Ante Mateljan

OČIMA VJERERazmišljanja

2

Mala knjižnica Crkve u svijetuknjiga 25

CIP - Katalogizacija u publikacijiSVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 230.1 MATELJAN, Ante Očima vjere : razmišljanja / Ante Mateljan. - Split : Crkva u svijetu, 2008. - (Biblioteka Mala knjižnica Crkve u svijetu ; knj. 25) ISBN 978-953-256-019-0

480114025-------------------------------------------ISBN 978-953-256-019-0 .

Izdavač: Crkva u svijetu, SplitGlavni urednik: Nediljko A. AnčićRačunalni slog: Katarina Glunčić-ŠkarpaTisak: Dalmacija papir, SplitNaklada: 500 primjeraka

Ante Mateljan

O Č I M A V J E R ERazmišljanja

Crkva u svijetuSplit 2008.

5

Anđeo i oči vjere

Davno, prije više od dvadeset godina dobio sam na dar jednog malog anđela, koji me godinama pratio po svijetu.

Davno, prije više od deset godina dobio sam na dar slamnatog anđela svirača, koji je dugo bdio nad jednom bolesničkom posteljom.

I jedan i drugi anđeo prate me ukorak stopama života, a kako starim sve jasnije vidim da svijetom ja ne nosim njih nego oni mene.

Oduvijek su me zanimale oči djece i pjesma anđela, kao i pitanje zašto su njihovi upiti često tako duboki a odgovori tako jednostavni.

Prosvijetljen Govorom na gori shvaćam da je istina jednostavna, ali samo pod uvjetom da se gleda djetinjim, anđeoskim očima, očima vjere.

Ako ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko – reče Isus. Djetinje oči, pune nade, očituju vjeru i nude ljubav, iz čista srca.

Danas je Nova godina 2008. Dok zahvaljujem na darovima, molim za prosvjetljenje duha i širom otvorene oči vjere, za prepoznati Otajstvo.

* * *Ova su razmišljanja izgovorena od lipnja 2005. do lipnja 2007. na Hrvatskom katoličkom radiju i na TV Dalmacija a izrečena su, prepisana i tiskana da posvjedoče: Isus Krist je Spasitelj i nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti (Dj 4,12).

Zahvaljujem svima koji su me poticali na ova razmišljanja, a to su urednik emisije Stopama vjere Jerko Župa, urednica na HKR Tanja Popec, te na poseban način prijatelj i snimatelj Vlado Bilić. Hvala također dobrom duhu Crkve u svijetu gospođi Katarini Glunčić Škarpa na pripremi teksta, Nevenu Marinu za ovitak, te Ivanu i Karmen Vuletić iz tiskare Dalmacijapapir. Neka vas dobri Gospodin nagradi za svu dobrotu.

(Split, 1. siječnja 2008.)

6

ULOG

«Tko nađe život svoj izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga» (usp. Mt 10, 37-42) – veli Isus. Nevjerojatna je to samouvjerenost, da bi izašla iz usta jednog čovjeka. Pa ipak, Isus tu tvrdnju izgovara – i to kao potpuno jasnu ponudu pronalaska definitivnog, konačnog pozitivnog rezultata, uspjeha.

Živimo u društvu koje se definira kao potrošačko. I baš mu ta definicija stoji jer trošimo li trošimo. Čini se da mnogima i sam smisao privređivanja postaje trošenje. Sve učiniti da bi – mogao potrošiti! A što trošimo? Pa sve… nema toga što ne trošimo! Trošimo novac, trošimo vrijeme, trošimo zdravlje, trošimo živce sebi i drugima, trošimo stanje i imanje. I drugi nas nagone i navode na trošak, pa se puno puta osjetimo potrošeni. Iscijeđeni. Kao da smo od sebe dali ama baš sve ili da su nas drugi iscijedili do kraja.

Ali, zašto? Kad malo stanemo pa promislimo, nije li ta naša manija trošenja zapravo znak nemanja? Toliko nam nedostaje – negdje iznutra, nečega za čim žudimo, što bi nas, u konačnici, trebalo usrećiti, zadovoljiti, ispuniti. Samo, sve više trošeći i sve se više trošeći, ako ne osjećamo da smo potrošili u pravo, nadođe kriza. Sve potrošili – a dobili mačka u vreći. Šupalj, isprazan život. Jednostavno rečeno, dobili smo ništa! Ono što nam je dano, imanje, vrijeme, sposobnosti, moći, sve to valja uložiti u nešto. Htjeli, ne htjeli, prisiljeni smo ulagati ili pak prosipati – jer ono što nam je dano neće ostati na raspolaganju trajno. Tek jedan trenutak.

Danas nas novčarske kuće pozivaju na ulaganje i nude dobar profit, siguran dobitak, veliku kamatu. Nekad tako sanjarimo, o kad bi imali obilato, u što bi uložili… pa trčimo zaigrati loto, prognoze, kladionice… ne bi li stekli, dobili, da bi mogli uložiti… pa da bi onda imali još više … pa da i to uložimo. A u stvari svi imamo ovo najveće i najveličanstvenije blago, što nismo zaradili nego nam je darovano. A to je sam život. Isus nas poziva da to blago, da svoj život uložimo u Božje poduzeće.

7

Čudan je taj poziv i neobičan. Neposredni uvjet ulaganja je povjerovati i prihvatiti njegova pravila – zapovijed ljubavi, a potom prihvatiti i neposredne učinke: svoj križ i nasljedovanje. Pojedine mjenice se ne mogu pregledavati i zbrajati na ovoj strani. Može se samo pouzdati u ustrajnost i vjernost. Rezultat će biti vidljiv tek u onostranosti. Ali pravila se znaju: Tko napoji jednoga od najmanjih i čašom hladne vode, jer je moj učenik, ne, neće mu propasti plaća!. Ulaganje u Isusovu, u Božju firmu događa se preobrazbom vlastitoga života: trošenjem svojega vremena, svojih sredstava i mogućnosti, svojih darova i križeva po principu dobrote i u skladu sa zakonom ljubavi. Rezultat je, veli Isus, na ovome svijetu stostruko a na kraju život vječni!

Ako itko, svećenici bi trebali sve uložiti u Božje poduzeće. Sav svoj život. A to nije lako. Zato je na svim vjernicima moliti za sve, a osobito za mlade svećenike, da se ne ohlade i ne iznevjere Učitelju. Da ostanu vjerni zahtjevu svojega poslanja – kao reče pjesnik Ivan Mažuranić:

Jer tko Bogu vjerno služit grede, čistim srcem služiti mu treba; čistom dušom vršit onom treba, koji čini Bog što sudi s neba!

Po sve dane života svoga.

(HKR, 26. lipnja 2005.)

8

ŠTO LJUDI IMAJU?

Lisice imaju jazbine, ptice gnijezda, a Sin čovječji nema gdje bi glavu naslonio (usp. Mt 8, 18-22) - veli Isus. Zašto je Isus izabrao takav život! Zašto Bog s nama živi nemajući ništa! Nije li to znak, upozorenje? Ili to znači možda da onome tko sve ima zapravo ništa više ne treba. Više mu ne treba brinuti jer je u Božjoj ruci, na Božjoj brizi!

Ako bismo posegnuli za mjerom kojom se danas ljude najčešće mjere, onda bi to po svoj prilici bila mjera posjedovanja, imanja novca, časti, moći ili utjecaja. Imati u džepu, držati u šaci, polog na računu predstavlja se kao mjera sreće. Svako posjedovanje zaista stvara iluziju sigurnosti, pa se onda predstavlja kao put sreće. Odnosno, tko ima, trebao bi biti sretan!

Suvremeno društvo upravo na temelju te iluzije i funkcionira. Društvene preobrazbe i ekonomske promjene dijele ljude na one koji imaju i one koji nemaju. Zatim se one koji nemaju malo po malo gura na rub, sve dok ne budu izgurani iz društva, najprije kao nevažni, potom kao beznačajni i na kraju kao smetnja koju treba ukloniti. Odnosno, s takvima se manipulira na stotinu načina, uglavnom sa ciljem da bi oni koji imaju imali još i više!?

Zanimljivo je, na primjer, primijetiti da nerođeno dijete nema ništa, niti što može. Je li to razlog da je moderno društvo zaključilo da ga se stoga može ukloniti, ubiti ako i kad komu zatreba – jer je smetnja; je li stoga zakonima odredilo da se njim može manipulirati po nemiloj volji onih koji su moćni, a sve se to neznalicama prodaje pod krinkom slobode i istraživanja života!

Ako doista otvorimo oči, vidjet ćemo da se nešto čudno zbiva. Svijet je sve imućniji i naizgled moćniji, pa su razvijene zemlje u ludosti svojega posjedovanja razvile strahotna oružja za samouništenje. Tako se imanje pretvorilo u strah, od atomske bombe do zagađenog okoliša i genetski modificirane hrane! Ne znam pred koliko godina pjesnik Milivoj Slaviček napisa pjesmicu: Ljudi imaju…. svoje kafiće i utakmice, svoje

9

žene i, svoje poslove i sastanke, i… veli na kraju: Što to ljudi imaju? … Tiho idem dalje – samo sebe ljudi nemaju! A što to znači? I ako zaista sebe ljudi nemaju, gdje će se naći?

Kako je tužno i strašno tako proći ulicama i trgovima bogatih gradova u kojima na raskršćima bdiju kamere i kontroliraju svaku osobu? Izgubila se sloboda, izgubili se ljudi! Još više, sebe ljudi nemaju jer su Boga izgubili! Najveća neimaština današnjice je gubitak Boga! Kad Boga ljudi nemaju, nemaju ni sebe. Izgubili su svoju osobnu iskaznicu – svoju bogosličnost pa lutaju svijetom izgubljeni, beskućnici.

A što mi kršćani imamo? Ako Boga imamo, ako smo Božji, ne bismo smjeli tiho proći dalje. Valja nam vikati, dozivati ne da bi prodavali maglu, nego nam valja naviještati radosnu vijest: Ljudi, u Bogu je bogatstvo! Tko Boga ima, ima sve. Bogat je samo onaj tko se u Bogu obogati. Pa zar ne bismo, mi kršćani, trebali često jedni drugima – umjesto isprazne sreće - poželjeti: Dabogda se Bogom obogatili. Pa s Bogom bili i ostali.

(HKR, 27. lipnja 2005.)

10

VELIKA DUŠA

U evanđeoskom izvještaju o čudesnom smirenju oluje na Genezaretskom jezeru, sveti Matej prenosi Isusovo pitanje učenicima: Zašto se plašite, malovjerni!? (usp. Mt 8, 23-27). Kakav upit? I koliki mu doseg!

Po svoj prilici i vi ste koji put doživjeli oluju? Osjetili ste se nemoćnima pred prirodom, pred njezinim silama, prošli su vas trnci na zvuk groma i bljesak munje. Još ako se to zbivalo u noći, u mrklome mraku i ako ste se našli sami, taj osjećaj, nazvan tremendum (zastrašujući), zajedno s onim fascinosum, opčaravajućim osjećajem beskraja prostora i vremena, sa čarom zvjezdanog neba i neshvatljivom veličinom ljudskog života, njegova nastajanja i prolaska, vele stručnjaci, nalazi se u korijenu svakog religioznog osjećaja. Taj se osjećaj, pučkim riječima rečeno, svede na zaključak kako ima nešto što nas nadilazi, pred čime bi se čovjek trebao pokloniti. A trag mu se, k tome, nalazi i u dubinama naše savjesti.

Međutim, je li to vjera? Što znači vjerovati? Biti prestrašen pred olujom i skrušiti se od straha da me sila ne satre? Je li vjera pretvoriti se u nadobudnog pjesnika koji svojoj dragoj skida zvijezde s neba polažući ih u vječnu tajnu života i ljubavi!? Ne, ono na što Isus upućuje, druge je vrste! Vjera je takav odnos s Bogom koji pretpostavlja poznavanje Boga, slobodno opredjeljenje, odluku i trajno nastojanje da se taj odnos potvrđuje u recipročnoj ljubavi.

Malovjernost, u upitu Dvanaestorici, očito se odnosi na njihovo nepoznavanje Isusa kao Sina Božjega, te na njihovu još uvijek nesigurnu odluku konačnog predanja svojega života u njegove ruke s potpunim povjerenjem u ljubav. Za vjernost, za punovjernost i pravovjernost potrebna je velikodušnost. Potrebna je velika duša. Potrebno je da duša s Bogom raste do sposobnosti da oprosti, da se uzdigne do sebedarja, da nadiđe egoizam i sa se usreći samom srećom drugoga.

Problem malovjernosti, problem nevjernosti, zapravo je problem male duše. Usudio bih se čak reći: to je problem zakržljale duše. Zakržljale

11

duše nisu sposobne doista moliti Oče naš! Reći Bogu: Oče! Tražiti Boga, njegovu slavu i kraljevstvo, njegovu volju u vlastitom životu i ispunjenje njegova nauma spasenja u svijetu. Zakržljale duše nisu sposobne podijeliti svoj kruh i oprostiti potpuno, u iskrenoj poniznosti poradi svojih grijeha, nisu sposobne ozbiljno prepoznati opasnosti napasti i zla, te se uteći Bogu Spasitelju. Konačno, malovjernost spojena s ohološću nije li prvi, iskonski grijeh?

Veliki poganin, ali duhovni vođa i osloboditelj Indije, imao je ime Mahatma (Velika duša). Samo velikodušnost vodi povjerenju, pouzdanju i izbavljenju. A američki Indijanci Boga nazivahu: Veliki duh – onaj koji je velikodušan.

Koliko li su vas puta u životu strašili Bogom! Stravično je i pomisliti da vjera može poslužiti kao strašilo! Zapravo, nevjera straši! Zar ne, mi se ne bojimo onoga kome vjerujemo nego onoga kome ne vjerujemo. Onome kome vjerujemo možemo reći ti, možemo ga osloviti dragi! Zar ne bi bilo lijepo moći svakoga dana Isusu izrecitirati jednu dječju pjesmicu: Ti znaš da te volim, Isuse moj dragi…

(HKR, 28. lipnja 2005.)

12

TKO SAM?

Na svetkovinu svetih apostola Petra i Pavla, u misnoj liturgiji čita se poznati nam odlomak iz Matejeva evanđelja, u kojem, u razgovoru sa svojim učenicima kod Cezareje Filipove Isus pita: Što kažu ljudi… tko je Sin čovječji? I danas se postavlja isto pitanje. Postavlja se nama: Što kažu ljudi… što kažu novine, TV, radio – tko je Sin čovječji? Je li on samo neuspjeli revolucionar koji je pokušao promijeniti svijet a satrla ga ruka političkog oportunizma; je li duhovni učitelj ljubavi kojega je njegovo naučavanje stajalo glave; je li religiozni zanesenjak koji je umislio da mu je Bog Otac, a taj ga napustio i prepustio okrutnoj smrti; je li on možda avatar (inkarnacija) nekog božanskog principa i njegovo objavljenje u povijesti; je li on zapravo izmišljotina nekolicine židovskih mudrijaša?

Gledajući kako se s njim mediji rugaju, kako ga se psuje i vrijeđa, ne možemo se oteti dojmu da mu se opet događa isto što i na Veliki petak. Pa kao što je zaključio Sinedrij i zapečatio Pilat, tako nam današnji gospodari vele: s njim je ionako sve gotovo. Što nisu uspjela stoljeća borbe protiv vjere Crkve sredit će New Age, dokrajčit će privatno sektaško duhovno poduzetništvo u stilu suvremene globalizacije. Stoga nema potrebe ni da mu se ime više spominje, ni u školi ni u temeljima suvremene kulture i društvenog uređenja. Izbačen si Isuse iz nedavno skrojenog evropskog ustava, iz kulture su te protjerali već odavno a po svoj prilici izletjet ćeš, i to raspeti na križu, iz svih javnih institucija, pogotovo škola. Eto što kažu ljudi tko si ti! Eto što kaže Europa, u koju smo se zaputili!

Ali, za Isusa je to – što drugi kažu – bio samo uvod u pravo pitanje: A vi, što vi kažete tko sam ja? I sad, kad me Isuse to zapitaš – a takvo me pitanje uvijek iznenadi! – što ti mogu reći! Ma što ti ja znam? Tako sam nesiguran u svojem znanju i još nesigurniji u svojem osjećanju. A vjera mi je možda samo hrpa običaja!? Mogao bih ti reći da ne znam… a stid me je! Jer ipak, prošao sam s tobom tolike godine svojega života. Učio si me dobru i ljubavi, vodio si me za ruku i nosio preko nevolja, sokolio

13

me i podizao mi duh, na tvojem sam ramenu isplakao svoje grijehe i u krilu tvoje ljubavi odmarao djetinjim snom! Stoga, jedino što ti mogu reći je ponoviti s Petrom: Ti si Krist, Pomazanik, Sin Boga živoga! Ti si moj Spasitelj. I – znaš da te volim.

Da, znam da ove riječi vuku za sobom velike posljedice! Jesam li spreman poći za tobom, kamo god ti pošao? Pa i do Kalvarije! Hoću li ti biti toliko blizu da me možeš obasjati svjetlom uskrsnuća?

Isuse moj, danas, na dan Petrove ispovijesti vjere, slušam riječi ponavljane za svakoga susreta s blagopokojnim papom Ivanom Pavlom II: Krist jednom stade na žalu, tražeć’ ljude za velika djela… o Bože, zar si pozvao mene: tvoje usne moje rekoše ime – svoju lađu sada ostavljam žalu, od sad idem kamo zoveš me ti! – i pokušavam ti i sam reći: odsad idem, kamo šalješ me ti!

Dok pred očima svega svijeta slušam ispovijest vjere Benedikta XVI., Petra naših dana, u zajednici svih vjernika mojega naroda molim Ispovijest vjere Hrvata katolika:

Čvrsto vjerujem u Boga Oca, i Sina i Duha Svetoga. Životom želim potvrditi svoj krsni savez s Bogom i tako obnoviti sveti pradjedovski zavjet vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi. Svoju odluku polažem u bezgrešno srce presvete Bogorodice Marije. Najvjernija odvjetnice na braniku stoj. Čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom. Amen.

(HKR, 29. lipnja 2005.)

14

USTANI

U ono vrijeme, veli evanđelist, donesoše Isusu uzetoga (usp. Mt, 1-8). Jasno, sa zamolbom da ga ozdravi. A Isus mu reče: Opraštaju ti se grijesi. Na to se uznemiriše pismoznanci i farizeji: Ta tko je ovaj da oprašta grijehe? A Isus nastavlja: Ustani i hodi! I prohoda uzeti toga časa. I dok svi ostadoše u čudu, uzeti ode!

Pred sam kraj života blagopokojni papa Ivan Pavao II. uputio je, kao svjedočanstvo o svojem pastirskom poslanju u Crkvi, poruku naslovljenu: Ustanite, hajdemo! Zar nije paradoksalno da netko nemoćan, satrt bolešću i uzet u kolicima, tko ne može hodati, čak ni ustati, poručuje: Ustanite, hajdemo! I to sa svom ozbiljnošću.

Ustaje se nakon spavanja, odmora, nakon osvježenja i prikupljanja snage da bi se moglo raditi, učinkovito djelovati. Ali, ustaje se i nakon pada. Nakon što tresnemo o zemlju, bilo da smo sami posrnuli, bilo da su nas drugi oborili. Ustajanje je to teže što je pad s veće visine, što je pod većim teretom, što je bliža ruka koja nas je oborila… Nije lako ustati. Valja prikupiti svu preostalu snagu, oduprijeti se, oprijeti se i osoviti na noge, treba podići glavu, a često to ne možemo sami. Bog nas poznaje. Ivan evanđelist veli da Isusu nije trebalo govoriti kakav je čovjek – ta sam je to dobro znao. I zna Isus da ležanje, da nemoć u nevolji i u prašini bijede i blata grijeha, nije pravo čovjekovo mjesto. Valja mu pomoći da ustane… pa ako treba i da ponovo nauči hodati, stajati kao čovjek, čela upravljena nebesima.

Isus veli: Sin je čovječji došao spasiti izgubljeno. Ne osuditi, nego spasiti. Spasenja nema bez podizanja iz stanja propadanja, iz stanja grijeha, bez oslobođenja od vlasti zla i Zloga. Stoga je prvi korak svakog ozdravljenja oslobođenje od unutrašnjih spona zla, od nesreće. Prvo je, preduvjet svake slobode, Božje oproštenje. Isus to potvrđuje. Još više, posvjedočuje da je on sam, Sin čovječji, vlastan udijeliti to oproštenje, oslobođenje od grijeha. Zato može reći: Sinko, oprošteni su ti grijesi.

15

U novozavjetnoj teologiji, u skladu sa starozavjetnom tradicijom, oproštenje grijeha je povezano uz pojam odrješenja. Danas je taj pojam izblijedio jer smo promijenili navike. Ne putujemo na konjima i magarcima nego u automobilu. Ne privezujemo i driješimo, nego zaključavamo i otključavamo. Onaj tko je privezan, u stvari je zaključan. Ne može nikud. Nije slobodan. Sputan je, svezan, rob. Odvezati znači odriješiti od spona. Odriješiti od grijeha znači otključati od zatvora zla. Skinuti teret grijeha. Osloboditi za lakoću življenja, za slobodu pokreta, za hod naprijed.

Tko od nas nema neko iskustvo privezanosti? Dosta se je sjetiti trenutaka bolesti, nemoći ili onih koji su u ratu bili zarobljeni. Našim ulicama prolazi mnoštvo naizgled slobodnih ljudi. A da je zaviriti u duše što bi našli? Terete, spone, privezanosti za zle navike, opterećenosti grijesima i nepravdama, jad i nevolju. Krist nas želi slobodnima. Svakome, preko Crkve, poručuje: Sinko, dođi bliže, otvori vrata svoje duše da bi i tebi mogao darovati oproštenje. Sinko, ustani i hodi, u slobodi, do vječnosti, do uskrsnuća!

Svaki put, kad molimo anđeosko pozdravljenje, molimo molitvu za milost, koja glasi: Milost tvoju, molimo te, Gospodine, ulij u duše naše, da mi, koji smo po anđelovu navještenju spoznali utjelovljenje Krista Sina tvoga, po muci njegovoj i križu, k slavi uskrsnuća prevedeni budemo. Po istom Kristu Gospodinu našemu. Amen.

(HKR, 30. lipnja 2005.)

16

BOG TE VIDIO

Isus je, prolazeći Palestinom, pozivao ljude da otvore oči i srca, da se okrenu Bogu i njegovu zakonu, pozivao je na otkrivanje Božje ljubavi, na obraćenje od zla, a neke je izričito pozvao da idu za njim, da ga slijede. Sveti Matej u svojem izvješću o Isusovu životu, smrti i uskrsnuću, što ga zovemo radosna vijest, radosno izvješće, evanđelje, opisuje vlastiti poziv na nasljedovanje (usp. Mt 9, 9-13)! Čudno nam je, u tom izvješću, što je Isus Mateja našao u carinarnici. Na radnom mjestu. Obično mislimo da za takav poziv treba neko posebno mjesto i posebne okolnosti, te da se to valjda i događa samo posebnim ljudima.

