Mirko Markovi

O ETNOGENEZI STANOVNITVA LIKEKao i ostale europske zemlje, tako se i Hrvatska sastoji od manjih regional nih cjelina koje i danas nose svoja pokrajinska imena. Jedna takva hrvatska regija svakako je Lika. Njezino ime susreemo meu prvim pisanim vijestima o opstojnosti hrvatske drave, a njezina pokrajinska posebnost potjee jo iz daleko starijega vremena. U ovom radu bit e govora o Lici i etnogenezi njezina stanovnitva od najstarijih vremena do najnovijega doba. Detaljnije je obraeno razdoblje srednjega vijeka, a najvea panja obraena je seobama stanovnitva u turskom i postturskom razdoblju. Tada je liko stanovnitvo dobilo svoju dananju naseobinsku strukturu. O Lici je do danas objavljeno nekoliko radova povijesnoga karaktera. Naj potpuniju monografiju o njezinu stanovnitvu objavio je 1962. godine Stjepan Pavii.1 On je o Lici prikupio veliko obilje povijesne grae, ali iz nje nije izveo konane zakljuke. Drugi zapaeniji rad o naseljavanju Like do vremena Tura ka objavio je 1973. godine Branimir Gui.2 Njegov prilog zavrava sa zbiva njima bez kojih je nemogue uhvatiti svezu sa novijim stanjem. Osim toga i u tome radu nema odgovora na kljuna pitanja o etnogenezi dananjega stanov nitva Like, Krbave i Gacke. Oito u doskoranjoj prolosti nisu bila pogodna vremena da se takva pitanja iznose na dnevni red. Kada danas govorimo o Lici, obino se pomilja na njezin prostor kakav je uobiajen u naoj suvremenoj geografskoj znanosti. Meutim, teritorijalni pojam Like u prolosti nije bio identian s onim dananjim. Poznato je primje rice da je starohrvatska Lika upa zauzimala samo zemljite oko sredine Likoga polja, dok su ostali krajevi pripadali tadanjim plemenskim upama Krbavi, Gackoj, Brinju, Buanima, Hotui, Odorju, Lapcu, Srbu i Podgorju. Za vrijeme turske vlasti bilo je na likom podruju takoer vie administrativnoupravnih jedinica. Nakon izgona Turaka iz Like pripojeno je osloboeno zemljite u sastav Vojne krajine. Tom prilikom podijeljen je taj kraj na Liku iPavii S., Seobe i naselja u Lici, Zbornik za narodni ivot i obiaje JAZU, knj. 41, Zagreb 1962. 2 Gui B., Naselja Like do Turaka, Lika u prolosti i sadanjosti, Karlovac 1973, 13-61. 731

Otoku regimentu ili pukovniju. Kada je u prolom stoljeu ukinuta Vojna krajina, formirana je na tome podruju Liko-Krbavska upanija. Od onoga vremena poeo se stvarati teritorijalni pojam dananje Like. Postoji niz oprav danih razloga da se nekadanja Liko-Krbavska upanija identificira sa dana njim geografskim poimanjem Like. Takvo stanovite prihvaeno je i prilikom pisanja ovoga rada. Uvodno je neophodno spomenuti i neke geografske posebnosti toga kraja, jer su one trajno davale biljeg svome stanovnitvu. Liko zemljite, kao to je poznato, ine brojna vea ili manja krka polja i okolno gorje. Gorsko tlo veinom je poumljeno, no ima i dosta goleti. Zapadnu granicu Like ini izdueno gorsko bilo Velebita. Na velebitskom nadgorju pruaju se prostrani planinski panjaci koje su od pamtivijeka koristili primorski i podgorski stoari. Zbog toga su gospodarske veze Like i Kvarnerskog primorja vrlo stare.3 Sredinji prostor Like ini krevito Liko polje kroz koje protjee rijeka Lika. Spomenuto polje zatvara prema istoku izdueno Liko sredogorje. Masiv Velebita u svom sjevernom dijelu grana se u vie kosa, koje ga veu sa Likim sredogorjem te Malom i Velikom Kapelom. Izmeu tih kosa pruaju se manja krka polja, Gacko, Brinjsko, Dabarsko, Krasansko, Kuterevsko i ostala. Liko polje, zbog svoje veliine, ima u narodu svoja lokalna imena, kao Peruiko, Bilajsko, Ribniko, Medako ili Lovinako polje. Graako polje reljefno je odijeljeno od Likoga, a njegovi sjeverni ogranci ine Bruvanjsko i Mazinsko polje. Drugo po veliini krko polje na podruju Like je Krbavsko. Ono je omeeno junim ograncima Male Kapele, Likim sredogorjem, grebenom Pljeivice te masivom Kremena. Zapadno od masiva Potaka nalaze se jo dva manja krka polja, Velika i Mala Popina. Preko njih vodi stara lika prometnica prema dolini Zrmanje i dalje prema primorju. Sjeverno od Popine i istono od planinskog grebena Pljeivice prua se gornji dio doline rijeke Une. Taj kraj smatra se takoer sastavnim dijelom Like. Tu su u srednjem vijeku postojale starohrvat ske upe Srb, Lapac i Nebljusi. Poeci stvaranja dananjeg reljefa likoga zemljita moraju se traiti u geolokim razdobljima nastanka itavih Dinarida. Obzirom da su stijene toga kraja nastale od debelih naslaga vapnenca, korozivni procesi pretvorili su ih u ljuti kr. Zato dananje liko tlo karakteriziraju krka polja, humovi, peine, ponikve, krape, dulibe, ponori, rijeke ponornice i si. Zbog spomenutih feno mena kra Lika je poznata kao jedinstveni kraj u europskim razmjerima.4 Vanu ulogu u poecima razvoja biljnoga i ivotinjskog svijeta Like imale suMarkovi M., Narodni ivot i obiaji sezonskih stoara na Velebitu, Zbornik za narodni ivot i obiaje JAZU, knj. 48, Zagreb 1980,120 i dalje. ., Pregled geoloke grae Like, Lika u prolosti i sadanjosti, Karlovac 1973, 79-86.3

74

ovdanje paleoklimatske promjene. Tijekom pleistocena smjenjivala su se na likom podruju tri ledena doba sa interglacijalima. U ledenim dobima tempe ratura zraka toliko se snizila da su se na Velebitu i Pljeivici stvarali manji ledenjaci. Istovremeno dolo je do sputanja morske razine koja je u posljed njoj fazi Wrma bila nia za blizu 100 metara. To znai da Velebit pred kojih 30.000 godina nije bio primorska planina ve se nalazio u kopnenoj svezi s Apeninima.5 Sve ove okolnosti imale su presudan utjecaj na pojavu ovdanjih najstarijih ljudskih populacija. S prestankom posljednje glacijalne faze Wr ma, razina Jadranskog mora poela se iznova izdizati. Tako je podruje dana nje Like ulo u krug najstarijih mediteranskih civilizacija. Pojava prvih poznatih ljudskih skupina na podruju Like dokumentirana je paleolitskim nalazima kod Donjega Pazarita. Tu je naeno vie grubo retuiranih kamenih klinova, koji prema nainu obrade pokazuju da pripadaju aelenskoj kulturi.6 To znai da su ljudi, koji su se sluili tim predmetima, ivjeli pred kojih 120.000 godina. To bi odgovaralo fazi risskog interglacijala. Paleolitski ljudi su tako obraenim kamenjem rezali, buili ili svrdlali meke predmete koje su koristili u svakodnevnoj upotrebi. Liki kr sa brojnim peinama bio je idealan kraj za pronalaenje prirodnih zaklonita. Da su paleolitski ljudi Like bili lovaki nomadi, zakljuujemo iz nalaza u Cerovakim peinama. Osteoloki nalazi peinskih medvjeda iz ove peine imaju starost od oko 30.000 godina, to odgovara kraju posljednjeg wrmskog glacijala.7 Oko 26.000 godina prije sadanjosti poinju se na likom podruju prim jeivati prve poznate promjene u ljudskim populacijama. Vjerojatno su one uslijedile sa prestankom posljednjeg ledenog doba. U to vrijeme ovdanje starije paleolitske lovce (neandertalce) smjenjuje mlaa populacija tzv. kromanjonaca. Ta promjena nije bila popraena veim izmjenama u nainu ivota. Moralo je proi jo dosta vremena dok su kasnopaleolitski lovci poeli naputati svoja peinska sklonita i graditi prve nastambe. Vano je spomenuti da je s nastupajuim klimatskim promjenama dolo i do velikih smjena u biljnom i ivotinjskom svijetu. U to doba nestaje na ovom podruju vunastih mamuta, peinskih medvjeda i mnogih drugih krznaa, a umjesto njih poinju se umnaati divlji papkari, ponajvie divlje koze i ovce. Velika stada divljih papkara otpoinju u to doba svoja etapna godinja kretanja u potrazi za ispaom. Ljeti su ona pasla po planinskim panjacima Velebita i Pljeivice, a

egota T., Paleoklimatske i paleogeografske promjene. Praistorija jugoslavenskih zemalja, sv. 1, Sarajevo 1979,21-33. 6 MalezM., Prvi ljudi na teritoriju Like, Lika u prolosti i sadanjosti, Karlovac 1973, 121-130. 1 MalezM., Tragovi paleolitika u Lici i susjednim oblastima, Arheoloka problematika Like, Split 1975,9-18.Isti, Cerovake peine, Izd. Speleol. drutva Hrvatske 1, Zagreb 1965.

