o redovničkom životu - franjevci-split.hr · 135 Godina posvećeneog života u franjevačkoj provinciji presvetoga otkupitelja Razmišljanje o redovničkom životu Na blagdan Prikazanja

135 Godina posvećeneog života u franjevačkoj provinciji presvetoga otkupitelja

Razmišljanje o redovničkom životu

Na blagdan Prikazanja Gospodinova, 2. veljače 2014., u ime Kongre-gacije za Ustanove posvećenog života (UPŽ) i Družbe apostolskoga života (DAŽ) prefekt Kongregacije Joao Braz Card. de Aviz i tajnik nadbiskup Jose Rodriguez Carballo predstavili su okružnicu “Radujte se!” koja je na-mijenjena osobama posvećenog života povodom Godine posvećenog života koja će biti otvorena 30. studenoga 2014. i zatvorena 2. veljače 2016. prema odluci pape Franje. Papa Franjo, na susretu s korejskim redovničkim za-jednicama 16. kolovoza 2014., ukratko je protumačio riječ ‘radost’ rekavši kako ‘u središtu zvanja jest radost zbog sigurnosti da nas Bog voli. Samo ako je naše svjedočanstvo radosno, moći ćemo muškarce i žene privući Kri-stu. A ta je radost dar koji se osnažuje životom molitve, razmatranjem riječi Božje, slavljenjem sakramenata i životom u zajednici. Kada to nedostaje, pojavljuju se slabosti i teškoće koje će zatamniti radost koju smo tako inti-mno upoznali na početku našega puta’.

Za vrijeme Godine posvećenog života pokušat će se ostvariti tri cilja: Prvi je „sa zahvalnošću se spomenuti nedavne prošlosti“, počevši od Dru-goga vatikanskog sabora i 50. obljetnice koncilskoga dekreta Perfectae ca-ritatis o obnovi posvećenog života. Drugi je cilj „s nadom prigrliti buduć-nost“, sa sviješću da kriza kroz koju prolazi društvo i sama Crkva dotiče u punini i posvećeni život. Ta se kriza ne smije shvatiti „kao predsoblje smrti, nego kao kairos, prava prigoda za duboki rast, a s time i za nadu potaknutu sigurnošću da posvećeni život nikada neće moći nestati iz Crkve, jer ga je želio sam Isus kao neizostavan dio svoje Crkve“. Treći je cilj Godine posve-ćenog života „sa strašću živjeti sadašnjost“, a to podrazumijeva zaljublje-nost, istinsko prijateljstvo, duboko zajedništvo. To je upravo ono što „čini lijepim život tolikih muškaraca i žena koji zavjetuju evanđeoske savjete i iz bližega slijede Krista u tom životnom staležu“ (usp. Fraternitas, br. 209 – ožujak 2014.)

Enrica Rosanna, FMA, održala je predavanje na 42. plenarnoj skupšti-ni HKVRPP u Zagrebu 22. listopada 2010. na temu “Redovnički život u Europi - izazov za Crkvu i europsko društvo” i tom prigodom naglasila kako „unatrag nekoliko godina razne ustanove, prije svega one u zemlja-ma Zapadne Europe, postavljaju si pitanja: zašto se u europskim zemljama smanjuje broj zvanja za redovnički i posvećeni život? Koji je razlog toli-kim napuštanjima? Kako odgovoriti na pojavu starenja zajednice? Kako podnijeti teret pastoralnog rada koji postaje sve teže breme? Kako sačuvati


kontemplativnu dimenziju? Zašto toliki umor? Kako izvršiti preustroj ak-tivnosti i smanjiti broj poslova? Što učiniti sa zgradama koje se više ne ko-riste? Kako približiti poziv na posvećeni život obiteljima koje su uglavnom bez djece ili samo s jednim djetetom? Kako izmisliti novi pastoral zvanja i poziv na redovnički život ponovno učiniti privlačnim? Je li normalno da neka redovnička zajednica nestane? Ima li budućnosti za posvećeni život?, i tako redom… Pred tim pitanjima rađa se novi niz pitanja: kako današnjem svijetu govoriti o Bogu? Kako dosljedno svjedočiti evanđelje? Kako danas biti vjerni karizmama koje su u izvorištu redovničkih obitelji? Po čemu je to posvećeni život prepoznatljiv? Koja je uloga redovničkog života u Crkvi i našem europskom društvu? Što je zajedničko različitim karizmama? Kakvo zajedništvo uspostaviti s novim pokretima i novim crkvenim zajednicama? Kakvu suradnju uspostaviti s laikatom koji je sve svjesniji svojeg poziva u Crkvi? Kakav je odnos sa životom u župama? Kako biti protagonisti izgrad-nje nove višerasne, višereligijske, višekulturne… Europe.

Odgovori na navedena pitanja važni su za budućnost redovništva jer je ono ‘proročki lijek čovječanstva’, rekao je kardinal Josip Bozanić, u pri-godnoj riječi na XLI. plenarnoj skupštini HKVRPP 27. listopada 2009. u Zagrebu, citirajući blaženog Alojzija Stepinca. Kardinal Bozanić je nasta-vio citirati Stepinca, rekavši: “Ljute su to rane čovječanstva! Rane koje ga ubijaju više nego ognjeno tane ili oštra sablja. Zato je onaj koji uspješno li-ječi takove ljute rane, veliki prijatelj, pomoćnik i dobročinitelj naroda svo-jega. A može li se naći bolji lijek za to negoli su upravo naši crkveni redovi. […] Taj lijek izmislio je najbolji liječnik čovječanstva, Spasitelj Isus Krist,

kad je po anđeoskim savjetima dao temelj redovničkim zavjetima, čisto-ći, siromaštvu i poslušnosti“.

