skim proučavanjem i objašn javan jem problem a socijalističke izgradnje, da su filozofiji mogli posvetiti vrlo malo vremena.

Svim tim slabostim a treba dodati i to, da su u početku spomenutog perioda i ove slabe m arksističke filozofske snage bile gotovo potpuno

li je proletarijatu potrebna filozofija? II. K ao i re lig ija, filozofija je neprijate lj p ro letarijata , VI. D olje filozofsko »prljavo rublje«, VII. Potrebna je nauka, samo nauka, prosto nauka. U istom b ro ju ob jav ljen je članak V. A doratskog »O ideolo­giji« , u kojem je također bilo pozitivističkih elem enata. N a oba ova članka reagirao je , opet u istom broju, V. Rum ij u članku »A -B-C «.

M injinovi članci naišli su na dosta povoljan prijem m eđu mnogim loše pot­kovanim boljševičkim praktičn im radnicim a i poluteoretičarim a. Tako je, na pr., neki V. Rožicyn u časopisu C K K P U krajine oduševljeno hvalio M injinove misli. M isli slične M injinovim iznio je i prof. Boričevsk i u svom članku »Idealistička legenda o K antu« u »V jesn iku socija lističke akadem ije« br. 14. Pod vidom borbe protiv »idealističke legende« o K antu kao istaknutom prirodnjaku i misliocu, B ori­čevski je , u stvari, dao kritiku filozofije uopće, toga »sv ije ta aveti, poznatog pod imenom filozofije« (br. 4 str. 387.).

11 S v o je filozofske radove u ovom periodu Bogdanov je posvetio razradi »sveopće organizacione nauke« ili »tektologije«. O snovna kn jiga, u kojoj je razra­đena ta nova »nauka«, nosi i sam a naziv »T ektologija«. N jen prvi dio izišao je 1913. god., drugi 1917., dok su sv a tri d ije la izdana 1922.) drugo izdanje počelo je izlaziti 1925.— 1927.) P opularno iz lagan je »tektologije« dao je Bogdanov u svojim »Ogledim a sveopće organizacione nauke« ob jav ljen im u časopisu »P roleterska kul­tura« 1919.—20., a preštam panim u kn jizi 1921. »Tektološkim shvaćan jim a prožeta su i sva ostala d je la Bogdanova iz tog perioda. K ako su ta sh vaćan ja suviše kom­plicirana, da bi se m ogla ukratko izložiti, reći ću samo, da se tu, pod vidom čišće­n ja m arksističke d ija lek tik e od idealističkih hegelijanskih zaostataka, pod vidom zam jene d ija lek tike savršen ijom »tektologijom « vršila, u stvari, zam jena m aterija­lističke d ija lek tike m eehanicističkom teorijom ravnoteže kom biniranom sa starim subjektivno idealističkim specijalitetom Bogdanova — »empiriomonizm om «.

12 Ne možemo ovdje u laziti u analizu Buharinove kn jige, a li m islim da treba spom enuti, da osnovni teorijsk i izvor svih m ehanističkih grije šaka te kn jige leži u nepravilnoj m ehaničkoj in terpretaciji osnovnog zakona m aterijalističke d ija lek­tike, zakona jed in stva i borbe suprotnosti.

13 K ritic i Buharinovih teorijskih sh vaćan ja uopće i n jegove »Teorije h istorij­skog m aterijalizm a« napose posvetili su različiti sov jetsk i filozofi od 1922. do danas mnoštvo članaka, a jedan od njih, M. Z. Selektor napisao je o tome i čitavu knjigu pod naslovom »D ijalektičk i m aterijalizam i teorija ravnoteže« (1934). M islim da kod Selek tora im a točnih i dobro argum entiranih kritičkih prim jedbi, ali im a i neobjek­tivnog i krivog in terpretiran ja pojedinih Buharinovih m isli kako bi mu se dokazali što teži »grijesi«. Međutim, poslije Buharinova str ije lja n ja nestalo je u kritici n je­govih teoretskih sh vaćan ja i posljedn jeg trunka naučne sav jesn osti i objektivnosti. O stale su sam o psovke, čiji je zadatak v jero jatno i ta j da zagluše čin jenicu restau ­rac ije mnogih Buharinovih m ehanicističkih sh vaćan ja , da zagluše, na pr., činjenicu, da je »jedino naučna« sistem atizacija zakona d ijalektike, koju je dao S ta ljin u svom »genijalnom radu« »O dijalektičkom i h istorijskom m aterijalizm u«, u stvari s neznat­nim prom jenam a pozajm ljen a iz Buharinove »T eorije h istorijskog m aterijalizm a« (vidi o tome opširn ije moj članak u »V jesniku« od 26. VII. 1951.)

83

n e o rgan iz iran e , te d a su te k p o ste p en o p o č e le p r o n a la z it i o rga n iza c io n e fo rm e sv o g a ra d a .

M eđ utim , č in i m i se , d a je za o v a j p r v i p erio d , p o re d b ro jn ih s la b o s ti i n e d o sta ta k a , k a ra k te r is t ič n o i- u sp je š n o sa v la d a v a n je tih s la b o s ti, d a je k a ra k te r is t ič n a te n d e n c ija o rg a n iz ir a n ja , b r o jn o g p o r a s ta i k v a lita t iv n o g n a p re d o v a n ja m a rk s is t ič k ih filo z o fsk ih sn a g a .

Tako se, na pr., u toku ovog perioda pojavljuje niz institucija, čiji je zadatak da organizira filozofski rad i odgaja mlade marksističke filozofske kadrove,14 a pojavljuju se i prvi marksistički filozofski časopisi.15 Sve više se razvija izdavačka djelatnost, te počinje izdavanje sabranih djela klasika marksizma i Plehanova, pokreće se »Biblioteka materijalizma«, pojav­ljuju se i originalne knjige sovjetskih filozofa-marksista.

Međutim, ne samo s gledišta organiziranja filozofskog života i rada, nego i s gledišta kvaliteta filozofske produkcije ne smijemo podcijeniti ovaj period.

Prije svega, iako, zauzet ogromnim praktičkim i teorijskim radom na drugom području, nije mogao posvećivati filozofiji onoliko vreme­na, koliko u nekim drugim periodima svoga života Lenjin ni u ovom periodu, nije iznevjerio filozofiju. I u teškim danima građanskog rata Lenjin je uspijevao da nađe nešto slobodnog vremena za čitanje filozof­skih knjiga.16 A kako nije imao vremena da piše posebne filozofske knjige ili veće rasprave, on je pri analizi pojedinih konkretnih društvenih pita­nja često doticao i neke opće filozofske probleme. Lenjinove misli o filo­zofiji, koje kao da su »prosute« po njegovim radovima iz tog perioda (a ustvari logično izrastaju iz konkretnog društvenog materijala, koji on analizira), neobično su dragocjene.17 Također je dragocjen Lenjinov čla­

Gajo Petrović

14 Na pr. filozofska sekcija Socijalističke (kasnije Komunističke) akademije, Institut Crvene profesure, s odjeljenjem filozofije, koje se kasn ije izdvojilo u pose^ ban institut, Institut M arksa-Engelsa, Institut Lenjina, Institut filozofije Raniona, Društvo borbenih m aterijalista, Društvo m aterijalističkih prijate lja Hegelove dija- lekike.

15 Početkom 1922. pokrenut je prvi m arksistički filozofski časopis u SSSR -u »Pod zastavom marksizma« (izlazio do 1944.), a krajem 1922. počeo je izlaziti »V jes­nik Socijalističke (kasnije Komunističke) akadem ije« (izlazio do 1925.), čije je dobar dio bio posvećen i filozofskim problemima.

15 Tako se, na pr., Lenjin u septembru 1920. obratio Rum jancevljevu muzeju s molbom, da mu posude »radi informacije na 1 dan« ili bar uveče »za preko noći, kad je biblioteka zatvorena«, dva grčka rječnika, a također »najbolje f i l o z o f s k e rječnike« (konkretno su navedeni Eislerov, Baldwinov, Franckov) i dvije historije grčke filozofije (Zellera i Gomperza) — (v. Lenjin, D jela IV. izd., t 35, str. 388).

K rajem 1920. Lenjin je molio, da mu nabave knjige »H istorijski m aterijalizam « i »Pisma Sorelu o filozofiji« Antonija Labriole, a u junu 1921. — ruske prijevode Hegelove »Nauke Logike« i »Fenomenologije duha« (L. 3 izd. t 13, str. 352).

1921. Lenjin je također čitao knjigu ruskog filozofa idealiste I. A. Iljina »Hege- lova filozofija kao učenje o konkretnosti Boga i čovjeka«. Ta se kn jiga toliko do­pala Lenjinu, da se zauzeo da njenog autora, koji se nalazio u zatvoru, puste na slobodu.

17 Tako je, na pr., 1921. god. u diskusiji o sindikatima u brošuri »Jo š jednom o sindikatima i o griješkam a drugova Trockog i Buharina« Lenjin pisao o form al­noj i dijalektičkoj logici, o razlici između dijalektike, sofistike i eklektike, kao i o nekim drugim značajnim filozofskim problemima. U nizu svojih radova iz ovog perioda Lenjin dodiruje u općoj formi problem sadržaja i forme. U govoru na III. kongresu Komsomola Lenjin je govorio o problemu morala, komunističkog morala, komunističkog odgoja, kulturnog naslijeđa, i t. d.

84

Filozofija u SSSR -ic

nak »O značenju borbenog m aterijalizm a«, napisan za br. 3 časopisa »Pod zastavom m arksizm a« za 1922. god.

Taj članak predstavlja, ustvari, Lenjinov filozofski zavjet, u njemu je Lenjin ukazao na zadatke, koji, po n jegovu m išljenju, stoje pred filo­zofima m arksistim a u SSSR -u . Ti su zadaci: propaganda m aterijalizm a i ateizma, »raskrinkavanje i proganjanje« idealizma i religije, »savez s pred­stavnicim a savrem enih prirodnih nauka, koji se priklan jaju m aterija­lizmu«, »sistem atsko proučavanje Hegelove dijalektike s m aterijalističkog gledišta, t. j. one dijalektike, koju je M arx praktički prim jenjivao i u svom K apitalu i u svojim historijskim i političkim radovim a«, dalja razrada »m aterijalistički shvaćane dijalektike Hegela« »sa svih strana«. Čitajući danas, kako je Lenjin form ulirao te zadatke, dobivamo utisak, da je Len jin točno predvidio mnoga kasn ija skretan ja u sovjetskoj filozofiji, te htio da ih unaprijed osudi. Tako, na pr., ističući da u radu na »zaštiti m aterijalizm a i m arksizm a« treba ostvariti »savez s dosljednim m aterija- listim a koji ne pripadaju partiji kom unista«, Lenjin kao da je predvidio kasnije izvrtanje m arksističkog principa partijnosti, n jegovo tum ačenje u tom smislu, da bi kom unistička partija i njeni forumi imali monopol na m arksističko rješavan je filozofskih pitanja. N aglašavajući potrebu da pri­rodnjaci proučavaju dijalektiku, da budu »savrem eni m aterijalisti«, »d ija­lektički m aterijalisti«, Len jin kao da je predviđao skretanje nekih so­vjetskih prirodnjaka i prirodno-naučno orijentiranih filozofa k poziti- vizmu i vulgarnom m aterijalizm u. Govoreći o potrebi proučavanja Hege­love dijalektike, Lenjin kao da je htio osuditi nihilistički odnos (najprije mehanista, a kasn ije revizionista iz Staljinove škole) prem a Hegelovoj dijalektici. A zahtijevajući da se Hegel proučava »s m aterijalističkog gle­dišta« on kao da je predviđao i htio osuditi nekritički odnos deborinaca prem a Hegelu. Razum ije se, da Len jin ustvari, n ije htio osuditi ova bu­duća skretanja, nego pravilno usm jeriti sovjetsku filozofiju i spriječiti, po javljivan je skretanja, čiju je mogućnost teorijski dopuštao.

Međutim, značenje Leiyinova rada u. ovom periodu za filozofiju ne iscrp lju je se spomenutim člankom i pojedinim analizam a, iz kojih su direktno izvedeni filozofski zaključci. Čak i one Lenjinove analize, iz kojih on ne izvlači direktno filozofske zaključke, od interesa su za filo­zofiju kao prim jer stvaralačke prim jene m aterijalističke dijalektike na konkretna pitanja.

Ono, što daje pozitivno obilježje sovjetskoj filozofiji prvog perioda, n ije samo Lenjinova aktivnost. Također je važno, da u tom periodu ima (i sve više raste broj) filozofa, koji, iako još nisu dovoljno ušli u suštinu dijalektičkog m aterijalizm a onakvog, kakav su stvorili i razvili M arx, Engels i Lenjin, ipak u m anjoj ili većoj m jeri u sp ijevaju da mu se pri­bliže i da ga shvate (i to iz godine u godinu sve više). Da je takvih filo­zofa zaista bilo, n ajbolje pokazuje to što se ipak vodila uspješna borba ne sam o protiv otvorenog idealizma i vulgarnog m aterijalizm a,18 nego- i pro­tiv antim arksističkih istupa pod vidom marksizma. Tako su, na pr., kao što je već prije spomenuto, M injinov istup protiv filozofije, kao i slični gotovo istovremeni istupi Adoratskog i Boričevskog naišli odmah na kri­

18 Ta je borba im ala kao svo j rezu ltat n e sta jan je otvoreno idealističkih1 i vulgarnom aterija lističkih teorija po tkraj prvog perioda sovj. filozofije.

85

tiku. Bez pomoći i intervencije CK i »Pravde« (a bez toga se danas u SSSR-u ne može riješiti nijedan važniji problem), sovjetski su filozofi uspjeli da dokažu nepravilnost takvog shvaćanja, pa kasnije nije bilo tako otvorenih i grubih pokušaja da se pod vidom marksizma proturi poziti- vizam. Radovi Bogdanova i Buharina također su odmah naišli na kritiku.19

Kritika Buharina vrlo je poučna. Buharin je u to vrijeme bio istak­nuti partijski rukovodilac (član Politbiroa CK). Pa ipak, njega su kritizi­rali »obični« sovjetski filozofi, koji se s njim nisu slagali.

Danas je u SSSR-u smiješno i pomisliti, da bi neki »običan« filozof kritizirao člana Politbiroa CK SKP(b)- (to se dopušta samo Staljinu i onome, koga on posebno ovlasti). Ali u Lenjinovo vrijeme bilo je drukčije. I upravo zato, što su tada među ljudima, koji su stajali na zajedničkoj marksističkoj platformi, postojale mogućnosti slobodne kritike i diskusije, rezultati su bili bolji nego danas, sovjetska filozofija uzeta u cjelini kre­tala se naprijed, (ne doduše, dalje od Lenjina nego za Lenjinom i prema Lenjinu). I upravo ta tendencija razvitka od nižeg na više jest ono, što po mom mišljenju daje pozitivno obilježje sovjetskoj filozofiji ovog perioda, uprkos svim slabostima i nedostacima.

(nastavit će se)

Gajo Petrović

*0 U časopisu PZM br. 3 za 1922. god. kritizirali su Buharinovu »Teoriju historijskog m aterijalizm a« VI. Sarabjanov (u članku »D ijalektika i formalna logika«, u kojem je direktno tvrdio: »Drug Buharin nije dijalektičar, nego najor- todoksniji pristalica formalne logike«), te S. Gonikman, (u članku »Dijalektika druga Buharina«). U obranu Buharina ustao je neki Kon sa člankom »Kritika kri­tičara« (PZM br. 5-6 1922., god.), a ponovnu kritiku Buharina dao je neki »Pleha- novac« (pseudonim) u svojim »Primjedbam a o knjizi Buharina« (PZM 11-12, 1922.).

86

Temelji Manzonijeve estetikeViše nego i jedno drugo djelo, možda, zah tijevaju M anzonijevi Z a r u č n i c i

(»I prom essi sposi«) da im se pristup i čista srca, bez u kalup ljivan ja bilo koje vrste, iako, po svo jim teoretskim postavkam a, i sam a za n jim a teže. K ao i sv aka u m jet­nina i Z a r u č n i c i jednom određenom, s v o j o m poezijom rask riv a ju jedan određeni sv ije t; pa kako je um jetničko djelo rezultat posebnih, jedino sebi sv o j­stvenih društvenih i emotivnih uvjeta, treba ga o cjen jivati m jerilim a, ko ja mu odgo­v araju . Manzoni je , p r ije svega, iznad svega, težio za istinom ; u svim a njegovim teoretskim sp isim a u svim a njegovim um jetničkim djelim a, istina je ona najveća čežnja, g lavna muza n jegove poezije; istina, koja, po njegovim riječim a, »pričinja najveću radost i na jv iše u savršava« . S toga pri ocjeni M anzonijeva d je la treba, p rije svega, poči od ocjene onoga, što je on sm atrao za v ječnu kategoriju istine: učiniti upravo ono, što se njem u činilo apsurdn im — razdvojiti n jegovu poetsku istinu od m oralne (»razlika između poetske istine i m oralne, apsurdn a je « — Manzoni). Sam o tako ukazat će se plodonosnom analiza n jegova d je la , tek tada otvorit će nam ono svo je dveri i ponuditi sv o ja bogatstva. Za M anzonija um jetnost nikad nije bila odraz nego ocjena, nikad prikazivan je života u slikam a nego m oralna v iz ija prem a piščevim etičkim idealim a. K ad se, međutim , ti ideali ustanove i izluče, o staje pred nam a um jetn ik M anzoni sa svo jom golemom kreativnom snagom , istančanim sm islom za realnost i zavidnom sposobnošću discip lin iran ja raznorodne m aterije života. Stoga, para fraz ira ju ć i jednu n jegovu m isao, možemo za njegovo d jelo kazati: — U u vjeren jim a nekoga p isca može b iti istine i laž i; on može izvući krive za­k lju čke iz pravih postavki; može po stav iti pogrešna načela pa izvući istinite zaključke, ko ji bi logički slijed ili iz drugih načela, što on ne će da prizna. U svim a tim slučajev im a um jetnost će se oduprijeti lažnom nasto jan ju i u ime, na m jesto autora, sta ti u n jegovu obranu nezatom ivom istinom, ko ja je svo jstvena pravom odrazu života. — To se dešilo i s M anzonijem. G lavna je in tonacija n jegovih d je la m oralistička, u kršćansko-katoličkom sm islu r iječi; život, stvarnost, povijesne či­njenice, sve se to podređu je n jegovu etičkom idealu i sam o je toliko dobro, koliko služi potkrep ljivan i u i podupiran ju autorova ideološkog stava. P a ipak, M anzonijevi Z a r u č n i c i , unatoč ideološkim okovim a, žive i u srcim a onih, ko ji ne zn aju ništa o intencionalnom , m oralizatorskom teretu, što ga je autor naprtio na glavnu radn ju rom ana. K ao da i ovd je važe pron icljive r iječ i zluradog skep tika V oltaira: »Mi ćemo s puno poštovan ja prepustiti božansko onim a, ko jim a je povjereno, a intere- s ira t ćemo se sam o za h istorijske događaje.«

In teresirati se sam o za um jetnost; da je tako činio, Manzoni bi dao jo š sn a­žniju , jo š životniju sliku m ilanskoga sedam naestog sto ljeća. Ali, to n ije moglo b iti: ono što je nam a e s t e t s k i ružno, za n jega je e t i č k i ružno. S toga su njegove osude i naše o s u d e , n jegove radosti i naše radosti, ali ne uvijek snagom u m jet­ničkog predočavan ja nego nepobitnom očiglednošću općih m oralnih načela. Otuda je M anzonijev g las u rom anu dosto janstven ali monoton, neoporeciv a li i nepri­v lačan , kao g las starosti. Čega se god dohvati, ko ju god m an ifestaciju životnu obradi, M anzoni je doživ ljava i d a je u njezinu m oralnom aspektu. S toga on naliku je čovjeku, ko ji im a uzvišen zadatak i određen cilj: on, n jegov život, sva n jegova d je la, sv e se to podvrglo tome osnovnom cilju ; on je kao glasnik, ko ji im a da donese

Ixm F ran ge š

87

Ivo Frangeš

poruku na drugu obalu; putovanje je za njega samo skraćivanje udaljenosti, ono upravo ima samo jedan smisao, i svi njegovi doživljaji putem m jere se i ocjenjuju time koliko pridonose cilju. Ali, kao što veli onaj divni Baudelairov stih: »pravi su putnici oni, koji putuju putovanja radi«. L judi ne žive radi nekih vankozmičkih nadnaravnih ciljeva. Savladavajući i osvajajući prirodu radnim procesom, oni je podvrgavaju sebi i, u krajn joj liniji, žive života radi; tako su i pravi umjetnici oni, koji slikaju život radi života, zbog konkretne problematike, koju život nameće; oni, koji ne podređuju život umjetnosti nego, naprotiv, koji pokoravajući se životu, odražavajući ga vjerno, pomažu čovječanstvo u razum ijevanju i osm išljavanju historije. Manzoni je takav tek pošto se s njegova djela oljušti snažna ideološka kora.

S druge strane, i Manzonijevi se Z a r u č n i c i mogu, upravo moraju, mjeriti dvostrukim mjerilom: rijetko se kada domaće i strano mjerilo tako malo poduda­raju kao kod Manzonija. Za Talijane čuveni njegov roman, da se poslužimo uobi­čajenim izrazima, predstavlja nacionalnu bibliju, obrazac moderne proze, uzor etičkoga shvaćanja života, ishodište novije književnosti. Strancim a pak Z a r u č n i c i su monumentalna, pomalo monotona slika jedne historijske epohe, odviše razvučena i potpuno podređena religioznom idealu autorovu. Sve je u tom djelu savršeno, sve na mjestu, sam o . . . toga savršenstva ima previše. U tom je smislu, valjan još i danas umni Goetheov sud koji se, doduše odnosi na prvu, još dulju verziju ro­mana; ali je taj sud toliko dubok i seže do u korijen Manzonijeve umjetnosti, da i pored znatnih preinaka Z a r u č n i k a u naknadnim redakcijam a (definitivna je iz 1842) izbija još jačom snagom: »Manzoniju nedostaje samo to, što ni sam ne zna kako je dobar pjesnik i koja prava zbog toga ima.« To dokazuje kako je klasični Goefhe daleko »romantičnije« shvaćao prava i slobode pjesnikove od romantičara Manzonija. Ali, Manzoni je o umjetnosti imao poseban, gotovo bih rekao mučan pojam, koji je vezan za njegov kršćanski pesimizam. Život je za njega bio dolina suza, uzburkano more, koje vitla brodicom ljudskih sudbina i samo nas sm jerne molitve čistih duša i desnica božja mogu dovesti u luku mira. Vedri horizonti k la­sične umjetnosti hisu se nikad nasm iješili Manzonijevu stvaralaštvu. Odrekavši svaki smisao poganskoj antiki, Manzoni je iz umjetničkog stvaran ja uklonio životnu radost: ako se »ovaj« život shvati kao priprava za drugi, bolji svijet, onda um jet­nost ne sm ije odvraćati od toga cilja, onda je njen sm isao i njen zadatak jasno određen; ako smo na svijetu zat^^fki boga štujemo, ljubim o ,i tako u nebo dođemo, onda je smisao umjetnosti jasan : ona treba i sm ije samo da vodi tom cilju. Nijedna strast nije dostojna da joj se pokloni pažnja u umjetničkom djelu ; jedino bol i užas zaslužuju taj položaj. Stoga Manzonijeva umjetnost pokazuje neko sumorno dostojanstvo, produbljeno i ublaženo kršćanskim osjećajem . Kao i Balzacu, i Man­zoniju su nad bjelinom papira gorjele dvije sv jetiljke; pa ako je prva, katolicizam, jednaka Balzacovoj, druga, ljubav prema krotkima i poniznima, sigurno je kudi­kamo simpatičnija od monarhije.

Umjetnost je za Manzonija bila uvijek skrušena vizija Posljednjeg suda: samo ono treba slikati, samo ono treba iznositi, što će nam omogućiti da se s pouzdanjem pojavimo pred licem božjim. Doći ob desnu boga oca, to je vrhovni smisao života po Manzoniju, a ujedno i vrhovni smisao umjetnosti. Otuda u njoj, iako je prot­kana realističkim detaljima, iako počiva na njim a, nema borbenosti i buntovništva: njegovi potlačeni svetački strpljivo podnose uvrede, uvjereni da je nasilniku n a j­bolje pružiti i drugi obraz kad su ionako, samo oni određeni za posljednji, nadze­m aljski trijum f u Jozafatovoj dolini.

88

Tem elji M anzonijeve estetika

K ad se u povijesti ta lijan ske kn jiževnosti dođe do M anzonijevih Z a r u č n i k a , zapahne nas odm ah drugi zrak, pred očim a pucaju drugi vidici, presreću nas drugi ljudi. Golemi ta j rom an znači odsudan preokret u stavu ta lijan skoga kn jiževnika prem a dje lu i prem a n jegovoj ulozi u narodu. Ideal n a jb listav ijih umova ta lijan ske kn jiževnosti n ajzad se ostvario. Manzoni je oživotvorio ono, što je tražio A nnibal Caro, kad je napisao, da bi želio »pisani jezik kao i govorni«; Manzoni je dao ta li­jansko j kn jiževnosti »gipku prozu« ( p r o s a a g i 1 e), o kojoj govori n jegov su vre­menik Foscolo. U tom je sm islu M anzonijevo d jelo revolucionarno; ta se revoluci­onarnost, u prvi mah, očituje tek na jeziku njegovu, na form i; ali, kako je svaka form a društvena kategorija i v je ran oblik posto jan ja sad ržaja ko ji izražava, ona u Z a r u č n i c i m a pokazuje, da je i sadržajno, m otivski način jen ogrom an skok: od M anzonija um jetnost n ije v iše dokona zabava bogatih slo jeva, ona je živa, d je ­lotvorna društvena sn aga (ta je sv ije st u M anzoniju tolika, da dovodi do prevage onoga svijesnog, intencionalnog m om enta!); i pe jsaž je drugi, domaći, nacionalan, dakle realan : nema više suhe, apstraktn e A rkad ije ; i ljud i su drugi, konkretni, uzeti iz života, sa svo jim m alim brigam a sto je oni u sred ištu zb ivan ja: cijelo jedno sto ljeće sa svo jim neizm jernim kretan jim a sam o je ku lisa za neobične zgode i ne­zgode mladih, krotkih, nepoznatih se ljak a Ronza i Lucije . K ad se rom an pojavio, kritika i dobro odgojene gospođe m rštile su se nalazeći, da je kn jiga »opasna, je r u n jo j se ljac i ig ra ju ljep šu ulogu nego gospoda«. Odista, ako je ikad u svo joj k ršćan­skoj poniznosti upotrebio r iječ g o m i l a , M anzoni je to. učinio sam o u puškinskom sm islu : i za n jega je (kao i za Pušk ina i L jerm ontova uostalom ) sv jetina f o i l a, t u r b a , značila um išljenu aristrokraciju , isprazne posjetioce raskošnih salona. N e­gativan sud tih ljud i sigurno je m jerilo vrijednosti i u spjeh a njegova d jela. Život je nezadrživo ' provalio u ta lijan sku kn jiževnost i ne će se v iše dati zabašuriti. »O dakle je polazio pisac osam naestog sto ljeća? Od izvjesnih ideja. O dakle polazi M anzoni? Od izvjesnih činjenica. N jegova polazna točka n ije jedna određena ideja, nego jed an određeni povijesn i sv ije t.« D a Sanctisov sud pruža nam ključ u M anzo- n ijev rom an: što je god u n jem u konkretna, um jetn ička (ne puka h istorijska) čin je­nica, sve je to snažno i realno; sve, što je sam o ide ja i što je tek navaljeno na roman, što se poštapa o činjenice, sve je to lažno, nerealno. Otuda treba poći.

M anzoni se rodio 1785. godine. N jegov dugi život obuhvata nekoliko važnih perioda m oderne ta lijan ske povijesti. K ad je parišk i treći stalež rušio B astilju , M anzoniju su bile četiri godine; kad se rodio novi vijek , bio je Manzoni šesn aesto­godišn ji m ladić, evropska reak cija zatekla ga je kao tridesetogodišn jaka; svo je rem ek-djelo napisao je M anzoni 1827, a u konačnoj redak ciji izdao ga 1842; doživio je 1848; g lasao je 1860. za prenošen je prijestoln ice iz Turina u Firencu, 1870. za Rim kao stolicu u jed in jene i oslobođene * I ta lije , i um ro 1873. u dubokoj starosti kao istin ska narodna slava. Uza sve to, kao kn jiževnik šutio je <5n punih trideset go­dina, a i u doba svog najp lod n ijeg stv ara laštv a n ije davao bro jna d je la . Bez Z a ­r u č n i k a bio bi on isto što i D ante bez K o m e d i j e , C ervantes Ibez D o n Q u i- j o t e a, Goethe bez F a u s t a , M ažuranić bez S m a i 1-a g e. I nehotice, po zakonu suprotnosti, pom išlja čov jek na neizm jernu plodnost jednog B alzaca, ko ji je bio k ad ar za ciglu noć napisati roman. A li je razlika između Balzaca i M anzonija u pravo neizm jerna: B alzac je napisao sija se t rom ana, Manzoni sam o jedan, a i ta j jed an prerađ ivao nekoliko pu ta ; suprotno Balzacu, ko ji se žurio, nikad nemao v re­mena, vidio sve a li n išta ne dovodio k ra ja , Manzoni je radio sporo, staloženo, sm i­šljeno. U svakom slučaju , M anzoni je po tipu rada, po šk rtosti i nepovjerljivosti, s kojom se odvajao od svo jih d je la , kudikam o bliži F laubertu nego B alzacu ili Zoli. U vjeren da je dao djelo, ko je ga potpuno odražava, on se dostojanstveno povukao

89

tro Fr an ge š

iz književnosti. Kao da je želio ostaviti samo jednu knjigu, ali tu jednu za sve dane i sve prigode. Gotovo da bi se takva težnja i slagala s njegovim stavom prema umjetnosti, koja (nerazdruživa od moralnih ideala) ima služiti upućivanju i poka­zivanju. A r s m a g i s t r a v i t a e bio je Manzonijev najviši ideal; a kad ga je ostvario, povukao se on s uvjerenjem čovjeka, koji osjeća, da je radio dobro. Odista, Z a r u č n i c i su, po bogatstvu situacija i iscrpnosti odgovora na sva pitanja života, molitva sviju dana, štivo za cijelu građansku i crkvenu godiilu. Ali, oni su i mnogo više: u času kad su se pojavili, oni znače istovremeno nekoliko djelotvornih odgo­vora na pitanja što ih je, iza Napoleonova sloma i Kongresne reakcije, postavljala talijanska stvarnost.

