.

27.6. / 9.7.o...izložbama koje se nisu desile :

: , , , , , , , ,

Sanja Šantak

. . . - . , .

- . . - „“ „ “, . . „ “ .. - : „ “. „“ : „- “ ( , , ., ), „ “ ( , ., ), „ ,,.. “ ( , ., , „: “ ( , ., ), „ “ ( , ., ), „ “ ( , ., )

:++ ++ .@.-...

Noć je. Mjesec iznad mene. U maminom vrtu mirišu ljiljani. su sata do početka ljeta, tjedan je dana do otvorenja izložbe.U Mašinom mejlu piše : „ ..napiši tekst uz svoj rad, ali neka ne bude dulje od znakova jer inače neće stati. “ Sudbina ideja. To je sve što sam željela reći: sudbina ideja i znakova uz moj rad kojeg zapravo nema ..o radu koji se nije desio. Moj „rad“ trebao bi biti samo prazan postament s kratkom referencom o izostanku jedne autori-ce/ kustosice i njezina rada....sudbina ideja i mojih znakova. Sudbina ideja i putanje kojim ideje bivaju ili pak ne bivaju realizirane. Razlozi, putanje…putanje, razlozi, prepreke, bez prepreka s realizacijom ili nerealizacijom na kraju s uvijek postavlje-nim pitanjem, zašto neka ideja jest imala svoj život i zašto je neka ideja samo…misao, skica...nešto, što je negdje zauvijek ostalo na čekanju.U Izložbi o izložbama koje se nisu desile, sada…tih tjedan dana do otvorenja izložbe, znam da postoji i jedan rad koji se neće desiti a znam i da većina autora radova te večeri otvorenja neće biti prisutni u galeriji. Jesam li samoj izložbi samim nazivom zacrtala neku neobičnu putanju ostvarivosti ili neostvarivosti ? Napokon, samo je jedan rad koji se neće de-siti i „samo“ jedan autor koji je odustao zbog obaveza i pomanjkanja vremena. Nekom iro-nijom, u pitanju je upravo rad jedne kustosice koji je trebao prokomentirati i tu drugu stranu svega onoga što jedna izložba po defi niciji uključuje a to je kustos i njegova odnosno njezina uloga. Zanimala me upravo i proble-matika te vrlo bitne uloge u onome što na neki način možemo smatrati kao ...izlaganjem, ne samo vlastitog djela, rada, stvaralaštva…već izlaganja sebe samog, svoje osobnosti…svoje intimnosti što umjetnik zapravo svakim izlaganjem svog djela i čini, odnosno…izlaže sebe, svoju krhkost i svoju snagu pred lice…publike.Ponekad su kustosi…umjetnici sami, no pitam se, samo pitam…u ovaj posljednji trenutak pred slanje teksta, je li ipak time, simbolič-no...izostanak navedenog kustoskog rada na neki način, jedan mali duhovit metafi zički komentar, opaska…igra Nečega ili Nekoga tko upravlja sudbinom, u ovom slučaju sudbinom ideja i ostavlja izlaganje samo onima…kojima je ta uloga nekako nečime jednom predodre-đena.

.

27.6. / 9.7.o...izložbama koje se nisu desile :

: , , , , , , , ,

2

Izložba o izložbama/

Tkogod pažljivije prouči izložbenu ponudu zagrebačkih galerija i muzeja, teško da se neće složiti kako je ona prilično bogata. No onaj tko se potrudi i razgledati veći broj tih izložbi, mogao bi zaključiti da bi bilo bolje, obzirom na njihovu (ne)kvalitetu ili (be)smislenost, da se dobar broj tih izložbi nije ni dogodio. Kome onda treba ˝izložba o izložbama koje se nisu dogodile˝?

