1

OBLICI DEKLINACIJA Deklinaciju u stsl. jeziku dielimo na tri skupine: -nominalna deklinacija, po kojoj se sklanjaju imenice i pridjevi i participi neodređenog oblika; -pronominalna deklinacija, po kojoj se sklanjaju zamjenice; -složena deklinacija, po kojoj se sklanjaju pridjevi određenog oblika. Ova je deklinacija složena od prve dvije. Brojevi se sklanjaju dielom po nominalnoj, dielom po pronominalnoj deklinaciji. Deklinacija indoeuropskog prajezika imala je 8 padeža. Svih osam zadržao je samo staroindijski jezik. Staroslavenski jezik ima u deklinaciji 7 padeža, a toliko ih je očuvao i hrvatski jezik. Osim toga u stsl. deklinaciji razlikujemo tri broja: singular, plural i dual. Sva tri su se djelomice održala i u hrvatskom je-ziku. Konačno imamo i tri roda: mužki, ženski i srednji rod. Hrvatski jezik očuvao je sve do danas mnogo od velikog bogatstva praslavenskih odnosno prajezičnih oblika. DEKLINACIJA IMENICA Prema dočetnom glasu diele se osnove u dvie skupine: vokalske osnove i konsonantske osnove. Osnova je onaj dio rieči, koji u padežnim promjenama ostaje uviek isti. Na nju se nadovezuju nastavci, pomoću kojih tvorimo pojedine oblike. U staroslavenskom jeziku bile su posebne deklinacije za ove vokalske osnove: o-osnove (i palatalne jo-osnove), a-osnove (i palatalne ja-osnove), i-osnove i u-osnove. U skupini konsonantskih osnova: n-osnove, t-osnove, s-osnove i r-osnove. Po tim razlikama u dočetnom glasu osnova diele se i deklinacije u vokalske i konsonantske. 1. O-DEKLINACIJA U o-deklinaciju idu imenice mužkoga i srednjega roda. A) mužki rod a. jednina (singular)

stsl. hrv. N. rabъ vlъkъ rob vuk G. raba vlъka roba vuka D. rabu vlъku robu vuku A. rabъ vlъkъ roba vuka V. rabe vlъče robe vuče I. rabomь vlъkomь robom vukom L. rabě vlъcě robu vuku Nom. sg. — U ie. prajeziku pravio se je nominativ sg. tako, da se je na osnovu dodavao nastavak -s Zaključujemo to odatle, što ovi jezici imaju u nom. sg. -s: grč. λύχο-ς, lat. lupo-s (kasnije: lupus), stind. vrka-s, lit. vilka-s. Stsl. nom. sg. od te rieči glasi vlъkъ, jednako kao i rabъ. U praslavenskom i u staroslavenskom je vriedio zakon otvorenih slogova, prema kojemu se je svaka rieč morala svršavati na samoglasnik, tj. slog nije mogao biti zatvoren suglasnikom. U duhu toga zakona izgubili su se u praslavenskom, a tako i u staroslavenskom svi suglasnici na kraju rieči. Tako je i ovdje u nominativu odpao nastavak -s. Ostalo bi dakle *vlъko ili *rabo, ali mjesto toga imamo faktično vlъkъ i rabъ. Da protumači krajnje ъ mj. o u nom. sg., postavio je F. O. Fortunatov glasovni zakon, da praslavensko os na kraju rieči prelazi u us.1 Po tome bi bio jasan postanak nominativa sg.: *vlъkos > *vlъkus > *vlъku > vlъkъ — dakle sasvim pravilno. To su mišljenje Fortunatova prihvatili Brugmann, Berneker i drugi. Ne

1 U krajnjem zatvorenom slogu došlo je do zatvaranja artikulacije vokala o pa je os > us, takav proces desio se i u lat. Djelovanjem zakona otvorenog sloga u prasl. us > u, a kasnije promjenama koje su zahvatile psl. vokalski sistem ŭ > ъ.

2

slaže se s njim A. Leskien, jer bi po tome pravilu i u srednjem rodu od oblika *slovo-s moralo nastati "slovъ", ali nemamo tako, nego slovo.2 Isto tako bi i vlъko-s moralo dati *vlъko, a ne vlъkъ. Po mišljenju drugih slavista, nominativni oblik vlъkъ nije ništa drugo nego akuzativ u službi nominativa. U akuzativu sg. taj je oblik vlъkъ nastao sasvim pravilno (od -om > um > ъ). Uzimanje akuzativa za nominativ moglo je nastati, pod utjecajem imenica mužkoga roda u-osnova i i-osnova. gdje su akuzativ i nominativ bili oblikom jednaki, i to posve pravilno: sunus i sunum daju synъ; gostis i gostim daju gostь. Nominativ sg. o-deklinacije u hrvatskom jeziku nastao je tako, da je stari ъ na kraju odpao: vuk, rob, što se dogodilo već u XI. i XII. vieku, dakle počevši od najstarijih spomenika našega jezika. Gen. sg. — U ie. prajeziku dobivale su o-osnove u gen. sg. nastavak -si o: stind. vrkasya, grč. λύχοσιο > λύχοιο (kod Homera) > λύχου (u atičkom); dok su konsonantske osnove dobivale u tom padežu nastavak -os, -es. No budući da se tim nastavcima ne može protumačiti slavensko a u gen. sg., trebat će uzeti, da je gen. sg. preuzeo s funkcijom ablativa i njegov nastavak. Ablativ je u ie. prajeziku imao nastavak –ōd: stind. vrkad, stlat. lupōd, filiōd. Po zakonu otvorenih slogova odpalo je u praslavenskom -d na kraju, a indoeuropsko dugo ō dalo je u prasl. a. Put bi bio dakle ovakav: "vlъkōd > *vlъkō > vlъka. Tako ima staroslavenski, a tako glasi i u hrvatskom jeziku: vuka, roba. Dat. sg. — U ie. prajeziku bio je za ovaj padež nastavak –ōi, uzpor. grč. Ίππο; lat. equo (i nestalo); stvnj. wolfe (e poslalo od oi); lit. vilkui; ali je iz nastavka oi težko izvesti slavensko u. Današnji hrvatski dativ ostao je jednak kao i u staroslavenskom: vlъku, rabu — vuku, robu. Ak. sg. — Ie. prajezik imao je za ovaj padež nastavak -m: sti. vrkam, grč. λυχον, lat. lupum, lit. viĨką. Staroslovenski vlъkъ nastao je pravilno: -om (i -on) na kraju rieči daje ъ, dakle: *vlъkom > vlъkъ. Kod ovoga padeža u staroslavenskom se jeziku još nije bilo posve ustalilo pravilo, da je akuzativ onih imenica, koje znače živo biće, jednak genitivu, nego je i kod njih akuzativ bio jednak nominativu; ali se već i u staroslavenskom počinje — radi potreba jasnoće — javljati takav oblik, i to najprije kod imenica koje znače ljude (ne životinje). Vok. sg. — Za vok. sg. uzimala se u ie. prajeziku čista osnova (bez nastavka), samo u drugom prievojnom stepenu: *ulque (sredina prievoja prema visini: ulquo) uzpor. stind. vrka, grč. λύχε, lat. lupe, lit. vilkè. Tako je i u staroslavenskom: vlъče, rabe; a isto je tako i u hrvatskom jeziku: vuče, robe. Guturali k g h dakako prelaze izpred ovoga e u č ž š. Lok. sg. — Nastavak -i dolazio je u ie. prajeziku na osnovu -o, pa je tako moralo biti * ul quo-i (uzpor. u grč. prilozima οΐχοι, ποι, Ίσϑμοι. Prema tome imamo u stsl. ě, dakle: rabě, vlъcě. Zapravo bi trebalo da od -oi nastane i, kao u nom. pl.: rabi, vlъci. Što u lok. sg. dolazi ě, to neki slavisti (Vondrak) tumače analogijom prema lok. sg. a-deklinacije (ženě), koja je analogija išla preko mužkih imenica a-deklinacije (kao sluga). Lok. sg. na -ě drži se u hrvatskom jeziku do konca XV. v., a kod čakavaca i danas (na Crese, va lete). U XIV. v. počinju se u hrvatskome javljati i lokativi sg. na -i (na sviti, u sni), koji su nastali pod utjecajem lokativa palatalnih osnova (jo-osnova): *krajo-i > *kraje-i > kraji. Takvi lokativi na -i obilni su na koncu XV. i na početku XVI. v., a u čakavskom narječju nalaze se gdjegdje i danas (na konji, v gradi, v seli). Ali već od početka XIII. v. uz lokative na -ě pojavljuju se u hrvatskome i lokativi na -u, i to pod utjecajem u-deklinacije: robu, vuku. Lokativi na -u već su u XIV. v. vrlo obilni, a u XV. su običniji od starih lokaliva na -ě. Od XVI. v. sasvim su prevladali u štok. narječju, a pretežu i u čakavskome. Instr. sg. — Nastavak za ovaj padež bio je u starijem praslavenskom -mi, koji se još i danas može naći u litavskom jeziku. Od nastavka -mi postalo je kasnije -mь, uzpor. stsl. rabomь, vlъkomь. Pošto je na kraju odpalo ь, nastao je hrvatski oblik instr. (robom, vukom) posve pravilno, i takav je još i danas. b. množina (plural)

stsl. hrv. N rabi vlъci robi robovi vuci vukovi G rabъ vlъkъ roba robova vuka vukova D rabomъ vlъkomъ robima robovima vucima vukovima A raby vlъky robe robove vuke vukove V rabi vlъci robi robovi vuci vukovi

2 Agrell, Brugmann, Meillet smatraju da nastavka u NAVsg. sr.r. nije bilo (selo; imen > imę; telent > telę). Jedino ostaje problem što imenice s.r. s-osnove (slovos, nebos) nisu imale isti razvoj završetka kao imenice o-osn. m.r. os>us>u>ъ. Slavisti smatraju da je nastavak o u NAVsg. uspostavljen analogijom prema glavnoj deklinaciji im. s.r., a podržan time što postoji i kod zamjenica s.r. -o.

3

I raby vlъky robima robovima vucima vukovima L raběhъ vlъcěhъ robima robovima vucima vukovima Nom. pl. — Za ovaj padež bio je u ie. prajeziku nastavak -es, koji se je s osnovnim -o stegnuo u –ōs (< o-es), pa bi dakle nom. pl. morao glasiti * ulquōs (uzpor. stind. vŕkas; grč. kons. osn. ϕύλαχ-ες). Ali tim putem ne možemo protumačiti staroslavenski oblik rabi, vlъci, pa ga izvodimo iz analogije prema nom. pl. muž. roda pokazne zamjenice ti (ovi), koje je po zakonu postalo od *toi. Kao stslovenski, "tako i hrvatski jezik ima u ovom padežu nastavak -i još i danas. Izpred toga -i prelaze guturali k g h u c z s u štokavaca, dok kod mnogih čakavskih i kajkavskih govora ostaju bez promjene sve do danas. Jednosložne imenice ove deklinacije dobivaju već od početka hrvatske jezične predaje u ovom padežu još i nastavak -ove, koji je preuzet iz nom, pl. u-deklinacije: kao sinove imamo i vukove, robove. Taj se nastavak -ove održao do konca XVI. v. No već u XIV. v. počinje se krajnje -e toga nastavka zamjenjivati vokalom -i, pa imamo: robovi. Taj je -i u XVI. v. sasvim prevladao. Krajnje -e očuvalo se još samo u nekim imenima mjesta: Grižane, Pakoštane, Neviđane, Jezerane. Gen. pl. — U ie. prajeziku bio je za ovaj padež nastavak -om, koji je, spojivši se s osnovnim -o, dao –ōm, (<-o-om), dakle je moralo biti *ulquōm (uzpor. grč. λύχων, lit. vilku). l staroslavenski gen. pl. pokušavaju neki učenjaci (kao Brugmann) izvoditi iz prajezičnog nastavka -om; ali budući da nije potvrđeno, da -ōm može prieći u ъ, (kao -ŏm), trebat će uzeti, da je iz konsonantskih osnova, gdje je ostalo -ŏm (slovesъ < *sloves-ŏm), prodrlo to -ŏm odnosno ъ i u ovu deklinaciju, pa tako imamo rabъ, vlъkъ. Pored takvih oblika, počinju se već u stsl. jezičnim spomenicima javljati i genitivi pl. na -ovъ>« (rodovъ, darovъ), koji je nastavak prodro iz u-deklinacije, gdje je po pravilu. Takve genitive imali smo i u starom hrvatskom jeziku (narod, rab — narodov, rabov) sve do XIV. v., samo što je dakako odpao poluglas na kraju. Od 1. polovine XIV. v. pojavljuje se na kraju još i nastavak -a (gradova), koji kroz XV. v. živi uzporedo s kraćim oblikom bez -a, ali u XVI. v. preotimlje mah gen. pl, sa -a, dok od XVII. v. sasvim zahvaća štokavsko narječje. Kod čakavaca i kajkavaca čuvaju se još stariji oblici bez -a, a tako i kod svih ostalih slavenskih jezika, pa je prema tome ovaj nastavak -a posve osamljena osobina štok. narječja. Odakle to -a u gen. pl., nije do danas pravo razjašnjeno, premda je o tomo nastala čitava literatura. Vondrak misli, da je dugo -i iz genitiva pl. i-deklinacije djelovalo na ove osnove tako, da se je dočetni ъ, produžio i radi toga izuzetno održao, a onda se na položajima, gdje se našao u zatvorenom slogu (rabьь mojihь, razvio iz njega vokal a, kao i inače. Leskien odklanja to tumačenje Vondrakovo radi toga, što se ne mogu smatrati utvrđenima predpostavke, da je ъ bio produžen; zatim, što je onda nerazumljivo, zašto je i slog izpred toga -a produžen, dok je to sasvim jasno kod odpadanja ъ; konačno, kad bi se predpostavilo, da ъ na kraju genitiva pl. nije odpao, nego prešao u a, onda bi se poluglas u slogu izpred njega našao na kraju otvorenog sloga, pa bi po zakonu izpao, a ne bi dao a; na pr, u rieči ko\nь\ca (gen. pl.) trebalo bi da izpadne ь i da bude gen. pl. konca (kao što se dogodilo u gen. sg. te rieči), ali on glasi faktično konaca.3 U starijem jeziku (XV., XVI., XVII. v.) susrećemo se kadšto i s gen. pl. na -ah: narodah. To je -h poteklo iz zamjeničke i pridjevne deklinacije. Može se i danas čuti u nekim najjužnijim našim govorima (Boka Kotorska, Crna Gora).4 Vrlo rano, već u XIII. v., počinje se radi veće jasnoće (nom. sg. rabъ i gen. pl. rabъ!) uzimati u ovom padežu nastavak -i prema gen.pl. i-deklinacije. Čakavci se takvim gen. pl. služe obilnije, dok su kod štokavaca u običaju samo neke rieči s tim nastavkom: crvi, gosti, hvati (i hvata), mjeseci (i mjeseca), mravi, nokti (i nokata), prsti (i prsta), puti (i puta), sátī (i sátā), párī (i párā). Ti su oblici dopušteni i u književnom jeziku. Isto tako je ušao u književni jezik i gen. pl. na -iju kod poznate tri rieči: noktiju, prstiju i gostiju. To su zapravo genitivi duala i-deklinacije. Dakako, svagdje se tu mogu upotrebljavati i genitivi bez nastavka -iju: nokátā, prsta i prsti, gòstī. Dativ plur. — Nastavak za dat. pl. bio je u stind. -bhyas (vrke-bhyas), (u lat. -bus (matribus), u lit. -mus, kako se vidi iz starijega stanja u jeziku: vilkã-mus, što je u novijem jeziku dalo vilkáms (s

3 Belić nastavak –a u gen. pl. dovodi u vezu sa nastavcima za dvojinu koji su dobili množinsko značenje: tako je dat. mn. glasio: ženam i ženama, a instrumental: ženami, ženama i ženam. Tada se u ovim padežima oblik ženam počeo osjećati osnovnim oblikom kojem se još mogu dodati –a ili –i. Kod jednog broja imenica već se u to vrijeme dodavalo –ī u gen. pl. (porijeklom iz starih i-osnova), pa se onda počelo dodavati i ovo krajnje –a iz dat.inst.pl., a kako je –i koje se ranije dodavalo u gen. pl. bilo dugo, tako je onda i ovo -a produženo. 4 Zetski govori stajali su pod uticajem GL dvojine: tu se izvršilo nakalemljivanje lokativa mn. na genitiv množine: rukahь, stvarihь, imenьhь (> imenah).

