Dr.sci. Slobodan Stanišić , advokat

ODŠTETNA ODGOVORNOST U SLUČAJU UDESAIZAZVANOG MOTORNIM VOZILIMA U POKRETU

Uvod

Iznalaženje mehanizama ovladavanja prirodnim energetskim potencijalima (voda , čvrsta goriva ,nafta , prirodni gas , sunce i sl.) i njihovog transformisanja u druge izvore energije , rezultiralo je epohalnim otkrićima od neprocjenjivog značaja za budućnost čovječanstva.Jedno od najznačajnih otkrića koje je nesumnjivo izmjenilo dotadašnji tok istorije je pronalazak vozila koje se kreće snagom vlastitog motora bez korištenja ljudske odnosno životinjske snage.Radilo se , u stvari o praktičnoj realizaciji ideja , koje su nastale mnogo ranije , u radovima Rodžera Bejkna 1250 godine odnosno Leonarda da Vinčija , 1500 godine.

Ipak , trebalo je proći još mnogo vremena do praktične realizacije zamisli pomenutih naučnika.

Revolucija je počela pronalaskom parne mašine , a nakon toga i prvog vozila na parni pogon1.

Međutim , tek pronalskom prvog motora sa unutrašnjim sagorjevanjem2 , počelo je i ostvarenje čovjekovog sna o savladavanju prostora i vremena. Stalnim usavršavanjem motornih vozila u tehničkom smislu i izgradnjom raznovrsne i kvalitetne putne infrastrukture omogućen je neslućen napredak u transportu lica i stvari , smanjena udaljenost između pojedinih mjesta , te stvorene povoljne pretpostavke za promet roba i usluga i razvoj privrede u najširem smislu. Međutim , izgradnja putne infrastrukture , saobraćajne kulture i pravila ponašanja u saobraćaju , ipak su u izvjesnoj mjeri zaostajali u odnosnu na razvoj auto-industrije.Naime , suviše se kasno shvatilo da će automobil u kratkoj budućnosti postati predmetom masovne upotrebe i da su “prošla vremena kada su se automobilima malobrojnim i sporima , koristili dokoni imućnici iz užitka i zabave.”3 Način života savremenog čovjeka podrazumjeva motorno vozilo kao sredstvo za zadovoljavanje njegovih svakodnevnih značajnih potreba , a što ujedno nalaže njegovu čestu i masovnu upotrebu.Zbog toga se broj vozila i njihovih korisnika na putevima svakodnevno povećava , što bez rezerve stvara realan ambijent za nastanak šteta na stvarima i licima.

1 Francuz N.J. Kinjo je 1769 godine napravio prvo motorno vozilo koga je pokretala parna mašina.2 Prvo motorno vozilo sa unutrašnjim sagorjevanjem konstruišu G.Dajmler i K.Benc , 1886 godine. 3 Dr.Petar Klarić , Odštetno pravo , JP “Narodne novine” Zagreb , 1996 , str.197.

1

Postavlja se pitanje od kojh faktora zavisi nastanak ambijenta za nastupanje štete. Po našem mišljenju mogli bismo ih podijeliti na one objektivne i subjektivne prirode.

U faktore objektivne prirode spadaju:- motorna i druga vozila , kao opasne stvari odnosno sredstva koja zbog svojih

tehničkih svojstava i kinetičke energije koju posjeduju kada su u pokretu , stvaraju povećanu opasnost po okolinu ;

- putevi i putna infrastruktura , od čijeg kvaliteta , kvantiteta , propusne moći , tesnabdjevenosti odgovarajućom horizontalnom i vertikalnom signalizacijom , neposredno zavisi nesmetano i bezbjedno odvijanje saobraćaja ;

- odnos između broja vozila na putevima i propusne moći puteva kojima se ta vozila kreću ;- životinje i druge stvari koje se zateknu na putevima i u putnom pojasu ;- stepen razvijenosti propisa iz oblasti tehničke opremljenosti i bezbjednosti vozila u

saobraćaju , oblasti tehničke opremljenosti i bezbjednosti puteva i putne infrastrukture , te iz oblasti pravila postupanja lica koja u saobraćaju učestvuju kao vozači, putnici ili pješaci .

U faktore subjektivne prirode spadaju :- ljudi , koji kao korisnici motornih i drugih vozila učestvuju u saobraćaju , - ljudi , koji kao korisnici puteva i putne infrastrukture učestvuju u saobraćaju (pješaci)

Kada se veliki broj motornih vozila različite snage i brzine , te njihovih korisnika različitih psihofizičkih sposobnosti i stepena saobraćajnog obrazovanja, u nekoj hipotetičnoj situaciji nađu na putu koji zbog svoje tehničke opremljenosti ne može da odgovori takvoj frekvenciji saobraćaja vozila i drugih učesnika u saobraćaju (što je , nažalost slučaj sa većinom puteva u našoj zemlji) , nastaje sasvim realan ambijent za nastanak saobraćajne nesreće , a time i štete po lica i stvari kao njene posljedice.

Stoga , uporedo sa velikim napretkom i koristima koje je nesumnjivo donio pronalazak i upotreba motornih vozila , za ljude nastaju i velike štete na licima i stvarima.Broj žrtava saobraćajnih nesreća sa smrtnom posljedicom se iz godine u godinu povećava i gotovo dostiže brojčane gubitke u ljudstvu koji su pretrpljeni u ratovima.

Prema podacima koje iznosi Dr.Petar Klarić u jednom od svojih pisanih radova4 , u toku 1969 godinu , u SAD , u saobraćajnim nesrećama u kojima je učestvovalo 27.000.000 vozila , život je izgubilo 56.400 lica , 3.800.000 lica je povrijeđeno , a pričinjena šteta se procjenjuje na 12,2 biliona dolara.

U Francuskoj svakodnevno pogine 40 ljudi , a 1000 bude povrijeđeno.

U bivšoj SFRJ je postojao prosjek od 5000 mrtvih i 50.000 povrijeđenih godišnje.

4 Dr.Petar Klarić , Odgovornost u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu , Naša zakonitost , br.9-10 , str.1054-1055 , Zagreb , 1987.

2

U Republici Hrvatskoj5 , samo u toku 1997 godine je bilo 61.685 saobraćajnih nezgoda , od čega ukupno 11.652 nastradalih i to poginulih 645 , povrijeđenih 11.007 , a 50.033 nesreće su bile samo sa materijalnom štetom.

Slična situacija je i u Srbiji i Crnoj Gori , te ostalim državama nastalim na tlu bivše SFRJ.Ovi upozoravajući podaci i neslavni rekordi su zaposlili pravne teoretičare i praktičare širom svijeta u cilju stvaranja sistema pravnih normi i pravila ponašanja u saobraćaju , a posebno sistema pravnih normi o odgovornosti za štetu koja nastane kao posljedica upotrebe motornih vozila u saobraćaju .

I. Uporednopravni prikaz teorijskih i pozitivnopravnih rješenja odgovornosti za štete nastale usljed udesa izazvnog motornim vozilom u pokretu

Polazeći od činjenice da se gradjansko-pravni odnos koji nastaje iz osnova prouzrokovanja štete upotrebom motornog vozila manifestuje u dva oblika i to , kao odnos koji se povodom pričinjene štete upotrebom motornog vozila uspostavlja među imaocima vozila (odnos povodom štete koje imaoci motornih vozila nanesu jedni drugima) , s jedne strane , te odnos , koji se povodom pričinjene štete upotrebom motornog vozila uspostavlja između imalaca motornih vozila i trećih lica (odnos povodom štete koji oni , kao imaoci motornih vozila , nanesu trećim licima) , s druge strane , u pravnoj teoriji i praksi , te zakonodavstvima većine zemalja u svijetu postoje tri sistema regulisanja odgovornosti za štete pričinjene upotrebom motornog vozila u pokretu.Polazna osnova njihovog razlikovanja nalazi se u dva , u osnovi različita principa prosuđivanja odgovornosti za štetu.Obzirom da se za štetu može odgovarati po pravilima o subjektivnoj i objektivnoj odgovornosti , to i u teoretskim i pozitivnopravnim rješenjima koja regulišu odgovornost za štetu nastalu usljed udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu prvenstveno nailazimo na dva , u osnovi sasvim suprotna rješenja (sistem subjektivne odgovornosti i sistem objektivne odgovornosti štetu) i treće koje predstavlja odgovarajuću kombinaciju navedena dva jedinstvena sistema , a u stvari predstavlja mješoviti sistem odgovornosti za štetu , prema kojem imaoci motornih vozila za štetu koju prilikom sudara pričine jedan drugome , odgovaraju po pravilima o subjektivnoj odgovornosti (odgovornost po osnovu krivice) , a za štetu koje pričine trećim licima , obojica ili njih više , odgovaraju po pravilima o objektivnoj odgovornosti (odgovornost po principu pretpostavljene uzročnosti) . A/ U okviru jedinstvenog sistema subjektivne odgovornosti treba nadalje razlikovati , prema sadržaju dokazivanja :- sistem dokazane krivice , prema kojem oštećeni ima obavezu da dokaže krivicu

štetnika ;- sistem pretpostavljene krivice , prema kojem oštećeni nema obavezu dokazivanja krivice štetenika , jer se ona pretpostavlja. Da bi se oslobodio krivice na štetniku je teret dokazivanja da je preduzeo sve da do štete ne dođe.

5 Berislav Matijević , Odgovornost za štetu nastalu upotrebom motornog vozila , Svijet osiguranja ,br.14 , Zagreb , 2002.

3

Sistem subjektivne odgovornosti za štetu od saobraćajnih nesreća , zasnovan na principu dokazane krivice , karakterističan je za Veliku Britaniju i ostale zemlje “common law” pravnog sistema.Po pravilima tzv. “law of negligence” 6 , oštećeni mora da dokaže krivicu štetnika , odnosno nepažnju (negligence) štetnika , pod čime se podrazumjeva kršenje od strane štetnika određenog stepena dužnosti poznatog u egleskom pravnom jeziku pod nazivom “duty of care”.Šta , u stvari znači i podrazumjeva “duty of care” ?“Duty of care” je pravilo koje zasnovano na shvatanju da svako ko se kreće javnim putem preuzima na sebe opasnosti koje su u vezi sa saobraćajem, a da naknadu štete iz saobraćaja može ostvariti samo ako dokaže da mu je šteta nanesena nepažnjom ili namjerno.Kriterijum za “negligence” odnosno nepažnju u gore iznesenom smislu jeste pravni standard koji podrazumjeva pažnju razumnog čovjeka odnosno pažnju iskusnog vozača u vožnji. Stoga se štetnik ne bi mogao osloboditi odgovornosti dokazujući da je u konkretnom slučaju učinio sve što je u okviru njegovih mogućnosti , ako bi pri istim okolnostima iskusan vozač mogao izbjeći nesreću.U slučaju udesa vozila u pokretu se pretpostavlja da su oba vozača odgovorna , jer se od svakog očekuje da spriječi sudar.

Prilikom prosuđivanja međusobne odgovornosti vozača vozila za štetu koju zbog sudara nanesu jedan drugome važi načelo “res ipsa loquitur”.Prema pomenutom načelu , teret dokazivanja se nalazi na onome vozaču protiv koga – prima facie govori činjenično stanje ili onome koji je prekršio pravila o bezbjednosti saobraćaja. Tako na primjer , ako se vozilo jednog vozača , u trenutku udesa našlo na suprotnoj kolovoznoj traci , on je dužan da dokazuje eventualnu odgovornost drugoga vozača.

U italijanskom odštetnom pravu7 takođe je usvojen jedinstveni sistem subjektivne odgovornosti ali korigovan principom pretpostavljene krivice. Odgovornost vozača motornog vozila za štete koje pričini korištenjem vozila zasnovana je oborivoj pretpostavci krivice (preasumptio iuris tantum) , što znači da oštećeni ne mora da dokazuje krivicu štetnika , dok na štetniku leži teret dokazivanja da je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da izbjegne nesreću , jer se samo ako to uspije dokazati može osloboditi krivice. Po istom principu , dakle principu pretpostavljene krivice , odgovaraju i imaoci motornih vozila u slučaju sudara. Pretpostavka je u tom slučaju da je doprinos svih vozača motornih vozila nastanku štete podjednak. Pretpostavka jednakog doprinosa svih vozača motornih vozila u sudaru je takođe oboriva.Odgovara se i za štete koje su posljedica mane vozila ili slabog održavanja. Međutim , u ovom slučaju se odgovara po objektivnom principu.Pravila subjektivne odgovornosti se primjenjuju i za međusobne odštetne zahtjeve vozača odnosno vlasnika u slučaju sudara motornih vozila.

6 Prevedena na naš jezik riječ “negligence” znači – “nepažnja”. 7 Čl.2054 st.1 i 2 Talijanskog Codice civile

4

Ako se omjer krivice pojedinih vozača ne može utvrditi , pretpostavlja se da su jednako krivi i stoga snose šteteu u jednakim dijelovima.