5

75

zimi su se sputala u nie primorske krajeve. Kasnopaleolitski lovci sigurno su slijedili takva stada. Tako je zapoeo proces usklaivanja novijih ivotnih interesa. Kasnopaleolitski lovci postajali su na taj nain sve manje lovci, a divlje koze i ovce u blizini ljudi poele su se pripitomljavati.8 Sa nadolaskom neolitika primjeuje se sve izraenija preobrazba kasnopaleolitskih lovac u stoare nomade. Istovremeno oituje se napredak i u drutve noj organizaciji. Neolitski stoari ne ive vie u manjim lovakim skupinama, ve u viim organiziranim zajednicama. Unutar takvih zajednica sve vie dolazi do izraaja podjela u radu. Sposobniji pojedinci sticali su na taj nain vie imetka nego ostali. Tako su stekli viu ulogu u drutvenoj hijerarhiji. Sa sve veom produkcijom neolitske keramike poela se odvijati i izmjena dobara, tj. trgovina. To je dakako uslovilo pojaani promet, koji se doskora proirio i na morske povrine. To je jo vie doprinosilo izmjeni iskustava, osobito sa uda ljenijim kulturnim sredinama.9 O neolitskim naseljima na podruju Like dosta toga je jo neistraeno. Neizvjesnosti se javljaju i u pogledu naina ivota tadanjih ljudi. ini se da su oni u najveoj mjeri bili nomadi. Takav nain njihova privreivanja nametala je tu krka priroda i oskudica plodne zemlje. Zbog toga nisu podizali ni nastambe kakve poznajemo po naim ravniastim krajevima, ve su obitavali po provizornim, esto peinskim sklonitima. Zimski dio godine provodili su sa svojim blagom u toplom primorju, a s nastupom proljea kretali su prema etapnim planinskim panjacima. Zato su nalazi neolitskih naselja na podruju Like rijetki, a ukoliko se javljaju, nalazimo ih preteito po peinskim lokalite tima. Napredak u nainu ivota, a posebno u izgradnji naselja poinje se oitovati u vremenu otkria i primjene prvih metala, napose bronce. Taj napredak nije steen u krugu ovdanjih starosjedilaca, ve je uslijedio posredstvom mlaih doseljenika. Spomenuti doseljenici bili su napredniji ljudi, koji su osim poznavanja produkcije metala znali graditi i dobro utvrena kamena naselja. Takva naselja javljaju se na likom podruju po vrhovima krkih humova ili niih brda. U naoj prahistorijskoj znanosti poznata su pod imenom gradina.10 Veina takvih naselja ima krunu osnovicu, a naokolo omeena su masivnim kamenim bedemima. U sreditu svake gradine nalazile su se pojedinane na-

Gui B., Nae primorje, Pomorski zbornik JAZU, knj. 1, Zagreb 1962, 20 i dalje. Isti, ovjek i priroda u krasu kroz stoljea, Kr Jugoslavije JAZU, knji. 6, Zagreb 1969,5 i dalje. 9 Batovi ., Jadranska zona. Praistorija jugoslavenskih zemalja, sv. 2, Neolitsko doba, Sarajevo 1979, 475-633. 10 Drechsler R., Podruje Like od ranog bronanog doba do dolaska Rimljana, Arheoloka problematika Like, Split 1975,19-35. 76

8

stambe za ljude. Njih su inili manji jednodjelni objekti, podizani od neo braena kamena. Sa razvojem ovakvih naselja javljaju se i njihove modifikacije. Takva su primjerice dvojna gradinska naselja podignuta na dva susjedna uzvienja spojena uleknutom previjom. Primjere tih gradina nalazimo na Velikom i Malom Obijaju, Velikom i Malom Vitalu, na Karauli (kod Likog Novog), u Mekinjaru (kraj Udbine) i drugdje. Vea naselja gradinskog tipa podizana su sa nastambama u nizovima i to prema visinskim terasama. Gradine toga tipa susreemo primjerice u Kompolju, kod Staroga Sela (blizu Otoca), na Vrepcu (kraj Gospia), na Velikom i Malom Vitlu (kod Otoca) i drugdje. Stanovnici u takvim naseljima ivjeli su oito u osmiljenoj drutvenoj organizaciji. Oni su se u tom pogledu poprilino razlikovali od svojih suvremenika koji su pored njih ivjeli na osjetno nioj kulturnoj razini. Razlike izmeu te dvije populacije najoitije su iz peinskih nalaza u Bezdanjai kraj Vrhovina.11 U toj peini obitavali su bronanodobski stoari nomadi koji nisu pripadali nosiocima gradinske kulture. Meutim, vrlo je indikativno da su doskora i itelji gradinskih naselja prihvatili nomadsko stoarstvo kao svoju glavnu privrednu granu. Za razliku od starosjedilaca, oni se nisu svi kretali za svojim stadima, ve su djeca, ene i stariji ljudi ostajali u gradinskim naseljima, dok su mlai mukarci odlazili za blagom kao pastiri. Stanovnici likih gradinskih naselja pripadali su naprednijoj indoeuropskoj populaciji. O njezinu podrijetlu u naoj se prahistorijskoj znanosti jo uvijek raspravlja.12 Slina populacija naselila je istovremeno i ostale krajeve europ skog Sredozemlja. Istom kasnije razvile su se iz nje pojedine etnike grupe. Tako je bilo i na podruju Like. Od ovdanjih doseljenika i starosjedilaca proistekla je vremenom mlaa populacija iz koje su nastali Japodi. Stapanje spomenutih populacija u novu etniku grupu dogodilo se u vremenu trajanja eljeznoga doba. Srodstvo Japoda s ostalim ilirskim plemenima zapadnoga dijela Balkanskog poluotoka ostalo je do danas nerijeeno pitanje.13 Za Japode je karakteristino da se njihovo bogatstvo zasnivalo na uzgoju stoke. Stoarska orijentacija u gospodarstvu zapaa se i u nainu podizanja njihovih naselja. Ona se javljaju du rubova krkih polja, a unutar njih prepoznavaju se vei prostori za boravak blaga. Kada je blaga bilo vie te nije moglo stati u predviene prostore, podizane su posebne gradine samo za boravak stoke. Primjer takveDrechsler-Bii R., Nekropola bronanog doba u peini Bezdanjai kod Vrhovina, Vjesnik Arheolokog muzeja, 3 ser., sv. 12-13, Zagreb 1980,27-78 sa tablama. 12 Benac A., Prediliri, Protoiliri i Prailiri, Poseb. izd. Naunog drutva BiH, knj. 4, Sarajevo 1964,59-94. ^Patsch K,, Japodi, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, knj. 8, Sarajevo 1896,113-140. Mayer A., De Japodibus, populo Illyrico Celtis commixto, Serta Hoffilleriana, Zagreb 1940, 189-199. Stipevi A., Iliri. Povijest, ivot, kultura, Zagreb 1974,20 i dalje. 7711

gradine je na Masnikosini uz rub Krbavskoga polja.14 Od japodskih gradina najvea je ona na brdu Viniice blizu Josipdola. Tu se nalazio glavni japodski grad Metulum.15 Od ostalih japodskih gradina najvie su istraene one sa podruja oko Gackoga polja. Uz gradinu kod Prozora,16 upadljiv poloaj imale su one na Umu i Umiu, na sredini Gackoga polja.17 Na istonoj strani spomenuta polja, povie sela Sinca, vide se takoer ostaci povee gradine. Ona je imala tri reda prstenastih bedema, a na njezinom najviem dijelu vide se danas ostaci krunog objekta iz kamena, koji je vjerojatno sluio kao osmatranica.18 Sa toga mjesta otvara se jedinstveni vidik na bliu i dalju okolicu, to je u ono doba bilo vrlo vano. Slian poloaj imala je japodska gradina na brdu Velikoj Punti povie sela Kompolja. Spomenuto brdo i danas je teko dostupno. Oko njega povija se kameni bedem debljine oko etiri metra. Na jednom mjestu toga bedema raspoznaje se ulaz u nekadanju gradinu, no stambeni objekti unutar nje sasvim su rastureni.19 O japodskim nastambama znamo danas onoliko koliko to doputaju istra eni lokaliteti. Na Velikom Vitlu iznad Prozora otkopano je pet japodskih kua. Na gradini u irokoj Kuli iskopane su dvije, a po jedna istraena je u Kompolju, Masnikosini (kraj Pecana) i sa Malog Obljaja kraj Gornjih Vrhovina.20 Iz spomenutih lokaliteta moe se zakljuiti da su japodske kue bile kamene, u osnovici pravokutne, veliine 4 x 6 metara, a u unutranjosti jednodijelne. Ognjite je bilo u pravilu u uglu objekta. Prilikom podizanja objekata unutar naselja pazilo se na graevni red i orijentaciju. Svi objekti podizani su tako da su svojom duom stranom bili okrenuti prema jugu ili istoku. Objekti u nizovi ma graeni su obino u vie visinskih razina. Kuni podovi pravili su se od masne ilovae debljine oko 20 cm. Krovite se sastojalo od drvenih oblica na koje su se vezali snopovi slame, a preko toga polagane su kamene ploe da ga bura ne oteti. Japodska naselja bila su povezana putovima kojima su se kretali domai ljudi i trgovci. O japodskoj kulturi mogue je govoriti na temelju poznate arheoloke grae. Ona je, sudei po svemu, bila izvorna i malo utjecana sa

