Olga Tokarczuk

Pravijek iostala

vremena

Prawiek i inne czasy , 1996.

3VRIJEME PRAVIJEKA

Pravijek je mjesto koje lei u sreditu svemira.Brzim korakom Pravijek se sa sjevera na jug moe prijei za sat vremena. Isto tako s

istoka na zapad. A ako bi netko htio obii Pravijek naokolo, laganim korakom, temeljitorazgledajui sve i razmiljajui uzelo bi mu itavi dan. Od jutra do veeri.

Na sjeveru granicu Pravijeka ini cesta koja vodi iz Taszowa do Kielca, prometna inesiguna, pa stoga izaziva putnu groznicu. Za tu granicu brine se arhaneo Rafael.

Na jugu granicu obiljeava mjestace Jeszkotle, s crkvom, starakim utoitem i niskimkatnicama oko blatnjavog trga. Mjestace je opasno, jer raa udnju za posjedovanjen ipodinjavanjem. Od strane mjestaca Pravijek uva arhaneo Gabrijel.

S juga na sjever, od Jeszkotla do kielecke ceste protee se Progon i Pravijek lei s objenjegove strane.

Zapadna granica Pravijeka su rijene livade, malo ume i palaa. Uz palau je ergela ukojoj jedan konj vrijedi koliko i itav Pravijek. Konji pripadaju vlastelinu, a livade upniku.Nesigurnost zapadne granice je zapadanje u oholost. Tu granicu uva arhaneo Mihael.

Na istoku granica Pravijeka je rijeka Bijelka, koja odvaja njegove posjede od posjedaTaszowa. Potom Bijelka skree k mlinu, a granica tee dalje sama, kroz movare, izmeujohinog grmlja. Opasnost te strane je glupost koja se raa iz elje za mudrovanjem. Tu granicuuva arhaneo Urijel.

U sreditu Pravijeka Bog je uzdigao brdo, na koje svakog ljeta slijeu oblaci hrutova.Zbog toga su ljudi to uzvienje prozvali Breuljkom hrutova. Boji posao je stvarati, aljudski imenovati.

Sa sjeverozapada k jugu tee rijeka Crna, koja se ispod mlina spaja s Bijelkom. Crna jeduboka i tamna. Tee umom i uma u njoj odraava svoje bradato lice. Crnom jedri suholie, a u njezinoj dubini za ivot se bore neoprezni kukci. Crna se upa s korijenjem drvea ipotkopava umu. Katkad se na njezinoj tamnoj povrini stvaraju virovi, jer rijeka zna bitignjevna i neobuzdana. Svake godine u kasno proljee izlijeva se na upne livade i tamo sesuna. Doputa abama da se mnoe tisuama. Sveenik se s njom bori itavo ljeto i svake segodine ona ljubazno d svrnuti u svoje korito koncem srpnja.

Bijelka je plitka i ivahna. Razlijeva se irokim koritom na pijesku i nema to skrivati.Prozirna je i istim pjeskovitim dnom odbija sunce.

Slii na veliku blistavu gutericu. miga izmeu topola izvodei raskalaene manevre.Teko je predvidjeti njezine nestaluke. Poneke godine moe nainiti otok od johinog grmlja,a onda se za desetljea odbije daleko od drvea. Bijelka tee kroz mladu umu, livade ipanjake. Svjetluca pjeano i zlatasto.

Pod mlinom rijeke se spajaju. Najprije teku jedna pored druge, neodlune, uplaeneuenom blizinom, a potom se grle i u zagrljaju nestaju. Rijeka koja izbija iz tog lonca pokrajmlina nije vie ni Bijelka, ni Crna, ali je zato silna i bez muke okree mlinsko kamenje kojemelje ito za kruh.

Pravijek lei nad objema rijekama i nad tom treom, koja nastaje iz njihove uzajamneenje. Rijeka nastala spajanjem Crne i Bijelke pod mlinom zove se Rijeka i tee dalje mirna iostvarena.

GENOWEFINO VRIJEME

U ljeto etrnaeste godine po Mihaela su dojahala dva carska vojnika u svijetlim odorama.Mihael ih je vidio kako se pribliavaju iz smjera Jaszkotla. Vrui zrak nosio je njihov smijeh.Mihael je iziao na kuni prag u svome branjavom ogrtau i ekao, premda je znao to hoe.

Vy kto1? upitae.

1 Kako se zovete?

4 Mienia zovut Mihail Niebieski2 odgovori Mihael onako kako prilii odgovoriti. Nu, jest u nas siurpriz.3Uzeo je od njih papir i odnio ga eni. itav dan je plakala i spremala Mihaela u rat. Od

plaa je bila toliko slaba, toliko teka, da nije mogla prekoraiti kuni prag i pogledomispratiti mua do mosta.

Kada su otpali cvjetovi s krumpirove cime, a na njihovom se mjestu pojavili mali zeleniplodovi, Genowefa je otkrila da je trudna. Raunala je mjesece na prste i dola do prvihsjenokosa koncem svibnja. To se moralo dogoditi ba tada. Sada oajava to to nije stigla reiMihaelu. Moda je trbuh, koji je iz dana u dan rastao, bio nekakav znak da e se Mihaelvratiti, da se mora vratiti. Genowefa je osobno vodila mlin, onako kako je to inio Mihael.Nadgledala je radnike i ispisivala priznanice seljacima koji su dovozili ito. Oslukivala jeum vode, koja je pokretala mlinsko kamenje, i huku strojeva. Brano je padalo po njezinimvlasima i trepavicama tako da je, stojei uveer pred zrcalom, u njemu vidjela staru enu.Stara se ena potom razodijevala ispred zrcala i promatrala trbuh. Legla bi u postelju i usprkosjastucima i vunenim arapama, nije se mogla zagrijati. A kako se u san, isto kao i u vodu,uvijek ulazi stopalima, dugo nije mogla zaspati. Imala je dakle dosta vremena za molitve.Zapoinjala je od Oe na, potom Zdrava si Marijo, a za svretak je ostavljala svojuomiljenu molitvenu uspavanku o anelu uvaru. Molila ga da uva Mihaela, jer je u ratumoda potrebno imati vie od jednoga anela uvara. Potom su se te molitve pretvarale u slikerata bile su jednostavne i siromane, jer Genowefa nije poznavala drugog svijeta, osimPravijeka, a ni druge ratove, osim subotnjih tunjava na trgu, kada su pijani mukarci izlaziliod Szloma.

Grabili su jedni druge za skute, padali na zemlju i valjali se po blatu zamazani, prljavi,jadni. Genowefa je stoga zamiljala rat kao borbu prsa u prsa usred blata, kaljua i smea,bitku u kojoj se sve zavrava odjedanput, jednim udarcem. Zbog toga se udila to rat trajetako dugo.

Katkada, kad bi odlazila kupovati potreptine u mjestace, prislukivala je razgovoreljudi.

Car je jai od Nijemca govorili su.Ili: Rat e zavriti na Boi.Ali nije zavrio ni na taj Boi, niti na jedan od sljedea etiri.Uoi samih blagdana Genowefa se zaputila do Jeszkotla, u kupovinu. Prelazei preko

mosta, ugledala je djevojku kako ide rijenom obalom. Bila je bijedno obuena i bosa.Njezina gola stopala gazila su hrabro u snijeg i ostavljala duboke, sitne tragove. Genowefa setrgnula i zastala. Odozgo je pogledala djevojku i u torbi pronala kopjejku za nju. Djevojka jepodigla pogled i njihove su se oi susrele. Kovanica je pala u snijeg. Djevojka se osmjehnula,ali u tom osmijehu nije bilo zahvalnosti ni simpatije. Pokazali su se veliki bijeli zubi, bljesnulezelene oi.

To je za tebe rekla je Genowefa.Djevojka je priunula i delikatno prstom izvadila kovanicu iz snijega, a onda se okrenula

i bez rijei pola dalje.Jeszkotla su izgledale tako kao da im je netko oduzeo boju. Sve je bilo crno, bijelo i sivo.

Na trgu su stajale grupice mukaraca. Raspravljali su o ratu. Uniteni gradovi, a dobranjihovih stanovnika raspadaju se po ulicama. Ljudi bjee pred kuglama. Brat trai brata. Nezna se tko je gori Rus ili Nijemac. Nijemci truju plinom od kog pucaju oi. Glad je samopoetak. Rat je prva Boja kazna za kojom slijede ostale.

Genowefa je zaobila hrpu konjskog izmeta to je rastapao snijeg pred Szenbertovomprodavaonicom. Na perploi prikovanoj na vrata bilo je napisano:

D R O G E R I J A

2 Zovem se Mihael Nebeski,3 Evo, tu je vojna pozivnica

5Szenbert i drubanudi samoprvorazrednu kakvouSapun za pranjeBoju za rubljekrob penini i riinUlje svijee ibicePraak za unitavanje kukaca.

Iznenada je uhvati slabost zbog rijei praak za unitavanje kukaca. Pomislila je na tajplin koji koriste Nijemci, a od kojeg prskaju oi. Osjeaju li ohari to isto kada ih se pospeSzenbertovim prakom? Morala je nekoliko puta duboko udahnuti kako ne bi povratila.

Izvolite, gospoo rekla je milozvunim glasom mlada ena u visokoj trudnoi.Pogledala je Genowefin trbuh i osmjehnula se.

Genowefa je zamolila petrolej, ibice, sapun i novu etku za pranje. Prela je prstom pootroj ekinji.

Spremat u za blagdane. Ribat u podove, prati zastore, oistiti pe. Mi emo takoer uskoro imati blagdane. Posveenje Hrama. Vi Ste iz Pravijeka, zar

ne? Iz mlina? Poznajem vas. Sad se obje znamo. Kad je vae vrijeme? U veljai. I ja u veljai.Szenbertova je poela na dasku slagati kocke sivog sapuna. Jeste li se pitali zato mi, glupae, raamo dok je rat tu naokolo? Sigurno Bog... Bog, Bog... to je dobar knjigovoa i uva rubrike izdatak i primitak. Raun se

mora sravniti. to se izgubi, to se nadoknadi... A vi tako lijepi, sigurno je sin.Genowefa je podigla koaru. Treba mi ki, jer mu je u ratu, a djeaka bez oca teko je gojiti.Szenbertova je izila iza pulta i ispratila Genowefu do vrata. Nama su openito potrebne keri. Kad bismo odjedanput sve poele raati keri, bio

bi mir na svijetu.Obje su se nasmijale.

VRIJEME MISINA ANELA

Aneo je posve drukije vidio Misino roenje nego babica Kucmerka. Aneo uope svevidi drukije. Aneli ne doivljavaju svijet preko fizikih oblika u kojima se on stalnoumnoava i koje sam unitava, nego kroz njihovo znaenje i duu.

Aneo, kojeg je Bog odredio Misi, vidio je bolovima izmueno i zgreno tijelo koje seritmino trzalo kao dronjak bilo je to Genowefino tijelo koje je raalo Misu. A Misu jeaneo vidio kao svjei, svijetli i prazni prostor u kojem e se za trenutak pojaviti oamuena,napol prisebna dua. Kada je dijete otvorilo oi, aneo uvar zahvalio je Svevinjem. Potomsu se anelov i ljudski pogled po prvi put susreli, i aneo je zadrhtao, onako kako moezadrhtati aneo koji nema tijela.

Aneo je primio Misu na ovaj svijet skriveki od babice: istio joj ivotni prostor,pokazivao je ostalim anelima i Svevinjem, a njegove bestjelesne usne aptale su: Gledajte,gledajte, to je moja duica. Ispunjavala ga je neobina, aneoska njenost, saaljenje punoljubavi to je jedini osjeaj koji aneli poznaju. Stvoritelj im naime nije dao instinkte,emocije a ni potrebe. Kad bi ih dobili, ne bi bili duhovna bia. Jedini instinkt koji aneli imajuje instinkt saaljenja. Jedini osjeaj anela: beskrajno, poput neba teko saaljenje.

Aneo je sada vidio Kucmerku, koja je toplom vodom prala dijete i suila ga mekanimflanelom. Zatim je pogledao u, od napora pocrvenjele, Genowefine oi.

Promatrao je dogaaje kao rijeku. Nisu ga zanimali oni sami po sebi, nisu budili

6znatielju, jer je znao otkud i kamo teku, znao je njihov poetak i svretak. Vidio je tijekzbivanja meusobno slinih i neslinih, bliskih i udaljenih u vremenu, koji proistjeu jedni izdrugih i meusebno posve neovisnih. Ali ni to za njega nije imalo nikakvog znaenja.

Dogaaji su za anele neka vrsta filma bez poetka i svretka. Aneli nisu u stanjusudjelovati u njima, ni za to im nisu potrebni. ovjek ui od svijeta, ui iz dogaaja, stjeeznanje o svijetu i sebi samom, ogledava se u zbivanjima, odreuje svoje granice, mogunosti,imenuje. Aneo ne mora nita crpiti izvana, nego spoznaje sam po sebi, sve znanje o svijetu isebi u sebi sadri tako ga Bog stvorio.

Aneo nema ljudski razum, ne zakljuuje, ne prosuuje. Ne misli logino. Nekim ljudimaaneo bi se inio glupim. Ali aneo od poetka u sebi nosi plod s drva spoznaje, isto znanje,kojim moe obogatiti jedino obinu slutnju. To je razum lien miljenja, a skupa s njim pogreaka i strepnji koje uz njih idu, razum bez predrasuda koje nastaju iz pogrenihpretpostavki. Ali kao i sve ostale stvari koje je Bog stvorio, aneli su nepostojani. Toobjanjava zbog ega tako esto nije bilo Misina anela onda kad joj je najvie trebao.