Iako ponovo raskomadana, podjarm ljena i ponižena, Italija ipak nije bila »zemlja mrtvaca«; odnosno, ako je to i bila, jedino su je njeni mrtvi u taj čas mogli održati na životu. Eto jednoga od pozitivnih, naprednih aspekata talijan­skoga (pa i našeg) romantizma: dok se Renesansa oduševljavala za antičku starinu, Romantizam je to oduševljenje prenio na narodnu, nacionalnu prošlost. Tako je povijest (učiteljica života!) najednom zadobila neobičnu važnost. Jedino u njoj tra­žili su podjarmljeni narodi pravo na svoju budućnost, jedino na njoj zasnivali su oni zakonitost svojih težnji. Ita lija ipak nije bila pusti geografski pojam, kako je to Metternich želio: Risorgimento, uskrsnuće naroda, bio je mnogo bliži nego se to tada površnu oku činilo. Taj je pojam u osamnaestom stoljeću (do Alfierija) imao književnokulturno značenje; od njega nadalje i etičko-političko. Ipak je po­stojala narodna tradicija, talijanska književnost, povijest, narod. A ovaj je našao predvodnika u građanstvu, koje je najteže podnijelo posljedice Restauracije: biro­kraciju, feudalnu (pa prema tome i nacionalnu) rascjepkanost, granice, neujedna­čeno zakonodavstvo, ometanje trgovine. Nacionalno tržište, »zakonita« težnja svake buržoazije bilo je uskraćeno talijanskoj. To ju je revolucioniziralo, organiziralo u tajna podzemna društva, podiglo na ustanke i osposobilo za ostvarenje Ujedinjenja.

Takvoj buržoaziji odgovaralo je i kršćanstvo, obnovljeno, shvaćeno liberalno demokratski, pod dojmom prohujale Revolucije: svi su ljudi jednaki pred zakonom, bar crkvenim, braća u Kristu. Kršćanstvo je napadalo ugnjetače i tješilo ugnjetene, pomirujući ustvari jedne s drugima. Svojim transcedentalnim idealom pružalo je ono smirenu, tihu, toplu viziju života: sva je na svom m jestu u toj teleološkoj kon­cepciji, sve životne pojave imadu određeenu vrhunaravnu svrhu; nad svima, žrtva­ma i krvnicima, mudar lebdi duh Providnosti, koji očinski kara i očinski miluje. B o ž a n s t v e n a k o m e d i j a stubokom je izmijenjena (i u tome je djelovanje vremena na ideologiju, pa bila ona i tako »vječnih« ideala kao "sto je religija): ljudsko ne treba više da se diže do božanskog, to se sad božansko spaja s ljud­skim. Ako je svaki ljudski čin spasenja radi, boga radi, to i bog postoji kao jam ac sm isla života na zemlji. N ajljepša je umjetnička realizacija tog stava Manzonijeva oda P e t i s v i b n j a (»Cinque maggio«). Velik je čovjek, silan i nedokučiv; pa ipak, što je, bijedan, doli sin razmetni Gundulićev:

Ah, nije život ljudski drugo neg smućeno jedno more, neg plav jedna, koju dugo biju vali kao gore:I sred oyijeh netom tmina Čoek se rodi, m rijet počina.

»Orma del Creatore«, kako kaže Manzoni u spomenutoj odi; odnosno, u Mažurani- ćevu prijevodu:

90

Tem elji M anzonijeve estetike

Mi čelo svo je sklonimo pred Višnjom, ko ji u n jega tvoreća svoga n a jš ir ji utisnu duha trag.

Sto je čovjek nego vršilac volje božje; on ako i je st bič ljudi, u stvari je bič b o ž j i, J e r bog

koji, ruši, u skrisu je ko ji bol d a je i taži

svojom svem ogućom desnicom sk lada vale sudbine,

al desnica spusti se nada nj s neba j u v iš ji i lak ši pren ije ga m ilosti puna, zrak.

To je, eto, sm isao povijesnog zb ivan ja, sm isao, ko ji ne možemo proniknuti, je r ne poznamo ta jn e Providnosti. Moramo se pokloniti puni u fan ja pred tajanstvom . višn jih odluka i silnim zam ahom ruke svem oguće, od koje nem a većeg čuda ni na nebu ni na zem lji, kako to veli stari Gundulić, jedin i um jetn ik M anzonijeva kova u našoj kn jiževnosti:

I n ije stv ari slavom više ni na zem lji ni na nebu, božje ruke svem oguće.

Takve su bile iluzije A lessandrove u času Rad se papa, N apoleonov prognanik, vraćao u R im : nova era nastupa, doba božanske lju b av i m eđu ljudim a, c a r i t a s C h r i s t i. A onda, nakon petnaestak godina, siln i car um ire kao izgnanik. Bio je Napoleon i prošao; ostvario je na j grandiozni je carstvo poslije rim skoga, propisao na jsnažn iji zakon poslije d vanaest ploča; pa ipak, um uje Monzoni, što koriste za­koni, ako nisu u sk ladu s v jerom i s običajim a i ako onaj, ko ji ih propisuje, o staje tuđ narodu kojem u ih natura? Zakoni obvezuju tek onda, ako su odraz vo lje božje. S toga kad Napoleon, oličenje novog sto ljeća i n jegovih pokreta, umire, Manzoni ga, sa žarom konvertita, posvem a podređuje v o lji božanskoj. K ratko je vrijem e bio m ladi M anzoni a te ist i slobodn jak; tek toliko, da jo š snažnije p rigrli v jeru. Tem e­ljiti duševni preokreti d oživ ljavaju se sam o jednom u životu. Iza toga slijed i dugo­godišn je služen je v lastitom stavu , sa svim letovim a i padovim a njegovim . R azo­čaran ja , ko ja, nužno, sa sobom nosi svak i takav stav, odabran rad i praktične, kon­kretne, m om entalne prom jene na bolje, r je šav a M anzoni pouzdanim podizanjem očiju iznad nebeske kupole, gd je sigurno »još živi stari bog«: »K ad god se čovjek uteče v jeri, u tje ši ga ona spoznajom da je došlo vrijem e da otpočne jedin i put, kojim se dolazi pravoj i tra jn o j sreći.«

To su tem elji M anzonijeva lirizm a. Bez klasične m itologije nemoguće je sh v a­titi forme, u ko je je odjenuta ljud skost u I l i j a d i ; bez k lasično-kršćanske nera­zum ljiv je D anteov put kroz zagrobne sv jetove ; bez katoličke M anzonijeva koncep­cija života. I ako pravo pogledam o, M anzoni je u neku ruku katoličkiji p isac od sam og D antea; on je prvi — i jedin i — ostvario protivreform atorski Tassov ideal um jetničkog d je la. » Jo š je jedan veliki p jesn ik im ao iste nam jere kao i Manzoni, nalazeći se gotovo u istim okolnostim a; Torquato Tasso bio je p jesn ik reak cije Tri- dentskog koncila na veliki pokret R inascim enta, kao što je i Marizoni p jesn ik reak­cije devetnaestog sto ljeća na Francusku revoluciju i O sam naesto stoljeće. I jedan

91

Ivo Frangeš

i drugi imali su kao temelj poezije uspostavljanje katoličkog svijeta u cijelosti, obojica su se htjela oduprijeti bezgraničnoj fantaziji prethodnog vremena pozitivnim pokretom: nasuprot slobodnom svijetu Ariostovu, stavlja Tasso jedan povijesni sv ijet — križarske ratove; nasuprot političkim ispadima A lfierija i drugih pisaca osamnaestog stoljeća, stavlja Manzoni ozbiljnost jednog stvarnog svijeta.« I taj nam De Sanctisov sud najbolje otkriva položaj autora Z a r u č n i k a .

Onaj kršćanski ponor samoće, razdvajanje individue od društva, koje počinje još s Petrarkorn, zatrpava se kod Manzonija izravnim djelovanjem nedavne revolu­cionarne prošlosti na kršćansku ideologiju. Ako se prije u raj išlo pojedinačnim na­porima filozofa, svetaca, pustinjaka i asketa, od kojih se svaki brinuo za svoje spasenje, Manzoni se vraća idealu općinstva svetih, kolektivne ljubavi prema bliž­njemu, i to prije stanovnicima koliba i potleušica nego dvorova i palača. Na um jet­ničkom planu, a to nas jedino i zanima, to ideološki znači romantiku; praktički — realizam. Ta sklonost prema bijednima i ucviljenima nužno dovodi Manzonija do proučavanja njihova života, do proučavanja komplicirane društvene mašinerije, koja ih tako nesmiljeno mrvi, do traženja daljih, n e v i d l j i v i h uzroka. To je, sve dok se ne dođe do takozvanih nadzemaljskih uzroka, realizam. Tako se na Man­zoniju obistinio usklik B jelinskoga: »Život je tamo, gdje je čovjek, a gdje je čovjek, tamo je romantizam!« Manzonijev romantizam upravo je takve vrste. N jega je obra­ćenje nužno odvojilo od klasicističkih ideala i približilo romantizmu, po svim onim aspektima, koji nisu u sukobu sa kršćanskim načelima shvaćenim na manzonijevski način. N jega je za romantizam vezala silna želja za potpunijim i -realnijim odra­žavanjem života nego je to klasicističko. Ako smatramo, da je romantizam »neka zbrka vještica, sablasti, sistem atski nered, želja za izvanrednim, odricanje pojmova zdravog razuma«, kaže Manzoni, onda ga se treba kloniti. Takav romantizam nije se nikad mogao podičiti Manzonijem kao pristašom. Za njega je romantizam bio obnovljena ljubav prema povijesti, ali prije svega prem a istini u njoj. Teško je naći romantičara kao što je bio Manzoni: toliko sam osvladavanja u životu, u d je­lima, pa čak i u pismima. Nijednoj strasti svojoj (a je li ih uopće imao?) nije on puštao maha. Otuda je i njegova biografija, kao i djela, koja je pisao, savršeno mirna, bez buke i senzacionalnosti: no dok su d je la topla, prožeta vedrom ljubavlju prema bližnjem, biografija je protestantski hladna, jansenistički ozbiljna. Treba li se onda čuditi, što Renzo i Lucia u pitanjim a ljubavi kao da nisu od krvi i m esa nego otisak »prečistih zaručnika« Josip a i M arije?

Protiv klasicizma a u prilog romantizma usta je Manzoni zbog njegove mito­logije: ona je za njega, ustvari, idolatrija, egzaltacija zem aljskih radosti; jer je Manzoni dobro znao, da su bogovi samo simboli ljudskih strasti, a strasti željezne kugle lanca, koji čovjeka veže uza zemlju. »Povjerujem o li u te stvari kao u svrhu života, kao da one mogu dati sreću, mogu spasiti« — onda smo iskrivili smisao* svrhu čovjekova života: tako Manzoni neprestano ratu je u ime kršćanskih ideala, postižući one efekte, koje vrijem e nameće. U čije se god ime vodila borba protiv klasicističke šablonizacije života, dovodi ona nužno do jačan ja realističkih eleme­nata u romantizmu; ako se dokinu klasicistički kalupi u slikan ju života, onda se širom otvaraju vrata onom realističkom elementu romantizma, koji traži da se svaki umjetnički odraz života dade u onim granicam a i pomoću onih sredstava, koja ga karakteriziraju. Tako Manzoni, po vlastitim riječima, daleko bolje i jasn ije zna ono, što romantizam ne će; pozitivni, afirm ativni dio romantizma teže mu je definirati. Otprilike ovako: umjetnost mora kao predmet imati istinu, a kao sred­stvo interesantno, ali tako, da interesantno ne pogazi nikad granica istinitoga.

92

Tem elji M anzonijeve estetike

Istina, gd je je ? U rukam a višnjim , u spoznaji da je život pojedinca i život društva, povijest, u desnici božjoj. G d je se ta istina n ajbo lje otkriva? U povijesti; t a ‘ velika učiteljica, n a stav lja d a lje Manzoni, o tkriva nam ta jn e putova božjih, stoga se i um jetnost m ora stopiti s njom , odnosno, pov ijest m ora postati osnovna m aterija poezije. P ov ije st je »realna m an ifestacija čovječanstva, Prirode, Providnosti božje«. R azm išlja juć i grozničavo o sm islu života i sudbini um jetnosti u okviru kršćanskog uređen ja sv ije ta , Manzoni je došao do u vjeren ja , da Providnost vrlo dobro zna što rad i i da vrlo često okreće na dobro qjio, što ljud i m isle da je zlo. (To je , uostalom , od filozofa m islio već i Vico). H istorijska pripovijest, zak ljuču je Manzoni, bit će n a jp rik lad n ija da prikaže d je lovan je Prom isla božjeg. S druge strane, istinsk i p jesn ik i um jetnik, M anzoni n ije m ogao napustiti poeziju; tako mu se učinilo da h istorijsk i rom an W altera Scotta p red stav lja ono, što on traži. »Po­v ijest je roman, kom e je narod autor«, napisao je de Vigny u predgovoru svom hi­storijskom rom anu C i n q M a r s . I M anzoni je tako m islio; naravno, uključu jući tu nadzor Providnosti.

R ealizam M anzonijev tem elji se na n jegovu strahopoštovanju prem a istini, čin jeničnoj istini. Ako se nešto zbilo, b ila je to v o lja b ožja ; jasno je, prem a tome, da svak i događaj, m a koliko neznatan, im a providencija lan značaj. Možda su oni naoko sitni događaji, u stvari, svo jom mnogobrojnošću, jo š odsudniji i važn iji: na- gom ilavan je m alih količina tiše je a li zn ača jn ije i nepopravljiv i je od bučne provale krupnih. To je teoretski postam enat gledišta, ko je kod M anzonija nužno rađa realiz­mom. P oštivati čin jenicu znači o sjećati potrebu, dužnost, rekao bih nužnost, da je proučiš, ukoliko je želiš reproducirati, obnoviti, učiniti skladnim , uv jerljiv im i odgo­vornim dijelom jedne arh itektonske cjeline. Nego, za M anzonija to znači jo š nešto: kao i za M alebrancha, za koga je čitava realnost, ako već postoji, v i s i o n e n D i e u (gledanje u bogu), za M anzonija je to, također — gledan je u Providnosti. To je onaj drugi dio am plitude n jegova stvara lačk og postupka, ko ji ga, pošto ga je doveo realizm u, sad nužno odvodi od n jega. I n jega, kao i M achiavellija , mnogo v iše zanim a pouka, ko ja se može izvući iz do gađ a ja nego n jihova kronologija, puno v iše sinteza nego analiza. Ali, mnogo ih razd v a ja : dok M ach iavellija zanim a zem alj­sk i cilj, lju d sk a istina, ko ja se izvlači iz poznavan ja događaja , M anzoni je ponesen isključivo nebeskom svrhom, božanskom istinom. Tim e n jegova analiza prelazi područje realizm a, služi se n jim e ali i u d aljav a od n jega. »Cini mi se, da je čovjek, nakon što je zadovoljio onu prvu radoznalost za čin jenicam a, zaželio nešto potpu­nije, neku grupu, neku redukciju , k o ja će m u biti na dohvat ruke i na upotrebu, karike toga dugog lanca događaja , ko je n jegov pogled ne može obuhvatiti«, n a­sta v lja De Vigny u spom enutom predgovoru i uzviku je : »A li čemu spom in jan je istinskih događaja , ako oni ne služe kao p r i m j e r d o b r a i z l a ? « Ono, što je De V ignyju naročito važno, to je m oralno-poučni zaključak, što ga d aju čin je­nice: L a c o n c l u s i o n m o r a l e d e s f a i t s . To je sm isao i M anzonijeva pisan ja.

M anzoniju takav stav dopušta da se m jestim ično odvaži na opise, ko ji će se po jav iti istom četrdesetak godina kasn ije , kad pobijedi naturalizam . Po n jim a bi on bio prav i naturalist, d a za leđim a n jegovim ne b lista trokut oka božjeg, ko je sve vidi, sve zna i na dobro u prav lja . Tom m aseo je svo j m jestim ično presm ioni predverističk i rom an V j e r a i l j e p o t a već 1840. branio flaubertovskim argu ­m entim a: »Nered, porok, zlodjelo, sve to n ije v iše opasan prizor, ako se ne ispusti n išta od onoga, što ga prati i što m u slijed i«. Ni M anzoni ni Tom m aseo nisu

93

Ivo Frangeš

»opasni« pisci; prije da je to Flaubert. Kako mu drago, Tommaseovo opravdanje ne pristaje posve ideološki tako discipliniranu stvaraocu kao što je Manzoni. Strahote grijeha Manzoniju služe samo zato, da vrlina bljesne još jačim sjajem . Bilo bi to inače nepojmljivo za pisca, kod koga, kao i kod Dantea, volja božja predstavlja ljudsko smirenje: ona je to more, kom hitaju sve rijeke naših htijenja:

E ’n la sua volontate č la nostra pace,ella c* quel mare al qual tutto si muove.

(Par., III. 85—6)

Tome moru, naravno, kreće i volja umjetnika. Upravo to stajalište tvori temelj Monzonijeve estetike, ono nosi plan monumentalne, prepotentne arhitektonike n je­govih drama ( G r o f C a r m a g n o l a i A d e l c h i ) i njegova romana. To je odmah uočio jedan od prvih talijanskih kritičara njegovih, Giovata Scalvini, izrazivši se riječima, koje su ostale klasične za sve faze kritičkog ocjenjivan ja romana: »Ne osjećaš da slobodno lebdiš u bogatoj raznolikosti moralnog svijeta; prim jećuješ često da se nalaziš pod svodom hrama, koji se nadvio nad vjernicima i nad olta­rom.« Ta je ocjena ostala temeljnom, ishodišnom točkom romantičarske kritike (De Sanctis), naturalističke (Capuana), moderne idealističke (Croce) i napredne, post- croceanske (Sapegno).

Jasno je sada kud se djedoše prava pjesnika, o kojima tako umno govori Goethe: zatvoren u crkvene zidine, determiniran okvirima, koje je sam prihvatio, Manzoni više nije mogao imati, recimo, hugoovsku slobodu fantazije. Tako se moglo dogoditi, da je on ta prava iskorištavao samo onda, kad je dogm atski griješio, to jest kad ih je prenosio na povijesni proces. Zato za Manzonija potpuno vrijede riječi De Vignyjeve iz citiranog predgovora: » . . .o n o , što je istinito, tek je od sporedne važnosti. . . istina, kojom treba da se opajamo, j e s t i s t i n a p r o m a t r a n j a l j u d s k e p r i r o d e , a n e v j e r o d o j s t o n o s t č i n j e n i c e . « Istaknute ri­ječi podvučene su takoreći uzalud: »Činjenice upravo ukoliko se podudaraju s isti­nom, posjeduju u najvišem stupnju karakter poetske istine«, odvraća Manzoni. Stari su Grci nekad mislili, da i povijest treba preinačiti i podvrći moralnim idea­lima, pišući samo ono, što d je lu je moralno. Manzoni to traži od umjetnosti: »Jedino nas težnja za spoznajom istine može navesti da pridajem o važnost onome, što či­nimo.« Tako je za Manzonija umjetnost historiografija m orala i propovjednik etičke istine. Sve je u Z a r u č n i c i m a podređeno odgovoru na prvo pitanje katekizma; stoga se i u njima osjeća ona tjeskoba iz E n e i d e. Tamo je sve usmjereno vrhov­nom idealu rimske im perije: udariti tem elja rim skoj moći, osnovati grad Lavinij, c o n d e r e u r b e m ; tamo su sve muke i nevolje, sva ta d i s c r i m i n a r e r u m , samo žrtve paljenice na oltar uzvišenog cilja. Suprotno kod Homera: jedno je I l i j a d a , drugo O d i s e j a , jedno je izvršenje cilja, drugo život poslije toga. Osnutkom Lavinija i pobjedom pravednog Eneje nad Turnom završava Vergilije svoje pripovijedanje. Sve, što je iza toga, poznato je i jasno. Kod Homera, pad Troje gotovo da je prešućen, premda je to središnji događaj suvremene povijesti; O d i s e j a , međutim, svjedoči o neobičnoj, optimističkoj radoznalosti i provrtnosti ljudskoj. Kao i kod Vergilija, i kod Manzonija je život podvrgnut poetici, a ne poetika životu; kod njega kršćanstvo nije samo dekor nego i smisao, nije samo forma nego i sadržaj. Zato njegov ideal, kako veli De Sanctis, n ije dovoljno jak da ga odvede u život, on je samo dovoljno snažan da ga dovede k umjetnosti. Za­vršavajući prvu verziju' romana, napisao je Manzoni i ove, kasn ije uklonjene retke: »Čitaoci moji, ako nakon čitanja ove knjige ne nalazite da ste dobili ikakav

94

Tem elji M anzonijeve estetike

pojam o povijesti epohe, ko ja vam je opisana i o nevoljam a ljudskim , o načinim a, na ko je svatko može lako pomoći da se sm an je u njem u i u drugim a, ako čitajući niste u mnogo navrata o sjetili averziju , an tipatiju prem a zlu bilo ko je vrste, sim ­patiju i poštovan je prem a svemu, što je blago, plem enito, pravedno, onda je o b ja ­v ljiv an je ovog sp isa bilo odista nepotrebno.«

P itan je jezika n ije za M anzonija, kao uostalom ni za Dantea, bilo puko fo r­m alno i stilističko: on je u to p itan je zahvatio duboko, iskreno, djelotvorno. Po aspektu lingvističko, bilo je ono za M anzonija u stvari etičko, religiozno, filozofsko; u suštini, ono je socijalno: »Na našu nesreću — piše on 1806. godine svom intimnom p rija te lju Francuzu F aurielu — ova raskom adanost Ita lije , gotovo općenita učm a­lost i neznanje, iskopaše tolik jaz između govorenog i p isanog jezika, da se pisani jezik gčtovo može nazvati m rtvim . Stoga i ne mogu pisci postići onaj učinak, što ga preda se (mislim tu na dobre pisce) po stav lja ju : da izobraze m ase, da ih učine prim ljiv im za dobro i lijepo, da tako donekle prikažu stv ari onakvim a, k a k v e b i m o r a l e b i t i « (razm aknuto I. F.). P isano je *to punih dvadeset godina p rije prve verzije Z a r u č n i k a , dok je M anzoni jo š stv arao stihove, dok jo š n ije odabrao prozu, prem a Goetheovim riječim a Eckerm annu jedin i slog, kojim treba da se služi onaj, ko ji odista im a nešto kazati. M anzoni osjeća društvenu i nacionalnu odgovornost pisca ; p r ije svega zbog onoga istog razloga zbog ko jega C rkva, opećena R eform acijom , podupire nacionalne jezike i p iše prve gram atike čak i tako »suv i­šnih« jezika, kao što je to »ilirski«. U tom se sasto ji M anzonijevo predočavan je m asam a stv ari »onakvim a, kakve bi m orale biti«. Međutim, n ije važno sam o ono, što je M anzoni htio, nego i ono, što je p rak tičk i značila borba za o stvaren je te nam jere. U M anzonijevu slu čaju to je jo š jedan korak bliže ta lijan sk im zatucanim m asam a, to je jo š jed an ustupak realizm u. P isac m ora im ati o sjeća j za jedn ištva sa svo jim čitaocim a, »sigurnost da ru ku je instrum entom , ko ji je poznat i njem u i n jim a« (Manzoni Faurielu); i d a lje : »Teškoće, što ih nam eće ta lijan sk i jezik pri o brađivan ju ovakvih tem a, velike su i stvarne. Na to pr ista jem ; no ja m islim da one potječu iz jedne općente po jave, ko ja, na nesreću, prati sve vrste književnog stv aran ja . T a je p o jav a sirom aštvo ta lijan skog je z ik a .. .« Što znači ovo, kad se pravilno shvati? N a ko ji se to jezik odnosi? Da li recimo na M etastasijev? Svakako, ukoliko n jim e treba izraziti m anzonijevske sad ržaje : n ije ta lijan sk i jezik sirom ašan: on je to postao u času, kad je p isac odlučio da obradi druge m otive i da se obrati drugoj publici.

Za tem u M anzonijeva rom ana Z a r u č n i c i možemo m irne duše kazati da je »vječna«. Z aljubljen ike, ko ji treba da pretrpe nebrojene muke, da se bore svim snagam a, dok ostvare sv o je želje i prava, pune su kn jiževnosti jo š od prvih poče­tak a na O rijentu. M otiv sta r koliko i sam sv ije t. Tu temu obilno obrađuje i tako­zvani grčki erotički rom an, prva form a evtopskog rom ana u prozi. M eđutim, kod tih je »vječnih« tem a na jzan im ljiv ije ne ono, što ih sp a ja , nego ono, po čemu se međusobno razliku ju . Tako se, p r im jera radi, m ogu Z a r u č n i c i uspoređivati s bilo kojim od tih rom ana. Š to u d ara u oči? N a prvi pogled, tem atski, sličnost neobično velika. P a ipak, razlike su znatne. Onoga, čega grčkom erotičkom rom anu nedostaje, u M anzonija im a na pretek : dram atičnosti. G rčki rom an iznosi nemile događaje , a li sam o gom ilajući ih; to n ije pov ijest om etane ljubavi, to je sam o n jena kronika. O tuda je u tisak na dan ašn jeg čitaoca m lak, neuvjerljiv , nekako dvo- dim enzionalan, plosnat. Jednom riječju , dram atičnost, ukoliko je ima, tek je na jJbvršini. K od M anzonija je dram a u dubini događaja . S druge strane, M anzonijev

95

Ivo Frangeš

roman nije »erotičan«, u jeftinom, vulgarno-naturalističkom smislu riječi. Grčki je Eros kod Manzonija posve kristijaniziram Pojam o Amoru, kao opasnom, luka­vom božicu, koji se zabavlja zasipljući ljude svojim oštrim strelicama, posve je stran Manzoniju. Manzoni nije renesansni, nego reformatorski duh, on nije razdra­gan nego zamišljen, nije vedar, nego turoban. U prvoj verziji, kad se roman još zvao ’ G 1 i S p o s i P r o m e s s i , i kad je građa u njemu bila još posve drugačije raspoređena i stilski nedotjerana, načinio je Manzoni, nakon bijega glavnih junaka preko jezera, kraću digresiju posvećenu upravo tom problemu. U živahnu dijalogu, sa zamišljenim sugovornikom-kritičarem, koji mu to prigovara, iznosi Manzoni svoje poglede.

»Ova vaša pripovijest ne spominje uopće ništa od onoga, što je to dvoje ne­sretnih mladih ljudi osjećalo, ne opisuje početak, razvoj i izm jenjivanje njihove ljubavi, jednom riječju ne pokazuje, da su zaljubljeni.«

Što Manzoni odvraća na to? Genijalan, i njegova je zabluda »genijalna«. Po njoj se Manzoni podudara s modernim teoretičarima, koji tobož u želji da umjetnost navedu na »puno, integralno slikan je života«, da je oslobode »naturalizma«, brane svoja gledišta Manzonijevskim argumentima. —

»Čemu opisivati ljubav — veli Manzoni — kad ima toliko drugih osjećaja, koji to mnogo više zaslužuju? A ljubavi, kako sam vam govorio, ima po najskromnijem računu šest stotina puta više nego je potrebno za održanje naše poštovane vrste. Ja , dakle, sm atram, da je nerazumno raspirivati je pisanim djelima. Duboko sam0 tome uvjeren i kad bih jednoga lijepog dana kojim čudesnim nadahnućem mogao napisati najrječitije ljubavne strane, što ih je ikad itko napisao, ne bih uzeo pero u ruke da ostavim jedan jedini redak: toliko sam silno uvjeren da bih se jednom zbog toga kajao.«

Ne samo to. N astavljajući svoj etičko-utilitaristički pohod protiv opisivanja ljubavi u književnim djelima, Manzoni navodi prim jer Račina, koji je tek pod konac ži­vota, nakon dvanaest jalovih godina, zanijekao sve svoje tragedije kao »porod od tmine« i tek sa A t a 1 i j o m postao »krstjan in spjevalac«.

»— Dakle je po vašem m išljen ju imao razloga da se kaje ; dakle, da je preostao jedan jedini prim jerak Racinovih ljubavnih tragedija, da se taj prim jerak našao u vašim rukama, da ga je Racine od vas zatražio da ga spali, kako bi lišio po­tomstvo spomenika tolikog uma, vi biste? . . . ne usuđujem se gotovo ni p ita t i . . .

— J a bih mu ga bio dao odmah, kako bi taj čestiti čovjek mogao osjetiti zadovoljstvo da ga baci u vatru. Kako? Vi v jerujete da bi se sm jelo oklijevati da li da mu čovjek zaliječi tu ranu na srcu? Dao bih mu ga odmah, je r je razumno, ozbiljno, promišljeno žaljen je Racinovo bio osjećaj mnogo važniji, nego što je bilo1 što će biti zadovoljstvo koje su davale i koje će davati njegove tragedije do pro­pasti svih vjekova«.

N ajsim patičnija je tu svakako sv ijest o društvenoj odgovornosti pisca. »Kad bi književnost imala za zadaću da zabavlja onu klasu ljudi, koja gotovo i ne živi za drugo nego da se zabavlja, bila bi ona najfrivolnije, najservilnije, posljednje zanimanje«, veli Manzoni. Zadatak književnosti, po njegovu mišljenju, posve je drugi; umjetnost mora prije svega koristiti i odgajati, izgrađivati i učvršćivati u katoličkom duhu. Stoga ona treba da bude krotka i ponizna srca, da čini srca tuđa po srcu svome; otuda ona mora biti zrno gorušičino, maleno ispočetka, a kasnije stan pticama nebeskim; otuda ona ne sm ije sablazniti bližnjega svoga, nego, ako je oko sablazni, oko iščupa; ako je ruka sablazni, ruku siječe; ako je ljubav zaručnika sablazni, i ljubav uklanja.