U našem narodu i jeziku postoji uzrečica za koju pomislimo da graniči s uzaludnim spominjanjem imena Božjega. A glasi: Bog te vidio! Što to znači? Možda: Bog te uočio, Bog te otkrio, Bog te primijetio! A gdje to? Ma gdje god bio, u kući, na poslu, u školi ili na plaži! Ma gdje bio – Bog te vidio! Bog te pogledao, spustio svoj pogled na tebe, lice svoje okrenuo k tebi – kako veli starozavjetni blagoslov. Bog te vidio osobito tamo gdje ti je muka i nevolja, gdje sam ne možeš izaći na kraj ni sa sobom, ni sa drugima, ni sa životom!

Poziv upućen Mateju odmah je izazvao reakcije onih koji misle da sve znaju, čak da znaju i to kako bi sam Bog trebao djelovati. Takvi prigovaraju Isusu: Zoveš carinika, suradnika tuđinske vlasti, čovjeka koji je pljačkao vlastiti narod. I ideš mu u kuću! Govore: Gledajte, čovjeku se grešniku svratio! A Isus jasno odgovara: Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni! Poziv nije nagrada nego je put spasenja. Poziv je tek prvi korak puta koji započinje priznavanjem svoje bolesti i pristankom na liječenje, pa dugotrajnim naporom oko obraćenja da bi na kraju doveo konačnom cilju, Božjoj radosti i radosti u Bogu. Problem je, međutim, kad je netko bolestan a umisli da je zdrav pa smatra kako mu ne treba liječnika. E, to je opasno stanje.

Odavno me progoni jedna slika. Viđao sam po gradovima ljude kako idu ulicama, noseći na sebi obješene plakate s obavijestima o restoranima,

17

kazalištima ili tražeći pomoć. Pitam se, kako bi bilo jednog ljetnog predvečerja, kad je splitska riva puna svijeta, prošetati s plakatom na prsima i leđima. Ako bi na tom plakatu napisao: tražim novac ili tražim stan ili tražim zdravlje, malo bi se tko čudio. Ako bih napisao da tražim ženu, nasmijali bi se! Ako bih napisao da tražim čovjeka, mislili bi da sam filozof. A ako bih napisao da tražim Boga, mnogi bi pomislili da sam lud. A zapravo – bio bih samo iskren. Posve iskren!

Bog se daje naći onima koji ga traže, poziva one koji su svoje lice okrenuli k njemu. Bog nas najprije doziva, ma gdje bili – da bi nas pozvao! Ali, dok nas Bog zove, mi kao da se s njim igramo na kukalo, na sakrive. S jedne strane želimo da nas nađe a skrivamo se od njega. Poput Adama i Eve… nakon grijeha!

Sveti moj Mateju, kako bi bilo lijepo često ponoviti riječi pjesmice, što su je nekad znali pjevati splitski bogoslovi:

Pod maslinom si me zazva, po imenu si me nazva, da te slidim si me pozva, u školu me svoju dozva; u srce si moje uša, tamo di mi stoji duša, za tobom sam evo poša, da bi opet k tebi doša!

Gospodine Isuse, svrni svoj pogled na nas! Na sve nas, ma gdje bili.

(HKR, 1. srpnja 2005.)

18

ŠTO IMA NOVO

Odakle Isusu povod za opomenu i pouku što nam je prenosi sveti Matej u evanđelju a glasi: Staro vino u stare mješine, novo vino u nove mješine (usp. Mt 9, 14-17)! Možda je u nekom selu Isus promatrao kako ljudi pretaču vino. Staro je vino, ako je očuvano, dobro i sigurno je Isusu zamirisalo. Ali on ima pred očima novo vino, plod iz Božjeg vinograda, vino Novoga saveza u njegovoj krvi, koje će donijeti ne samo trenutak ovozemaljske radosti, nego postati zalog vječnog veselja. Novo vino, nova radost, novo slavlje, novi Savez, novi zavjet, novi narod Božji… koliko li novosti što nam padaju na pamet kad o tome u vjeri razmišljamo.

Danas je svijet krcat ponuda novoga. Sve neke novosti, jutarnje i večernje, na televiziji i na radiju, na internetu i preko telefona, sve do famoznih: Breaking news! Odnosno: Stani i pogledaj! Evo, novosti, najsvježije, najnovije! A i mi sami od prve, ako nas nije uhvatila kakva boljka od lošeg vremena, čim koga vidimo odmah pitamo: Što ima novo! Ili mu povjerljivo šapćemo: Znaš što ima novo?

A što to ima novo? Ima li išta novo pod suncem nebeskim? Stari propovjednik veli: Ništa nova pod suncem. Jer, kakva ti je novost da je na nekoj strani svijeta izbio vulkan ili se dogodio potres, da se neki samoubojica zaletio među jadne ljude ili da su opljačkali banku, da je pijani vozač izazvao sudar ili da su nas političari izvarali a stručnjaci opljačkali. Pa zar tako nije od početka? Zar Adam nije Boga iznevjerio a Eva ga zavela, zar Kajin nije ubio Abela a Jakov preveslao Ezava, zar žena Lotova nije mogla suspregnuti znatiželju a David svoju požudu. Zar se laži ne prosiplju od pamtivijeka i Pilati osuđuju nevine a budale poput Heroda upravljaju svijetom. Zar Jude i dalje ne izdaju Boga i ljude, prijatelje i spasitelje za šaku srebrnjaka? Čini se kao da se sve vrti ukrug! Indijski mudraci su zaključili da doista nema ništa novo, nego je sve to samo jedan bezizlazno kolo! Ili kako bi Ivan Gundulić rekao – kolo sreće što vodi do nesreće: Kolo sriće naokolo, vrteći se

19

ne pristaje, ko bi gori sad je doli, a ko doli, gor’ ustaje… Vikovite i bez svrhe ni pod suncem nike stvari, a u visočije gora vrhe najprije ognjeni trijes udari!

Drugog srpnja svake godine u Cetinskoj krajini slavi se spomen razornog potresa iz davne 1898. godine. U iskustvu stradanja vjerniku se otvaraju oči da prepozna kako je jedino doista novo ono što je doživjela Marija, i poradi toga uskliknula: Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu mojem Spasitelju! Zašto? Jer pogleda Gospodin na neznatnost službenice svoje!… Velika mi djela učini svesilni, sveto je ime njegovo! A što je to veliko i tako radosno, što je to zaista novo u našem vremenu? To je istina: Bog je s nama! I još više: Pozvani smo biti s njim, ne samo sada, nego za vazda! Najnovije je od svega je: Nakon svega zla što mu se zbilo, i poradi naše krivnje, Isus je uskrsnuo! Živ je! To je jedina prava, istinska, velika novost! Smrt je pobijeđena. Zlo je svladano! Isus je živ i ništa, ni život ni smrt, ništa nas ne može odvojiti od ljubavi Božje u Gospodinu Isusu!

Kako bi izgledalo kad bi na naslovnicama novina, u zaglavlju radijskih i televizijskih emisija ili kao pozdravna poruka na zaslonima naših mobitela stajala najveća novost: Isus je uskrsnuo! Kako bih zvučao ja, kršćanin, da ti kad me susretneš na ulici i upitaš: Što ima novo? odgovorim: Pa čovječe, Isus je uskrsnuo! I to kaži svima!

(HKR, 2. srpnja 2005.)

20

MUDRI I UMNI

Evanđelje je puno iznenađenja. Zar, kad malo promislimo, nije iznenađujuća Isusova zahvala Ocu što su otajstva kraljevstva nebeskoga skrivena od mudrih i umnih, a objavljena malenima (usp. Mt 11,25-30)? Ali, zar Isus veli kako zapravo neznalica zna a naizgled nespretni pogađa u srijedu! Očito je, po njegovu, da se ljudska mudrost i umnost ne podudaraju s otajstvima kraljevstva nebeskoga.

Tko su mudri? Toliko puta roditelji, upućujući djecu, upiru prstom u nekoga tko je, kako se kaže, puno postigao u životu: Taj ti je mudar, snalažljiv kao mačka, kako ga god baciš on padne na noge. Kakva god bila vlast, on joj uvijek vadi mast i nema vjetra koji neće puhati u njegova jedra. U njegovoj matematici nema oduzimanja, a pogotovo nema nikakvoga dijeljenja. Ima samo umnažanje i ponešto zbrajanja. A sve čega se dohvati raste, buja: množe mu se dionice, grade kuće, povećava vozni park! I on ti gazi naprijed. Gazi, ne osvrćući se. A oko njega mnogo sitnih duša koji čekaju da im u krilo padne koja mrvica s njegova bogataškoga stola!

A tko su umnici? Gledaj neke takozvane znanstvenike, slušaj kako pričaju. Svaka malo gledanija televizijska emisija je njihova. I znaju sve, od sijanja repe do pomaka spektra kojim se mjeri brzina udaljavanja neke galaksije, od određivanja kamatne stope do teorija što opravdavaju istospolne zajednice. Pa kako, kad sve znaju, kako da im vlast ne povjeri uređivanje sustava obrazovanja i u ruke im ne preda znanstvena istraživanja? Jer oni su toliko umni da se već počinju igrati Boga, smatrajući se gospodarima života. A kad se čovjek počne igrati Boga, bilo da se uzoholi u svojoj moći nad drugima, bilo da sam – bez Boga i protiv Boga – počne određivati što je dobro a što zlo, onda đavao ubrzo dođe po svoje! Što bez Boga postane, đavao odnese! Znano nam je to već iz Knjige postanka. I to nam je svaki dan sve očitije.

Isusu je jasno kako stvari stoje! Kako pred dvije tisuće godina tako i danas! Isus je jasan: Prava mudrost i prava umnost započinju poniznim

21

priznavanjem Boga – svojim Bogom! Samo je Bog zaista Bog. Jedini! Ono što je oholim skriveno, poniznima – malenima, vjernima – biva očito: Tajna (mysterion) kraljevstva nebeskoga je posve jasna: Sve je u Božjoj brižnoj i milosrdnoj, spasiteljskoj i očinskoj ruci. Sve je povjereno Ljubavi, sve je od Oca po Sinu u Duhu Svetomu.

Svi mi, čitavo čovječanstvo i svaki pojedinac, igramo utakmicu života. Pravila su dana i jasna. To su najprije Božja a tek onda ljudska pravila. Neki drže da ta Božja pravila mogu izigravati misleći da su sami sebi mjera, pa igraju silom i nasiljem, zavaravanjem i prijevarama. Samo, kakav će biti konačni rezultat?

Na igralištu života u Božjim očima vrijedi samo igra po Kristovoj mjeri: iskreno zalaganje u ljubavi s brigom za suigrače, vrijedi dobrodušnost i pomoć da bližnji postane bolji. Vrijedi mudrost oslanjanja na Božju uputu i strategiju kako bi nam konačni rezultat utakmice života bio mudrost spasenja!

Gospodine, pomozi nam da ovu utakmicu ne izgubimo.

(HKR, 3. srpnja 2005.)

22

NE ZABORAVI

Mjesec studeni započinje danima sjećanja, svetkovinom Svih svetih i spomenom vjernih mrtvih, a nastavlja se u našoj domovini spomenom poginulih branitelja, čemu je vrhunac spomen vukovarske tragedije. Studeni bismo slobodno mogli tako nazvati i spomen mjesec.

A zašto se spominjati? Toliko sam puta čuo riječ, naputak: Ne zaboravi! Znam, znam da lako zaboravljam. Prelako i prečesto. Živi sam dokaz da je čovjek biće koje zaboravlja stvari, obveze, događaje. Što je najgore, zaboravljam i ljude. A kako se od toga izbaviti?

Danas se na sve strane priča o memoriji, to jest o pamćenju. Memorija je već postao tehnički termin, pa se pita: Koliko košta memorija. Vele da u boljim dućanima memorija (sada, u studenom 2005.) stoji otprilike jednu kunu po megabajtu. A megabajt je prilična količina memorije. Ispada, velika memorija za male pare!

Kad se govori o memoriji, misli se na pamćenje u smislu bilježenja podataka. U stvari radi se o pamćenju prošlosti. Kaže se: Tko ne pamti prošlost, izgubit će budućnost! Tko izgubi sjećanje izgubit će se jer su mu nestali korijeni. Kršćanstvo je oslonjeno na memoriju, na pamćenje. Međutim, ne radi se tu tek o golom pamćenju nego o spominjanju, o spomenu prošlosti – kroz riječ, uzdarje i slavlje u sadašnjosti. Vjera Crkve u sadašnjem spomenu Božjih zahvata u povijest, u spomenu događaja Isusa Krista nalazi svoje utemeljenje i oslonac. Zato je u vjeri itekako važan naputak: Ne zaboravi, sjeti se! Sveto Pismo veli: Ne zaboravi: Gospodin Bog tvoj Bog je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom, a bližnjega svoga kao samoga sebe.

Ipak, treba uvidjeti da problem zaborava ima i drugu stranu. Čak mi se čini donekle razumljivim da pomalo zaboravljamo prošlost, ali tragično je kad počnemo zaboravljati budućnost. Jer, tko zaboravi budućnost, kakva mu korist od spominjanja prošlosti? A koje se to budućnosti valja spominjati, koju budućnost ne smijemo zaboraviti? Onu na koju

23

smo pozvani, kojoj smo usmjereni, usredotočeni, koju nam je Bog pripremio. Spomen budućnosti spomen je Boga! Jer Bog Isusa Krista nije tek Bog prošlog svršenog vremena, ne – to je Bog budućnosti – tvorac budućnosti.

Među najveće izazove današnjeg, pluralnog i postmodernog tehno-loškog vremena, spada pitanje održive zajedničke budućnosti. Ali još prije, svaki pojedinac se nalazi pred izazovom izbora i određenja osobne budućnosti! Posljednjih dana crkvene godine, liturgijski tekstovi nam baš to dozivaju u pamet! Potiču nas da se pomolimo za milost spomena – Božje prošlosti i Božje budućnosti – za snagu da od sebe ne odgurnemo onu ruku koja nas u nadi uskrsnuća upravlja pravoj budućnosti, radosti zajedništva s našim Bogom i Gospodinom Isusom Kristom, kojemu neka je svaka čast i slava po sve vijeke vjekova.

(TVD, 24. studenoga 2005.)

24

POSLUŠAJ

Poslušaj glas Gospodina Boga svoga…, tako odzvanja poziv u danima došašća! Poslušaj! Poslušaj glas! Ali kako i gdje? Ima li kakav način da se čuje glas Božji, njegova poruka, da dođe do srca?

Živimo u vremenu komunikacije, u globalnom selu gdje se sve čuje i zna! Pa može li se Boga čuti? Priznajem da sam unekoliko ovisnik o medijima. Istina, novine sam prestao čitati jer mi iz njih nekako miriše zloća. Radio slušam zapravo samo dok sam u autu… i dva puta tjedno. Utorkom navečer Andromedu, emisiju o svemiru, a nedjeljom iza podne emisiju Nikad nedjeljom na Radio Splitu koju vodi Ivica Ursić. Televiziju upalim više puta tek tako, samo neka priča… Čudno je što mi se nekad čini kako nemam što poslušati i pogledati, a satelitski prijemnik s nekih 4000 programa, kad ga stavim da spremi programe sa dva satelita, javi da nema dovoljno mjesta!

Čitao sam da su Amerikanci razvili fenomenalni program za prisluškivanje. Preko sustava Echalon čuju svaki telefonski razgovor, vide svaku poslanu poruku, svaki e-mail, svaku izmjenu podataka. Ali, imajući pristup svemu zapravo ne znaju ništa. Jer, valja znati razlikovati, razvrstati značajno od beznačajnoga. Prije podosta godina svjetsko udruženje radio-astronoma osmislilo je program zvan SETI – Searching for Extraterrestrial Inteligence. Sve podatke koje dobiju astronomskim promatranjima preko radio teleskopa nastoje kompjutorski obraditi ne bi li došli do kakvog zanimljivog podatka koji bi upućivao na postojanje izvanzemaljskih bića. Kako za taj posao nisu dovoljni niti najveća superračunala, astronomi traže da se njihovoj inicijativi pridruže i amateri stavljajući im na raspolaganje, preko mreže, svoja računala za obradu podataka. Nadaju se da će tako čuti, dočuti glas s neba…

Svi naši aparati za komunikaciju trebaju biti sintonizirani, to jest biti na istoj valnoj dužini na kojoj se šalje signal, poruka. Ako nema tog poravnanja, signal se ne prima, poruka se ne prepoznaje. Moderni

25

uređaju koji su tako napravljeni da sami traže signal i sintoniziraju se, nazivaju se plug and play. Uštekaj i vozi. Gledaj, slušaj, igraj.

Mi kršćani vjerujemo da je čovjek u samoj svojoj biti, u svojoj osobnosti, kako Biblija kaže, stvoren na sliku i priliku Božju, to jest da je sposoban primiti Božji signal i prepoznati ga. Čuti njegov govor preko svijeta, stvorenja, preko osoba i osobito u dnu svoga bića, u svojoj savjesti – i odgovoriti mu. Čovjek je od Boga smišljen kao biće kojemu je osnovna sintonizacija – s Bogom. Konačno, kako je Isus Krist Božja objava u povijesti, sintonizacija na Božji govor uvijek dovodi do Isusa Krista. Do barem neke mjere poravnanja s njim.

Ali, za to ima jedan uvjet. Da bi čovjek prepoznao taj glas, poruku, mora biti ispravan. Nažalost, većina od nas je pokvarena. Nešto u nama ne valja. Postoje neke ugrađene pogreške (u samoj naravi koja je sklona zlu, a to zovemo istočni grijeh). Zatim, neki su se od nas u životu prilično razlupali, raštimali. Neke su drugi iskvarili pa jedva dišu. Nekad se društvo trudi da čovjeka uputi na krive signale, a Božji signal nastoji zaglušiti.

Poruka došašća je poslušaj glas Gospodina Boga svoga. To najprije znači: Ispitaj se, jesi li u redu. Popravi što je u tebi krivo, razbijeno. Ako ne možeš sam zamoli onoga tko te je stvorio da te iznutra ispravi, da ga čuješ, da osjetiš njegovu blizinu i dobrotu. Tada će ti se otvoriti prijemnik srca za pjesmu radosti, za iskustvo blizine onoga čiji dolazak očekujemo.

(TVD, 1. prosinca 2005.)

26

USPUT

Što sve ne čujemo usput? Kakvih sve riječi? Kad bi brojili sve što čujemo u jednom danu, bi li bilo više dobrih ili naopakih riječi? Kakvih sve glupih izraza, dobacivanja, dovikivanja, izazivanja, koliko li prostote, pa sve do psovke i predavanja vragu. Čudno je i strašno kako nam lako ružne riječi izlaze iz usta, a one lijepe, dobre, plemenite tako teško. Za njih se valja pomučiti!

Volimo se hvaliti da smo u nečemu najveći. No čini se da nema naroda, puka i jezika na svijetu koji je tako jadan u ružnim riječima, a pogotovo u psovki i pogrđivanju Boga. Da netko one psovke koje se čuju po našim ulicama, u dvorištima i po kućama, izgovori u kojoj islamskoj zemlji, ostao bi za glavu kraći. No, nije stvar u kazni, Bože sačuvaj. Problem je da to ne psuju nevjernici, nego baš takozvani vjernici, koji uz psovku, kao nekakav dodatak, još predaju vragu, sve i svakoga.

Kad dobro promislimo što znači predati nekoga vragu, srce nas zebe! Može li se išta stravičnije zamisliti? A što ako vrag dođe po svoje? Kolike bi odnio. Zamislite da vaše najbliže, muža i ženu, sina i kćer, brata i sestru – odnese vrag, jer ste mu ga vi predali, preporučili. Zamislite ne da odnese, nego da uzme pod svoje, okupira i nastani se! Ne dao Bog nikome iskusiti što to znači biti pod vlašću Zloga!

Odakle to predavanje sotoni i pogrđivanje Boga i njegova stvorenja? Zar to nije izraz raščovječenja. U najdubljem smislu to je izraz nekulture – jer prava kultura poštuje i čovjeka i Boga. Ono što se danas prodaje pod takozvanu masovnu kulturu (a još gore je s elitnom) očito nema nikakve veze s kulturom jer nije na izgradnju u istini, dobroti i ljepoti, nego na sramotu. Još više, psovka nije tek izraz nekulture, odnosno nevjernosti Bogu i čovjeku, nego je u biti mržnja, suprotnost ljubavi.

Svaki put kad dođem kući, osjećam kako mi se sitna bratova djeca vesele. Kakav bi ja bio gad kad bi tu djecu predao vragu? Kakav bi bio nečovjek da ih učim psovati Boga i gaditi ljude? A nažalost, upravo

27

roditelji, djedovi i bake daju djecu i unučad vragu, poslije se čudeći što su otišli naopako. Poslovica kaže: Što ti je na ustima, to ti je u srcu. Iz punine srca usta govore. A kakva je dijagnoza srca kojemu je vrag na ustima?

Došašće je vrijeme približavanja Bogu. Kako bi bilo da ovo očekivanje Isusova rođenja započnemo s odlukom: Od sada ću svojem mužu ili svojoj ženi, svome djetetu ili roditelju, pa i kad me naljuti, reći: Bog te blagoslovio. Anđeli te na putu čuvali. S Bogom pošao i s Bogom kući došao.

Blaženoj djevici Mariji, posve vjernoj Bogu, nije iz usta izlazila ružna riječ. Bog joj je povjerio Sina, našega Spasitelja, a ona ga je, netom rođena, prikazala Ocu. Pratila ga je svojom molitvom a On je postao blagoslovom i njoj i svima nama. Mogu samo zamisliti kako se Gospa i danas veseli da čuje da joj roditelji povjere svoju djecu.

Gdje je Bog, gdje je Marija, tu vrag nema pristupa i tu nema straha. Tu se s povjerenjem može moliti u Očenašu: I ne uvedi nas u napast, nego nas izbavi od zloga. Amen.

(TVD, 8. prosinca 2005.)

28

STID ME JE

Danas, polovicom prosinca 2005., pitam se: Kako se osjećam? Treća nedjelja došašća u crkvenom nazivlju zove se gaudete - radujte se! Dan koji je trebao biti dan radosti, pretvorio se u dan žalosti. Dok su neki javno likovali, meni je ovo dan stida. Osjećam se posramljeno kao čovjek a i kao Hrvat, pa i kao vjernik!

Stid me je kao čovjeka. Ne samo zbog zatvaranja jednog čovjeka, nego zbog gaženja dostojanstva, prava i pravednosti. Slušali smo riječi moćnika: Učinjeno je veliko zlo, rat sa strašnim zločinima. Hajdemo osnovati sud. A onda, pod prividom brige za pravdu, nikne sud kojemu neće biti važno tko je krivac a tko žrtva, koji će skrojiti svoju mjeru: jednima i slutnju krivnje stostruko uveličavati, a drugima stostruko umanjivati. Zašto? Da bi se postigli ciljevi za koje suđeni ne smiju ni znati, a ako ih naslute ne smiju ih spominjati. No, to nije sve, jer taj će sud vrijediti samo za male, sitne, dok veliki mogu i dalje činiti što ih volja! Ako se mali usude zucnuti valja ih prisiliti da sami potpišu izuzeće velikih, inače će unaprijed potpisati vlastitu krivnju. Eto slobode koju George Orwell opisa riječima: Svi su jednaki, samo su neki jednakiji od ostalih! Da, stid me je kao čovjeka u ovom svijetu globalne nepravde.