Misin aneo, kada ga nije bilo, odvraao je pogled od zemnih stvari i gledao ostale anelei ine svjetove, vie i nie, odreene svakoj stvari na svijetu, svakoj ivotinji i biljci.

Vidio je golemu ljestvicu bitka, neobinu graevinu koja je u sebi sadravala OsamSvjetova, i vidio Stvoritelja zauzetog stvaranjem. Ali pogrijeio bi onaj tko bi pomislio kakoje Misin aneo vidio lice Gospodinovo. Aneo je znao vie nego ovjek, ali ne sve.

Vraajui se mislima iz inih svjetova, aneo je s mukom skupljao pozornost na Misinsvijet koji je, slino kao i kod drugih ljudi i ivotinja, bio taman i pun trpljenja poput mutnog,trskom zaraslog ribnjaka.

KOSKINO VRIJEME

Ona bosa djevojka, kojoj je Genowefa dala kopjejku, bila je Koska.Koska se pojavila u Pravijeku u srpnju ili kolovozu. Ljudi su joj nadjenuli to ime, jer je

po polju skupljala preostalo klasje poslije etve i pekla ga na vatri. Zatim je, ujesen, kralakrumpire, a kada su polja u studenom opustjela, zasjela je u krmu. Katkad bi joj netko platiovotku, katkad bi dobila komad kruha sa slaninom. Ljudi ipak nerado daju neto za nita,besplatno, posebice u krmi, pa se Koska poela kurvati. Malo podnapita i zagrijana votkomizlazila je s mukarcima i podavala im se za vijenac kobasica. A kako je bila jedina mlada itako laka ena u okolici, mukarci su se motali oko nje kao psi.

Koska je bila visoka i stasita. Imala je svijetle vlasi i bijelu put kojoj nije kodilo sunce.Uvijek je bezobrazno gledala ravno u lice, pa i samom sveeniku. Imala je zelene oi, a jednojoj je lagano bjealo u stranu. Mukarci koji su povaljivali Kosku po grmlju uvijek su seposlije toga osjeali nelagodno. Zapinjali su hlae i vraali se zadahu krme zarumenjelihobraza. Koska nikada nije htjela lei kako Bog zapovijeda. Govorila je:

Zato bih ja trebala leati ispod tebe? Jednaki smo.Radije bi se oslonila uz drvo ili drveni zid krme i suknju zabacila na lea. Njezina

stranjica svijetlila je u tami kao mjesec.Evo kako je Koska uila o svijetu.Postoje dvije vrste nauka. Izvana i iznutra. Taj prvi priznat je za najbolji ili ak jedini.

Ljudi takoer ue na dalekim putovanjima, promatranjem, itanjem, na sveuilitima,predavanjima ue zahvaljujui onome to se dogaa izvan njih. ovjek je glupo bie kojemora uiti. Gomila sebi znanje, skuplja ga kao pela i ima ga sve vie, koristi ga i prilagouje.Ali to unutra, to je glupo i treba uiti, ne mijenja se. I Koska je uila usvajajui izvanaprema unutra.

Znanje koje se samo gomila nita u ovjeku ne mijenja ili mijenja jedino prividno, izvana,jedna odjea zamjenjuje drugu. Onaj pak koji ui upijajui u sebe, prolazi kroz stalnepromjene, jer u svoju osobu utjelovljuje ono to ui.

Koska, dakle, primajui u sebe smrdljive, prljave seljake iz Pravijeka i okolice, postajalaje dio njih, bivala je pijana kao i oni, kao oni prestraena ratom, jednako kao oni razdraljiva.I ne samo to, primajui ih u sebe iza krme u grmlju, Koska je primala u sebe njihove ene,

7njihovu djecu, njihove drvene, zaguljive i smrdljive kuice oko Breuljka hrutova. Ponekadje primala u sebe itavo selo i svaki bol u selu, i svaku nadu.

Takvi su bili Koskini fakulteti. Njezina diploma bila je rastui trbuh.Za Koskinu sudbinu saznala je vlastelinka Popielska i zapovjedila neka je dovedu u

palau. Pogledala je taj veliki trbuh. Svaki dan moe roditi. Kako se misli uzdravati? Nauit u te iti i kuhati. Moi e

ak raditi u praonici. Tko zna, ako sve krene kako valja, moi e zadrati dijete.Kada je ipak vlastelinka ugledala tu i drski djevojin pogled koji se smjelo etao po

slikama, pokustvu i presvlakama, pokolebala se. Kada se pak taj pogled prenio na nevinalica njezinih sinova i keri, promijenila je ton.

Naa je obveza pomagati blinjima u nevolji. Ali blinji moraju htjeti pomo. Ja seba takvom pomoi bavim. Uzdravam ubonicu u Jeszkotlama. Tamo moe dati dijete, tamoje isto i vrlo udobno.

Rije ubonica privukla je Koskinu pozornost. Pogledala je vlastelinku. GospoaPopielska se okuraila.

Dat u ti odjeu i hranu do etve. Ljudi te ovdje ne ele. Unosi nered i nemoral. Loese ponaa. Mora otii odavde.

A zar mi nije slobodno biti gdje hou? Tu je sve moje, to su moje zemlje i ume.irokim osmijehom Koska je otkrila svoje bijele zube. Sve tvoje? O bijedna, mala, mrava kujo...Lice vlastelinke Popielske se ukrutilo. Odlazi rekla je vlastelinka mirno.Koska se okrenula i sad se moglo uti kako njezina bosa stopala tabanaju po podu. Ti kurvo rekla joj je Franiowa, istaica u palai, iji je mu ljetos ludovao za

Koskom, i udarila je u lice.Dok je Koska njiui se ila krupnim ljunkom prilaza, zvidali su za njom tesari na

krovu. Ona je zabacila suknju i pokazala im golu stranjicu.Zaustavila se iza perivoja i trenutak razmiljala, kamo poi.Zdesna su bila Jeszkotla, slijeva uma. Privukla ju je uma. im je stupila meu

drvee, osjetila je kako sve drukije mirie: jae, odreenije. Ila je u smjeru naputenog domana Wydymaczu, gdje bi katkada noivala. Kua je bila ostatak nekakvog izgorjelog naselja,sad je zarasla umom. Njezine, od tereta i vruine, natekle noge nisu osjeale tvrdou iarki.Uz rijeku je osjetila prvi, razliveni, tijelu strani bol. Lagano ju je poela hvatati panika.Umrijet u, sad u umrijeti, jer nema nikoga tko bi mi mogao pomoi, mislila jezaprepatena. Stala je nasred Crne i nije htjela nainiti ni korak dalje. Hladna voda mila joj jenoge i podtrbuje. Iz vode je ugledala zeca, koji se odmah sakrio ispod paprati. Zavidjela muje. Ugledala je ribu, koja je promicala izmeu korijenja drvea. Zavidjela joj je. Ugledala jegutericu, koja se zavukla pod kamen. I takoer joj zavidjela. Ponovo je osjetila bol, ovaj putjai, paniniji. Umrijet u, pomislila je, sad u uistinu umrijeti. Poet u raati, i nitko minee pomoi. Htjela se poloiti na paprat uz rijeku, jer joj je trebalo hlada i tame, ali, usprkositavom tijelu, ila je dalje. Bol se ponovio trei put, i Koska je znala da joj je ostalo malovremena.

Srueni dom na Wydymaczu sastojao se od etiri zida i komadia krova. Unutra je leaokr zarastao u koprive. Zaudaralo je vlagom. Po zidovima su puzali slijepi puevi. Koska jekidala veliko lie lopuha i sterala sebi postelju. Bol se vraao u sve nepodnoljivijimvalovima. Kada je na trenutak postao nepodnoljiv, Koska je shvatila kako mora neto uinitida bi ga istisnula iz sebe, izbacila na koprive i lie lopuha. Stisnula je vilice i poela tiskati.Bol e izii onuda kuda je uao, pomislila je Koska i sjela na zemlju. Zadigla je suknju.Nije zamijetila nita neobino: trbuh i noge. Tijelo je i dalje bilo stisnuto i zatvoreno u sebe.Koska je pokuavala otuda zaviriti u sebe, ali joj je smetao trbuh. Drhteim od boladlanovima, pokuala je stoga napipati to mjesto kuda bi moralo izii dijete. Jagodicama prstijuosjetila je nabubrelu stidnicu, opore stidne dlaice, ali njezina meica nije osjeala dodirprstiju. Koska je dodirivala sebe kao neto strano, kao stvari.

8Bol je bivao sve jai i zatirao osjetila. Misli se kidale kao nagorjela tkanina. Rijei ipojmovi se raspadali, propadali u zemlju. Raanjem nabujalo tijelo preuzelo je potpunu vlast.A kako tijelo podlijee slikama, one su preplavile napol prisebnu Koskinu svijest.

Koski se inilo kako raa u crkvi, na hladnom podu, ispred samog oltara. ula jeumirujuu huku orgulja. Potom joj se uinilo kako su orgulje ona sama, i svira, kako u sebiima mnotvo zvukova i kako ih, kad god zaeli, sve odjedanput iz sebe moe ispustiti. Osjetilase jakom i svemoguom. A odmah zatim tu svemo unitila je muha, obino zujanje velikeljubiaste muhe uz njezino uho. Kosku je bol udario novom silinom. Umrijet u, umrijeti jeala je. Ne elim umrijeti, ne elim umrijeti jeala je trenutak poslije. Znoj joj jelijepio vjee i grizao oi. Poela je jecati. Poduprla se rukama i oajniki poela tiskati.Poslije tog naprezanja osjetila je olakanje. Neto je pljusnulo i iskoilo iz nje. Koska je sadabila otvorena. Sruila se na lopuhovo lie i poela po njemu traiti dijete, ali tamo nije biloniega, samo topla voda. Koska je onda napregla snagu i poela ponovo tiskati. Stiskala jeoi i tiskala. Predahnula i tiskala. Plakala je i gledala gore. Izmeu gnjilih dasaka vidjela jevedro nebo. I tamo je ugledala svoje dijete. Dijete se nesigurno podiglo i stalo na noge.Pogledalo ju je kako je nikada nitko nije pogledao: s golemom, neizrecivom ljubavlju. Bio jedjeai. Podigao je granicu sa zemlje, a ona se pretvorila u malog smuka. Koska je bilasretna. Spustila se na lie i upala u nekakav tamni bunar. Misli su se vratile i mirno, umilno,tekle njezinim mozgom. Kua, dakle, ima bunar. A u bunaru je voda. Nastanit u se ubunaru, jer je u njemu hladno i vlano. U bunarima se igraju djeca, a puevi dobivaju vid idozrijeva ito. Imat u im hraniti dijete. Gdje je dijete?

Otvorila je oi i zaprepatena osjetila kako se vrijeme zaustavilo. Da nema nikakvogdjeteta.

Bol se ponovo vratio i Koska je poela vritati. Vritala je tako glasno da su zadrhtalizidovi sruene kue i uplaile se ptice, a ljudi, koji su skupljali sijeno na livadama, podigli suglavu i prekriili se. Koska se zagrcnula i progutala taj krik. Sad je kriala prema unutra, usebe. Njezin je krik bio tako snaan da se trbuh pokrenuo. Koska je meu nogama osjetilaneto novo i strano. Podigla se na ruke i pogledala u lice svom djetetu. Djeje oi bile subolno stisnute. Koska se napregnula jo jedanput i dijete je roeno. Drhtei od iscrpljenostikuala ga je uzeti u ruke, ali njezini dlanovi nisu uspjeli napipati sliku koju su oi gledale.Usprkos tome odahnula je s olakanjem i skliznula negdje u tamu.

Kad se probudila, ugledala je dijete pored sebe: zgreno i mrtvo. Kuala ga je prinijeti naprsa. Njezina sisa bila je vea od njega, bolno iva. Nad njom su kruile muhe.

itavo poslijepodne Koska se trudila probuditi elju mrtvoga djeteta za dojenjem.Predveer bol se povratio i Koska je izbacila posteljicu. Potom je opet usnula. U snu jehranila dijete, ali ne mlijekom, nego vodom iz Crne. Dijete je bilo mora koja sjeda na prsa iisisava ivot iz ovjeka. eljelo je krv. Koskin san postajao je sve nemirniji i tei, ali se iznjega nije mogla probuditi. U njem se pojavila ena velika kao drvo. Koska ju je tonovidjela, svaki detalj njezina lica, frizure, odjee. Bila je to vrlo mona ena. Imala je kovravecrne vlasi, kao idovka, i iznimno izraajno lice. Koski se inila lijepa. Poeljela ju jeitavim svojim bolnim tijelom, ali to nije bila pouda koju je poznavala, s dna trbuha, izmeunogu; potekla je negdje iz sredita tijela, s mjesta iznad trbuha, bliskog srcu. Velika enasagnula se nad Kosku i pomilovala je po obrazu. Koska je izbliza pogledala u njezine oi i unjima ugledala neto to do tada nije poznavala, niti mislila da postoji. Ti si moja, rekla jegolema ena i milovala Kosku po vratu i nabreklim prsima. Tamo gdje su prsti dodirivaliKosku, njezino je tijelo postajalo njeno i besmrtno. Koska se sva predavala tom dodiru, diopo dio. Potom je velika ena uzela Kosku na ruke i privila na prsa. Koska je ispucanimusnama napipala bradavicu. Mirisala je na ivotinjsku dlaku, kamilicu i rutvu. Koska je pila ipila.