4

prielazom mus > ms). Kao litavski, tako i prasl., jezik ima u dat. pl. nastavak -mus: *vlъko-mus > *vlъko-mu > vlъkomъ, U hrvatskom jeziku odpada ъ na kraju, pa tako dobivamo oblike vukom, dužnikom, koji su se u štokavskom narječju upotrebljavali do konca XVII. v., a u čakavskom i kajkavskom sve do danas. No već u XVI. v. pojavljuju se kod štokavaca i oblici na -im. To je i došlo iz instr. pl. Među dalmatinskim štokavcima i čakavcima običan je i danas takav dativ na -im: vucim; dok se je kod drugih štokavaca počeo na taj nastavak dodavati još vokal -a, koji je došao iz dativa duala: vucima. Ovakvi oblici sa –a pretegli su posve u XVII. vieku. Mnoge jednosložne imenice, koje su pod utjecajem muške u-deklinacije dobile u nom. plur. nastavak -ove, preniele su dulji nastavak i u druge padeže već u XIV. v., pa tako imamo i oblike: sinovom, vukovom pored vukom. Akuz. pl. — Nastavak za ak. pl. u prajeziku bio je -ns (grč. kret. λύχονς, atički λύχους; got. wulfans; lat. lupos od lupons). Stsl. oblik za ovaj padež glasi raby, vlъky, a nastao je tako, da se na osnovu vlъko- dodao spomenuti nastavak -ns (*vlъkons), izpred -ns se u praslavenskom produžuju kratki vokali, pa tako imamo: *vlъkōns > *vlъkuns > *vlъkūs > vlъky, dakle sasvim po zakonu. U hrvatskom jeziku prešlo je y u obično i, pa smo dobili *rabi, odnosno robi, *vuki. Takav ak. pl. na -i govori se još i danas u nekim čakavskim govorima, samo je pod utjecajem nom. pl., gdje se izpred običnog i pretvaraju guturali u sibilante po zakonu, nastalo i ovdje vuci mj. *vuki. U štokavskom narječju dolazi u akuzativu pl. mj. -i na kraju -e već u najstarijim spomenicima, dakle već od XII. v. To je -e došlo analogijom iz jo-osnova (kraję). Vok. pl. — kao nom. pl. Lok. pl. — U prajeziku je bio nastavak -su: *ul quo-i-su, (uzpor. stind, vr kešu pravilno; grč. λύχοισι mj. *λύχοισυ). Između osnove *ul quo- i nastavka -su došao je vokal -i- iz zamjeničke (pronominalne) deklinacije, gdje lok. pl. glasi *toi-su > stsl. těhъ. U praslavenskom po zakonu prelazi s u h iza u-vokala, iza i-vokala, iza ě (< ai, oi) i iza r i k. Prema tome je od *ulquo-i-su nastalo *vlъkě-su > *vlъkěhu > vlъkěhъ> vlъcěhъ. U hrvatskom jeziku imamo lokative plurala na -ěh sve do konca XV. v. (zakoněh), kod nekih čakavaca još i danas (mesteh). Pored njih dolaze i oblici sa -ijeh (gradovijeh, brdijeh) kod jekavaca — sasvim pravilno. Drugčije se moraju tumačiti lokativi na -ih u starijem štokavskom narječju. Taj nastavak -ih nije nastao kao ikavski refleks prema -ěh, nego po analogiji jo-osnova (krajihъ, mǫžihъ). Lokativi na -ih ili -ijeh mogu se, i ako riedko, čuti još i danas među štokavcima; kod čakavaca i kajkavaca sasvim su obični lokativi na ih. Današnji hrvatski književni lokativ na -ima nije se razvio po zakonu iz staroga nastavka, nego je uzet za nj oblik dativa pl. Od XVII. v. prevladao je kod štokavaca oblik na -ima sasvim (zakonima, gradovima). Instr. pl. – Prajezični nastavak za instr. pl. bio je: -ois: *ul quo-ois, dva o slegnula su se u dugo ō: *ul quōis, ali se to dugo ō opet pokraćuje po zakonu: dugi vokal izpred i + kons. pokraćuje se. Prajezični se nastavak čuva u stind. v rkāiš; grč. λύχοις, lit. vilkaĩs. Kako je od *ulquois nastao stsl. oblik vlъky, nije jasno. Neki drže, da je ois prešlo u uis, koje je asimilacijom dalo uus, a to se slegnulo u ūs, iz čega bi onda pravilno nastalo -y; ali zašto bi o prešlo tu u u, ne može se uvjerljivo protumačiti. Prema stsl. obliku vlъky nastalo je u hrvatskom najprije vlki, t.j. y = i, a zatim pod utjecajem nom. pl. imamo od XIV. v. promjenu guturala: vuci. Takve instrumentale nalazimo još samo gdjegdje i kod štokavaca, dok su kod čakavaca i kajkavaca i danas obični. Pored takvih instrumentala idu uporedo od XII. do XVII v. i instrumentali s nastavkom -mi: gradmi, konjmi. Taj se nastavak -mi dodaje često i punom starom instrumentalu, pa imamo: gradimi, konjimi, ustimi sve do XVII. v. Sintaktičko miešanje dativa i instrumentala bilo je uzrokom, da je instrumental izjednačen s dativom na -im, a kasnije, kad je dativu pl. dodano još na kraju a prema dualnom dativu, dobio ga je i instrumental, pa tako od XVII. v. imamo današnje oblike: vucima, robovima. c. dvojina (dual)

stsl. hrv. NAV raba vlъka roba vuka GL rabu vlъku roba robova vuka vukova DI raboma vlъkoma robima robovima vucima vukovima Nom., ak., vok. du. — Prajezični dočetak ovih padeža bio je dugo -ō i -ōu. Neki lingvisti uzimlju, da je

5

dužinu u tom dočetku prouzročio nekakav nastavak, koji se ili stegnuo s osnovnim vokalom ili je odpao pa je u naknadu izvršio produženje osnovnoga vokala, ili je naprosto čista osnova produžena, kao i kod i-deklinacije i u-deklinacije. Prema prajezičnom *ulquō (uzpor. slind. v rkā i v rkkāu; grč. λύχω, lit. vilkù) nastalo je pravilno vlъka u stsl. jeziku, a tako je još i danas u hrvatskom jeziku (dva vuka). Po obliku je dakle jednak genitivu sg. Gen. i lok. du. — Nastavak -ous došao je na osnovu *vlъko- : *vlъko-ous > vlъko-ou > vlъku (ou = u u stsl.). Dat. i inslr. du. — Kakav je nastavak bio u ie. prajeziku za ove padeže, ne možemo znati poradi velikog razilaženja u indoeuropskim jezicima. U stsl. jeziku imamo raboma, vlъkoma, a tako je bilo i u starijem hrvatskom jeziku. Utjecajem složene deklinacije (novima) nastalo je kasnije u hrvatskome vucima mj. vukoma, a tako je i danas u štokavskom narječju. B) srednji rod Nom., ak., vok. sg.5 — U prajeziku je bio nastavak -m: *jugom, stind. yugám ; grč. ζυγόν, lat. jugum. U praslav. odnosno u stsl. jeziku bi krajnje -om (*igo-m) moralo dati ъ, dakle *igъ>, ali u istinu glasi igo. Krajnje o mj. ъ tumači se analogijom prema pronominalnoj dekl. sr. r. to (<*to-d), iz koje je o prodrlo najprije u sr. rod pridjeva (novo : novъ), a onda iz zamjeničnog i pridjevnog srednjeg roda prodrlo je i u imenice sr. r. Ovo se je moglo tim lakše dogoditi, što su se i u konsonantskoj deklinaciji imenice sr. roda svršavale na -o, koje je nastalo sasvim po zakonu: slovo < *slovo-s. Nom., ak., vok. pl. — U prajeziku je bio nastavak -ā: ie. *jugā; stind. yugá ; grč. ζυγά; lat. jugă (kratko ă je analogijom konson. deklinacije); stsl. iga. Nom., ak. du. — Nastavak u prajeziku bio je -i: ie. *jugoi; stind. yugé; stsl. izě, selě. U hrvatskom jeziku zamienio se je ovaj padež s istim padežem množine, ali je ostala razlika u naglasku (kao u gen. sg.: n. pl.: jezèra — gen. sg. jezera; imèna — imena). Jedini ostatak imamo u broju dvjesta od dъva, nom. du. sr. r. dъvě. 2. PALATALNA (JO-) DEKLINACIJA A) mužki rod a. jednina (singular) stsl. hrv. N końь koń

G końa końa D końu końu A końь końa V końu końu I końemь końem

L końi końu

Nom. sg. — Nastavak za nom. sg. bio je u prajeziku -s, kako smo vidjeli kod nepalatalnih osnova ove deklinacije, dakle: *konios, preko prievoja *konis > *koni > *konь, dok je palatalizacija prodrla iz drugih padeža u nominativ, te je tako nastao oblik stsl.- końь (za prievojni lik ios — is uzpor. stlat. nom. sg. alios, Cornelios pored alis, Cornelis). U hrvatskom jeziku imamo tako i danas, samo što je po zakonu odpao tanki poluglas (ь). Gen. sg. — Tumači se isto kao kod nepalatalnih o-osnova (od abl. sg. -ōd). Dat. sg. — O ovom padežu vriedi isto što i kod o-osnova (da je nejasan). Ak. sg. — Postao je analogno nominativu sg., samo što je u ak. sg. na kraju bio nastavak -m, koji je odpao, a u nom. sg. je bio -s, dakle : *koni-m > *konь (uzpor. stlat. aliom, u nizini prievoja alim). Vok. sg. — Ovaj padež ima u stsl. i u hrv. jeziku dočetak na vokal -u: stsl. mǫžu — hrv. mužu, stsl. końu — hrv. końu. To u nije jasno. Neki se domišljaju, da je to utjecaj u-deklinacije; no ipak je čudno, da je taj utjecaj izvršen upravo na palatalnim osnovama, dok bismo ga očekivali prije na nepalatalnima, jer su i osnove u-deklinacije nepalatalne.

5 Postoji i drugačije, prihvatljivije mišljenje: v. fusnotu br. 2.

6

Lok. sg. — Prajezični nastavak -i dolazi na osnovu: *konio-i > *konie-i > *konii > końi. Stsl. oblik nastao je dakle sasvim po zakonu. Lokativ na -i kod ovih osnova održao se u hrvatskom jeziku sve do početka XVI. v., što više, ove su osnove kroz XIV. i XV. v. utjecale na o-osnove, koje su u to vrieme dobivale također nastavak -i u lok. sg.: u dusi, u grebi (Marulić). Kasnije je prevladao lok. sg. na -u pod utjecajem u-deklinacije — kako je već kazano kod nepalatalnih osnova (kod o-dekl). Instr. sg. — Postanak mu je kao i kod nepalatalnih o-osnova: nastavkom -mi dobivamo mǫžemь. U hrvatskom je samo odpao ь (mužem). Neke stare palatalne osnove depalatalizirale su se, pa tako imamo već u XIII. v. i carom pored carem; gospodarom, ribarom (Hektorović); knezom, vitezom; u XV. v.: starcom, sudcom; u XVI. vieku i iza drugih palatala: prijateļom, križom. Ovakvi instrumentalni oblici žive još i danas u lokalnim govorima. b. množina (plural) stsl. hrv. N. końi końi

G. końь końa D. końemъ końima A. końi końe V. końi końi

I. końi końima L. końihъ końima Nom. pl. — Kao kod nepalatalnih osnova, nastaje i ovdje nom. pl. analogijom prema pronominalnoj deklinaciji, gdje je ti nastalo po zakonu od *toi (uzpor. grč. ϑεοί : τοί; lat. lupī: quī). (Prajezični nastavak -es ne bi dao takav nom.). Gen. pl. — Prajezični nastavak -om na osnovu *koni daje *koniem, što nakon odpadanja krajnjega suglasnika daje *konie. Mjesto takvoga genitiva imamo faktično końь, koji je nastao tako, da je pod utjecajem o-osnova došao u gen. pl. ъ, koji se iza palatala pretvorio u ь, pa smo tako dobili końь. Kako je u hrvatskom jeziku došlo još a na kraju, o tome je bilo govora kod nepalatalnih osnova. Dat pl. — Praslavenski nastavak -mus na osnovu *konie- daje *konie-mus > *konie-mu > konie-mъ. Pošto je na kraju odpao poluglas, ostalo je u hrvatskom jeziku końem, kako glasi dat. pl. sve do kraja XVII. v., a u dialektima još i danas (čak. i kajk.). Ak. pl. — Prajezični je nastavak -ns: *konio-ns > *konie-ns; izpred -ns produžuju se kratki vokali u praslavenskome, pa tako dobivamo *koniēns, a -iēns daje ię: końę. Ovaj je oblik djelovao i na nepalatalne osnove, te tako imamo danas u hrvatskome samo dočetak -e u akuzativu pl., kako je potvrđeno već u najstarijim hrvatskim jezičnim spomenicima. Vok. pl. — kao nom. pl. Lok. pl. — Prajezični nastavak -su dodavao se na osnovu, koja je proširena vokalom -i- iz pronominalne deklinacije (*toi-su > těhъ,) : *mǫžoi-su > *mǫžei-su > mǫžihъ. Pod utjecajem palatalnih osnova dolazi u hrvatskom jeziku od XVI. v. i kod o-osnova lok. pl. na -ih: zakonih. Takvi su lokativi danas u štok. vrlo riedki, ali su u čakavskom i kajk. narječju još redoviti. Inslr. pl. — Ako se na osnovu *konio- odnosno *konie- doda prajezični nastavak -ois, dobiva se *koniois > *konieis > *koniei > koni i = końi. Tako bi stsl. instr. pl. końi mogao nastati po zakonu s pomoću prajezičnoga nastavka. Ali budući da se analogan razvoj ne može vidjeti kod nepalatalnih osnova, te je taj padež ostao taman, bit će bolje i ovdje odustati od redovitog razvoja prema prajezičnom nastavku, pa se zadovoljiti tumačenjem, da je krajnje -i nastalo od -y po zakonu (iza palatala). U hrvatskom jeziku govorio se takav instr. pl. sve do XVII. v.; čuje se gdješto i sad kod šlokavaca, dok je u čakavskom i kajkavskom narječju sasvim običan. c. dvojina (dual)

stsl. hrv. NAV końa końa GL końu końa DI końema końima Nom., ak., vok. du. — Analogno nepalatalnim osnovama *ulquō > vlъkō, od čega je nastalo stsl. vlъka)