Drechsler-Bii R., Naseobinski objekti na nekim gradinama Like, Vjesnik Arheo lokog muzeja, ser. 3, sv. 19, Zagreb 1986, tab 10. 15 Veith G., Die Feldzge des C. Julius Caesar Octavianus in Illyrien, Schriften der Balkankommission, Bd. VII, Wien 1914,29-50. 16 Drechsler-Bii R, Istraivanje japodskih naselja u Prozoru kod Otoca, Vjesnik Arheolokog muzeja, ser. 3, sv. 9, Zagreb 1975,167. 17 Drechsler-Bii JR., Japodska grupa. Praistorija jugoslavenskih zemalja, sv. 5, eljezno doba, Sarajevo 1987,421. ls Ista, Isto, str. 421 19 Drechsler-Blii R., Naseobinski objekti na nekim gradinama Like, op. cit. 116-118. 20 Drechsler-Bii R., Japodska grupa, op. cit. 423. 78

14

strane. ini se da je bila sukladna i svojoj oporoj prirodnoj sredini. Sredite japodske kulture nalazilo se upravo na dananjem podruju Like, no bila je rasprostranjena i dalje prema istoku preko planine Pljeivice.21 Japodi su bili tipini dinarski gortaci, sposobni da se suprotstave svim nepogodama koje im je nametala krka i planinska priroda njihova zaviaja. Kao stoari nomadi ivjeli su osebujnim nainom ivota. Kopnenim i pomorskim vezama dolazili su u dodir sa naprednijim civilizacijama Sredozemlja, ali su malo od toga prihvaali u svom svakodnevnom ivotu. Kada su Rimljani naumili zavladati Ilirikom, Japodi su im na tom putu bili velika prepreka. Zato je rimsku vojsku protiv njih poveo osobno Oktavijan, kasniji car August. Vojna protiv Japoda odvijala se 35. godine prije Krista. O njoj nas izvjetava rimski povjesniar Apijan.22 U poglavlju Apijanovog djela Romaika u kojem se pripovijeda o pokorenju Japoda, kae se da taj narod ivi meu planinama te da je vrlo ratoboran. Kada se Oktavijan iskrcao na kvarner skoj obali i krenuo prema zemlji Japoda, dva njihova plemena, Moetini i Adventini, odmah su se predali. Pleme Arupina bilo je smionije. Ono se pred rimskom vojskom povuklo u ume. Gradinu Adventina, kae Apijan, Oktavi jan nije spalio. Najvie tekoa imao je u borbama sa ratobornim Salascima. Oni su ivjeli po vrhovima teko dostupnih brda. Japodi su se protiv rimske vojske borili na lukav nain, izbjegavajui s njom izravan sukob. Rimljane su napadali tako da su na njih s okolnih brda obruavali balvane ili vee kamenje. Kada je Oktavian zauzeo japodski grad Terpon, krenuo je sa vojskom prema Metulumu. Spomenuti grad bio je od svih japodskih naselja najvei i najugled niji. Nalazio se na umovitom brdu, poloen na dvije glavice. Branilo gaje oko tri tisue ratnika. U prvom naletu rimski borci uspjeli su prijei prvi niz gradskoga bedema. Branioci Metuluma povukli su se na to iza drugog bedema. Taj bedem pokuali su Rimljani prijei pomou Ijestava, ali im to nije polo za rukom. Kad je Oktavijan primijetio da mu borci sustaju u napadu, stavio se na elo vojske i prvi krenuo na ljestve. Zbog teine, ljestve su popustile pa su Oktavijan i njegovi vojnici popadali na zemlju. Iako tom prilikom ranjen, Oktavijan je junaki ponovno krenuo prema bedemu. Kada su Japodi vidjeli njegovu hrabrost, odluie se za pregovore. Rimljani nisu potovali preuzete ugovorne obaveze. im su uli u grad odmah su od Japoda zatraili bezuvjetnu predaju. Kad su japodski ratnici otkrili da su prevareni, sklonili su u gradski katel ene i djecu i potom krenuli u odluan boj. Rimljani su ih nato brzo

Benac A., O etnikim zajednicama starijeg eljeznog doba u Jugoslaviji, Pristorija jugoslavenskih zemalja, sv. 5, eljezno soba, Sarajevo 1987, 737 i dalje. 22 Rimska Iliria od Apiana Alexandrinskog, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, knj. 7, Zagreb 1863,163-177 (Prijevod A. Starevia). Usp. Veith G., Die Feldzge des C. Julius Caesar Octavianus in Ulyrien, Wien 1914,29 i dalje.

21

79

savladali. Kada su japodske ene vidjele to se dogodilo, spalile su se zajedno s djecom u katelu. Tako je rimska vojska pokorila zemlju Japoda. Nakon spomenutih dogaaja zemlja Japoda postala je sastavnim dijelom rimske provincije Ilirika. Tim inom mnogo toga se poelo mijenjati. Rimljani su ovamo donijeli svoje pismo, uredbe i obiaje. Poeli su graditi suvremenija naselja, ceste, putne postaje, staje za teglee blago, mostove i druge objekte. S vremenom je zemlja Japoda dobila sasvim izmijenjenu sliku u odnosu na ranije stanje. Od toga vremena poinju se javljati i prvi epigrafski spomenici. Iz zapisa na takvim spomenicima vidi se da je proces romanizacije toga kraja bio u punom zamahu.23 to se tu zapravo zbivalo najbolje se moe zakljuiti iz djela suvremenih rimskih pisaca. Prema onom to doznajemo od Plinija razabire se da su Rimljani zemlju Japoda objedinili sa 14 liburnijskih opina u jedinstveni konvent tj. pokrajinu.24 Zanimljivo je i to da ta pokrajina nije bila podijeljena prema uobiajenim rimskim dekurijama, ve na nain kako je to bilo uobiajeno u starije japodsko doba. U Ptolemejevoj Geografiji kae se da ilirsku provinciju tvore dvije pokrajine: Liburnija i Dalmacija.25 Oito je pre ma tome daje Japodija bila obuhvaena u granicama Liburnije. Slino se moe zakljuivati i iz Ptolemejeva popisa liburnijskih naselja. Navodei poznata mjesta od Albone do Skardone, du obale Liburnije, Ptolemej spominje tri japodska naselja u njihovu zaleu. To su Arupij, Ardocij i Ausankalij.26 Na drugom mjestu u Geografiji, gdje govori o ilirskim plemenima zapadnog Iliri ka, spominje on Japode.27 Oni su navedeni kao susjedi Histra, Hila i Bulina. Prema Liburniji bili su u susjedstvu Mezeja, Deriopa, Derija i Dindara. Plinije kae da Japodi ive u susjedstvu Liburna i da ih meusobno dijeli rijeka Tedanius (Zrmanja), to odgovara injeninom stanju, iako su Rimljani tu granicu administrativno ponitili.28 Meutim, arheoloka dokumentacija ma terijalne kulture na prostoru izmeu Velebita i planine Pljeivice u prvim stoljeima rimske uprave ne pokazuje da je taj kraj izgubio svoju kulturnu fizionomiju. ini se da je upravo na tome podruju utjecaj rimske civilizacije nailazio na najmanje plodno tlo. Razloge za to treba nesumnjivo traiti uRendi-Mioevi D., Lika i japodska antroponimska tradicija, Arheoloka proble matika Like, Split 1975,97-108; zatim Mayer A., Die Sprache der alten Illyrier, Bd. I und II, Wien 1957-1959. 24 Plinije III, 139: conventum Scardonitanum petunt Japudes et Liburnorum civitates XIV. Usp. SuiM., Nekoliko pitanja u vezi s antikim Japodima, Arheoloka problema tika Like, Split 1975,111. 25 Ptolomej, Geogr. II, 16,1,2,3. Usp. SuiM., Nekoliko pitanja..., op. cit. 113. 26 Ptolemej, Geogr. II, 16,1. 27 Ptolemej, Geogr. II, 16,5. 28 Plinije, III, 141: Liburniae finis et initium Dalmatiae Scardona in amne eo (gdje oito misli na Krku tj. Titius flumen). 8023