U njezin san udario je grom i odjednom je ugledala kako i dalje lei na lopuhovom liu uruevini. Uokolo je bilo sivo. Nije znala je li to osvit ili sumrak. I drugi put, negdje vrlo blizu,udario je grom i u sekundi otvorio se prolom koji je zagluio sljedee grmljavine. Voda je lilakroz rupe na daskama krova i spirala s Koske krv i znoj, hladila uareno tijelo, pojila ihranila. Koska je pila vodu izravno s neba.

9Kad je izilo sunce, ispuzala je pred ruevinu i poela kopati rupu izvlaei iz zemljespleteno korijenje. Zemlja je bila meka i podatna, kao da joj je htjela pomoi pri pokopu. Unepravilnu rupu poloila je novoroenetovo tijelo.

Dugo je poravnavala zemlju na tom grobu, a kada je podigla pogled, sve je bilo drukije.To vie nije bio svijet sastavljen od stvari, predmeta, pojava, koje postoje jedni pored drugih.Sada je ono to je vidjela Koska, bila jedna masa, jedna velika ivotinja, ili jedan velikiovjek koji se utjelovio u brojna bia kako bi se umnaao, umirao i obnavljao. Sve je okoKoske bilo jedno tijelo i njezino je tijelo bilo dio toga velikog tijela golemo, svemono,nezamislivo snano. U svakom pokretu, u svakom zvuku glasala se njegova snaga koja jesamom voljom stvarala neto iz niega i pretvarala neto u nitavilo.

Koski se zavrtjelo u glavi i leima se oslonila o srueni zidi. Sam pogled opijao ju jekao votka, mutilo joj se u glavi i negdje u trbuhu budilo smijeh. I kao da je sve bilo tako kao iuvijek: iza nevelike zelene livade, preko koje je vodio pjeani put, rasla je borova uma ijisu rubovi obrasli lijeskom. Lagani povjetarac njihao je trave i lie, cijukao negdje skakavac izujale muhe. Nita vie. A Koska je ipak vidjela sada na koji se nain skakavac spaja snebom i to dri lijeske uz umski put. Vidjela je i vie. Vidjela je snagu koja proima sve,razumjela je njezino djelovanje. Vidjela je zarise inih svjetova i inih vremena, rasprostrtihiznad i ispod naeg. Vidjela je takoer stvari koje se ne daju izrei rijeima.

VRIJEME OPAKOG OVJEKA

Jo pred rat pojavio se u umama Pravijeka Opaki ovjek, premda bi netko takav mogaou toj umi ivjeti oduvijek.

Najprije je u proljee na Wodenicy pronaeno poluraspalo tijelo Bronka Malaka, za kogasu svi mislili da je otiao u Ameriku. Iz Taszowa je stigla policija, razgledala mjesto i tijelonatovarila na kola. Policajci su jo nekoliko puta dolazili u Pravijek, ali iz toga nita nijeproizilo. Ubojica nije pronaen. Potom je netko natuknuo da je u umi vidio stranca. Bio jegol, dlakav kao majmun. Promicao je izmeu drvea. Tada su se i ostali prisjetili kako su uumi takoer viali udne tragove iskopanu jamu u zemlji, otisak stopala na pjeanojstazi, odbaena ivotinjska trupla. Netko je uo urlanje iz ume, strano, pola ljudsko, polaivotinjsko zavijanje.

I ljudi su poeli pripovijedati otkud se pojavio Opaki ovjek. Dakle, prije nego je Opakiovjek postao Opakim ovjekom, bio je obian seljak koji je izvrio straan zloin, premdase nije tono znalo kakav.

Svejedno o kakvom se zloinu radilo, izjedalo ga je grizoduje i nije mu doputalo ni natrenutak zaspati, pa je izmuen njime, bjeao sam pred sobom, sve dok nije naao smirenje uumi. Vukao se po toj umi i na koncu zalutao. inilo mu se da sunce igra na nebu zbogtoga je pobrkao smjerove. Pomislio je kako e ga cesta prema sjeveru sigurno nekamodovesti. Potom je posumnjao u cestu prema sjeveru i udario na istok vjerujui kako e naistoku konano biti kraj ume. A dok je iao na istok, ponovno su ga spopale sumnje.Zaustavio se zbunjen i nesiguran u smjer. Promijenio je dakle nakanu i odluio je krenuti najug, ali putujui na jug takoer je posumnjao i odmah udario na zapad. Tada se pokazalo da sevratio na mjesto s kojeg je krenuo u samo sredite velike ume. Zbog toga je etvrtog danaposumnjao u strane svijeta. Petog dana prestao je vjerovati svom razumu. estog danazaboravio je otkud je stigao, a sedmog dana kako se zove.

I od tog trenutka polako je poeo sliiti umskim ivotinjama. Hranio se bobicamaborovnice i gljivama, a onda je poeo loviti male ivotinje. Svaki sljedei dan brisao je iznjegova sjeanja sve vee dijelove mozak Opakog ovjeka postajao je sve ravniji.Zaboravio je rijei, jer se njima nije sluio. Zaboravio je kako se treba moliti svake veeri.Zaboravio je kako se pali vatra i kako se koristi. Kako zakopavati puceta na ogrtau ivezivati obuu. Zaboravio je sve pjesmice koje je u djetinjstvu znao, i cijelo svoje djetinjstvo.Zaboravio je lica bliskih osoba, majino, enino, djeja lica, zaboravio je okus sira, peenogmesa, krumpira i kvasne juhe.

To zaboravljanje trajalo je godinama i na koncu Opaki ovjek vie nije bio slian onom

10

mukarcu koji je stigao u umu. Opaki ovjek nije bio onaj koji je, i zaboravio je to znai bitiono to jesi. Njegovo tijelo poelo je obrastati dlakom, a zubi, zbog jedenja sirovog mesa,postali su snani i bijeli, kao ivotinjski. Iz njegovog su grla sada izlazili hrapavi zvukovi iroktanje.

Jednoga dana Opaki ovjek ugledao je u umi staria, koji je skupljao suharke, i osjetiokako mu je ljudsko bie strano, ak odvratno, pa je pritrao starcu i ubio ga. Drugom zgodombacio se na seljaka koji se vozio koijom. Ubio je njega i konja. Konja je poderao, aliovjeka nije taknuo mrtav ovjek bio je jo odvratniji od ivoga. Potom je ubio BronkaMalaka.

Jedanput je Opaki ovjek dospio sluajno na kraj ume i ugledao Pravijek. Pogled nakue probudio je u njemu nekakvo nejasno raspoloenje u kojem su se mijeali alost i bijes.U selu su tada uli strano zavijanje, slino vujem. Opaki ovjek stajao je trenutak na krajuume, a onda se okrenuo i, nesiguran, oslonio rukama o zemlju. Zauen, otkrio je da je takavnain kretanja puno ugodniji i puno bri. Njegove oi, sada blie zemlji, vidjele su vie ipotpunije. Njegov jo slabi njuh bolje je hvatao mirise zemlje. Jedna jedina uma bila je boljanego sva sela, nego sve ceste i mostovi, gradovi i tornjevi, te se Opaki ovjek vratio u umuzauvijek.

GENOWEFINO VRIJEME

Rat je izazvao nered u svijetu. Planula je uma na Przyjmama, Kozaci su ustrijelili sinaCherubinowih, nedostajalo je mukaraca, nije imao tko kositi polja, nije bilo hrane.

Vlastelin Popielski iz Jeszkotla natovario je imetak na kola i nestao nekoliko mjeseci.Potom se vratio. Kozaci su mu opljakali kuu i podrum. Popili stoljetna vina. Stari Boski,koji je to vidio, priao je kako je jedno vino bilo tako staro da su ga krojili bajunetama kaohladetinu.

Genowefa se brinula o mlinu, dok je jo radio. Ustajala u osvit i bdjela nad svime.Provjeravala kasni li tko na posao. Potom, kada bi sve proradilo na svoj ritmini, buni nain,Genowefa bi osjetila naglo nadolazei, i topao kao mlijeko, val olakanja. Bilo je sigurno.Vraala se doma i Misi pripravljala doruak.

U proljee sedamnaeste godine mlin je stao. Nije imao to mljeti ljudi su pojeli svepriuvno ito. Pravijeku je nedostajala poznata buka. Mlin je bio motor koji je tjerao svijet,stroj koji ga je pokretao. Sada se mogao uti samo um Rijeke. Njezina snaga ila je utaman.Genowefa je ila pustim mlinom i plakala. Lutala je kao duh, kao bijela, branjava dama.Veerima je sjedila na kunom stubitu i gledala mlin. Nou ga je sanjala. U snovima mlin jebio brod s bijelim jedrima, onakvim kakve je vidjela u knjigama. Imao je u svojoj drvenojtjelesini goleme, od maziva debele klipove koji su ili naprijed-natrag. Dahtao je i soptao. Iznjegove nutrine kuljala je vruina. Genowefa ga poeljela. Iz takvih snova budila se znojna inemirna. im bi se razvidjelo, ustajala je i za stolom vezla svoj goblen.

Za vrijeme epidemije kolere, osamnaeste godine, kada je sravnjena granica sela, k mlinuje dola Koska. Genowefa je vidjela kako krui uokolo, gleda u prozore. Izgledala jeizmodeno. Bila je mrava i inila se vrlo visokom. Njezine su svijetle vlasi posivjele iprekrivale plea prljavim rupcem. Odjea joj je bila poderana.

Genowefa ju je promatrala kroz prozor, a kad je Koska pogledala u prozor, povukla se.Bojala se Koske. Svi su se bojali Koske. Koska je bila luda, a moda i bolesna. Govorila jesuvislo, psovala. Sada, kruei oko mlina, izgledala je kao gladna kuja.

Genowefa je pogledala u sliku Majke Boje Jeszkotlovske, prekriila se i izila pred kuu.Koska se okrenula prema njoj i Genowefu su proli trnci. Nekakav straan pogled imala

je ta Koska. Pusti me u mlin rekla je.Genowefa se vratila u izbu po klju. Otvorila je vrata bez rijei.Koska je ispred nje ula u hladni polumrak i odmah se bacila na koljena, poela skupljati

razbacano pojedino zrnje, hrpice praine, koje su nekad bile brano. Mravim prstima zgrtalaje zrnje, ubacivala ga u usta.

11

Genowefa je ila za njom stopu u stopu. Sagnuto Koskino tijelo gledano odozgorizgledalo je kao hrpa dronjaka. Kad je Koska zrnjem utaila glad, sjela je na zemlju i poelaplakati. Suze su tekle niz njezino prljavo lice. Oi su joj bile zatvorene i osmjehivala se.Genowefu je neto stisnulo u grlu. Gdje ona prebiva? Ima li nekog bliskog? to je radila naBoi? to je jela? Zamijetila je kako je sada krhko njezino tijelo i prisjetila se Koske prijerata. Tada je bila stasita, lijepa djevojka. Sad je gledala njezina bosa izranjavana stopala inokte poput ivotinjskih kandi. Ispruila je ruku prema sivim vlasima. Tada je Koskaotvorila oi i pogledala ravno u Genowefine oi, ak ne u oi, nego izravno u njezinu duu, usamo sredite. Genowefa je povukla ruku. To nisu bile ljudske oi. Pobjegla je napolje i solakanjem pogledala svoj dom, sljez, Misine haljinice izmeu ribiza, zastore. U kui je uzelahljeb kruha i vratila se pred mlin.

Koska je izronila iz tame otvorenih vrata sa zaveljajiem punim zrnja. Gledala je uneto iza Genowefinih lea, njezino se lice razvedrilo.

Slatkica rekla je Misi koja se primakla ogradi. to je bilo s tvojim djetetom? Umrlo.Genowefa joj je ispruenim rukama ponudila kruh, ali joj je Koska prila vrlo blizu, i

uzimajui kruh, pritisnula usne na njezina usta. Genowefa se trgnula i odskoila. Koska sezasmijala. Spremila je kruh u zaveljaj. Misa je poela plakati.

Ne plai, slatkice, tvoj tatica se ve vraa tebi promrmljala je Koska i pola premaumi.

Genowefa je pregaom brisala usta da su pomodrjela.Te joj je veeri bilo teko zaspati. Koska nije mogla pogrijeiti. Koska je znala

budunost, to su svi znali.I od sljedeeg dana Genowefa je poela ekati. Ali ne kao do tada. Sada eka iz sata u sat.

Krumpire je stavljala pod perinu da se ne ohlade. Sterala postelju. Ulijevala vodu u zdjelicu zabrijanje. Na stolac slagala Mihaelovu odjeu. ekala je kao da je Mihael otiao po duhan uJeszkotla i odmah e se vratiti.

ekala je tako cijelo ljeto, jesen i zimu. Nije se udaljavala od kue, nije ila u crkvu. Uveljai vratio se vlastelin Popielski i dao posla mlinu. Otkud je dobio ito, nije poznato. Aposuivao je seljacima i ito za sjeme. Serafinovima se rodilo dijete, djevojica, to su sviprotumaili kao znak svretka rata.

Genowefa je morala unajmiti nove ljude u mlin, jer se puno bivih nije vratilo iz rata.Vlastelin joj je preporuio za predradnika i pomonika Niedzielu iz Wole. Niedziela je bio brzi marljiv. Jurio je gore-dolje, podvikivao na radnike. Kredom je na zidu zapisivao brojevevrea s branom. Kada je Genowefa dolazila u mlin, Niedziela se kretao jo bre i jo glasnijepodvikivao. Gladio je pri tom slabe brie, koji niim nisu podsjeali na somovske Mihaelovebrkove.