1. Izazovi za redovnički život

Društvo u kojem živimo je bom-bardirano relativističkim, konzumi-stičkim, pragmatičnim, utilitarnim, individualističkim filozofijama. Ta kaotična moralna situacija zbunjuje i propituje redovnike. S jedne strane, redovnici žele ostati vjerni svojim zavjetima, ali, s druge strane, nepre-stano su u iskušenju popustiti ugo-dom i luksuznom životnom stilu koje


društvo danas nudi i stavlja kao izazov. Fra Ante Antić u pismu upućenu fra Nikoli Gabriću piše: „Danas ljudi hoće izbaciti Isusa iz svojih srdaca, (...) neće da znaju za Isusa, (...) ljudi se određuju kao da nema nikoga nad njima“. (Svećenik sam Kristov. Pisma svećenicima, Zagreb, 2010., str. 97)

Napredak znanosti i tehnologije također je doprinio takvom stanju kod redovnika. Materijalizam našega vremena potiče potrošačku kulturu ne oba-zirući se na potrebe i patnje najslabijih. Takva je kultura posebno raširena u gradskim područjima. Osim toga, velika opasnost za redovnički život jest i sekularizam. Vjera u Boga je svedena na vjeru u čovjeka, služenje Bogu na služenje čovjeku, razgovor s Bogom u molitvi postaje razgovor s čovjekom u aktivnosti, povjerenje u Božju providnost mijenja se u povjerenje u čovje-kovu moć. Posljedica takvog načina života dovodi do smanjenja osjećaja za Boga i osjećaja za grijeh.

Snaga medija je isto tako izazvala kulturnu revoluciju stalnom dostu-pnošću slika i ideja. Brzi prijenos informacija utječe na percepciju vjerskih uvjerenja, vrijednosti i ideologija. Moć medija proteže se na definiranje ne samo što će ljudi misliti, ali i na ono o čemu će razmišljati. Mediji ne pred-stavljaju stvarnost nego ju je određuju. ‘Stvarnost za mnoge je ono što su mediji prepoznali kao stvarnost, ono što ne priznaju čini da je od male važ-nosti’ (usp. Aetatis Novae 4).

Čitajući dokument ‘Perfectae caritatis› brojni ulomci izriču ljepotu istin-ske naravi redovničkog života i zavrjeđuju da se nad njima zastane i dobro razmisli jer apeliraju na duhovnost, molitvu, poslušnost, ljubav i tako dalje. Papa Benedikt XVI. obraćajući se generalnim poglavarima i poglavaricama ustanova posvećenog života i družbi apostolskog života, 22. svibnja 2006. izjavio je: “Ovih je posljednjih godina posvećeni život ponovno preispitan s više evanđeoskog, crkvenog i apostolskog duha, ali ne smijemo zanemariti činjenicu da stanovite konkretne odluke nisu dale svijetu vidjeti autentično lice Krista životvorca. Sekularizirana kultura prodrla je u umove i srca ne-malog broja posvećenih osoba, koji ovu shvaćaju kao neku vrstu pristupa modernitetu i kao modalitet pristupa suvremenom svijetu. To ima za poslje-dicu da, zajedno s nedvojbenim velikodušnim poletom, sposobnim za svje-dočenje i potpuno predanje, posvećeni život danas poznaje zamku osrednjo-sti, prihvaćanja građanskih običaja i konzumerističkog mentaliteta.”

Posvećen život ukorijenjen je u primjeru i učenju Krista Gospodina. Re-dovnici se zavjetuju na život po primjeru Isusa Krista ali se svakodnev-no suočavaju s izazovima svijeta u kojem žive. Redovnici su kroz povijest mnogo doprinijeli duhovnom rastu pojedinaca, rastu Crkve i čovječanstva, gradili i pisali, međutim, danas se vrlo mali broj mladića i djevojaka odlu-čuje na redovnički život.


Redovnički život, nažalost, uključuje i probleme kao što su emocionalna nezrelost, zloupotreba seksualnosti, financijske nepravilnosti, sukobi u od-nosima, alkoholizam, nedostatak suradnje i zajedničkog rada i sl. Stoga se može reći, općnito za redovnički život, da stoji pred izazovima koji se mogu svrstati u tri kategorije: antropološki, etički i društveno-ekonomski. U na-šim prostorim tome se svakako treba pridodati i naše življene redovničkog života pod kominističkim totalitarizmom.

a) Antropološki izazov

Antropološki izazov uključuje odnos tradicije i suvremenosti koji se bavi kulturnim otuđenjem, različitošću članova i inkulturacijom. Drugo, možda najveći antropološki izazov jest poimanje zajedničkog života i individualiz-ma, tj. novo poimanje zajedničkog života koji osobu stavlja iznad zajednice. Treće, antropološki izazov u životu redovnika jest odnos prema poslušnosti i slobodi te molitvi i aktivizmu.

b) Etički izazov

Etički izazov uključuje način života i sustav vrijednosti. Naime, utjeca-jem medija stvaraju se različiti sustavi vrijednosti. Drugim riječima, umje-sto da osoba mijenja svoj način života i svoje ponašanje, mijenja se i prila-gođava sustav vrijednosti, a to dovodi do gubitka zvanja.

c) Društveno-ekonomski izazov

Novac, mediji i tehnologija donijeli su radikalne promjene s obzirom na svjetonazor, stavove, vrijednosti sustava i odnosa. Društveno-ekonomski izazovi su kultura brzine i kultura slike, smisao za siromašne, a posebno je veliki izazov upravljanje ekonomskim dobrima o čemu je i Generalna kurije OFM izdala dokument 2014. godine.

d) Izazov izlaska iz komunističkog totalitarizma

Mi smo se tek početkom devedesetih prošloga stoljeća oslobodili ko-munističkog režima. Bili smo prisiljeni prilagoditi se na brzinu, tražeći da ne izgubimo vlastite korijene i vlastite vrednote, a da ne imitiramo mane Zapada. Sučeli smo se s obvezom nadilaženja opasnosti i napetosti među trima generacijama: ona starijih koji su rođeni prije II. svjetskog rata i koji bi željeli vratiti se na tip posvećenog života koji je prethodio komunističkoj diktaturi; ona rođenih za vrijeme komunističke potlačenosti koji bi željeli nastaviti s ponašanjem manje-više pasivnim ili preživljavanjem koje je ob-vezno pod progonima; i ona mlađih koji inzistiraju na uvozu ili imitiranju, bez prikladnog razlučivanja, svega onoga što je učinjeno ili se čini na Zapa-du ili van komunističkih zemalja. Nije to bio, i nije, lak posao. Nije moguće


vratiti se na tip redovništva otprije, sa svojim oblicima života i pobožnosti, sad već nadiđenima, niti postoji neki „model“ koji je jedan za svaki prostor i vrijeme. Očito je da ne možemo ostati u situaciji zastoja koji je postojao za vrijeme komunističke diktature. Ne možemo niti skočiti u tamu, donoseći brzoplete odluke, ne spajajajući neizbježni dug s povijesnom strpljivošću naših prethodnika. Ne zaboravimo da one generacije koje su rođene i koje su živjele pod jarmom komunizma malo pomalo nestaju i sve je prisutnija mlada generacija koja nije upoznala te drame: riječ je o generaciji mladih sinova postkomunističke i neoliberalne stvarnosti, s drugim čežnjama i pro-blemima, veoma sličnima onima ostatku europskoga i zapadnoga svijeta. Ali, tu su stigli prebrzo i trkom, bez evolucije, koju su, sporije i logičnije, živjeli zapadni europejci. To znači da smo upali u rizik loše probave promi-jena i opasnosti ostajanja bez vlastitih korijena.