nainu ivota ovdanjih ljudi, koji su i dalje bili stoari nomadi. Takva popula cija oito je rijetko dolazila u dodir sa rimskim upravljaima i stoga nije imala ni mogunosti da se poblie upozna s rimskim nainom ivota. Rimsko poznavanje Japodije u prvom i drugom stoljeu poslije Krista zasnivalo se na spoznajama rijetkih putnika koji su proputovali tom pokraji nom i koji su po povratku u Rim pripovijedali to su usput vidjeli ili doivjeli. Tadanji pomorci koristili su se onovremenim peharima, Periplusima, u koji ma su bile spomenute i neke kvarnerske luke. Prvi rimski geograf koji je uspio prikupiti nekakve podatke o Japodiji bio je Strabon. U njegovoj Geografiji kae se da japodska obala ima duinu od tisuu stadija, a u zaleu te obale izdie se velika planina Albium koja ini kraj Alpa. Tu je ujedno zaviaj ratobornih Japoda koje je pokorio car August. Zatim se spominju unitene ili spaljene japodske gradine.29 Sljedei antiki zemljopisac i kartograf u ijim djelima ima podataka o Japodiji je Klaudije Ptolemej.30 Osobito je zanimljiva njegova Peta karta Europe priloena uz njegov atlas. Na toj karti vidi se tadanji Ilirik sa Panonijom. Od japodskih naselja spomenuta su tri: Arupij, Ardocij i Ausankalij. Na kvarnerskoj obali oznaena su luka mjesta: Senia, Lopsika, Vegia i Argiruntum. Posebno je znaajno to je Ptolemej sve svoje karte sastavio na podlozi geografskih koordinata, pa su tako sva spomenuta naselja zabiljeena na utvrenim geografskim pozicijama. Na Ptolemejevoj karti oznaene su i planine. Velebit je zabiljeen kao Mons Bebii, a Pljeivica kao Albius ili Albanus mons. Danas je teko utvrditi jesu li ta imena izvorno japodska ili su nastala iz mlaega rimskog naslijea. Rimljani su na podruju stare Japodije sagradili cestu koja je taj kraj povezivala sa Rimom i ostalim sreditima provincije. Najpotpuniju informaci ju o toj prometnici prua glasovita Peutingerova tabla.31 Prema toj karti posto jala je rimska cesta od Tersatike do Senie, koja je odavle skretala za Vratnik i dalje prema dananjoj Lici. Prva putna postaja nakon prelaska Velebita bio je Avendo, dananji Brlog. Nakon deset milja putovanja stizalo se u Arupij (Vitalj kod Prozora). Slijedea postaja zvala se Epidocij (Kvarte), a 16 milja dalje nalazio se Ankus (Kula). U nastavku ceste prema jugoistoku dolazilo se do Ausankalija (Metka), odakle se ona sputala u dolinu Zrmanje, gdje se nalazio Klambecij (Obrovac). Prema tome, Peutingerova karta potvruje poz natu injenicu da je tim pravcem prolazila rimska cesta koja je povezivala Senj

Markovi M., Opis Panonije i Ilirika u Strabonovoj Geografiji (prijevod lib. VII, cap. 5 uz komentar), Geografski glasnik, sv. 47, Zagreb 1985,153-161. 30 Cl. Ptolemaei Geographia, ed. C. Mller, Paris 1883-1891, 2 vol. sa kartama u prilogu. 31 Tabula Peutingeriana, Codex Vindobonensis 324, ed. E. Weber, Graz 1976,2 vol. Usp. Monumenta Cartographica Jugoslaviae, vol. I, Beograd 1974,32 i dalje.

29

81

s ostalim sreditima Dalmacije. Od Senja du podnoja Velebita takav put nije postojao. Rimska cesta koja je od Senja vodila preko dananje Like bila je, kako je ve spomenuto, dio magistralnog kopnenog puta koji je spajao Rim s veim sre ditima ilirske provincije. To znai da su tim putem prolazile stalne karavane koje su prenosile raznovrsnu robu. Mjesta uz takvu cestu imala su sigurno povoljne uslove za svestrani razvitak. Stoga je opravdano pretpostaviti da su i sva ovdanja naselja doivjela preobraaj. Trasa rimske ceste kroz Liku slijedi la je sigurno nekakav ovdanji stariji put. Stoga su rimska naselja nastajala neposredno pored japodskih. Starija naselja bila su na povienim lokalitetima, a mlaa neposredno u podnojima starijih. Sve to zapazio je ve Karlo Patsch 1898. godine kada je proputovao Likom u potrazi za rimskim starinama.32 O topografiji antikih naselja uz rimsku cestu na prostoru izmeu Velebita i Pljeivice zna se malo toga. Za Monecij se zna da odgovara poloaju dana njega Brinja i da je do njega vodila cesta koja se odvajala od magistralnog puta kod ute Lokve. Kod Strabona se to mjesto spominje u obliku Monetion,33 a kod Apijana zabiljeen je kao etnikon Monetinoi.34 Na Peutingerovoj tabli ga nema, pa se otuda zakljuuje da je bio spojen sa magistralnom likom promet nicom lokalnim odvojkom. to se tie lokacije Monecija, o tom ima nejasnoa. Rimski nalazi na lokalitetu brinjskoga grada Sokolca su nepoznati, no ima ih iz starijega vremena. Na oblinjem Humcu (564 m) vide se ostaci japodske gradi ne, ali nema tragova antikoga naselja. Patsch je u Brinju naao ostatke rim skih opeka pa je otud zakljuio da su Monecij i Brinje istovjetno naselje.35 Sljedee mjesto uz liku magistralu nalazilo se na dananjem Gusia polju gdje lei Brlog. Strabon ga spominje kao Ovendon,36 Peutingerova tabla kao Avendone, a kod Ravenjanina pie Ablendone.37 Prema miljenju A. A-vendon na ilirskom jeziku ima znaenje kod kue, to se moe protu maiti da je na tom mjestu postojala neka zgrada, vjerojatno putno svratiste.38 Avendo se, prema tome, nalazio na lokalitetu dananjeg brlokog Crkvita gdje je otkriveno nekoliko rimskih predmeta. Da li se Avendo moe povezati s oblinjom gradinom Gusia ostaje sporno, iako se zna da njezini juni bedemi potjeu iz japodskih vremena.

32

Patsch K, Die Lika in rmischer Zeit, Schriften der Balkankommission, Bd. I, Wien

1900. 33 Strabon, Geogr. IV, 6,10; VII, 5, 4. ^Apiean, Illyr., 16. 35 Patsch K, Die Lika in rmischer Zeit, op. cit. 111-112. 36 strabon, Geogr. IV, 6,10; VII, 5, 4. 37 Anon. Ravenatis Cosmographia, IV, 2. 38 Mayer A . , Die Sprache der alten Illyrier, Bd. I, Wien 1959,123. 82

}

\" %

%."'^-

^1^L

Tlocrt Grada Bilaja prema snimci prof. V. Heneberga od 1932. g. A Brani-kula B - Dvor C Unutranje dvorite D Vanjsko dvorite E Terasa nad peinom F Iskop b Bunar

83

Rimsko naselje u blizini dananjega Prozora na Gackom polju zvalo se Arupij. Patsch ga je oznaio na sjeveroistonoj strani brda Vitalja.39 To znai da je rimska cesta preko Gackoga polja vodila istim smjerom kao i dananja. Za Arupij se smatra da nije bio vee naselje, ve samo putna postaja. Na takav zakljuak upuuje njegovo ime: An-rupium na ilirskom jeziku prema Mayeru znai kod stijene.40 Vjerojatnije e biti da je tu ispod japodske gradine nastalo mlae rimsko naselje sa putnom postajom i prateim objektima. Naziv Arupij a biljee antiki izvornici neujednaeno. U Antoninovu itineraru zabi ljeen je u obliku Aurupio,41 na Peutingerovoj tabli kao Arypio, kod Ravenjanina kao Parupion,42 a kod Ptolemeja Aroupia.43 Dalje od Arupij a rimska cesta vodila je uz rub Gackoga polja do dananjega Lea. Odavle se ona uspinjala prema klancu kod Janjca. Odavle je postojao lokalni odvojak u smjeru zapada prema dananjem Kosinju. Tu su ivjeli potomci japodskog plemena Parentina, iji je poznati kameni natpis pronaen u Lomskoj dulibi na Velebitu.44 Glavna cesta, nakon silaska u Liko polje, vodila je do Epidocija i Ardocija. Prvo od ovih mjesta nalazimo zabiljeeno na Peutingerovoj tabli, a drugo u Ptolemejevoj Geografiji.45 Znaenje toponima Epi-dotuiu objanjava Mayer kao Donji Docij, a Ar-dotium prevodi kao Docij na vodi. Ranije se smatralo da su oba spomenuta mjesta postojala na lokaciji dananjeg sela Kvarte, no u novije vrijeme prevladava miljenje da su se ona nalazila blie Peruiu, kod Romake glavice. Od Epidocija rimska cesta nije ila u smjeru Likog Osika, ve je skretala prema istoku drei se reljefnog kontakta Likoga polje i Sredogorja. Na tom poloaju leala je postaja Ankus.46 Ona se nalazila u podnoju starije japodske gradine koje je bila na dananjem brdu Razvale. Na toj lokaciji lei danas liko mjesto iroka Kula. Ime Ancus prevodi Mayer kao na vrhu, to vjerojatno podsjea na oblinje japodsko naselje.47 Ostale pojedinosti o Ankusu nisu nam poznate. Napustivi Ankus, smjer rimske ceste vodio je u pravcu jugoisto ka nepoznatom trasom. Kao slijedee mjesto na njoj zabiljeen je na Peutinge39 40

Patsch K, Die Lika in rmischer Zeit, v. kartu na str. 75. Mayer A . , Die Sprache der alten Illyrier, op. cit. Bd. 1,69. 41 Itin. Antoninii, 27,2. *2Anon. Ravenatis, Cosmographia, IV, 2. 43 Cl. Ptolemaei Geogr. II, 16,6. 44 Markovi M., Narodni ivot i obiaji sezonskih stoara na Velebitu, Zbornik za narodni ivot i obiaje JAZU, knj. 48, Zagreb 1980, v. sliku u prilogu. 4 5 Cl. Ptolemaei Geogr. II, 16,6. 46 Spominju je Peutingerova tabla i Ravenjanin, Cosmogr. IV, 22. JJsp. Patsch K, Die Lika in rmischer Zeit, op, cit. 59-60.47

Mayer A., Die Sprache der alten Illyrier, Bd. 1,138.