Ciničniji promatrač, takvu bi ideju mo-gao proglasiti manirističkim prenemaga-njem, otpisujući ju kako nekim (mnogim) izložbama naprosto nije bilo suđeno da se dogode, pa čemu onda mamuzati mrtvog konja ? Takvim ocjenama ne može se poreći logičnost, pogotovo danas kada je svijet u mahnitoj žurbi, stalnom očekivanju novoga i najnovijega, a duh vremena traži da zamisli u koje nismo posve sigurni odbacujemo bez skrupula, mijenjajući ih idejama iza kojih stoji neprijeporna odlučnost i samopouzda-nje. Sveprožimajuća ˝produktivnost˝ tjera nas da ne okolišamo, da nesigurnosti i dvojbe sklanjamo a odigravamo samo praktične i efi kasne poteze. Kapitalist-početnik u meni slaže se s tim viđenjem ali nekako mu protu-slovi unutarnji melankolik, koji i dalje nalazi stanovitu ljepotu u nedovršenim, nepoka-zanim, nerealiziranim zamislima, odnosima, projektima, poslovima...

Desetak autora okupljenih na ovoj izložbi, na čelu s idejnom začetnicom Sanjom Šan-tak, dijele sličan senzibilitet prema naizgled propalim zamislima, koje, godinama nakon što su se pojavile pa ostale u zapećku, ipak imaju još dovoljno sočnosti da ih se može nakratko, ili bar u reduciranom obliku, oži-vjeti. Kako se u ovoj homogeno/heterogenoj skupini radi o umjetnicima različitih profi la, i njihova su iskustva s izložbenim ˝odbijen-cima˝ i zanimljiva i zabavna i instruktivna, kao uostalom i načini prezentacije koje rabe u Ulupuhovoj galeriji. Dinamični duo Bachrach & Krištofi ć ne mogu se požaliti da su im likovne ideje osobito ˝propadale˝, ali su u bogatoj karijeri imali i brojne pametne organizacijske zamisli koje su završavale u ˝birokratskim stativama˝ pa su poziv na izlož-bu iskoristili da dio te uzaludne komunika-

cije s društvenim i političkim centrima moći sada pokažu publici. Jasenka Vukelić pak toj publici otvara ˝prozor u svijet˝ svog dosad skrivanog fotografskog umijeća, pokazujući uz to da osim nedogođenih izložbi svatko od nas ima i kakvu nenapisanu knjigu. Melita Kraus još nije oknjižila svoje ilustracije priča Filipa Davida ali, kako se slike doista ne kva-re, možda njen doprinos ovoj izložbi bude i poticaj kakvom izdavaču sličnih razmišljanja. Sanja Pribić prilaže pak dokumentaciju o svojoj izlagačkoj ˝aktivi i pasivi˝, potvrđujući da uspjeh nikad ne dolazi bez vlastite sjene i pokojeg uzaludnog pokušaja. Produkt dizajner Darijus Peroš i jedan njegov prijatelj ˝planiraju˝ zajedničku izložbu već godinama a za ovu prigodu pripremljen zapis o tome možda ipak bude poticaj da ˝plan˝ ne ostane tek ˝san˝. David Peroš Bonnot s neostvare-nim snovima se na izložbi sučeljuje interak-tivno, potreban je tek znatiželjan posjetitelj koji će znati postaviti pravo pitanje. Toni Franović, s nizom izložbi iza sebe ipak ima i nekoliko neugodnih iskustava, pa doku-mentacijom koju prilaže na izložbi pokazuje da je otkazanih izložbi imao i na različitim kontinentima i zbog različitih organizacijskih nesporazuma i kaprica. Antropologinja Sonja Leboš prisjeća se kako je propitivala propa-danje dijela urbanog krajolika a Ivan Marušić Klif, netom što je dobio uglednu nagradu, pokazuje nam da put do uspjeha zna biti i zaobilazan.

Izložbe (i projekti) koje se nisu dogodile tako su se, djelomično, ipak dogodile. Ili možda nisu? Jednom propušteno vjerojatno se nikad više ne može vratiti u izvornom obliku. Opet, u vremenima kada i npr. per-formeri u ˝zlatnim˝ godinama, reenactmen-tima s novim izvođačima, ponovno ˝izvode˝ mladenačke radove, može se zaključiti da nijedna umjetnička ideja nikada zapravo ne zamire, tek možda u pričuvi čeka svoju priliku. Uostalom, tko zna koliko je u ovdje pokazanim fragmentima skriveno izložbi, koje će se tek dogoditi...

