ODGOJ KAO KOMUNIKACIJA

Porodica Autor administratorSrijeda, 30 Prosinac 2009

ODGOJ KAO KOMUNIKACIJA

Komunikacija je glavna alatka koju u odgoju mozemo koristiti. Stoga,

nemojmo da nam bude teska. Nacin na koji koristimo komunikaciju u

odgoju najbolje moze opisati narodna izreka koja kaze da je napor

odgajanja djeteta jednak naporu koji bi se trebao uloziti da iglom iskopamo

bunar. Zamislimo samo kako bi to izgledalo kao uzaludan posao- kopati male

grumencice zemlje necim tako malim kao sto je igla da bismo uspjeli doci na dubinu

koju trazi bunar.Cak i oni koji bi se odlucili na taj poduhvat bili bi svjesni, odmah na

pocetku, da je to posao koji ce zahtijevati cijeli zivot i svu mogucu pomoc. Roditelji i

odgajatelji cesto smatraju neuspjehom situacije u kojima moraju treci, peti,

deseti....stoti put ukazati svome djetetu na neko od dogovorenih porodicnih pravila.

Ali, nedajmo se obeshrabriti! Upravo takve situacije zahtijevaju komunikacijsku

prisebnost i vjestine o kojima smo ovdje pisali konkretno i taksativno. Na pocetku

cemo odmah spomenuti komunikacijske navike koje ubijaju odnose, ali i one

komunikacijske navike koje nam pomazu da skrbimo jedni o drugima. Osvrnuli smo

se na karakteristike verbalne, neverbalne i paraverbalne komunikacije, kao i na

konkretne savjete za praksu. Nadamo se da ce nam svima koristiti.

Sedam ubojitih navika

1. Kritikovanje2. Okrivljavanje3. Prigovaranje4. Zaljenje5. Prijetnje6. Kaznjavanje7. Nagradjivanje/ Potkupljivanje

Sedam skrbnih navika

1. Podrzavanje2. Prihvatanje3. Postovanje4. Slusanje5. Ohrabrivanje

6. Vjerovanje7. Pregovaranje o razlikama

Verbalnakomunikacija

Verbalna komunikacija je glasovna komunikacija koja se služi jezikom neke zajednice.

Žene su brbljavije od muškaraca.

Mozak je u svojem radu podijeljen

Lijeva polutka:              Desna polutka:rezon                             raspoznavanje licalogika                            humorračun                             muzikajezik                              percepcija prostoraanaliza                          kreativnostsimboli                         sinteza

vizualnom tipu- («vidiš to je bilo ...»), auditivnom tipu - («čuješ ...»). modalni izrazi, stereotipni komentari koji ne nose informaciju već daju sugovorniku

vrijeme za lakše procesuiranje informacije, izražavaju naše stavove, govor čine transparentnijim i elegantnijim. npr. «kao što znamo ...», «podrazumijeva se ...», «po mom mišljenju», «dakako da ...»

Pravilo o 5±2 nove informacije po satu koje dijete može usvojiti. Prosječno dijete može pamtiti cca. 8 riječi u trajanju od 5 sekundi.

 

PARAVERBALNA KOMUNIKACIJA

Glasovi, tempo i intonacija koji prate govor i daju mu dodatnu informativnost. Oni nam daju uskličnik ili upitnik na kraju rečenice, odnosno kazuju da li se govori o oružju ili povrću (luk, luk).

Pruža informacije o govornikovom raspoloženju, stavovima ili o njemu samom. Određujemo demografska obilježja, da li je govornik iz Kraine ili Hercegovine, da li

je muško ili žensko, ali ocjenjujemo i crte ličnosti. Neprimjereno glasan govor doima se agresivno, ljuto i možda malo primitivno, Previše tih govor povezati ćemo često sa strahom ili slabim crtama ličnosti. Govor s pojačanom nosnosti najčešće ćemo povezati s prehladom, ali ukoliko osoba

ima uobičajen takav govor, nesvjesno nam može pobuditi percepciju lijenosti i/ili umišljenosti.

Kreštav glas daje naznaku osjećaja slabosti ili histeričnosti. Isprekidan, napet govor u staccattu, ako isključimo govorne mane, može odati

dojam odlučne dinamične, ali i neosjetljive osobe, Blagi legato daje dojam nježnosti i osjetljivosti. Ritam govora je bitan i za pozornost slušatelja.

Važne informacije moramo izgovoriti sporije, da bi slušatelji lakše percipirali i njihovu važnost i informacije same,

Konstantan spori govor će vrlo brzo zamoriti slušatelja koji će nesvjesno očekivati da su sve informacije vrlo važne i dok će u početku govora biti vrlo koncentriran, uskoro radi umora to više neće biti u stanju.

Brz govor daje dinamiku i odlučnost, ali radi prebrzog govora smanjiti će se i mogućnost praćenja informacija.

Pauze u govoru su još jedan od načina naglašavanja bitnih informacija i pokazivanje promišljanja oko izrečenog.

Emotivnost rečenice dobiva njezinom kratkoćom. Duge rečenice pozivaju na racio, a emocije su, suprotno, to veće što je rečenica

kraća. (To si ti. Ti si! O!!!) Rezultati eksperimenta koji se je odvijao na području Hrvatske, Engleske, Francuske i

Japana pokazali su nam kako se emocije u govoru prenose paraverbalnim faktorima, čak i ukoliko slušatelj ne razumije sam jezik na kojem je rečenica izgovorena. 

NEVERBALNA KOMUNIKACIJA

Watzlawickova pravila komunikacije. Uzima odnos kao polaznu točku. 1. Nemoguće je ne - komunicirati.• U situaciji “licem u lice” nije moguće ne

komunicirati. Čak i kad osobe jedne drugima okrenu leđa, šalju određenu poruku. Odbijanje komunikacije je također komunikacija.

2. Svaka komunikacija sastoji se iz sadržajnog i odnosnog aspekta. Sadržajni aspekt se odnosi na osobine predmeta, ljudi, događaja, opise. Odnosni aspekt vezan je uz odnose između osoba koje komuniciraju, i utječe na sadržajni aspekt.

3. Priroda odnosa uvjetovana je interpretacijom komunikacijskih prilika od strane partnera.

4. Komunikacija može biti digitalna ili analogna.Digitalna (verbalna) komunikacija se koristi za razmjenu informacija znakovima, koje svatko može razumjeti na jednak način. Analogna (neverbalna) komunikacija se služi znakovima koji omogućuju približnu predodžbu i njome se prenose poruke o odnosu.

5. Tok međuljudskih odnosa je simetričan ili komplementaran. Simetričan odnos razvija odnos ravnopravnosti i jednakosti. Komplementarni odnos podrazumijeva različito, ali nadopunjavajuće ponašanje.  

 

Neverbalnu komunikaciju čine ponašanje tijela (držanje, usmjerenost i pokreti pri sjedenju, stajanju, hodanju i

ležanju), mimika (čela, obraza, brade, obrva, usta), očni kontakt (pogled, zjenice, očni mišići), govorno ponašanje (brzina, ritam, jačina i boja glasa, artikulacija, melodija, jasnoća,

smijanje, glasovi bez verbalnog sadržaja), gestikulacija (govor ruku, velike i male geste, radnje), dodirivanje, odijevanje, prostorno ponašanje (intimna, osobna, društvena i javna

zona razmaka), vremensko ponašanje (intimno, osobno, društveno i javno vrijeme za kontakte),

 vanjski kontekst (vanjske okolnosti za vrijeme komuniciranja). Ljudi često nisu svjesni neverbalnih znakova. Neverbalni znakovi manje obvezuju.  Njima se mogu “izricati” stavovi koji bi društvu mogli biti neprihvatljivi. Cjelokupan utjecaj poruke sastoji se od verbalnog dijela (riječi) koji je zastupljen sa

7%, vokalnog (ton glasa) zastupljenog s 38%, te neverbalnog zastupljenog s 55%. Verbalna komponenta u komuniciranju iznosi manje od 35%, a ostatak (65%)

komuniciranja je neverbalan. Neverbalna komunikacija ne mora biti svjesno odaslana i primljena, ali mora

potencijalno prenositi obavijest. Budući da ne postoje jasna pravila često dolazi do grešaka u dekodiranju. Taj proces može biti neuspješan iz više razloga: razlike među spolovima, kulturalne i

subkulturalne razlike... Zbog prenošenja poruke neverbalnim putem ni jedna strana nije svjesna tih razlika. Dijete koje čini pogreške u verbalnoj komunikaciji drugi će smatrati neobrazovanim

ili neinteligentnim.  Dijete koje čini pogreške u neverbalnoj komunikaciji izgledat će čudno.  Na temelju verbalne komunikacije ocjenjujemo nečiju inteligenciju i obrazovanje,  Na temelju neverbalne – psihičku stabilnost. Neverbalna komunikacija je neprekidna, nema definiranih pravila, već su pravila

uglavnom implicitna. Razumijevanje neverbalne komunikacije može djetetu pomoći da razvije

samopouzdanje, da bude omiljeno i nauči suosjećati s potrebama i problemima drugih. Područja neverbalne komunikacije u kojima djeca obično imaju teškoća. 1. Način govora koji odudara od govora druge djece – dijete koje dolazi u novu

sredinu iz područja u kojemu se govori drukčijim narječjem ili naglaskom 2. Interpersonalni prostor – dijete koje stoji predaleko ili preblizu kad razgovara s

drugim djetetom ili ga prečesto dodiruje, izazvat će nelagodu kod drugog djeteta 3. Pokreti i držanje – pokreti upotpunjavaju emocionalni sadržaj djetetovih riječi.

Npr. isuviše opušteno držanje prenijet će dojam nepoštivanja ili nezainteresiranosti premda dijete to ne osjeća

4. Kontakt očima , 30-60 posto vremena provedemo gledajući drugu osobu u lice. 5. Zvukovi - zvukovi kojima se prenose emocije, bilo u govoru (ton glasa, intenzitet,

glasnoća) ili neverbalno (zviždanje, pjevušenje, mrmljanje) vrlo su važni. 6. Izgled – djeca se, kao i odrasli, koriste različitim načinima, recimo odjećom,

nakitom, frizurom, kako bi nešto saopstila svojoj okolini. Djeca, a posebno adolescenti nesvjesni svojeg izgleda u većoj su opasnosti da budu društveno neprihvaćeni.

 

ČITANJE LAGANJA

Neverbalni znakovi izdaju naše prave misli i stavove koje pokušavamo sakriti,  - "neverbalno curenje".

Primjer za to je umjetni osmijeh, položaji tijela koji odudaraju od verbalnog iskaza. 1. Smanjuje se učestalost običnih gestikulacija – pokreta rukama. Ljudi nesvjesno

osjećaju da bi ih pokret rukama mogao otkriti i zato ga smanjuju. 2. Povećava se učestalost dodirivanja lica rukama – glađenje brade, dodirivanje i

trljanje nosa, češkanje obrve, povlačenje za uho i sl. Dva su najčešća – dodirivanje nosa i pokrivanje usta.

3. Broj tjelesnih pokreta raste – promjene u položaju trupa, iz jednog sjedećeg položaja u drugi i sl.

4. Jedna gesta rukama bila je češća – odmahivanje rukom. 5. Mikroekspresija lica u laži drugačija je od one dok se govori istina. Te izraze lica

većina ljudi zapaža na nesvjesnoj razini.

Podstaknuti samopouzdanje

Kad dijete kaze : “Glupa sam” ili “nikad nista ne uradim kako treba” Nisi glupa, da te vise nikad nisam cula da tako govoris – POGRESNO Umjesto toga Ponudite cinjenice. “Sjecas li se kada si mislio da neces nikad nauciti voziti biciklo, a vidi sad!” Pomenite napredak “Ranije si imao problema sa citanjem, sad citas bolje”. Ponudite djetetu bolji perspektivu “Ovo je samo na pocetku tesko. Svako s tim ima prblema. Vjezbom ces to usavrsiti”

 

Podstaknuti samostalnost

Dopustite djece da biraju. “Hoces li danas obuci sivu ili crnu maicu.” Pokazite postovanje prema naporima djeteata “Teglu je ponekad tesko otvoriti. Pomaze kad kasikom udaris poklopac sa strane.” Ne postavljajte previse pitanja “Drago mi je sto vas vidim” Ne zurite da odgovorite na pitanja. “To je interesantno pitanje. Sta ti mislis o tome.” Ohrabrite dijete da   koristi i spoljasnje izvore. Mozda trener ima bolji prijedlog Ne oduzimajte nadu djetetu “Znaci razmisljas da se okusas u predstavi! Bit ce to pravo iskustvo.”

 

Podstaknuti saradnju

Opisite ono sto vidite ili opisite problem. “Na krevetu je mokar peskir” Objasnite im. “Taj peskir ce umokriti pokrivac.” Recite to rijecju. “Peskir” Opisite sta osjecate.

Bojim se da ces se razboljeti ako budes spavao na mokrom krevetu.” Napisite poruke “Molim te da me vratis na vjesalicu da se osusim. Tvoj peskir.”

 

NE!

Svaka recenica koja pocinje sa “ne” detaljno opisuje sta NE ZELITE da se desi – sta dijete ne smije da uradi, ali ne kaze djetetu sta treba da uradi.Zato, umjesto:” Ne hodaj po blatu.”Kazemo: “Hodaj po trotoaru.”Zato, umjesto:” Ne bacaj pljav peskir na pod sobe”Kazemo: “ Ponesi peskir usput u korpu za ves”.

DA! KAD! I CIM!

Raspolozenje neke djece se mijenja u trenutku kada cuju “ne”,  I prestaju slusati sva dalja objasnjenja.Tako na pitanje:

“Mogu li ici u kino veceras (radni dan) Umjesto: “Ne moze radnim danom zar se ne sjecas dogovora.” Funkcionalnije: “Da, mozes vikendom kako smo se I dogovorili.” “Da” uz pravilo skrece i fokusira djeciju paznju sa trnutnog “ne” na buduce “da”. Izbjegavajte “nikad” i “uvijek” “Nikad” I “uvijek” povecavaju napetost I sukob Preuvelicavaju problem I rijetko su tacne Osoba se brani tako sto kaze “da to nije uvijek” I rasprava gubi smisao Umjesto  toga vazno je djecu nauciti STA I KADA SU URADILI NESTO Ovim nacinom izbjegavamo pretjerivanja u raspravi, ostajemo smireni I suocavamo se

sa cinjenicama Primjer: Proslog cetvrtka si uzeo kosulju iz mog ormara Prosle subote si dosla 45 minuta nakon dogovora.

 

Vrijedjanje

Vrijedjanje je lijeno kritikovanje (umjesto da se potrudite I opisete sta vas je tacno naljutilo, osobi pripisujete etikete)

Prilikom vrijedjanja razgovor se prebacuje s postupka na odbranu I napadanje. Naucimo djecu da opisu sta se tacno desilo I sta osjecaju bez pretjerivanja I

vrijedjanja. To sprijecava izbijanje bijesa.

 

JA - PORUKE ITI – PORUKE

“Ti-poruka" – optužujući načina komunikacije putem koje se djeci nameće osjećaj krivnje i ujedno uči kako da prebace odgovornost na drugog,

“Ja-poruka" – načina komunikacije koji polazi od toga kako se osoba  osjeća u danoj situaciji koja je posljedica nekog neadekvatnog ponašanja.

TI-PORUKA - Dobio si jedan iz matematike! Glupane jedan!JA-PORUKA - Dobio si jedan iz matematike, i zabrinut sam za tebe, jer se bojim da ćeš zbog toga imati slabiju ocjenu na kraju školske godine.

TI-PORUKA - Ušuti! Stalno se dereš!JA-PORUKA -    Zbog vikanja osjećam se nervozno, zato bih te zamolio da prestaneš. .

JA - IZJAVA Kada ti

___________________________________________                                                     (opisite tacno ponasanje)

Ja se osjecam ________ __________________________________            (iskazite svoja osjecanja : sretno/ ljut/preplazen/tuzan)

Zato sto _____________________________________________              (iskazite potrebu koja je povazana sa tim osjecajem I neku misao ili vjerovanje koje je povezano sa tim)

Ono sto ja hocu je _______________________________________       (opisite odredeno ponasanje koje bi se podudarilo sa potrebom)

 

Primjer Ja izjave

Kada ti bacas knjige I odjecu svuda po podu Osjecam se razocarano /ljuto Zato sto se ne brines o svojim stvarima I pravis nered drugima Ono sto bih ja zelio je da smjestis svoje knjige na mjesto kada zavrsis sa upotrebom I

da objesis svoju odjecu na kraju dana.