96

/

»Pretpostavite, da je ova pripovijest dosp jela u ruke, na prim jer zreloj d je ­vici, ko ja je v iše pam etna nego lijepa (ne ćete mi reći da takvih nema) — i sad Manzoni navodi slučaj Evgenije G randet p r ije sam og B alzaca — djevici, ko ja je već izgubila svaku pom isao na udaju, ko ja kuburi kako zna i nastoji zabaviti srce jedino m islim a o dužnostim a, u tjeham a nevinosti i spokoja i nadam a, koje sv ije t ne može ni dati ni uzeti. Recite mi, molim vas, kako bi zgodno dofla takvu biću pripovijest, ko ja bi mu uzburkala srcu osjećaje , što ih je već odavno vrlo razborito uspavalo.«

Da, kn jiga m ora biti p isana tako, zahtijeva d a lje Manzoni, da je mogu čitati svi i d a može svim a biti na onu vrhunaravnu korist, zbog koje sm o na svijetu . K akav je, prem a tome, po M anzoniju zadatak um jetnosti? Jednostavan : da i sam a, kao i cio život, bude priprava za četvera posljednja. To potvrđuje i otac Cristoforo kad pot­kra j prve verzije govori Renzu, (koji se tu zove Fermo), kad ovaj dođe u m ilanski lazaret i traži Luci ju :

»Im aš pravo, dobro si učinio. Oni, ko ji umiru, treba da m isle na sm rt i ni na što drugo; a li čovjek, kojem u je još, živjeti, m isleći na sm rt, m ora se brinuti0 životu; ne da u njem u traži neko zadovoljstvo, kojeg nema, nego da ga — dovede do sm rti prem a zapovijed im a božjim .«

Erotska ljub av nema nikakvih zadataka u toj u tilitarističkoj viziji ljudskih stra sti i o sjećaja . Ona je kadra sam o odvraćati od glavnog cilja , i zato je treba ukloniti, zatajiti. P okoravajući se tom etičkom m akjavelizm u, Manzoni u svome rom anu naliku je slikaru , ko ji bi, doduše, htio naslikati akt, ali neprestano odvrče oči od m odela i krpom ga prekriva, pa slika sve oko n jega i na njemu, a izb jegava da za volju nekog v išeg c ilja — koji je izvan teme i njezina osnovnog zadatka — naslika sam model. U M anzonijevu I n f e r n u — za razliku od V ergilijeva ili Danteova — ne bi ni spom ena bilo o onima, ko je je svladao » d u r u s a m o r « . Za razliku od prezrivoga V ergilijeva poziva D anteu »g u a r d a e p a s s a«, M an­zoni ne bi ni pogledao na n jih : okrenuo bi se i otišao.

Zašto se, dakle, Manzoni odlučio upravo za tu temu? Govoreći o tome jednom prilikom sa svo jim pastorkom Stefanom Štam pom , rekao je on i ovo: »Pomislio sam , da bi to (ometeno v jenčanje) bio dobar motiv za roman, ko ji bi kao gran­diozni finale imao kugu, što sve sta v lja na pravo m jesto.« I odista, ta^ je kuga — kako veli don Abbondio — bila dobra m etla. Pom ela je sve, što ne va lja , pokupila1 ponekog pravednika (oca C ristofora, na prim jer), a li sam o zato, da ga u zaslu ­ženoj slav i digne uz desnicu božju i još jednom pokaže, kako bog svojih ne ostavlja .

K ao dosljedan pjesn ik neznatnih ljud i i sitnih životnih radosti, pisac je ipak istakao neuglednu i naoko sirom ašnu temu. Zato se ona mogla da proširi na cijelu jednu epohu, cijeli jedan narod; ne sam o u vrem enu, u kojem se radn ja odigrava, nego — što je prirodno — i u vrem enu, u kojem autor živi. Politička situacija L om bard ije u sedam naestom stoljeću, s izravnom vlašću i ugn jetavan jem jedne neprija te ljske sile, n ije se gotovo ni po čemu razlikovala od situacije d v jesta go­dina poslije, kad je Manzoni pisao roman. Osnovna razlika povlačila se među lju ­dim a, onda kao i tada, na odnesu: potlačeni i tlačitelji. S toga je h istorijska građa p o sta ja la sve životnijom, n apa ja la se sve v iše patriotskim zanosom. Ma koliko zabavljen vrhunaravnim i nadzem aljskim problem im a, Manzoni je bio povučen u vrtlog suvrem enosti i nužno davao odgovore i na aktuelna pitan ja . Možda je takav tip literature, »čist« sa v jersko-m oralnog gledišta, najv iše i pogodovao situaciji, za-

Tem elji Manzonijeve estetike

97

Ivo Frangeš

dajući ozbiljnih briga cenzuri cesarskog i kraljevskog apostolskog veličanstva. I zaista, A ustrija nije mogla ništa protiv pjesam a, kao što su S v e t e h i m n e , od kojih D u h o v i u dogmatskom, religioznom ruhu propovijedaju jednakost, pravdu i slobodu među narodima.

Sve su to posljedice Revolucije, koja je zakucala i na talijanska vrata. Dru­štvenoj obnovi i jačan ju talijanske nacionalne svijesti odgovara novi roman, koji se razvija u dva pravca: prema prošlosti i prema sadašnjosti. S jedne strane, po­vijesni roman s političkim karakterom, koji poztoa na oslobođenje domovine; bilo je to vrijeme, za koje je Manzoni izrekao čuvenu rečenicu: » Ja sam za Italiju prinio najveću žrtvu, što je može pjesnik dati: načinio sam loš stih« (Mislio je pritom na stih, koji neposredno, aktuelno sudjelu je u nacionalnoj borbi: » L i b e r i n o n s a r e m , s e n o n s i a m u n i « — Ne ćemo biti slobodni, ako se ne sjed i­nimo). S druge strane, socijalni roman, koji je opisivao stan je potlačenih slojeva i s moralnoga gledišta analizirao suvremeno društvo. Taj je nastao poslije. Ali su negdje oko 1830. godine krenuli istim pravcem. Z a r u č n i c i su odraz toga sta­panja. U njim a ima elemenata i jedne i druge struje. Oni su i h istorijski roman i ujedno r o m a n d e m o e u r s , analiza prošlosti i kritika sadašnjosti. U svemu je tome Manzoniju od neocjenjive pomoći bila njegova neprestana, neugasiva težnja za istinom i točnošću. »N astojao sam da točno upoznam i vjerno oslikam e p o h u i m j e s t o , u koje sam sm jestio svoju povijest. To je sve, što vam mogu po savjesti reći« — piše od svome prijate lju Faurielu. Treba li još što? Upoznati vrijem e i vjerno iznijeti pozornicu, na kojoj se zbiva radnja, nije li to temeljni zahtjev realizma?

Sadržaj romana gotovo da ne treba ni ispripovjedati, toliko je jednostavan. U svojoj kršćanskoj poniznosti Manzoni nije ni htio izabrati neobičniji motiv. Dvoje mladih ljudi vole se, hoće da se uzmu. Jedan nasilnik, pripadnik svemoćnoga vla- dajućeg sloja, sprečava to, zaslijep ljen prljav im požudama. Nakon nebrojenih muka (tu se sad gleda vještina pisca da na tem elju sitnih podataka izgradi široku, moralnu viziju života), zaručnici ostvaruju svoj cilj, i roman se, nakon silovitog bubnjanja i gromoglasnih touba, sk lada u tihe i tople note obiteljske sre ć e . . . To je sadržaj. Sve ostalo sačin java roman.

Stav autora prem a vlastitim junacim a i kriterij, po kome ih izabira, najbolje se ogleda u riječima, prema kojim a čovjek svoju prevlast nad čovjekom može iska­zati jedino time, što mu služi. To evanđeosko uznošenje siromašnih duhom — onih, koji pravde žeđaju, onih, koji su krotka i ponizna srca — sve to pokazuje, da je Manzonijev ideal života i pravednosti bio v izija posljednje večere, kad bogočovjek pere noge apostolima svojim. To vraćan je u prošlost, ta duboka v jera da se mogu ostvariti prakršćanski ideali — sve to upućuje na to, da Manzoni na kompleksnu političku problematiku nije gledao stvarnim okom. N jega je obraćenje — potkrije­pljeno bogatom lektirom francuskih m oralista osamnaestog Stoljeća — odvelo na put sitnog, zanatskog realizma detalja. U njim a je nenadmašiv. No budući da je život shvaćao isključivo kao pripravu za pravi istinski život u Gospodinu, Man­zoni je nužno svoje realističke rezultate stavio u službu ideologije. Po svome javnom stavu, Manzoni je bio apolitički, upravd natpolitički kršćanin. Po svom umjetničkom stavu, m oralist i učitelj. U njegovoj slici sv ijeta oboje dolazi neobično snažno do izražaja. W alter Scott producira svoje serije historijskih romana u doba, kad je engleska novčarska buržoazija potpuno ovladala svjetskim tržištem. Man­zoni je sin potlačena, raskom adana naroda, pripadnik siromašne, neoslobođene bur­žoazije, tipičan propovjednik sitnograđanskog morala. Scott je bio prvi, koji je taj

98

Tem elji M anzonijeve estetike

sitni, m ali svakodnevni život podigao do dosto janstva um jetničkog m otiva (JJr;tom e mu je, doduše, veliki prethodnik Cervantes). Manzoni je prvi, koji je taj život.stavio iznad plem ićkog, p rvi ko ji je zavirio iza službene m aske takozvanih velikih ličnosti i naslikao ih u n jihovoj intim nosti, izvan okvira, u kojim a ih obično gleda oko priprostoga sm rtnika. M ereškovsk i se ljutio, što Tolstojev ' R a t i m i r ponizuje n jegove idealističke velikane i pretvara se u egzaltaciju ološa. Manzoni isto tako velike ličnosti ponizuje, a li ih ponizujo pred licem G ospodnjim. Sv i smo mi, i m ali i veliki, u moći nebeskoj, i sm isao života upravo je u toj spoznaji: don Rodrigo, Bezim eni i G ertruda n a jb o lji su dokazi. P a ipak, iako pjesn ik mirne, katoličke rezi­gnacije , pune po v jeren ja u P rovidnost božju, Manzoni je posve opravdao Foscolovu izreku, prem a kojo j »p jesnici, i kad pozivaju na m iren je sa sudbinom, o tvaraju rane srca, ispu n ja ju ći ga odviše snažnim ganućem «.

L ica rom ana možemo — prem a De Sanctisu — svrsta ti u tri osnovne grupe, tri v elika centra: »centar dobra, što ga p red stav lja ju otac Cristoforo i kard inal Borrom eo; centar zla, što ga p red stav lja ju Don Rodrigo i Bezim eni; i prelazno područje, ko je im a nešto od prvoga, nešto od drugoga pa se stoga snažnije od njih prib ližava životu.« Ja sn o je — a to ističe i De Sanctis — zašto je ta prelazna grupa ličnosti najsn ažn ija . Izbrušene, prekaljen e vrline, crni, grozomorni poroci, sve to p r ije ti da u um jetničkom d je lu postane konvencija, a ne sadržaj, sve je to v iše ono, »što bi m oralo biti«, nego ono što jest. Ž ivot je raznoličniji, pun onog karakteri- rističkog leonardovskog »c h i a r o s c u r a« strasti i plem enitih zanosa, ko ji se pre­pleću, bore i m eđusobno nadm eću, pobjeđujući čas jedni, čas drugi, nikad posve i n ikad definitivno. K ritik a se davno složila, da je don Abbondio — najočitiji pred­stavn ik te realističke grupe lica — u jedno i najsnažn iji junak cijeloga d jela. Uzm i­mo sam o razgovor m eđu » b r a v i m a « i don A bbondijem, kojim se dram a n a ja ­v lju je. U m jetn ički ipak dom inira lik župnikov. To isto dešava se i u razgovoru druge jedne m oralne k ra jn o sti — kard inala Borrom ea — s tim istim don Abbon­dijem . G las kard inalov veličanstven je , a li monoton. N jegova uzvišena načela, ako i d je lu ju , im aju to zah valiti p r ije svega upadicam a don A bbondijevim . Partitura razgovora tako je m ajsto rsk i kom ponirana, da upravo te upadice pred stavlja ju okosnicu, pauze m elodije. U tom razgovoru ideolog Manzoni sto ji uz kardinala, a li je M anzoni um jetn ik nesum njivo iza svoga m ajstorskog župnika.

Tom e sredn jem sv ije tu p r ipad a ju i sam i zaručnici, Rehzo i Lucia. I opet je od njih d voje Renzo živ lji, je r je Lucia mnogo bliža ideji nego stvarnosti, mnogo bliža nebu nego zem lji. Ona je kao i lju b av u poslanici Pavlovoj K orinćanim a: »L ju b av dugo trpi, lju b av je dobrostiva, ne zavidi, ljub av se ne hvasta, ne nadim a se ; ne čini što je nepristojno, ne traži svoje, ne razdražuje se, ne m isli o zlu; ne rad u je se nepravdi, a rad u je istini; sve podnosi, sve v jeru je, svem u se nada, sve trpi.« O dista, M anzonijeva je L ucia savršena i nerealna, kao Pavlova propovijed. Zato su n jena dva Sanch a Panze, Renzo i n jena m ajka Agneza, kudikam o realniji, pogotovu Renzo, ko ji se u toku rom ana i hvasta i nadim a, i čini što je nepristojno, i traži svo je, i razd ražu je se, i ne podnosi s v e . . . Mnogo je v iše čovjek, mnogo v iše ju nak um jetn ičkog d je la . U onakvoj jednobojnoj, ra jsk o j v iziji života nestaje um jetnosti, je r n e sta je povijesti.

Ta m oralna trostrukost M anzonijevih junaka podsjetit će svakoga na D an­teova tri zagrobna sv ije ta . N a dnu su grešn i i prokleti, ko ji rade protiv boga i pod teretom grijeha p ad a ju u P akao; u sredini su duše, koje »vide ono, što je bolje, i odobravaju ga«, i slijede, a li s teškom mukom i s bolnim padovim a kroz krugove ovog ljud skog C istilišta ; na vrhu te grandiozne vizije, u slobodnim pro­

99

Ivo Frangeš

storima Raja, čisti, lebde plemeniti i slobodni duhovi, koji govore u ime božje i izvršavaju odluke nebeske. Beatrice Manzonijeve Kom edije je st Lucia: ona pri­pada drugoj skupini, ali je još za života zakoračila u ra j zem aljski i privoljela se nebeskom carstvu, ona je umjetnički ideal Manzonijev. Jedna je, međutim, razlika među Danteom i Manzonijem: u B o ž a n s t v e n o j k o m e d i j i najži- votniji je i najrealniji P a k a o ; u Manzonijevoj »ljudskoj komediji« — čistilište. Nikakvo čudo: Danteovu idealu aktivnog života (Questi Sciaurati che mai non fur vivi«1 i »Nati non foste a viver come brati«2 najbliži su monumentalni likovi Fa- rinate, Uliksa, Ugolina i t. d.; kod Manzonija tu divnu puninu života ima tek ova srednja skupina, u kojoj dobro i zlo nisu u apstraktnoj čistoći nego u uzajamnoj dramatičnoj borbi.

Mnogo je stvarn ija i još važnija podjela Manzonijevih junaka na moćne i ponizne — kako je to u jednom djelu učinio Angelandea Zottoli, došavši do ne­obično dubokih zaključaka. Roman je ustvari trijum f poniznih, koji doživljavaju satisfakciju upravo od svojih tlačitelja, od moćnih. Samo prilagođavajući se potrebama i pogledima poniznih, zadobivaju moćni smisao života. To je duboka tajna žrtava, što ih prinose kardinal Federigo, fra Cristoforo, Bezimeni; to i jeste smisao pogibije don Rodrigove. Zar don Rodrigov nasljednik nije simpatičan upravo po tome, što je primoran prikloniti se životnom stavu tih malih ljudi? A što da kažemo o groznom prim jeru Gertrudinu, o užasnom karakteru njezina oca? Prema bogatima i moćnima Manzonijev je stav polemičan i ironičan. Manzoni nije pjesnik raskošnih dvoraca i bogatih silnika. Njegovom rukom prostru ji topao zanos tek onda, kad opisuje siromašne, skromne, krotke i ponizne seljake. N ajpoetskije n je­gove stranice odnose se upravo na ta lica, za njih je kn jiga i pisana, njihovim jezikom, njima je upućena. To je najveća tekovina Manzonijeva romana. Nju će, nakon u jedinjenja Italije, prihvatiti veristički roman, koji će se naročito kod Verge— za razliku od francuskog naturalističkog romana — javiti prije svega kao poezija poniznih, izbačenih, od Manzonijeve Providnosti napuštenih siromaha. Od te teko­vine živi i danas svaki realistički talijanski pokušaj.

»Tri stvari« — veli Manzoni — »treba imati na umu, kad se ocjenjuje kn ji­ževno djelo. K oja je bila nam jera autorova? Da li je ta nam jera razumna? Da li ju je autor ostvario?« To je Manzonijevo kritičko trojstvo ustvari usmjereno protiv kritičara zadojenih apstrakcijam a, koji djelo m jere po nekim unaprijed ustaljenim kanonima klasicistički retorike. Međutim, duboko uvjeren, »da se zabava i ganuće moraju podčinjavati moralnoj svrsi ili jo j barem ne protivriječiti«, Manzoni kalu­pima kritičara suprotstavlja vlastite, intencionalističke: n a m j e r u autorovu. Ali— upada De Sanctis — »kad bi umjetničko djelo bilo uvijek ono, što je autor kanio učiniti, kad bi uvijek bilo točan izraz njegovih nam jera, bila bi to prava metoda«. Ovako — ne.

1 Razabrah odmah, da se u toj strani rod onih sinjih kukavica krio,što bog ih mrzi i n jegvi dušmani, taj jad što nikad ni živ nije bio

(III. 58-61) Prijevod M. Kombola

2 Mislite, — rekoh — na vaše postanje: nije vam živjet ko što skot je sviko! već vam je krepost tražiti i znanje.

(XXVI, 118-121) Prijevod M. Kombola

100

T em elji M anzonijeve estetike

Mi sm o dosad, i ne prih vaćaju ći ta tri M anzonijeva zahtjeva, odgovarali na prva dva, odgovarajući tim e i na treći, najvažn iji. Osnovni sm isao i zadatak svoje estetike izrazio je M anzoni m aksim om , za koju veli da mora ravnati svim našim ak c ijam a : d a j e s v a k i d o g a đ a j o v o g s m r t n o g ž i v o t a s r e d s t v o ,a n e c i l j . P a ako su korovi grčke traged ije im ali kao zadatak učvršćivati dogmu o fatum u, um jetn ička d je la u epohi kršćanstva treba da ispovijedaju dogmu pro­vidnosti božje. I dok gledalac grčke tragedije, zajedno s Antigonom, treba da osjeti užas pred nesm iljenom sudbinom , krstjan in čitalac zajedno s don Rodrigom, Bezi­m enim i G ertrudom treba da o sjeti v jeru u prom isao božju. To je i glavni zadatak »krstjan ina sp jevaoca«. L ju d i, općenito uzevši, nisu dobri. Z abavljeni zem aljskim stvarim a, borbonj za svak idašn jicu , oni nebitno zam jen ju ju za glavno, prolazno za vječno, kad je Z em lja stan ište, na kome im je vjekovati. Međutim, ne ovdje, nego gore, na nebu je k ra j tvojih m uka:

fuor della v ita e ii terminedel tuo lungo m artir,

kako to tvrde poznati stihovi iz G r o f a C a r m a g n o l e . N ištavni su, dakle, napori po jedinaca da skrenu tok povijesti. Može to sam o ruka božja, ona ruka, za koju fra C ristoforo u prvo j v erz iji veli da se vidi na koncu svih događaja. K ao i kod svih dubokih m islilaca, i kod M anzonija kriva term inologija zam ućuje mnoge točne zaključke. Stavim o li m jesto te ruke bilo ko ji zem aljski faktor, dobit ćemo istinu o nužnoj ograničenosti individualnih napora.

Odista, ostanim o pri Scalv in ijevo j slici: M anzonijev je roman golema gotska kated ra la ; u n jo j im a bezbi'oj ljudsk ih sudbina; sve su one tu skupljene radi jedne jedine svrhe, v ječnog sp asen ja . A li ne sm ijem o zaboraviti, i ta je katedrala, m a koliko velika, sam o dio neizm jerne ljepote sv ijeta . Nad njenim se slikanim nebom nadnijelo — jo š jedno istinsko, pravo nebo s ognjevim a i grom ovima, s oblacim a, povjetarcim a i s radošću sunca. I dok tra je zanos molitve, dok bru jan je orgu lja potresa ne sam o uši, nego i ruke, i tijelo, i duh — život se može doživlja­va ti sam o kao litan ija lau retan ska. Ali, m isa presta je, i v jern ici se v raćaju u život. T ako se isto v raća ju u život iz života uzeti i na čas nam jerno postrojeni Manzo­n ijev i junaci. Iz Z a r u č n i k a , kao i nekad iz D anteove K o m e d i j e , izviru sva lica poznije verističkorealističke ta lijan ske književnosti, čitav repertoar Ottocenta. Zola je De Am icisu posve točno odredio karakter M anzonijeve um jetnosti: »M an­zoni je bio hrabar, a li razborit u svo jim hrabrostim a« — ponovivši tako i dopunivši Goetheov sud, prem a kojem u M anzoni »ni sam ne zna, kolik je p jesn ik i kakva p rav a im a«. M anzoni je , m eđutim , znao i jedno i drugo, ali je svo ja prava žrtvovao ideologiji, »hrabrost« »razboritosti« — rekao bi Zola. Govoreći o dram skoj poeziji, M anzoni je u jednoj poslanici napisao, kako je njen zadatak »ob jasn iti što su ljudi osjetili, h tje li i prepatili, i to pom oću onoga, što su učinili«. Im a toga u Z a r u č ­n i c i m a na sv im a njihovim dram atskim m jestim a. A li rom an — po M anzoniju — im a jo š jedan zadatak. M ogli bism o reći, da je suprotan onome, što ga je Goethe postavio svom e F a u s t u : »Vom H imm el durch die Welt zur Holle«, a li odmah dodati sG oeth eom »das w are zur Noth etw as; aber das ist keine Idee, sondern Gang der H andlung«. (6. sv ibn ja 1827.). Manzoni je krenuo od pakla kroz sv ije t do ra ja . Sve, što je u rom anu r a j odnosno p a k a o , ostalo je v iše m anje apstraktno i raci­onalno: s v i j e t je međutim , uspio potpuno. Prepustivši ta j teološki bipolaritet onima, ko jim a je povjeren, d an ašn ji čitalac nalazi u M anzonijevim Z a r u č n i c i m a dubok, iskren i uzoran realizam , zanosnu aureolu svake velike um jetnosti.

101

G rga Gam ulin

Zapisi sa BiennalaII.

P o k u ša ti proći s a su m arnom ocjenom kroz p av iljo n e sv ih trid ese tak ze­m a lja i n a c ija znači učin iti bezbro j nepravd a . K o liko previđen ih stv ari, re ­zu ltata v iše ili m an je skrom nih, im ena znanih i neznanih , d je la za ta jen ih i zaboravljen ih , što su se izgu b ila u m n oštvu ili zav u k la u neki sk riven kut! Tko bi m ogao b iti jed n ako p rav e d an prem a sv im a, sp ram sv ih ovih g lasn ih ili tihih slik a, sp ram izraza, k o ji su n asta li u n a jraz lič itijim okolnostim a, sp ram tih okolnosti, k o je su posebne i sigu rn o o prav d an e u tim d alek im i zabačenim geo grafsk im prostorim a od K a n a d e do Ju žn e A frik e? K o jim ćemo m jerilom m jeriti početke u m jetn ičke m isli u B o liv iji ili n a K u b i, m učno i nužno kon­fuzno otk idan je od sk am en jen e tra d ic ije u Jap an u , i tko b i m ogao im ati to ­liko sv e stran u sn agu sa ž iv lja v a n ja d a uđe u sv e atm o sfere i k lim e ku lturne, nacionalne i in d iv idu alne , da pog led a izn u tra stv ari, k o je m ožda izvan a izgle­d a ju pro izv o ljn e i nem otiv irane?

P a ipak, kako b ism o se m ogli odreći tak v o g m jerila ? Ono je u nam a kao dio n ašeg bića, kao sm isao n aše g sv a k id ašn jeg životnog i k u lturn og v red n o va­n ja. H isto rijsk i se k ru go v i i stu p n je v i izm eđu sebe o c je n ju ju ek sk luzivno i in to lerantno, traže m eđusobn e sličn osti i a fin itete i nam eću sv o je v la stite v r i­jednosti. N ije li, m ožda, u tom e i m om entalna n ep rija tn o st za gled aoce i za iz lagače , a li i v elik i sm isao ov ak v ih su sre ta? N ac ije g led a ju n a te su sre te iz sv o jih p e rsp ek tiv a i o c je n ju ju po sv o jim k rite rijim a , a kad n jih ove slik e i k ipov i stign u i nađu se u ovom ven ecijan sk om p ark u u za slik e i k ipove sasv im d ru ge ku ltu rn e razin e i daleko veće likovne discip line, onda se m n oga oče­k iv an ja ru še kao ku će od k a ra ta .

N a o v ogodišn jo j izložbi B ien n ala v id je li sm o kako se m noge tak v e nado­budne zgrad e ru še preko noći. Teško je na prek in utim trad ic ijam a ili bez njih , u zem ljam a u d aljen im od u m jetn ičk ih sred išta stv o riti m ogućnost ja sn ih i v rijed n ih o stv aren ja , izg rad it i sigu rn o i strogo sh v aćan je k v a lite ta . N ekoliko p av iljo n a su k lasičn i p r im jeri tak v ih situ ac ija .

Z nači li to, d a se m o ra sa sv im odbiti, na p r im jer, širo k izbor, ko ji su Š p a ­n jolci po sla li kao an to log iju sv o je d an ašn je u m je tn o sti? K a o dokum en at nekog bu jn o g k re ta n ja (o kom e se go v o ri u kata logu) ta j p reg led m ože b iti u in for­m ativnom sm islu i v rlo zan im ljiv . A li kao je teško zau stav it i se čak i pred n a jb o ljim m eđu tim slik arim a, B en jam in o m P alenciom , na p r im jer, i kako je jo š teže traž iti p latno, na kom e je o v a j s l ik ar pun tem p eram en ta i sm je losti, u spio uravnotež iti po v ršin e i postići sk lad sv o jih in tenzivn ih i sirov ih boja . M ožda je takv o p latno onaj »N ovem bar u S ie r i« , a m ožda i k o je drugo. M ožda i m eđu ostalim slik ar im a im a n ad aren osti jo š o sje tljiv ijih (Suazo, Turcios, Diaz), a li kako je teško p red a ti se v rijed n o stim a, k o je n isu nove i ko je nas ne izn en ađ u ju prodorom u b itn e i osnovne odnose p rem a pr iro d i i čov jeku!

N ekoliko p a v iljo n a i cio niz iz ložaba na laze se n £ razin i jo š nižoj negoli je Š p an jo lsk a . E g ip a t, p iše u ka ta lo g u , treb a d a sv o je p o ja v l jiv a n je na B ien- nalu zah v ali u prvom red u svom k ra l ju F a ru k u I, »u m jetn iku m eđu u m je t­n icim a«, »strogom k ritiča ru i m ecen i«. U velikom b ro ju slik a gru b e m odela-

102

Z apisi sa B iennala

c ije i s iro v ih n e za n im ljiv ih b o ja traž io sa m k ak v o p la tn o , n a k o je m u bi oči m o g le za č a s počinuth Iz lo žb a Ju ž n e i S r e d n je A m erik e (A rgen tin a , B ra z ili ja , K u b a , G u a te m a la ) n e što su su v re m e n ije i v red n ije , u ko lik o o d ra ž a v a n je sv ih m o gu ćih e v ro p sk ih šk o la zn ači su v rem en o st i v iš i k v a lite t . V id io sa m n a tim iz lo ž b am a i B r a q u a i M o n d r ian a (u p rav o k ao k o p iju n a sl ik am a L u is S a - c illo t ta n a iz lo žb i B r a z ili je ) i a p s tra k tn o s l ik a r s tv o u m n ogim lo šim v a r i ja n ­tam a. Izv je sn o o ž iv lje n je (a li u n e izd iferen c iran o m izboru) p r e d s ta v l ja sk u lp ­tu r a M a rin e N u n ez d e l P ra d o , k o ja je sa m a isp u n ila d v o ran u B o liv ije . M ora d a o v e n je n e s t il iz a c i je ( lin ije z a k r iv lje n e u m elod iozn im k r iv u lja m a , pu n i k o n v e k sn i o b lic i b a z a lta i g ra n ita ) z a is ta k o re sp o n d ira ju s n ek im v izu e l- n im i em o tiv n im k v a lite ta m a In d ija n a c a s v iso rav n i A n d a , a li ne iz laze iz lo k aln ih o k v ira . K a k o b i d r u g a č ije iz g le d a li p a v il jo n i B ien n ala , k a d b i se češće m o g ao p o stić i ta j ta k o te šk o d o stiža n c il j: d a ti v la s tite , lo k aln e , n acio n aln e v r ijed n o sti, a li u ra z in i su v rem en e u m je tn o sti; i ne sam o u razin i, nego i u onom općem o s je ć a n ju v iz u e ln e re a ln o sti, k o je d a ju i n a jra z lič it i j im šk o la m a neko za je d n ič k o o b ilje ž je . N e m o ra ju to b iti one d o k tr in a rn e s t il iz a c i je (a p s tra k tn e u ra z lič it im stu p n je v im a ), k o je sv e u ta p a ju u je d in stv e n u liko v n u d o gm atik u , n e iz d ife re n c iran u i k o zm o p o litsk u ; a li p o sto ji iz v je s ta n r itam u k o m p o n ira n ju b o ja , m a sa i lin ija , iz v je s ta n stu p an j sm je lo st i u p r ib liž a v a n ju ili u d a l ja v a n ju od p red m e ta , izv jesn o sh v a ć a n je sp ir itu a liz a c i je p r iro d e i m a ­te r ije , k o je o zn ač a v a n e k u ep oh u i d a je jo j z a je d n ičk i pečat, po k o je m se m ože p rep o z n a ti sv a k o d je lo , k o je je iz n je p ro izašlo .