. . . , . . , ''.

3

Toni je neuhvatljiv. Dolazi od nekuda i pono-vo nestaje, kao ptica. Izmiče riječima. Umjet-nik ili slikar. Ako je riječ o neostvarenom, neuhvatljivo je asocijacija. Stoga i ptica: sjenica? Mala prilagodljiva inteligentna ptica. No sjenica (sukkot) je i židovski blagdan za koji se gradi - sjenica, zaklon načinjen od laganih, potrošnih materijala, pod otvorenim nebom. Pokrivena granjem i prućem, ukraše-na lišćem palme, mirte i vrbe te plodovima naranče, limuna i mogranjem. Tonijeva slika na kojoj sve pršti od boja i bilja. Kroz bilje se probijamo kao kroz Tonija. Neostvareno? Neopisivo. Ako je ostvareno neopisivo, kako s neostvarenim. Cipele su blatne od vlažne zemlje, boja se nikada nije osušila. Toni je neuhvatljiv.

Sanja Bachrach - Krištofi ć

. . . , . , . . " ' " . ./. " , " - .. . . , . " " .., " " , . (.), (.) (.), - , (/.). , .. (.), , (.), , (.). , , . - .

: , , .

Toni Franović

4

.-.- natječaj u MAMI - nije radilo, nisam završio na vrijeme.- . zagrebački salon - nije radilo, nisam došao na postav.- galerija Galženica - radilo je.- t-ht@MSU - nije radilo, ali je stajalo u postavu.- Kvadrijenale MMSU Rijeka - radilo jeKad postavljam svoje instalacije to uvijek uključuje neprospavane noći prije otvorenja, hrpu sitnih problema i neočekivanih zavr-zlama, ali u prosjeku moja učinkovitost je dobra. No ponekad se pojave problemi koje nikako ne uspijevam riješiti. Seriju radova pod zajedničkim nazivom Telephoning počeo sam realizirati krajem -tih i ta aktivnost se uz velike prekide na-stavila sve do danas. No za razliku od mojih drugih projekata ovaj je, ne znam kako bih drugačije to nazvao, proklet. Sve je krenulo od moje žarke želje da neka-ko automatiziram proces telefoniranja. U početku rad je bio baziran na vrlo primitiv-nom spajanju na analognu telefonsku liniju. Bio sam jako zadovoljan prvim testovima. U razmaku od dvije godine, prijavio sam rad na dvije izložbe. U slučaju jednog natječaja u MAMI negdje oko . (ne mogu se sjetiti što je to bilo) propustio sam rok za slanje na

natječaj. Na . zagrebačkom salonu . nisam se pojavio na postavu i otvorenju izložbe. U oba slučaja stvari su donekle radile, ali ne dovoljno da bi instalacija samo-stalno funkcionirala. Ta činjenica me poprilično izdeprimirala, pa mi je trebalo punih godina da se odvažim za sljedeći pokušaj. Sada sam se prebacio na Skype kao način telefoniranja. . je instalacija djelomično radila na otvorenju izložbe u galeriji Galženica - od dva kompju-tera, telefonirao je samo jedan. Sljedeći dan sam popravio kvar i sve je savršeno radilo sljedećih dva tjedna trajanja izložbe. Ohrabren, prijavio sam rad na T-ht@MSU . Odlučio sam da nije dobro da sve ra-dim sam, pa sam u pomoć pozvao prijatelja. On je po mojim uputama napravio potpuno novi softver. Sve je radilo odlično čak dva dana prije otvorenja. Kad smo počeli po-stavljati izložbu, počeli su problemi koji su kulminirali na večer otvorenja kad je sve de-fi nitivno krepalo. To i ne bi bilo tako strašno da moj prijatelj nije morao otputovati tu istu večer. Budući da ja nisam python progra-mer, a on nije mogao problem riješiti preko interneta, instalacija je stajala upaljena, ali nefunkcionalna sve do zatvaranja izložbe. Budući da znam da se na muci poznaju junaci, . sam na Kvadrijenale u Rijeci ponovno prijavio isti rad. Odlučio sam opet sve isprogramirati sam ispočetka. Ovaj put sam za telefoniranje koristio mobitele. Uspio sam i rad je telefonirao tjedna bez ikakvih problema na dva kompjutera. Ipak, cijelo vrijeme sam bio u paničnom strahu da će se nešto loše dogoditi. I tak, izgleda da prokletstvo Telephoninga ipak lagano blijedi, ali uspomene na epske neuspjehe ostaju zauvijek... pogotovo nakon ove izložbe. 