84

J2u-^*e

7./^**

*%Z

%s

\

Stulia kula, grad Lovinac, Batinia kula i grad Grebenar (Crtei. Kukuljevia iz Arhiva HAZU u Zagrebu)

85

rovoj tabli Ausankalij.48 Mogue lokacije toga mjesta su dananji Medak ili Lovinac. Lovinac je vjerojatniji stoga, to je na Peutingerovoj tabli udaljenost izmeu Ankusa i Ausankalija oznaena sa 15 milja, a od Ausankalija do slije dee postaje Klambecija ta udaljenost iznosi 16 milja. Prema tome moe se smatrati sigurnim da je rimska cesta u tom dijelu Like zaobilazila dananji Medak, tj. vodila je ravno preko Mogoria i Ploe do Lovinca. Nakon to su Rimljani zaposjeli zemlju Japoda, oni su u njoj postavili svoje povjerenike koji su organizirali lokalnu vlast. Pravih Rimljana u japodskim naseljima bilo je malo. Manji dio Japoda prihvatio je bez sustezanja rimsku vlast i bio je voljan s njome suraivati. Vei dio njih bio je u tom pogledu indiferen tan. Japodsko stanovnitvo ivjelo je pod rimskom vlau prema svojim plemen skim uredbama, a ivotnu egzistenciju nalazilo je u nomadskom stoarstu. Rimska vlast je to tolerirala, smatrajui da time nije ugroena. Kako je spome nuto, velika veina ovdanjeg stanovnitva bila je orijentirana na nomadsko stoarstvo. Brojna japodska stada odlazila su svako ljeto na planinske panjake Velebita i Pljeivice, a zimi su se sputala u toplije primorje. Nomadizam u stoarskoj privredi ovoga kraja bio je uslovljen njegovom prirodnom konstitu cijom. Zbog toga ovdje nije bilo mogunosti za izbor drukijih gospodarskih aktivnosti. Tu injenicu treba dobro uoiti i stalno je imati pred oima. Narod tu nije mogao ivjeti od poljoprivrede, i jedino mu je stoka osiguravala sve to je bilo potrebno za ivot. Da je nomadsko stoarstvo na podruju Like u to doba bilo vrlo razvijeno, potvruju danas velebitski toponimi koji potjeu iz toga vremena. Oni su se do danas sauvali posredstvom srednjovjekovnih vlakih stoara, potomaka poromanjenih Japoda. Takvi toponimi su primjerice Segestin, Strogir, Tremsina, Panas, Romani, Libinje, Katunite i drugi. Prisutnost nomadskih stoara na velebitskim panjacima potvruje i rimski natpis uklesan na ivoj stijeni u Lomskoj dulibi kod vrela Begovae.49 Na stijeni pie da je zapis uinjen povo dom sklopljenog mira izmeu plemena Parentina i Ortoplina te kako je dogo voreno da je Ortoplinima doputen pristup do ive vode u duini od 500 i irini jednoga koraka. Ovaj natpis, koji se danas nalazi u posvemanjoj planinskoj pustoi, moemo shvatiti samo tako da su u rimsko doba pasla na Velebitu stada dvaju plemena i da je meu njima dolo do spora oko prava za napajanje blaga na vrelu Begovae. Rimska vlast posredovala je u tom sporu i nakon to je postignut dogovor, uklesan je na oblinjoj stijeni spomenuti natpis kao opome na svima koji bi taj dogovor htjeli zanijekati.50Spominju je Ptolemej, Geogr. II, 16,6 i Peutingerova tabla. CIL III 15053: conv(e)ntione finis / inter Ortoplinos et Pare / ntinos, aditus ad aquam / (v)ivam Ortopli(i)s Pas(s)us / (quingentos) latus I. Usp. Brunmid J., Meani kamen izmeu Ortoplina i Parentina, Vjesnik hrv. arheol. drutva NS, sv. 3, Zagreb 1898, 174-177. 50 MarkoviM., Narodni ivot i obiaji sezonskih stoara na Velebitu, op. cit. 123.49 48

86

(Skica i biljeke I. Kukuljevia iz Arhiva HAZU u Zagrebu)

Romanizacija antike Like nije se odvijala onim intenzitetom kao po veim primorskim mjestima. Senia je, kao to je poznato, vrlo rano dobila status slobodne uprave. Slian status poluila je i oblinja Skrisa, dananji Karlobag. To mjesto bilo je ve prije dolaska Rimljana povezano karavanskim putem preko Velebita sa zemljom Japoda. Spomenuti put Rimljani su kasnije preure dili u cestu. Rimska Skrisa razvijala se neto podalje od obale, blizu dananjega sela Vidovca. Stanovnici Skrise bili su dijelom luki radnici ili su bili zaposleni kao prijenosnici robe u trgovakim karavanama. Dio njih nalazio je svoju egzistenciju i u nomadskom stoarstvu. Upravo vezama primorja i zagorja moe87

se razumjeti tisuljetna povezanost gospodarstva tih dvaju susjednih oblasti. O prisutnosti rimske vlasti u tome kraju govori i Dolabelin natpis povie dana njega Jablanca.51 On je oznaavao granicu izmeu ovdanjih plemena Begosa i Ortoplina, to znai da su Rimljani i tu izvrili administrativno-upravnu pod jelu zemlje. Podjela na dekurije (opine) znai da su njezini elnici poznavali latinski jezik, zakone i ostale uredbe rimske vlasti. Podanici dekurija nisu sve to morali poznavati. Oni su mogli neometano ivjeti prema svojim starijim obiajima. Meutim, kako je vrijeme odmicalo, proces romanizacije stalno se odvijao.52 Zato je, nakon vie stoljea toga procesa, teko o ovdanjem stanov nitvu govoriti kao o potomcima Japoda. Ono se tijekom vremena toliko izmijenilo da je realnije nazivati ga novijim i ispravnijim imenom, Romanima. Stabilne prilike koje su vladale na podruju izmeu Velebita i Pljeivice naglo su se pogorale sa seobama gotskih plemena. Goti su u tolikoj mjeri uzdrmali Zapadno rimsko carstvo da se ono doskora raspalo. Podruje Like nalo se nakon toga izvjesno vrijeme u sastavu Gotske drave. Pobjeda bizant skog vojskovoe Narsesa nad Gotima nije tom kraju donio prieljkivani mir. Na ovdanju scenu stupaju u to doba Slaveni koji su u nekoliko slijedeih desetljea naselili vei dio Balkanskog poluotoka. S njima je na podruje Like dolo dosta Avara. Kada su migracije Slavena i Avara bile pri kraju, stigli su do obale Jadrana i Hrvati. Oni su naselili primorske krajeve izmeu Cetine i Zrmanje, a potom su se proirili na vie strana. Tom prilikom dio Hrvata naselio je i Liku.53 to se zapravo u tom vremenu zbivalo na zemljitu izmeu Velebita i Pljeivice, o tome povijesni izvori ne govore. Car Konstantin u 30. glavi svoga djela O upravljanju Carstvom kae samo to da su Hrvati nakon dolaska uRendi-Mioevi D., Novi Dolabelin terminacijski natpis iz okolice Jablanca, Vejsnik Arheol. muzeja, 3. ser. sv. 3, Zagreb 1968,63,73. 52 Usp. Alfldy G, Bevlkerung und Gesellschaft der rmischen Provinz Dalmatien, Budapest 1965; zatim Rendi-Mioevi D., Lika i japodska antroponimska tradicija, Arheo loka problematika Like, Split 1975,97-105. Isti, Problemi romanizacija Ilira s osobitim obzirom na kultove i onomastiku, Posebna izd. Akademije nauka i umjetnosti BiH, knj. 5, Sarajevo 1967,139-156. 53 O dalasku Hrvata i njihovom prostornom razmjetaju nakon seobe usp. Gruber D., Smjetanje Hrvata u novoj postojbini poslije seobe, Hrvatsko kolo, sv. 5, Zagreb 1909,3-54. Barada M., Seoba Hrvata i Srba, Nastavni vjesnik, knj. XLII, sv. 5-10, Zagreb 1934. Huptmann Lj., Dolazak Hrvata, Zbornik kralja Tomislava JAZU, Zagreb 1925,86-127. GrafenauerB., Nekaj vpraanj iz dobe naseljevanja junih Slovanov, Zgodovinski asopis, sv. TV, Ljubljana 1950, 21-126. Isti, Prilog kritici izvjetaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata, Historijski zbornik, god. 5, br. 1. 2, Zagreb 1952, 1-56. MargetiL., Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata, Zbornik historijskog zavoda JAZU, sv. 8, Zagreb 1977, 5-88. 8851

Lapaki grad iznad Podlapae (Crtei. Kukuljevia iz Arhiva HAZU u Zagrebu)

Dalmaciju oslobodili zemlju od avarske vlasti.54 Na drugom mjestu govori on kako su Hrvati u novoj postojbini organizirali vlast. Oni su ivjeli objedinjeni po plemenskim upama, koje su na elu imale plemenske upane. Tako orga nizirana hrvatska vlast imala je samo jedan izuzetak, i to za plemenske upe Liku, Krbavu i Gacku. Spomenute upe, istie car Konstantin, imaju na svom elu zajednikog vladara koji se nazivao banom.55 Ova injenica zaokupljala je mnoge nae povjesniare, potiui ih da to objasne. Veina njih protumaila je to prisutnou veeg broja Avara. Ime bana protumaeno je iz avarske rijei bajan = voa.56 Iz toga bi se moglo zakljuiti da su Hrvati, nakon dolaska u taj kraj, porazili ovdanje Avare, ali su im poslije dozvolili da tu nesmetano ive.

