Novi Muallim br. 30

Senada HasanbašićUVODNIK .............................................................................................. 2

PUTOKAZIDr. Hilmo Neimarlija: NEZAVRŠENA PRESUDA ......................... 4

TEMA BROJADr. Smail Čekić: GENOCID NAD BOŠNJACIMA SREBRENICE;

SIGURNE ZONE UN-a , JUlA 1995. ................................. 10

Muharem Omerdić: SUDBINA IMAMA U PROTEKlOM RATU U BOSNI I HERCEGOVINI ........................................ ........... 19

Dr. Rasim Muratović: OSNOVNE SlIČNOSTI I RAZlIKE IZMEĐU HOlOKAUSTA NAD JEVREJIMA I GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA ............................................................ 23

Mirsad Tokača: lAHKOĆA IlI UMIJEĆE ZABORAVlJANJA (ARS OBlIVIONAlIS) ............................................................... 30

Dr. Ismet Dizdarević: KRIVICA ZA GENOCID I KAJANJE ...... 34

Dr. Alma Bravo-Mehmedbašić: ZNAČAJ SVEOBUHVATNE POMOĆI ONIMA KOJI SU PREŽIVJElI RATNU TORTURU .................................................................................... 40

Dr. Fahira Fejzić-Čengić: ESEJ O MEMORIJAlNOJ SREBRENICI ................................................................................. 45

Dr. Fikret Karčić: IZUČAVANJE GENOCIDA NA PRAVNOM FAKUlTETU U SARAJEVU ..................................................... 54

Hajrudin Mešić: GENOCID U UDŽBENICIMA HISTORIJE ... 55

Meho Šljivo: RETORIKA I MANIPUlACIJA ............................... 60

MUALLIMOV ESEJZehra Alispahić: MUAllIM U RS-u I KUlTURA PODNOŠENJA 66

Samedin Kadić: KAKVA (NE)TREBA BITI KNJIŽEVNOST O GENOCIDU .................................................................................. 68

Nirha Efendić: U SUSRET SJEĆANJU ............................................ 72

MUALLIMOVA PROZAIsnam Taljić: SAMO SE VARAKAM NAGAĐAJUĆI KOJI SMO ŽIVI,

A KOJI NISMO ŽIVI ........................................................................... 76

PREGLED .............................................................................................. 81

†uallim

IzdavačUdruženje ilmijje Islamske zajednice u BiH

Za IzdavačaMuharem Hasanbegović

Glavni urednikDževad Hodžić

Izvršni urednikSenada Hasanbašić

Redakcija: dr. Ismet Bušatlić, dr. Fuad Sedić, mr. Zehra Alispahić,

Almedina Ćelebić, mr. Ahmet Alibašić, mr. Nedžad Grabus, mr. Ferid Dautović

Savjet časopisa:dr. Enes Karić, dr. Hilmo Neimarlija, dr. Dževdeta Ajanović, dr. Fikret Karčić, dr. Edina Vejo, dr. Safet Halilović, dr. Enes

Pelidija, Ševko Omerbašić, Husein Kavazović, mr. Muharem Omerdić, Seid Smajkić, Hasan Makić, Ishak Alešević

Sekretar RedakcijeAmir Zimić

Lektura Isnam Taljić

Prijevodi rezimeaSubhi Wassim Tadefi (arapski)

Amra Kaljanac (engleski)

KorekturaAmir Zimić

Tehničko uređenje i naslovna stranaSenada Hasanbašić

Fotografija na naslovnoj straniTarik Samarah

Štampa: BEMUST

Tiraž:2.300

Adresa: Sarači 77, 71000 Sarajevo, Telefon: ++387 (33) 236-391; Fax:++387 (33) 236-002;

[email protected]@bih.net.ba

Uplate: U KM na žiro-račun: 1602005500015065 kod Vakufske banke DD Sarajevo uz naznaku ”za Novi MUALLIM”. Uplate iz inostranstva mogu se slati na devizne račune Vakufske banke: u Austriji kod bank fuer Arbeit und Wirtschaft AG/BAWAG/Wien na broj: ATS (Austrian shillings) no 00118-005-376, USD (American dollars) no 00151-082-106, DEM (German marks) no 00151-082-823. SWIFT Code je: VAKUBA 22. • U NJEMAČKOJ kod DEUTSCHE BANK AG FRANKFURT/M na broj: DEM (German marks) no 936 53 47, USD (American dollars) no 936 53 47. SWIFT Code je: VAKUBA 22. •U ©VICARSKOJ kod UNION BANK OF SWITZERLAND ZÜRICH na broj: CHF (Swis francs) no 60.291.05 E SWIFT Code je: VAKUBA 22. • Za sve uplate staviti naznaku: ”za Novi MUALLIM”.

ČASOPIS IZLAZI TROMJESEČNO

Rukopisi, fotosi i diskete se ne vraćaju!

Časopis za odgoj i obrazovanjegod. VIII, br. 30, Sarajevo, 14. džumade-l-uhra 1428. h.g. / 29. juni 2007.

novi

SADRÆAJ

† PUTOKAZI

� novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.

UVODNIK†

†

Njima dajem u kući svojoj i među zidovima svojim mjesto i ime…Ime vječno dajem im, koje se nikada ne zatre. Izaija, 56:5

Bosna i Hercegovina jeste zemlja u kojoj je počinjen genocid. Proći će, čini nam se, još vremena dok mi, građani te zemlje, budemo svjesni kolika se tuga i nesreća izlila na prostoru u kojem živimo. Proći će još vremena dok budemo smogli snage da se sa posljedicama i težinom zala koja su nas pogodila budemo znali nositi.

Više od decenije je prošlo, a mjesta na kojima su se dogodila najveća stradanja još uvijek nisu «obilježena», izuzev u srcima i sjećanju onih kojih se ova stradanja lično tiču. Kratko je ovo uvodno obraćanje za spomen Srebrenici, Kozarcu, Sarajevu, Ahmićima, Vitezu, Žepču, Sanskom Mostu, Mostaru, Stocu... Lakše bi bilo nabrojati mjesta u Bosni i Hercegovini u kojem nije pala nevina žrtva... Ali, naši susreti s Istinom, možda nam oni daruju izlaz!? Drugog puta nema. Ako uzmemo u obzir zakone i brigu države, onda će nam se bojazan onih koji su preživjeli činiti opravdanom: Sjećanje na žrtve genocida moglo bi trajati samo dok oni budu na njima istrajavali i dok nas svojim životima na tu bolnu istinu budu podsjećali. Stratišta i koncentracioni logori iz nedavne prošlosti, morali bi imati dostojna obilježja, ali nemaju zbog nesređenih i kompliciranih zakonskih i političkih pitanja, te na tim mjestima danas, niču zdanja različitih namjena ili se otvaraju rudnici, a da se žrtvama ne uvaži pravo na Pravdu. U tom kontekstu tvrdimo da će školske zgrade, koje su jednom «poslužile» kao mjesta za stratišta, morati postati mjesta na kojima će se nedvojbeno učiti Istina.

Međunarodni sud pravde u Hagu potvrdio je genocid, počinjen 1995. godine za područje Srebrenice. Spomen obilježje i mezarje u Potočarima tek je 25. juna 2007., i to proglasom Visokog predstavnika EU, dobio pravo da se o njemu skrbi država Bosna i Hercegovina. Osporavanja i poteškoće s kojima se susreću oni koji brinu o Memorijalnom centru

u Potočarima predstavljaju svakodnevnicu, iako primarna svrha Centra jeste apel da se više nikome i nikada ne ponovi takva golgota. A zlo se ponavlja, kad se na njega zaboravi.. Stoga je podsjećanje neophodno. No, kako ga u kontinuitetu osigurati? Na brojne slične poteškoće nailazili su i drugi progonjeni narodi, ali nam se čini da ih one nisu pokolebale u nastojanjima i borbi za Pravdu i sjećanje. Sjetimo se Aušvica i poteškoća; od osporavanja broja žrtava, negiranja njihovih prava, do podizanja inat-religijskih simbola i zgrada kojima nije mjesto u neposrednoj blizini logora. i ne samo u logoru Aušvic… Poteškoće su nailazili i u borbi za istinu o stradanju Jevreja u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Poljskoj i td. Nažalost, jedan narod je već prošao ovakav put borbe za istinu i Pravdu. Put koji je pred nama mogao bi biti i teži. No, od njega se ,jednostavno, ne smije odustati, a iskustva drugih, ako ih budemo znali koristiti, taj put mogu olakšati.

Velika odgovornost, kada je riječ o učenju Istine o nama samima i našoj nedavnoj prošlosti leži na onima koji će podučavati buduće naraštaje. Ministarstva obrazovanja, ali i svi oni koji se bave odgojno-obrazovnim procesom, morat će naći načina da se mladima na odgovarajući način predstavi ono što se događalo u Bosni i Hercegovini u ratu između 1992 i 1995. godine. Istina o nedavnoj prošlosti treba naći svoje mjesto u odgojno-obrazovnom sistemu. Iako takvom uređenju moraju prethoditi politička volja i zakonski okviri, zasigurno, najvažniju kariku u lancu – zakon-škola-mladi – čine nastavnici te ispravno educiranje kadra za nastavu o genocidu i zločinima protiv čovječnosti.

Redakcija Novog Muallima odlučila je ovaj broj posvetiti temi genocida, u spomen njegovim žrtvama. Drugi naš važan razlog bila je namjera da odgojno-obrazovnom kadru u školama i mektebima ponudimo izbor tekstova koji im može biti od pomoći. Redakcija se zahvaljuje svima onima koji su se odazvali svojim učešćem u ovom broju.

Senada HASANBAŠIĆ

† PUTOKAZI


NEZAVRŠENA

PRESUDA

Dr. Hilmo NEIMARLIJA

eđunarodni sud pravde u Haagu je, u tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore, potvrdio izvršenje

genocida u Srebrenici i masovnih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti u drugim područjima Bosne i Hercegovine, ali je presudio da Srbija i Crna Gora nisu počinilac niti saučesnik u izvršenju genocida, već da je Srbija odgovorna za nesprječavanje genocida i za nekažnjavanje počinilaca.

Ova presuda, ovakva kakava jest, nekonzistentna je, kompromisna i nepotpuna. U mjeri u kojoj je pravno nepotpuna sudska presuda, ona je politička odluka i utoliko nepravedna i podložna različitim tumačenjima i intrumentalizacijama.

Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida odobrena je i predložena za ratifikaciju na zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 9. decembra 1948. godine. Sa tog zasjedanja Generalne skupštine ostala je zapamćena izjava predstavnika Australije da je genocid tako zao čin da su čak i divljaci i zvijeri nesposobni počiniti ga. Izjava predstavnika

Australije bila je, ustvari, sugestivna ilustracija za glavni argument u raspravama o genocidu u Ujedninjenim nacijama, argument da je genocid u bitnom zločin države. Taj argument je zadržao suštinsku važnost u svim kasnijim utvrđivanjima uloge države i državnih institucija kao aparata vlasti u provođenju genocida.

U Izvještaju o banalnosti zla, glasovitom svjedočanstvu o suđenju Eichmannu, Hannah Arendt citirala je Davida Rousseta, francuskog pisca i bivšeg zatvorenika koncentracionog logora Buhenvald: „Uspjeh esseovaca traži da izmučena žrtva dopusti da je se bez protivljenja vodi na vješala, da se odrekne otpora i da se do te mjere preda da izgubi vlastiti identitet. A to se nije događalo bez razloga. Niti uzalud, a niti iz pukog sadizma, essesovci nisu insistirali na toj pokornosti. Oni znaju da je sistem koji svoju žrtvu uništava i prije nego što je izvede na gubilište neusporedivo primjereniji od bilo kojeg drugog da se pomoću njega potlači čitav jedan narod i da ga se drži u ropstvu. Nema ničeg strašnijeg od tih procesija ljudskih bića, koja idu u smrt poput lutaka s pokrenutim udovima“. Da je mogla vidjeti snimak ubijanja bošnjačkih

M

PUTOKAZI †

novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007. �

mladića i dječaka koje su počinili pripadnici Škorpiona, Hannah Arendt zacijelo bi kazala da je to ono strašno od čega nema ništa strašnije. Ali, što bi rekla na presudu Međunarodnog suda pravde da se čin Škorpiona ne smatra djelom države Srbije, čiji su oni organ, jer se bez dokaza uzelo da ih je država Srbija stavila na raspolaganje nekom drugom organu vlasti?

Dvije i po godine prije snimljenog zločina Škorpiona, a nakon masovnih zločina u Bijeljini, Brčkom, Prijedoru, Sarajevu, svuda po Parizu bili su posteri koji su prikazivali zajedno Hitlera i Miloševića. Evropski intelektualci, koji su bili razočarani nespremnošću svijeta da reagira protiv zločina, govorili su tada o ponovnom vraćanju zasićene Evrope, onoga što je tridesetih godina dvadesetog stoljeća nazvano minhenskim mentalitetom, mentalitetom popuštanja i kompromisa sa zlom. Mi, koji smo živjeli užas i stradanja nevinih ljudi koje se ubijalo zato što su druge vjere, etničke pripadnosti i političke opcije, tada smo govorili o izdaji Evrope u Bosni, o uništavanju evropske ideje u opkoljenom, multikulturalnom i multietničkom Sarajevu. I ustrajavali smo u egzistencijalnoj razapetosti između identiteta žrtava i pripadnosti Evropi, koje se nismo željeli, niti mogli odreći. Bilo je to vrijeme kad je svijet gledao kretanje vojski iz Srbije preko Drine i kad je zatvarao oči pred njihovim zločinima i kad su oficijelne vlasti Bosne i Hercegovine podnijele tužbu Međunarodnom sudu pravde.

U silini želje za istinom i potrebe za pravdom, čekali smo presudu suda pravde koji predstavlja Ujedinjene nacije, koji predstavlja čitav svijet. A svijet i pravda za nas su ostali, usprkos svemu, u najtješnjem odnosu. Stara latinska izreka kaže: „Neka bude pravda, pa makar propao svijet“ („Fiat iustitia, pereat mundu“).

Mi smo očekivali presudu vjerujući da svijet ne može opstati bez pravde, da će svijet propasti ako pravda ne bude izvršena. I zato je oglašavanje presude za većinu nas bilo teško podnosivi udar na svijest i osjećanja, na memoriju i samopoštovanje. Presuda je u trenutku svela

egzistenciju svakoga od nas na razapetost izm- eđu identiteta žrtve i pripadnosti čovječanstvu. Kao što su se u vrijeme agresije počele razilaziti i sukobljavati naše pripadnosti zemlji, tradiciji i Evropi, tako su se sada odjednom razišla naša osjećanja pripadnosti nacionalnoj zajednici i pripadnosti čovječanstvu. Umjesto zadovoljenja ljudske žeđi i gladi za istinom i pravdom, umjesto smirenja, dobili smo razočarenje, gorčinu i muku od vulgarizacije istine i pravde. Evropski intelektualci, koji su osudili presudu kao susprezanje istine i neizvršavanje pravde, našli su u njezinoj nekonzistentnosti i nepotpunosti kompromis svijeta sa radikalnom Srbijom, podlijeganje mlakoga svijeta strahu od vajmarskog sindroma i mogućnosti javljanja novih Miloševića u Srbiji.

Presuda Međunarodnog suda u Haagu nije opovrgla istinu, ali nije ni potvrdila istinu u njezinoj cjelovitoj evidentnosti. Utvrđujući zločin genocida i druge teške zločine, koje nikad i nigdje nisu mogli pripremiti i počiniti pojedinci bez moći države, presuda nije izvršila pravdu kao zadovoljenje prava žrtava. U isti mah, ona nije ni doprinos budućem vršenju pravde i sprječavanju zločina, jer ne sadrži poruke obeshrabrenja za potencijalne počinioce genocida i drugih masovnih zločina. Upravo tome suprotno. Kao presuda sa nespornim udjelom političkog smisla, ona upućuje na razumijevanje u primarnom horizontu politike kao faktičkih odnosa moći. U vremenu kad ravnoteža straha od upotrebe atomskog naoružanja sprječava velike sile svijeta da se upuštaju u međusobne sukobe, toleriraju se i politički rješavaju nasilja velikih naroda nad malim narodima, sukobi među malim narodima i nasilja malih naroda nad još manjim narodima. A prepuštanje nasilja, zločina i kazne politici uopće znači njihovo podvrgavanje bojama u kojima se miješaju svijetlo i tamno i gdje ništa nije konačno. Konačno političko rješenje značilo bi ostvarenje politike, njezin kraj i kraj vršenja moći.

Kao presuda koja nije ostvarenje pravde, niti u jednakosti prava, niti u jednakovrijednosti zločina i sankcije, presuda Međunarodnog

† PUTOKAZI


suda pravde zahtijeva političko utvrđivanje i institunacionaliziranje njezinog pravnog nedostatka.

„Pravda je prva vrlina društvenih ustanova, kao što je istina prva vrlina misaonih sistema.“ Tako tvrdi John Rawls u glasovitoj Teoriji pravde. Riječ je, dakle, o našoj svijesti i našoj praksi, o našoj sposobnosti predočavanja. Vrlinu našeg mišljenja iskazat će jasni pojmovi o odgovornosti i krivici za genocid u Srebrenici i zločine u Prijedoru, Brčkom, Bijeljini, Sarajevu, Zvorniku. Kao što nije istina da su te zločine pripremili i počinili pojedinci, nije istina ni da ih je počinio srpski narod, i ta laž odgovara samo zločincima, njihovim pomagačima i istomišljenicima.

U danima pred obznanjivanje pre-sude, jedan je bošnjački političar govorio o tužbi Bosne i Hercegovine kao njegovoj os-obnoj odgovornosti i zasluzi i na tu priču nije bilo nikakve reakcije. Sada je očigledno da krivica policije Republike Srpske po presudi Međunarodnog suda pravde traži sudsko sank-cioniranje i da pokretanje tog postupka pret-postavlja inicijative bosanskohercegovačkih i bošnjačkih institucija. A sposobnost našeg predočavanja zločina koji su nad nama izvršeni, našeg oživljavanja ključnih iskustava koja sim-bolizira ime Srebrenica, što je priključeno imen-ima Auschwitz ili Hirošima, u nesrazmjeri je sa našom sposobnošću zaboravljanja i previđanja.

PUTOKAZI †

novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007. � 1

.

..

.

.

.

.

INCOMPLETE VERDICT

Hilmo Neimarlija

International Court of Justice in Hague in a law suit of Bosnia and Herzegovina against Serbia and Montenegro, has confirmed the genocide committed in Srebrenica and massive scale of war crimes throughout the other parts of Bosnia and Herzegovina, but it declared Serbia and Montenegro not guilty for committing and collaborating in these crimes and has issued the verdict by which Serbia is responsible only for not preventing the genocide and for not punishing the war criminals.This verdict as such is inconsistent, compromis-ing and incomplete.The verdict of the International Court of Justice in Hague has neither denied the truth nor does it confirm it in its full capacity. By confirming that the genocide and other heavy war crimes have been committed, crimes that have nev-er and nowhere been carried out by the indi-viduals without the support of a state powers, the verdict does not satisfy neither justice nor the rights of the victims of these crimes. It is not true that Serbian people committed these crimes, but neither is it true to say that individ-uals planed and carried out those crimes, these lies are invented only to suit the criminals, their collaborators and supporters. As a verdict that does not represent the satisfac-tion of justice neither in equality of rights nor in balance of a crime and a punishment for it, the verdict of the International Court of Justice in Hague demands a reconsideration in a politi-cal sense and the institutionalization of its legal drawbacks.

Sreb

reni

ca -

Poto

čari,

Spo

men

obi

lježj

e i m

ezar

je

† TEMA BROJA

10 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.

GENOCID NAD BOŠNJACIMA

SREBRENICE; SIGURNE ZONE UN-a, JULA 1995.

Dr. Smail ČEKIĆ

a vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu (1991.-1995.), pored zločina protiv mira i sigurnosti

čovječanstva, na okupiranim područjima i op-sjednutim gradovima izvršeni su brojni zločini nad civilnim stanovništvom, uključujući i geno-cid nad Bošnjacima.

O tim zločinima, posebno u dolinama rijeka Drina, Neretva, Sana i Lašva te u Bosan-skoj posavini, pored brojnih dokumenata, po-dataka, izjava, informacija, saznanja i drugih dokaza, svjedoči i veliki broj likvidiranih i pro-tjeranih žrtava.

Velikosrpski agresor je u i oko Srebrenice jula 1995., uz učešće srpskih kolaboracioni- stičkih oružanih formacija iz Bosne i Hercegovine, u toku jedne sedmice likvidirao i zatrpao u masovne grobnice na hiljade zarobljenih Bošnjaka; na stotine živih zakopao; muškarce, žene i dječake sakatio i klao; djecu ubijao pred očima majki; natjerao djeda da pojede džigericu svoga unuka; silovao žene i

djevojke; deportirao oko 30.000 ljudi, uglavnom žene i djecu, priredio scene dostojne Danteovog Pakla. O tome postoje brojni dokazi, među kojima i masovne grobnice, koje je pokrila trava, a zvijeri raznijele kosti. To su, prema ICTY-u “scene iz pakla, napisane na najmračnijim stranicama ljudske historije”.

“SIGURNA ZONA”

Podrinje je u cjelini (Bijeljina, Zvornik, Bratunac, Srebrenica, Vlasenica, Rogatica, Višegrad, Goražde, Čajniče i Foča) imalo apsolutnu većinu bošnjačkog stanovništva. To je područje od “ogromne strateške važnosti» za velikosrpsku ideologiju, politiku i praksu.

Stoga je, u skladu sa formiranjem “velike Srbije”, etnički čiste srpske države, “eliminiranje rijeke Drine kao granice između srpskih država” jedan od strateških ciljeva srpskog naroda. U skladu sa srpskim velikodržavnim projektom bio je i plan “da će na području 50 km od rijeke Drine sve biti srpsko, čisto srpsko”.

Z

†

novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007. 11

TEMA BROJA

Početkom 1993. “Vojska Republike Srpske” je, zajedno sa regularnim snagama Vojske Jugoslavije, u ofanzivi zauzela Kamenicu, Cersku i Konjević-Polje i smanjila veličinu srebreničke enklave sa 900 na oko 150 km2. Bošnjaci s obližnjih područja slili su se u grad Srebrenicu i njenu bližu okolinu, čime je broj stanovnika porastao na oko 60.000 ljudi. Napuštanjem 90% sela, izgubljena je svaka mogućnost prehrane, a grad Srebrenica morao je primiti na desetine hiljada novih stanovnika. Nakon toga, komandant Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija (u daljem tekstu: UNPROFOR) general Philippe Marillon posjetio je u martu Srebrenicu, uvjerio se u užasne uslove opsade (bez tekuće vode, struje, hrane, lijekova i drugih životnih potreba, koje su uskraćivale velikosrpske snage) i izjavio da su stanovnici pod zaštitom Ujedinjenih nacija i da ih neće napustiti.

Savjet sigurnosti Ujedinjenih nacija je, 16. aprila 1993., pozivajući se na Poglavlje VII. Povelje Ujedinjenih nacija, donio Rezoluciju (br. 819) kojom je proglasio da “sve strane i ostali postupaju prema Srebrenici i njenoj okolini kao prema ‘sigurnoj zoni’ koja mora biti pošteđena svakog oružanog napada ili bilo kojeg nepri-jateljskog čina”. Tim je dokumentom postavljen zahtjev da se “odmah prekinu svi oružani na-padi... na Srebrenicu i trenutno povlačenje iz područja oko Srebrenice”.

Generalni sekretar UN-a Boutros Ghali je, poslije usvajanja Rezolucije 819 (1993.), ko-mandantu UNPROFOR-a generalu Valgrenu poslao direktivu kojom ga je obavijestio da, po njegovom mišljenju, Rezolucija “ne podrazumi-jeva obavezu vojnog angažiranja UNPROFOR-a u zaštiti sigurne zone”. Ta direktiva je bila u suprotnosti sa Rezolucijom 819, u kojoj ni na jednom mjestu ne spominje da ona “ne podra-zumijeva obavezu vojnog angažiranja UNPRO-FOR-a u zaštiti sigurne zone”. Međutim, sa tom direktivom nisu bile upoznate sve članice Savje-ta sigurnosti. To je od Rezolucije o sigurnoj zoni načinilo najobičniju farsu. Uloga UNPROFOR-a je protumačena i usmjerena na pružanje hu-manitarne pomoći, i to uz pristanak izvršilaca agresije, genocida i drugih oblika zločina. Stoga

je Rezolucija Savjeta sigurnosti 819 (1993.), kao i brojne druge, bila potpuna prijevara od prvog dana. Pa, ipak, general Valgren, komandant UPROFOR-a, suprotno Rezoluciji 819 Savjeta sigurnosti UN-a, proglasio je potpunu demili-tarizaciju grada (a ne enklave) i prisilio generala Sefera Halilovića da, 18. aprila 1993., sa Ratkom Mladićem potpiše Sporazum o demilitarizaciji Srebrenice, odnosno sporazum o kapitulaci-ji. Taj sporazum zahtijevao je razoružavanje Bošnjaka.

I pored toga što je Srebrenica proglašena “sigurnom zonom” Ujedinjenih nacija, svo vri-jeme do zauzimanja toga kraja u julu 1995. pro-tiv tamošnjeg, potpuno izoliranog bošnjačkog stanovništva, vođeni su specijalni oblici rata i genocidnog uništenja, kao što su: uskraćivanje vode, struje, ometanje i zabrana doturanja hu-manitarne pomoći, lijekova, energenata i svega što je, u biološko-egzistencijalnom smislu, neo-phodno za preživljavanje.

Velikosrpski agresor je Bošnjacima u kontinuitetu “zagorčavao život” i stalno bru-talno kršio status “sigurne zone”, ispaljujući granate na Srebrenicu, pri čemu su mnogi civili ubijeni i ranjeni.

Radovan Karadžić, predsjednik paradržavne i kolaboracionističke tvorevine Re-publike Srpske, 8. marta 1995. je, “vrlo hitno”, izdao “direktivu za dalja dejstva op. br. 7” Vojsci Republike Srpske u vezi sa njenom dugoročnom strategijom prema Srebrenici i Žepi, “sigurnim zonama” Ujedinjenih nacija, a u cilju “defini-tivnog oslobađanja Podrinja”, prema kojoj je, između ostalog, trebalo “svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnos-tima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi”. U toj strategiji se konkretno navodi da “Vojska Republike Srpske” treba “što prije izvršiti pot-puno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe”.

Sredinom 1995. humanitarna situacija za civile Bošnjake i vojno osoblje u enklavi post-ala je, kao što je i bilo predviđeno Karadžićevom

† TEMA BROJA


direktivom od 8. marta 1995., bila katastrofalna. Civili su umirali od gladi.

JULI 1995.

Početkom jula 1995. komanda Drinskog korpusa poduzela je neposredne pripreme za vojnu operaciju protiv “sigurne zone” Srebren-ica. Operacija je nazvana “Krivaja ’95.”

Ofanziva Oružanih snaga “Repub-like Srpske”, uz zajedničko djelovanje jedinica iz Savezne Republike Jugoslavije te dobrovol-jaca iz Rusije i Grčke, na Srebrenicu, “sigurnu zonu” Ujedinjenih nacija, započela je 6. jula 1995. Bošnjaci su od UNPROFOR-a tražili da im “vrati oružje, koje su predali kao dio spora-zuma o demilitarizaciji od 1993.” Međutim, taj zahtjev je odbijen s obrazloženjem kako je “UN-PROFOR odgovoran za odbranu enklave, a ne oni”.

Do večeri 9. jula, “Vojska Republike Srpske” prodrla je četiri kilometra u dubinu en-klave, zaustavivši se samo kilometar od grada Srebrenice.

Radovan Karadžić je 9. jula (u ranim večernjim satima), nakon što je završio razgov-or o “dešavanjima” u Srebrenici sa Momčilom Krajišnikom i Jovicom Stanišićem (iz Državne bezbjednosti MUP-a Srbije), obznanio velikos-rpske genocidne namjere o istrebljenju Bošnjaka. U razgovoru sa Miroslavom Deronjićem i na njegovo pitanje: “Šta vi, Miroslave, mislite ura-diti sa tim stanovništvom dole?”, tj. u Srebrenici, “sigurnoj zoni” Ujedinjenih nacija, Karadžić je, pošto je Deronjić odgovorio kako ni u snu ne može pretpostaviti “razvoj događaja prilikom ulaska u Srebrenicu”, rekao: “Miroslave, to sve treba pobiti... Sve što stignete”.

Ujutro 10. jula situacija u samoj Sre-brenici bila je napeta. Srpske snage za aktivna borbena djelovanja, “posebno oko Srebrenice”, izvršavale su “borbene zadatke po planu”, pri čemu su, pored ostalog, granatirale Srebrenicu (centar grada bio je “pun naroda”), zatim bazu Ujedinjenih nacija u sjevernom dijelu grada,

koja je bila puna izbjeglica, gdje je ranjeno nekoliko ljudi, kao i bolnicu, gdje se sklonilo 2.000 civila, pri čemu je ubijeno šestero ljudi. Stanovnici su preplavili ulice i počeli bježati prema Potočarima, gdje se nalazila baza Ujedin-jenih nacija. Pukovnik Karemans slao je hitne zahtjeve, tražeći hitnu zračnu podršku NATO-a. I pored stalnog pogoršanja situacije u “sig-urnoj zoni” Ujedinjenih nacija, general Janvije ni 10. jula nije odobrio upotrebu bliske zračne podrške. Komandant Holandskog bataljona je, u noći 10./11. jula 1995., na sastanku u Sre-brenici, bošnjačko političko i vojno rukovodstvo obavijestio kako je velikosrpskom agresoru dat ultimatum da se povuče izvan “sigurne zone” Ujedinjenih nacija te da se o ultimatumu mora izjasniti do 06,00 sati 11. jula.

U slučaju da agresor ne prihvati ultima-tum, uslijedit će zračni udari masovnog kara-ktera po agresorskim ciljevima, “a prostor od južnih prilaza gradu do Zelenog Jadra proglašen je ‘zonom smrti’, u kojoj će biti gađano sve što se kreće”. Sugerirao je Bošnjacima da “civilno stanovništvo bude što dalje od linije sukoba” (od “trenutne linije fronta i zauzeti skloništa u svo-jim kućama”), a snagama odbrane preporučio da napuste svoje položaje. Nakon toga, kom-anda snaga odbrane Srebrenice donjela je od-luku da obustavi planirani protunapad u ranim jutarnjim satima, što je bilo tragično za odbranu Enklave. Velikosrpske snage iskoristile su to i nastavile napredovanje prema gradu.

“Vojska Republike Srpske” je, 11. jula 1995., zauzela Srebrenicu, “sigurnu zonu” Ujedinjenih nacija. U 14,07 sati postavljena je srpska zastava iznad pekare u južnom dijelu gra-da. Oko 14,30 sati stanovništvo je, uključujući i one koji su našli utočište u bazi čete «B», krenulo prema Potočarima. Do tada je više zahtjeva za zračnu podršku odbijeno na raznim nivoima u sistemu komandovanja Ujedinjenih nacija. General Janvije se, uprkos formalnom insistiranju da se prestane sa gađanjem civilnog stanovništva i kršenjem “sigurne zone” UN-a, “poštujući akcije” koje je general Mladić po-duzimao “u području Srebrenice”, brinuo za komoditet 30 “zarobljenih” holandskih oficira.

†


TEMA BROJA

Holandski bataljon “nije ispalio ni jedan jedini hitac u pravcu nadolazećih srpskih snaga”. U 16,20 sati “grad Srebrenicu su već preplavili Srbi”. Oko 16,30 sati hiljade izbjeglica je bježalo prema Potočarima. Kasno poslijepodne gener-ali Ratko Mladić, Milenko Živanović, Radislav Krstić i drugi oficiri Vojske Republike Srpske “trijumfalno” su prošetali praznim ulicama Srebrenice, a veliki broj (na hiljade) izbjeglica kretao se prema Potočarima, očajnički tražeći zaštitu od Holandskog bataljona. Na trgu u Sre-brenici general Ratko Mladić je izjavio: “Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog praznika srpskog, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Napokon je došao trenutak da se, poslije Bune protiv dahija, Tur-cima osvetimo na ovom prostoru”. Karadžić je lično (“radi marketinga”, “treba mu to radi nekih stvari”) naredio da se u Srebrenici, pored srpske, postavi i grčka zastava, čiji su pripadnici (tj. Grci), pored Rusa i drugih, sudjelovali u na-padu i zauzimanju Srebrenice.

Neposredno uoči i nakon zauzimanja Srebrenice, “sigurne zone” Ujedinjenih nacija, civilno stanovništvo je, u panici i općem haosu, bježalo prema Potočarima, tražeći očekivanu zaštitu i spas unutar i oko baze Ujedinjenih nacija. Do večeri 11. jula 1995. u Potočarima se okupilo između 20.000 i 25.000 izbjeglih, većinom žena, djece, staraca i vojno nesposob-nih muškaraca.

Nekoliko hiljada nahrupilo je u bazu Ujedinjenih nacija, kroz ulaz koji im je otvo-ren presijecanjem ograde, tražeći sklonište u skladištima, dok su se ostali zadržali oko baze – u halama fabrika i na poljima. Među ženama i djecom bilo je i 1.000-2.000 muškaraca. Niko od njih nije imao oružje.

Uslovi u Potočarima bili su užasni. Nije bilo vode, hrane, ni lijekova, niti sanitarnih čvorova, a julske vrućine bile su nesnosne. Situ-acija je bila haotična. Gladni i žedni ljudi bili su tijesno zbijeni, uspaničeni i prestravljeni. Snaj-peristi su ih gađali i palili kuće, što je još više povećavalo strah i paniku užasnutih ljudi.

Tokom prijepodneva 12. jula 1995. u Potočarima se, u pratnji visokih oficira Glavnog štaba “Vojske Republike Srpske” i televizijskih ekipa koje su ga snimale kako djeci dijeli slatkiše, pojavio general Ratko Mladić, lažno uvjeravajući okupljeni narod da im se neće ništa dogoditi.

Srpske vojne i policijske snage, uključujući i jedinice iz Srbije i “Republike Srpske krajine”, 12. i 13. jula 1995., po krat-kom postupku, na raznim mjestima oko baze Ujedinjenih nacija u Potočarima, likvidirale su brojne muškarce.

Teror je povećan u toku noći. Krici, za-pomaganje, jauci, plotuni i drugi zastrašujući zvuci čuli su se tokom cijele noći. Vojnici su izvlačili i odvodili ljude iz mase.

Narednog dana, izutra 13. jula 1995., neke izbjeglice, koje su tražile vodu, naišle su na hrpe tijela kod obližnjeg potoka, gdje se na-lazila ogromna masa zaklanih ljudi (po nekim svjedocima – više od 300), među kojima je bilo i žena (“bili su sa odsječenim glavama i uopće nisu imali glava na svojim vratovima”).

“Vojska Republike Srpske” je u toku 12. i 13. jula 1995. organizirano i planski vršila de-portaciju žena, djece i staraca iz Potočara pre-ma Kladnju. Oko podne 12. jula 1995., prema utvrđenom planu, brojni autobusi i kamioni, uključujući i vozila iz Srbije, počeli su stizati u Potočare, kako bi pokupili žene, djecu i starce.

Ukrcavanje u autobuse izvršeno je u prisustvu i pod kontrolom pripadnika Vojske i specijalnih jedinica policije “Republike Srpske” i uz pomoć pripadnika Holandskog bataljona.