(.) . . . , , . , , ,

..////-@./ ://./

Ivan MarušićKlif

5

Bachrach & Krištofi ć

U periodu od . - . godine Mario i ja smo bili aktivni članovi ULUPUH-a, predsjedavali Sekcijama za fotografi ju i grafi čki dizajn te vizualne komunikacije. Zajedno s članstvom inicirali smo niz prijedloga prema ULUPUH-u, Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba, Gradu Zagrebu, Ministarstvu kulture RH. Nudili suradnju na strateškom nivou kroz model sudjelovanja umjetnika i umjetničkih udruga s gradskim i državnim tijelima. Ovdje izlažemo dio dokumenata koje smo sačuvali s idejama upućenima prema tijelima uprave tijekom navedenog razdoblja. Od većine predloženih projekata prošlo je godina, najveći broj nije nikada zaživio, već se, kao perpetuum mobile - prigodno pojavi pa ponovo nestane u vrtlogu diskontinuiteta: umjetnički sindikat, kreativni grad, javni prostor = kreativni prostor, umjetnički centar kao točka objedinjavanja više istorodnih udruga i mjesto stvaranja za treću stvaralačku dob. Slikovno su prikazana dva prijedloga: Kniferova zebra kod Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu i KVaRT, prijedlog izmještanja Vatrogasne postaje u centru Zagreba te smještanje umjetničkog centra u zonu unutarnjeg dvorišta s popratnim zgradama. Zgodna je podudarnost da se tijekom lipnja . godine u Zagrebu održava Dan D u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva. Tema ovogodišnjeg

festivala je upravo - Dizajn i grad a održava se u TŽV Gredelj. Na web stranicama Dana D piše, citiramo:“...Kako je Pavelić istaknula, planovi Grada Zagreba i Zagrebačkog holdinga za prostore TŽV Gredelj, koji se temelje na ZagrebPlanu – Strategiji razvoja Grada Zagreba, vide kao prostor za korištenje predstavnika kreativnih industrija, kao kreativni klaster koji će biti inicijator promjene i razvoja čitave lokacije, povećavajući tako turističku i gospodarsku atraktivnost Grada Zagreba. Takav bi prostor, po uzoru na mnoge druge europske i svjetske primjere, a referirajući se neke nedavne povijesne primjere kreativnih industrija u Zagrebu, oplemenio život cijeloga grada, njegove kulturne i kreativne scene te ponovno udahnuo život industrijskoj baštini kojoj inače prijeti ili propadanje ili komercijalizacija...” Vidjeti ćemo što će biti kada se zavjese spuste, vrata zatvore i prođe sljedeće desetljeće.

(., ), - (., ), - . , . , "". . . : , , , , , , , , , , , .

: / / / ++ / ++ .-@.-. / .@.-.

,

,

Iz nekog razloga, nisam smatrao svoju prvu samostalnu izložbu imalo uspjelom. Beskraj-no naivan, gužvicu na otvorenju uspoređivao sam s otvorenjima značajnih nacionalnih smotri ili vrijednih inozemnih gostovanja. Uobičajeno slaba posjećenost galeriji u danima poslije otvorenja, a sve u sprezi s člankom u stručnom časopisu, nemarno i očito prepisanom iz kataloga, zacementirali su moj stav da se tom kulturnom aktivnošću nema svrhe baviti. Usprkos tomu, poneka ideja se tijekom go-dina uspjela probiti kroz tu samonametnutu “cementnu barijeru”. Neke od tih koncepata sam uspio zapisati, i predstavljam ih kroz rad koji ovom prilikom izlažem. Mehanička kutija s “mehanizmom” kojeg aktivira žeton, svojevrsni hibrid parking-sata i poker-auto-mata, nudi karte s opisima spomenutih kon-cepata neostvarenih izložaba, radova. Već prema karti koja je izvučena, ja pojašnjavam ideju, branim je, ili objašnjavam zašto ju je vrijeme pregazilo.