7

tumači se i kod palatalnih osnova oblik końa. Tako je i u hrvatskom jeziku. Gen., lok. du. — U ie. prajeziku svršavao se gen. du. na -ōs, koje je moglo postati od osnovnog o i nastavka -eus ili -ous (o + eus ili o + ous), od toga nastaje -ōus, koje se onda pokraćuje u -ous, pa daje -ou , od čega nastaje u stsl. u. Dakle kao kod nepalatalnih osnova. Dat. i instr. du. — Ne može se izvoditi iz prajezika, jer prajezični nastavak nije poznat (zbog velikih razlika u jezicima ne može se sigurno predpostaviti). Valjda se je svršavao na m, iza kojega je bio još jedan vokal (stind. v rkābhyām). U stsl. obliku końema moglo je krajnje a nastati od ie. ā, ili od ie. ō, iza kojega je možda odpao još i glas s. Današnji hrvatski oblik konjima nastao je analogijom prema složenoj deklinaciji (: novima) u kasnije vrieme. B) srednji rod Nom., ak., vok. sg. — Prajazični nastavak -m došavši na osnovu dao je oblik *poļo-m > *poļe-m > poļe, dakle se razvio sasvim po zakonu. Nom., ak., vok. pl. — U ie. prajeziku je bio nastavak -ā, koji je i u stsl. dao a - poļa, kao kod o-osnova srednjega roda. Nom. ak., vok. du. — Nastavak je u prajeziku bio -i: *poļo-i > *poļei > poļi. U hrvatskom jeziku su se izjednačili sa o-osnovama. 3. A-DEKLINACIJA I JA-DEKL. Uporedo ćemo uzimati padeže i a- i ja-deklinacije, tj. osnove s nepalatalnim i s palatalnim suglasnikom, jer su razlike među njima u glavnom razumljive po glasovnim zakonima o preglašivanju vokala iza palatalnih suglasnika. a. jednina (singular) N žena duša žena duša G ženy dušę žene duše D ženě duši ženi duši A ženǫ dušǫ ženu dušu V ženo duše ženo dušo I ženojǫ dušejǫ ženom dušom L ženě duši ženi duši Nom. sg. — U ovom padežu dolazi u prajeziku čista osnova, bez nastavka: žen. r. žena, duša; muž. r. sluga,, junoša. Pored imenica na -a sklanjaju se po uzorku ja-deklinacije (kao duša) i one imenice, koje se u ovom padežu svršavaju na -i, a mogu biti također i žen. i muž. roda, npr. stsl. mlъniji (munja) ž. r., sǫdiji (sudija) m. r.; gen. sg. sǫdiję. Dočetno -i u nom. sg. tumači se kao piievojna slabina prema nastavku -ja. Gen. sg. — Prajezični je nastavak bio -os (*gena-os), ali se s pomoću njega ne može protumačiti oblik ženy. Pokušaji tumačenja analogijom mnisu unieli mnogo jasnoće u taj oblik. Stari oblik ženi sačuvao se je u hrvatskom jeziku do danas samo u nekim čakavskim govorima. U štokavskom narječju imamo već od početka u jezičnim spomenicima (od XII. v.) nastavak -e, tj. prevladao je i kod a-osnova oblik ja-deklinacije. Dat. sg. — Prajezični nastavak bio je -ai, dakle -ā + ai > āi, u slav. to daje ăi = ě, pa tako imamo ženě. U starom hrvatskom još su u XIV i XV v. obični dativi na -e, a kod nekih čakavaca tako glasi taj padež i danas. No već u XIV i XV v. počinje se javljali nastavak i i kod nepalatalnih osnova, dok u XVI vieku sasvim prevladava. lzpred dativnog nastavka prelaze guturali k g h u sibilante c z s. Kod čakavaca nerado. Akuz. sg. — Nastavak je u prajeziku -m, pa prema tome imamo u praslav. *genām; a pošto je -am dalo -ǫ, imamo u stsl. ženǫ. Tako je isto i kod palatalnih osnova: dušǫ nije dakle iza palatala o prešlo u e, jer bi onda moralo biti *dušę u ovom padežu. U hrvatskom jeziku od početka nazalno -ǫ daje u, i tako je oblik ženu nastao sasvim zakonito. Vok. sg. — Za vokativ se uzimlje čista osnova, bez nastavka, ali u prievoju ā — ă = o, dakle ženo. Tako je i danas u hrvatskom jeziku.

8

Kod palatalnih osnova prelazio je glas o u e, pa se je u staroslov. i u starohrv. jeziku govorilo duše : duša. Od XV v. prevladali su vokativi na -o pod utjecajem nepalatalnih osnova, te smo dobili: dušo. Ostatak negdašnjega -e u vokativu nalazi se još kod imenica na -ica, koje imaju više od dva sloga: kraljice, ružice, djevice; ali i kod ovih se sada često čuje o mj. e: djevico, izdajico. Lok. sg. — Prajezični nastavak je -i, dakle -āi > ăi = ě: ženě. Izpred lokativnog nastavka prelaze guturali u sibilante. Iza palatalnih suglasnika prelazi po zakonu ě u i: duši. Ovaj nastavak -i mj. e primaju u XIV i XV v. i nepalatalne osnove u hrvatskom jeziku štokavskoga narječja. Tako je i danas: ženi, duši. Instr. sg. — Indoeur. prajezični nastavak za ovaj padež bio je -ā, dakle: -ā + ā = ā. Očekivali bismo prema *genā > *žena, ali faktično dolazi u stsl. ženojǫ i ženǫ. Ovaj drugi oblik ženǫ tumači Brugmann tako, da je na prasl. *genā prionuo m prema -mь iz o-deklinacije, a od *genam dobiva se sasvim po zakonu ženǫ. Oblik ženojǫ nastao je analogijom prema tojǫ (pokaz. zamj.). Od oblika ženojǫ imamo u starijem hrvatskom jeziku ženoju, od čega se dalje dobiva ženōu, gdje je o produženo radi krajnjeg u. Ovakvi instrumentali s dočetkom -ou (ov) nalaze se u listini Kulina bana od god. 1189.: pravov verov, svojov voljov, poveljov bańov, a govore se još i danas kod čakavaca na otoku Silbi. U štokavskom narječju prevladao je od XIII v. mjesto ōv—ōm, gdje je krajnje m došlo po analogiji o-deklinacije. Od oblika ženǫ nije se kod štokavaca razvio u hrvatskom jeziku oblik ženu za instrumental sg., ali ga imaju čakavci (u Dubašnici na Krku) još i danas. Uz taj oblik ženu prionuo je također glas m, koji je uzet iz o-deklinacije, pa tako imamo čakavske instrumentale ženum, odnosno ženun. Ovakvi oblici žive i kod kajkavaca. b. množina (plural) stsl. hrv. NAV ženy dušę žene duše G ženъ dušь žena duša D ženamъ dušamъ ženama dušama I ženami dušami ženama dušama L ženahъ dušahъ ženama dušama Nom. pl. — Kad bi se prajezični nastavak -es dodao na osnovu -ā, dobili bismo: ā + es = ās, od čega bi morao nastati oblik *ženā. Faktični oblik ženy upravo je akuzativ plurala. U hrvatskom jeziku imamo u ovom padežu -e prema palatalnim osnovama, i to već od početka jezične predaje. Ali u čak. dialektu čuva se staro -i (ženi : ženy) gdjegdje još i danas. Gen. pl. — Oblici ženъ, dušь nisu nastali po glasovnom zakonu od prajezičnoga nastavka -om, nego po analogiji o-deklinacije. Pošto su odpali poluglasovi na kraju, ostalo je u hrvatskom jeziku žen, duš, kako se je govorilo do XVII v., a tako govore i danas čakavci, gdjegdje i štokavci. U štokavskom se je narječju od XIV v. počeo na kraju dodavali vokal ā: ženā, dušā. O tome –ā vriedi ono isto, što je rečeno o njemu kod gen. plur. o-deklinacije (da nije objašnjeno, odakle je). Pored takvih genitiva plur. dolaze od XV i XVI v. i oblici po analogiji i-deklinacije: lađi, vojski, hvali. Ovakvi genitivi nisu primljeni u književni jezik, osim ondje, gdje se nalazi u osnovi konsonantska skupina, kod koje se ne umeće nepostojano a. Dat. pl. — Nastavak je kao i kod o-deklinacije, pa imamo i ovdje na kraju -m: ženamъ. U hrvatskom je nakon gubljenja poluglasa ostalo ženam sve do XVII v. U XVI i XVII v. često se ovaj padež mieša s instr. pl.: ženami. Na oblik ženam počinje se već u XV v. dodavati vokal a: ženama. To je a dakako iz duala. Kod čakavaca i kajkavaca čuva se stari oblik ženam do danas. Akuz. pl. — Staroslavenski oblik ženy ne da se izvesti iz dodatka nastavka -ns na osnovu -ā, jer bi to dalo: ā + ns = ās, pa bi praslav. *genās moralo u stsl. glasiti *ženā. Faktični oblik ženy nastao je po analogiji akuzativa pl. o-deklinacije, i to zato, da se ukloni jednakost s nominativom sg. U hrvatskom jeziku čuva se stari akuz. pl. ženi još kod čakavaca. Kod štokavaca se mjesto krajnjega -i nalazi -e već od najstarijih vremena, dakako prema palatalnim osnovama. Vok. pl. — Posebnog nastavka nema, nego se uzima nom. pl. Lok. pl. — Prajezični nastavak -su dao je u slav. -hъ, pa imamo pravilno ženahъ. U hrvatskom jeziku živi lok. ženah još na čakavskom i kajkavskom području. Kod štokavaca se tako govorilo do XVII v., kad se je počeo oblik ženah zamjenjivali dativnim oblikom ženam (rjeđe ženami

9

prema instr. pl.), kojemu je kasnije prionuo još i vokal a, kao u dat. pl. To je a dakako došlo iz dativa duala, kao što je rečeno kod o-dekl. Instr. pl. — Stsl. oblik ženami slaže se samo s lit. jezikom: rañkomis, pa ga ne znamo izvesti iz prajezika. U hrvatskom jeziku imaju instr. ženami još i danas čakavci i kajkavci. Kod štokavaca se je taj oblik držao do XVII v., od XV v. počeo se zamjenjivati dativom pl.: ženam (bez -i), kojemu se u istom vieku već dodaje, i -a na kraju. Danas su se u svim deklinacijama podpuno izjednačili u hrvatskom književnom jeziku oblici za dativ, lokativ i instrumental plurala, dok su u narječjima često još očuvane stare razlike. c. dvojina (dual)

stsl. hrv. NAV ženě duši žene duše GL ženu dušu žena duša DI ženama dušama ženama dušama Nom., akuz., vok. du. — Prajezični je nastavak -i: a + i = ě, dakle ženě. Guturali izpred nast. ě prelaze u sibilante (rǫcě : rǫka). Palatalne osnove povele su se kasnije za nepalatalnima, pa danas glase jednako (hrv. nom. pl. duše : stsl. du. duši). Gen., lok. du. — U prajeziku se je lok. du. svršavao na -ou , a gen. du. dobivao je k tome još i s: ou s, pa je jedno i drugo dalo u stsl. -u: ženu, dušu. Kasnije su se dualni oblici zamienili pluralnima. Ostatak staroga duala u hrvatskom jeziku očuvao se u gen. pl. ruku, nogu, slugu. Dat., instr. du. — U stsl. se svršavaju na -ma (ženama), kao i kod o-dekl. (raboma). U hrvatskom se taj oblik upotrebljava i za plural. 4. I-DEKLINACIJA A) muški rod jednina množina dvojina N pǫtь N pǫtьje (pǫtije) NAV pǫti G pǫti G pǫtьjь (pǫtijь) GL pǫtьju (pǫtiju) D pǫti D pǫtьmъ (pǫtemъ) DI pǫtъma A pǫtь A pǫti V pǫti V pǫtьje (pǫtije) I pǫtьmь (pǫtemь) I pǫtьmi L pǫti L pǫtьhъ (pǫtehъ) Mužke imenice prešle su od najstarijih vremena iz ove deklinacije u mužku o-deklinaciju, pa tako hrvatski jezik nema više mužke i-deklinacije, nego samo žensku. Od nje imamo u jeziku još samo nekoliko tragova. Ostatak negdašnje mužke i-deklinacije očuvao se u instr. sg. imenice put, koja u tom padežu glasi putem: stsl. pǫtьmь odnosno pǫtemь. Pored toga dolazi taj padež i u mlađem obliku, po o-deklinaciji: putom, ali se govori samo s priedlozima. Prema instrumentalu putem govori se a često i piše u pluralu putevi, puteva, što nije opravdano. Tako se isto za ovom riečju povela u školskom jeziku i rieč kut, pa se pogrješno govori kutem, kutevi. Na čitavom jezičnom području održali su se do danas genitivi pl. negdašnje mužke i-dekl. kod imenica: gen. pl. ljudi, gosti, nokti, crvi; oni su za sobom povukli i neke imenice, koje su odvajkada bile u o-deklinaciji: gen. pl. mjeseci, prsti. mravi, zubi, osobito koje znače mjeru: pudi, rifi, kilometeri, meteri, sati; ali se sve više gube. Kod čakavaca i kajkavaca žive još stari dativi plur. ļudem (: stsl. ļudemъ). Ostatak je staroga akuz. pl. gosti, pored goste (idem u gosti \ u goste), ali u knjiž. jeziku riedko dolazi. Samo kod čakavaca i kajkavaca može se još čuti stari lokativ pl. gosteh.