 

AKTIVNO SLUSANJE

1. Iskazivanje interesa za dijete, njegove teme i probleme s kojima se susreće 2. Slušanje onoga ŠTO dijete govori (sadržajni dio) uz potvrđivanje da ga se sluša. 3. Slušanje onog KAKO dijete govori (formalni dio) uz pratnju na neverbalnoj razini. 4. Ne kritiziranje djeteta i njegovih stavova za vrijeme slušanja. 5. Kontroliranje, uključivanja vlastitih stavova u razgovor. Kako slusamo ?

Slusanje sa svrhom:

Kontakt ocima Dirljivo(nepateticno) izlaganje Podstaknite dalji razgovor “Pricaj mi jos” “Ima li jos nesto sto hoces da mi kazes o tome?”

Budite dirljivi: “To mora da je tesko za tebe” Opravdajte osjecanja “Cini mi se da si stvarno ljut/tuzan/uznemiren zbog toga” Budite radoznali Ne donosite sud! Postavljajte pitanja sa odgovorima po sopstvenom izboru (ne odgovori DA – NE) Prepricajte cinjenice I osjecanja

 

Komunikacija sa djecom (Bonnie Miller)28. Novembar 2010. admin

Ovo što slijedi je iz knjige “Komunikacija sa djecom” koju je napisala Bonnie Miller žene bivšeg američkog ambasadora u BiH Thomasa Millera koja je po struci psiholog i psihoterapeut.

Dragi roditelji, učitelji, mlade vođe, stručnjaci za mentalno zdravlje i drugi, koji radite sa djecom…Odgajati dijete je težak posao. Pomagati djetetu u razvoju je jedan od najtežih poduhvata na koji se bilo ko od nas može odlučiti. Za svako dijete i porodicu, društvo u cjelini, presudno je da djecu koja rastu podstičemo da budu snažna, inteligentna, osjećajna, brižljiva, kreativna, savjesna, pouzdana i produktivna.Biti roditelj je posao sa punim radnim vremenom koje traje najmanje osamnaest godina. To nije vještina koja se nauči u školi. Ne treba vam dozvola ili posebna nauka da biste imali dijete, ali niko vas neće upozoriti na teškoće sa kojima se možete susresti tokom godina.Sastavila sam ovaj priručnik da pomognem roditeljima širom zemlje kako bi ostvarili bolju komunikaciju sa svojom djecom i kako bi koristili usmene i nefizičke metode disciplinovanja. Knjižica će biti podijeljena roditeljima, učiteljima, centrima za mentalno zdravlje, obdaništima i drugim ljudima i institucijama koje brinu o djeci. Neke komunikacijske tehnike zahtijevaju vježbanje, kao kada se govori strani jezik, ali kako budete koristili ove strategije vrijedne poštovanja, bićete ojačani pozitivnim reakcijama ove djece.

Molim Vas osjećajte se slobodno da fotokopirate i distribuirate bilo koje stranice ovog priručnika. Nadam se da će se ove metode koristiti u budućnosti; na časovima za edukaciju roditelja i u grupama za potporu širom Bosne i Hercegovine. Najvažnije stvari u dječijim životima su sigurnost, ljubav, prihvatanje i ohrabrivanje. Koristeći strategije iz ove knjige, možemo pomoći djeci da postanu sigurnija i sa većim samopouzdanjem, dok mi učvršćujemo našu vezu s njima. Svaki dan možemo cijeniti posebne kvalitete naše djece i dati im do znanja da ih cijenimo. Već sutra, oni će biti odrasli ljudi.

Bonnie Miller Sarajevo, april 2000.

UŽIVAJTE U SVOM DJETETU SADA:♥ Dajte mu do znanja da nije potrebno da «zasluži» vašu ljubav.♥ Budite zahvalni na svakom danu i dajte svom djetetu na znanje daga volite zbog onoga što ono samo i jeste.

PRIHVATITE INDIVIDUALNOST SVOG DJETETA:♥ Poštujte njegove posebne talente, kvalitete, snove, ciljeve, privatnost, probleme i borbe.

OSJEĆANJA I PONAŠANJE SU RAZLIČITE STVARI:♥ Sva osjećanja su prihvatljiva, ali je važno postaviti pravila o ponašanju♥ Prepoznajte ambivalentna osjećanja svog djeteta svog djeteta i pomozite mu da ispolji osjećanja na konstruktivan način.

BUDITE SAVEZNIK, A NE KRITIČAR:♥ Niko nije savršen, tako da ne možete očekivati savršenstvo od svog djeteta.♥ Prihvatajte vaše i dječije greške i gledajte na njih kao na mogućnost da ga naučite i napredujete.♥ Imajte na umu fazu djetetovog napredovanja i prilagodite tome svoja očekivanja.♥ Mala djeca su impulsivna i konkretna. Budite sigurni da imate djetetovu pažnju i da vaše dijete razumije ono što mu govorite kada ga zamolite da nešto uradi ili kada mu dajete informaciju.

POKAŽITE DA VJERUJETE U SPOSOBNOST SVOG DJETETA DA DONOSI SVOJA SOPSTVENA RJEŠENJA:♥ Kada vaše dijete ima problem, budite mu savjetnik, a ne šef.♥ Slušajte ga, podržavajte ga, pomozite mu da otkrije i izvaga mogućnosti i posljedice.

ODGAJAJTE DIJETE PRAVIČNO:♥ Držite pravila pravično, da ih možete provesti i dobro objasniti.♥ Budite dosljedni u svojim disciplinskim metodama.♥ Koristite riječi koje govore vašem djetetu što vi očekujete.♥ Koristite «Time Out» i logičke i prirodne posljedice umjesto vikanja i fizičkog kažnjavanja.

BUDITE FLEKSIBILNI I SPREMNI NA DOGOVOR:♥ Dajte sebi vremena da razmislite.♥ Budite svjesni svojih ličnih problema i osjećanja i nemojte ih prenositi na dijete.♥ Ne pretjerujte! Zadržite objektivnost i dajte djetetovom problemu, incidentu ili ponašanju važnost koja mu i pripada.

IZRAZITE SVOJE VRIJEDNOSTI:♥ Budite dobar uzor za brigu, komunikaciju, ponašanje i odnose.♥ Dajte dobar primjer za ponašanje i dajte mu do znanja šta vam se sviđa u njegovim postupcima.♥ Promovirajte empatiju. Diskutujte o efektu njegovog ponašanja

DJECA POSTAJU ONO ČEMU SMO IH UČILIAko dijete živi s kritikom, ono uči da sudi.Ako dijete živi u neprijateljstvu, ono uči da se bori.Ako dijete živi u poruzi, ono uči da se postidi.Ako dijete živi sa sramom, ono uči da se osjeća krivim.

Ako dijete živi u toleranciji, ono se uči strpljenju.Ako dijete živi sa ohrabrenjem, ono se uči povjerenju.Ako dijete živi s pohvalom, ono uči da poštuje.Ako dijete živi s pravednošću, ono se uči pravdi.Ako dijete živi u sigurnosti, ono uči da vjeruje.Ako dijete živi s odobravanjem, on uči da voli samog sebe.Ako je dijete prihvaćeno i okruženo prijateljstvom, ono uči da pronađe ljubav na svijetu.

KOMUNIKACIJASve što radimo u našoj vezi sa djecom ima formu komuniciranja, i to ne samo izgovorene riječi, nego i boja tona, izraz lica ili govor tijela. Način našeg komuniciranja s djecom šalje poruke poštovanja, empatije i brige, ali isto tako može slati i suprotne poruke. Aktivnim slušanjem, podsticanjem djece da govore o svojim osjećanjima i korištenjem pozitivnog, opisnog jezika – mi dajemo djeci do znanja da nam se mogu povjeriti. Uz to, način na koji mi komuniciramo sa djecom postaje model na kojem djeca uče da komuniciraju sa drugima, da rješavaju probleme, da budu samosvjesni i da znaju slušati.

Koristite pozitivni govor tijela:♥ Dajte djeci do znanja da vam je stalo i da im poklanjate potpunu pažnju.

Slušajte više nego što pričate:♥ Zato što imamo dva uha i samo jedna usta.♥ Ohrabrite ih da obrazlažu. Pustite ih da završe izlaganje.♥ Slušajte sa pažnjom. Ne izričite sudove.♥ Služite se metodom aktivnog slušanja i otvorenih pitanja.♥ Uzdržite se od davanja savjeta, pridika i optuživanja.♥ Dokučite pravo značenje riječi koje dijete izgovara.♥ Podstaknite ih da sami rješavaju svoje probleme, ali pažljivo slušajte i podržite ih u njihovim nastojanjima.Neka vaša pohvala bude umjerena, na konkretnu pozitivnu rekaciju:♥ Istaknite i prokomentarišite određene specifične talente ili ponašanje vašeg djeteta kojim ste zadovoljni, umjesto da mu date pohvalu tipa «ti si dobro dijete»♥ Izbjegnite «dvosmjerne pohvale» tipa «Ovo si dobro uradio, ali ono…»♥ Kada vaše dijete uradi nešto što vam se ne sviđa, pokušajte da to ne etiketirate. Objasnite mu šta biste vi više voljeli da ono uradi.♥ Koristite više pozitivne fraze tipa «možeš; hoću;» umjesto «ne smiješ; neću»

Odnos između roditelja i djeteta je iskustvo koje najviše nagrađuje i donosi najviše zadovoljstva. U isto vrijeme ono je jedno od najtežih i najsloženijih iskustava. Ovaj odnos je često opterećen frustracijama ili nerazumijevanjem zbog loše komunikacije.Vezivanje je za vezu isto što i roditelj za dijete; odnos je u vezi isto što je roditelj djetetu; jedno bez drugog ne može. Najteži problem za roditelje i djecu danas je da ni jedno ne zna kako da komunicira uspješno – sa poštovanjem, dostojanstvom ili na taj način da se obje strane osjećaju saslušane i shvaćene. Iako su porodice sa djecom adolescentima i tinejdžerima posebno ranjive na ovom području, mnogi problemi mogu biti riješeni učenjem dobrih vještina komunikacije.Mi komuniciramo sa ciljem da drugima izrazimo naše razmišljanje, osjećanja i ideje. Želimo da neko drugi razumije naše stajalište, da posluša ono što govorimo i da se krećemo ka razrješenju problema.Ako se problem ne može riješiti, onda svako od njih zaslužuje poštovanje za ono što ono

osjeća. Ono što roditelji obično žele od svoje djece jeste da rade ono što se od njih traži bez previše suprotstavljanja. Ono što djeca obično žele je da ih njihovi roditelji jednostavno saslušaju. Evo nekoliko jednostavnih uputa koje će pomoći roditeljima da njihovi zahtjevi budu što bolje ispunjeni.

♥ NAČIN DA SE IZGRADI SAMOPOŠTOVANJE: kod vašeg djeteta i ojača vaš odnos je da zapamtite da ono jednostavno želi:1. da ga saslušate,2. da mu priđete sa ozbiljnošću i3. da ga volite i prihvatate bezuslovno.

♥ KADA HVALITE SVOJE DIJETE: svoju pohvalu usmjerite na trud, a ne na postignuće. Mi često dajemo previše važnosti krajnjem rezultatu, ne prepoznavajući koliko je bilo teško doći do njega.

♥ NE SUDITE SVOJOJ DJECI! Poštujte njihove poglede i razlike i dozvolite im da izraze svoje vlastite ideje i osjećaje. Poštujte individualnost, nezavisnost i privatnost.

♥ NE VRAĆAJTE SE NA PROŠLE RADNJE/DOGAĐAJE itd i ne dozvolite da utiču na sadašnjost. Korištenjem izraza kao što su UVIJEK, NIKAD ili IKAD, jednostavno se suprotstavljate djetetu. Govoreći «Ti uvijek kasniš» ili «Nikad ne radiš ono što ti se kaže» samo pomažete da se pojača negativno ponašanje koje pokušavate promijeniti. To se zove proročanstvo koje sami ispunjavate. Ako djeca to čuju dovoljno često, počinju i sami u to vjerovati.

♥ OSJEĆAJI SU SAMO TO – OSJEĆAJI Nema dobrih ili loših, pravih ili pogrešnih osjećaja, zato ne raspravljajte s djecom onda kada vam govore šta osjećaju. Ne isključite njihove osjećaje i ne odbacujte ih kao nebitne. Nemojte ih ismijavati ili ponižavati. Možda se i sada sjećate šta su vam govorili kada ste raskinuli s dragim momkom ili djevojkom: «Nije on(a) jedini/a na svijetu» «Ionako je to nezrela ljubav», «Prebolit ćeš ti to». To što ste tada osjećali bilo je stvarno. Pokušajte zapamtiti da isto važi i za vašu djecu.

♥ SLUŠATI, SLUŠATI, SLUŠATI! Da bi bili dobar slušalac, morate prvo HTJETI ČUTI šta vam vaša djeca imaju reći i VJEROVATI da je to što kažu BITNO. Slušajte njihove osjećaje, a ne samo riječi. Govorom tijela, očima i fizičkim kontaktom pokažite da slušate, postavite pitanje kako bi pokazali svoje interesovanje ili da pomognete nešto razjasniti kako ne bi došlo do nesporazuma. Aktivnim slušanjem vi povećavate dječije samopouzdanje i spoznaju o sopstvenoj vrijednosti.

♥ BUDITE PRISTUPAČNI Budite otvoreni za diskusiju na bilo koju temu o kojoj vaše dijete želi razgovarati. Ako želite da vam dijete donosi ispravne i moralne odluke, za to mora imati dovoljno informacija.

♥ KONTROLIŠITE TON SVOGA GLASA Samo ih još više razdražujete ako vičete, zahtijevate ili pridikujete.

♥ NEMOJTE IH MUČITI I STALNO PONAVLJATI ISTE ZAHTJEVE Ponavljanje iste stvari iznova i iznova neće učiniti djecu poslušnom. Objasnite to što zahtijevate od njih i kažite im zašto to smatrate važnim. Podsjetite dijete na to jednom ili dva puta. Ako ne reaguje

– poduzmite odgovarajuće disciplinske mjere. Samo budite sigurni da poduzeta disciplinska mjera odgovara dotičnom ponašanju.

♥ POJASNITE SVOJA OČEKIVANJA Djeca ne čitaju misli, ona nikako ne mogu znati šta se od njih očekuje, osim ako im to jasno ne kažete.

♥ AKO KRITIKUJETE, OGRANIČITE SE NA KONKRETNO PONAŠANJE KOJE NE ODOBRAVATE Nemojte biti neodređeni. Uvjerite se da dijete shvata kako vi niste protiv njega, nego protiv njegovog ponašanja, npr. «Naljutilo me to što nisi održao obećanje da ćeš nas nazvati ako ne budeš mogao doći na vrijeme» umjesto «Strašno sam ljuta na tebe!»

♥ SVAKI PUT KADA PRESUĐUJETE i kada ste previše kruti ili im sužavate slobodni prostor, vi ih samo više potiskujete sve dok ne dođu do tačke kada više neće htjeti razgovarati sa vama ili neće uopšte htjeti biti sa vama.

♥ ZADRŽITE SE NA TRENUTNIM PROBLEMIMA i rješavajte ih jedan po jedan. Ako im nabijate na nos prošlost svaki put kada ste ljuti, postići ćete to da djeca uopšte neće slušati ono što im govorite.

♥ KADA DIJETE IMA PROBLEM gubljenje živaca i pretjerana reakcija će samo pogoršati situaciju. Prvo saslušajte dijete, onda mu pružite ljubav i razumijevanje, a ne nasilje ili bijes. Odgovarajuća disciplinska mjera neka uslijedi kasnije.

♥ POŠTUJTE MIŠLJENJE DJETETA iako će u većini slučajeva biti drugačije od vašeg. Zar se i vaše mišljenje nije razlikovalo od mišljenja vaših roditelja?

♥ ORGANIZUJTE PORODIČNE SKUPOVE barem jednom sedmično. To je prilika da se «pročisti zrak», dozvoli svakom da iznese svoje žalbe i ono što mu smeta, bez straha od posljedica. Ovi ih skupovi mogu osloboditi bilo kakvih loših naboja, što je bolje od puštanja da se ti naboji nagomilaju i izbiju na površinu prvom prilikom.