David Peroš Bonnot

. . . . . - - , “” (., ), , , . -, - -. . . “ ”.

: ++ @...

6

dam Gornjim gradom, a Opatička (v)ulica se opet i ponovo zove i Nonnengasse. Gornji je grad postao dvojezičan. Frustrirana sam. Moj Muttersprache i Muttersprache Grada - tvorbe su to vrlo različite. Moja arheo-logija smisla nema smisla u besmislu ovog Gornjeg grada kojim hodam. A besmisleno ga volim i dalje. Frustrirana, i pišem ga opet. Jer, i moj je. Ne samo njihov. Njih, koji ga bojaju u žumanjkasto žutilo baroka i time perpetuiraju i društvene odnose tog perioda. Obuzima me nostalgija za sivilom, iako znam da nam tada ni to nije valjalo. Ljubav prema gradu ljubav je prema ljudima koji u njemu žive. Mržnja prema onima koji silom krote njegovu prirodu samo jača ljubav spram onih koji ga misle. Grad više ne treba gradnju. Što treba Grad? Odgovor se ne nameće sam po sebi. Čak se ne ocr-tava ni u upornim čitanjima niti u pomnim gledanjima. Frustracija je sada samo poticaj inatu daljnjeg traganja za smislom. Šetnja Gornjim gradom šetnja je istovremeno sa svim ljudima koji su njime ikad hodali uz mene. Prostor Gornjeg grada šetnja je talo-zima vremena, vlastitog i gradskog. Glasovi nisu u vanjskom prostoru, samo u vremenu i u meni. Dok hodam prostorom Grada, ti unutrašnji glasovi mijenjaju mene. Ne utvaram si da me se ne tiču životi ljudi s kojima dijelim taj prostor. Dok do mene dopiru novi glasovi i poniru u vremenitost moje nutrine, ja si utvaram da svojim hodanjem i pismom mijenjam Grad u kojem živim.

Posvećeno Saši Šimpragi, dragom kolegi s kojim dijelim ljubav prema Gradu, hodanju i pisanju:)

- (), ( -) , . : (.), (. ), – (.), , , : - (. ), : (. ).

. godina je. Vraćam se nakon višego-dišnjeg izbivanja i čitam svoj grad. Pa, moj je, da. Moj je, jer je obilježen i mojim šetnjama i mojim glasom i glasovima drugih koji odzva-njaju u meni. Nedostajao mi je taj moj grad. Najviše mi je nedostajao baš Gornji grad. Okovan je drugačijim simbolima od onog kakvog ga pamtim iz mladosti. Ukratko, oko-van je. Čitam ‘Zagreb, pisani prostor’. Učim pisati o gradu. Čitam Derridu i Kristevu. Učim pisati uopće. Stvaram tekst koji i danas zovem svojim seminalnim tekstom. A na engleskom je:)) Još i danas frustrirano čeka prijevod na materinji mi jezik.Učim gledati grad. Radim izložbu ‘Grad uvijek sivlji / Die Stadt immer grauer’ koja je postavljena u zagrebačkom Goethe institutu slijedeće godine. Govorim o poveznicama i ponorima između materinjeg jezika (Mutter-sprache) i domovine (Vaterland). Savez je to koji sijao je smrt. . godina je. Ponovo čitam ‘Zagreb, pisani prostor’. Ovaj put znam više o autorici. Knjigu čitam drugačije. Pitam se da li treba odvajati ono što ljudi pišu od onog što žive. I dalje se pitam. Frustrirana sam nemoguć-nošću davanja odgovora. Donosim odluku. Ono što ja pišem i ono što živim biti će jed-no. Objavljujem svoj prvi urednički naslov – Bruno Latour: Nikad nismo bili moderni, Ogled iz simetrične antropologije.. godina je. Gledam imaginarij ‘Grad uvijek sivlji / Die Stadt immer grauer’. Ho-