Nerado se penjala gore. Samo u iznimno nunim poslovima pogreka u primanju ita,zaustavljanje strojeva.

Jedanput, dok je traila Niedzielu, vidjela je momke koji su nosili vree. Bili su nagi dopasa, a torza su im bila branjava, kao velika peciva. Vree su im zaklanjale glavu, stoga su seinili isti. U njima nije vidjela mladog Serafina ili Malaka, nego mukarce. Naga torzaprivlaila su njezin pogled, izazivala nemir. Morala se okrenuti i gledati nekamo drugdje.

Jednoga dana Niedziela je doao sa idovskim momkom. Momak je bio vrlo mlad. inilose da nije imao vie od sedamnaest godina. Imao je tamne oi i kovrave vlasi. Genowefa jevidjela njegova usta velika i lijepo oblikovana, tamnija od svih koja je znala.

Primio sam jo jednog rekao je Niedziela i zapovjedio momku neka se pridruinosaima.

Genowefa je razgovarala s Niedzielom nesabrano, a kada je otiao, pronala je izgovorkako bi jo ostala. Gledala je kako je momak skinuo platnenu koulju, uredno je sloio iprebacio preko stubinog rukohvata. Uzbudila se kada je ugledala njegov nagi prsni ko mrav, premda skladno miiav, tamnu kou pod kojom je pulsirala krv i udaralo srce. Vratilase doma, ali je otad esto nalazila razlog dolaziti na ulaz, gdje su zaprimane i izdavane vree

12

sa itom ili branom. Ili bi dolazila u vrijeme objeda, kada su mukarci silazili jesti.Gledala je njihova plea osuta branom, ilave ruke i od znoja vlanu tkaninu hlaa.

Mimo volje pogled je traio meu njima onoga jednog, a kada bi ga naao, osjetila bi kako jojkrv udara u lice, kako je obuzima vruina.

Taj momak, taj Eli ula je kako ga dozivaju budio je u njoj strah, nemir, sram. imbi ga ugledala, srce bi joj poelo lupati, a disanje se ubrzavalo. Trudila se gledati ravnoduno ihladno. Crne, kovrave vlasi, jak nos i udna, tamna usta. Tamne dlake ispod pazuha, kad biotirao znoj s lica. Njihao se u hodu. Nekoliko je puta susreo njezin pogled i preplaio se kaoivotinja koja se previe pribliila. Konano su se sudarili na uskim vratima. Osmjehnula muse.

Donesi mi vreu brana u kuu rekla je.Otad je prestala iekivati mua.Eli je spustio vreu na pod i skinuo platnenu kapu. Guvao ju je u branjavim dlanovima.

Zahvalila mu, ali on nije iziao. Vidjela je kako grize usne. Hoe li se napiti kompota?Kimnuo je. Dodala mu je loni i gledala kako pije. Spustio je duge djevianske

trepavice. Htjela bih te neto zamoliti... Da? Doi veeras nacijepati drva. Moe li?Potvrdno je klimnuo glavom i iziao.ekala je cijelo poslijepodne. Sapela je kosu i promatrala se u zrcalu. Potom, kad je

doao, kad je cijepao drva, iznijela mu je kiselog mlijeka i kruha. Sjeo je na panj i jeo. Samane zna zato, pripovijedala mu je o Mihaelu u ratu. Rekla je:

Rat je ve zavrio. Svi se vraaju.Dala mu je vreicu brana. Zamolila ga da doe sljedeeg dana, a sljedeeg dana zamolila

ga neka doe ponovno.Eli je cijepao drva, istio pe, vrio sitne popravke. Rijetko su razgovarali i uvijek o

nevanim stvarima. Genowefa ga je kradimice promatrala, i to ga je due gledala, njezin sepogled jae vezao za njega.

Potom vie nije mogla ne gledati u njega. Gutala ga pogledom. Nou je sanjala kako vodiljubav s nekakvim mukarcem, a to nije bio ni Mihael, ni Eli, nego netko nepoznat. Budila ses osjeajem da je prljava. Ustajala je, nalijevala vodu u lavor i prala tijelo. Nastojala jezaboraviti san. Zatim je gledala kroz prozor kako radnici silaze k mlinu. Zamijetila je kako Elikriomice gleda u njezine prozore. Skrivala se iza zastora, ljuta na sebe to joj srce lupa kaoposlije trke. Neu misliti na njega, kunem se, odluila je i prihvatila se posla. Oko podneila bi k Niedzieli, uvijek bi nekim sluajem susrela Elija. Zauena vlastitim glasom, molilaga da doe.

Ispekla sam ti emike rekla je i pokazala na stol.Bojaljivo je sjeo i stavio kapu ispred sebe. Ona je sjela nasuprot gledajui kako jede. Jeo

je oprezno i polako. Bijele mrvice ostajale su mu na usnama. Eli? Da? Je li ti prijalo? Da.Ispruio je ruku preko stola k njezinu licu. Naglo je odskoila. Ne dodiruj me rekla je.Momak je oborio glavu. Njegova se ruka spustila na kapu. utio je. Genowefa je sjela. Reci, gdje si me htio dotaknuti? upitala je tiho.Podigao je glavu i pogledao je. Uinilo joj se kako u njegovim oima vidi crvene

bljeskove. Dodirnuo bih te tu pokazao je mjesto na svom vratu.Genowefa je prela dlanom po vratu, pod prstima je osjetila toplu kou i pulsiranje krvi.

Zatvorila je oi.

13

A potom? Potom bih ti dotaknuo prsa...Uzahnula je duboko i zabacila glavu unatrag. Pokai, tono gdje. Tamo gdje su najosjetljivija i najtoplija... Molim te... dopusti... Ne rekla je.Eli je ustao i stao ispred nje. Osjetila je njegov dah koji je mirisao slatkom emikom i

mlijekom, kao djeji dah. Ne smije me dodirivati. Prisegni na svoga Boga da me nee dodirnuti. Kurva prostenjao je i bacio na zemlju zguvanu kapu. Za njim su tresnula vrata.Eli se vratio nou. Njeno je pokucao, a Genowefa je znala da je to on. Zaboravio sam kapu proaptao je. Volim te. Priseem da te neu dodirnuti dok

to sama ne htjedne.Sjeli su na pod u kuhinji. Odsjaj crvenog ara osvjetljavao im je lica. Mora se saznati je li Mihael iv. Jo uvijek sam njegova ena. ekat u, ali reci, koliko dugo? Ne znam. Moe me gledati. Pokai mi prsa.Genowefa je spustila s ramena nonu koulju. Crveno su bljesnule gole sise i trbuh. ula

je kako je Eli zaustavio dah. Pokai mi, koliko me eli proaptala je.Otkopao je hlae i Genowefa je ugledala nabrekli ud. Osjetila je onu nasladu iz sna, koja

je bila kruna svih domiljaja, pogleda i ubrzanog disanja. Ta je naslada bila izvan svakekontrole, nije bilo mogue zaustaviti je. To to se sada pojavilo, bilo je zapanjujue, jer nitavee nije moglo biti. Evo ispunjavalo se, prelijevalo, svravalo i zapoinjalo, i odsad sve toe se dogaati, bit e nikakvo i otuno, a glad koja e se probuditi, bit e jo silnija nego ikadaprije.

VRIJEME VLASTELINA POPIELSKOG

Vlastelin Popielski gubio je vjeru. Nije prestajao vjerovati u Boga, ali Bog i svi ti skupapostajali su nekako bezizraajni, ploni, kao gravure u njegovoj Bibliji.

Vlastelinu se inilo kako je sve u redu dok su iz Kotuszowa dolazili Pelski, kada jeveerima igrao vist, kada je razgovarao o umjetnosti, kada je obilazio svoje podrume iobrezivao rue. Sve je bilo u redu dok je iz ormara mirisala lavanda, dok je sjedio za svojimhrastovim radnim stolom s perom i zlatnim dralom u ruci, a uveer enine ruke masiralenjegova umorna lea. Ali im bi iziao, odlazio nekamo izvan doma, pa makar i do Jeszkotlana prljavi trg ili u okolna sela, odmah bi gubio fiziku otpornost prema svijetu.

Gledao je kue koje se raspadaju, trule plotove, vremenom izlizano kamenje kojim jepoploana glavna ulica, i mislio: Kasno sam se rodio, svijet se blii svom koncu! Gotovo jesa svim. Boljela ga je glava, vid slabio vlastelinu se inilo kako je nekako tamnije, mrzlamu stopala a nekakav neodreen bol proimao ga itavog. Bilo je pusto i beznadno. A niotkudpomoi. Vraao se u palau i skrivao u svoj ured to je neko vrijeme zaustavljalo svijet unjegovu raspadanju.

Svijet se i tako raspao. Vlastelin se u to uvjerio ugledavi svoje podrume kada se vratioposlije urnog bijega pred kozacima. Sve je u njima bilo uniteno, porazbijano, isjeeno,spaljeno, izgaeno i proliveno. Gledao je tetu gazei do lanaka u vinu.

Unitavanje i kaos, unitavanje i kaos aptao je.Legao je potom na leaj u svom poharanom domu i razmiljao:Otkud zlo na svijetu? Zato Bog doputa zlo ako je dobar? A moda Bog nije dobar?Lijek za vlastelinovu melankoliju bile su promjene koje su zahvatile zemlju.Osamnaeste godine trebalo je puno toga napraviti, a tugu ne lijei nita tako dobro kao

rad. itavi listopad vlastelin se polako zahuktavao na polju drutvenog rada, tako da ga ustudenom ve napustila melankolija i naao se s druge strane. Sada, za promjenu, gotovo

14

uope nije spavao, a nije imao vremena ni jesti. Putovao je zemljom, posjeivao Krakow igledao ga kao iz sna probuenu kraljevnu. Organizirao izbore za prvi sejm, bio jeutemeljiteljem nekoliko udruga, dviju stranaka i Malopoljskog saveza vlasnika ribnjaka. Uveljai sljedee godine, kada je izglasovana mala konstitucija, vlastelin Popielski se prehladioi ponovo se naao u svojoj sobi, u svom krevetu, licem okrenut prema prozoru ili na mjestus kojega je krenuo.

Iz upale plua vraao se zdravlju kao s dalekog putovanja. Puno je itao i poeo je pisatiuspomene. elio je s nekim porazgovarati, ali sve mu se uokolo inilo banalnim inezanimljivim. Zapovjedio je da mu se u krevet donose knjige iz knjinice, a potom je poeonaruivati nove.

Poetkom oujka iziao je na svoju prvu etnju perivojem i ponovno je ugledao svijetruan i siv, prepun raspadanja i unitavanja. Nije pomogla neovisnost, nije pomogao ustav. Nastazi u perivoju ugledao je kako iz snijega, koji se otapao, izviruje crvena djeja rukavica, ineznano zbog ega, taj mu se prizor duboko usjekao u pamenje. Uporno, slijepo obnavljanje.Nemo ivota i smrti. Okrutnost machine ivota.

Prologodinji napori izgradnje svega od poetka otili su utaman.to je vlastelin Popielski bivao stariji, to mu se svijet inio stranijim. Mlad ovjek

zaokupljen je vlastitim razvojem, napredovanjem i proirivanjem granica: od djeje zipke dosobnih zidova, doma, perivoja, grada, zemlje, svijeta, a onda, u mukoj dobi dolazi vrijemeplanova o neem jo veem. U etrdesetim dolazi do prijeloma. Mladost u punoj snazi, usvojoj silovitosti mui se sama sobom. Jedne noi, ili jednog jutra, ovjek prestupa granicu,dosee svoj vrhunac i zakorauje prvim korakom prema dolje, k smrti. Tada se javlja pitanje:silaziti ponosno, licem okrenut tami, ili se osvrnuti k onom to je bilo, drati se privida ipretvarati se kako to nije tama, nego utrnuto svjetlo u sobi.

Meutim, prizor s crvenom rukavicom, koja se ukazala ispod prljavog snijega, uvjerila jevlastelina kako je najvea podvala mladosti opi optimizam, tvrdoglavo vjerovanje u to kakoe se neto promijeniti, popraviti, kako je u svemu napredak. I tako je pukao u njemuspremnik oaja kojeg je oduvijek nosio u sebi, kao kukutu. Vlastelin je promatrao svojeokruenje i vidio patnje, smrt, trule, koje su bile sveprisutne kao prljavtina. Proao je prekocijelih Jeskotla i vidio koernu klaonicu, i ustajalo meso na kukama, i promrzlog prosjakaispred Szenbertove prodavaonice, i malu tunu povorku koja je ila za djejim lijesom, i niskeoblake nad niskim kuama oko trga, i mrak koji je prodirao odasvud i ve zavladao svime. Toje pomalo podsjealo na neprestano samospaljivanje u kojem su ljudske sudbine, itavi ivoti,bacani na milost i nemilost ognju vremena.

Kada se vraao prema palai, prolazio je pored crkve pa je uao u nju, ali u njoj nita nijenaao. Vidio je sliku Majke Boje Jeszkotlowske, ali u crkvi nije bilo nikakvog Boga koji bibio u stanju vlastelinu vratiti nadu.