Fra Ante Antić napisao je fra Milanu Mikuliću: „Budite svjesni svoje ve-like odgovornosti pred Bogom, savješću, Crkvom, Provincijom, narodom! U svemu se pokažite na visini duhovnoga, moralnog, intelektualnog, so-cijalnog i života i položaja. Svi budite na ures, ponos svetoj Crkvi, Redu, Provinciji i narodu. Neka svijet u vama vidi i nađe Isusa. Budite apostoli ljubavi, pobožnosti Presvetog Srca Isusova i Marijina. Molite, držite se svo-jih svetih dužnosti, radite, žrtvujte se i uvijek pogled na nebo, na vječnost, na Boga... Bog moj i sve moje!“ (Svećenik sam Kristov. Pisma svećenicima, Zagreb, 2010., 144)


2. Neki znakovi krize

Usprkos negdašnjoj veličini i sadašnjoj vitalnosti, mi znamo da u redov-ničkom životu nije sve kako bi trebalo biti. Veliko opadanje broja posve-ćenih žena i muškaraca, ukidanje mnogih zajedničkih apostolata i službi, zatvaranje zajednicâ, nevidljivost zajedničkog svjedočenja posvećenog ži-vota, združivanje provincijâ, spajanje različitih ustanovâ, starenje redovni-ka, izumiranje čitavih kongregacija… sve su to stvarnosti koje su nam i te kako poznate.

Kada govorimo o redovničkom životu danas jedna je stvar sigurna kako u cijelom svijeti postoji kriza u redovničkom životu. Nešto nije u redu i po-trebno je otkriti temelje ove krize kako bi se izišlo iz nje. Neki od znakovi kriza redovničkog života nalaze se svuda oko nas i nekda djeluju obeshra-brujuće na redovnike koji su se suočili s krizom. To nije intelektualna kriza nego kriza života koja svakodnevno utječe na naše redovničke zajednice i život našega posvećenja. Iznijet ću nekoliko zapažanja.

a) Nedostatak zvanja. Općenito je u većini tradicionalnih redovničkih zajednica nedostatak novih zvanja. Broj zvanja, koji je bio u prošlosti danas je daleko manji a kao redovnici svojim životom ne privlačimo nova zvanja koja bi ispunili prazninu koja nastala. Naši zavjetovani članovi postaju sta-riji. Imamo mnogo zavjetovanih članova koji se nalaze u trećoj ili četvrtoj životnoj dobi. To je stvorilo krizu među nama pa čak i obeshrabrenje. Štovi-še, to uzrokuje određeni strah za budućnost redovničke zajednice i nastavak karizme u Crkvi. Fra Ante Antić, pišući fra Stanku Petrovu, naglasio mu je kako je Bog „Gospodar svega i u njegovoj je ruci naš život i sve ove prilike. Nije li ukorio apostole radi male vjere pri oluji na moru? Nije li pribacio i malodušnost sv. ocu Franji kad se uznemirio, smućivao radi neprilika u početku Reda? Nije li korio apostole, učenike na putu u Emaus zbog poti-štenosti, nevjere i nepouzdanja? On od nas najviše traži vjeru, pouzdanje i predanje u njegovu svetu volju, u njegovu očinsku ljubav i dobrotu.“ (Sve-ćenik sam Kristov. Pisma svećenicima, Zagreb, 2010., 154)

b) Raspoloženje žalosti. Činjenica je kako u našim redovničkim zajed-nicama vlada raspoloženje žalosti. Naime, ne postoje znakovi života među članovima i ne postoji onaj zanos koji je bio na početku redovničkog zavje-tovanja i ulaska u zajednicu. Takvo obeshrabrenje neprestano utječe na sve aspekte našega osobnog, zajedničkog i apostolskog života. Neki se osjećaju kao suhe kosti u viđenju proroka Ezekijela (Ez 37,1-14). Kada nedostaje smisao i kada oslabi poslanje, smrtni neprijatelj redovnika/ce je vrijeme, dugi dan. Vježba preživljavanje sastoji se u traženju zabava, razonoda… To je borba protiv rutine, monotonije, lijenosti ili monaške žalosti. U tom


smislu mogu se objasniti neke „ovisnosti“ prisutne u zajednicama (ovisnost o vijestima, računalu, televizoru, internetu, i tako dalje) ili neki hobbies koji uvijek ne izgrađuju zdravu rekreaciju.

c) Osjećaj ‘beskorisnosti’. Među osobama redovničkog života posto-je određene sumnje oko valjanosti redovničkog poziva u Crkvi, barem u ovim sadašnjim tradicionalnim strukturama. Naš redovnički život stavljen je u pitanje što stvara nesigurnost u životima redovnika. Naime, doživjeti starost u redovničkoj zajednici i nakon dvadeset, trideset ili četrdeset godi-na služenja osjećati se ‘beskorisnim’ postaje veliki problem i stvara krizu. U novije doba u redovničkom životu prihvatila se ideja iz svijeta da netko vrijedi onoliko koliko doprinosi zajednici na materijalnom području. Na-žalost, takva logika razmišljanja i života donijela je negativne posljedice. Zaboravljen je bitni element redovničkog života koji daje hranu za njegov život u Crkvi. Naime, redovnici su počeli djelovati ‘u ime Boga’ od jutra do mraka pa nije ni čudo da nisu imali vremena da se razvija osobni moli-tveni život kao ni kvaliteta života u zajednici. Rad je postao dokaz vjernosti redovničkom životu ali je stoga presušio unutarnji život i ostavio rupu u duši jer su neki ostali bez iskustva Boga, tj. nisu imali vremena za duhovne vježbe, molitvu i pobožnosti. Rad je postao najvažniji. Naglasak je na dje-lovanju jer što ‘ja činim’ jest što mene čini redovnikom.