U Potočarima je 12. i 13. jula 1995. najdramatičnije bilo sistematsko odvajanje i razdvajanje muškaraca i dječaka od žena i djece. Od jutra 12. jula velikosrpske snage su, u prisustvu i po naređenju Ratka Mladića i uz sudjelovanje policajaca sa psima, odabirale i izdvajale muškarce i djecu od ostalih izbjeglica i odvodile, pritvarale i držale ih na zasebnim

† TEMA BROJA


mjestima u i oko Potočara. Pri tome su, na jed-noj strani, žene i djeca plakali i vrištali, posebno djeca koja su gledala kako im odvode očeve, a na drugoj se čuli jauci, urlanje, zapomaganje, puc-nji. To je trajalo cijelu noć 12. jula 1995. Izdvo-jene su odvodili na lokaciju ispred Fabrike cin-ka i zatim ih, iste večeri, kamionima odvozili na druga mjesta zatočenja. Kad su izbjeglice počeli ukrcavati u autobuse, srpski vojnici i policajci sistematski su izdvajali muškarce koji su se u gužvi pokušavali ukrcati, oduzimajući im ličnu imovinu (lične dokumente i dragocjenosti). Te ljude odvodili su i u zgradu poznatu kao “Bijela kuća” (u neposrednoj blizini baze Ujedinjenih nacija), gdje su ih prisiljavali da prije ulaska os-tave svoje stvari, uključujući novac i lične karte, na velikoj hrpi ispred zgrade; te stvari su oduzi-mane i kasnije spaljene. Svi izdvojeni muškarci držani su u krajnje nepovoljnim i užasnim us-lovima, pri čemu su neki zlostavljani i ubijeni. Među njima je bilo dosta dječaka. Razdvajanje je nastavljeno i za vrijeme ukrcavanja u vozila i u toku deportacije.

Najveći broj odvojenih Bošnjaka u Potočarima (više od 1.000), počevši od poslije-podneva 12. i tokom cijelog 13. jula 1995., ukrca-van je u zasebna vozila i iz Potočara odvezen na druga mjesta zatočenja u Bratuncu, gdje su dovođeni i zarobljenici iz zbjega (“kolone”), a odatle odvođeni na mjesta likvidacije.

Potpuna deportacija civila Bošnjaka iz Potočara završena je uvečer 13. jula 1995. do 20,00 sati. Tada su oficiri Holandskog bataljona naredili izbjeglicama da napuste njihovu bazu.Jedan broj stanovnika Srebrenice, “sigurne zone” Ujedinjenih nacija (između 10.000 i 15.000), bježeći iz enklave nakon zauzimanja Srebrenice, okupio se uvečer 11. jula 1995. u Šušnjarima, tražeći spas prema slobodnoj teritoriji. Oko jedne trećine muškaraca bili su pripadnici 28. divizije, a većina nije bila naoružana. Ostali su bili civili, među kojima žene i djeca. Krenuli su u zbjeg, u velikoj koloni «kroz šumu», u pravcu Tuzle.

Velikosrpske snage su 12. jula nasta-vile sa vojnom operacijom “po planu”. Vo-

jska i MUP “Republike Srpske” granatirali su izbjegličku kolonu iz raznih pravaca. Artiljerija je od samog polaska kolone djelovala sa više lo-kaliteta, oruđima i borbenim sistemima velikih kalibara. U 10,00 sati, nakon što je zbjeg upao u zasjedu, djelovano je i iz minobacača. Od granatiranja je na prostoru lokaliteta Hajdučko groblje, u podnožju Bokčin potoka, bilo više ranjenih i mrtvih. Samo na jednoj njivi ubijeno je oko 100 ljudi.

Snage Vojske i MUP-a “Republike Srp-ske” su u poslijepodnevnim i ranim večernjim satima na području Ravnog Buljima zarobile veći broj ljudi sa začelja kolone. Vojska i polici-ja “Republike Srpske” koristili su razne načine (postavljanje zasjeda, pozivanje ljudi iz šume na predaju, itd.), uključujući i ukradene uniforme i vozila Ujedinjenih nacija i Crvenog križa, kako bi uhvatili u zamku i obmanuli izbjegličku kolonu, uz obećanje da će im štititi živote, zatim da će biti prebačeni u Tuzlu i da im garantiraju sigurnost te da su UNPROFOR i Crveni križ zaduženi za njihovo prebacivanje za Tuzlu. Broj zarobljenih iznosio je 12. jula oko 1.000.

Sve jedinice Drinskog korpusa su 12. jula i poduzimale “sve mjere u cilju sprječavanja iznenađenja, angažiranja jedinica na izvršenju zadatka ‘Krivaja95’», planski izvršavajući “sve borbene zadatke”. Na procijenjenim pravcima, jedinice Vojske i Ministarstva unutrašnjih po-slova “Republike Srpske” organizirale su zas-jede radi uništenja Bošnjaka koji se nisu predali i koji se pokušavaju izvući “sa ženama i djecom prema Ravnom Buljimu i Konjević-Polju”, gdje su naišli “na minsko polje”.

U jutarnjim satima 13. jula, na širem području Pobuđa (u šumi oko Konjević-Pol-ja), između putne komunikacije Bratunac – Konjević Polje – Nova Kasaba, blokirano je oko 8.000 ljudi, čiju su likvidaciju planirali Vojska i policija “Republike Srpske”.

Najveće grupe muškaraca i dječaka iz zbjega zarobile su jedinice Vojske i MUP-a “Republike Srpske” 13. jula na cesti Bratunac – Konjević-Polje – Milići, pri čemu su Vojska i

†


TEMA BROJA

MUP “Republike Srpske” megafonima pozivali na predaju, uz obećanje da će postupiti s njima u skladu sa Ženevskim konvencijama. U toku dana je, samo do 17,30 sati, zarobljeno najmanje 6.000 muškaraca, koji su raspoređeni na nekoliko lo-kacija. Najveći broj zarobljenih odvođen je na sabirna mjesta u Novoj Kasabi, gdje je zatočeno između 1.500-3.000 ljudi, i u Sandićima na jed-noj poljani, gdje je bilo zatočeno između 1.000 i 4.000 ljudi. Kontrolirajući operaciju zaroblja-vanja i dajući podršku svojim podređenim da istraju na tom zadatku, general Ratko Mladić obmanuo je zarobljenike u oba mjesta, rekavši da im se ništa neće dogoditi, nego da će ih razmijeniti kao ratne zarobljenike te da su nji-hove porodice već prebačene u Tuzlu.

Jedan broj zarobljenih kod Nove Kasabe i Konjević-Polja je, ujutro 13. jula 1995., ubijen na obali rijeke Jadar.

Istog dana, u ranim poslijepodnevnim satima (oko 16,00) vojnici i/ili policija “Repub-like Srpske” su sa tri autobusa dovezli grupu zarobljenih Bošnjaka i strijeljali ih u Cerskoj. Strijeljano je najmanje 149 lica starosne dobi od 14 do 50 godina, od čega je 147 nosilo civilnu odjeću. Većem broju žrtava ruke su bile vezane iza leđa ligaturama napravljenim od žice.

Nekoliko desetina zarobljenih na put-noj komunikaciji Kravica – Milići (Konjević-Polje, Pervani, Lolići…) ubijeno je na licu mjesta. Jedan broj zarobljenih u Konjević-Polju, uključujući i dječake, odveden je na Jahorinu i Trnovo, gdje su ih kasnije likvidirale specijalne jedinice MUP-a Republike Srbije.

Kasno poslije podne 13. jula 1995. između 1.000 i 1.500 zarobljenih u Sandićima odvedeno je u Kravicu i natjerano da uđu u skladište Osnovne organizacije kooperanata “Kravica” (zemljoradnička zadruga), gdje je izvršen veliki masakr. Oko 18 sati svi su likvidi-rani (zoljama, ručnim bacačima, ručnim bom-bama i puščanim mecima).

Vojska i MUP “Republike Srpske” te druge oružane jedinice, uključujući i oružane

jedinice iz Srbije i “Republike Srpska krajina”, od oko 22,00 sata 12. jula do približno 15. jula, a posebno 13. jula, prema dobro osmišljenom i razrađenom planu o izdvajanju, privremenom zatočenju (u Bratuncu) i organiziranoj i siste-matskoj likvidacijiu zarobljenih, na više različitih lokacija u Bratuncu po kratkom postupku likvi-dirali mnoge zarobljenike, koji su, na hiljade, bili privremeno zatočeni na više različitih lokacija u Bratuncu i njegovoj okolini. U Bratunac su, prema naređenju vojnog rukovodstva “Repub-like Srpske”, dovoženi brojni zarobljenici. Taj grad je 13. jula bio prepun zarobljenika, koje su dovodili sa ceste Bratunac – Milići. Zarobljenici su odvođeni na stadion, u škole, vojni zatvor, policiju, hangar, garaže i druge objekte, zatim su držani u vozilima (autobusi i kamioni) parkira-nim u centru grada i uz cestu, a za ta mjesta znali su svi, posebno građani Bratunca. Zatočenici su u Bratuncu teško zlostavljani i premlaćivani, pri čemu su se čuli jauci muškaraca, koji su izvođeni napolje i likvidirani. Gotovo uopće nisu dobijali ni hranu, niti vodu.

Mnogi zarobljenici likvidirani su u Bra-tuncu u Osnovnoj školi “Vuk Karadžić”, kao i na drugim mjestima na putu Kravica – Milići, uključujući i Konjević-Polje, gdje su vršena zarobljavanja i likvidacije. U Bratunac je 13. jula sa grupom vojnika stigao pukovnik Ljubomir Beara, sa naredbom da se ubiju zarobljenici («s naređenjem s vrha, naredbe od vrha da ubijem zarobljenike»).

U kasnim večernjim satima 13. jula 1995., prema instrukcijama Radovana Karadžića i naređenju generala Mladića da se zarobljenici odvedu u Zvornik i strijeljaju, otpočeo je proces odvođenja zarobljenika na područje Zvornika. Te je večeri i tokom noći 13. i 14. jula iz Bra-tunca i okoline prevezeno (sa oko 30 autobu-sa) oko 2.000–2.500 muškaraca, izdvojenih u Potočarima i zarobljenih iz zbjega u pokušaju bjekstva iz srebreničke enklave, u salu Osnovne škole u Grbavcima (kod Orahovca) i u drugim školama, gdje je jedan broj strijeljan iza škole na poljani, a drugi prebačen na drugu lokaciju i lik-vidiran. U ranim poslijepodnevnim satima 14. jula 1995., pripadnici “Vojske Republike Srpske”

† TEMA BROJA


muškarcima iz škole u Grbavcima, kojih je, pre-ma nekim procjenama, bilo oko 1.000, stavili su poveze na oči, ukrcali ih u kamione i odveli na obližnje polje (stratište) kod Orahovca, naredili im da siđu sa kamiona i likvidirali ih automats-kim oružjem po prijekom postupku. Egzekuciju je lično nadgledao general Ratko Mladić. Ubije-ni su odmah (14. i 15. jula) zatrpani u masovne grobnice.

Pripadnici Vojske i/ili MUP-a “Repub-like Srpske” su 14. jula (poslije podne) između 1.500–2.000 zarobljenika sa mjesta zatočenja u Bratuncu i okolini prevezli u Petkovce i zatočili u sali Osnovne škole, gdje su ih udarali, tukli, zlostavljali i pucali u njih iz automatskog oružja. Zarobljenicima su žicom vezali ruke na leđima, natjerali ih da izuju cipele i, u noći 14. jula, te u ranim jutarnjim satima 15. jula, kamionima ih prevozili u blizinu brane kod Petkovaca, gdje je već bilo mnogo mrtvih, koji su ležali licem prema zemlji, ruku vezanih na leđima. Oku-pili su ih ispod brane i likvidirali automatskim oružjem po prijekom postupku u grupi 5–10 ljudi. Ujutro 15. jula 1995., pripadnici “Vojske Republike Srpske”, pomoću rovokopača i druge teške mehanizacije, pokopavali su žrtve još dok su likvidacije i dalje vršene.

U Beogradu je, 15. jula 1995., u vrijeme dok su velikosrpski agresor i njegovi kolabora-cionisti izvodili operaciju likvidacije zarobljeni-ka, kod Slobodana Miloševića održan tajni sas-tanak, kome su prisustvovali: Karl Bildt (mirov-ni predstavnik Evropske unije), Torvald Stol-tenberg (predstavnik UN-a u Međunarodnoj konferenciji), Jasuši Akaši (specijalni pred-stavnik Generalnog sekretara UN-a) i Rupert Smith (komandant snaga UN-a u Bosni i Her-cegovini). Na sastanku je, za zahtjev Bildta, bio i general Mladić, koji je rukovodio i komando-vao zauzimanjem Srebrenice i genocidom nad Bošnjacima. Nažalost, ni jednog od prisutnih nisu interesirali zarobljeni Bošnjaci.

U zoni odgovornosti 1. zvorničke bri-gade, prema planu “da se pobiju zarobljenici”, 14. i 15. jula 1995. vođena je operacija ubijanja zarobljenika. Pri tome je bilo “ogromnih prob-

lema sa ukopavanjem strijeljanih i sa čuvanjem zatvorenika koje tek treba strijeljati”.

Šesnaestog jula 1995., na Vojnoj eko-nomiji Branjevo, prema utvrđenom obrascu, ubijeno je oko 1.200 zatočenika, koji su 14. jula 1995. bili odvezeni u Pilicu, nakon čega su ih prozvali da iziđu iz škole, ukrcali su ih u auto-buse s rukama vezanim na leđima i odvezli na Vojnu ekonomiju Branjevo, gdje su ih postroja-vali u grupama po deset i likvidirali. Poslije toga je rovokopač pokupio leševe.

Istoga je dana (oko 15 sati) izvršena još jedna likvidacija zarobljenih. Tada su pripad-nici Bratunačke brigade, zajedno sa drugim pripadnicima Vojske i MUP-a “Republike Srp-ske”, u zgradi Doma kulture u Pilici. po pri-jekom, postupku automatskim oružjem likvidi-rali oko 500 ljudi. Sljedećeg dana su pripadnici Zvorničke brigade pokupili leševe žrtava, preve-zli ih na Vojnu ekonomiju Branjevo i pokopali u masovnu grobnicu.

Također, oko 16. jula 1995. “Vojska Re-publike Srpske” likvidirala je više stotina zaro-bljenih (oko 500) na osami u blizini Kozluka i pokopali ih u obližnju masovnu grobnicu.

Brojne jedinice Vojske i policije “Repub-like Srpske”, tokom jula i augusta 1995,, kao i kasnije, vršile su “pretrese terena i zasjednim djelovanjima” sprječavale “prolaz muslimana iz bivše enklave Srebrenica prema Tuzli i Klad-nju”, pri čemu su mnogi Bošnjaci zarobljeni i sistematski na licu mjesta likvidirani.

Manje grupe Bošnjaka danima i mjesec-ima su lutale po šumama, pokušavajući se pro-biti do Tuzle (posljednja grupa stigla je 16. apri-la 1996.).

Jedan broj ranjenika iz Srebrenice, koji je liječen u Zvorniku, po naređenju generala Mladića, likvidirala je, 23. jula 1995., Vojna policija.

Oružane snage “Republike Srpske” su, u djelujući zajedno sa jedinicama iz Srbije i “Re-

†


TEMA BROJA

publike Srpska krajina” te stranim plaćenicima, a u skladu sa velikosrpskom ideologijom, poli-tikom i praksom, deportirale “sve muslimanske žene i djecu” iz Potočara i na hiljade muškaraca i dječaka, koji su, nakon zauzimanja Srebrenice, sigurne zone UN-a, pokušali pobjeći, zarobile, zatočile i likvidirale te zatrpale u masovne grobnice na skrovitim mjestima.

GENOCID

U bezočnoj “operaciji ubijanja”, ug-lavnom za četiri dana, s namjerom i prema tačno utvrđenom obrascu, likvidirano je više od 8.000 zarobljenih Bošnjaka radi njihove etničke i vjerske pripadnosti i što su živjeli na teritoriji na koju se velikosrpski agresor, sa svojim kolab-oracionistima, planirao proširiti. Istrijebljene su tri generacije muškaraca.

To je najveći pojedinačni i u kratkom vremenu izvršeni masakr i totalni progon ljudi u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Zauzimanje Srebrenice, deportacija civila iz Potočara i operacija zarobljavanja, zatočenja i likvidacije Bošnjaka su genocidni akti unaprijed isplanirani, dobro osmišljeni, efi-kasno organizirani i širokog obima, naređeni sa nadležnih političkih i vojnih mjesta te izvršeni planski, sistematski i organizirano.

Broj ubijenih i kratkoća vremena likvi-dacije govori da je u pripremi i izvršenju zločina sudjelovalo veoma mnogo organiziranih i disci-pliniranih izvršilaca, zapravo cijeli politički, up-ravni, policijski i vojni potencijal velikosrpskih snaga.

Ideološki i politički nosilac genocida bio je velikosrpski režim Slobodana Miloševića, a glavni izvršioci Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine, Vlada, Vojska i MUP “Re-publike Srpske”.

Izvršilac zločina poduzeo je sve mjere, uključujući sistematsko prekopavanje, premještanje i ponovno zatrpavanje tijela žrtava, da bi prikrio genocid i onemogućio provođenje

pravde, čime je nad likvidiranim ponovo izvršen još jedan sistematski oblik zločina, do sada na takav način nepoznat historiji. To govo-ri i o tome kako su njegovi počinioci bili svjesni zločinačkog karaktera svojih postupaka i ot-klanja svaku sumnju u njihovu subjektivnu kri-vicu, odnosno u postojanje predumišljaja kod izvršenja ovog najtežeg oblika zločina.

U i oko Srebrenice jula 1995. počinjen je masovni zločin nad Bošnjacima musliman-ima. Taj zločin je djelo genocida nad muslim-anima. Širina područja izvršenja zločina, brzina likvidacije više hiljada ljudi, veličina područja na kome su zakopavani leševi i višestruko izmještanje posmrtnih ostataka ubijenih te broj ljudi koji je nužno sudjelovao u izvršenju i prikrivanju zločina, apsolutno pokazuje da su zločini bili poznati velikom broju ljudi i da su uporno sakrivani.

Genocid nad Bošnjacima «sigurne zone» Ujedinjenih nacija Srebrenica počinjen pred očima svjetske javnosti i uz nesumnjivu asistenciju i zločinačku pasivnost snaga UN-a, koje su bile dužne zaštititi stanovništvo te zone, dio je neposrednih priprema Daytona u tradicionalnom maniru stavljanja pred svršen čin radi osiguranja za Srbiju strateški važnog graničnog pojasa.

Taj zločin je samo vrh ledenog brijega zločina izvršavanih u kontinuitetu četiri godine na gotovo tri četvrtine državne teritorije Bosne i Hercegovine.

† TEMA BROJA


1995

. .

)1991-1995 (

.16

1993819 :"

" "."

" ...

."111995"

"" ".

1995

.

.–

–

.

GENOCIDE OVER BOSNIAKS IN SREBRENICA, A UN SAFE HEAVEN ZONE, IN JULY 1995

Dr Smail Cekic

During the time of the aggression on Bosnia and Herzegovina (1991-1995), besides the crimes against the peace and security of mankind, in the occupied and surrounded territories of the country, numerous crimes over the civilian population have taken place including genocide over Bosniak people. Security Council of UN has brought a Resolution (no. 819) based on Chapter VII , of the United Nations Resolution in which it is stated that: “ all parties and others concerned treat Srebrenica and its surroundings as a safe area which should be free from any armed attack or any other hostile act”. This document also de-mands an “immediate cessation of armed attacks … against Srebrenica and their immediate with-drawal from the areas surrounding Srebrenica”.“Army of Republic of Srpska” has, however, oc-cupied Srebrenica, a “Safe area” of UN, on July 11th, 1995.In Srebrenica and its surrounding areas, in July 1995 a massive scale crime has been committed over the Bosnian Muslims of the territory. It was an act of genocide over the Muslim civilians. Size of the area in which crime was committed, the speed in which thousands of people were mur-dered, the size of the territory where the corps have been buried in mass graves and numerous displaces of human remains of the murdered and finally the number of those who directly partici-pated in committing and later concealing these crimes is a sufficient proof that a large number of people were aware of these crimes and worked on concealing the same. Genocide over Bosnian Muslims on the territory of safe area of UN, com-mitted before the eyes of the whole world, and undoubtedly with the assistance and the passive-ness of UN forces, whose duty was to protect the civilians of the area, is a part of the immediate preparation for the later coming Dayton Agree-ment, in their traditional manner, and all for the reason of securing for Serbia strategically impor-tant border area.

†


TEMA BROJA

SUDBINA IMAMA U PROTEKLOM RATU U

BOSNI I HERCEGOVINIMuharem OMERDIĆ

«I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi ne znate!» (Kur’an: El-Bekare, 154)

«Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svog.» (Alu ‘Imran, 169)

do događaja vezanih za njihovo stradanje, s nakanom da javnost bude upoznata i da im se imena i žrtve nikad ne zaborave. Ne možemo se pohvaliti da je ova monografija stigla do mnogo ruku. Mnogi džemati iz kojih su njihovi imami šehidi i ne znaju za ovu knjigu. Mnoge njihove kolege knjigu nisu ni vidjeli knjigu, a kamoli organizirali njenu promociju, na kojoj bi mogli govoriti i općenito ulozi imama u toku protekle agresije. Dovoljan podatak je da je upriličena samo jedna promocije na Dan šehida 2005. godine, na kojoj je govorio reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić.

Kao da nam je praksa da se brzo zaborave imena pravednika i šehida. U oba svjetska rata ubijeno je na desetine imama, ali njihova imena nisu zapamćena. Njihova žrtva je zaboravljena. Kao da je nije ni bilo.

Kao stradalnici u nesreći Bošnjaka, ti imami nisu napuštali svoju zemlju, svoje džemate i džematlije. Naprotiv, preuzimajući ogromnu odgovornost pred Uzvišenim Bogom, narodom i poviješću, oni su, svojim ličnim i hrabrim primjerom, ukazivali da je otpor jedini

elimo još jednom podsjetiti na žrtvu i stradanje imama u toku agresije na BiH (1992.-1995.) koji su slika i prilika

naroda iz kojega su potekli, sa kojim su radili i dijelili stradanje.

Možda bi od ovoga teksta prikladnija bila šutnja. Ali, svoje šehide moramo čuvati od zaborava na ovome svijetu, a za to je potreban pisani tekst i materijalni trag.

Želimo i ovim tekstom kazati makar djelić istine – da ona bude trajno svjetlo i danju i noću, da bude zabilježena i zapamćena sudbina onih imama, učenika Medrese, studenata FIN-a i njihovih profesora koje su agresori ponižavali, zatvarali u konclogore, mrcvarili i na razne načine ubijali.

Šehide ne dotiče nikakva patnja i strah. Ostaje naš dug da govorimo o njima, da njihova imena budu svjetionici u olujama koje često posjećuju Bosnu, ali i u miru. U monografiji Imami šehidi, koju je Udruženje ilmijje Islamske zajednice u BiH objavilo u Sarajevu 2005. godine, išlo se od imena do imena poginulog ili ubijenog imama, od sudbine do sudbine, od događaja

Ž

† TEMA BROJA


ispravan odgovor agresoru i agresiji kojoj je Bosna i Hercegovina bila izložena od 1992. do 1995. godine. Budući da su takve njihove poruke mobilizirajuće djelovale na bošnjački narod, imami su na sebe navukli još veći bijes rušilaca Bosne i Hercegovine.

Svaki tekst o stradanju naših imama trebao bi biti spomenik žrtvama ljudi koji su radili u džematima Islamske zajednice ili su se spremali za taj poziv. Ono što se napiše o njima trebao bi biti dokument o tom vremenu i tim čestitim i velikim ljudima.

Već od prvih dana agresije neprijatelj je posebno iskalio svoj zločinački nagon da zatre i s lica zemlje zbriše svaki duhovni trag bošnjačkog naroda. Dobro je poznato da je istom agresoru i u Drugom svjetskom ratu, u okviru posebnog plana, bio cilj ubiti ili makar protjerati što više vjerskih službenika Islamske zajednice, ali zadnja agresija na BiH donijela je najstravičnije oblike mržnje prema duhovnim predstavnicima bošnjačkog naroda, a krajnje tragične posljedice po razmjerama zločina nad njima.

Naši imami, bosanski šehidi, znali su šta je njihova dužnost, šta trebaju raditi, koga braniti i za koga i zašto se žrtvovati. U ime Uzvišenog Allaha, stali su na put fi sebilillahi, čvrsto bili uvjereni da im je to u tom vremenu bio prioritet, kao u vrijeme rada na iskopu hendeka oko Medine, kad su muslimani očekivali napad mušrika i neznabožačkih plemena. Tada je jedan musliman upitao Poslanika, a.s., koji je, također, razbijao ljuti pustinjski kamen, koje je najbolje djelo kod Allaha, dž.š., a Poslanik, a.s., odgovorio mu je: “Da kopaš hendek”.

Naši imami nisu se dvoumili. Agresor je krenuo na Bosnu, na čestite građane Bosne, posebno na muslimane. Odlučili su biti među onima koji podižu neprobojni bedem na vratima Bosne i odlučno stali uz svoj narod. Pa, nek bude ono što je Allah odredio i što je zapisano u Levh-i mahfuzu!

Oni su stali u saf branilaca Bosne, istine, dina, naroda, budućnosti, opstanka i časti svoga naroda. Žrtvovanje na Božijem putu naši imami potvrđivali su bdijući na Allahovim granicama, da bi, na tom putu časti, žrtvovali i najviše što su mogli, život, učeći nas da se pobjeđuje žrtvom za vječne ciljeve.

Oni su se, zapravo, odazvali Božijem pozivu da budu zaštitnici dobra. Izlaz daje Tvorac sadašnjosti i budućnosti, a ljudi žrtvu i ulogu neka cijene kako hoće i znaju.

Njihov šehadet posjeduje dva temeljna elementa:

– život je žrtvovan s ciljem,– šehadet je učinjen pri punoj

svjesnosti. U slučaju njihovog šehadeta, upleten je

element zločina:– smrt žrtava je časna,– postupci ubica su zločini.

Šehadet je herojski i za divljenje zato što proizlazi iz dobrovoljnog, svjesnog i nesebičnog postupka. Ovo je jedini primjer smrti koji je veći, uzvišeniji i svetiji nego sam život. Smrt šehida vrednija je od njihovog života.

Oni se ne mogu vratiti. Šehidi su.

Nemoguće je opisati stradanja kroz koja su prošli imami tokom agresije na BiH 1992.-1995. Često su bili neshvaćeni, čak okrivljivani za ono što traje.

Naša žalost se smjenjuje sa ponosom jer su oni do kraja svoga života ostali dostojanstveni, poput Safeta ef. Karamana u Višegradu, Mustafe ef. Mujkanovića u Bratuncu, Emira ef. Seferovića u Sanskom Mostu, Hasana ef. Bešlije u Prijedoru, Nedžiba ef. Zgrče u Žepču i drugih. Nisu se savijali, niti su ih mogli saviti, jer je njihova glava činila sedždu samo Allahu, a na zemlju je mogla otići samo sa šehidskim tadžom. Nikako drukčije!

Oni su odgajani i poučavani da je smrt najteža u odnosu na ono što bude prije, a da je najlakša u odnosu na ono što dolazi poslije nje. Za šehide tog iskušenja nakon smrti nema, jer oni nisu obični smrtnici. Oni su život dali za odbranu vječnih ideala. Oni su znali svoj cilj: život i obilje kod Gospodara svoga! «Radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati.» (Kur’an: El-Bekare, 170)

Nama koji smo ostali iza njih, poučno je ovo sjećanje. Jasna poruka da se žrtvom borimo za islam, za slobodu, za sretniju budućnost,

†


TEMA BROJA

za mir, za dobro, za očuvanje svojih korijena i identiteta, otkriva istinu da su za sve to naši šehidi položili svoje časne živote. Oni su svojom krvlju zalili korijenje daljem životu svega što je dobro i bez čega se ne može zamisliti naša dostojanstvenija budućnost.

Uspomena na naše imame šehide, njihovi mezari rasuti diljem Bosne, znakovi su nam na putu istine i budućnosti. Njihova žrtva je poruka živima, a pretrpljena muka i bol je obaveza sjećanja i zahvalnosti. Pretrpljeni bol i gubitak života naših šehida emanet je koji niko i nikad ne smije iznevjeriti.

Mnogi, dok posjećuju šehitluke, kažu da je istina najbolji tumač. Šehitluci su poziv na ispunjenje zadatog šehidskog emaneta koji jasno poručuje da se i žrtvom svjedoči život, ljubav, odanost, odlučnost, hrabrost, stav i trajanje. Da nije bilo tog njihovog dara živima, kako bismo i bismo li mogli ići dalje?

I dalje se štite oni koji su odgovorni za zločine, i sami počinioci. Nijedan zločinac do danas nije odgovarao zbog toga što je ubio imama. Nije bilo odlučnog osuđivanja zločinaca koji su te zločine počinili svjesno i bez povoda. Ubice se i dalje slobodno kreću, čak ističu ponos što su ubili ’odžu.

Njihovi sunarodnici i zločinačka družina cijene ih i smatraju herojima, jer su “zatirali sjeme duhovnjacima svojih neprijatelja”.

Njihovi mučitelji, ubice i egzekutori i danas javno nastupaju.

Oni imami koje su zarobili neprijatelji prolazili su najveća poniženja i torture. Njih su okrivljavali za početak rata i za sve što se događalo. Mučeni su bili dok je u njima bilo života, a masakrirani kad tijelo više nije reagiralo na bol. Njihova beživotna tijela odlagana su na razna mjesta, u masovne i sekundarne grobnice, bacana u rijeke ili bezdane hladne pećine, na smetljišta... mnoge od njih ni do danas nismo pronašli, niti znamo gdje su im zločinci zametnuli trag, a zločinački mentori i njihovi pomagači to bestijalno skrivaju tamnoćom zločina i svoje mržnje.... O nekim od ubijenih imama šehida nema ni indicija gdje su im sklonjene kosti, jer se time niko ne bavi, niko nije zadužen za traganje, niko nikome ne kuca na savjest, pa zato ni izvršioci ovih zločina i njihovi nalogodavci nemaju straha da bi mogli biti otkriveni, uhvaćeni i odgovarati za svoje teške zločine. Zato, nakon mučeničke smrti, mnogim našim šehidima nije iskazano poštovanje. Imami šehidi nastavljaju dijeliti sudbinu naroda kojem su pripadali.

Oni su u našim dušama dobili nepregledan prostor, a nova budućnost neka bude čuvanje uspomene na njihovo ime, doprinos, primjer i žrtvu.

U PERIODU AGRESIJE OD 1992. DO 1995. GODINE UKUPNO SU UBIJENA 102 LICA IZ ISLAMSKE ZAJEDNICE:

6 GLAVNIH IMAMA61 IMAM1 MUALLIMA4 PROFESORA1 STUDENTICA FIN-a15 UČENIKA GAZI HUSREV-BEGOVE MEDRESE1 MUJEZIN3 SVRŠENIKA GAZI HUSREV-BEGOVE MEDRESE5 PENZIONISANIH IMAMA5 SLUŽBENIKA ZAPOSLENIH U INSTITUCIJAMA IZ-e

••••••••••

† TEMA BROJA


.

.

19921995 .

.

.

.

FATE OF IMAMS IN THE LAST WAR

Muharem Omerdic

This text deals with the fate of imams, graduates from medresa high school, and those of the Faculty of Islamic Studies and their teachers, who were the victims of the aggressions on BiH. Author believes that this topic should be discussed more frequently so that the importance of the role of imams during the aggression on BiH should be remembered and appreciated. As the most affected population in the misfortunes of their people, Bosniaks, imams of the Islamic community of BiH never thought of leaving their country and their people, their jamaat. On the contrary, they undertook an enormous responsibility of encouraging their people by setting the examples of endurance and courage, thus showing that to resist the evil is the only way to respond to aggression that took place in BiH from the year 1992 to 1995. Such examples and messages had a strength to mobilize Bosniak people which resulted in even greater furry of aggressors against the imams. Their role was enormous not only in defending the borders of Bosnia, but also in defending the life and honor of their people. For those who survived under their protection, reminder of the role of imams during the aggression is very important, the message that the sacrifice is an essential weapon in our struggle for Islam, freedom, peace, good, brighter future and our identity, should be remembered for these are the values for which imams shahids gave their lives.

†


TEMA BROJA

OSNOVNE SLIČNOSTI I RAZLIKE IZMEĐU HOLOKAUSTA NAD

JEVREJIMA I GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA*

Dr. Rasim MURATOVIĆ

I holokaust i genocid su, i kao pojam i kao pojava, apsolutno ista stvar. Genocid je ušao u međunarodno

pravo, a holokaust nije. Uprkos pokušaju nekih da pojam holokausta učine univerzalnim pojmom, to im ne uspijeva i sad već i kod njih postoji tendencija vraćanja prvokonstruiranom pojmu (genocid). Holokaust je u početku imao unutarjevrejski kolokvijalni značaj. Tada je jačala tendencija da se upotrebom pojma holokaust isključe svi drugi slučajevi genocida iz predmeta nauke i uopće tretmana, izuzetno teškog zločina.

Jevrejski put u savremenost karakterizira njihova zatvorenost u njihove imaginarne i stvarne kamene zidove. To ne zahtijeva mobilizaciju ljudskih osjećanja. Ali, ovo se mijenja u savremenosti gdje su Jevreji živjeli u

getima. Taj status quo učinio je da Jevreji imaju manju pravnu i socijalnu poziciju.

Kao i sve drugo u savremenom društvu, Jevreji su postali problem. Društvo se mora izgrađivati racionalnim argumentima, administrirati, vladati, posmatrati, kontrolirati. Stare granice nisu bile zapriječene savremenim ideologijskim formulama. Mnogi Jevreji prihvatili su ponudu i promijenili vjeru ili bili asimilirani. Zigmund Bauman tvrdi da su “Jevreji preko konvertiranja bili u stanju preći put od jevrejstva do kršćanstva. U suprotnosti od jevrejstva, jevrejsko paganstvo bilo je jače nego ljudska želja i ljudske mogućnosti”.7

7 Zygmunt Bauman, Modernitet of Holocaust (Savremenost i holokaust). Vidarforlagets Kulturbibliote, Oslo, 1997., str. 226.

* Dr. Rasim Muratović, naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu ovaj tekst je prezentirao na 27. međunarodnoj konferenciji o holokaustu, održanoj 25. i 26. marta 2007. godine, na Millersville University of Pennsylvania, USA

† TEMA BROJA


Sa Bošnjacima je ovdje stvar sasvim drukčija. Bošnjaci, koji su bili heretici u srednjem vijeku, sa svojim individualnim identitetom, ponosni su na svoje srednjovjekovne korijene, ali i na današnji islamski, odnosno muslimanski identitet.

Kao narodu koji ima kršćanske korjene u Crkvi bosanskoj bogumilskoj (ne pravoslavna i ne katolička crkva) i konvertitima koji su jednom već promijenili vjeru i prihvatili islam, u genocidu su Bošnjaci prisiljavani da se vrate u veru pradedovsku.

Na taj način kao da se u Bosni pokazivalo ogledalo Istoka i Zapada, u kojem Bošnjaci vide da su nekad bili krstjani, a sada su ponosni na svoj islamski identitet. S druge strane, Srbi kao kršćani sa prezimenima koja imaju turske, dakle islamske korijene, kao što su Karadžić, što bi u doslovnom prijevodu značilo Crnčević, zatim Adžić, što bi značilo Amidžić, Kadijević, što bi značilo Sudijić, Hadžić, Ekmečić, itd., ljuti su na taj dio osmanskog, dakle islamskog u sebi. Zbog toga žele razbiti to ogledalo koje pokazuje pravo stanje stvari, na taj način što će obraditi Bošnjake muslimane kao glavne krivce što Srbi imaju to islamsko u sebi i zato što su Bošnjaci, nekadašnji krstjani, a sada muslimani, još više postali opasnost za Srbe.

Umjesto da Bosna i Bošnjaci budu velika šansa za istinski početak, gdje će i muslimani i kršćani vidjeti svoj identitet ili barem njegov dio u onim drugim, srpski nacionalizam izabrao je nasilje. Nasilje je bilo blisko. Dželat i žrtva bili su licem u lice. Blizu i potpuno vidljivi, samo u nekim slučajevima neprepoznatljivi kao persone. Uniformirani. Žene koje siluju ne zavezuju preko očiju. Jedino se pogled, u nekim slučajevima, izbjegava. Preživjeli potvrđuju o osobama, poznatim osobama o komšijama, kolegama iz škole, kolegama sa studija ili o radnom kolegi. Ovdje je sve konkretno, ništa apstraktno.

U holokaustu nad evropskim Jevrejima većina ubistava izvršena je apstraktno (plin umjesto klanja). Naročita obrada vršila se uglavnom u Poljskoj, a ne u Njemačkoj, tako da su obični personalni motivi, pretpostavke i osjećanja, uključujući i agresiju i mržnju, na jedan čudan način bili istrgnuti iz procesa

u kome je obrađeno šest miliona ljudi. Tu se pojavljuje ona apstrakcija koja obuhvata i žrtve i dželate i gdje obje kategorije nestaju u magli i irelevantnosti koje se odnose na njihove psihe, personalnosti i individualnosti.