Const. Porphyrogeneti de administrando imperio, cap. XXXI (Prijevod N. Tomaia), vjesnik Hrv. -slav. -dalm. zemaljskog arkiva, sv. 20, Zagreb 1918,81. 55 Zrto, cap. XXX, str. 78. 56 Klai Vj., Porieklo banske asti u Hrvata, Vjestnik kr. hrv. -slav. -dalm. zemaljskog arkiva, sv. I, Zagreb 1899, 21-26. - Usp. Rjenik hrv. ili srp. jezika JAZU, sv. I, Zagreb 1880-1882,169.

54

89

Vjerojatno su im tom prilikom dopustili i udio u lokalnoj upravi, pa je tako sauvano ime avarskog plemenskog starjeine. Na avarsku prisutnost na tome podruju upuuju i Einhardovi Anali.57 Iz njih doznajemo da su Krbava, Gacka i Lika nakon ustanka Ljudevita Posavsko ga, dakle u 9. stoljeu, predane u nadlenost Borni, vladaru Dalmatinske Hrvatske. Taj kraj bio je tada dosta rijetko naseljen, pa je franaki kralj Ljudevit Poboni odluio da ovamo naseli avarsko pleme Guduscana. Veina naih povjesniara slae se da ime Gacke upe (Gutzika, Gadska, Gatska i si.) proistie od spomenutih Guduscana. B. Gui je iznio tezu da upa Gutzika cara Konstantina potjee od avarskog plemena Guza, kasnijih Gusia.58 Ta teza ide za tim, da su na zemljitu izmeu Velebita i Pljeivice prije dolaska Hrvata vladali Avari. Oni su na tom prostoru bili pokoreni istom nakon odlune bitke s Hrvatima. Car Konstantin u 10. stoljeu tvrdi kako na tom podruju meu Hrvatima ivi jo dosta Avara i da se na njima vidi da su mongol skoga podrijetla.59 U nekoliko slijedeih stoljea njihove rasne osobine posve su se izgubile, jer su se enidbenim vezama izmijeali sa svojim susjedima. Od ovdanjih etnikih grupa najvie su svoj plemenski entitet sauvali starosjedilaki Romani. Oni su kao stoari nomadi ivjeli po strani od svojih susjeda. enili su se iskljuivo iz svoje etnike sredine, govorili su svojim romanskim jezikom i obdravali svoje ivotne i radne obiaje. Hrvati su te romanske stoare na svom jeziku nazivali Vlasima. Do sada se o tom stanov nitvu u naoj znanstvenoj literaturi govorilo prilino malo.60 Vjerovalo se da tih Vlaha po naim planinskim krajevima nije bilo mnogo, to je oito krupna greka. Na podruju Like tih Vlaha bilo je sigurno toliko koliko Hrvata i Slavena zajedno. Kasnije e se pokazati da su upravo ti Vlasi imali znaajnu ulogu u etnogenezi dananjeg likoga stanovnitva. Prema Einhardovim Analima zemlja Guduscana bila je prostorno vea od kasnije starohrvatske Gacke.61 Zauzimala je zemljite od morske obale do doline gornje Une. Podaci cara Konstantina iz 10. stoljea pokazuju da je do toga vremena dolo do znaajnijih promjena. Tada su na tom istom prostoru postojale tri plemenske upe: Lika, Krbava i Gacka. O opsegu tih upa dozna jemo istom iz naih srednjovjekovnih isprava. Tako primjerice u ispravi hrvat-

Einhardi Annates u RakiF., Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam, Zagreb 1877,322 i 325. 58 Gui B., Naseljenje Like do Turaka, op. cit. 20, 21. 59 Const. Porphyrogeneti de administrando imperio, cap. XXX, 76. 60 Najbolje djelo o srednjovjekovnim Romanima ]tJungJ., Roemer und Romanen in den Donaulaendern, Graz 1877 (2. izd. Innsbruck 1887). 61 Einhardi Annales, op. cit. 322 i 325. Usp. Pavii S., Seobe i naselja u Lici, op. cit. 15 i dalje. 90

57

skog kralja Kreimira iz 1071. godine kae se da upe Lika, Buane, Boa i Podgorje pripadaju u nadlenost rapske biskupije.62 Za Podgorsku upu zna se da se prostirala du Kvarnerskog primorja od Stinice do Ravanjske. Prema caru Konstantinu Lika je zauzimala zemljite oko dananjega Likoga polja, a dalje prema istoku prostirala se Krbava, koja je dopirala do planine Pljeivice. Iz spomenute povelje razabire se da se Lika upa izmeu 950. i 1071. godine podijelila. Tom prilikom nastale su na njezinom teritoriju tri manje upe: Lika, Buane i Boa.63 Mogue je da su se istovremeno od nje izdvojile Hotua i Odorje, koje su prema jugu i istoku graniile sa Ninskom i Kninskom upom. Istono od grebena Pljeivice prostirala se plemenska upa Pset. Ona je zauzi mala veliko podruje sve do rijeke Plive u dananjoj zapadnoj Bosni. Kada se napuila, poela se dijeliti slino kao i Lika. Tom prilikom nastadoe iz nje teritorijalno manje upe koje su dobile imena Lapac, Srb, Nebljusi, Unac, Hum, Poljana i Mali Pset.64 Prvih pet upa nalazilo se oko doline gornje Une i one se smatraju dijelovima dananje Like. Gacka upa koja je isprva bila vrlo velika, podijelila se kasnije u vie manjih dijelova. Iz njezinih sjevernih esti nastadoe manje upe Pias, Modru, Novi grad i Vinodol.65 Zatim se od nje 1185. godine izdvojila upa Drenik.66 Tako je u 12. stoljeu Gacka kao upa spala na zemljite oko istoimene rijeke, polja i okolnoga gorja. Prema sjeveru dopirala je do Jasenka, a kada je na tom podruju formirana Brinjska upa, Gacka se jo vie smanjila. Prema tome moe se rei da je tijekom srednjega vijeka na podruju dananje Like bilo vie manjih upa koje su inile dio ondanje kraljevine Hrvatske. Osim Like i Krbave na tom prostoru postojale su upe Odorje, Hotua, Buani, Boa, Gacka, Brinje, Lapac, Srb i Nebljusi. Svaku od spomenutih upa razmotrit emo na slijedeim stranicama malo poblie. Kada je s podjelom Like upe zakljueno, obuhvaala je ona zemljite oko gornjeg i donjeg toka rijeke Like. Granica prema Krbavi prolazila je preko grebena Sredogorja od Ploe do Ljubova. Na sjevernoj strani upe slijedila je ona potok Hoteicu kojim je doticala Buane. Dalje je granica prelazila brdo Grabovau i Marinu glavicu, otkuda je vodila u pravcu sjeveroistoka preko Podova i Kuzmanovae do tromee gdje su se doticale granice Like, Krbave i Buana. Na toj strani Lika se klinasto uvlaila izmeu Krbave i Buana. Na RakiK, Documenta historiae Chroaticae periodum antiquem, op. cit. 88. Usp. Klai Vj., Graa za topografiju Liko-Krbavske upanije u srednjem vijeku, Vjesnik Hrv. arheolokog drutva, NS sv. VI, Zagreb 1902,24. 63 Smiiklas T., Codex diplomatics, vol. 2,165,193. 64 Pavii S., Seobe i naselja u Lici, op. cit. 17. 65 Smiiklas T., Codex diplomaticus, vol. 2,96. 66 Pavii S., Seobe i naselja u Lici, op. cit. 17. 9162

zapadnoj strani Like pruala se primorska upa Podgorje. Prema njoj je upska granica vodila preko najviih vrhova Velebita.67 Na tako omeenom upskom podruju bilo je tijekom srednjega vijeka dosta naselja. Zanimljivo je da povijesne isprave ne spominju ni jedno mjesto kao liko upsko sredite. No ono je zasigurno postojalo. S. Pavii zastupao je miljenje da se upsko sredite Like nalazilo na podruju Smiljana, a oko 10. stoljea da je bilo premjeteno u dananji Poitelj. Od 12. stoljea ulogu upskoga sredita preuzima mjesto iroki Toranj koje je tu ulogu imalo sve do nadolaska Turaka. Turci su ime toga mjesta promijenili u iroku Kulu kako se ono zove i danas.68 Ime Like spomenuto je prvi put u djelu cara Konstantina O upravljanju Carstvom u 10. stoljeu.69 Etimologija toga imena nije sasvim razjanjena. B. Kosovi iznio je tezu da to ime potjee od grke rijei MKOS = vuk.70 Isti autor iznio je miljenje da bi ime Like moglo potjecati i od rijeke koja kroz nju protjee. A. Duki miljenja je da ime Like potjee iz antikih vremena, a nastalo je od latinske rijei lacus = jezero. On s pravom napominje kako imena voda u mnogo sluajeva daju nazive zemljama, dok su obrnuti primjeri rijetki. U pogledu etimologije imena rijeke Like Daki je iznio tezu da ono potjee od grke rijei X.eiS^JS

-^

Kua kovaa Ania u Barletama pokrivena sindrom (Snimljeno 1906. g)

Lika drvena kola za prijevoz sijena (Snimljeno 1905. g.)

b*fe

^

^ 1 ^

^^

Lika stambena kua sapritorkom i podrumom (Snimljeno u Barletama 1906. g.)

