NO ODLOMAK!

NO ODLOMAK!

I

Starcu Vukainu, iz sela Klepaca, u Hercegovini. Kad mu ustaki kolja, u Jasenovcu, odsijee uvo, Vukain, sa mirom sveca, odgovori: Samo ti, dijete, radi svoj posao!" Kad mu ustaa otkide i drugo uvo, pa nos, i kad mu izvadi oi, dobijae isti odgovor: Samo ti, dijete, radi svoj posao!"

Jedna za drugom, poee da se pale petrolejke. Iz tiine mraka, izronie mali i zaleeni prozori koji, pri slaboj svjetlosti, lie na kiljave baterijske lampe ili zamagljene fenjere.Stegao je mraz, zvidi vjetar, ni traga sinonoj prtini.Nita se ne uje. Ni maka da mjaukne, m pas da zalaje, ni ovjek da progovori.Samo mirkaju petrolejke, pa izgleda da su se, po toj breuljkastoj bjelini, rasuli svici ili biseri. Koliko je svitaca toliko je kua u selu samo kad bi, po ovom kijametu, bilo koga da lh prebroji.S jedne strane sela su litice: tutnji i odlijee u njima kad je mirna no i kad vuk zavija ili eljade progovori.Ove zore, meava je glasnija od svega, u vjetar i vjetru pjevaju prvi pijetlovi.Pa i Neretva, koja krklja kanjonom, kao da je prestala da tee: ne uje se ni grumen snijega da bune u vodu, ni ila ili grana kakvog drveta da se pomjeri.Polako svie, pomalja se rumenilo od Vueva i Zelengore.

Srijeda je, 7. januar 1942. godine.

U kui dvojice brae, starog prote Niifora i deda Stanoja Jugovia, bijae se, oko velike sofre, okupilo esnaestoro eljadi. U elu stola, kako mu godine i starjeinstvo nalau, suvonjavi i koati prota Niifor. Prolog mjeseca, napunio je sedamdeset i devet godina. Poero osamdesetu" kako je, alei se s ukuanima i komijama, govorio.

Jedan je od rijetkih pismenih ljudi u tome kraju, krepkog zdravlja i otrog uma, svakakvog belaja preturio je preko glave, daleko dosee njegovo pamenje. U noima slinoj ovoj, pozivali ga na sijela, posaivali na poasno mjesto, usluivali ga prvog, i piem i guslama. ak bi i ene i djeca prestajali sa uorenjem i sitnim zaevicama i ogovaranjima po okovima, kad bi prota neto poeo da pria ili kad bi, podmazavi gudalo tamjanom, zabacio glavu unazad, preklopio trepavice, podigao desnu obrvu, opustio grlo i zapjevao.Umio je i da pjeva i da pripovijeda, podjednako ivo i zanimljivo. Pazio je da se ne ponavlja, vazda bi kazivao neto novo, a i kad bi ga salijetali da im opet ispria neto to su ve bili uli od njega, inio je to drugim rijeima, drugim redosljedom, uz nove detalje i sitnice, pa je liilo na novu priu i posve novi doivljaj.Imao je etrnaest godina kad je izbila Nevesinjska buna, a bio je ve momak stasao za enidbu kad je pala Turska i kad su, paradnim korakom, iza doboa, austrijski soldati uli u Hercegovinu. Priao je da su, tih davnih i mutnih godina, u kuu njegovog oca Boidara, navraali Vaso Pelagi, Mio Ljubibrati i gataki knez, pop Bogdan Zimonji. Svratio je, jednom, u prolazu, i Petar Mrkonji, unuk Karaorev i budui kralj Srbije.