U takvim situacijama, i srpski i crnogorski nacionalisti mogli su izvršiti užasna djela u Bosni ne kao neke užasne i nenormalne individue nego kao obični ljudi koji su izvršavali svoje obaveze onako kako to najbolje umiju, a koje su bile zacrtane u konkretnim planovima. Genocid koji su izvršili obični ljudi, pripadnici agresorskih snaga, zahtijevao je samo moralno sustezanje, što se moralo suzbiti, potisnuti i nadvladati. Blizine u smislu poznavanja žrtve nije bilo, samim tim nije bilo ni odgovornosti za izvršeni zločin koji proizlazi iz prostorne blizine, veoma važne u Baumanovoj teoriji.

I dok je za holokaust mogla važiti kao moralna tableta za spavanje činjenica da dželat nije poznavao žrtvu, u genocidu nad Bošnjacima ne važi ta moralna isprika. U genocidu nad Bošnjacima svi povezi su skinuti. Ogroman broj dojučerašnjih komšija Srba preko noći je pokazao zvjersko lice.

”Poznavati nekoga u genocidu nad Bošnjacima nije značilo imati obavezu na emocionalnu povezanost između sebe i onog drugog. To nije podrazumijevalo njegu za druge, brigu za one druge. U tim slučajevima dželati nisu osjećali odgovornost za povezanost, povezanost bez pritiska kao određenu obavezu”.8

Uzalud i Habermasovo (Jürgen Habermas) tumačenje života sa drugima kao moralnog stanovišta, kao jednog MI, a ne jednog JA, pogotovo ne jednog ONI. Jer, kad se ONI posmatraju na ideološki način, nestaje simpatije i osjećanja. Tada je dželat u svom svijetu koji pretpostavlja da žrtva pripada nečemu drugom, onom neljudskom, za razliku od onog ljudskog njegovog. Dželatov svijet je bez moralnih odgovornosti, saosjećanja, ograničen samo za njega, njegovu religijsku i nacionalnu grupu. Nemoral izbjegava simpatiju, jer simpatija sa žrtvom čini nasilje teškim. Zato je simpatija moralna sposobnost.8 Arne Johan Vetlesen, Ondskap i Bosnia (Zlo u Bosni).Todskrift nr. 1 2/1997. Universitets Forlaget, Oslo, 1997., str. 38

†


TEMA BROJA

Živjeti sa drugima u genocidu nad Bošnjacima nije značilo postavljanje ljudske individue u jedan kontekst gdje se individua socijalizira i gdje individua razvija svoj identitet kao osoba.

Presuda će se izvršiti kao praktična politika u kojoj dželati razumiju sebe kao izvršioce zakona koje diktiraju više instance. Moralno gledano, dželati sebe ne posmatraju autonomnim nego onim koji vrše neku radnju, a zahtjev za pripadnost nebeskom narodu nešto je što ih stavlja u poziciju pobjednika nakon toliko poraza u njihovoj historiji. Zbog toga se, prije svega, mora pokoriti svaka različitost unutar dželatovog naroda, a to znači izgraditi karakter koji je u stanju ubijati čak i osobe koje se poznaju. Odricanjem onog različitog, onog ljudskog i kod dželata i kod žrtve, briše se svaka moralna relacija između njih dvoje.

Poricanjem ljudskosti/različitosti, žrtva u susretu sa smrću nema nikakav moralni status, niti bilo kakvu, uključujući i ljudsku vrijednost. Planirano poniženje ili poricanje od ljudskosti/različitosti briše svaki trag žrtvine vrijednosti. Taj čin prethodi ljudskoj fizičkoj likvidaciji, jer takav život treba smrt i zato u susretu dželata i žrtve gotovo i nema borbe da bi se život nastavio, nego se čak ima želja da se on okonča. Poricanjem svih vrijednosti, žrtva uzima na sebe jedan dio smrtne presude i postaje njenim saučesnikom u egzekuciji.

“Otrgnuće/iskopčavanje, poricanje ljudskosti/različitosti dovodi do jednog potiskivanja osjećajnih veza između ljudi, veza u kojima ne postoji savjest ili moralno kajanje. Ono što nalazimo kod dželata je onaj banalni ponos poslije izvršenja dodijeljenog zadatka”.9

Zlo je čudno. Genocid kao zlo je najviše čudno. Čudnovato bezgranično. Ideološki zamislivo zlo se ne definira kao zlo, već kao dobro; ne kao nemoral, već kao moral!

Kod dželata koji je poznavao žrtvu moralna sposobnost nije podrazumijevala pretpostavku sposobnosti za simpatiju sa njegovom žrtvom. Simpatija, podsjetimo se, traži relaciju, relaciju kao ljudsku aktivnost. 9 Zygmunt Bauman, Modernitet of Holokaust (Savremenost i holokaust). Vidarforlagets Kulturbibliotek, Oslo 1997. str. 225.

Možemo li se, onda, kad je u pitanju genocid nad Bošnjacima, govoriti o zlu u njegovoj primitivnoj, demonskoj formi, zlu licem u lice?

Ovdje treba reći da je to onaj tip zla koje je Hana Arent (Hannah Arendt) odbacila u slučaju holokausta nad Jevrejima. Čak i kad je vršeno bombardiranje sa distance, na ostacima granata mogla su se naći imena kao: Joja iz Vogošće, Čedo sa Hreše itd. Primitivno/demonsko zlo je u nauci definirano kao slom, kao odstupanje, kao nenormalnost.

Kod dželata koji su izvršili genocid nad Bošnjacima moralna sposobnost kao nešto što se formira, njeguje i razvija unutar socijalne sredine, uopće nije razvijena.

Ali, antropološko i psihološko tumačenje zla izdvojeno izvan ukupnog socijalnog, političkog i kulturnog konteksta može nas odvesti na tumačenja o zlu kao nečemu nepostojećem ili kao rezultatu nekih slučajnih radnji dobrih ljudi, ali koji su rasli u nezdravim okolnostima, pa su i sami postali takvi. Može li se, onda, uzrok srpske agresivnosti tražiti u nedostatku emocionalnosti i želji nekadašnjeg djeteta koje je bilo maltretirano i ponižavano da ono kao odrasla osoba maltretira, ponižava, ubija druge u znak osvete? Jesu li to, onda, oni invalidi osjećanja koji, kad dođe njihovo vrijeme, i sami sudjeluju u ljudskim lomovima, poniženjima i zloupotrebama ljudskih slabosti, postajući dio mašinerije totalitarnog sistema? Postaju li dio sistema ludosti i koji su i sami bili ponižavani, psihički lomljeni, ljudski zloupotrebljavani, želeći se na taj način osvetiti za nepravdu što je njima nekad davno nanijeta? Može li se to tumačiti samo objašnjenjem da su oni pogrešno odgojeni, o čemu govori Alija Isaković u Antologiji zla?

U takvim situacijama, žrtva očekuje osudu zla. Međutim, dželat očekuje naklonost publike. Tako imamo nevidljivu utakmicu za naklonost publike. Ovo je psihološka osnova za nastanak blaming the victim, odnosno za zamjenu teza gdje žrtva postaje ono zlo, a dželat je ono dobro. Ne nalazimo naučnu teoriju dovoljno jaku koja može objasniti ovo, osim teze da ovdje imamo potvrdu personilizacije kao proizvoda moralnih normi, što, svakako, nije dovoljno. Zbog toga se ovdje, osim historičara,

† TEMA BROJA


pravnika, sociologa, moraju pozvati u pomoć i antropolozi, psiholozi, psihijatri, pedagozi, teolozi i svi drugi naučnici koji mogu nešto reći o ovome.

U genocidu nad Bošnjacima dželat je razapet između spontanih – moralnih relacija (nastavnik koji ga je učio matematiku – učenik, komšija koji mu je pomagao kad mu je trebalo – komšija, vlasnik kafića kod kojeg je često navraćao – posjetilac) i njegove unutarnje odgovornosti za one druge, zamjene tog morala za tehnički moral, dakle nemoral i izvršenje planiranog zadatka: ”Bijte Turke dok ih ima!”,10 naređuje Ratko Mladić.

Alija Isaković kaže u Antologiji zla: „Da bi se ovo razumjelo, prvo valja pročitati sva naučna djela Srpske akademije nauka i umjetnosti. I djela fizike. I djela iz astronomije. I djela iz likovnih umjetnosti. I muzička djela… Sva!” On ih je pročitao. Onda ćemo vidjeti šta se sve trebalo dogoditi da bi genocid nad Bošnjacima bio moguć, možda ćemo dobiti i djelimični odgovor i na pitanje zašto i kako se to moglo dogoditi? „Međutim, činjenica je da će se genocidom nad Bošnjacima ova civilizacija baviti još dugo kao zastrašujućim uzorkom čija naučna obrada može čovječanstvu donijeti onoliko iskustvene koristi koliko je Bošnjacima donijela štete.

Na kraju, nužno je istaći da je učešće počinilaca zločina u genocidu nad Jevrejima, pa i u slučajevima hapšenja svih Jevreja u okupiranoj Evropi, bilo svedeno na elementarnu evidenciju i identifikaciju žrtava prilikom njihovog hapšenja. Jevrejske komšije (bilo nacisti ili ne) jedva su imali priliku Jevreje vidjeti u munjevito vršenim racijama i, potom, transportiranju u sabirne logore, gdje je bila pripremljena druga mašinerija.

U slučaju genocida nad Bošnjacima olahko se u izjavama preživjelih žrtava prenaglašavalo učešće poznanika, školskih drugova, kolega sa posla i neposrednih komšija. Toga je stvarno i bilo. Ali, upravo zato što izvršilac genocida nije raspolagao birokratskim izgrađenim i uhodanim aparatom, pa se morao

10 Televizija Republike Bosne i Hercegovine, Dnevnik 2, Sarajevo, 19 oktobar 1992.

oslanjati na angažiranje i mještana u hapšenju, masakrima. Međutim, valja naglasiti da su prve jedinice i prvi dželati dovedeni sa strane, na isti način kao i u Drugom svjetskom ratu. Mnogi novinari, pa i historičari su, na osnovu činjenice da je preživjeli od koga je uzimana izjava prepoznao jednog komšiju ili nekoliko njih ili poznanika uopće, prenaglašavali ovu pojavu. I ovdje je bilo specijaliziranih jedinica, posebno pripremanih i uvježbavanih u Hrvatskoj 1991. godine, kao i paravojnih jedinica iz Srbije i Crne Gore, jedinica Jugoslavenske narodne armije regrutiranih na poznatom principu plaćenika iz Rusije, Grčke, Rumunije i drugih zemalja.

Za nabrojane počinioce zločina Bošnjaci su, kao i Jevreji prije toga, bili satanizirani i manje se to završavalo rješavanjem komšijskih svađa ili netrpeljivosti, a oni koji su poznavali svoje žrtve imali su naređenje koje se moralo izvršiti, tako da se slučajevi poznanstva jednog komšije ili više njih često i olahko pretvaraju u shvatanje da su svi dželati iz određenog grada, zgrade ili ulice, odnosno da su svi sjedili u istoj klupi. Pored toga, dobrovoljci ili jedinice iz Srbije i Crne Gore imali su lokalne vodiče i nije bilo teško predstaviti se kao domaći samo da bi se postigao cilj, a to je onemogućavanje suživota i nacionalne i vjerske tolerancije, što je do tada bila osnovna karakteristika Bosne i Hercegovine. Stvarala se situacija da su pripadnici paravojnih i regularnih jedinica iz Srbije i Crne Gore, a koji su bili iz Bosne i Hercegovine, obavezno komšije žrtve. Sa tim se manipuliralo na isti način kako su to radile ustaše 1941. godine u muslimanskim krajevima.

Spisak desetak nabrojanih osnovnih sličnosti i razlika između dva konkretna genocida nije konačan i više je u službi podsticaja za dalja konkretnija istraživanja na tom planu.

SLIČNOSTI:

1. Osnovna sličnost je u tome da su oba genocida izvršena u ratnom ambijentu, pa su otuda kombinirani sa ratnim zločinima u službi genocida;

2. Oba genocida imali su glavnu metu, ali i sporedne mete, odnosno ciljne grupe. Veliki njemački Rajh trebao je obuhvati dvije

†


TEMA BROJA

trećine Evrope. S druge strane, dvije trećine Bosne i Hercegovine bilo je okupirano, pa genocid nije mogao biti izvršen u planiranom obimu. Tako je i sa Evropom. Na toj trećini preživjelo je onih milion Jevreja, kao i stotine hiljada Bošnjaka;

3. U oba slučaja, bio je to planirani i dobro organizirani zločin na državnom planu, čemu su prethodile radnje kao što su stereotipske slike plasirane, prije svega, putem medija, a zatim vojne i druge akcije čiji je cilj bio djelimično ili potpuno uništenje određene nacionalne, vjerske grupe ili čitavog naroda;

4. I genocid nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima determinirani su proizvod specifične grupe socijalnih, političkih i psiholoških faktora;

5. U oba slučaja, radilo se o pokušaju ostvarenja planova o velikoj Njemačkoj, odnosno velikoj Srbiji, u kojima nije bilo mjesta za one druge, koji nisu bili Nijemci, odnosno Srbi, tj. da se broj onih drugih svede na zanemarljivu cifru, a njihov društveni položaj na podanički;

6. Sprječavanje reprodukcije Jevreja, odnosno Bošnjaka, a istovremeno je vršen pokušaj stvaranja zdrave njemačke nacije, odnosno da silovane Bošnjakinje rađaju Srbe;

7. I u jednom i u drugom slučaju, korišten je mit o spašavanju kršćanske Evrope od nadolazeće jevrejske, odnosno islamske opasnosti. U tom smislu, Jevreji su optuženi da su ubili Isusa Krista, a Bošnjaci da su ubili srpskog Isusa – cara Lazara;

8. U oba slučaja, nastojalo se društvo različitosti pretvoriti u društvo jedne dimenzije;

9. I u jednom i u drugom slučaju, samoreprodukcija kršćanstva kao dominirajućeg mogla se izvršiti samo oblikovanjem predstave jevrejstva, odnosno islama kao nečeg stranog;

10. U oba slučaja, radilo se o zapuštanju ljudskih, psiholoških i moralnih sposobnosti i neutralizaciji moralnih snaga, ali i individualnoj volji da se uradi to što se uradilo;

11. Niti nacisti niti srpski naciona-listi ne osjećaju se krivim, niti su se ikad upi-tali kakav sam ja to čovjek kad sam mogao to uraditi.

12. Oba genocida su se dogodila

usred Evrope, s tim što međunarodna zajed-nica kod genocida nad Bošnjacima nije bila spriječena zaustaviti ga, ali to ipak nije učinila.

RAZLIKE:

1. Osnovna razlika između genocida nad Jevrejima i genocida nad Bošnjacima u tome je što je genocid nad Jevrejima izvršen u ambijentu Svjetskog rata, a genocid nad Bošnjacima izvršen je u ambijentu lokalnog rata;

2. Genocid nad Jevrejima mogao se dogoditi jer se to događalo i ranije, ali nakon Nűrnberga je rečeno: Nikad više! To nikad više ipak se dogodilo u Bosni, i to pod okriljem Ujedinjenih nacija;

3. Genocid nad Jevrejima niko ne osporava, niti različito definira, ili su takvi zaista rijetkost (kao što je iranski predsjednik Ahmedi Nedžad i njegovi malobrojni istomišljenici). Genocid nad Bošnjacima različito se tumači, kao agresija, genocid, rat međunarodnog karaktera, ali i kao građanski rat, vjerski sukob, komšijska svađa, nesretni sukob, užasni masakr;

4. Nakon završetka Drugog svjetskog rata Jevreji su dobili do tada nepostojeću državu Izrael. S druge strane, nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, postojeća i međunarodna priznata država Republika Bosna i Hercegovina podijeljena je de jure na dva, de facto na tri dijela;

5. Rezolucijom Ujedinjenih nacija broj 713, od 25. septembra 1991. godine, uveden je embargo na uvoz oružja u bivšoj Jugoslaviji. Kako bi bilo da je saveznicima u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu uveden embargo na uvoz oružja?

6. Bošnjaci su organizirali svoju odbranu i odbranu Bosne i Hercegovine na koju je izvršena agresija. Jevreji nisu imali organiziran otpor, osim povremenih pobuna u getima, mada su se mnogi od njih, gdje god su se nalazili, aktivno uključili u antifašističke pokrete;

7. Pitanje rase: u genocidu nad Jevrejima radilo se o biološkom poimanju rase, pri čemu su Jevreji kao i svi ostali bili manje vrijedni od arijevaca. U bošnjačkom slučaju

† TEMA BROJA


radilo se o religijskom poimanju rase. Naime, Bošnjaci su bili optuženi da su, prihvatajući islam, izdali slavensku kršćansku rasu;

8. U genocidu nad Jevrejima odvijala se etapna metodologija izvršenja. Prvi korak bio je pravljenje spiskova. To su morale raditi komšije, kolege s posla ili iz razreda, zato što su dobro poznavali žrtve. Neki su od njih u racijama bili vodiči policijskim ili SS-jedinicama. Nacistička partija bila je temeljito organizirana po kvartovima i ulicama, pa čak i zgradama. Postojala je i jevrejska policija u okupiranim zemljama Evrope. Od momenta ukrcavanja žrtve u kamion, više nije bilo nikakve potrebe za učešće komšija ili kolega. Posao su preuzimale specijalizirane druge formacije. Suživot sa Jevrejima za naciste nije imao nikakav značaj. Za genocid u Bosni najvažnije je bilo uništiti suživot i nacionalnu i vjersku toleranciju razvijanu hiljadama godina. To je bio razlog drukčijeg pristupa izvršenju zločina, pa je i to moralo biti uplanirano prema postavljenom cilju. U genocidu nad Bošnjacima, prvi put, osim primarnih, imamo i sekundarne, čak i tercijarne masovne grobnice. Kod genocida nad Jevrejima samo primarne masovne grobnice, ako se gasne grobnice mogu definirati kao masovne grobnice;

9. O genocidu nad Jevrejima zna se gotovo sve, do najsitnijeg detalja. O genocidu nad Bošnjacima istraživanja su na samom početku;

10. Godine 1945. njemačko društvo se denacifiziralo. Godine 1995., pa i 2005. Srbija se nije demiloševićezirala.

11. Zločin genocida nad Jevrejima tretiran je retroaktivno (zločin je izvršen prije međunarodne kodifikacije i ratifikacije Konvencije Generalne skupštine o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, 9. decembra 1948. godine). S druge strane, genocid nad Bošnjacima izvršen je pod prijetnjom Damaklovog mača (Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida), zbog čega su planeri, organizatori i izvršioci genocida nad Bošnjacima morali dobro maskirati i sakriti svoje postupke i namjere.

Paradoksalno je da se zločin nad Jevrejima, iako se on naziva posebnim imenom – holokaust, iako se taj zločin dogodio prije međunarodne kodifikacije i ratifikacije Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, naziva pravim imenom – genocid. S druge strane, zločini nad Bošnjacima (ubijanje, uzrokovanje tjelesnih i mentalnih povreda, namjerno nametanje uvjeta života sračunatih da dovedu do njihovog uništenja, primjena mjera koje su ometale rađanja, silovanja itd.), čak i u mnogim presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik i drugi), klasificira se kao etnička podjela na terenu, etničko prekomponiranje teritorije koja se kontrolira i sl.

Obrazlažući to nedostatkom dokaza o postojanju namjere da se Bošnjaci unište potpuno ili djelomično, čak i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju sudjeluje u kamufliranju zločina genocida. Eksperti znatno nižeg ranga od sudija Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju dobro znaju da se tzv. diskriminacijska namjera može dokazati posredstvom izvođenja dokaza kojima se utvrđuju elementi kao što su opći kontekst u kome je djelo počinjeno, izjava i radnje optuženog i činjenice da su radnje koje su počinili optuženi poduzete u okviru široko rasprostranjenog sistematskog nasilja (agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu) usmjerenog, prije svega, protiv Bošnjaka, a u nekim slučajevima i Hrvata.

U tom kontekstu, izricanje oslobađajuće presude u predmetu Republike Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, 26. februara 2007. godine, kao i odugovlačenje hapšenja Ratka Mladića i Radovana Karadžića, svakako je vrhunac licemjerja međunarodne zajednice i gotovo je neuporedivo sa njenom odlučnošću da kazni nacističku Njemačku za sve počinjene zločine te da u što kraćem roku pronađe i privede sudu pravde vodeće naciste odgovorne za zločin genocida počinjen nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu.

†


TEMA BROJA

BASIC SIMILARITIES AND DIFFERENCES BETWEEN JEWISH HOLOCAUST AND GENOCIDE OF BOSNIAKS

Dr Rasim Muratovic

Holocaust and genocide considered as a term or a phenomenon are and the same thing. However, term genocide has been introduced in terminology and the subject of the international law and holocaust has not. Evil is a very strange phenomenon itself. Genocide as a kind of evil is even more peculiar. Bizarrely limitless. Evil that is ideologically comprehensive is no longer defined as evil, but as good, it is not immoral but moral!In case of genocide of Bosniaks, reports of survivors very often without much consideration overemphasize the role of acquaintances, school-friends, colleagues from work and neighbors. We do not intend to deny that it really happened, but we wish to stress the fact that only because those who committed genocide did not have sufficient apparatus were they forced to mobilize the local population in acts as arrests and massacres. We must point out that first troops of slaughterers were brought from outside, in the same way as it happened in the Second World War. Many journalists as well as historians have overemphasized the phenomenon basing their articles and reports on the fact that the survivor has recognized one or two familiar faces amongst his torturers. We have seen here specialized forces, especially prepared in Croatia in 1991, as well as paramilitary forces from Serbia and Montenegro, troops of the Yugoslav national army recruited in accordance to the principle of paramilitary forces from Russia, Greece, Romania and other countries. For the mentioned criminals who committed the genocide, Bosniaks were, just like Jews before them, satanized and they were the main part takers and as for those who knew their victims, they had the task which they had to carry out. Besides, these “volunteers” or paramilitary troops from Serbia and Montenegro had their local guides and it was not difficult for them to present themselves as locals in order to achieve their goal, and that was to ruin the existing national and interreligious tolerance that was a hallmark of Bosnia and Herzegovina for centuries. Such a situation was created that those who were the Bosnian members of the paramilitary troops from Serbia and Montenegro had to essentially be the neighbors of their victims. These manipulations have already been seen in the Second W.W. in 1941, performed by the ustasas in the territories populated by Muslims. The list of the basic similarities and differences between these two genocides is not final and we hope this article will serve as an encouragement for further studies in this field.

1

.

.

..

.

.

.

1991

.

" "

.

.1941.

26/02/2007

.

.

1

25262007.

† TEMA BROJA


LAHKOĆA ILI UMIJEĆE ZABORAVLJANJA

(ARS OBLIVIONALIS)Mirsad TOKAČA

eško je naći naciju u modernom svijetu koja se tako olahko odriče svoje prošlosti kao što je bosanska. I uopće

nije važno o kojem dijelu naše prošlosti se radi. Onom slavnom i manje slavnom, vrijednom ili manje vrijednom, više ili manje bogatom ili, pak, tragičnom, kakav je, naprimjer, naša nedavna prošlost, obilježena genocidom i zločinima koje je, nakon Drugog svjetskog rata i holokausta, teško naći igdje u svijetu s kraja 20. vijeka.

Problem koji mi imamo je kako sebi, a potom i drugima objasniti šta nam se, kako i zašto sve to desilo i šta treba raditi da ovladamo čvrstim dokazima i činjenicama o prošlosti i da odnjegujemo kulturu pamćenja koja će nas učiniti vladarima posljedica naše prošlosti, a nikako njenim zarobljenicima i robovima. U suštini, pitanje je kako žrtvu osloboditi, vratiti joj dostojanstvo i samopoštovanje, omogućiti joj da svoju nespornu tragediju ne posmatra vječno iz pozicije žrtve zarobljene zločinom kojem je bila izložena.

Ono što nam kao društvu nikako ne treba jest život u prošlosti i zato je ključna stvar kako u

vremenu demokratske tranzicije učiniti sve da se uspostavi odgovarajući odnos prema prošlosti. Neki to zovu suočavanjem s prošlošću, ali se, u osnovi, radi o tome da napravimo sve kako bi se, kad govorimo o nedavnoj prošlosti (1992.-1995.) raskinulo sa zločinačkim nasljeđem koje nam je ostavila prošlost.

Dakle, ukoliko ne želimo živjeti u prošlosti, a mi ne samo da u njoj živimo, nego mnogi uživaju plodove koje donosi takav život, moramo objasniti uzroke i posljedice koji su našu nedavnu prošlost odredili kao zločinačku, genocidnu, ponižavajuću, razornu u svakom smislu, moralnom i materijalnom. Biti legat takve prošlosti, onima koji su je iskusili, a pogotovo bili njene žrtve, predstavlja teret i izvor frustracija, ukoliko se ne iskoriste mehanizmi tranzicionog perioda, a najprije ona dva ključna stuba – pravda i istina, za reafirmaciju vrjednosnog sistema koji baštini bosansko društvo, ali i onog koji zahtijevaju savremeni uvjeti života u 21. stoljeću.

Budućnost naših odnosa sa susjedima i naša vlastita budućnost ne leži u poticanju

T

†


TEMA BROJA

mržnje i mitova o vječnom neprijateljstvu i našim vječnim neprijateljima, nego racionalnom očuvanju sjećanja i promišljanju vlastite prošlosti, razumjevanju konteksta u kojem se dogodio zločin nad nama (društvenog, političkog, historijskog, međunarodnog, pravnog...). Budeći i njegujući ljudskost žrtve i njenu potpunu svijest o vlastitom stradanju, mi ćemo biti osposobljeni da razvijemo kulturu pamćenja koja će nam pomoći da pronađemo i mir u sebi i mir u drugima, da potaknemo dobrotu u sebi i da je pronalazimo u drugima. Pomoći će nam da se oslobodimo opasnosti koja prijeti i samoj žrtvi da postane vječiti zarobljenik svog statusa nacije-žrtve.

Vječito očuvanje statusa nacije-žrtve znači i vječito traganje za kontrapunktom, nacijom-počiniocem zločina, znači vječito održanje mržnje prema počiniteljima, a – što je posebno opasno – transferiranja mržnje i na generacije koje dolaze i koje nemaju ništa sa zločinom.

Osloboditi se mržnje znači osvojiti slobodu ljuskosti. Mržnju drugih prema nama, koja je proizvela najteži zločin – genocid, nećemo pobijediti našom mržnjom prema zločincima. Dobrota po kojoj su uglavnom bosanski ljudi poznati mora nadvladati zlo. Iz takvog stanja možemo izići samo osnaženi i pročišćeni. Jer, samo ljudska kultura i plemenitost ima šansu u sukobu sa zlom. Ako u Bosni i na Balkanu postoji nada, onda su njeni nosioci žrtve. Tome se ne možemo nadati od zločinaca. Pomirenje, stoga, nije ceremonijalni oprost, niti zaborav stradanja, a pogotovo to nije posao samo političara, već, prije i iznad svega, sposobnost svakog pojedinca i društva kao cjeline da, pamteći i objašnjavajući, obrazujući greneracije koje dolaze o iskustvima prošlosti, iskustva prošlosti pretvorimo u produktivno promišljanje budućnosti, povremno se prisjećajući sjajne misli Kjerkegora da se „život živi unaprijed, ali samo unatrag razumije“.

Jedno je sasvim sigurno. Prošlost, krvavu i bolnu, ne možemo promijeniti. Jedino nam preostaje da je istražujemo i objašnjavamo kako

se ne bi ponovila, a i ako se ponovi, da budemo spremni reagirati na adekvatan način. Oni koji nas pokušavaju ubijediti kako treba samo gledati u budućnost, zaboravljajući prošlost, možda nas nesvjesno pripremaju za novu nesreću. Nema sigurne budućnosti bez detaljno razjašnjene prošlosti. „Kada imamo hrabrosti da se suočimo sa sukobima, preuzmemo probleme, učimo iz kriza i radimo na našim slabostima, mi rastemo“ (Bernard S. Mayer, - Beyond Neutrality-Confronting the Crisis in Conflict Resolution, JOSSEY-BASS, 2004, San Francisco, USA).

Stoga je ključno pitanje naše budućnosti otrkivanje istine o nama i našoj tragediji, o tuđim zločinima i namjerama, ali i našoj nespremnosti da opasnost prepoznamo i spriječimo ono u čemu su i tragovi vlastite odgovornosti za tragediju. Zašto nam je potrebna istina? Zbog nje same, to je bespredmetno. Potrebna nam je jer bez nje nećemo imati temelje našeg pamćenja i sjećanja. Jer je ona kontrapunkt zaboravu i zaboravljanju. Potrebna je i zbog promjena koje treba proizvesti, promjena u nizu slojevitih društvenih i individualnih odnosa i veza koje traže radikalne promjene. Konačno, potrebna je zbog pravde do koje se dolazi u zakonitim sudskim postupcima, a ne anarhiji i zlu osvete.

Koncepcijska razlika, nažalost, nastaje u tački u kojoj jedni brane tezu o potrebi istine o uzrocima konflikta, a drugi brane tezu o potrebi istine o posljedicama konflikta. Cijenim da svaki ozbiljan i nepristrasan, stručno i naučno fundiran pristup obuhvata oboje i ne isključuje niti jedan drugi mogući put. Dakle, nikako se ne smijemo zadržati na posljedicama sukoba, jer su one neotklonjive. Ali, uzorci-korijeni koji su proizveli krizu i rat uvijek se mogu obnoviti, samo u drugom obliku.

Dakle, traganje za uzrocima konflikta i njihovo ne samo objašnjavanje nego iskorjenjivanje i uklanjanje iz društva, najvažniji je cilj i za to je neophodan niz paralelnih društvenih i institucionalnih poduhvata u nizu oblasti. Ne mogu se otkoniti posljedice tragičnog rata, ali ako uzroci na kojima je rastao sukob, ne samo u Bosni nego i u regionu, ne budu

† TEMA BROJA


razjašnjeni, onda ćemo imati samo parcijalnu istinu o posljedicama, što neće bitno izmijeniti naše trenutno stanje i odnose, niti će bitno uticati na budućnost, zbog koje nam je u osnovi sav ovaj posao potreban.

Teret i posljedice zločinačke prošlosti moraju biti skinute i oni nisu samo teret posljedica, nego još više teret uzroka. U njima se krije opasnost od novog konflikta koji se može spriječiti samo stalnim traganjem za objašnjenjem njegovih uzroka.

Pouzdano znam je da je biti lišen istine, sa svim njenim mahanama i nedostacima, isto što i biti lišen pamćenja/sjećanja kao najviše ljudske kulturne tekovine (ars memoriae) i reduciran na barbara.

Stoga se traganje za istinom utemeljnom na faktima postavlja kao vrhunski moralno-etički imperativ postkonfliktnih društava,

kakvo je, nažalost, u najgorem smislu bosansko, ali i društva u regionu, ništa manje.

Naša bliža i dalja prošlost mnogo puta je bila negirana ili ukradena, ona je bila prisvajana i falsificirana. Sjećanje na nju je bilo ideološki zamagljivano, pa i zabranjivano brutalnom silom vladara historije. Prisutni su vjekovni pokušaji brisanja našeg hiljudugodišnjeg multilateralnog kulturnog identiteta i tradicije. Bez obzira na to što svakim periodom naše prošlosti ne možemo biti ponosni, ostaje nam da je čuvamo i da je se, s kritičkim uklonom, sjećamo, ali nikako i ni pod kojim uvjetima da je uljepšavamo ili negiramo.

Trebamo, dakle, učiniti sve, i kao pojedinci i kao dio kolektiviteta bosanskog društva, da odbacimo umijeće zaboravljanja (ars oblivionalis), čemu su nas tako revnosno podučavali zarad pogleda u budućnost u kojoj nas je obično i nenadano očekivalo nasilje i prijetnja iskorjenjivanjem.

†


TEMA BROJA

ART OF OBLIVION

Mirsad Tokača

An essential element for our future is discovering the truth about us and about our tragedy, the truth about crimes and intentions of others, but also in admitting our failure to recognize and prevent the tragedy, the fact wherein lie traces of our own responsibility for that same tragedy. What we surely as a society do not need is a life in the past; therefore the essential requirement is to do all in our power to establish an appropriate attitude towards our past especially in the time of the transition that we are undergoing. If we do not desire to live in the past, and we at the moment not only live in the past, but many of us still are enjoying the luxury of such life, we must understand causes an consequences which defined our past as criminal, genocidal, humiliating and destructive. Legacy of such a past, for those who experienced it and were its victims, represents an everlasting burden and source of frustration. The only way to prevent such frustration is through satisfaction of justice and truth, the mechanisms of the transition period. Justice and truth also represent the pillars of the system of values of Bosnian society as these are the requirements of modern conditions of life in 21st century. We can be sure of one thing that is we can not change our bloody and painful past. The only thing remaining is to explore and analyze our past and to make sure it does not happen again, and in case if it does, we could be prepared for it.

)ARS OBLIVIONALIS(

.

––

.

.

.

.

† TEMA BROJA


KRIVICA ZA GENOCID I

KAJANJEDr. Ismet DIZDAREVIĆ

ojmovi krivica i osjećanje krivice su dva različita pojma, iako se ponekad poistovjećaju. Ukazuje se i na razliku

između osjećanja krivice i stida. Osjećanje krivice odnosi se na određena djela, na specifična ponašanja, a sram obuhvata cijelu ličnost.

Osjećanje krivice najčešće se javlja kad osoba, u ponašanju, doživi da je učinjenim djelima narušila svoj unutarnji, intimni moralni kodeks ili kodeks moralnih normi koje se respektiraju u svakom humanom društvenom uređenju.

U pravnim i psihološkim leksikonima ili rječnicima, krivica se odeđuje kao “društveno opasna radnja koja povlači krivičnu odgovornost” (Petrović, P.S., 1998., str. 139.), a osjećanje krivice kao “neprijatno moralno osećanje koje se javlja kad se stvarno ili samo u mislima prekrši neka moralna norma i predstavlja subjektivnu, bolnu ocenu tog događaja kao moralno neispravnog, a sebe samog kao nedostojnog ili grešnog” (Trebješanin, Ž., 2001., str. 324).

Osjećanje krivice je čin unutarnjeg sudije, blažeg ili strožijeg moralnog imperatora, ustvari čovjekove savjesti. Osjećanje krivice može biti

lahko i prolazno, ali i beskrajno mučenje ako je krivično djelo veće a savjest pojedinca strožija. U sudskim postupcima, u izjavima i ponašanjima okrivljenih, uočavaju se značajne individualne razlike u stupnju razvijenosti savjesti.

U opisu očitih razlika osjećanju krivice između pojedinaca, S. Petrović ističe da “psihopate imaju zakržljalu savest i njima je nepoznato osećanje krivice, ma koliko prestup koji su izvršili bio težak sa moralnog i pravnog aspekta. Osobe, kod kojih je savest razvijena ili stroga obično pate od osećanja krivice, od koga se brane na razne načine.

Prema judeo-kršćanskom vjerovanju, osjećanje krivice može se ublažiti ili potpuno otkloniti kroz ispaštanje ili kaznu, nakog čega se ponovo uspostavlja poremećeni duhovni mir. Radi toga, osobe sa razvijenom savešću, u želji da se oslobode mučnog osećanja krivice, često pribegavaju raznim oblicima samokažnjavanja, prijavljivanju svoje krivice, da bi kroz kaznu dobili oproštaj, ispovjedanju kod duhovnika, činjenju dobrih dijela itd.

Nerazriješeno osjećanje krivice ponekad može voditi u suicid, alkoholizam ili mentalnu bolest.

P

†


TEMA BROJA

Za razliku od psihopata, ova druga kategorija je vrlo zahvalna za sticanje uvida u porijeklo i značaj svoga prestupničkog ponašanja, psihoterapiju, primjenu odgojnih mjera, rehabilitaciju i resocijalizaciju” ( Petrović, S.P., 1998., str. 65.).