Stid me je i kao Hrvata. Boli me gaženje domovine jer je to oskvrnuće moje majke i oca. Da, sramim se kad me netko gleda u oči tvrdeći kako nitko od njega više ne voli svoju domovinu a najradije bi je stavio u vlastiti džep. Stid me je kad čujem da jedna od najviših međunarodneih institucija borbu za slobodu moga naroda, a to je borba za slobodu svakoga čovjeka i naroda, službeno obilježava kao zločinački pothvat. Ne želim zanijekati zlo što uvijek i svugdje valja osuditi, ali kako shvatiti da je sloboda moje domovine zločin? Pa kako onda ne osjetiti da su danas i meni na rukama verige? I kako ne zaplakati ako vođe moga naroda pomažu da se te verige čvrsto stegnu?

Posramljen sam kao vjernik. Čvrsto vjerujem da pravo na slobodu i dostojanstvo nije nekakav ustupak što nam ga veliki i moćni daju, nego

29

je to pravo koje dolazi od Boga. Posramljen sam što se vjerski poglavari ne usude osuditi zlo, sram me je što zašutješe usta koja bi trebala biti prva u obrani Božjega i ljudskog prava i dostojanstva. Sram me je što danas nema više Stepinaca… odvažnih svjedoka!

I što sad? Ostati posramljen i postiđen? Ne, to ne mogu, niti želim. Kao čovjek – želim biti na strani istine i pravde! Kao Hrvat – želim iskazati poštovanje prema žrtvama za slobodu, i u ljubavi za svoju domovinu, založiti se za njezino dobro. A kao vjernik – vjerujem da Bog nalazi načina da izbavi od ljudskoga zla. O tom smo se osvjedočili u onim danima kad smo ponavljali: Da Gospodin nije za nas bio, žive bi nas progutali. Zato se ne stidim moga Gospodina koji je po ljudskoj pravdi dospio na križ, a kao vjernik molim da se Gospodin ne postidi mene. I još sa psalmistom molim za milost: Neka se zbog mene ne postide oni što se uzdaju u tebe, Gospodine!

Kakav će nam biti ovaj Božić? Nekima u palači, drugima u zatvoru. Jednima u časti, vlasti i imanju, drugima u oskudici i osami. Gospodine, oslobodi me od napasti da proklinjem – udjeli mi vjeru da molim za obraćenje onih koji nam zlo čine. Da u svakome progonjenom prepoznaju tebe – pa da se tebi poklone. A onima u betlehemskom siromaštvu udijeli hrabrost i svoj sveti blagoslov koji vrijedi više od svega zlata, časti i vlasti ovoga svijeta.

(TVD, 15. prosinca 2005.)

30

SVRATI GOSPODE K NAMA

Došašće, iščekivanje dolaska Gospodinova je na vrhuncu. Ostaje još samo koji dan. Ali, znamo li koga čekamo? U ono vrijeme, prije dvije tisuće godina i u sva druga vremena ljudi su iščekivali, nadali se dolasku boljitka, novoga vremena pravednosti i mira, molili su da Bog uspostavi red za koji ljudi nisu sposobni. Nadali su se ispravku krivina i oproštenju krivica. I mi se nadamo da nas Gospodin pomiri i umiri, da nam donese mir izvana i iznutra, u srcu. Mi kršćani vjerujemo da je Gospodin došao, utjelovio se radi nas i radi našega spasenja da nas oslobodi, izbavi, spasi, da nam omogući temeljnu slobodu od zla. Da nas okrene dobru i životu, ne bilo kakvom nego vječnom!

Ali, njegov dolazak nisu svi prepoznali. Zašto? Pitanje je – kakvoga Boga ljudi traže? Većina, čini se, ne traži Boga koji vodi slobodi, koji računa s ljudskim odgovorom, koji je spreman poniziti se – sve do štale, jaslica, djeteta. Boga koji nije sila, nego ljubav! Toliki bi htjeli Boga ali kao automat, da oni pritisnu dugme a On im ispuni želje. No, Bog zna da nam to ne treba. Treba nam tko će nas voljeti, osloboditi, tko će nam otvoriti novu zoru budućnosti, istinska vrata sreće.

Za prepoznati Boga nužno je čisto srce i iskreno povjerenje. Dolazak Gospodnji su prepoznali siromašna djevojka Marija iz Nazareta, njezin zaručnik Josip, starica rodica Elizabeta, pastiri kod stada i doživjeli su čudo nezamislivo! Doživjeli su Božju slavu i dar mira ljudima dobre volje, čudo Božje dobrote usred zla svijeta. Vjerujem da su ti skromni ljudi shvatili – ono što je Marija ispjevala u svojemu hvalospjevu – da nema mira ljudima bez slave Bogu! Nema sreće bez Boga. Nema punine čovještva ako prvenstvo ne pripada Bogu. Ako nije nadasve Bog, onda čovjek nadasve postaje sam sebi bogom, da zagospodari nad drugim čovjekom. I da ga zgazi.

Ovih dana po dućanima je sve okićeno, rasvijetljeno. Ali, gdje je Bog? Na bocama je nekad pisalo: Sretan Božić, zatim: Sretni blagdani, a sad: Sretni praznici! Predsjednik najmoćnije zemlje na svijetu od ove godine

31

više ne čestita Božić, nego šalje milijun i četiri stotine tisuća čestitki s porukom Sretni praznici. Jesu li to dani ispražnjeni od Boga? Vjernici ne mogu poželjeti neke puste sretne praznike, nego sretan Božić! Pa što ako su mnogi toga maloga Božića odbili od svojih vrata i od svojega srca? Zar tim nije nužnije da mu se primaknemo, otvorimo, da ga pozovemo: Svrati Gospode k nama! Svrati Gospode k meni! Svrati u moju obitelj, svrati u moj narod!

Usuđujem se, ove predbožićne večeri, i u vaše ime ponoviti pjesmu napisanu onih teških dana domovinskog rata, i kroz iste riječi još jednom zamoliti:

Svrati Gospode k nama, u zemlju ispletenu od svjetla, radosti i tuge! Zarumenjeloj zori darovat ćemo snagu otkucajima srca,pa u kamenu živom isklesati znamenje mira!

Svrati Gospode k nama, u zemlju izbijenu od juga, levanta i bure!Uskovitlanim morem podignut ćemo jedra na jarbole i križe, pa na pučini mora zaploviti brazdama nade!

Svrati Gospode k nama, u zemlju zalivenu od kapi nevolja i suza!Onemoćaloj duši prostrti ćemo na stol ribe, kruha i vina,pa u zanosu pjesme prizivati blagoslov neba!

Svrati, Gospode k nama, kao u svoju kuću, nemoj nas zaobići! Ako nas nevolje taru, još su nam srca vruća! Svrati Gospode k nama, otvorena su vrata!

Svrati Gospode k nama, svrati – u zemlju Hrvata!

(TVD, 22. prosinca 2005.)

32

BLAGOSLOV PUKA

Sve što započinjemo – kao vjernici – započinjemo u ime Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga. Svaki dan počinjemo s prošnjom da nas prati Božji blagoslov, i to činimo u znaku križa Gospodinova – po kojem i u trpljenu otkrivamo spasenje. Eto, u toj vjeri započinjemo mlado ljeto s pjesmom – molitvom za Božji blagoslov na početku mladog ljeta. Neka ovi zazivi iskažu sve one najdublje, najbolje i najljepše želje – za svakoga i za sve! Neka vam je svima, ma gdje bili, sretno i blagoslovljeno mlado ljeto.

Na početku novog ljeta, na prolaznost misleć svijeta,ljudsko srce tebi leti, Bože dragi, Bože sveti.Tvoji dani vječno traju i promjene ne poznaju.

Klanjamo se dušom smjernom tvom božanstvu neizmjernom,ufamo se da ćeš nama, po Kristovim zaslugama,oprostiti sve krivine, grešne misli, riječi, čine!

I da ćeš nam pomoć dati, budemo li tebe zvati,da se od zla vijek klonimo, dobra djela da činimo,dok zemaljsko dođe kraju te nam mjesto daš u raju.

Na svakom ti hvala daru, svih dobara Gospodaru,Oče dobri, milostivi, koji hraniš sve što živi,i nas uvijek brižno hrani i od svakog zla nas brani.

Vrlo rijetko mi vidimo zašto patnje podnosimo,a ti znadeš što je bolje pa dopuštaš te nevolje,da od mana duše liječe, vječnu propast našu spriječe.

Kada bol nas stegne koja, nek nas jača milost tvoja,da u boli ne klonemo nego hrabro podnesemo,sve nam suze ti osuši te utjehu podaj duši.

33

Bože mira i ljubavi, u srca nam mir svoj stavi,da sa svima skladujemo, mržnju, svađe izbjegnemo,mirotvorci da budemo, nikad duhom ne klonemo.

Od ratova čuvaj, brani, puk kršćanski odabrani,i sve ljude, sve narode. Neka oni što ih vodemir u pravdi brižno grade i za opće dobro rade.

Tebi molbu upravljamo, tvoj blagoslov zazivamo,na puk ovaj ovdje sada, na sve ljude sela, grada,na radnike i težake, djelatnike struke svake.

Blagoslovi, neba Care, sve crkvene poglavare,neka mudro upravljaju, uvijek dobar primjer daju,učeć ljude i vodeći k tvomu miru, vječnoj sreći.

Blagoslovi obitelji da po tvojoj svetoj željidjecu dobro odgajaju, hvalu, slavu tebi daju,gajeć vjernost, poštovanje, međusobno pomaganje.

Blagoslovi djecu, mlade, da svoj posao marno rade, a u igri, razonodi, da ih zdrava savjest vodi, čast, slobodu da čuvaju, poroku se ne predaju.

Blagoslovi ostarjele, slabe, bolne, ostavljene,neka nađu pomoć ljudi, utjeha im, snaga budi, da se tebi posve dadu i u tebe stave nadu.

Daj blagoslov svoj težaku, odstrani mu štetu svaku, blagom kišom topi polja u vremena ponajbolja, da rad njegov plodan bude i koristan za sve ljude.

Ti, nebeski Oče sveti, i mrtvih se naših sjeti,koji su nas ostavili, s ovog svijeta odselili.pokoj vječni daruj njima, u nebeskim dvorovima.

(TVD, 29. prosinca 2005.)

34

BLAGOSLOV OBITELJI

S nadom da ste ove Božićne dane proveli u obilju radosti i milosti, htio bih upitati: Jeste li Isusu čestitali rođendan? Niste se sjetili? Nema veze, nije kasno! Sutra je svetkovina Bogojavljenja – spomen događaja kad su mudri ljudi došli Gospodinu da mu se poklone, i da mu za rođendan, kako i priliči, donesu darove! Bilo bi lijepo da mu se i mi dođemo pokloniti i da mu donesemo darove srca, dobrote, ljubavi i mira. Znamo da je Bogu najdraži dar čisto srce i duša u kojoj može Duh Sveti prebivati.

Crkva svake godine čestita Isusu rođendan molitvom i pjesmom! Crkva čestita Isusu rođendan okupljajući se oko njegove kolijevke, oko jaslica kao njegova obitelj. Želi da u tu čestitku budu uključeni i oni koji su mu najdraži, pa zato k jaslicama dovodi najmlađe, najmanje, kojima je on sam obećao kraljevstvo nebesko. I još nešto. Ne činimo to samo u bogoslužnom prostoru, nego i u vlastitom domu, gdje smo ovih božićnih dana postavili štalicu, s pastirima i svetom Obitelji, kao znak želje da Bog dođe u našu kuću, u naš dom. U srce našega zajedništva, u obitelj. Da, pred tim jaslicama molimo, zahvaljujemo i pjevamo. Molimo pojedinačno i zajedno, kad se ustanemo i kad krenemo na počinak, molimo kad sjedamo za blagdanski stol.

Da, upravo pred jaslicama molimo za blagoslov i ne činimo to sami, privatno. Mi smo naime Crkva. A budući da u Crkvi svećenik predvodi molitvu, on dolazi ovih božićnih dana u obitelj da bi zajedno s obitelji molio, Bogu zahvalio, zaprosio Božju milost i pomoć. Tako pokazujemo kako smo svi ista Kristova, Božja obitelj. Ta je molitva Crkve u obitelji i molitva obitelji u Crkvi zapravo najljepši rođendanski dar Onomu koji je radi nas i radi našega spasenja postao čovjekom. To je dar kojim mu, po mjeri naše ljudske slabosti, uzvraćamo za ono što nam je on sam darovao: moleći riječima koje nas je on sam naučio, i na način kako nas je poučio, okupljeni u njegovo ime, jer On reče: Gdje su dvoje ili troje sabrani u moje ime, ja sam među njima! Neki ovo okupljanje

35

krivo nazivaju blagoslov kuća. To je molitva za blagoslov obitelji, za blagoslov osoba, nas samih koji smo najveća dragocjenost u Božjim očima. Božji blagoslov se ne može kupiti ili platiti, kao što se ne može kupiti i platiti dar ljubavi.

Na Bogojavljenje se sjećamo kako sveti mudraci dođoše s istoka da se poklone Gospodinu i da mu donesu darove. Sveto pismo svjedoči da se još netko brinuo za Isusov rođendan. Bio je to Herod, koji nije otvorio srce nego se mašio za mač, da Isusa ubije. Iz njegove požude za moću dogodila se strašna tragedija koja se neprestano kroz povijest ponavlja. Tko odbije Boga, čini strahotu sebi i drugima. A sve to može biti zamotano u lijepe riječi i hinjenu iskrenost, u prijetvornosti srca.

Nažalost, ovog Božića Isusu nije nedostajalo herodovskih čestitki. U televizijskoj seriji Zlikavci u par minuta popljuvane su sve kršćanske vrednote, dok novine tvrde da su oni što traže blagoslov obitelji naivčine a oni što dolaze da zajedno s njima mole rafinirani pljačkaši sirotinje! Eto, baš zato javno Bogu zahvaljujem za onih četiri stotine obitelji koje sam ovih dana pohodio. U svakoj kući, pred jaslicama i upaljenom svijećom zahvaljivali smo Bogu za njegove darove i prosili njegov blagoslov. Hvala mu što smo se osvjedočili koliko je to dragocjen trenutak zajedništva i molitve, a sve to bez kune i lipe, jer Crkva nije poduzeće u kojem se prodaje blagoslov nego zajedništvo ljubavi u kojem se brinemo jedni za druge, a Bog se brine za sve nas. I zato, neka mu je svaka čast i slava po sve vijeke vjekova.

(TVD, 5. siječnja 2006.)

36

PONOS

Koji put se ujutro upitam: Koje će mi boje biti današnji dan? Hoće li biti svijetao ili tmuran, razigran ili mučan? Kad je teška južina sve mi se boje stope u sivilo a kad bura nebo razbistri i duša mi se razigra. Ima raznih dana, s raznobojnim osjećajima. Ponekad, kad nešto vidim ili pročitam, rastužim se. Danas, međutim, osjećam se ponosno. Osjećam upravo ponos, ushit i zahvalnost što sam vjernik i svećenik!

Nekidan su u novine stavili sliku crkve u kojoj svake nedjelje i blagdana slavim misu, te napisali: hram za sram! A meni je taj hram na ponos! Crkva, sagrađena ne kakvim nametom, porezom, nego ljubavlju. Darovima malih, nepoznatih ljudi, župljana i neznanih stranaca koji su od svojega darovali da se možemo kao Božja obitelj sastajati, moliti. Ponosan sam na one koji su tu crkvu sagradili i na sve koji su to svojim darovima omogućili. Ponosan sam na sve koji se oko nje s pažnjom, brigom i ljubavlju trude. Razlog ponosa je osvjedočenje iz prve ruke: Tko daje Bogu, taj daje i ljudima. Nikad sirotinja nije ništa dobila od onih koji viču: zašto se potrošilo ovo, zašto ono, trebalo je to podijeliti! Sirotinja dobiva od onih koji daju bez računice!

Sadašnja hajka na Crkvu podsjeća me na događaj iz Betanije, kad je Lazarova sestra Marija potrošila posudu dragocjene pomasti da pomaže Isusa. Jedini koji se pobunio poradi tolikoga troška bio je Juda, s argumentom: To je trebalo dati sirotinji. I odmah je izračunao da je to 300 denara. A sveti Ivan tumači: To ne reče stoga što mu je bilo stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo (Iv 12,6).

Još jedan događaj ovih me je dana ispunio najprije tugom, a onda ponosom. Dogodila se strašna prometna nesreća kod Živogošća. Uz jednog mladića poginula je i jedna časna. Sestra Jacqueline, crnkinja, iz Ruande. Sestra služavka Malog Isusa. Reče jedan kolega: Zamisli, kakvog slučaja: Da pogine časna sestra, i to mlada, i to crnkinja u Hrvatskoj! Takva smrt je misterij, nama nedokučiv… Susreo sam je

37

prvih dana kad je došla u Split, prije pet godina. Prošla je dugi put na kojem je pokazala svu zauzetost svoje iskrene vjere, posebno u njezi stradalnika u ratu u kojem je izgubila oca. U samostan je unijela dušu, raspoloženje, pjesmu. Odmah je počela sestre učiti svojim pjesmama. Udaraljke su joj bile posude, lonci i poklopci. Trebala se je uskoro vratiti u Ruandu, nakon što je jedno vrijeme provela ovdje. Nakon što je završila dvogodišnji studij duhovnosti u Rimu, naučila francuski, talijanski i hrvatski, dakako. Željela je raditi kao medicinska sestra i katehistica u svojoj domovini, iz koje su sestre Služavke malog Isusa istjerane za okrutnoga rata, što su ga zametnuli bijelci!

Ponosom me je ispunio njezin sprovod. Mnoštvo svećenika, još više časnih sestara, na stotine vjernika. Svi – braća i sestre, u istoj vjeri, istome dostojanstvu, u želji da prinesemo na oltar i svoj dar u molitvi i pomoći potrebnima. Ispunilo me ponosom osjećanje da smo živa Crkva koja osjeća, moli, djeluje i vjeruje, kojoj vjera u uskrsnuće nije tek fraza, nego život. I poželio sam, negdje u duši, da tko od novinara dođe na taj sprovod ne da bi napisao reportažu nego da, ako je moguće, shvati što je vjera i tko je Crkva! I da se sjeti kako se u Ruandi za stotinu eura može kupiti krava, a od krave živi čitava obitelj. Pa da zajedno sa mnom stotinu eura od svoje plaće daruje za one koji su potrebni. Eto razlog mojeg ponosa. I zato, neka ti je Gospodine hvala i na sestri Jacqueline, i neka ti je svaka čast i slava, uvijek i posvuda.

(TVD, 12. siječnja 2006.)

38

SABLAZAN

Vjerujem da svakoj osobi u pameti ostanu neke sitnice, mali, naizgled posve beznačajni događaji, što ga nekako prate čitavi život. Jedna takva sitnica zbila se i meni, davne 1983. Znate da je svećenik obvezan na molitvu. Tu je obvezu na svakodnevnu molitvu svečano, pred svima, preuzeo već na đakonskom a potvrdio na svećeničkom ređenju. Molitvenik za tu molitvu zove se Časoslov.

U nizu molitvenog dana, koji započinje pozivnikom, zapravo usklikom radosti već kod ustajanja, postoji dio predviđen za razmišljanje, razmatranje. To je molitva Božje riječi, Služba riječi. Slijedi Jutarnja molitva, za početak radnoga dana, s himnom i zahvalom, hvalospjevom Gospodinu i molitvom za sve potrebne, za Crkvu i sav svijet. U tijeku dana predviđena je molitva trećeg, šestog ili devetog časa, dakle kroz jutro, ili oko podne, ili pak popodne. A navečer se moli večernja molitva – zahvala Gospodinu za proživljeni dan u koju je uključen Gospin hvalospjev, Veliča duša moja Gospodina, i klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju! Pred spavanje se moli povečerje, koje završava riječima: Mirnu noć i sretan počinak udijelio nam Svemogući Gospodin.

Kad sam, dakle, te 1983. godine zaređen za đakona, nije se moglo kupiti časoslov, pa smo se morali snalaziti. Ja sam dobio časoslov don Marka Stanića, svećenika koji je nedugo prije umro, kao kapelan u Solinu. Don Marko je bio sigurno jedan od najsvetijih ljudi koje sam susreo. Svet svećenik, patnik i pjesnik, čovjek molitve. U tom časoslovu, iz kojeg i dan danas molim, don Marko je znao podcrtati nešto što mu se činilo osobito važno. Važnu misao, osobito lijepi izričaj, poticajnu molitvu. Kako časoslov tvore poglavito psalmi, don Marko je izabirao pokoji zaziv da o njemu dublje razmišlja, da se na njemu više zadrži.

Jasno se sjećam, kako me tih prvih dana pogodio blagom crvenom olovkom podcrtani psalamski redak koji glasi: Ne daj da se postide zbog mene, oni što tebe traže Gospodine! Bijaše to poruka koja mi je na

39

pragu moga svećeništva bila jasno upućena. Poruka da budem takav, da se zbog mene ne postide oni koji Boga traže.

Danas u Splitu slavimo dan Katoličkog bogoslovnog fakulteta, a sutra završavaju predavanja zimskog semestra. S ovim semestrom navršava se punih petnaest godina da predajem teologiju. Ni primijetio nisam da je sve to tako brzo prošlo. I danas se pitam: Bože moj, sva ta moja predavanja, svi nagovori, sve propovijedi, jesu li koga doveli bliže tebi?

Kad me pitaju što je to teologija, osobito dogmatika, velim: sadržaj vjere. To je ono što, onaj sadržaj u čijem je središtu Isus Krist koji je Put, Istina i Život. Teologija – ako je dobra, ako je prava – pomaže da se upozna i osvijetli taj Put, Istina i Život. Međutim, svatko se osobno treba odvažiti tim Putem krenuti, na tu se Istinu osloniti, taj Život živjeti. Danas molim za sebe, i za svoje kolege profesore: Gospodine, udijeli nam milost i krepost, da te po nama ljudi upoznaju i prepoznaju kao svoga Spasitelja. I sačuvaj nas od zla, da se zbog mene, da se zbog nas – teologa, profesora, svećenika – ne postide oni koji traže tebe, Gospodine.

(TVD, 19. siječnja 2006.)

40

AVANTURA S BOGOM

Jeste li primijetili kako nas zaokupe dramatični događaji? Kad se po svijetu dogode tragedije, potresi, poplave, avionske nesreće, ratovi, to izaziva golemi interes, na kojemu onda TV postaje i novinske kuće dobro zarađuju. Valjda je i to jedan od razloga zašto na televiziji tako rijetko gledamo dobre, lijepe vijesti. Ima ljudi kojima nije dosta što su svjedoci dramatičnih događaja, nego i sami žele postati dio drame, koju onda nazivaju avantura, a što se zna pretvoriti u tragediju. Poput tragedija u automobilskim i moto utrkama. Kako bilo, očito je da u dnu te želje za avanturom bukti težnja da se dosegne ono što se čini nedosežno, da se dokuči nedokučivo. I zato se mi, obični smrtnici, tim - ludo hrabrim - ljudima divimo.

Ali ima ljudi koji ulaze u drugačije avanture, s jednakom dozom dramatičnosti i s potpunim zalaganjem. Ima i danas ljudi koji ulaze u avanturu vjere, u avanturu s Bogom. Oni se upuštaju u otvoreno i intenzivno traganje za Bogom, o njemu se raspituju i traže načina da mu prepoznaju tragove, da mu osluhnu prisutnost, da ga susretnu i s njim se upoznaju. Ne biste vjerovali koliko ljudi želi ući u tu avanturu.