B/ Jedinstveni sistem objektivne odgovornosti u slučaju sudara motornih vozila , kako za štete nanesene trećim licima , tako i za štete koje imaoci vozila u sudaru prouzrokuju jedan drugome , postoji u francuskom , njemačkom i austrijskom odštetnom pravu.

U francuskom odštetnom pravu , objektivna odgovornost je proizvod ekstenzivne interpretacije čl.1384 Code Civile koju je dala sudska praksa. U novije vrijeme , u interpretaciji sudske prakse i ta se odgovornost pooštrava , tako da se razlozi oslobođenja štetnika od odgovornosti svode samo na slučajeve više sile.U interpretaciji Kasacionog suda , kada je u pitanju prosuđivanje međusobne odgovornosti imalaca vozila koja su učestvovala u sudaru za štetu koju su jedni drugima pričinili , prihvaćeno je načelo prouzrokovanja prema kojem , svaki imalac odgovara za štetu koju je prouzročio drugome , osim ako se ne bi mogla dokazati krivica žrtve ili pasivnost vozila.

I u njemačkom odštetnom pravu dominira sistem objektivne odgovornosti i to još od 1909 godine. Odštetna odgovornost imalaca motornih vozila je sada uređena posebnim Zakonom.8 Po ovom Zakonu , imalac motornog vozila odgovara za štete koje nastanu pri njegovom pogonu , osim ako je šteta prouzrokovana netklonjivim događajem koji ne može biti mana vozila ili zakazivanje u njegovom radu. To je događaj koji se može pripisati ponašanju oštećenog , trećeg lica ili životinje , pod uslovom da je imalac vozila kao vozač postupao , u određenim okolnostima , sa svom mogućom pažnjom.Za štete nanesene od više vozila učesnika nesreće , svi imaoci odgovaraju oštećenom , stim da u internom regresnom odnosu jedan drugome odgovaraju prema konkretnim okolnostima , posebno prema mjeri u kojoj je pojedino vozilo prouzrokovalo štetu i njegovoj opasnosti. Isto vrijedi i za međusobne odštetne zahtjeve , što podrazumjeva da svaki od njih ima samostalan odštetni zahtjev.

Po austrijskom odštetnom pravu predviđena su tri kriterijuma za odmjeravanje obima regresnih zahtjeva i međusobnih odštetnih zahtjeva imalaca motornih vozila koja su učestvovala u sudaru , a to su : krivica , neuobičajena opsanost pogona i pretežna uobičajena opasnost pogona.

Objektivnu odgovornost imalaca motornih vozila za štete pričinjenne njihovom upotrebom prihvata i Evropska konvencija o građanskoj odgovornosti za štete nastale upotrebom motornih vozila id 14.05.1973 godine , koja je donesena u svrhu unifikacije propisa iz oblasti odgovornosti za štetu u zemljama članicama Savjeta Evrope.Polazeći od pojma odgovornosti za rizik puštanja vozila u promet , Konvencija uvodi objektivnu odgovornost zasnovanu na načelu rizika stvorenog od vozila , a sve u skladu sa opštim načelom građanskog prava o stvaranju opasnih stanja.Konvencija se primjenjuje samo na štete koje potiču od vozila dok su u pogonu na putevima i ostalim površinama koje su dostupne većem broju lica.

8 Zakon o cestovnom prometu (Strasenverkehrgsetz)

5

Oštećeni ne dokazuje krivicu , već je za uspostavu odgovornosti dovoljno da je do štete došlo ostvarenjem rizika upotrebe motoronog vozila. Stavljanjem motornog vozila u promet nastao je i rizik nastupanja štete.Držalac motornog vozila , kao lice koje je najuže povezano sa motornim vozilom , smatra se odgovornim za štetu. Umjesto njega i isto kao i on , odgovara lice koje je do vozila došlo protivpravno.Više držalaca solidarno su odgovorni oštećenom.

C/ Mješoviti sistem odgovornosti za štetu usljed udesa motornih vozila u pokretu propisuje bivši Zakon o jamčenju za štete prouzročene vožnjom motornih vozila (Automobilski zakon) od 09.08.1908 godine koji se primjenjivao na području Dalmacije i Slovenije.Po pomenutom zakonu, čija su se pojedina pravna pravila primjenjivala u praksi sudova bivše SFRJ sve do donošenja ZOO , imaoci vozila su odgovarali po pravilima o objektivnoj odgovornosti s mogućnošću oslobođenja ako se dokaže krivica trećeg lica , oštećenog ili neotklonjivost štete (viša sila).Uzajamni zahtjevi objektivno odgovornih lica za štetu nastalu istim štetnim događajem (sudar vozila) , prosuđivali su se po pravilima o subjektivnoj odgovornosti.Smatralo se da je, objektivna odgovornost kao strožija , bila nužna radi zaštite potencijalnih žrtava opasnosti od motornog vozila , pa da iz toga razloga takvu zaštitu ne trebaju uživati imaoci vozila koja su učestvovala u sudaru , jer oni tu opasnost i stvaraju.

U tzv. mješoviti sistem regulisanja odgovornosti za štete nastale upotrebom motornih vozila spadaju i odredbe o odgovornosti u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu sadržane u Zakonu o obligacionim odnosima 9 – u daljem tekstu ZOO, koji je donijela bivša SFRJ , još 1978 godine.

Pomenute odredbe koje regulišu odgovornost usljed udesa motornih vozila u pokretu su ostale neizmjenjene i u zakonodavstvima država koje su nastale na nekadašnjem državno-pravnom teritoriju SFRJ , nakon njene disolucije , koje su posebnim zakonskim propisima , gotovo u cjelini preuzele ZOO .

Navedenim odredbama , odgovornost imalaca motornih vozila se reguliše različito kada su u pitanju lica koja su štetu pretrpila.

Naime , u udesu izazvanom motornim vozilom u pokretu može nastati šteta kako samim imaocima motornih vozila , tako i trećim licima.Odgovornost za štetu koju pretrpe sami imaoci motornih vozila i njihovi međusobni odštetni zahtjevi se , prosuđuju prema pravilima o subjektivnoj odgovornosti.

Odgovornost štetu koju pretrpe treća oštećena lica , u koja ne spadaju imaoci vozila koja su učestvovala u udesu , prosuđuje se po pravilima o objektivnoj odgovornosti , stim da

9 Vidi čl.178 st.1- 4 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list SFRJ br.29/78 ; 39/85 i 57/89)

6

imaoci motornih vozila , kao i njihovi jamci odgovoraju oštećenom solidarno10 , po principu svi za jednoga , jedan za sve.

U slučaju da u nezgodi u kojoj je treći pretrpio štetu , nisu učestvovala dva ili više motornih vozila , već , na primjer , jedno motorno vozilo i neko drugo vozilo koje nema pravni karakter motornog vozila (zaprežna kola , bicikl , vozila na motorni pogon – traktori , gusjeničari , radne mašine , tramvaj , voz i sl.) , imaoci vozila takođe odgovaraju solidarno , ali osnov solidarnosti nije onaj specijalni koji je predviđen za imaoce motornih vozila , već onaj opšti koji je predviđen u slučaju kada više lica zajedno prouzrokuju štetu11 trećem.

Obzirom da imaoci motornih vozila odgovoraju trećim oštećenim licima po pravilima o objektivnoj odgovornosti i to po načelu pretpostavljene uzročnosti (postoji oboriva pretpostavka da je vozilo svakog imaoca , kao opasna stvar , uzrok štete), to se isti mogu osloboditi odgovornosti samo pod uslovima koji važe za potpuno12 ili djelimično13

oslobođenje od objektivne odgovornosti.

Da bi se potpuno oslobodili odgovornosti , oni dakle , moraju da obore zakonsku pretpostavku da je uzrok štete automobil kao opasna stvar , dokazujući da je njen uzrok neka druga okolnost , čije se dejstvo nije moglo predvidjeti , ni izbjeći niti otkloniti , odnosno da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenog ili trećeg lica , ali sve ovo uz uslov da štetnik , u konkretnom slučaju , takvu radnju oštećenog ili trećeg lica nije mogao predvidjeti , kao i da nastupjele posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

II Pretpostavke odgovornosti za štetu u slučaju udesa izazvanog motornim vozilima u pokretu Imajući u vidu specifičnosti koje karakterišu odgovornost imalaca u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu , zakonodavac je posvetio ovoj vrsti odgovornosti nekoliko odredaba14 u važećem Zakonu o obligacionim odnosima.

U ovom radu će , dakle biti više riječi upravo o tim specifičnostima , koje ovu odgovornost svrstavaju u posebnu vrstu odgovornosti.Po našoj ocjeni , kada je u pitanju odgovornost u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu , treba razlikovati određene opšte i posebne pretpostavke ove vrste odgovornosti.U opšte pretpostavke odgovornosti treba ubrojati one koje važe kako za subjektivnu tako i objektivnu odgovornost za štetu u građanskom pravu , jer se prema istim pretpostavkma prosuđuje i odgovornost svakog imaoca koji je participirao u udesu odnosno saobraćajnoj nesreći. U posebne pretpostvake spadaju udes , motorno vozilo i pokret motornog vozila.

10 Vidi čl.154 st.3 i čl.178 st.4 Zakona o obligacionim odnosima11 Vidi čl.206 Zakona o obligacionim odnosima , te rješenje V.S.Hrvatske br. Rev.781/83 od 25.10.1983 objavljeno u Zbirci sudskih odluka , knjiga 8 , sveska 4 , 1983 , str.97. 12 Vidi čl.177 st.1 i 2 Zakona o obligacionim odnosima13 Vidi čl. 177 st.3 Zakona o obligacionim odnosima

14 Vidi čl.178 st.1-4 Zakona o obligacionim odnosima

7

1. OPŠTE PRETPOSTAVKE

A. Subjekti odgovornosti – odgovorna licaKako se odgovornost bilo da je ona subjektivna ili objektivna ne može ni zamisliti bez onih koji su štetu prouzrokovali , niti onih koje je pogodila posljedica nastupanja štete, to ni odgovornost za štetu usljed udesa motornih vozila u pokretu nema bez subjekata odgovornosti , odnosno štetnika i oštećenog.Međutim nisu rijetki ni slučajevi da u saobraćajnoj nezgodi smrtno strada i sam štetnik , tako da se oštećeni i štetnik steknu u jednoj te istoj osobi.Obzirom da umjesto štetnika mogu odgovarati i druga lica , pravilnije je , umjesto štetnik , koristiti termin odgovorno lice.

A1. Vlasnici , suvlasnici , nosioci prava raspolaganja ili prava privremenog korištenja kao imaoci Za štete prouzrokovane saobraćajnom nesrećom odgovara jedan ili više imalaca motornih vozila.Imalac motornog vozila je vlasnik vozila , odnosno pravno lice koje ima pravo raspolaganja ili neko drugo svojinsko ovlaštenje na vozilu (pravo korištenja i sl.).Iako se pod imaocem motornog vozila najčešće smatra njegov vlasnik , imalac ipak može da bude i lice koje nije vlasnik vozila. To će , na primjer , biti slučaj sa svojinskim držaocem koji pretenduje da postane vlasnik tj.kupcem koji je stvar dobio u posjed na osnovu ugovora o prodaji , ali nije platio cijenu Suvlasnici vozila kao imaoci odgovaraju za štetu solidarno.Udio svakog imaonika – suvlasnika u regresu odgovara njegom alikvotnom suvlasničkom dijelu , izuzev slučaja ako je neki od njih isključivo odgovoran za štetu.

A1.1. Odgovornost imaoca za štete pričinjene od osoba koje su kod njega na raduImalac motornog vozila će odgovarati za štetu15 i pored činjenice što vozilo u trenutku nastanka štete nije u njegovoj vlasti , već je njegovom voljom prešlo u faktičku vlast drugog lica (povjereno drugom licu) , pod uslovom da se to lice nalazi kod njega na radu. To će biti slučaj kada , na primjer , vozač koji je zaposlen kod pravnog ili fizičkog lica prouzrokuje štetu upotrebom vozila koje mu je povjereno. Poseban slučaj postoji kada lice koje je inače zaposleno kod imaoca motornog vozila “neovlašteno koristi vozilo” . Dešava se i to da je vozilo tome radniku i povjereno radi obavljanja posla , ali ga on ne koristi za potrebe posla , već lične potrebe. Taj slučaj se pravnoj teoriji i praksi naziva tzv.”crnom vožnjom”.

Po mišljenju nekih teoretičara16 radnik u ovom slučaju treba odgovarati objektivno i solidarno sa imaocem.