U krivičnim postupcima očekuje se da će izvršilac krivičnog djela priznati svoj delikt. Priznanje ubrzava donošenje odgovarajuće presude. U sudskim postupcima priznanje obično dovodi da ublažavanja kazne izvršiocu krivičnog djela bez obzira na njegovu težinu. Presude koje sada izriče Međunarodni sud u Haagu također pokazuju da se isplati priznanje zločina. Planerima i izvršiocima genocida nakon priznanja izvršenih zlodjela značajno se smanjuje dužina zatvorske kazne. Za krivično djelo za koje je, naprimjer, predviđena kazna doživotnog zatvora izriče se kazna zatvora u trajanju od petnaest godina, pa i manje. Priznanje zločina, nažalost, nije uvijek praćeno i osjećanjem grižnje savjesti. Osobe koje priznaju krivicu za zločine a nisu uvjereni da su krivi, čine to iz straha od kazne a ne zbog onoga što se, u toku i ishodu sudskog postupka, tretira kao moralni čin okrivljenog.

Priznanje izvršenih zločina se, ustvari, tumači kao početak moralne katarze okrivljene osobe. Je li ili nije početak moralno čišćenja sebe od zla, hoće li se ili neće ispoljiti iskreno kajanje zbog izvršenih zločina, posebno zločina genocida, hoće li će ili neće svojim kasnijim ponašanjem pokazati unutarnju patnju, zavisi od mnogobrojnih činilaca, među kojima faktori ličnosti imaju prioritetnu ulogu.

U istraživanju relacija između osobina ličnosti i krivice, utvrđena je povezanost između empatije, interpersonalni crta ličnosti, spola, samoprocjene, osjećanja selfa. Sklonost empatičnog doživljavanja drugih osoba značajni je pokazatelj hoće li i u kojim okolnostima pojedinac ili grupa pojedinaca ispoljiti i u kom omjeru će ispoljiti osjećanje krivice nakon nemoralnih istupa, prekršaja, izvršenih krivičnih djela ili ratnog zločina i (ili) genocida. Iz analize, značenje termina empatija – «u psihologiji, termin se upotrebljava da označi proces neposrednog uživljavanja u emocionalna

stanja, mišljenje i ponašanje drugih ljudi» (Trebješanin, Ž., 2001.), moguće je pretpostaviti koja struktura pojedinaca će, u toku sudskog postupka ili u nekim drugim okolnostima, ispoljiti osjećanje krivice, osjećanje grižnje savjesti zbog učinjenih zlodjela.Vjerovatno je neće ispoljiti oni koji nisu razvili ovu značajnu osobinu ličnosti ili, pak, koji je ispoljavaju samo prema pripadnicima svoje nacionalne ili vjerske skupine. Iz iskaza haških osuđenika ili iskaza zločinaca koji još nisu privedeni sudu pravde, vidljivo je da oni, kad govore o hiljadama ubijenih Bošnjaka, ne pokazuju znake žaljenja a kamoli kajanje, dok bol zbog gubitka pripadnika srpskog naroda, koji je praćen optužbom drugog naroda i spremnošću na osvetu, osjećaju izrazito velikim.

Psihološka istraživanja pokazuju da se osjećanje krivnje zbog nanošenja nepravde drugim naglašenije ispoljava prema osobama s kojima smo bliži, koje osjećamo kao svoje, nego prema pojedincima ili grupama pojedinaca koje nepoznajemo ili koje, iz različitih razloga, ne prihvatamo. U jednoj poznatoj teorijskoj studiji tvrdi se da «Hoffman (1982., p. 304) ističe da se krivica razvija iz empatije i da su oba pojma «veoma osjetlivi prosocijalni motivi». Hoffman, zapravo, u objašnjavanju tvrdi da su korijeni osjećanja krivice sadržani u tjeskobnom reagiranju na patnje drugih. Ipak, očito je da nisu iste reakcije prema drugim. Ljudi reagiraju sa više empatije na ljude slične njima nego na one koji to nisu (npr., Batson, Duncan, Ackerman, Buckley i Burch, 1981.). Čak i plač novorođenčadi, koji je razvojno najraniji vid empatičnog reagiranja (zato što se plač javlja u prvim danima života; Sagi i Hoffman, 1976.; Simer, 1971.), selektivan je; novorođenčad plačom odgovaraju na plač drugih novorođenčadi, ali manje plačom odgovaraju na plač šimpanzi, starije djece ili na sintetizirani plač (Martin i Clark, 1982.; Sagi i Hoffman, 1976.; Simner, 1971.).

Dakle, empatija je selektivna jer ljudi reagiraju empatično na one osobe koje su im slične. Zahn-Waxler i Kochanska pružaju dokaze povezanosti razvoja empatije sa razvojem krivice» ( Baumeister, F.R., Stillwell, M., A., Heatherton, F.,T., 1994.).

† TEMA BROJA


Autori studije Krivica: interpersonalni pristup ističu da su Jones i Kugler utvrdili visoku povezanost između krivice i mjerenih interpersonalnih (međuličnih) osobina i stanja ličnosti (osamljenosti, sramežljivosti, kivnosti, sumnji i ljutnje ). Jones i Kugler također su utvrdili da krivica visoko korelira sa nezadovolj- stvom sa postojećim relacijama (socijalnim), kao i sa vjerovatno niskom sposobnošću uspostvaljanja međuljudskih odnosa. Pokazali su i da samo visoki moralni standardi nisu povezani ni sa krivnjom, niti sa ovim interpersonalnim varijablama. I drugi istraživači (Vangelisti, A.L., Daly, J.A., i Rudnick, J.R., 1991.), između ostalog, utvrdili su da je upotreba krivnje pozitivno povezana sa sramežljivošću kao crtom ličnosti, mjerama interpersonalane agresivnosti (iritiranjem, negodovanjem, sumnjom) i, inverzivno, sa mogućnošću socijalnog uticaja.

Utvrđena je povezanost između samopoštovanja i sklonosti krivici. Osobe sa niskim nivoom samopoštovanja ispoljavaju sklonost ka osjećanju krivice. Baumeister smatra da nije dovoljno jasan odnos između samopoštovanja i osjećanja krivice. Nejasno je, jer nizak nivo samopoštovanja uvjetuje osjećanje krivice, ali i česti doživljaji osjećanja krivice smanjuju osjećanje samopoštovanja. Ljudi sa niskim nivoom samopoštovanja su, štaviše, popustljivi i prilagodljivi (Brockner, 1983.) i, upravo zbog podložnosti uticaju, vulnerabilni su prema stnadardima i očekivanjima drugih i doživljavaju osjećanje krivice zbog prestupa i zahtjeva drugih. Loš doživljaj sebe znači doživljaj sebe nepoželjnim za druge, a takav stav prema sebi općenito može učiniti ljude posebno osjetljivim na opasnost od udaljavanja partnera vršenjem prijestupa (tj., može ih učiniti patnicima zbog osjećanja krivnje). Povećanje samopoštovanja i pomaganje drugima smanjuju osjećanje krivice.

Iz analize posljedica krivnje, moguće je utvrditi njene uzroke. U psihološkoj literaturi ukazuje se na tri posljedice osjećanja krivice: želja za kaznom, prosocijalno djelovanje i antisocijalno djelovanje.

U svojim učenjima o ličnosti, Sigmund Freud je tvrdio da osjećanje krivice uvjetuje želju za kaznom. U sintagmama nesvjesna potreba za kaznom i nesvjesni osjećaj krivnje sadržano je Freudovo uvjerenje da ličnost iz neprijatnog i bolnog osjećanja krivice vidi jedino rješenje u kazni.

Potreba za samokažnjavanjem (pojačavanjem doživljaja dubokih psihičkih patnji, nanošenje tjelesnih povreda samom sebi) ili, pak, za suicidom, ispoljenom u namjeri ili izvršenju, i u klasičnom i neoklasičnom psihoanalitičkom učenju, tumače se uzrokom želje za kažnjavanjem.

U istraživanju efekata osjećanja krivice, istraživači (Weirtheim i Shwartz, 1983.) zapazili su da osobe koje pate od osjećanja krivice ne žele da se odlaže izvršenje kazne, traže da odmah budu kažnjeni.

Međutim, drugi psiholozi ispoljena tjelesna ili psihička mučenja ili, pak, suicidne sklonosti pojedinaca koji pate od osjećanja krivice ne tumače željom za kaznom, već kao potrebu da se «pobjegne» od unutrašnje patnje, straha i neizvjesnosti.

U toku procesuiranja zapaženo je da najveći broj zločinaca ne ispoljava grižnju savjest zbog počinjenih zlodjela. A kad su i svjesni krivice, ni tada ne ispoljavaju želju za kaznom već, naprotiv, sve čini da kaznu izbjegnu ili je umanje.

U sudskoj praksi su zabilježeni slučajevi osoba koji su, nakon spoznaje i priznanja počinjenih zlodjela, tražili da budu najstrožije kažnjeni. Iako se ovakvi slučajevi mogu uzeti kao dokazi ispravnosti Freudovog povezivanja osjećanja krivice sa željom za kažnjavanjem, ipak je, u kontekstu osobenih priroda ličnosti osoba, potrebno ukazati i na opravdanost drugih psiholoških shvatanja. Želju za kažnjavanjem najvjerovatnije će iskazati osoba (kriminalac) mazohističke strukture ličnosti. Realno je pretpostaviti da će osobe sa mazohističkom strukturom ličnosti, kad naprave i mali, neznatni moralni pekršaj, tražiti da budu kažnjeni.

†


TEMA BROJA

Osjećanje krivice uvjetuje i poželjna i opravdana društvena ponašanja. Osjećanje krivice motivira ljude na prosocijalno djelovanje. Pojedinci koji pate od osjećanja krivice nastoje, ispoljenom potrebom za reparacijom, ispravkom ili barem izvinjenjem, ostvariti ono što žele: da se vrate u normalne društvene tokove i vrate izgubljeno samopoštovanje i osobno dostojanstvo. Prosocijalno djelovanje umanjuje osjećanje krivice. Nastojanje osoba koje, zbog učinjenih zlodjela, pate od osjećanja grižnje savjesti, da izvinjenjem pokažu žrtvi da im je žao, nije ishod, kako neki misle, želje za patnjom, već je vjerovatnije da oni tim činom žele ispraviti interpersonalni poremećaj i uspostaviti pravdu.

Korijeni iskazivanja priznanja za zločin mogu također biti uvjetovani osjećanjem kriv-ice. Priznanje donosi osobi povećani mir i poboljšanje mentalnog zdravlja. Doprinosi i poboljšanju međuljudskih relacija, posebno relacija između prijestupnika i žrtve. Rezul-tati naših istraživanja dobijenih komparira- njem krivih i nevinih govore o dodatnim proso-cijalnim efektima krivice. Kad se ljudi osjećaju krivim, više govore o naučenim lekcijama o nepoželjnosti da se više tako ne ponašaju i stvarno su mijenjali svoje ponašanje u skladu sa svjesnim doživljajem krivice.

Samoubistvo, nakon nehotičnog ubijan-ja drugih u saobraćaju, izaziva osjećanje krivice i time unutrašnju patnju koja dovodi do želje za kaznom. Međutim, samoubistvo je moguće protumačiti i kao naslućivanje javnog poniženja i zatvaranja u tamnicu.

Neke osobe koje pate od osjećanja krivice izbjegavaju svaki mogući vid kontakta sa žrtvama. Fridman i saradnici tvrde da «da krivci pate od unutrašnjeg konflikta, zapravo žele pomoći nekome zbog umanjene vlastite krivice, ali, također, izbjegavaju suočenje sa svojim žrtvama.

Osobni kontakt sa žrtavama je za krivca averzivan zato što je žrtva svjedok krivice, pa bi, zbog toga, mogla u njemu intenzivirati emo-cionalni poremećaj, uključujuću i sramotu.

Također, interakcija sa žrtvom bi, možda, mogla biti nepoželjna ako krivac nije siguran šta kaza-ti, a niti zna kako će reagirati žrtva, ne zna hoće li žrtva ispoljiti gnjev ili neko drugo ponašanje koje bi moglo povećati njegov emociona-lni poremećaj. Odlaganje suočavanja zločinca i žrtve, pretpostvaljamo, ima opravdanja u slučajevima kad bi prerana interakcija mogla dovesti do ispoljavanja agresije, a ponekad i os-vete žrtve” (Ray F. Baumeister, Arlene M. Still-well i Todd F. Heatherton, 1994.).

Ispoljeno osjećanje krivice zločinca žrtva doživljava sa olakšanjem. U odnosima između zločinca i žrtve, nakon iskrenog kajanja zločinca za učinjena zlodjela, dolazi do značajnih psihološko i društveno poželjnih promjena. Poboljšanje u odnosima moguće je očekivati jer su, u iskrenom osjećanju krivice, sadržane promjene svijesti zločinca o sebi i o žrtvi. Prom-jene su vidljive u stavovima i postupcima prema žrtvi. U izjavama i ponašanju iskrenih pokajnika uočavaju se izljevi ganutosti, žaljenja , brižnosti i potrebe za oprostom. Žrtva će iskreno ka-janje zločinca najvjerovatnije doživjeti i kao uvjerenje zločinca da on više nikad neće pono-viti svoja zlodjela. Doživjet će i kao spremnost pokajnika da će on svojim djelovanjem ili pod-sticajem drugih nadoknaditi, ako ne potpuno a ono bar djelimično, ono što je žrtva izgubila. Ako zločinac prizna krivicu i ispolji kajanje zbog učinjenih prijestupa, žrtva može osjetiti zadovoljstvo od samog čina priznanja, ustvari od spoznaje što i zločinac pati zbog nanošenja nevolja drugima, posebno povreda nevinih.

Svijest o vlastitoj krivnji i ispoljeno kajanje zbog počinjenih zločina doprinosi uspostvaljnju poželjnih društveni odnosa, jer osjećanje krivice motivira zločinca da prizna svoja nedjela, da ispolji potrebu za nadoknadom onoga što je žrtva izgubila od njegovih zlodjela i da iskrenim izvinjenjem dokaže svoje uvjerenje da takve postupke više nikad neće ponoviti.

† TEMA BROJA


LITERATURA

Dizdarević, I. (2003): Nezaborav usjeklina genocida. Institut za istraživanje zločina protiv čovejčnosti i međunarodnog prava, Sarajevo

Gutman, R. (1995): Svjedok genocida. Vijeće Kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca, Sarajevo

Gutman, R., Rieff,D. (1999): Crimes of War.W.W.Norton and Company ltd, London

Kreč, D., Kračfild, R. (1976): Elementi psihologije. Naučna knjiga, Beograd

Langer, C.V. (2003): Hitlerov psihološki profil. MYTC, Beograd

Nejer, A. (2002): Ratni Zločini: Brutalnost, genocid, teror i borba za pravdu. Samizdat, Freeb92, Beograd.

Omerdić, M. (1999): Prilozi izučavanju genocida nad Bošnjacima ( 1992-1995). El-Kalem, Sarajevo

Petrović, S. P., (1998) : Mali leksikon psihološko psihijatrijskih i pravnih pojmova, Partenon, Beograd

Staub, E. (1989): The roots of evil. Cambridge University Press

Stevanović, V. (2001): Milošević, jedan epitaf. Bemust, Sarajevo

Šiber, I. ( 1998) : Osnove političke psihologije, Zagreb.

Trebjašanin, Ž. (2001): Rečnik psihologije. Stubovi kulture, Beograd

11.

12.

13.

14.

15.

16.

17.

18.

19.

20.

21.

22.

Baumeister, R.F., Stillwell, A.M., Heatherton, T.F. (1994): Guilt:An Interpersonal Approach, Psychological Bulletin, Vol. 115, No.2

Baron, R., Byrne D. ( 1994) : Social Psychology, Allyn and Bacon, New York

Bojl, F. (2000): Bosanski narod optužuje za GENOCID. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo

Cigar, N. (1998): Genocid u Bosni – Politika “etničkog čišćenja”. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo

Cigar, N. (2000): Uloga srpskih orijentalista u opravdavanju genocida nad muslimanima Balkana. Institut za istraživanja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo

Cigar, N. (2002) : Vojislav Koštunica i budućnost Srbije, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo

Čekić, S. (1996): Genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu. Mag, Sarajevo

Čekić, S. (2004): Agresija na Republiku Bosnu I Hercegovinu,Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo

Dizdarević, I. (1998): Barbari su bili bolji. Compact, Sarajevo

Dizdarević, I. (1998): Korijeni psihološkog nasilja nad Srebreničanima, u knjizi: Srebrenica 1995., knjiga 1., Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo

1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

†


TEMA BROJA

1945.

.

.

" .""

."

.

.

GENOCIDE – GUILT AND REPENTANCE

Dr Ismet Dizdarević

We have, in this article, tried to analyze statements and behavior of war criminals, those that were prosecuted in 1945 in Nirnberg and those that are prosecuted today in Hague. We have found out that statements of the German war criminals, who planed and committed genocide in Second World War, do not differ from the statements of Serbs who planned and committed genocide over Bosniaks. Most of the war criminals plead not guilty and show no signs of remorse or repentance for the crimes they have committed. What more, they do not even feel guilty, because they generally, see the crimes they have committed as nothing but ’just deeds’. For this reason we will often hear them say that they were simply defending Serbian people from the ‘attacks and persecution by Turks’. However, we can conclude, that it is possible to expect forgiveness for the genocide committed over Bosnian Muslims, only if those who planed and committed it will officially admit, repent and ask forgiveness for their crimes. Only in the case of expressed repentance and only when forgiveness is asked for can we expect forgiveness; however we can never expect the victims of genocide to forget those crimes that are committed over them, nor is it psychologically possible.

† TEMA BROJA


ZNAČAJ SVEOBUHVATNE POMOĆI ONIMA KOJI

SU PREŽIVJELI RATNU TORTURU

Dr. Alma BRAVO-MEHMEDBAŠIĆ

orturom se označava svaki akt kojim se nekoj osobi namjerno nanosi bol, tjelesna ili duševna patnja, da bi se

od te ili neke treće osobe dobile obavijesti ili priznanja ili da bi se ta osoba kaznila za djelo koje je ona ili neka treća osoba počinila ili za čije je izvršenje osumnjičena, da bi se ta osoba zastrašila ili da bi se na nju izvršio pritisak, ili iz bilo kog drugog razloga utemeljenog na bilo kom obliku diskriminacije, ako tu bol ili te patnje nanosi službena osoba ili bilo koja druga osoba koja djeluje u službenom svojstvu ili na njen poticaj ili s njenim izričitim ili prešutnim pristankom.

Tortura se provodi uvijek sa planiranim ciljevima i iza torture uvijek stoje zvanični politički ili vojni autoriteti. Glavni cilj torture je da se razori i psihički slomi identitet i ličnost žrtve i time postignu planirani ciljevi. Do egzaktnih epidemioloških podataka iz područja upotrebe torture u društvu teško je doći zbog

velikog broja neotkrivenih slučajeva torture, jer se tortura permanentno prikriva.

Istraživanja ukazuju da je upotreba torture u porastu i da se ona koristi u velikome broju zemalja, čak i onih koje su ratificirale Konvenciju UN-a protiv torture. Tortura je globalni problem u svijetu, a ostavlja posljedice ne samo na preživjelog, nego na njegovu obitelj i društvenu zajednicu, dovodeći do transgeneracijskog prijenosa traume torture. Studije pokazuju da su 20% do 30% od 14 miliona izbjeglica u svijetu bile žrtve torture u svojim zemljama.

U Bosni i Hercegovini tortura se provodila sistematski u periodu 1992.-1995. godina radi ostvarenja planirane ratne strategije etničkog čišćenja, genocida i zauzimanja teritorija. Tragičan primjer torture, etničkog čišćenja i genocida dogodio se nad bošnjačkom populacijom. Veliki broj civila je mučen, masakriran i ubijen.

T

†


TEMA BROJA

Torture se dijele na fizičke metode, psihičke metode i seksualnu torturu. Sve fizičke metode uzrokuju psihičke patnje, a seksualno zlostavljanje predstavlja kombinaciju fizičke i psihičke metode. Zapaženo je da godinama poslije torture preživjeli doživljavaju svoje tijelo oštećenim. U postratnom periodu suočavamo se sa hroničnim posljedicama kod preživjelih žrtava torture, koje se najčešće izražavaju postojanjem simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja, depresije, somatoformnih poremećaja i trajnih promjena ličnosti nakon torture.

Ranije je izgledalo da je najteže iskustvo podvrgavanje fizičkim metodama torture. Sada je poznato da psihološke metode torture dovode do najtežih posljedica kod preživjelih. Značajno je naglasiti da su žrtve torture normalne osobe, sa normalnim ljudskim reakcijama anksioznosti, depresivnosti, osramoćenosti i osjećanja krivice poslije ekspozicije užasu torture. Tortura nije samo užasna i nepodnošljiva dok se provodi, već ima i naknadne posljedice.

Preživjelu osobu uvijek prati njeno neizbrisivo sjećanje na vlastitu ranjivost i moguću smrt. Taj urezani otisak smrti prisutan je kod mnogih vidova traumatizacije, ali je posebno prisutan kod osoba koje su preživjele zarobljeništvo i torturu. U Bosni i Hercegovini je veliki broj osoba koje su preživjele ratnu torturu trajno psihofizički oštećeno, radno i profesionalno onesposobljeno, socioekonomski uništeno. Iako predstavlja jedno od iskustava koje najjače utiču na zdravlje čovjeka, oni koji su preživjeli torture moraju se promatrati ne samo kao žrtve traume, nego i kao aktivni učesnici u oblikovanju svog društvenog i političkog okruženja po tome što ih je mnogo.

Uz pomoć internacionalne mreže za rehabilitaciju žrtava torture, u svijetu postoji 300 centara za rehabilitaciju oni koji su preživjeli torture.

Borba protiv torture sastoji se od profesionalnog znanja, edukacionih programa o torturi, rehabilitacionih programa i svjetske

mreže centara za rehabilitaciju i istraživanje o torturi sa značajnim ciljevima u području prevencije torture i podizanja opće društvene svjesnosti o postojanju torture, posljedicama koje tortura ostavlja na pojedince, društvenu zajednicu, intergeneracijski i transgeneracijski prijenos traume uvjetovane torturom.

Posljedice torture dijele se na fizičke, psihološke, psihosomatske i socijalne. Fizičke posljedice torture odražavaju fizičke metode koje su korištene.

Psihološke posljedice torture dijele se na posljedice tokom torture i poslije torture. Psihološke posljedice kod žrtava posmatramo kao normalne reakcije ljudskih bića na adaptaciju abnormalnim događajima torture. Poslije oslobađanja žrtva torture je adaptirana na ulogu žrtve i u procesu ozdravljenja potrebna je readaptacija i mijenjanje identiteta žrtve. Žrtva se suočava s okrutnim sjećanjima, nepovjerenjem u ljude, krivicom, anksioznošću, teškoćama preuzimanja odgovornosti, gubitkom samopoštovanja i može se pretpostaviti da proces readaptacije ne može biti automatski i skladan.

Najčešće psihološke posljedice torture su: sniženo samopoštovanje, nedostatak povjerenja u druge ljude, nesigurnost u interpersonalnim relacijama, derealizacija, nesnalaženje u okruženju, poremećaji u spavanju, noćne more, anksioznost, depresija, slabost koncentracije i pamćenja, psihoseksualni problemi, izmijenjen identitet, psihotični poremećaji, posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), trajne promjene ličnosti nakon katastrofalnog doživljaja.

Žrtve koje su iskusile seksualnu torturu često ispoljavaju narušen seksualni identitet, gubitak samopoštovanja i samopouzdanja, uz preplavljenost stidom. Često im je izmijenjena percepcija vlastitog tijela, uz osjećanje ružnoće i deformiranosti, imaju gubitak perspektive, uz osjećanje degradiranosti i obilježenosti. Javlja se simptom negiranja vlastite seksualnosti da bi se postigla i održala distanca u odnosu na nasilni

† TEMA BROJA


akt silovanja. Često su prisutni hormonalni poremećaji izazvani stresom.

Kod muškaraca žrtava torture uočava se smanjeni libido, poteškoće sa potencijom i nesigurnost u odnosu na mušku ulogu. Silovanje ne ispunjava seksualne funkcije zločinca, već je ono manifestacija ljutnje, nasilja i dominacije nad žrtvom. U većini slučajeva žrtve seksualne torture ne osjećaju da su bile eksponirane u seksualnom aktu, nego ekstremnoj formi ponižavanja i nasilja.

Prema istraživanjima, silovanje kao vrsta torture ne predstavlja agresivno izražavanje seksualnosti, nego seksualno izražavanje agresije. Svrha seksualne torture u BiH tokom rata bila je da se žrtva degradira, ponizi i dehumanizira radi ratne strategije i etničkog čišćenja. Ponekad se posljedice mučenja mogu ispoljiti u vidu hroničnog odloženog djelovanja. Mogući simptomi i pokazatelji takvih oštećenja su difuzna glavobolja, bezvoljnost, umor, gubitak seksualnog interesa, smetnje u radu i socijalnim odnosima, trajne promjene ličnosti i karaktera, razdražljivost, izljevi bijesa, preosjetljivost, teškoće u mišljenju i koncentraciji. Po pravilu, ove psihičke tegobe kombinirane su sa tjelesnim manifestacijama.

Istraživanje torture nije samo pitanje humanosti i pomoći oni koji su preživjeli torturu, nego je efikasna borba protiv najužasnije forme kršenja ljudskih prava. U Sarajevu je, 1997. godine, uz pomoć Internacionalnog rehabilitacionog centra za žrtve torture u Kopenhagenu, osnovan Centar za žrtve torture. Osnovne aktivnosti Udruženja za rehabilitaciju žrtava torture – Centar za žrtve torture u Sarajeva su: tretman i rehabilitacija onih koji su preživjeli ratne i mirnodopske torture, kao i članova njihovih porodica u Bosni i Hercegovini; dokumentacija, monitoring, istraživanje i publiciranje rezultata istraživanja; saradnja sa zvaničnim zdravstvenim sektorom u BiH, kao i sa lokalnim i međunarodnim vladinim i nevladinim organizacijama; aktivnosti na planu primarne prevencije torture putem podizanja svjesnosti javnosti o torturi i njenim

posljedicama; sekundarna prevencija torture putem organiziranja treninga iz područja torture za sve profesionalne kategorije, koje, obavljajući svoj posao, potencionalno mogu postati počinitelji torture; monitoring tretmana sa prezentiranjem rezultata istraživanja i kliničke prakse na lokalnim i medunarodnim simpozijima i konferencijama; zastupanje žrtava torture.

Centar za žrtve torture u Sarajevu pruža kompletan somatski, psihološki i socijalni tretman, pravnu pomoć žrtvama torture iz rata, tako i iz mirnodopskog perioda, kao i kontinuiranu prevenciju, edukaciju i podizanje svjesnosti o torturi i njenim posljedicama i zastupanju žrtava torture.

Rehabilitacija žrtava torture može biti uspješna uz uvjet humanih odnosa u porodici žrtve, društvu i široj društvenoj zajednici. Uspješna rehabilitacija podrazumijeva da oni koji su preživjeli torturu dostignu nivo funkcioniranja na somatskom, psihičkom i socijalnom planu kakav je bio prije torture.

Preduvjet uspješne rehabilitacije jest stvaranje adekvatnog posttraumatskog okruženja, u kome će postojati humani odnosi na svim društvenim nivoima. Primarni cilj rehabilitacije je da osoba bude ponovo u stanju preuzeti odgovornost za vlastiti život. Tretman treba pružiti i obitelji žrtve, jer se trauma torture prenosi i na članove obitelji.

Rehabilitacija onih koji su preživjeli torture zahtijeva multidisciplinarni tretman: Psihološki, somatski, socijalni, pravnu pomoć, uz uvažavanje duhovno-religijskih aspekata pomoći. Religiozne misli, razmišljanja i aktivnosti mogu biti važan dio mehanizama nošenja sa traumatskim sjećanjima (koping strategija) u rehabilitacionom procesu preživjelih.

Tortura je najteža trauma. Oni koji su preživjeli torturu predstavljaju najoštećeniju traumatsku populaciju i treba im pružiti multidisciplinarni tretman, uz sveobuhvatnu kompenzaciju, moralnu, ekonomsku, socijalnu,

†


TEMA BROJA

pravnu, te zakonske garancije o zaštiti njihovih prava i interesa. Tortura ne dovodi samo do posljedica kod preživjelog, već utiče na prijenos traume na obitelj preživjelog, na širu društvenu zajednicu i na transgeneracijski prijenos traume torture, ako društvena zajednica ne ispune sve aspekte reparacije.

Osim pružanja rehabilitacije osobama koje su preživjele torturu, reparacija treba omogućiti sve vidove kompenzacije preživjelima i zakonske propise koji će garantirati da se tortura neće ponoviti, kažnjavanje počinilaca i sveobuhvatne preventivne mjere koje će sprječavati ponavljanje torture u društvu. Na realizaciji svih aspekata reparacije obavezni su svi reparativni režimi, uključujući i Bosnu i Hercegovinu.

Ratna tortura provođena radi ostvarivan-ja planirane ratne strategije, etničkog čišćenja i genocida, ostavila je posljedice na tjelesno zdravlje, psihičko zdravlje, porodičnu situaciju, financijsku situaciju, radnu sposobnost, odnose sa drugim ljudima.

Oni koji su preživjeli torturu suočavaju se u poslijeratnom periodu sa izostankom potrebne socijalne podrške, suočeni su sa svakodnevnim egzistencijalnim problemima, što dovodi do sekundarne traumatizacije i ponovne pojave psihopatoloških simptoma.

Rehabilitacija i reintegracija u društvenu zajednicu nije uspješna ako se na društvenom nivou ne omogući sveobuhvatna reparacija za preživjele žrtve torture.

† TEMA BROJA


SIGNIFICANCE OF HELP TO THOSE WHO SURVIVED TORTURES IN WAR

Dr Alma Bravo- Mehmedbasic, neuropsychiatrist

Torture is defined as intentional pain afflicted upon one person by another person or a group of people backed up by some political or military authority. Torture is used as a means of attaining some political or military goal and results in the most serious form of psycho-trauma and changes in the personality of the affected which further affects the family members of the survivors, thus transmitting the trauma upon future generations. Torture has been used in Bosnia and Herzegovina in massive scale during the period of aggression (1992-1995), with a purpose of ethnic cleansing, territorial occupation and genocide. A precondition to prevent and stop the chain of transmittion of post-torture traumas is to finally start talking about it openly. Those who survived the torture need to have rehabilitation treatment, this means not only satisfying the legal rights that they have, but also offering them full medical, social and psychological rehabilitation as well as securing for them rights for monetary, moral, legal and social compensation. Another essential element for the rehabilitation of the victims of such traumas is satisfaction of justice, i.e. that those who committed the crimes are punished and that the victims are assured that such crimes will not happen again. Reparation and prohibition of the use of torture as a weapon for achieving military or political aims is an obligation for all the countries signatories of the international convention for the prohibition of the use of torture. Key words: torture, consequences, reparation.

. .-

.

1992-1995

.

.

.

. :.

†


TEMA BROJA

ESEJ O

MEMORIJALNOJ SREBRENICI

Dr. Fahira FEJZIĆ-ČENGIĆ

ože li se i kako nakon Auschwitza pisati poezija, pitao se njemački filozof kritičke teorije društva židovskog

porijekla Theodor Adorno kako bi iskazao svoju bol i užasnutost nad genocidom u Auschwitzu i kako bi nama današnjima, meni osobno, ostavio testament-oporuku za slično pitanje poslije Srebrenice: Može li se i kako nakon genocida Srebrenice misliti i pisati poezija?7

7 Da je pjesnicima također bila preteška ova zadaća svjedoči ove godine ponajbolji bh. pjesnik Abdulah Sidran, koji je čekao dvanaest godina da napiše svoju poemu Srebrenica, učinivši to 11. juna 2007. g. Što je prenio list Avaz . Vi kažete:U budućnost gledajte!A mi njuNikakvu i nigdjeI nikako ne vidimoNit vidimo da onaIkakvijem okomU nas gledaA kamoli da nas vidiI o nama brine...

Ja sam od organizatora dobila težak zadatak – da skupa sa ostalim sudionicima pokušam smisliti i domisliti odgovor na pi-tanje: Ako može, kako je to moguće? Stoga sam odlučila da, bez ijednog apriorizma, bez ijedne unaprijed smišljene i zadate stege, lažne kon-vencije ili kolektivne konstrukcije, pod okriljem slobode i čistog etičkog bogobojaznog mišljenja, pokušam osmisliti, a prije naslutiti neke moguće odgovore. I već mi se u samom početku čini da je zadaća preteška, pregolema, nadvisuje čak opomene poetiziranog Latićevog Srebreničkog inferna, tog užasa stradanja, padanja, zem-nog mučilišta, dunjaluškoga džehennema. Ima jedna velika sličnost i jedna bitna razlika između Auschwitza 1940./1945. ili i 1990., i Sre-brenice 1995. ili 2007.

AUSCHWITZ ILI SREBRENICA

Sličnost je u tome što su to oba toponima, dva bivša grada, bivša naselja,

M

† TEMA BROJA


oba simboli ili zastave smrti, imaju pečat genocidnog, dakle u ljudskoj povijesti najstrašnijeg zločinstva, zločinjenja zlikovštva nad čovjekom, žrtvom, žrtvama, ubilačkog orgijanja dželata nad nevinima. I Auschwitz i Srebrenica su dva simbola zločinjenja bijelog, komšijskog evropskog čovjeka u XX. vijeku, kao vijeku takozvane tehničke i ine superiornosti, nad također bijelim evropskim čovjekom – prvi put nad bijelim jevrejem, drugi put nad bijelim muslimanom. Dvjema manjinskim, drugim i drukčijim skupinama spram većinske kršćanske zajednice ili zajednica. U oba grada za golgote, bezgranična bestijalna usmrćenja, upotrijebljen je termin genocid, priznat je i sudski ozvaničen.

I za Auschwitz i za Srebrenicu, njihove bestijalne golgote i stradanja ozvaničene su u Nürnbergu i Haagu sudsko-pravnim putem, proceduralno-legislativno kao čin isplaniranog – osmišljenog – pripremljenog – dogovorenog – preciziranog – timskog –institucionalnog zločina. I Auschwitz i Srebrenica zaslužuju sv-jetsku mainstream i rubnu pažnju zauvijek i za svakoga.

A sad o razlikama. Auschwitz više nema za svoje stanovnike, za svoje građane bivše žrtve, tj. preživjele žrtve. Nema jevreja u svom popula-cionom ambijentu i nije trebalo smišljati sistem ili način kako bi oni mogli nastaviti živjeti tamo gdje su ubijani. Svi preživjeli, makar koliko ih bio mali broj, nestali su s lica događaja, pob-jegli, raselili se, od jednog do drugog okeana – put Amerike ili put Izraela. Srebrenica je stradalnički, genocidirani toponim koji je najsvježiji na Planeti. Dogodio se gotovo jučer. Od raspamećene populacije preživjelih žena i djece traži se, nudi im se, predlaže im se da se vrate u svoj tužni dom i tužni zavičaj te tamo nastave živjeti i raditi, rađati se i umirati kao da se ništa nije dogodilo, osim ružnoga sna.

Razlika je i u tome što je Auschwitz za-pretena prošlost, bez šanse da se ikad više pono-vi na sličan način, dok je Srebrenica još krvava rana bez kraste kojom zarasta i koja ima velike šanse da se ponovi... Ovdje zastajem.

Jer, evo me, napisah najstrašniju od svih rečenica, najgoru od svih konstruktivnih misli i spoznaja. Ali, na početku rekoh da ovaj tekst pišem bez ijedne apriorne stege, oslobođena svih zemnih strahova i teorija zavjere, jer ih ni ne poznajem i ne pridajem im značaja, oslan-jam se samo na čistu slobodu, ovdašnje ikust-vo, iskrenu vjeru i na prirodnu intuiciju koja je svakom ljudskom biću imanentna, kako bih s Božjom pomoći barem nešto domislila, a izreci-vo je racionalnim vokabularom koji se od nas, od mene zahtijeva. Ali, ja ću kazati i ona intuitivna i futurološka, iracionalna stajališta koja pos-jeduje svaka jedinka koja je iskreno zagledana u zvjezdano nebo nad nama i uronjena u moral-ni zakon u nama. Tako mi se čini da ću prvim dijelom ponuditi neke teze za tzv. Memorijalni i Komercijalni dio ciklusa Potočari, a drugim dijelom da ću ponuditi neke teze za tzv. Sakralni dio ciklusa Potočari. U protivnome, u stegama neslobode, interesa, strahova, zgužvanih ideja, moje misleće nastojanje neće vrijediti ništa. Dakle, Auschwitz se ne može ponoviti, Sre-brenica može. U Auschwitz se žrtve ne vraćaju, u Srebrenici preživjele žrtve žive, žive sa svo-jim bivšim dželatima, ili njihovim direktnim ili indirektnim sudionicima, simpatizerima ili komšijama prema genocidu indolentnima.