♥ NEKA VAM SLUŠANJE BUDE PRIORITET Odvojite vrijeme da budete sami. Sve ostalo ostavite po strani. Poruka koju će vaše dijete čuti je: «Volim te dovoljno da te slušam»

♥ KADA SE PROBLEM POJAVI najprije raščistite svoje učešće u događaju ili situaciji, odlučite čiji je to problem, priznajte greške u ponašanju i onda iznesite svoje želje ili zahtijeve. Npr. kada ste nezadovoljni zbog načina na koji vaše dijete održava sobu, čiji je to problem – da je to problem vašeg djeteta, ono bi održavalo svoju sobu čistom! Ako obično govorite nešto kao «Tvoja soba izgleda kao svinjac! Stidi se! Ne može se ništa tamo pronaći! Zar nemaš nimalo samopoštovanja!» Mogli ste do sada primijetiti da vaše dijete ne trči da pospremi sobu i održava je tako zauvijek. Zar ne? Vi, također, vjerovatno rutinski koristite verziju ovih riječi. Izjava sa «ti» prenosi problem na nekog drugog i stavlja vaše dijete u položaj da se brani. Zapamtite da to nije djetetov problem, nego vaš!

♥ SLIJEDEĆI PUT KORISTITE IZJAVU SA «JA» priznajte problem. Npr. «Sine, želim da znaš da se osjećam loše zbog toga kako kuća izgleda u posljednje vrijeme. Ja se tako trudim da napravim dom na koji bismo svi mogli biti ponosni. Ja sam, takođe, umorna poslije posla i ne trebam još i dodatnog posla. Trebam tvoju pomoć kako bi tvoja soba bila uredna. Ja znam da je to tvoja soba, ali ona je i dio našeg doma. Možeš li mi pomoći o održavati svoju sobu urednijom? Pomoći ću ti ako želiš i na raspolaganju sam ti. U redu!»

Ovo su samo neki od prijedloga kako poboljšati, popraviti i uživati u odnosu sa vašom djecom. Nije se lako promijeniti preko noći, ali upravo vi ste ti koji će imati dugotrajne koristi od toga. I ako uvijek radite ono što ste oduvijek radili, uvijek ćete dobijati ono što ste dobijali! Vi ne želite ono što ste uvijek dobijali. Ono što vi želite je poštovanje koje zaslužujete i odnos pun ljubavi kojem ste se uvijek nadali da ćete ga imati sa vašom djecom. Možete ga imati sa samo malo truda.

“SASLUŠAJ ME”Kada te zamolim da me slušaš, a ti mi počneš davati savjete,Nisi uradila ono što sam te zamolio/la.

Kada te zamolim da me slušaš, a ti mi počneš govoriti zašto se ne trebam tako osjećatiTi gaziš moje osjećaje.

Kada te zamolim da me slušaš, a ti osjećaš da treba nešto da uradiš da bi riješila moj problem,Izdala si me, ma koliko čudno to može izgledati.

Saslušaj me! Sve što tražim od tebe je da me slušaš,Ne da pričaš ili radiš, jednostavno me slušaj.

I mogu to uraditi sam(a): nisam bespomoćan/naMožda obeshrabren(a) i nesiguran/na,Ali ne bespomoćan/na.

Kada uradiš nešto za mene, Nešto što mogu i trebam uraditi sam(a),Ti pojačavaš moj strah i bespomoćnost.

Molim te, jednostavno me saslušaj.Ako želiš da pričaš, pričekaj trenutak na svoj red, i ja ću saslušati tebe.

AKTIVNO SLUŠANJESlušanje sa svrhomKontakt očima i govor tijelaDirljivo (nepatetično) izlaganjePodstaknite daljnji razgovor – otvaranje vrata«Pričaj mi još»«Ima li još nešto što hoćeš da mi kažeš o tome?»Budi dirljiv (ne patetičan)Postavite sebe u njihov položaj«To mora da je strašno teško za tebe!»Opravdajte osjećanja«Čini se da si stvarno ljut(a)/tužan/uznemiren(a) zbog toga.»Budite radoznaliNe donosite sud!Postavljajte pitanja sa odgovorima po sopstvenom izboru (ne odgovori DA/NE)

Prepričaj činjenice i osjećanjaPonavljajte par zadnjih riječiPrepričavajte sa razumijevanjem (ne kao papagaj)

DA i NE za aktivno slušanje

DAOhrabrite dijete da nastavi sa govoromRazjasnite šta je dijete reklo(«Da li misliš…?»)

Ponovo izložite sa svojim riječima(«Dakle…»)

Prikažite djetetova osjećanjaKoristite podsticajna pitanja(odgovori nisu sa DA i NE)

Ukratko prikažiteObazirite se na govor tijela

Opravdajte njihova osjećanjai prikaz događaja

NENE Raspravljajte!NE Krivite!NE Moralizirajte!NE Sudite!NE Pitajte «Zašto?»NE Dajite savjet!NE Prijetite!NE Izlažite neki vaš događaj

OTVORENA PITANJAOtvoreno pitanje♥ Odgovor mora biti duži od jedne ili dvije riječi♥ Obično počinje sa «kako?» ili «šta?»

Zatvoreno pitanje♥ Odgovor može biti «da», ili «ne» ili jedna riječ♥ Obeshrabljuje osobu da priča♥ Usporava tok razgovora

NE – pitajte pitanja koja će zadovoljiti vašu sopstvenu znatiželju- pitajte «zašto…?»- pitajte duga, komplikovana pitanja

DANeka vaša pitanja budu jasna i jednostavnaNeka su vaša pitanja u sadašnjosti.

KORIŠTENJE OTVORENIH PITANJA1. Početak konverzacije«O čemu bi željela/želio razgovarati?»

2. Razjasnite i razložite«Šta podrazumijevaš pod ___________?»«Kako je to problem za tebe?»«Šta je to što ti u toj situaciji smeta?»

3. Rad sa osjećanjima«Kako se ti osjećaš u vezi s tim?»

4. Rješavanje problema«Koje mogućnosti imaš?»«Šta misliš, šta će biti najbolje?»«Koja je najbolja/najlošija stvar koja se mogla dogoditi?»

GRAĐENJE POŠTOVANJA I EMPATIJEDjeca koja su stabilna i imaju samopouzdanja imaju manje šanse da u životu zapadnu u poteškoće. Ukoliko naš odnos sa djecom karakterišu poštovanje i dostojanstvo, iste te odlike su poruka kako bismo to mi željeli da se naša djeca ponašaju prema nama ili prema drugima. Pomažući djecu da se stave u tuđi položaj i da razumiju osjećanja drugih, mi za njih gradimo put koji će ih voditi da postanu zrele i brižne osobe.

IZGRADNJA SAMOPOUZDANJA KOD DJECE

Da bi se pomoglo djeci u izgradnji ličnog pouzdanja potrebno je:1. Postupati prema djeci sa poštovanjem i dostojanstvomSamo zato što su manja, mlađa ili manje sposobna, ne znači da ih treba manje poštovati

2. Hvaliti svoju djecu za ono što jesu i što čineOsobita pažnja je jedan od najljepših poklona koje djeca mogu dobiti od svojih roditelja. Dajte do znanja svojoj djeci da su dostojna onog što jesu i onoga što rade.

3. Pružiti šanse djeci kako bi uspjelaKada djeca ispune zadatke i budu nagrađena za svoj trud, osjećaj za samopouzdanje je podstaknut. Pomozite im da uspiju.

4. Biti odgovoran i dosljedan u učenju djece primjernom ponašanjuNiko ne misli o sebi pozitivno kada je ismijan ili kada ga neko udari. Fizička i emotivna pogrda pomaže u izgradnji negativnog osjećaja ličnog pouzdanja. Zapamtite da smo svi mi onakvi kako se ponašamo.

5. Poštovati fizički izgled djetetaOni posjeduju svoje tijelo kao što i mi posjedujemo svoje vlastito tijelo. Neželjeni dodir ili neprijatni komentari u vezi fizičkog izgleda djeteta nisu načini za iskazivanje poštovanja. Djeca će poštovati izgled drugih ako su to naučili od svojih roditelja, koji se isto tako ponašaju.

6. Na kraju, razgovarati i saslušati svoju djecuRaspravljajte o tome šta osjećaju, pružite im šansu da sami donose odluke u okviru porodičnih aktivnosti i ohrabrite ih da budu odgovorni za svoje ponašanje.

PODSTICANJE SAMOPOHVALE KOD DJECESamopohvala je način na koji djeca stiču samopouzdanje i bolju sliku o sebi samima. Da bi djetetu pomogli da nauči samo sebe da pohvali, roditelji trebaju opisati koliko neko djelo utiče na to da se dijete dobro osjeća. Zamislite sebe u poziciji djeteta i opišite kakav je to osjećaj. Podsticanjem samopohvale djeca razvijaju unutrašnju sposobnost procjenjivanja koja je ujedno realna i istinska.

«Aida, mora da se dobro osjećaš nakon što si pospremila svoju sobu.»

Da bi podstakli djecu da sama sebe pohvale, roditelji im trebaju poslužiti kao uzor. Pohvalite se u prisustvu djece kad god uradite nešto dobro ili kad god ste ponosni na neki trud. Primjenjivanje samopohvale je učinkovita nastavna metoda zato što djeca najbolje uče oponašanjem.

KAKO POHVALITI DIJETE

Da biste na prikladan način pohvaliti dijete, slijedite dole navedene upute:

1. Usresredite svoju pažnju na dijete i situaciju – pohvala zaslužuje vašu punu pažnju.

2. Približite se djetetu – pohvala više prija kada je uputi neko ko vam je blizak.

3. Uspostavite kontakt očima tako da su vaše oči na istom nivou kao i djetetove oči. Npr. sagnite se da biste pravo u oči pogledali dvogodišnje dijete – ovakav način čini situaciju još prisnijom.

4. Nježno dodirnite dijete – dodir je pozitivan način komunikacije…

5. Budite prijatni – svakome se sviđa nasmiješeno lice.

6. Pohvalite svoje dijete zbog ono što ono jeste i što radi.

7. Kao «potvrdu» svojih ljubaznih riječi ponudite zagrljaj.

OPISNE POHVALEUmjesto procjenjivanja, opiši šta vidiš ili osjećaš:Ovako ne treba: «Pospremila si sobu. Kako si ti dobra djevojčica!»Ovako treba: «Vidim da se puno radilo ovdje. Sve su knjige vraćene na police i svaka je igračka pokupljena»( to je to što vidite) i «Zadovoljstvo je ući u ovu sobu!»(to je ono što osjećate)

Umjesto:«Baš je lijep ovaj šal koji si napravila! To je veoma brižljivo!»Bolje je: «Pogledaj samo ovu raskošnu crvenu boju i ove debele rese i ove redove jednakih bodova!» i «I širok je! Ovaj šal će me stvarno ugrijati kad bude hladan dan!»

Umjesto: «Ovo je divno! Ti pišeš dobru poeziju!»Bolje je: Dirnuta sam tvojom poemom o orlu!» i «Naročito mi se sviđa ovaj dio – zamah džinovskih krila!»

REAGOVANJE NA DJEČJE NEVOLJE:Umjesto pitanja i savjeta, te poricanja osjećaja, razgovarajte o osjećanjima i imenujte ih:Tako, npr: (M je mama, a K je kćerka)

Pogrešan način bi bio ovakav:K: «Moja kornjača je mrtva! Jutros je bila živa!»M:«Nemoj se sada uznemiravati, dušo!» ili: «Nemoj plakati! To je samo kornjača!» i «Prestani! Kupit ću ti drugu kornjaču!»

Bolje je ovako:K: «Moja kornjača je mrtva! Jutros je bila živa!»M: «O ne! Kakav šok!» “Boli kad se izgubi prijatelj”, “Učila si je trikovima i bilo vam je zabavno” i “Stvarno ti je stalo do te kornjače!

Umjesto pitanja i savjeta, te poricanja osjećaja, primite ih na znanje s komentarom tipa: «Oh!… Aha, tako je!»Još nešto:

SUPROTSTAVITE SE POZITIVNIM ČINJENICAMA NEGATIVNOJ PRIČIAko se vaše dijete opiše na negativan način («Glupa sam» «Nikada ništa ne uradim kako treba»), znate da nije dobro reći «Nisi glupa» ili «Da te nikad više nisam čila da tako govoriš!» Umjesto toga, ponudite svom djetetu vaše mišljenje i činjenice.

«Prošle si sedmice završila posao u rekordnom vremenu i potpuno tačno!»

«Sjećaš li se kada si mislila da nikad nećeš naučiti da voziš bicikl, a vidi te sada!»

Ukoliko je zaista ranije bilo problema, pomenite napredak koji je postignut.

«Ranije si imala problema sa čitanjem, a sada već bolje čitaš.»

Ponudite djetetu bolju perspektivu koja mu nedostaje.

«Ovo je samo na početku teško i svako ima s tim problema. Vježbanjem ćeš se popraviti i usavršiti.»

«Zvučiš frustrirano. Množenje je u početku teško i svi se pate s tim.»

Ovakve tehnike govore djetetu da ono nije glupo, već da se samo suočava sa nečim teškim.

RAZVOJ EMPATIJE KOD DJECECILJ: DA SE POSPJEŠI OSJEĆAJ BRIŽNOSTI KOD DJECE

ŠTA JE EMPATIJA?Empatija je sposobnost jedne osobe da uoči osjećanja, potrebe i želje drugih. To je sposobnost čovjeka da se postavi u položaj drugog i osjeti kako je to. Kako se povezuje sa roditeljskom brižnošću pri odgoju, empatija je sposobnost shvatanja djetetovih emocija, potreba i želja, te mogućnost reagovanja na vaspitni način,zadržavajući u središtu pažnje dobrobit djeteta.Jedan dio empatije se bavi načinom na koji roditelji vaspitavaju svoju djecu. Kako se roditelj

bude ophodio s djecom, tako će i ona reagovati na tuđu nevolju. Drugi dio empatije se bavi načinom na koji roditelji reaguju na osjećanje djece. Suosjećajne rekacije poštuju osjećanja i daju djeci do znanja da su njihove emocijeprihvaćene.

KAKO SE EMPATIJA RAZVIJA?Neki naučnici vjeruju da se empatija počinje razvijati još dok su djeca veoma mala. Kada jednogodišnje dijete vidi uplakanog vršnjaka, najčešće će i ono zaplakati. Zbog ovog fizičkog oponašanja nevolje, vjerovalo se da djeca proživljavaju ista osjećanja. Dvogodišnja djeca postaju svjesnija odvojenosti od drugih i pokušavaju utješiti uplakano dijete. Do druge godine djeca počinju uviđati da se osjećanja drugih razlikuju od njihovih i postaju osjetljivija na nagovještaj osjećanja druge djece. Kasnije u djetinjstvu se uznapredovala empatija pojavljuje kada djeca mogu uvidjeti nevolju kod drugih i izvan trenutne situacije. U pubertetskom dobu, tinejdžeri mogu osjetiti empatiju prema socijalnim slučajevima, i često svoju brigu demonstriraju načinom odijevanja,mitinzima i radom za dobrobit zajednice.

DA LI SVA DJECA JEDNAKO RAZVIJAJU EMPATIJU?Kako ne postoje dva identična djeteta, tako se ni empatija ne razvija podjednako kod dvoje djece.

KAKO RODITELJI MOGU RAZVITI EMPATIJU KOD SVOJE DJECE?Postoji nekoliko načina na koje roditelji mogu pomoći svojoj djeci pri razvoju empatije:

1. DISCIPLINANaučnici znaju da je razlika u empatiji među djecom uveliko povezana sa načinom na koji su disciplinovana. Udaranje, šamaranje, omalovažavanje, kritikovanje su prepreke razvoju empatije. Korištenje nenasilnih, odgajateljskih, empatičnih načina za disciplinu, pojašnjenih u ovom priručniku, korak je u dobrom pravcu.

2. POKAZIVANJE OSJEĆANJADjeca imaju pravo da pokažu kako se osjećaju, a ono što treba da nauče jeste kako da na pravi način izraze ta osjećanja. Nesuosjećajni roditelji, koji djeci pri iskazivanju njihovih emocija govore da prestanu plakati, da ne pokazuju nezadovoljstvo, samo uče svoju djecu da izbjegavaju pokazivanje, pa možda čak i osjećanje određenih emocija.

3. PREPOZNAJTE I PODRŽITE OSJEĆANJA DJECEKada djeca izraze osjećanja, prepoznajte i podržite to što osjećaju, npr. Mama: «Belma, izgledaš tako žalosno, to što si izgubila igračku je veoma tužno.» Rezultat toga je da se Belma osjeća uvaženom jer su i njena osjećanja podržana. Majka je poštovala njena osjećanja i dozvolila joj je da prihvati tugu i da se nosi s njom.