Ali, je li to opravdano? Od samog početka povijesne objave, svjedoči nam Sveto pismo, Bog se očituje kao onaj koji poziva na izazov i daje se naći samo onima koji ga toliko traže, da su spremni na avanturu života, koji su spremni na avanturu vjere. Čak i više, objava svjedoči da se sam Bog svojim utjelovljenjem u ljudsku povijest upustio u avanturu s ljudima. U Isusu Kristu nam je pokazao koji je cilj tog pothvata. To je posvemašnja sloboda, ovdje u slobodi djece Božje, a s druge strane u uskrsnuću. Pokazao je i koliko košta ulaznica za taj pothvat. Cijena je sam život. A pravilo, način na koji se on događa, to je jedini Božji zakon – zakon ljubavi!

Na blagdan obraćenja svetog Pavla spominjemo se čovjeka čiji je mladenački život, pun ponosa i znanja, bio avantura – ali takva da je rodila tragedijom ne samo za Stjepana, prvomučenika, nego i za mnoge

41

koje je progonio. Nakon što je oslijepio na putu za Damask, a fizička sljepoća mu je pokazala koliko je stvarno bio zasljepljen mržnjom, i nakon što je progledao, trebalo mu je više od tri godine boravka u sirijskoj pustinji da dođe sebi, da doista progleda, da upozna svrhu života i da nađe pravi put. Nakon toga započela je druga avantura ali u njoj više nije bilo nastradalih. Bilo je samo oslobođenih od zla, izbavljenih od laži, spašenih jer su otkrili smisao života, jer su po Pavlu susreli Krista Gospodina. Teško mi je zamisliti većeg avanturista od svetoga Pavla. Malo je tko imao više pozitivne energije u Božjoj avanturi i bio, u najpozitivnijem smislu riječi, zaluđeniji, zaneseniji Isusom Kristom i željom da radosnu vijest spasenja pronese sve do na kraj svijeta.

Mi kršćani, pa i propovjednici vjere, tako smo mlitavi, zasjeli smo u meko i toplo pa ušuškani i uljuljkani iz prikrajka promatramo svijet, čudimo se i pitamo kako to da je prepun tragedija. A borba između dobra i zla nije prestala, možda je baš na vrhuncu. O da nam je danas ljudi poput svetoga Pavla, Ivana Pavla II., Alojzija Stepinca i svih bezimenih koji se nisu bojali, nego su odvažno ustali i krenuli u Božju avanturu.

Bogu se nikad nisu sviđali mlakonje. Zato je i došao da nas probudi, potakne i pomakne, mada ga je to stajalo križa. Zar već nije vrijeme da se probudimo?

(TVD, 26. siječnja 2006.)

42

SVJETLO LJUBAVI

U najvećem broju kultura svijeća je značajan simbol. Svijeća svijetli, prosvjetljuje, razgrće mrak, pruža sigurnost i jasnoću. Svjetlo je simbol života koji nam je darovan i stavljen na raspolaganje da ga potvrđujemo, branimo, osnažujemo, ali uvijek s brigom jer ostaje i ona mučna mogućnost da ga utrnemo. I kao što svijeća treba biti zaštićena od udara vjetra i oluje, tako i naš život treba biti zaštićen, siguran, miran. Uz to, svjetlo nas uzdiže, podiže nas i upravlja nam pogled prema visinama, omogućuje nam da zađemo i u dubinu a da se ne izgubimo.

Koliko smo puta upalili svijeću s posebnom nakanom, u znak spomena na naše mrtve, kao znak vjere da se njihov život nije ugasio, nego je u Božjoj ruci. Kršćanin običava upaliti svijeću i u posebnim prigodama. Na primjer za Božić i Novu godinu. Ta je svijeća simbol novoga života koji nam je podaren utjelovljenjen Sina Božjega i znak kršćanskog poziva da svoj život učinimo, po Kristovu primjeru, svjetlom za braću. Kad se dijete krsti, prima krsnu svijeću koja simbolizira snagu, toplinu i jasnoću Božje milosti. U okrilju te milosti valja živjeti, rasti, napredovati. I zato bi tu istu krsnu svijeću trebalo donijeti na prvu pričest i na primanje svete potvrde, pa čak i na vjenčanje. Konačno, s tom svijećom u rukama bi trebali predati i dušu Gospodinu.

Još je nešto povezano sa simbolom svjetlosti. Sa svjetiljkom koja gori i obasjava, koja grije i prosvjetljuje, uspoređuju se ljudske oči, kad svijetle. U očima se otkriva osoba. U ljudima prosvijetljenim ljubavlju i milošću oči gore. U njima prebiva svjetlost koju onda prenose na druge. Često osjetimo da nam je drago biti s osobama u čijim je očima svjetlost, i da je lijepo kad je ta ista svjetlost i u našim očima. Kako su snažno sjale Gospine oči dok je donosila u hram maloga Isusa da ga prikaže nebeskom Ocu? Možda Blažena djevica Marija nije držala svijeću u rukama, ali njezine su oči bile pune svjetlosti. Marija je toliko zračila da je privukla pažnju starca Šimuna i starice Ane, koji su po njoj pristupili Isusu i u njemu prepoznali Spasitelja.

43

Kad razmišljamo o očinstvu i majčinstvu, uvijek zamišljamo radost i svjetlost! Kad smo nekidan na televiziji vidjeli kako su mladići u Brazilu spasili dijete zamotano u vreću za smeće i bačeno u jezero, kako da se ne zapitamo: Koji je to mrkli mrak u duši da nekoga dovede do zločina? Mogli smo pročitati i reportažu o pobačajima u Splitu. Kakav to mrak u duši mora biti da nekoga navede na ubijanje nevinih. Taj mrak nije drugo do li vrag, sotona, koji svoju mrežu plete u mraku laži i zla.

U nedjelju sam zapitao djecu: Kad bi vam dali nekoliko plakata usred grada, što bi vi na njima napisali? Što bi mi kršćani, danas napisali, poručili, posvjedočili svojim sugrađanima? Što je za nas tako bitno, važno i snažno da vrijedi biti istaknuto pred očima svega svijeta? Prije tjedan dana papa Benedikt XVI. objavio je svoju encikliku, pismo svim vjernicima i ljudima dobre volje. Na taj plakat usred svijeta, na naslovne stranice i na ekrane stavio je tri riječi: Bog je ljubav!

Uzimajući u ruke svijeću, baš na Svijećnicu, sjetimo se da to zapravo znači: Bog je svjetlo istinito koje prosvjetljuje svakoga čovjeka! Svjetlo koje je u Isusu Kristu došlo na svijet da nas uputi, povede, prosvijetli i spasi. A onomu tko u to svjetlo, u svojega Spasitelja povjeruje, iz samoga srca i dubine duše naviru riječi starca Šimuna: Sad sam sretan i znam zašto sam živio, jer vidješe oči moje spasenje tvoje, svjetlost na prosvjetljenje naroda i slavu puka svoga. Gospodine, prosvijetli i nas svjetlom svojega spasenja.

(TVD, 2. veljače 2006.)

44

STUPOVI

Zašto imamo dva oka? Stručnjaci kažu da je to važno za orijentaciju. Gledajući iz dva kuta možemo puno lakše procijeniti udaljenost, imamo perspektivu. Ipak, čudno je kako, uz zdrave oči, često puta samo mislimo da vidimo pravo a gledamo ukrivo.

Jeste li bili u splitskoj katedrali? Sjećate li se da je u unutrašnjosti osam ogromnih stupova donesenih iz Egipta. Iznad njihovih ukrašenih kapitela, nalazi se niz manjih stupova. Na prvi pogled se čini da ti stupovi, što vladaju prostorom, zapravo nose građevinu, ali to je samo privid. Svi ti stupovi ne nose ništa, oni su tek ukras koji daje privid veličine i raskoši, a ne nose ništa. Netko se, valjda zanesen starorimskom arhitekturom, dao u imitiranje katedrale pa je u jednoj nedavno sagrađenoj kapeli dao isklesati i postaviti impresivne kamene stupove, koji također ne služe ničemu. Možda je jedino dobro što je netko, klešući ih zaradio za kruh svagdašnji!

Poznato nam je da su stupovi najčešće predviđeni da se veliki dio građevine na njih osloni i da se na njima dalje gradi. Sveto pismo govori o zaglavnom kamenu, na kojem počiva građevina našega života, a to je Krist Gospodin. Kršćanska je tradicija sačuvala sliku Kristovih apostola kao stupova sveopće Crkve, te pojedinih svetaca, mučenika, pastira, kao stupova mjesne Crkve. Na njih i njihovu vjeru oslanja se puk Božji. Jer, samo oni koji su utemeljeni u vjeri u Krista Gospodina, koji su ostali ustrajni do kraja, predani u potpunoj ljubavi, mogu biti pravi oslonac Crkve Božje ne samo u jednom trenutku povijesti nego i za buduća pokoljenja.

Naša domovinska Crkva spominje se istinskog stupa vjere na čijem se svjedočanstvu treba i može graditi budućnost ove Crkve. Sutra se spominjemo blaženog Alojzija Stepinca, čovjeka Božjega, koji nije posustao pred prijetnjama i u iskušenjima, vjernika koji se nikada nije postidio svoje kršćanske vjere i svećeničke, biskupske službe, Hrvata

45

koji nikada nije zanijekao pravo na slobodu i ime svojega naroda niti se je dao ustrašiti nepravdom i zlom.

Mnogi se danas predstavljaju stupovima društva i naroda. Ali, oni nisu nikad svoja ramena stavili pod teret križa niti su preuzeli brigu za narod sa svom odgovornošću i ljubavlju. Misle kako je dovoljno izigravati stupove, računajući da su ljudi kratkovidni i da neće primijetiti koliko su jadni da ni sami sebe ne mogu pravo nositi. Misle da ne primjećujemo razliku nosivih stupova i onih samo beznačajnih… Ponekad, nažalost, takvi mogu biti u pravu, jer smo pored zdravih očiju često slabovidni. Jasnije rečeno, lako podlegnemo napasti privida. Međutim, nije naša prosudba ključna, Gospodnja je prosudba zadnja. On poznaje pravu vjeru, nadu i ljubav, odanost i jakost, on poziva, izabire i postavlja one koje želi učiniti istinskim osloncima braći i sestrama. I on, samo on, daje konačnu pohvalu svojim vjernima.

Kao i uvijek na Stepinčevo, u crkvi sv. Liberana na Mejašima želimo zahvaliti Bogu na daru blaženog Alojzija, svjedoka vjere i ljubitelja naše hrvatske domovine. Bit će nam drago ako nam se pridružite u molitvi za naš narod i Crkvu. A Gospodinu neka je i po njegovom službeniku, mučeniku i pastiru Alojziju, svaka čast i slava i hvala, sada i kroz svu povijest našega naroda.

(TVD, 9. veljače 2006.)

46

OLIMPIJADA ČOVJEŠTVA

Čak i oni koje sport puno ne zanima, znaju da su u tijeku Zimske olimpijske igre u Torinu i njegovoj okolici. Drago mi je gledati olimpijske igre (mada mi se koji put učini da tako gubim vrijeme, ali priznajem, drago mi je). Neke discipline su mi draže, neke puno ne pratim jer ih ne poznajem, ali sve potiču na razmišljanje. Koliko li samo truda sportaši ulože da bi uopće došli do sudjelovanja na olimpijadi (kao naš hrvatski bob) a koliko li još i više da bi postigli zapažen rezultat, da ne kažem medalju.

Sjedeći i gledajući televizijski prijenos čudimo se kad netko ne uspije, kad padne ili nema dovoljno snage. Sve nam izgleda tako čarobno jednostavno i lagano. Zamislite skok sa trostrukim ili četverostrukim okretom u umjetničkom klizanju, strmoglav spust alpinaca ili trkače na skijama koji prelaze 50 km na temperaturi daleko ispod nule, kad im se već i dah oko usta mrzne. Jednom sam imao priliku posjetiti skijašku skakaonicu i s njenog vrha pogledati u dubinu. Kakvu li hrabrost trebaju ti mladići za svaki skok, a da ne kažem za let preko dvije stotine metara u Kulmu ili na Planici! Svaka sportska disciplina ima pravila kojih se treba držati, inače nema rezultata. Svaka disciplina ima nekoga tko se u njoj istaknuo, tko je postavio ili oborio rekorde, tko je na osobiti način zastupnik te discipline. U nogometu se odmah sjetimo Pelea ili Maradone a u skoku s motkom Sergeja Bubke. Na pamet nam padne možda Mark Spitz u plivanju, i svakako naša Janica u skijanju.

Ima jedna disciplina u kojoj svi sudjelujemo. Ama baš svi, od najmlađih do najstarijih. Ima ona svoja pravila i svoj cilj, ima i suca koji prosuđuje je li uspješno obavljena, ima i konačni rezultat. To je sam naš život, koji ima životna pravila, najprije ona naravna o kojima nam govori naša savjest. Zatim su tu pravila koje je postavio onaj koji nas je postavio u život. To su pravila Božjeg zakona, njegovih zapovijedi, postavljena ne da nam naprave zamku nego da omoguće što bolji uspjeh. Ima i dodatnih uputa, rekli bismo za trening, a i pravila koja su ljudi, na

47

temelju naravnog i objavljenog Božjeg zakona, razradili i postavili da bi uspješno mogli pomoći jedni drugima, posebno slabijima, da uspiju. Zanimljivo je da bolji rezultat ne postiže onaj koji se bavi samo sobom, nego tko nastoji pomoći bližnjemu da uspije. Konačno u toj disciplini života nitko ne uspijeva sam. Uspijevamo jedino zajedno, jer život je momčadski sport. A prva momčad, ona ključna, to je obitelj, ona zajednica u kojoj se odigrava najviše utakmica. Ako je u njoj sve u redu, može se i do medalje.

Konačna pobjeda u disciplini življenja je vječni život, uskrsnuće. Zlatnih medalja ima dovoljno za svakoga tko se pravo založi. Sudac koji prosuđuje je li bilo sve kako valja, sam Bog, sudi bez zamjerke i njegova je odluka bez priziva. Ona ne ovisi o tome što se naizgled vidi, nego što se doista postiglo. Tako se može dogoditi da ljudi misle kako je netko promašio, a od Boga dobije zlatnu medalju. Ili mislimo da je netko super, a ono diskvalificiran.

Sveti Pavao uspoređuje kršćanski život sa sportskim natjecanjem u kojemu se valja svaki dan truditi i učiti iz poraza da bi u sljedećoj utakmici bili spremniji, sigurniji. U toj utakmici nije po srijedi borba protiv drugih natjecatelja, nego borba protiv zla, protiv svakog oblika gubitka života, protiv nepravde, laži, zlobe i zloće, protiv grijeha. To je borba protiv neprijatelja u sebi i onoga izvana, protiv napasti i Napasnika. I u toj utakmici imamo Uzor – Isusa Krista, pravog i prvog Pobjednika i pomoć njegova Svetoga Duha. On neka nas upravlja, vodi, snaži i sa svima našim dragima konačno dovede do vječne pobjede.

(TVD, 23. veljače 2006.)

48

DOBRA PRILIKA

Sjećate li se kad je započela ova godina? Možda vam je još na pameti kako ste tada zaželjeli da ova godina bude posebna, bolja, ljepša, sretnija! A što se od toga u međuvremenu ostvarilo? Dobro smo zagazili u ovu godinu da već pomalo i zaboravljamo što smo to od nje i u njoj poželjeli! Tako se nekako, priznajmo, događa i s našim životom! Odlučimo, započnemo pa zaboravimo, smetnemo. I onda nam valja krenuti ispočetka, a život uteče!

Jučer je započela korizma, početak blagoslovljenog vremena u kojem bi valjalo nešto učiniti. Da se ima što popravljati i ispravljati, to ne treba nikomu dokazivati, znamo mi to jako dobro. Dapače znamo da je najhitnije ispravljati ono što nam je najbliže, što nam je u srcu, osjećajima, mislima. S pravom zaključujemo da je najhitnije popraviti sebe. Biti bolji – tako kažemo. Pred nama je korizma, 40 dana u kojima bi trebali provesti u djelo što treba urediti. Svaki put kad nam se otvori novi početak, imamo dobar osjećaj: Evo, sad je vrijeme, sad je prilika, sad bi moglo krenuti na bolje. Tu prigodu stari su zvali kairos, sretni čas. Ili po našku dobra prilika.

Za nas vjernike korizmeno vrijeme je sretan čas, dobra prilika da se saberemo, da pogledamo u svoj život, da u nj zahvatimo, da ga usmjerimo. Ovaj sretan čas je dar Božji, poticaj da se okrenemo naprijed, da se ne damo shrvati od dosadašnjih promašaja i neuspjeha, da se ne okrećemo prema prošlosti, nego pođemo naprijed.

Korizma je poziv na metanoju, obraćenje, to je u biblijskom značenju promjena razmišljanja, promjena životnog stava, otvaranje vrata Bogu. To je okretanje lica svojega budućnosti s povjerenjem u Božju ljubav. To je dolazak k izvoru žive vode. Obratiti se znači napojiti se na izvoru Božje riječi, dopustiti da nas prožme njegov Duh, da nas vodi njegovo svjetlo, da se u nas useli njegova radost. Već sada je, u nama ovakvi kakvi jesmo, po vjeri i sakramentima, po krštenju kojim smo pritjelovljeni Kristu, po sakramentu pokore i pomirenja, po euharistijskoj pričesti

49

prisutan začetak pravoga života. Samo, to božansko sjeme treba rasti. Ono želi izbiti na površinu, sada, u proljeće! To će se dogoditi tek ako povjerujemo poruci spasenja.

Što je korizma? To je dobra prilika za osluškivanje Božjega poziva da u ovome svijetu postanemo nositelji života, da se odvažimo progovoriti njegovom riječju, pronositi njegovu pravednost, svjedočiti njegovu istinu, zažariti se kao svjetiljke njegove ljubavi. To će se zbiti ako ovu dobru priliku iskoristimo da se ostavimo zloće grijeha i grešnih navika, ne samo pazeći na zdravlje odričući se duhana i alkohola nego okrenuvši se sabranosti i molitvi. Ovo je dobra prilika da koji dan ugasimo televizore i radija, te učinimo koje dobro djelo. Korizma je prava prilika da krenemo na Božji put spasenja. Tko se odvaži povjerovati Kristu uzevši u ruke svjetiljku Božje istine, tko pođe stopama vjere, zagarantiran mu je križ ali s njim i ona budućnost u kojoj je Krist već pobijedio svaku sjenu zla, svaku patnju i bol, pa čak i samu smrt. Jedino tako i jedino tada, pa ma što se dogodilo, imamo razloga ne bojati se.

Kažu da je put u pakao popločan dobrim odlukama koje nikad nisu ostvarene! Put u raj, naprotiv, popločan je odlukama koje su se prelile u dobra djela. Neka nas Gospodin blagoslovi i pomogne da ovu, dobru priliku, pravo iskoristimo na dobro u ovozemaljskom životu i na vječno spasenje.

(TVD, 2. ožujka 2006.)

50

OTAJSTVO SUĆUTI

Ovih korizmenih dana po našim crkvama, a mnogi i u svojim domovima, molimo put križa. To je prastara pobožnost, vrlo jednostavna i vrlo duboka, na način putovanja s trpećim Kristom, s njegovom ucviljenom majkom Marijom i pobožnim ženama, od Pilatova dvora, gdje je Isus osuđen, izbičevan i trnjem okrunjen, do Golgote gdje je razapet i do groba u vrtu gdje je pokopan. Put križa ne može biti drugo do li molitva. Mnogi se potrude da ta svoja molitvena razmišljanja stave na papir. Čini mi se da bi dobro bilo da svake godine u korizmi svaki vjernik sastavi svoj križni put i da ga izmoli na glas, kako je to prošle godine učinio naš sadašnji papa. Nedavno mi je prijatelj donio svoj put križa, napisan na Braču, selačkim govorom, i to u stihovima. Čitavi jedan sonetni vijenac ispleten o otajstvu Kristova trpljenja. Zamolio me da dodam par riječi. A što li vjernik pred trpećim Kristom može reći?

Pred patnjom i smrću valja nam zašutjeti, ako hoćemo biti, pred svakim Jobom, ljudi.Pred patnjom i smrću valja nam oči otvoriti,da ne smetnemo s uma kako i nas isto čeka.

Pred patnjom Bogočovjeka valja nam stati,ne da bismo samo promatrali izdaleka,nego da nas On ovim otajstvom opečati,do srži bića, do najdubljega temelja vjere.

U ovom vijencu križnoga puta, pomno istkanom,otajstvo Kristova trpljenja u četrnaest slika, otajstvo Božje sućuti u četrnaest postaja,širom raskriljuje petnaesta vrata zore.

Bog zahvaća tamo gdje je čovjek najdublji!Samo se On usudi dotaći smrtnu ranu,i kroz nju proći satrt vlastitom ljubavlju, s krunom od drače, blagoslivljajući križem.

51

U vapaju dodirnuvši naboranu materinu ruku,na izbičevanim plećima noseći i Šimuna,krvavim znojem unesen u Veronikin rubac, Bog u čovjeku izmučen, za zemlju nebo veže!

Nebesnik, vapijući govorom posljednjeg Adama, vere se uz spaljene golgotske krčevine!Nevini jaganjac, u prah satrven, mijesi glinu kojoj će udahnuti Duha prvoga jutra.

Ljudi, nije ovo priča! Ovo je život. Moj i tvoj,u kojemu su majka i Otac nebeski, Pilat i Juda,Šimun i Veronika, žene i vojnici… prazan grobi anđeli što su se već uputili ukloniti kamen!

O, da nam se ovo otajstvo Božje sućuti, u dušu ureže za trajni putokaz.

(TVD, 9. ožujka 2006.)

52

RANE I OŽILJCI

Lijepo je poželjeti da svijet bude bolji, iskreniji, pošteniji. Krasno je kad i sami poželimo biti bolji! A super je kad to počnemo ostvarivati. No, svi ubrzo osjetimo kako je to naporan posao a rezultati jedva zamjetljivi, pa se dogodi da se ubrzo vratimo u staru kolotečinu, u sivilo. Odustanemo. Ražalostimo se radi toga, i odustanemo. Malo ih je koji izdrže. Ostali se pomire sa svojom slabošću i nemoću, ostanu na status quo. Kao, ionako se ne može ništa. Ili, kako dječja pjesmica veli: Mi smo takvi i gotovo! U napasti lakog odustajanja postoji zamka, i to baš u zavodljivosti ideje da je i ovako dobro. Kao, treba samo malo zakrpiti vidljive rupe, nešto malo prebojati, a što nam se učini preozbiljnim i teškim to umanjiti i omalovažiti. Jer, kad svoje pogreške proglasimo ništavnim ne treba se popravljati.

Negdje sam pročitao zgodnu priču. Glasi otprilike ovako (ako sam je puno izmijenio molim autora da se ne ljuti): Otac imao sina, koji je prvo bio malo nestašan, a onda sve grublji, dok nije postao nezgodan i sebi i bližnjima. Imao je naime, naglu, prgavu narav. Na svaku očevu riječ odmah bi odgovorio bujicom prigovora. Sve je to otac izdržavao, trpio. No, jednog dana – možda baš nekako u korizmi - naiđe na sina gdje u kutu sobe stiska šake i nešto mrmlja sebi u bradu. Šutke sjede pokraj njega, a sin domalo reče: Oče, što ti misliš, da li bi se ja mogao popraviti? To je lako, sinko – odvrati otac. Kako lako? – Evo ovako: Svaki put kad ti dođe da pukneš, da se izdereš, da zavičeš, da odgovoriš – uzmi u ruke ovaj čekić i čavle! Vidiš ovu našu drvenu ogradu – eto svaki put zabij čavao u tu ogradu – i ja mislim da će te ljutnja proći!