S a m o ako se n e ra d i o lo k a ln im za o sta lim ili o k am en jen im sred in am a. K a k o la k o d o laz e m o d e m i p r a v c i i u n a ju d a lje n i je zem lje , u k o lo n ija ln e p r o ­sto re , g d je je ž iv o t te k k re n u o ritm o m n a še g in d u str ijsk o g vrem en a ! A li k ako te šk o i k a k o se r i je tk o iz tih p r o s to ra v r a ć a ju k n a m a stv arn i od jec i, neki novi, n ep o zn ati s a d r ž a j i o b lik o v a n i lik o v n im jeziko m , k o ji n e b i bio već od avn o p o zn at! N em a n ičeg z a m o rn ije g od lu ta n ja po d v o ra n a m a tih ze­m a lja od K a n a d e do Ju ž n e A fr ik e , po k o jim a že ljn o traž im o pon eki o rig in a ln i n a g la sa k , d ah i k lim u n e k o g n ep o zn ato g k r a ja , zn ak ž ivota , što se u tom k r a ju o d v ija . T a k o n a iz lo žb i K a n a d e n a laz im o po n ek u slik u M iln ea ili R o b e rtsa . A li r i je tk o se m ože n a ić i n a o d ređ en u i zao k ru žen u ličnost, n a u m je tn ik a , k o ji će se u n a še m p a m ć e n ju f ik s ir a t i i d e f in ira t i sv o jim ja sn im i o d ređ en im stilom !

J e r to s e sam o n a iz g le d čin i, d a se s l ik e i k ip o v i pam te. U o v ak v om m e­težu p a m te se z a p ra v o st ilo v i, in v id u a ln i iz razi, k o ji se n am eću iz v ećeg b r o ja d je la i k o je ćem o te šk o ik a d v iše zab o rav iti. Iz o ve a m fo m e m a se d v a ­d e se t i še sto g B ie n n a la sa m o n ek o lik o ta k v ih in d iv id u a ln o sti iz m a n jih p a ­v il jo n a iz d v a ja se sv o jo m raz in o m il i b arem o se b u jn o šću i č v rst im o brisom sv o g s t ila . T e šk o se je , m o žd a, isp r v a p r ila g o d it i n ačin u C a r la K y lb e rg a , s t a ro g šv e d sk o g , p r o š le go d in e p rem in u lo g s l ik a ra , k o ji je oko god. 1930. započeo o v u sv o ju k o lo r is t ič k u fazu . M ožda će n a s isp r v a š iro k e i p ro z račn e m rlje crv en ih , m o d rih i žu tih n a m a z a o d b iti u p ra v o tom je d n o sta v n o šć u izb ora i r a sp o re d a , a li o n d a će se u n u tra šn ja p o e z ija o č ito v a ti: k rh k i i tra n sp a re n tn i sn o v i n a o b a la m a m o ra ili n a n ek im su m račn im s je v e rn im p o lja n a m a . S v e je , za p rav o , ta k o je d n o sta v n o , sv ed en o n a m in im um sr e d s ta v a : v e lik o žu to su n ce n ad m o d rim i ze len im p o lje m , ili la đ a s-m o d r im je d ro m n a m oru , n a o b a li k u ć a i d v i je žene, što č e k a ju , a sv e je za strto , i m r l je se p r e li je v a ju je d n a u d ru gu . N e zn am , k a k o iz g le d a G o te b o ršk a šk o la , k o ju je on, k ažu , in ic irao (iz lo­žene s l ik e S a n d b e r g a n e sv je d o č e o n jo j n i m n ogo n i dobro), a li K y lb e rg o v a će n a m - n o r d i jsk a ro m a n tik a u sre d o v o g m n o štv a o sta t i u s je ć a n ju k ao d o ž iv lja j

103

G rga Gamulin

jed n og iskrenog lirsk o g napora da se u tim sjevern im atm osferam a n aslik a ju neke n edohvatljive stv ari, ko je posto je i žive u m ašti p jesn ika.

Tako mi je bio lijep d o živ lja j i jodan nepoznati slik ar u novom pav iljonu Izraela , M oshe M okady. U Izrae lu se nalazi već trid eset i d v ije godine, a došao je iz P o ljske . N e znam šio je otuda sa sobom donio, ali o sam n aest izloženih slik a (a sv a k a je od n jih d je lo lijepo i dovršeno u sprkos lap idarnosti i »ne­d ovršenosti«) d a ju nam ja sn u sliku n jegove um jetnosti. S jećam se nekih por­treta , m rtvih p riro d a (sa cv ijećem , s ribam a), pe jzaža, ko ji su o stv aren i s ne-

Marino Marini: Pomona (1947.) Alberto Viani: Nudo (1952.)

koliko širokih nam aza (m ožda je za ista Je ru sa le m onaj crven i g rad u dubini); jed n og b a ja c a i jed n e m ale kom pozic ije sa ženom i čovjekom n a terasi, k o ja m e je p o d sje tila n a n ašeg Šo h a ja . N jego v e su b o je tople, gu ste i m eke, po sta­v ljene pa j češće sintetično i široko, a li u v ije k is i ja v a ju tak v u in tenzivnost to­n alite ta , kao da sa g o r ije v a ju od neke potm ule u n u trašn je vatre.

S a sv im d ru ga č iji d o jam (do jam velikih , h ladnih , isk id an ih i obojenih le- daca) d a ju slik e Š v ic a rc a M ax a G nblera . M ožda je to od dosad nepoznatih v rijed n o sti n a jv eće o tkriće B ienn ala, s lik ar h odlerovske težn je p rem a m onu­m entalnosti, ko ji je i pro izašao iz H odlerove trad ic ije . N jego v e su slik e velike i sv ije tle , fig u re i pe jzaž i su k o n stru iran i snažnim , iz lom ljen im potezim a, a o bojen i širck im ploh am a n a jče šće h ladn ih boja . Iz n jih k ao d a p rogo vara sta ložena ličnost i n ek ak v a tr i je zn a m ašta , k o ja ko n stru ira i slaže elem ente po zakon itosti neke ja sn e racionalnosti, u m jesto da ih sažiže u vrućici nepo­sredne reak c ije i nadahnuća. N a nekim pe jzaž im a (Večer, P ro ljeće , Z im ski pe jzaž , R udokop i dr.) v idio sam tako ja sn o Š v ic a rsk u u n jen im oštrim obri­sim a i sv ije tlim bo jam a prozirn im poput stak la .

104

Zapisi sa B iennala

T re b alo b i jo š m n ogo to g a sp om en uti. U ovom istom p a v iljo n u — šv i­c a r sk o g g r a f ič a r a H a n sa F isc h e ra , č ije ilu s tra c ije L a F o n ta in a im a ju g ra fič k u la k o ću i d u h o v ito st ta k o sa v r še n o p r ila go đ e n u istim k v a lite ta m a te k sta . A li d v ije su ze m lje o v o g p u ta isp u n ile sv o je p a v iljo n e g ra fič k im rad o v im a . M exiko , k o ji je d ao š iro k p r e g le d sv o je su v rem en e g ra fik e . L in o leu m i i d rv o ­rezi M enđeza, b ak ro re z i i l i to g r a f i ja O rozca, P o sa d e i R iv e re ilu s tr ira ju , u d u ­b in i n a jh itn ijih d ru štv e n ih i lju d sk ih prob lem a, ž ivot ze m lje u p o s ljed n jim d e se tljeć im a . K a o d a o p e t g led a m o n ašu re a lis tičk u , »so c ija ln u « g ra f ik u u v rem en u izm eđ u d v a ra ta , sam o u b o ljem iz d an ju . M ožda u p rav o zato i o s je ­ćam o tak o in ten ziv n o n jen u re ta r d a c iju u iz razu i fo rm i i p o m an jk a n je onog z g u šn ja v a n ja , k o je b i o v e lis to v e d ig lo v iso ko izn ad d e sk r ip c ije do d ra m a tsk o g su d a ra . P o sto je ta k o n ek i stu p n je v i gu stoće, k o ji n a šem d o ž iv lja ju , čak i kod m o m en ta ln o g , k r a tk o g sa ž iv l ja v a n ja , d a ju k a r a k te r tr a jn e po v red e. T e s e po ­v re d e k a sn ije sjeć a m o , p o n ek a d čak sa n egod n ošću i strah o m .

Eto, m o žd a je to m e k r iv a p rem o re n o st i to m n oštvo d o ž iv lja ja , k o je sa ov ih s t i je n a ju r i š a n a n as, a li n isam ta k v o g su d a ra doživ io ni u p a v iljo n u H o lan d ije . P o sv e ćen je i on isk lju č iv o g ra fič k im teh n ik am a i b io je zn atan d o ž iv lja j o v o g B ie n n a la . R a d i li se o kasn o m o d je k u ek sp res io n izm a ili z a is ta im a nešto , što u n a še m v rem en u teži tom način u ? U sv ak o m s lu č a ju h o lan - d i jsk a iz lo ž b a o tk r ila n am je ovo u zb uđ en o i n ervozno sta n je , do k o je g su g r a f ič k e u m je tn o sti u to j z e m lji d o šle n ako n 1945., sta n je , k o je iz n e n ađ u je razn o lik o šću iz ra z a i n eko m u n u tra šn jo m nape to šću . M eđu m lađ im a E len b a a s i D ik k en b o er (a o so b ito o n a j p rv i) sa sv o jim k ro m o lito g ra f ija m a o zn aču je m o m en at v r lo la b iln e rav n o te že izm eđ u p red m e ta i a p s tra k c ije . K o d je d n o g i d ru go g , m eđ u tim , m ože se u sta n o v it i k ak o ten d en ca k a p s tra k c ii i r a z re ša v a tu u n u tra šn ju sa d r ž a jn u n a p e to st i p r e tv a ra o b o jen u p o v rš in u u sk la d je d n o ­sta v n e d e k o ra c ije .

T ak o izm eđ u g r a f ik e M e x ic a i H o la n d ije p o sto ji u d a lje n o st , rasp o n , k o ji n i je p rem o šten . J e d n a im a ono, što n e d o sta je d ru g o j: g r a f ik a M ex ica ž ivotn u š ir in u i m o ra ln u sp o so b n o st d u b o k ih lju d sk ih z a h v a ta ; g r a f ik a H o la n d ije n a ­p e to s t m o d e rn o g o s je ć a n ja fo rm e, sv je ž in u i sm je lo st tra n sp o n ira n ja . D v a sv i je ta jo š ž iv u je d a n p o red d ru go ga * K a d a bi se oba sa s ta la u novo j sin tezi, im a li b ism o v e lik u u m je tn o st n a še g doba.

A li za to su p o treb n i p r e d u v je t i, k o jih jo š nem a. K a k o je to li je p o v id l jiv o u p a v il jo n im a »v e lik ih n a c ija « ! A li je v id ljiv o n a ra z lič ite način e, je r ono, što je iz loženo u p a v il jo n u V e lik e B r i ta n ije ne p r e d s ta v l ja n i sv jež in u ni sm je lo st tra n sp o n ira n ja , a n e p r e d s ta v l ja ni v r ije d n o st a d ek v a tn u k u ltu rn im v r ije d n o ­st im a d a n a šn je E n g le sk e : m n ogo s l ik a G ra h a m a S u th e r lan d a (»n i ek sp re s io n i­zam ni n a d re a liz am ...« ) ', za k o je u seb i n e m ogu n aći n i p a ž n je n i ra žu m ije - v a n ja : su sreć u ć i n a sv o m p u tu n ezn atn e s tv a r i (lišće , d ra č i si.) s l ik a r ih tr a n s­fo rm ira u »v iz u e ln e e k v iv a le n te « id e ja i o s je ć a ja , k o je g a u tom č a su o k u p i­ra ju . Z a ista , no v i o r ig in a la n p o s tu p a k u u m je tn ičk o m s tv a r a n ju ! A li, srećom , lik o v n i re z u lta t je ono, što u ta k v im slu č a je v im a (u sv im s lu č a jev im a) d a je o d go v o r n a p i ta n je o v r ije d n o sti to g p o stu p k a .

Tako i u problem u apstraktn e skulpture, ko ja je ispunila tri dvorane e n g le sk o g p a v il jo n a . A k o je u m je tn o st sam o p u k a ig ra m ašte , on d a je ta sk u lp ­tu ra ov ih s l je d b e n ik a H en ry M o o ra z a is ta u m je tn o st; a li i u tom s lu č a ju u m je tn o st je d n e g ru b e , m a šin sk e c iv iliz ac ije . N ije to v iše tra ž e n je »o rg an sk ih p ro to tip o v a « , k ao ko d n jih o v a za je d n ič k o g u č ite lja , a li ne zn am ni k ak o i u k o je m sm is lu o v a » ik o n o g r a f ija o č a ja « (H erb ert R ead ) iz ra ž a v a o sje ć a j »k o lek ­

105

G rga Gamulin

tivne k riv n je«. Z nam sam o da su se, eto, p o jav ili n a izložbam a ovi m etaln i m onstrum i. K a k a v je n jihov sm isao, n jihovo stvarn o , sakriven o značenje? I ko ji su to zli čarobn jac i izm islili ove n jih ove fik tiv n e po jav e?

S to jeć i tako pred »D v ije figu re« H enry M oora, ko je su sim bolički po sta­v ljen e pred u laz u en glesk i pav iljon , sje tio sam se tužnih r iječ i v iteza iz L a M a n c h e :. . . »Č arob n jac i, što m e p ro g an ja ju , dovode m i pred oči likove kakv i jesu , a onda ih m ije n ja ju i p reo b ražav a ju se u likove, kak v i su im po vo lji« . I m islio sam : ako je za ista presm iono traž iti već sad a p o sljed n je m otive i uzroke, ko ji su preko tko zna ko jih psih ološk ih tra n sm isija izazvali ove fan- tom atske po jave , b it će m ožda dobro zab ilježiti, d a su se n a bezbro jn im slu-

H. Moore: Dvije stojeće figure (1950.) A. Calder. Trinaest žica (1940.)

žbenim i neslužbenim izložbam a, kao i na sam om B ienn alu , po jav ili uz b la­goslov i po tporu v la d a ju ć e k lase. J e r v rijem e prolazi, a stv ar i se zab o ra v lja ju i n ije sam o v je ro ja tn o , nego m i se čini sa sv im sigu rn im : do pedeset godina a m ožda i m nogo ran ije , opet će se p o jav iti p isci, ko ji će ovu u m jetnost tu m a­čiti isk lju č iv o kao izraz revo lucionarne v o lje i kao zn ak pro tu kap ita lističko g i p ro tu im p erija ln o g o tp ora u doslovnom sm islu riječi.

Tko zna, dak le, kako će se tu m ačiti i o b ja šn ja v a ti sv e ove p o jav e u d a­lekoj budućnosti, i ne znam , da li ću nakon p a ž ljiv ije g razm atran ja i ja sam im ati isto m išljen je , k o je im am d anas. A li sa d a g ledam i vid im , d a narodi, d ržav e i im p e rije na ovim m eđun arodn im su sre tim a donose sv o je k ipove i slik e kao sv o je za stav e i v iju n jim a n a sv e četiri stran e sv ije ta . T ak o su i S jed in jen e D ržave A m erike d o n ije le »pokretno pokućstvo« A lex an d ra C al- dera, a d on ije le su ga s one »p ok retn e gran ice nauke, in ž in jer ije i m ehanike,

106

Z apisi sa B iennala

k o ja u n aše m v rem en u v la d a fa n ta z ijo m p u k a « ( J . J . Sw een ey). I d o b ile su p r v u n a g ra d u za sk u lp tu ru .

I sa d a , tre b a lo b i ra z m is l it i je li sv e to sam o n esp orazu m ili z a is ta p ro ­š ir e n je g ra n ic e k ip a r s tv a . A k o je n esp orazum , je li on o zb iljn e p r iro d e, u v je ­to v a n n ek im zn ač a jn im sta n je m d u h a? A ko je to p r o š ire n je g ra n ic a k ip a r stv a , p r e m a k o jim p o d ru č jim a ? P re m a p o d ru č jh ig re i ig ra č k e ? P rem a h um oru? Ž e ljez n e š ip k e i p lo če g ru b o isk o v a n e v ise u z rak u n a ž icam a i n jišu se kod d o d ira . K a ž u , d a u A m e ric i h o lly w o o d sk e zv ijez d e i, uopće, m n oge n ap red n e g o sp o đ e već d u že v rem en a s t a v l ja ju u sv o je sa lo n e »p red m ete , što se g ib l ju « . Kažu>, o sim to g a, d a je n ek i m o d ern i k ip a r (ne s je ć a m se, tko je to bio) u V e n e c iji k a p r ic io zn o o b ećao : N ije to jo š n išta . D ru g i p u t ćem o d o n ije ti n e sam o sk u lp tu ru , k o ja će s e g ib a ti , nego i sk u lp tu ru , k o ja će sv ira ti.

I tak o m i se čin i, d a b i ko d o v ih m o d ern ističk ih ek sp er im en ata u v i je k tr e ­b a lo n ek im p o stu p k o m (a sa m o v r ije m e je , izg led a , ip a k n a jb o lji m eđ u sv im a) ra z lu č iti s tv a r i , k o je su m iš l je n e ozb iljn o , a k o je n isu ; k o je su n a sta le kao pu k a , la k a i p ro izv o ljn a ig r a m a šte , k o ja hoće d a izm isli nešto novo, od s tv ar i , k o je s u b r iz n u le iz č o v je k a k ao n u žn o st sa m a i k o je o sjećam o kao k rv i m oždinu je d n o g d ob a. S v e je , n a ra v n o , u v je to v a n o , što se god p o ja v i u v rem en u i p ro ­sto ru , a li im a s tv a r i i p o ja v a , k o je d o laze sa p o v rš in e i onih, k o je d o laze iz d u b in a i do n o se sa so b o m su d b in sk a p i ta n ja i, m ožda, s lu tn ju n jih o v ih r je še n ja .

R a z m išl ja o sa m o to m e p red L ip c h itzo v im sk u lp tu ra m a u p a v iljo n u F r a n ­cu ske . O tk u d a sv e to d o laz i? J e li to ša la il i zb ilja ? Ig r a il i b o le st n ek a? M ožda n am te s tv a r i d o la z e u p ra v o sa g ra n ic e zb ilje i ša le , b o le sti i ig re ? I u k a k v o m to sv i je tu (p repu n o m m a šin sk ih sa b la s t i) ž iv e ov i u m je tn ic i? H oće li se n jih o v e n a d a re n o sti o stv a r it i k ro z ove ru žn e fa n ta z i je ili m im o n jih ? V id io s a m ja s n e zn ak o v e n a d a re n o sti i n a C a ld e ro v im g la v a m a , k o je je izložio. I z r a ­đ u je ih žicom . Ž ica o zn aču je o b r ise i l in ije u p ro sto ru s n a jv e ćo m m ogućom ek o n o m ijo m , g r a d i o b lik ž iv i d in am ičan , je r p roz irn i lik o v i s razn ih stra n a p o p r im a ju u v i je k d r u g a č iju e k sp re s iju . P a se tak o ta le n a t (a li d a lek o veće, m ra č n e i z lo slu tn e du bin e) n a s lu ć u je i kod L ip c h itza . N ako n m n ogih n jego v ih b ro n za , k o je su m e o d b ile tražen o m zago n etn o šću i ish itren om , rac io n aln o m k o n stru k c ijo m , n a je d n o m m e p red gru p o m » M ajk a i d ije te « p o če la h v a ta t i je za . U v je re n sam , d a je to zato , š to se n jen i o b lic i n a jv iše p r ib liž u ju r e a l­nom e i što iz re a ln ih fiz ičk ih i o s je ć a jn ih s itu a c i ja c rp u sv o ju su g e stiv n u sn ag u . O n d a sa m se p o k u šao u ž iv je t i u sa d r ž a j d v a ju lik o v a sličn ih čo v jeku , što k ro z p o l ju b a c i z a g r l ja j u la ze je d a n u d ru g i; dok m e n a slo v n i je odbio : »P o v r a ta k ra s ip n o g s in a « . Č esto sa m u to j m o d ern ističk o j u m je tn o sti na laz io ta k v a p r e t je r iv a n ja , n a s lo v e u n e sra z m je ru ili u p r o tu r je č ju sa sa d rž a jem , i u v i je k su m e te o k o ln o sti u p o zo ra v a le n a oprez. N ešto n e isk ren o o tk r iv a se k ro z to, n e k a la ž n a poza, k o ja do v o d i u su m n ju ono osn ovn o u u m je tn ičk o m d je lu : au ten tičn o st i isk re n o st n ad ah n u ća .

To sa m jo š je d n o m d oživ io u isto m p a v iljo n u . Je d n o sn ažno d je lo n a laz i se p r e d n jim : »O lu ja « od G erm ain e R ich ier. P o sta v l je n je ta j ra z d r t i lik n a n i­sk o m po stam e n tu , k ao d a iz laz i iz g r m lja s a v iz b raz d an pu k o tin am a i tru lež i p o p u t lje š in a . M ožd a je n a s lo v sam o sim b o ličan , a li fo rm a (istru lo m eso , k o je se r a sp a d a n a živom lik u s d u g im ru k a m a gorile ) sa v ršen o o d g o v a ra tem i i o s tv a r u je sa d rž a j, k a k a v o d avn o n isam u m o d ern o j u m je tn o sti doživ io . A li što zn ači, k a d is ta u m je tn ic a s tim is tim sa g n ji lim m eso m g ra d i lik o v e m lad ih lju d i , što se ig r a ju ?

107

Grga Gamulin

Znam , da problem manire, ko ji se tu o tkriva, ne bi r ije šio do k ra ja sv e zagonetke; pa ipak, ovo uporno i m ehaničko po n av ljan je jednom pronađene form u le na sv e tem e i sad ržaje , k o je bi trebalo označivati apsolutnu defini- ranost in d iv idu alnog izraza, o tkr iv a u svo j dubini n jenu fo rm alističku stranu. K od F ern an d a L eg era ta sh em atska st ilist ik a d je lu je na ovih d v ad eset p la tn a kao opsesija , kao grč ev ita obran a sv o je ličnosti. D a li se na ta j način za ista oč itu je su b jek tivn ost m odernog čov jeka? Znači li to m ehaničko p o d v rg av an je sveg b o gatstv a i razno likosti sv ije ta jedno j vrlo ap strah iran o j ili sa sv im apstrak tn o j ličnoj shem i za ista obogaćen je ili o sirom ašen je izraza?

Z am orna m onoton ija ovih d v ad eset L egero v ih slik a d a je odgovor na to p itan je . A to n ije sam o osobina n jegove re la tiv n e n adaren osti. M nogi i m nogi su stv ara li takv u sv o ju apsolutnu st ilist ik u i n am eta li je pr iro d i i sv ije tu , je r je to b ila velika am b icija m odernog čo v jeka : osloboditi se prirode, g led ati u sebe i d ati sam o sebe. T ako su se im p resije su b lim ira le sv e više, isk u stv a (uopće životna i ona v izuelna, neposredna) red u c ira la su se i tan jila , dok se nisu sv e la na određeni jed n o stavan g ra fizam i nekoliko osnovnih bo ja , upravo Kao kod L eg era ; to, što je preostalo , b ilo je , bez sum n je, često apsolutn i sim ­bol i autentičn i u n u trašn ji znak u m jetn ikove su b jek tivn osti, a li što jo š osim toga? I je li taj »znak«, ma koliko u sebi sadržavao neku opću vibraciju i bio zbcg toga i »znak« vremena, dovoljan da opravda svaku svoju varijantu kao umjetnost u njenom velikom značenju? T a j zn ak je , zapravo , općenitost sam a, a bogatstvo sv ije ta i života, k o je se sa s to ji od nepreglednog m n oštva konkret­nosti, nestalo je u tom postupku . To je p o stu pak su b jek tivn e apsolutizacije , postupak , ko ji je često do n a jm an je m jere znao sm an jit i zn ačen je onog drugog pola u m jetn ičkog odnosa (izvan jsk i sv i je t i ž ivot u n jegov im b eskra jn im obli­cim a i m ijen am a) i dokinuti ga potpuno u ap strak tn im ško lam a. I tako, po mom m išljen ju , treb a p o sm atra ti p o jav u fo rm alizm a u u m jetnosti: kao ten- dencu, koja se ostvaruje i koja u tom procesu rađa najrazličitijim derivaci­jama i stupnjevima. N egdje , na nekom stu p n ju ra zv o ja te tendence, nalazi se i um jetn ost R aou la D u fy ja .

N espretno (ili z lonam jerno) tu m ačen je tak v o g od ređ en ja nekih p o jav a ev­ropske u m jetnosti već je nekoliko p u ta dovodilo do nerazu m ljiv o g po jedno­sta v l je n ja : kao d a se rad i o potpunom n e g iran ju i o d b aciv an ju i slično. Ako sam i m ogao sh v a titi m otive tak v o g tu m ačen ja , n ikad n isam v jero v ao , da je to ozbiljno m išljen o. No (za sv a k i slu č aj) ponovit ću izričito i u slu č a ju D u fy ja : ova su m i p la tn a d ra ga zbog d raž i sv o jih jed n o stavn ih h arm o n ija ; sa sv o je četiri b o je u v ije k jed n ak o g sv ije tlo g tona (crveno, zeleno, m odro, žuto) ove slik e zvuče kao ja sn i i jed n ostavn i, a li ra fin iran i g lazben i m otiv n a nekom priprostom i reskom m odernom in strum en tu ; to su lak i ornam enti na zidu jed n og su n čan og ljetn ik ovca , k o ji je ispu n jen u pravo takv im sv ije tlo m i mo- drilom , m ale obojen e površine, na k o jim a se m ože začas s osm ijehom zau sta ­viti pogled i k ren u ti d a lje .

A čini m i se, da je tim e rečeno i sv e ono d rugo: o dubokom šum u velikih o rkestara , o d a lek im zvu kov im a drven ih fru la , o u d arc im a tim pana, k o ji n a­ja v lju ju tra g ed ije ; o b ru jan ju o rgu lja , k o je sm o u duhu s lu ša li u dvoranam a brato v štin e sv . R oka i pred to lik im slik am a, često m alim i skrom nim , iz ko jih g lazb a izv ire kao voda iz b istr ih vrela . P osto je , dakle, raz lik e u d o živ lja jim a, u n jih ovoj su d b in i i snazi, a m otivi, k o ji su te razlike izazv ali nisu samo indi­vidualni. P a i tu, u ovom istom p av iljo n u , izm eđu četrd eset D u fy ja (uvijek istih b o ja i s onom lab ilnom kom pozicijom , k o jo j n e sk lad n isam n ikad m oga^

108

Zapisi sa B ien n a.i

shvatiti), nekoliko je Bourdellovih skulptura postavljeno poput velikih ljud­skih simbola. Sto se sve može pročitati na licu Bourdellova Apolona?

I š to se sv e m ože p ro č ita ti, n e n a B u ffe to v u »R a sp eć u « , k o je o d b ija sv o ­jo m p o v ršn o m gro te sk o m , nego (u p o s lje d n jo j sob i, g d je je sm je šte n o n eko liko p r e d s ta v n ik a no v ih re a lis t ič k ih s t r u ja n ja fra n c u sk o g s l ik a r s tv a ) n a slic i » 2 e n a i ja s to z i« od A n d re M in a u x a ! S lik a n a je tužn im b o jam a , siv im i sm eđ im , a im a u seb i, bez o b z ira n a ik ak v u d e sk r ip c iju , o zb iljn o st i m on u m en ta ln ost je d n o g v e lik o g s t ila .

N o to j e k re ta n je , k o je kao d a tek p o č in je i o ko jem je , m ožda, p reran o go v o riti.

P onovno , i u o b lik u jo š v iš e kon d en ziran om , sv i se ti prob lem i o g led a ju i u v e lik o m p a v il jo n u Ita li je .

M od ern u ta li ja n sk u u m je tn o st, v ita ln u i razn o lik u , s k o n stru iran o m tr a ­d ic ijo m od če tir i il i p e t d e cen ija , o v a j v e lik i p a v iljo n ne p r e d s ta v l ja u n jen o j n a jb o ljo j v r ije d n o sti . M ožda u p ra v o zb og toga, što je B ien n ale sv o j p r e s je k o r ije n t ir a la n a s r e d n ju g e n e rac iju .

O na s t a r i ja , v e lik a g e n e ra c i ja , s v r ije d n o stim a C a r la C a rra T o s ija i de P is isa , d a n i je ta k o u sk o re d u c iran a na m a lu a n to lo g iju (s jed n o m slik om od sv a k o g u m je tn ik a ) m o g la je d a ti n a po če tk u p a v il jo n a pun d ah i r ita m ovom k re ta n ju , k o je će h a s n a k r a ju , u zam o rn om s l ije d u d v o ran a , po tpu no iscrp iti. O v ako je ta m o g u ćn o st p ro m ašen a . S l ik a A rtu ra T o s ija , v e lik o g ta li ja n sk o g p e jz až is te , o v a j p u t je s la b a , a ni o na C a r la C a rra , m ožd a je d n o g od n a jv eć ih p e jz až is ta , k o ji d a n a s n a sv i je tu žive, n ije na raz in i onih, k o je sm o m o g li v i­d je t i 1950. god ine. P a ip a k će n a s ta j p e jz až (»C ap o B e r ta « ) s in ten zivn o m o­d rom ploh om m o ra ti u p o d sv ije st i p r a t it i kroz sv e d v o ran e i, k ad n a k ra ju , ic rp ljen i i o zlo jeđ en i, k lonem o n a k a k v u k lu p u u ze len ilu p a rk a , on se opet ja v i u n a šo j sv i je s t i ; a s a n jim i oni d ru g i, p r ije v iđen i, s lik e u m je tn ik o v e s ta ro s ti , k o je u se b i n o se zre lo st je d n o g c ije lo g ž iv o ta i l jep o tu ču desn ih v i­z ija . N ak o n to liko v rem en a , ako sm o u m orn i od p o v rš in sk ih (ne po v ršn ih ) im - p re sio n istič k ih p e jz až a , p rep o z n at ćem o o pet u ev ro p sk o m s l ik a r s tv u n a še v la ­s t ite v iz ije , one s a n ja n e i u za lu d o ček iv an e. P rep o zn at ćem o b o je i v o d a i su tc n sk ih o b zo rja , i k u će po o b ala m a , k ro šn je i o b lake , i tam n e o b r ise lju d i, što p o s to je u tim p ro sto r im a .