4. IZRAŽAVAJTE EMPATIJUKada roditelji iskazuju empatiju, oni uče svoju djecu brižnom načinu reagovanja na tuđu nevolju.

5. RAZVIJTE PORODIČNI OSJEĆAJ MORALNOSTIUčite djecu da su određena ponašanja moralno ispravna ili pogrešna. Danas naučnici vjeruju da se korijeni morala nalaze u empatiji, jer suosjećanje sa nekom može spriječiti (umanjiti) patnju te osobe.

6. UTICAJ PONAŠANJAPomozite djeci da shvate uzročno-posljedični koncept empatije. Kada se djeca ponašaju na određeni način, to njihovo ponašanje je uzrok reakcije kod nekog drugog.Izjava kao npr. «Da moj otac zna da ću ovo uraditi, bio bi zaista razočaran!» je empatička jer je djetetu stalo do toga kako će se njegov otac osjećati. Stoga, njegova odluka da nešto uradi ili ne – može biti zasnovana na mogućem odgovoru osobe do koje mi je stalo. Takva vanjska kontrola (osjećanja djetetovog oca) pomaže formiranju osnove za razvoj unutrašnje kontrole (da to uradim, osjećala bih se zaista loše). Takve reakcije na situacije su daleko bolje, nego da dijete kaže: «Kada bi moj otac znao da sam htjela to uraditi, ubio bi me!» ili «stvarno bih dobila svoje» jer ovakva i slične izjave uzrokuju nesigurne odluke zasnovane na strahu ili prijetnju.

(Autorica, B. Miller): Imam dvije misli o upotrebi prijetnji koje bih podijelila sa vama. Prva je da je to potpuno loš način odgajanja djece. U početku će djeca vjerovatno reagovati na prijetnje dok im ne dosade i dok se ne počnu opirati takvom tretiranju. Roditelji koji se ponašaju kao tirani i prijete svojoj djeci, samo ih uče kako da se ponašaju kao nasilinici. Druga misao je ta da prijetnje i ne znače baš mnogo, jer se vrlo rijetko sprovode u djelo. Kod vaspitanja djece ništa nije tako snažno kao empatija. Cilj empatije je da navede djecu da unaprijed razmisle o mogućoj posljedici svog ponašanja

7. POSMATRAJTE DRUGEKada ste sa djetetom u prodavnici ili skupa gledate TV program, onda, kada je to pogodno, ukažite na ono što ste zapazili i zatražite od djeteta da da svoje mišljenje.Otac: «Pogledaj tu majku. Udarila je svog sina. Šta misliš, zbog čega je to uradila? Šta misliš šta je tada osjećala? Kako li se dijete osjećalo?»

8. PORODIČNA PRAVILABez udaranja, štipanja i uvreda – to su stvari koje treba da budu na listi pravila svake porodice. Roditelji koji brinu – uče djecu da budu brižna.

9. UČITE DJECU DA BRINU O LJUBIMCIMA, BILJKAMA I PREDMETIMAHranjenje ljubimaca, zalijevanje biljaka, tretiranje igračaka i drugih predmeta sa poštovanjem su odlični načini za podučavanje empatije. Briga za druga živa bića i predmete takođe može smanjiti suparništvo među djecom.

10.NEVERBALNI ZNAKOVIUčite djecu da obraćaju pažnju na neizgovorene nagovještaje raspoloženja kod drugih ljudi. Pošto je najveći dio komunikacije neverbalan, suosjećajna su djeca ona koja pravilno tumače kako se drugi osjećaju.

11. UČITE DJECU DA DIJELEDijeljenje je jedan od važnijih aspekata ponašanja koji djeca nauče tokom djetinjstva. U ranim godinama je za djecu vrlo teško dijeliti stvari jer se tada bore između gomilanja svega i svačega i želje da udovolje svojim roditeljima koji od njih traže da se odreknu svojih dragocjenosti. Kako djeca razvijaju svoj osjećaj povjerenja u svijet, shvataju da odricanje od nečega nije vječno, nego privremeno. Nakon kraćeg vremena će dobiti natrag ono čega su se odrekli. Imajmo na umu nekoliko stvari o dijeljenju:

POSUDI PREDMET KOJI PRIPADA NEKOM DRUGOMNE MORAJU SE SVE STVARI DIJELITI

KAKO ODGOJITI MORALNO DIJETE?

PRAKTIČNI PRIJEDLOZI ZA RODITELJE:

♥ OBRATITE PAŽNJU NA SOPSTVENO PONAŠANJE I VRIJEDNOSTI. Da li se prema drugima odnosite sa poštovanjem? Da li su vam važni empatija, saosjećanje i pravda?

♥ Pažljivo razmislite o vlastitom načinu rješavanja konflikata na poslu, kao i kod kuće. Da li ste iskreni? Dobar slušalac? Da li tražite poštena rješenja konflikata, ili vam je najbitnije da ste vi u pravu i da pobijedite? Da li vičete, da li ste ponekad nasilni i agresivni, da li smatrate da ljude možete pridobiti zastrašivanjem i prebacivanjem krivice? Ukoliko pribjegavate nasilju ili ponižavanju da biste održavali red u vašoj porodici, vaša bi djeca mogla početi koristiti iste tehnike sa svojim vršnjacima.

♥ Počnite razgovarati sa svojom djecom o osjećanjima dok su ona još sasvim mala. Ponudite im riječi koje identificiraju osjećaje «Znam da si ljuta jer ne možeš gledati televiziju». «Tužno je što si bolesna, pa se danas ne možeš igrati sa drugaricama.»Pomozite svojoj djeci da razumiju da se osjećanja razlikuju od djelovanja. Sve vrste osjećanja su prihvatljive, ali sve vrste ponašanja nisu prihvatljive. U ovom smislu je posebno važno da dječaci razumiju da su sve vrste osjećanja prihvatljiva i pozitivna. Djeci treba pomoći da nauče da izraze ljutnju bez fizičkog i psihološkog ranjavanja drugih:

«U redu je da si ljut na Farisa zato što je bacio tvoju svesku, ali ga ne smiješ udarati. Možeš li mu reći da si ljut?»

♥ Razgovarajte sa vašim djetetom o tome kako njegovo ponašanje utiče na druge:

«Mislim da je Almir bio tužan kad mu nisi dozvolio da se igra sa tobom, a Bakir je bio sretan kada si podijelio svoju čokoladu sa njim.»

Ohrabrite dijete da se sjeti kako se ono osjećalo kada se nalazilo u sličnoj situaciji, ili da misli na to kako bi se ono osjećalo u sličnoj situaciji.

«Čedina osjećanja su povrijeđena kad mu se tako rugaš. Sjeti se kako si se ti osjećao kad te je Danijel izazivao!»

«Kako bi se ti Zijade osjećao kada bi te svako zadirkivao zbog toga kako izgledaš?»

♥ Od ranih godina vašem djetetu treba pomoć pri nalaženju drugih izlaza umjesto nasilja kao rješenja konflikta.

«U redu je što si ljut na Vedada, ali ga ne smiješ udarati. Hajde da nađemo neki drugi način da to raspravite!»

Pomozite svom djetetu da vidi da je u redu naljutiti se i da to ne mora biti katastrofalno.

«Nije ni čudo što si ljuta. Dijana se stvarno ružno ponijela prema tebi. Ali vi se družite već dosta dugo. Možeš li joj reći kako se osjećaš?»

RODITELJI NISU JEDINI UTICAJVi kao roditelj imate ogroman uticaj na vrijednosti i ponašanje vašeg djeteta, ali ne smijemo potcijeniti uticaj vršnjaka i medija. Pretjerano izlaganje nasilju i neučtivom ponašanju može uticati na način na koji djeca rješavaju konflikte ili kako se ponašaju prema drugima. Mediji mogu direktno uticati na ponašanje djeteta, ali i vršnjaci također.

IMATI RAZGOVOR KOJI TRAJEKada su vaša djeca veoma mlada, naviknite se da im govorite o pravdi i drugim pitanjima morala. Pričajte s njima o nasilju i kako se vi osjećate u vezi s tim. Držeći linije komunikacije otvorenim dok djeca rastu, pružate djeci priliku da istražuju vlasite ideje o moralnosti i da podstiču vrijednosti koje su važne vama i vašoj porodici.Život je pun moralnih odluka i neprilika. Svuda postoje prilike da sa svojom djecom razgovarate o porodičnim vrijednostima i moralnosti. Kao platformu za razgovor o moralnim pitanjima koristite nove priče, filmove, TV emisije, knjige i događaje iza svakodnevnog života.Još u ranom djetinjstvu hrabrite svoju djecu da iskazuju svoja mišljenja, da misle o tome šta bi uradili u raznim situacijama i da se pokušaju staviti u cipele žrtava nepravde.

LJUBAV I LOGIKAOvo poglavlje se bavi načinima na koje roditelji mogu usmjeravati dijete u određenom pravcu, a da istovremeno ne budu previše dominantni ili da nemaju suviše zaštitnički stav prema njima. Temelji ovog pristupa su korištenje empatije, «ovlašćivanje» djeteta u preuzimanju odgovornosti za sopstvene probleme i dopuštanje da iskusi posljedice svojih aktivnosti.

PRAVILA LJUBAVI I LOGIKEPRAVILO # 1Odrasli postavljaju nepovredive granice u načinu voljenja bez bijesa, pridike ili prijetnji.

PRAVILO # 2Ako dijete prouzrokuje problem, odrasli mu uzvraćaju ljubavlju.

1. S ljubavlju, odrasli djetetu daju do znanja da je ono sposobno da riješi svoje probleme na način koji ne ometa druge.2. Djeci se nude ograničeni izbori.3. Odrasli se služe izjavama iza kojih čvrsto stoje.4. Odrasli omogućavaju ishode.5. Odrasli bi trebali pokazati empatiju kada iskazuju ishode.

PODUČAVANJE DJECE DA RIJEŠE SOPSTVENE PROBLEMELjubav i logika, prvi korak: EMPATIJA:«Kako tužno!…»«Kladim se da to boli!»Ljubav i logika, drugi korak: POŠALJI «SNAŽNU PORUKU» «Šta misliš da ćeš uraditi?»

Ljubav i logika, treći korak:PONUDITE IZBORE: „Želiš li čuti šta su pokušala druga djeca?»U ovom slučaju ponudite raznovrsne izbore koji variraju od loših do dobrih. Obično je najbolje početi sa «slabim» izborima. Svaki put kada ponudite izbor, prijeđite na četvrti korak, tjerajući dijete da svojim riječima iskaže ishod. To znači da ćete varirati između trećeg i četvrtog koraka.

Ljubav i logika, četvrti korak: NEKA DIJETE PREDVIDI ISHODE:«Kako će to funkcionisati?»

Ljubav i logika, peti korak: DOZVOLITE DJETETU DA ILI RIJEŠI PROBLEM, ILI GA NE RIJEŠI«Sretno! Nadam se da ćeš uspjeti!»Ne brinite, ako je dijete dovoljno «sretno» da napravi «slabiji» izbor, dvostruko će naučiti.

TRI VRSTE RODITELJA:

KONSULTANT:Ovaj roditelj «ljubav i logike» pruža savjete i konsultuje se sa djecom1. Roditelj šalje poruku djetetu o njegovoj ličnoj vrijednosti i snazi2. Roditelj vrlo rijetko spominje odgovornost.3. Roditelj pokazuje kako se brinuti o sebi i biti odgovoran4. Roditelj dijeli lična osjećanja o svom ponašanju i odgovornostima5. Roditelj djetetu pruža alternative, pomaže mu da ih istraži i dozvoljava mu da donese sopstvene odluke.6. Roditelj pruža vremenske okvire unutar kojih dijete može preuzeti odgovornosti.7. Roditelj oblikuje obavljanje posla, završavanje, pospremanje, uz zadovoljstvo zbog obavljenog posla.8. Roditelj se često pita «Čiji je ovo problem?» i pomaže djetetu da ispita rješenje problema9. Roditelj konkretno djeluje i manje govori10. Roditelj dozvoljava djetetu da iskusi prirodne posljedice života i dopušta im da služe djetetu kao učitelj

RODITELJ “HELIKOPTER”:1. Ovaj roditelj «lebdi» nad djecom i spašava ih od “neprijateljskog svijeta u kojem žive”2. Roditelj šalje poruke slabosti i niske lične vrijednosti.3. Roditelj opravadava dijete, ali se žali ako neke odgovornosti nisu ispoštovane.4. Roditelj preuzima odgovornosti djeteta.5. Roditelj štiti dijete od bilo kojeg mogućeg negativnog osjećanja.6. Roditelj odlučuje za dijete.7. Roditelj ne pruža takvu strukturu ali se žali: «Nakon svega što sam učinila za tebe!»8. Roditelj kuka i koristi krivicu «Kada ćeš više naučiti! Uvijek moram pospremati za tobom!»9. Roditelj kuka i žali se kako ima neodgovorno dijete koje mu zadaje dosta truda.10. Roditelj koristi mnogo riječi i djela koja spašavaju ili pokazuju da dijete nije dovoljno sposobno ili odgovorno da nešto učini.

RODITELJ “VOJSKOVOĐA”1. Ovaj roditelj komanduje i upravlja životima djece2. Roditelj šalje poruke slabosti i niske lične vrijednosti.3. Roditelj mnogo zahtijeva i očekuje u vezi sa odgovornošću.4. Roditelj govori djetetu kako bi se trebalo nositi sa odgovornošću. Roditelj govori djetetu kako bi se ono trebalo osjećati.5. Roditelj pruža samo apsolutna rješenja: «To je odluka koju trebaš donijeti!»6. Roditelj zahtijeva da se poslovi urade, a da se odgovornosti odmah preuzmu.7. Roditelj naređuje i prijeti «Očisti tu sobu ili…!»8. Roditelj preuzima problem koristeći prijetnje i naređenja da bi se problem riješio.

9. Roditelj koristi mnogo grubih riječi, a veoma malo djela10. Roditelj kažnjava: bol i poniženja mogu poslužiti kao pouka.

NAGRADE ZA DJEČIJE PONAŠANJENagrade su najsnažnija sredstva koja pomažu djeci da nauče kako da se prikladno ponašaju. Nagrade utiču na to da djeca stvore pozitivnu predstavu o sebi i daju im do znanja šta vam se sviđa u njihovom ponašanju. Djeca će više učiniti kako bi dobila nagradu, nego što će odbiti da nešto učine zbog straha od kazne.Nagrade su veoma snažne za motivaciju djece. Koristite slijedeće vrste nagrada da pomognete djeci da se osjećaju bolje u svojoj koži i da se nauče prikladnom ponašanju.

POHVALAPohvala je najveća nagrada koju dijete, kao i bilo ko drugi, može dobiti. Pohvalite ih za ono što jesu «Volim te! Ti si tako divna kćerka!» i za ono što rade «Stvarno si dobro oprao auto; Dobro si se potrudila da zašiješ dugme na košulji!» dva ili tri puta dnevno. Ne zaboravite, pohvaljujte sami sebe svakog dana.

NJEŽAN DODIRPostoje tri vrste dodira – bolni, zastrašujući i nježni. Svako od nas posjeduje historiju ličnih dodira koja uključuje sve tri vrste dodira. Nježni zagrljaji, češkanje leđa, nježno tapšanje po leđima sa nježnim ljuljanjem su pozitivni tipovi nježnog dodira. Svi žele priznanje. Nježni dodir je lijep način da pokažete djeci da ih cijenite. Koristite nježni dodir sa pohvalom. Zajedno čine snažnu kombinaciju.

PRIVILEGIJEPrivilegije su odlične nagrade za djecu. Privilegija može biti dodatno gledanje televizije, kasnije lijeganje u krevet nego obično, čitanje više priča pred spavanje, ili neke druge aktivnosti u kojima vaša djeca uživaju. Privilegije nikad ne smiju biti osnovne potrebe koje dijete ima kao npr. stimulacija, vrijeme sa roditeljima, osjećaj sigurnosti, ljubavi ili povjerenja.

STVARINeki roditelji vole da nagrađuju svoju djecu različitim stvarima kao dodatak pohvali i dodiru. Te stvari mogu biti bilo šta, od sličica do igračaka. Saznajte šta vaše dijete voli i ponekad ga time i nagradite.