10

Genitiv duala održao se još u riečima gostiju, noktiju, za kojima se povađaju još i druge neke imenice, ali se u književnom jeziku nisu u tom obliku ustalile. B) ženski rod jednina množina dvojina NA kostь NAV kosti NAV kosti G kosti G kostьjь (kostijь) GL kostьju (kostiju) D kosti D kostьmъ DI kostьma V kosti I kostьmi I kostьjǫ (kostijǫ) L kostьhъ L kosti Nom. sg. — Na osnovu -i dolazio je u prajeziku nastavak -s, koji je u slavenskome odpao, a i izpred njega reduciralo se u ь: *kostis > kostь. U hrvatskom jeziku odpao je samo poluglas na kraju. Dubrovački govor izostavlja i krajnje t: kos, milos. Gen. sg. — Na osnovu u nizini (-i), sredini (-ei) ili visini (-oi) prievoja dolazi u prajeziku nastavak -s, ili -es. ili -os; od toga u staroslavenskom postaje -i: kosti. Tako je ostalo i u hrvatskom. Dat. sg. — Prajezično je nejasan. U stsl. imamo kosti, a. jednako i u hrvatskom. Ak. sg. — Prajezični nastavak bio je -m, koji je u slavenskom odpao, a i se izpred njega reduciralo u ь: *kostĭm > kostь. U hrvatskom je samo odpao poluglas. Vok. sg. — Za ovaj se padež u prajeziku uzimala čista osnova, bez nastavka, i to u sredini (-ei ) ili u visini (-oi) prievoja. U stslovenskom je to dalo -i: kosti. Jednako imamo i u hrvatskom. Lok. sg. — U prajeziku uzimala se čista osnova u sredini prievoja (-ei) ili s produženim prvim dielom dvoglasa (-ēi ) ili s reduciranim drugim dielom dvoglasa (-ē). Sve to (ei ēi ē) daje u stslovenskom -i: kosti. Tako i u hrvatskom. Instr. sg. — Praslavenski naslavak -mi vidi se samo kod mužkih imenica ove deklinacije: *gosti-mi > gostьmь. Ženske imenice imaju prema a-deklinaciji -iǫ: kostьjǫ. U starohrvatskom je od toga nastalo kostju, a danas zbog jotiranja i asimilacije košću. Pored ovakvih instrumentala javljaju se već u XIII v. i oblici kosti, analogijom prema ostalim padežima, no u obilnoj mjeri dolaze od XVI v. Ovi novi instrumentali na -i upotrebljavaju se onda, kad je uz njih priedlog ili atribut, jer on pokazuje padež; inače, kad je imenica sama, dolaze oblici na -ju (košću) radi jasnoće. U kajkavskom i čakavskom narječju na oblike stvarju, kostju, dolazi prema a-deklinaciji (: ženom) još -m: stvarjum, kostjum (čak. stvarjun). Kod starih pisaca hrvatskih u XV v. i još više u XVI v. dodavalo se je -m i na oblike sa -i: ričim, smrtim, milostim (m.r.: putim, zvirim). Rjeđe dolazi čitav nastavak -om iz a-deklinacije: milostjom (od XIV v.). Nom. pl. — Prajezičnim nastavkom -es, koji je dolazio na osnovu u sredini prievoja (-ei -es), pravio se nom. pl. mužkih imenica ove deklinacije: *gosteies > *gostīes > ciepa se ī: *gostĭi es > gostьje, pǫtьje. Današnji hrvatski nom. pl. gosti načinjen je dakako prema rabi, jer su sve muž. imenice iz ove deklina-cije prešle u o-deklinaciju. Ženski oblik kosti upravo je akuzativ pl. Gen. pl. — Tumače ga s pomoću prajezičnoga nastavka -om, koji dolazi na osnovu u sredini prievoja (-ei -om): *kostei-om > *kostī-om > ciepanjem i: *kostĭi -om > kostьjь (gostьjь). U hrvatskom jeziku je ovaj oblik utjecao (zbog istoga roda) i na imenice a-deklinacije; koje prave često gen. pl. na -i, premda nisu nikada išle u i-deklinaciju: vojski, vježbi. Dat. pl. — Praslavenski je nastavak -mus: *kosti-mus > kostьmъ, gostьmъ. U starohrvatskom jeziku do kraja XVI v. dolaze oblici kostem, stvarem analogijom prema dat. pl. kons. deklin.: dьnemъ, kamenemъ, gdje se -e- razvilo pod utjecajem nom. pl. *dne, kamene, graždane. Uporedo s oblicima kostem, stvarem dolaze od XVI v. i oblici kostim, stvarim, u kojima je i prema nominativu plurala i ostalim padežima. Na ovaj oblik prianja od XVI v. vokal -a: kostima. Što se u gdjekojem čakavskom govoru nađe i oblik kostam, to je prema a-deklinaciji. Ak. pl. — Prajezični je nastavak -ns: *kosti-ns > (ins = i) kosti, gosti. Tako je i u hrvatskom. Vok. pl. — kao nominativ. Lok. pl. — Prajezični nastavak -su dao je u stsl. kostьhъ i kostehъ. U starohrvatskom imamo do konca XV v.: stvareh, ļudeh. Od XVI v. dolaze lokativi pl. na -ih (i prodrlo iz

11

drugih padeža): kostih, ļudih. U XVII v.: bolestim, putim, i sa dodanim -a na kraju: bolestima, putima, radi izjednačenja s dativom i instrumentalom. Instr. pl. — Prema praslavenskom nastavku -mis imamo u stslavenskom kostьmi, gostьmi. U starohrvatskom ostaju u m. rodu oblici kao gostmi do kraja XV v., a zatim se izjednačuju s o-deklinacijom: gosti. U ž. rodu drže se oblici kao kostmi sve do kraja XVI v. Kod čakavaca su i danas u upotrebi oblici ričmi, ļudmi. Od XVI v. izjednačuje se ovaj padež s dat. i lok. pl.: kostim, kojemu u isto vrieme počinje još prianjati vokal -a: kostima, kao danas. Nom. ak. vok. du. — Za ove padeže služi čista osnova s produženim vokalom: kosti. Gen. lok. du. — Prajezični nastavak -ōs dolazi na osnovni vokal ili u nizini prievoja (kostьju, gdje je ьj nastalo ciepanjem ī > ĭi ), ili u sredini prievoja: *kostei-ōs > *kostī-ōs > kostĭi -ōs, što u stsl. daje isti rezultat: kostьju. Gen. duala održao se je do danas u nekim hrvatskim riečima: kostiju, gostiju, ušiju, kokošiju. Dat. instr. du. — I ovdje je poznati nastavak -ma: kostima, prema kojemu imamo u starohrvatskom kostma. Današnji oblik kostima služi za dativ plurala. 5. Ŭ-DEKLINACIJA jednina množina dvojina N synъ NV synove NAV syny G synu G synovъ GL synovu D synovi D (*synъmъ) synomъ DI synъma A synъ A syny V synu I synъmi I (*synъmь) synomь L synъhъ (sinohъ) L synu Budući da je ovih imenica bilo vrlo malo (oko 9), a sve svi muž. roda i sve se u nom. sg. svršavaju na -ъ, kao i kod o-deklinacije, počele su se u dalekoj starini, možda već u praslavenskome, zbog srodnosti u rodu i nominativnom obliku, miešati s imenicama o-deklinacije, tako da se za neke imenice ne može sigurno ustanoviti, jesu li izvorno išle u ŭ-deklinaciju ili u o-deklinaciju. Pripadale su ŭ-deklinaciji imenice: synъ, medъ, domъ, vrьhъ, volъ, polъ, a možda i mirъ, (sviet), činъ, dolъ, ledъ, sadъ, darъ. U današnjem hrvatskom jeziku nema više posebne u-deklinacije, nego se sve nabrojene imenice sklanjaju po o-deklinaciji, kao rabъ. Ipak su oblici negdašnje u-deklinacije izvršili znatne utjecaje na o-deklinaciju, kako će se vidjeti kod pojedinih padežnih oblika. Prajezični padežni nastavci dodavali su se osnovi, kojoj je krajnji vokal mogao stajati ili u nizini (-u), ili u sredini (-eu), ili u visini (-ou) prievoja. Nom. sg. — Na čistu osnovu (u nizini prievoja?) dodavao se nastavak -s : *sūnŭs > synъ. U hrvatskom jeziku y je zamienjeno običnim i, a ъ na kraju je odpao (sin). Gen. sg. — Na osnovu u sredini (ili visini?) prievoja dolazio je nastavak -s: *sūneu(ou)s > *sūnu > synu. Hrvatski genitiv sina je prema o-dekl. Dat. sg. — Prajezični nastavak -ai dolazio je na osnovu u sredini prievoja: *sūneu-ai > synovi (ě na kraju = i). Hrvatski oblik je prema o-dekl. (sinu). Ak. sg. — Prajezični nastavak -m dodaje se osnovi u nizini prievoja: *sūnu-m > synъ. Hrvatski je oblik (sina) prema o-dekl. s pravilom, da se kod živih bića akuzativ izjednačuje s gen. Vok sg. — Za ovaj padež uzima se čista osnova u sredini ili u visini prievoja (što daje isti rezultat), bez nastavka: *sūneu ili *sūnou > synu. Od ove rieči održao se u hrvatskom jeziku vokativ na -u sve do konca XVII v.; sadašnji vok. sine je prerra o-dekl. Lok. sg. — I za ovaj se padež uzimala čista osnova u sredini prievoja s produženim vokalom: ēu, bez ikakvog drugog nastavka: *sūnēu > synu. U hrvatskom je i danas tako (sinu). Instr. sg. — Osnovi u nizini prievoja dodavao se prajezični nastavak -mis: *sūnu-mis > *synъmь;

12

faktični stsl. oblik synomь mogao je nastati ili prema o-deklinaciji ili tako, da se ъ u zatvorenom slogu (pošto je odpao krajnji ь) zamienio u stsl. sa o. U hrvatskom je samo odpao ь na kraju. Nom. pl. — Osnovi u sredini prievoja dodavao se prajezični nastavak -es: *sūneu-es > synove. U hrvatskom jeziku govorio se nom. pl. sinove još u XVI. v. Mjesto krajnjega e dolazi i prema o-dekl. (sinovi). Pod utjecajem u-deklinacije, koja ima -ov- u nom. i gen. pl. i dat. sg., primile su u hrv. jeziku takve dulje nastavke i jednosložne imenice o-deklinacije, kasnije i neke dvosložne, i taj je dulji nastavak proveden kroz sve padeže plurala. To je najkrupniji trag, što ga je ŭ-deklinacija ostavila u hrvatskom jeziku. Gen. pl. — Prajezični nastavak -om dolazio je na osnovu u sredini prievoja: *suneu-om (> um, ъ) = synovъ. Takav je gen. pl. bio u hrvatskom do XIV v., kad mu se počeo dodavati još vokal -a na kraju (sinova). Dat. pl. — Poznati nastavak -mus dolazio je k osnovi u nizini prievoja: *sūnu-mus > *symъmъ. Ovakav se oblik nije sačuvao u staroslavenskom jeziku, nego synomъ. To je o nastalo ili pod utjecajem o-deklinacije ili tako, da se ъ u zatvorenom slogu počeo zamjenjivati sa o. Akuz. pl. — K osnovi u nizini prievoja dolazi prajezični nastavak -ns: *sūnu-ns ^> *sūnūs > syny. Jednak je ak. pl. o-deklinacije. Vok. pl. — jednak je nominativu pl. Lok. pl. Na osnovu u nizini prievoja dolazi prajezični nastavak -su: *sūnu-su > *synъhъ. Mjesto ovoga oblika imamo u stsl. sačuvan samo oblik synohъ, kod kojega ono o treba tumačiti kao u instr. sg. i dat. pl. Pošto su ove imenice prešle u o-deklinaciju, razvijao se dalje u hrvatskom ovaj padež kako je razloženo kod o-deklinacije. Instr. pl. — Poznati nastavak -mis dolazio je k osnovi u nizini prievoja: *sūnumis > synъmi. Prešavši u o-deklinaciju, ove su se rieči kasnije razvijale kao i one. Nom. ak. vok. du. — Uzima se čista osnova s produženim vokalom: *sunū > syny. U hrvatskom je provedeno izjednačenje s o-deklinacijom. Gen. lok. du. — K osnovi u sredini prievoja prianja -ous kao kod o-dekl.: *sūneu-ous > synovu. U hrvatskom se izjednačuje s o-deklinacijom. Dat. instr. du. - K osnovi u nizini prievoja pristupa poznati nastavak -ma: *sunuma ^> symma. U hrvatskom izjednačenje s o-deklinacijom. 6. KONSONANTSKA DEKLINACIJA Po konsonantskoj se deklinaciji sklanjaju imenice sva tri roda, kojima se osnova svršava na konsonant n t s r. Jednako se sklanjaju i imenice s osnovom na vokal -ū, koji se u svim oblicima (osim nom. sg.) izpred vokalskih padežnih nastavaka ciepa u ŭu, a to u stsl. daje ъv. Poradi toga, što se to osnovno -ū u stsl. nigdje ne vidi, jer je u nom. sg. prešlo u -y, a u svim ostalim padežima u -ъv-, uzimaju se iz praktičnih razloga ovakve rieči kao konsonantske v-osnove. Konsonantske deklinacije u staroslavenskom nisu gotovo nigdje ostale čiste. Imaju mnogo međusobnih odvajanja i različnih utjecaja drugih, vokalskih deklinacija. Tako se kod imenica srednjega roda opaža jači utjecaj srednjih o-osnova, a kod imenica žen. roda utjecaj ženskih i-osnova. (Analogija po rodu). Još su se po kons. deklinaciji sklanjale u pluralu imenice, koje znače pripadnika nekom staležu, rodu ili mjestu, a imaju nastavak -ianinъ, ali se -in odbacuje u pluralnim padežima. Ovamo su išle u pluralu i imenice s nastavkom -tel-io- i -ar-i o (učiteļь, mytar'ь); zatim brojevi četyre (muž. rod) odnosno četyri (žen. rod) i desęte u pluralu, i konačno imenice na t: lakъtь, nogъtь, pečate (nom. pl.). U hrvatskom jeziku nemamo posebne konsonantske deklinacije, već su rieči iz nje prešle među vokalske osnove o a i. Nom. sg. — Srednji rod kod n- i t-osnova uzima za ovaj padež čistu osnovu bez nastavka u sredini prievoja: imę (*imen-); ili kod s-osnova u visini prievoja: tělo (: *tělos). Kod mužkih n-osnova je prajezično krajnje -ōn (uzpor. grč. άχμων) ili -ons prešlo u -y (kamy) procesom -ōn > -ūn > y. Ženske r-osnove odbacuju krajnje -r, a dugo ē daje i mj. ě (matēr — mati, dъšti), dok ženske ū- (v-) osnove imaju također ili čistu osnovu (*svekrū) ili osnovu s nastavkom -s (*svekrūs), što oboje daje -y: crьky, svekry. U hrvatskom su jeziku srednje n- t- i s-osnove ostale bez promjene, osim što je nazal ę dao obični e; isto tako su ostale bez promjene i ženske r-osnove (mati, kći). Kod mužkih n-osnova već je u stsl. uzmaknulo y pred osnovnim -en- iz kosih padeža, tako da osim kamy i plamy nijedna druga imenica već u staroslavenskom nema -y (dьnь, korenь, remenь, stepenь, jelenь). Tragovi negdašnjega -y kod ove dvie