Sonja Leboš

7

8

Postoji u nama nešto što nas priječi da to ikome pokažemo ili priznamo da postoji. Dugo je tako bilo i s mojim fotografi jama. Ljubomorno sam taj dio svog izraza čuvala za sebe, uvjeravajući se istovremeno da je to moja “zadnja sloboda”, prostor i duša koju nikome ne moram opravdavati, zbog kojeg se ni s kim ne trebam uspoređivati, vrijednost koja je vrijedna samo po tome što je moja.Iako sam maturirala novinsku fotografi ju, posao fotoreportera prepustila sam svojim muškim kolegama i godinama sam se bavila samo pisanim novinarstvom. Kasnije, u um-jetnosti, kao da nisam nalazila mjesta za svoj fotografski izraz, za svoje oko, za svoj “klik”... Svi tuđi “klikovi” bili su mi bolji ili daleko drugačiji, “moderniji”, nesputani fotografskim pravilima... Što se to sad promijenilo da sam svoju fotografi ju iz tog “prostora slobode” odlu-čila pokazati na ovoj izložbi? Dogodio se novi medij - FB. Počela sam s prijateljima komunicirati fotografi jama i više nisam znala stati. Vrata su se sama otvorila...  Sada jedan zid galerije čeka na mene... Ja mu dolazim i predajem mu se prvi puta nakon godina fotografi ranja - da drugima prenese ono što

Jasenka Vukelić

je moje, da mogu vidjeti i kroz moje oči.Za “Izložbu koja se nije dogodila” izabrala sam fotografi ju “Prozor u svijet malog Kenij-ca” iz . godine, snimljenu na jednom od mojih mnogobrojnih putovanja svijetom.Drugi rad - “Knjiga koju nisam napisala” (in-stalacija cm x cm) odnosi se na sve onosto sam u novinarstvu napisala, ali ne i svoju knjigu.

... . . . . , -. . . , . ( .) , , " - " . . . “ ” . .

“ ”, ,

9

Dva đaka negdašnje Škole primijenjene umjetnosti i zauvijek dvojica najboljih prija-telja u jednom snu o zajedničkom jedrenju i jednoj zajedničkoj izložbi koja će se možda…jednom ipak desiti. Nebitno kako, nebitno kada i nebitno...gdje.

, - - . - - - „“ . , , , , .

Darijus Peroš & prijatelj

10

Svi mi, u određenim vremenskim razdoblji-ma, radimo bilance postignutog. Pristup tom osobnom zbrajanju i oduzimanju, matema-tici putovanja kroz odnose, profesiju, život u cjelini, različit je. Netko će svoju aktivu i pasivu razmatrati i uspoređivati samo u mislima, netko će ih bilježiti, netko će (sa)čuvati dokaze o jednom i drugom.Budući da pripadam trećoj skupini, sačuvala sam, uz kataloge i izreske iz novina koji svjedoče o ostvarenim izložbama, i neke odbijenice. Bilo da se radi o samostalnim projektima ili sudjelovanju u grupnim, ti su dokumenti također dio mog profesionalnog djelovanja. Iza svakog stoji određeni rad, trud i, dakako, osjećaj razočaranja zbog neprihvaćenosti-neprepoznatosti, kao i po-vremena sumnja u opravdanost i pravednost negativne odluke. No, to je rulet koji sam sama izabrala zaigrati.Rad koji ću izložiti na izložbi objedinjuje spomenute odbijenice, radove koji su uz njih vezani i emocionalna stanja koja prate ampli-tude uspjeha i tzv. neuspjeha u profesional-nom bavljenju likovnom umjetnošću.

. , . - , (, , ); . , , , , . - - . . ( -, , - , , , , , , ’ (-, ), , (, )… . ) (, , , , -, , , , , , ). . . .

: , ++ .@.-.