VRIJEME MAJKE BOJE JESZKOTLOWSKE

Majka Boja Jeszkotlowska, zatvorena u ureeni okvir slike, imala je ogranien pogled nacrkvu. Visjela je u bonom brodu i stoga nije mogla vidjeti ni oltar, a ni ulaz sa kropionicom.Stup joj je zaklanjao propovjedaonicu. Vidjela je jedino prolaznike pojedine ljude koji sustupili u crkvu pomoliti se, ili pak itave njihove redove kada bi nagrnuli pred oltar na priest.Za vrijeme mise vidjela bi desetke ljudskih profila mukih i enskih, odraslih i djejih.

Majka Boja Jeszkotlowska bila je ista volja pomoi svemu to je bolesno i sakato.Boja sila udom upisana u sliku. Kada su ljudi okretali prema njoj svoja lica, kada su micaliusnama, sklapali ruke na trbuhu ili ih podizali u visinu srca, Majka Boja Jeszkotlowskadavala im je snagu i mo ozdravljenja. Davala ju je svima, bez iznimke, ne iz milosra, negostoga to je takva bila njezina narav davati mo ozdravljenja onima kojima je potrebna. tose dogaalo dalje o tom su odluivali ljudi. Jedni su doputali toj sili da djeluje u njima ioni su ozdravljivali. Potom su se vraali sa zavjetnim darovima izlivenim od srebra, mjediili ak zlata, a koji su predstavljali izlijeene dijelove tijela, s krunicama, ogrlicama, kojima suureavali sliku.

15

Drugi su doputali da ta mo istee iz njih kao iz uplje posude i otee u zemlju. A potomsu gubili vjeru u uda.

Slino je bilo s vlastelinom Popielskim, koji se pojavio pred slikom Majke BojeJeszkotlowske. Vidjela je kad je kleknuo i pokuao moliti. Ali nije mogao pa je ljutit ustao ipromatrao dragocjena vota, ivopisne boje svete slike. Majka Boja Jeskotlowska vidjela jekako je potrebna dobra, dodatna snaga njegovu tijelu i dui. I dala mu je, oblila ga njome,okupala ga u njoj. Vlastelim Popielski je ipak bio nepropustljiv kao staklena kugla, pa jedobra sila otekla niz njega na crkveni zemljani pod, tako da je crkva delikatno, jedva osjetnozadrhtala.

MIHAELOVO VRIJEME

Mihael se vratio ljeti devetnaeste godine. To je bilo udo, ali u svijetu, u kojem ratunitava sve zakone, uda se esto dogaaju.

Mihael se tri mjeseca vraao kui. Mjesto iz kojeg je krenuo, nalazilo se gotovo s drugestrane zemaljske kugle grad na obali tuega mora, Vladivostok. Oslobodio se dakle vladaraistoka, kralja kaosa, ali kako je sve to postoji izvan granica Pravijeka nejasno i prolazno,Mihael o tome vie nije razmiljao stupajui na most.

Bio je bolestan, iscrpljen i prljav. Lice mu je zaraslo u crnu bradu, a u kosi se jatila jatauiju. Poderana odora razbijene vojske visjela je na njemu kao na tapu, i na njoj nije bilonijednog puceta. Sjajna puceta s carskim orlom Mihael je razmijenio za kruh. Imao je takoergroznicu, proljev i muan osjeaj kako vie ne postoji onaj svijet iz kojeg je krenuo. Nada muse vratila kad je stao na most i ugledao Crnu i Bijelku kako se spajaju u neprestanoj radosti.Rijeke su ostale, most je ostao a ostala je i ega koja rastae kamenje.

S mosta Mihael je ugledao bijeli mlin i crvene begonije na prozorima.Pred mlinom se igralo dijete. Mala djevojica s debelim pletenicama. Mogla je imati tri,

etiri godine. Oko nje su ozbiljno tapkale bijele koke. enske ruke otvorile su prozor.Dogodit e se najgore , pomislio je Mihael. U pokrenutom staklu odraeno sunce natrenutak ga oslijepilo. Mihael je krenuo prema mlinu.

Spavao je cijeli dan i cijelu no, a u snu je brojio sve dane posljednjih pet godina. Njegovumorni, pomraeni um grijeio je i bludio sanjivim labirintima, stoga je Mihael svoje brojenjemorao stalno iznova poinjati. Za to vrijeme Genowefa je pozorno promatrala, od praineukruenu odoru, dodirivala znojem promoeni ovratnik, zavlaila ruke u depove koji sumirisali na duhan. Gladila je kope uprtnjae, ali ih nije smjela otkopati. Potom je odoruobjesila na plot, tako da su je morali vidjeti svi koji su prolazili pokraj mlina.

Mihael se probudio sutradan u osvit i pogledavao dijete koje je spavalo. Tono jeimenovao ono to je vidio:

Ima smee vlasi, guste. Ima tamne obrve, tamnu put, male ui, mali nos, sva djecaimaju mali nos, ruke... punake, djetinje, ali, oito, nokti su okrugli.

Potom je pristupio zrcalu i promatrao se. Sam sebi bio je stranac.Obiao je mlin i gladio veliko kamenje koje se okretalo. Dlanovima je grabio branjavi

prah i kuao ga jezikom. Zaranjao je ruke u vodu, prstom prelazio daske na ogradi, mirisaocvijee, pokrenuo kota sjeckalice. Zakripala je i presjekla rukohvat spreanih kopriva.

Iza mlina uao je u visoku travu i pomokrio se.Kad se vratio u sobu, ohrabrio se pogledati Genowefu. Nije spavala. Gledala ga je. Mihaele, nijedan me mukarac nije dodirnuo.

MISINO VRIJEME

Misa, kao svaki ovjek, rodila se rasuta na dijelove, nepotpuna, u komadiima. Sve je unjoj bilo ponaosob gledanje, sluanje, poimanje, osjeanje, predosjeanje i iskustvo.Njezinim malim tijelom vladali su refleksi i instinkti. itav budui Misin ivot trebao setemeljiti na skladanju tog svega u jednu cjelinu, a potom preputanju na raspad.

Trebao joj je netko tko bi stajao ispred nje i bio joj zrcalom u kojem se ona odbija kao

16

cjelina.Prvo Misino sjeanje bilo je vezano uz prizor odrpanog mukarca na putu prema mlinu.

Njezin otac klatio se na nogama, a zatim je esto nou plakao zagnjuren meu majine prsi.Stoga ga je Misa drala ravnim sebi.

Od tog je trenutka osjeala kako ne postoji razlika izmeu djece i odraslih ni u emu tobi uistinu bilo vano. Dijete i odrasli ovjek to su prolazna stanja. Misa je budnopromatrala kako se sama mijenja i kako se oko nje mijenjaju ostali, ali nije znala kamo tosmjera, to je cilj tih promjena. U kartonskoj kutiji uvala je uspomene na sebe samu, onumalu a onda veu papuice od vunice za dojene, majunu kapicu, kao da je ivana zaaku, a ne djeju glavu, platnene kouljice, prvu haljinicu. Stavljala bi potom svoje estoljetnostopalo uz papuicu od vunice i slutila fascinantne zakone vremena.

Od oeva povratka Misa je poela gledati svijet. Prije toga sve je bilo zamreno i nejasno.Prije oeva povratka Misa se ne sjea sebe, kao da uope nije postojala. Sjeala se pojedinihstvari. Mlin joj se tada inio golemom monolitnom gromadom bez poetka i svretka, bez dnai vrha. Potom je mlin ugledala drukije razumom. Imao je smisao i oblik. Slino je bilo i sostalim stvarima. Nekad, kada je Misa mislila rijeka, to je znailo neto hladno i mokro.Sada je vidjela kako rijeka tee odnekud i nekamo i da ta ista rijeka postoji ispred i iza mosta,i da postoje i ine rijeke... kare nekad su to bile udno, komplicirano i za rukovanje tekoorue kojim se mama sluila na aroban nain. Otkad je za stol zauvijek zasjeo otac, Misa jevidjela da su kare jednostavni mehanizam dviju otrica. Nainila je neto slino od dvijudaica. Potom je dugo kuala ponovno gledati stvari onakvim kakve su bile, ali otac jepromijenio svijet zauvijek.

VRIJEME MISINA MLINCA

Ljudi misle da ive intenzivnije nego ivotinje, nego biljke, a tim vie nego stvari.ivotinje predosjeaju da ive intenzivnije nego biljke i stvari. Biljke sanjaju da iveintenzivnije nego stvari. A stvari traju, i to trajanje ivotnije je nego bilo to drugo.

Misin mlinac nastao je kao djelo neijih ruku koje su spojile drvo, porculan i mesing ujedan predmet. Drvo, porculan i mesing materijalizirali su ideju mljevenja. Mljevenja kavinazrnja koje se potom prelijeva kipuom vodom. Ne postoji nitko za koga bi se moglo rei da jeizmislio mlinac, jer stvaranje je samo podsjeanje na ono topostoji izvan vremena, ilioduvijek. ovjek nije u stanju stvarati ni iz ega, to je boansko umijee.

Mlinac ima trbuh od bijelog porculana, a u trbuhu otvor u kojem drvena ladica skupljaplodove rada. Trbuh je prekriven mesinganom kapicom s ruicom koja zavrava komadiemdrveta. Kapica ima rupicu koja se zatvara u nju se sipa uketavo zrnje kave.

Mlinac je nastao u nekoj radionici, a potom dospio u neiji dom, gdje je svakodnevnoprije podne mlio kavu. Drale su ga ruke tople i ive. Pritiskale su ga uz neija prsa gdje jeispod pargala ili flanela kucalo ljudsko srce. Zatim ga je rat u svojoj estini sa sigurne police ukuhinji prenio u kutiju s ostalim predmetima, u putnike torbe i vree, u vagone vlakovakojima su ljudi u paninom bijegu pred nasilnom smrti bjeali glavom bez obzira. Mlinac, kaosvaka stvar, upijao je u sebe sav kaos svijeta: slike vlakova po kojim se strijeljalo, ljenjivepotoie krvi, naputene domove ijim se prozorima igrao svake godine drukiji vjetar.Upijao je u sebe toplinu ljudskih tijela koja su se hladila i oaj naputanja onoga to jepoznato. Dodirivale su ga ruke i sve su ga one milovale neizbrojivom koliinom emocija imisli. Mlinac ih je prihvaao, jer takvu sposobnost ima svaka materija zadravati ono to jenepostojano i prolazno.

Daleko na istoku naao ga je Mihael i kao vojniki plijen spremio u vojniki teleak.Uveer na mjestima odmora mirisao je njegovu ladicu mirisala je sigurnou, kavom,domom.

Misa je iznosila mlinac na klupu ispred kue i obrtala rukom. Mlinac bi tada radiolagano kao da se igra s njom. Misa je s klupe promatrala svijet, a mlinac se okretao i mliopusti prostor. Ali jedanput je Genowefa nasula u njega aku crnog zrnja i rekla joj neka gasamelje. Ruka se tada nije vie okretala tako glatko. Mlinac se zagrcnuo i polako, sustavno

17

poeo raditi i kripati. Svrila se igra. Bilo je u radu mlinca toliko ozbiljnosti da ga sada nitkone bi smio zaustaviti. Sav se pretvorio u mlivo. A zatim se pridruio mlincu, Misi i cijelomsvijetu miris svjee samljevene kave.

Ako bismo pozorno promatrali predmete, zatvorenih oiju, ne dajui se zavesti prividimakoje stvari rasprostiru oko sebe, ako bismo pristali na nepovjerenje, mogli bismo barem natrenutak ugledati njihov istinski lik.

Stvari su bivstva zaronjena u drukiju stvarnost, gdje nema vremena niti kretanja. Vidljivaje samo njihova povrina. Ostatak, zaronjen negdje drugdje, odreuje znaenje i smisaosvakoga materijalnog predmeta. Na primjer mlinca za kavu.

Mlinac je komadi materije u koju je udahnuta ideja mljevenja.Mlinci melju i zbog toga postoje. Ali nitko ne zna to mlinac znai openito. Nitko ne zna

to sve znai openito. Moda je mlinac iverak nekakvoga totalnog, fundamentalnog zakonapromjene, zakona bez kojeg ovaj svijet ne bi mogao opstati, ili bi bio posve drukiji. Modasu mlinci za kavu os stvarnosti oko koje se to sve okree i razvija, moda su za svijet vanijinego ljudi. A moda je ak, ba taj Misin mlinac stup toga to se Pravijekom naziva.

UPNIKOVO VRIJEME

Kasno proljee bilo je upniku najomraenije godinje doba. Oko Svetog Ivana Crna jebezono plavila njegove livade.

upnik je po svojoj naravi bio nagao i razdraljiv kada je u pitanju bilo njegovodostojanstvo, pa kad je vidio kako neto takvo malo konkretno i razliveno, takvo nikakvo ibesmisleno, takvo neuhvatljivo i kukaviko otima njegove livade, obuzimao ga je gnjev.

Skupa s vodom odmah su se pojavile bestidne abe, gole i gadne, koje su se neprestanopenjale jedna na drugu i blesavo kopulirale. Pri tom su isputale gnusne krikove. Takav je glasmorao imati sam vrag: kriav, mokar, promukao od strasti, drhtav od neutaive poude. Osimaba na upnikovim su se livadama pojavile i vodene zmije, koje su se kretale odvratnim iuvijenim pokretima tako da je veleasnom upniku bilo zlo od toga. Na samu pomisao kako bitakvo izdueno, sluzavo tijelo moglo dotaknuti njegovu izmu, obuzimala ga drhtavicagaenja, a eludac se grevito stiskao. Slika zmije nadugo mu se urezivala u pamenje i ondanaruavala san. U razlivenoj vodi pojavile su se takoer i ribe, ali je upnik prema njima imaobolji odnos. Ribe se moglo pojesti.