15 Vidi čl.170 i 171 Zakona o obligacionim odnosima16 Vidi Jakov Radšić : “Komentar ZOO”, (redakcija S.Perović-D.Stojanović) , str.527, Kragujevac – 1980 ,

8

A1.2. Odgovornost imaoca u slučaju povjeravnje vozila drugom licu , bez ukazivanja na skrivene mane ili skrivena svojstva vozilaImalac motornog vozila će odgovarati za štetu pored korisnika vozila , ako prilikom povjeravanja vozila drugom licu ovome nije ukazao na skrivene nedostatke ili skrivena svojstva vozila17 , pa iz tpoga razloga nastupi šteta. Ako imalac namiri štetu , ima pravo regresa , u cjelini , od korisnika vozila.

A1.3. Odgovornost imaoca u slučaju povjeravnje vozila licu koja nije osposobljena ili nije ovlašćena da istim upravljaImalac motornog vozila će odgovarati za štetu od vozila ako motorno vozilo kao opasnu stvar povjeri licu koje nije osposobljeno ili pak ovlašćeno da vozilom upravlja. To će biti slučajevi povjeravanja autobusa vozaču koji ima samo položen vozački ispit za upravljanje putničkim vozilima B-kategorije , ili pak povjeravnja upravljanja vozilom određene kategorije licu kojem je izrečena zabrana upravljanja motornim vozilom te iste kategorije i sl.)

A1.4. Odgovornost imaoca u slučaju povjeranje motornog vozila drugom licu na kratkotrajnu ili jednokratnu upotrebu Imalac motornog vozila će odgovarati za štetu unatoč činjenici da je vozilo predao drugome , ako je vozilo tome drugome povjerio samo na kratkotrajnu upotrebu , kao na primjer , ako je posudio vozilo drugome samo na nekoliko sati odnosno ako ga je posudio jednokratno. Ovo pravilo , koje ne proističe iz odredaba ZOO , ima svoje izvorište u austrijskom i njemačkom pravu odnosno pravnim pravilima bivšeg Automobilskog zakona iz 1908 godine u interpretaciji naše sudske prakse18 prije donošenja Zakona o obligacionim odnosima. Sporno je da li je ovo pravilo primjenjivo i nakon donošenja Zakona o obligacionim odnosima. Po našem mišljenju ovo pravilo starije sudske prakse treba zadržati tako što će u slučaju štete nastale za vrijeme kartkotrajne posudbe vozila odgovarati i imalac i lice kome je vozilo povjereno na kratkotrajnu upotrebu, kao solidarni obveznici. Ovo bi bilo u interesu oštećenih lica , koja bi na taj način brže i efikasnije realizovali svoj odštetni zahtjev.

A2. Neposredni posjednici motornih vozila Vlasnik vozila neće odgovarati19 za štetu nakon što je vozilo prodao i predao drugom licu. Isto važi i u slučaju “pactum reservati dominii” , tj. kada je vlasnik prodao vozilo drugom uz zadržavanje prava svojine , jer će u takvoj situaciji odgovarati neposredni posjednik vozila.

17 Vidi čl.176 st.2 i 3 Zakona o obligacionim odnosima18 Vidi presude Vrhovnog suda Hrvatske , gž.4384/70 od 24.02.1972 i Vrhovnog suda Jugoslavije Rev.1673/65 od 03.06.1966.19 “Vlasnik ne dogovara za štete nastale nakon što je prodao i predao vozilo drugome , premda je vozilo , u vrijeme štetnog događaja bilo regsitrirano na njegovo ime.” – Okružni sud u Rijeci br.Gž-643/80 od 22.10.1980 , Dr.Petar Klarić , op.cit. , str.1061.

9

A3. Ovlašćeni korisnici motornog vozila koji nisu kod imaoca na raduUmjesto imaoca motornog vozila , po istim pravilima i isto kao i on će odgovarati lice kome je imalac povjerio motorno vozilo da se njime služi ili lice koje je inače dužno da je nadgleda , a nije kod imaoca na radu.20

Naime , vlasnik kao imalac vozila može svoje vozilo povjeriti drugome tako što će mu vozilo posuditi (ugovor o posudbi) , izdati u zakup (na primjer u slučaju tzv.”rent-a-car”) , povjeriti radi čuvanja (ugovor o ostavi) i dati na opravku (ugovor o djelu).U ovim slučajevima , ako nastupi šteta , umjesto vlasnika - imaoca motornog vozila , odgovrat će pomenuti korisnici vozila kao preduzetnici odnosno korisnici pogona ili pak automehaničar koji za vrijeme probne vožnje pričini štetu.

A4. Neovlašćeni korisnici motornog vozila

Lice koje protivpravno oduzelo vozilo od imaoca odgovara umjesto njega i to isto kao i on i po istim pravilima. Ako je imalac svojim ponašanjem omogućio ili olakšao oduzimanje vozila (na primjer: nije vozilo zaključao , ostavio otvoren prozor , ostavio ključeve vozila u bravi i sl.) , odgovara solidarno sa imaocem motornog vozila. Nakon namirenja štete oštećenom , imalac motornog vozila stiče pravo regresa prema neovlaštenom korisniku vozila.

A5. Odgovornost u slučaju štete od nepoznatih motornih vozila Iako postoji vlasnik odnosno imalac motornog vozila koje je prouzrokovalo štetu , on neće odgovarati ako ostane nepoznat , odnosno ako se ne može utvrdi ko je vlasnik odnosno imalac nepoznatog vozila.

U tom slučaju , umjesto nepoznatog imaoca , pod određenim uslovima , odgovara društvo za osiguranje koje ima sjedište na teritoriji republike na kojoj je šteta nastala i to po odredbama Zakona o osiguranju imovine i lica.

B. Subjekti odgovornosti – oštećena licaNema odgovornosti za štetu bez onih koji trpe posljedice njenog nastupanja. Ta lica se najčešće zovu oštećenima. Kod šteta proisteklih iz saobraćajnih nesreća za oštećene se često koristi i termin “treće lice”.21 Termin koji u ovom slučaju koristi donosilac ZOO nije pravni pojam “trećeg lica” , pod kojim podrazumjevamo lica koja su van nekog pravnog odnosa.U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu , lica za koje zakonodavaca koristi pomenuti termin ni u kom slučaju nisu van pravnog odnosa nastalog prouzrokovanjem štete , već , naprotiv , aktivno legitimisana lica za potraživanje naknade zbog štete koju su pretrpjela , pa time i sudionici konkretnog pravnog odnosa nastalog iz prouzrokovanja štete. Pod ovim trećim licima podrazumjevaju se putnici u vozilu,pješaci,biciklisti,vlasnici odnosno nosioci prava raspolaganja stvari (parkirana vozila , građ.objekti i dr.) oštećenih ili uništenih u udesu motornih vozila.

20 Vidi čl.176 Zakona o obligacionim odnosima21 Vidi Čl.178 st.4 Zakona o obligacionim odnosima

10

Izjednačavanje pojmova “trećeg lica” i pojma “oštećeni” izvršeno je , dakle , radi razgraničenja između imalaca motornih vozila – učesnika saobraćajne nesreće , s jedne strane i ostalih oštećenih lica , s druge strane.

C. ŠtetaDa bi nastupila odgovornost za štetu , mora postojati šteta kao posljedica štetne radnje , odnosno saobraćajne nesreće.Pod štetom22 se smatra umanjenje nečije imovine (obična šteta) , spečavanje njenog povećanja (izmakla korist) , kao i naošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalne šteta).Obzirom da se odgovornost u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu , po našem pozitivnom odštetnom pravu , kada je u pitanju međusobno potraživanje naknade štete imalaca motornih vozila koju su oni u udesu pričinili jedni drugima , prosuđuje po pravilima o subjektivnoj odgovornosti , a kada je u pitanju potraživanje naknade štete koju su pretrpila treća lica , po pravilima o objektivnoj i solidarnoj odgovornost imalaca motornih vozila , neophodno je , u ovom radu takođe staviti određene sumarne napomene o pretpostavkama za postojanje ovih vrsta građanske odgovornosti.

III. Pretpostavke subjektivne odgovornosti imalaca motornih vozila

Korištenje motornih vozila u saobraćaju je detaljno uređeno pravilima sadržanim u zakonskim23 i podzakonskim propisima iz oblasti bezbjednosti saobraćaja.

Svako postupanje korisnika motornog vozila koje je u suproptnosti sa pomenutim propisima smatra se protivpravnim i ima se pripisati u krivicu imaoca motornog vozila.A. Krivica24 za saobraćajnu nesreću postoji kada je vozač odnosno imalac motornog vozila postupao namjerno ili sa nepažnjom.Kada vozač odnosno imalac motornog vozila postupa tako što zna odnosno što želi da usljed njegove radnje nastupi određena zabranjena posljedica , smatra se da je postupao hotimice odnosno namjerno. Ako pak vozač odnosno imalac motornog vozila postupa protivno određenim standardima pažnje , smatra se da postupa sa nepažnjom.

Dakle , nepažnja se određuje objektivno i to upoređivanjem ponašanja vozača – počinioca sa ponašanjem drugih vozača. Mislimo da se osnovni standadi pažnje: pažnja prosječnog čovjeka , s jedne strane i pažnja posebno savjesnog i pažljivog čovjeka , s druge strane , mutadis mutandis mogu primjeniti i u slučaju vozača motornih vozila.

22 Vidi čl.155 Zakona o obligacionim odnosima23 Na području koje je obuhvatala bivša SFRJ u primjeni su bili : Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima (Sl.list SFRJ br.50/88) kao savezni propis iz oblasti bezbjednosti saobraćaja , te republički zakoni iz iste oblasti. Novonastale države na području bivše SFRJ , su u svojim zakonskim propisima iz navedene oblasti uglavnom zadržale ranija zakonska rješenja iz saveznih i republičkih propisa.24 Vidi čl.158 Zakona o obligacionim odnosima

11

Prema tome , kao grubu nepažnju25 bi mogli ocjeniti postupak vozača koji nije postupao kao prosječno pažljiv vozač, a kao običnu nepažnju, ako nije postupao kao posebno pažljiv i savjestan vozač, uz napomenu da se pravni standardi pažnje vozača tretiraju kao strožiji standardi pažnje, odnosno kao tzv.pažnja stručnjaka.

U sudskoj praksi već duže vrijeme postoje različita gledišta u pogledu pitanja da li se prouzrokovanje saobraćajne nesreće od strane alkoholisanog vozača može kvalifikovati namjerom , odnosno da li se krivično-pravni pojam umišljaja može , pod određenim uslovima izjednačiti sa građansko-pravnim pojmom namjere?

Po našem mišljenju , kada je vozač svjestan činjenice da je pod uticajem alkohola i da usljed vožnje u takvom stanju može doći do saobraćajne nesreće , pa i pored toga upravlja vozilom u saobraćaju , vozeći pri tome na bezobziran način , trebalo bi smatrati da je pristao na nastupanje posljedice , odnosno da je postupao sa eventualnim umišljajem koji se može upodobiti sa građansko-pravnim pojmom namjere.

Kada je u pitanju krivica , zakonodavac26 usvaja princip pretpostavljene krivice.

Iz formulacije čl.154 st.1 ZOO koji glasi : “ Ko drugome prouzrokuje štetu , dužan je naknaditi je , ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice” , proističe pretpostavka krivice.

Dakle pretpostavlja se da je onaj (na pr.vozač mot.vozila) koji drugome prouzrokuje štetu i kriv za nastalu štetu , pa mu se stoga i nameće obaveza da ju nadoknadi. On neće imati obavezu da naknadi štetu koju je prouzrokovao drugome , ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.Obzirom da iz teksta citirane zakonske odredbe proističe da je zakonodavac dao mogućnost štetniku da dokazuje da je šteta nastala bez njegove krivice , može se zaključiti da je riječ o tzv. oborivoj pretpostavci krivice (praesumptio iuris tantum). Pretpostavka krivice koju ima u vidu zakonodavac u odredbi čl.154 st.1 Zakona o obligacionim odnosima , u interpretaciji sudske prakse27 , odnosi se najblaži stepen krivice , tj. na običnu nepažnju.

25 “Gruba je napr.nepažnja kad vozač izazove sudar vozeći neprilagođenom brzinom po vlažnu i klizavu putu , k tome još u zavoju ili kad se upusti u pretjecanje pouzdavajući se samo u znakove vozača teretnog vozila , a da se prethodno nije uvjerio ne dolazi li iz suprotnog smjera kakavo vozilo ili kad skreće ulijevo ne čekajući da križanjem prođe vozilo iz suprotnog smjera koje zadržava pravac.” , Dr.Petar Klarić , op.cit , str.1066 . 26 Vidi čl.154 st.1 Zakona o obligacionim odnosima27 “ Po pravilu o pretpostavljenoj krivici iz čl.154 st.1 ZOO , pretpostavlja se samo najblaži stepen krivice (obična nepažnja) učinioca štete. Teži stepeni krivice (gruba nepažnja i namjera) pretpostavljaju se samo ao je takva prezumpcija zakonskim pravilom izričito utvrđena , ili ako iz smisla odnosno zakonskog pravila to nesumnjivo proizlazi. Izvan tih slučajeva , stepen krivice dokazuje se prema opštim pravilima parničnog postupka.”(Zaključci XIV Zajedničke sjednice Saveznog suda , Vrhovnih sudova republika i pokrajina i Vrhovnog vojnog suda , od 25 i 26 marta 1980 godine)

12

Neće odgovarati za štetu28 imalac motornog vozila koji usljed duševne bolesti , zaostalosti u umnom razvoju ili iz drugih razloga nije sposoban za rasuđivanje.