Auschwitz je memorijalno i spomenički zaokružen, Srebrenica nije i tek treba načiniti taj korak. Stoga nastaje ovaj tekst i stoga slijede prijedlozi koji bi mogli pripomoći u ovom zbilja teškom poduhvatu i nastojanju. Mišljenja sam da Srebrenica treba učiti od Auschwitz. I to do jedne granice. Do granice sličnosti, a onda nastaviti sama, nakon praga na kojemu nastaju bitne različitosti među ovim genocidiranim to-ponimima. Treba prepisati najbolje stranice iz lekcije Auschwitz, treba načiniti koliko Memo-rijal Auschwitz i koraknuti korak više od toga. Jer, u Srebrenici, za razliku od Auschwitza, kako već napisah, nastavljaju živjeti preživjele žrtve genocida, žene genocida, majke genocida, sestre Srebrenice, djeca Srebrenice, unučad Srebrenice, pastorčad Srebrenice, daidžinice i amidžinice Srebrenice, zaove i jetrve Srebrenice, ljubavi i snovi, vjere i nevjere Srebenice. Upravo stoga je teže memorijalizirati današnju srebreničku gol-

†


TEMA BROJA

gotu, jer u Srebrenici nije učinjen genocid nad cijelim stanovništvom kao u Auschwitzu. Os-tale su žene i poneka djeca, čija situacija čini na duže staze – depopulacionaliziranu populaciju žena hudovica, sirotica, još ranjivijom, upravo po scenariju patoloških «tawistoc» psihopro-jekata razvlačenja pameti. Ovo je trenutno i jed-no od najtežih dženderskih pitanja na Planeti, pa ipak ne stičem dojam da se njime značajnije bave brojne feminološke udruge, asocijacije ili pojedinci. Stoga je i pitanje teže: Kako zaštiti one po prirodi slabije i nježnije, kako zaštiti to-like žene i djecu koja preživješe genocid, u zoni genocida?

DISKURS I KONTEKST SREBRENICE

Svijet koji proživljavamo je težak, pretežak, usljed nesavršenosti čovjeka, njegove ogromne griješnosti, njegove lažne ili ironične prirode po kojoj uživa čineći zlo i uživa čineći zločin. Ali, ja sam jedna od onih koje su vazda za gradnju, građenje, a ne za razgradnju, ja bih gradila i popravljala, počevši od pojedinačne ljudske prirode do sistema i procesa, i stoga mis-lim da sam u prednosti. I to u ogromnoj pred-nosti spram onih koji kao nesavršeni (i griješni) žele upropaštavati i srljati u ništine.

Ostatak ovoga teksta razvijat će se dvo-jako: najprije po diskurzivnom principu, dakle baratajući neospornim činjenicama, faktografi-jom sa neposredne semantičke ravni, dok ćemo se u drugom dijelu analize osloniti na kontek-stualni princip poimanja regije i genocida u njenom okviru. U vezi s tim, bit će i širina i obim predložaka kako memorirati u meorijalnom centru ili centrima srebrenički genocid. Važno je odmah naglasiti da je diskurzivna analiza uža i neposrednija, dok je kontekstualna analiza šira i dalekosežnija, i takvi će biti i predlošci koji iz njih proističu.

Dakle, ako je ovaj genocid usamljeni čin, dio upojedinačenih zločina da se krajem rata Bosna krvavo osvoji najstrašnijim projektom – genocidom, makar da nije mogla za prethodne četiri godine rata, onda je paralela sa Auschwit-zom, uz neke izmjene, dostatna. Ako je, pak,

ovaj posljednji genocid samo jedan u nizu, kako bi se konačno raščistilo sa tzv. istočnim pitan-jem’ na Balkanu XXI. i XX. Stolječa, onda su i moji prijedlozi drukčiji.8

8 Na ovakav prilično razočaravajući zaključak ili pristup natjerala su me dva djela ili dvije knjige koje čitam ovih dana, nevezano za ovaj tekst, ali me, ne htijući, nagnavaju na mnogo dublje i dalekosežnije promatranje činjenica i snažniji misaoni napor. Makar posve različti autori i sa različitim pristupima, godinama i povodima izdavanja knjiga, i autori i njihove konačne konkluzije susreću se, koincidiraju. Riječ je o knjizi Justina McCarthya Death and exile, the ethnic cleansing of Othoman Muslims, 1821-1922 (Darwin 2004, USA), koja demografski, historijski neumoljivo precizno govori o trajnom procesu etničkoh čišćenja otomanskih muslimana i, kako ih ovaj autor naziva, a odnosi se na sve muslimane koji su živjeli i nestajali sa prostora odakle se povukla Osmanska imperija, a koji pripadaju različitim etničkim skupinama, počevši od BiH, Kosova , Makedonije, Bugarske, Grčke do Rumunije, Krima, i koja navodi na porazan zaključak da se ovaj jednovjekovni proces tendenciozno širi kako bi bio okončan u XXI. Stoljeću, kad bi, valjda, i Južna Evropa trebala postati posve očišćena od nekršćana, ovaj put muslimana, što su mu na neki način potvrdili i događaji istrebljenja muslimana u II. svjetskom ratu i srpskim agresijama u 90-tim godinama na muslimane, pored ostalih (agresija na BiH, Kosovo, Makedoniju...), što je rezultiralo smrću ili progonom (death or exil) ogromnog broja upravo muslimana Balkana. Druga zanimljiva knjiga nosi naslov Muslimani Balkana, Istočno pitanje u XX. Stoljeću, autora i priređivača Fikreta Kačića (Tuzla, 2004. g.), koja u nekoliko tekstova fokusira region, a ne samo Bosnu te tako korisno baca svjetlo na širi prostor regiona, razumijevajući i bosanski rat i ovaj genocid, fokusirajući se na kontekst i ambijent u kojima bi valjalo ubuduće futurološki razmatrati i budućnost srebreničkog kraja. Ova knjiga daje više znanja od inače učestalih etatiziranih štiva o bosanskoj paradigmi rata i genocida te pitanja kako dalje s time... Knjiga upućuje na zaključak da je bit balkanske tragedije jednostavna, Evropa je kršćanski prostor, na sjeveru – katolički, na jugu – pravoslavni, i ne trpi multivjerski suživot na svome terenu. Katolička (i protestantska) Evropa je svoj posao čišćenja od jevreja obavila u II. svjetskom ratu, a pravoslavna Evropa je to trebala dovršiti sada, krajem XX. stoljeća (u rasponu od nekih 186 godina, uzmu li se u obzir McCarthyeva istraživanja). Kako se pravo (znači totalno) čišćenje nije dogodilo, nekad bi se taj posao morao dovršiti. „Što prije, to bolje“, reklo bi se. To bi se, dakle, moglo nanovo ponoviti pred licem svijeta i naročito pred licem Evrope, uz prisustvo TV-kamera i mikrofona, a da ne zasmeta to nikome moćnom, kao što je bilo i s prethodnim zločinstvom. O tome će biti govora još u drugom dijelu ovoga eseja, koji je posvećen sličnostima i razlikama između Srba i svijeta, i Srba i Evrope.

† TEMA BROJA


Ako, dakle, promatramo srebrenički genocid na razini diskursa, a zažmirimo na kon-tekst balkanskih događaja iz XIX. i XX. stoljeća, a fusnota je već dovoljno osvijetlila potrebu ra-zlikovanja ova dva pristupa, onda je za razumi-jevanje srebreničkog genocida dovoljno učiniti slijedeće:

1. Sakralne obaveze – u što bi se ubrajala obaveza ezana u širem prostoru grada, Potočara, Memorijala, predaja hatme uoči petka kod Mezarja, s tim što bi obavezu učenja Kur’ana imali dobrovoljci hafizi koji bi tu po programu stizali jedni nakon drugih, sedmično; ceremonijalno učenje Jasina i Fatiha na svakom ranom sabahu na Musalli i u grad-skoj srebreničkoj džamiji, kao i u podružnim mektebima i džamijama u Potočarima (zadužiti Rijaset Islamske zajednice u BiH, Odbor Islam-ske zajednice i Tuzlanski muftiluk za ovaj pro-jekt, kao i Behram-begovu medresu), ritual ili bolje rečeno seansa-čin kolektivnih vjenčanja najmanje deset srebreničkih mladih parova i 90 mladih bošnjačkih parova iz ostalih dijelova Bosne i Hercegovine i iseljeništva, svakoga maja i oktobra, te gostujućih mladenaca iz svakoga bh. kantona u Potočarima, nedaleko od Memo-rijala Fabrike akumulatora (zaduženi za real-izaciju Odbor Islamske zajednice, Tuzlanski muftiluk, bh. općine pobratimi sa Srebrenicom, ako ih nema, hitno ih uspostaviti) te redovne godišnje akike malehne djece u dobi do dvije, tri godine na dan 11. jula svake godine. Djeca se biraju preko oglasa, prijava, ili putem on-linea.

2. Memorijalno kulturne obaveze bi se trebale sačiniti i osmisliti po najdirekt-nijem uzoru na načine koji su primijenjeni u Auschwitzu ili u Treblinki (Poljska). U to ime, hitno stupiti u vezu sa upravama ovih memo-rijalnih centara i Svežidovskim kongresom za obilježavanje holokausta, čije je sjedište, čini mi se, u Beču. Bilo bi najbolje obilježiti svaku kuću, svaki kutak koji svjedoči nešto od geno-cida, dakle, u samome gradu Srebrenici, po okolnim putevima, obilježiti put, putovanje žrtvi do mjesta smaknuća. Ono što je pouzdano važno uraditi jest Mapa genocida, koja bi pred-stavljala grafopis, mapu svih puteva odvođenja,

dovođenja žrtava na masovna stratišta, gra-fopis svih masovnih grobnica, i primarnih i sekundarnih, i ta mapa bi trebala stajati pored natpisa-ulaza u zonu genocida, dakle na ulazu u Srebrenicu, ulazu u Žepu, na ulazu u Kravi-cu, Crni vrh, Zvornik, Bratunac, Divič, Cersku, Potočare, Glinicu... Ako je neko mjesto ovdje preskočeno, predlažem da to precizno pobroje kompetentniji i zavičajniji od mene, a naročito u konsulatacijama sa preživjelima žrtvama. U tom smislu, važna je svaka osnovna ili srednja škola odakle su ili gdje su sakupljane žrtve, sve tvornice i tvorničke hale, svi stadioni koji su svjedoci genocida.

3. Komercijalne obaveze – obavezne đačke i studentske ekskurzije ka ovim područjima, ekskurzije dijaspore i sus-jeda, izgradnja autoputa prema Srebrenici i as-faltiranje svih seoskih puteva oko Srebrenice, dovođenje struje, internet-priključaka, tele-fona, izgradnja hotela s pet zvjezdica na širem području, pokretne izložbe i izložbe koje bi ovdje bile kvalitetno postavljene i koje bi sažimale svu bogatu historiju srebreničkoga kraja, od rimskoga vremena do danas, kako bi se pokazalo da je genocid s kraja XX. stoljeća samo jedan izrazito nepoćudan događaj o kome se govori, a prešućuje ostalo pregolemo srebreničko historijsko bogatstvo. Predlažem da se ovaj segment rada na memorijalu preno-minira: umjesto naziva komercijalne obaveze, da se naziva edukacijske obaveze i da pokriva univerzalno načenje prava na znanje, prava na saznanje i prava na informaciju. Dakle, prava budućim naraštajima da se educiraju i da nauče šta znači srebrenički genocid. U tom smislu, treba iznaći načine da se u svjetske edukacijske baze unese program educiranja o genocidu u Srebrenici te da se uobliči nenametljiva posjeta memorijalu Srebrenica svim dobronamjernim i plemenitim ljudima iz svijeta. Također, bilo bi mudro upriličiti nagradu Srebrenica na temu o genocidu, iz oblasti prava, sociologije, komu-nikolgije, književnosti, etike, teologije i filozo-fije. Nagrada bi imala smisla samo kao visoko rangirana, sistematična, relevantna, referentna i koja bi imala osiguran ozbiljan svjetski fond i bila važna kao svjetska nagrada.

†


TEMA BROJA

SOCIJALNI ČIN DENUNCIJACIJE

Ako je od diskursa srebreničkog geno-cida važniji njegov savremeni i budućnosni kontekst i ako se u razmišljanjima oslonimo na kontekst koji je kao faktor nužnosti obrazložen u prethodnoj fusnoti, onda su mnogo veće i obaveze i obligacije koje sankcioniraju sve zločince i sva njihova zločinstva. Da bih došla do trougla koji ovo tumači, pozabavit ću se sociološko-komunikološko-lakanovskom teor-ijom o denuncijaciji i izložiti je te prijeći na konsekvence postupanja po njoj. Stoga, tražim malo razumijevanja dok ova teorija ne bude pojašnjena, kako bih pojasnila trougao koji mora biti javan, svima dostupan i očit u vezi s najstrašnijim genocidom s kraja XX. stoljeća. Trougao se sastoji od:

A) Denuncijator/aB) Denuncirani/ihC) Svjedoci/ka.A evo o čemu je riječ. Za trenutak se

vraćamo na čin genocida, u juli 1995. godine. Uz pomoć sociološko-komunikološko-in-duktivne metode vraćajući se malo unatrag, primjećujemo kako je Srebrenica preživjela ono što ova teorija naziva činom denuncijacije. To potvrđuje general srpske vojske Ratko Mladić, danas haški optuženik za genocid, nakon što je njegova vojska i policija poklala više od osam hiljada muškaraca (podrinjskih) od 11. do 14. jula 1995., izgovara čuveni monolog u mikro-fon srpskom novinaru Vedranu Škori za RTV Srpske: »...Srpska armija oslobodila je Srebreni-cu. Bili smo pod muslimanskim napadima nad zaštićenom zonom Srebrenica i oslobodili smo je. I sva brojna sela oko grada. Sada su civili pod zaštitom snaga UNPROFOR-a. Sve je sad pod kontrolom i u skladu sa Ženevskom kon-vencijom. Svaki vojnik se tretira po konven-ciji. U ovom trenutku naši vojnici sakupljaju njihove vojnike. Spušta se noć, na redu je po-korena zona Žepe. Predsjednik RS dr. Radovan Karadžić naredio je osnivanje civilne vlasti u Srebrenici i proglasio civilnog upravnika Miro-slava Deronjića». 9

9 Prema Arhivu RTV-a, RTV Srpske, od 11. jula 1995. g. Videoarhiv SRT, Dnevnik 2, urednici Vedran Škoro i Marinko Učur

Genocid je ovdje nominiran kao us-postava civilne vlasti, a zločin ubijanja 8.000 lju-di kao: svaki vojnik se tretira po Ženevskoj kon-venciji. Ovo je početak ili, bolje rečeno, nastavak spoznajnog i moralnog ništavila koje je tada i narednih jedanaest godina pratilo i još uvijek prati svjetsku, evropsku i bosankohercegovačku javnost, javnu sferu općenito. A to je ono na-jopasnije što se može izreći za zločin i čime se može tetošiti genocid. Američki nobelovac za književnost jevrejskog porijekla Saul Bel-low, u knjizi Planet gospodina Sammlera, kaže o ovome bolje od ostalih: «Ima li boljeg načina da se zločin oslobodi osude nego da se prikaže u svjetlu običnosti, dosade, otrcanosti? Jezo-vitom političkom pronicavošću oni su našli način da ga preruše. Intelektualci to ne shvataju. Oni svoje pojmove o takvim stvarima stjiu iz književnosti. Očekuju zlog junaka kao što je Richard III. Ta, zar misliš da nacisti nisu znali šta je zločin? Svako (osim nekih učenih žena s književnim ambicijama) zna šta je zločin. To je prastara ljudska spoznaja. Najbolja i najčistija ljudska bića, otkako je svijeta i vijeka, držala su da je život svetinja. Opiranje tako staroj spozn-aji, nije uobičajeno. To je urota protiv svetosti života. Banalnost je krinka snažne volje (F.F.) koju ona usvaja da bi zataškala glas savjesti».

Danas, i sada, nakon Haške presude i potvrde genocida, sudsko-pravna odgovornost i djelo su na vojsci i policiji RS-a i njihovom političkom vođstvu, jedna mučka snažna vol-ja (oličena u političkom vođstvu RS-a i dijelu bošnjačkog vođstva) zataškava glas savjesti. Time se perfidno i na drugi – prijelazni – način zataškava zločin, pretvara se u običnost i otrcanost, u dosadu ponavljanja. Ali, žrtve i preživjeli, kao i manjina moralnih i vjerujućih ne smiju pristati na to da je genocid dosada, običnost, nikad da nije dosadilo govoriti o nje-mu i nikad ga ne smatrati otrcanim. Genocid u Srebrenici je upravo trajna neobičnost, trajna prvotnost i vječita iritantnost. Tome preživjeli Bošnjaci, patriote BiH koji su se odbranili od genocida, humanisti i svi ljudi dobre volje moraju dati prisegu i na način osmišljavanja memorijaliziranja Srebrenice.

† TEMA BROJA


Američki sociolog Harold Garfinkel podsjeća na degradacionu ceremoniju kao poja-vu kad se drugoga i njegov identitet transponira tako da on postaje manje vrijedan socijalni tip. Kao Mladić nekad, tako političko vođstvo RS-a danas, ceremonijalno tumači ritual degradacije ljudi Srebrenice i njihov socijalni identitet. Iden-titet Bošnjaka muslimana u zaštićenim zonama UN-a postao je manje vrijedna socijalna šema. Oni su postali motivacioni tipovi ponašanja, a ne opći tipovi ponašanja, ne obične žrtve, već žrtve čija destrukcija omogućava konstrukciju drugog socijalnog objekta. Taj drugi objekt je civilno društvo sastavljeno samo od Srba kao čistih tipova i pomaže u uspostavi civilne vlasti u Srebrenici nakon genocida nad hiljadama dru-gih socijalnih tipova. U posve izvansocijalnim i izvancivilnim okolnostima govori se, i onda i sada, o civilnom i socijalnom.

I aktuelna politička retorika je izvanso-cijalna i izvancivilna, a želi biti sa racionalnim vokabularom socijalnog i civilnog. Pri tome ih u današnjici demantira samo pogled na, recimo, jedan papir pod nazivom Pregled Republičkih organa uprave RS-a, javnih preduzeća i ustanova i preduzeća sa državnim kapitalom na području općine Srebrenica10, koji govori više od svih iz-java, i gdje se vidi da je procent zaposlenih Bošnjaka u općini 8,6 postotaka, a da Srbima pripada 91,4 postotka radnih mjesta i državnih plaća.

Kako su svi ovi podaci javni, dostupni svakome ko želi znati za njih, očito je da se de-nunciranje Bošnjaka, nastavlja uz povelik broj saučesnika-svjedoka, uključujući sve nas. Niko od nas, i niko od njih, nije više nevin, barem nije moralno nevin, i oba ova čina onaj ratni i ovaj mirnodopski potvrđuju tezu američkog so-ciologa Keitha Doubta da su Srbi i svijet slični više nego što mislimo, a da istovremeno, Svijet i Srbi nisu različiti. Svijet i Srbi vide da je ob-jekt denuncijacije, tj. Bošnjaci muslimani Bal-kana već rekonstruirani, a to je dovoljan uvjet za uspješnu javnu denuncijaciju. Ništa se nije

10 Pogledati dokument koji je izradio načelnik Skupštine općine Srebrenica u maju 2007. godine

promijenilo u korist denunciranih ni nakon službene Haške presude o genocidu u Srebreni-ci, ni na terenu, ni u svijetu, ni u UN-u, koji su kao štitili denuncirane, i ovaj skup neće dobaciti više od prigodničarskog, plašim se.11

Uprkos protoku vremena, pokušaji da zaraste rana, da se pojavi krasta na krvavim ranama ne hvata se. Jedini bitan korak jest Karadžićevo hapšenje i put u Haag. Sve ispod toga je nastavak denuncijacije mirnim putem. A takva denuncijacija traje više od decenije. Dok se taj čin ne dogodi, i ako se uopće ne dogodi (što nije nimalo nevjerovatno, naprotiv), sva praktična situacija oko genocida, pravde za genocid i stradalništvo u Srebrenici, budućnost Bosne i Hercegovine i cijelog regiona, pa tako i budućnost ovoga našeg konkretnog projekta ostat će neizvjesna sjena, pusto zavaravanje da mine dan za dan, ustvari da se nešto sa proto-kom vremena mijenja i može popraviti, a ništa se de facto ne mijenja i ne popravlja u suštini, i sjena genocida prošlog i budućega ostaje visiti nad nama – svejedno gdje smo – oni kojni žive u Bosni ili oni koji žive u svijetu. I Bosna i svijet se, rekosmo ranije, ogledaju jedno u drugome, čas kao sramota, čas kao grehota; ili, sekular-iziranim vokabularom kazano, čas kao etika, čas kao zločinstvo. Naprosto, jer su Srbi i svi-jet isuviše slični, a premali je prag različitosti između svijeta i Srba, koji sami za sebe vele da su svi Srbi Karadžić!

Kao lažne pokvarene naracije o uko-panom genocidu, o silnim skeletima po kojima gazimo, u neznanju gazimo, kao što i zločinci u neznanju vjere i odsustvu bogobojaznosti – nasilnički oduzimju živote nevinima, kao lažne nade koje se polažu u zaborav svega, kao lažne težnje da se krene s neke mistične nule, s neke imaginarne nule, kao da su se Bošnjaci i Srbi u Srebrenici 1995. g. igrali žmire i skrivalica, pa je sada, kao, pomirenje bez pravde i odštete i

11 Prije dvije godine, na sahrani Karadžićeve matere u Crnoj Gori, njegov zavičaj i djelovi RS-a bili su oblijepljeni plakatima nove jezičke ige. ‘Svi Srbi su Radovan’. Koji je objavila emisija 6o minuta Federalne TV 9. maja 2005. g. Iako, naravno, svi Srbi u BiH ne podržavaju takve plakate i takav stav, nije mi poznato javno ograđivanje od toga.

†


TEMA BROJA

pravde talionom12 logičan nastavak mirnodop-ske igre.

Na djelu je, kako bi kazao citirani sociolog Doubt, upotreba patvorene historije koja je izrazito monološka, isključiva, jer inače, nema monološke upotrebe riječi i sudova bez monološkog pristupa stvarima i događajima, drugačije nema toliko šansi za zlo, za ovoliko zlo koje obitava u svijetu.

I SVIJET JE DENUNCIRANDenuncijatori i danas, kao i onda, igraju

na kartu vjerske varijable koja im daje trenutnu prednost u svjetskoj javnosti koja je opterećena islamofobijom, da ih se promatra kao pred-stavnike kršćanstva i predstavnike islama i vice versa. Ali, kako je genocid ne prirodni proces, već bitno društveni fenomen, uvjetovan ljuds-kom konstrukcijom tokom djelovanja, prezren i perverzan, i svijet počinje, ili barem jedan nje-gov moralniji dio, počinje osjećati specifičnu nelagodu. Ali, ako svijet i dalje nastavi tolerirati zlo, podržavati zlo nečinjenja kao i prethodnih deceniju ipo (ili čak stoljeće ipo), ako dakle nas-tavlja stajati iza ništa, ovog balkanskog ništa, to «zlo nečinjenja» oličeno u Karadžiću Mladiću ili dodicima govori u ime odbacivanja ne samo raseljenih preživjelih Srebreničana, i cjeline još živih Bošnjaka ili Bosanaca, onda i denuncijator (Mladić, Karadžić...) ali i svjedoci (Blair, Bush, Mitterandt, generalni tajnik UN-a Yasushi Akashi, Sadako Ogata, generali Mishaell Rouse, Morillon, Yaneveux, Meckeny, Satish Nambi-yar, Sadako Ogata, lord Carrington, Coutiljeiro, Schilling, Tadić, Mesić, Drnovšek, Sezer, Fahd, Badawi, Merkel, papa Benedict, sudinica broj je-dan i sudije Haškog tribunala, advokati, novinari TVRS-a...) postaju centri u odustvu bilo kojeg centra...Cijeli svijet je ušao svojim svjedočenjem (jer je znao i jer danas pogotovo zna) u ovu de-gradacionu ceremoniju i kao svjedok, a ne samo

12 Prema Starom zavjetu zakona taliona podrazumijeva pravo čovjeka da reagira i dobije odštetu jednakosti, pravednosti, oko za oko, zub za zub, uho za uho i dugo vremena je bio na snazi, pa čak i danas se može pronaći njegovo djelovanje. U Kur’anu, pak, postoji stajalište da je moguće reagirati i zahtijevati primjenu zakona taliona, ali da je bolje oprostiti ako se može.

kao denuncijatori zla te tako svijet biva denun-ciran... Tu ostaje zadnji trag njegovog nad-ja...I vi, dragi svijete postajete denuncirani, a ne samo Bošnjaci muslimani Balkana, jer je time i svijet denunciran. «Postajete svjedok denunci-jacije svjedoka vaše denuncijacije. Prepoznajete da svijet, a ne vi, biva denunciran i počinjete da sažalijevate svijet. Svijet koji vi vidite ne poznaje sam sebe...Jer neminovno tone u samopropast. Zbog toga, također, svijet ne može više zuriti u Bosnu, (zuriti u tabute Srebrenice, op. F.F.) a da ne opazi vlastitu osramoćenost.»13

Stoga, imajući ovaj kontekstualni pris-tup u vidu, predlažem da se na memorijalnim simboličkima oznakama u Fabrici akumulatora u Potočarima obavezno odslika cjelokupna sud-bina genocida u Srebrenici. Prema shemi de-nuncijator – denuncirani – svjedoci.

Tu se ubrajaju denuncijatori (imena svih kreatora, komandanata i realizatora geno-cida, od New Yorka, Holandije, Londona, Beo-grada, Pala, Banje Luke do UN-a, UNPROFOR-a, do Podgorice, Potočara i Srebrenice), zatim imena denunciranih (za njih je najlakše, već su im imena i prezimena uklesana i manje-više poznata, ali ih treba izroviti do posljednjeg i objelodaniti) i svjedoci (gdje spadaju svi novi-nari i svi mediji koji su znali i pratili genocid, naročito novinari RS-a i RTS-a, sve obavještajne službe koje su također snimale genocid, kolone polumrtvih i njihove patnje od CIA-e, FBI-e do lokalnih ...).14

13 Keith Doubt, Balkanski zločin i pravda, časopis Odjek, Sarajevo 2003. g. Str. 44.14 Zanemariv je broj javnih nastupa koji govore o odgovornosti UN-a prema genocidu u Srebrenici i onda 1995. g. I danas 2007. g., kao njihovom faktičnom vanbračnom čedu. Srebrenica je kraj stradanja međunarodno priznate države BiH i kruna maćehinskog odnosa UN-a i međunarodne zajednice prema mladoj, tek priznatoj državi. Srebrenica je pod velom šutnje, hinjske šutnje najviših funkcionera i komimeta UN-a. Stoga, to treba pošteno kazati, priznati, objaviti. Sve do 2005., odnosno 2007. g., riječ genocid bila je zabranjena, proskribirana, a zona UN-ove zaštite i odgovornosti predata direktno u ruke njenim dželatima, istrebljivačima, genocidnoj tvorevini RS-u. Rat u BiH je okončan pat pozicijom, uz totalnu šutnju i ono ranije definirano zlo nečinjenja UN-a kao najviše instance organiziranja svijeta.

† TEMA BROJA


Tek kad se hrabro ovi fakti objelodane, može se govoriti o tzv. socijalnoj terapiji javnoga diskursa, odnosno, o korisnosti iznošenja svih činitelja, svih dokumenata i osoba uključenih posredno ili neposredno u planiranje i izved-bu čina genocida nad Bošnjacima Podrinja u Srebrenici 1995. g, tek tad ima smisla memo-rijalizirati Srebrenicu. U protivnom, separatni, parcijalni pristup ne vrijedi ničemu, odnosno, vrijedi koliko svaki sociološki i društveni napor u kojemu se suštine, pozadine ili ovdje tako no-minirani kontekst stavlja pod ćilim. Sve što se pod ćilim zavuče, gurne i metlom zamete, ostat će da buđa, klija i smrdi.

Rat u BiH je okončan ni pobjedom ni porazom, svi su preživjeli i svi su u pravu, i pobijeđeni i poraženi, protivno konvencijama i rezolucijama, osnivačkim aktima UN-a. Glavni zločinci genocida su slobodni, sporedni zločinci genocida su slobodni također. Uživaju status zaslužnih građana, domoljuba, patriota ‘ostvarenog zla’ na terenu i u mitovima. To ostvareno zlo kao monstruozno biće nije prinuđena tolerirati samo država BiH, već i cijeli svijet, jednako kao što je svijet tolerirao njeno nastajanje na bošnjačkim grobovima, skeletima, grudnim koševima, zglobovima, koljenima, lobanjama...Sveg ovog raznovrsja je u temeljima ‘ostvarenog zla’ na terenu. I holandski vojnici su svjedoci denuncijacije o kojima se premalo govori, i oni primaju za svoje svjedočenje državne nagrade, penzie ili plate. Kraljevina Holandija ih je za kolektivni čin svjedočenja denuncijacije Bošnjaka u 2006. g. nagradila hrabre vojnike kukavice iz Potočara. Patologija nastavlja svoj krug. Patologije neće nestati ni iz pojedinaca ni iz kolektiviteta dok ne bude pravedno razriješena. Ma šta to značilo, i ma koliko lobanja koštalo.

Naravno, do prve prilike kad će morati biti počišćeno. Da do toga ne bi došlo, smatram da se cijela istina mora, treba, minimalno je pokazati, objaviti. Javni diskurs, objava je već korisna socijalna terapija, početak puta, ali tek sasma početni dio puta ka pomirenju.

Do tog trenutka, ostaje nada da se neće predugo živjeti pervertirana stvarnost prepuna straha, neslobode, nelagode, muke i bezizlazja kao paradigma empirije ostvarenog zla. Ostva-reno zlo legitimno egzistira i lagodno je posvuda, od TV-ekrana do dječijih vrtića i univerziteta. 15

15 U Sarajevu je prije dvije godine organiziran zananstveni skup posvećen genocidu u Srebrenici. Istovremeno je u Banjoj Luci održan skup koji je ‘dokazao’ da u Srebrenici nije bilo nikakvog genocida niti zločina. Sama RTVRS-a nije htjela emitirati dženazu žrtvama genocida, što je kažnjeno samo sa simboličnim materijalnim globama od strane RAK-a i ništa više. Samog 12. jula 2005. g. beogradski Blic dodaje ovom javnodiskursnom beščašću svoj doprinos, objavljujući intervju sa još jednim važnim ‘svjedokom denuncijacije» francuskim generalom Morillonom koji je tom prigodom kazao da u Srebrenici nije bilo genocida, i da se Srbi nemaju čega stidjeti...!

†


TEMA BROJA

–

.

) (

–.

: .

) (...–

–

...–

–

) (

1995 .

" "

...

AN ESSAY ABOUT SREBRENICA MEMORIAL

Dr Fahira Fejzic

The text consideres the possibilities of memorializing Srebrenica- the place where the latest genocide of the world took place. The author makes a comparative analysis of Auschwitz and Srebrenica, pondering upon the idea, like Adorno some times earlier, whether it is possible to write poetry or even to think after Auschwitz or Srebrenica. She concludes that it is even more difficult in the case of Srebrenica, for the part of the population (women) returned to Srebrenica and are now trying to live and survive in incredibly inhumane conditions, and with tremendous pain- living right besides the graves where their dearest are berried. The author thus suggests three ways or three levels of memorializing Srebrenica: sacral, memorial and commercial. She insists upon most general cultural and religious suggestions that have been experienced after Jewish holocaust ( New York, Treblinka, Auschwitz… ) as well as upon the ideas that in religious sense express those spiritual ideas that from the Islamic perspective and from the perspective of general sanctity of life overcome the idea of genocide.In the end, the author invites for a public discussion wherein the maps, paths, denunciators, denouncers and witnesses of genocide are marked out within a triangle of sociological–lacanian discourse contained in the relation: denounced- denunciator- witnesses; she further suggests that this is a way to overcome all the tensions and the tragedy of escaping and turning away from the reality of the genocide in Srebrenica committed over thousands of men, Bosniaks, Muslims, Bosnians no matter how we named that horrible event of the summer 1995.

† TEMA BROJA


IZUČAVANJE GENOCIDA NA PRAVNOM FAKULTETU U SARAJEVU

Dr. Fikret KARČIĆ

U okviru reformiranog programa dodiplomskog studija (bolonjski program) na Pravnom fakultetu u Sarajevu, koji se primjenjuje od akademske 2005./2006., uveden je izborni predmet studij genocida.

Ovaj predmet se izučava na trećoj godini studija u okviru Pravno–historijske nastavne grupe. Smatralo se, naime, da budući pravnici u zemlji u kojoj je počinjen zločin genocida te brojni ratni zločini i zločini protiv čovječnosti moraju biti teorijski i praktično osposobljeni da se suoče sa tim izazovom.

Taj izazov je kako profesionalne prirode – kako se u okviru pravnog poretka baviti posljedicama i odgovornošću za genocid – tako i lične prirode – kako razumjeti i staviti u odgovarajuću perspektivu skorašnje iskustvo.

Prilikom koncipiranja ovog predmeta imalo se na umu iskustvo savremenih univerziteta u svijetu u pogledu uspostavljanja studija genocida, odnosno studija holokausta. To je posebno bilo korisno u pogledu općeg koncepta, metodološkog pristupa, izbora slučajeva i literature.

Na Pravnom fakultetu u Sarajevu nastavni program za ovaj predmet na slijedeći način definira njegove ciljeve i očekivane rezultate:

– Da upozna studente sa kocpetualizacijom, historijom, okolnostima i posljedicama fenomena genocida u njegovim najrazličitijim formama s naglaskom na moderno doba;– Da razvije sposobnost studenata za suočavanje sa ovim fenomenom bez zapadanja u simplificirana objašnjenja i solucije temeljene na mržnji;– Da doprinese razvoju kritičke historijske svijesti i daljem uvažavaju

različitosti i kompleksnosti ljudskog iskustva.Sadržajno, ovaj nastavni predmet obuhvata slijedeće tematske cjeline:– Konceptualni okvir: definiranje genocida i poteškoće koje se javljaju;– Kako izučavati genocid: makro i mikroplan, komparacije;– Genocid u 20. vijeku: Ermenija, holokaust, Kambodža, Ruanda i Bosna i Hercegovina;– Izučavanje pojedinih slučajeva;– Motivi: historijska podloga i neposredni faktori koji kulminiraju u genocidu;– Sredstva: organiziranje genocida, identificiranje žrtve, psihologija počinilaca i uloga pasivnih posmatrača;– Međunarodni odgovori: šta je učinjeno i šta je moglo biti učinjeno, odgovornost međunarodne zajednice za intervenciju;– Savremne posljedice: oblici suočavanja sa prošlošću i pomirenje: suđenja, reparacije, restutucija, problemi predstavljanja, sjećanje.

Izučavanje ovog predmeta zasnivat će se na presudama Međunarodnog suda pravde, Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i presudama domaćih sudova te relevantnoj literaturi koja uključuje radove Omera Bartova, Erica D. Weitza, Richarda G– Hovinsiana, Yehude Bauera, Bena Kiernan, Samanthe Power, Karla Jaspersa, Normana Cigara, Mustafe Imamovića i drugih.

S obzirom da je reformirani program započeo prije dvije godine, izvođenje ovog predmeta očekuje se u zimskom semestru 2007./2008. godine.

†


TEMA BROJA

GENOCID U

UDŽBENICIMA HISTORIJEHajrudin MEŠIĆ

«Sve što se pamti, zaboravi se, a sve što se piše, to ostaje da se pamti», M.M. Bašeskija.

va davno izrečena mudrost govori da je zaborav saveznik fašizma i da je uloga historičara da nas opominju i

podsjećaju na ono što bi mnogi željeli zaboraviti. Čine li to i u kolikoj mjeri čine historičari i autori udžbenika, tema je ovog rada.