Tako je počelo vježbanje. Kad bi malomu netko nešto rekao, a on na to planuo, moglo ga se vidjeti kako istrči iz kuće i nemilice zabija čavle u ogradu! Prvih dana bilo je to često. Po desetak puta. Koji put bi izašao ispred kuće i netremice gledao u ogradu! Onda su udarci počeli postajati rjeđi. Broj je spao na osam, pa šest, pa jednoga dana na samo tri zabijena čavla. Nakon nekoliko tjedana znalo se dogoditi da koji

53

dan prođe bez čavla! Super, mislio je sin, baš super! Odlično, govorio je otac, onako više sam sa sobom!

Došao je kraj korizme. Oče - reče sin - stvarno mislim da mi je tvoj savjet pomogao. Mogu ti reći da se dobro osjećam. Izbacio sam iz sebe ljutnju, sad me puno lakše prođe. Kao da nekako više ne mislim samo na sebe, kao da se uspijevam srediti. Baš ti hvala. Osjećam da sam uspio. Ne, oprosti, osjećam da smo uspjeli. Istina je – reče otac! Puno smo napravili! Učinio si veliku stvar, najprije za sebe. Znaš kako se kaže: Nije jak tko drugoga nadvlada – nego tko sam sebe svlada. Samo, nismo baš završili. Prije kraja valja još nešto učiniti. Gledaj, ovo je tesarski čekić, s njim se mogu ne samo zabijati nego i vaditi čavli. Molim te, budi dobar pa povadi te čavle što si ih pozabijao u ogradu. Znam da će malo potrajati, ali mislim da vrijedi truda.

I, rečeno – učinjeno. Kad sin donese punu kesu krivih čavala na stol, reče otac: «Sinko, učinio si veliku stvar! Naučio si da se možeš svladavati. A sada nauči i ovo: Ova naša ograda, izubijana tolikim čavlima, nikada više neće biti kakva je nekad bila. Mi ćemo je pokrpati, ali ona je izranjena. Upamti, svako zlo, svaka loša stvar, svaki grijeh – ranjava. Ostavlja trajne posljedice. Ostavlja ožiljke. I što je jednom učinjeno – ne može više biti neučinjeno. Eto, to je pravi razlog zašto se valja popravljati. Da bude što manje rana i što manje ožiljaka. Da budemo bolji i da nam bude bolje.

Neka nas Gospodin pouči i pomogne da nadvladavamo svoje slabosti kako bi, s njegovom milošću, i drugi uz nas budu sretniji!

(TVD, 16. ožujka 2006.)

54

BLAGOSLOV KRIŽEM

Korizmeno vrijeme shvaćamo i proživljavano kao vrijeme pokore. Pokora je zapravo priprava na slavlje vazmenog otajstva, Kristova i našega uskrsnuća. No čim pomislimo na pokoru i izgovorimo tu riječ, budimo iskreni, zazebe nas. Pokora nam zvuči ne samo neobično ili zastarjelo, nego nadasve teško. Mnogima je i sama pomisao na nju neprihvatljiva, kao da se boje kako će ih zatrovati nekim davno zaboravljenim virusom. Pokora doziva u pamet križ, ali ne na silu nametnut, nego objeručke i svjesno prihvaćeni križ. Onaj križ za kojega Isus reče: Tko želi biti moj učenik, neka uzme svoj križ i slijedi me. Križ je znak pokore a osnovna korizmena pobožnost je put križa. Ali to nije sve. Križ je naš najdragocjeniji znak. Nosimo ga oko vrata, držimo ga u kući i častimo kao znak spasenja. Znak blagoslova.

Blagoslov – pa to je riječ o sreći. Blagosloviti nekoga znači barem zaželjeti da ta osoba bude posjednikom blaga. A posjedovanje blaga sinonim je za sreću. Nemati blaga znači biti nesretan, bez blagoslova! Sveto pismo je krcato navještaja blagoslova i blagoslivljanja, riječima i gestama. Isusov proglas Božjega kraljevstva – govor je o blaženstvima. Služba Crkve je biti djeliteljicom Božjega blagoslova koji izvodi iz nesreće u sreću, iz tame u svjetlost, iz tuge u radost, iz ostavljenosti u blizinu! Znak Božjega blagoslova prisutan je na svakom vjerničkom koraku. Ne samo po crkvama nego i u osobnom ispovijedanju vjere, u molitvi, bogoslužju. Svaki Kristov službenik, bio on papa, biskup ili obični svećenik-župnik, pa i svaki roditelj pozvan je i poslan biti djelitelj Božjega blagoslova. A bogoslužno blagoslivljanje ima u Crkvi ustaljeni, dobro nam poznati izgled! Blagoslov je za kršćane uvijek u znaku križa. Božji blagoslov zazivan i podjeljivan u Ime Presvetog Trojstva, u znaku križa!

Križ – zar to ne bijaše znak prokletstva? Proklet bio tko visi na drvetu - govorili su pogani. Kako nam je taj znak nesreće postao znakom spasenja? Tako što ga je na sebe uzeo Krist, što je to njegov križ!

55

Kristov križ je odgovor Ocu u predanju poslušne vjere. A Očev odgovor na Kristov križ je uskrsnuće. Po Kristu je križ postao stepenica do uskrsnuća, izvor svakog blagoslova. Da, Krist je uskrsnuo i pobijedio odbačenost – ali križ još nije dokinut jer grijeh još nije izbrisan s lica zemlje! Samo nakon Kristova uskrsnuća križ više nije ono što je nekoć bio! Nije više prokletstvo – nego blagoslov.

Pred svijetom koji nesmiljeno odbija križ, ismijava pokoru, uzaludnim proglašava svaki duhovni trud, pred svijetom koji – boreći se da dostigne svoju sreću a postaje sve nesretniji i sve dalji od blagoslova – stoji križ. Stoji blagoslov križem. Ako hoćemo biti kršćani, ako tražimo blagoslov ali odbijajmo uzeti križ i slijediti Raspetoga, zašto se čudimo da uz sve što imamo još uvijek premalo jesmo, što idući naprijed kao da sve više zaostajemo!

Primiti Božji blagoslov znači primiti milost križa. Milost da možemo uzeti svoj križ s Kristovim osjećajima, ljubavlju i srcem! Znači prihvatiti supatništvo s patnicima, blizinu s potlačenima, bolesnima i ostavljenima. A koliko u tom prihvaćanju bude više srca, bit će više sreće i blagoslova. Jer samo po ljubavi, koja je dokazana žrtvom, svaki križni korak biva stepenicom k iskustvu punine Božjeg otajstva, put do njegove mjere blagoslova našeg postojanja. Moliti nam je da nas milost križa osvijetli kako bi nam se uskrsna zora odražavala u očima već sada, kroz korizmeno koračanje ovom dolinom suza, kojom hodimo put zajedništva vječne, Božje radosti!

(TVD, 23.ožujka 2006.)

56

PROLJETNA MOLITVA

Proljeće je. Sve nas potiče da izađemo u prirodu, da osjetimo sunce, toplinu i vedrinu neba, da se zagledamo u prolazak oblaka i njihanje mladoga lišća, a srce nas nagoni da poslušamo pjesmu, ne samo ptica nego i vlastite duše. Vrijeme je da se, naspram svih grubosti oko nas, okrenemo ljepoti. Previše je ružnoće oko nas. Previše je smrada što ga udišemo, pogotovo u riječima u koje oblačimo svoje dane i svoje bližnje. Kakvih sve budalaština ne izgovorimo i čega sve nema u pjesmama što ih hotimice ili nehotice čujemo?

O kako je bilo lijepo, nekad davno, učiti u školi lijepe pjesme. Imao sam sreću imati profesoricu hrvatskog jezika koja nas je učila razlikovati lijepo od ružnoga i probirati lijepo i dobro! Stoga, neka mi bude dopušteno okrenuti se ljepoti pjesme i molitve. Iskrene, duboke, srčane. Ante Cettineo napisao je neke od najljepših stihova u hrvatskoj književnosti XX. stoljeća. Priznajem, jedan je od onih pjesnika koji su mi ušli pod kožu. Ne poznam ga, ali sam često bistrio dušu njegovim stihovima. Ne stidim se i danas zaplakati čitajući njegovu Molitvu iz Mageljanesa.

Dakle, u ovo Božje proljeće, osupnut Božjim stvorenjem, kao vlastitu molitvu izgovaram par stihova Ante Cettinea (Molitva za moju uvalu, II dio, odlomak):

Prođi, o Gospode, danas sa mnom kroz moju uvaluda zajedno pohodimo drage znance iz djetinjstva,da uz pomoć vjetra probudimo u svima vjeru zaspaluu tvoje nebo, u tvoje more: u tvoja dobročinstva.(…)Sačuvaj, o Gospode, djevičansku bjelinu stijene i djevojačkih grudi,izlij sve podnevno zlato u žukin cvijet i zijevalicu žutu,ne daj da leptiri, njini drugovi, poginu od studi:sami bez sunca, bez peluda na putu.

57

Smiluj se, o Gospode, momcima što čuvaju kameni pristan moje lukeda pušku zamijene ostima, a bodež mašklinom,da nikad krvlju čovjeka, svoga brata ne poškrope svoje ruke,da bližnjeg dočekuju samo solju, hljebom i vinom.(…)Pridrži u padu magarčića i kljuse mršavih, ožiljenih rebara,pruži im u smokvinu hladu bar šaku suvoga grma,omekšaj srce i bič njinih okrutnih gospodaraza teturanja krozz klance i bespuća strma.

Otupi, o Gospode, klinasti šljunak pod tabanima prosjaka,ne daj da smilje povene prije zime na zaglavcima maslinika,porobi vjetar na vrhu malaksala jarbola i pokidana oblaka,čuvaj od groma vite tornjeve zvonika. (…)Osim toga, o Gospode, ne tražim od tebe ništa,no samo pedalj žala i mlaz sunca za moja iskasapljena udai modri, duboki procijep na razmeđu našeg grobištada se tvojim morem budem uvijek i svuda.

Da s tvojim morem skinem prolaznost sa svih stvari,da svi: mrtvi i živi pozdrave u meni istinskog supatnika i druga,da svi grebeni u uvali postanu tvoji oltarigdje će se vječno moliti za sunce, vjetar i tuga.

Toliko nam je ljepote Bog podario, da svoju domovinu nazivamo posve jednostavno Lijepa naša. Sveti Otac napisa da će «ljepota spasiti svijet». Da, Božja ljepota koja nam je podarena da je uživamo i dalje prenosimo. Bože, daj nam milosti da je zlom i grijehom ne uneredimo!

(TVD, 27. travnja 2006.)

58

NE BOJ SE

Kroz devetnicu blagdana sv. Dujma a posebno u trodnevnici njegova blagdana u našoj prvostolnici slave se sveta otajstva, ali također održavaju i koncerti duhovne glazbe. Dva dana prije blagdana na redu je izvedba oratorija Dujmova oporuka, što ga je skladao maestro don Šime Marović, kapelnik splitske katedrale. U tom oratoriju, koji svaki put oduševi prisutne, ima dio u kojem sveti Dujam, neposredno pred svoju mučeničku smrt, upućuje posljednju poruku salonitanskoj kršćanskoj zajednici. To je njegova posljednja propovijed, i to baš u danima Isusove muke i uskrsnuća. Evo kako je ta propovijed izgledala prošle godine:

Braćo moja i sestre! Stado malo! Ne boj se! Svjetlo se pomalja iza gora! Dolazi zora! Ne boj se, makar je oko tebe pao mrak i vukovi te salijeću sa svih strana, ne boj se!

Nemoj da te svlada strah! Podigni oči i vidjet ćeš da je put Učiteljev, kojim putuješ, uzak i tegoban, posut trnjem, ali vodi u visine! Osluhni srce svoje i oćutjet ćeš da nisi sam! Suputnik tvoj, nevidljiv očima tijela, na dohvat ti je duše!

Ne boj se! Samo srce svoje pripravi, svjetiljku svoju napuni obiljem ljubavi i pođi srca spremna, očišćena i oplemenjena!

Samo dopusti da ti dušu zapali, ražari i razgori, kao učenicima na Putu u Emaus, da bukneš plamenom radosti, koju ti nitko ne može ukrasti! A kad oluje svijeta zaprijete da ti ugase svjetiljku vjere, ti čvrsto zagrli križ, jer snagu dara njegova nitko nadvladati ne može! Pa i kad, malaksao, poput Petra, začuješ riječ: … drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš… slobodno zavapi: Ta znaš Gospodine, da sam samo čovjek! Neka, ništa ne smeta, što si samo čovjek! Važno je, prevažno i dovoljno samo jedno: da ga ljubiš, da ga ljubiš ne bilo koliko, nego puno, više, najviše!

59

* * *

Braćo moja i sestre! Stado Gospodnje i ovce paše njegove! U času vlasti tmina, pred oltarom konačne žrtve, vapijem: Ne bojte se! Učvrstite koljena klecava! Evo dolazi zora, dolazi svjetlo koje probija tamu groba, svjetlo jače od svakoga straha i stradanja, svjetlo jedino, svjetlo veliko, svjetlo sveto… svjetlo Kristovo!

Stoga, ne dajte se smesti lažnim obećanjima! Neka vas ne zanesu laskave riječi veleposlanika laži! Neka vas ne zavede blago bezbožnika! Neka vas nikakva sila ne ustraši, neka vam bistrinu duše ne zamute prividi moći i časti, neka vam ruke ne zaprljaju zamame ovoga svijeta što prolazi!

Oči svoje podignite Raspetomu i Uskrslomu, od kojega nam dolazi svaka radost i mir, u kojemu je naša sreća i spasenje.

* * *

U ovim danima, kad se kroz ovaj prolazni trenutak odlučujemo za vječni dan, samo jedno vam ponavljam: Ljubite se među sobom, kao što je on ljubio nas! Putujte hrabro u vjernosti, nadi i ljubavi! A svaki tren, pa tako i u ovaj čas sveti, neka je Isusu Kristu, Otkupitelju jedinomu, u jedinstvu Oca i zajedništvu Duha Svetoga, svaka čast i slava, sada i vazda i po sve vijeke vjekova! Amen.

(TVD, 04. svibnja 2006.)

60

BOGOM DAN

Sutra, 12. svibnja, slavi se spomendan sv. Leopolda Bogdana Mandića. Malog, a tako velikog sveca. Slavimo ga ne samo jer je našega roda, nego jer je bio čovjek, svećenik, redovnik neobično velike i zrele ljubavi prema svakom čovjeku, prema Crkvi i svojemu hrvatskom narodu kojega se nikada, pa ni pod prijetnjama nije odrekao. Čini se, nažalost, kao da mi svetoga Leopolda pomalo zaboravljamo.

Nekidan sam navratio u Zakučac, malo poljičko mjestašce u kanjonu Cetine tik do Omiša, odakle potječe pleme Mandića i odakle je Leopoldov pradjed odselilo u Boku, u Herceg Novi. Nekolicina zanesenih ljudi sa svojim župnikom grade svetište sv. Leopolda. Grade ga u kamenu. Ono će, ako Bog da, sutra na suncu zablistati u očima hodočasnika i odjekivati klapskom pjesmom po kojoj je taj kraj poznat. A onome tko želi, krasna kapelica isklesana u samoj stijeni može poslužiti kao mjesto sabranosti, tišine i molitve!

Ovo neobično svetište doziva nam u pamet tko je zapravo bio sveti Leopold. Malen čovjek, sićušan rastom i skromnih potreba, uz to boležljiv i mucav. Ali u poslušnosti Božjoj volji koju je prepoznavao u nalozima poglavara, u ljubavi prema Bogu i ljudima, u predanosti do kraja svojemu poslanju, posebno u služenju sakramentu pomirenja, bio je to silno velik čovjek. Doslovno: svetac. I Crkva je to prepoznala.

Crkva nam preporuča da se kroz korizmu, odnosno o Uskrsu ispovjedimo. Vjerujem da je većina vjernika to ovih uskrsnih dana učinila, i to ne samo formalno, nego doista kao čin obraćenja. Ta tko od nas nije koji put poželio da mu ispovijed bude dublja, intenzivnija? Tko se od nas nije poželio ispovjediti pred svetim svećenikom, ispovjednikom?

Kažu da je sveti Leopold bio jako blag s grešnicima i jako strog s onima koji su se smatrali savršenima. Svi svjedoče da je bio obdaren dvostrukim darom: dubokom vjerom u Božje oproštenje i jasnom pronicljivošću ljudskih srdaca. Sveti je Leopold ozbiljno držao do obraćenja, upravo zato jer je itekako razumio svu nevolju zla i grijeha, svu tragediju

61

ljudskog odvajanja od Boga, neposluha i prezira. Toliko ga je prožimala Božja ljubav da se kao malo dijete radovao svakom grešniku koji se želi vratiti Ocu, pomiriti s Gospodinom, zamoliti oproštenje i poći putem spasenja. Kao da ga vidim u sobici (što je jedina ostala čitava od samostana razrušenog u bombardiranju) u kojoj se je jedva mogao okrenuti, kako očiju uzdignutih raspetom i uskrslom Gospodinu moli za obraćenje grešnika i zahvaljuje za sve svoje pokornike.

Sveti Leopolde, dali su ti ime Bogdan. Bogom dan. I to si postao: Bogom dani primjer, poticaj, pomoćnik i zagovornik. Bogom dan stavljaš se na raspolaganje svakome tko te zazove. Hvala ti, prijatelju i zemljače naš. Hvala za tvoju malenost, kojom si ne samo pokornicima, nego ponajviše nama svećenicima, službenicima sakramenta pomirenja, pokazao što znači biti službenik Božji. Zagovaraj nas ispovjednike da budemo istiniti službenici pomirenja, da se po tvojem primjeru i zagovoru i mi pretvaramo, da postajemo Bogdani – Bogom dani svima koji Boga traže, koji njegovo oproštenje mole i koji se u njega ufaju, da bismo jednoga dana bili zajedno u naručju Oca nebeskoga, kojemu neka je i po tvojem životu i ljubavi svaka čast i slava, sada i vazda i po sve vijeke vjekova.

(TVD, 11. svibnja 2006.)

62

ZRNO

Isusova je riječ: «Zaista, zaista kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod» (Iv 12, 24).

Gledam zrno, u mojoj ruci. Zrno maleno, sasvim maleno, lagano da bi ga vjetar mogao otpuhnuti s dlana. Gledajući zrno sjećam se: Imao sam radost sijati. Pokojni djed Ante dao bi mi bisage napunjene žitom i poveo me na uzoranu njivu, da punom šakom, lagano koračajući, ravnomjerno sijem zrnje pšenice ili ječma. I dan danas se sjećam svake njive, na Podvornici, na Lužnici, na Vaganu i kao da i sad držim u ruci sjeme sjetveno. A sjećam se i sijanja kukuruza, sađenja graha i slanutka i svakoga drugoga, sjemenitog blaga Božjega.

Gledao sam kako sjeme nestaje u zemlji. Čekao sam, dan za danom, da sjeme nikne i onda ga gledao kako probija zemlju, kako se pojavljuju sitne vlati, osjećao sam kako se vesele suncu i kako odolijeva mrazu, kako rastu u redovima i kako se oblikuje stabljika, sve dok ne doraste do klasa.

Išao sam u crkvu skupa s bližnjima moliti za kišu i lijepo vrijeme, moliti za urod i za Božji blagoslov. Nosio sam s ocem grančice blagoslovljene masline na naše njive i u vinograd, išao u procesiju za blagoslov polja. Pjevao sam u onoj prekrasnoj, pučkoj molitvi vjernih: Blagoslovi polja, njive, vinograde naše, i odgovarao: Gospodine, pomiluj nas!

Još prije nego su došle kosilice i kombajni žeo sam žito srpom i slagao ga u devetice, vozio kolima na guvno, u vršaj i vijao na poslijepodnevnom, večernjem vjetru. Volio sam kad bi me poslali u mlinicu, s magaretom kojemu nije trebalo pokazivati put jer ga je znalo bolje od mene, znajući da će se uvijek netko naći tko će rasprtiti samar, i gledao sam mlinski kamen kako se vrti i ispod njega teče bijelo brašno.

Živio sam od krušnoga zrnja što ga je pokojna mater mijesila u kruh u naćvama i pekla na kominu. Živio sam od žita što se lelujalo u ove

63

proljetne dane ispod naših starih seoskih kamenih pojata, i izvrnut na leđa slušao pjev ptica u mrginjima zaraslim rascvjetanim divljim ružama, zametnutim pupoljcima i visokim trskama zovine.

Osjećao sam se tako blizak Isusu, koji tu negdje prolazi, možda baš ispod naših kuća i priča o kraljevstvu nebeskom, priča o zrnju i upire prstom u tek isklasane žitne stabljike. Osjećao sam kako je Isusu drago osjetiti tlo pod nogama, izuti se bos i sa sandalama u rukama zavrtiti se oko sebe, a u oči upiti svu ljepotu Božjega svijeta.

A sada… ovo pišem sjedeći za kompjutorom, kroz prozor gledam samo krovove grada… I dok se u meni budi čežnja za zemljom, za nebom, za kraljevstvom Božjim, velim ti Isuse: Hvala! Hvala ti, od srca hvala, za ovu usporedbu sa zrnjem. I blagoslovi me da i moj klas, posijan na tvojoj njivi, po tvojoj pomoći i po tvojoj svetoj volji donese rod, za tvoje nebesko kraljevstvo!

(HKR, 15. svibnja 2006.)

64

OBRANA

Isusova je riječ: «Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši» (Iv 14, 26-27).

Isus obećava svojim učenicima Duha Branitelja, koji dolazi od Oca. Očito će im biti i te kako potreban. A obrana je potrebna tamo gdje su napadaji i napadači. Zna Isus dobro kako njegovim učenicima neće biti lako, i njemu i njima valja ponijeti križ, valja ponijeti i podnijeti. On za sve nas, mi za sebe i braću svoju! Isusova pouka o dubokom protivljenju svijeta njegovu poslanju, pouka o svijetu koji gleda samo sebe i nudi svoje zamamne priče, nije strašenje. Ona završava obećanjem mira i poticanjem na neustrašivost. Zašto bi njegovi učenici trebali biti neustrašivi? Pa zato što imaju sigurnu obranu, zaštitu, Branitelja odozgo!

Koliko smo puta čuli kako valja utvrditi obranu? To su nam napominjali u igri i u vojsci. Ali, koja je najbolja obrana? Stari Rimljani, valjda negdje u Isusovo doba, skovali su uzrečicu da je napad najbolja obrana pa su onda, kad bi procijenili da bi s koje strane mogla izbiti opasnost, kretali u napad. Koliko god čudno zvučalo, vremena se nisu promijenila. Teorije današnjih moćnika, primjerice o preventivnom ratu nisu ništa nova. Davna, tragična priča!