Ali će on ipak odgovarati za štetu29 koju drugome pričini u stanju prolazne nesposobnosti za rasuđivanje , izuzev u slučaju da dokaže da nije svojom krivicom dospio u to stanje.

Imalac motornog vozila koji štetu pričini u stanju prolazne nesposobnosti za rasuđivanje , ipak neće odgovarati za štetu ako je u to stanje dospio tuđom30 krivicom. Tada će za navedenu štetu odgovarati onaj ko ga je u to stanje doveo.

Ne odgovara za štetu koju pričini upotrebom motornog vozila ni maloljetnik do navršene sedme godine života.Malojetnici od navršene sedme do četrnaeste godine života odgovaraju za štetu samo ako se utvrdi da su pri prouzrokovanju štete bili nesposobni za rasuđivanje , dok maloljetnik sa navršenih četrnaest godina života odgovara za štetu po opštim pravilima o odgovornosti za štetu.

B. Uzročna vezaIzmeđu štetne radnje i štete kao njene posljedice mora postojati uzročna veza. Prema ZOO postoji prezumpcija uzročne veze ukoliko je šteta nastala u vezi sa opasnom stvari , a poznato nam je da među tzv.opasne stvari ubrajamo i motorna vozila kada se smatra da su u pokretu.Obzirom da se međusobna odgovornost imalaca motornih vozila prosuđuje u našem odštetnom pravu po pravilima o subjektivnoj odgovornosti , dokazivanje postojanja uzročne veze između štetne radnje i nastale posljedice može biti od značaja.U našem pravu je usvojena teorija adekvatne uzročnosti , prema kojem se pravno relevantnim urokom štete smatra onaj događaj čijem redovnom učinku odgovara konkretna šteta.Imalac motornog vozila , ako želi da se oslobodi odgovornosti mora dokazivati da uročna veza između štene radnje i nastale štete u konkretnom slučaju , ne postoji.Posebno je teško dokazivati postojanje uzročne veze u slučaju udesa u širem smislu , odnosno u slučaju ispuštanja stvari na kolovoz , izbacivanja kamena , nanošenje blata ili šljunka , zaslijepljivanja svjetlima i sl.Iznesena opšta pravila o subjektivnoj odgovornosti u slučaju udesa izazvnog motornim vozilima u pokretu , prema našem pozitivnom pravu31 , primjenju se samo u slučaju prosuđivanja međusobne odgovornosti imalaca motornih vozila za štete koju oni u udesu prouzrokuju jedan drugome .Pretežno pod uticajem pravnih pravila iz austrijskog Zakona o jamčenju za štete prouzrokovane od motornih vozila od 09.08.1908 godine , zakonodavac je propisao subjektivnu odgovornost imalaca motornih vozila ne samo sa slučajeve isključive i obostrane krivice , već i za slučaj da se dokaže da imaoci motornih vozila nisu krivi za udes.

28 Vidi čl.159 st.1 ZOO29 Vidi čl.159 st.2 ZOO30 Vidi čl.159 st.3 Zakona o obligacionim odnosima31 Vidi čl.154 st.1 , čl.158 - 164 u vezi sa čl.178 st.1 – 3 Zakona o obligacionim odnosima

13

Naime , u slučaju udesa izazvanog motornim vozilima u pokretu , za koji je isključivo kriv jedan od imalaca motornih vozila32 , taj imalac će , kao štetnik , odgovarati imaocu drugog vozila kao oštećenom za cjelokupnu štetu koju je ovaj pretrpio, saglasno principu potupne naknade usvojenom u našem odštetnom pravu33 i sudskoj praksi34.

Kada je udes i iz njega proistekla šteta posljedica obostrane krivice35 imalaca motornih vozila koji su participirali u udesu , svaki od imalaca se pojavljuje u ulozi štetnika, pa će svaki od njih i odgovarati za cjelokupnu štetu koju je prouzrokovao drugome imaocu srazmjerno stepenu svoje krivice za saobraćajnu nesreću. Pod “ukupnom” štetom koju su imaoci pretrpjeli treba razumjeti cjelokupnu štetu koju je svaki od imalaca pretrpio u udesu , a ne zbir ovih šteta , jer bi se u suprotnom moglo dogoditi da naknada štete , za nekoga od njih bude veća od same štete36. Očigledno je , da je zakonodavac ovu odredbu prilično neprecizno formulisao , što može stvarati teškoće u sudskoj praksi i dovesti do pogrešnih odluka koje bi bile u suproptnosti sa opštim načelom odštetnog prava da naknada štete ne može biti veća od same štete.

Ako se dokaže da za udes nema krivice nijednog od imalaca motornih vozila , oni će odgovarati na ravne dijelove , osim u slučaju kada razlozi pravičnosti zahtjevaju što drugo37.U slučaju kada ni jedan od imalaca nije kriv udes , radi se o podjeljenoj odgovornosti imalaca na ravne dijelove.

Razlozi pravičnosti mogu zahtjevati da se ovakve štete i drugačije presude u pojedinim slučajevima kada se inače imaju primjeniti odredbe o sniženju naknade.

Razlozi pravičnosti koje zakonodavac pominje predstavljaju svojevrstan korektivni kriterijum za preciznije razmjeravanje odgovornosti kao što su na primjer , veličina vozila , njegova snaga , brzina i sl.

Stoga bi zaista bilo nepravično , obavezati jednako , odnosno na ravne dijelove , vozača koji je u udesu upravljao teškim kamionom i vozača koji je upravljao malim putničkim automobilom. 32 Vidi čl.178 st.1 Zakona o obligacionim odnosima33 Vidi čl.190 Zakona o obligacionim odnosima34 Vidi odluku Vrhovnog suda Republike Srpske , Rev.136/98 od 29.12.1998. , Bilten V.S Republike Srpske , Godina I , str.131 , Banja Luka 1999.35 Vidi čl.178 st.2 Zakona o obligacionim odnosima , te odluku Vrhovnog suda Republike Srpske , Rev.76/96 od 17.12.1996 , Bilten V.S Republike Srpske , Godina I , str.131 , Banja Luka 1999.

36 Tako Dr.Marijan Ćurković u svom radu “Odgovornost za štetu nastalu sudarom motornih vozila” , objavljenom u časopisu “Naša Zakonitost” , br.111-12 iz 1980 g. , na str.141 , navodi , kao primjer , slučaj obostrane krivice sa odnosom 50% : 50%. Jedan je pretrpio štetu u iznosu od 5000 din. , a drugi u iznosu od 10.000 din. Ako bi se termin “ukupna šteta” iz čl.178 st.2 ZOO shvatio doslovno kako je to zakonodavac očigledno neprecizno propisao , tj. kao zbir šteta (“…svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli…”) , onda bi u iznesenom primjeru “ukupna šteta koju su oni pretrpjeli” iznosila : 5000 +10000 =15000 din. Polovica naknade bi iznosila 7.500 din , što je očigledno više od štete koju je jedan od imalaca stvarno pretrpio u pomenutoj saobračajnoj nesreći.37 Vidi čl.178 st.3 Zakona o obligacionim odnosima

14

I konačno , valja zaključiti da je ova zakonska odredba je dovela do podjeljenih mišljenja u pravnoj teoriji i sudskoj praksi , slijedom kojih , u ovakvim slučajevima , po jednima , treba primjenjivati pravila o subjektivnoj odgovornosti , a po drugima, pravila o objektivnoj odgovornosti za štetu. 38

Smatramo da je međusobnu odgovornost imalaca motornih vozila za štete koju oni pričine jedni drugima , jednako kao i za one koje pričine trećim oštećenim licima , trebalo riješiti po pravilima o objektivnoj odgovornosti za štetu , uz primjenu zakonskih pravila o oslobođenju od odgovornosti39 zbog više sile , krivice oštećenog ili trećeg lica.

IV. Pretpostavke objektivne odgovornost imalaca motornih vozila

Opasna stvar je svaka pokretna ili nepokretna stvar koja , u najširem smislu riječi , predstavlja povećanu opasnost prouzrokovanja štete za okolinu koja postoji i pored preduzetih mjera sigurnosti , jer se ista ne nalazi u potpunoj kontroli njenog imaoca.Stvar može da predstavlja povećanu opasnost od prouzrokovanja štete zbog svojih osobina, što je najbolje uočljivo na primjeru životinja bilo da se radi o domaćim , pitomim ili divljim životinjama, koje ljudi drže u domaćinstvu ili u zoološkim vrtovima , jer je njihovo ponašanje i ćud samo djelimično predvidljivo ili pak potpuno nepredvidljivo.Stvar , također , može da predstavlja povećanu opasnot od prouzrokovanja štete i po svom položaju u prostoru , što je vidljivo na primjeru oštećenih ili trošnih građevina u urbanim sredinama , automobila parkiranih na ulicama sa velikim nagibom i sl.Neke stvari predstavljaju povećanu opasnost za okolinu u smislu prouzrokovanja štete jer opasnost izvire iz upotrebe stvari , kao što je , na primjer , slučaj sa automobilom ili drugim vozilom , oružjem ili pak zbog same činjenice postojanja te stvari. (skladištenje opasnih materija , otrova , zapaljivih goriva , eksplozivnih naprava)

A. Motorno vozilo kao opasna stvar

Ne može se stoga , kako to pravilno primjećuje Dr.Leposava Karamarković40 , generalno reći da je motorno vozilo uvijek opasna stvar , niti da isto te karakteristike ima samim svojim postojanjem.Iako se često izjednačava sa opasnom stvari , motorno vozilo jeste opasna stvar samo pod određenim uslovima odnosno okolnostima. Te okolnosti se više odnose na način njegove upotrebe , nego na njegova svojstva.

38 Tako , Prof. Stojan Cigoj : “Komentar ZOO” , 1980 g , str.498 ; Milan Šemić , u članku “Odnos subjektivne i objektivne odgovornosti u primeni prava” , Glasnik Adv.Komore Vojvodine , br.4/77 , str.5-17 i djelu : “Prouzrokovanje i naknada štete” , Gradska biblioteka “Žarko Zrenjanin” , str.153-157 , Zernjanin 1999. ; Slično i Dr.Petar Klarić u članku : “Odgovornost u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu , Naša Zakonitost, str.1059-1060.39 Vidi čl.177 st.1-3 Zakona o obligacionim odnosima40 Dr.Leposava Karamarković : Rasprave iz ugovornog ,odštetnog i procesnog prava , str.114 , Glosarijum Beograd , 2001. “Pogrešno je reći da je automobil opasna stvar. Automobil nije uvijek i nije samim svojim postojanjem opasna stvar i za njega , kada je uzork štete ne odgovara vlasnik uvijek i po osnovu uzročnosti , nego samo kada je u pogonu , u saobraćaju , u upotrebi.”

15

Naime , motorno vozilo je opasna stvar , prije svega , ako je stavljeno u pogon , odnosno pokret , kada svojom snagom (masom i kinetičkom energijom) stavara rizik nastupanja štete po lica i stvari , bez obzira na pažnju i pravilno korištenje od strane njegovog imaoca.Naravno , ono može biti opasna stvar i kada nije u pokretu , već u stanju mirovanja , ali tada šteta nije posljedica njegovih opasnih svojstava o kojima je gore bilo riječi , već položaja u kojem se nalazi. Kao primjer možemo naveseti nepravilno zaustavljanje odnosno parkiranje.

B. Uzročna veza imeđu motornog vozila kao opasne stvari i nastale štete “Za štetu od opasne stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivicu”.41 U stvari sa takvim svojstvima ubrajamo , pod određenim uslovima i motorna vozila.Iz citirane zakonske odredbe , dakle , proističe da za prosuđivanje odgovornosti za štete koje potiču od opasnih stvari (u koje pod određenim uslovima spadaju i motorna vozila) , nije od značaja utvrđivanje krivice imaoca opasne stvari.Za postojanje ove odgovornosti imaoca opasne stvari , dovoljno je da postoji opasna stvar kao uzrok i šteta kao posljedica.Formulaciju “šteta nastala u vezi sa opasnom stvari” treba razumjeti tako da je za postojanje odgovornosti od opasne stvari potrebna uzročna veza između opasnih dejstava te stvari i same štete. Zako zakonodavac42 i kaže da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari smatra se da potiče od te stvari , izuzev ako se dokaže da opasna stvar nije uzrok štete.