A li tih p e jz a ž a C a r la C a r r a n em a n a ovom B ien n alu , k ao što ih n em a ni u ev ro p sk o m s l ik a r s tv u , je r su jo š u v i je k n e o tk riv en i i n epozn ati. Im a u toj isto j d v o ra n i (u n u tar » a n to lo g ije m a js to ra « ) jo š s l ik a i s l ik a ra , k o ji nam n a ­m eću sv o ju o r ig in a ln u st il is t ik u i sv o je prob lem e ; ak o b ism o m eđ u n jim a, p r im je ra ra d i, iz a b r a li M a ssim a C a m p ig li ja , im ali b ism o p r im je r ap so lu tn o g fo rm alizm a . O v e »Ž en e n a tr ib in i« n a slik ao je C am p ig li sv o jim rđ asto -sm eđ im i s iv im b o ja m a , k o je k ao d a im it ir a ju p a tin u sta r ih k ip o v a, i p o stig ao je tako n eke o so b ite h a rm o n ije . N a B ien n a lu 1948. v id io sam te h arm o n ije u ra z lič i­tim v a r i ja n ta m a n a sl ik a m a , k o je su b ile isp u n ile č itav u je d n u d v o ran u , a u v i je k n a is tim žen sk im lik o v im a bez ličn ih lica , bez iz raza i bez ž ivota . Z bog če ga se ti lik o v i n a la z e n a o v im s l ik am a?

U tom s lu č a ju v iše v o lim k ak v o nervozno p la tn o k o je g a stra t is te . A li da b ism o p r iš l i n a jb o ljim k v a lite ta m a , k o je su T a lija n i p o s ta v ili u sre d ištu sv o je o v o go d išn je iz ložbe, tre b a lo bi proći kroz d v o ran e, u k o jim a su p o s ta v lje n e ličn e ili a n to lo g ijsk e iz lo žbe po zn atih m a js to ra , a to p re laz i n a še m ogućnosti. V rlo je često te šk o i u sp o s ta v it i d o d ir s tim p la tn im a i k ip o v im a : on i p r ip a d a ju jed n o j lik o v n o j k u ltu ri, k o ja n ije b ila u sre d iš tu ev ro p k o g ra zv itk a , p a je zato

109

Grga Gamulin

i nam a, pored sv ih v rijednosti, o sta la nepoznata i stran a . M ožda je zato izložba O ttona R o sa ija , s lik ara pe jzaža i lju d i Toscane, o stav ila tako h ladan dojam . A li zašto onda slik e F elice C aso ra tija , s lik ara volum en a i prostora tako k lasično čistih, d je lu ju lirikom tih sv o jih ja sn ih k r ista la? V elika re trosp ek­tiva od 36 slik a o tkr ila je ličnost i u m jetnost sav ršen e mirnoće, i suverenosti, k o ja traži neke bitne odnose stv ar i u p rostoru i b o ja , što su tako čiste u svom jednostavn om sk ladu .

P et s lik ara sred n je gen erac ije s person aln im iz ložbam a: C assin ari, Saetti, B iro lli, S o ld a ti i G utuso. T reb alo bi, m ožda, v iše p isa ti o n jim a, o poetičnosti S a e tt ije v a p rim itiv izm a, o ek sp resion ističk im m om entim a C a ss in arija , i, m o­žda, n a jv iše o p rim itivn osti »rea lizm a« R en ata G utusa. N e znam je li to s tv a r ta len ta ili čega drugog, je li m ožda ovaj zak ašn je li p r ije laz na n atu ra lizam trebao u slijed iti m nogo ra n ije (m akar sam o kao tehnička osn ova evo lucije prem a većoj iz raža jn o j slobodi); a li sh v atiti ga kao rezu lta t razv o ja od preko trid eset godina, i to u sm islu ovako prozaične d e sk ripcije (K ru m pir, P on te d e ll’ A m m iraglio), čini m i se d a znači k re ta ti se u zatvorenom krugu . K natu- ra lizm u došao je G utuso preko neke v a r ija n te postkub izm a, a im am dojam , d a m u sa d a p ren o šen je m ate r ije i realn ih k v a lite ta a p sorb ira sv e snage. C arlo L ev i govori povodom ovih slik a o »pučkom realizm u «; a treb alo bi, naprosto, tek započeti govoriti o po jm u realizm a uopće. I to n a osnovu sam ih rezu ltata , k o ji n a s n ikad ne će p rev ariti, je r la g a t i ne m ogu. Oni su u v ije k otvoren i an a­lizi i podložni našo j ocjeni, a v rijem e će u v ije k i m ale p rev are brzo otkriti, kao što je znalo razo tk riti i to like velike zab lu de u prošlo sti i u sad ašn jo sti.

Čini m i se, d a to važi za B orgon zon ija , Z iga in a, P izzin ata i d ru ge »re a li­ste« (ali ne zato, što su re alisti, nego zato, što to nisu), kao i za C orporu, S an to m asa i o sta le ap strak tn e slik are , ko ji se od 14. dv o ran e ta li jan sk o g p av i­ljo n a jo š u v ijek nižu u znatnom bro ju . M eđu n jim a je i S ev erin i sa sv o jim m ekim i d iskretn im h arm o n ijam a, a li nem a ni jed n o g (u p av iljo n im a ovih nacija) ko ji bi u ovoj a p stra k tn o j p lim i m ogao n ašu p ažn ju vezati barem tako, kao u fran cu skom p av iljo n u H ans H artu n g sv o jim u d arim a obojenih e lek tričn ih v arn ica . A li, tu se opet su srećem o s »ap strak tn im problem om «, ko ji po m nogim p av iljo n im a jo š živ i u različ itim d eriv ac ijam a , i, po m om dubo­kom u v jeren ju , r je ša v a se sam po seb i: u v ije k će, pa i u tim po v ršin am a apstrak tn ih slik a, p r av a n ad aren ost izb iti svo jom posebnom senzib ilnošću ; kao u n jem ačkom p av iljo n u senzib ilnost T h eod ora W ernera, k o ji sv o ja p la tn a po k riv a šaren im m rlja m a izn en ađ u ju ćih h arm on ija, za ko je je netko napisao da nose jo š u v ije k pečat rom antičkog ek spresionizm a.

A li izm eđu o sam d eset ta li jan sk ih slik ara , k o je b i jo š treb alo n ab ro jiti (sv ak i sa d evet odnosno pet slik a), p rav e bi se v rijed n o sti bez su m n je ip ak n ašle kod m alo p a ž ljiv ije an alize: na m rtv im pr iro d am a G iann i V agn ettija ili n a s lik am a L ib e ra V erze ttija , k o ji nekom sm išljenom logikom p lavih p loha k o n stru ira sv o je liko v e i pe jzaže , i nekih drugih . A li prob lem v elike ta li ja n sk e izložbe je prob lem slobodn og izbora bez ž ir ija . N e dovodi li ta k a v izbor ta li­ja n sk u reprezen tac iju u n eugod an po loža j?

To se očitovalo i u č itavu nizu sk u lp tu ra , k o je je teško i zam isliti u okv iru jed n e tako sta re likovne k u ltu re kao što je ta li jan sk a . M ogu li nam , m ožda, ti rad o v i dokum entirati,, d a s ta ra k riza ta li ja n sk e um jetnosti, s k r a ja 19. v ijek a u sk u lp tu ri jo š n ije do k r a ja p rev lad an a? Izm eđu k ip a ra ek strem n ih n asto­ja n ja i tužnog p ro s je k a po sto ji provalija^ k o ju je teško prem ostiti.

110

Zapisi sa Biennala

Z b o g p o seb n ih b ih i ra z lič it ih ra z lo g a n azv ao ek strem n im V ian ija , kao i M arin a M arin i ja . K a d se u m je tn ic i i za stu p n ic i a p s tra k tn e sk u lp tu re n e r­vozno p o z iv a ju n a sv o ju » sm je lo s t« i n a »s lo b o d u im ag in a ic je « i tra ž e p rav o d a se iz raze n e fig u ra tiv n im , a p s tra k tn im o b licim a, k ak o je li je p o što m ogu o dm ah p r ić i d je lu : b rzo se po k ažu re zu lta ti i p lo d o v i d o k tr in arn o g ap stra h i- r a n ja od k o n k retn o sti. T ak o je , p o re d n eko liko ru žn ih i lo ših a p s tra k c ija , Viani izložio je d n o li je p o d je lo : a li ono je li je p o zato , što je n eposred n o in sp i­r iran o , m a k a r k o lik o a u to r tu k o n k retn o st u zd iže do st iliz a c ije . T o je v e lik i »A k t« , k o ji zan o sn im lin ija m a a lu d ira n a ljep o tu žen sk o g torza. V an red n o m fin oćom i e la stičn o šću p r ije v o ja , te se lin ije iz v ija ju i d ižu slobodn o u p ro ­sto ru i o p isu ju o b lik e žene u sm is lu je d n e p o e tiz iran e p ara d ig m e . To n ije a p s tr a k tn a sk u lp tu ra , a li n i n e p o sred n a in sp ira c ija u sm is lu o slo n a n a ko n ­k re tn o st m o d ela . J e li zb o g to g a n je n a n ep o sred n o st m a n ja ?

T re b alo bi, d a k le , r a d i je go v o rit i o karakteru i o stupnju a p s tra h ira n ja , t. j. o m o m en tu (k a ra k te ru ) , k o ji a p s tra k c iju p rev o d i u ružno' i m om en tu (o stu p n ju ), k o ji je , k ao m n og i ra d o v i V ia n ija i S a lv a to re a , izvod i iz sk u lp tu re u a rh ite k tu ru , u d e k o ra tiv n e elem en te n eko g p a rk a ili b ilo k o je g p ro sto ra .

N ik ad n isa m m o g ao do k r a ja o b ja sn it i to te n d ir an je k ružnom , k o je je ta k o često p r isu tn o , m ožem o reć i in h eren tn o k a ra k te ru m o d ern e a p s tra k c ije . I n e sam o a p s tra k c ije , n ego i m n og ih ek sp re s io n ističk ih tendenca, kod Min- guzzija, n a p r im je r . N je g o v i r e z u lta ti n a s (u »P ije t lu « i o sta lim živ o tin jam a) u p ra v o iz n e n ađ u ju iz ra ž a jn o m sn ag o m , a li i napetom , u p rav o o kru tn o m g ru - b o šću lik o v a . J e li to b io u v je t o s tv a r e n ja iz ra za ? U ovom s lu č a ju sv a k a k o , je r je i ta j iz raz tre b ao b it i g ru b , su ro v i o k ru tan . N ek u dem o n sk u p r iro d u d ao je M in gu zz i sv o jim m a č k a m a i p sim a, i (kad je već to m e tako) je su li i lik o v n a s r e d s tv a m o g la b it i d ru g a č ija ?

P a ta k o i u s lu č a ju Agenore Fabbrija. G ru b o st i fo rm a ln a ru žn o ća ra z - d rtih u d o v a lju d i i ž iv o tin ja , k o ji k ao d a su do k rv a v o g m e sa od rezan i, zb u n e n a s u p r v i m ah , p a i n a k r a ju te šk o se m irim o s o v im n e sk u lp to rsk im odno­som p rem a k o m p o zic iji m a sa i lin ija . A li to su u stv a r i te rak o te , i to o bojen e. U k a k v o j su v ez i s pu čk o m u m je tn o šću a lb isso lsk ih k e ra m ič a ra , ne znam . D e G ra d a je u p re d g o v o ru go v o rio o sta ro j ek sp re s io n ističk o j tr a d ic iji ro m a ­n ičk ih r a sp e ć a u to m k r a ju s je v e r n e T o scan e. A li bez o b z ira n a sv e te s t a r e u t je c a je i n a n e p o sred n u m o tiv ac iju , d je la A gen o re F a b b r i ja , b iv še g ra d n ik a iz A lb isso le , n o se u se b i s tra h o v itu sa d rž a jn o st : to je u p rav o d e lir ij o ča ja , s t r a h a i b esp o šted n e b orbe , ž iv o t k ao u ža s i p a tn ja . F a b b r i je v a sk u lp tu ra j e u r la n je u zn ak p r o te s ta , a n je g o v a sr e d s tv a ek sp res io n ističk a , alj. ne u n a j­b o lje m sm is lu te r ije č i. P a ip a k je n jih o v a fo rm a ln a , g ru b o st b r is a n a i u zd i­gn u ta do u m je tn ič k e l je p o te u p ra v o tim lju d sk im , m o ra ln im odnosom , k o ji je F a b b r i re a l iz ira o u sv o jo j pečen o j glin i.

B ilo je već to lik o p u ta n ap isan o , k ak o u m je tn o st n em a veze s p o jm o v im a d o b ra i z la . Ali u kojem je smislu to točno? I d a li — d a o stan em o n a čisto este tsk o m p la n u — sv a k a g ru b o st im a sv o je o p ra v d a n je , čak i g ru b o st ra d i g ru b o sti?

P a i ta k v u će g ru b o st ru k a u m je tn ik a u čin iti u m je tn ičk im d je lo m . S v e , što iz ađ e isp o d ru k u Marina Marinija (a ne sam o n jeg o v li je p i i sm iono ko n ­c ip ira n i » K o n j« ) , n o si b il je g iz v je sn e sk u lp to r sk e zam isli, a go li d ije lo v i im a ju u v je r l jiv o s t ž iv o g m esa . O sjeć a se u p r ije v o jim a težiria o pu šten ih trb u ­h a, a k o n v e k sn e su p o v rš in e n a b re k le izn u tra . T e žene su ru žn e do o d v ra t­n o sti, m o d e li s t a r i i d e fo rm iran i. A kojom su umjetničkom ljepotom opleme­

n i

Grga Gamulin

njeni? K o ja je m isao vodila um jetn ika? I kakvo je to n jegovo o sjećan je života, ko je ga sili d a ovako osten tativno iznosi (pod klasičn im naslovim a) samo ružne oblike, i o ž iv lju je ih svo jom m ajsto rsko m m odelacijom ? J e li to m ožda lju b a v prem a istin i? P obuna protiv života?

U m jetn ička nam d je la nam eću sv o ju sad ržajn o st, p rod iru u našu unu­trašn jo st, z ao k u p lja ju naše m isli i iz az iv a ju n aše o sjeća jn e reak cije . M oram o li p rih vatiti, a p sorb ira ti sve, što su ge stijo m živih ob lika pok uša ući u n as? Im a sad ržajn o sti, k o je su n astale u psih ičk im stru k tu ram a stran im i nastran im , izobličenim zbog tko zna kakv ih okolnosti, v an jsk ih i u n utrašn jih . Znači li to, da nem am o za n jih »o s jeć a ja « , ako ih odbijem o pobunom čitavog n ašeg život­nog i likovnog isk u stv a , n aše rac ionalnosti i o s jećan ja? A ko n jih ovu izobli- čenost prozrem o i p rev ladam o, m ožda čak u toku brzog sa ž iv ljav a n ja i časo- vite reak cije ?

No ja sam duboko uvjeren , d a to n isu in d iv id u aln e odbojnosti i da neki ko lek tivn i psih ološk i i em otivni m ehan izm i d je lu ju kod toga svo jom neza­drživom logikom . H oće li pom isao n a R em bran d tove »g rub o sti« r ije š iti ovaj p rob lem ? Hoće li nam dokazati, da se puna i snažna karakterizacija može postići samo s ružnim ili, barem, da netko može slobodu svoje imaginacije upravo tako i samo tako manifestirati?

N o to je prob lem (problem tra ž en ja ružnog u ž ivotu i um jetnosti), ko ji je otvoren u našem vrem enu i ko ji će se, m ožda, uskoro i nam a nam etnuti.

J e r zbog nas sam ih sam , u stv ari, i složio ovaj pregled , s m išlju potajno u prav ljen om na n aš pav iljo n , k o ji je tam o preko K a n a la , u sred bučnog života ovog X X V I. B ien n ala godine 1952. razv io sv o ju za stavu : za stav u intim izm a. K o liko sam puta, za v rijem e ovih zam orn ih lu tan ja , prelazio preko drvenog m osta u d ru g i dio p a rk a : k o ji ću dio seb e sam o g (svog vrem en a u sv o jo j ze­m lji) naći u one tri m ale p ro sto rije ispu n jen e slik am a?

N išta čov jek tako brzo ne prepo zn a je kao sv o ju v la stitu prošlo st. P red in terieu rim a E m an u ela V idovića ili m rtv im pr iro d am a S tu p ice m oglo se s je s ti i odm oriti se. Tu nem a prob lem a. S v e je ja sn o , poznato i intim no. Ž ivot se dovršio i zatvorio u k rugu .

Tako je ve lik a većina p o s je tilac a i p r im ila n ašu izložbu, i ona je im ala zn atan u sp jeh . P o iz jed n ačen osti k v a lite ta (izuzevši sk u lp tu ru ) i izv jesnom jed in stv u st ila i atm o sfere n aš je p av iljo n bio zaokru žena c je lin a i nesum njivo, je d an od n a jb o ljih na B ienn alu . N ije se nam etao bukom i senzacijam a. P o­zn ate stv ari, saopćene likovn im jezikom davno u sta ljen im i defin iran im , ž iv je le su tokom ovog lje ta i ove je sen i sm ireno i tiho u tih im prosto rijam a, zadovo ljne, na neki način , sam e sobom .

Š u tn ju ta li ja n sk e štam pe n isu prob ile (što je razum ljivo ), a od sv je tsk e pu b lic istike n isu zapažene. Im a li m ogućnosti, d a se to ip ak postigne — to je p itan je , k o je m i se nam etalo . A li to je u prvom redu p ita n je n aše um jetnosti uopće, a zatim pitanje točne orijentacije i jasnog htijenja. Što se zb iva oko n as u sv ije tu ? K a k v i sm o m i u tim re la c ijam a i k a k v i bism o h tje li b iti? K ak o bi se m ogao sh v a titi ovaj n a š odnos k in tim izm u i, u pog ledu form e, k p a ­satizm u?

K ao z lokoban m em ento određen je nedaleko n ašeg p av iljo n a pav iljo n P o ljske , jed in e od so v je tsk o g b loka, k o ja je iz ložila. N i jed n e dobre slike,

112

Z apisi sa B iennala

a p r o s je k ispo d raz in e ! (N ikad ne b i b ilo m o gu će n ašu u m je tn o st sp u s titi do to g p r o s je k a ; za to b i b ilo po treb n o potpu no po litičko i d uhovno p o d ja r m lje - n je , a to je od p o če tk a b ilo isk lju č en o ). A li n a š p a v il jo n d a lek o n ad ilaz i i m n oge dfruge, a zb o g to g a što je (u n u tar sv o je zam isli i izuzev ši k ip arstv o ) do b ro ko m p o n iran , on se m ože ta k m ič it i s p a v iljo n im a m nogo većih liko v n ih n a c ija .

P a ip ak , m islim d a je potreb n o go v o rit i i o toj »zam lisli« i o n e d o sta ­c im a u n u tar n je , a m o žd a n a jp r i je o o v im p o sljed n jim a . Oni izv iru , po m om u v je re n ju , iz n e d o v o ljn o g u o č a v a n ja zn ač e n ja je d n o g o v ak v o g m eđ un aro d n og su sr e ta i v is in e k r ite r ija , k o ja nam je p r i izb oru po treb n a . A za to je u prvo m red u po treb n o liš i t i se sv ih u sk ih o sje t ljiv o s ti .

N e v je ru je m d a ću b iti k riv o sh vaćen . M islim , n a p r im jer , d a (iz p o seb ­nih ra z lo ga ) n a s lijed e ć em B ien n a lu tre b a d a b u d e za stu p an o i s lik ars tv o M ak e d o n ije i B o sn e, a li u izv jesn o m o m jeru i u određeno j k v a lite t i. I u m je t­n ičko s tv a r a n je sv ih n a ših n a ro d a tre b a d a s v rem en om b u d e p r ik azan o sv je t ­sk o j ja v n o s ti; a li u sv o jo j p r av o j i n a jv išo j v rijed n o sti. I ne p re v iše ispo d razin e, k o ju m i (kao Ju g o s la v i ja ) m ožem o pružiti.

N e su m n jiv e n a še v r ije d n o sti ov o g B ie n n a la je su : M ilo sa v ljev ić i V idović. O b a su iz g ra đ e n e ličn o sti s ig u r n a s t i la i (sv ak i u svom gen reu) od ređ en e v iso k e razin e. I u p ra v o to je ono, što b i tre b a lo uočiti: re p re ze n tac iju tre b a g r a d it i n a n eko liko ja č ih in d iv id u a ln o sti, k o je su sig u rn e i ja sn e u sv o jim st ilsk im o b risim a . B io sam , n a p r im je r , u godno izn en ađ en » B a k lja d o m « G a- b r i je la S tu p ic e ; to je s l ik a n e su m n jiv e po e tičn o sti u c je lin i i u m n ogim d e ta ­ljim a . I u o sta lim je s l ik a m a S tu p ic a n a v is in i: d o b ar s l ik a r v e lik e sen z ib il­n osti. A li n je g o v p r o fi l jo š n i je čv rsto određen , n iti je n jeg o v a s t ilsk a s ig u r­n o st to lik a , d a b i m o g ao b iti p o s ta v lje n u sr e d iš te p av iljo n a . N je g o v e se s lik e ne n am eću ličn im b iljeg o m . T a k o n i kod N e d e ljk a G vo zd en o v ića n em a sla b ih ra d o v a . N je g o v » P a r k « je li je p o d je lo , određeno i sigu rn o u stilu . I »D je čak « je d o b a r i jo š n e k e slik e , a li p r o s je k ne m ože u čin iti d o jam , k o ji n am je n a B ien n a lu p o treb a n : d o ja m k o ji , m eđ utim , m ogu u č in iti m n ogi s l ik a r i iz B e o g r a d a i iz Z ag reb a .

T a k a v d o ja m (po m om u v je re n ju i o b av je šten jim a) n ije učinio n i A n te M otika . S l ik a r m e k i d isk re ta n , a u to r k rh k ih i n ježno ob ojen ih a ra b e sk a , z a h ti je v a o je iz b o r b o lji , uži i v iše kon cen tr iran . Isp u n iv ši c ije lu sobu , n je ­go v e su se v r ije d n o sti p on ešto ra sp lin u le . A tak o isto m islim d a je b o lji i kon- ce n tr ira n iji izb or z a h t i je v a la i sk u lp tu ra R is te S ti jo v ić a . S ob zirom n a sv o ju st il is t ik u ona. je m o g la b it i p red m eto m je d n o g re tro sp ek tiv n o g za h v a ta u n ašu recen tn u u m je tn ičk u p ro š lo st, ali, po m om m išlje n ju , ne b i sm je la b iti n a o v aj n ač in is ta k n u ta k a o k v a lite t d a n a šn je g s tv a r a n ja . A sv a k a k o n e u o v ak v u izb oru , u k o m e su d v ije oveće d rv e n e sk u lp tu re i n eko liko d ru g ih tak o o s je ­tl jiv o o sla b ile u tisa k n ek ih m a lih lir sk ih žensk ih ak to v a : »K le čeće g a k ta « osob ito , s n jeg o v im fin im lin ija m a , k o ja g a ta k o m eko i sa v ršen o za tv a ra ju .

A li sk u lp tu ra je u op će n a ovom B ien n alu n a ru šila o pćen iti d o jam n aše g p a v il jo n a i sn iz ila n jeg o v u u m je tn ičk u razinu . Z ašto n e b ism o u s lu č a ju o v a ­kv ih su sr e ta s n a jb o ljim in o stran im k v a lite t im a sm je li je p o g le d ali is tin i u oči. N ije tre b alo isto v rem en o iz la g a ti K a lin a , P a la v ic c in ija i S t i jo v ić a što ne zn ači d a ne m ožem o iz la g a ti posebno sv a k o g od n jih . N o silac n a še sk u lp to rsk e re p re z e n ta c ije tre b a la b iti k a k v a iz ra đ en a ličnost, b ilo sam a , b ilo p raćen a o stalim , m a k a r i n ižim k v a lite ta m a . K a o što se i u s l ik a r s tv u te ž ište m oglo p o s ta v it i n a n a še is ta k n u te v r ijed n o sti : C e lebon ovića , M ilu n o v ića (ako izu ­

113

Grga Gamulin

zm emo L ub ard u , ko ji je p rošli pu t bio obim nije zastupan), T artag liu , Š o h aja , G lihu i druge. A kad je od tih prvih naših k v a lite ta već izab ran M iloša v i jev ić , n ije li g a trebalo istać i b o lje bro jem slik a i n jihovim izborom ?

Znam , da su sv e to s tv ar i poznate i d a v ariran je n a še reprezen tac ije pruža v iše m ogućnosti, pa i ovu, k o ja je o vaj pu t ostvaren a . A li govorim s obzirom na propuštenu m ogućnost sam o s n a jb o ljim v rijed n o stim a i b espri­jekorn im sastav om možem o razb iti šu tn ju , nam etnuti sn ažan d o jam su m n ji­čavoj i nesklonoj p u b lic istic i i iznuditi prizn an ja , k o ja nam p r ip ad a ju . Cini m i se, d a sm o to u ovom času b ili dužni učin iti n ašo j zem lji.

A d ru ga je s tv ar zam isao sam a, osnovna koncepcija n aše reprezentacije. M ože li ona b iti sa s ta v lje n a bez obzira n a opću likovnu situ aciju , na osnovna i pozitivna s t r u ja n ja u sv ije tu ? M ožda je in tim izam za ista jo š u v ije k dom i- nanta n aše u m jetnosti, s l ik ars tv a osobito, a li kako on od u d ara od života, koji, u o v o m 1 ili onom obliku, k ip ti u ovom v en ecijan skom p ark u ! Jed in o Stu p i- čina »B a k lja d a « d a je akcen at n aše su vrem enosti i jed in o M ilosav ljev ićev en ergičn i potez k ista o d a je iz v je sta n su v rem en iji ritam ob lik ovan ja. S v e je drugo, za ista , u jedn ačeno i uravnoteženo. N e m islim , d a b i treb alo om alova- žiti ove in tim ne ljep o te n ašeg slik arstv a , k o je su pr isu tn e u našem životu, ili sk riv a ti um jetn ička po d ru čja , u k o jim a su se očitovala . N o m ožda je ova lijep a od lika n ašeg pav iljo n a , što je tako u jed n ačen i u ravnotežen u sa d rž a ju i u likovnom izrazu , u izv jesn om sm islu u jedn o i n jego v n ed ostatak . N ije li u sred ovog m eteža to likih s t r u ja n ja novih i starih , iz raza i oblika, k o je narod i i po jed inci tako grčev ito traže, o sjećan ja i m isli, k o ja se su d a ra ju , n aš p a v i­ljo n ip ak m alo o d v iše bio o krenut prošlo sti?

(SV R ŠE T A K )

114

N A U Č N A K R O N I K A

BOZO TEŽA K :

Kongres i sastanak keinicaraO svrt na Sastan ak kem ičara F N R J i i. kongres za čistu i prim ijen jenu kem iju

N R H rvatske,

Z agreb, 13—18. oktobra 1952.

U našoj zem lji kongresi, sastanci, konferencije, sav je tovan ja i si. nisu rijetke pojave. P a ipak, b it će potrebno posebno se zadržati na ovom Sastanku i Kongresu naših kem ičara iz v iše općih i posebnih razloga.

U općem sm islu sv ak a ovakva priredba pruža priliku, da se dobije neki m anje ili v iše dokum entaran m aterija l o stvaralačko j snazi i općoj razini znanosti, te njene prim jene u našoj sred in i.-M a kako to bilo teško, m ora se pritom pokušati, da se u tu svrhu prim ijene opći, sv je tsk i standardi, a ne neki naši usko praktični, ko ji bi nas već sam im n aglašavan jem naših re lacija isključili iz norm alnog okvira znanosti. To je, svakako, kod nas teško učiniti. Suviše smo, naime, naviknuti na um jetnička, kn jiževnička, ku lturno-h istorijska, politička, ekonomska, pravna, lingvistička, zdrav­stvena, prirodoslovno-deskriptivna i si. radna područja, gd je su naši domaći ele­menti toliko dominantni, da je iz naše perspektive gotovo nemoguće odrediti naše pravo m jesto u općem razvoju čovječanstva. Usto svaka um jetnička, odnosno spe­cifična m an ifestacija obično je uokvirena izrazitom jedinicom individue ili kolektiva, te je tako ta jedin ica ob jek t upoređivan ja. Kod znanstvenog pak stv aran ja u pravilu sam o rezultati, ko ji proširu ju cjelokupno znanje čovječanstva, mnogo puta sasv im nezavisno od nosioca, ko jipu t prim jetno ali najčešće neprimjetno, ulaze u opću građevinu ljud skog znan ja.

Tako broj, k arak te r i sad ržaj re ferata i diskusija, a prem a s v j e t s k o j razini sličnih nacionalnih i internacionalnih priredaba, uz opću organizaciju, im aju se uzeti za m jerilo znanstvenih sastanaka.

Sigurno je, da su na području prirodnih znanosti upravo m atem atika, fizika i kem ija one discipline, gd je se ti sv jetsk i standardi mogu n a jp rije pronaći i pri­m ijeniti. N asto jan ja u tom sm jeru za nas su osobito značajna, je r mi bismo se m orali p r ije svegai energično trgnuti iz drijem eža kojekakvih m rtvih straža raznih tuđih civ ilizacija, kao i .vlastitih folklornih specifičnosti, pa čvrsto zakoračiti puto­vim a, ko ji su opći za čitav ljud sk i rod.

S a tog sta ja liš ta pokušat ćemo b ar djelom ično prom otriti ovaj naš Sastanak kem ičara F N R J i I. kongres za čistu i prim ijen jenu kem iju NR H rvatske. K ako je ipak mnogo toga u vezi s priprem am a, odvijan jem i odjecima' ovih naših priredaba dosta karakteristično za našu sredinu, zadržat ćemo se i na elem entima, koji mogu biti od in teresa za neposredno organizatorno d je lovan je svih mogućih stručn jaka, a ne sam o za kulturnu kroniku.