Poznavao je i Nea abrinovia, predstavio mu ga u Trebinju prota Pareanin, pola godine prije nego to e Neeljko, kao da kamenom izgoni ovcu iz zijana, u Sarajevu, na etalitu kraj Miljacke, da gaa bombom austrijskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda.Priao bi esto o tim i drugim susretima, slikovito opisujui kako je ko bio obuen, kako je izgledao i ta je ko kome rekao. Oni koji bi ga sluali, inili bi to otvorenih usta i pritajenog disanja. Teko djetetu koje bi se, nekim sluajem, tada zasmijalo ili rasplakalo.Pamtio je i pratio jo razne druge stvari i zbivanja, poev od obiaja koji su vladali u njegovoj mladosti pa do porijekla sela i itavih familija. Kad bi se neko u Jugoviima ili povri oenio, dovoljno mu je bilo da zna ko su mladini roditelji pa da, odmah, razgrana porodinu lozu, i po oevoj i po majinoj liniji, stotinu godina unazad, a esto i sve do Kosova. O tome, o porijeklu mjesta i porodica u gatakom srezu, a i sire u Hercegovini, vodio je i neke svoje zabiljeke, teko je rei koliko tano i koliko redovno.Prizivali su ga i cijenili daleko izvan Jugovia. Da krsti djecu i sastavlja nova kumstva i prijateljstva, iao je sve do pred rat, ak do Stoca, Foe, Kalinovika i Nevesinja. Prvih godina poslije sloma Austrije i stvaranja Jugoslavije, na kumstva i bratimljenja esto su ga pozivali i zemljaci muhamedanske i katolike viere, bez zazora i straha da e zbog toga, kao u tursko ili vapsko doba, biti pijani u Mostaru, Sarajevu, Rimu ili Stambolu. U potonji kraj, ti pozivi su se prorijedili, a od proljetos, od raspada Jugoslavije i stvaranja Nezavisne Drave Hrvatske, posve i nestali. Nastupila su nova i zla vremena, pa stari Niifor, u svoju biljenicu koju uva pod jastukom, umjesto novih kumstava, zapisuje vijesti o jamama, o nou i masovnim pokoljima.itavom svijetu je objavljeno da su Nijemci i Talijani raskomadali i pritisnuli Jugoslaviju. U Jugoviima i oko Jugovia, meutim, on jo za ovih devet mjeseci, otkako je rat poeo, ne vidje ni vapske ni talijanske uniforme. Ima ih, uje, po varoima, ali premalo da bi vladale i da bi Hercegovinu drale na koljenima. ini to, za njihov raun, jedna druga sila, jedna druga vojska, za kojom, kud god krene, ostaju omeine i krvavi tragovi.Naa je najvea nesrea u tome to, izgleda, nai najvei dumani govore naim jezikom", zapisao je, prije neki dan, prota Niifor.Ne imadijae djece, ena mu jo mlada podlee suici, a njega minu volja za novim brakom i novim poinjanjem. Nedoivljenu oinsku ljubav zamijenio je estim putovanjima, novim susretima i razgovorima, a panju i brigu koju je nekad elio da pokae prema svom porodu prenio je na sinove i familiju brata Stanoja, sa kojim ivi u zadruzi, bez ijedne grke rijei ili prijeka pogleda.Stanoje je mladi od njega tri godine, iako je sipljiv i poguren, pa izgleda dosta starije. Jutros, za sofrom, on je s desnu stranu prote Niifora. Do njega je najstariji sin, Strahinja, a do Niifora najmladi, Dragia. Srednji, Radovan, umrije od kalja rikavca, kad su mu bile svega dvije godine.Strahinja i Dragia su jo u punoj snazi, iako su, i jedan i drugi, prevalili pedesetu, pa ih proljetos, u aprilskom ratu, ne bijae na spisku onih koje je komanda smatrala hitrim i snanim da brane domovinu. Ta dunost i ta ast pripala je njihovim sinovima: Strahinjinom jedincu, Bratomiru, i Dragiinim vojnicima, Vojku i Bojici. I trei, Trifko, bio je stasao za oruje, ali je, zahvaljui protinim vezama, zadran kod kue, kao jedina uzdanica i jedina muka mladica u familiji. Prota je to izveo vjeto i u potaji, da ne sazna ni Trifko ni bilo ko u porodici.U rat se odlazilo stegnuta srca, ali pjevajui. Bila je velika sramota ne prikriti strah, izbjei pozivu i ne obui uniformu. Tako je bilo u Jugoviima, moda neobino i nikako pametno, ali bez sumnje u skladu sa onim to su ti prostoduni i uglavnom neuki mladii osjeali za svoju kuu, za svoju dravu. U nekim susjednim selima, njihovi vrsnici inili su, medutim, sve samo da umaknu mobilizaciji i da ne stanu pod ratnu zastavu. Pa i oni koji su otili u sretanje napadau, preali su zgodnu priliku da tumaknu iz kolone i da, pri prvom pukaranju, okrenu lea ili dignu ruke i preu neprijatelju. Iz Osmanovia, komijskog i velikog sela koje se protee du gornjeg toka Neretve, u rat je otilo svega tridesetak momaka, a bilo ih je pet puta vise pozvanih. Skrili su se po okolnim umama i jarugama, zavukli se u budake i trapove, odakle su se, uz enluk i pjesmu, izvukli i pokazali tek kad im je javljeno da je rat gotov i da je propala