Bile su dakle dobre, Boje.Rijeka se razlijevala livadama tijekom najvie triju kratkih noi. Poslije invazije odmarala

se i u sebi odraavala nebo. Izleavala se tako itav mjesec. Pod vodom je tijekom mjesecadana gnjila rodna trava, a ako je ljeto bilo vrue, nad livadama se uznosio zadah raspadanja itrulei.

Od Svetog Ivana upnik je svakodnevno iao gledati kako rijena crna voda prelijevacvijee svete Margarete, zvonie svetoga Roka, biljke svete Klare. Katkad mu se inilo kakonevine modre i bijele glavice cvijea, potopljene do samog vrata, zazivaju upomo. uo jenjihove tanke glasie sline zvuku zvonia za vrijeme Podizanja. Nikako im nije mogaopomoi. Lice mu je crvenjelo, a ruke se bespomono stiskale.

Molio se. Poinjao je od svetog Ivana, svetitelja svekolike vode. Ali asnom se upnikupri toj molitvi esto inilo kako ga sveti Ivan ne slua, kako je vie zaokupljen izravnavanjemdana i noi i svijetnjacima to ih pali mlade, votkom, upravljanjem vijenaca bacanih u vodu,nonim ukanjem u grmlju. ak se i ljutio na svetog Ivana koji je svake godine, redovito,priputao Crnoj da poplavi livade. inilo mu se da ga sveti Ivan time vrijea. Poeo se zatomoliti samom Bogu.

Sljedee godine, poslije najvee poplave, ree Bog upniku: Odvoji rijeku od livada.Dovezi zemlju i naini obrambeni nasip koji e rijeku zadrati u njezinom koritu. upnik jezahvalio Gospodinu i poeo organizirati gradnju nasipa. Dvije nedjelje grmio je spropovjedaonice kako rijeka unitava darove Boje, i uporno pozivao na solidarnosuprotstavljanje stihiji na sljedei nain: iz svake e kue jedan mukarac dva dana tjednodovoziti zemlju na nasip. Na Pravijek su pali etvrtak i petak, na Jeszkotle ponedjeljak i

18

utorak, na Kotuszw srijeda i subota.Pvoga dana oznaenog Pravijeku na posao su doli samo dva seljaka Malak i

Chrubin. Rasreni upnik sjeo je u svoja laka kola na oprugama i obiao sve seljake uPravijeku. Pokazalo se da Serafin ima slomljen prst, mladog Floriana diu u vojsku,Chlipalovima se rodilo dijete, Swiatoszu pukla kila.

upnik tako nije nita obavio. Obeshrabren se vratio u upni dvor.Naveer, uz molitvu, savjetovao se s Bogom. I Bog mu ree: Plati im. upnika je malo

zbunio taj savjet. Kako je ipak upnikov Bog bivao ponekad slian njemu, odmah je dodao:Daj im najvie deset groa na dan, jer e te inae doi skuplje pita nego tepsija. Sve sijeno nevrijedi vie od petnaest zloty.

Zbog toga je asni upnik ponovo svojim lakim kolima poao u Pravijek i dogovorioposao oko nasipa s nekoliko visokih seljaka. Uzeo je Jzka Chlipafu, kojem se rodio sin,Serafina sa slomljenim prstom i jo dvojicu najamnika.

Imali su samo jedna kola, pa je posao sporo napredovao. upnik se bojao da e proljetnovrijeme pokvariti posao. Pourivao je seljake koliko je mogao. I sam je zadizao sutanu alije pazio na uredne kone izme i trao izmeu seljaka, gurao vree, udarao konja biem.

Sljedeeg dana na posao je doao samo Serafin slomljenog prsta. Ljutiti upnik ponovnoje svojim kolima obiao itavo selo, ali pokazalo se da radnici nisu kod kue, ili lee pokoeniboleu.

To je bio dan kada je veleasni upnik zamrzio sve seljake u Pravijeku lijene, trome ipohlepne na novac. Gorljivo se ispriavao pred Gospodinom zbog tog osjeaja nedostojnogsluge Bojeg. Ponovo je zamolio savjet od Boga. Povisi im dnevnicu, rekao mu je Bog.Daj im petnaest groa na dan i premda zbog toga nee imati nikakav dobitak odovogodinjeg sijena, gubitak e nadoknaditi sljedee godine. To je bio mudar savjet. Posaoje krenuo.

Najprije je kolima dovoen pijesak iza Gorke, potom je taj pijesak trpan u jutene vree injima oblagana rijeka, kao da je ranjena. Tek tada je sve zasipano zemljom i zasijavanotravom.

Veleasni upnik radosno je promatrao svoje djelo. Rijeka je sada bila potpuno odijeljenaod livade. Rijeka nije vidjela livadu. Livada nije vidjela rijeku.

Rijeka se vie nije upinjala prodrijeti izvan oznaenog joj mjesta. Tekla je mirna izamiljena, neuhvatljiva ljudskom oku. Du obiju njezinih obala zazelenjele se livade, a ondase osule procvalim maslacima.

Na upnim se livadama cvijee neprestano moli. Mole se svi cvjetovi svete Margarete izvonii svetoga Roka te naravno, uti maslaci. Od stalnih molitava tijela maslaaka postajusve manje materijalna, sve manje uta, sve manje konkretna, sve dok se u lipnju ne pretvore unjene bijele klobuke. Tada Bog, ganut njihovom pobonou, alje tople vjetrove koji odnosepaperjaste due maslaaka u nebo.

Ti isti topli vjetrovi donijeli su kie na Svetog Ivana. Rijeka je nadolazila centimetar pocentimetar. upnik niti je spavao niti jeo. Trao je nasipom i livadama uz rijeku i promatrao.tapom mjerio razinu vode i mrmljao ispod nosa kletve i molitve. Rijeka se nije obazirala nanjega. Tekla je irokim koritom, vrtloila se virovima, podlokavala nesigurne obale. Dvadesetsedmoga lipnja upne su livade poele bujati vodom. upnik je s motkom u rukama traonovim nasipom i oajan gledao kako voda s lakoom pronalazi pukotine, protjee kroz samonjoj znane putove, probija se ispod nasipa. Sljedee noi voda Crne razorila je pjeane branei razlila se, kao i svake godine, po livadama.

U nedjelju upnik je s propovjedaonice usporeivao rijenu oholost s vrajim poslom. Jeri sotona, iz sata u sat, kao voda, navaljuje na ljudsku duu. Zbog toga je ovjek prisiljenneprestano podizati zapreke. Najmanje zanemarivanje svakodnevnih vjerskih obveza slabi tezapreke, a napasnikova ustrajnost slina je ustrajnosti vode. Grijeh se cijedi, tee i kapa nakrila due, a sila zla preplavljuje ovjeka dok ga ne ponesu njegovi virovi i odnesu na dno.

Poslije takve propovijedi sveenik je jo dugo bio uzbuen i nije mogao spavati. Nijemogao spavati zbog mrnje prema Crnoj. Sam sebi je govorio kako nije mogue mrziti rijeku,bujice mutne vode, ak ni biljke, ni ivotinje, samo fiziki uoblien teren. Kako je mogue da

19

je on, sveenik, mogao osjeati neto tako apsurdno? Mrziti rijeku.A ipak je to bila mrnja. Veleasnom upniku ak nije bilo ni stalo do potopljenog sijena,

radilo se o besmislenoj i tupavoj upornosti Crne, njezinoj neosjetljivosti, egoizmu ibezgraninome ludilu. Kad je tako razmiljao o njoj, vrela krv udarala mu je u sljepoonicamai bre kolala tijelom. Grabilo ga. Ustajao je i odijevao se, bez obzira na doba noi, a ondaizlazio pred upni dvor i odlazio na livade. Hladni ga zrak otrenjivao. Osmjehivao se samsebi i govorio: Kako je mogue ljutiti se na rijeku, obinu udubinu u zemlji? Rijeka je samorijeka, nita vie. Ali kad bi stao na njezinu obalu, sve se vraalo. Obuzimali ga odvratnost,gaenje i bijes. Najradije bi je zatrpao zemljom, od izvora do ua. Osvrtao se, vidi li ganetko, a onda odvaljivao johinu granu i mlatio razliveno, besramno rijeno tijelo.

ELIJEVO VRIJEME

Odlazi. Kad te vidim, ne mogu poslije spavati rekla mu je Genowefa. A ja ne mogu ivjeti kad te ne vidim.Pogledala ga je jasnim, sivim oima i ponovno je osjetio kako je tim svojim pogledom

dodirnula samo sredite njegove due. Spustila je vjedra na zemlju i odmakla pramen s ela. Uzmi vjedra i poi sa mnom na rijeku.- to e rei tvoj mu? Otiao je u palau. to e rei radnici? Pomae mi.Eli je zgrabio vjedra i krenuo za njom kamenitim putiem. Omuevio si rekla je Genowefa ne okreui se. Misli li na mene kada se ne vidimo? Mislim onda kada ti misli o meni. Svakodnevno. Sanjam te. Boe, zato ovo ne okona? Eli je naglo spustio vjedra na stazu. Kakav sam

grijeh uinio ja ili moji oevi? Zato moram toliko trpjeti?Genowefa je zastala i gledala u svoja stopala. Eli, ne huli.Trenutak su utjeli. Eli je podigao vjedra i krenuo dalje. Staza je sada bila ira pa su mogli

ii jedno uz drugo. Neemo se vie vidjeti, Eli. Nosea sam. Na jesen u roditi dijete. To mora biti moje dijete. Sve se razjasnilo i sredilo... Pobjegnimo u grad, u Kielca. ...Sve nas dijeli. Ti si mlad, ja sam stara. Ti si idov, ja Poljakinja. Ti si iz Jeszkotla,

ja iz Pravijeka. Ti si slobodan, ja udana. Ti si pokret, ja mirovanje.Ispeli su se na drveno postolje i Genowefa je poela vaditi pranje iz vjedra. Gnjurila ga u

hladnu vodu. Tamna voda ispirala je svijetlu sapunicu. Ti si mi zamela mozgom rekao je Eli. Znam.Odloila je pranje i prvi put naslonila glavu na njegovo rame.Osjetio je miris njezine kose. Zavoljela sam te im sam te ugledala. Odjedanput. Takva ljubav nikad ne prolazi. Je li to ljubav?Nije odgovorila. S mojih se prozora vidi mlin rekao je Eli.

FLORENTYNKINO VRIJEME

Ljudima se ini kako je uzrok ludila veliki i dramatini dogaaj, nekakva muka koja se neda podnijeti. ini im se kako se ludi zbog nekakvih razloga zbog izgubljene ljubavi, smrtinajblie osobe, gubitka imanja, pogleda u Boje lice. Ljudi takoer misle da se ludi naglo,

20

odjedanput, u neobinim okolnostima, a ludilo pada na ovjeka kao stupica od mree, sputavaum, muti osjeaje.

Meutim Florentynka je poludjela posve obino i, moglo bi se rei, bez razloga. Uprolosti je imala razloga poludjeti kad joj se mu utopio u Bijelki, kad joj je poumiralosedmero od njezine devetero djece, kad je pobacivala trudnou za trudnoom, kad se rjeavalaonih koje nije pobacila, i kada dva puta nije zbog toga umalo umrla, kada joj je izgorjela tala,kada ju je dvoje preivjele djece napustilo i izgubilo se negdje u svijetu.

Florentynka je sada ve bila stara i sve to je preivjela bilo je iza nje. Suha kao trijeska ibezuba, ivjela je u drvenoj kuici uz Gorku. Jedni su joj prozori gledali na umu, drugi naselo. Florentynki su preostale dvije krave koje su je hranile i koje su hranile takoer i njezinepse. Imala je omanji vonjak pun crvljivih ljiva, a ljeti su ispred kue cvjetali veliki grmovihortenzije.

Florentynka je poludjela neprimjetno. Najprije, boljela je glava i nije mogla spavati nou.Smetao joj mjesec. Susjedama se tuila da je mjesec promatra, da njegovo budno oko probijakroz zidove i stakla na prozorima, a sjaj joj postavlja zamke u zrcalima, prozorskim staklima iodsjaju na vodi.

Potom je, uveer, Florentinka poela izlaziti pred kuu i iekivati mjesec. Izlazio je nadpanjacima, uvijek isti, premda u drugom liku. Florentynka mu je prijetila akom. Ljudi suvidjeli tu k nebu podignutu aku i rekli: poludjela.

Florentynkino tijelo bilo je sitno i mravo. Poslije razdoblja stalno raajue enstvenostiostao joj je okrugli trbuh, koji je sada izgledao smijeno, kao hljeb kruha skriven pod suknju.Poslije razdoblja plodnosti i raanja nije joj preostao nijedan zub, sukladno izreci: Jednodijete jedan zub. Neto za neto. Florentynkine dojke vie ono to vrijeme ini odenskih prsa bile su plosnate i duge. Priljubljivale se uz tijelo. Njihova koa podsjeala jena krep-papir za zamatanje kuglica poslije blagdana i kroz nju su se vidjele njene plave ilice znak da Florentynka jo ivi.

A bilo je to vrijeme kada su ene umirale bre od mukaraca, majke bre od oeva,supruge bre od mueva. Oduvijek su naime bile posudama iz kojih je curilo ovjeanstvo.Djeca su probijala iz njih kao pilii iz jaja. Jaje se zatim moralo samo ponovno obnavljati. toje ena bila snanija, raala je vie djece, pa tako slabila. U etrdeset petoj godini ivotaFlorentynkino tijelo, osloboeno iz kruga vjenog raanja, doseglo je posebitu nirvanuneplodnosti.

