Jeffrey HatcherPICASSO

RedateljicaNenni Delmestre

PrijevodBelmondo Miliša

Audiovizualnooblikovanje predstave

Lina Vengoechea

Voditelj svjetla i tonaBoris Križanović

IgrajuElvis Bošnjak

Lana Helena Hulenić

Praizvedba:11. srpnja 2011.

na Solinskom kulturnom ljetu

Kazalište PlayDrama osnovali su Elvis Bošnjak, kao umjetnički voditelj i Lina Vengoechea. PlayDrama je prvo hrvatsko kazalište praizvedbi čiji je cilj promicanje suvremenog dramskog teksta i prvo, splitsko, neovisno kazalište koje uz program za mlade ima i program za odraslu publiku. Kazalište je osnovano 2008. godine i otvoreno 2009. premijerom predstave Udarac, Andresa Veiela i Gesine Schmidt.

Pablo Picasso je zasigurno jedna od najznačajnijih umjetničkih figura 20.-og stoljeća čija intrigantna osobnost provocira našu znatiželju jednako kao i njegov umjetnički genij. U drami Jeffreya Hatchera zatičemo Picassa 1941. godine u okupiranom Parizu. Kao i mnogi drugi represivni režimi, nacisti posebnu pozor-nost poklanjaju umjetnosti, nastojeći diskreditirati sve ono što se suprotstavlja ili ne veliča njihove ideološke okvire. U tu svrhu organiziraju izložbu Degenerirane umjetnosti na kojoj namjeravaju "predstaviti" i Picassa. Sva djela izložena na ovom čudnom salonu trebaju nakon izložbe biti spaljena. Hatcherova duodrama započinje kada, u ime nacističkog Ministarstva kulture, Picassu u posjet dolazi gospođica Fischer, sa zadatkom da otkrije koji je od tri rada što ih posjeduje originalni Picasso. Iza sva tri crteža krije se i Picassova osobna priča, tako da je veliki umjetnik doveden u poziciju Sofijinog izbora u kojoj mora sam izabrati djelo koje će biti spaljeno. Hatcher razvija napetu igru, podiže snažan emotivni vrtlog u kojem traje strastvena borba za svaki pojedini crtež.

Nenni Delmestre, redateljicaDiplomirala kazališnu režiju na Međunarodnom Sveučilištu Floride, Miami, USA. Od tada režira u Hrvatskoj, Sloveniji, Venezueli, Meksiku, Italiji, Makedoniji. Prevodi dramske tekstove s engleskog, španjolskog i talijanskog jezika. Objav-ljuje eseje o kazalištu u zemlji i inozemstvu. Članica je Vijeća Festivala hrvatske drame - Marulićevi dani, izbornica festivala za 2009. i 2010. godinu, te festivala Mali Marulić za 2012. i 2013. g. Gotovo sve njene predstave (Oluja, Nosi nas rijeka, Metoda Grönholm, Bog masakra, Moje dijete, Prije sna, Otac, Saloma, Pustolov pred vratima...) prikazane su na domaćim i međunarodnim festivalima, gdje su ovjenčane brojnim nagradama.

Elvis Bošnjak, glumac, dramski pisac, umjetnički voditelj kazališta PlayDrama. Kao prvak drame HNK Split odigrao je niz velikih i glavnih uloga, a igrao je i velike uloge na filmu i televiziji (Dobre namjere, Da mi je biti morski pas, Trešeta, Krupni otpad, Sonja i bik). Krajem devedesetih počinje pisati za kazalište. Do danas su mu praizvedene drame Otac, Nosi nas rijeka, Idealan muž, Hajdemo skakati po tim oblacima, Žice i žileti, Srce veće od ruku. Izvedbe njegovih drama (u Sloveniji, Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Čileu, Meksiku i Njemačkoj) osvojile su dvadesetak prestižnih nagrada. Trostruki je dobitnik nagrade Marul za najbolji izvedeni dramski tekst, nagrade Vladimir Nazor, Minis-tarstva kulture RH, nagrade Marin Držić i nagrade Gumbek. Prema drami Otac snimljen je i igrani film za koji je sam napisao scenarij. Koscenarist je filmova Noćni brodovi, te Sonja i bik.

Lana Helena Hulenić, glumicaZavršila Akademiju dramskih umjetnosti u Splitu. Za ulogu Gospođice Fischer u predstavi “Picasso” na 19. Festivalu glumca u Vinkovcima 2012. dobila Nagradu Ivo Fici za najboljeg mladog glumca ili glumicu do 28 godina.

O KAZALIŠTU

O PREDSTAVI

BIOGRAFIJE

.... Picasso splitske PlayDrame zanimljiva je predstava. Kompleksnost protagonista koju nudi tekst potaknula je dvoje sjajnih glumaca da krenu dalje od ilustriranja teze o represiji koja guši umjetničku slobodu. Lana Helena Hulenić vrlo nijansirano, a u pojedinim trenucima i neočekivano, ali duboko motivirano otkriva postupno da se iza mukom održavane fasade beskompromisne i moćne službenice Reicha nalazi humano biće, dok Elvis Bošnjak silnom energijom kreira sve proturječnosti Picassove karizmatične osobnosti i genijalnosti koja postaje samoj sebi opravdanje u uništavanju života onih koji joj se nađu na putu. I upravo zbog tih glumačkih kreacija, a i teksta (u vrlo dobrom prijevodu Belmonda Miliše) koji ih je omogućio, ovog Picassa vrijedi vidjeti.

…Jeffrey Hatcher, poznati je američki dramatičar kojem su tijekom nekoliko desetljeća brojni komadi uspijevali na Broadwayu, a koji posljednjih godina postaje i sve poznatiji scenarist (Casanova Lassea Hallströma, Ljepota pozornice Richarda Eyrea, Vojvotkinja Saula Diba). Radi se o autoru koji poznaje sve tajne zanata komercijal-nog kazališta i posjeduje iznimnu vještinu u oblikovanju zanimljivih likova i složenih dramaturških rješenja u kojima se niz neočekivanih obrata na kraju pokazuje dijelom čvrsto vođene i zbog toga vrlo dojmljive cjeline. Njemu je zato pitanje slobode, a navlastito slobode umjetničkog stvaranja tek jedan od polaznih motiva u oblikovanju posebno intrigantne situacije u kojoj je Picasso u Parizu 1941. priveden u ured gospođice Fischer, službenice njemačkog ministarstva kulture…© Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, rujan 2011.

...Nenni Delmestre postavila je komad kao permanentni sukob u kome gotovo da nema ni trenutka oduška: slikar, u toreadorskom gardu, u stalnom je napadu i nasrtaju, svjestan veličine svog imena, tako da običava i govoriti o sebi u trećem licu. Gospođica je za njega prilično lak zalogaj premda ga blizu zemlji - nipošto na zemlju - može katkad spustiti svijest o zastrašujućem represivnom aparatu čija je ona službenica.Elvis Bošnjak donio je na scenu žestok portret slikara s jakom crtom samosvijesti i cinizma. Lana Helena Hulenić bila mu je dostojna partnerica i pravi balans kao obožavateljica i neprijateljica s lijepo skiciranim pote-zima koji razotkrivaju ranjivu žensku dušu.Napokon, uz prepucavanje o autentičnosti slika, u komadu se, u drugom planu, jasno očitava sva surovost sustava koji želi kontrolirati umjetnost, i posljedice koje ta represija može proizvesti i na umjetnike i na pristojne, prosječne ljude koji jednostavno moraju u njemu preživjeti.© Jasmina Parić, SLOBODNA DALMACIJA, rujan 2011.

IZ KRITIKA