Radi se dakle o jednoj zakonskoj prezumpciji , o oborivoj pretpostavci da šteta potiče od opasne stvari (motornog vozila) , osim u slučaju kada to motorno vozilo nije uzrok štete , već je uzrok štete , neki drugi , koji ne potiče od opasnih svojstava motornog vozila. Oštećeni ne mora da dokazuje krivicu imaoca opasne stvari , pa čak ni da šteta potiče od motornog vozila kao opasne stvari. On krivicu ne mora da dokazuje , jer se radi o vidu odgovornosti koja se uopšte ne prosuđuje po pravilima subjektivnoj odgovornosti za štetu.On nije dužan da dokazuje ni da su opasna svojstva motornog vozila uzrok štete , odnosno da je “šteta nastala u vezi sa motornim vozilom” , jer se takva uzročnost pretpostavlja po samom zakonu.

Teret dokazivanja postojanja činjeničnih okolnosti iz kojih proističe zaključak da uzrok štete nije u vezi sa motornim vozilom kao opasnom stvari , kao i da se dejstvo uzroka štete , u konkretnom slučaju , nije moglo ni predvidjeti , ni izbjeći niti otkloniti , je na imaocu motornog vozila.Samo ako dokaže postojanje takvih činjeničnih okolnosti , imalac motornog vozila se može u potpunosti ili djelimično osloboditi odgovornosti.43

41 Vidi čl.154 st.2 Zakona o obligacionim odnosima42 Vidi čl.173 Zakona o obligacionim odnosima43 Vidi čl.177 st.1-3 Zakona o obligacionim odnosima

16

Uslov primjene pravila o objektivnoj odgovornosti imaoca motornog vozila zasnovanog na principu pretpostavljene uzročnosti jeste uobičajena upotreba motornog vozila koja je saglasna njegovoj prirodi i svrsi44. To znači da će se pomenuta pravila primjenjivati samo ako se motorno vozilo upotrebljava u navednu svrhu , pa u vezi sa takvom upotrebom nastane šteta.

Ukoliko se u dokaznom postupku utvrdi da je motorno vozilo upotrebljeno suprotno njegovoj svrsi , pa iz takve upotrebe nastane šteta , takva situacija se neće prosuđivati po pravilima o objektivnoj odgovornosti za štetu , već po subjektivnom principu.

2. POSEBNE PRETPOSTAVKE

a. Udes (nesreća,nezgoda)Odgovornost za slučaj udesa motornih vozila u pokretu neće postojati ni onda ako šteta koja je nastupila nije posljedica udesa (nesreće,nezgode). Udes se ovdje pojavljuje kao uzrok štete , slijedom čega je za razumjevanje ove vrste odgovornosti od posebnog značaja definisanje i razjašnjenje pojma udesa , kao jedne od pretpostavki ove odgovornosti.

Udes je vrsta štetne radnje i pod istim se prije svega misli na sudar vozila odnosno direktan kontakt jednog ili više motornih vozila. Do ovog kontakta dolazi na razne načine i to kao frontalno , bočno , naletom na vozilo koje se kreće ispred i sl.Sve ove vrste neposrednog kontakta motornih vozila u pokretu nazvaćemo udesom u užem smislu. Pod udesom treba razumjeti i sve one situacije kada ne dođe do fizičkog kontakta vozila , ali postoji uzročna veza između kretanja jednog i udesa drugog vozila , kao što su na primjer slučajevi slijetanja vozila sa ceste u pokušaju izbjegavanja sudara s drugim vozilom , odbacivanje kamena , ispadanje predmeta iz vozila , zaslijepljivanje svjetlima i sl. Ovakve udese motornih vozila u pokretu nazivamo udesom u širem smislu.

b. Motorno vozilo Neće postojati odgovornost u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu u slučaju da u udesu uopšte nisu učestvovala motorna vozila , već neka druga vozila , a niti u slučaju kada je šteta nastala usljed udesa motornog i nekog drugog vozila , koje nema pravni karakter motornog vozila (traktor,bicikl,šinska vozila, i sl.)Stoga je definisanje pojma motornog vozila takođe od suštinske važnosti za postojanje ove vrste odgovornosti.U smislu odštetnog prava , pod pojmom “motorno vozilo” , treba razumjeti svako vozilo koje se kreće snagom vlastitog motora , uključujući tu i priključna vozila.

44 Tako Bogdan Loza u djelu : Obligaciono pravo” , opšti dio , str, 194 , Sarajevo 1980 . , te Dr.Leposava Karamarković , op.cit. , str.114 , Glosarijum , Beograd , 2001.

17

Ipak , imajući u vidu zakonske odredbe o bezbjednosti saobraćaja45 , mislimo da je ovaj pojam znatno uži i da se odnosi samo ono što je obuhvaćeno definicijom motornog vozila u pomenutim propisima46. Tim propisima se određuje da su motorna vozila vozila na motorni pogon prvenstveno namjenjena prevozu lica i stvari na cestama i koje služi za vuču priključnih vozila namjenjenih za prevoz lica i stvari , osim vozila koja se kreću tračnicama , bicikla s motorom i, traktora i drugih vozila na motorni pogon koja nisu prvenstveno namjenjana za prevoz lica i stvari.

c. Pokret motornog vozilaI konačno , neće postojati ova vrsta odgovornosti za štetu , ako motorno vozilo nije bilo u pokretu.Stoga je definisanje pravnog pojma motornog vozila u pokretu takođe nužna pretpostavka ove vrste odgovornosti za štetu. Smatra se da je motorno vozilo u pokretu kada se kreće snagom vlastitog motora , onda kada stoji u mjestu s motorom u pogonu , a isto tako i onda kada se kreće , ali ne snagom motora , već po inerciji.Obzirom da se odgovornost u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu , po našem pozitivnom odštetnom pravu , kada je u pitanju međusobno potraživanje naknade štete imalaca motornih vozila koju su oni u udesu pričinili jedni drugima , prosuđuje po pravilima o subjektivnoj odgovornosti , a kada je u pitanju potraživanje naknade štete koju su pretrpila treća lica , po pravilima o objektivnoj i solidarnoj odgovornost imalaca motornih vozila , neophodno je , u ovom radu takođe staviti određene sumarne napomene o pretpostavkama za postojanje ovih vrsta građanske odgovornosti.

V. Solidarna odgovornost imalaca motornih vozila prema trećim licima u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu

Kada treće lice pretrpi štetu koju na njegovim imovinskim ili neimovinskim dobrima izazovu motorna vozila u pokretu , imaoci motornih vozila koja su participirala u udesu odgovaraju po pravilima o objektivnoj odgovornosti47 i to po principu pretpostavljene uzročnosti. Trećim licem se ne smatra lice koje upravljalo motornim vozilom.

Odgovara se , dakle , bez obzira na krivicu , zbog stvorenog rizika upotrebom motornog vozila kao opasne stvari.

Imaoci motornih vozila odgovaraju trećem licu i solidarno48 , po pravilima o odgovornosti više lica za istu štetu.

Oštećeni može svoj zahtjev za naknadu štete usmjeriti na bilo kojega od imalaca motornih vozila ili pak zahtjevati naknadu štete od svih imalaca.

45 Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima (Sl.list SFRJ br.50/88) je poslužio kao osnova naknadnih kodifikacija u ovoj oblasti u novonastalim državama na teritoriji bivše SFRJ. 46 Vid čl.10 st.1 t.22 Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima47 Vidi čl.154 st.2 i 3 u vezi sa čl.173 i 174 Zakona o obligacionim odnosima48 Vidi čl.178 st.4 u vezi sa čl.206-208 Zakona o obligacionim odnosima

18

Pravilo o solidarnoj odgovornosti imalaca motornih vozila za štete koje u udesu motornih vozila pretrpe treća lica se primjenjuje i u slučaju kada je neko drugi upravljao motornim vozilom , a ne samo kada su njime upravljali vlasnici odnosno korisnici vozila.

Ovo pravilo važi i u slučaju sudara različitih kategorija motornih vozila.

Pravilo o objektivnoj i solidarnoj odgovornosti imalaca motornih vozila u slučaju udesa motornim vozilom u pokretu treba primjenjivati i na onog imaoca motornog vozila čije je vozilo učestvovalo u udesu kontaktirajući sa drugim nepoznatim vozilom.

Isto tako pravilo o solidarnoj odgovornosti imalaca motornih vozila prema trećima primjenjuju se samo u slučaju direktnog sudara motornih vozila u pokretu , a ne i u slučajevima ostalih međusobnih dejstava vozila u pokretu , kao što su slučajevi odbacivanja kamena točkovima jednog vozila na drugo , otpadanjem dijelova ili stvrai sa vozila , zaslijepljivanje farovima i dr.Obzirom da imaoci motornih vozila koja su učestvovala u udesu odgovaraju prema trećem oštećenom licu po objektivnom principu , dakle bez obzira na krivicu , i po pravilima koja važe za solidarnu odgovornost , oni se u odštetnoj parnici koje treće oštećeno lice vodi protiv njih nebi mogli braniti isticanjem prigovora da je za udes isključivo ili pak više odgovoran onaj drugi imalac vozila.

Ovo iz razloga što se pitanje srazmjere njihove međusobne odgovornosti raspravlja u drugoj , regresnoj parnici i po drugim pravilima , pravilima o subjektivnoj odgovornosti , o kojoj smo ranije govorili.Ovakvo rješenje se opravdava intencijom zakonodavca da obezbjedi bolju i efikasniju zaštitu trećih oštećenih lica , što je i osnovni smisao propisivanja njihove objektivne odgovornosti.Imaoci motornih vozila se mogu osloboditi od odgovornosti za štetu dokazivanjem da postoje okolnosti na temelju koje se mogu eskulpirati kauzalno odgovorna lica , a to će biti u slučaju da dokažu da je do udesa došlo usljed djelovanja više sile , a ne automobila kao opasne stvari , isključivom radnjom oštećenog ili pak isključivom radnjom trećeg lica. Tuženi imalac motornog vozila koji je učestvovao u udesu se ne može se pozivati na radnju drugog imaoca – učesnika udesa , jer on u ovom slučaju nije treće lice.

Zaključna razmatranja

Iako su zakonodavstva u novih državnih zajednica nastalih na tlu bivše SFRJ uglavnom preuzela Zakon o obligacionim odnosima koji je donijela bivša savezna država , te i pored činjenice da navedeni zakon spada u krug najpoznatijih kodifikacija iz oblasti obligacionih odnosa u Evropi i svijetu , moramo istaći da zakonsko rješenje pitanja odštetne odgovornosti imalaca motornih vozila u slučaju udesa vozila u pokretu , kojim je

19

prihvaćen mješoviti sistem 49prosuđivanja odštetne odgovornosti imalaca motornih vozila nije najcjelishodnije i jedino moguće rješenje.

Naime , u “Skici za Zakonik o obligacijima i ugovorima” koja je poslužila kao pretežna osnova za važeći Zakon o obligacionim odnosima , nema pravila o posebnoj vrsti odgovornosti u uslučaju udesa izazvanog motornim vozilima u pokretu.

Pravilno , po našem mišljenju primjećuju neki naši autori50 , da pitanja odgovornosti u slučaju sudara vozila ,nekontaktnih udesa,odbačenog kamena i sl , kao i međusobna dejstva drugih opasnih stvari , treba rješiti u okviru pravila o objektivnoj odgovornosti za štetu , koje su već sadržane u odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Stoga se zalažemo za uvođenje jedinstvenog sitema objektivne odgovornosti imalaca motornih vozila za štete koje su pričinjene njihovom upotrebom , bez obzira da li se radi o unutrašnjem gradjansko-pravnom odnosu potraživanja naknade štete između imalaca motornih vozila za štete koje su pričinili jedni drugima ili pak vanjskom odnosu , tj. odgovornosti za štete koje su pričinili trećim licima.U prisutnosti jedinstvenog sistema objektivne odgovornosti zasnovanog na principu pretpostavljene uzročnosti , imaoci motornih vozila , koji su često i sami žrtve sudara i drugih bezkontaktnih udesa , se nebi , kada je u pitanju teret dokazivanja i ostvarenje njihovih odštetnih zahtjeva , dovodili u neravnopravan položaj u odnosu na oštećena treća lica.

49 Po rješenju prihvaćenom u čl.178 st.1-4 ZOO , međusobni odštetni zahtjevi imalaca motornih vozila se prosuđuju po pravilima o subjektivnoj odgovornosti , a zahtjevi trećih oštećenih lica prema imaocima , po pravilima o objektivnoj odgovornosti50 Milan Šemić: op.cit. , str.16-17 , Glasnik advokatske komore Vojvodine , br.4/77

20

IZ SUDSKE PRAKSE:

1. Primjeni pravila da vozač ne smije da otpočne preticanje kolone vozila ima mjesta samo onda kada se preticanje vrši u situaciji kojom se ometaju normalna kretanja vozila koja dolaze iz suprotnog pravca i ako na putu nema dovoljno prostora za bezbjedno izvršenje ove radnje.