*

"

^

-

,

Vridba ita na gumnu (Snimljeno u Barletama 1906. g.)

Naselje Ravni Dabar na sjevernom Velebitu (Snimljeno 1914. g)

Nastamba za stoare na Velikom Rujnu (Snimljeno 1908. g.)

Liko selo Krasno sa obronaka sjevernog Velebita (Snimljeno 1909. g)

Ograeni vrtovi na Libinju pored stoarskih koliba (Snimljeno 1909. g.)

Starinski nain etve ita u Lici pomou srpova (Snimljeno 1909. g.)

2 * *&

K

">::,!

^&&:Lika stoarska koliba na Strugama na junom Velebitu (Snimljeno 1905. g.)

Stara lika kua u Donjem Pazaristu (Snimljeno 1905. g.)

Stara lika kua iz Kutereva podignuta 1680. godine (Snimljeno 1904. g.)

Lianin u starinskoj narodnoj nonji (Snimljeno 1907. g.)

Baljkovi Gerasim iz Plavna. Romanski crnovlaki tip (Snimljeno 1904. g.)

Lianke u starinskoj narodnoj nonji (Snimljeno 1907. godine)

Frani Bozo iz okolice Gospia. Tip liko-bunjevakog Hrvata (Snimljeno 1906. g.)

Mandi Savo iz okolice Smiljana. Romanski crnovlaki tip (Snimljeno 1904. g.)

MilkoviAnte iz okolice Pazarita. Tip likoga Bunjevca (Snimljeno 1906. g.)

Tip likoga gortaka crnovlakoga podrijetla (Snimljeno 1907. g.)

Liani bjelovlakoga podrijetla obueni u bijelu vunenu i krznenu odjeu (Snimljeno 1903. g.)

9 u,

Tip Lianina sa tragovima avarskog podrijetla (Snimljeno 1907. g.)

Tip like Bunjevke u sveanoj narodnoj nonji (Snimljeno 1909. g.)

s

enska nonja iz gornje Zrmanje Os jeca se primorski utjecaj (Snimljeno 1906. g.)

fe4SS&

Tip like djevojke iz okolice Lovinca (Snimljeno 1908. g.)

Dva Lianina, jedan u bjelovlakoj a drugi u crnovlakoj narodnoj nonji (Snimljeno 1908. g.)

Liki pastir sa Velebita bunjevakoga podrijetla iz D. Pazarita (Snimljeno 1906. g.)

Like djevojke (endarua i cekinua) iz Bogdania (Snimljeno 1905. g.)

ispau, Gospiki ugovor sadravao je poseban tabelarni pregled u koj em je svaki od likih panjaka klasificiran i oznaen pobliim granicama. Spomenute tabele sadre podatke o panjakim povrinama, postojeim zabranima, mjestima za napajanje blaga, doputenim planditima i si. U daljnjim lanovima Gospikog ugovora govori se o nainima naplate travarine, o stoarskim ispravama, o postupcima u sluaju zloupotrebe, o pravu na podizanje planinskih koliba i dr. U zavrnim odredbama ugovora trai se obostrano pridravanje svega dogovo renog.398 Gospiki ugovor vaio je oko 30 godina kao vaan akt prema kojem se upravljalo liko narodno gospodarstvo na podruju stoarstva. Kada se poet kom 20. stoljea broj like stoke poeo smanjivati, Gospiki ugovor izgubio je raniju vanost. Tada su poeli izostajati liki silasci na zimovnike u sjevernu Dalmaciju. Dalmatinski stoari iz Ravnih kotara i Bukovice koristili su i nadalje svoje prvo na izdig ovaca na juni Velebit. U novije vrijeme i ti izdizi poeli su jenjavati. Tako je pomalo naputen stari nain tisuljetnog iskoritavanja planin skih panjaka na Velebitu. Naalost, prava zamjena za tu privrednu granu Like nije ostvarena sve do naih dana. Pokuaj da se gospodarski napredak Like unaprijedi razvojem industrije, svakako je najvei promaaj za ope dobro toga kraja. Na koncu ovoga rada potrebno je jo jednom osvrnuti se na dananje stanovnitvo Like. Ono je, kao to je poznato, podijeljeno na like Hrvate i Srbe. Kako su oni meusobno rasporeeni na prostoru Like i Krbave najbolje se moe vidjeti iz etnike karte koju je S. Pavii priloio svojoj knjizi o seobama i naseljima Like. Iz te karte razabire se da je liko iteljstvo, obzirom na nacio nalnu pripadnost, prilino izmijeano. Pomnim studijem spomenute karte zapaaju se vea ili manja podruja gdje ivi preteito ili iskljuivo hrvatsko ili srpsko stanovnitvo. Uopeno se moe rei da u sjevernom dijelu Like preteu Hrvati, a u junom Srbi. Krajevi juno od grebena Male Kapele naseljeni su preteito srpskim iteljstvom. Na tom podruju nalaze se kare, Doljani, Zalonica, Rudopolje, Vrhovine, Babin Potok, Crna Vlast i Turjanski. Junije od pojasa spomenutih srpskih naselja prua se kraj u kome dominira hrvatsko stanovnitvo. Ta zona poinje od Otoca te se nastavlja preko Prozora, ovia, Sinca i Lea do blizu Turjanskoga. Na podruju Brloga ive preteno Srbi, no i na tom prostoru ima poneto Hrvata. Od Brloga prema Velebitu te dalje do morske obale ive uglavnom Hrvati Bunjevci. Brinjski kraj takoer je naseljen Hrvatima. Srba ima poneto i to na jugu prema Brlogu. U Krasnom ive hrvatski Bunjevci, a u susjednom Kuterevu Hrvati iz sjevernih krajeva. Hrvata ima i u donjem Kosinju te u398

Markovi M., Narodni ivot i obiaji sezonskih stoara na Velebitu, op. cit. 14-23.

185

Bakovcu, a Srba u Gornjem Kosinju i Lipovu Polju. iroko podruje ipod Velebita, koje zahvaa zemljite oko Pazarita, naseljeno je hrvatskim Bu njevcima. Srba na tom podruju ima oko Smiljana. Hrvati nadalje dominiraju na irem podruju oko Peruia. Ovdanje stanovnitvo nije istoga podrijetla. Ono to ivi oko Janjca potjee iz Bosne, a blie Peruiu ima dosta Bunjevaca i hrvatskih starosjedilaca koji potjeu iz vremena srednjega vijeka. Srba ima istonije od Gospia oko Ostrovice te dalje prema jugu. Okolica Bruana i Ribnika naseljena je ponovno Hrvatima koji potjeu od doseljenika iz sjever nijih krajeva Hrvatske. Juni krajevi Like naseljeni su preteno srpskim stanovnitvom. Hrvata ima u nekoliko veih ili manjih oaza kao primjerice oko Lovinca, Sv. Roka, zatim kod Graaca, Dubokog Dola i Vrela. Srbi dominiraju na itavom podruju Krbave. Iznimke su Buni, Podlapac i Udbina gdje ima dosta Hrvata. Sa istone strane Pljeivice gotovo sva naselja naseljena su Srbima. Hrvata ima oko Do njega Lapca i Brotnje. To je u najkraim crtama slika geografskoga rasporeda likoga stanovnitva s obzirom na njegovo nacionalno opredjeljenje. Kao zakljuak na kraju ovoga rada spontano se namee pitanje: to se moe rei o stanovnitvu i naseljima Like iz aspekta povijesne geografije? Odgovor na to pitanje proizlazi iz itavog prethodnog sadraja. Vidjeli smo da je podruje dananje Like, tijekom svih prapovijesnih i povijesnih razdoblja, inilo jedin stvenu prirodnu i populacijsko-naseobinsku cjelinu. Zato su ovdanji ljudi i njihova naselja bili uvijek pomalo razliiti u odnosu na okolne krajeve. Lika, prema tome, nije nastala kao ustanovljena pokrajina, ve kao prirodno zadana i geografski uslovljena regija. Krko tlo toga kraja sa svojim popratnim pojava ma davalo je uvijek svojim stanovnicima neizbrisiv, jedinstven i specifian biljeg. To se zapaa iz svih faza prolosti o kojima smo govorili. Vano je uoiti da su se ovdjanji ljudi oduvijek opredijelili za stoarstvo kao osnovnu granu svoga privreivanja. Moe se rei da drukiji izbor nisu ni imali. Orijentacija prema stoarstvu stalno se ponavlja i u kasnijim vremenskim fazama. Obzirom na geografski poloaj, konfiguraciju likoga zemljita, godi nji raspored vegetacije izmeu primorja i zalea, nomadizam i transhumancija postali su tu gospodarska nunost. Ovdanji ljudi stjecali su takva iskustva tisuljeima. Budua gospodarska orijentacija Like morat e sigurno slijediti moderna iskustva naprednijih gorskih krajeva Europe, no pri tom se ne bi smjelo gubiti iz vida ni ovo tisuljetno narodno iskustvo. Lika naselja teko se mogu usporeivati s bilo kojom drugom pokrajinom Hrvatske. Ona su, kako smo vidjeli, mnogo puta podizana, ruena i ponovno obnavljana. Svako povijesno razdoblje davalo im je svoje obiljeje, no postoje i neke konstante koje su vaile u svim vremenima. Lika je uvijek bila zemlja bogata kamenom i drvom. Zato ta dva elementa dominiraju kao tradicijski graevinski materijal Like. To se moe pratiti na likim naseljima od japodskih 186