Posljedica takvog života dovodi do krize identiteta osobito kod onih tre-će i četvrte životne dobi. Naime, činjenica je da su kod njih nastupila ljud-ska ograničenja (iscrpljenost, bolest, …) i oni ne mogu više stvarati kao kad su imali trideset, četrdeset ili pedeset godina. Odjednom oni postaju izgubljeni jer se ne snalaze, izgubili su svoj identitet. Na taj način razmi-šljajući možemo shvatiti one koje se trude ostati u „poslu“ koliko god je to moguće jer osjećaju da se nakon završetka aktivnog djelovanja nemaju na nešto osloniti. Nažalost otkrivaju da rad sam po sebi nije bio njihov istinski spasitelj. Zaboravili su na istinski temelj redovničkog života i zboga toga osjećaju frustracije i obeshrabrenje.

d) Formalizam. Znak da postoje znakovi krize među redovnicima jest formalizam koji se povećava sa samom krize. Naime, izvana vršimo sve prema propisima ali u svemu tome nema duha. Sva naša djela trebali bi započeti u nama a potom doživjeti izričaj u našoj zajedničkoj molitvi, litur-giji i apostolatu. Ali, formalizam čini stvari na vani ali bez unutarnjeg duha koji daje smisao onome što radimo. Živimo život unutar naših tradicional-nih struktura ali bez motivacije koja daje život i značenje. Zbog nedostatka milosti u strukturama počinjemo napuštati strukture molitve i bratstva koji stvaraju život u redovničkim zajednicama. Živimo strukture koje donose smrt umjesto života. Obavljamo dužnosti zbog njih samih ali bez značenja,


bez života i bez duha. U stanju krize prihvaćamo tradicionalne strukture koje daju određenu sigurnost ali u konačnici ni sami ne vjerujemo da će nas strukture spasiti. Čak je i u malim samostanima sve strukturirano od jutra do večeri. Od novih članova se jednostavno očekivalo da se uklope u te strukture bez ikakvog propitivanja o njihovoj vrijednosti. Problem zapo-činje kad se redovništvo poistovjećuje sa strukturom. Strukture postaju vrlo krute i teško ih je mijenjati. Ono što je trebalo biti sredstvo kako bi olakšlalo redovnički život, postalo je bit života i dovelo do krize. Takva struktura ne privlači nova zvanja nego povećava krizu i započinje proces smrti.

e) Napuštanje zajednice. Još jedna stvarnost koja stvara krizu jest od-lazak braće iz redovničke zajednice. Odlazak pojedinog brata iz redovničke zajednice stvara krizu jer je svaki brat bio dio života u odgoju, službi, pri-jateljstvu. Nekada odlazak pojedinog brata ima svoje opravdane razloge. Naime, ni redovnički zajednički život nije uvijek imao snagu opraštanja i dobrodošlice. Ali, s druge strane, bilo je odlazaka iz zajednice zbog pot-puno beznačajnih razloga koji zbunjuju i ranjavaju one koji ostaju u zajed-nici. Svaki takav neopravdan odlazak stvara u našem životu stanje žalosti i krize. Među braćom koja su napustili zajednicu jedan fenomen posebno žalosti jest njihov odlazak iz zajednice nakon svečanih zavjeta ili svećenič-kog ređenja. Čini se kao da je životno opredjeljenje u modernom društvu vrlo mala briga. Stariji redovnici s čežnjom čekaju i raduju se ‘novoj krvi’ koja će nastaviti njihovu karizmu i apostolski život, a onda iznenada mladi redovnici napuštaju bratstvo zbog malih stvari. Takva realnost stvara obe-shrabrenje, žalost i to pak stvara krizu.

f) Tradicionalne službe. U promijenjenoj slici svijeta i Crkve mno-ge od naših tradicionalnih službi su izgubile svoju privlačnost i vrijednost kao odgovor na potrebe i zahtjeve onih kojima služimo. Ipak, u sadašnjim okolnostima nismo spremni napustiti te službe i tražiti nova sredstva i obli-ke služenja koji bi bili istinski odgovor na aktualne i stvarne potrebe. Mi i nadalje služimo na isti način kao i prije. Međutim, ne pitamo koliko je uopće potreban takav način vršenja službe kojima služimo. Jedan od najpo-navljajućih pripjeva u posvećenom životu je sljedeći: „Manje nas je, stariji smo, a imamo iste djelatnosti“. I kao odgovor na tu tužaljku, u skoro svim redovima i kongregacijama, navodi se nužnost i prijedlog novog utvrđiva-nja djelatnosti i službi. Rašireno je uvjerenje da djelatnosti i službe nadilaze ili da nisu razumski prikladne ljudskim izvorima koji su danas raspoloživi. Stoga je nužno imati pred sobom neke pretpostavke:

1. nismo pozvani činiti sve u Crkvi; 2. nužno je dati prednost vlastitom pozivu i vlastitoj karizmi, bez uveća-

vanja u sebi osjećaja krivnje da ne možemo biti na svim bojišnicama;


3. bitna obveza je svih da zarađujemo kruh s dostojanstvom i vlastitim radom;

4. djelatnosti i službe podložni su ciklusu rasta, opadanju i smrti. Posveće-ni život treba posjedovati dovoljnu jasnoću da zna kada neku djelatnost treba zatvoriti jer je poslanje ispunjeno.

g) Kriza identiteta. Je li moguće da postoji zajednički nazivnik za sve ove znakove krize? Možda je zajednički nazivnik da smo zaboravili tko smo u Crkvi i svijetu. A kad netko zaboravi svoj identitet, zaboravi i bitne elemente koji daju smisao našem redovničkom životu. Čini se vrlo jednostavnim ali je vrlo važno da se vratimo ponovnom otkrivanju našega identiteta kao posvećenih ljudi u Crkvi s ciljem da bismo nadvladali krizu. Važno je otkriti bogati teološki smisao našega redovničkog života.

Svesti posvećenu osobu na nasljedovanje Krista poslušnog, siromašnog i čistog jest osiromašenje sadržaja posvećenog života. Krist, ideal i model svakog posvećenoga nije samo to, a isto tako i njegov sljedbenik ne može biti samo to. Kristovo siromaštvo, njegova poslušnost i djevičanstvo čine jedno s njegovom poniznošću, meditacijom, povlačenjem, šutnjom, litur-gijskom hvalom, navještajem, liječenjem, postom i radom koji nije samo za uzdržavanje nego i pokora.