DA BI DJECI POKAZALI DA PRIHVATATE I POŠTUJETE NJIHOVA OSJEĆANJA, MOŽETE URADITI SLIJEDEĆE:1. Mirno ih i pažljivo slušati2. Prihvatiti njihova osjećanja sa riječima «Oh!… Aha… Da, shvatam!»3. Imenujte osjećanje: «To zvuči uznemirujuće!»4. Ispunite njihove želje u mašti «Voljela bih da ti mogu napraviti banana-split baš sad!»Sva osjećanja mogu biti prihvaćena. Neke radnje moraju biti ograničene.«Vidim kako si ljut na svog brata. Riječima mu pokaži ono šta želiš, a ne šakama!»

DA DIJETE NAGRADITE BEZ POTCJENJIVANJA, MOŽETE URADITI SLIJEDEĆE:1. Opisati ono što vidite «Vidim čist pod, uredan krevet i uredno složene knjige na policama!»2. Opisati ono što osjećate: «Zadovoljstvo je ući u ovu sobu!»3. Jednom rječju, pohvalite njegovo dobro ponašanje: «Razvrstao si svoje olovke i bojice i stavio ih u posebne kutije. To je ono što ja zovem dobrom organizacijom!»

Roditelj štiti dijete od prirodnih posljedica i koristi krivicu kao pouku

DISCIPLINASvrha disciplinskih pravila je da poduče i da usmjeravaju, a ne da kazna bude svrha sama sebi. Naš je cilj da djecu naučimo samo-disciplini, tako da mogu učiti na svojim greškama, te da mogu razvijati vrijednosti i moralnu svijest. U ovom poglavlju su obrađene mnoge vrste nenasilnih disciplinskih mjera.

MOTIVI LOŠEG PONAŠANJAPrema Adlerian i Dreikurs («Dječji izazov») modelima, važno je odrediti dječije motive za loše ponašanje i reagovati na određen način. Roditelji i učitelji mogu otkriti dječiji cilj i prema tome kako se odrasli osjećaju.

AKO DIJETE ZAHTIJEVA PRETJERANU PAŽNJU, ODRASLI SE OSJEĆAJU UZRUJANO.

AKO DIJETE PRUŽA SNAŽAN OTPOR, ODRASLI SE OSJEĆAJU LJUTITO ILI IZAZVANO.

AKO JE DJEČIJI MOTIV OSVETA, ODRASLI SE OSJEĆAJU POVRIJEĐENO.

AKO SE DIJETE PONAŠA MALODUŠNO I ZAMIŠLJA DA JE NESPOSOBNO, ODRASLI SE OSJEĆAJU FRUSTRIRANO I OBESHRABRENO

Šta mogu učiniti roditelji i nastavnici?

Motiv: PAŽNJANe poklanjajte djetetu pažnju za kojom žudi kada je ono svjesno nastoji pridobiti lošim ponašanjem. Vrištanje, prigovaranje i psovanje uči djecu da mogu lošim ponašanjem privući pažnju (pa makar ona bila i negativna). Umjesto toga, pokušajte ignorisati ponašanje koje ne odobravate, ali istovremeno pokušajte pokloniti pažnju i da riječima naglasite ono ponašanje koje odobravate. Drugim riječima, zapazite svoje dijete kada se lijepo ponaša! Odvojite vremena samo za njega i provedite to vrijeme zajedno. Pokažite mu da mu nije potrebno da bude zločesto kako bi mu vi poklonili svoju pažnju.

Motiv: OTPORUradite nešto! Nemojte samo ostati na praznim riječima. Preuzmite inicijativu, ali ne na način koji će omalovažavati vaše dijete. Odbijte da vas uvuče u raspravu ili svađu. Umjesto toga poslužite se «JA – izjavom», ponudite izbor, postavite logične posljedice i poslužite se tehnikama rješavanja problema koje će vas dovesti do rješenja koje je prihvatljivo i za vas i za dijete. Pomozite djetetu da osjeti da i ono ima svoju snagu koju može konstruktivno koristiti.

Motiv: OSVETATreba vam mnogo strpljenja da biste izbjegli svađu i da ne biste primijenili oštre kazne prema djetetu koje koristi ovaj motiv. Važno je prepoznati dijete koje želi povrijediti druge zato što je ono bilo povrijeđeno. Zato slušajte i razvijajte kod djeteta samopoštovanje i pozitivnu sliku o samom sebi i pomozite mu da iskaže svoja osjećanja na manje štetan način.

Motiv: OBESHRABRENOSTOvo dijete će najčešće reći: «Ne mogu.» Roditelji i nastavnici se ne bi trebali upuštati u

preuzimanje obaveza od ovog djeteta i raditi umjesto njega sve. Umjesto toga, podstaknite nezavisnost i inicijativu. Dozvolite mu da pomogne vama i mlađoj djeci. Naučite ga da je u redu pogriješiti i da se na greškama uči. Naglašavajte talente i sposobnosti koje vaše dijete ima i pravite male korake do uspjeha.

POZITIVNE DISCIPLINSKE STRATEGIJEStrategije koje slijede su preventivne mjere, smišljene da situacija ne bi eskalirala do tačke kada su roditelji bijesni i isfrustrirani. Niti jedan disciplinski pristup ne može biti efikasan sa svakim djetetom i u svakoj situaciji, a mnogi zahtijevaju praktičnu primjenu kako bi se koristili efikasno i prihvatljivo.

PRIPREMITE DIJETERecite svom djetetu šta će se desiti. Jasno izrazite svoja očekivanja u pogledu djetetovog ponašanja i stvorite ambijent pogodan za vaša očekivanja. Pokušajte reći: „Svratićemo u banku. Ne možeš trčati uokolo, ali tamo imaju velike specijalne stolice na koje možeš sjesti i čitati priču. Koju priču želiš ponijeti?“

SAZNAJTE ŠTA VAŠE DIJETE OSJEĆARecite djetetu šta mislite da ono osjeća. Veća je vjerovatnost da dijete odgovori pozitivno kada osjeća da je shvaćeno. Budite empatični i fokusirajte se na ponašanje, a ne na dijete: „Izgleda da se želiš odmah igrati sa mamom. Ponekad i ja stvarno jedva čekam!“

POSTAVITE GRANICE ZA PONAŠANJA O KOJIMA SE NE DISKUTUJEDjetetu jasno objasnite koje su granice i ustrajno ih se pridržavajte.

PONUDITE IZBORPonudite izbor, umjesto da dajete naredbe. Niko ne voli da mu se naređuje. Biranje djetetu daje neku vrstu kontrole i odgovornosti, i kada dijete odlučuje, onda je privrženije ishodu. Omogućite mu izbor između dvije prihvatljive mogućnosti, ali budite čvrsti: „Možeš oprati zube prije ili poslije priče za laku noć, to je tvoj izbor.“

RIJEŠITE PROBLEM ZAJEDNOOdaberite pogodno vrijeme da sjednete sa svojim djetetom i da opišete situaciju. Priznajte osjećanja vašeg djeteta i podijelite vaša, ali nemojte donositi sudove. Dobro razmislite o mogućim zajedničkim rješenjima, izaberite jedno da ga probate i budite voljni da probate i druga ako prvo ne uspije. Ovu strategiju je dobro koristiti sa djecom koja su stara četiri godine.

OBEZBIJEDITE POZITIVNO POJAČANJEKada se vaša djeca ponašaju fino, podstaknite to pohvaljivanjem i ohrabrivanjem. Budite određeni. Priznajte svaki znak pomaka ka željenom ponašanju, bez obzira koliko mali on bio. Fokusirajte se više na trud (napor) a ne na rezultat.

SKRENITE DJETETOVU PAŽNJUOdvratite njihovu pažnju sa konflikta i usmjerite je ka nekoj novoj aktivnosti. Ako to nije moguće, upotrebite humor za situaciju koja izmiče kontroli, tako što je neutrališete, kao što to čine fantazija i igra glume. Pokušajte se pretvarati da neživi predmeti (četkica za zube, cipele…) mogu govoriti. Mlađa djeca vrlo dobro reaguju na ovu strategiju.

DOPUSTITE DJECI DA ISKUSE POSLJEDICE SVOJIH POSTUPAKAKada djecu izbavljamo iz teške situacije, mi im baš ne činimo uvijek uslugu. Na primjer, umjesto što se ljutite i osjećate se ogorčeno jer užinu vašeg sina već po drugi put morate odnijeti njemu u školu jer ju je on zaboravio ponijeti, jednostavno, nemojte mu je odnijeti. On će naučiti važnu lekciju o odgovornosti, a da se pri tome niste morali sukobiti.

JEDANAEST PRAVILA O DISCIPLINI

1. Pomozite djeci da nauče kako da se primjerno ponašaju, tako što ćete ih uključivati u direktna iskustva koja će ih podučiti o poželjnom ponašanju, te im omogućite da pažljivo promatraju vaše ponašanje na način na koji vi želite da se i oni ponašaju.

2. Posljedice koje usko proizilaze iz ponašanja, pomažu djeci da nauče šta je dobro, a šta je loše. Posljedice koje proizilaze iz primjernog ponašanja nazivaju se NAGRADE. Međutim, one koje proizilaze iz neprimjerenog ponašanja nazivaju se KAZNE ili ZABRANE.

3. Rezultat je bolji ako više pazite. Jedan od važnijih ciljeva odgoja je da pratite kako se vaša djeca ponašaju.

4. Kazne (zabrane) se koriste kako bi pomogle djeci da promijene neprimjereno ponašanje, a efikasne su samo ako se koriste zajedno sa nagradama u pospješivanju primjernog ponašanja.

5. Kazne se nikada ne koriste u svrhu zlostavljanja, nanošenja povreda ili izricanja prijetnji o nanošenju povreda djeci.

6.Zabrana izlaska usljed neprimjernog ponašanja bit će efikasna ako se vrijeme trajanja zabrane kvalitetno utroši. Ako se vrijeme trajanja zabrane ne utroši kvalitetno, dijete datu kaznu proživljava emotivno.

7. Zabrana izlaska zbog lošeg ponašanja se treba umjereno koristiti u svrhu podučavanja mlađe djece. Ostale vrste zabrana koriste se kod starije djece pretpubertetskog uzrasta i kod djece pubertetskog uzrasta.

8. Kazna mora odgovarati stepenu prekršaja, takođe mora biti opravdana, pristojna i da se odnosi na prekršaj.

9. Cilj zabrane mora imati povod i mora kratko trajati. Zabrana koja duže traje prouzrokuje manju motivaciju da se ponašanje popravi.

10. Ako se zabrana zloupotrebi ili se neadekvatno provede, treba popustiti neko vrijeme i pronaći drugi način da se upotrebi.

11. Ako nešto uništiš, moraš da odgovaraš. Ako nešto zabrljaš, moraš to ispraviti. Restitucija je najbolji način da djeca nauče o posljedicama kojie proizlaze uslijed neprimjerenog ponašanja.

ŠTA JE DISCIPLINA?Pod disciplinom podrazumijevamo pravila, smjernice i standarde za prihvatljivo ponašanje koje roditelji žele uspostaviti kod svoje djece. Disciplinu sačinjavaju granice unutar kojih dijete uči da djeluje i da se ponaša na društveno prihvatljiv način. Disciplina npr. može

uključiti obaveze koje djeca imaju u kući, tačno određeno vrijeme za izlazak, porodična pravila poput zabrane tuče ili bacanja stvari, održavanje čistoće i posljedice za nepoštivanje pravila. Poruka koju roditelji upućuju kroz disciplinu je: „Stalo mi je do tebe, zato ću postaviti ograničenja i posljedice, da ti pomognem u kontrolisanju ponašanja.“

ŠTA JE KAZNA?Kazna predstavlja kažnjavanje djeteta od strane roditelja kada dijete prekrši jedno ili više pravila, smjernica ili normi prihvatljivog ponašanja. Prikladni načini kažnjavanja mogu biti pauze u igri (time-out), gubitak određenih privilegija ili vrsta nadoknade za slomljenu stvar. Dijete koje je namjerno slomilo igračku može se kazniti pauzom od pet minuta ili gubitkom privilegije da se igra s drugim igračkama tog dana. Starije će dijete npr. morati otplatiti ili zamijeniti slomljenu igračku.

ŠTA SU NAGRADE?Djetetu se daju nagrade kada se pridržavalo porodičnih pravila ili se prikladno ponašalo. Nagrade mogu biti nekonkretne poput pohvale i osmijeha za ono što dijete jeste i za ono što ono radi, ili za njegovo ugađanje drugima. Također mogu biti konkretne poput specijalnih privilegija, dopuštenja ili korištenje telefona. Svrha nagrađivanja je davanje djeci do znanja da je njihovo ponašanje prikladno i cijenjeno.

RAZLIKA IZMEĐU KAZNE I DISCIPLINEKazna i disciplina su, poput nagrade, oblici kontrole ponašanja. Međutim, razlika između ta dva koncepta je velika. Disciplina podrazumijeva pravila i ponašanje djece onako kako to očekuju roditelji. Kaznu predstavljaju radnje poduzete od strane roditelja kada su pravila namjerno prekršena.Poslužimo se primjerom da bi smo ilustrovali razliku. U sportu igrači moraju poštovati određena pravila ili standarde. Nazovimo ova pravila disciplinama. Pravila su u igri potrebna da bi ona bila odigrana na način na koji se to očekuje. Kada se pravilo prekrši, sudija određuje kaznu igraču ili timu kojem igrač pripada. Hokej igrač koji dođe u sukob sa drugim igračem biva kažnjen. Tuča nije dozvoljena. Sudija naređuje igraču da sjedi u kaznenoj kabini pet minuta… Kada se djeca potuku kod kuće, ona bivaju kažnjena jer se tuče u kući kose sa porodičnim pravilima. U ovom slučaju je sudija jedan od roditelja koji naređuje djetetu da sjedi u kaznenoj kabini pet minuta. Kod kuće ovu kaznenu kabinu nazivamo „Time-out“. Ipak, da bi kazna bila svrsishodna, pravila moraju biti jasna, dosljedna i pravična.Od podjednake važnosti je dosljedna primjena pravila i njihovo prisustvo. Ako se pravila stalno mijenjaju, kao npr. ono što je prihvatljivo u utorak, nije prihvatljivo u subotu, rezultovaće osjećajem konfuzije i konačno ljutnje. Upravo kao hokej igrači, djeca će se naljutiti na roditelja i početi da smatraju da su pravila i kazne nepravedni.

VRSTE KAZNEPostoje četiri vrste kazne prikladne za djecu u dobi od dvije i pol do pet godina starosti:

UKIDANJE PRIVILEGIJEPrikladno za djecu od dvije i pol godine i stariju djecu. Privilegija je neko pravo koje roditelj daje. Privilegije mogu biti gledanje telvizije, igranje nekom igračkom u kući itd. Ako dijete #### predmet ili privilegiju, ono je na neko vrijeme gubi. Oduzmite igračku ili privilegiju samo ako je dijete #### (baci, slomi isl.)

ZABRANA IZLASKAPrikladno za djecu od tri i pol godine starosti i više. Kada dijete namjerno napusti dvorište ili

neko područje bez odobrenja, prikladna kazna je da mu se zabrani izlazak iz dvorišta ili kuće. Dijete mora znati kada ne smije napuštati dvorište. Ako ono ne razumije da je takvo ponašanje neprikladno, nemojte ga kažnjavati zabranom izlaska.

RODITELJSKO RAZOČARENJEPrikladno za djecu od dvije i po godine starosti i više. Roditeljsko razočarenje je obična izjava kojom se izražava roditeljevo razočarenje ponašanjem djeteta. Namjera je da se kod djeteta izrazi svijest i briga o roditeljskom razočarenju. Primjer upotrebe roditeljskog razočarenja: „Sine, želim da znaš koliko sam razočarana time što si udario svog brata. Siguran sam da ga nećeš udariti slijedeći put kad te uznemiri, već da ćeš mu reći da ne dira tvoje igračke. Ali sada sam razočaarna.“ Popratite ovu izjavu time što ćete reći djetetu da je dobilo zabranu izlaska ili da mora ići na „Time-out“.

„TIME-OUT“ (ĆOŠAK)Prikladno za djecu od najmanje tri godine starosti. „Time-out“ je privremena izolacija djeteta od drugih, jer je njegovo ponašanje bilo neprikladno. To je metoda kojom se djetetu daje na znanje da mora sjediti samo u tišini neko vrijeme zato što je bilo zločesto prema drugima. „Time.out“ nije dugotrajna izolacija djeteta. To nije osama u nekoj mračnoj prostoriji. To nije prijetnja gubitkom roditeljske ljubavi ili zaštite. „Time-out“ je privremeno izolovanje djeteta od drugih zato što se ono ponašalo neprikladno. To je tehnika kojom se djeci stavlja do znanja da, kada odluče da prekrše neko pravilo, neko vrijeme moraju sjediti sama u tišini.