Iz obrazloženja:Tačna je tvrdnja revidenta da je vještak u svome nalazu naveo da je odredbom člana 62. st. 1. tačka 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, propisano da vozač ne smije vozilom da otpočne preticanje kolone vozila.Navedenim odredbama je zaista propisano da vozač ne smije da otpočne preticanje kolone vozila, ali to ne znači da ne smije vršiti preticanje više vozila. Primjeni ovog pravila ima mjesta samo onda kada se preticanje vrši u situaciji kojom se ometaju normalna kretanja vozila koja dolaze iz suprotnog pravca i ako na putu nema dovoljno prostora za bezbjedno izvršenje ove radnje. Naprotiv, ukoliko postoje realni uslovi za bezbjedno preticanje više vozila u postojećoj saobraćajnoj situaciji, odnosno ako se preticanjem ne ometaju normalna kretanja vozila koja dolaze iz suprotnog pravca i normalno kretanje vozila koja se kreću istom saobraćajnom trakom u istom smjeru, onda u tom slučaju nema propusta koji bi upućivao na krivicu vozača koji preduzima ovakvu radnju, na što upućuje i smisao odredbi iz člana 63. navedenog zakona koji pominje preticanje ne samo jednog nego i više vozila. U datoj saobraćajnoj situaciji tužilac, sa svojim vozilom, sve i da je vršio preticanje više vozila, što tvrdi revident, nije ometao normalno kretanje vozila koja su dolazila iz suprotnog pravca i normalno kretanje vozila koja su se kretala desnom saobraćajnom trakom u pravcu kojom se kretalo tužiočevo vozilo.Prema tome nižestepeni sudovi nisu pogrešno zaključili da je tuženi, po osnovu krivice (član 178/1 Zakona o obligacionim odnosima) koji je inače solidarni dužnik sa tuženom zajednicom osiguranja, dužan nadoknaditi svu štetu koju je tužilac pretrpio u navedenom štetnom događaju u skladu sa principom potpune naknade (čl. 190. Zakona o obligacionim odnosima).(Vrhovni sud Republike Srpske, Rev.136/98, od 29.12.1998. - Bilten 1/1999 - 89)

2. Smatra se da je u upotrebi motorno vozilo sa prikolicom koje je skliznulo sa kolnika u jarak, ali mu je prikolica dijelom ostala na cesti.(Kantonalni sud u Sarajevu - Bilten sp KsS 1/2002, str. 27)

3. Time što je bilo zaustavljeno pored puta radi otklanjanja kvara do kojeg je došlo u toku vožnje nije prestalo da bude učesnik javnog saobraćaja. Slijedom toga, obavezna je tužena osiguravajuća organizacija da tužiocima (roditeljima i braći nastradalog) naknaditi štetu, pošto je vozilo osigurano od odgovornosti prema trećim licima".(Vrhovni sud Republike Crne Gore, Rev.317/98, od 8.10.1999-Bilten Vs RCG 1999 - 31)

21

4. Ako postoji obostrana krivica imaoca motornih vozila za udes izazvan motornim vozilom svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli srazmjerno stepenu svoje krivice.

Iz obrazloženja:

Po ocjeni ovog revizijskog suda pogrešno je rezonovanje tužilje održano u njenoj reviziji protiv drugostepene presude koje se odnosi na pitanje utvrđivanja naknade štete u slučaju postojanja obostrane krivice imaoca motornih vozila za udes izazvan motornim vozilom(ma). Ako postoji obostrana krivica svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli srazmjerno stepenu svoje krivice (čl. 178. stav 2. ZOO). Sudska praksa, za razliku od revizione tvrdnje tužilje, ovaj zakonski tekst tumači na način da u takvom slučaju svaki imalac odgovara za štetu drugoga u srazmjeri svoga doprinosa nastanku štetnog događaja.(Vrhovni sud Republike Srpske, Rev.76/96, od 17.12.1996. - Bilten 1/1999 - 88)

5. Motorno vozilo zaustavljeno u prometu radi čekanja u koloni jest motorno vozilo u pokretu, pa se stoga tužitelj, koji je također sudjelovao u nezgodi, ne može u odnosu prema tuženicima smatrati trećom osobom kojoj bi uz primjenu čl. 178. st. 4. ZOO tuženici za štetu odgovarali po kriterijima uzročnosti i solidarnosti.(Županijski sud u Zagrebu, Gž.3566/97, od 20.1.1998. - Ing PSP 1998/1/53)

6. Kad imatelji motornih vozila koji solidarno odgovaraju trećoj osobi za naknadu štete imaju istog osiguratelja, oštećeni ima pravo zahtjevati naknadu štete po osnovi obje police, pri čemu se svote osiguranja iz obje police zbrajaju.

Iz obrazloženja:

"Kod činjenice da je tužitelj ozlijeđen kao treća osoba u prometnoj nezgodi izazvanoj motornim vozilima u pokretu nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da imatelji tih vozila tužitelju solidarno odgovaraju za štetu, sukladno odredbi iz čl. 178. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, pa time postoji i solidarna odgovornost njihovih osiguratelja koji odgovaraju za štetu u granicama odgovornosti svojih osiguranika do visine svote osiguranja. Prema odredbi iz čl. 414. st. 1. ZOO u slučaju postojanja solidarne obveze dužnika, vjerovnik može po svom izboru sve do ispunjenja obveze u cijelosti zahtjevati ispunjenje obveze ili samo od jednog dužnika ili od svih, što u konkretnom slučaju znači da tužitelju pripada pravo po svom izboru zahtjevati naknadu štete bilo od imatelja vozila u kojem se nalazio kao putnik, bilo protiv imatelja vozila koje je izazvalo nezgodu, odnosno od njihovih osiguratelja, ili pak istodobno od svih. Okolnost da vlasnici vozila imaju istog osiguratelja daje oštećeniku pravo zahtijevati naknadu štete po osnovi obje police osiguranja, a ne po osnovi jedne, kako to pogrešno smatra revident, tako da se u tom slučaju radi ocjene pitanja ograničenja odgovornosti svotom osiguranja, svote osiguranja iz obje police zbrajaju."(Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev.2411/94, od 19.3.1997. - Izbor odluka 1/1997 - 50 i Svijet osiguranja, br. 3)

22

7. Okolnost što je u međuvremenu zbog noveliranja Krivičnog zakona SRBiH isključena krivična odgovornost vozača motornog vozila ne utiče na njegovu odgovornost za štetu prouzrokovanu sudarom sa drugim motornim vozilom.

Iz obrazloženja:

Tuženi je preduzeo radnju skretanja u lijevo u vrijeme kada je tužilac započeo preticanje, pa zbog kratkog rastojanja između vozila (svega oka 26 metara u momentu kada je tuženi peduzeo radnju skretanja), nije se mogao izbjeći udar. Ovakvo ponašanje tuženog je u suprotnosti sa odredbom iz člana 61. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, koji obavezuje vozača da vozilo pomjeri ka desnoj ivici kolovoza, a ne da pravi grub zaokret u lijevo, kao je to uradio tuženi. Tuženi je oslobođen od optužbe u krivičnom postupku samo zbog toga što je u međuvremenu od izvršenja radnje zbog koje je optužen do presuđenja došlo do izmjene Krivičnog zakona SR Bosne i Hercegovine, po kojoj krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 181. KZ SRBiH u svom osnovnom obliku postoji ako je izvršenjem radnje nastupila teška tjelesna povreda ili materijalna šteta preko 1,000.000 dinara, a u ovom slučaju radilo se o materijalnoj šteti od oko 220.000 dinara. Prema tome ni ova okolnost (oslobađanje tuženog od optužbe) nije razlog koji bi, sa stanovišta postupka kao i odredaba materijalnog prava, ukazivao na manjkavost nižestepenih presuda.(Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, Rev.384/88, od 13 4.1989. - Bilten Vs BiH 2/89 - 72)

8. Vlasnik motornog vozila koji je u krivičnom postupku proglašen krivim, iako oslobođen od kazne, odgovara za štetu imaocu drugog vozila (sudar).

Iz obrazloženja:

Prilikom razmatranja osnovanosti tuženog zahtjeva u odnosu na drugotuženog (revidenta) mora se poći od odgovornosti za štetu od motornih vozila u pokretu (koja je regulisana odredbom člana 178. Zakona o obligacionim odnosima). Prema činjeničnim utvrđenjima sadržanim u razlozima nižestepenih presuda, drugotuženi je kriv za prouzrokovanje sabraćajne nezgode u kojoj je, među ostalim, oštećeno i vozilo kasko osiguranja kod tužiteljke, pa odatle slijedi i obaveza drugotuženog da tužiteljici naknadi štetu. Iz činjeničnih utvrđenja sadržanih u razlozima nižestepenih presuda slijedi da je drugotuženi pravosnažnom krivičnom presudom oglašen krivim što je počinio krivično djelo teškog ugrožavanja javnog prometa propisano u članu 168. stav 5. u vezi sa članom 163. stav 3. i kažnjivo po članu 168. stav 5. Krivičnog zakona SRBiH, u vezi sa članom 4. stav 2. Krivičnog zakona SFRJ, u kojem pogledu je, u smislu člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku, parnični sud vezan pravosnažnom presudom krivičnog suda, a okolnost što je drugotuženi, mada je navedenom krivičnom presudom oglašen krivim, oslobođen od kazne (jer je u saobraćajnoj nezgodi smrtno stradao njegov mlađi brat) nema nikakvog uticaja na građansko-pravnu odgovornost drugotuženog.(Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, Rev.748/87, od 17.11.1988-Bilten Vs BiH 2/89 - 73)

23

9. Imaocu motornog vozila čiji je vozač pravnosnažnom presudom krivičnog suda oglašen krivim za radnju, odnosno propuštanje koje je u uzročnoj vezi sa sudarom motornih vozila, ne može se dosuditi puna naknada štete.

Iz obrazloženja:

U smislu člana 178. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice, a u smislu člana 178. stav 2. ZOO, ako postoji obostrana krivica, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu srazmjerno stepenu svoje krivice. U konkretnom slučaju to znači da tužilac može da zahtijeva punu naknadu štete pretrpljene oštećenjem svog vozila samo ako njegov vozač nije ni djelimično kriv za saobraćajnu nezgodu, a isključivo je kriv vozač vozila tuženikovog osiguranika, odnosno da može zahtijevati srazmjeran dio naknade štete, ako su kriva obojica (krivica vozača, radnika imalaca vozila, izjednačava se sa krivicom samih imalaca). Iz činjeničnog opisa krivičnog djela za koje je vozač tužiočevog vozila oglašen krivim, proizilazi da je za saobraćajni udes u kome je oštećeno i tužiočevo vozilo, isključivo kriv vozač tužiočevog vozila. Parnični sud je, u smislu člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku, u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim. Parnični sud je ovlašten da utvrđuje i krivicu drugih učesnika u konkretnoj saobraćajnoj nezgodi, ali ne može, kod postojanja pravnosnažne krivične presude kojom je vozač tužiočevog vozila oglašen krivim za radnju odnosno propuštanje koje je u neposrednoj uzročnoj vezi sa štetnom posljedicom, zaključiti da nije ni djelimično kriv za nezgodu, te dosuditi tužiocu punu naknadu štete. Sud u ovoj parnici mora, dakle, uzeti kao dokazana obilježja koja čine biće krivičnog djela zbog koga je vozač tužočevog vozila proglašen krivim, jer bi inače postupao suprotno odredbi člana 12. stav 3. ZPP. (Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, Pž.584/90, od 13.6.1991. - Bilten Vs BiH 3/91 - 59)

10. Kad se prometna nezgoda - sudar vozila strane registracije i vozila domaće registracije - dogodila na teritoriju strane države, mjerodavno pravo je pravo države na čijem se teritoriju nesreća dogodila.

Iz obrazloženja:

"Predmetni štetni događaj zbio se na teritoriju Austrije kada je došlo do sudara tužiteljeva vozila strane registracije i vozila domaće registracije čiji se vlasnik osigurao kod tuženice. Sudovi nižega stupnja su u razrješenju ovog spora primijenili domaće pravo, tj. čl. 178. st. 1. Zakona o obveznim odnosima pa su smatrajući da je do prometnog štetnog događaja došlo isključivom krivnjom vozača strane registracije, tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim i odbili ga. Budući da se predmetni štetni događaj dogodio u inozemstvu, treba primijeniti Uredbu o ratifikaciji Konvencije o zakonu koji se primjenjuje na prometne nesreće ("Službeni list SFRJ", broj 26/76).

24

Tom uredbom je, naime, retificirana Konvencija o zakonu koji se primjenjuje na prometne nesreće prihvaćena u Hagu 4. svibnja 1971.g. Po odredbi čl. 3. navedene konvencije zakonodavstvo koje se primjenjuje jest domaće zakonodavstvo države na teritoriju koje se dogodila nesreća."(Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev.1513/90. - Izbor odluka 1993 - 1)

11. Zahtjev vlasnika jednog motornog vozila prema vlasniku drugog motornog vozila za štetu nastalu u vožnji zbog izbacivanja kamena, presuđuje se po načelu krivnje.