Govoreći, dakle, o izazovima i krizi možemo kazati kako redovnički ži-vot, budući da je dar Duha Svetoga pojedinim vjernicima i Crkvi, ovisi osobito o vjernosti vlastitim korijenima, vjernosti utemeljitelju, vjernosti određenoj karizmi. Naime, poslušnost je nestala jer poslušnost bez vjere i povjerenja ne može opstati. Molitva, osobito zajednička molitva i sakra-mentalna liturgija, svedena je na najamnju moguću mjeru ili napuštena. Po-kora, trpljenje i sve što je bilo vezano uz „negativnu duhovnost“ postalo je nešto što pripada prošlosti. Mnogim je redovnicima odjednom postalo neu-godno nositi habit. Njihovo se apostolsko djelovanje iscrpljivalo u uplitanje u društvena i politička pitanja.

Iako je redovnički život danas u krizi, ne možemo sumnjati u njegovu važnost u postmodernom svijetu. Odgovornost je svakoga pojedinog člana redovničke zajednice da učini potrebnu promjenu u životu da bi bio istin-ski nasljedovatelj Isusa Krista u 21. stoljeću. Papa Benedikt govoreći o sv. Franji napisao je kako „u vremenu koje je počelo biti zasićeno sporenjem konfesija, Franjo Asiški se pojavio kao predstavnik natkonfesionalnog kr-šćanstva, koje bolan teret teške povijesti ostavlja iza sebe i jednostavno opet započinje od biblijskog Isusa. (...) To što se Franjo danas opet promatra u novom liku, povezano je s dvije stvari koje obilježavaju svijest čovjeka u in-dustrijskim zemljama: tu je, s jedne strane, strah od nesagledivih posljedica


tehničkoga napretka, a s drzge strane, grižnja savjesti koju osjećamo zbog svojega blagostanja naočigled gladi u svijetu. Tako nas na Franji očarava njegovo odlučno odricanje od svijeta posjedovanja i njegova nepatvorena ljubav prema stvorenom svijetu. (...) Tako imamo puno razloga da se za-mislimo nad Franjom Asiškim i dopustimo mu da nas izvede na pravi put“ (Benedikt, Božji sjaj u našem vremenu, KS, 2007., str. 177,180).

Fra Ante Antić u pismu fra Petru Grabiću piše: „Iako proživljavamo teške kušnje i kritične dane, ne smijemo ništa gledati crno ili klonuti duhom. Sve je za naše dobro. Traba da uvidimo i upoznamo naše pogreške i vratimo se potpunim i skrušenim srcem Bogu. Neće nas Gospodin zapustiti. Udara nas da se otresemo svjetskog duha i da budemo u onomu što je naša dužnost i sveto zvanje.“ (Svećenik sam Kristov. Pisma svećenicima, Zagreb, 2010., 163).

Danas je opravdano pitati se je li pokušaj preživljavanja u nekoj redov-ničkoj zajednici dok se istodobno traži smisao i identitet u drugim duhov-nim i eklezijalnim pokretima. Nije riječ samo o već poznatom problemu dvostruke pripadnosti. U nekim slučajevima može se raditi o vježbanju pre-življavanja pred krizom smanjenja koja danas muči posvećeni život.

3. Bit redovničkog života

Redovnički život kao popularni pokret započeo je zbog društvenih i reli-gioznih prilika u vrijeme nastanka. Poziv na redovnički život jest poziv na radikalno življenje krsnog saveza s Bogom na jednostavan način. Taj način života govori samo o ljubavi (Pnz 6,4) a ne o intelektualnim teorijama. Re-dovnički život crpi svoje značenje u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Struk-ture, život u zajednici, apostolat i zavjeti u drugom su planu. Oni su samo sredstva kako bi došli do Boga i bližnjih na radikalan način. Ta je jedno-stavnost zaboravljena stoljećima jer se sav naglasak u redovničkom životu stavio na tri zavjeta. Stoga, redovnička osoba treba cjeloživotno opredjelje-nje za obraćenje, ostaviti iza sebe sve lažne idole kako bismo prigrlili Boga.

Redovnički život nije odricanje od svijeta nego dublje uranjanje u svijet evađeoskim radikalizom kao Isusovi učenici. To nije način samoostvarenja kroz samoću nego je poziv na život u zajedništvu s drugima i stvarati za-jednice slobode, prijateljstva i pravde. U evanđeljima poziv učenicima po-javljuje se kao dvostruki postupak napuštanja i nasljedovanja (Dođi i vidi, Iv 1, 37-39). Nasljedovanje, tehnički govoreći, znači ‘ići iza’. U Markovu evanđelju (3,13-15) primjećujemo da su učenici bili uvijek u Isusovu druš-tvu promatrajući sve što je činio i slušajući sve što je govorio. Bilo je tako-


đer i trenutaka u Isusovu govoru kada je učenicima dao posebne upute (Mk 4, 10-20; 7,17; 9,28). Jedini put kad nisu bili u njegovoj blizini jest kad ih je poslao dva po dva da navjevaštaju radosnu vijest (Mk 6,7-12). Isusu je bilo važnije njihovo zajedništvo nego njihova postignuća za vrijeme poslanja. To je iskustvo koje se ne može ni opisati ni izraziti. Nasljedovanje Isusa uvodi učenike u neku vrstu zajedničkog života. Nitko nije nasljedovatelj u samoći nego onaj koji provodi život u zajedništvu s onima koji su preuzeli iste obveze. Sv. Franjo Asiški je inzistirao za svoju braću: „Opominjem i zaklinjem u Gospodinu Isusu Kristu da se braća čuvaju svake oholosti, isprazne slave, zavisti, pohlepe, brige i skrbi za ovaj svijet, ogovaranja i mrmljanja.“. (PPr X 7-8) Papa Franjo na molitvi Anđeoskog pozdravljanja u nedjelju 2. veljače 2014. rekao je da je „u redovničkim zajednicama susret između starih i mladih, između poštivanja propisa i proroštva. To nisu dvije suprostavljene stvarnosti jer je za starce dobro da prenose mudrost mladi-ma, a mladima koristi prikupljati baštinu iskustva i mudrosti, kako bi ga nastavili, ne da bi ga čuvali u muzeju, nego da bi ga prenosili suočavajući se s izazovima što nam donosi život, prenosili za dobro svojih redovničkih obitelji i cijele Crkve“.