Otkad je Florentynka poludjela, njezino je dvorite poelo obilovati makama i psima.Ubrzo su je ljudi poeli doivljavati kao spas vlastite savjesti i umjesto da utapaju malemaie ili tenad, ostavljali su ih ispod grmova hortenzije. Dvije krave hraniteljice hranilesu Florentynkinim rukama krdo ivotinjske nahoadi. Florentynka se uvijek premaivotinjama odnosila s potovanjem, kao prema ljudima. Ujutro bi im govorila dobar dan, akada bi postavljala zdjele s mlijekom, nije zaboravljala rei dobar tek. I ne samo to, nije ihnazivala psi ili make, jer bi to zvualo kao da govori o predmetima. Govorila jepsovi, makovi, kao Malakowi ili Chlipaowi.

Florentynka uope nije mislila da je luda. Mjesec je proganjao kao i svaki normalanprogonitelj. Ali jedne noi dogodilo se neto udno.

Kao i obino, kad je bio utap, Florentynka je uzela svoje pse i popela se na breuljak dase izgalami na mjesec. Psi su se ispruili oko nje na travu, a ona je vritala u nebo:

Gdje je moj sin? ime si ga obmanuo, ti debela, srebrna bezrepa stoko? Omamio simog starog i odvukao ga u vodu! Vidjela sam te danas u bunaru, uhvatila sam te na djelu trovao si nam vodu...

U kui Serafinovih upalilo se svjetlo i muki glas kriknuo je u tamu: Umukni, glupao! Hoemo spavati. Samo vi spavajte, spavajte do smrti. Zato se trebalo raati da bi se sada spavalo?Glas je umuknuo, a Florentynka je sjela na zemlju i gledala u srebrno lice svog

progonitelja. Bilo je izbrazdano borama, krmeljivo, s tragovima nekakvih svemirskih boginja.Psi su polijegali po travi i u njihovim se tamnim oima takoer odbijao mjesec. Sjedili su tiho,a onda je stara ena poloila dlan na glavu velike dlakave kuje. Tada je u svom umu ugledala

21

ne svoju misao, ak ne ni misao nego zaris misli, sliku, dojam. To neto bilo je strano njezinumiljenju, ne samo stoga to je kako je osjeala potjecalo iznutra, nego stoga to je biloposve drukije: jednobojno, izrazito, duboko, osjetilno, mirisno.

Bili su u tome nebo i dva mjeseca, jedan pored drugoga. Bila je rijeka hladna, radosna.Bile su kue privlane i strane ujedno. Crta ume prizor pun udnog uzbuenja. Potravi su leali tapii, kamenje, lie ispunjeno slikama, uspomenama. Pored njih protezalese zrake pune znaenja. Pod zemljom topli, ivi hodnici. Sve je bilo drukije. Samo suobrisi svijeta ostali ti isti. Tada je svojim ljudskim razumom Florentynka pojmila da su ljudiimali pravo poludjela.

Razgovaram li ja s tobom? upitala je veliku dlakavu kuju koja je drala glavu nanjezinim koljenima.

Znala je da je tako.Vratila se doma. Florentynka je razlila u zdjele ostatak veernjeg mlijeka. I samaje sjela

jesti. Umakala je u mlijeko komadi kruha i vakala ga svojim bezubim desnima. Jedui,gledala je jednog od pasa i pokuavala mu neto rei samom slikom. Pustila je misao,zamislila je neto u smislu: Jesam i jedem. Pas je podigao glavu.

Tako je te noi, pomou mjeseca-progonitelja ili svog ludila, Florentynka nauilarazgovarati sa svojim psima i makama. Razgovor se temeljio na odailjanju slika. To to suzamiljale ivotinje, nije bilo tako jezgrovito i konkretno, kao ljudski govor. Tamo nije bilorefleksija. Stoga su bile stvari viene iznutra, bez onoga ljudskog distanciranja, koje donosiosjeaj izopenosti. Svijet se zahvaljujui tome inio srdanijim.

Za Florentynku su najvanija bila ta dva mjeseca iz ivotinjskih slika. Zauujue je to dasu ivotinje vidjele dva mjeseca, a ljudi samo jedan. Florentynka to nije mogla razumjeti pa jena koncu prestala eljeti razumjeti. Mjeseci su bili razliiti, u stanovitom smislu meusobnouvijek suprotni, ali i identini ujedno. Jedan je bio mekan, pomalo vlaan, njean. Drugi je biotvrd kao srebro, veselo je zveckao i svijetlio. Narav Florentynkina progonitelja bila je dakledvostruka, i tim samim jo opasnija.

MISINO VRIJEME

Misa, kada je imala deset godina, bila je najmanja u razredu, pa je stoga sjedila u prvojklupi. Uiteljica, hodajui izmeu klupa, uvijek ju je milovala po glavi.

Vraajui se iz kole, Misa je putem skupljala stvari potrebne lutkama: ljuske kestenja zatanjurie, irove kapice za alice, mahovinu za jastuie.

Ali stigavi doma, nije se mogla odluiti ega bi se igrala. Sjedne strane privlaile su jelutke, njihovo preodijevanje u haljinice, hranjenje jelima koja su nevidljiva, ali koja ipakpostoje. Privlailo je povijanje u povoje njihovih nepokretnih tjeleca, pripovijedanjejednostavnih priica za san. Potom, kad bi ih uzimala na ruke, obuzimala je mrzovoljnost.Nije vie bilo Karmile i Judite niti Bucka. Misine oi vidjele su pljosnate, na ruiastimlicima, naslikane oi, nacrvenjene obraie, zauvijek srasla usta, za koja ne postoji nikakvojelo. Misa je okretala to to je nekad drala Karmilom i davala mu pljusku. Osjeala je kakoudara piljevinu presvuenu tkaninom. Lutka se nije tuila, nije prosvjedovala. Misa ju jepostavljala ruiastim licem uz prozorsko staklo i prestajala se njome baviti. Ila jeproeprkati po maminoj toaleti.

Velianstveno je bilo prikrasti se u roditeljsku spavaonicu i sjesti ispred dvokrilnogzrcala, koje je bilo u stanju pokazati ak i ono to je normalno nevidljivo sjenu u kutovima,pozadinu vlastite glave... Misa je oprobavala kolajne, prstenove, otvarala boice i dugoprouavala tajnovite minke. Jednoga dana, posebno razoarana svojim Karmilama, prinijelaje minku ustima i namazala ih krvavocrveno. Crvenilo minke pokrenulo je vrijeme i Misa jeugledala sebe za nekoliko desetaka godina, onakvu kakva e umrijeti. Naglo je izbrisalaminku s usta i vratila se lutkama. Uzela je u svoje ruke nezgrapne, piljevinom napunjeneapice i zapljeskala njima bezglasno.

Uvijek se ipak vraala maminoj toaleti. Isprobavala je njezine satenske prsluie i postoles visokim potpeticama. Od ipkaste podsuknje pravila je sebi haljinu do zemlje. Gledala je

22

svoj odraz u zrcalu i odjednom bila smijena samoj sebi. Zar ne bi bilo bolje saiti Karmilihaljinu za bal?, mislila je i uzbuena tom milju vraala se lutkama.

Jednoga dana, na raskriju izmeu mamine toalete i lutaka, Misa je otkrila ladicu ukuhinjskom stolu. U toj je ladici bilo sve. itavi svijet.

Kao prvo tu su drane fotografije. Na jednoj od njih bio je otac u ruskoj odori s nekimkolegom. Stajali su zagrljeni, kao prijatelji.

Mihael je imao brkove od uha do uha. U pozadini je bio vodoskok. Na drugoj su bilemamina i tatina glava. Mama u bijelom velu, a tata s tim istim crnim brkom. OmiljenaMisina fotografija bila je mamina slika s kratko podianom kosom i vrpcom preko ela.Mama je na njoj izgledala kao istinska dama. Tu je takoer bila i Misina slika. Sjedila je naklupi ispred kue s mlincem na koljenima. Iznad njezine glave cvjetao je jorgovan.

Kao drugo leao je tu najdragocjeniji, prema Misinu sudu, predmet u kui mjeseev kamen, kako ga je nazivala. Naao ga je nekom zgodom njezin otac na polju igovorio da je drukiji od sveg ostalog normalnog kamenja. Bio je gotovo idealno okrugao a unjegovu povrinu utopile se majune mrvice neeg vrlo bljetavog. Izgledao je kao ukras naboinomu drvcu. Misa ga je pritiskala na uho i ekala nekakav zvuk, znak iz kamena. Alikamen s neba utio je.

Kao tree bio je stari termometar, a u njegovoj sredini razbijena cjevica za ivu. ivaje stoga mogla slobodno lutati termometrom ne ustruavajui se pred bilo kakvimpodjeljcima, neovisno o temperaturi. Jedanput bi se rastezala u potoi, a potom obamiralasklupana u kuglicu, kao prestraena ivotinja. Sad bi izgledala crna, a onda opet istodobnobila crna, srebrnasta i bijela. Misa se voljela igrati termometrom i ivom zatvorenom u njemu.Drala je da je iva ivo stvorenje. Nazvala ju je Iskrom. Kada bi otvarala ladicu, govorila jetiho:

Dobar dan, Iskro.Kao etvrto u ladicu je bacan stari, pokvareni i iz mode izili umjetni nakit, sve te

protenjske kupovine, kojima se nemogue oduprijeti: prekinuti lani s kojeg je izblijedjelazlatna boja i sada otkriva sivi metal, ronati bro, krhak i proziran, na kojem je predstavljenaPepeljuga, kojoj ptice pomau odvojiti graak od pepela. Izmeu papira svjetlucala sustaklena okaca zaboravljenih prstenova sa sajma, kope naunica, staklene perle razliitihoblika. Misa je bila oarana njihovom jednostavnom, nekorisnom ljepotom. Gledala je uprozor kroz zeleno okace prstena. Svijet je postajao drukiji. Lijep. Nikad se nije moglaodluiti u kakvom bi svijetu voljela ivjeti: u zelenom, boje rubina, modrom ili utom.

Kao peto meu ostalim stvarima leao je tu, sakriven pred djecom, no na oprugu.Misa se bojala tog noa, premda je ponekad zamiljala da bi ga mogla uporabiti. Na primjer,branei tatu, ako bi mu netko htio neto naao uiniti. No je izgledao nevino. Imao jetamnocrveni ebonitni rukohvat u kojem je bila podmuklo skrivena otrica. Misa je jedanputvidjela kako ju je otac oslobodio samo jednim pokretom prsta. Samo klik zvualo je kaonapad i u Misi budilo drhtavicu. Zbog toga je pazila kako ni sluajno ne bi dotaknula no.Ostavila ga je na njegovu mjestu, u najdaljem desnom kutu ladice, ispod svetih sliica.

Kao esto na nou su leale godinama skupljane male svete sliice, onakve kakve jeveleasni upnik dijelio djeci poslije pastoralnih pjesmica. Sve su one predstavljale ili MajkuBoju Jeszkotlowsku, ili maloga Isusa Krista u kratkoj kouljici kako napasa jaganjca. IsusKrist bio je punaak i imao je svijetle kovraste vlasi. Misa je voljela takvog Isusa Krista.Jedna je sliica predstavljala bradatog Boga Oca zavaljenog na nebeskom tronu. Bog je u rucidrao slomljen tap i Misa dugo nije znala to je to. Potom je shvatila da taj Gospodin Bogdri grom, i poela Ga se bojati.

Meu slikama, zanemaren, povlaio se medaljoni. Nije to bio obian medaljoni.Nainjen je bio od kopjejke. S jedne je strane utisnut lik Majke Boje, na drugoj je orao iriokrila.

Kao sedmo u ladici su zveckale sitne, lijepo oblikovane svinjske koice kojima seigralo ispadanja. Misa je bdjela uz majku kad bi pripremala hladetinu od nogica, kako ne bibacila koice. Lijepe koice najprije je trebalo dobro oistiti, a onda osuiti na pei. Misa ihje voljela drati u ruci bile su lagake i meusobno sline, posve iste, ak i kad su bile od

23

razliitih svinja. Kako je to mogue, razmiljala je Misa, da sve svinje koje ubijaju za Boi iliUskrs, sve svinje na svijetu, u sebi imaju takve iste koice za igru? Katkad bi Misa zamiljalaive svinje i bilo ih joj je ao. U njihovoj smrti bila je barem jedna svijetla strana za njimasu ostajale koice za igru.

Kao osmo u ladicu su odlagane stare i potroene baterije Volt. U poetku Misa ihuope nije dodirivala, slino kao no na oprugu. Otac je rekao kako u sebi mogu jo uvijekimati energije. Ali pojam energije zatvorene u maloj pljosnatoj kutijici bio je neobinoprivlaan. Podsjealo je to na ivu zarobljenu u termometru. Ali ivu je bilo mogue vidjeti, aovu energiju ne. Kako izgleda energija? Misa je uzela bateriju i trenutak je vagala u ruci.Energija je bila teka.

U tako maloj kutijici moralo je biti puno energije. Sigurno je tamo pakirana kao kupus uvreice i zbijana vrcima prstiju. Potom je Misa jezikom dodirivala ute limene jezike iosjeala lagane trnce to su se iz baterije oslobaali ostaci nevidljive elektrine energije.