Iz obrazloženja:

"Uzajamni odštetni zahtjevi kauzalno odgovornih osoba, pa prema tome i osiguravajućih organizacija koje za njih odgovaraju po propisima o obveznom osiguranju u prometu prosuđuje se po načelu krivnje. Zato zahtjev vlasnika jednog motornog vozila prema drugom za štetu nastalu u vožnji uslijed izbacivanja kamena ispod kotača jednog vozila i oštećivanja drugoga treba prosuđivati po tom načelu (čl. 178. st. 1. do 3. ZOO)." (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev.2396/98 od 4.3.1999. - Izbor odluka 1/1999 - 43/34)

12. Lice koje kao putnik pretrpi tjelesne povrede usljed sudara motornih vozila može tražiti naknadu štete od bilo kojeg imaoca vozila ili od obadvojice, odnosno od njihovih osiguravača.

Iz obrazloženja:

Tužiteljica je bila saputnik u putničkom automobilu koji se sudario sa drugim vozilom i tom prilikom zadobila tjelesne povrede usljed kojih je umanjena njena životna aktivnost za 35%. Štetni događaj prouzrokovan je sudarom motornih vozila pa su nižestepeni sudovi pravilno sudili primjenom pravila iz člana 178. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima, prema kome za štetu koju pretrpi treće lice imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno. To znači da oštećeno treće lice može da zahtjeva naknadu štete i od jednog od imaoca vozila odnosno zajednice osiguranja imovine i lica kod koje je to vozilo osigurano. Pri tome treba istaknuti da se imalac drugog vozila, koje se sudarilo sa vozilom u kome se nalazila tužiteljica, ne može smatrati, u konkretnom slučaju, trećim licem u smislu člana 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, pa se neosnovano u reviziji tuženog tvrdi da tužbeni zahtjev prema tuženom treba odbiti zbog toga što je vozač drugog nepoznatog motornog vozila navodno skrivio saobraćajnu nesreću, u kojoj je tužiteljica povrijeđena.(Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, Rev.83/88, od 8.12.1988. - Bilten Vs BiH - 63)

13. Protupravno skrivljeno ponašanje može postojati i na strani vozača motornog vozila koji se kretao desnim kolnikom, ali prilikom mimoilaženja s vozačem koji je dolazio iz suprotnog smjera nije ostavio dovoljan razmak.(Vrhovni sud Hrvatske, Rev.1001/88. od 7.12.1988. - PSP 46/82)

25

14. Zajednica osiguranja imovine i lica ne odgovara po osnovu obaveznog osiguranja od odgovornosti u saobraćaju za štete prouzrokovane upotrebom neregistrovanog poljoprivrednog traktora.(Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, Pž.363/86, od 27.1.1987. - Bilten Vs BiH 2/87 - 54)

15. Imatelji motornih vozila odgovaraju u jednakim omjerima kada nema krivnje ni jednoga od njih (oštećenik nije ni na koji način pridonio nastanku štete, a nije utvrđena ni nepropisna odnosno nepravilna vožnja vozača nepoznatoga vozila), a ni razlozi pravičnosti u konkretnom slučaju ne zahtijevaju što drugo.(Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev.2199/91, od 23.1.1992. - Izbor odluka 1993 - 124)

16. Osiguratelj odgovara za štetu koju je pretrpio pješak zbog naleta vozila iako je vozač štetu namjerno izazvao.

Iz obrazloženja:

"Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete vezano za ozljede zadobivene u prometnoj nezgodi 13. 02.1992., s time da je u revizijskom stadiju postupka među strankama sporan osnov odgovornosti tuženice (osiguratelja) za štetu koju trpi tužiteljica. Naime, tuženica u konkretnom slučaju otklanja odgovornost pozivom na odredbu čl. 920. Zakona o obveznim odnosima ističući da je štetni dpgađaj izazvan namjerno.U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:- da je tužiteljica ozlijeđena kada ju je udarilo vozilo,- da je u vrijeme nastanka štetnog događaja vozilo bilo neosigurano od odgovornosti, a istim je upravljala K.K. - da je u kaznenom postupku povodom ovog štetnog događaja osoba koja je upravljala vozilom pravomoćno proglašena krivom i osuđena zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju Temeljem takvih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da na strani tuženice postoji odgovornost za štetu koju tužiteljica trpi zbog ovog štetnog dpgađaja. Naime, bez obzira na to što je vozilo kojim je učinjena šteta iskorišteno kao sredstvo izvršenja kaznenog djela pokušaja ubojstva, činjenica je da je tužiteljica kao treća osoba ozlijeđena korištenjem vozila u pokretu, a za koje štete tužena odgovara. Naime, između upotrebe vozila u pokretu i ozljeđivanja tužiteljice postoji uzročna veza, a to je pretpostavka za postojanje odgovornosti tužene za ovako nanesenu štetu tužiteljici (čl. 178. ZOO). Drugo je pak pitanje regresa ovako isplaćene štete. Naime, okolnost namjernog ozljeđivanja tužiteljice korištenjem vozila u pokretu je razlog temeljem koje se tuženica može regresirati od K.K., kao osiguranika, sve obzirom na činjenicu da je namjerno prouzrokovana šteta isključena iz osiguranja (čl. 920. ZOO). No, to je pravni odnos osiguratelja i osiguranika koji se tužiteljice kao treće osobe ne tiče.(Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev.1470/94, od 14.4.1999- Izbor odluka 2/1999 - 43)

…

26

17. Nije skrivljeno postupio vozač čije je neodgovarajuće reagiranje u vožnji posljedica iznenadnog nepravilnog ponašanja drugog vozača (čl. 178. st. 1 i 2 ZOO).

Iz obrazloženja:

Pojam "neadekvatnog reagiranja", kojim oba nižestupanjska suda kvalificiraju ponašanje tužitelja kao skrivljeno ponašanje koje umanjuje odgovornost tuženika za nastalu štetu tužitelju, sam po sebi nema zakonske osnove, već ponašanje tužitelja kao vozača mora biti protupravno i u uzročnoj vezi sa štetnom posljedicom za utvrđivanje i njegove krivnje u nastaloj šteti, dakako pri tome uzimajući u obzir sve okolnosti mjesta gdje se dogodila prometna nezgoda. U primjeni pravila o odgovornosti prema načelu (principu) krivnje, a to je slučaj u ovoj prometnoj stvari - odredbe čl. 178. st. 1. i 2. ZOO - valja zaista utvrditi postoji Ii taj subjektivni element na strani tužitelja, a ne njegovu odgovornost prosuđivati prema pretpostavkama za objektivnu odgovornost. Naime, ako u ponašanju tužitelja, bez obzira na stanje (ako) alkoholiziranosti, nema protupravnosti, tada nema niti njegove krivnje za nastali štetni događaj, a adekvatno ili neadekvatno reagiranje u vožnji automobilom, koji se zaključak temelji na ocjeni reagiranja prosječnog vozača za iznenadno nepravilno ponašanje u vožnji drugog vozača, sadrži već time u sebi elemente objektivne odgovornosti, pa kao takvo nije pretpostavka za odgovornost u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom po principu krivnje.(Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev.2368/94, od 28.9.1994.-Izbor odluka 1/1996 - 83)

18. Osiguratelj odgovara suputniku u automobilu za štetu koju je pretrpio padom stabla na automobil.

Iz obrazloženja:

"Tužitelj je tjelesno ozlijeđen vozeći se dana 12. rujna 1990. kao suputnik u automobilu tuženikovog osiguranika kad je na automobil palo stablo s okolnog terena. Drugostupanjski sud je odbio tužiteljev odštetni zahtjev iz dva razloga i to: a) obveznim osiguranjem pokrivene su štete trećoj osobi (u koju se ubraja i tužitelj) nastale u međusobnom sudaru vozila, pa u ovom sporu ne postoji osigurani slučaj pokriven policom obveznog osiguranja; i b) tužiteljeva šteta nije izazvana krivnjom vozača automobila u kojem se kao suputnik vozio. Revident opravdano ističe da je drugostupanjski sud zauzevši izložena stajališta pogrešno primijenio materijalno pravo.Ad.a) U smislu odredaba čl. 90. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba koji je važio u vrijeme nastanka štetnog događaja osiguranjem od autoodgovornosti pokrivene su štete prouzročene trećim osobama korištenjem motornog vozila. U ovom predmetu nema nikakve dvojbe u tome da je do štetnog događaja došlo korištenjem motornog vozila u kojem se tužitelj kritične zgode nalazio kao suputnik, pa za postojanje tuženikove pasivne legitimacije nije neophodno da je tužiteljeva šteta posljedica međusobnog sudara vozila, kao što to pogrešno smatra drugostupanjski sud.Ad.b) Automobil je opasna stvar pa u ovom slučaju valja primijeniti zakonske odredbe o odgovornosti za štetu od takve stvari (čl. 178. st. 4. Zakona o obveznim odnosima - dalje: ZOO).

27

Da bi imatelj takve opasne stvari (pa stoga i njegov osiguratelj od autoodgovornosti) odgovarao za štetu trećoj osobi, ne zahtijeva se da je vozač automobila skrivio nastanak štetnog događaja, jer se za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete, odgovara bez obzira na krivnju (čl. 154. st. 2. ZOO). Zato je, suprotno stajalištu žalbenog suda, pitanje vozačeve krivnje u ovom sporu neodlučno. To dakako ne znači da se imatelj opasne stvari (automobila) ne može osloboditi od odgovornosti. Pretpostavke za to navedene su u čl. 177. ZOO, no okolnost da je šteta eventualno nastala slučajno, ne oslobađa imatelja pa ni njegovog osiguratelja od odštetne odgovornosti. (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev.405/99, od 22.4.1999. - Izbor odluka 2/1999 - 56/46)

19. Treća osoba koja je djelomično naplatila štetu pretrpljenu u prometnoj nezgodi od štetnikova osiguratelja ima pravo preostali dio nastale štete zahtijevati od samoga štetnika kao jednog od solidarnih dužnika, neovisno o tome je li i taj dio štete mogla zahtijevati od osiguratelja.

Iz obrazloženja:

"Tužiteljica je bila putnik u motornom vozilu u kojem je prilikom prometne nezgode pretrpjela povrede i uslijed čega joj je nastupila šteta. Kao putnik u vozilu tužiteljica se smatra trećom osobom u pitanju odgovornosti za štetu izazvanu motornim vozilom u pokretu. Prema odredbi članka 178. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima - za štetu što je pretrpe treće osobe imatelji motornih vozila odgovaraju solidarno. Iz toga slijedi da tužiteljici pripada pravo da traži naknadu štete od bilo kojeg imatelja motornoga vozila, koji je svojim vozilom sudjelovao u nezgodi, ili njihovih osiguravatelja od odgovornosti prema trećima. Budući da postoji solidarna odgovornost imatelja motornih vozila, tužiteljica ima pravo tražiti naknadu od bilo kojega u cijelosti ili djelomično. Time što se djelomičo naplatila od tuženikova osiguravatelja nije prestalo njezino pravo da preostali dio naknade traži od tuženoga kao jednog od solidarnih dužnika za cjelokupnu štetu. Iz navedenog razloga sud nije bio ni dužan da ispituje da li se tužiteljica mogla naplatiti i za spornu rentu od tuženikova osiguravatelja. (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev.964/91, od 3.12.1991. - Izbor odluka 1993 - 106/125)

20. Za štetu prouzrokovanu sudarom motornih vozila imaoci motornih vozila uzajamno odgovaraju jedan drugome srazmjerno svome skrivljenom doprinosu.

Iz obrazloženja:

Imajući u vidu karakter i težinu navedenih propusta svake od stranaka i njihov uticaj na to da je došlo do sudara i prouzrokovanja štete, nižestepeni sudovi su i po ocjeni ovog revizijskog suda, pravilno primijenili materijalno pravne kriterije izražene u citiranoj odredbi iz člana 178. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima kada su utvrdili omjer odgovornosti za tu štetu od 25% : 75% i dosljedno tome tuženog obavezali da tužiocu naknadi 75% obima štete.