a) Traženje Boga. Prva i najbitnija svrha posvećenog života jest biti tražitelji Boga. Bez obaveznog traženja Boga u kontemplaciji sve vrste aktivnog služenja gube smisao i važnost. Ljudi našega vremena ne traže u nama jednostavno uspješne voditelje ili kompetentne profesionalce nego


prije svega duhovnike koji ne samo pokazuju put nego i idu njime. Ljudi žele radije ponizne, sretne i duhovne redovnike nego stručnjake i profesio-nalce. „Isus Krist jest najuzvišenija uporišna točka za svakoga vjernika, ali je to nadasve za onoga tko je pozvan svjedočiti na jedinstven i uzvišen način da svijet ne može biti preobražen i ponuđen Bogu bez duha blaženstava!“ (Govor Ivana Pavla II. 26. 11. 1993. sudionicima međunarodnog kongresa organiziranog kao priprava Sinode u: L’Osservatore Romano, 27 novembre 1993, str. 4.) Upravo zato istinski razlog takvog izbora ne sastoji se prvotno u mrtvljenju nego u potpunom izboru za Isusa Krista. To nam omogućuje istinsko valoriziranje križa i osobno otkrivanje misterija Isusa Krista, raspe-toga i uskrsloga. Isus Krist jest mjera svega. On označuje čovjeku istinsku svrhu života i daje mu pomoć da to ostvari. U njemu, novom Adamu, čitava je ljudska stvarnost osvijetljena eshatološkim smislom.

b) Proroštvo. U mnogim velikim svjetskim religijama služba proroš-tva pripadala je pojedincima. Biti prorok znači izazivati i navještati radosnu vijest. Proroci poput Franje Asiškog i Katarine Sijenske izazvali su Crkvu. Smisao redovničkog života nije preživljavanje nego proroštvo „jer u da-našnje vrijeme hoće se, treba onakovih ljudi, onakovih samoprijegornika i značajnika, koji će se poput svetog oca poći i svim silama nastojati uz-dignuti vjeru i krepost, a srušiti bezvjerje i nemoral. Ukratko, sve u Isusu obnoviti. Takvih se ljudi hoće, danas su tako potrebiti, kao ne znam što, kao ništa na svijetu drugo. Takvih ljudi očekuje vjera, red i domovina“ (Sveće-nik sam Kristov. Pisma svećenicima, Zagreb, 2010., 53 /braći franjevcima).

Papa Franjo na susretu s poglavarima Unije redovničkih poglavara odr-žanog 29. studenoga 2013. rekao je kako redovnici nasljeduju Gospodina na proročki način i da redovnici moraju biti sposobni razbuditi svijet, u bit po-svećenog života spada proroštvo koje diže buku, koje ima svojstvo kvasca. Papa je upozorio i na opasnost lažnih proroka te potako na traženje novih putova kako karizma ne bi ostala sterilna. (usp: hr.radiovaticana.va) “Po-svećene osobe, živeći dosljedno i u punini slobodno preuzete obveze, mogu ponuditi odgovor na čežnje svojih suvremenika, oslobađajući ih od rješenja koja su najčešće iluzorna i često niječu Kristovo spasonosno utjelovljenje” (Vita cosecarata, 103).

c) Promjena načina života. U društvu, koje teži za pragmatičnošću i korisnošću, treba postojati i vrijednost ‘biti’ a ne samo ‘činiti’. U takvom društvu redovnički život treba biti prisutan kao novi način života. Ne treba-mo se više uznemiravati pitanjem je li služimo nečemu. Posvećeni život će imati svoje sutra ako pronađe besplatnost svojega postojanja. To je prispo-doba pomazanja u Betaniji (usp. Mt 26,6-13), povijest koja se danas ponav-


lja. Posvećeni život, za odvažno pristupanje budućnosti, treba pronaći svoj dublji „smisao“ u svome „ne smislu“. Nijedna ljudska motivacije ne drži na dugo u odricanju na obitelj, na domovinu, na posao, na vlastito ostvarenje. To je nesmisao. Da, jer smisao je drugdje, u istinskoj, konkretnoj stvarnosti i istovremeno nevidljivoj: objavljivanje Božje ljubavi, svjesnost da nas on beskonačno ljubljeni, da smo pozvani živjeti s njim i za njega, odluka da ga ljubimo sa samom njegovom besplatnošću i predanošću. Posvećeni život, prije nego li je neka institucija ili zajedništvo objektivnih stvarnosti među-sobno upotpunjavajućih, je dijaloški odnos intimne i konkretne ljubavi koja se isprepleće između Boga i neke osobe (usp. VC 104).

Drugi aspekt naše promjene jest integracija i uranjenje u mjesnu Crkvu i društvo. Na primjer, druženje s laicima ali ne biti među prvim mjestima, pokazivanje suradnje i solidarnosti sa svima. Fra Ante Antić napisao je fra paulinu Vukoviću: „Ne smijemo klonuti duhom nad svim slaboćama svojim, naše braće, bližnjega, morala, svijeta. Molimo, trpimo, žrtvujmo se za slavu Božju i spas duša, vršimo svoje poslanje i sve predajmo božanskom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. Danas najviše Gospodin traži od nas svetost i da budemo apostoli svetosti i duša. Duše su zrele za ovu misiju, samo im moramo postaviti pravi put i nakom i još više primjerom. Moramo dušama pokazati uzvišenu stazu svetosti, ljubavi Božje, nasljedovanja Isusa i Marije i jedinstvo s Bogom. Posebno ih moramo zaljubiti u svetu našu majku Crkvu i oduševiti ih da za nju mole i žrtvuju. Moramo dušama poka-zati smisao i dužnost pokore i žrtve i one će se promijeniti“. (Svećenik sam Kristov. Pisma svećenicima, Zagreb, 2010., 176). Veći rizik (i možda aktu-alna stvarnost) nije brojčano smanjenje (broj ovisi o Bogu koji poziva i od mnogih povijesnih i ljudskih čimbenika), nego kvaliteta našega duhovnoga života. Dakle, istinski Damoklov mač je „opasnost osrednjosti u duhovnom životu, progresivne pogospođenosti i potrošački mentalitet“ (Poći od Kri-sta 12). Dokument nastavlja: „Kompleksno izvođenje djelatnosti, premda traženo od novih društvenih zahtijeva i od normativa Države, zajedno s na-pašću efikasnosti i aktivizma, potamnjuju evanđeosku izvornost i oslabljuju duhovnu motivaciju. Nadmoćnost osobnih projekata nad onima zajednič-kim“ (poći od Krista 12). Sve se može svesti na nedostatak evanđeoskog radikalizma, pogospođenost, potrošački mentalitet i individualizam (novi idol mojega ostvarenja).