PRAVILA MORAJU BITI PRAVEDNAPravila koja su roditelji postavili za djecu moraju biti pravedna. Zapamtite da su pravila napravljena sa namjerom da se djeci da do znanja šta smiju, a šta ne smiju raditi. Ona nisu napravljena da spriječe opšti pozitivan razvoj djeteta. Suviše stroga pravila sprječavaju navikavanje na nezavisnost, autonomiju i odgovornost – stvari koje upravo želite da vaša djeca nauče. Kada djeca osjete da u pravila koje ste postavili suviše stroga, možete sa njima diskutovati o tome i pokušati izravnati vaše različite stavove. Kada djeca osjete da su pravila suviše stroga i da im je uskraćena prilika da o njima raspravljaju, ona mogu smatrati da su i pravila i kazna nepravedni.

PRAVILA MORAJU BITI JASNA I DOSLJEDNABez jasnih i dosljednih pravila nema ni pravedne kazne. Ako igrači ne znaju pravila igre, ili ako se pravila mijenjaju svake sedmice, bit će nemoguće da igrači znaju šta je dozvoljeno, a šta nije. Bez znanja o ovome, igrači bi bili ljuti i ogorčeni na sudiju.Isto je i kod kuće. Roditelji očekuju da se njihova djeca ponašaju u skladu sa prihvatljivim ponašanjem. Ipak, da bi se ponašali na način koji oni smatraju prihvatljivim, djeca moraju poznavati pravila – šta je, a šta nije prihvatljivo.

KAZNA MORA BITI TRENUTNA, DOSLJEDNO PRIMJENJIVA I NENASILNAKada su djeca upoznata sa pravilima, kršenje istih se mora riješiti na trenutan, dosljedan i nenasilan način. Postoje tri ključna faktora koji osiguravaju pravednu i efikasnu kaznu:1. Vrijeme prošlo od dječijeg ponašanja do trenutka kazne2. Dosljednost u provođenju pravila3. Pravedan i nenasilan način kažnjavanja djeteta

VRIJEMEKako bi bila što djelotvornija, kazna treba nastupiti odmah po djeteovom nedoličnom ponašanju. Kratak vremenski razmak pomaže djeci da razumiju odnos i vezu između

nedoličnog ponašanja i kazne. Nije dobro dopustiti da prođe dosta vremena od trenutka nedoličnog ponašanja do kazne, jer djeca tada mogu biti zbunjena i ne sjećati se razloga zbog kojih ih se sada kažnjava.

DOSLJEDNOSTKako bi se broj dječjih ispada sveo na minimum, djecu treba svaki put kazniti kada takvo ponašanje nastupi. Ako pak djecu samo povremeno kažnjavamo, ona će biti zbunjena, mogu postati manipulativna i često će kažnjavanje smatrati nepravednim. Dosljedno provođenje nenasilne kazne svaki put kada nastupi djetetovo nedolično ponašanje ključ je uspjeha ka dječijem razumijevanju onoga šta jeste a šta nije prihvatljivo.

NENASILNA KAZNANačin na koji se dijete kažnjava je jednako važan kao i vrsta kazne koja se upotrebljava. Osnovno je stvoriti kućnu atmosferu sa jasnim i dosljednim posljedicama za neodgovarajuće ponašanje. Kada takva atmosfera postoji, onda u slučaju pravila i normi, kazna nastupa kao logična posljedica ponašanja i svaka strana je može smatrati pravednom. Udaranje, vikanje, prijetnja i omalovažavanje djece su prakse koje smatramo nasilnim. One prije ukazuju djeci da ona nisu dobra, a ne samo njihovo određeno ponašanje koje nije prihvatljivo.Diskutovaćemo i o adekvatnim i o neadekvatnim načinima na koje roditelji komuniciraju sa svojom djecom. Naš cilj je da vam pomognemo da razvijete adekvatne, nenasilne vještine kontrolisanja ponašanja, kako biste ih mogli uspješno koristiti da pomognete svojoj djeci da se nauče ponašati na prihvatljiv način. Sistematska upotreba tehnika nenasilnog kontroliranja ponašanja će na kraju rezultirati sretnijom, zadovoljnijom komunikacijom između vas i vaše djece.

“TIME OUT”

„Time out“ je metod učenja djece da njihovo ponašanje nije prihvatljivo i da ono što žele ne mogu dobiti neprimjerenim ponašanjem. „Time out“ je izolacija djeteta od svake vrste pažnje, uključujući i negativnu pažnju kojoj ono teži. Djetetu je dato vrijeme da se smiri i da razmisli o tome koji je to drugi način na koji bi ono moglo ostvariti svoj cilj. Pored toga, i odrasli tako dobijaju mogućnost da se „ohlade“ i da na najbolji način donesu odluku o posljedicama koje bi imale najdjelotvorniji poučan efekat na dijete.

Šta je „Time Out?“„Time Out“ znači vrijeme provedeno bez pozitivne pažnje. Ono prekida njegovo negativno raspoloženje i prekida njegovo loše ponašanje. „Time Out“ daje djetetu šansu da se smiri i da razmisli.

Kada koristiti „Time Out“?Koristite „Time Out“ onda kada dijete ozbiljno naruši jedno ili više porodičnih pravila, npr: namjerno razbijanje, bacanje predmeta po kući, ignorisanje zahtjeva da prestane s nečim, nasilno ponašanje prema drugima, kao npr. udaranje šutanje, psovanje ili čupanje za kosu

Kada ne koristiti „Time Out?“Nemojte koristiti „Time Out“ kod manjih kršenja porodičnih pravila, kod ponašanja koje smatrate djelimično uznemirujućim ili neprihvatljivim, ili kod uobičajenih prekršaja. Pokušajte ovakva ponašanja ignorisati ili koristiti druge vaspitne metode umjesto „Time Out“-a.Selektivna upotreba „Time Out“-a će povećati njegovu efikasnost kao vaspitne metode.

Prije nego što upotrijebite „Time Out“:

1. Uvjerite se da dijete razumije koncept „Time Out“-aPrije i nego što upotrijebite „Time Out“ kao oblik kazne, uvjerite se da dijete razumije šta je „Time Out“ i šta je to što vi očekujete od njega kada ga pošaljete na „Time Out“. Nije pošteno koristiti „Time Out“ prije nego što dijete u potpunosti razumije taj koncept, i to kod djeteta može dovesti samo do zabune.

2. Uspostavite pravila čije će kršenje dovesti do „Time Out“-aTo treba da budu porodična pravila kojih će se pridržavati SVI članovi porodice. To znači da, ako je nasilno ponašanje u kući nedozvoljeno, niti djeca niti roditelji ne smiju biti nasilini. Ako je neozbiljnost za stolom neprihvatljiva, tada SVI moraju pristojno sjediti za vrijeme jela. VAŽNO JE DA SE I SAMI RODITELJI PRIDRŽAVAJU PRAVILA, inače će djeca misliti da su pravila nepravedna. Prikladno ponašanje je najbolji način da se djetetu ponogne da upravlja svojim vlastitim ponašanjem.

3. Odaberite mjesto za „Time Out“Na tom mjestu ne smije biti stvari koje je zanimljivo raditi ili gledati. Poslati dijete u njegovu sobu nije adekvatan „Time Out“. U dječjoj sobi ima mnogo stvari koje se mogu raditi (čitanje, bojenje, igranje…) ili gledati (televizija, časopisi, slike…). Stepenice (za djecu koja mogu hodati), hodnik, prostor iza vrata ili stolica okrenuta prema zidu su prikladna mjesta za „Time Out“. Na ovakvim mjestima dijete nema šta da radi, osim da sjedi i čeka. NIKADA ne zaključavajte djecu u sobu i nikada nemojte koristiti mračnu ili neprozračnu prostoriju za „Time Out“. „Time Out“ je premještanje djeteta iz ugodne u nestimulirajuću situaciju. Ono NIJE zatvorska kazna.

4. Ustanovite koliko će „Time Out“ trajatiJedno dobro pravilo je da date jednu minutu „Time Out“-a za svaku godinu starosti djeteta.

Kako koristiti „Time Out“?

1. Jednom upozorite dijete da je njegovo ponašanje neprikladno i da će, ako se takvo ponašanje nastavi, morati da ide na „Time Out“Možete, npr. reći: „Elma, neozbiljnost nije prihvatljiva za stolom. Ako se nastaviš neozbiljno ponašati, morat ćeš napustiti večeru i otići na „Time Out“ od dvije minute.“

2. Ako se neprikladno ponašanje nastavi, recite djetetu da ide na „Time Out“Ako se dijete opire, upotrijebite minimum fizičke sile da ga natjerate. Učinite to tako što ćete ga nježno, ali odlučno uzeti za ruku ili uhvatiti ispod oba pazuha i odvesti ga na „Time Out“. Pri tome nikad nemojte biti nasilni. Efekat kazne za neprikladno ponašanje se gubi ako ste nasilni.

3. Zanemarite sve djetetove komentare, argumente i obećanja da se više neće tako ponašati Svaka pažnja od strane roditelja može stimulisati neprikladno ponašanje. Pobrinite se da dijete izvrši naređenje i ode na „Time Out“.

4. Recite djetetu koliko će „Time Out“ trajatiBudite određeni. „Faruk, dobio si dvije minute „Time Out“-a zbog neozbiljnog ponašanja za stolom, nakon štao sam te jednom upozorila. Možeš se vratiti nakon dvije minute sjedenja u tišini.“ Nije na djetetu da se odluči kad će se vratiti, niti na vama da odlučite kada ga možete

ponovo podnositi. „Time Out“ je zvanična posljedica kršenja zvaničnog porodičnog pravila. Ako imate kuhinjski sat, to je dobar način da budete tačni i da „Time Out“ učinite objektivnim. Upamtite da ne smijete obraćati pažnju ni na kakvo zapitkivanje o tome kada vrijeme za „Time Out“ ističe.

5. Podsjetite dijete da „Time Out“ ne počinje teći sve dok se ono ne umiriAko je dijete glasno, ako plače ili bježi sa mjesta za „Time Out“, vratite ga tamo. Napomenite mu da „Time Out“ počinje tek kad ono bude mirno sjedilo.

6. Nakon što je „Time Out“ završen, potaknite dijete da se prikladno ponaša Pohvalite ga zato što je bilo tiho za vrijeme „Time Out“-a. Ako ste ga morali odstraniti od stola, dozvolite mu da završi sa jelom. Ako je do neprikladnog ponašanja došlo za vrijeme igre, provedite malo vremena sa djetetom, gradeći ponašanje koje je prikladno za igru. Ako se neprikladno ponašanje ponovi, „Time Out“ se mora ponovo provesti.

NEKE STVARI KOJE BI TREBALO RAZMOTRITI„Time Out“ je najefikasniji kod djece predškolskog i školskog uzrasta (3-9 godina).„Time Out“ nije korisna vaspitna metoda za tinejdžere. Druge vaspitne metode, kao što su izbor i posljedica i gubitak privilegije, puno su efikasnije kod adolescenata.

„Time Out“ može biti dobrovoljan i nedobrovoljan. Dijete može samo inicirati „Time Out“ nakon neprikladnog ponašanja. Nedobrovoljni „Time Out“ je kada roditelj zahtijeva od djeteta da ode na „Time Out“ nakon nekog prekršaja.

IZBORI I POSLJEDICEDjecu pokušavamo naučiti samodisciplini, kako bi ona, kad odrastu, bila u stanju donositi za sebe dobre odluke. Postojanje izbora uči djecu samostalnosti i saznanju da ona imaju moć da utiču na vlastite živote. Pravilno shvatanje posljedica uči djecu da ih odrasli ne kažnjavaju slučajno, nego da njihove aktivnosti imaju prirodne i logičke posljedice koje su usko povezane sa njihovim odlukama ili izborom.

KAŽNJAVANJE KAO POSLJEDICA PONAŠANJA

1. Kažnjavanje bi trebalo uslijediti odmah nakon kršenja pravila.Nije preporučljivo kažnjavati dijete (ili bilo koga drugog), nekoliko sati ili dana nakon što se prekršaj dogodio.

2. Kažnjavanje se ne bi trebalo koncentrisati na osobu, nego na ponašanje.Nisu ljudi neprimjereni, loši i pogrešni, već samo njihovo ponašanje. Mi želimo da se djeca, omladina i odrasli osjećaju kao pobjednici, a ne kao gubitnici.

3. Udaranje, vikanje i prijetnja su metode kažnjavanja ljudi, a ne ponašanja.Ljudi kojie kažnjavamo na ove načine ne mogu razviti samopoštovanje i slika koju o sebi stvaraju obično je negativna.

4. Kažnjavanje mora biti fer, i uvijek mora biti povezano sa ponašanjem. Fer podrazumijeva kaznu koja nije pretjerana i koja ne traje dugo.

5. Kažnjavanje uvijek mora biti u skladu sa porodičnim pravilima i vrijednostima.

6. Vrsta kazne mora odgovarati vrsti neprimjerenog ponašanja. Zabraniti slijedeći izlazak zbog nedolaženja u dogovoreno vrijeme je kazna koja odgovara vrsti prekršaja. Ukoliko dijete slomi vrijedan predmet u kući, kazna zabrane izlaska bila bi neodgovarajuća. Za takav prekršaj bi bilo prihvatljivije da se slomljena stvar zamijeni ili da je dijete plati.

UMJESTO KAZNEPokušajte izraziti svoja osjećanja jasno, bez napadanja karaktera.„Ljut sam, jer je moja nova pila ostavljena napolju da zahrđa na kiši!“

Izrazite svoja očekivanja„Očekujem da će mi alat biti vraćen nakon što je posuđen.“

Pokažite djetetu kako da nadoknadi štetu„Ovoj pili je potrebno malo željezne vune i puno rada.“

Ponudite djetetu izbor„Možeš posuditi moj alat i vratiti ga, ili više nećeš imati priliku da ga koristiš. Izbor je tvoj.“

Preduzmite akcijuDijete: „Zašto je kutija sa alatom zaključana?“Otac: „Ti reci meni.“

Rješenje problema„Šta možemo da uradimo da bi ti mogao koristiti moj alat kada ti treba, a da ja budem siguran da će biti tu kada treba meni?“

POMOĆ DJECI DA SAMA VLADAJU SVOJIM PONAŠANJEM

DATI IZBOR DJECI

Postojanje izbora je najjači način izgradnje lične moći kod djece. Za većinu, moć znači sposobnost da se utiče na različite aspekte života putem prava izbora. Moć je uglavnom sposobnost da utiču na neke vidove života po izboru. Negativno odgovaranje, odbijanje da se ide u krevet ili odbijanje da se kupa samo su neki od primjera kako djeca iskazuju svoju moć. Izljevi gnjeva i srdžbe su drugi vid izražavanja njihove moći. Da bi pomogli djeci da svoju moć usmjere u pozitivnom pravcu, dajte im izbor da odlučuju o onim dijelovima svog života koje oni smatraju važnim.Djeca će se osjećati moćnije i koristiti će svoju moć na pozitivan način jer izbori:

- daju djeci pozitivan način da koriste svoju moć;- pomažu djeci da nauče upravljati svojim ponašanjem;- daju djeci do znanja da imaju moć;- su dobar način da smanje potencijalne borbe za moć;- pomažu djeci da preuzmu odgovornost za svoje ponašanje.

Davanje izbora djeci može početi već od njihovog rođenja.

Slijede neka polja na kojim se djetetu može ponuditi izbor:Oblačenje: „Sine, koju majicu želiš da obučeš – plavu ili zelenu?“Jelo: „Dino, želiš li da popiješ mlijeko iz crvene ili bijele šolje?“

Kupanje: „Dejane, da li želiš da se prvo igraš, a poslije da se kupaš, ili ćeš prvo da se kupaš, a poslije da se igraš?“Igranje: „Da li želiš da voziš tricikl ili da se igraš u pijesku?“

KAKO DJELUJU IZBORI I POSLJEDICE?Izbori i posljedice osposobljavaju djecu, koja razlikuju dobro od lošeg, da preuzmu odgovornost za svoje ponašanje. Jednostavno govoreći, djeca odabiru da se ponašaju na određeni način na osnovu očekivanih posljedica svog ponašanja. Posljedice njihovog ponašanja jako utiču na to da li će se oni tako ponašati ili ne.

PRIRODNE I LOGIČKE POSLJEDICEPostoje dvije vrste posljedica za svako ponašanje: prirodne i logičke posljedice. Ove posljedice mogu biti ili prijatne ili neprijatne.