Zaokupljeni svakodnevnim obavezama koje nas snažno pritišću rijetko se kad zapitamo ili pogledamo šta to i o čemu naša djeca uče u školi.

Danas, kao rijetko kad ranije, važnost škole došla je do izražaja, posebno njen odgojni segment. Upravo i stoga što malo vremena provodimo sa svojom djecom. Poslije napornog dana, kući se vraćamo umorni, nervozni i kao takvi trebamo biti na usluzi djeci koja nas željno očekuju. Nažalost, roditelji sjednu ispred TV-a, prikovani za naslonjače, postaju slijepi i gluhi za svoju djecu, i obratno. Međusobni razgovori svedeni su na neophodni minimum. Takav ambijent rađa jednu vrstu otuđenosti

i usamljenosti u smislu kako je to definirao Daniel Defo u svom djelu Robinson Kruso.

Važnost školstva za društvo i državu ponajbolje je odslikao najveći historičar XX stoljeća Fernand Brodel kad je kazao da Francusku nije uspjela ujediniti Ivana Orleanska, ali je to Francuskoj uspjelo zbog jedinstvenog obrazovnog sistema i jedinstvene saobraćajne mreže. Imajući u vidu da je kod nas gotovo sve podijeljeno (recept je dobro poznat gotovo svima), ni školstvo nije bilo pošteđeno podjela. Kreatori udžbeničke politike, posebno oni koji ne žele jedinstvenu BiH, znajući važnost školstva, uporno su insistirali na postojećem modelu.

Dakle, o čemu to mogu razgovarati mladi u BiH (razapeti u dejtonskom trouglu) ukoliko se slučajno sretnu negdje u Barseloni ili Veroni, kad ne čitaju knjige istih pisaca, ne uče iste pjesme, ne proučavaju iste historijske sadržaje? Naravno, nekad ste mogli započeti razgovor sa svojim vršnjakom iz Banje Luke, jer ste imali o čemu razgovarati, između ostalog i zbog toga što smo koristili iste udžbenike.

O

† TEMA BROJA


UČI LI NAS HISTORIJA ILI MUČI?

Vremenska distanca u historijskoj nauci je vrijeme (najčešće 20-50 godina) koje je potrebno da prođe da bi se neki događaj ili pojava mogli što istinitije sagledati, a onda i naučno obraditi. Ovo pravilo je poštovano jer se teško dolazilo do historijskih izvora, a i akteri događaja bili su smetnja jer je njihov uticaj u društvu vrlo često bio barijera da se neki događaj naučno valorizira, pa se zato čekalo da oni siđu sa historijske scene. Upravo stoga historičari su uvijek bili u grupi rizičnih društvenih kategorija, pod stalnom prismotrom ideologija, političkih sistema ili moćnih pojedinaca.

Ukoliko je pravilo vremenske distance imalo smisla u prošlosti, danas sigurno nema i svako ko se od historičara poziva na to, ustvari, gradi preventivni alibi, čemu su historičari, inače, skloni, jer se na taj način brane od eventualnih optužbi da na postavljena pitanja nisu bili kadri dati pravi odgovor. Dakle, historičari su i po svojoj definiciji oprezni, te ih zato nerijetko i zovu vječita oklijevala.

Profesor Tvrtko Jakovina, sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, nema dileme. On zagovara američki pristup historiji, pri čemu djeca u školskim udžbenicima proučavaju događaje stare godinu dana, a da ni vrijeme koje nalaže vremenska distanca nije dovoljno govori primjer iz Grčke, gdje ne pomaže ni distanca od nekoliko stoljeća. Naime, grčko ministarstvo obrazovanja povuklo je udžbenike historije za VI razred, jer, navodno. autor nije na najbolji način opisao spaljivanje Smirne (Izmira).

Problem tumačenja nedavne prošlosti na Balkanu snažno opterećuje i predmet je brojnih rasprava. Tako su srbijanski historičari ne tako davno kritikovali autore novih udžbenika historije za osnovne i srednje škole u Crnoj Gori. Ni u Hrvatskoj nisu imuni na ovakve probleme, jer su i kod njih novi udžbenici historije/povijesti izazvali buru reakcija.

Pitanje koje se nameće je zašto je to tako i jesmo li jedini narodi koji imaju problema sa

prevladavanjem prošlosti. Dakle, kako pamćenje liječiti i prošlost riješiti?

Suočavanje sa prošlošću nije jednostavno, posebno ukoliko je ona ružna i nosi breme odgovornosti za učinjeno ili neučinjeno. Da je to tako, govore i primjeri naroda sa dugom demokratskom tradicijom, jer se ni njima nije bilo lahko suočiti sa prošlošću, mnogi to i danas odbijaju. Pa, tako, dok Francuzi prozivaju druge za zločine iz prošlosti, glasno šute o zločinima koje su počinili u Alžiru.

Jesu li Britanci procesuirali generale koji su sudjelovali u ratu oko Falkandskih otoka sa Argentinom?

Australska vlada i danas odbija formirati komisiju za suočavanje sa istinom o stradanju Aboridžana. Prije nekih mjesec dana na TV-u smo mogli gledati kako se interpretacija događaja iz Drugog svjetskog rata (fenomen dvostruke optike) prenijela i na ulice estonskih gradova.

Međutim, da sve i ne mora biti kao navedeni primjeri kad je u pitanju suočavanje sa prošlošću i njenim prevladavanjem, govori primjer Njemačke, koja se, od zemlje fašista i militarista, preobrazila u zajednicu pacifista, čiji vojnici sudjeluju u vojnim misijama, ali mirovnim. Zemlja koja je nekad progonila svoje državljane danas je utočište i nada unesrećenim i prognanim. Ovaj primjer ulijeva nadu da ćemo i mi u BiH, kao i naši susjedi, uspjeti u tome. Ako je Njemačka naučila lekcije iz prošlosti, zašto to ne bi učinili i drugi?

Historija ne smije biti vječito pribježište. Ona, prije svega, treba i mora biti putokaz u sretniju budućnost, kojoj svi trebamo težiti, a to je put ka Evropskoj uniji, koja je, kao takva, prije svega zajednica sigurnosti, a ekonomska priča je na drugom mjestu. Moramo znati da nas u Evropu neće primiti posvađane. Evropi trebamo pomireni, a ne da se mirimo u njihovom dvorištu.

Mi našu prošlost ne možemo izmijeniti, a Srbi moraju živjeti sa biljegom da su počinili genocid, što je potvrdio i Međunarodni sud

†


TEMA BROJA

pravde u Haagu 26. februara ove godine i što prije to prihvate, tim bolje za sve nas.

Veliki problem je i to što je proces suočavanja sa prošlošću tek počeo, dok je npr. Njemačka petnaest godina nakon Drugog svjetskog rata u velikoj mjeri bila denacificirana, mi smo, čini se, još na početku tog procesa.

Imajući u vidu da su krize u BiH u prošlosti uglavnom uvožene, za nas je veoma bitno kakve sadržaje imaju udžbenici nama susjednih zemalja. Mi na to ne možemo uticati i zato je važno da se zemlje zapadnog Balkana što prije integriraju u Evropsku uniju, sa kojom ćemo dijeliti iste vrijednosti.

SPOMINJANJE GENOCIDA U UDŽBENICIMA

I dok udžbenici koje koristimo izbjegavaju priču o genocidu iz devedesetih, to ne važi za udžbenike koji su korišteni do 1992. godine, pa, tako, u udžbeniku Historija za II Razred, iz 1992. godine, možemo vidjeti dosta veliki broj fotografija o stradanjima u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Uglavnom su to fotografije o stradanju Srba (vidjeti na str. 24, 130, 131, 193), dok se o genocidu govori u podnaslovu o suđenju ratnim zločincima (str.176).

Prvi udžbenici koji su korišteni nakon osamostaljenja BiH (naravno, ovo se odnosi na dijelove BiH koje je kontrolirala ARBiH) govore o genocidu koje je počinila ustaška država u BiH, kao i o četničkom genocidu nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu. Genocid u Srebrenici se ne spominje jer su udžbenici štampani 1994. godine, ali iznenađuje da se ne spominju genocidne radnje u ostalim dijelovima BiH koje su počinjene do izdavanja udžbenika.

U udžbenicima koje koristimo danas možemo pročitati koliko je građana BiH stradalo u Prvom svjetskom ratu, ali ne i to kako su stradali i koja je nacionalana struktura poginulih.

U poglavlju o Drugom svjetskom ratu govori se o denacionalizaciji Muslimana te o

zločinima okupatora i ustaša, kao i o genocidu četnika nad Muslimanima u Drugom svjetskom ratu.

Također, u ovom poglavlju postoje podaci o broju stradalih u Jugoslaviji, a posebno postoje podaci i za BiH, kao i nacionalna struktura stradalih. Zadnja nastavna jedinica nam govori da je 22. maja 1992. godine BiH primljena u UN. Dakle, ni riječi o genocidu u Srebrenici i drugim mjestima koja su doživjela sudbinu sličnu Srebrenici.

Udžbenici koji su korišteni prije raspada Jugoslavije sadrže brojne primjere zločina, kako tekstualne, tako i slikovne. Bitni su i jedni i drugi, jer mi kroz tekst razumijemo, a kroz slike pamtimo. Dakle, ako su Bošnjaci generacijama učili o stradanjima drugih naroda, zašto to danas i drugi ne bi učili o stradanju Bošnjaka (Srebrenice, Prijedora, Žepe...)?

Svi dobro znamo da su ekskurzije učenika u bivšoj Jugoslaviji obavezno sadržavale posjete Kozari, Jasenovcu i drugim mjestima stradanja u Drugom svjetskom ratu. Ne vidim razlog zašto naši učenici iz svih škola u BIH ne bi posjetili i Srebrenicu. Nažalost, današnje ekskurzije imaju za destinaciju Španiju, Italiju..., a da se ne upozna svoja domovina.

Praksa je pokazala da u Potočare idu uglavnom neke škole iz Federacije BiH, dok nijedna iz Republike Srpske. Dakle, osim ubacivanja sadržaja o genocidu u udžbenike, u nastavne planove trebalo bi ugraditi i posjetu Potočarima, gdje bi se održavao sat historije te da i na taj način mladi ljudi spoznaju istinu o događanjima u julu 1995. godine.

Bosna i Hercegovina će, po svemu sudeći, po prvi put nakon osamostaljenja dobiti udžbenike historije i geografije koji će imati isto historijsko tumačenje i interpretaciju događaja koji su bili kamen spoticanja pri pisanju dosadašnjih udžbenika. “Mi smo se još ranije dogovorili da se za novije historijske događaje napravi vremenska distanca i da se samo evidentiraju, ali nam je, naprimjer,

† TEMA BROJA


historija Prvog i Drugog svjetskog rata bila različita između srpskih, bošnjačkih i hrvatskih udžbenika. Sad je postignut dogovor da se to uskladi, što je prvi put u historiji BiH nakon raspada Jugoslavije» (dr. Mirko Banjac, direktor Pedagoškog instituta RS-a). To znači da će se uloga četnika i ustaša, Sarajevski atentat, formiranje NDH-a, itd., kao i događaji iz 90-tih, naprimjer i genocid u Srebrenici, Dejtonski sporazum, Referendum pisati jednom rukom bez dubljih analiza i interpretacija.

Ovo bi trebalo biti veliki korak za BiH, ali je i očigledno da će još mnogo vode Bosnom proteći dok narodi u BiH usklade stavove i mišljenja o zajedničkoj prošlosti.

Još želim naglasiti da ne treba očekivati da će sa ubacivanjem sadržaja o genocidu u udžbenike nestati fašizma. Naravno, on može biti sveden na onu mjeru u kojoj se može kontrolirati. Dakle, ni u današnjoj Njemačkoj, koja zaslužuje sve pohvale za ono što je učinila nakon Drugog svjetskog rata, i danas možete naći grupe koje podržavaju fašističke ideje, ali su one, na svu sreću, malobrojne i mogu se kontrolirati.

LITERATURA

Cigar, Norman, Genocid u BiH, Sarajevo, 1998.;

Gutman, Roy, Svjedok genocida, Zenica, 1995.;

Đurić, Ivan, Istorija – Pribežište ili putokaz, Sarajevo, 1990.;

Vukadin, Pero – Jašarević, Rifet, Istorija – Povijest za II. razred, Sarajevo, 1990.;

Imamović, Mustafa, Pelesić, Muhidin, Historija za IV. razred, Ljubljana, 1994.;

Šehić, Zijad, Kučuk-Sorguč, Indira, Historija za IV. razred, Sarajevo, 2003.;

Salom, Svjetlana, Istorija, mučiteljica života, Oslobođenje, broj 357, Sarajevo, 2007.

1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

†


TEMA BROJA

GENOCIDE IN HISTORY TEXTBOOKS

Hajrudin Mesic

The problem of recent Balkans history is a subject of numerous debates. Facing the past is not an easy task especially if that past is dreadful and if it carries a burden of responsibility for what is and what is not done. Even nations with a long history of democracy are a witness of the fact that it is not an easy task to deal with the past, some of these nations still live in denial of it.However, history must never be an ever lasting place of sanctuary, it has to, primarily, be a guide to a better future towards which we all should strive.Bosnia and Herzegovina is now, for the first time since its independence, about to get the textbooks of History and Geography that will have a unanimous interpretation of the events that were a subject of dispute so far. This should represent a big step forward for Bosnia and Herzegovina, but evidently a long time will have to pass by before all the peoples of BiH will consolidate their opinions and attitudes about our common past.

1

.

.

.

.–

–

.

.

† TEMA BROJA


RETORIKA I

MANIPULACIJA

Meho ŠLJIVO

„Zaista ima govorništva u kome ima opčinjavanja.“ (hadis)

„Razum i argumenti ne bi se mogli boriti protiv nekih riječi i nekih formula. One se s tolikom pobožnošću izriču pred gomilama i, čim su izrečene, lica se napune poštovanja i glave se prigibaju. Mnogi ih smatraju kao sile prirode, kao nadnaravne moći. One bude u dušama veličanstvene i neodređene slike, ali i sama ta neodređenost uvećava im tajanstvenu moć. One su tajanstvena božanstva sakrivena iza svetišta kojima se vjernik dršćući približuje.“ (Gustav le Bon)

Časnom Kur`anu zabilježen je opis prvog ljudskog grijeha počinjenog u Džennetu. Prije nego što su pogriješili i

oglušili se o zabranu njihovog Stvoritelja, Adem i Hava poslušali su zavodljivi i slatkorječivi, ali potpuno neistiniti i izmišljeni Šejtanov govor. “Pa njima dvoma šejtan poče šaptati da bi im otkrio stidna tijela njihova koja su im skrivena bila. I reče im: ‘To što vam vaš Gospodar ovo drvo zabrani samo je zbog toga da ne biste meleki postali, ili da ne biste besmrtni bili’. I Iblis im se poče zaklinjati: ‘Ja ću vama dvoma

biti od onih koji će vas savjetovati’. I njih dvoje on na opsjenu zavede, pa kad s drveta okusiše, njima se stidna tijela njihova pokazaše i oni se po stidnim tijelima svojim dženetskim lišćem pokrivati počeše.“7

Šejtan je Ademu i Havi govorio o zabranjenom drvetu kao o magičnom, besmrtnom i nadnaravnom drvetu koje ljudima omogućuje vječni, neprolazni život, blaženstvo i sreću. Stručnim jezikom kazano, Šejtan se u zavođenju naših dalekih predaka vješto poslužio manipulacijom.

Od najranijih perioda ljudske povijesti tehnika manipulacije pojavljuje se kao veoma prefinjeno i djelotvorno sredstvo uticaja na ljudsko mišljenje i rasuđivanje. Manipulacija je jedinstven ljudski fenomen, jer, za razliku od životinje, koja je jedino sposobna saopćiti ili se izraziti, čovjek ima sposobnost da se smisleno i artikulirano izražava, ali i da ubjeđuje. Prvo i najčvršće uporište manipulacija pronalazi u živoj govornoj riječi. Preoblikovanjem denotativnog značenja riječi u njeno konotativno značenje i kreiranjem adekvatnog 7 Kur`an (El-Bekare, 20-23)

U

†


TEMA BROJA

psihosocijalnog ambijenta u kojem se riječ izgovara, manipulacija ostvaruje svoje najbitnije pretpostavke za vlastito ispoljavanje. Pisana riječ je, u odnosu na govornu, značajno osiromašena. Govorna riječ je osnažena upotrebom jezičkih i stilskih figura, zatim visinom i bojom glasa, kao i neverbalnom komunikacijom, predasima u govoru i naglašavanjima. Dok pri čitanju sudjeluje razum i čulo vida, u neposrednom ličnom razgovoru sudjeluju i razum i pet čula, kako odašiljalaca, tako i primalaca poruke. Ova činjenica objašnjava zašto pisana riječ ne može od svojih recipijenata oblikovati masu. Svakom je omogućeno da izrazi sebe na slobodan i jedinstven način.

Manipulacija kao sredstvo i metod zavođenja u govoru, kao način planskog i siste-matskog dezinformiranja javnosti, masovno se pojavljuje oko 80. godine naše ere.

To vrijeme je u znaku prelaska republike ka carstvu. Besjede se tada počinju značajno skraćivati. Jer, kako kaže Filip Breton, navodeći mišljenje Gi Ašara, “sa jednim vođom nije više bilo mjesta za riječ“.8 Rasprostranjena upotreba manipulativnih metoda u retorici u značajnoj mjeri se zasniva na znanstvenim spoznajama o iracionalnoj strani ljudske prirode te na spozna-jama o socijalnim potrebama i uvjetovanostima koje utiču na formiranje stavova i mišljenja ljudi. Istraživanja sa područja lingvistike i kolektivne psihologije nepobitno su pokazala nevjerovatno širok opseg moguće manipulacije govorom.

Andreas Frojnd objašnjava manipulaciju sa takozvanim riječima zamkama. Ovu vrstu govorne manipulacije (pozivajući se na slučaj psa koji je lučio pljuvačku na zvuk zvonceta iz čuvenog Pavlovljevog ogleda), on opisuje na sljedeći način: “Mehanizam djelovanja riječi zamki na čitaoca (ili slušaoca, op. autora) sličan je tome: umjesto zvonceta, pojavljuje se riječ terorizam, uslovni refleks koji teba postići negodovanje. Meso zbog kojeg se luči negodovanje jest pozivanje na prave teroriste, to jest na smrtonosno ludilo ubistava naslijepo. Ako se pojam terorizam poveže sa tom slikom u čovjekovom umu, stvorena je riječ zamka... i

8 F. Breton, Izmanipulisana reč, Clio 2000, str.37

svi su izgledi da će se ta reakcija, negodovanje, spontano javiti, i to bez razmišljanja o mogućim razlikama (u akcijama drugih grupa)“.9 Na tragu te opasne retoričke demonizacije, politički novinar Eric S. Margolis preporučuje racionalnu suzdržanost i promišljenost prije nego što neke ličnosti automatski proglasimo teroristima i nasilnicima. “Nije izvjesno je li Bin Laden ultraterorist, kao što to tvrde SAD. Moramo biti oprezni kad je u pitanju demonizacija iz Washingtona. Svake decenije američka vlada i mediji odaberu jednog zlotvora. U šezdesetim godinama to je bio Naser, u sedamdesetim Arafat, u osamdesetim Gadafi, a u devedesetim Sadam Husein“.10

Sa pojavom i popularizacijom elektronskih medija, nastaje i radikalna promjena u načinu komuniciranja među ljudima. Umjesto dotadašnjeg neposrednog komuniciranja (face to face, licem u lice), postaje dominantan posredni, neizravni način komuniciranja. Ovaj gubitak neposrednosti će, kako primjećuju S. Rajt Mills, Đ. Šušnjić, P. Breton, G. le Bon, omogućiti da se subjekt još više pretvori u objekt i da se publika preobrazi u masu.11 U takvom omasovljenom društvu, reducirana je sposobnost individualne percepcije poruke, a samim tim i pojedinačnog promišljanja, rasuđivanja i kritičnosti spram sadržaja poruke.

Subjektivna sposobnost racionalnog poimanja poruke transformira se u sugestivnu kolektivnu opčinjenost koju Gustav le Bon definira skupnom dušom i psihologijom gomile. Svrsishodnost i djelotvornost izgovorene riječi po LeBonovom mišljenju ne manifestuje se u racionalnom i logičnom izlaganju već u sposobnosti govornika da pronikne “barem na nesvjestan način, u psihologiju gomila i da zna kako im valja govoriti“.12

9 Isto 102. strana10 Eric S. Margolis, Rat na krovu svijeta, Armis Print, Sarajevo, 2005., str. 85.11 O značenju te promjene u načinu komunikacije i o preobražaju publike u masu, vidi: Đuro Šušnjić, Ribari ljudskih duša, NIRO Mladost, Beograd, 1984., str. 39.12 Gustave Le Bon, Psihologija Gomila, Globus, Zagreb 1989., 108. strana

† TEMA BROJA


Istraživanja iz područja kolektivne i socijalne psihologije dodatno će ilustrirati narav i intezitet grupnog pritiska na pojedinačno prosuđivanje. U jednom takvom ogledu od ispitanika se tražilo da među trima nejednako dugim crtama pronađu onu koja je po duljini najsličnija nekoj četvrtoj crti. Ogled se sastojao u tome da svi ispitanici osim jednoga namjerno biraju pogrešnu crtu. Ovim pokusom željelo se saznati hoće li neinformirani ispitanik promijeniti svoje mišljenje kako bi se približio mišljenju grupe. Rezultati su pokazali da je trećina ispitanika popustila pod takvim pritiskom grupe. U odsutnosti grupnog pritiska tačnost je bila 93%.�

Ipak, političke promjene, preobražaj u načinu komuniciranja i ekspanzija masmedija nisu i jedini razlozi za nastanak pojava manipulacije u govoru i manipualcije govorom

Razvoj industrijskog društva, postvarenje odnosa među ljudima, prelazak sa manufakturnog načina proizvodnje na kapitalistički, višestruko će izmijeniti ne samo način, stil, navike, potrebe, ciljeve života, nego će i ljudsko mišljenje i govor sve više svoditi na puki i formalni instrument vladajućih slojeva društva.

Mislioci okupljeni oko takozvane frankfurtske škole, Max Horkheimer, Herbert Marcuse i Theodor Adorno, zastupat će mišljenje kako je kapitalistički i potrošački način života nužno doveo do „instrumentalizacije uma i mišljenja“ i kako je govor, usljed propagande i reklame masmedija, značajno izgubio na svome općeljudskom, etičkom i komunikacijskom značenju. Era formalizirajućeg uma degradirala je i profanizirala govor, dodijelivši mu simbolično i instrumentalno značenje umjesto dotadašnjeg suštinskog komunikacijskog značenja. Tako Max Horkheimer, u svome čuvenom djelu Pomračenje uma, navodi primjer dječaka koji pita vlastitog oca šta simbolizira (reklamira, op. autora) mjesec na nebu.

7 Vidi više: Kathleen K Reardon, Interpersonalna komunikacija, Alinea, Zagreb, 1988., 44. strana

Nisu, dakle, samo riječi i ljudski govor izgubili svoje izvorno, vlastito značenje. Usljed scijentističkog i pozitivističkog poimanja svijeta, koje je postalo dominantno u odnosu na filozofiju i religiju, obesmišljena je priroda, univerzum i cjelokupno ljudsko stvaralaštvo.Nepremostivi jaz koji je u savremenom društvu nastao između čovjeka i prirode nužno se reflekrirao na sve aspekte ljudske egzistencije, time i na smisao i svrhu ljudskog govora. “Na jednoj strani, priroda je lišena svake bitne vrijednosti ili značenja. Na drugoj, čovjek je lišen svih ciljeva osim samoodržanja. On pokušava preoblikovati sve što mu je unutar dosega u sredstvo za taj cilj. Sumnjiva je svaka riječ ili rečenica koja natukne o odnosima koji nisu pragmatički.“�

Ljudski govor je, dakle, nakon što je izvrgnut bespoštednoj medijskoj propagandi i manipulaciji, doživio istu sudbinu kao i mišljenje koje je izgubilo svoju autonomiju, postavši puki instrument nauke.

S obzirom da um više ne odražava istinitu prirodu stvari, već postaje samo jedan od instrumenata društva, govor – kao univerzalni simbol ljudskog izražavanja i sporazumijevanja – sveo se tek na običnu posredničku i pragmatičku funkciju. “Isti glas koji propovijeda o višim stvarima života, kao što su umjetnost, prijateljstvo ili religija, opominje slušaoca da odabere vrstu sapuna.“� Max Horheimer pokušava ukazati na fenomen profanizacije govora koji je u medijima maksimalno (zlo)upotrijebljen u komercijalne i propagandne svrhe. Profanizirani i komercijalizirani govor izgubio je na svojoj nepatvorenosti, autentičnosti i uvjerljivosti. Manipulacija govorom, čiji je krajnji cilj bio potpuno zagospodariti osjećanjima i razumijevanjima ljudi, na kraju se pretvorila u svojevrsno podozrenje i nevjericu prema svakom govoru koji pretendira da govori istinu. S druge strane, u totalitarnim društvima retorika manipulacije potpuno transformira značenje i smisao govora. Usljed medijske propagande i 8 Max Horkheimer, Pomračenje uma, Veselin Masleša, Sarajevo, 1989., str. 105.9 Isto, strana 105.

†


TEMA BROJA

političkog jednoumlja, u javnom govornom činu pojavljuje se takozvani novogovor, u kome sve riječi dobijaju ambivalentan, pa čak i suprotan smisao u odnosu na njihovo izvorno značenje. “Rat je mir, ropstvo je sloboda, neznanje je moć“, čuveni je orvelovski opis novogovora u apsolutno izmanipuliranom društvu totalitarističkog sistema.

Manipulacijskim sredstvima i uticajima kojima država provodi određenu ideologiju ne mogu se potpuno suprotstaviti ni najobrazovaniji slojevi društva. Intelektualci, naprotiv, svjesno i bezuvjetno prihvataju da budu podvrgnuti manipulaciji kako bi popunili ideološku usamljenost i izoliranost od društva nastalu usljed odbijanja da se javnost podvrgne vladajućem konceptu mišljenja. O toj pojavi, koju Cheslav Milosz slikovito poredi sa pilulama Murti Binga, svjedoče konkretne historijske pojave u staljinističkim društvima.“ „Dijalektički materijalizam (u staljinističkom zahvatu) odslikava te preobražeje i, istvoremeno, oblikuje ih: oblikuje društvene i političke uslove u kojima čovjek više ne umije pisati i misli drukčije nego što treba i, istovremeno, to treba mora prihvatiti pošto van toga treba ne može nastati ništa vrijedno. To su kliješta dijalektike. Pisac se pokorava ne samo zato što se boji za svoju kožu.“10

Je li, onda, retorika manipulacije sveomoćni i neizbježni usud savremenog čovjeka izloženog rijačima zamkama, grupnom pritisku, profanizaciji govora u masmedijima i formiranju novogovora u totalitarnim sistemi-ma? Zar nije svaki vid borbe i suprotstavljanja protiv takve sveobuhvatne manipulacije govo-rom, imajući na umu Millsovu tezu o pretvaran-ju subjekta u objekt, publike u masu, unaprijed izgubljena bitka i apsurdni Sizifov posao? Kako povratiti vjeru u značaj i moć govorne riječi čija se autentičnost sve češće devalvira tvrdnjom da je tek obična retorika sve što se u javnosti čuje i izgovori.

10 Cheslav Milosh, Zarobljeni um, preveo Petar Vujičić, Beografski izdavački zavod, Beograd, 1987., 22 strana

Granice naizgled neizbježnoj manipulacijskoj moći moguće je tražiti u povratku autonomnom i neideloškom mišljenju te u neistrumentaliziranim filozofskim i duhovnim metodama promišljanja stvarnosti. Razorna moć manipulacije povlači se pred slobodnim, nepristranim individualnim mišljenjem. Kant je s pravom smatrao da nije uzaludno očekivati da „publika prosvjeti samu sebe ako joj se samo dopusti sloboda“. “Nekolicina među njima“, tvrdi Kant, “koji su sami odbacili jaram nezrelosti, proširivat će oko sebe duh umnog poštovanja vlastite ličnosti i poziva svakog čovjeka da sam misli.“11

Ili, da citiramo Đ. Šušnjića, koji suprotstavljanje manipulaciji vidi u „otporu institucionalizovanom mišljenju“.12 Stoga se u novim teorijama interpersonalnog komunici-ranja nastoji prevladati zastarjeli, ideološki kon-cept komunikacije kao nešto što se čini prema ljudima u pravcu interaktivnog, humanističkog pristupa komuniciranju kao nečemu što se čini s ljudima. Tako shvaćena i primijenjena komu-nikacija je idejni i metodološki bedem suprem-aciji manipulacijskih sadržaja u retorici.

Literatura

1. Breton F, Izmanipulisana reč, Clio, Beograd, 2000.

2. Čelav Miloš, Zarobljeni um, Beogradski izdavački zavod, Beograd, 1987.

3. Kathleen K. Reardon, Interpersonalna komunikacija, Alinea , Zagreb,1988.

4. Horkheimer Max, Pomračenje uma, Veselin Masleša, Sarajevo, 1989.

5. Le Bone Gustave, Psihologija gomila, Globus, Zagreb, 1989.

6. Margolis S. Eric, Rat na krovu svijeta, Armis Print, Sarajevo, 2005.

7. Neimarlija Hilmo, Religija i društvo, hrestomatija, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2006.

8. Šušnjić Đuro, Ribari ljudskih duša, Beograd, 1984.

11 Vidi: Hilmo Neimarlija, Religija i društvo-hrestomatija, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2006., 55. str.12 Vidi: Đuro Šušnjić, nav.djelo, Beograd, 1984., 182. strana

† TEMA BROJA


RHETORIC AND MANIPULATIONS

Meho Sljivo

Manipulation as a means of planed and system-atic control of human thought and understand-ing dates all the way back to earliest human his-tory. It strongest weapon is the spoken word. It acts as a pressure upon the understanding of whole groups. And messages that are sent with such purpose undoubtedly illustrate the power of manipulation in everyday life. Electronic me-dia, however, has further empowered this phe-nomenon. An individual perception has been replaced by a mass auditory and reception. As a result of political totalitarism, manipulation has resulted in a phenomenon of ‘new speech’: words are beginning to lose their basic sense and meaning. However, despite its far reaching in-fluence, power of manipulation through a spo-ken word is weakening with the development of new theories in interpersonal communication. According to these theories, communication does no longer represent a one-way, but rather an interactive, two-sided process.

. .–

.

.

: .

.––

.

MUALLIMOV ESEJ†


MUALLIM U RS-u I

KULTURA PODNOŠENJA

Zehra ALISPAHIĆ

Ovaj tekst je trebao biti kratak osvrt na stanje i angažiranost muallima u nastavnom procesu u najširem značenju te riječi u drugom bh. entitetu. Kada kažemo muallima, onda u najširem značenju mislimo na nastavnike razredne nastave, nastavnike i profesore bosanskog jezika, historije, geografije, biologije, matematike, fizike, hemije, demokracije i ljudskih prava... Međutim, zvanične statistike nisu nam mogle pomoći jer nisu imale tu stavku. U našem induvidualnom istraživanju shvatili smo da je broj muallima Bošnjaka na području RS-a gotovo zanemarljiv. Broj onih koje smo upoznali i za koje pouzdano znamo da u posljednje dvije-tri godine rade u mješovitim ili samo srpskim školama može prije stati na prste jedne, nego obiju ruku. To su, uglavnom, mladi ljudi, hrabri ljudi, ponosni ljudi, rođenjem vezani sa područjem u koje su se vratili. Mogućnost njihovog prijema u te škole bila je, prije svega, uvjetovana procentom bošnjačke djece koja pohađaju tu školu, a nikako njihovim uspjehom u nastavi, njihovim sposobnostima i kvalitetima ili ispunjavanjem uvjeta natječaja. To bi značilo slijedeće: održivi povratak na područje RS-a odražava se na broj

bošnjačke djece koji je u osnovnim i srednjim školama, a to rezultira radnim mjestom i angažiranjem bošnjačkog nastavnog kadra u školama u RS-u. Budu li se Bošnjaci vraćali u RS i ostajali u RS-u intenzitetom kakav je bio do sada, mladi učitelji, nastavnici i profesori, nikada neće imati šanse da rade ravnopravno sa svojim kolegama u ovom entitetu. Takav princip zapošljavanja, koliko nam je poznato, nikada nije važio u Federaciji i hvala Bogu da je tako. Stoga, možemo i kazati: prisustvo bošnjačkog nastavnog kadra u odgojno-obrazovnom procesu u RS-u nije dovedeno u pitanje, ali jest uvjetovano. Kad se zaposle, ovi mladi ljudi postaju punopravni članovi kolektiva. Oni imaju normalnu komunikaciju sa jednim brojem kolega, sa drugima, uglavnom, ne komuniciraju. U ovakvim sredinama bošnjački nastavni kadar živi i radi u atmosferi kulturnog podnošenja.

Ove nastavnike i profesore lijepo primaju bošnjačka i srpska djeca. Njihovo prisustvo u školama gdje bošnjačka djeca predstavljaju tek, naprimjer, desetinu učeničke populacije, predstavlja moralnu potporu i sigurnost i djeci i njihovim roditeljima. Zato su oni, neka nam drugi ne zamjere, veliki heroji, misionari i

†MUALLIMOV ESEJ


pioniri povratka u ostatak BiH. Posve je jasno da, u skladu sa postojećim nastavnim planovima i programima – koji su različiti u Federaciji i RS-u – te udžbeničkom literaturom – koja na svojim stranicama briše noviju bh. Prošlost – ovi mladi ljudi nikad neće moći do kraja održati čas, ali zasad u klupama još uvijek sjede djeca koja nemaju svojih očeva, majki ili su ostali bez velikog broja članova familije. Oni tu povijest nose u sebi zato što su je živjeli.

Manjinska vjeronauka s bošnjačkom većinom

Osvrt na prisustvo bošnjačkog nastavnog kadra u RS-u vraća se na muallime kao vjeroučitelje islamske vjeronauke. Shodno Okvirnom zakonu o osnovnom i srednjem obrazovanja, vjeronauka je u RS-u izborno obavezujući predmet u osnovnim, ali ne i u srednjim školama. U osnovnim školama, tamo gdje ima bošnjačke djece, vjeronauka se sluša jedan sat sedmično, od drugog do devetog razreda osnovne škole, prema za te uvjete prilagođenim nastavnim planovima i programima Vjersko- prosvjetne službe Rijaseta Islamske zajednice u BiH. U cjelini posmatrano, u nastavi vjeronauke u RS-u nema velikih poteškoća za koje se ne mogu iznaći adekvatna rješenja. Treba istaći činjenicu da Ministarstvo obrazovanja ovoga entiteta nije osporavalo njezino uvođenje i njezinu realizaciju. Problemi koji su se javljali i koji su evidentni na svim mjestima koje smo kontaktirali, povezani su sa nedostatkom djece, reduciranjem broja sati vjeronauke, izvođenjem nastave u kombiniranim odjeljenjima, udaljenošću pojedinih škola, ponekad i samovoljom pojedinih direktora, koji na različite načine lobiraju da roditelji potpišu izjavu da ne žele da njihovo djete pohađa nastavu vjeronauke, te materijalni položaj profesora vjeronauke i njihov status. Naravno, ne treba zaboraviti ni činjenicu da se u pojedinim školama na Banjalučkom muftijstvu, gdje bošnjačka djeca predstavljaju većinu, nastava ne samo odvija po nastavnim planovima i programima RS-a nego u nastavi nije angažiran bošnjački nastavni kadar i nema nastave vjeronauke.

Treba im pomoći, pa koliko god

Danas u realiziranju nastave vjeronake, shodno kadrovskim potencijalima pojedinih muftijstava, uglavnom, rade imami koji svoje redovne obaveze nastoje vrlo prilježno i odgovorno uskladiti sa obavezama muallima u učionici. Ovi vrijedni ljudi ponekad nastavu drže u veoma teškim i, za pedagoške standarde u RS-u, nemogućim uvjetima. U nedostatku djece i u skladu sa preporukama direktora pojedinih škola, jedan vjeroučitelj sat vjeronauke drži i u odjeljenju kombiniranom s učenicima od drugog do devetog razreda!!! To su nevjerovatne pedagoške kombinacije i predstavljaju narušavanje svih pedagoških standarda. Ponekad je nastava kombinirana na dva nivoa, sa po dva ili tri razreda. Vjeroučitelj često drži sat i samo jednom učeniku! Zarad dječice i Allahovog zadovoljstva, vjeroučitelji u RS-u znaju preći po 40 ili 50 kilometara da bi držali nastavu samo za nekoliko učenika, i to pod veoma teškim okolnostima. Ukoliko matični medžlis (a on je, uglavnom, bez nekih značajnih sredstava) ne plati troškove puta, onda oni padaju na račun samog muallima, koji putuje, predaje i snosi troškove.