13

rieči očuvali su se u čakavskim riečima kamik, kamičić, plamik. Ženske ū-(v-) osnove prešle su u hrvatskom jeziku najvećim dielom u a-deklinaciju, pa su i u nom. sg. dobile njezin padežni dočetak: crkva, bukva, bradva, svekrva, smokva, tikva, jetrva; u i-deklinaciju prešla je imenica krv (*kry). Gen. sg. — Od prajezičnog nastavka -es odpalo je krajnje s: *kamenes > kamene, *suekrū-es > (ciepanjem u ŭu i odpadanjem krajnjega s svekrъve. Dat. sg. — Prajezični nastavak -ai = i: kameni, *suekrūai > svekъvi. Neki ovaj dativni nastavak i tumače analogijom prema i-deklinaciji. Akuz. sg. — Prajezični nastavak -m stojeći na kraju iza konsonanta bio je vokalan m, pa se zamienio poluglasom ь: kamenь (*kamenm > kamenьm); ili je još vjerojatniji utjecaj i-deklinacije. Kadkada se u staroslavenskom nalazi ovaj padež u obliku kamy, platmy, što je preneseno iz nominativa sg.; ili u obliku kamene, plamene, što je upravo genitiv u službi akuzativa. srednji rod

singul. n-osnove t-osnove s-osnove

NAV imę telę tělo

G imene telęte tělese D imeni telęti tělesi I imenьmь (imenemь) telętьmь tělesьmь

L imene telęte tělese

plural

NAV imena telęta tělesa G imenъ telętъ tělesъ

D imenьmъ (imenemъ) telętьmъ tělesьmъ

I imeny telęty tělesy L imenьhъ (imenehъ) telętьhъ tělesьhъ

dual

NAV imeně telętě tělesě GL imenu telętu tělesu DI imenьma telętьma tělesьma Vok. sg. — Kod imenica sred. roda jednak je nominativu, tako i kod ženskih r-osnova (mati, dъšti — nominativi u službi vokativa), i kod ženskih ū-(v-)osnova: crьky, svekry, ali bi kod ovih potonjih mogla biti i čista osnova (ū=y). Kod muž. imenica (*kameni) tumači se analogijom i-deklinacije. Lok. sg. — Ovaj padež nije objašnjen glasovnim putem; trebala bi biti čista osnova *kamen; faktični oblik kamene tumači Johannes Schmidt (u Kunovu Zeitschriftu) postpozicijom priedloga έν = u, dakle *kamenen = u kamenu. Što se pored svekrъve, kamene (po kons. deki.) nalazi i svtkrъvi, kameni, materi, to je utjecaj i-deklinacije. Instr. sg. — Dočetci -ьmь (za mužke i srednje) i -ьjǫ (za ženske) preuzeti su iz i-deklinacije. mužki rod ženski rod n-osnove r-osnove ū-(v-) osnove

N kamy mati crьky G kamene matere crьkъve D kameni materi crьkъvi A kamenь materь crьkъvь V *kameni mati crьky I kamenьmь materьjǫ (materijǫ) crьkъvijǫ L kamene materi crьkъve NV kamene materi crьkъviG kamenъ materъ crьkъvъ D kamenьmъ materьmъ crьkъvamъ A kameni materi crьkъvi I kamenьmi materьmi *crьkъvami L kamenьhъ *materьhъ crьkъvahъ

14

NAV kameni materi crьkъvi GL kamenu materu crьkъvu DI kamenьma materьma crьkъvama Nom. pl. — Srednje imaju -a kao u o-deklinaciji. Mužke dobivaju nastavak -es : *kamenes > kamene. Ženske imaju i prema i-deklinaciji. Gen. pl. — Prajezični nastavak -on odnosno -om daje na kraju rieči -ъ: kamenъ, svekrъvъ; ali bi se -ъ moglo tumačiti i analogijom o- odnosno a-deklinacije. Dat. pl. — Sve konsonantske osnove prave ovaj padež po i-deklinaciji: kamenьmъ; vokalske ū-(v-)osnove po a-deklinaciji: crьkъvamъ. Akuz. pl. — Pravi se analognom i-deklinacije; kod srednjih o-doklinacije. Vok. pl. = nom. pl. Lok. pl. — Konsonantske po i-deklinaciji: -ьhъ; vokalska ū-(v-)dekl. po a-dekl.: -ahъ. Inslr. pl. — Mužke i žensko kons. osnovo prema i-dekl. (kamenьmi, materьmi); ženske vokalsko ū-(v-)osnove prema a-deklinaciji (*crьkъvami); srednje prema o-dekl.: imeny (kadkada i mužke: kameny). Nom. ak. vok. du. — Stariji oblici na *-i kod sred. roda: *imeni odgovaraju stind. ná mani, dok su mlađi na -ě načinjeni prema o-deklinaciji. Oblici na -i kod muž. i žen. roda (kameni, crьkъvi) obično se tumače utjecajem i-deklinacije (kod srednjih se to ne može, jer u i-deklinaciji nije bilo imenica srednjega roda). Gen. lok. du. — Imaju -u, kao i kod drugih deklinacija: kamenu. — Kod ženskih se kadšto tvori prema i-deklinaciji: svekrъviju. Dat. instr. du. — Kod konsonanlskih je osnova analogija i-deklinacije (imenьma, kamenьma, *materьma), a kod ū-(v-)osnova analogija a-deklinacije (svekrъvama).

15

DEKLINACIJA ZAMJENICA a. Lične zamjenice 1. i 2. lica i povratna zamjenica singul. N azъ ty / G mene tebe sebe D mьně (mi, enkl.) tebě (ti, enkl.) sebě (si, enkl.) A mę (i gen. mene) tę (i gen. tebe) sę (i gen. sebe) I mъnojǫ tobojǫ sobojǫ L mьně tebě sebě plural N my vy G nasъ vasъ D namъ (i ny, enkl.) vamъ (i vy, enkl.) A ny (i gen. nasъ) vy (i gen. vasъ) I nami vami L nasъ vasъ dual NV vě va A na va GL naju vaju DI nama vama Uzimamo ove tri zamjenice uporedo, jer im je razvoj oblika jednak. Nom. sg. — Za zamjenicu 1. lica prajezični je oblik *eĝh-om (uzpor. stind. ahám, avest. azəm; grč.έγώ(ν); lat. ego; got. ik, njem. ich), iz čega neki izvode stsl. azъ, ovim putem: *eĝhom > *ezъ > *ēzъ> (produženo e po analogiji tū: ty) > (prejotacija) *jēzъ > jazъ (ě iza palatala daje a) i azъ, (mlađi obl.). Nahtigal (Slovanski jeziki, 62.) smatra to a u jazъ, i azъ još neobjašnjenim. U hrvatskom jeziku odpao je ne samo poluglas na kraju, nego i z, pa imamo nom. sg. ja već od početka naše jezične predaje. Kao razlog, zbog kojega je odpao glas z, navodi se analogija prema 2. licu ty (kao što ni ondje nema iza osnovnog vokala nikakva suglasnika, nego se svršava odsječeno). Poput hrvatskoga, izgubili su i drugi slavenski jezici glas z; održao se jedino kod Slovenaca (jaz) i Bugara (azъ, as), a mjestimice i kod hrvatskih kajkavaca i čakavaca. Za zamjenicu 2. lica imamo u prajeziku *tū (grč. dorski τύ, atički σύ; lat. tū; got. þū, njem. du), od čega je po zakonu nastalo ty. U hrvatskom je samo y prešao u i. Gen. sg. — Ovaj padež nema posebna nastavka, nego je spoj dviju osnova: me + ne (ova druga vidi se u du. na) = mene. Za drugo lice predpostavlja se prajez. *teue (stind. tava; lit. tavè, valjda također spoj dviju osnova, bez posebnog nastavka, uzpor. du. vě) koje bi trebalo dati u stsl. *teve. U faktičnom obliku tebe došao je glas b iz dat. sg. Isto se tako tumači i oblik sebe (b je i tu naime analogija prema dat. sg.). U hrvatskom jeziku ostao je ovaj padež bez ikakve promjene u glasovima. Izmienio se akcent; u praslav. imamo mene, tebe, sebe, što daje mène, tèbe, sèbe, ali se govori i s naglaskom mene, tebe, sebe. Dat. sg. — U stsl. oblicima mьně, tebě, sebě nalazi se na kraju ě prema a-deklinaciji. Kod zamjenice prvoga lica mьně drži se da je izvorno bio ъ (mъně), koji se je kasnije preglasio u ь, a ь odgovara glasu e u tebe, sebe. Udara u oči razlika u suglasniku izpred krajnjega vokala: glas ь u tebě i sebě opravdan je etimologijom (stind. túbhyam; lat. tibi, sibi), dok je glas n u mьně došao analogijom iz gen. sg. U hrvatskom jeziku imamo nastavak i: meni, tebi, sebi — analog. a-dekl.: duši (ženi). Prema obliku mьně bilo je u starohrvatskom mnje, mne, mni do XVI v. U XV i XVI v. umeće se često a: mani. Od XIV v. dolazi e: meni; to je e došlo analogijom prema gen. sg., a utjecao je i e iz tebi, sebi. Neki štokavski krajevi govore i mene mj. meni. To se e na kraju može tumačiti kao ekavski refleks glasa ě, ali će biti vjerojatnija analogija s gen. sg. Za naglasak vriedi isto ono, što smo kazali kod genitiva: stari lik meni daje mèni, ali se govori i meni. Enklitički oblici mi ti si odgovaraju prajezičnim oblicima *moi *toi *soi. To su upravo lokativi s funkcijom dativa.

16

Akuz. sg. — Prajezični oblici nastali su tako, da se osnovi dodavao formant m: *mē-m *tē-m *sē-m — mę tę sę. Danas u hrvatskom jeziku dolaze dulji oblici mene tebe sebe, kad je zamjenica naglašena, a to su upravo genitivi singulara. Pravi akuzativi su me te se, ali se oni danas upotrebljavaju samo enklitički. U stsl. oni nisu bili samo enklitike, nego su se jednako upotrebljavali i kad su bili iztaknuti, a samo se riedko u stsl. nalaze dulji oblici mene tebe sebe za akuzativ. Trag negdašnje neenklitičnosti oblika me te se ostao je u konstrukciji s priedlozima: ná me, zá te, nadā me, — dok inače ne mogu stajati priedlozi izpred enklitičkih oblika, pa se ne može npr. reći: *od me nego od mene, ni *k mi, nego k meni. Vok. sg. — zamjenjuje se nominativom sg. Lok. sg. — Za ovaj padež uzeti su oblici dativa sg., s kojim su mu zajedničke i sve promjene. Instr. sg. — Oblici mъnojǫ tobojǫ sobojǫ dobili su nastavke po analogiji a-deklinacije (kao ženojǫ — ženoju — ženom) — mnom, tobom, sobom. Glas o mj. e u prvom slogu oblika tobojǫ sobojǫ (u ostalim padežima dolazi e!) ne mora se tumačiti prievojem, nego asimilacijom slogova. I glas ъ mj. ь kod mъnojǫ bit će u ovom padežu opravdaniji radi paralele sa tobojǫ i sobojǫ. U starohrv. umetalo se od XV v. a: manom; prema tome ima kod nekih čakavaca i kajkavaca još i danas manun (: mьnǫ) pored mnum (mnun). Dialektički se govori i menom, gdje je e analogija prema ostalim padežima. Obliku mnoôm dodaje se od početka XVI v. vokal e na kraju: mnóme. To se e tumači nekakvom još neutvrđenom analogijom. Oblik mnôm može biti i enklitičan, pa mu akcent skače na priedlog: sa mnōm, nada mnōm. Kod dublete mnóme ne može radi uzlaznog akcenta doći do skakanja akcenta na priedlog: nada mnóme — ali se uobće riedko govori puni oblik uz priedloge. Nom. pl. — Nastavak y nastao je po nom. pl. a-deklin. Prema ostalim padežima plurala trebala bi zamjenica 1. lica imati i u ovom padežu n na početku: *ny, a ne my; glas m je analogijom došao iz singularnih padeža. (Povratna zamjenica nema plurala). U hrvatskom jeziku zamienjeno je -y sa i. U ženskoj nominalnoj deklinaciji s osnovom na -a imamo u ovom padežu e prema palatalnim osnovama (žene : duše). Kod ovih zamjenica nije se izvršio taj proces, pa zato nemamo *me *ve; to je stoga, što ovdje nema palatalnih osnova. Gen. pl. — Na prajezičnu osnovu *nōs *vōs došao je nastavak -sŏm: *nŏs-sŏm > *nōs-sъ > nasъ; isto tako: vōs-sŏm > *vōs-sъ > vasъ. U hrvatskom je samo odpao ъ. Dat. pl. — Nastaje analogijom a-deklinacije: namъ vamъ. U hrvatskom jeziku počeo se od XV v. dodavati na kraju vokal -a: nama vama, pod utjecajem dualnoga dativa. U XVI i XVII v. zamjenjuje se često instrumentalom: nami vami. Danas je u štokavaca prevladao oblik nama vama u naglašenim položajima, dok su nam vam samo enklitične forme. U stsl. jeziku upotrebljavali su se u ovom padežu enklitični oblici ny, vy, koji su upravo akuzativi plurala. Od toga žive još i danas u Crnoj Gori enklitike ni, vi: »Hajte braćo, da vi pjesmu pjevam". Ak. pl. — Nastaje analogijom a-deklinacije: ny vy : ženy. Rjeđe se u stsl. za ovaj padež upotrebljavaju genitivi nasъ, vasъ. U hrvatskom jeziku su se oblici ni vi čuvali do XIV v., a od XV potisnuti su sasvim genitivnim oblicima nas vas, koji služe i za naglašene (nâs vâs) i za enklitične položaje (năs văs). Jedino u Crnoj Gori razvile su se iz oblika ni vi enklitike ne ve, u kojima je e na kraju došlo analogijom a-deklinacije (: duše); pa se tako govori u C.G. na pr.: molim ve. Imitirajući crnogorski govor upotrebljava i Mažuranić u Smail-agi enklitike ne ve: Nit bi zato barbarim ve zvali, Što vi mroste dok su oni spali; Jer ne radit hitro nuka vrieme. U prvom Mažuranićevom primjeru ve znači dakako vas, kao što u drugom primjeru ne znači nas; tu se dakle ne ne smije shvatiti kao negacija, jer bi to bio očit nesmisao. Inače te crnogorske enklitike nisu ušle u hrvatski književni jezik, ni u prozni, ni u književni. Vok. pl. — Ako treba, uzima se nom. pl. Lok. pl. — Na prajezičnu osnovu *nōs *vōs dolazi nastavak -su, dakle: *nōs-su > *nōs-sъ > nasъ; *vōs-su > *vōs-sъ > vasъ. U starohrvatskom jeziku bili su za ovaj padež — pošto je odpao ъ — oblici nas vas. U XVII v. počinje se ovaj padež zamjenjivati instrumentalom: nami vami; kasnije je ovo -i na kraju