Kao deveto Misa je u ladici pronalazila razne lijekove i znala je da ih apsolutno nesmije uzimati u usta. Bile su tamo mamine tablete i tatina mast. Posebice su bijeli maminipraci u papirnatoj vreici budili Misino potovanje. Prije nego bi ih upotrijebila, mama je bilaljutita, razdraljiva i boljela je glava. A potom, kad bi ih progutala, umirivala se i poinjalaslagati pasijans.

No i ba kao deseto tamo su bile karte za pasijans i igru remija. S jedne su strane sveizgledale isto zeleni biljni ornamenti, ali kad ih je Misa okretala, otvarala se galerijaportreta. Satima je promatrala lica kraljeva i kraljica. Pokuala je otkrititi veze meu njima.Sumnjiila ih je da, im se zatvori ladica, oni poinju meusobno voditi duge razgovore,moda se ak i meusobno svaaju oko izmiljenog kraljevstva. Najvie je voljela pikovudamu. inila joj se najljepom i najtunijom. Pikova dama imala je loeg mua. Pikova damanije imala prijatelja. Bila je vrlo usamljena. Misa ju je uvijek traila u redovima maminapasijansa. Traila ju je takoer i kad bi mama poela gatati. Ali se mama odve dugozagledavala u razloene karte. Misi je bilo dosadno kada se na stolu nita nije dogaalo.Vraala se tada eprkanju po ladici, u kojoj je bio cijeli svijet.

KOSKINO VRIJEME

U Koskinoj kolibi na Wydymaczu vjeli su zmija, sova i sokol. ivotinjama se nikadanisu kriali putovi. Zmija je ivjela u kuhinji, uz ognjite i tamo joj je Koska postavljalazdjelicu s mlijekom. Sova je sjedila pod strehom, u udubljenju zazidana prozora. Izgledala jekao kipi. Sokol se nastanio pod samim sljemenom krova, na najvioj toki doma, ali njegovoje istinsko boravite bilo nebo.

Koska je najdue pripitomljavala zmiju. Svaki dan joj je postavljala mlijeko, a zdjelicuprivlaila sve blie unutranjosti doma. Jednog joj je dana zmija dopuzala pred noge. Uzela juje na ruke i vjerojatno joj zavrtjela glavom svojom toplom koom koja je mirisala travom imlijekom. Zmija joj se omotala oko ramena i zlatnim zjenicama piljila u svijetle Koskine oi.Dala joj ime Zlatac.

Zlatac se zaljubio u Kosku. Njezina je topla koa razgrijavala hladno tijelo i hladnozmijino srce. udjela je za njezinim mirisom, za aksamitnim dodirom njezine koe s im senita na zemlji nije dalo usporediti. Kad ju je Koska uzimala na ruke, inilo joj se kako seona, obini gmizavac, pretvara u neto posve drugo, u neto neobino vano. Donosila joj jena dar mieve koje je ulovila, lijepe mlijene oblutke iz rijeke, komade kore.

Jedanput joj je donijela jabuku i ena ju je prinijela licu, smijui se, a njezin smijehmirisao je obiljem.

Ti, napasnice tepala joj je.Povremeno bi joj bacala kakav komadi svoje odjee, tada bi se Zlatac svijao u suknju i

uivao u ostacima Koskina mirisa. ekao ju uz sve puteljke, kamo god ila, slijedio je svakinjezin korak. Doputala mu je da danju lei na njezinoj postelji. Nosila ga oko vrata kaosrebrni lanac, opasivala njime bedra, pretvarala u grivne, a nou, dok je spavala, promatrao juje i kradom lickao ui.

24

Zlatac je patio kad je ena vodila ljubav s Opakim ovjekom. Osjeao je da je Opakiovjek stran i ljudima i ivotinjama. Zavlaio se tada u lie ili gledao suncu ravno u oi. Nasuncu je ivio Zlatacov aneo uvar. Zmijski aneli uvari su zmajevi.

Jedanput je Koska ila livadama, po ljekovite trave uz Rijeku, sa zmijom oko vrata. Tu jesusrela veleasnog upnika. upnik ih je ugledao i preneraen ustuknuo.

Vjetice! vikao je i vitlao tapom. Dri se podalje od Pravijeka i Jeszkotla, i odsvih mojih upljana. Zar s vragom oko vrata eta? Zar nisi ula to kae Biblija? to jeGospodin Bog rekao zmiji? I stavit u neprijateljstvo izmeu tebe i ene, ona e zgnjeititvoju glavu, a ti e je ugristi u petu.

Koska je prasnula u smijeh i zadigla suknju, pokazujui golotinju ispod trbuha. Odlazi! Odlazi, sotono! vritao je sveenik i prekriio se nekoliko puta.Ljeti dvadeset sedme godine pred Koskinom kolibom izrastao je golemi kravaac.

Koska ga je promatrala od trenutka kada je iz zemlje ispustio masni, debeli i kruti izdanak.Gledala je kako polako razvija svoje velike listove. Rastao je cijelo ljeto, iz dana u dan, iz satau sat, sve dok nije prerastao krov kolibe i nad njim rairio svoje obilate, poput baldahinacvjetove.

I to, staro mome? rekla mu je ironino Koska. Tako si se razbacao, tako sisunuo prema nebu da e sada tvoje sjeme klijati iz slamnatog krova, a ne iz zemlje.

Kravaac je imao preko dva metra i tako golemo lie da je oduzimalo sunce biljkamaoko sebe. Koncem ljeta nijedna biljka nije mogla rasti uz njega. Na Svetoga Mihaela jeprocvjetao i nekoliko vrelih noi Koska nije mogla spavati od slatkasto-oporog mirisa koji seirio zrakom. Snano ilavo tijelo biljke odbijalo se otrim rubovima od srebrnog, mjeseinomobasjanog neba. Povremeno bi nekakav vjetri zaukao u baldahinastim krunama i poeli bise runiti precvali cvjetovi. Na taj um Koska bi se njeno naslonila na lakat i oslukivala kakobiljka ivi. itava prostorija bila je ispunjena zamamljivim mirisima.

A katkad, kad bi Koska konano zaspala, pred nju bi stao mladi svijetle kose. Bio jevisok i snano graen. Njegove ruke i noge bile su kao od poliranog drveta. Bljetao je umjeseevu odsjaju.

Promatrao sam te kroz prozor rekao je. Znam. Tvoj miris muti mi osjetila.Mladi je uao na sredinu izbe i ispruio ruke prema Koski. Pala mu je u zagrljaj i

pritisnula glavu na snana tvrda prsa. Lagano je podigao kako bi se mogla pronai njihovausta. Koska je ispod sputenih trepavica ugledala njegovo lice bilo je oporo kao stabljikabiljke.

eljela sam te cijelo ljeto rekla je u usta koja su mirisala bombonima, ueerenimvoem, zemljom poslije kie.

I ja tebe.Legli su na leaj i meusobno se trljali kao trave. Potom je golemi kravaac posjeo

Kosku na svoja bedra i ukorijenjivao se u nju ritmino, sve dublje, proimajui cijelo tijelo,probijajui njegove unutarnje zakutke, ispijajui sokove iz njega. Pio je iz nje do jutra, doknebo nije postalo sivo i zapjevale ptice. Tada je golemim kravacem prola drhtavica, a tvrdotijelo nepokretno obamrlo, kao drvo. Zaukali su baldahini i na golo, iscrpljeno Koskinotijelo prosipali suho, bockajue sjeme. Potom se svijetlokosi mladi vraao pred kuu, aKoska itav dan iz kose istresala mirisna zrnca.

MIHAELOVO VRIJEME

Misa je oduvijek bila prekrasna, otkad ju je prvi put ugledao pred kuom kako se igra upijesku. Odmah ju je zavolio. Potpuno se uklapala u opustoeno malo mjesto u njegovoj dui.Darovao joj je mlinac to ga je donio s istoka kao ratni trofej. Skupa s mlincem predao se uruke maloj djevojici kako bi mogao zapoeti sve od poetka.

Gledao je kako raste, kako su joj ispali prvi zubi, a na njihovu se mjestu pojavili novi bijeli, poveliki za mala ustaca. Ispunjen ugodnom njenou promatrao je veernjeraspletanje pletenica i lagane pospane pokrete etke za kosu. Misine su vlasi najprije bile

25

kestenjaste, a onda tamnosmee, i uvijek su imale crveni odblijesak, kao krv, kao plamen.Mihael ih nije doputao rezati, ak ni onda kada su se lijepile za jastuk, za vrijeme bolesti. Baje tada doktor iz Jeszkotla rekao kako bi Misa mogla i ne preivjeti. Mihael se onesvijestio.Skliznuo je sa stolca i pao na pod. Bilo je jasno to je tim padom reklo Mihaelovo tijelo ako umre Misa, on e takoer umrijeti. Tono tako, doslovno, bez ikakve sumnje.

Mihael nije znao kako izraziti to to je osjeao. Mislio je da onaj koji voli, neprestanodaje. Darivao ju je dakle iznenaenjima, traio joj u rijeci svjetlucavo kamenje, pravio vrbovesvirale, izraivao ukrase od jaja, izrezivao papirnate ptice, u Kielcima kupovao igrake inio je sve ono to bi moglo obradovati djevojicu. Ali prije svega bilo mu je stalo do velikihstvari, takvih koje su trajne, a uz to i lijepe, takvih s kojima bi vie opilo vrijeme negoovjek. Te stvari trebale bi zauvijek zadrati u vremenu njegovu ljubav. I u vremenu zauvijekzadrati Misu. Zahvaljujui njima njihova bi ljubav postala vjena.

Kad bi Mihael bio moni vladar, sagradio bi za Misu veliku graevinu na planinskomvrhu, lijepu i neunitivu. Ali Mihael je bio obini mlinar, pa je Misi kupovao odjeu, igrake ipravio papirnate ptice.

Imala je vie haljinica od sve djece u okolici. Izgledala je isto tako lijepo kao gospoice izpalae. Imala je prave igrake, kupovane u Kielcima, lutke koje su treptale oima, a poloenena lea isputale su glas koji je trebao podsjeati na djeji pla. Imala je i drvena kola za njih,ak dvoja kola jedna s pokretnim krovom. Imala je dvokatnu kuicu za lutke i nekolikoplianih medvjedia. Kamo god putovao, Mihael je mislio na Misu, uvijek eznuo za njom.Nikada na nju nije povisio glas.

A ne bi li joj dao malo po guzi govorila bi u ljutnji Genowefa.Sama pomisao o tom da bi mogao udariti to sitno, umiljato tijelo, izazivala je u Mihaelu

slabost, onu istu koja se nekad zavrila padanjem u nesvijest. Stoga je Misa esto bjeala ocuispred ljutite majke. Skrivala se pod njegov branjavi ogrta kao ivotinjica. Odrvenio biuvijek iznova pred njezinim bezgraninim povjerenjem.

Kad je pola u kolu, svaki dan je nakratko prekidao posao u mlinu kako bi iziao na mosti gledao kako se vraa. Njezina je mala prilika izranjala izmeu topola taj prizornadoknaivao je sve ono to je Mihael izgubio od ranoga Misina odlaska. Potom je pregledaonjezine teke, pomagao pri zadai. Uio je takoer ruski i njemaki. Vodio je malu ruicupreko svih znakova alfabeta. iljio olovke.

Potom se neto poelo mijenjati. Dvadeset devete godine. Na svijet je doao i Izidor,promijenio se ivotni ritam. Jedanput je Mihael ugledao obje, Misu i Genowefu, kako vjeajurublje na konopac. Obje slinoga stasa, s bijelim rupcima na glavi, a na konopcima rublje koulje, grudnjaci, podsuknje, samo jedne neto manje od tih drugih, eninih. Trenutak jerazmiljao ije su te manje, a kad je shvatio, zbunio se kao djeai. Do tada je minijaturnostMisine odjee budila u njemu njenost.

Sada, dok je gledao na te konopce s rubljem, obuzeo ga bijes to vrijeme tako brzoprolazi. Volio bi da to rublje nije vidio.

U to isto vrijeme, moda malo kasnije, jedne veeri prije nego e zaspati, Genowefa mu jesnenim glasom rekla da je Misa ve dobila mjesenicu. Potom je zaspala prituljena uz njega iu snu uzdisala kao stara ena. Mihael nije mogao zaspati. Leao je i gledao u tamu ispredsebe. Kad je konano zaspao, sanjao je otkaen, udan san.

Sanjao je kako ide meom, a s obje strane raste ito ili moda visoka, uta trava. Vidio jekako po njoj ide Koska. Drala je srp i tim srpom otkidala klasove trava.

Gledaj rekla mu je. One krvare.Sagnuo se i zaista ugledao kako se na odsjeenim stabljikama kupe kapi krvi. inilo mu

se to neprirodnim i stranim. Poeo se bojati. Htio je otii otuda, a kada se okrenuo, u travi jeugledao Misu. Na sebi je imala svoju kolsku odoricu, leala je zatvorenih oiju. Znao je da jeumrla od tifusa.

Ona je iva rekla je Koska. Ali to je tako, da se uvijek najprije umire.Nadnijela se nad Misu i neto joj rekla na uho. Misa se probudila. Doi, idemo doma. Mihael je uzeo ker za ruku i htio je povui za sobom.Ali Misa je bila drukija, kao da se jo nije osvijestila. Nije ga gledala.

26

Ne mogu, tata, imam jo toliko posla. Ne mogu ii.Tada je Koska prstom pokazala njezina usta. Gledaj, ona ne mie ustima kad govori.Mihael je u tom snu shvatio da je Misu dotaknula neka vrsta smrti, nepotpu