28

Međutim, osnovan je prigovor revizije da su nižestepenl sudovi pogrešno primijenili citiranu odredbu iz člana 178. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima odbijajući u cijelosti protivtužbeni zahtjev tuženog da mu tuženi naknadi štetu prouzrokovanu oštećenjem traktora, i zbog pretrpljenog straha, uz obrazloženje da "sud nije mogao usvojiti protivtužbeni zahtjev tuženog jer je on uglavnom i odgovoran za nastali udes". Naime, navedenom odredbom iz člana 178. stav 2. ZOO je predviđena odgovornost svakog od imalaca motornog vozila, koji su obostranom krivicom doveli do prouzrokovanja štete tim vozilima u pokretu, za ukupnu štetu srazmjerno stepenu svoje krivice, što znači da i tužilac, srazmjerno obimu svoje krivice koji je već utvrđen nižestepenim presudama, odgovara za štetu koju je tuženi pretrpio u sudaru sa njegovim automobilom.(Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, Rev.623/86, od 11.6.1987. - Bilten Vs BiH 3/87 - 41)

21. Podijeljena odgovornost učesnika u saobraćajnoj nezgodi se određuje srazmjerno stepenu krivice.

Iz obrazloženja:

Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je u ovom slučaju djelimično usvojen tužbeni zahtjev, uz razloge koje u cjelini prihvata i Vrhovni sud, pa ne stoje navodi revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Polazeći od odredbe člana 178. u vezi člana 158. Zakona o obligacionim odnosima, pravilno je u ovom slučaju primijenjeno materijalno pravo, kada su nižestepeni sudovi našli da su ispunjeni uslovi za podijeljenu odgovornost, srazmjerno stepenu krivice učesnika u saobraćajnoj nezgodi. Naime, tužilac, koji je kritičnom prilikom, oko 1,30 časova po ponoći, u cilju stopiranja automobila izašao na kolovoznu traku na oko 1,7 metara od ivice kolovoza, doprinijeo je nastanku štetnog događaja, po pravilnom opredjeljenju nižestepenih sudova, u visini od 70%. Mjesto na kome je on stajao predstavljalo bi opasnu prepreku na putu i po velikoj vidljivosti, na dnevnoj svjetlosti, a posebno u noćnim uslovima, kada je vidljivost bitno smanjena i kada se i ne očekuje pješak na kolovozu. S druge strane, vozač putničkog vozila kretao se brzinom od oko 52 kilometara na čas, koja je bila dozvoljena, ali koja je, zbog slabe vidljivosti, dovela do situacije da vozač putničkog vozila nije uočio pješaka blagovremeno, zbog čega je i došlo do povrjeđivanja i do nanošenja teških tjelesnih povreda oštećenom - tužiocu. Zbog toga je doprinos nastanku štete s njegove strane pravilno odmjeren u visini od 30%. (Vrhovni sud Srbije, Rev.5634/97, od 17.6.1998)

22. Da bi imatelji motornog vozila odgovarali za štetu na ravne dijelove, nije dovoljno da niti jedan od njih nije kriv za štetu, već je potrebno ocijeniti ne zahtijevaju li razlozi pravičnosti što drugo.(Vrhovni sud Hrvatske, Rev.2242/86, od 12.7.1987. - PSP 34/79)

29

23. U parnici radi naknade štete imaocima vozila prouzrokovane sudarom motornih vozila, u slučaju obostrane krivnje vozača, sudi se po odredbama o podijeljenoj odgovornosti.

Iz obrazloženja:Na osnovu rezultata dokaznog postupka nižestepeni sudovi su utvdili da je do saobraćajnog udesa u kojem je oštećeno tužiteljevo motorno vozilo došlo zbog propusta osiguranika tužioca i osiguranika tuženog.Propust osiguranika tuženog je u tome što je svojim teretnim vozilom protivno odredbi člana 58. Zakona o snovama bezbjednosti saobraćaja na putevima zaobilazio vozilo ispred sebe, kada mu se na udaljenosti od 177 m približavalo putničko vozilo osiguranika tužioca. Propust osiguranika tužioca je u tome što, protivno odredbi člana 45. stav 1. navedenog zakona, nije na vrijeme preduzeo kočenje i po potrebi zaustavljanje vozila i na taj način izbjegao sudar, iako je za to imao mogućnost s obzirom da je mogao vidjeti uključen lijevi žmigavac na teretnom vozilu osiguranika tuženog i skretanje tog vozila sa desne na lijevu kolovoznu traku, te s obzirom na vrijeme od najmanje 3 sek. koje je bilo potrebno da vozilo osiguranika tuženoga pređe sa desne na lijevu kolovoznu traku.Imajući u vidu utvrđene propuste osiguranika tužioca nižestepeni sudovi su pravilno primijenili odredbe člana 178. stav 2. i čl. 192. Zakona o obligacianim odnosima, kada su ocijenili da je osiguranik tužitelja doprinio nastanku štete u procentu od 40%.(Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, Rev.176/87, od 17.12.1987.-Bilten Vs BiH 1/88 - 75)

24. Kada su vlasnici motornih vozila odgovorni za štetu trećim licima vozila osigurali kod dvije različite organizacije za osiguranje, obje su solidarno odgovorne trećem licu.

Iz obrazloženja:

U situaciji kada su vlasnici motornih vozila koji su odgovorni za štetu trećim licima svoja vozila osigurali kod dvije različite organizacije za osiguranje, onda obje ove organizacije kao osigurači odgovaraju solidarno trećem licu za štetu u smislu člana 178. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima. (Okružni sud Zrenjaninu, Gž.583/95 ,od 30.4.1996)

25. Odgovornost imatelja motornih vozila za ukupnu štetu koju su pretrpjeli razmjerno stupnju njihove krivnje, utvrđuje se prema utvrđenoj ukupnoj šteti koja je predmet spora odnosno zahtjeva istaknutoga u parnici.(Vrhovni sud Hrvatske, Rev.1841/86, od 11.12.1986. - PSP 33/92)

26. Za štetu što je pretrpi treća osoba imatelji motornih vozila odgovaraju solidarno bez obzira na krivnju.(Viši privredni sud Hrvatske, Pž.224/87, od 10.2.1987. - PSP 33/21)

30

27. Prevoznik odgovara naručiocu prevoza za štetu nastalu na robi primljenoj na prevoz kada je do štete došlo usljed sudara motornog vozila kojim je roba prevezena i drugog motornog vozila, pa i kada je za sudar kriv vozač drugog motornog vozila (solidarna odgovornost).

Iz obrazloženja:

Ovo stoga što je tuženi kao prevoznik odgovoran za štetu koja nastane na robi u prevozu kako po odredbi člana 92. Zakona o ugovorima o prevozu u drumskom saobraćaju i odredbi člana 671. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, tako i po odredbi člana 178. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom na to da je šteta uzrokovana u sudaru motornih vozila u pokretu, po kojoj odredbi štetnici solidarno odgovaraju za štetu pričinjenu trećem licu.Neosnovani su žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju imala primijeniti odredba člana 939. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima, jer radnik tuženog nikako ne može biti i radnik osiguranika tužitelja, a kod činjenice da tuženi za štetu odgovara i kao solidarni dužnik, po odredbi člana 178. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima, neosnovani su i prigovori tuženog o isključenju odnosno oslobođenju od odgovornosti po odredbama Zakona o ugovorima o prevozu u drumskom saobraćaju. Iz ovih razloga, neosnovan je i prigovor tuženog da je valjalo sačekati utvrđenje krivice za saobraćajni udes, jer je ta činjenica irelevantna za rješenje spora između tuženog i tužioca kao trećeg lica, iako ima značaja za međusobne odnose imalaca motornih vozila, koja su uzrokovala saobraćajni udes.(Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, Pž.403/83, od 27.12.1983. - Bilten Vs BiH 1/84 - 22)

28. Lica koja su sudarom svojih vozila prouzrokovala štetni događaj odgovaraju prema trećim licima solidarno, bez obzira koliko je i da li je svako to lice odgovorno za prouzrokovanje štetnog događaja.

Iz obrazloženja:

U provedenom postupku utvrđeno je da je osiguranik tužioca poginuo u saobraćajnoj nezgodi u kojoj su se sudarila dva putnička vozila osigurana kod tuženih po osnovu osiguranja autoodgovornosti. Sudovi su kod ovakve pravne stvari pravilno odlučili po tužbenom zahtjevu kada su tužene obavezali da solidarno isplate štetu. Bez uticaja su navodi revizije u kojima drugotuženi, osporavajući ovakve odluke sudova, ukazuje da u postupku nije utvrđeno da je njegov osiguranik prouzrokovao spornu saobraćajnu nezgodu. Ovo zbog toga što prema odredbi člana 178. tačka 4. ZOO, koju su i primijenili nižestepeni sudovi, za štetu koju pretrpe treća lica imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno. Prema tome, lica koja su sudarom svojih vozila prouzrokovala štetni događaj odgovaraju prema trećim licima solidarno, bez obzira na to koliko je i da li je svako to lice odgovorno za prouzrokovanje štetnog događaja.

31

Na osnovu ovih pravnih pravila o odgovornosti zbog upotrebe motornog vozila i tuženo društvo je, prema odredbi člana 54. tada važećeg Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica, dužno da tužiocu naknadi spornu štetu, odnosno da tužiocu naknade iznose koje je ovaj zbog spornog, štete isplatio korisniku osiguranja. (Vrhovni sud Srbije, Prev.36/95, od od 7.2.1995. - Bilten 4/1995)

29. Zajednica osiguranja imovine i lica, kao osiguravač, ima pravo na regres od pijanog vozača - osiguranika, samo ako je njegova alkoholisanost, prilikom upravljanja putničkim automobilom, bila uzrok nastupanju saobraćajnog udesa i štete.(Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, Rev.304/83, od 19.9.1983. - Bilten Vs BiH 1/84 - 44)

30. Lice koje je skrivilo štetu za nju odgovara solidarno sa osiguravajućom organizacijom kod koje je vozilo osigurano po pravilima o obaveznom osiguranju (štetnik i osiguravač).(Okružni sud u Zrenjaninu, Gž.403/95)

31. Zastarjelost regresnog potraživanja osiguravača koji je isplatio naknadu štete oštećenom u saobraćajnoj nezgodi izazvanoj sudarom motornih vozila, od osiguravača vlasnika motornog vozila koji je skrivio sudar, počinje teći danom isplate naknade štete, a nastupa istekom opšteg zastarnog roka.(Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, Pž.49/83, od 27.1.1984. - Bilten Vs BiH 4/84 - 11)

32. Odgovornost bicikliste za saobraćajnu nezgodu ne isključuje se kad je na biciklu imao sa zadnje strane katadiopter jer je morao imati crveno svjetlo.

Iz obrazloženja: Na ovakvu odluku nema uticaja isticanje da je tužilac na biciklu imao sa zadnje strane katadiopter, jer je morao imati crveno svetlo, a isto nije nađeno na biciklu poslije udesa. (Okružni sud u Požarevcu, Gž.355/96)

32

Zaključna razmatranja

Iako su zakonodavstva u novih državnih zajednica nastalih na tlu bivše SFRJ uglavnom preuzela Zakon o obligacionim odnosima koji je donijela bivša savezna država , te i pored činjenice da navedeni zakon spada u krug najpoznatijih kodifikacija iz oblasti obligacionih odnosa u Evropi i svijetu , moramo istaći da zakonsko rješenje pitanja odštetne odgovornosti imalaca motornih vozila u slučaju udesa vozila u pokretu , kojim je prihvaćen mješoviti sistem 51prosuđivanja odštetne odgovornosti imalaca motornih vozila nije najcjelishodnije i jedino moguće rješenje.

Naime , u “Skici za Zakonik o obligacijima i ugovorima” koja je poslužila kao pretežna osnova za važeći Zakon o obligacionim odnosima , nema pravila o posebnoj vrsti odgovornosti u uslučaju udesa izazvanog motornim vozilima u pokretu.

Pravilno , po našem mišljenju primjećuju neki naši autori52 , da pitanja odgovornosti u slučaju sudara vozila ,nekontaktnih udesa,odbačenog kamena i sl , kao i međusobna dejstva drugih opasnih stvari , treba rješiti u okviru pravila o objektivnoj odgovornosti za štetu , koje su već sadržane u odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Stoga se zalažemo za uvođenje jedinstvenog sitema objektivne odgovornosti imalaca motornih vozila za štete koje su pričinjene njihovom upotrebom , bez obzira da li se radi o unutrašnjem gradjansko-pravnom odnosu potraživanja naknade štete između imalaca motornih vozila za štete koje su pričinili jedni drugima ili pak vanjskom odnosu , tj. odgovornosti za štete koje su pričinili trećim licima.U prisutnosti jedinstvenog sistema objektivne odgovornosti zasnovanog na principu pretpostavljene uzročnosti , imaoci motornih vozila , koji su često i sami žrtve sudara i drugih bezkontaktnih udesa , se nebi , kada je u pitanju teret dokazivanja i ostvarenje njihovih odštetnih zahtjeva , dovodili u neravnopravan položaj u odnosu na oštećena treća lica.

51 Po rješenju prihvaćenom u čl.178 st.1-4 ZOO , međusobni odštetni zahtjevi imalaca motornih vozila se prosuđuju po pravilima o subjektivnoj odgovornosti , a zahtjevi trećih oštećenih lica prema imaocima , po pravilima o objektivnoj odgovornosti52 Milan Šemić: op.cit. , str.16-17 , Glasnik advokatske komore Vojvodine , br.4/77

33