Jugoslavija.Protina tri unuka svrstana su u Zetsku diviziju i upuena prema Skadru, u Albaniju. Niifor je uzjahao konja, otpratio ih do Gacka i tu se s njima pozdravio. Odnijeli su od kue, u vojnikim torbicama, samo par arapa, neto preobuke, malo bijelog mrsa i po pare penine pogae, koju im je, za srenog puta ispekla Strahinjina ena Mara, domaica kue, iako ne i najstarija glava meu enskom eljadi protine i Stanojeve familije. Prije nego e im razdijeliti pogau pogledala je neke are i oznake na kori, pratila kako i u kojim se sve pravcima granaju pukotine. Kazala je: Videla sam tri puta i svaki se vraa u kuu, uvae vas i sauvati Bog i Sveti Vasilije."Vratili su se etvrti dan po kapitulaciji, prvo Vojko i Bojica, a uvee, kad su mu se najmanje nadali, i Bratomir. Doli su gladni, utueni od sramote i neobrijani. Nareeno im je da je rat lzgubljen u trenutku kad su bili pred Skadrom i kad su, okrenutih lea, Talijani bezglavo bjeali niz Albaniju. Trojica oficira u Bratomirovom puku nijesu mogla da preive takvu sramotu, izvadili su pitolje i, ne krijui od vojske, sami sebi presudili.Prepjeaili su, od Skadra, pola Zetske Banovine: ili su koritom Bojane, prebacili se do golih brda ispod Lovena, zaobili, Cetinje i Podgoricu, pa preko Ostroga izduili u Banjane. Sklanja li su se od rijetkih talijanskih kolona koje bi se pojavile na pranjavim drumovima, a izbjegavali su susrete i sa starim Crnogorcima, koji su, ponieni porazom, okretali glavu od njih, pravili se da ih ne vide, neto gunali i pljuvali. Kad su osjetili hercegovako tlo pod sobom i spazili poznate pute pred sobom, za trenutak su minuli i umor, i bruka, i zlovolja. Udahnuli su punim plucima, mirisalo je proljee, po okolnim glavicama i Gatakom Polju pasle su ovce i goveda. Bili su daleko od pomisli da ih, ba tu, na kunom pragu, kod Saria Greda, eka zasjeda.Pored Vojka i Bojice, bila su ih jo osmorica: dvojica Fojniana, jedan momak sa Ribara, dvojica Koleana i trojica Slivljana. Nareeno im je da dignu ruke i bace oruje. ,,U ime naeg poglavnika Ante Pavelia i Nezavisne Drave Hrvatske, svi ste zarobljeni!" proderao se neki mukarac i, sa uperenom pukom, pomolio se iza jednog kamena. Prvi se, da zbuni i svoje i njihove, sna jedan od Slivljana. Skidajui puku s ramena, opalio je iznenada i nasumice, dovoljno da ostali poskau u zaklon, odviju bombe i rastjeraju fukaru iz oblinjih muslimanskih kua i koliba.Oruje su donijeli kui i nijesu ga predali vlastima, kako je bllo nareeno. Osjeali su se sigurnijim uz njega, a slutili su i da je rat tek poeo i da e puke i municija sa Skadra tek da progovore.Na nesreu, nijesu mogli naslutiti zavadu meu ustanicima, uskoro i kasapnicu meu kokardama i petokrakama, neprelazne i nerazruive bedeme i pregrade. Isprva su, sa tim pukama, odlazili pod barjak i jednih i drugih, zavisi ko bi ih prvi pozvao. Tui ustae, bilo je daleko vanije od nerazumnih i glupih arki da li se to lni u ime Kralja ili u ime Partije.Poslije kad je potekla krv i kad su poeli jedni drugima da deru kou i da se bacaju u jame, opet su se vratih kui, iskroili iz tog bratoubilakog kola i o klin da ra i eka pametnije dane, okaili oruje.I ostalo bi, vjerovatno, tu sve do ovog jutra, samo da prije mjesec i koji dan, ne upadoe partizani u kuu prote Nicifora. Prota se sklonio u umu dojavljeno mu je nekako na vrijeme da ga trae, da znaju za njegove veze sa etnikim vojvodom Mitrom eravicom i da e, sigurno, da ga ubiju.Prijateljstvo sa vojvodom" rekao je prota bratu Stanoju samo im slui kao izgovor. Naumili su da me likvidiraju i bez toga, uje li da su poeli da ubijaju redom ugledne ljude i bogate domaine. Prio mi je neki dan ojek da su bolesnog kneza Sekula Tokovia digli sa samrtnike postelje, natovarili ga na kljuse i strijeljali u prvoj dolini. Smlatili su ga, a stariji je jedanes godina od mene.Prota nije elio da ih eka, ali ne zbog toga to se prema njegovoj prii plaio ivotu i to se nije usuivao da ika sudbinu.Da me ubiju, i mrtav bih se rekao je Stanoju stidio njihovog zloina. Njihovog, ali i svog i naeg, jer smo ista kost i meso, i u tome je, a ne u mojoj smrti, strah i nevolja."Ustaama se, govorio je, kad bi uo da su poli da ga zakolju, ne bi ni pomjerio.Njima bi, a ne meni ni nikome mome, zauvijek ostao taj sramni biljeg da su ubijali uturume."Partizani ga, uglavnom, ne naoe, pretraili su itavu kuu, zavirivali u trap i jasle, peli se u pojatu i pipali po sijenu. Nali su neto drugo, ono to nijesu traili: tri puke, devet bombi i torbak municije. Sve su odnijeli.