17

odpalo, a konačno je, izjednačivši se s dativom pl., dobio na kraju glas -a: nama vama (od XVII v.). Instr. pl. — Nastao je analogijom a-dekl.: nami vami. U hrvatskom jeziku održali su se ti oblici do danas u starijem tipu štok. narječja, i u čakavskom i kajkavskom narječju. Od XIII v. počinje se odbacivati krajnje i, te se tako ovaj padež izjednačio s dat. pl. Od XIV v. dodaje se na kraju -a pod utjecajem duala, pa imamo konačno nama vama, — jednako kao u dat. i lok. plurala. Nom. vok. du. — Od prajezične osnove *ue mogla je u stsl. j. nastati forma vě (nas dvojica), ali će tu biti više djelovala analogija nom. du. a-deklinacije. Glas v, koji se ovdje pojavljuje, opravdan je etimoložki, jer ga nalazimo i u stind.: va-yam (mi); got. wit odnosno weis, njem. wir; lit. vè-du. — Oblik va za zamjenicu 2. lica upravo je akuz. du. U hrvatskom jeziku nema dualnih oblika. Gen. lok. du. — Nastali su analogijom prema drugim zamjenicama, npr. toju, pa prema tome naju, vaju. Kod Slovenaca su se održali do danas. Dat. instr. du. — Osnovama *nō- *uō- dodan je nastavak -ma: nama vama. Kod Slovenaca se još čuvaju; a u hrvatskom služe zadat., lok., instr. pl. Ak. du. — Prajezične osnove *nō i *uō bez nastavka dale su u stsl. oblike na va. b. ostale zamjcnice nepalatalne varijante deklinacije (o-/a-osnove) Pokazna zamjenica tъ ta to singul. mužki srednji ženski N tъ to ta G togo = toję D tomu = toji A tъ to tǫ I těmь = tojǫ L tomь = toji plural N ti ta ty G těhъ = = D těmъ = = A ty ta ty I těmi = = L těhъ = = dual NAV ta tě tě GL toju = = DI těma = = Nom. sg. — U mužkom rodu od osnove *to nastalo je tъ kao što smo vidjeli kod rabъ. U hrvatskom jeziku zamienjen je ъ punim a (jer je ъ bio naglašen), pa imamo u starohrvatskom najprije ta (kao i od čь — ča). Zbog potrebe razlikovanja muž. roda od žen. došao je k tome na kraju još j, koji je nastao kao kod određenih pridjeva (: tъjь). Ovo je j neko vrieme prianjalo i uz ostale padeže: gen. sg. togaj, dat. sg. tomuj. Žen. rod ta nastao je od osnove *ta kao kod a-dekl. (: žena). Srednji r. to < *tō-d. Gen. sg. — Kao što prema nom. rabъ imamo gen. raba, tako bi od tъ trebao glasiti gen. sg. *ta. Faktični oblik togo nastao je ovim putem: na gotov genitiv *ta došla je partikula -go (koju vidimo npr. u i-že, že < ge), što je dalo *tago; zatim je mj. a prodrlo o iz ostalih padeža, pa imamo togo; kasnije je pod utjecajem o-dekl. nastavak o na kraju zamienjen nastavkom a, pa se tako objašnjuje hrvatski oblik toga. Od XV v. često odpada krajnje a: tog. Mužki i srednji rod glase jednako. Ženski rod ima u ovom padežu oblik toję, koji je načinjen prema ja-dekl. Od toga se hrvatski oblik razvio ovako: toję > toje > toê (asimil., prevladao e, jer je ê naglašen) teê = tê, kako dolazi od najstarijih

18

vremena. Dat. sg. — Prema stind. tá-smai očekivao bi se u muž. i sr. rodu oblik *tosmě, ali je s izpalo analogijom prema ostalim padežima, gdje mu nema traga; mjesto krajnjega ě imamo u prema o-dekl. U hrvatskom imamo kao i u stsl. tomu. Od XV v. izjednačuje se s lok. sg.: tom. Ženski rod je išao ovim putem: toji > toi > toj. Ak. sg. — Stsl. tъ, za muž. rod izvodi se od *to-m. U srednjem rodu to = nom. sg. Ženski rod tǫ: tā-m (stind. tám); hrv. tǫ > tu. Vok. sg. — nom. sg. Lok. sg. — Muž. i sred. rod tomь nastao je od *to-smin (stind. tá-smin), s je izpalo, jer ga nema u drugim padežima, i krajnje n odpalo je po zakonu, a i > ь. Ženski rod toji prema ja-dekl. U hrv. j. odpao je kod tomь poluglas na kraju. Od XV v. zamjenjuje se vrlo često dativom sg. Instr. sg. — Nastavak -mi za muž. i sred. rod dodan osnovi imao bi rezultat *tomь; mjesto toga imamo faktično těmь, koje je nastalo radi toga, što se je između osnove i nastavka utisnuo vokal i: *toi -mi > těmь, što je u hrvatskom dalo tijem, tim (prema mekim jo-osnovama kao jь ja je). Ženski rod prema a-dekl. (*tai-ā-m > tojǫ). Nom. pl. — Mužki i srednji rod prema o-dekl. (muž.: *toi ; ženski rod prema a-dekl. (ty). Gen. pl. — Mužki i srednji rod: *toi + som > těhъ > hrv. tijeh (tih). U književnom hrvatskom obliku tih stoji i prema palatalnim osnovama ě — i. Ženski rod: *tā-i-som > tě-hъ. U hrvatskom je odpao samo poluglas i prevladao nastavak palatalnih osnova (tih). Dat. pl. — *toi -mus > *tě-mъ > hrv. tijem, u hrv. knjiž, tim prema palatalnoj dekl. (kao mojim, jim) ě — i. Ak. pl. — prema o- odnosno a-dekl. Lok. pl. — *toi -su > *těhъ; u hrv. knjiž. tih kao mojih (: palat.). Od XV v. dolazi u hrv. dativ mj. lokativa. Instr. pl. — *toi-mīs (kao synъmi, kostmi) > tě-mi. U hrvatskom se od XIV v. izjednačuje s dat. pl.: tim(a), tijem. Nom. ak. du. — Muž. ta prema o-dekl. Žen. i sr. tě : *toi (kao selě, ženě). Gen. lok. du. — Osnovi *toi dodan poznati nastavak -u: toju. Dat. instr. du. — *toi-ma > těma. Kao zamjenica tъ, ta, to jednako su se uglavnom sklanjale još i ove pokazne zamjenice: ovъ, onъ, takъ, sikъ (ovakav), selikъ, tolikъ; pa upitne: kъto, kakъ, kolikъ; odnosne: jakъ, jelikъ (kolik); neodređene: nekъto, nikъto, kъžьdo (gen. sg. kogožde), vьsakъ, jeterъ, mъnogъ, samъ; i brojevi: jedinъ, dъva, oba, drugъ, inъ. Upitna zamjenica kъto nastala je od prajezične osnove *quo- koja daje kъ, i od partikule za izticanje to (uzpor. pitanje: tko to viče?), koja partikula dolazi samo u nominativu sg. U ostalim padežima sklanja se jednako kao tъ, samo što se gutural izpred ě i i mienja u sibilant (těmь — *kěmь > cěmь). — Nom. sg. kъto daje nakon gubitka ъ oblik kto, od čega metatezom nastaje tko, kako se nalazi već u najstarijim našim spomenicima. Kasnije je odpao glas t analogijom prema drugim padežima (jer ga u njima nema: kogo komu). Od ove se je zamjenice, bez partikule za izticanje to, razvila kod kajkavaca zamjenica kaj isto onako, kako se je od tъ razvio taj (= ta + j) — U instr. sg. trebalo bi da u hrvatskom od cěmь dobijemo *cijem, *cim, ali od najstarijih vremena imamo samo kim, što je analogija prema drugim padežima. c. zamjenice palatalne (jo-/ja-osnove) Lična zamjenica za 3. l. sg. singul. N i(že) (onъ) je(že) (ono) ja(že) (ona) G jego = jeję D jemu = jeji A jь je jǫ I jimь = jejǫ L jemь = jeji

19

plural N ji(že) (oni) ja(že) (ona) ję(že) (ony) G jihъ = = D jimъ = = A ję ja ję I jimi = = L jihъ = = dual NV ja(že) (ona) ji(že) (oně) = A ja ji = GL jeju = = DI jima = = Nom. sg. — Već u staroslovenskom izgubila se zamjenica jь, ja, je i nadomjestila se u nominativima svih brojeva (sg., pl., du.) zamjenicom onъ, ona, ono. Nominativni oblici održali su se samo u spoju s partikulom -že i u relativnom značenju (iže, ježe, jaže). Sklonitba je uglavnom jednaka kao kod pokazne zamjenice tъ, ta, to, jedino se iza palatala provode poznate glasovne promjene: *jъ-že : tъ > *jьže > iže (uzpor. jugum — igo) U hrvatskom: on, ona, ono — od početka. Gen. sg. — *jogo > jego. Već u stsl. su svi padeži, kad se izpred njih nalazio priedlog, dobivali k osnovi sprieda glas n: otъ ńego. To je n došlo od priedloga, koji su se svršavali na n: sъn, vъn, kon, krajnji n se odciepio od priedloga i združio se sa zamjenicom trajno. Još u XIII v. nalazi se u spomenicima našega jezika jega bez n (pored njega). Padežni nastavak a mj. o došao je analogijom prema o-dekl. Od gen. sg. ńego načinjen je posvojni pridjev ńegov. U žen. rodu od stsl. jeję nastalo je u sthrv. jeje, kako dolazi u spomenicima XII i XIII v. Od XIV v. imamo nje: jeje > jee > je, n + je = ńe. Od ovoga gen. sg. načinjen je od XV v. dalje posvojni pridjev ńen. Pored toga je nastao i oblik ńezin (od gen. sg. ńe + zi, kao kod ńoj-zi). Prije toga vremena hrvatski se jezik, kao i stsl., pomagao samo genitivom sg. lične zamjenice za izricanje pripadanja. Dat. sg. — K stsl. jemu dolazilo je sprieda n počevši od XIII v.: ńemu. Za žen. rod prema jeji Irobali bismo imati jej, ali već od XII v. imamo sa n sprijeda: ńej. Mjesto ńej počinje se od XIV v. analogija tvrdih osnova: toj — ńoj, dakle: jeji > jei > jej > joj, ńoj. Ak. sg. — U stsl. glasi jь (enklitički oblik). Izgovor jь dokazuju nam u stsl. spojevi s priedlozima: na ńь (da se izgovaralo i ili ji, imali bismo *nani ili *nańi). Taj akuzativ j živi još i danas u hrvatskom jeziku, dakako s dodanim sprieda n: na n-j, po n-j. Oblik ńega za ovaj padež zapravo je gen. sg. Žen. rod jǫ dao je pravilno ju — ńu. Lok. sg. — jemb > jem, njem. Od XVII v. zamjenjuje se često s dat. sg., pa imamo i ńemu. Žen. rod razvijao se kao i dat. sg. Instr. sg. — jimь > jim, ńim. Pored oblika ńim dolaze od XVI v. i oblici ńime. Žen. rod se tumači kao kod a-dekl. Nom. pl. — Prema starijem oni, one, ona imamo u novoštokavskom òni, òne, òna. Ostali pluralni padeži izvedeni su od praslavenske osnove joi > jě > ji. Gen. pl. — jih — ńih (uzpor. těhъ — *jěhъ > jihъ). Dat. pl. — jim — ńim, kasnije ńima (a iz duala). Ak. pl. — uzima se gen. pl. Lok. pl. — jih — ńih, od XVII v. ńima (= dat). Instr. pl. — jimi — ńimi, od XVII v. ńima (dat., lok., instr. izjednačeni). Nom. ak. du. — ž. i sr. r.: tě — *jě > ji. Gen. lok. du. — toju — jeju. Dat. instr. du. — *toi-ma > těma — jěma > jima. Enklitički oblici u hrvatskom jeziku nastali su tako, da se je od punih oblika za gen. i dat. sg. ńega — ńemu odbilo krajnje ga — mu, i to pod utjecajem enklitika kod ličnih zamjenica 1. i 2. lica: mi, ti, me, te. Tako se i u žen. rodu odielio konac za enklike: ńe —je, ńoj — joj; zatim u pluralu: ńih — ih; ńim(a) — im.