115

Naučna kronika

PR ETH ISTO R IJA I PRIPREM E

Usprkos želji da se organizira, da tako kažemo, sasvim službeni kongres za čistu i primijenjenu kemiju FN R J, to nam nije uspjelo. Taj puni naslov bio je ogra­ničen samo na H rvatsku, jer su u tom pogledu sudjelovale sve organizacije kemi­čara naše republike, t. j. Hrvatsko kemijsko društvo, Sekcija kemičara Društva inženjera i tehničara H rvatske, te K em ijska sekcija Jugoslavenske akadem ije zna­nosti i umjetnosti. Za odgovarajući jugoslavenski kongres mi bismo morali imati isto tako puno sudjelovanje kao organizatora, osim spomenutih, još i: 1. Srpskog hemiskog društva (Beograd), 2. D ruštva ' hemičara i tehnologa NR Srb ije (Beograd),3. Slovenskog kem ijskog društva (Ljubljana), 4. Društva hemičara NR Bosne i Her­cegovine (Sarajevo), 5. Društva na prirodnjacite na NR M akedonija (Skopje) i 6. Prirodnjačkog društva NR Crne Gore (Cetinje). Sva ta društva zajedno sa ona dva iz H rvatske, dakle osam na broju, predstavljena su u Koordinacionom odboru ke­m ijskih društava FN R J, pa je taj odbor, prema tome, jedinstveni organ svih naših kemijskih organizacija s otvorenim članstvom. Osim toga postoje još organizirani kemičari u naše tri akadem ije, te je od njih sastavljen t. zv.. Nacionalni komitet za čistu i prim ijenjenu kemiju FN R J, koji bi imao biti oficijelno predstavništvo za jugoslavensku kemiju prem a vlast'ima i inozemstvu. Hrvatsko kemijsko društvo, koje je sm atralo, da bi bilo pogodno održati I. kongres za čistu i primijenjenu kemiju F N R J povodom 75-godišnjice laboratorijske nastave iz kem ije na Sveuči­lištu u Zagrebu i 25-godišnjice osnutka H rvatskog kem ijskog društva, bilo je u mogućnosti da preko Koordinacionog odbora uputi poziv za organizaciju Kongresa još sedmorici članova tog odbora, dok se za članove Nacionalnog komiteta i njihovu ulogu nije na početku ove godine (u februaru) ni znalo, a uglavnom se ni danas još ništa ne zna. Kako je usto organizacija jugoslavenskoga kongresa pretpostavljala punu suglasnost svih društava, to je zbog rezerviranog stava samo jednog bilo potrebno odustati od kongresa i pristupiti organizaciji sastanka, na koji su pozvani kemičari F N R J kao pojedinci.

Evo zato nije mogao biti održan I. kongres za čistu i prim ijenjenu kemiju FN R J, koji bi, kao nacionalni kongres, odgovarao i formalno uvjetima, pod kojima se održavaju internacionalni kongresi, a s naslonom na Internacionalnu uniju za čistu i prim ijenjenu kemiju.

Uza sve to možemo reći, da su naš Sastanak i Kongres bili d e f a c t o kongres kemičara Jugoslavije . U tom pogledu bio je to drugi takav skup u historiji kemičara Jugoslav ije. I. jugoslavenski kongres prim ijenjene hernije i tehnologije bio je odr­žan u Beogradu 4. i 5. juna 1933., dakle prije skoro 20 godina. Po nazivu se vidi, da su u ono vrijem e bile takve teškoće, da se formalno ni ime sveukupne ili pak čiste kem ije nije moglo u nazivu spomenuti. Razloga za to bilo je više. Ni tada, kao ni sada, te pojave nisu slučajne; one su odraz nekih realnih faktora, o kojima v alja voditi računa, ne bi li se našlo način, da se neke latentne i vrijedne snage oslobode, a da se pritom nijedan konstruktivni elemenat ne povrijedi.

Međutim, da kažemo nešto i o drugim prilikama. N aši kemičari su sretni da mogu računati na neposrednu suradnju naših zem ljaka, koji djelu ju na istaknutim m jestim a internacionalnog značenja u inozemstvu. Tu su u prvom redu: nosilac Nobelove nagrade za kemiju Lavoslav Ružička, pa bivši profesor Zagrebačkog uni­verziteta Vladimir Prelog, oba profesori E. T. H. u Zurichu. N jihova nam je su­radnja utoliko dragocjenija, što smo u prošlosti s em igriranim našim znanstvenim radnicima znali uspostaviti za nas plodonosni kontakt tek vrlo rijetko, i to gotovo isključivo na lingvističkom sektoru (Karadžić, Kopitar, Jagić).

116

N aučna kronika

Zato je za sve nas bilo potpuno razum ljivo, da prvom Sastanku kem ičara F N R J i K ongresu kem ičara H rvatske bude počasni predsjedn ik naš jedin i nobe­lovac, prof. Ružička.

Da bism o n aglasili potrebu internacionalnih znanstvenih veza, a i radi m ani­festacije nekih elem enata, ko ji nedostaju našem znanstvenom životu, zamolili smo da budu naši gosti prof. S ir Robert Robinson, profesor na Univerzitetu u OxfordU, i prof. A rne Tiselius, profesor na U niverzitetu u U ppsali, oba Nobelova laureata iz kem ije, te prof. G ustav H uttig iz G raza. Dok je prof. T iselius bio spriječen, S ir Robert i L ad y Robinson, zatim prof. Huttig, prof. Ružička i prof. Prelog nisu žalili truda i dugog puta, da provedu nekoliko dana u radnoj atm osferi naših priredaba.

Š iroko značenje S astan k a i K ongresa bilo je osobito naglašeno pokrovite lj­stvom P red sjedn ika v lade NR H rvatske dra V ladim ira Bakarića.

IZLO Ž BE I PR O SLA V E

Istovrem eno sa Sastankom i Kongresom , odnosno u njihovu okviru organizi­rane su izložbe »Č ovjek i m ate rija« (uz neposrednu pomoć Sav je ta za prosvjetu, nauku i kulturu, te kem ijske in dustrije ; u U m jetničkom paviljonu), kem ijske lite­ratu re (Titov trg 3), kao i proslave 75-godišnjice laboratorijske kem ijske nastave na Sveučilištu , te 25-godišnjice H rvatskog kem ijskog društva. Na izložbu »Čovjek i m aterija« osvrnut ćemo se drugom zgodom. Izložbu literature uzorno je organi­zirao dr. Jo s ip Štefinović, u prav ite lj S ta ln e izložbe znanstvenih kn jiga H rvatskog sveučilišta, ko ji je u tu svrhu prikupio izvanrednu kolekciju poslijeratnih izdanja najvećih nakladn ika A m erike, A ustrije , B ritan ije , Francuske, H olandije, N jem ačke i dr. S ta lan posje t naših kem ičara bio je n a jb o lji izraz posebnog priznan ja toj jed in­stvenoj našoj i sv jetsko j ustanovi.

U prisutnosti pokrovite lja d ra V ladim ira B akarića i predsjedn ika Sav je ta za prosv jetu, nauku i ku lturu dra M iloša Zanka, te preko 800 kem ičara bilo je svečano otvoren je S a stan k a i K ongresa, na kojem su govorili akadem ik M iroslav K aršulin , potpredsjednik GNO -a Ju r ic a D raušnik, rektor Sveučilišta prof. Teodor Varićak, prof. L avoslav R užička i prof. Božo Težak. Posebne pozdravne govore su izrekli: S ir Robert Robinson (Oxford), prof. G ustav H uttig (Graz), akadem ik Zeljko M ar- ković (Jugoslaven ska akadem ija), akadem ik P avle Savić (Srpska akadem ija nauka), akadem ik M aks Sam ec (Slovenska akdem ija znanosti), generalm ajor Božidar K rau t (Istraživački in stitut Jugo slav en ske narodne arm ije), prof. Panta Tutundžić (Srpsko hem isko društvo), dr. ing. F ran Podbrežnik (Društvo hem ičara i tehnologa NR Srbije), prof. M laden Dezelić (Društvo hem ičara NR Bosne i Hercegovine), dr. R ajko K avčić (Slovensko kem ijsko društvo), P etar Panovski (Društvo na prirodnjacite na NR M akedonija), prof. F ilip M ijatović (Prirodnjačko društvo NR Crne Gore), prof. Đuro K u repa (H rvatsko prirodoslovno društvo i Društvo m atem atičara i fizičara H rvatske), te P red rag G rdenić (Društvo naučnih radnika m uzeja i konzervatorskih zavoda H rvatske).

O 75-godišnjici lab oratorijske nastave iz kem ije, ko ja znači početak individu­alne laboratorijske nastave uopće, govorio je prof. K rešim ir Balenović, a o 25- godišnjici H rvatskog kem ijskog društva dr. Stanko Miholić, ko ji je jedan od osni­vača i sad ašn ji glavn i urednik A rhiva za kem iju.

B aš s obzirom na te obljetnice Sveučilišta i H rvatskog kem ijskog društva bilo je osobito značajno, da je tom prilikom reprezentativnom skupu naših javnih i znanstvenih radnika prisu stvovao pripadnik jednog od n a jstarijih univerziteta na

117

Naučna kronika

svijetu, naime oko 800 godina starog Univerziteta u Oxfordu, a istovremeno i pred­stavnik i bivši predsjednik Royal Societyja, koje je pak najstarije, oko 300 godina staro, znanstveno društvo na svijetu. Možda će biti od interesa spomenuti, da je i troškove puta preuzelo to znamenito K raljevsko društvo u Londonu.

Govori, koji su bili izneseni na svečanom otvorenju, imali su svoju dopunu u govorima na zajedničkoj večeri, gdje je pred 250 učesnika govorio predsjednik Savjeta za prosvjetu, nauku i kulturu dr. Miloš Zanko, u ime Vlade NR Hrvatske, istaknuvši značenje ovakve smotre naše kemije, a s osobitim obzirom na ulogu znanosti u socijalističkoj zemlji. S ir Robert Robinson govorio je o internacionalnim relacijam a znanosti, ing. Dugošević o odnosu znanosti, proizvodnje i politike, prof. Ružička i prof. Prelog o značenju mladih istraživača i t. d.

Između drugih priredaba va lja osobito istaknuti svečanu promociju prof. Preloga na čast doktora H rvatskog sveučilišta (honoris causa), gdje je, ponovno u prisutnosti predsjednika Vlade dra Vladimira Bakarića, bilo predano ovo najviše odlikovanje, koje može podijeliti naše Sveučilište. Govor prof. Preloga sadržavao je istovremeno elemente znanstvene ispovijedi i znanstvenog vjerovanja, te je osta­vio na sve prisutne dubok dojam.

Niz stručnih ekskurzija, uključivši pregled Željezare Sisak i Rafinerije u Ca- pragu, pa prim anja (Jugoslavenska akadem ija, Predsjednik Vlade, Sveučilište, GNO Zagreb), zajednors posebnim konferencijama, zaključno s V. sastankom Koor­dinacionog odbora kemijskih društava FN R J, predstavljalo je uz radni program Sastanka i Kongresa gotovo šestdnevno bavljenje (od 13. do 18. oktobra) strukom i znanošću, kakvo po opsegu i intenzitetu vjerojatno nema prim jera u historiji jugoslovenskih naroda.

RASPORED I UČESNICI

Raspored je bio takav, da su svečanom otvaranju, kongresnim predavanjim a, posebnim skupnim referatim a i općim diskusijam a mogli prisustvovati svi učesnici. Sam rad u sekcijam a odvijao se istvoremeno u paralelnim sesijam a, i to poglavito ujutro. Uglavnom se nastojao održavati raspored na minute, tako da je pojedinac mogao prijeći iz jedne dvorane u drugu već prem a referatu, koji ga više interesira. Prem da su bile izabrane najveće naše predavaonice na Tehničkom i Prirodoslovno- matematičkom fakultetu, nije bilo rijetko da su i te dvorane bile prepune.

Ukupno je na programu bilo 159 referata (uglavnom desetminutnih), te 4 kon­gresna predavanja (jednosatnih).

Broj registriranih učesnika iz F N R J bio je 975. Od toga po republikama:

H rvatska 778S rb ija 90Slovenija 44Bosna i Hercegovina 40M akedonija 20Crna Gora 3

Ako se uzme, da u F N R J ima oko 1600 kemičara, to bi značilo, da je blizu 50% od cjelokupnog bro ja prisustvovalo Sastanku i Kongresu. U drugim zemljama obično ta j procenat iznosi 10 do 15%.

118

N aučna kronika

SV R H A SA ST A N K A

P rvenstveni zadatak bio je upoznavanje naših kem ičara, i to pomoću kratkih prikaza radnih područja. K ratka, sažeta saopćen ja što većeg bro ja naših kem ičara im ala su poslužiti upoznavanju naših ljudi, postignutih rezultata, prednosti i po­teškoća, ko je se su sreću u našim laboratorijim a, bibliotekam a, posebnim ustano­vam a, školam a i poduzećima. Usto se pokušao razviti zam etak opće diskusije o pojedinim znanstvenim , stručnim , nastavnim i organizacionim pitanjim a, kako bi se došlo do najpogodnijih koncepcija i organizatornih nastupa. Sv i krugovi od individualnog, laboratorijskog , školskog ili institutskog, lokalnog, republičkog, saveznog, regionalno-m eđudržavnog do internacionalnog im ali su biti zastupani jednako po razini, kao i po stručnoj, nastavnoj i znanstvenoj, ili organizatornoj problem atici.

P osto jala je težnja, da se kao na nekoj fotografiji fik siraju oni elementi, koje naši kem ičari, kao znanstveni, nastavni, industrijski, stručni ili javn i radnici sm atra ju toliko aktuelnim a, da ih je potrebno u bilo kojoj form i referatnog saopćen ja ili diskusione prim jedbe iznijeti pred ovaj forum.

Priređ ivači su bili sv ije sn i činjenice, da će u slučaju pravilnog razvoja naše kem ije neminovno doći do specija liziran i a po područjim a i do takva diferenciranja, da dubina zahvata pojedinih problem a jedva da će dopustiti površno razum ije­v an je stručn jaku , ko ji raspolaže sam o općom kem ijskom naobrazbom. Zato se sm atralo najvažn ijim , da se stručna m aterija iznese u obliku, ko ji će omogućiti da se dobije sam o im presija o području i dubini obrade. M jesto detaljne rasprave, k o ja se prepušta posebnim konferencijam a i diskusijam a, glavni zadatak suvre­menih znanstvenih kongresa treba da bude pružan je prilike za znanstvenu smotru, osobno upoznavanje, za o sigu ran je atm osfere, ko ja d je lu je stim ulativno na stv a­ralačk i rad. Što v iše budu naši znanstveni radnici napredovali na specijaln im po­dručjim a, to će biti v iše potrebno paziti na održavanje ovakve stvaralačke atm o­sfere, i to jednako nacionalne kao i internacionalne. U takvim prilikam a dolazi neposredno do izraža ja i sve ono, što je svim znanstvenim radnicim a zajedničko, bez obzira da li se tu rad i o generalizaciji nekog apstraktnog rješen ja, ili o kon­kretnim nastupim a za sv lad av an je poteškoća personalnog, aparativnog, literatur- nog, prostornog ili bilo ko jeg drugog karaktera. Zato o v ak v i' skupovi im aju sve veće značenje i za stv aran je kontakta između radnika raznih struka.

R A SP O D JE L A RADOVA

B ro j od 159 re ferata p red stav lja sam po sebi značajnu m anifestaciju rada naših kem ičara. To je oko 10% prem a njihovu ukupnom broju, što se može uzeti kao vrlo visok procenat.

O kvalitetu teško je izreći neki siguran sud, a li v jero jatno će kojih 50 radova odgovarati zahtjevim a, ko ji se . po stav lja ju u časopisim a internacionalnog standarda. Svak ak o ova sm otra re ferata m ora proći i kroz katarzu rigoroznih redakcija znan­stvenih, dom aćih i stran ih časopisa, pa da se dobiju pouzdaniji podaci. To je sada druga etapa S a stan k a i K ongresa, ko ja će, nadam o se, biti završena do drugog sličnog skupa, tako da ćemo moći dobiti neku m jeru za upoređenje našeg napretka, ako otpočnemo s praksom redovitih, recimo četverogodišnjih kongresa.

R aspored radova prem a ustanovam a i poduzećima d a je ovu sliku:

119

Naučna kronika

1. Prirodoslovno-matematički fakultet, Zagreb, 34 rada, (Fizičko-kemijski institut 17, Kem ijski institut 12, Laborat. za anorg. kemiju 4, Institut za teoret. fiziku 1);

2. Tehnički fakultet, Zagreb 21 rad. (Zavod za fizikalnu kemiju 9, Zavod za organsku kemiju 4, Zavod za opću i anorg. tehnologiju 3, Zavod za org. tehnolo­giju 3, Zavod za anorg. i anal. kemiju 1, Zavod za rudarsku kemiju 1);

3. Farm aceutski fakultet, Zagreb 17 radova. (Zavod za anorg. kemiju 12, Za­vod za farme, kemiju 3, Zavod za farmakognoziju 1, Zavod za kliničku kemiju li:

4. Institut za ispitivanje strukture m aterije, Vinča-Beograd 10 radova. (Fizičko- hemiska laboratorija);

5. Tvornica lijekova »Pliva«, Zagreb 8 radova.6. i 7. Medicinski fakultet, Zagreb 7 radova. (Institut za sudsku medicinu 4,

Medic.-kemijski institut 3);Institut za industrijska istraživanja, Zagreb, 7 radova;8. »Chromos«, Zagreb, 5 radova;9. do 11. po 3 rada. (Veterinarski fakultet, Zagreb, Istraživački institut Jugos1.

narodne armije, Beograd, Jugoslavenska akadem ija, Zagreb);12. do 20. po 2 rada. (Slovenska akadem ija, L jubljana; Filozofski fakultet,

Skopje; Zavod za ind. istraživanja, Sarajevo ; Jugovinil, Split; Tvornica elektroda i ferolegura, Šibenik; Institut za lake metale, Zagreb; Viša pedagoška škola, Zagreb; Balneološki institut, Zagreb; Centralni medic.-kem. laboratorij, Zagreb);

21. do 43. po 1 rad.(Arhitekt. zavod H rvatske; Fotokemika, Zgb.; Higijenski zavod, Zgb.; Institut za metal., Bgd.; Ekonomski tehnikum II, Zgb.; Karbon, Zgb.; Oceanografski institut, Split; Projektni zavod mašinogradnje, Zgb.; Projekt, zavod H rvatske; »Prva iskra«, Barać; »Rade Končar«, Zgb.; »Radonja«, S isak ; »Ris«, Ste- n jevac; Tehnološko-ekonom. biro, Zgb; Tovarna dušika, Ruše; Tvornica sode, L u ­kavac; Tehnička visoka škola, L jub ljan a ; U prava za unapred. proizvodnje, Zgb.; Vojna pošta 1827, Zgb.; VII. i. gimn., Zgb.; I. m. gimn., Zgb.; Stanojević, Bgd.; »Zorka«, Šabac).

Prem a teritorijalnoj pripadnosti referenata imali bismo ovu podjelu:

R aspodjela po glavnim područjim a u skladu sa sekcijam a pokazuje, da kod nas prevladava fizička i anorganska kem ija (62 rada), dok su druge skupine, kao organska i biološka kem ija (32 rada), pa prim ijenjena kem ija i tehnologija (39 radova), te organizaciona i nastavna pitanja kem ije (26 radova) približno podjed­nako zastupane.

Prem da je prosječna starost referenata iznosila oko 40 godina, u dobrom spektru od 22 godine (Černicki) do 84 godine (Stanojević), bili su vrlo dobro zastu­pani mladi ljudi ispod i oko 30 godina starosti.

Zagreb se pokazao kao jak znanstveni centar, u kojem se razabiru nekoliko jačih kolektiva. Ako bismo željeli uspoređivati znanstvenu i stručnu produkciju u pojedinim centrima po broju održanih referata u ovoj, nazovimo je, kongresnoj

H rvatskaSrb ijaSlovenijaBosna i Hercegovina M akedonija

132 (od toga izvan Zagreba 6>18432

KA R A K TER ISTIČ N E SKU PIN E

120

N aučna kronika

godini, onda bi se Zagrebu približio sam o Beograd. Za takvo upoređenje moramo uzeti u obzir i referate, ko ji su izneseni u Beogradu na I. referatnom skupu Dru­štva hem ičara i tehnologa NR S rb ije od 19. do 21. septem bra, te na II. sav jetovan ju hem ičara N R S rb ije od 6. do 9. oktobra o. g. Tamo je bilo izneseno iz Beograda oko 70 referata , što čini sa 16 re ferata u Z agrebu ukupno oko 35 radova.

Potencijalne m ogućnosti L ju b ljan e i S a ra jev a mogu se nazreti preko publi­k acija u K em ijskom zborniku, odnosno G lasniku hem ičara Bosne i Hercegovine.

S obzirom na znanstvenu i stručnu produkciju znatno prev ladavaju univer­zitetske ustanove. Uzevši u obzir spom enute sm otre naših kem ičara, kao i publi­cirane radove u dom aćim i stran im znanstvenim časopisim a, Prirodoslovno-m ate- m atički fakultet u Zagrebu i Tehnička velika škola u Beogradu je su vodeće u sta­nove. Od izvan univerzitetskih laboratorija kao jač i kolektivi pokazali su se: Institut za isp itivan je struk ture m aterije , V inča-Beograd, Tvornica lijekova »Pliva«, Zagreb, i Institut za in dustrijska istraživan ja , Zagreb.

P R ED A V A N JA I D IS K U S IJE

U za znanstvene i tehničke pojedinačne referate, koji su bili svrstan i po srod­nosti, im ali sm o na Sastan k u i K ongresu i t. zv. simpozijume. Tako je, na pr., o izgradnji kem ijsk ih tvornica bio organiziran niz međusobno povezanih referata zajedno s d iskusijom . M anje sim pozijum e pred stavlja li su problem i kem ijske na­stave na sredn jim školam a, pa na univerzitetim a, te p itan ja kem ijske term ino­log ije i nom enklature. T. zv. p lan irana diskusija , kao neka m odifikacija onoga, što A m erikanci zovu »Panel d iscussion«, b ila je organizirana, a djelom ično i im provi­zirana u vezi s dokum entacijom , kao i pitan jem organizacije kem ičara Jugoslav ije . Te d isku sije bile su sad ržajn e jednako po iznesenim inform acijam a, kao i po kritici vrlo važnih općih sektora naše znanosti (dokum entacija, i organizacija suradn je u republičkom , saveznom i internacionalnom okviru).

K ongresna .predavan ja prof. S ir Roberta Robinsona (Structural Relations of N atural Products), prof. P reloga (Upotreba asim etrijske sinteze za određivanje konfiguracije kod prirodnih spojeva) i prof. H iittiga (Pulverm etallurgie), bila su dana u velikom stilu, tako da su stotine naših kem ičara mogle osjetiti na domaćem tlu atm osferu , kakvu nalazim o na najvećim sličnim priredbam a u inozemstvu.

P R ED A V A N JE PRO F. R U Ž lC K E

Ipak, žarište in teresa i podloga za opću diskusiju o organizaciji znanosti i istraživačkog rad a kod nas b ila je data u kongresnom predavan ju prof. Ružičke: »O organizaciji znanstvenog rada«. Prof. Ružička im ao je već više puta priliku da govori u Zagrebu o rezultatim a znanstvenog rad a svog laboratorija. Zato je ovog puta odlučio da progovori o svom dugogodišnjem iskustvu pri organizaciji i vo­đenju velikog znanstvenog laboratorija, kao i o rezultatu izm jene ideja na tom području s mnogim stručn jacim a raznih nacija. Prof. Ružička sm atra, da u našoj zem lji, gd je nem a dubokih trad ic ija na području suvrem enih prirodnih znanosti, m oraju naći prim jenu stanovita iskustva, ko ja vrijede za sve zemlje, u kojim a se te znanosti razv ija ju . Pritom se prof. Ružička ograničio na bitne principe, prepu­šta ju ć i našim stručn jacim a da te principe prilagode potrebam a zemlje. Za razvitak znanosti, istaknuo je predavač, to n ije sam o kulturna potreba ili l ’art pour l ’art, nego životno p itan je za svaku zem lju u današn je vrijem e. Znanost se neposredno odražava na svim sektorim a ljudske djelatnosti. Moderna industrija , poljoprivreda,

121

Naučna kronika

zdravstvo, rudarstvo, nastava i odgoj, zajedno s obranom zavisi od nivoa znanosti u zemlji. Naglasio je, da je nemoguće prilagoditi tuđa iskustva i rezultate tako, da ostanu na istoj razini, ako u samoj zemlji ne postoje stručnjaci i organizacija jednakog nivoa.

Prof. Ružička predlaže, da se svi znanstveni instituti koncentriraju oko uni­verziteta, a instituti za industrijska istraživanja kod industrija. Na taj se način postizava, da se istraživan ja obavljaju tamo, gdje to sam a proizvodnja traži. Na univerzitetima se »proizvode« visokokvalificirani stručnjaci i istraživači, pa zato ovamo spadaju znanstveni instituti za fundamentalna ili primijenjena istraživanja. A u industriji, gdje se proizvode m aterijali i roba, neka budu oni instituti, koji neposredno pomažu rad industrije. Za obradu pojedinih problema prof. Ružička zagovara t. zv. »team-sistem«, gdje uz jednog istraživača-vodiča radi homogena ili heterogena grupa od 6 do 8 suradnika. Evropski način da neki zadatak obrađuju izolirani pojedinci — sm atra neadekvatnim u sadašn joj fazi znanstvenog razvoja. Sam o planiranje objekta istraživan ja va lja prepustiti samim istraživačima.

Sam a izlaganja prof. Ružičke, kao i diskusija, u kojoj su sudjelovali prof. Prelog, prof. Paić, prof. Balenović, akadem ik Savić, akadem ik Karšulin, ing. Logo- merac, dr. Dedijer, akadem ik Vouk, prof. Ružička, prof. Težak, dr. Stavrić i drugi, predstavlja posebno poglavlje Sastanka i Kongresa, pa bi bilo potrebno posebno se osvrnuti na izneseni m aterijal. Prisutnost predsjednika Vlade dra Vladimira Bakarića, ministra dra Miloša Zanka, predsjednika Akademijskog Saveza FN R J dra Siniše Stankovića, pa velikog broja istaknutih znanstvenih i javnih radnika, koji su uz kemičare do posljednjeg m jesta ispunili najveću našu predavaonicu, nije značilo samo interes za predavanje prof. Ružičke, već i aktuelnost traženja najpo­voljnijeg oblika za našu organizaciju znanosti.

Znanstveni vijek, u koji ulazimo, postavlja pred svaku narodnu zajednicu kao temeljno životno pitanje uređenje odnosa prema čistoj i primijenjenoj znanosti. Na to se pitanje ne može naći odgovora u nekim teoretskim stavovima, već čisto praktično i konkretno: u broju i radu istraživača, stipendijam a i publikacijama, snabdijevanju i funkcioniranju laboratorija i biblioteka, organizaciji suradnje unu­tar institutske, interinstitutske, republičke, savezne, međunarodno-regionalne i glo­balne zajednice, a ne ispustivši pritom nijedan od bitnih sektora financiranja, raspoređivanja i iskorišćenja na kulturnom, ekonomskom i obrambenom polju.

Takva organizacija spada u najteže i najodgovornije zadatke društvene zajed­nice. Nešto od lica i naličja naše situacije imali smo prilike vidjeti prilikom ovog Sastanka i Kongresa. Neke orijentacione točke za naša buduća nastojanja jasno su uočena, a istovremeno je izvršena djelomična sm otra snaga i sredstva. To će sve dobiti svoj puni sm isao u daljn jim našim traženjima, naporima i ostvarenjima. Po tome v a lja t će ocijeniti uspjeh ove naše vjerojatno dosad najveće znanstvene manifestacije.

122

P R I K A Z I I O S V R T I

FRANZ MEHRING NA NAŠEM JEZIKUNešto o Mehringu

Dok je građanska klasa, kao v ladaju ća i ekonomski n a jjača sn aga najnovijeg vrem ena, d avala i d a je sve mogućnosti svojim ideolozima i učenjacim a, da bi ideo­loški i m aterijalno učvrstila svo ju vladavinu, radnička k lasa do danas nije im ala te povoljne uvjete. Ekonom ski ekspropriirana, borila se za goli život. Cesto i njeni najbolji umovi i predstavn ici nisu bili u boljem položaju.

B iti ideolog, teoretičar tih protagonista novih društvenih odnosa, novog sv ijeta i novog, socija lističkog hum anizm a — u većini slučajeva to je značilo (a i danas znači u većini tih zem alja) biti sprem an i na najgora sam oodricanja, biti nepriznat i napadan od cjelokupne zvanične javnosti i nauke, biti naučno diskrim iniran i fizički protjerivan , zatvaran i uništavan. M orali su oni biti izraz stvaralačke ener­gije novih sn aga historije, da bi željeznom voljom prebrodili i nemoguće.

Dok su oni s ta ja li ponosno u prvim redovim a borbe, dotle su mnogi njihovi kolege po nauci sm jerno šu tje li o n jihovim stavovim a, krali pokatkad njihove plodne m isli i trudili se da im arh iv i ne budu tako pristupačni kao njim a.

Sam o ovi uvjeti, kao i prvenstvena u sm jerenost na političku borbu, trošenje ogromnih fizičkih i in telektualnih en erg ija na tom području — bili su osnovni razlog, da se m arksistička obrada cjelokupne čovjekove historije i njegovih tvore­vina nalazi tek na početku. Međutim, ono što se već dalo na tom području — uzi­m ajući u obzir naročito naše klasike — ne znači sam o tra jn i doprinos sv jetsko j kulturi, nego i stv aran je n jenih teorijskih tem elja.

Jed n a od ličnosti, kojoj je već osigurano dostojno m jesto među prvoborcim a m arksističke m isli je st F ran z Mehring.

Rođen 27. febru ara 1846. u Schlaw i u Pom eraniji u činovničkoj porodici, pod u tjecajem prusko-beam terske sredine, odane H ohenzolernovskoj dinastiji, Mehring odlazi na studij filozofije i literarne h istorije u Jenu , da se nakon stud ija posveti žurnalizm u.

K ao m nogi in telektualci n jegova porijekla i položaja, rano uviđa h istorijski anarhronizam , nerazum nost i nehum anost pruskog kra ljevstva i junkerstva. Tako prolaze prve godine njegove literarne i političke aktivnosti u duhu građanskog dem okratizm a i hum anizm a; pridružu je se preostalim pobornicima još tog prvotnog građanskog ideala — J . Jacob y ju . G. W eissu i P. Singeru.

Međutim, logika događ a ja gurala je poštenog, pam etnog i odvažnog Mehringa na nove pozicije. Sv e sn ažniji razvitak kapitalizm a u N jem ačkoj dovodi i do sve većeg zbližavan ja ju nkera i buržoazije, a time i do kraha liberalaca. Jed in a partija , ko ja je označavala dosljedan progres i odvažan glas protiv konkubinata srednjo­vjekov lja s m odernim eksp loatatorim a — bila je njem ačka socijaldem okracija. Zato je i b ila tih godina prva na udaru. B ism arck jo j je sprem ao i ostvario poznati zakon protiv socija lista .

123

P rik az i i osvrti

Herojska borba njemačke radničke klase kao i njenih vođa Engelsa, Bebela i Liebknechta protiv tih represalija, popuštanje liberalne buržoazije junkerima — odvelo je Mehringa početkom devedesetih godina definitivno u novi tabor.