d) Odgoj u početnoj formaciji. Budući da kandidati za redovnički ži-vot dolaze iz različitih obiteljskih pozadina i imaju različit stupanj odgoja i razvoja potrebno je prilagoditi program u početnoj formaciji na razini psiho-socijalnog i redovničkog razvoja kandidata. Osim toga, zbog promijenjenih društvenih okolnosti potrebno je kandidate pripremati za stvarni kontekst


života. Svaka mlada osoba je neizbrušen dijamant, dijete svoga vremena koje treba odgajati na intelektualnom, moralnom i scijalnom polju kako bi doraslo u uspješnom vršenju svoga redovničko-svećeničkog poziva. (usp. Svećenik sam Kristov. Pisma svećenicima, Zagreb, 2010., 192 – fra Stanku Aniću Miliću). Papa Franjo na susretu s poglavarima Unije redovničkih poglavara održanog 29. studenoga 2013., govoreći o redovničkom odgoju, rekao je kako se treba boriti protiv iskrivljene slike o redovništvu, da je neka vrsta utočišta pred složenim i teškim vanjskim životom. Upozorio je na opasnost klerikalizma i licemjerja jer redovnički život mogu samo uni-štiti već na njegovu početku. Zabrane ne rješavaju probleme, nego dijalog i sučeljavanje. Odgoj mora biti usmjeren na osobni rast kao i na rast Božjega naroda, na one kojima su poslani. Mlade redovnike se ne smije odgajati za upravitelje nego za očeve, braću, suputnike. Papa je spomenuo četiri stupa odgoja: duhovni, intelektualni, zajedničarski i apostolski. Oni moraju biti interaktivni od prvog dana novicijata. (usp: hr.radiovaticana.va – časopis La civilta cattolica)

e) Promicanje zvanja. Sasvim je logično i shvatljivo da redovničke zajednice pastoralu zvanja namijene najbolje talente. Imamo apsolutnu nuž-nost novih zvanja i novoga modela posvećenoga života. Apsolutno je legiti-mno i nužno da se sve zajednice i njezini članovi osjećaju uvučenima u pro-micanje i poticanje novih zvanja. To je jedan od načina podržavanja da vje-rujemo u smisao i vrijednost našega projekta života. Kada smo ravnodušni prema ovoj temi, opravdano je sumnjati da smo prestali snažno vjerovati


u vlastiti posvećeni život. No, veoma je različito kada promicanje zvanja postane neka vrsta prisilne opsjednutosti (obuzetost, opsesija). To može biti znak da smo više zabrinuti za osobno institucionalno preživljavanje nego za rađanje nekoga posvećenoga života koji bi bio više evanđeoski. Takva opsjednutost novim zvanjima može nas dovesti do toga da se odrečemo sva-koga pozivnoga razlučivanja, samo da osiguramo što veći broj kandidata/ica koji obitavaju naše ispražnjenje zajednice i ispune praznine koje ostavlja kriza smanjenja. Iskustvo nas uči da takve politike zvanja množe probleme i nikako ne doprinose podizanju kvalitete osobnoga i zajedničkoga života ili da učine plodnijim poslanje. Vjerojatno će budućnost posvećenoga života imati potrebu manjeg broja zvanja, ali kvalitativno različitih.

Mladi su veoma osjetljivi i traže nekoga tko ih može poučiti kako živjeti i pronaći smisao. Traže nekoga s kime mogu razgovarati o samima sebi i onome što ih brine (dob nije uopće važna). Tako je rijetko u našem dobu – i to ne vrijedi samo za mlade – moći govoriti o temeljnim stvarima! Ne za-boravimo, zatim, da je za zdravi rast i razvoj mladih nužan iskreni dijalog među pripadnicima različitih naraštaja, u kojem će biti također dotaknuta tema ideala kako bi se moglo objektivno tumačiti stanje mladih.

Promicanje zvanja može biti neizravno i izravno. Neizravno promicanje može se sažeti u tri kategorije: duhovnost, kateheza i služba. Taj neizravni rad pripravlja obitelji i pojedine mlade ljude da steknu otvorenu i veliko-dušnu raspoloživost prema Božjoj volji (duhovnost), da cijene veličinu i dar vjere (kateheza) i budu kadri žrtvovati i potpuno se dati pozivu za dobro duša (služba/apostolat).

Izravno je promicanje zvanja ono kada mi radimo na pronalaženju i ohra-brivanju mladih ljudi koje Bog poziva u našu vlastitu zajednicu. To pretpo-stavlja da mi istinski vjerujemo da Bog djeluje u tim dušama i zato tražimo s povjerenjem, a ne obeshrabrujemo se ako odmah ne vidimo uspjeh. Izrav-no promicanje činimo na različite načine: dajemo informacije i obavijesti, govorimo o zvanjima u školama i zavodima, pišemo, pozivamo, nudimo duhovne obnove i programe, i tako dalje. To se mora proširiti koristeći sva sredstva koja nam danas stoje na raspolaganju. Jasno, ono što nudimo mora biti vjerodostojno, drugim riječima, život u zajednici i formacija na koju po-zivamo te mlade ljude mora imati svoj odraz u redovničkoj zajednici. Ivan Pavao II., prigodom susreta s holandskim biskupima, naglasio je da krizu zvanja treba pripisati činjenici da se „u redovničkom životu više ne vidi proročki znak Božje prisutnosti što sačinjava primarnu dimenziju ovoga života“ (11. siječnja 1988).


Deset osobina Bogu posvećenih osobaSažmimo, u neku vrst dekaloga, obilježja duhovnog življenja nas posve-

ćenih u svakom mjestu, u našem društvu i u našoj Crkvi. Osobine (svojstva) koje će nam pomoći shvatiti aktualnost, i još više hitnost, prisutnosti posve-ćenih u ovom našem društvenom i eklezijalnom svijetu.