Isus Krist, kako nam svjedoče evanđelja, izabire svoje učenike i daje im poslanje. Šalje ih ne u neku zanimljivu igru, nego u pravi boj! A da bi poslanje mogli izvršiti, sam pojačava obranu svojih učenika! Oblikuje svoju ekipu, Crkvu, i šalje im Duha Branitelja – ne za napad, nego za obranu. Duh Branitelj djeluje u skladu s naravi Isusova poslanja: osvojiti cijeli svijet za Boga. Ali kako? Taktika koju Isus priznaje i nalaže a koja je u stvari posve otvoreni, jasni način djelovanja, jest ljubav. Skoro da bi čovjek rekao: Isus šalje svoje učenike u svijet sa

65

zadaćom da pobijede stavljajući sve, i same sebe, na jednu jedinu kartu: ljubav! E, kad je tako, mislimo, jadni ti su oni i kukavni, jer ovaj svijet ne prihvaća ljubav. Svijet voli silu, snagu, moć, vlast, novac, čast… kako veli pjesma: svijet voli pobjednike! Što će im preostati nego neuspjeh! Ma ne samo neuspjeh i ismijavanje, nego i izbačenost iz svijeta.

Isus svojima obećava obranu, koja bi trebala biti dovoljna. Obećava im Duha Branitelja koji je ljubav. On je sposoban umiriti srce učenika, ispuniti ih radošću i udijeliti im pobjedu nad svijetom! A kako to čini? Iz evanđeoskog teksta je jasna Isusova pouka: Tko i kad pobjeđuje? Tko i kako razoružava silu, ako li ne samo ljubav i dobrota! Dok odgovor silom uništava napadača ali i od napadnutog čini žrtvu jer vodi k novoj nesreći, osveti, dotle ljubav uvijek pobjeđuje. Samo ljubav na kraju ostaje jer samo ona definitivno razoružava.

Bog Duh Sveti, Branitelj, jest čista, baš goloruka ljubav. Ovih će dana mnogi mladi vjernici primiti sakrament Duha Svetoga, sakrament potvrde. Ispovjediti će vjeru i primiti dar odozgo da budu svjedoci, nekad se govorilo vojnici Kristovi, oboružani ljubavlju! Onom ljubavlju koja uvodi u Istinu, koja daje život! A mi molimo da ih Duh osnaži da u borbi života nikad ne posustanu, da nikad ne napuste Božju stranu.

(HKR, 16. svibnja 2006.)

66

TRS I MLADICE

Isusova je riječ: «Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa» (Iv 15,5)

Upravo je sada vrijeme rada u vinogradu. Iz vinograda, kažu naši stari, kad se u njega u rano proljeće uđe, ne izlazi se do berbe. Uvijek ima posla. Moji su imali vinograd, zapravo nekoliko starih vinograda. Sada su zapušteni a iskrčeni su novi, posađeni uširoko i trsova podignutih na stupove, između kojih se prođe frezom i koje se podbire ostojećke. U starim vinogradima valjalo je biti sagnut kod okopavanja i zagrćanja, kod podbiranja i vezanja, kod čišćenja zaperaka i čupanja trave.

U vinograd sam najviše volio ići sa mojom strinom, koju smo svi, i staro i mlado u susjedstvu, zvali jednostavno tepajući Nina! Kad sam išao s Ninom znao sam da idemo ne samo na posao, nego na neku vrstu pobožnosti. Prije posla bi se prekrižili i zamolili Božji blagoslov. Radili smo uvijek polagano i s malo riječi. A kad bi se umorili, Nina bi izvadila marendu: kruha i slanine od ogrluka, išarane mesnatim tragovima. U posne dane marendavali bi kruha s orasima ili bajamima. Blagovali bi kao da se nalazimo na posvećenom mjestu. Napili bi se bevande i nastavili podbirati, vezivati mladice ili okopavati. U tom su vinogradu bila i kvrgava stabla bajama i dvije kasne niske smokve iz čijih su korijena uvijek nanovo izbijale mladice. Uz njega je i do danas ostalo nekoliko stabala sitnih, mirisavih jabuka.

Je li Isus mogao izabrati ljepše usporedbe od ove s trsom i mladicama? Mladica izrasta iz trsa. Prima od njega životni sok, hranu. Iz njega izrasta i razvija se, viticama se prihvaća za okoliš, pupa, cvjeta i lista, okreće se suncu i blagoslovljena zori.

Da bi mladica donijela plod, potrebno je puno truda, potrebno je vremena i strpljivosti da uvijek, ama baš uvijek ostane navezana na trs. Potrebno je da mladica bude zaklonjena u neveri i zaštićena od bolesti. Potrebno

67

je da dade sve od sebe, znajući da zapravo to što daje nije od nje, nego da joj je dano, darovano preko trsa. Od sunca, od neba. Od Boga!

Kako je lijepo poći u vinograd u berbu. Uvijek je to bilo u vrijeme kad bi već počela škola. Nepisano pravilo, posve sigurno naučeno iz Svetoga pisma, glasilo je da se nakon berbe ne vraća pregledati vinograd. Tako smo mi, djeca, po našim seoskim vinogradima, nakon berbe idući u školu usput polazili i u paljetkovanje, u nalaženje ponekog zaboravljenog grozdića, onih kasno dozrelih čevuljica i zrna što bi se sva smežurala, a bila su prepuna slatkosti. Bio je to onaj dodatni dio Božjeg blagoslova, onaj urod i za ptice nebeske kojima Gospodin daje mada nisu sijale ni žele!

Kad bi trsova mladica mogla pričati, što bi rekla? Gospodine, hvala ti što si me učinio posrednicom tvoga blagoslova. I neka moj plod ne bude na razdor i nevolju, nego neka bude na radost onih koje si ti sam, kao djecu svoju, pozvao za svoj stol, i na njemu im pripremio najveći dar – samoga sebe pod prilikama kruha i vina. Tebi neka je svaka čast i slava, sada i vazda, i po sve vijeke vjekova.

(HKR, 17. svibnja 2006.)

68

OSTATI

Isusova je riječ: «Ovime se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici. Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas: ostanite u mojoj ljubavi» (Iv 15, 8-9).

Kad se susrećemo, pitamo: Kako si? I volimo čuti odgovor: Dobro sam! Kad se rastajemo, pridodajemo želje: Ostaj dobro! Ostaj zdravo! Ostaj u miru! I voljeli bismo da se naše želje doista ispune!

Ovo je vrijeme vjenčanja. Subotom popodne viđamo kolone automobila, sa zastavama, vesele svatove s pjesmom! Što drugo poželjeti mladencima na početku braka nego: Budite u ljubavi! A što im poželjeti kad završi pir, raziđu se svatovi, prestane svirka, kad ostaju sami? Zar im ne bi trebalo poželjeti: Ostanite u ljubavi!

Na predbračnim tečajevima koji se drže u Splitu, u dvorani naše konkatedrale, obično me zapadne predavanje posljednje večeri. Nastojim svaki put završiti željom, koju sam napisao na posljednju stranicu svoga izlaganja: Sa željom - da vaša ljubav bude blagoslovljena i da se nikad ne ugasi!

Isus, prije rastanka, svojim učenicima ostavlja uputu, poruku, želju, koja glasi: Ostanite u ljubavi! A što mu to zapravo znači? Ostati u ljubavi znači ostati u dobroti i milosti, u miru i zajedništvu. Ostati u ljubavi znači biti zagrljen i naprijed upravljen. Konačno, ostati u ljubavi, znači ostati u Bogu! Znači priznati Boga i pristati na njegovu riječ, na njegovo prijateljstvo, na njegov način, na njegovu mjeru življenja i djelovanja. Ostati u ljubavi znači nastaviti živjeti. Pa ma gdje bili i ma kako bilo.

Sjećate se onog krasnog pozdrava voditelja HTV Dnevnika, za vrijeme ratnih i poratnih dana: Pozdrav hrvatskim braniteljima, ma gdje bili! Sa željom da ne zaniječu sebe ni svoje ideale ljubavi prema domu i rodu. Bez mržnje i bez straha!

Ma gdje bili, ma s kim bili, ma u kakvim okolnostima bili, Isus danas i nama, kao svojim učenicima, ponavlja jedno te isto: Ostanite u ljubavi!

69

Ostanete li povezani svezom ljubavi imat ćete mir, mir koji vam svijet ne može dati! Mir koji izvire iz dara samoga Boga, iz njegove neizmjerne ljubavi u kojoj nam se daruje.

Zato, zar ne bi bilo lijepo, kad se ovih dana susretnemo, ne samo s nekim od naše rodbine i prijatelja nego i s nekim od poznanika, da im na rastanku izrazimo želju: Prijatelju, prijatelji, ostanite u ljubavi! Možda će nas žuto pogledati i pomisliti kako s nama nije sve u redu, kako smo – propuhali! Neka, ako je to propuh Duha Božjega, koji je sposoban provjetriti i počistiti našu dušu da u nju useli Božji mir.

Koje je pravo značenje našeg običajnog pozdrava, izraženog u riječi Zbogom? Zar to - biti s Bogom – ne znači ostati u ljubavi? O kad bi tu svakodnevnu riječ pravo razumjeli i prihvatili, barem mi u Crkvi, koliko bi svijet bio sličniji Božjem kraljevstvu? A pozvani smo i poslani da ga upravo tim putem upravimo. Neka nam Gospodin blagoslovi trude i u pomoći bude.

(HKR, 18. svibnja 2006.)

70

JEDINA ZAPOVIJED

Isusova je riječ: «Ovo je zapovijed moja: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio» (Iv 15, 12).

Sveti Augustin, pripovijeda Giovanni Papini u krasnom životopisu, bio je učen i razgovorljiv čovjek. Poznato nam je da je proživio buran život, obilježen grešnim putovima i traganjima, posrtanjima i osobnim gubitcima, ali i obraćenjem, nalaskom istine života u Isusu Kristu, Spasitelju. Augustin je napisao, ne samo za ono doba zaista nevjerojatan broj spisa, od filozofskih rasprava, komentara tekstova Svetog pisma, propovijedi, rasprava o raznim problemima svijeta i Crkve pa sve do uputa za svet i pobožan život. Već kao zreo čovjek i kršćanin, pa i biskup s velikim iskustvom, na pitanje je li moguće sve to što je pronašao, otkrio, shvatio u kršćanskoj vjeri sažeti u jednu rečenicu, Augustin je odgovorio: Ljubi – i radi što hoćeš!

Mnogi se danas pozivaju na ovu Augustinovu rečenicu i zaista rade što hoće pozivajući se na ljubav! Ali, oni ljubavlju proglašavaju svaki svoj poriv i nagnuće, sve do same požude, koju je, međutim, sam Augustin definirao kao suprotnost ljubavi. Ljubav je tako postala najčešće upotrebljavana, ali nažalost i prostituirana riječ.

Isus je sve zapovijedi, zapravo sve norme ljudskog življenja sažeo u jednu, jedinu zapovijed: Zapovijed ljubavi! Njen oblik glasi: Ljubi Boga nada sve a bližnjega kao samoga sebe. U njoj, očito, Isus tvrdi kako nije moguća ispravna ljubav prema Bogu ako ne uključuje i ljubav prema bližnjemu, niti je moguća prava i ustrajna ljubav prema bližnjemu ako ne uključuje ljubav prema Bogu.

A kako tu jednu, jedinu i jedincatu zapovijed izvršiti? Isus daje jednostavan i praktičan naputak: Kao što sam ja vas ljubio. Njegova ljudska ljubav mjera je naše ljubavi, zapravo mjera je svake ljubavi. Njegova ljubav prema svojima i svima izvire iz beskrajnog vrela božanske ljubavi, iz odnosa s Ocem u Duhu koji je ljubav. A kako je to nas Krist ljubio? Tako da je predao samoga sebe! I to ne samo jednom, do

71

same smrti na križu, nego to nastavlja činiti do konca svijeta darivajući nam svoga Duha Svetoga, Duha ljubavi, ostavljajući nam samoga sebe za duhovnu hranu i piće pod prilikama euharistijskog kruha i vina. Tako je istinska, prava mjera ljubavi čak više i od njegove riječi, čak više i od njegova djela, to je On sam kao osoba. U susretu s njim susrećemo Božju ljubav koja nas je sposobna prožeti, ražariti, u nama probuditi one snage kojih možda ni sami nismo svjesni.

Prošlih smo dana u Splitu slavili blagdan svetog Dujma, prvog salonitanskog biskupa, i svetih solinskih mučenika, koji su – po mjeri Kristove ljubavi – učinili sve do onog posljednjeg čina ljubavi. Darovali su svoj život, sebe, za svjedočanstvo ljubavi!

A danas – što preostaje nama? Šalje me biskup, za koji tjedan, u jedno selo u Zagori, podijeliti sakrament svete potvrde. Maloprije sam nazvao župnika da se dogovorimo. Pitam ga: fra Luka, kako si, što radiš? Reče mi, doslovno: Don Ante, sretan sam! A znaš što radimo: Evo gradimo kuću jednoj siromašnoj obitelji! Da znaš koliko je čovjek sretan kad Bog preko njega pokazuje svoju ljubav! I vjerujem da je tako.

Neka i vama, i svima nama, dobri Bog udijeli pravu radost djelotvorne, učinkovite ljubavi, po mjeri Gospodina Isusa Krista, Spasitelja našega.

(HKR, 19. svibnja 2006.)

72

BOG I SVIJET

Isusova je riječ: «Sjećajte se riječi koju vam rekoh: ‘Nije sluga veći od svoga gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progoniti, ako su moju riječ čuvali, i vašu će čuvati» (Iv 15,20).

Nije baš ugodno čuti ove riječi: Ako su mene progonili, i vas će progoniti! One nas potiču da se zapitamo: Odakle protivljenje Bogu, odakle mržnja na Krista, odakle izrugivanje i progon njegovih učenika? Važno je to, ozbiljno i prevažno pitanje. Ne radi se tu, naime, tek o nečemu što je nekad bilo a sad se spominjalo, nego se radi o sadašnjosti. O Isusovim učenicima, o meni i tebi! Odakle toliko protivljenje svijeta ako Bog hoće njegovo spasenje? Što svijet zapravo hoće? Tražeći odgovor dolazimo do tajne odbacivanja Boga, koja uvijek započinje pozivanjem na vlastitu dostatnost i princip slobode. Nalazimo se pred zamkom u koju su upali i naši praroditelji: pred lažnim prikazivanjem Boga koji navodno uzima, otima ono što bi nas trebalo usrećiti.

Istina je pak da je čovjek samo stvorenje, koliko veliko toliko i ograničeno. Istina je da je ljudska sloboda također ograničena stvarnost kojoj je potrebno usmjeravanje i vodstvo. Bez Božje pomoći, sebi dostatna sloboda – vodi u pakao! Svi mi, ako ćemo biti iskreni, imamo duboko iskustvo vlastite slabosti, našega ljudskog nagnuća k zlu koje nas napastuje da krenemo nizbrdo podilazeći trenutnoj ugodi i željama svijeta.

Iskonska napast, i ona u početku i svaka u sadašnjosti, ima korijen u protivljenju Bogu. Biblijski, protivnik Božji je Sotona, koji ne može mirovati. A zašto? Jer je, napustivši Boga, nesretan i toliko egoističan, da je potpuno izokrenuo red i smisao te više nije sposoban primiti oproštenje, postići mir. Stoga u svojoj nesreći uznemiruje i unesrećuje. Isus veli da je taj Božji protivnik djelatan u svijetu, vodeći u zlo. Ipak, to sotonsko zlo može postati djelotvorno tek ako ga se pripusti, ako mu se dade prostora, ako mu se čovjek svojom slobodom stavi na raspolaganje.

Otvaranje prostora zlu uvijek započinje izbacivanjem Boga. Ako danas otvorimo oči i pogledamo oko sebe, što vidimo? Mržnju na Krista i

73

vjeru! Gdje se to upire svim silama izbaciti Boga? Iz škole, iz odgoja, iz javnog života, iz sustava vrednota koje bi trebale dati pečat ljudskom društvu. Iz nacrta ustava Europske unije izbačen je Bog a uvedeni homoseksualni brakovi. Ovih dana Španjolska vlada predlaže zakon o pravima majmuna (ne zaštiti, nego pravima), dok izričito odbacuje prava nerođene djece na život i prava obitelji na kršćanski odgoj.

Koga to sotona, preko svojih suradnika u svijetu, mrzi i uništava? One najnemoćnije: nerođenu djecu, bolesnike, starce, siromahe trećega svijeta! Je li se bez razloga Isus s njima poistovjetio? Nije li to učinio da nas upozori? Kriterij prosudbe autentičnog kršćanstva i Crkve je jasan: Ako se Crkva prilagodi svijetu i ako je svijet prihvaća kao svoju, to ne može biti u redu, jer se ne slaže s Isusovom jasnom riječju: Nije sluga veći od Gospodara. No, ne treba se bojati nego valja vjerovati i pouzdati se u onoga koji reče: Ja sam pobijedio svijet i ovo je pobjeda nad svijetom: Vjera vaša!

Gospodine, u svijetu kojemu smo poslani naviještati Istinu i spasenje, koji smo dužni preobraziti u skladu s tvojom voljom a koji se tebi suprotstavlja i radije se priklanja sotonskom zlu nego tvojoj ljubavi, zaklinjemo te zajedno s Apostolima: Gospodine, učvrsti nam vjeru!

Gospodine, učvrsti nam vjeru! Gospodine, učvrsti nam vjeru!

(HKR, 20. svibnja 2006.)

74

ODAKLE LJUBAV

Sveti Ivan u Prvoj poslanici piše: «Ljubljeni, ljubimo jedni druge, jer ljubav je od Boga, i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi ne upozna Boga, jer Bog je ljubav» (1Iv 4, 7-8). Ove riječi, od kad su napisane pa sve do današnjih dana, ostaju u temelju kršćanskog razumijevanja Boga. One nas upućuju što to uopće znači upoznati Boga, što to znači biti s Bogom, što to znači biti Božji!

Sveti Toma Akvinski, u Teološkoj sumi, govori o tri načina upoznavanja Boga. Veli i da su to zapravo tri oblika Božje prisutnosti u svijetu. O Božjoj opstojnosti i njegovoj prisutnosti, veli sveti Toma, možemo se osvjedočiti. Prvi je način prisutnosti uzroka u posljedicama. Bog je, naime, prvi uzrok, izvorište svega i sve što jest nosi njegov trag, biljeg. Ljudima je moguće, služeći se zdravim razumom, u stvorenome svijetu i u svom vlastitom životu otkriti tragove Božjeg djelovanja, dakle i njegova postojanja.

Drugi je način, veli sveti Toma, čitljiv u obrascu naše spoznaje. Mi spoznajemo tako da spoznato na neki način postane prisutno u nama, u našem razumu, u našem biću. Već sama činjenica da o Bogu razmišljamo i da o njemu govorimo, da imamo – pa makar i ograničenu – nekakvu spoznaju božanske stvarnosti, i to kao onoga koji bi trebao, ako već išta postoji, nužno postojati, upućuje nas na zaključak da Bog jest.

Treći je način, razvija sveti Toma dalje svoju misao, način prisutnosti ljubljenoga u ljubljenome. To je daleko više od odgonetanja tragova i od razumskog razmišljanja. Ljubav je stvarnost koja prožima čitavo naše biće tako da nas preobražava, uzdiže, oplemenjuje. Ljubav nas osposobljava za višu razinu doživljavanja i razumijevanja. Uzdiže nas na novu razinu odnosa, na kojoj se osvjedočujemo o paradoksalnoj istini, koju sveti Ivan ovako opisuje: U ovome je ljubav, ne da smo mi ljubili Boga, nego on je ljubio nas – i poslao Sina svoga kao pomirnicu za naše grijehe (1Iv 4,10).

75

Osnova pravog, istinskog poznavanja Boga, veli Toma, slijedeći sv. Ivana, jest ljubav! Samo onaj koji ljubi nalazi se na putu upoznavanja Boga! Stepenice na tome putu ocrtao je sveti Pavao u himnu ljubavi, navodeći da je ljubav: velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje (1Kor 13, 4-7).

Moj dragi, stari profesor Teološkog fakulteta na Gregoriani u Rimu, izuzetan čovjek i svećenik, pri kraju profesorske karijere napisa: Jedina prava teologija je teologija ljubavi! Tko se misli uputiti u kršćansku teologiju treba se pozabaviti ljubavlju. Tek kad se uputi u ljubav, tek kad dozvoli da ga ljubav prožme, tek tada će početi shvaćati kršćansku teologiju, odnosno kršćanski govor o Bogu. Stoga je i nama teolozima poći nedjeljom na misu, jer nedjeljno euharistijsko slavlje u stvari je slavlje ljubavi!

Ponekad mi se u uho uvuče pjesma. Već duže vremena pjevušim davno slušane stihove: Za mrvu tvoje ljubavi, ti znaš da ja bih dao sve! O, Gospodine, samo te jedno molim: Da to bude živa istina, kad ti zapjevam: Za mrvu tvoje ljubavi, ti znaš da ja bih dao sve! Za mrvu tvoje ljubavi – jer voliš me, jer volim te.

(HKR, 21. svibnja 2006.)

76

GDJE JE NEBO

Prvo pitanje, kad smo učili katekizam, glasilo je: Zašto smo na svijetu? A odgovor: Da Boga upoznamo, da ga ljubimo i da k njemu dođemo. A gdje je Bog? U nebu! A gdje je nebo? Tko nam na to pitanje može bolje odgovoriti od samoga Isusa?

Nebo obilježava nešto lijepo, gdje bismo rado bili, kako bismo se voljeli osjećati! Nebo je jasno, svijetlo, radosno, veselo, sretno. Pakao je ružan, mračan i strašan. Nebo je gore a pakao dolje! A zašto? Kad je Bog stvorio čovjeka dao mu je da se uspravi, s nogama na zemlji, ali s težnjom prema višemu.

Podignut sam sa zemlje i moja misao, želje i nade upravljene su k nebu. Budućnost vidim ne na zemlji nego na nebu. Da bih je mogao ostvariti potrebno je ne samo gledati nego i kročiti naprijed. Pogledom, željom, vjerom, životom. No, to nije dosta. Trebam raširiti ruke na zagrljaj onomu koga volim, na susret s onim koga očekujem, na oproštenje i pomirenje s onim s kim putujem. No nitko ne može raširiti ruke ako ih je napunio svim i svačim. Raširene ruke nisu prazne ruke nego oslobođene od suvišnog tereta, prepune srca i ljubavi. I sad se gledam: S nogama na zemlji i glavom upravljenom nebu, pogledom okrenutim naprijed i raširenih ruku - zar nisam križ? Eto puta koji vodi u nebo.

Pitanje gdje je nebo možda i nije najvažnije. Možda je ispravno upitati: S kim je nebo? U paklu sam kad sam u nemiru s Bogom i ljudima, u neprijateljstvu, napušten i sam, kad se ne slažem ni sa sobom ni s drugima. U paklu sam kad sam nesretan! U raju sam kad sam u miru, u prijateljstvu, prihvaćen i u pravom raspoloženju duha i duše koje mi daje snagu da preskočim sve prepreke i zapreke! S kim sam u nebu? S onim koga volim i tko me voli. Nema veze je li bajoslovno bogat ili lijep kao slika ako ima pravu, istinsku dušu i srce. Biti u nebu znači biti u ljubavi. Bog je u nebu stoga jer je ljubav. Tko istinski ljubi, već je okusio nebo. A što znači istinski ljubiti? Kakva je to prava ljubav koja je sposobna učiniti da se već ovdje osjetimo kao u nebu? Napisa sv. Pavao: Ljubav

77

je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo. Ne raduje se nepravdi a raduje se istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Eto, stoga ni nebo nikad ne prestaje. I pravo veli isti Pavao kad kaže: Kad bih sve ljudske i anđeoske jezike govorio a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili praporac što zveči. Pa i kad bih ne znam što u životu postigao, dosegao sve moći, položaje i znanja, osvojio sve vrhunce i dubine a ljubavi ne bih imao, ništa sam! A budući da je ljubav dostupna svakome i nebo je dostupno svakome! Pa da Bog nije velik i čudesan!