Status vjeroučitelja na području RS-a reguliran je ugovorom o djelu. Taj ugovor za četiri nastavna sata vjeronauke, koliko ih održi mjesečno, priskrbljuje mu značajnih četrnaest konvertibilnih maraka. Dobro ste pročitali!

Probleme ponekad prave i sami Bošnjaci povratnici, koji, nakon povratka u mjesta u kojima su prije agresije na BiH predstavljali većinski narod, a danas to nije slučaj, u želji da djeca završe osnovnu školu po nastavnim planovima i programima koji važe u Federaciji, svoju djecu šalju i u nešto udaljenije škole i na taj način zatvaraju sebi vrata u matičnim školama da, kao većinska populacija, kao što smo već i istakli, ostvare pravo na svoj nastavni kadar, svoje nastavne planove i, naravno, nastavu vjeronauke. Bilo kako bilo, bošnjački nastavni kadar u RS-u iako malobrojan, pravi historijske korake i predstavlja radost i podršku onima koji su se vratili, a nama obavezu da ih ne zaboravimo i pomognemo, pa ako ne koliko bismo morali, onda koliko možemo.

MUALLIMOV ESEJ†


KAKVA (NE)TREBA BITI KNJIŽEVNOST O GENOCIDU

Samedin KADIĆ

1. Genocid i umjetnost

Genocid je pravo iskušenje za sve teorije umjetnosti koje zagovaraju tezu da umjetnost stoji s onu stranu morala, povijesti i politike. Tu padaju čitave plejade talentiranih larpurlartista, koji nad grobovima svojih najmilijih pjevaju o ljubavi, prirodi ili cvijeću. U suštini, treba se pamtiti samo ona umjetnost koja i samo zagovara pamćenje, odnosno suočenje. A pamćenje je život, reći će Saul Below, američki Jevrej, u kratkom romanu Veza Bellarosa. Isto kaže i u svom kultnom romanu Herzog: Povijest, sjećanje - to nas čini ljudima.� Tvrdnja da povijest i sjećanje definiraju čovjeka samo ponavlja Aristotelovo generiranja biti čovjeka iz polisa.

Treba li pisati o genocidu, suvišno je pitanje u zemlji u kojoj se desio genocid. Pravo pitanje bi bilo: Je li moralno pisati i o čemu drugom osim o genocidu? Umjetnost zemlje u kojoj je došlo do genocida može imati samo jedan ideal, a on je politički. Larpurlartizam je egoizam i eskapizam. Umjetnost mora biti

� Saul Below, Herzog, Sarajevo, Veselin Masleša, �990. str. �93

politička, a to znači da se mora baviti polisom prema zahtjevima morala/uma.

Nepostojanje kvalitetne književnosti o genocidu znak je opće duhovne krize i našeg duhovnog nesnalaženja. Ljudi pišu sonete, ilahije i kaside, historijske biografije, metafizičke oglede prema najjeftinijim orijentalnim modelima - sve, samo da zaobiđu socijalne teme. U pjesmi U Varšavi, C. Milosz piše:

Kleo si se da nikad nećeš bitiPogrebna narikačaKleo si se da nikad nećeš diratiVelike rane svog naroda,Da ih ne bi pretvarao u svetinju,Prokletu svetinju što progoniPotomke u kasnijim vjekovima.Ali ovaj plač AntigoneŠto traži svog brata,Taj krik je zaista nemogućeIzdržati. A srce jeKamen u kome je kao insektZatvorena mračna ljubavPrema najnesretnijoj zemlji.Nisam htio da volim tako,

†MUALLIMOV ESEJ


Nije to bila moja namjera.Nisam htio da saosjećam tako,Nije to bila moja namjera.Moje pero je lakšeOd pera kolibrija. Ovaj teretZa mene je zaista pretežak.Kako da živim u zemljiGdje se noga spotiče o nesahranjeneKosti mojih najbližih?

Miloszovo pero je lakše od pera kolibrija, što će reći da je njemu lahko pisati prema visokim zahtjevima estetskog ideala. Ko može od njega bolje žonglirati? Ali, on to odbija. (Kako da pjevam o bulbulima /samoći, neutaženoj ljubavi, sufijskim herojima, gazijama iz prošlosti/ u zemlji gdje se noga sapliće o nesahranjene kosti mojih najbližih?) Socijalna literatura je (uvjetno rečeno) farz Bošnjacima. A mi takve literature gotovo da i nemamo. U intervju za jedan sarajevski sedmičnik, Adam Zagajewski, savremeni poljski pjesnik, rekao je da za njega ptica ima smisla jedino u političkom kontekstu. A u eseju Pisati na poljskom, Zagajewski opisuje nepristajanje poljskih pjesnika da se bave estetskim idealima i njihov zaokret prema političkim pitanjima.

Posljednjih 60 godina, u zemlji kao i u emigraciji - to zna svaki osnovac u Krakowu - ... pisanje je rijetko bio poziv akademski, intelektualan, beskrvan, marginalan, rijetko se svodio samo na individualno traganje za Ljepotom, na flaubertovsku borbu s jezikom, na savjestan zapis pojedinačnog doživljaja života. Uglavnom, bilo je kao kad u hučnoj, raspaljenoj keramičkoj peći, gdje na viskoj temperaturi i pred očima pohlepnih svjedoka, pred očima zaintrigiranih pripadnika «polisa» plamte posude poezije i proze. Pisanje je imalo ogromnu važnost, bilo je velika i ozbiljna debata, u kojoj su se egzistencijalne brige vezale s motivima koji se tiču cijele zajednice, cijelog «polisa». Pritom - paradoksalno - sudionici te debate, Witold Gombrowicz, Jerzy Stempowski, Czeeslaw Milosz, Aleksander Wat, Zbigniew Herbert, Gustaw Herling-Grudzinski, Jerzi Giedroyc, da spomenemo samo nekoliko Divova - bunili su se protiv nje, uopće ju nisu htjeli, zaokupljale

su ih velike, opće teme i motivi, uključujući i metafizičke, ali su do njih mogli prodrijeti samo vrijedno prosjecajući put kroz džunglu pitanja što izrastaju iz političkih, zajedničkih dubina. Ne moram, valjda, spominjati kako su svi oni izvrsno pisali, kako se tu ne radi o skupini ideologa nego o velikim piscima, čarobnicima riječi.�

Bosanska literatura bi se trebala ugledati na Poljake. Tretiranje genocida je naprosto mjera nečije intelektualnosti i ljudskosti. Oni koji odbijaju baviti se ratom, uglavnom koriste onu Krležinu o balkanskoj krčmi kad se pogase svjetla. Ali, i to je kliše! Najlakše je reći: sukob plemena. Intelektualac koji se brani od angažmana, obična je kukavica.

2. Apologija/hereza

Povijest genocida ponire duboko u okean metafizike. Veća grupa ljudi planski bude zbrisana s lica zemlje, a to Bog dopusti. Uostalom, kao i pitanje postojanja zla, koje je toliko mučilo srednjovjekovne filozofe, i genocid je suštinski teološko pitanje. Ne u smislu da su teolozi uglavnom inspirirali različite genocide,3 već aporetički: genocid je višeslojan problem, pravi izazov za osjetljive teologe i talentirane bogohulnike.4 Tu se začinje vjera ili potpuna negacija ovog svijeta.

Odličan primjer negacije daje mađarski Jevrej i nobelovac Imre Kertes u romanu Kadiš za nerođeno dijete. Roman počinje uzvikom: Ne! Glavni lik je prošao nacističke koncentracione logore i sada, u postratnom periodu, ima vezu � Adam Zagajewski, Pisati na poljskom, u Povratak, Zoro, Sarajevo, �006., str. 47-483 Pa, sve do konca prošlog stoljeća, rimski Židovi bili su još uvijek zaključavani obnoć; papa je jedanput godišnje ušao ceremonijalno u geto i pljunuo obredno na odjeću vrhovnog rabina...Čovjek može razmišljati o takvim stvarima - razmišljati i razmišljati - ali ova povijesna razmišljanja ne rješavaju ništa. Samo razmišljanje ne vodi ničemu. Ideja je samo zamišljena moć (koja ništa ne razara i ništa ne stvara) što se diže iz zasljepljujuće svijesti. (Soul Below, Veza Bellarosa)4 Kako je napisao I. B. Singer za svog talentovanog blasfemičara u pripovijetci Bogohulnik: Ako ima Boga i ako Hazkele mora da pred njim opravda svoja djela, na nebu će biti vrlo veselo.

MUALLIMOV ESEJ†


sa ženom koja želi imati dijete sa njim. Ali, on ne želi biti otac u svijetu u kojem je moguć Auschwitz. Već je zločin sama odluka da se donese dijete na ovakav svijet. On pjeva kadiš za dijete koje nije rođeno.5 Sve u romanu odiše pesimizmom, gorčinom, negacijom. Pitanje je može li postojati književnost o genocidu koja nema nimalo hereze ili makar pesimizma. Zapravo, pitanje je ima li života bez hereze. Oni koji prijete prstom ako se u literaturi postavi pitanje, negiraju stvarnost. I mnogo su licemjerni.

Kakvu teologiju treba promicati književnost o genocidu? Prije svega, postoje dvije teologije: jedna, apologijska, statična, plemenska, ohola i, druga, dinamična, vibrirajuće živa, nesigurna.

Književnost o genocidu mora imati svoje tlo u ovoj drugoj teologiji. Prva teologija vrijeđa elementarnim dualizmom. (Mi smo ptičice koje kolju krvoločne zvijeri. Od ovakve plemenske dijalektike trpi jedino umjetnost. Četnici su četnici, ali oni nisu bitni, pošto su četnici, kao i nacisti, nepobjedivi. Stoga je Marko Vešović i mogao tako funkcionalno prenijeti Celanovu metaforu: Smrt je maestro iz Njemačke/Srbije.)

Odbacujući politički dualizam, književnost se mora uhvatiti u koštac sa žrtvom. I to njenom pojedinačnom sudbinom. (Cifre su produženi zločin političara prema žrtvama genocida. Ljudski um ne prepoznaje cifre.) Treba opisati kako traganje za odgovorima oblikuje živote preživjelih žrtava koje ne prestaju postavljati pitanja.

U svakom slučaju, literatura o genocidu mora počinjati sa upitnikom i ostati otvorena. Ali, znamo li pisati literaturu o genocidu hrabro postavljajući pitanja? Može li književnik pobijediti iskušenje apologije,6 patriotizma

5 Kundera u Oproštajnom valceru: Imati dijete znači izraziti apsolutnu saglasnost sa čovjekom kakav jest. Imati dijete, znači isto što i reći: rodio sam se, vidio sam život i ustanovio sam da je tako lijep da vrijedi da bude ponovljen.6 Tamo gdje jezik postaje apologetski, on je već korumpiran.

i samofavoriziranja? Je li moguće pobijediti Kertesov pesimizam? Je li moguće odbaciti materijalizam, i vjerovati, poput Singera, u dibuke i duhove. Jer, ako je materijalizam istina, onda Hitler i Staljin nisu nikoga ubili (I. B. Singer, Strasti i druge pripovijetke). Je li moguće postavljati pitanja. ali, poput Borgesa, reći: ... Vjerujem u Boga uprkos teologiji.7

3. Matrice

Bošnjaci su narod koji nikako da iziđe ne iz moderne, nego iz svog svojevrsnog klasicizma. Nikako da izližemo matrice. Ovo književnosti što imamo na temu posljednjeg rata uglavnom je obilježeno istrošenim obrascima. Ljudi pišu o genocidu iz devedesetih kao da je to bilo prije petsto godina. Kao da epoha nema ništa s tim. Sve matrice su u funkciji. Genocid kao ritual, kao dnevno-politička ontologija, kao čvorno mjesto u dualističkoj shemi svijeta.

Teško je uopće pojmiti motive ljudi koji tako uporno instistiraju na modernističkim obrascima. Ali, kod nas je svugdje na djelu naša moderna (i to ona nerazvijena): i na fakultetima, i u religiji, i u politici, pa i u književnosti. Sve su to obrasci sa istog vrela: jedanaesterac,8 monumentalni smisao za historiju,9 vjera u metanarative i političko jedinstvo,�0 patriotizam, kletve i naricanje, Platon i Hegel, modernistička shema istok i zapad,�� dova na arapskom, pa

(Max Horkheimer, Theodor W. Adorno, Dijalektika prosvjetiteljstva, Veselin Masleša – Svijetlost, Sarajevo, �989., str. ��6)7 Ričard Bergin, Razgovori sa Borhesom, Dečije novine, Gornji Milanovac, �98�., str. �788 Riječ je o Srebreničkom infernu Džemaludina Latića, djelu visokog artističkog kvaliteta, ali upućenog pogrešnoj epohi.9 Kako bi to lijepo F. Nietzsche rekao: ...krajnje je vrijeme da se potpunom mobilizacijom satiričnih zluradosti istupi protiv razuzdanosti smisla za historiju, protiv pretjeranog uživanja u procesu na štetu postojanja i života. (Fridrih Niče, O koristi i šteti istorije za život, Garfos, Beograd, �990., str. 7�)�0 Velike priče više nisu vjerodostojne. (Jean-Francois Lyotardu, Postmoderna protumačena djeci, Naprijed, Zagreb, �990. str. 47)�� Istok i zapad, teza i antiteza, i konačno, mi kao sinteza. Može li vulgarnija Moderna!?

†MUALLIMOV ESEJ


na engleskom, itd. Sve su to karakteristike onih mentalnih struktura koje i uživaju i nariču isključivo u dženetskim ekumenama svoje tradicije. Rezultat je gubitak suštinske korespodencije sa stvarnošću.

U Nepodnošljivoj lahkoći postojanja, M. Kundera piše: U carstvu kiča vlada diktatura srca. Osjećaj koji kič izaziva mora, naravno, biti takav da ga može dijeliti velik broj ljudi. Zato se kič ne može bazirati na nekoj neobičnoj situaciji, već samo na osnovnim slikama koje su već čvrsto urezane u ljudsku memoriju... Te osnovne slike kod Bošnjaka su: četnik koji kolje, četnik koji je prljav i ima bradu, osveta, miroljubivi i pobožni Bošnjani, pravilo nepominjanja vlastite korumpiranosti. Prvi stereotip: klanje. Niko više ne kolje, klanje je zastarjelo. Snimka Srebreničana koje ubijaju Škorpioni može poslužiti kao paradigma ubijanja: nema rituala, riječ je o krajnje discipliniranoj egzekuciji. Na snimku se vidi samo vulgarnost i ravnodušnost, ta jedina strast našeg vremena. (O genocidu treba pisati kao žarištu moderne, a ne religijskog sukoba iz �4. stoljeća.) Snimak ruši i drugi stereotip: četnici s bradom. Nema brada. Koliko bi prostora trebalo da se nabroje naši stereotipi?

Pogledamo li našu književnost o genocidu, dolazimo do skandaloznih saznanja, kao što je pisanje o genocidu u jedanaestercu. Ne može bez pitanja: Kojem stoljeću i kojoj generaciji se takvi pjesnici obraćaju? Jedanaesterac nije jezik ove generacije. (Osim toga, jedanaesterac podsjeća na disciplinirani odred JNA koji pali naša sela.) Literatura o genocidu mora imati komunikativnu moć i nipošto ne smije imati hermetički karakter. Nema ustupka estetskom idealu, jer se time vrijeđaju žrtve. Tri osnovna pravila: naturalizam, dokumentarnost, vjerodostojnost. A ima ih koji pišu romane o Srebrenici kao da pišu vaz.

Singer je odličan argument protiv ovakvog pisanja. Iako je pisao na jidišu, prevodi njegovih djela tako funkcioniraju kao da ništa nije izgubljeno. Čovjek uzme olovku s namjerom da bilježi misli velikog pisca, ali velikih misli

nema. Sve je krajnje reducirano, jednostavnost jezika i vjerodostojnost slika lede čitaoca, nema kletvi, naricanja, patriotizma.

Bilo bi, dakle, nerazumno pisati džojsovski na temu genocida. U literaturi o genocidu nema mjesta, da se izrazimo Herbertovim riječima, majstorijama mašte, niti džunglama nagomilanih slika, sfingi i labirintima, niti vještačkim vatrama poezije. Ona mora biti tautološka, papagajski ponavljati da je ptica ptica, ropstvo ropstvo, da je nož nož i smrt smrt. Književnost o genocidu treba imati lepezast pokret, ići precizno od patnje do patnje, vučena ravnim horizontom i zemljinom težom.

Treba biti vjerodostojan. A za to je potrebno lično iskustvo. O ofanzivama može pisati samo vojnik. Oni što su bili u dijaspori, mogu pisati samo o iskustvu dijaspore. Razglednica iz groba Emira Suljagića je u tom smislu najbolje djelo o Srebrenici, kao što su Sarajevo bluz Semezdina Mehmedinovića o Sarajevu ili knjige poezije Huseina Haskovića o fočanskoj okolini. Proživljeno iskustvo je mjera.

Kad se tako pojme stvari, forma prestaje biti bitna. Nije presudno je li poezija ili proza, dok je moguće sporazumijevanje (pričanje/slušanje mučnih iskustava). Bitno je, kako kaže C. Milosz u pjesmi Ars Poetica?, ne izlagati čitaoca mukama višeg reda. Najbolja literatura o genocidu bi bila ona iz koje bi se moglo vidjeti da bi autor radije šutio, ali zidovi o koje udara (krik Antigone što traži svog brata) nagone ga da govori. Kod njega ne bi bilo iskonske želje za pripovijedanjem, grafomanije niti bilo kakvih umjetničkih impulsa, tek svjedočenje o muci, nerado ispričano (sa malo talenta) pod nesnosnim pritiskom.

MUALLIMOV ESEJ†


U SUSRET SJEĆANJU

Nirha EFENDIĆ

Uloga umjetnosti u tome je da nas u neku ruku šokira, a šok je ponajviše trenutno stanje Istine ili njezino prepoznavanje. Neistina umjetnosti istinitija je od svake varljive stvar-nosti. Umjetnost koristi opsjene realnog života da bi ih raskrinkala. Zato je umjetnost važna: u njoj se ogleda duh i kao takav traje. Prošlost je možda ključna za izgradnju identiteta, ali povjesničari ne mogu biti jedini koji su odgov-orni za ukupno znanje o prošlosti. Nas bi ovdje zanimao antropološki pristup povijesti, individ-ualno i kolektivno pamćenje.

U naučnim publikacijama pamćenje se kao kategorija ozbiljnije razmatra tek kod Freu-da i Halbwachsa, tj. početkom prošlog stoljeća.� Povjesničari su slabo marili za fenomen pamćenja sve dok ih sedamdesetih godina XX. stoljeća nije zapljusnula plima širokog zani-manja za autobiografsku literaturu, porodična rodoslovlja, posjećivanje muzeja i zaštitu nacio-nalnog nasljeđa.� Podatak preuzet iz zbornika radova Kultura pamćenja i historija, prir. Maja Brkljačić i Sandra Prlenda, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb �006.

Pamćenje u južnoslavenskim književnostima

Ostavivši iza sebe roman Grobnica za Borisa Davidoviča, Danilo Kiš sagradio je grobnicu u kojoj će sačuvati sjećanje na jed-nog čovjeka. Premda se radi o književno-umjetničkom zapisu, priče iz Kišove zbirke odgovaraju dokumentarnim zbivanjima, već prema nalazima do kojih je ovaj pisac dolazio u svom istraživačkom radu prebirući po prošlosti progonjenih Jevreja. Ali, u ovom kontekstu Kiš, napominje da je raspored varijanti priča (vidljivo već u simbolici naslova Sedam poglav-lja jedne zajedničke povesti) bez većeg značaja, jer se odlučio za redoslijed ‘’duhovnih, a ne isto-rijskih datuma’’.�

Kiš je svojim nesumnjivim doprinosom ostavio popriličan prostor za istraživanje jednoj popularnoj sociološkoj disciplini koja se bavi postignućima kulture pamćenja i historije, ali i i književnoteorijskim razmatranjima koja su

� Danilo Kiš, Grobnica za Borisa Davidoviča, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, Beogradski izdavačko-grafički zavod Beograd �976, str. �36.

†MUALLIMOV ESEJ


se uglavnom razvijala u drugoj polovini XX. stoljeća. Upečatljivom snagom riječi, znalački je opisao uspomenu koja ostaje iza jednog ugašenog života sljedećim riječima: «Opkoliše ga i pustiše vučijake. Privučeni urlanjem pasa, uleteše u kotlarnicu: begunac je stajao na skel-ama iznad kotla, osvetljen plamenom. Jedan se revnosni stražar poče penjati uza skele. Kad mu se ovaj približi, bjegunac skoči u ključalu tekuću masu i stražari videše kako nestade pred njihovim očima, kakio se izvi kao plamen dima, gluv na zapovesti, nepokoran, slobodan od vučijaka, od hladnoće, od vrućine, od kazne i od kajanja.

Taj hrabri čovek umro je 21. novem-bra 1937., u četiri sata posle podne. Ostavio je za sobom nekoliko cigareta i četkicu za zube».3 Upravo u toj njegovoj gesti – pisanju o čovjeku za čiji se grob ne zna, jer ga nikad niko nije ni mogao sahraniti, zida grobnicu, monument za vječnost, piše knjigu koja se čita u jednom dahu i pamti.

Nekropole jesu materijalni dokumenti o postojanju nekih duša koje su nosile tijela u jed-nom vremenu. Knjiga Danila Kiša podsjeća nas na činjenicu da materijalni dokazi o postojanju nekih duša mogu stati u korice knjige, jednako kao i na kamene ploče. Bitno je da se pamte, ali u umjetnosti, jer to ona uistinu najbolje i može.

Na isti način je Laura Papo Bohoreta izgradila vlastitu grobnicu.4 Spašavajući se-fardsku ženu u Bosni od zaborava, ova savjes-na gospođa spasila je samu sebe od zaborava, možda i ne sluteći dramatiku zbivanja koja su joj uslijedila. Nedugo nakon što su joj sinovi strijeljani u Jasenovcu �94�., Bohoreta je umrla. Nema zapisa na kamenu ponad njezina groba, gotovo da se za njeg i ne zna, ali je zato sačuvana književna ostavština kao materijalni dokaz os-jetljive duše, čija je suptilna opažanja o životu sefardske žene u Bosni svojim prijevodom dr. Muhamed Nezirović učinio dostupnim široj kul-

3 Nav. djelo, str. ��7.4 U spomen na ovu vrijednu ženu i njezina dva sina, pjesnik, dr. Ishak Papo napisat će potresnu pjesmu, također na jevrejskošpanjolskom jeziku, a koju je dr. Muhamed Nezirović donio u studiji o Bohoreti prije samog prijevoda monografije Sefardska žena u Bosni’.

turnoj javnosti.5 Bohoreta je pisala na jevrejsko-španskom jeziku te je na taj način posvjedočila život sefardske žene iznutra.6 Objektivno i ništa važno ne izuzimajući, napisala je monografiju o sefardskoj ženi, opisujući običaje od rođenja do smrti. Nije se libila osuditi položaj u kojem je žena bila žrtva, niti se trudila prenaglasiti njezinu važnu ulogu u porodici.

Knjiga je nastala kao odgovor na jedan članak u bosanskoj štampi koji je, na njemačkom jeziku, �9�7. napisala Jelica Belović Berna-dzikowska (Die Spoaniolin in Bosnien – Španska žena u Bosni), a koji se Bohoreti nije svidio te joj je odgovorila također na njemačkom. Tako se razvila žestoka polemika. Kasnije će Bohore-ta svoju monografiju o sefardskoj ženi u Bosni – po nagovoru dr. Vite Kajona, tadašnjeg direk-tora Zemaljskog muzeja u Sarajevu – prevesti sa njemačkog na jevrejsko-španski.7 Možda ovi podaci ne bi ni bili zanimljivi da ne svjedoče izuzetnu požrtvovanost jedne Jevrejke u borbi za pravdu i dostojanstvo.

Tragična propaganda

U kojim razmjerama je antisemitizam bio prisutan na bosanskohercegovačkom pro-storu u prvoj polovini XX. stoljeća uvjerljivo svjedoči upozorenje Derviša Korkuta, tadašnjeg kustosa Zemaljskog muzeja u Sarajevu, izrečeno na naučnom skupu o Jevrejima održanom u Beogradu �940. godine: ‘’Baš sada, kad je propa-ganda tako intenzivna, treba objektivno prika-zati ovo pitanje. Pokušaje da se našim osjećajima nakalemi antisemitizam treba osujetiti, jer je to strano nama muslimanima. Antisemitizam o kojem se ovdje govori unesen je sa strane’’.8

5 Laura Papo Bohoreta, Sefardska žena u Bosni. S jevrejskošpanjolskog preveo prof. dr. Muhamed Nezirović, Connectum, Sarajevo �005.6 O životu i običajima Jevreja iscrpan uvid ponudio je dr. Moritz Levy u knjizi Sefardi u Sarajevu, Bosanska biblioteka, Sarajevo �9��.7 Laura Papo Bohoreta, Sefardska žena u Bosni. S jevrejskošpanjolskog preveo prof. dr. Muhamed Nezirović, Connectum, Sarajevo �005, str. 3�.8 Naši Jevreji, Jevrejska pitanja danas, Zbornik naših naučnih radnika, Beograd, �940, str. 53.

MUALLIMOV ESEJ†


Na istom simpoziju, Dragoslav Ljubibratić, tadašnji glavni sekretar Trgovačke komore u Banjoj Luci, svodi problem Jevreja na pitanje naturaliziranja: ‘’...Njegovo rješenje leži na samim Jevrejima isto toliko koliko i na os-talim jugoslavenskim građanima’’.

Dr. Juda Levi je u tom zborniku obja-vio rad o znamenitim Jevrejima – kulturnim poslenicima na jugoslavenskom tlu, koji su do �940. godine svojim pregnućima obogatili kul-turno naslijeđe jugoslavenskih naroda. Među spominjanima našla su se imena Haima Daviča, Samuila Alkalaja, Isaka Samokovlije, Samu-ela Romana, Oskara Daviča, Isaka Nahmijasa i drugih istaknutih Jevreja.9

Sva navedena imena svjedočila su u svo-jim radovima očiglednu i popriličnu natural-iziranost i integriranost u jugoslavenske nacije. Za razrješenje jevrejskog pitanja nije, dakle, bila

9 Opširnu studiju o kulturi španskih Jevreja na jugoslovenskom tlu objavila je Krinka Vidaković: Kultura španskih Jevreja na jugoslovenskom tlu XVI–XX, Svjetlost, Sarajevu �986.

dovoljna naturalizacija. Do okupacije tadašnje Jugoslavije, u Bosni i Hercegovini živjelo je oko �4.000 Jevreja.

U Drugom svjetskom ratu stradalo ih je �0.000 hiljada, a preživjelo svega 4.000. Na-kon što su se uključili u akciju za suzbijanje sifilisa u Bosni �94�. godine, osamdesetak Jevreja, uglavnom ljekara i medicinskih radnika iz Hrvatske, uspjeli su preživjeti nacističku in-vaziju na ove prostore.�0 Jevreji i danas žive u Sarajevu i bili su svjedoci agresije JNA na Bosnu i Hercegovinu u proljeće �99�. Još jednom su svjedočili genocid, u sutonu XX. stoljeća, ali ovaj put u surovoj dramatici zbivanja stradali su Bošnjaci.

Uprkos svim konvencijama o sprječavanju genocida nakon holokausta, čovjek je iznova umoren. Na ovome mjestu, još jed-nom, istrajno se ubijao ljudski gen.

�0 Muharem Kreso, Nacističko ‘’konačno rješenje’’ jevrejskog pitanja u okupiranim zemljama Zapadnog balkana od 1941. do 1945., Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo �006. str. 37.

MUALLIMOVA PROZA†


SAMO SE VARAKAM NAGAĐAJUĆI KOJI

SMO JOŠ ŽIVI, A KOJI NISMO ŽIVI

Isnam TALJIĆ

Ta boja. O njoj mislim.Ne može se ubuhvatiti okom. Da je

nevidljiva, nije. Ukaže se jednom, u jednom trenu. Drukčije, nejma je ni na onom, ni na ovom svijetu. Niko se nije vratio, a i da se ko vratio, ne bi je uspio opisati. To je zato što nije uporediva s bojama koje znamo.

Osim neprekidne strepnje, koja razdire i koja je podrazumijevajuća količina brige, nejmam predosjećaj da moji nisu živi.

Čulo bi... Pročuje se. Ne znam kako, ali narod sazna i ono što se nikako ne može. Nekim vezama, ne znam kako, dozna se. Ako se dozna. Ja sam čuo za babu sve kako je bilo. Kako su ga na verendi, i sve, i najsitnije pojedinosti... O ostalima, samo da su odvedeni u logor.

Ili samog sebe samo zavaravam da su živi i da bi mi se, da je drukčije, javilo neko saznanje, u prsima, na snu, neki znak.

I kad doznam imena sa spiska za razmjenu, ili samo odakle su, a i onda kad nisu odande odakle bi moji mogli biti dovedeni, i znajući da opet ništa ne mogu saznati o svojima, odem.

Navikao. Nikad se ne zna. Tako i sad.Čak se i u Unproforu prepali. Uspaničeno

su poručivali da treba dati tih trideset pet četnika, jer je dvadeset petero s bošnjačke strane u takvom stanju da im se najhitnije mora pomoći. Poručuju da ne varaju i da će biti razmijenjeni živi za žive.

Amoru Mašoviću dopustili da provjeri. Kad je vidio što je vidio, Amor Mašović dao riječ Unproforu da će traženi četnici biti isporučeni, pa makar i Alija potpisao. Ove naše je preuzeo samo toliko da bi ih premjestio. Ostavio ih je u prvoj baraci na našoj teritoriji. Dalje nije dao Unprofor. Oni preuzeli nadzor u toj baraci dok ne budi sigurni da su naši predali njihove.

Slušam Amora Mašovića:– Ovi naši su u takvom stanju... Samo

jedan u dobi vojne sposobnosti, i on naskroz onesposobljen. Ostalo su žene i djeca. To je... Jadna majko svoja... Kad sam vidio, nisam imao kad uzeti ni spisak s njihovim imenima.

To što mi njima ne dajemo civile, nego zarobljene ubice, i u tome je karakter ovoga rata. To što su ljudi koji su istjerani iz svojih

†MUALLIMOVA PROZA


kuća proglašeni ratnim zarobljenicima i strpani u konclogore, toga nikad nije bilo. Kao i četnici u svojoj ratnoj propagandi na teritoriji koju su zaposjeli, tako ih karakterizira i Unprofor.

Takav je to karakater rata.Ništa svoje nejmam uza se. Ni leksikone,

ni rječnike stranih riječi i izraza. Ostali, kao i sve ostalo, kao moj život što je tamo ostao, pa ne bih napamet pametovao o tome šta je karakter i šta nije karakterno.

Tako, krenem i na ovu razmjenu.Samo što se još ne vodim da sam

u Državnoj komisiji za razmjenu ratnih zarobljenika međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine.

Da nije kako jest, bi ovi iz Komisije tjerali sprdnju sa mnom. Ovako, ne idemo ne veselja; bolje je s jednim više podijeliti muku. Stekli u mene povjerenje. Ponekad sa mnom podijele i neku svoju privilegiju. Probao sam čokoladu, banane mi se gade.

Tapše me Amor Mašović:– Evo nama i našeg Rifeta Džaferagića.

Krećemo u punom sastavu!U baraci, jad i čemer. Medicinari

Unprofora sjatili se oko jedinog odraslog muškarca. Svega ga umotali u zavoje.

Dječurlija ga zovu Kemalom. Neki kažu i Kemo... Odrezali mu, vele, nogu u Fabrici stilskog namještaja. Tu ga priveli iz logora da bi mu, na njegove oči, na strug zavezali brata i rezali ga. Kemala su polijevali prljavom vodom i osvješćivali sve dok mu brata nisu iskomadali. Onda su počeli rezati i njega, ali je jedan naredio metalostrugarima da ga ostave takvoga, jer će bolja kazna biti ako ostane nešta života u njemu. Drugi je rekao da bi se to moglo i prihvatiti, ali ako bi ga polili kiselinom... Svega su ga zalili. I po očima. Da dobro zapamti to čega se posljednje nagledao.

Žene čuče u mraku i smradu barake. Pet ih s trbusima do zuba.

Ja, šta li su, jadnice, prepatile čim im još nisu izišli uboji ni po licu, iako su ih prestali tući čim su se uvjerili da su ostale u drugome stanju? Ovih pet su najduže tučene jer im se nikako nije primalo.

Čuče. Da se manje primijeti... Čame u tami.

Nejmam srca pričati o djeci. Neka se privijaju oko matera s trbusima. Druga cvile. Neka skaču uz vojnike Unprofora ne bi li dobili još čokalade, ali ih vojnici odbijaju pokušavajući objasniti da bi to moglo biti opasno nakon što se dugo nisu pravilno hranili.

Naši iz Komisije popunjavaju Unproforove formulare. I Unprofor popunjava svoje formulare. Ima se toga napisati i ispotpisivati. Nije ovo obična primopredaja. Ljudi su to. Rat je ovo...

Ne mogu više zuriti u tamu. Vraćam se vratima. Prilazim dvadeset petom zarobljeniku. Najstarijem.

Dvadeset petoj. Nena. Sjedi na podu kraj otvorenih vrata. U unosanim dimijama. Izvehdjela šamija prekriva joj džemperčić. Vire iskrzani rukavi. Kalavare na nogama odaju da je navrat-nanos izvedena iz kuće i tek stigla nataći iznosane i muške cipeletine, kakve su ostavljane i na našoj verandi da bi se u njima hitro izlazilo na avliju.

Nenica se šćućurila. Prihvata štokrlu koju joj nudim. I sva se na njoj skupila u sebe.

Ima joj lijepih osamdeset, osamdeset pet godina. Ako joj nejma i više. Lijepih?! Valjda je u tolikom zbroju godina moralo biti i lijepih... A šta je dočekala i na šta je spala kod svega svoga nekadašnjeg dobra...

Sjedi i zuri. Kroz mene pilji.– Neno! – dozivam je. – Neno, nemoj se

ti mene bojati. Svoji smo.Šuti i, ono, zuri. Sjetim se svoje brade.– Neno, nisam i ja četnik. To je kobajagi

brada. Onako. Ja to samo onako... Sastavljam pjesmice, neke priče. Imam nešto brade, jer to tako, kobajagi, treba kad se neko bavi pisanjem.

A nena, zuri. – Neno, ja sam samo Rifet Džaferagić,

predratni pisac i ovoratni unesrećenik, jer sam ostao bez doma i domovine i jer ne umijem preboljeti to što nikako da išta saznam o najbližoj rodbini, a kamoli da smognem svojim riječima opisati bol Bosne.

Trabunjam da bih razgovorio nenu, ne bi li ona osjetila iskrenost, pa da makar zadobijem povjerenje, da je time obodrim, a baljezgam.

Ona, kao da sam uspio, progovara:

MUALLIMOVA PROZA†


– Svakakva sam se jada nagledala za ove dvije godine u ropstvu da bi i ćorav progledao, a mene obnevidjelo. Ni tebe ne vidim, sine.

Nena je progovorila:«Ni tebe ne vidim, sine!»Volio bih biti unuk ovoj staričici! Svoje

nene nisam ni zapamtio. I njih ubili, isti, samo u onome tamo ratu... Možda bi mogla biti i ovakva. Pogotovo što ova podsjeća na moju majku. Osim što je moja majka triput krupnija i upola mlađa.

Hitim da je utješim:– Odmori se ti – kažem. – Samo što

nismo krenuli. Pa ćemo na svoje... – kažem, a vidim da me ona ne vidi.

– Ni ja dobro ne vidim... – trabunjam. – Naočare su mi od piskaranja. I od dugog čitanja. Povazdan piljio u knjige, zaboravljajuo se u čitanju i kad umine danje svjetlo, pa obnevidio...