1. Prva osobina i izvor svih drugih: postojano nastojanje na Božjem pr-venstvu; traženje Apsolutnoga kao odgovor na sekularizam, na intelektu-alnu lijenost, na ravnodušnost udobnosti, na sumnjanje i na površnost; po-tvrđivanje onoga biti nad imati, svjedočeći da osoba vrijedi više od onoga što proizvodi, vrijedi zbog same sebe. Strastveno traženje Boga. Možda bi netko mogao ovu prvu osobinu smatrati da je to predviđeno kao sigurno, ali nije nikako istina. Pogospođenost, potreba za društvenom pozicijom, strast za efikasnošću u djelatnostima ustanove i obuzetost autonomijom i osobnim ostvarenjem, upropastili su duhovni život ne malog broja posvećenih. Bez Božjega prvenstva, naš život nema nikakvog smisla. Dakle, život vjere, i kao posljedica, molitva; biti Božji muškarci i žene.

2. Bratstvo i solidarnost, živeći kao svjedoci i zanatlije, strpljivi gradite-lji zajedništva kao odgovor na individualizam i na egoizam, na nasilje, na svaku nepravdu, na omasovljenju depersonalizaciju, na ropstvo u odnosu na društvenu nadogradnju, na pasivnost i udobnost (VC 91-92). Dakle, bratski život.


3. Jednostavnost, skromnost i nutarnja sloboda, poštujući stvoreno, kao odgovor na težnje pretjerane potrošnje, rušiteljice stvorenoga i faktor eko-nomske i društvene neravnoteže (VC 89-90). Dakle, skromnost života.

4. Poniznost ujedinjena s hrabrošću, ponizna hrabrost i duh služenja kao odgovor na glad za ekonomskom moću i političkim gospodarenje nad dru-gima, i na ne rijetke napasti slavodobitnosti (trijumfalizma) i moći, pa i u crkvenim sredinama (posebno duhovnički i klerikalni). Zato, ne trebamo se bojati, i još manje stidjeti se, da budemo ono što jesmo.

5. Besplatnost, širokogrudnost kao odgovor na neumoljiv i nemilosrdan duh pogađanja i izrabljivanja drugih (VC 104-105). Dakle, živeći u društvu i u utilitarističkoj i tehnokratskoj kulturi, koja riskira da se uguši u prolazno-me, trebamo biti znakovi preobilnog miomirisa Betanije.

6. Srdačnost, velikodušnost i milosrđe kao odgovor na „službenost“ (ča-sništvo), na tehnicizirane, standardizirane, kompjuterizirane, hladne i dale-ke odnose. Mi ljudi nagrađujemo one koji dostignu cilj, Bog nagrađuje one koji to pokušavaju učiniti. Dakle, biti primjer blizine, ljudskosti i nježnosti.

7. Pomirenje uvijek moguće kao odgovor na napetosti i na stare i nove mržnje među narodima, kulturama, religijama, krajevima i skupinama. Da-kle, biti modeli bratstva, prihvaćanja i dijaloga na svakom području.

8. Otvorenost prema svima, počevši od „malenih“ (Mt 25,31-46) i od osoba uz naša vrata, kao odgovor na ekonomsku, tehnološku i tehnokratsku depersonalizaciju. Dakle, biti svjedoci ljudskosti.

9. Radost življenja, radost zbog vlastitog zvanja i otvorenost nadi kao odgovor na nezadovoljstvo, na duh pomirenja sa sudbinom, na žalost i na izvjesne težine života (taedium vitae) koje mogu dovesti, među ostalim stvarima, na traženje utočišta u svijetu droge i alkohola, plod imanentnoga i hedonističkoga društva i neposrednosti (VC 88). Dakle, ljubitelji života, kao dar Boga života (Post 1-2; Pnz 30,19-20; Mud 11,24-26). Ljubav za ži-vot koji nas čini znakovima radosti, jednostavne i zrele (BŽZ 28). (Kongre-gacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, Bratski život u zajednici, Rim – Zagreb, 1994.)

10. Dubina, majka mudrosti i, u granicama mogućega, priprava i kultur-na osposobljenost, sjedinjena s nutarnjim životom kao odgovor na neku vrst nekritičnoga i banalnoga postojanja, sačinjenoga od propagandnih slogana, mode, navigacije po Internetu i televizijskim spotovima. To ne znači da svi moramo postići akademske titule, nego da znamo ono što govorimo i ono što mislimo. Biti pripravljeni, shvatiti (s određenom kulturnom dubinom) i, nadasve, živjeti. Premda u uvjerenju da nisu naši naslovi ti koji privlače lju-


de, nego naš dosljedni život. Sposobni, prije svega, u božanskim stvarima (iskustvo Boga, život molitve, teološka i duhovna formacija), a i onim ljud-skim (stručnjaci u ljudskosti i, u mjeri u kojoj je moguće, u kulturi). Dakle, modeli ozbiljnosti i mjerodavnosti na vlastitim područjima.

Ivan Pavao II. u postsinodalnoj pobudnici o Crkvi u Europi kaže: „Eu-ropi je uvijek potrebna svetost, proročko svjedočenje, evangelizacijsko dje-lovanje i služenje osoba posvećenoga života“ (EuE 37). Zahtjev za novim oblicima duhovnosti mora dobiti odgovor u priznanju apsolutnoga prven-stva Boga, u evanđeoskom bratstvu, u zauzimanju za najpotrebnije i u djelu evangelizacije na drugim kontinentima (usp. EuE 38).

Molitva za redovnike

(Uvodna i popričesna molitva iz mise za redovnike)Oče, ti nadahnjuješ i privodiš punini svaku dobru nakanu. Vodi svoj narod putom spasenja i čuvaj one koji su ostavili sve da bi se potpuno predali tebi. Nasljedujući Krista i odričući se svjetske moći i bogatstva, neka vjerno služe tebi i svojoj braći u duhu siromaštva i poniznosti. Daj da budu složni u uzajamnoj brizi i svojem zajedničkom posvećivanju djelima ljubavi. Svojim svetim životom neka budu istinski svjedoci Krista čitavome svijetu. To te molimo u ime Gospodina Isusa. Amen.

Documents

o redovničkom životu - franjevci-split.hr · 135 Godina posvećeneog života u franjevačkoj provinciji presvetoga otkupitelja Razmišljanje o redovničkom životu Na blagdan Prikazanja