Prijatne posljedice ne mogu se izgraditi ili planirati, one se dese prirodnim tokom događaja. Na primjer, dijete koje bosonogo hoda vrućim trotoarom imat će dva vrela stopala. Igranje sa šibicama može rezultovati oprženim prstima. Dijete koje jede dosta slatkiša i ne pere zube vjerovatno će završiti sa ustima punim šupljina. Niko ih NE MORA planirati.Logičke posljedice su, s druge strane, planirane ili uređene posljedice. Logičke ili planirane posljedice uvode roditelji kao način pomaganja djeci da se nauče odgovarajućem i poželjnom ponašanju.Postoje tri logičke posljedice koje roditelji često koriste:1. gubitak privilegije2. „ćošak“ i3 nadoknada.

1 . Gubitak privilegije može se koristiti kada djeca krše porodična pravila, odbijaju da slušaju odgovarajauće zahtjeve roditelja, ili pogrešno primjenjuju objekte poput igrački, kasetofona ili igrica. Oni mogu izgubiti privilegiju igranja sa izvjesnim igračkama za dan ili dva; privilegiju gledanja televizije jedno veče, ili privilegiju izlaska naveče.

2. „Ćošak“ je djelotvorniji kao posljedica sa djecom predškolskog ili školskog uzrasta nego sa dojenčadi i adolescentima. Sjedenje djece u mirnom ćošku pet minuta je posljedica za neadekvatno ponašanje.

3. Nadoknada uglavnom znači da djeca moraju popraviti nešto što su učinili. Na primjer, ako dijete nešto namjerno razbije, roditelj može od njega tražiti da „plati“ razbijenu stvar. Ovo plaćanje može značiti uzimanje novca iz djetetove štedne kasice, obavljanje dodatnih poslova oko kuće ili zamjenjivanje razbijene stvari. Nadoknada je kod adolescenata djelotvorna posljedica.

Spomenute posljedice su uglavnom kazne za neumjesno ponašanje djece. Logičke posljedice, međutim, ne moraju uvijek biti neugodne. Nagrade su također logičke posljedice za primjereno ponašanje. Na primjer, kada djeca završe svoje kućne obaveze, zaslužuju da dobiju svoj džeparac. Posebna slavlja, posebno vrijeme sa mamom ili tatom, ili dopuštenja da dijete bude budno dodatnih pola sata mogu takođe biti pozitivne logičke posljedice.

IZBORIMi, odrasli, svakodnevno donosimo odluke. To čine i naša djeca. Odluke koje donosimo obično zavise od ishoda ili posljedica koje možemo očekivati. Iz tih odluka učimo. Ako

odlučimo da se ne obučemo toplo zimi, vjerovatno će nam biti hladno. Ako ne volimo da se smrzavamo, pobrinut ćemo se za to da slijedeći put ne izađemo iz kuće lagano obučeni. Odluka da se toplo obučemo zasniva se na nelagodi (ili prirodnoj posljedici) koju smo osjetili kad nam je bilo hladno. Djeca isto tako donose odluke kako da se ponašaju u skladu sa posljedicama koje mogu očekivati.

UČENJE KROZ IZBORE I POSLJEDICE„Odluka i posljedica“ je izuzetno snažan model poučavanja za roditelje koji žele pomoći svojoj djeci da se nauče lijepom ponašanju, naročito logičkim posljedicama, jer roditelji imaju veliku kontrolu nad njima. Kada dijete shvati da će određeno ponašanje imati za posljedicu nagradu ili kaznu, ono odlučuje da li će se ponašati na određeni način ili ne. Ako je logička posljedica ponašanja neugodna, kao kazna slijedeće večeri usljed nepoštivanja određenog vremena za izlaske, dijete neće ostati duže od tog vremena, pogotovo ako ima nešto planirano slijedeće večeri. Shodno tome, dijete donosi odluku baziranu na poznavanju posljedice koja stoji iza određene vrste ponašanja.

AKO DAŠ OBEĆANJE, ISPUNI GAUstanovili smo da djeca koja razlikuju dobro od lošeg odlučuju da li će djelovati u skladu s tim mjerilima zavisno od posljedica koje mogu očekivati. Da bi se pomoglo djeci da kontrolišu svoje ponašanje, očekivane posljedice MORAJU doći nakon onog što učine. U suprotnom djeca postaju zbunjena i ne znaju šta da očekuju, npr. ako obećate svom sinu ili kćerki da mogu jesti sladoled nakon što pospreme svoju sobu i oni to učine, ali ne dobiju sladoled (očekivana posljedica je izostala), dijete neće vjerovati kada nešto slijedeći put obećate da ćete to i ispuniti.

ISPUNJAVAJTE SVOJA OBEĆANJAAko vaše dijete prekrši kućno pravilo (nema psovanja) i očekivana posljedica izostane (zabrana izlazaka, gubitak privilegija itd.) pravilo nema značenja ili se ne provodi. Posljedica MORA pratiti ponašanje.

PRIJETNJE NISU POSLJEDICERoditelji ponekad znaju prijetiti djeci umjesto da sprovedu konkretnu kaznu. Prijetnje se često ne ostvaruju, i u većini slučajeva se ne bi trebale ostvariti. Na primjer, majka pokušava da usisa tepih u dnevnoj sobi. Primjećuje da su kockice njenog sina razbacane svuda po podu. Mogla bi reći: „Gorane, dolazi ovamo i pokupi kockice ili ćeš ih sve pojesti!“ To nije veoma dobra posljedica. Reakcija na kockice na podu je gotovo bez efekta. Bolja reakcija bi bila: „Gorane, molim te, pokupi ove kockice s poda, ili se nećeš moći s njima igrati slijedeća dva dana.“ Ako dijete voli da se igra kockicama i to čini svaki dan, uskraćivanje privilegije da se njima igra cijela dva dana, za njega bi bilo ravno katastrofi!

POSLJEDICE MORAJU BITI POVEZANE SA PONAŠANJEMPosljedice moraju biti povezane sa radnjama koje želimo podstaći ili eliminisati u suprotnom, logična posljedica može biti shvaćena kao nepravedna. Sada slijede jedan neprikladan, te jedan prikladan primjer izbora i posljedice.

Neprikladan primjer: „Dževade, sam si razbio svoju igračku tako što si je bacio o zid. Kao posljedica toga, večeras nećeš dobiti večeru.“

Prikladan primjer: „Dževade, sam si razbio svoju igračku tako što si je bacio o zid. Namjerno bacanje i razbijanje stvari nije dozvoljeno. Kao posljedica toga, ne smiješ se igrati sa svojim

igračkama dva dana.“ („Zakasnio si i dva dana nećeš ići kod prijatelja“ „nisi čistila svoju sobu i nećeš dobiti džeparac“)

Roditelji, molimo vas, zapamtite:Samostalan izbor i posljedica (uzrokovanih ponašanjem) Koriste se samo onda kada su djeca sposobna da razlikuju dobro od lošeg, kada se mogu ponašati kako želimo i kada su mentalno sposobni da naprave razuman izbor. Četveromjesečno dijete koje se uprlja nakon što mu kažete da mora koristiti tutu ili neće dobiti sok, sigurno nije sposobno da upravlja svojim tijelom, te ne razumije izbore i posljedice kao sredstva kontrolisanja sopstvenog ponašanja. Ovakva posljedica nije prikladna.

Posljedice koje uključuju zlostavljanje Nisu nikada prihvatljive, bez obzira kakvo je ponašanje. Ono što dijete nauči nakon ovakvih postupaka je nepoštivanje autoriteta, filozofiju osvete, te ideju da se vikanjem i batinama djeca mogu natjerati da rade ono što želimo. Ovakvi stavovi vode ka još većem nasilju i još većim problemima u porodici. Primjerom prikladnih posljedica djeca uče zdrave načine kontrolisanja ponašanja.

VERBALNA KOMUNIKACIJADamir Šprljan..Verbalna komunikacija je oblik komunikacije na koji prvi pomislimo kada je riječ o komunikaciji. Susrećemo je u našem svakodnevnom radu, u slobodnom vremenu, na radiju televiziji, filmu, kroz citate iz nje dobivamo poruke i iz knjiga, a ponekad možemo čuti nešto i od osobe koja spava. No da odmah napomenem, pravi naziv ovog oblika komunikacije bi bio glasovna komunikacija, samo njezin manji dio je vezan uz samu riječ (verbum), dok je veći dio poruka koje šaljemo i primamo u stvari paraverbalni, odnosno paralingvistički (vezan uz ton, tempo, boju i neke druge sastavnice govora).  

Verbalna komunikacija je glasovna komunikacija koja se služi jezikom neke zajednice.Možda je najzabavnije otvoriti ovu temu kroz jedan stereotip. «Žene su brbljavije od muškaraca.» Iako to nije nužno tako, znanstvene činjenice govore da u toj tvrdnji ima istine. Centri za govor su prvenstveno smješteni u lijevoj polutci mozga, no dok je u desnoj polutci kod muškaraca jedan veći dio posvećen prostornoj orijentaciji, kod žena je i dio tog prostora posvećen govoru. Ta činjenica, u kombinaciji s činjenicom da je kod žena povećan «corpus callosum», odnosno most između dvije polutke, daje tom spolu veću nadarenost za govor i sintezu dobivenih informacija, dok su muškarci, obzirom na lošiju komunikaciju polutki, usavršavali analizu.

Mozak je u svojem radu podijeljenLijeva polutka:               Desna polutka:rezon                            raspoznavanje licalogika                            humorračun                            muzikajezik                              percepcija prostoraanaliza                          kreativnostsimboli                          sinteza

Ovisno o tome kako mi predočimo našu informaciju slušateljima, ona će više prolaziti kroz

određene dijelove mozga. Osim što iz razloga slabije povezanost polutki i specijalizacija dijelova mozga možemo očekivati da će prosječni dječak biti slabije elokventan (imati slabije potencijale, drugo je pitanje kako će ih i koliko razviti) od djevojčice, uvijek će biti poželjno i primijetiti da li osoba ima veću ili manju sklonost prema jednoj hemisferi mozga, odnosno da li preferira vizualni, auditivni ili kinetičko-taktilni način izražavanja. Obzirom da je cilj naše komunikacije s okolinom što precizniji prijenos informacija, odnosno uvjeravanje slušatelja u naše stavove, bitno je prepoznati način razmišljanja i percepcije sugovornika i svoj način izlaganja prilagoditi tome.

Jedna od prvih asocijacija kada se spomene verbalna komunikacija je ona o standardnom jeziku i dijalektu. Tu je zatim i stručni govor, odnosno sleng izrazi. Svi su oni podjednako bitni. Važno je ne robovati, uz dužnu ispriku nastavnicima hrvatskog jezika, književnom tj. standardom jeziku. Takav način izražavanja dobar je za davanje primjera kako govoriti a da nas svi naši sunarodnjaci razumiju, no upravo radi svoje udaljenosti od dijalekta, nije im blizak i teže će prihvatiti da ih vi baš potpuno razumijete. Ukoliko želimo da nas slušatelj čuje, a ne samo sluša, moramo biti razumljivi , ali i približiti mu se psihički da bi mu omogućili da se lakše uživi u ono što mu govorimo. Moramo mu se obraćati i izrazima koje on poznaje i koji su mu bliski.. Ukoliko nam je bitan efekt naše stručnosti i intelektualnosti nju ćemo, naravno, iskazati bogatim vokabularom, složenim rečenicama i službenim izrazom. Stvar je osobne procjene maksimalnog efekta da li želimo distancu i dostojanstvo ili bliskost i prisnost. Opasnost prilikom stručnog govora je i različito shvaćanje istog pojma. Obzirom da se u različitim strukama koriste iste ili vrlo slične riječi često se događa da slušatelj misli da zna što mu govornik poručuje no međutim on u stvari misli na neki drugi pojam. (engleska riječ «free association», je u hrvatskom prijevodu slobodno udruživanje i vrlo je poželjno ukoliko se radi o udruživanju raznih poduzeća, no u psihološkom rječniku ova fraza će se odnositi na slobodne asocijacije, jednu od psihoterapijskih tehnika koja potiče još od Freud-a). U okviru stručnih izraza nema niti potrebe posebno napominjati razne stručne izraze s kojima «polu»stručnjaci barataju u pokazivanju svojeg znanja, a obzirom na krivu ili nepriličnu upotrebu samo pokazuju svoje neznanje i ispadaju smiješni.

Prije obraćanja slušateljstvu bitno je procijeniti vokabular slušatelja i prilagoditi svoj izražaj. Po mogućnosti i prije nego što vi  započnete svoj govor slušajte na koji način se oni izražavaju. ukoliko je osoba kojoj se obraćate vizualan tip, lakše će biti predočiti joj situaciju upotrebljavajući riječi koje se odnose na vizualni kanal («vidiš to je bilo ...»), nego onima koje upućuju na slušni kanal («čuješ ...»). Svako od ljudi ima svoj preferirani kanal rada, netko je vizualna osoba, netko je auditivna, netko treći je kinestetička, obratite pozornost na riječi koje oni koriste, procijenite njihov preferirani kanal i u vašem govoru koristite ga i vi i dobiti će te efekt mnogo veće razumljivosti i bliskosti.U verbalnoj komunikaciji postoje i dijelovi koji se nazivaju modalni izrazi, a odnose se na stereotipne komentare koji ne nose informaciju već daju sugovorniku vrijeme za lakše procesuiranje informacije, izražavaju naše stavove, govor čine transparentnijim i elegantnijim. to su fraze koje često i ne registriramo npr. «kao što znamo ...», «podrazumijeva se ...», «po mom mišljenju», «dakako da ...» i slični. Čak su i poštapalice i omiljeni učenički bbb doduše potonji se smatraju negativnima obzirom da ukazuju na govornikovu sporost, nesigurnost, neznanje ili u slučaju poštapalica slab vokabular, odnosno robovanje navici pa bi iz tog razloga njih trebali potruditi ukloniti iz vlastitog govoraPsihološka sadašnjost je pojam koji perceptivno određuje rečenicu. Svi prosvjetni radnici su svjesni pravila o 5±2 nove informacije po satu koje dijete može usvojiti, tako isto i prosječno dijete može pamtiti cca. 8 riječi u trajanju od 5 sekundi. To nas određuje da u svom govoru s

djecom ne koristimo «krležijanske» rečenice jer oni neće moći pratiti slijed naših misli. To isto pravilo vrijedi i za umorne, odnosno psihološki opuštene ljude. Toj činjenici možemo doskočiti organizacijom rečenice. U svakoj našoj rečenici mora biti informacije, ali i redundancije, poznatog i očekivanog, odnosno modalnih izraza da bi slušatelju dali dovoljno vremena da procesira informaciju. Isto to dobivamo i organiziranim iznošenjem informacija to jest tema, a ne nasumičnim praćenjem vlastitog toka misli i asocijacija.  

1.1. AKTIVNO SLUŠANJE

Gordonov model govori o tzv. "ja-porukama" i "ti-porukama". To je koncept koji objašnjava razliku između "ti-poruka" – optužujućeg načina komunikacije s djecom putem koje se djeci nameće osjećaj krivnje i ujedno uči kako da prebace odgovornost na drugog, te "ja-poruka" – načina komunikacije koji polazi od toga kako se odrasli osjeća u danoj situaciji koja je posljedica nekog neadekvatnog ponašanja.

Primjer: 

TI-PORUKADobio si jedan iz matematike! Glupane jedan!JA-PORUKADobio si jedan iz matematike, i zabrinut sam za tebe, jer se bojim da ćeš zbog toga imati slabiju ocjenu na kraju školske godine.

TI-PORUKAUšuti! Stalno se dereš!JA-PORUKAZbog tvojeg vikanja osjećam se nervozno, zato bih te zamolio da prestaneš.

Na ovaj se model nadovezuje koncept AKTIVNOG SLUŠANJA, koji naglašava da je ovakvo slušanje od iznimne važnosti za kvalitetnu komunikaciju.

To slušanje obuhvaća slijedeće elemente:1. Iskazivanje interesa za dijete, njegove teme i probleme s kojima se susreće2. Slušanje onoga ŠTO dijete govori (sadržajni dio) uz potvrđivanje da ga se sluša.3. Slušanje onog KAKO dijete govori (formalni dio) uz pratnju na neverbalnoj razini.4. Ne kritiziranje djeteta i njegovih stavova za vrijeme slušanja.5. Kontroliranje uključivanja vlastitih stavova u razgovor.