Nebo je ondje gdje je Bog. A Bog je posvuda. On je Stvoritelj svega ovoga prekrasnog svemira u kojemu nam daje prepoznati svoj trag i stan. Još više, da bi nam darovao nebo Bog je sišao među nas, utjelovio se i postao čovjekom! Daruje nam se u zajednici Crkve i euharistijskom otajstvu da bi bili dionici njegova života, da bi već sada bili dionici neba. Tko se pričesti već ima udio u nebu. Jer, Spasitelj je svojom mukom uskrsnućem skinuo razdjelnicu što nas dijeli od neba. I put je otvoren.

Često molimo da dođemo u nebo. Molimo za naše žive i za naše pokojne da im Gospodin daruje udio u svojoj blizini, svjetlu i radosti, u svojem prijateljstvu. Ali ne bismo smjeli zaboraviti moliti i da nebo dođe k nama. To će se dogoditi kad Bog bude s nama, kad mu dozvolimo da se smjesti među nas! Valjalo bi se potruditi da mu ne bude neugodno.

(TVD, 23.svibnja 2006.)

78

ČESTITKA

Gledam pred sobom buket cvijeća. Crvene ruže upletene u buket zelenoga lišća, obrubljene dvjema vrpcama, crvenkastom i žutom. Primio sam ga s čestitkom. I drago mi je. A kako i ne bi, jer čestitka je nešto lijepo. Lijepo je primiti čestitku i čestitati, onako od srca, bez primisli, s najljepšim željama. Čestitka sadržava znakovit pojam: čestit! Ona može biti pohvala za častan trud, za časno obavljen posao, za čestit život. To je i želja da se bude častan, pošten i plemenit, izražena ne samo riječima nego i gestama, znakovima, simbolima, poput dara, poljupca ili buketa ruža! Želio bih i ja čestitati krizmanicima koji su ovih dana hrabro izašli da pred Bogom i Crkvom potvrde svoju vjeru i obnove krsna obećanja, da otvorena srca zamole snagu milosti Kristove, dar ljubavi Duha Svetoga kako bi se zrelo i odvažno uputili stopama vjere.

Dragi krizmanici! Čestitam vam na hrabrosti vjere koju ste pokazali, na odvažnosti – koja je danas potrebna za biti kršćanin. U vašim očima prepoznajem onaj mladenački sjaj, što ga mi stariji toliko puta previdimo i zanemarimo, proglašavajući vas izgubljenom generacijom! Priznajem kako ovih dana ponovo otkrivam da Bog ima svoje, često nedokučive putove! Zahvalan sam mu što mi otvara oči da ih mogu prepoznati i upoznati. Jer, na njegovim putovima, kako u seoskim crkvicama tako i u gradskim novogradnjama, otkriva mi se vaša dobrota i međusobna solidarnost, šapat svakodnevne molitve, vaša razmišljanja o Bogu i ljudima, vaši planovi o budućnosti.

Misao mi se vraća i vama, dragi krizmanici s Mejaša, koje sam pratio ovu godinu, koji ste nedavno primili svetu potvrdu. Čestitam vam na onom što ste primili i s čim sada možete surađivati. Svetkovina Pedesetnice, Duhova, otkriva nam da se tu radi o daru ljubavi. Primili ste dar Duha Božjega, Duha svetosti, Duha ljubavi i snage koji vas želi prožeti da postanete kvasac koji će ga oplemeniti ovaj svijet.

A tko oplemenjuje svijet? Nedavno sam bio u Njemačkoj na sprovodu majke mog dobrog prijatelja, rano preminulog svećenika. Ta je starica

79

sa svojih 88 godina zaista oko sebe zračila dobrotu i ljubav. Prisjećam se kako bi mi, kad smo prije dosta godina, u ljetne večeri sjedili na verandi ispred župne kuće, pripovijedala događaje iz svoga života. Jednom mi je rekla: Pater Ante, nikad ne bih mogla izaći na kraj sa životom, da me nije snažio Duh Sveti. Svaki dan izmolim krunicu i molitvu Duhu Svetomu. I, vjeruj mi, njegovu sam pomoć u svojem životu osjetila bezbroj puta.

Kako bilo, učinilo mi se sasvim normalno, kad sam otkrio da je tih dana u Mainzu, u biskupijskom muzeju, izložba o životu srednjovjekovnog monaha, teologa i pjesnika Rabana Maura, da je pođem pogledati. Jer, uz mnoga zanimljiva teološka i pjesnička djela, Raban je i tvorac najpoznatijeg himna Duhu Svetomu, molitve koja je na hrvatski krasno prepjevana. Pa neka moja čestitka ujedno bude i molitva u očekivanju svetkovine Duhova:

O dođi Stvorče, Duše Svet, pohodi duše vjernika, poteci višnjom milosti u grudi, štono stvori ih

Ti nazivaš se tješitelj, blagodat Boga svevišnjeg! Studenac živi, ljubav, plam, i pomazanje duhovno!

Darova sedam razdaješ, ti prste desne Očeve: od vječnog Oca obećan, ti puniš usta besjedom!

Zapali svjetlo u srcu, zadahni dušu ljubavlju,

u nemoćima tjelesnim, potkrepljuj nas bez prestanka!

Dušmana od nas otjeraj, i postojani mir nam daj! Ispred nas idi, vodi nas, da svakog zla se klonimo!

Daj Oca da upoznamo, i Krista Sina njegova, i u te Duha njihova, da vjerujemo sveudilj!

Sva slava Ocu vječnomu, i uskrslomu Sinu mu, sa Tješiteljem Presvetim, nek bude sad i uvijeke

(TVD, 1. lipnja 2006.)

80

NE MOŽEMO POBJEĆI

Živimo u zamagljenom vremenu u kojem kao da više ništa nije čvrsto, postojano. Nisu postojane ni ljudske, a kamo li kršćanske vrednote. To nas koji put straši ili baca u nedoumice, posebno kad se budalaštine silinom buke hoće nametnuti za istinu. Svjedoci smo takve zaglušne medijske buke što se raširila oko Da Vincijeva koda, ili nedavno oko beznačajnog gnostičkog odlomka takozvanog Judinog evanđelja. No, za onoga tko ima otvorene oči, to nije ništa novo. Pred istim takvim duhom, koji se otvoreno protivi evanđeoskim vrednotama, našli su se i prvi kršćani. Odlomak jednog od najstarijih kršćanskih spisa, Poslanice Diognetu, napisane pri kraju II. stoljeća, u časoslovu čitamo baš ovih dana. Naslov mu je: Kršćani u svijetu (br. 5-6)!

Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobiti život. Nisu pronašli taj način života nekim razmišljanjem i nastojanjem radoznalih ljudi. Nisu zaštićeni ni ljudskim zakonom kao neki drugi. Nastavajući grčke i barbarske gradove, gdje je koga sudbina postavila, prihvaćajući svugdje domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće načinu života, oni žive i time predlažu izvanredan i po jednodušnom mišljenju svih, nevjerojatan način života. Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece. Imaju zajednički stol, ali ne i postelju. U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Preziru ih i osuđuju. Ubijaju ih, a oni oživljavaju. Siromasi su, a obogaćuju mnoge. U svemu oskudijevaju, a sa svime obiluju. … Glas se o njima daleko širi … Kad dobro čine, kažnjavaju ih kao zločince… Židovi ratuju protiv njih kao protiv tuđinaca, a pogani ih progone. Mrzitelji ne mogu iznijeti razloga zbog kojeg su im neprijatelji.

81

Da kažem jednostavno: što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu. Duša se nalazi u svim dijelovima tijela, a kršćani u svim gradovima svijeta. Istina, duša prebiva u tijelu, ali nije od tijela. I kršćani se šire u svijetu, ali nisu od svijeta. Nevidljiva duša stanuje zatvorena u vidljivom tijelu. I kršćane vidiš u svijetu, ali je njihova pobožnost nevidljiva. Tijelo mrzi i progoni dušu, … mada mu ona nije nanijela nikakve nepravde. Svijet mrzi kršćane, jer se kršćani bore protiv zlih požuda, a ipak mu ne nanose nikakve nepravde. Duša ljubi tijelo i njegove udove, a tijelo mrzi dušu. Kršćani ljube svoje mrzitelje. Duša je zatvorena u tijelu, ali ona drži na okupu cijelo tijelo. I kršćani se nalaze u svijetu kao u tamnici, ali oni drže na okupu svijet. Besmrtna duša stanuje u smrtnom šatoru. Kršćani žive na ovom mjestu kao tuđinci u raspadljivim tjelesima i iščekuju nebesku neraspadljivost. Duša koja se djelomično odriče jela i pića postaje bolja. I kršćana je svakim danom sve više, iako su izvrgnuti mukama. Bog ih je postavio na takav položaj, s kojega im nije dopušteno uteći!

Kad čitamo ove retke dođe nam želja da se pomolimo: Bože, osnaži nas da i mi budemo ovakvi. Jednostavno – kršćani. Kristovi! Otvori nam oči da otkrijemo one dobre, svete, tvoje. To su oni koji ne bježe pred zlom svijeta, nego pobjeđuju ljubavlju. Na svima koji nas vjerom potiču i nose, neka ti je, Spasitelju naš, hvala!

(TVD 8. lipnja 2006.)

82

TIJELOVO

U četvrtak nakon svetkovine Presvetog Trojstva, katolici diljem svijeta slave svetkovinu Tijelova, časteći Krista Gospodina i Spasitelja u Otajstvu euharistije, vjerujući u njegovu osobnu, tvarnu i bitnu prisutnost pod posvećenim prilikama Kruha i Vina. Svetkovina Tijelova, kao osobiti blagdan (popraćen procesijama s Presvetim Otajstvom) zaživio je jako davno, u vrijeme polemika oko tumačenja načina Kristove prisutnosti u euharistiji. Jedan od najvećih teologa Crkve, Toma Akvinski, nije se zadržao na rješavanju prijepornih pitanja, nego je izrazio svoju vjeru pjesničkim izričajima. Njegovi himni su uneseni u bogoštovlje Crkve, sve do danas. Većina vjernika ih moli i pjeva, i ne znajući tko ih je sastavio. Koliko li smo puta zapjevali Klanjam ti se smjerno, ili Usta moja uzdižite! I zaista što se ljepšega može dogoditi jednom teologu od toga da njegov iskaz vjere u zajednici Crkve nastavlja živjeti.

Za svetkovinu Tijelova sveti je Toma sastavio jednu pjesmu, koju molimo prije evanđeoskog navještaja o ustanovi euharistije. U njoj je u 24 stiha sažeo vezu između onoga što je Isus učinio na posljednjoj večeri sa svojim učenicima i euharistije Crkve:

Hvali, Sion, Spasitelja, vođu svog i učitelja, pjesmama i popijevkom!

Uzdiži ga iznad svega, nećeš preveć hvalit njega, niti kojom pohvalom!

Slava evo velika je: živi kruh što život daje, častit nam je ovaj dan!

Kruh što bi kod svetog stola, među dvanaest apostola, podijeljen i blagovan.

Pojmo punom, jasnom riječi, neka milo klikće, ječi, srdaca nam skladan glas!

Blagdan sveti svetkujemo, ustanovu spominjemo gozbe što je dade spas!

Novog kralja stol je ovo, na njem evo janje novo, starom vazmu dođe kraj!

Nesta lika toga trena, ispred zbilje minu sjena, tminu progna sunčev sjaj.

83

Što sam stvori ono veče,Krist to isto tvorit reče dovijeka na spomen svoj.

Poučeni kako treba, prinosimo dare neba, u žrtvi spasonosnoj.

Nauke nam svete glase: Kruh u tijelo pretvara se, vino u krv Gospodnju.

Ne shvaćamo, ne gledamo, al’ u čvrstoj vjeri znamo, što van reda biva tu!

U dva lika tu se daju silne stvari kojima je tek vanjština razlikom!

Tijelo hrana, krv je piće, Kristovo je ipak biće – sve pod svakom prilikom.

Kad ga primaš nije dio, nije kriška nego cio, ljudima se predaje!

Jeo jedan, jelo trista, svaki prima svega Krista, nit ga jelom nestaje!

Dobar, opak, blaguju ga, kob je ipak svakom druga, život ili smrtni mrak!

Smrt je zlima, dobrim žiće, gledaj: isti kruh i piće, a plod tako nejednak!

Kad je tajna razlomljena, znaj da čest joj odijeljena ko cjelina vrijedi njena, jer u svakoj sav je dar!

Nit se mijenja što pri tome, stas il stanje sakritome, prilike se samo lome, ne trga se sama stvar!

Anđeoske eto hrane, anđeli se njome hrane, to je kruh za odabrane, ne daje se svijetu zlom.

Davno mu je spominjanje, Izakovo žrtvovanje, izraelskog vazma janje, mana, hrana pustinjom.

Dobar Pastir, pravo jelo, smiluj nam se Janje bijelo, daj nam hranu, svoje tijelo, brani vodi stado cijelo, k strani žića blaženog!

Silni Bože, što nam jesti na zemaljskoj daješ cesti, daj nam gore s tobom sjesti, među svete ti nas smjesti, u nebu kod stola svog! Amen. Aleluja!

(TVD, 14 lipnja 2006.)

84

BOŽJI KOD

Priznajem, vodim gledati utakmice. Dobra nogometna utakmica, osobito ako mogu biti neutralan naspram momčadima i rezultatu, odmara me, ugodna mi je pa čak i osvježavajuća. Nažalost, to baš ne mogu reći za filmove. Ono što se danas promovira filmskom kulturom i umjetnošću prečesto mi se čini nakaradno, zbunjujuće i ružno. Lako je naći uzbuđujući, vratoloman, krvav i opskuran, a teško je naći lijep film. Ipak, tu i tamo se naiđe na kakvog Forest Gumpa, Život je lijep, Šalji dalje, Ubiti pticu rugalicu ili Društvo mrtvih pjesnika.

Priznajem, nisam odolio a da ne pogledam Da Vincijev kod, pomalo iz znatiželje, kad je već toliko razvikan, a malo iz potrebe da vidim o čemu se radi, kad se o tome toliko priča. A rezultat: žali Bože dva i po sata vremena. Mračna priča (poput Imena ruže), filmski osrednje ispričana u maniri noćnih scena iz Batmana, jednako neuvjerljiva koliko i predvidljiva! Osobno ne mislim da i jednog ozbiljnog vjernika ovaj film može u vjeri uznemiriti i poljuljati. Takvih stvari i dosad je bilo na hrpe. Kako napisanih tako i snimljenih. Ali, i tu je kvaka, nikada prije nije bilo toliko popratne promidžbe usredotočene na izrugivanje i blaćenje Krista Gospodina i Katoličke crkve.

Izgleda da se u čitavoj priči, i s knjigom i s filmom, radi o dvije stvari. Očito je da pisac i redatelj računaju s tolikim vjerskim neznanjem i neupućenošću ljudi, da lako mogu svim manipulirati. Onomu tko ne zna može se svašta podvaliti, osobito kad je znatiželjan i kad ga fascinira ne otvorena riječ istine, nego opskurna priča u kojoj se naziru tragovi neke zavjere, krivnje i prijevare.

Drugo je da oni, kojima je stalo do plasiranja takve laži, neće to činiti jasno i javno: obući će je u ruho nazovi umjetničke slobode i medijskim nasrtajima gurati u svijest onih koji još uvijek naivno misle da je istina sve što knjige pišu i televizija prikazuje. Kolika je moć takvih globalnih medijskih poduhvata, to svi osjećamo. To je već davno književno predvidio George Orwell, filmski obradio Peter Weir a sociološki

85

analizirali Marshal McLuhan i Đuro Šušnjić. Valja li nam se bojati takvih kodova i u budućnosti? Suprotstavljanja Kristu i njegovoj Crkvi uvijek je bilo, i bit će do konca svijeta. Danas je to protivljenje uzelo novo ruho: nazovi umjetnosti, izvrnute kulture i pozivanja na znanost, sve u ime slobode!

Prije par dana u hrvatskom Saboru usvojene su izmjene kaznenog zakona u koji je kao otežavajuća okolnost unesena i mržnja. Posve se slažem da antisemitizam izražavan kroz mržnju potpada pod sankcije, kao i da treba osuditi izrugivanje islama. Ali, zar nije iste vrste i mržnja na kršćanstvo? A što reći za neprestano blaćenje Isusa Krista i Crkve? Nije li to trasiranje puta kojim je pošla Nizozemska, da bi danas postala zemlja materijalnog obilja i duhovne bijede, s ozakonjenom eutanazijom, upotrebom droga, istospolnim brakovima s pravom usvajanja djece, a doskora možda i s ozakonjenom pedofilijom i zoofilijom.

Vjerniku, u ova postmoderna vremena, mora postati jasno barem ono osnovno i najvažnije: Vrijeme je da ozbiljno povjerujemo Gospodinu, da se obratimo njegovoj dobroti i u svoj život unesemo njegov kod: Istine, vjere, nade i ljubavi. To je pravi kod. Tko njega ispravno dešifrira naći će put u život. Blažena Djevica Marija je to učinila najbolje od svih ljudi. Ona neka nam u tome i pomogne.

(TVD, 22. lipnja 2006.)

86

TRUN I BRVNO

Isusova je riječ: «Mjerom kojom mjerite, mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?» (Mt 7, 2-3).

Koliko smo se puta upitali, koliko smo puta druge, osobito djecu upitali: Što je veliko, a što je malo? Zaista, što je veliko? Dijete će pogledati oko sebe, raširiti ruke i reći: Ravnice, planine, more, nebo… svijet! Velik je svemir, nepojmljivo velik, kažu: 14 milijardi godina svjetlosti. I u tome velikome, na jednoj sićušnoj planeti, na zrncu prašine, na ovoj našoj zemlji, čovjek…

A što je malo? Ono što se jedva vidi i ne vidi, što se golim okom više niti ne nazire! Evo, ovo pišem na računalu čije je srce mikroprocesor, u kojemu su spojeni deseci, stotine tisuća, možda i milijuni dijelova na centimetru kvadratnom… Proizvođači se hvale kako su došli do mjere komponenti od svega nekoliko nanometara, a jedan nanometar, čini mi se, otprilike je 10.000.-ti dio debljine jedne naše vlasi!

Nevjerojatno je kako smo sposobni zaviriti u ogromni svemir, upoznati njegove zakone, izračunati putanje nebeskih tijela, pa onda poslati sprave da taj svemir istražuju, da tim svemirom putuju, zaista u beskraj. Možda je još i nevjerojatnije da smo sposobni zaviriti u mikrokozmos, i ne samo zaviriti – nego i po njemu čeprkati…

Ali, kakve to veze ima sa životom i s Isusovom riječju? Ima, itekako ima. Svima nam je poznato kako je perspektiva varljiva. Kad učimo povijest onda nam se čini da su se nekadašnji događaji, možda međusobno udaljeni čitavo stoljeće, zbivali zamalo neprekinuto jedan za drugim, dok između onih koji su nam bliže stoji veliki jaz.

Jednom sam pokušao u pravom omjeru na zidu nacrtati dužinu i visinu brda i dolina mojega zavičaja, pa sam se začudio kako su naše visine strašno male, mada nam se čine tako silnima. Planina od dvije tisuće

87

metara, u mojim očima silna, zapravo je udaljenost koja je manja nego s jednog na drugi kraj moga rodnog sela.

Isusova prispodoba o trunu i brvnu upozorava nas na ispravnu perspektivu. Pokazuje nam kako u svojim prosudbama možemo biti, i najčešće jesmo, pristrani i zapravo nepravedni. Pred sobom, u drugima vidimo nesrazmjerno povećano ono što nas bode, što nam smeta, a nesrazmjerno umanjeno ono što bi trebalo istaknuti kao dobro i plemenito.

Isto, samo sa suprotnim predznakom, događa se kad sudimo sebe. Tako se je lako zavarati krivom perspektivom, umanjujući svako zlo a do jada uvećavajući ono malo dobra, što smo i inače bili dužni učiniti. I sad, kad dobro promislimo, kakve su posljedice takvih prosudbi, primjerice za obiteljski život!

U sredini mjera, vele fizičari, čini se da je upravo čovjek. Mjera čovještva. U sredinu sve-mira, to jest da bi sve bilo u miru, treba kao mjeru staviti čovjeka. Ali ne bilo kojeg čovjeka, nego onoga koji je mjera svakoga čovještva, Isusa Krista, Gospodina našega, kojemu neka je svaka slava, čast i hvala, sada i vazda i po sve vijeke vjekova.

(HKR, 26. lipnja 2006.)

88

BISERI I SVINJE

Isusova je riječ: «Ne bacajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas» (Mt 7,6).

Ima nekih stvari koje su, čini se, kroz svu povijest ljudskog roda jednako na cijeni. Ne znam je li to iz potrebe vlastitog ukrašavanja i uljepšavanja ili već iz samog čuđenja ljepoti kao takvoj, ali uz zlato i srebro, uz miomirise i drago kamenje, biseri su oduvijek na cijeni. Biseri su i dan danas velika dragocjenost. Savršenog oblika, čistoće i jasnoće, predstavljaju jedan od najpoželjnijih uresa.

No, poznato je kako je oduvijek bilo prevaranata koji su lažirali vrijedne stvari. Onome tko nije poučen umjesto dragocjenosti podvale surogat, bezvrijednu kopiju i to po mogućnosti za velike novce. Kad to čovjek otkrije ne preostaje mu nego da požali i ako je moguće da se opameti.

No, čini se da nije glavni problem u tome da se nešto podvali. Puno je veći problem kad ono što je dragocjeno upadne u ruke onih kojima ništa nije drago, niti je kod njih na ikakvoj cijeni. Oni ne vide nikakvu vrijednost u samoj stvari, ne pomišljaju koliko bi to moglo ili trebalo poslužiti na dobro njima i drugima, nego se žele tim poslužiti samo za vlastiti trenutni užitak, što redovito završava s gorkim okusom u vlastitim ustima i gorčinom u srcima drugih. Koliko puta smo se gorko razočarali slušajući ili gledajući kako roditeljske ili djedovske trude neki nadobudni mladić ili djevojka potroše, prokockaju ili satru u ništa!

Kad Isus u evanđelju govori o biserima, očito ne misli samo na ovozemaljske vrijednosti. Na pameti su mu oni biseri koje on sam predaje zajednici svojih učenika. To su darovi povjereni njihovim srcima i dušama koje su i sami dužni dalje predavati. U prvom se redu radi o biseru vjere – povjerenja i predanja dobroti nebeskog Oca; zatim se radi o biseru zajedništva u vjeri, zajedništva Crkve u kojoj je sam Krist Gospodin prisutan među učenicima okupljenim u njegovo ime; potom se svakako radi o biseru onih svetih čina što će ih Crkva nazvati

89

mysterion – otajstva, odnosno sakramenti, posebno o otajstvu euharistije u kojoj Crkva obnavlja Kristov spomen i u kojoj se u posvećenim prilikama Kruha i Vina daruje sam Krist Gospodin; konačno radi se o onom dragocjenom biseru Božje ljubavi u daru Duha i pozivu na naš odgovor ljubavi prema Bogu i bližnjima, u skladu s prvom i jedinom zapovijedi.