Prekida s »Berliner Volkszeitungom«, u kojem je dotad radio, i 1891. god. stupa u redakciju »Neue Zeit« — teoretskog organa njemačke socijaldemokracije, u kojem sarađuje već od 1888. godine. Tako započinje nov period Mehringova života, period, u kome on posvećuje sve svoje snage socijalističkom pokretu. Mehring postaje jedan od najvećih marksističkih naučnih radnika na polju historije, historije lite­rature i filozofije ne samo u Njemačkoj, nego uopće.

Svojim snažnim, briljantnim i duhovitim stilom obuhvatio je Mehring široko područje. Istraživanje pruske historije, borba protiv reakcionarnog pruskog jun- kerstva i legende o Hohenzolernima, h istorija njemačke socijaldemokracije, istra­živanja perioda razvitka M arxa, Engelsa i Lassalla, historija literature i filozofije — sve su to područja njegove djelatnosti.

Mehringova svestranost i golemi opus, koji je iza sebe ostavio, upravo impo­niraju. Da navedemo samo najg lavnija d jela: K literarnoj historiji (od Calderona do Gorkog); K historiji Pruske; K njem ačkoj historiji; K historiji filozofije; O ratu i militarizmu; H istorija njemačke socijaldem okracije; K. M arx; Obrada M arx- Engels-Lassalove literaturne ostavštine; Članci o suvremenim zbivanjima i t. d. (Ve­ćina ovih spisa su sakupljeni Mehringovi članci o pojedinim temama).

Mehring je uvijek sta jao na lijevom krilu njem ačke socijaldemokracije. Pa kako je ustao među prvim a protiv revizionizma Bernsteina, K. Sm idta i drugih, tako se među prvim a digao protiv im perijalističkog rata. Zbog toga, kao sedamde- setgodišnjak (1916.), biva hapšen pa naskoro pušten, ali su mu snage na izmaku; umire 28. januara 1919. godine.

Mehring je bio prvenstveno historičar. Teorijski se sa filozofijom m anje bavio; svi njegovi članci iz tog područja spadaju uglavnom u historijsko-filozofsku domenu.

Zbog toga, a i zbog naročito niskog teorijsko-filozofskog nivoa njemačke soci­jaldem okracije, postoji kod Mehringa i netočnih stanovišta s obzirom na predmet filozofije, njen zadatak i odnos prema drugim naukam a. O tome će trebati jednom dati kritičku ocjenu.

Unatoč tome, unatoč tu i tamo ograničenim i neispravnim stavovim a — a griješenje je jedino ljudska osobina — Mehringov lik naučenjaka i borca za novog čovjeka ostat će zauvijek upisan na slavnim stranicam a herojske borbe svjetskog proletarijata za preporod čovjeka.

Kad je Rosa Luxem burg čestitala Mehringu sedamdeseti rođendan 1916. go­dine, ne pretpostavljajući da će tri godine kasn ije i ćna završiti tako tragično svoj veliki život, onda je ona točno utvrdila ne samo suštinu Mehringova djela, nego i samog socijalizma. »Vi ste nam«, pisala mu je ona, »spasili iz tabora buržoazije i prenijeli u tabor socijalno razbaštinjenih ono, što je još preostalo od zlatnog blaga nekadašnje buržoaske kulture. Vašim knjigam a i Vašim člancima Vi ste njemački proletarijat povezali nerazrješivim vezam a ne samo s klasičnom filozo­fijom, nego i s klasičnom literaturom ,. ne samo s Kantom I Hegelom, nego i Lessin- gom, Schillerom i Goetheom. Vi ste učili naše radnike svakim retkom iz vašeg div­nog pera, da je socijalizam ne samo pitanje noža i viljuške, nego i kulturni pokret, veliki i ponosni pogled na svijet.«

Predrag Vranicki-

124

Prikazi I osvrti

Franz M ehring, Legenda o Lesingu. Izdanje Kulture, 1950.

Na pitan je , u čemu je bit m arksistič­kog prom atran ja i proučavan ja literarne historije, ja bih odgovorio: U tome, da i u in terpretaciji pojedinoga kn jiževnog djela, i u prikazu pojedinoga p jesn ika, kao i u crtan ju razvo ja literature i je d ­nog naroda i grupa naroda (na pr. s la ­venskih, skandinavskih , zapadnoevrop­skih kn jiževnosti) literarn i historik m ar­ksist svoj znanstveni rad zasniva na nizu općenito i nepobitno utvrđenih po­vijesnih čin jenica, na ko je se građanski literarni h istorici ili uopće ne osvrću ili ih uzgred spom inju, ali kao faktore od sporedne vrijednosti. L iterarn i historik m arksist polazi, naim e, od osnovne spo­znaje, da p jesn ik n ije izolirani »nadah ­nuti« pojedinac, ko ji sve svo je stv ara la ­štvo crpe jedino iz svo je »bogate duše«; ne, p jesn ik »ide sa svo jom klasom ili pred njom , ob likuje n jene brige i n jene težnje, n jene socijalne i religiozne po­trebe, pa je goni naprijed ili je , opo­m injući je , odvraća s n jena puta. K o ­liko nam se god pojedin i p jesn ik činio ličnim i osebujn im , n jegove na jb o lje snage izviru iz sk lad a s n jegovim v re­menom ili iz o sjeća ja oprečnosti prem a njem u. Štoviše, n jegova se p rav a veli­čina očituje u finom osjećan ju svega onoga, što ostali jo š ne zam jeću ju , a što se potajno sprem a kao sudbina za jed ­nice.«!

K oliko god to zvučilo čudno, ta je spoznaja u nekim svojim izoliranim v i­dovim a sta r ija od m arksizm a. Bio ju je — ne služeći se dakako pritom pojm om klase — potpuno jasn o i sv ijesno for­m ulirao m ladi H erder (1744.— 1805.), u ko jega je ona b ila nužna posljedica n je ­gova prom atran ja povijesnoga zb ivan ja u sv ije tlu novoga po jm a p o v i j e s n o ­g a r a z v o j a . G en ijaln i ju je m ladić

i A lfred K leinberg : M arxistische L i- teraturforschung. D ie L iteratu r, 1931./2. sv. 34., str. 596.

izrekao na više m jesta u svojim prvim kritičkim djelim a, a n a jsažetije u dru­goj svojoj »K ritičkoj šumici« (1769.): » Ja Homera prom atram sam o kao n a j­sretn iju p jesničku glavu njegova v ije ­ka, njegova naroda; zam etke njegovu sretnom geniju ne tražim izvan njegove naravi i izvan doba, koje ga je odgojilo. Što bolje upoznam to doba, to bolje ću um jeti sebi ob jasn iti Homera, i toliko brže ću zabaciti misao, da ga »kao p je ­sn ika svih vrem ena' i naroda« sudim po građanskom pravu svoga vrem ena i n a­roda«- — i opet: »K lopstock (ne pozna­jem v iše instancije!), K lopstock je isp je­vao M esiji svoju vječnu pjesm u u duhu relig ije s v o g a v r e m e n a , prem a gle­dištim a svoga horizonta, prem a dojm o­vim a svoga srca. Htio bih čitati sud o M esiji (t. j. Klopstockovu djelu) iz pera p ravovjerna kršćanina dvadesetoga sto­ljeća. Što kad bi sad taj sm jerno i b la ­ženo sudio prem a svom vrem enu? N e­pravična li suca! On bi se morao du­hom prenijeti u naše vrijem e, pa da iz n jega m isli i govori.«3

Širok publicitet toj spoznaji dao je onda n a jgen ija ln iji H erderov učenik, Goethe, u predgovoru svojoj autobio­gra fiji (1811.). Tu on po stav lja kao g lav­nu zadaću biografije, »da prikaže čovje­ka u prilikam a n jegova vrem ena i da pokaže, koliko ga ta cjelina odbija, ko­liko mu pogoduje, kako je on sebi oda­tle stvorio nazor o sv ijetu i ljudim a, i kako ga je, ako je um jetnik; pjesnik , pisac, opet odrazio prem a vani.« Je r vrijem e »svakoga, htio on ili ne htio, povlači sa sobom, određuje ga i obli­kuje, tako da se s pravom može reći za svakoga, da bi on vjerojatno, što se tiče n jegova duševnoga života i d je lovan ja

2 Suphanovo kritičko izdanje H erde- rovih d jela, Berlin, W eidmann, sv. III.,1878., str. 202.

3 ib., str. 232.

125

Prikazi i osvrti

u javnosti, postao posve drugi čovjek, da se rodio samo deset godina prije ili kasnije.«

Ne može se reći, da se njem ačka gra­đanska literarna historija 20. stoljeća ne bi bila trudila, da izgradi povijesne kategorije, u koje bi se, kao u cjelinu, uvrstili i pisci i djela. Ali su te kate­gorije bile, ili posve ili većim dijelom, koncipirane idealistički, i ako m arksi­stička literarna historija bude mogla prihvatiti koje od njih, ona će im nužno morati dati i drugi sadržaj i drugi sm i­sao. »Jer će ona morati prije svega«, kako kaže Kleinberg,4 »iznijeti sve ono, što pobija navodnu autonomiju p jesn i­štva i literature, pa ih prikazuje kao funkciju društvenoga procesa, kao po­sljednji i najfin iji rezultat izvanliterar- nih, naročito ekonomsko-socijalnih sna­ga. Ona će, dakle, morati uvijek iznova prelaziti iz područja, koje je uvjetovano, u ono, koje uvjetuje, iz umjetnosti u život, iz idejnoga u m aterijalno, da po­kaže, koliko podgradnja utječe na te­matiku, komplekse predodžbi i oblike izražavanja.«

Fovijesne činjenice, koje sam prije spomenuo, na kojim a literarni historici m arksisti zasnivaju svoj znanstveni rad, bit će, dakle, u prvom redu oni glavni i odlučni faktori h istorijskoga procesa, naročito njegova ekonomsko-socijalna strana. Najveća je vrijednost Mehrin- gove Legende o Lessingu upravo u to­me, što ne samo za Lessinga, nego za čitavu njemačku, građansku književnost 18. stoljeća, iznosi te činjenice u uzor­noj obradi iskusnoga historika. S a te je strane Legenda o Lessingu standardno djelo za studij i razum ijevanje njemačke literature 18. stoljeća — ponavljam, ne samo Lessinga — a onda dakako i n je­mačke povijesti i kulture toga doba. I sam Mehring sm atra glavnim zadatkom svoje knjige, da »se jednom osamnaesti vek izdvoji iz idealističke zbrke priča i bajki i postavi na sopstvene ekonomske

4 1. c.

noge. Tek onda će biti moguća, istorija naše klasične književnosti.«5 Kako je njem ačka klasična književnost svojom pjesničkom snagom prodrla preko gra­nica svoje domovine i ostavila dubokih tragova u razvitku svjetske književno­sti, kako se, dakle, svaki literarni histo­rik novoga vijeka mora temeljito njom pozabaviti, ukoliko ne dopušta, da ga sputavaju granice njegova užega po­dručja — a toga više ne bi smjelo biti— to svaki literarni historik novoga v i­jeka mora uzeti u ruke ovu knjigu.

Spominjući te povijesne činjenice, na kojim a literarni historik m arksist za­sniva svoj rad, rekao sam, da su one općenito i nepobitno utvrđene. Želio sam time istaći činjenicu, koja se, kad se karakterizira m arksističko prom atranje i proučavanje literarne historije, ne na­glašava ni dosta jako ni dosta često: da, naime, literarni historici marksisti, kad im nisu pristupačni arhivi ili drugi ne­posredni povijesni izvori, te svoje činje­nice ne crpu iz nekakvih tajnih nepro­vjerenih ili slabo provjerenih izvora, nego ih uzimlju, s potrebnom kritikom— od pouzdanih građanskih historika.

Na takvu temelju izgradio je Mehringprikaz političkih i ekonomsko-socijalnih prilika njemačkih država i državica u 18. stoljeću. Koliko je on važnosti pri­davao upravo tom dijelu svoje Legende o Lessingu, vidi se iz činjenica, da od 338 stranica Kulturina prijevoda otpa­da na taj uvod otprilike 113 stranica prvoga dijela knjige (Kritička istorija legende o Lessingu V.—IX.), a da je i drugi dio knjige (Lessing i legenda o Lessingu) pun takvih općih političkih i ekonomsko-socijalnih prikaza onih n je­mačkih krajeva i ljudi u 18. stoljeću, s kojim a je Lessing dolazio u vezu. Ta građanskim literarinm historicima Sche- rerove škole Mehring predbacuje kao najveći grijeh upravo to, »što oni pišu bez ikakva poznavanja savremenih eko-

•r> str. 12.

126

Prikazi i osvrti

nomskih i političkih prilika.«« A kako je ona prom inentna politička ličnost n jem ačkoga 18. sto ljeća, s kojom su ti g rađanski literarn i h istorici n a jtje šn ije povezivali Lessingovo javno d jelovan je, bio upravo Friedrich II., to je M ehring posvetio vrlo mnogo prostora pothvatu, da toga v ladara , ko jega je n jem ačko građanstvo u n evjerojatnoj m jeri popu­lariziralo — i triv ija lizira lo (der alte Fritz) — »izdvoji iz idealističke zbrke priča i bajk i.« Legenda o L essingu m o­gla bi se velikim svojim dijelom zvati i legendom o Friedrichu »Velikom«. N ije slučaj, da je već II. pog lav lje p r­voga d ijela posvećeno in terpretaciji su ­da o značenju Friedrichovu za njem ačku književnost, kako ga je form ulirao Goethe u svo joj autobiografiji.

L iterarn i historik stare, građanske opservancije postavit će sad možda ova­kav prigovor: Ako je istina, da su te povijesne čin jenice tako važne za pro­učavan je literarne historije, kako to, da m arksističko proučavanje literature nije izvršilo n ikakvu revalorizaciju u lite­rarnoj historiji, nego je iz ruku građ an ­ske h istorije literature preuzelo kanon vrednota, »Badecker« literarne h istorije, tako reći netaknut, bez značajn ih pro­m jena? To je istina: građ anska je lite­rarna h istorija, u svo jim n ajbo ljim predstavnicim a, ako n ije zap adala u šo- vinizam, im ala vrlo fin sm isao za este t­ske vrednote — ali je nevjerojatno , ko­liko je pritom b ila kad ra da izvrne id e j­ni sad ržaj i sm isao pojedinoga lite rar­nog d je la, da ga upravo postavi na g la­vu; koliko je pritom b ila kadra^da izna- kazi portret pojedinoga p jesn ik a! Spo ­m enut ću kao kuriozum tezu O. M anna, da se »Lessing bori za ponovno veziva­n je sekulariziranoga čov jeka uz Boga. N jegova reform acija n ije napredak u prosv jetiteljstvu , nego sloboda čovjeka, da dođe do boga.«? A li je dosta ispore-

« str. 169.? G rundlagen und G estaltung des L es-

singschen H um ors. Z eitschrift fiir

diti m išljen je najum nijega i najširoko- grudnijeg predstavn ika n jem ačke gra­đanske literarne historije O skara Wal- zela, ko ji je izjavio, da se nitko va ljd a nije s m anje bizantinizma poklonio pred veličinom Friedricha II., nego što je to učinio Lessing u svo joj Minni« — s Mehringovom tvrdnjom : »Fabula Min- ne n i je . . . n išta drugo do oštra satira na Friedrichov režim.«« No ne sam o to: M ehring je svo ju legendu o Lessingu napisao upravo zato, je r je Lessing ti­pičan slučaj ovakva nasilnoga »prekr- štavan ja« u n jem ačkoj literarnoj h isto­riji. M ehring pokazuje, da se sva spe­cijalna literatura o Lessingu, kakva je publicirana do njegove studije, n a jv e­ćim dijelom, dakako, u N jem ačkoj, rii u kojem sm islu ne može i ne sm ije na­zvati znanošću o Lessingu : ona nijedrugo do legenda o Lessingu. M arksist Mehring pokazuje u nekoliko poglavlja prvoga dijela svo je knjige, kako, iz ko­jih je političkih i ekonom sko-socijalnih razloga došlo do form iran ja te legende, i kako su je prepričavali literarni histo­rici od struke. M ehring je, s tekstom u ruci, nepobitno dokazao, koliko su ugle­dni i čuveni predstavnici n jem ačke g ra ­đanske literarne historije zgriješili pre­ma Lessingu.

Ali u Mehringovoj knjizi ne » a lja tra ­žiti ono, čega on nije mislio dati: naim e cjelovit ili, kako on kaže, »pozitivan«10 prikaz Lessinga kao p jesn ika i m islio­ca. Legenda o Lessingu sva je posvećena razb ijan ju »legende o L essin gu «:11 u prvom dijelu »en genćral«, dajući poli­tičke i ekonom sko-socijalne osnove n je­m ačkoga 18. stoljeća, u drugom dijelu

A sthetik und allgem eine Kunstw issen- schaft, 1937., sv. 31. str. 31.

8 Deutsche Dichtung von Gottsched bis zur Gegenw art I. W ildpark-Pots- damm, 1927. str. 104.

» str. 258.10 str. 12.11 isp. str. 263: »Mi m eđutim ne sm e-

mo zaboravljati da nemamo toliko posla sa Lessingom koliko sa legendom o L e s­singu . . . «

127

Prikazi i osvrti

»en detail«, zadržavajući se na onim mo­mentima Lessingova života i rada, koji su poslužili kao naročiti potpornji toj legendi. Tako Lessingov odnos prema Voltairu, prema Friedrichu II., prema Gottschedu, njegova veza sa suvremenim književnicima, njegov boravak u Wol- fenbiittelu u službi vojvode od Braun- schweiga, njegova polemika s pastorom Goezeom. Dosta je reći, da u Mehringo- voj knjizi od svojih 338 stranica u pri­jevodu Kulture na prikaz Minne von Barnhelm otpada svega 6 stranica, a na prikaz Laokoona 4! Zadatak, da se dade »pozitivan« prikaz Lessingove ličnosti kao pjesnika i mislioca namro je Meh­ring duhovnim svojim sljedbenicima. On još do danas nije izvršen. To je žalosno za literarne historike m arksiste, ali tako jest. I tako još i danas ostaje na jc je­lovitijom slikom te tako svijetle i tako privlačne ličnosti prikaz idealističkoga njemačkog filozofa Wilhelma Diltheya (1833.—1911.), publiciran g. 1867. (Meh­ring ga ne spominje), a onda preštam pan u brojnim izdanjima Diltheyeve zbirke eseja pod skupnim naslovom »Das Er- lebnis und die Dichtung«.

I još nešto ne va lja smetnuti s uma. Unatoč skeptičnim izjavam a, koje je Lessing davao o svojim stvaralačkim sposobnostima, bio je on pravi pjesnik, i to pjesnik u svakom retku, što ga je napisao — gdjekad veći u privatnom pismu ili naoko suhoparnoj povijesnoj raspravi nego u svojim pjesničkim prvi- jencima — ako stvaraoca originalnih stilskih vrednota zovemo pjesnikom. Mi ne možemo Lessinga shvatiti i ne može­mo mu ocijeniti značenja, ako ga točno ne lokaliziramo u njegovo doba, iz ko­jega i ža koje je on stvarao, i ako ne odredimo ekonomsko-socijalne i politi­čke faktore toga doba — ali uz njegov idejni stav zadržala je njegova d je la i danas još potpuno živima njihova p j e ­s n i č k a snaga. Mi isto tako ne možemo Lessinga vjerno prikazati, ako ne damo i stilsku analizu njegova pjesničkoga stva­ranja. To se m išljen je niukoliko ne kosi

s Mehringovim razorim a. Govoreći o Jeanu Paulu, rekao je Mehring g. 1910.: »Ako se Jean Paul više ne čita, razlog nam tome otkrivaju poznate riječi Buf- fonove: »Ne zajam čuju odlike sadržaja nekoj knjizi besmrtnost, nego umjetnički oblik; do kasnijih generacija dolaze je ­dino ona djefa, koja su dobro pisana.«12 U probleme umjetničkoga oblika ko<J Lessinga Mehring uopće ne ulazi: ta o njima nije bilo spora između građanske i marksističke literarne historije. Među­tim, i tu još ostaje široko polje rada — u mnogočem neobrađeno polje. Upravo literarni historik m arksist bit će kadar da stilsku analizu oslobodi svih značajki puke formalnosti, da joj dade potrebnu dubinu i značajnost. On će se rado po­služiti bogatom baštinom građanske lite­rarne teorije i historije na tom polju — ali će se pod njegovom rukom, ako je v ješt svome poslu, i ovdje svi pojedini rezultati stopiti i sliti u punu i cjelovitu sliku. Naš suvremenik, bernski literarni historik Fritz Strich, kaže lijepo i toč­no, da znanost o poeziji nužno mora biti »sinteza idejne i stilske analize«.13 Do­dao bih samo to — a to upravo i poka­zuje Mehringova knjiga — da će jedino literarni historik m arksist biti kadar da izvrši ispravni »W esensbestimmung« p je­snika i pjesništva, a oko se marksistička teorija i historija literature zabavi pro­blemom umjetničkoga oblika pjesničko­ga d je la više i dublje nego dosada, bit će kadra da tu sintezu, koju spominje Strich, izvrši s mnogo većom metodič­kom vještinom i s mnogo većom sna­gom i uvjerljivošću, nego što su to či­nili njeni prethodnici.

Ne treba napokon misliti ni to — a Mehring to sigurno nije mislio — da je L e g e n d a o L e s s i n g u rekla za sva vremena sve, što se može reći o eko- nomsko-socijalnim i političkim temelji-

12 Zur Literaturgeschichte von Heb- bel bis Gorki. Berlin, 1929., str. 81.

is »Die Synthese von W esensbestim­mung und Stilgeschichte«, Erasmus,1950., vol 3., str. 457.

228

Prikazi i osvrti

ma n jem ačke kn jiževnosti 18. stoljeća. D alji će razvitak h istorijskoga m aterija­lizma M ehringovu sliku upotpuniti, do­tjerati, a gd jegd je možda i rektificirati. Htio bih ovdje upozoriti na jednu geni­ja lnu spoznaju M arxa i Engelsa, koju držim pravim ključem za razu m ijeva­n je mnogih tipičnih osebujnosti i n je­m ačke prosv je tite ljsk e kn jiževnosti 18. sto ljeća a i Lessingova kn jiževna rada. Ta spoznaja g lasi: »P ov ijest nam poka­

zu je u mnogim prim jerim a, da se u ze­m ljam a, koje uživaju blagodati državne crkve, a u kojim a je politička diskusija onemogućena, opasna profana opozicija protiv svjetovne vlasti skriva pod m a­skom borbe protiv duhovnoga p o d jar­m ljivan ja, koja se sm atra uzvišenijom i naoko je nesebičnija.«44

Dr. Zdenko Škreb

14 Revolution und Kontrarevolution in Deutschland, M oskau 1940., str. 31.

Franz M ehring: „H istorija njemačke socijalne demokracije'*(Kultura, Zagreb, K n jiga I.; preveo dr. Milivoj Mezulić)

P ov ije st n jem ačke socija l-dem okracije u sv im njenim nužnim socijaln im , eko­nomskim, političkim , kulturno-literar- nim i filozofskim kom ponentam a i pre­v iran jim a M ehring eksponira pomoću dijalek tičke h istorijske metode, ko ja po­vijesno zbivan je određuje u n jegovu to­talitetu. Ono plodno i revolucionarno kretan je i razv ijan je socija l-dem okraci­je , proleterskog socijalizm a i kom uni­zma M ehring p rikazu je ne sam o kao ekonom sko-politički, već i kao kulturno- ideološki, filozofski pokret, kao revolu- cioniranje svih pozitivnih sn aga su v re­menog građanskog dru štva i, najzad , kao realnu anticipaciju one povijesne form acije, gd je je čovjek neposredno totalno biće, gd je on sam otkriva i p r i­sv a ja sve one svo je dotada skrivene, la ­tentne dim enzije afirm acije slobode. M e­hring zacijelo v lad a m aterijom , eksp lici­ra je u lakom i jasnom , posve p lastič­nom obliku.

O vdje ćemo spom enuti sam o neke m i­sli, ko je nam se čine interesantnim a. H istorija n jem ačke socijal-dem okracije duboko je povezana sa' zapadnoevrop­skim socijalizm om , sa klasnom borbom francuskog i engleskog proletarijata . S toga M ehring počinje jednom uvod­nom skicom onih h istorijskih zbivanja, ko ja su, posredno ili neposredno, u tje­cala na , h istorijsko kretan je njem ačke

socijal-dem okracije. Godine 1830. fran ­cuska građanska k lasa definitivno je o svojila političku vlast, a nešto poslije toga engleska sredn ja k lasa postig la je to zakonom o reform i od 1832. godine. U isto doba građanska k lasa dolazi u oštru opoziciju s proletarijatom ; ona se konstituirala sam a u sukobu protivu fe­udalnog društva, ali se sa njom konsti­tuira i p ro letarijat kao njen nužni ele- m enat i negacija. Tu se p roletarijat već form ira kao politička opozicija. No k la ­sa, koja producira sve vrijednosti, sam a je lišena ljudskih vrijednosti. S toga se po javiše umovi, čija je hum anistička in­tencija bila da upozore vladajuću klasu na nerazum nost, nepravednost toga sta ­n ja ; oni su se, piše Mehring, obraćali na njihovo srce i razum, a ignorirali zb iljsku klasnu borbu proletarija ta : p r i­vidno su se postavili iznad klasa. To su bili zapadnoevropski socija listi: Sain t- Sim on i Fourier u Francuskoj, a Owen u Engleskoj. U proletarijatu , koji se ta ­da tek konstituirao, oni ne vide povije­snu i pravu revolucionarnu snagu nove, ljudske form acije. Tako Saint-Sim on, kao u nekim le lu javim slutn jam a, anti­cipira društvo, gd je ne će biti klasnih protivnosti, asocijaciju , u kojoj će čo­v jek v ladati svim dim enzijam a svoga posto jan ja, gd je se u prav lja stvarim a, a ne ljudim a. Fourier je ostao suptilan

129

Prikazi i osvrti

kritičar građanskog društva: on iznosi onu plodnu misao o ukidanju protivno­sti grada i sela, o asocijaciji nacija, o radu, koji nije samo prirodna nužnost i nevolja, već uvjet humanizacije čovje­ka i t. d. On je, kao i Saint-Simon, umro 1837. godine u strahovitu sirom a­štvu. »Heine ga je često viđao, kako se u pohabanu sivu ogrtaču primiče duž stupova Palais Royala, teško opterećenih džepova, te bi iz jednog provirivalo grlo boce, a iz drugog stršao dugačak kruh.«i Victor Considerant bio je njegov do­sljedni i hrabri pristalica. Od svih njih Owen se odlikovao jasnom spoznajom ekonomskog gibanja; njegov učenik J.F. Gray je tvrdio, da je v ladajuća klasa nesposobna da shvati velike istine.

Od m alograđanskih socijalista Me­hring spom inje Johna Graya, koji je razbio teoriju o radnom vremenu kao neposrednoj vrijednosnoj jedinici novca i Sism ondija, koji je utvrdio anarhiju u produkciji, krize, koncentraciju kapitala i t. d. Ovaj potonji je prvi utvrdio onu staru istinu: u ropstvu je proletarijat živio od rada društva, dok suvremeno građansko društvo živi od rada proleta­rijata. Zatim Mehring analizira klasnu borbu zapadnoevropskog proletarijata, engleske tvorničke zakone i stručna udruženja, čartizam, revolucionarne po­krete Francuske, nastavak onog radnič­kog komunizma, koji je vodio E. Cabet i na koga su snažno utjecali Th. Morus i R. Owen. Ali je i utopija Cabeta »Put u Ikariju« postavljena ideološki. Ona je prema drugim utopijam a nezgrapna kompilacija. Ali je Cabet ipak bio n a j­popularniji utopist, te je svijesti i po­litičkoj akciji proletarijata postavio mo­gućnost da se intenzivno razvija. Godi­ne 1847. on provodi pripreme za ise lja­van je komunista u svoju Ikariju. To se upravo desilo između I. i II. kongresa »Saveza komunista« u Londonu, kojem se obratio za pomoć. Savez je uskratio

i Franz Mehring, H istorija njemačke- socijal-dem okracije, knjiga I., str. 15.

pomoć Cabetu, iako mu priznaje zaslu­ge za proleterski pokret, je r je držao, da to nije put emancipacije proletari­jata. No on je ipak nastavio da radi na provođenju svoje utopije, »Ikarijskog komunizma«.

Osim toga, Mehring spominje onaj svoj nejasni socijalizam: on predstavlja reakciju jednog dijela građanske klase protiv financijske aristokracije. George Sandova je bila najpoznatija i najgeni- ja ln ija predstavnica tog socijalizma i Eugene Sue, čiji su sentimentalni roma­ni bili najviše čitani. Mladi M arx u »Svetoj porodici«, 1845. godine polemi­zira protiv E. Sua (»M isterije Pariza«). Ovom se socijalizmu francuski proleta­rija t suprotstavlja doktrinom Lerauxa i Proudhona. Dok se prvi oslanja, prije svega, na Kanta, dotle drugi na Schel- linga.