Sanja Pribić

11

Melita Kraus

„Kad sam bila mala, prva knjiga koju mi je moj pokojni otac pročitao bile su „šaljive Arapske priče i basne”. Najviše sam voljela priču o čarobnoj torbi i dvoje lažova koji su tvrdili da je torba njihova. Kada ih je kadija upitao što je bilo u torbi oni su rekli - stada ovaca, deve ,džamije i razne druge nemoguće stvari. Voljela sam i priču o nesretnom bogatom trgovcu Ebukasimu i njegovim starim papučama koje je stalno želio baciti, ali kad god bi to učinio papuče su počinile neku štetu.... Te priče sam nekad davno čitala i svojoj djeci koja su danas odrasli ljudi i isto imaju djecu. Prije godine otišla sam na buvljak u Bjelovaru i među odbačenim knjigama našla sam i  knjigu koju odavno nemam. Bile su to moje ljubljene šaljive Arapske priče. Tada sam odlučila da ću slikom interpretirati svaki moj omiljeni prizor. Bile su to male sličice koje sam radila

pod povećalom, u tehnici tuša u boji. Bilo ih je preko . Silno sam željela da te slike i taj tekst ponovo ugledaju svjetlo dana . Obratila sam se prijatelju, čuvenom pjesni-ku, muslimanu, on se oduševio i obećao mi pomoći. Obilazili smo razne ljude, Islamsku zajednicu, izdavačke kuće, ali moje drage Arapske priče nikad nisu ugledale svjetlo dana, bar ne kao knjiga. Naravno pomo-gle su mi radi svoje likovne kvalitete da postanem članica ULUPUH-a (papa can you her me?), objavljene su i u muslimanskom časopisu Behar i bile izuzetno zapažene. Broj je tad bio potpuno rasprodan ali eto, još če-kaju izdavača. Nikad nisam radila ilustracije po narudžbi jer  uglavnom sama pišem svoje slikovnice. Knjige su za mene moj najmi-liji bijeg, za sebe mogu reći da sam vječiti putnik po svijetu fi kcije koju nude knjige. Neke od njih mi znače toliko da su obilježile moj život. To su npr. fantastične priče Filipa Davida. Bila je to prva fantastika koju sam pročitala i one su me na neki način i likovno i literarno usmjerile. Te priče su objavljene u Hrvatskoj, ali i u Srbiji prije nekoliko godina. Usprkos tome sastala sam se sa G. Filipom Davidom koji je bio vrlo zainteresiran za moj rad. Tom prilikom poklonio mi je te priče sa posvetom. Nismo ništa precizno dogovarali ali smo se složili da bi trebalo naći izdavača za te priče koje bi bile ilustrirane. Ja sam sva u žaru počela ponovo prolaziti fantastičnim Filipovim svijetom. Slala sam mu ilustraciju po ilustraciju, bio je oduševljen. Izdavača i dalje nema. Zaključila bih ovo jadanje utješnim riječima mog sina koji je također slikar: “Pa mama, nisu slike zimnica pa da se pokvare! Jednog dana netko će im pronaći mjesto!“

. . . . - . . . . . - - . .

a / Tkalčićeva , Zagreb, CroatiaP/F / + () E / galerija-ulupuh@zg.t-com.hrw / www.ulupuh.hr

12

Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti, Preradovićeva /, / Croatian Association of Artists of Applied Arts, Address: Preradovićeva /, Zagreb, CroatiaIvana Bakal, predsjednica -a / president

Sanja Šantak i/and Maša Štrbac Saša Pavković

Bachrach&Krištofi ć, Toni Franović, Ivan Marušić Klif, Melita Kraus, Sonja Leboš, Darijus Peroš & Prijatelj, David Peroš Bonnot, Sanja Pribić, Jasenka Vukelić kuna zlatica

Printera grupa, Zagreb, . primjeraka/ copies

Sanja Šantak

Ministarstvo kulture RH Ministry of Culture of the Republic of Croatia

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. / A CIP catalogue record for this book is available from the National and University Library in Zagreb.

----

/

/ /

/

/

/

/

/

/

/

.