– Znam, znam – kaže nena.– Eto, vidiš, ni ja dobro ne vidim. A i nije

ti pod moranje da me vidiš. Ja, ovo, samo onako, da se razgovorimo... Samo se ti meni odmori. Sad ćemo mi krenuti. Samo što nismo. U autubus ćemo... Ne zamjeri mi na bihuzurluku... Onako sam ti se javio. Da vidiš da si među svojima.

– Ja bih tebe pogledala, a ne mogu...Nena je opet napustila neprogovor.

Kazala je:«Ja bih tebe pogledala, a ne mogu».– Ja bih tebe pogledala, a ne mogu... Meni

su u zjenicama gasili cigare. Sve dok mi nisu spržili oči. Pa se to, zar, više ne primjećuje. Ne vidi se, zar, da ne vidim? Ili i ti slabije vidiš, sine?

– I ja, majko, dobro ne vidim, ali se ne vidi da ti ne vidiš...

– Da ih od Boga snađe! Šta nam počiniše. Da ne mogu ni suze pustiti... Da mi je makar jedna suza...

– Da mi je makar jedna suza... – opet kaže.

I sve bi, s tim neninim riječima, zamrlo u memljivoj baraci da vojnik Unprofora ne mrmlja, da se ne čuje kako razlama čokoladu, a dvanaestero djece cmizdri poskakivajući za njegovom zadignutom mamećom rukom.

Vrisak trudnice iz mraka nadjača miris čokolade. Kriknula iz utrobe. Proklinje porod.

Nena pipka po zraku jesam li joj još u blizini. Progovara:

– Ne bilo ti zapovijeđeno, ali me odvedi onoj jadnici. Ono se ona porađa... Ti kako hoćeš, Rifete. Po volji ti. Ja moram. Bila je tuđa kost pod našim krovom. Ostali smo bez krova. Bez svega. Ali je ona najviše bez ičeg.

– Hoću – kažem presretan što mogu pripomoći.

I ime mi zapamtila!Prokoračasmo.Onako, da nešto reknem, reknem:– Nemoj mi, neno, šta zamjeriti.Nena ponavlja:– Da ih od Boga snađe! Da ne mogu ni

suze pustiti. Barem sada...– Jest – kažem, a ne znam šta bih kazao.Iz nene pokulja:– Jest, jest! I ja se čudim... I ja se čudim,

iako sam mislila da se više nikad ničemu neću moći čuditi. Čudim se tome kako me ti možeš voditi... Pitaj Kemu... Na njegove su te oči...

Proviknu se:– Kemo, sine, kaži majci kako je bilo.

Koga su, dok si mi ti još bio pri svijesti, izrezali u Fabrici namještaja?

– Majko, našega Rifeta, rahmetli... – stenje kroz zavoje jedini razmijenjeni muškarac.

Otimam se. Govorim:– Ali, pun je svijet Rifetâ. Ja sam Rifet

Džaferagić. A i Džaferagića je po Bosni gotovo koliko i Hodžića. Pun nas svijet i prazna Bosna.

Nena zakoračuje koliko po pedalj. Kaže:

– Neka ti majci možeš hodati.Nenica uz mene jedva pomiče stopice.

Ja, piljim u pomicaje njezinih nogu. Zagledam joj u kalavare. Ona doziva iz petnih žila:

– Kemo, sine, vidiš li ti našeg Rifeta? Korača i mene vodi!

Iz mraka joj se odaziva:– Ne vidim, majko! Stranci me svega

zamotali zavojima... A i znaš da ja više ne vidim...

Nena, ne vidi. Njezin sin Kemo, ne vidi. Ja, upinjem oči u naše koračaje i sav vid upravljam na njezine stare potpećene cipeletine. Moga babe cipele! Potpećene cipele rahmetli babe Abida, sa naše verande!

†MUALLIMOVA PROZA


Nije im se babu vodilo u logor. Ondje ga, preko te verande, presamitili i turpijali mu vrat tupom stranom noža; čak se odrekli i kame kao kame...

– Snaho, strpi se! Evo mâjke... – govori nena.

Trudnica presvisnuto jeca.Nadvriskujem baraku:– Ja nisam taj Rifet Džaferagić. Zar ne

bih majku prepoznao?! Naš Kemo nikako nije mogao vidjeti šta je bilo sa mnom na strugu!

– Da je tako, sine, a nije. A nije, sine... Tvoj babo, rahmetli Abid-aga, držao je do nâma koliko je god mogao, dok mu to nije pomutilo pamet. Nije više mogao izdurati i gledati jada očima kako su se koljači iz onoga rata snašli u bratstvu-jedinstvu. Pa i tebe, zar, smutilo... Ako vam i nije postalo familijarno, kako te ne bi smutilo? Ovaj rat je gori od minulog mira...

Pa krik barakom:– Rifete!!!

Mene neko moj doziva. I isponova, isti, poznat zov:

– Ne daj, Rifete, mâjki da me porađa. Neka umremo skupa. I ja i ovo u meni!

Pogled mi se pomjera s natikača na staricinim nogama i zaustavlja na zgrčenom obrazu porodilje: slika i prilika moje žene Džemile.

– Majko! – vičem. – Ovo mi, majko, mrtvi u snu hodimo!

A preda mnom samo blješti ona boja koju Kemo nije ugledao nakon što je zapamtio ono što je posljednje vidio na dunjaluku. To je boja koja se ne može ubuhvatiti okom. Da je nevidljiva, nije. Ukaže se samo jednom, u jednom trenu. Drukčije, nejma je ni na onom, ni na ovom svijetu. Niko se nije vratio, a i da se ko vratio, ne bi je uspio prenijeti iz sjećanja i opisati. To je zato što nije uporediva.

Kad bih umio, njome bih opisao ovaj rat. Ovako, samo se varakam nagađajući koji smo još živi, a koji nismo živi.

Srebrenica - Potočari spomen obilježje i mezarje; kamene plohe na kojima su ispisana imena žrtava genocida

PREGLED†

82 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.

NAKON ORIJENTALIZMA - ORIJENTOLOGIJA

(Esad Duraković: ORIJENTOLOGIJA, “Tugra”, Sarajevo, 2007.)

Neologizam orijentologija nastoji pokriti lepezu značenja koja je rasprostrta u ovom radu Esada Durakovića. S jedne strane, ovim pojmom autor se „odlučno distancira od ideološki kontaminiranog termina orijentalizam ili orijentalistika“ (čiju je pseudoznanstvenost demaskirao Said u svome prekretničkom djelu); s druge strane, orijentologija upućuje na logos, makar u dohovnom obzoru koji je potpuno drukčiji, ako ne i opozitan, zapadnoevropskom. Na kraju – zašto ne? – orijentologija pretendira na futurističko utemeljenje svoje pojmovnosti u znanstvenom i društvenom kontekstu. Ako je orijentalizam postao pojam evropocentrične – time i iskrivljene, neistinite, kolonijalne... – optike zapadnog mišljenja, zašto orijentologija ne bi mogla biti imanentna i duhovnobliska – time i postkolonijalna – optika istoga mišljenja?

Orijentologija nije samo poetika araps-ke književnosti; iz prostog razloga što je nemoguće razmatrati poetičke elemente araps-ke književnosti a ne rekonstruirati principe „istočnog mišljenja“. Takvom rekonstrukcijom (jedino) bivaju nam jasne distinkcije između zapadne i istočne poetike. Stoga se čini potpuno razložnim što Duraković započinje svoj ruko-pis sa Poetikom arabeske. (Zapadnom mišljenju takav početak može izgledati začuđujući!) Ara-beska se ne razvija linearno, nema početak, sre-dinu i kraj (a to su sve temeljni principi zapadne poetike), „osnovni princip koji vlada poetikom arabeske je u njenoj potrebi ovladavanja prosto-rom, prekrivanja prostora. Pri tome je to prekri-vanje prostora izuzetak u zapadnoj književnosti, uvijek je začudno i stilogeno, pa se nekad perci-pira i kao artificijelno, za razliku od poetike ara-beske, koju uz to odlikuje kružno ovladavanje

prostorom kao njena dominanta.“ Iz takvih po-stavki se može adekvatno razmotriti na primjer neimanje određenih literarnih vrsta u arapskoj književnosti (klasični ep, drama), a ne govoriti o „siromaštvu književnosti“.

Ako je arabeska ishodište onda je „Kur’an“ centralno mjesto orijentalne poetike. Mada je u arapskom jeziku zatekao literarnu tradiciju koja je svoje poetičke postulate dovela do najvišeg stupnja samoodređenja, kur’anski Tekst je – svo-jom univerzalnošću – cjelokupnu tu tradiciju i buduću povijesnost okrenuo ka sebi, kao cen-tru, i novom ishodištu. U Orijentologiji po prvi put sistematizirano i analitično – izvan svakog primarno sakralnog diskursa, dakle znanst-veno – vidimo sveobuhvatnost, i, ako hoćete, nadmoć kur’anskog Teksta. Duraković takvu poziciju Teksta iznosi nam u središnjem dijelu svoje knjige, kroz poglavlja: Suočenje Kur’ana s pjesništvom na razini ideologije i Suočenje Kur’ana s pjesništvom na razini forme. U ideolo-gijskom kontekstu Duraković razmatra sljedeće aspekte: Pjesnik opsjednuti i Poslanik istiniti, Božiji Poslanik nije poput pjesnika već pronositelj Istine u svjetlosti razuma, Pjesnik nije kao Božiji Poslanik; pjesnik raspiruje emocije na ognjištu magije, Mudrost Kur’ana i dovitljivost Tradicije. A u formalno-poetičke odnose u sljedećim vi-dovima: Stilska nadnaravnost Teksta i tradicija, Nužnost poetskog jezika i forme, Raznovrsnost formi, Aspekti djelovanja idžaza.

Dvije temeljne stilske figure (u araps-kom poimanju poetskog – ne samo stilske!) koje odslikavaju distinkciju teksta stare arapske poezije i kur’anskog Teksta su figura poređenja i metafora. Prva pripada staroj arapskoj poeziji i tipizira svijet na distanci, druga „Kur’anu“ i sli-ka je svijeta iznutra. Figura poređenja svedena je na očevidnost i preglednost svijeta, stoga je pogodna za deskripciju i tipiziranost. „Kur’an“ je metaforom učinio svojevrstan prevrat u po-imanju poetskog i svjetovnog, pogotovo sakral-nog. Metafora se ne zadovoljava deskripcijom, ona, kako kaže Duraković, „spušta se u svijet“.

Zadnje poglavlje Orijentologije ime-novano je kao: Stasanje postkur’anske poetike i

PREGLED

novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.

†

novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 83

književne tradicije. U vremenu nakon Objave kur’anski Tekst je poslužio kao generator tradi-cijskih promjena. A filologija kao poetički regu-lator. (Filologija će takvu ulogu imati i u zapadnoj književnosti!) Pisci se vraćaju obrascima antičke arapske poezije, iz nje crpe i teme i motive, ali, kako naglašava autor, „poetska tema nije nužno uzvišena“. Time se postavlja mnoštvo pitanja u arapskoj književnosti: od problema njene peri-odizacije do pitanja autentičnosti i „književnih krađa“. („Književne krađe“ i citatnost u ovoj književnosti tako podsjećaju na neke postulate – ne samo evropske, nego globalne – postmo-derne!) Napose, cijela postkur’anska arapska tradicija bila je izolirana, bolje rečeno samoizo-lirana, jer, iako je imala kontakta sa djelima Za-pada (primjerice sa Aristotelovom Poetikom), ta djela nisu utjecala na nju, tj. ona (arapska tradicija) nije se na njih referirala, jer (ako već tražimo razloge) njene fundamentalne poetičke i duhovne odrednice su bile posve različite od zapadnih.

Ukupno gledano, Orijentologija akade-mika Esada Durakovića, po mome sudu, jedno je od najvrjednijih djela koje je dala naša teorijs-ka misao. Ako bi se ovo djelo prevelo na svjetske jezike (mislim prije svega na arapski i engleski) usuđujem se prognozirati da bi izazvalo veli-ku pažnju znanstvenog svijeta, i to ne samo iz domena teorije književnosti, ili onoga što smo nekada zvali orijentalistikom (a sada nemamo adekvatan pojam, osim ako ne prihvatimo – ori-jentologiju!), nego i ukupne društvene misli.

Dr. Zilhad KLJUČANIN

VODIČ KROZ

«ISTANBUL»Orhan Pamuk: Dževdet-beg i sinovi, Libris, Sarajevo, 2007.

Knjige Orhana Pamuka, nema sumnje, u posljednje vrijeme su najčitanije (i) u Bosni i Hercegovini. Zato je višestruko važno pojavljivanje njegovog romana Dževdet-beg i sinovi na bosanskom jeziku. To je već i zato što je – nakon što je to s ostalim njegovim knjigama činjeno u državama desno i lijevo od naše – napokon neka knjiga ovoga svjetskog hit-pisca s turskog jezika prevedena i objavljena na bosanskom jeziku (prevodilac Enver Ibrahimkadić). Zatim, iako je, objektivno, ovo najslabija Pamukova knjiga, bitna je i ne samo zato da bi pasionirani čitaoci imali uvod u njegov cjelokupni opus, nego i zato što se njome izvanredno iscrtava Pamukov spisateljski kontinitet.

U odnosu na njegov prvi svjetski pročuven roman Zovem se Crvena, u Dževdet-begu i sinovima, prvom njegovoj knjizi, nailazimo na znatno drukčijeg Pamuka. Svoj prvi roman struktirirao je drukčije, s mnogo manje egzibicionizma u formi, čak po formuli standardnog romana hronike, odnosno romana porodične hronike. To je saga u malome, jer se bavi ipak kraćim periodom trajanja jedne porodice, ali se tom porodicom bavi dovoljno detaljno, a takvi romani su veoma čitani (uz napomenu da te romaneskne forme nema ili gotovo i nema u bh. i bošnjačkoj književnosti).

Gledano na vremensku situiranost, otprilike tamo gdje se završio roman Zovem se Crvena, započinje roman Dževdet beg i sinovi. To je već vrijeme svrgavanja sultana Abdulhamida i dolaženja na vlast Kemala Ataturka, početak dramatičnog odricanja u Turskoj od sultanskog i umnogiome i od islamskog nasljeđa i

PREGLED†


zaživljavanje novoga, sasvim drukčijega režima, umnogome zasnovanoga na prekonoćnoj usiljenoj vesternizaciji, na tzv. evropeizaciji.

Dalje, upravo roman Dževdet-beg i sinovi predstavlja svojevrsni uvod u Istanbul – grad, sjećanja, knjigu za koju je Orhan Pamuk nagrađen Nobelovom nagradom za književnost za 2006. godinu. I ne samo kao uvod, ovaj roman je višestruki vodič kroz Istanbul. Većina scena i situacija iz Istanbula naći će se u romanu Dževdet-beg i sinovi, što čitalac može doživjeti i kao svojevrsna objašnjenja, ali i spisateljsko razotkrivanje, pa se u Istanbulu pokazuje i to da je mnogo toga u Dževdet-begu i sinovima korišteno iz autorovoga privatnog života, odnosno da je mnogo toga posudio iz svog prvog romana, samo što je to sada razotkriveno i nije spisateljski zamaskirano. To, naravno, uopće ne mora biti važno, čak ne mora biti ni tačno (a jest), ali je, u svakom slučaju, zanimljivo kao preplitanje istih motiva, istih situacija i događaja upotrijebljenih u dva romana, ali pod različitim imenima i u drukčijim okolnostima.

Nameće se više slojeva u poređenjima i nepoređenjima, a jedan od njih je i to što se u Istanbulu žali zbog evropeiziranja, dok je evropeizacija u Dževdet-begu i sinovima pitanje prestiža i opstanka u vremenu. To, naravno, ni u jednom ni u drugom primjeru ne mora biti i piščev stav, ali jest varjacija iste teme sa sasvim suprotnog stanovišta.

Veći dio romana Dževdet-beg i sinovi čita se punih usta i omogućava da čitalac dolazi na svoje, sasvim se zadubljujući u čitanje.

Roman je veoma obiman. Na kraju je navedeno da je pisan između 1974. i 1978. godine. To može biti istaknuto i tek tako, ali bi se reklo da je to Pamuk učinio namjerno, kao alibi za dugo pisanje, a samom pisanju moralo je prethoditi dugo istraživanje – i da bi se postigla autentičnost (jer pisac ipak nije živio u tome vremenu, koje nije ni daleko), ali i da bi se izbjegla nepoželjna nesmotrenost, jer je to ipak i dovoljno daleko vrijeme, a pogotovo isuviše bremenito događanjima u Turskoj, time

i izrazito delikatno po pisca, koji je živio u toj zemlji i koji je u romanu vješto izbjegavao otvorenije konfrontiranje sa kemalističkim režimom (koji gotovo čitavo stoljeće opstaje u Turskoj).

Već u svom prvom romanu Pamuk se nije libio da se stavi na stranu režima koji se razračunava s islamom, čineći to i sam – kao što će se ponavljati i u ostalim njegovim knjigama – samo naoko prikriveno (kao sporadično i kao između redova), a zapravo veoma grubo, ne ustručavajući se i sasvim neumjesnih diskvalifikacija islama. Ta otrovnost ne mora se pripisati samo njegovoj nacionalnoj pripadnosti, nego može i njegovoj vještini da udovolji trendovskim zahtjevima Zapada, a mnogi će reći da je to i takvo njegovo razračunavanje sa islamom bio sasvim dovoljno prevlađujući moment u (za)dobijanju Nobelove nagrade za književnost.

Sljedeća bitna karakteristika Pamukovoga prvoga romana je drastična razlika između prvog i drugog dijela, na jednoj strani, i trećeg, koji se doimlje vrlo smušeno. Naime, u završnom dijelu je preuočljiva autorova namjera da najzad okonča roman i njegov strah da bi, da je nastavio s raspredanjem pripovijedanja na način kao u prva dva poglavlja, roman bio dosadan. Zato se i spominje da je Pamuk kasnije nerado odabravao nova izdanja svoga prvoga romana.

Nobelova nagrad učinila je Orhana Pamuka stanovnikom New Yorka. U tome mnogi nalaze razloge za napeto iščekivanje kakva će biti sljedeća njegova knjiga. Hoće li se upustititi u sasvim otvoreni književni obračun sa islamom ili će se sada baš staviti na stranu islama? Hoće li se napokon usuditi da, kao politički pisac, bar začačka temu kemalizma u Turskoj ili će se još otvorenije staviti na njegovu stranu? Naravno, ostaje i treća mogućnost – da se više neće ni baviti pisanjem knjiga, jer mu se i to sada može.

Isnam TALJIĆ

PREGLED


†


PODSJEĆANJE NA RUMIJA

I SJEĆANJE NA SARAJEVO KOJEG

I IMA I NEMANedžmudin Nesuh (Nedžad Latić): Zlatni bejt, Bosančica prinit, Sarajevo, 2007.

Velika godišnjica velikog pjesnika Muhammeda Dželaludina Rumija Mevlane, 800-godišnjica njegovoga rođenja, obilježena je i u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu, gdje se gaji i gdje se treba gajiti, uzgajati, produžavati dužni pijetet prema jednom od najvećih mistika i najvećih pjesnika, i gdje ta tradicija postoji, pa se s pravom ističe da je ovo 50-godišnjica kontinuiranog obilježavanja Šri Arusa.

Mnogi, posebno oni koji poštuju Rumija, ističu da je to najveći pjesnik na svijetu i njegovu Mesneviju (ili ako hoćete Mesnevije, spram obimnosti, raspoređenosti u tomove i objavljivanja u tomovima), prema značaju i umješnosti, smatraju vrhunskim pjesničkim djelom, a i umjereniji priznaju da je Mesnevija među najvećim djelima ljudskog uma, što je valorizirano i na planetarnom nivou obilježavanjem Rumijevog jubileja kao svecivilizacijskog pod okriljem Unicefa.

U Turskoj je, povodom ovoga jubileja objavljena, esecijalna knjiga o Rumiju, Mesneviji i mevelijama, na 15 jezika u koricama iste knjige, među kojima je zastupljen i bosanski jezik, što je izuzetno veliko priznanje Bošnjacima i Bosni i Hercegovini. Ne bi valjalo da taj jubilej nije obilježen i na nedavnom Sajmu knjige u Sarajevu. Tome je, objavljivanjem svoje knjige Zlatni bejt, doprinio i Nedžada Latića, a njegova knjiga predstavljena je na toj manifestaciji knjige u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

Zlatni bejt je i knjiga o tumačenju Mesnevije u Bosni. Riječ je, zapravo, o najmanje

široj javnosti poznatom tumačenju Mesnevije omiljenog sufijskog alima iz Sarajeva hadži hafiza Halida Hadžimulića, čijim je dersovima o zlatnim stihovima, zlatnim Rumijevim bejtovima, tiho i derviški iz prikrajka, ali svim srcem i najiskrenije prisustvovao autor knjige Zlatni bejt.

To je – kako je, veličinom pisma, naznačeno i na naslovnoj strani – drugi aspekt ove knjige. To je i njezina okosnica, pa je ova knjige, time, izuzetno svjedočanstvo. Izuzetno jer je dragocjeno, jer je ponuđeno jedinstveno svjedočenje o onome šta se zbiva iza perde tihoga hafizovog doma i života njegovih smjernih murida, o tome da je sačuvana uzvišenost dostojanstva sufizma u Bosni. Tradicija sufizma u ovoj zemlji duga je bar 600 godina. Tako je Bosna, nekad davno, imala velike sufijske šejhove, koji su mnogo znali i imali velike škole i poznavali znanosti o tome, a koja je (ta tradicija) grubo kidana, prekidana i zabranama, da bi se održavala i obnavljala tako kako se održavala. Iz ove knjige zaključujemo da nije i sve sa sufizmom u Bosni u posljednjih stotinu godina svedeno na to kako je bilo namišljeno, nego da je očuvano i stvarno znanje. Sufizam nije spekuliranje i atrakcija. Sufizam, kao predanost Gospodaru svih svjetova, zasniva se, opstaje i traje temeljenjem na ogromnom poznavanju znanja i tihom, upornom istrajavanju na tome. O toj tišini tiho zbori ova knjiga. Uporno je i na sastavaljanju ove knjige istrajavao Nedžad Latić. Stiče se dojam kao da se na knjigu odlučio na način sufije spiritualiste, s težnjom ka vanjskom egzibicionizmu. Za to mu nije nedostajalo znanja, pa ni formalnog, a ni želje da se to pretvori u srčani doživljaj. Tipično njemu, kočoperni autorov pristup ispoljava se i na nekim stranicama ove knjige, posebno spočetka, u prvoj petini. Ali, kako priučeno srce postepeno pronalazi smiraj u učenosti, gubi se i snažni ego i nalazi sebe i u ćošku hafizove sobe, prelazeći u svoj puniji smisao u predanosti derviškom smiraju približavanja Bogu.

To se ne odnosi na sami početak knjige, jer su to prelijepe stranice. Ali, na nekim stranicama koje slijede prisutan je Nedžad Latić

PREGLED†


u svom ranijem izdanju, sa sebi tipičnim stilom, poznat nam kao jedna od najkontaverznijih osoba među Bošnjacima, što nije samo njegov namješteni imidž (a jest i to), nego je takvo njegovo manifestiranje i dio njegove biti, da bi se to, kako je knjiga odmicala, topilo i pretopilo – od srčanosti do smiraja u srcu i smiraja srca u ime Gospodara. Dio te tipične kontravernosti sadržan je i u tome što je knjiga objavljena pod pseudonimom Nedžmudin Nesuh. Međutim, autor nije dopustio da makar malo potraje mistika sa Nedžmudinom Nesuhom – otkrio je pseudonim čim je knjiga objavljena. O ovoj knjizi se može govoriti s više aspekata. Tako je ona i svojevrsno čuvanje uspomene na nekadašnje i sadašnje Sarajevo kroz svjedočenja i misaone refleksije hafiza Halida Hadžimulića.

O knjizi se govori i s aspekta njezine strukture, pa se raspravlja kom žanru pripada i tako dalje. U Bosni i Hercegovini i inače dugo stagnira književno razmišljanje i osmišljavanje. Pisci su etabilirali sebe u tokove svjetske književnosti koji su bili u trendu prije tri, četiri i više decenija, pa to oponašanje ili slijeđenje još uvijek brane modernošću ili postmodernizmom... Vozovi i inače voze i po dnevnom redu i mimo njega, tako da i žanrovsko svrstavanje u svijetu više nije u trendu, a pogotovo nije apstraknost u nerazumijevanju i konfuziji teksta. Svjetska književnost se opet zasniva na onome što je čitaocu shvatljivo, a žanrovske granice i pravci nisu smetnja vozovima koji se kreću. Najnovija potvrda za to je Nobelova nagrada za književnost Orhanu Pamuku za nežanrovsku knjigu Istanbul, koja je par exelance vrhunska književnost. Zlatni bejt Nedžada Latića dobra je izvanžanrovska književnost, knjiga koja je čitana i koja će imati svoje čitaoce i s kojom je – uz profesije i zvanja koja autor ima i kojima se bavio ili nije bavio, koje je autor ove knjige napustio ili nije napustio, između ostalih, i hodža, novinar, publicist, političar, izdavač... – sebi definitivno priskrbio i zvanje književnika. On je to zavrijedio i svojom prvom knjigom proze Večernja kravata, a odbranio i dokazao s ovom.

Isnam TALJIĆ

ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE USPAVANKE

‘’SAN U BEŠU, UROCI POD BEŠU’’

Nirha Efendić (priređivač), “San u bešu, uroci pod bešu”, BZK Preporod Općinsko društvo Vogošča i Sarajevo Centar, Sarajevo 2007

Antologija Bošnjačke uspavanke San u bešu, uroci pod bešu priređivačice Nirhe Efendić čini novi izbor ove lirske usmenoknjiževne vrste na bh. književnom prostoru. Odabir koji je načinila podrazumijevao je širi zahvat u odnosu na dosadašnje predstavljanje ove vrste lirske pjesme kod Bošnjaka te pozitivistički presijek kroz historijat bilježenja uspavanke na bosanskohercegovačkom tlu.

Prva saznanja koji nas upućuju na najranije bilježenje ovih pjesama dolaze iz Konjica, od Omer Ef. Hume iz druge polovine 19. vijeka. Hronološki pregled bilježenja uspavanki donesen je u predgovoru i seže sve do posljednjih izbora i prvog antologijskog predstavljanja iz 1997. Doprinos vrijedan pažnje posebno čini rad iz sedamdesetih godina tek minulog stoljeća u kojem je Cvjetko Rihtman u Saradnji sa Ljubom Simićem i Miroslavom Fulanović Šošić obavio jedan projekat terenskog snimanja na prostoru cijele, tada SR Bosne i Hercegovine, te notnog zapisivanja, što je, svakako, podrazumijevao njegov etnomuzikološki i folkloristički rad na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Spomenuti Rihtmanov poduhvat urodio je i najobimnijom zbirkom uspavanki u Bosni i Hercegovini (C. Rihtman, Dječije Pjesme. Zbornik napjeva narodnih pjesama Bosne i Hercegovine, ANUBIH, Sarajevo, 1974.) te je stoga ova knjiga lijepo poslužila i književnici Jasmini Musabegović koja je u saradnji muzikologa i etnomuzikologa Vinka Krajtmajera, Selme Ferović, Jasne Spaić i Dunje Rihtman-Šotrić priredila, a Preporod 1997. objavio izbor od

PREGLED


†


22 bošnjačke uspavanke (Bošnjačke uspavanke, Preporod, Sarajevo 1997.) što je značilo i prvi takav izbor općenito. Kao prilog ovoj antologiji snimljena je i audio kaseta na kojoj su uspavanke otpjevale Alma Aletić i Lejla Jusić, tada studentice Muzičke akademije u Sarajevu.Osim konciznog pozitivističkog presjeka kroz historijat, iskorak priređivačice N. Efendić čini i knjževnoteorijski pristup te tematsko-motivski raspon uspavanki koji je predstavljen u predgovoru spomenutoj antologiji. Sa nekoliko lirskih odjeljaka u kojima je ponudila vlastitio određenje ove pjesme, N. Efendić je upotpunila znakovitu posvetu vidiljivu na samom početku knjige - Djeci Srebrenice, žrtvama Genocida, prisječajući se i vlastitog djetinjstva provedenog u ovom gradu. Nakon uvoda donesene su 33 pjesme, među kojima su i one zabilježene na prvom bosanskom alhamijado tekstu u XIX stoljeću. Pjesme i predgovor prevedeni su na engleski jezik, dakle obavljeno je dvojezično predstavljanje teksta predgovora i pjesama, što je sljedeći važan iskorak ovog izdanja. Izlazak knjige prati i izdanje CD-a, na kojemu su snimljene uspavanke iz Izbora San u bešu..., a otpjevala ih je, prema notnom zapisu Cvjetka Rihtmana i Jasmine Talam, studentica Muzičke akademije u Sarajevu Dijana Pliska.

Senada HASANBAŠIĆ

FAKTOGRAFIJA POLITIČKIH PARADOKSA

Hamdija Fulurija, “Retrovizor” (karikature), Sarajevo-Publishing, 2006.

Zbirka karikatura Retrovizor predstavlja hronologiju tragičnih događanja vezanih za Bosnu i Hercegovinu, u kojima karikature funkcioniraju kao kompaktna faktografija jednog prohujalog vremena. Ako umjetnost nastaje iz neke protivurječnosti, i zato je Bosna se, u tom kontekstu, pokazuje upravo kao

prostor paradoksa, i nepravde. Od tih silnih favoriziranja paradoksa, često se gubila iz vida njena tragična sudbina. Većina balkanskih humorista-komedijaša (filmskih, književnih, pozorišnih) došla je do slave i novca preko leđa Bosne, rugajući se njenim paradoksima. Fulurija to ne radi. Tako je svugdje: gdje je ljudi, tu je i neravnina, i Bosna nije nikakva arena paradoksa sui generis. Naprotiv, temeljni odnos prema Bosni iskazan u Fulurijinim karikaturama jeste solidarnost. Bosna nisu političari, nego obični ljudi koje paradoksi zatrpavaju u bijedu i siromaštvo. On vidi Bosnu u čovjeku koji se raduje izborima samo da bi glasačke kutije mogao iskoristiti kao ogrevno sredstvo; ili, kao staricu koju njena djeca nemilosrdno pljačkaju; ili, kao panj na troje pocijepan. Takva percepcija nije izraz ironije, nego ljudske solidarnosti.

Politika je prljava pjena na rijeci čiji se pravi život odvija negdje u dubinama, reći će Kundera u Oproštajnom valceru. Kakva je onda pozicija onog koji iz dubina gleda tu pjenu na vrhu, šta odlikuje njegovu perspektivu? Ma koliko jedna karikatura izgledala odlučna u svojoj ironiji, prikazujući neku pojedinačnu konstelaciju iz zbilje, ona još uvijek zadržava nemoć: karikatura je odraz te nemoći da se individulano utiče na političku stvarnost. Tako Fulurijine karikature, osim specifičnim humorom, zrače i blagom rezignacijom — svjedočeći ludost ljudi. Jer, očito je naša stvarnost tako uređena da talentovanim ljudima ostaje jedino ironija, a nerijetko, i gađenje. Stvarnost ne možemo promijeniti, kraljeve ne možemo svrgnuti, ali im se, makar, možemo narugati.

Fulurija prikazuje političku stvarnost u njenoj elementarnosti: proklamovanje nonkonformizma, konkretna opredjeljenost i destrukcija vrijednosti su likvidirani kao nepotrebne akcidentalije, (iako se čitavo vrijeme anomalija pokazuje kao esencija te stvarnosti.) Uslovno rečeno, svaki karikaturist koristi metod fenomenološke redukcije da bi jedan društveni odnos pokazao u njegovoj biti. A to je potrebno zato što se politički događaji uvijek odvijaju u prostoru varki, — pravih uzroka nema nigdje, (iako su oni notorni), oni

PREGLED†

88 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.

se neprestano skrivaju, i u tom sistematskom skrivanju dolazi do multipliciranja laži i manipulacije, usljed čega se politika običnom građaninu pokazuje kao nešto tajanstveno, nedokučivo, mitsko. (Osnovni motiv uvijek je borba za moć.) Karikatura razotkriva licemjerje kao bit politike: Fulurijina identifikacija USA i UN-a samo je jedan među mnogim primjerima tog razotkrivanja. Posljednja karikatura u ciklusu vjerno prikazuje prljavost politike: teror rađa samo teror, odnosno, tamo gdje je teror sijan godinama, može se požnjeti samo teror. I tako dalje.

Ako bi tražili neku karakterističnu filozofiju ili stil, kao Fulurijino individualno kretanje u ovom sistemu karikatura, onda bi najprije rekli da je to mirno i hladno tretiranje političkih antinomija, bez želje da se govori o rješenjima, — tek hladno konstatovanje kontradikcija.

Ima nešto od obične, zdravorazumske perspektive u tom Fulurijinom tretiranju parcijalnih političkih događaja: na primjer, u toj metafori retrovizora kao egzistencijalnog pomagala. Ako želiš preživjeti, nabavi retrovizor. Prve karikature u ovoj zbirci imenuju krah komunizma, a način kojim to Fulurija radi jeste grubo ironizranje jedne historijske obmane. Kasnije (postdejtonske) karikature zrače jednostavnošću, a njihova je namjena svakodnevnom čitaocu novina očita. Ali najuspjelije Fulurijine karikature jesu zapravo one bez teksta, — vrlo implikativna preciznost, krajnja lapidarnost, i spoj satire i blage apatije. (Zanimljive su dvije karikature sa praćkama: prva, koja prikazuje plemensko razmišljanje na balkanu i druga, koja futuristički prikazuje Hag kao barijeru između dvije zategnute — balkanske — praćke.)

Hronološki karakter Ratrovizora svjedoči ne samo stalnu smjenu problema na bo-sanskoj političkoj sceni, već i mijenjanje samog stila kod autora. To sve govori u korist teze da je rat ne samo politički, nego i kulturni događaj u smislu smjene različitih kulturnih sklopova. Drugim riječima, posljedice rata nije izbjegla

ni karikatura. Poslijeratne karikature su dosta pojednostavljene, pravljene prema zahtjevima duha vremena. Reklo bi se, manje zahtjevne karikature za manje zahtjevne čitaoce.

U ovoj zaglušujućoj političkoj kakafoniji, u ovoj poplavi krnjavih, nepotpunih iskaza, kako govoriti ne ponavljajući stereotipe? Kako govoriti o politici na način koji nije vulgaran, koji nije izlizan teretom neutemeljenih iskaza? Prva Ničeova rečenica iz Volje za moć daje nam šifru: O velikim stvarima čovjek treba ili da ćuti ili da govori uzvišeno: uzvišeno to će reći cinički i nevino... Fulurija u svojim karikaturama govori upravo cinički i nevino.

Karikaturist ispisuje tautologije. A stvarnost, takva kakva jeste, provučena kroz tautološki znak jednakosti, postaje suštinska parodija. Drugim riječima, karikaturist ne predimenzionizara nego preslikava. Nema nikakvog predimenzioniranja u Fulurijinim prikazima konzervatizma i političke ustajalosti (čizme koje su pustile korijen), opće paranoje (naočale sa ratrovizorima), političke kakofonije (mikrofon koji je začepio vlastite uši), pocjepane domovine (panj koji je Bosna), kupovine glasova, autodestruktivnog karaktera globalizacije (planeta koja sebi potpaljuje fitilj). Naša stvarnost, zaista, jeste takva. U tome i jeste humor. (Humor se ne ogleda u deformaciji koju potencira karikatura već u vjerodostojnosti deformacije.)

Fulurija iz drugog plana motri ozbiljnu atmosferu, donoseći zaključak da je ismijavanje anomalične stvarnosti jedini pošten čin: samo još u karikaturi čestitost stanuje. Ismijavanje je najčistiji oblik moralnog stava koji se iskristalizirao u početnom moralnom načelu - negaciji. A humor i karikatura su najdjelotvornije ekspoziture negacije. Biti u opoziciji prema felerično struktuiranoj zbilji, stvar je čestitosti i morala. Sve dok ima karikatura koje se opiru ludosti svijeta ništeći je dinamitom ironije, to je jasan znak da još uvijek ima ljudi koji, u našem postratnom vremenu dezintegrisanih vrijednosti, nešto vrijede.

Samedin KADIĆ

Documents

Novi Muallim br. 30