gradina do najnovijega vremena. Lika tradicijska kua bila je obino prizem nica sastavljena iz balvana. Rijetke jednokatnice podizale su se u donjem dijelu iz kamena, a u gornjem iz balvana. U objektima graenim na kat, u prizemnom dijelu boravilo je blago, a na katu su stanovali ljudi. Lika naselja rijetko su kada gomilastoga tipa. Ukoliko se kue javljaju u skupinama, obino se radi o mlaim naseobinama nastalim raseljavanjem iz oblinjih starijih sela. U takvim naseljima ive obino porodice istoga prezimena koje su u bliem ili daljnjem srodstvu. Iz svega to je ve reeno o stanovnitvu Like moe se zakljuiti da ono veinom potjee od stanovnika naih dinarskih oblasti. To stanovnitvo u znatnoj mjeri ine potomci onih Romana koji su na tom prostoru preivjeli propast Rimskoga carstva i koji su pod imenom Vlasi uli u nau sred njovjekovnu populaciju. Spomenuto romansko ili vlako stanovnitvo bilo je oito brojnije nego to su to iskazivala naa dosadanja povijesna istraivanja. Dinarski Vlasi bili su tijekom itavog srednjega vijeka nomadski stoari koji su ivjeli bez stalnih naseobina vezani za svoja stada. U zapadnim krajevima Dinarida obitavali su tzv. bijeli Vlasi, koji su to ime dobili po tome to su se odijevali u bijelu vunenu odjeu. U istonim podrujima Dinarida ivjeli su njihovi srodnici crni Vlasi, koji su nosili crnu vunenu odjeu. Hrvati se za razliku od vlakoga stanovnitva nikad nisu bavili nomadskim stoarstvom, ve su uvijek ivjeli po stalnim naseljima. Bijeli Vlasi, koji su u srednjem vijeku ivjeli oko Velebita i Dinare, bili su rimokatolici, dok su crni Vlasi bili dijelom bogumili, a dijelom pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti. Takav raspored izmeu bijelih i crnih Vlaha poremetili su Turci koji su u 16. stoljeu doprli do Like. Turci su u zaposjednute krajeve Like doveli veliko mnotvo crnih Vlaha iz istonih dinarskih oblasti. Oni su uglavnom bili pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti. Doseljeni crni Vlasi sluili su Turcima u njihovim pomonim etama protiv krajike vojske. Kada je turskoj vladavini u Lici doao kraj, najvei broj crnih Vlaha pobjegao je na krajiku stranu. Kasnije su krajike vlasti tim istim stanovnitvom naseljavale opustoenu Liku i Krbavu. Zbog pripadnosti pravoslavnoj vjeroispovijesti, liki crni Vlasi opredijeli su se kasnije za srpsko nacionalno osjeanje i oni danas ine tzv. like Srbe. Liki Hrvati imaju takoer dosta raznoliko podrijetlo. Najmanje je onih koji potjeu od strohrvatskih rodova iz vremena srednjega vijeka. To stanovnitvo je prilikom upada Turaka postradalo ili se iz Like odselilo. Vie ima Hrvata koji potjeu od mlaih doseljenika iz sjevernijih krajeva Hrvatske, prvenstveno iz Gorskoga kotara. Najvei broj Hrvata na podruju Like potjee od tzv. bijelih Vlaha. Meu tim stanovnitvom najvie ima bunjevakih porodica koje su u Liku doselile iz primorja. Sve bjelovlake porodice rimokatolike vjeroispovijsti priklonile su se tijekom vremena hrvatskom nacionalnom osjeanju. 187

Prema tome, dananje stanovnitvo Like ine Liani, koji se meusobno razlikuju prema vjeroispovijesti, a ne prema pripadnosti etnikim Hrvatima ili Srbima. Podjela Liana na Hrvate i Srbe nije dakle utemeljena na njihovim etnikim razlikama, ve na njihovoj vjerskoj opredjeljenosti. Ta injenica ne bi trebala ometati Liane da ive i dalje u slozi i meusobnom uvaavanju. Za kljuujui time ovaj rad smatram da je on u svojoj povijesno-geografskoj retrospektivi dao ispravno tumaenje onoga dijela like prolosti, o kojem dosadanji autori nisu bili dovoljno otvoreni ili jasni.

188

About the Ethonogenesis of the Lika Population (Summary)Today Lika is a Croatian historical region, which already in the ancient times had had its specific populations. In the 1st century a. C. this area was joined the Roman province Illyricum. It was inhabited by the Iapodes, an Illyrian tribe the Romans had a lot of problems to conquer. During the time of the Roman domination in the Illyricum the Iapodes were put under the in fluence of romanization. After the fall of the Roman Illyricum Lika was inha bited by Goths, Slaves, Avarians and, at last, by the Croats. The Roman population of these parts didn't vanish, but lasted here as a cattle-breeding element moving constantly around with its herds. After the Croats had conque red the Avarians and organized their control in the western parts of the former Illyricum, in the Lika area they formed three tribal states, Lika, Krbava and Gacka. These states were ruled by a special ruler called a ban. In the Middle Ages Lika was settled by the Old-Croatian clans, gathered around their tribal states. These medieval states were called Lika, Krbava, Gacka, Brinje, Buani, Hotua, Odorje, Lapac, Srb and Podgora. During the Middle Ages the Avarian people were completely assimilated with the Croats, while the Roman Wlachs /or the white Wlachs/ still lived apart from the Croats. When the Turks had conquered Bosnia and Hercegowina, a lot of the Black Wlachs started to move to the western parts of the Balkan Peninsula. By their origin they were similar to the White Wlachs, the aboriginals of this region, but, because of their coming from the central parts of the Balkan Peninsula, they were members of the Eastern Orthodox Church. The Turks used them as soldiers in their auxiliary troups. With these tro ups they gradually conquared Croatian land moving westwards. Until the 16th century the Black Wlachs have inhabited a large part of the Croatian land; they have also spread about the Lika and Krbava territory. Many historical documents give us a lot of informa tion about it. These documents mention the Black Wlachs only by the name the Schizmatic Wlachs and never by the name Serbs. In the fact, ethnical Serbs never moved westwards to the Croatian country. There is no historical confirmation of such a settlement. After their defeat at Vienna 1683. the Turks started to withdraw from Croatia to the east. The Black Wlachs, who came with them to Croatia, didn't follow them to Bosnia this time, but changed their side, entered the military forces of Krajina /the Frontier/ and stayed living at the same places. From that time many of Lika and Krbava inhabitants are mem bers of the Orthodox Church. This Orthodox population never claimed to be Serbian, until the Orthodox Church started to proclaim being a national Sebian Church. Orthodox priests started to consider their belivers as Serbe; from that time the Orthodox Wlachs changed their name into the Serbs of Lika. Croats, who live in Lika today, mostly descend from the aboriginal White Wlachs, which, being members of the Roman Catholic Church, assimilated 189

with the ethnical Croats. Most of the Cratian families are Bunjevci /a White Wlach tribe/, who came to Lika from the Adriatic coast. At the end we can conclude that the modern Croatian or Serbian populations of Lika have a scientifically established history. The Croatian inhabitants descend from the Old-Croatian clans which lived here during the Middle Ages. The Serbs of Lika aren't ethnical Serbs, but the Orthodox Black Wlachs who moved into these parts in the 16th century together with the Turks. The historical documents always do call them the Schizmatic Wlachs, and they were also named so by the Krajina government. At the beginning of the 19th century, when the Orthodox Church proclaimed itself as a national church of all the Serbs, the Orthodox Lika inhabitants had to become Serbs, although they have no historical connection with the real ethnical Serbs. Today, their descendants consider themselves only as Serbs, and they have completely forgotten their primarly Wlach origin.

190