20

Ovako se sklanjaju još i posvojne zamjenice mojь, tvojь, svojь, našь, vašь; upitna čьjь; pridjevi štuždь, tuždь; brojevi dъvojь, obojь, trojь (kao mojь). Za palatalnim se osnovama povela u sklanjanju i pokazna zamj. sь (ovaj) i neodređena vьsь (sav). Pokazna zamjenica sь se si singul. muški srednji ženski N sь se si G sego = seję D semu = seji A sь se sьjǫ (sijǫ) I simь = sejǫ L semь = seji plural N siji si sьję (siję) G sihъ = = D simъ = = A sьję (siję) si sьję (siję) I simi = = L sihъ = = dual NA sьja (sija) siji siji GL seju = = DI sima = = Ova se zamjenica u hrvatskom izgubila; ostali su joj samo neki tragovi. Nom. sg. — muž. rod *k ĭ-s. (uzpor. lit. szìs) >sь; ž.r. *k ī (lit. szi) > si; s.r. *sio > se (mj. šje) U hrvatskom se nominativni odnosno akuzativni oblik sь sačuvao do danas (izgubivši samo ь) u prilogu danas : dьnьsь (= dan ovaj), odakle je kasnije kao formant uzet i za: jutros, večeras, zimus, ljetos. I srednji rod se održao do danas u poznatoj čakavskoj božićnoj pjesmi U se vrime godišća. Gen. sg. — *si o-go > sego. Razvoj bi glasovni morao ići ovako: *si ogo > *šogo > šego; mjesto *šego imamo sego kao analogiju onih padeža, gdje je s po zakonu. I ovaj je padež očuvan do danas kod nekih čakavaca u prilogu segutra (= sego utra, jutros). Žen. rod: *seję kao jeję. Dat. sg. — *si o-mu > semu. Žen. rod: *si o-ji > seji. Ak. sg. — *k ĭ-m > sь. Ženski rod: sĭi-jǫ > sьjǫ. Ostali padeži prave se osnovom *sio. Neodređena zamjenica singul. muški srednji ženski N vьsь vьse vьsa G vьsego = vьseję D vьsemu = vьseji A vьsь vьse vьsьǫ I vьsěmь = vьsejǫ L vьsemь = vьseji plural N vьsi vьsa vьsę G vьsěhъ = = D vьsěmъ = = A vьsę vьsa vьsę I vьsěmi = = L vьsěhъ = = dual NEMA NEMA NEMA

21

Ova je zamjenica morala nekoć glasiti *vьh-ъ (uzpor. lit. vìsas, prus. vissas, na kraju je odpalo s, a prvo s iza i moralo je dati h) i sklanjala se po tvrdim osnovama kao tъ, dakle: jednina N *vьhъ G *vьhogo D *vьhomu A *vьhъ I vьsěmь (h izpred ě > s) L *vьhomь množina N vьsi (h izpred i > s) G vьsěhъ D vьsěmъ A *vьhy I vьsěhъ L vьsěmi Budući da se u instr. sg., pa gotovo u svim padežima plurala h izpred ě pretvorilo u s, prodrlo je to s i u ostale padeže sg., te se tako dobilo vьsь, koje se onda povodi za pokaznom zamj. sь: gen. sg. vьsego : sego, dat. sg. vьsemu : semu. U hrvatskom jeziku od vьsь nastaje vas; kasnije je u gen. i dat. sg. prema vsega, vsemu provedena metateza svega, svemu, a onda je s prodrlo na početak rieči i u nom. sg.: sav (pored vas). Upitne zamjenice čьto i čь Zamjenica čьto nastala je od prajez. *qui- i parlikule za izticanje to, koja dolazi samo u nom. i akuz. sg. Nom. sg. — čьto, od čega je u hrvatskom (pošto je izpao ь) nastalo čto > što (uzpor. počten > pošten). Da je ta zamjenica dolazila i sama bez partikule to, dokazuje naš čakavski oblik ča < čь (uzpor. tъ, > ta, taj); kad poluglas nije bio naglašen, odpao je po zakonu, pa imamo i samo č, sačuvano u spojevima zač (za + č), nič (ni + č). U akuz. sg. govore neki štokavski krajevi pored što i šta; ovo je zapravo gen. sg. Gen. sg. — Na osnovu *qui- došao je genitivni nastavak pronominalne deki. -so: čьso. Pored toga ima i česo, gdje je e došlo analogijom prema lok. sg. čemь. U hrvatskom jeziku živi oblik česa do danas, ah se osjeća zastarjelim. Redovni genitiv čega nastao je prema njega, mojega. Pored čega ima i gen. šta, koji je analogija prema o-dekl. (selo). Dat. sg. — čьsomu i česomu — gotovom genitivu česo dodan je dativni nastavak mu. Hrvatski ima čemu prema njemu, mojemu. Ak. sg. = nom. sg. Lok. sg. — *komь — *čomь (č prodrlo iz ostalih pad.) > čemь. U hrv. samo odpao ь. Instr. sg. — *kěmь> > *cěmь — *čemь (č prodrlo iz ostalih pad.) > čimь. Tako je i danas u hrvatskom jeziku, samo što može, kao i druge pokazne zamjenice, dobiti još na kraju e: čime. Posvojne zamjenice Zamjenice mojь tvojь postale su od *moi -os *tvoi-os, gdje su moj i tvoj gotovi lok. sg. od ličnih zamj. 1. i 2. l., koji su dobili formant -os. Tako je i kod svojь. Kod posvojnih zamj. našь vašь uz gotov genitiv nasъ vasъ, ili (još vjerovatnije) na prajezično nōs vōs u genitivnoj funkciji prionuo je formant io-.

22

DEKLINACIJA PRIDJEVA Pridjevi neodređenoga oblika a) Pozitiv Pridjevi neodređenoga oblika sklanjaju se po nominalnoj deklinaciji, i to muž. i sred. rod po o-deklinaciji, kao rabъ i selo, a žen. rod po a-deklinaciji, kao žena. Palatalne se osnove sklanjaju po jo- odnosno ja-deklinaciji. Dakle: muški srednji ženski N novъ novo nova G nova nova novy Tako je isto i u hrvatskom jeziku načelno. Izuzetak u stsl. čini instr. sg., gdje je provedena analogija prema određenim pridjevima: novim (mj. *novom), dobrim. Za vok. sg. upotrebljavao se u stsl. obično nominativ, pored redovnoga oblika na -e: o rode nevěrъnъ, ali i: fariseju slěpe. U hrvatskom se ovaj potonji sasvim izgubio, dok onaj prvi dolazi kadšto u narodnim pjesmama: mlad junače ; rjeđe u prozi: dobar čovječe. Mjesto takvih starijih oblika prevladao je danas u hrvatskom jeziku vokativ određenoga oblika. Participi Kao pridjevi neodređenoga oblika sklanjaju se po nominalnoj deklinaciji i glagolski pridjevi ili participi, i to part. prez. pasivnoga pletomъ, pletoma, pletomo; part. pret. akt. II. plelъ, plela, plelo i part. pret. pas. pletenъ, pletena, pleteno. Part ic ip prezenta akt ivnoga nastaje tako, da se korienu dodaje osnovni formant -ǫt ili -ęt, pa se na tu osnovu dodaju padežni nastavci. Nom. sg. — Kod muž. r. pravi se po konsonantskoj deklinaciji: *plet-ont-s > *plet-ons > (ons na kraju — y, tj. ons > uns > ūs > ū > y) > plety; *hval-ent-s > hvalę; *znajons > *znajens > znaję. Kod žen. roda se pravi nastavkom -i: *plet-ont-i > *pletǫti; faktični oblik pleǫšti nastao je tako, da je š prodrlo iz ostalih padeža. Sred. rod je čista osnova: *hvalent > hvalę; kod plety i sl. izjednačio se s muž. rodom. Ostali padeži dobivaju k osnovi još i formant -jo -ja, idu dakle po jo- odnosno ja-deklinaciji, kao konjь i duša, na pr.: Gen. sg. — *plet-ont-ja > pletošta; ž.r. pletǫštę kao dušę. Dat. sg. — plelǫštu kao konju; itd. Nom. pl. — pravi se po konsonantskoj dekl.: *plet-ont-es > pletǫte; u faktični oblik pletǫšte ušlo je š iz drugih padeža. Ostali padeži plurala i duala po jo- i ja-dekl. Part ic ip preter i ta akt ivnoga I tvori osnovu formantom -ъs- ili -vъs-: *plet-ъs-; *da-vъs-. Nom. sg. — Muž. r.: *plet-ъs-s > pletъ; *hvaļ-ьs-s > hvaļь. Ž.r.: pletъši, hvaļьši (š- iz ostalih pad.). Sr.r. — čista osnova: *plet-ъs > pletъ. Gen. sg. — *plet-ъs-ia > pletъša (jo-dekl.). ltd. Nom. pl. — muž. r. po kons. dekl.: pletъše (š je prodrlo iz drugih padeža). Ostali padeži pl. i du. po jo-dekl. b) Komparativ Komparativi se prave tako, da se pridjevnom korienu dodaje formant -ějьs ili -jьs: *nov-ě-jьs > novějь, hrv. noviji (od-kud -ě- u osnovi, nije jasno; neki drže, da je to adverb, a adverbi su upravo lokativi, pa bi ě postalo od oi; drugi se tome tumačenju protive tvrdeći, da je to ě postalo od ē, a ne od diftonga, jer iza nebčanih suglasnika prelazi u a: mъnožajь : mъnogъ), *drag-jьs > *dražь; k tome u nom. sg. pristupa još nastavak -jь po analogiji komparativa kao što su novějь, pa tako dobivamo dražьjь, hrv. draži. Nom. sg. — Muž. r.: nastavak je -s: *novějьs-s > novějь; *drag-jьs-s > *dražь; faktično dražьjь —

23

gdje je jь došlo prema novějь. Žen. r.: nastavak je -ī (kao bogyńi): *novějьs-ia > novějьši. Sred. r.: osnovni je nastavak -i os-, bez ličnog nastavka: *nově-ios > nově-ies > nověje. Gen. sg. i ostali padeži dobivaju k osnovi još formant -io, odnosno -ia; novějьša : konja; novějьšę : dušę itd. Slogovi -ъk i -ok, koji se u pozitivu nalaze na kraju osnove, odpadaju u komparativu: sladъkъ — slaždьjь < *slad-jьs + jь hrv. slađi krěpъkъ — krěpļьjь < krep-jьs + jь hrv. krepčiji vysokъ — vyšьjь < vys-jьs + jь hrv. viši U hrvatskom jeziku part. prez. akt. i part. pret. akt. I nisu više pridjevi, nego su prilozi, te se ne sklanjaju. Komparativi su u stsl. mogli dolaziti i u neodr. obliku, danas u hrvatskom mogu imati samo određeni oblik. Pridjevi određenoga oblika jednina (singular) muž. sred. žen. N novъjь novoje novaja G novajego = novyję D novujemu = nověji A novъjь novoje novǫjǫ I novyjimь = novojǫ L novějemь = nověji množina (plural) N noviji novaja novyję G novyjihъ = = D novyjimъ = = A novyję novaja novyję L novyjihъ = = I novyjimi = = dvojina (dual) NA novaja nověji = GL novuju = = DI novyjima = = Određeni pridjevi imaju svoju posebnu deklinaciju, koja se zove složena deklinacija stoga, što su joj oblici sastavljeni od nominalne i pronominalne deklinacije. Određeni se oblik pridjeva pravi tako, da mu se kao postpozitivni član dodaje zamjenica *jь, *ja, *je, a sklanja se tako, da pridjev ide po svojoj nominalnoj o- i a-deklinaciji, a zamjenica po svojoj pronominalnoj deklinaciji, ali se pišu zajedno. U drugim jezicima dolazi član obično izpred pridjeva: der gute, il buono, le bon. Svi padeži kod pridjeva ne dobivaju svoje nastavke, nego se okamenjenoj pridjevnoj formi novy- dodaju zamjenični padežni oblici. Vondrák (Altkirchenslavische Gramm. 188) to tumači ovako: Najprije je u instr. pl. redovni oblik za muž. i sred. rod novyjimi zbog jednakosti zamjeničnog oblika povukao za sobom i žen. rod, pa i u žen. rodu imamo novyjimi mj. *novamijimi. Budući da se tako pridjev u instr. pl. za sva tri roda svršavao na y, a po pravilu se na y svršavao i ak. pl. muž. i žen. roda, utjecalo je to i na druge padeže, pa je u gen. pl. došlo novyjihъ mj. *novъjihъ, zatim u dat. pl. svih rodova, i konačno u lok. pl. svih rodova. To je prodrlo u dat. i instr. du. i u instr. sg. Dalje se opaža, da je kod žen. roda u kosim padežima okrnjena zamjenica: gen. sg. novyję mj. *novyjeję, dat. i lok. sg. nověji mj. novějeji, itd. U hrvatskom jeziku imamo: Nom. sg.: — novyjь > *novij > novi (kao kostijь — kosti)

novaja — (stezanjem) novā novoje — novo

Kod komparativa je analogijom prema muž. r. dražьjь – dražī nastao i za ženski i srednji rod oblik dražā (mj. dražьšija) — dražē (mj. dražьšeje). Pošto se tako u nom. sg. izgubilo š, izčezlo je ono i iz svih

24

drugih padeža, te danas u hrvatskom jeziku (štok.) nemamo više komparativa na -ši osim tri: ljepši, lakši, mekši. Gen. sg. — Od novojego > novaego > novaago trebalo bi nastati *novago; faktični, hrvatski oblik novoga je analogija prema toga. Itd. Deklinacija brojeva Broj jedinъ (i jedьnъ) sklanjao se u stsl. po pronominalnoj dekl., kao tъ. Broj dъva je upravo nom. du. (ž.r. i sr.r. dъvě), ima svoju posebnu dekl.: G.L. dъvoju, D.I. dъvěma. rvatski ima uglavnom analogno. Broj trьje (i trije) sklanjao se po i-deklinaciji (trьje : pǫtьje; tri ž. i sr. r.: kosti), a broj četyre (ž. i sr. r. četyri) dielom po kons., a dielom po i-dekl. Ta se prva četiri broja sklanjaju i u hrvatskom, uglavnom analogno. Brojevi od 5 — 10 bili su u stsl. kolektivne imenice ž. roda i sklanjali su se po i-dekl. U hrvatskom su jeziku indeklinabilni, postali su prilozi. Broj devętь — devet ima na početku d prema desetь (očekivali bismo n mj. d, kao na pr. u lat. novem, njem. neun). Broj desętь sklanjao se također po i-dekl., ali je neke padeže mogao praviti i po kons. dekl., npr. lok. sg. desęte (: kamene), ali samo u vezi kao što je jedinъ na desęte, inače po i-deki.: nom. pl. desęte i desęti; gen. pl. desętъ i desęti; instr. pl. desęty. Od veza kao dъva na desęte nastali su u hrvatskom brojevi dvanaest : *dvanadesete (najprije je izpalo d, onda krajnje e, i konačno predzadnje e). Broj sъto deklinirao se kao selo; u hrvatskom se ne mienja, samo se očuvao dualni oblik u spojevima tri sъta — trista, prema čemu je nastalo i dvjesta (mj. dъvě sъtě, kao što je bilo u stsl. ; tri sъta, četyri sъta, pętь sъtъ). U starih hrvatskih pisaca prema stsl. gen. pl. sъtъ ima pravilni oblik sat, dakako za gen. pl., a ne za nom. sg. (Marulić u posveti „Judite" kaže, da ju je spjevao 1501. — „godišće prvo nakon tisuća pet sat"; uzporedi i rieč satnik = stotnik, centurio). Broj tysǫšta sklanjao se kao duša. U hrv. isto tako. Redni brojevi su pridjevi određenoga oblika i dekliniraju se po složenoj deklinaciji.