Mehring ispituje ono ekonomsko i po­litičko stanje, koje je u odnosu na su­vremeno oficijelno, historijsko (na pr. Francuska, Engleska) bilo jedan povi­jesni anahronizam; jer, dok se ovdje mora razvijati monopol do suvremene društvene snage, dotle se tamo radi o prevladavan ju toga stanja. Mladi Marx je s punim pravom tvrdio u kritici »He­gelove filozofije prava« (Deutsche-fran- zosische Jahrbiicher, 1-2 sv., 1854., P a­riz), da je to njemačko stan je prošlost drugih naroda, jer dok se u Engleskoj i Francuskoj tridesetih godina radnička klasa konstituirala kao politička sila, dotle se u Njemačkoj ona tek počela bu­diti. Stoga je ona bila nemoćna da se uzdigne na svoju realnu historijsku ra ­zinu, da realizira svoju revoluciju i u ekonomskim i političkim odnosima, već ju je izrazila samo u oblacima um jet­nosti, literature i filozofije. No Mehring ipak daje sociološku analizu toga sta­n ja: feudalno-cehovskih odnosa, grad­skog obrta, razvijan ja suvremenog gra­đanskog oblika proizvodnje, a naročito u Šleskoj pokrajini i kraljevini Saskoj, u R ajnskoj pokrajini i W estfaliji. N a­

130

Prikazi i osvrti

d alje, M ehring plastično opisu je ono po­dručje, gd je je doista pulzirao živi hi­storijsk i duh tad ašn je N jem ačke, u m jet­nost i k lasičnu filozofiju, doktrine i raz­ličite v arijac ije hegelijanizm a B. B auera i L . Feuerbacha, R ugea i S trau ssa , B a- kunjina i t. d. To je doba, kad se p o jav ­lju ju »R ajn ske novine«, u kojim a su ra­đ u ju rad ikaln i elem enti: B. Bauer, K op- pen, N auw erck, Stirner, Ruttenberg); tu su bili također berlinski m ladohege- lin janci: H. Burgers, G. Jun g , M. Hess,H. Piiffm ann, K . M arx. Tu su su rađ i­vali H erw eg i Prutz. Od jeseni 1852. go­dine M arx vodi redakciju lista sve do njegova rasp uštan ja . Tu piše o slobodi štam pe i cenzuri: »Vi se divite čarobnoj raznoličnosti i neiscrpljivu bogatstvu prirode. Vi ne tražite, da ruža m ora m i­risati kao ljubica, ali, zar ono, što pred­sta v lja najveće bogatstvo, duh, sm ije opsto jati sam o na j e d a n način? J a sam hum orističan, a li zakon nalaže, da se piše ozbiljno. J a sam ohol, ali, zakon zapovijeda, da moj stil bude skrom an. S ivo na sivom — jed in a je i opravdana bo ja slobode. S v ak a suncem o b asjana kapljica rose b liješti u neiscrpljivo j igri boja, ali, duhovno sunce, m akar u koli­ko individuum a, m akar u ko jim pred­m etim a se ono lomilo, sm ije da s ja ji sa ­mo u jednome, u oficijelnoj boji. B itna form a duhaj je st vedrina, sv jetlost, a vi sjen u činite n jegovom jedinom odgova­rajućom pojavom ; on može b iti odjeven sam o u crno, iia ipak, m eđu cvjetovim a nema nijednog crnog.«2 M arx je tu još hegelijanac, ko ji iz sv ije ta oblaka gleda na sv ije t zem aljskih stvari, iz sp ekula­tivnih pretpostavki deducira realitet. U »R ajnskim novinam a« piše o šum skim krađam a, položaju m ozelskih se ljaka . 17. ožujka 1843. godine M arx istupa iz re­dakcije i sa A. Rugeom 1844. godine počinje izdavati »D eutsche-franzosische Jahrbiicher«, gd je poslije 1-2 sveska do­lazi do rask id a ; tu o b jav lju je M arx

2 Isto, str. 129— 130.

svo je članke: »Prilog kritici Hegelove filozofije prava«, o »židovskom pitanju«, a Engels »N acrt jedne kritike nacional­ne ekonomije«, i »Položaj engleske rad ­ničke klase«. Već tu napuštaju doktrinu Feuerbacha. Godine 1845. M arx i Engels izdavaju polemičko djelo »Sveta porodi­ca ili K ritika kritičke kritike«, protiv B. B auera i ortaka. (Br. Bauer, Faucher, Jungnitz, Szelinga i ostali). Pretežni dio napisao je sam M arx. Ruge je u jednom pism u Feuerbachu pisao, da M arx radi intenzivno i d a u sebi ima nesum njivo dubokog ' kritičkog talenta, ko ji se po­nekad pretvara u obijesnu dijalektiku«. M ladi M arx se sve dublje bacao u za­plete života i povijesnog kretan ja.

Mehring, pored toga, sk icira život M arxa i Engelsa i njihovo poznanstvo i aktivnost, revolucionarni pokret i d je ­latnost Weitlinga, njem ački socijalizam (L. Gall, L. Stein), kršćansko-feuđaln i socijalizam (V. Huber, H. Wagner), g ra ­đanski socijalizam i filozofsko-estetski socijalizam (M. Hess, O. Liinin i K. Griin), filozofsku doktrinu K aspara Schm idta (Max Stirner), Rodbertusov državni socijalizam , socijalističku liriku (pjesm e K arla Bečka, M eissnera, Le- naua, Heinea, Herwega, Freiligratha, G. W eertha i t. d.). Dugo se zadržava na po jav i h istorijskog m aterijalizm a, rado­vim a Engelsa i M arxa (»Položaj radnič­ke klase u Engleskoj), »B ijeda filozofi­je«. M ehring ne poznaje »N ational eko- nomie und Philosophie« i »Die deutsche Ideologie«, osim teza o Feuerbachu. Me­hring se, uopće, tako lako kreće u ski- ciranju kulturno-historijskog zbivanja u N jem ačkoj, koji završava s pojavom »Kom unističkog m anifesta«. D jelo obi­lu je mnoštvom m aterijala i inform acija, ko ji mogu korisno poslužiti za studij razvoja n jem ačke socijal-dem okracije.

A. Šarčević

(Napom ena redakcije : U idućem broju donijet ćemo prikaz ostalih d je la Meh­ringa na našem jeziku).

131

B I B L I O G R A F S K E B I L J E Š KE

H. LEFEBV RE, CRITIQUE DE LA VIE QUOTIDIENNE

(Kritika svagdanjeg života), izd. Grasset, Pariz, 1947.

Istaknuti francuski m arksista nastoji u ovoj knjizi da se približi kritici svag­danjeg života u građanskom društvu sa stanovišta socijalističkog humanizma, a posebno pod kutom teorije alijenacije čovjeka u kapitalističkom društvu. Me­đutim, značajno je za »francuski duh« autora da u početku knjige traži teme te alijenacije u književnosti, i daje neko­liko veoma zanimljivih zapažan ja o sm jernicam a razvitka francuske književ­nosti kroz stotinu posljednjih godina. U dekadenciji idejnog sadržaja te kn ji­ževnosti nalazi teme avanture, rizika, seksualne slobode, pesimizma, očaja, po­raza, neuspjeha i dualiteta, te temu ču­desnoga. U daljn jim poglavljim a govori najprije o načelima jedne humanističke kritike, i kaže da se u njoj moraju »u je­diniti napori historičara i psihologa, a nauka o čovjeku mora postati izučava­nje svagdanjeg života«. Zatim iznosi i razrađuje poznate oblike otuđenja čo­vjeka u kapitalističkom društvu: u indi­vidualizmu (»privatne svijesti«), u nov­cu (fetišizam i ekonomsko otuđenje), u potrebama (psihološko i moralno otu­đenje, bilo odricanjem od potreba bilo stvaranjem neprirodnih potreba), u radu (otuđenje radnika u klasnim odnosima i fetišizam robe) i u slobodi (formalno poimanje slobode u buržoaskoj demo­kraciji). Nakon toga nastoji precizirati dijalektičku metodu obzirom na huma­nističku problematiku, i ističe da ona polazi od ideje »totalnog čovjeka« u n je­govoj društvenoj i historijskoj projek­ciji.

Kn jiga završava jednom disgresijom0 postanku religije kao posebne ideolo­gije sela u vezi sa samim tipom seoske ekonomije.

K n jiga je pisana esejistički, živim sti­lom, i može jo j se zam jeriti otsustvo sistematičnosti ekspoziciji i obradi problema. R. S.

G. DAVY, SOCIOLOGUES D’HIER ET D ’AUJOURD’HUI

(Sociolozi od juče i danas), izd. PUF, Paris, 1950. 249 str.

Pod tim noslovom objavio je G. Davy, predstavnik francuske sociološke škole, nekoliko studija o markantnijim sociološkim ličnostima, Espinasu, Durk- heimu, Mac Dougallu i E. Lćvy-Bruhlu.

Djelo Espinasa veoma pregledno po­kazuje kako se jedna biologistička soci­ologija — Espinas je sljedbenik H. Spen- cera — polako razvija prema egzaktni- jem shvaćanju društvenih pojava. U duhu Spencerovog evolucionizma Espi­nas počinje izučavanje društva sa živo­tinjskim zajednicam a da bi prelazom na ljudsko društvo otkrio pojavu svijesti1 sim patije kao posebnog ljudskog fak­tora, a u ispitivanju prava i politike ko­načno napustio organicističko shvaćanje i prešao u naučni realizam.

Govoreći o Durkheimu obraduje mo­žda jedan od najvažnijih njegovih ra­dova: izučavanje obitelji i srodstva.Durkheimovi rezultati udalju ju se od Morganovih shvaćanja, i bilo bi vrijed­no te rezultate osvijetliti i sa stanovi­šta marksističkog izučavanja.

U trećem Članku obrađuje jednu veo­ma važnu i aktuelnu temu o odnosu psihologije,' posebno Mac Dougallove psihologije i sociologije. Tu kritički sa-

132

Bibliografske bilješke

obražava jednu individualistički zasno­vanu psihologiju sa D urkheim ovim sh va­ćanjem kolektivne sv ije sti, ko ja počiva na »kolektivnim predodžbam a«, neobja­šn jiv im a sa gled išta individualne p si­hologije.

Četvrti članak je veom a dobar rezim e poznate Levy-Bruhlove teorije o m enta­litetu prim itivaca i kritičk i ga uspore­đ u je sa D urkheim ovim shvaćanjem , koje n asto ji u spostaviti kontinuitet između psihe prim itivca i civiliziranog čovjeka, a ko ji je L ev y -B ru h l tako radikalno prekinuo. R. S.

IZD A N JA »SK IR E «, 2EN EV A - PA R IZ H istoire de la Peinture Moderne

(1949-50)

I. De Baud elaire a Bonnard. O vaj prvi svezak, sa uvodom H erberta R eada, sa tekstom M aurice R aynala, te sa doku­m entacijom i h istorijskim kom entarim a od Je a n Ley m arie, obuhvaća osnovna stru jan ja od škole u H onfleure preko im presionista i svih njihovih derivata do uključivo sim bolizm a M aurice Denisa i postim presionizm a V uillarda i Bonnar- d a; drugim riječim a čitavo francusko slikarstvo druge polovine 19. v ijeka.

II. M atisse-M unch-Rouault (Fauvism e et Expressionism e). Uvod od Georg Schm idta, tekst i dokum entacija od M aurice R aynalea, Arnold R iidlingera, H ans Bollingera, Jacq u es Lassaignea. Svezak obuhvaća škole, ko je se razv ija ju na dv ije osnovne tendence na početku sto ljeća i na dekorativnom lirizm u fau- v ista i izražajnoj slobodi, »ekspresionista, zato i nosi u naslovu u prvom redu im ena njihovih protagonista, M atissa i Muncha. U preplitan ju tih osnovnih ten- denca tokom prvih decenija našeg v ije ­ka pisci su obradili Van Gogha, G au- guina, sve glavne francuske fauviste, grupu Die Briicke, n jem ačke ekspresio-

niste, zatim Kandinskog, Ehsora, Rou- aulta, Chagalla.

III. De P icasso au Surria lism e. Tek­stovi i dokum entacija od M aurice R ayna­la, Jacq u es L assaiguea, W erner Schm a- lenbacha, Arnolda R iidlingera i H ansa Bollingera. Svezak obuhvaća sve osnov­ne ekstrem ne moderne pravce: kubi- zam, futurizam , pokret »Der B lau e Rei­ter«, dada, jDurizam i neke apstraktne pravce, isk ljučivši one najn ovije ; zatim tzv. realističke reakcije, pa, m agičnu um jetnost P. K leea, fantastično slik ar­stvo M. Chagalla i nadrealista.

O vaj veliki pregled moderne um jet­nosti koncipiran je sadržajno i tehnički na principim a jedne inform ativne anto­logije: naučno ona nas inform ira o pro­gram im a i ostvarenjim a raznih škola i pravaca od im presionizm a na ovam o sli­jedeći antologijski izbor, koji upravo radi toga nužno nije apsolutno estetski, nego se bazira na važnim i prelomnim djelim a, ko ji su im ali posebno značenje za sadržajn i i form alni razvoj slikarstva kroz posljednjih sto godina.

Pri tome je tehnički pregled prove­den tako da tekstovi strogo prate ilu­strativne m aterijale i obrnuto; oni su lokalizirani u kn jizi jedni pored drugih i opskrbljeni preglednim kronološkim podacim a, tako da mogu poslužiti kao pouzdan radni prilog naučnom istraži­vanju . Osnovna oznaka kn jiga je st: ot-sustvo svake nam jere da se m aterijaliscrpi i kom pletiraju fizionomije škola i pojedinih um jetnika; drugo, otsustvo svakod teoretsko-kritičkog odnosa pre­m a um jetničkim pojavam a, koje se tre­tira ju . P isci su se zadovoljili da, kao i u slikovnom m aterijalu provedu antologij­sku ekspoziciju škola i program a u n ji­hovim bitnim crtam a, pa je i efekatovih kn jiga time na to i ograničen. Van- redno tehnički izvedene reprodukcije, sve u boji, ne mogu nadoknaditi ta j ne­dostatak. G. G.

133

IZ S V E U Č I L I Š N O G Ž I V O T A

Druga interfakultetska konferencija farmaceutskih fakulteta FN R J

P rob lem i s tu d ija n a sv im fak u lte tim a n a laze se u po sljed n je v rijem e u centru pažn je ne sam o n aju žih kru go v a nego i š ire stručn e i nestručne jav n o sti. Ž ivotna d in am ika n aše sred in e zah tijev a i od Sv eu č ilišta v isoku ak tivn ost i u čestv o van je u dru štvenom zb ivan ju , traž i takvo ob lik ovan je stu ­d ija i stru čn jak a , kakv o o d go v ara potreb am a n aro d a i dru štv a . D a bi se to fo rm iran je do ista prav iln o i realno o stvarilo , p rosv je tn e i d ru ge v la sti o rga­n izirale su na n a jš iro j bazi niz kon feren cija , sa sta n a k a i an keta u čitavoj zem lji, k o jim a je sv rh a d a se o obliku, u lozi i zadacim a visok ih stru čn jak a u po jed inoj stru ci nakon iscrpn ih izm jen a m išljen ja isk r ista liz ira ju likovi i profili onih ljud i, na čijim će leđ im a za budući niz god ina počivati odgovor­nost za n ašu m ate rija ln u i duhovnu ku lturu .

T i su se prob lem i o d razili i u farm aceu tsko m stu d iju , pa se već nekoliko god ina vode žive d isk u sije i b istre po jm ovi u struci i na faku lte tim a. D a b i se konačno r je ša v a n je p ita n ja n a stav n og p lan a i režim a stu d ija privelo k ra ju , sazvao je S a v je t za narodno zd rav lje i so c ija ln u po litiku F N R J, a n a p r ije ­d log S a v je ta za narodno zd rav lje i so c ija ln u po litiku N R H in terfaku ltetsku konferen ciju fa rm aceu tsk ih fa k u lte ta u Z agrebu . K o n feren c ija se o d ržav a la13. i 14. lip n ja o. g., a o tvorio ju je iz aslan ik S a v je ta za narodno zd rav lje i so c ija ln u po litiku F N R J, n ačeln ik a p o tek arsk o g o d sjek a m r. P avlov . K o n ­feren ciji su p r isu stv o v a li osim d e lega ta F arm aceu tsk o g fak u lte ta u B eograd u i č lan ova V ijeća fa rm aceu tsk o g fa k u lte ta u Z agreb u jo š i izaslan ik S a v je ta za n auk u i k u ltu ru N R H u Z agrebu , d ru g B ern ard ić , iz aslan ik JN A i d e legati S a v e za fa rm aceu tsk ih d ru šta v a F N R J i F arm . d ru štv a H rv a tsk e iz Z agreba.

N a dnevnom redu kon feren cije bio je n a stav n i plan , režim stu d ija i p ita ­n je sp ec ija lizac ije . U sam oj d isk u siji, k o ja je b ila p lodna i živa, izn ije ta su različ ita m išljen ja o po jed in im prob lem im a. U pog ledu n astav n og p lan a d isk u ­s i ja se vo d ila u glavnom o d v a pr in cipa u n astavn om p lan u : d o sad ašn ji na­stavn i plan , k o ji d a je po liv a len tn o g stru č n ja k a ili n a stav n i p lan n a bazi u sm je­ra v a n ja u trećo j i če tvrto j godini. U d isk u siji došlo se do jed n o glasn e ko n sta­tac ije , d a su n a ši fa rm aceu tsk i fak u lte ti p reopterećen i v elik im b ro jem stud e­n ata , d a za ta j bro j n ed o sta ju n astav n ic i i pom oćni n astavn ici, prostorije , u ređ a ji i t. d., što je , uostalom , sv e d osad b ila opća p o jav a i na o stalim fa k u l­te tim a u zem lji. Z bog sv ih tih okoln osti m i jo š u v ije k nem am o i ne m ožem o im ati ja s a n i određen rezu lta t d o sad an jeg rad a fa k u lte ta a n i određenu slik u o p ro filu svršen ih stud en ata , je r nism o b ili u m ogućnosti stud en tim a pružiti sv e ono, što b i im za norm alno sv r ša v a n je s tu d ija b ilo potrebno. K a ta s tro ­fa ln a ra za ra n ja , n a pr. u B eo grad u , tokom P rv o g a osobito D rugog sv je tsk o g ra ta u n ištila su sv e zg rad e i u ređ a je F arm aceu tsk o g fa k u lte ta u B eogradu. No ni zagreb ačk i F arm aceu tsk i fa k u lte t nem a jo š ni izd aleka sv e potrebno da z ad ovo lji v elik i bro j stud en ata . N a jv eć i b ro j po teškoća oko norm alnog sv rša - v a n ja s tu d i ja treb a p r ip isa ti u prav o ovoj čin jenici. Tek nedavno uvedeno o graničeno p r im an je stu d en ata n ije jo š m oglo doći do iz raža ja . S obzirom na

134

Iz sveučilišnog života

o v ak v u s i tu a c i ju v eć in a d isk u ta n a ta iz ra z ila je m išljen je , d a sa d a šn ji n a stav n i p la n n e b i tre b a lo u p r in c ip u m ije n ja ti , a iz v ršiti tre b a tek m a n je korek tu re . O vo je m iš l je n je b ilo p o tk r ije p lje n o iz la g a n je m d e le g a ta JN A , k o ji je is tak ao , d a J N A tre b a za v r ije m e m ira a p o g o to v u za v r ije m e r a ta p o liv a le n tn o g f a r ­m ace u ta , k ao što g a tr e b a ju i sv e m o d ern e a rm ije na sv ije tu . A rm ija im a sv o je p r im je d b e za n ezn atn e iz m je n e n a stav n o g p lan a , no traž i u sv a k o m s lu č a ju p o liv a le n tn o g s t r u č n ja k a i iz je d n a č en je n astav n ih p la n o v a b eo g rad ­sk o g i z a g r e b a č k o g fa rm a c e u tsk o g fa k u lte ta . O sim toga, sličn o m iš l je n je o p o liv a le n tn o sti fa rm a c e u ta za p o treb e te ren a i širo k e p r a k se u prev en tiv i i k u ra tiv i d ao je i S a v je t za n aro d n o z d r a v l je i so c ija ln u p o litik u N R H . S a s v o je p a k s t ra n e S a v e z fa rm a c e u tsk ih d ru šta v a F N R J n a svom III. p len um u u S k o p l ju donio je z a k l ju č a k , u k o m e p rep o ru č a i m oli, d a se iz jed n ače n a ­sta v n i p la n o v i i p r o g ra m i n a o b a fa k u lte ta i d a se p r i sv a k o j iz rad i, re v iz iji il i do pu n i n a stav n ih p la n o v a il i p r o g ra m a d o sljed n o p ro v e d e p o liv a len tn o st fa rm a c eu ta .

S v i su se u česn ic i k o n fe re n c ije slo žili, d a b i za p o d izan je n ivoa sv ršen ih fa rm a c e u ta b ilo p o treb n o p o la g a n je d ip lo m sk ih isp ita i iz ra đ iv a n je d ip lo m ­sk o g ra d a . N a ta j b i n a č in sv a k i a p so lv en t fa k u lte ta p rod u b io i zaokru žio sv o je znan je,/ a u d ip lo m sk o m ra d u o b rad io m a te r iju , k o ja m u je b liža i tako se već n a fa k u lte tu u n ek u ru k u o p re d ije lio za b u d u će p o d ru č je rad a . V eći d io u česn ik a se složio , d a p r ito m z a sa d n e bi tre b a lo m ije n ja ti u o sn ov i s a ­d a šn ji n a sta v n i p lan . U d isk u s i ji je isk rs lo i to, d a o v ak v e n a stav n e p lan o v e im a v eć in a n a p re d n ih z e m a lja , a u k o lik o ih jo š n em a ju , teže d a ih o stv are , je r su s e za o stv a re n je z d rav s tv e n ih c il je v a s ob zirom n a u lo gu fa rm a c eu ta u zd r av s tv e n o j slu ž b i p o k az a li n a jb o ljim a .

Je d a n d io č lan o v a z a g r e b a č k o g F a rm a c e u tsk o g fa k u lte ta izn io je sv o je o d v o jen o m iš l je n je o p o treb i u sm je ra v a n ja . O vo u sm je ra v a n je o b raz la ga o je h etero gen o šć u s tu d i ja i p o treb a m a zd r av s tv e n e služb e. V ećin a se n ije složila s tim e, d a je s tu d ij h etero gen . U k o lik o je h eterogen , to b i m ogao b iti sam o u p r v e d v i je go d in e, k a d stu d e n ti o b ra đ u ju o sn ovn e p red m ete s je d n e stran e k e m ijsk e , a s d ru g e s t ra n e b o tan ičk e i b io lo šk e sk u p in e . A k o sv la d a dobro osn ove , s tu d e n t će lak o p r im ije n it i o sn ov n e p r in c ip e u stru čn im pred m etim a, k o ji se o sn iv a ju n a b io k e m ijsk im te o re tsk im p o sta v k a m a . U tim je p o s lje d ­n jim g o d in a m a s tu d i ja od v r lo v e lik e v ažn o sti, d a se stu d e n tim a om ogući p r a k tič a n ra d u la b o ra to r ijim a s v e lik im b ro je m a siste n a ta , g d je će stud en ti p ro d u b iti zn an je za p r im je n u u p r ak si.

U p ita n ju re ž im a s tu d i ja n a k o n fe ren c iji je došlo do su g la sn o s ti o u vo­đ e n ju b a r i je r e izm eđ u d ru g e i tre ć e go d in e s tu d i ja , t. j. n a p r ije la z u od općih n a stru č n e p red m ete . Č lan o v i b e o g r ad sk o g F a k u lte ta p rak tič k i već provod e o v a j s istem , i on se p o k az ao v r lo d obrim .

U p ita n jim a sp e c i ja liz a c ije k o n fe re n c ija se u g lav n o m slo ž ila s nacrtom p r av iln ik a , k ak o g a je izložio m a g iste r P a v lo v , iz a s la n ik S a v je t a za narodno z d r a v l je i so c i ja ln u p o lit ik u F N R J . U n esen e su n eke izm jen e u san ita rn o -

‘ k e m ijsk o j sp e c i ja liz a c iji . P re d sta v n ik JN A iznio je , d a je sp e c i ja liz a c ija u A r m iji već u za k o n je n a i m oli d a se i c iv iln a sp e c i ja liz a c ija u sk lad i s vo jnom što se tiče p o d ru č ja i t r a ja n ja sp e c i ja liz a c ije , sp ec ija ln ih isp ita i t. d.

N a kon cu su d o n esen i s l ije d e ć i zak lju č c i:1. D o sa d ašn ji n a stav n i p la n fa rm a c e u tsk ih fa k u lte ta o d g o v a ra p o treb am a

z d rav s tv en e slu ž b e iz ž iv o ta i d a je m o gu ćn o sti d ip lo m iran im stu d e n tim a da se k a sn ije m o gu o d a ti sp e c i ja liz a c iji izv jesn ih d isc ip lin a fa rm a c e u tsk e stru k e .

135

Iz sveučilišnog života

2. A ko potrebe zd ravstven e službe iz isku ju , m ogu se n a fak u lte tu u vesti i fak u lta tiv n i predm eti. O uvođen ju fak u lta tiv n ih p redm eta od lu ču ju fa k u l­tetsk i sa v je ti u su g lasn o sti sa S av je to m za p rosv je tu , nauk u i ku lturu , a pre­m a nastav n im m ogućnostim a i b ro ju p r ijav ljen ih studenata . Studen ti, ko ji su se p r ija v ili za fak u lta tiv n e predm ete, obavezni su d a ih polože. Ovi pred ­m eti su izvan n astav e farm aceu tsko g fak u lte ta . O položenom isp itu iz fak u l­tativnih pred m eta izd a je se posebno u v jere n je faku lte ta .

3. S tu d en ti, ko ji su za v rš ili IV. sem estar, ne m ogu se u p isati u V., dok ne polože sv e isp ite iz p rve i d ru ge godine.

Z a k o je će studente v ažiti ove odredbe, o tom će odlučiti fak u lte tsk i sav je t.

4. K o n feren c ija pred laže, d a se u vede dip lom ski rad , k o ji će studenti b ran iti p o s li je sv ih položenih isp ita . D iplom ski rad se m ože ob rađ iv ati iz svih predm eta, k o je su stud enti s lu ša li i d a je se na početku V III. sem estra. O va odredba v aži za studente, k o ji su šk o lske godine 1952. z a v r š i l i . p rvu godinu.

Je d a n dio n astav n ik a zagreb ačko g F a k u lte ta donio je uz ove zak lju čk e ovo odvojeno m išljen je :

U vezi sa sv e većim po treb am a preven tivn e zd rav stv en e službe u našo j zem lji za b o lje k v a lific iran im stru čn jac im a u san itarno-kem isk im , zd rav stv e- no-tehničkim i k lin ičko-d ijagn ostičk im la b o ra to rijim a pred laže se, d a se uvede ob ligatno u sm je ra v a n je stu d ija , s tim e d a konačni lik fa rm aceu ta ostane po livalen tan . N ag la šav am o , d a b i se p rv i novi stručn jac i, ako se u sm jerav an je uvede odm ah, dob ili tek god ine 1956. Do tog će vrem en a po treb a za takv im stru čn jac im a b iti već vrlo akutna.

O va je k o n feren cija b ila veom a k o risn a za izm jenu m išljen ja i isk u stav a p r ipad n ik a o b a fa k u lte ta . N a n jo j su p rod u b ljen e veze m eđu nastavn icim a, a sv i su se slo žili u tom e, d a te veze treb a jo š v iše p rod u b iti izm jenom pu b li­kac ija , p red av ača , gosto v an jem asisten ata , su rad n jo m srod nih predm eta, odr­žav an jem k u rse v a iz po jed in ih sp ec ija ln ih p o d ru č ja i t. d. S v e će ovo poslužiti boljem u sk lađ iv an ju ra d a oba fak u lte ta i s tv a ra n ju što b o ljih stru čn jaka fa rm aceu tsko g d ije la zd rav stv a .

D r. D rag an M arković

Napomena redakcije : Zbog pom anjkanja prostora u ovoj rubrici, izostavljeni su neki članci, koji će ući u slijedeći broj.

136

SA D R Ž A J 2. B R O JA :

Iz rezolucije 6. K ongresa S K J ...................................... 65D ragoljub Nešić, Id eja asocijacije proizvođača kod socijaliste - utopiste

Ch. F o u r i e r a .................................................. ^ .......................................................................66G ajo Petrović, F ilozofija u S S S R -u od 1918. do 1938. (I. dio) . . . . . . 79Ivo F rangeš, Tem elji M anzonijeve e s t e t i k e ........................................................... . 87

K u l t u r n i ž i v o t : sG rga Gam ulin, Z apisi sa Biennala (svršetak) . . . . 102

N a u č n a k r o n i k a :Božo Težak, K ongres i sa stan ak kem ičara 115

O s v r t i i p r i k a z i :Z. Škreb , P. Vranicki, A. Šarčević , M ehring na našem jeziku . 123

B i b l i o g r a f s k e b i l j e š k e . . . . . . . . . . . . 132

I z u n i v e r z i t s k o g ž i v o t a . 134

SA D R Ž A J 1. B R O JA :

P. Vranicki, Prilog problem atici odnosa kvantiteta i k v a l i t e t a ................................ 3R. Supek , K n jiževnost i psihoanalize . 12T. Pinter, O prostoru i vrem enu i o kretan ju kao jedin stvu njihova konti­

nuiteta i d is k o n t in u ite ta .........................................................................................................21G. Gam ulin, Z apisi sa B iennala, I. d i o ...................................................................................... 34N a u č n a k r o n i k a : Đ. K urepa, M eđunarodni kolokvij o m atem atici . . 42O s v r t i i p r i k a z i : M. K an grga , Jed an pokušaj da se m aterijalističko

sh vaćan je h istorije etički t u m a č i ..................................................................................47S. Borojević, D a li je gen jedin ica n a s l j e d n o s t i .................................................................52B i b l i o g r a f s k e b i l j e š k e e , .................................................................................................57I z u n i v e r z i t s k o g a ž i v o t a :

D isk usija o nacrtu zakona o univerzitetim a 59

N ARED N I B R O JE V I »PO G LED I 52« PORED O STA LO G A DONOSE S L I J E ­D EĆE Č LA N K E:

F lak er A leksander, R evolucija i sov jetsk i književnici. — Frangeš Ivo, T a lijan ska estetika u 20. v ijeku . — G rlić Danko, Izvori i vrijednost ranokršćanske ideologije.— G uberina P etar, L ingv istika i psihologija. — Gospodnetić Jugoslav , N ačela naše. h istoriografije . — Gospodnetić Ju go slav , G ram sci i Croce. — K u repa Đuro, O raz­vitku logistike. — Arh. M arasović, K ongres arh itekata u Veneciji, A rhitektura i dru­štveni režim. — Niholić Đorđe, N ovije kozmološke teorije i katolička crkva. — P ejović M., Jed n a teološka ra sp rava o m arksizm u. — Prelog Milan, O ekspresionizmu.— R adić Zvonim ir, Problem form e u našoj industriji. — Supek Rudi, M aterijalni, socijaln i i personalni osnovi socija lističke kulture. — Sutlić V anjaA Suvrem ena filo­zofska stru jan ja u N jerpačkoj. — Škav ić Jo sip , Publika i književno stvaran je. ;— Škreb Zdenko, Problem istine u teoriji književnosti. — Švelec F., M arin Držić i teorija naše književnosti. Stefanović Sv., O novim ustavnim zakonima. — Svob Tvrtko, 30.-godišnjica »Su jetsk e ta jn e« od H aeckela. — Vojnović Zdenko, Naučni

, rad m uzejskih ustanova.