1.2. PARAVERBALNA KOMUNIKACIJA

Iza tog zvučnog naslova kriju se glasovi, tempo i intonacija koji prate govor i daju mu dodatnu informativnost. Jedan dio njih je zadužen za shvaćanje osnovnog smisla verbalnog izraza. Oni nam daju uskličnik ili upitnik na kraju rečenice, odnosno kazuju da li se govori o oružju ili povrću (luk, luk).Onaj drugi dio, za rad s djecom možda i važniji, pruža informacije o govornikovom raspoloženju, stavovima ili o njemu samom. Njime određujemo demografska obilježja, da lije govornik iz Zagorja ili Hercegovine, da li je muško ili žensko, ali ocjenjujemo i crte ličnosti. Neprimjereno glasan govor doima se agresivno, ljuto i možda malo primitivno, iako je možda

govornik upravo izašao iz tvorničke hale ili s nekog rok koncerta pa govori glasno iz navika ili zato što i sam sebe slabo čuje. Previše tih govor povezati ćemo često sa strahom ili slabim crtama ličnosti. Govor s pojačanom nosnosti najčešće ćemo povezati s prehladom, ali ukoliko osoba ima uobičajen takav govor, nesvjesno nam može pobuditi percepciju lijenosti i/ili umišljenosti. Kreštav glas daje naznaku osjećaja slabosti ili histeričnosti. Isprekidan, napet govor u staccattu, ako isključimo govorne mane, može odati dojam odlučne dinamične, ali i neosjetljive osobe, dok blagi legato daje dojam nježnosti i osjetljivosti.Ritam govora je bitan i za pozornost slušatelja. Važne informacije moramo izgovoriti sporije, da bi slušatelji lakše percipirali i njihovu važnost i informacije same, no konstantan spori govor će vrlo brzo zamoriti slušatelja koji će nesvjesno očekivati da su sve informacije vrlo važne i dok će u početku govora biti vrlo koncentriran, uskoro radi umora to više neće biti u stanju. Brz govor daje dinamiku i odlučnost, ali radi prebrzog govora smanjiti će se i mogućnost praćenja informacija. Pauze u govoru su još jedan od načina naglašavanja bitnih informacija i pokazivanje promišljanja oko izrečenog, ali kao što znate, za preduge pauze dobiti će te jedinicu. U sastavljanju govora, vrlo je bitna i činjenica da se emotivnost rečenice dobiva njezinom kratkoćom. Duge rečenice pozivaju na racio, a emocije su, baš suprotno, što veće što je rečenica kraća. (To si ti. Ti si! O!!!)Za kraj je zgodno spomenuti i malo znanosti. Rezultati jednog eksperimenta koji se je odvijao na području Hrvatske, Engleske, Francuske i Japana pokazali su nam kako se emocije u govoru prenose paraverbalnim faktorima, čak i ukoliko slušatelj ne razumije sam jezik na kojem je rečenica izgovorena.  U eksperimentu su locirani parametri paraverbalnih dijelova govora za strah, bijes, radost odnosno iznenađenje i prezir odnosno ironiju.strah                             ubrzani tempo, povišen glas, tihi intenzitetbijes                              skokoviti tempo, snižen glas, glasan govorradost/iznenađenje         povišen glas, brz tempoprezir/ironija                  sporiji tempo jak intenzitet, sniženi registar -u prvom dijelu rečenice                                    sporiji tempo, slab intenzitet, sniženi registar -u srednjem dijelu i                                    sporiji tempo, jak intenzitet, sniženi registar -u završnom dijelu

U rezultatima se pokazalo da je 99% Hrvata prepoznalo emociju u rečenici izgovorenoj na hrvatskom jeziku, ali istu emociju u istoj rečenici i na istom jeziku prepoznalo je i 70% Engleza i Francuza, pa čak i 80% Japanaca.

Verbalna i paraverbalna komunikacija nam vrlo očito pokazuju koliko smo svi mi slični, ali koliko ipak ima varijacija na temu i odstupanja od prosjeka. No ukoliko neke osnovne činjenice imamo na umu, dogoditi će nam se da nas ljudi puno lakše i s više interesa slušaju, a da često i ne znaju u čemu je pravi razlog za to.

NEVERBALNA KOMUNIKACIJANebojša Buđanovac

WATZLAWICKOV ZAKON KOMUNIKACIJE

Bašić, Koller-Trbović, Žižak (1994.), u svrhu boljeg razumijevanja komunikacije kao prostora socijalnih interakcija, daju prikaz Watzlawickovih pravila komunikacije. Njegova teorija je važna jer uzima odnos kao polaznu točku. To je jedan od najsustavnijih pregleda

karakteristika komunikacije i komunikacijskog tijeka.

1. Nemoguće je ne - komunicirati.• U situaciji “licem u lice” nije moguće ne komunicirati. Čak i kad osobe jedne drugima okrenu leđa, šalju određenu poruku. Odbijanje komunikacije je također komunikacija.

2. Svaka komunikacija sastoji se iz sadržajnog i odnosnog aspekta.• Temelji se na shvaćanju da poruka nosi dva tipa informacije: jednu o značajkama objekta (sadržajni aspekt) i drugu o odnosu i stavu prema poruci, drugima itd. Sadržajni aspekt se odnosi na osobine predmeta, ljudi, događaja, opise. Odnosni aspekt vezan je uz odnose između osoba koje komuniciraju, i utječe na sadržajni aspekt.

3. Narav odnosa uvjetovana je interpretacijom komunikacijskih tijekova od strane partnera.• Ovo pravilo ukazuje na činjenicu da svaki partner za početak određenog komunikacijskog tijeka ima svoju početnu točku prema kojoj svojoj verziji pripisuje ključnu ulogu za razumijevanje uzroka i posljedice.

4. Komunikacija može biti digitalna ili analogna.• Digitalna (verbalna) komunikacija se koristi za razmjenu informacija znakovima, tj. jezičnim simbolima koje svatko može razumjeti na jednak način. Verbalnom komunikacijom se razmjenjuje sadržajni aspekt poruke. Analogna (neverbalna) komunikacija se služi znakovima koji omogućuju približnu predodžbu i njome se prenose poruke o odnosu. Oba načina se odvijaju istodobno, ali je analogni manje osviješten.

5. Tijek međuljudskih odnosa je simetričan ili komplementaran.• Simetričan odnos razvija odnos ravnopravnosti i jednakosti, a izbjegava se različitost. Komplementarni odnos podrazumijeva različito, ali nadopunjavajuće ponašanje. Izmjena ova dva načina znak je zrele komunikacije.

 

NEVERBALNA KOMUNIKACIJA

Neverbalna komunikacija, govor tijela, kinetička, analogna komunikacija vrlo je važan i neizostavni dio cjelokupnog komuniciranja s drugima. Nju čine ponašanje tijela (držanje, usmjerenost i pokreti pri sjedenju, stajanju, hodanju i ležanju), mimika (čela, obraza, brade, obrva, usta), očni kontakt (pogled, zjenice, očni mišići), govorno ponašanje (brzina, ritam, jačina i boja glasa, artikulacija, melodija, jasnoća, smijanje, glasovi bez verbalnog sadržaja), gestikulacija (govor ruku, velike i male geste, radnje), dodirivanje, odijevanje, prostorno ponašanje (intimna, osobna, društvena i javna zona razmaka), vremensko ponašanje (intimno, osobno, društveno i javno vrijeme za kontakte), vanjski kontekst (vanjske okolnosti za vrijeme komuniciranja). (Brajša, 1994.)Najčešća podjela neverbalnih znakova razlikuje tri tipa:1. paralingvistički - izgovor, popratni glasovi, visina i jačina glasa, ritam i tempo govora, naglasak;2. kinetički - pokreti, geste, kontakt očima, dodir, miris;3. proksemični - distanca u odnosu, znakovi kontroliranja osobnog izgleda.

Mnogi autori bavili su se neverbalnom komunikacijom i do danas je zabilježeno oko milijun neverbalnih znakova. Većina se slaže da se govorni kanal prvenstveno koristi za prenošenje

poruka, a neverbalnim putem se prenose međusobni stavovi i pokazuju odnosi. Ljudi često nisu svjesni neverbalnih znakova koje šalju i ne znaju ih opisati. Stoga neverbalni znakovi manje obvezuju i njima se mogu “izricati” stavovi koji bi društvu mogli biti neprihvatljivi.

Prema Peaseu i (1991.), cjelokupan utjecaj poruke sastoji se od verbalnog dijela (riječi) koji je zastupljen sa 7%, vokalnog (ton glasa) zastupljenog s 38%, te neverbalnog zastupljenog s 55%. Izravna verbalna komponenta u komuniciranju iznosi manje od 35%, a ostatak (65%) komuniciranja je neverbalan. Neverbalni znakovi se razlikuju od riječi jer ih se istovremeno može odaslati veći broj, a svaki ima različita značenja ovisno o ostalim znakovima koje šaljemo.

Neverbalna komunikacija ima mnogo vrlo važnih funkcija u našem cjelokupnom međusobnom komuniciranju. Na sadržajnoj razini neverbalne poruke mijenjaju ili potvrđuju značenje izgovorenog sadržaja, oblikuju izgovorene poruke, zamjenjuju, dopunjuju i proširuju verbalno teže izrazive sadržaje, vrednuju izgovorene sadržaje i upućuju na postupanje sa sadržajem. Na osobnoj razini neverbalnim porukama izražavamo svoja emocionalna stanja namjere i očekivanja, ali i otvaramo sebe drugima. Na odnosnoj razini neverbalnim porukama izražavamo stavove prema izgovorenim sadržajima, određujemo uzajamne stavove i odnose, održavamo i reguliramo strukture moći i socijalni poredak kao i naše opće duhovne stavove. Na utjecajnoj razini neverbalne poruke su snažno sredstvo priopćavanja, kao i utjecaja naših poruka. One potiču ili koče komunikacijski “feedback” i dijalog. (Brajša, 1994.)Neverbalna komunikacija ne mora biti svjesno odaslana i primljena, ali mora potencijalno prenositi obavijest. Tu obavijest pošiljatelj kodira, a dekodira je primatelj. Budući da ne postoje jasna pravila često dolazi do grešaka u dekodiranju. Taj proces može biti neuspješan iz više razloga: razlike među spolovima, kulturalne i subkulturalne razlike... Zbog prenošenja poruke neverbalnim putem ni jedna strana nije svjesna tih razlika.Tajna uspješnosti interpersonalnog komuniciranja sastoji se u međusobnoj usklađenosti verbalnih i neverbalnih poruka. Taj proces usklađivanja verbalnog i neverbalnog dijela naše komunikacije sastoji se od tri etape. Prva etapa je uočavanje, prepoznavanje i osvještavanje vlastitog i tuđeg neverbalnog ponašanja tijekom međusobnog komuniciranja. Druga etapa je razgovor, verbalizacija, metakomunikacija u vezi s vlastitim i tuđim neverbalnim porukama. Treća etapa je zajedničko uklanjanje neusklađenosti, tj. obostrano usklađivanje uočenih i protumačenih razilaženja verbalnih i neverbalnih poruka. (Kuftinec, 1998).

 

Halo-efekt

Naročito važan aspekt neverbalne komunikacije je tzv. „halo-efekt“. Halo-efekt je naziv za prvi dojam o pojedinoj osobi koji se može stvoriti u prvih 7 sekundi susreta dvije osobe, a koji često determinira cjelokupni budući odnos tih osoba. Posljednjih desetljeća provedena su brojna istraživanja čiji je cilj bio utvrđivanje onih elemenata koji utječu na halo-efekt. Većina otkrića ukazuju na važnost slijedećih elemenata: cjelokupni izgled osobe (visina, težina, stav, kretnje, hod, simetričnost i ljepota lica, boja očiju, dužina nosa, itd.), miris osobe, sličnost osobe s drugim osobama uz koje nas vezuju pozitivne ili negativne emocije, glas i druge karakteristike govora osobe, te, naravno, odjeća i drugi tjelesni ukrasi osobe.

 

NEVERBALNA KOMUNIKACIJA KOD DJECE

Psiholog Albert Mehrabian utvrdio je da se u razgovoru između dviju osoba 55 posto značenja poruke prenosi neverbalnim putem, 38 posto tonom glasa, a 7 posto riječima.Psiholozi Stephen Nowicki i Marshal Duke ukazuju na činjenicu da problemi u neverbalnoj komunikaciji često otežavaju djetetovu društvenu interakciju više nego nedostatak konverzacijske vještine.Dijete koje čini pogreške u verbalnoj komunikaciji drugi će smatrati neobrazovanim ili neinteligentnim. Dijete koje čini pogreške u neverbalnoj komunikaciji izgledat će čudno. Na temelju verbalne komunikacije ocjenjujemo nečiju inteligenciju i obrazovanje, a na temelju neverbalne – psihičku stabilnost. Neverbalna komunikacija je neprekidna, nema definiranih pravila, već su pravila uglavnom implicitna.Razumijevanje neverbalne komunikacije može djetetu pomoći da razvije samopouzdanje, da bude omiljeno i nauči suosjećati s potrebama i problemima drugih.

Područja teškoća u neverbalnoj komunikaciji djece

Nowicki i Duke navode šest područja neverbalne komunikacije u kojima djeca obično imaju teškoća, te su zbog toga ponekad odbačena i obilježena.

1. Način govora koji odudara od govora druge djece – dijete koje dolazi u novu sredinu iz područja u kojemu se govori drukčijim narječjem ili naglaskom

2. Interpersonalni prostor – dijete koje stoji predaleko ili preblizu kad razgovara s drugim djetetom ili ga prečesto dodiruje, izazvat će nelagodu kod drugog djeteta

3. Pokreti i držanje – pokreti upotpunjavaju emocionalni sadržaj djetetovih riječi. Npr. isuviše opušteno držanje prenijet će dojam nepoštivanja ili nezainteresiranosti premda dijete to ne osjeća

4. Kontakt očima – tijekom razgovora, 30-60 posto vremena provedemo gledajući drugu osobu u lice. Veća odstupanja od te norme mogu se činiti nepriličnima.

5. Zvukovi - zvukovi kojima se prenose emocije, bilo u govoru (ton glasa, intenzitet, glasnoća) ili neverbalno (zviždanje, pjevušenje, mrmljanje) vrlo su važni. Gotovo trećina djetetove neverbalne komunikacije odvija se putem parajezika. Čak i bezazlena navika kao kašljucanje može dovesti do društvene odbačenosti.

6. Izgled – djeca se, kao i odrasli, koriste različitim načinima, recimo odjećom, nakitom, frizurom, kako bi nešto priopćila svojoj okolini. Neka djeca su zaokupljena svojim izgledom kao načinom izražavanja društvenog položaja i pripadnosti skupini. Druga djeca nesvjesna su poruka koje prenose izgledom. Djeca, a posebno adolescenti nesvjesni svojeg izgleda u većoj su opasnosti da budu društveno neprihvaćeni.

Roditelji i nastavnici trebali bi obratiti pažnju na način neverbalne komunikacije djece..

Emocionalna komunikacija podrazumijeva svijest o neverbalnom ponašanju drugih (geste, tijela, izraz lica itd.) kao i vlastitu neverbalnu komunikaciju.

 

ČITANJE LAGANJA

Zanimljiv je način na koji neverbalni znakovi izdaju naše prave misli i stavove koje pokušavamo sakriti, što Morris naziva "neverbalno curenje". Primjer za to je umjetni osmijeh, položaji tijela koji odudaraju od verbalnog iskaza. Cijelo tijelo otkriva mnogo više istine no što bi ljudi željeli. Ljudi koji profesionalno moraju obmanjivati druge, npr. političari i sl., bolji su u ovom području od ostalih, jer kontroliraju svoje pokrete i znakove. U nekim istraživanjima, otkriveno je slijedeće o ljudima koji lažu:1. Smanjuje se učestalost običnih gestikulacija – pokreta rukama. Ljudi nesvjesno osjećaju da bi ih pokret rukama mogao otkriti i zato ga smanjuju. 2. Povećava se učestalost dodirivanja lica rukama – glađenje brade, dodirivanje i trljanje nosa, češkanje obrve, povlačenje za uho i sl. Dva su najčešća – dodirivanje nosa i pokrivanje usta.3. Broj tjelesnih pokreta raste – promjene u položaju trupa, iz jednog sjedećeg položaja u drugi i sl.4. Jedna gesta rukama bila je češća – odmahivanje rukom.5. Mikroekspresija lica u laži drugačija je od one dok se govori istina. Te izraze lica većina ljudi zapaža na nesvjesnoj razini.

Većinu ovih stvari ne treba generalizirati, ali ako se sagledaju zajedno, pružaju dobru sliku o lažljivcima.