25

KONJUGACIJA Hrvatska konjugacija nema duala. Od vremena staroslavenskih izgubio se aorist jaki ili asigmatski (osim u 2. i 3. l. sg.) i sigmatski s-aorist, dok su se oba h-aorista očuvala. U narodnom govoru izgubio se već gotovo sasvim imperfekt, tako da on danas živi još samo u literaturi, a i tu ga ima sve manje. Nestalo je participa prez. pas. (osim ostataka u pridjevima pitom, lakom) i supina. Prezent jednina

stsl. hrv. 1. pletǫ pletem 2. pleteši pleteš 3. pletetъ plete množina 1. pletemъ, pletemo 2. pletete pletete 3. pletǫtъ pletu dvojina 1. pletevě 2. pleteta 3. pletete Atematski glagoli (ima ih pet: byti, dati, jasti, věděti, iměti) imaju drugačiji prezent: jednina množina dvojina 1. damь damъ davě 2. dasi daste dasta 3. dastъ dadętъ daste 1. l. sg. — Svi glagoli s tematskim vokalom u prezentu imali su u stsl. u ovome licu -ǫ na kraju. To se -ǫ tumači kao ostatak ie. konjunktiva, koji se je inače u slavenskim jezicima izgubio, uzpor. lat. fer-am: ie. *bherām, -am > -ǫ. Drugčije ga tumači Kuljbakin; po njemu je ǫ = ie. -o + sek. nast. -m, uzpor. grč. ϕέρω, lat. fero, stsl. berǫ (sekundarni nastavci -m -s -t -mъ, -te -nt služili su za pravljenje aorista, imperfekta i imperativa). U hrvatskom jeziku mora krajnje -ǫ dati -u; tako je i bilo u starohrv. do XV v., pa se je govorilo: ja pletu mj. pletem. Da se ukloni jednakost s 3. l. pl. (ja pletu — oni pletu), došlo je analogijom atematskih glagola u 1. l. sg. -m, izpred kojega je prodro tematski vokal iz 2. i 3. l. sg. i 1. i 2. l. pl.: ja plete-m (: pleteš, plete, pletemo, pletete). Ostatci staroga -ǫ = -u očuvali su se do danas u šlokavaca obćenito samo kod dva glagola: mogu i hoću (u nekim krajevima još kod druga tri glagola: velju – velim, viđu – vidim, volju — volim). Ali i kod ova dva glagola prodro je novi oblik, pa se govori i možem mj. mogu, hoćem mj. hoću, nećem mj. neću. Duljina krajnjega vokala tumači se stezanjem kod glagola V. 1.: čuvaješi > čuvaeši > čuvaaši — hrv. čuvāš; ględaješi > ględaši — hrv. gledāš. To se je stezanje izvršilo uporedo s prodiranjem nastavka -m u 1. l. prez. Analogija ovakvih glagola djelovala je i na ostale glagole, koji nisu imali što stezati, pa su i oni dobili dugu kvantitetu. 2.l. sg. — Prajezični nastavak -si (koji je nastao od starijega medialnog nastavka -sai) prešao je u –hь (iza i/ u/ r/ k), a. to je -hь moralo prieći u -šь> (zbog ь). Nastavak -šь je praslavenski, -ši je dialektička osobina staroslovenskoga jezika. U hrvatskom je samo odpao ь. Kod atematskih glagola (osim iměti) ostao je prajezični nastavak -si u stsl. U hrv. je to ostalo samo kod jednoga glagola: jesi. 3.l. sg. — Prajezični je nastavak bio -ti, od čega u prasl. treba da nastane *tь; faktično je -tъ (s ъ mj. ь), a ne zna se, zbog čega (prema tъ od zamj. tъ, ta, to?). Već u stsl. počeo se je taj nastavak -tъ gubiti. U hrvatskom ga jeziku nema ni u najstarijim spomenicima. Sačuvao se samo kod jednoga glagola: jest. 1.l. pl. — Staroslavenskom nastavku -mъ odgovarat će prajezično -mos (uzpor. lat. -mus u laudamus). U hrvatskom se od početka nalazi -mo mj. m (: mъ). Odakle je to o došlo, nije još sigurno utvrđeno. (Neki kombiniraju, da je prema aoristnom i imperfektivnom nastavku -hom s metatezom -hmo). 2.l. pl. — Nastavak -te ostao je bez promjene do danas. 3.l. pl. — Prajezični nastavak -nti dao je u prasl. *-ntь, faktično -ntъ, koje s tematskim vokalom o ili e daje u stsl. -ǫtъ ili -ętъ (ne zna se, zašto je ь, prešao u ъ).

26

U hrvatskom je krajnje t odpalo, kao i u 3. l. sg., a nazali ǫ, ę daju u, e: pletu, hvale. Tri atematska glagola imala su u stsl. dadętъ, jadętъ, vědętъ. Već vrlo rano mj. dade dolazi u hrv. dadu (prema glagolima, koji imaju -u po zakonu). Ovo -du počelo se tada osjećati kao karakteristika za 3. l. pl., pa su ga u nekim krajevima počeli uzimati i za druge glagole, najprije: znadu, imadu, a zatim i činidu, igradu itd. Pridoniele su nešto tome i d-osnove I. vrste: predu, idu, kradu. Kod glagola znati i imati dolaze oblici sa d- i u ostalim licima: znadem, imadem. U kajkavskom narječju prodro je tematski vokal iz ostalih lica i ovamo, pa se govori: pleteju, moliju itd. Aorist Od četiri vrste staroslavenskih aorista očuvale su se u hrvatskom jeziku podpuno samo dvie: h-aorist atematski i tematski. Od prostog (jakog, asigmatskog) aorista ostalo je samo 2. i 3. l. sg. (plete), dok se je sigmatski s-aorist podpuno izgubio, izuzevši neke dialektičke ostatke. jaki, prosti, asigmatski jednina množina dvojina 1. vedъ vedomъ vedově 2. vede vedete vedeta 3. vede vedǫ vedete s-aorist, sigmatski 1. věsъ věsomъ věsově 2. (vede) věste věsta 3. (vede) věsę věste h-aorist, atematski 1. čuhъ čuhomъ čuhově 2. ču čuste čusta 3. ču čušę čuste h-aorist, tematski; novi. tip 1. vedohъ vedohomъ vedohově 2. (vede) vedoste vedosta 3. (vede) vedošę vedoste Hrvatski aorist ostao je svojim oblicima jednak staroslavenskome, uz poznate glasovne promjene. Jedino u 1. l. pl. bilo je u starohrvatskome: čuhomo, pletohomo; današnji oblik: čusmo, pletosmo nastao je pod utjecajem 2. l. pl. čuste, pletoste. Prema stsl. aoristu rěhъ (rěhomъ, rěste, rěšę) ima u hrv. dialektički rijeh; prema tome i od do-nesti nastalo je donijeh, donijesmo, donijeste (ali: donese), a kasnije je ije prodrlo i u inf.: donijeti. Imperfekt jednina množina dvojina 1. pletěahъ pletěahomъ pletěahově 2. pletěaše pletěašete pletěašeta 3. pletěaše pletěahǫ pletěašete 1. znaahъ znaahomъ znaahově 2. znaaše znaašete znaašeta 3. znaaše znaahǫ znaašete Imperfektivni formant -ěahъ, dobivali su na prezentsku osnovu svi glagoli, kojima se infinitivna osnova nije svršavala na ě na a; a ovi su na infinitivnu osnovu dobivali formant -ahъ. Između imperfektivne

27

osnove i sekundarnih ličnih nastavaka umetao se tematski vokal o (za 1. l. sg. pl. du., 3 l. pl.) ili e (2. l. sg. pl. du., 3. l. sg. du.). U imperfektivnom formantu -ěahъ, koji nije indoeuropskoga podrietla, nego je praslavenska novotvorina, vide jedni slavisti imperfekt pomoćnoga glagola biti: *ēsom (s je, kao i u sigmatskom aoristu, prešlo iza vokala u h, a ē izpred njega u a po zakonu: palatalni + ě = 'a), uzpor. grč. ήν, lat. erām (R. Nahtigal, Slovan. jeziki 103); — dok se drugi slavisti ograničavaju na tvrdnju, da mu podrietlo nije jasno. (Kuljbakin, Staroslovenska gram. 116.) 1.l. sg. — pletěahъ < *plet + ēsom > ahom > ahъ. Već u stsl. moglo se ěa stegnuti u ě: pletěhъ, pletěše, a aa u a: bьrahъ, znahъ. Hrvatski nastavak -ijah dolazi od XVI v., dok su u starijem jeziku dolazili nastavci -ah, -ijeh, -eh, -ih: pletijeh :pletěhъ, ikavski pletih, tek od XVI v. pletijah; prema tome pletijah nije nastalo izravno od pletěahъ, nego je to naša hrvatska novotvorina, nastala valjda kontaminacijom -ijeh i -ah. Od XVII v. dulji nastavak -ijah uzmiče sve više pred kraćim -ah. 2. i 3.l. sg. — pleěaše < *plet-ěah-e-s, pletěah-e-t. Ostalo je u hrvatskom bez promjene s nastavkom -še. 1.l. pl. — pletěahomъ < *pletčah-o-mъ (mъ : mus). U hrvatskom je, kao i u 1.l. pl. prezenta, dodano na kraju o, pa je u staro vrieme glasilo: čitahomo. Za njim se povelo i 2.l. pl. — čitahote (mj. čitaašete). Oblici čitasmo, čitaste za 1. i.2.l. pl. nastali su kasnije prema aoristu. 3.l. pl. — bez promjene u hrvatskom. Imperativ 1. sg. / 1. pl. veděmъ 1. du. veděvě 2. sg. vedi 2. pl. veděte 2. du. veděta 3. sg. / 3. pl. / 3. du. / Imperativ je u praslavenskom postao od ie. optativa. 2. l. sg. — vedi; beri : ϕέροις (oi = i, s odpada). U hrvatskom bez promjene. 1.l. pl. — berěmъ : ϕέροι-μεν (oi > ě); glagoļimъ (ě = i iza paiatala). U hrvatskom ima na kraju o, kao i u ostalim prvim licima pl. Mjesto ě u hrvatskom imamo i od XIV v., a to je i došlo pod utjecajem palatalnih osnova. 2.l. pl. — berěte : ϕέροι-τε (oi = ě). Kod glagola V i VI vrste odpao je u hrvatskome vokal i u 2. l. sg. i pl. (od XIII v.), pa mj. pitaji, kupuji i pitajite, kupujtie — imamo pitaj, kupuj i pitajmo, pitajte, kupujte. Kod atematskih je glagola taj vokal i postao konsonant, pa je palatalizirao konsonante pred sobom: *dadi — stsl. daždь; jaždь; věždь; prema tome u starohrvatskom imamo jeđ (jiđ); povjeć, pović (do XVI v., a u dialektima i danas, uzpor. kajk. povèć mi = kaži mi). Glagol *mog-ti glasio je u imperativu mozi (uzpor. pomozi); od toga mozi nastalo je u hrvatskom moj (od XVI v.), koje dolazi samo s negacijom: nemoj. Part. Prez. akt. Stsl. participi na -y (vedy : *vedonts, gen. vedǫšta) trebali bi u hrvatskome glasiti na -i, ali mjesto toga imamo već u najstarije vrieme nom. sg. samo s formantom io- iz kosih padeža: *vedǫti o > *vedućo; *pekǫtio > *pekućo — pekući. Do XVI v. govorio se u sthrv. pored toga još i nom. pl.: tekuće, a od toga vremena dolazi samo oblik tekući, koji se ne mienja (osim idući, vrući, sliedeći i još nekoliko). Stsl. participi na -ę (III, IV, V, VI vrsta — vokalske osnove) gladili su u starohrvatskom pravilno na -e: kupuje, čine. Od XVII v. oni dolaze samo s form. io: kupujući, čineći. Samo u nekoliko priloga vidi se danas još ostatak staroga participa na -e: glede toga; šale nešto učiniti = šaleći se; muče (= mučke); hote, nehote. Part. prez. pas. Pravio se od prez. osnove nastavkom -m*, -ma, -mo: vedomъ: hvalimъ.

28

U hrvatskom jeziku nema ga ni u najstarije vrieme. Ima samo dva tri ostatka: pitom (: pitati); lakom : stsl. lakati i alъkati (gladan biti), uzpor. lačan (u starijem jeziku) = gladan. Part. pret. akt. I. Pravio se od inf. osnove formantom -ŭs iza suglasnika *nesŭs > nesъ; gen. sg. nesъša : *nesŭsī > *nesŭhī > nesъšī ž.r.; a -vŭs iza samoglasnika: znavъ. U starohrvatskom su jeziku živjela oba načina, ali su se danas izgubila oba, jer je u nom. sg. muž. roda prodro još formant io iz kosih padeža, pa smo tako dobili oblik -vši, koji se već od najstarijeg doba ne mienja: rekavši, znavši, hvalivši (neko su vrieme postojali uporedo i oblici za nom. pl. muž. roda — kao kod part. prez. akt.: čuvše, hvalivše). Ostatak staroga načina bit će u prilogu mi mogrēd (— grędъ od gręsti). Part. pret. akt. II. Pravio se od infinitivne osnove nastavkom -lъ, -la, -lo: plelъ, hvalilъ. U hrvatskom jeziku, pošto je u muž. rodu odpao ъ, počelo je od XIV v. krajnje l prelaziti u o u štokavskom narječju. Kod čakavaca i kajkavaca još se to l uporno čuva, a ni u štokavskom nije još taj zakon do kraja proveden. Part. pret. pas. Pravio se od inf. osnove nastavkom -tъ, -ta, to; -enъ, -ena -eno; -nъ, -na, -no (uzpor. njem. gemacht; getan). U hrvatskom je ostao bez promjene, samo prevladava nastavak -n, -na -no. Infinitiv Pravio se od inf. osnove nastavkom -ti, U hrvatskom je-ostao uglavnom isti — izuzevši poznate glasovne promjene: stsl. rešti — hrv. reći, stsl. tonǫti — hrv. tonuti. Supin To je glagolska imenica, koja dolazi u akuzativu cilja ili svrhe (uzpor. iat. ire aratum = stsl. iti oratъ; lat. datum = stsl. datъ). U hrvatskom ga jeziku nema, osim ukoliko mu se očuvao trag u odbacivanju infinitivnoga krajnjeg t; uzpor. kod Mažuranića: Tko se snizi k rosnoj travi sankom kriepit snagu tiela. Blaž Jurišić, Zagreb, 1944.

29

Univerzalni pie. nastavci za vokalske osnove bili su jednaki za muški i ženski rod, a srednji rod razlikovao se po tome što su mu N i A uvijek jednaki i imaju poseban nastavak npr. u jd. –ø (“bez nastavka”), u mn. N=A –a

JEDNINA nominativ *-s ablativ *-ōd <tematski vokal + *-od;

genitiv a-osn. novotvorina prema ak. pl. dativ (*-ōi) (<tematski vokal + *-ei/*-oi ) slav. *–ou

je iz osnova na u akuzativ *-m vokativ *-ø instrumental (*-o) slav. –mĭ (-m za ž.r.) u vezi je s nast. za

dat.mn. i adverbijalnog je postanja lokativ *-i >s tematskim nastavkom daje diftong

*-oi MNOŽINA

nominativ *-es slav. –i iz pokaznih zam. s tematskim nastavkom daje diftong; slav. -ns u a-osn. prenesen iz akuzativa

genitiv *-om dativ slav. *-mos akuzativ *-ns s tematskim vokalom daje *-ons instrumental *-ōis za slav. y različita objašnjenja;

a-osn. novotvorina -ojǫ lokativ *-su kod osnova na –o dodaje se još –i-

između osnove i nastavka