A što je sa svinjama? Svinja ne zna razlikovati vrijedno od bezvrijednoga. Sve baca u blato i gazi. Što radi svinja s biserima? Biser iskrene i predane vjere izruguje kao bezveznu budalaštinu i obmanu, biser zauzetog crkvenog zajedništva kao prijevaru i zavođenje, biser samoga Krista neprestano nastoji oblatiti i ocrniti. A da ne spominjemo biser ljubavi, što sve svinja nije sposobna od njega učiniti, kako ga pogaziti i pretvoriti u samu blatnjavu kaljužu?

Oduvijek je bilo svinja. Svaka čast pravim i korisnim životinjama, one su Božji dar. Jao, međutim, ljudima koji se spustiše na razinu svinja i predadoše se, kako reče prorok, da čine zlo u očima Gospodnjim, pretvarajući ljudski dom u svinjac, svu svoju brigu usredotočiše samo na vlastito korito a iživljavanje proglasiše ljubavlju. Jao takvima, jer, ne zaboravimo: život svinja je kratak. A biseri traju dovijeka.

(HKR, 27. lipnja 2006.)

90

STABLO I PLODOVI

Isusova je riječ: «Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati» (Mt 7, 15-16).

Ljeto je vrijeme voća. Kod nas najprije dođu rane trešnje oko blagdana svetog Duje, pa se onda nastavi redom, od višanja i smokava petrovača, preko breskvi i grožđa, do rogača i bajama, te u kasnu jesen mandarina i naranača. Svatko ima svoje omiljeno voće. Moje najomiljenije voće, posebno dok sam bio dijete, bile su oskoruše. Možda za njih niste ni čuli. Danas je to stablo rijetko a nekad ga se jako cijenilo. Njegov maleni, mirišljivi plod sušilo se i čuvalo za zimu, davale su se djeci u došašću, za materice i očiće, sa sušenim smokvama i rogačima. Dok sam bio mali najdraže mi je bilo tek ubrane oskoruše, koje se ne može jesti jer špiče, staviti u žito da dozore. Zapravo, najzanimljivije ih je bilo tražiti među žitnim zrnjem. I naći da su se preobrazile, omekšale i postale slatke poput meda.

Stablo se po plodovima poznaje, veli izreka. Dakle, ne tek po obliku, izgledu, veličini, nego po plodovima. Po njima ćeš prepoznati je li korisno, zdravo ili je možda samo naizgled lijepo a kad ga se zagrize otrovno. No kako biti u to siguran? Teško bi nam bilo kad bi sve morali na vlastitoj koži provjeravati. Ubrzo bi nastradali. A da se to ne dogodi pomaže nam znanje. Međutim, tu je problem. Zapravo se vrlo malo radi o vlastitom znanju. Puno više se radi o onome što drugi znaju. Na njihovu znanju, koje je zapravo izraz obuhvatnijeg životnog iskustva, posredovanog i prenijetog kroz naraštaje, dakle tek po tom znanju možemo stvoriti vlastitu prosudbu i odluku o konkretnim postupcima. Tko god je pogledao koji dokumentarni film o tome kako Aboridžini u Australiji ili Bušmani u Namibiji upoznaju drveće i plodove, što im omogućuje život, lako će shvatiti značaj ovoga iskustva i prenošenja znanja.

Tko sam ne zna i uz to ne želi biti poučen, tko ne prihvaća značaj i valjanost iskustva drugih osoba za vlastiti život, tko konačno ne vjeruje onima koji ga žele poučiti, taj će se brzo mašiti za loša stabla i zle

91

plodove te će nastradati. Čini se, nažalost, da živimo u vremenima kad to i nije rijedak slučaj. Kršćanski govoreći, baš zato što je velika opasnost da se čovjek izgubi, zatruje i nastrada, nužna je i razložna dužnost vjerske pouke u kojoj se prenosi iskustvo života u vjeri, nužnost i načini razlikovanja dobra i zla te se poučava u sredstvima kako postići i sačuvati život u skladu s Božjom nakanom spasenja.

Lažni proroci, o kojima Isus govori uspoređujući ih sa zlim biljem što donosi otrovne plodove, ne prenose i ne poučavaju istinu o životu, o Bogu i čovjeku, o razlikovanju dobra i zla. Svojim vrlo primamljivim i urednim izgledom (valjda je Isus pod ovčjim ruhom mislio i na vrhunsku Woolmark kvalitetu odijela što ih takvi nose), svojim draškanjem nadobudnih ušiju, riječima u kojima stalno odzvanja samo sloboda i užitak, ti lažni proroci vode pojedince i čitave narode na otrovne izvore nesreće i jada.

Valja reći i to, da su koji put i otrovi nužni. Dakako, u posve malim količinama, jer omogućuju razvijanje obrambenih mehanizama, kao i određenih vrsta imuniteta. Možda su i lažni proroci u zla vremena na neki način nužni. Da nas osvijeste koliko je dragocjena Božja istina, i koliko je spasonosna Isusova riječ spasenja.

(HKR, 28. lipnja 2006.)

92

ŠTO VI KAŽETE?

«Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: ‘Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?’ Oni rekoše: ‘Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija, ili koji od proroka.’ Kaže im: ‘A vi, što vi kažete, tko sam ja?’ Šimun Petar prihvati i reče: Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga’» (Mt 16,13-16).

Kažu da se ponavlja povijest ljudskog stradanja i nadanja, patnje i otkupljenja. Ponavlja se Božji hod ovom našom zemljom i ono isto pitanje što ga je Isus postavio svojim učenicima, baš onako, u trećem licu: Što ljudi kažu, tko je Sin čovječji? To je profesorima teologije svakodnevno pitanje. A odgovor nas ne samo zanima, nego i uznemiruje! Stalo nam je to toga što kažu ljudi. Ali, koji su to što govore, koji su to grlati, glasni i vidljivi, na površini događanja?

Prolistajte novine pa mi recite što kažu tko je Sin čovječji? Je li taj Isus iz Nazareta nekakav čudak, revolucionar, nesretni religiozni zanesenjak ili mitska figura poput tolikih uzdignutih a zapravo beznačajnih kreatura povijesti? Što kažu knjige? Nekako nam je ostalo u pameti da barem književnici zaslužuju pažnju i poštovanje. Pogledajte nobelovce posljednjih petnaestak godina, osim par socijalno angažiranih afričkih pisaca, većina nagrađenih su izrugivači Boga i Isusa… Ako niste i nemojte čitati njihove knjige. Barem ćete sačuvati živce. A što reći o onima koji popularnost grade na izrugivanju Isusa? A što o Isusu govori televizija, možda je bolje i ne spominjati! Tu i tamo se nađe koja produkcija vrijedna pažnje i poštovanja, a ostalo – smeće. Kritičari su proglasili za najgori film Pasiju, upravo onaj što je vjerodostojno prikazao Isusovu muku. Među najboljima su oni što se s Isusom rugaju… i čiji su tu prsti?

Velite da pogledamo što kažu školski udžbenici? Čak i autori onih iz vjeronauka često petljaju, bojeći se reći tko je za kršćansku vjeru Isus Krist, valjda da ne bi u nečijim očima ispali nazadni, tradicionalisti. A da pogledamo što kažu ministri u vladama i predsjednici međunarodnih

93

organizacija? Katolik Rocco Butiglione je radi vjerskih uvjerenja izbačen iz europske komisije, dok zagovornici bezboštva i nemorala imaju u startu povlašteni položaj! Da ne spominjem programe nevladinih udruga i njihovih kulturnih ispostava! Sve to može biti s jedne strane uznemirujuće, s druge strane je i posve očekivano.

Ono što je daleko važnije, Isusovo je pitanje što slijedi: Što kažete vi, tko sam ja? Vi, učenici, koji ste zajedno sa mnom jeli i pili, vi koji hodite sa mnom, vi koji se nazivate mojima, što vi kažete? Ne ovisi svijet o onome što drugi kažu, nego što vi kažete. I ti papa, biskupe, svećeniče, što ti kažeš, tko sam ja?

Priča, započeta kod Cezareje Filipove, nastavlja se na obali Genezaretskog jezera u pouskrsne dane, kad se Isus javlja svojim učenicima. Za Petra, koji je jednoć ispovjedio vjeru u njegovo božanstvo i na čijoj je vjeri obećao sagraditi Crkvu svoju, sačuvao je nastavak onoga pitanja: Što ti kažeš tko sam ja? A nastavak glasi: Voliš li me? To što sam ja Gospodin, Sin Božji, Mesija-Pomazanik, pa i sama činjenica da ću na tvojoj ispovijesti vjere sagraditi Crkvu svoju, nije dovoljna. Ostaje konačno pitanje, koje glasi: Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me!?

I meni, Gospodine Isuse, danas na svetkovinu prvaka apostolskih, govoriš: Ante, sine Ivanov, ljubiš li me? Ljubiš li me više nego drugi? A ja te molim, Gospodine, za milost, da ti otvorena srca mogu odgovoriti: Gospodine, ti znaš! Ti sve znaš! Ti znaš da te volim. I molim te, pomozi mi da se ta ljubav ne ugasi nikada.

(TVD i HKR, 29. lipnja 2006.)

94

GOSPODINE OČISTI ME

«I gle, pristupi neki gubavac, pokloni mu se do zemlje i reče: ‘Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.’ Isus pruži ruku i dotakne ga se govoreći: ‘Hoću, očisti se!’ I odmah se očisti od gube» (Mt 8, 2-3)

Postoje osobiti dani u čovjekovu životu. Dani spomena i uspomena, prisjećanja i podsjećanja, zahvalnosti i prošnje, dani molitve. Priznajem, danas je za mene takav dan. A to što se danas u misi čita upravo ovaj evanđeoski odlomak o očišćenju gubavca, potiče me da promislim i da se zamislim, nad svojom molitvom! Što ja to molim? Ne kako molim, nego što? Za-što? Zašto? Molim, zajedno sa svima, za zdravlje. Svoje i bližnjih. Molim za mir u obitelji moga brata i sestara, za uspjeh djece u školi, starijih u poslu. Molim za Božji blagoslov, da bismo u srcima osjetili ono duboko zadovoljstvo što smo na Božjemu putu, jer smo Božji i jer je Bog s nama.

Pokojna mater nas je učila moliti. Ali, osim svakodnevnih molitava, od nje sam naučio još jedno: Moliti za obraćenje. Bilo je to u vrijeme rata, u danima najgorih napada na Vukovar. Gledajući televiziju izgovorio sam ružnu, pogrdnu riječ o onima koji nam toliko zlo čine. A ona se okrenu k meni i reče: Sinko, valja nam moliti za njihovo obraćenje. Znaš, nema nama mira a njima spasenja dok se ne obrate. Usput, zar ti se ne čini kako su oni voljni na sve pristati, osim na obraćenje! Ono što nikako ne žele, i sad možda misle da je najgore što im se može dogoditi – to je baš obraćenje. A samo je obraćenje i njihovo i naše spasenje!

Obraćenje, biblijska metanoja, označava promjenu mišljenja, promjenu pameti, promjenu srca! Obraćenje je očišćenje od zla i grijeha, oslobođenje od sveza zla, od tereta veriga grešne prošlosti! Moleći Očenaš, molimo za spasenje i to moleći za izbavljenje od zla: od Zloga, od vlastitoga zla i od zla drugih. Zli nas zavodi, vlastito zlo nas kalja u najdubljoj intimi duše, zlo prema drugima kalja naše odnose i unosi nered u svijet. Što je dakle nužnije, nego poželjeti očišćenje!?

95

Tko može poželjeti očišćenje? Samo onaj tko je svjestan svoje prljavštine. A to pak može biti samo onaj koji vidi, tko prepoznaje koliko je zlo doista zlo, kako je strašno biti u prljavštini zla i kako je lijepo biti čist, zdrav, sretan, svet, Božji! Možda nam je koji put potrebno iskusiti jad grijeha i zla da dođemo pameti, da poželimo očišćenje.

A tko nas može očistiti? Prljavštinu zla ne skida nikakav deterdžent, ne čisti nikakav sprej niti od nje oslobađa uvjeravanje kako to nije ništa. Jedino Božji zahvat u nutrinu duše briše i skida slojeve zloće, ozdravlja rane i ublažuje tragove ožiljaka. Gubavac iz evanđelja je dobro razumio da Isus može i hoće očistiti, i njemu se valja obratiti.

Kod spomena da netko puno moli, reče jedan kolega: Nisu mu baš otekle usne. Priznajem, nisam ni ja od velike molitve. Osim dežurnoga sv. Ante koji uvijek pomogne kad nešto izgubim, uglavnom se utječem zagovoru dvojice svetih ljudi: sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću, svetom ispovjedniku i bl. Alojziju Stepincu, svetom biskupu. I molim ih da meni, svećeniku, i svima nama koji smo poslani naviještati radosnu vijest spasenja, isprose veliku milost iskrenog obraćenja. Ako se to ostvari, učinili smo presudni korak u ostvarenju kraljevstva Božjega. I vlastitoga spasenja.

(HKR, 30. lipnja 2006.)

96

UĆI POD KROV

«Kad dođe u Kafarnaum, pristupi mu satnik pa ga zamoli: ‘Gospodine, sluga mi leži kod kuće uzet, u strašnim mukama.’ Kaže mu. ‘Ja ću doći i izliječiti ga.’ Odgovori satnik: ‘Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj …’ Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim: ‘Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere’» (Mt 8, 5-8.10)

Kako nam je drago čuti poziv: Prijatelju, navrati kod mene! Tako nam je drago isti taj poziv uputiti dragim osobama, prijateljima. Doći u kuću, sjesti za stol, zajedno blagovati, popričati, veseliti se, dio je našega ljudskog zajedništva. Dio je to i našega crkvenoga zajedništva, međusobno i s Bogom. U našem zajedničkom domu.

Dok sam bio student jednog ljeta sam, kao i drugi bogoslovi, preko udruge Kolping obitelji, dobio posao u Njemačkoj. Radio sam u tvornici mesnih proizvoda a stanovao kod jedne dobre obitelji. U ljetno poslijepodne došla je susjeda na vrata, pozdravila domaćicu i njih su dvije ostale pričati, tako stojeći na vratima, barem sat vremena. Bilo mi je čudno što je nije pozvala u kuću, da sjednu za stol, popiju kavu i popričaju... Rekoše mi da su tamo takvi običaji. Nekoga se zove u kuću tek kad je nešto posebno, izvanredno. Rekoh, Bogu hvala da je to kod nas posve normalno!

No sjećam se još nečega. Dok sam bio dijete, kod nas bi znali navratiti prosjaci. Pravi prosjak (ne kao oni od zanata iz Raosovih Prosjaka i sinova) zamolio bi pomoć, ali ne bi ulazio u kuću. Ostao bi kod vrata i molio Božji blagoslov za domaćina i njegovu obitelj, blago i imanje. Tim stavom poniznosti bilo je izraženo i ono trpljenje što ga osjeća onaj tko je prisiljen prositi. Ali, sad mi dolaze na pamet i sjećanja na one trenutke u kojima bi se susjedi, kad bi nekoga pogodila nesreća, znali solidarizirati i sami organizirati pomoć, kako se osoba ili obitelj ne bi osjetili poniženi.

97

Isus ne želi nikoga poniziti, pa ni posljednjega prosjaka. Nikoga ne želi ostaviti da ponižen ispred vrata čeka mrvice. To čine ljudi. Isus veli: Tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se! I dat će vam se, mjera obilna, nabijena, natresena dat će se u krilo vaše! Onome tko ga moli, kao i rimskom satniku, veli: Ja ću doći, i ozdraviti – ne samo slugu, nego svakoga tko treba ozdravljenja, tko traži spasenje duše.

Ono što je upitno nije Isusova želja da dođe, nego naša dostojnost da ga primimo: Satnik reče: Gospodine, ja nisam dostojan da uđeš pod krov moj… Ta svijest o vlastitoj nedostatnosti, zajedno s bezgraničnim povjerenjem u Isusovu moć i dobrotu, bili su razlogom Isusovih riječi: Zaista kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere! A zaključak je bio: Idi, sluga tvoj živi!

Svaki put prije nego krenemo prema oltaru, na svetu pričest, izgovaramo satnikove riječi: Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj! Taj moj krov, taj moj dom – moj je život, moja duša. Gospodin želi doći k meni. Zar da ga ostavim da kao prosjak stoji na vratima i čeka da mu udijelim mrvice mojega vremena, mrvice onoga što sam od njega tako obilato primio? Zar ne bi bilo puno ljepše, bolje i pravednije da ga zamolim: Gospodine Isuse, učini me dostojnim tvoje prisutnosti, tvoga boravka u mojemu srcu, dara tvoje bezgranične ljubavi. I ostani pod krovom mojim u vijeke.

(HKR, 1. srpnja 2006.)

98

KOŠTANA SRŽ

«Neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja … Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. Mislila je: ‘Dotaknem li se samo njegovih haljina bit ću spašena. I odmah prestade njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla» (Mk 5, 25.27-29).

Ovo vam moram ispričati. Tek što sam počeo pisati ova razmišljanja za Katolički radio, za tjedan od 26. lipnja do 2. srpnja, zvoni telefon. Zove me gospođa Margot iz Njemačke, iz Aschaffenburga. Željela je doći s obitelji na ljetovanje u Hrvatsku, gdje je više puta bila jer se sprijateljila s mnogima koje je pomagala za vrijeme izbjeglištva, ali joj sada nije moguće. Kao baka ima na brigu petoro unučadi, a muž joj se nedavno ozbiljno razbolio. No sad je s njim, veli, Bogu hvala, sve u redu.

Nakon što smo se pozdravili i upitali za junačko zdravlje te po običaju prokomentirali vremenske prilike, priča mi: Ma evo što je po srijedi. Moj stariji sin, Stefan, potpisao je donorsku karticu. To je onaj dokument kojim se daje dopuštenje, u slučaju (ne daj Bože) nesreće, za darivanje vlastitih organa. Uz taj dokument zabilježe se i svi relevantni podaci o potencijalnom donoru. I, veli ona, nekidan mi zovu sina iz sveučilišne bolnice u Dresdenu, pitajući je li voljan donirati koštanu srž. Pokazalo se, naime, da je nužna transplantacija koštane srži jednom pacijentu koji boluje od leukemije. Preostala je, vele, kao posljednja nada, upravo ta transplantacija. I Stefan ti se lijepo, u pratnji svoje žene Suzanne, zaputi u Dresden, gdje obave što je već trebalo obaviti. Međutim, kod sređivanja papira, Stefanu zabunom dođe u ruke papir kojega zapravo nije smio vidjeti. A na njemu stoji da njegova koštana srž, baš po svim pokazateljima, odgovara jednoj bolesnici u Americi, i to crnkinji. Baš kao da su njih dvoje sijamski blizanci. A kako ta žena ima 90 kilograma, trebalo je uzeti više koštane srži nego što se redovito uzima.

Na kraju razgovora postavlja mi pitanje: Što ti misliš, kako se to dogodilo, da netko s drugog kraja svijeta na takav način spasi jedan

99

život? Odgovorih: Čini mi se, dapače vjerujem, kako je to moguće jedino po ljubavi. Netko je, u ovom slučaju tvoj Stefan, učinio gestu ljubavi, bez ikakve računice o vlastitoj koristi. I ljubav je donijela plod! Na koji je način tu Bog upleo svoje prste, ne znam. Tko je za tu osobu molio, tko se žrtvovao i zašto je Bog izabrao baš takav način, vjerojatno nikada nećemo saznati! Ali, da je to također poruka i nama, posve je sigurno. Bog nađe načine koji su nama ljudima često nepojmljivi, nezamislivi!

Kad kažemo da nam je do nečega stalo, još više, kad velimo da nam je do nekoga stalo, velimo da bi za njega dali krv. U koštanoj srži stvara se krv, stvaraju se krvna zrnca. Predati nekome svoju krv, znači dati sebe, žrtvovati svoj život. Bog nas je ljubio i ljubi nas do srži. U Isusu Kristu ljubi nas do u središte koštane srži, u kojoj se odlučuje o životu. Toliko je on Bog za nas, da nam nudi transfuziju u otajstvu euharistije, u misteriju milosti, u nevjerojatnoj djelotvornosti tajne ljubavi. A bolesni smo, grešni smo i jadni. Pa progledajmo i krenimo, probijmo se kroz sve okove da se dotaknemo njegove haljine. A on, Spasitelj, kad osjeti da smo mu blizu, pogledati će nas i naći će načina, da, sigurno će naći i čudesnog načina, da nam daruje spasenje.

(HKR, 2. srpnja 2006.)

100

PARALIZA

Vjerujem da se ponekad i vama razbistre neke misli kad ih povežete sa slikama iz svakodnevnoga života. Primjerice ideja o zlu, grijehu i njegovim posljedicama. Isus se obično služio kakvom prigodom da bi razjasnio poruku spasenja. Evanđelist Matej opisuje zgodu što se zbila u Kafarnaumu, koji naziva Isusovim gradom jer je tamo plaćao porez, pišući: «Doniješe mu uzetoga koji je ležao na nosiljci. Vidjevši njihovu vjeru, reče Isus uzetomu:’Hrabro, sinko, otpuštaju ti se grijesi!’ A gle, neki od pismoznanaca rekoše u sebi: ‘Ovaj huli!’ Prozrevši njihove misli Isus reče: ‘Zašto snujete zlo u srcima? Ta što je lakše reći: ‘Otpuštaju ti se grijesi’ ili reći: ‘Ustani i hodi? Ali da znate: vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!’ Tada reče uzetomu: ‘Ustani, uzmi nosiljku i pođi kući!’. I on usta te ode kući» (Mt 9, 2-7).

Sam događaj na prvi je pogled posve običan. U središtu su uzeti bolesnik i Isus koji ga ozdravlja. Uz njih su i dvije grupe, rekli bismo dvije vrste ljudi. S jedne strane oni koji su bolesnika donijeli, i to s vjerom da će mu Isus pomoći, a s druge strane oni koji Isusa ne mogu podnijeti i stalno ga nastoje uhvatiti u zamku.

Zanimljiv je opis događaja. Isus pristupa uzetome i sokoli ga: Hrabro, sinko! Možda je čovjek bio zaista na kraju svojih snaga. Zatim nastavlja: Otpuštaju ti se grijesi! Da nam je znati kakav je bio Isusov pogled? S kakvim povjerenjem i pouzdanjem ga je uzeti pogledao i u taj pogled slio svu svoju muku, sav svoj život. Isus uvijek otprve shvaća i čini ono što je najvažnije. Samo, gledajući izvana, nama je to teško razumjeti. Zato se ne bi začudili da oni, koji su uzetoga donijeli, progovore: Pa, Isuse, mi smo ti ga donijeli da ga ozdraviš, a ti pričaš o grijesima… Ali ne, evanđelist sugerira da oni razumiju, jer s povjerenjem čekaju. Međutim, za to vrijeme farizeji, koji se nisu oko bolesnika brinuli, koji se nisu za njega zauzeli, koji znaju lijepo pričati a ništa ne čine, počinju mrmljati sebi u bradu! Ovaj huli! Gledaj ga što izvodi, kim se pravi!?

101

Isusu je jasno o čemu se radi. Gdje nema vjere nema ni istinskog razumijevanja onog što je čovjeku najpotrebnije. Gledajući ih, prije nego progovori i tjelesno ozdravi uzetoga, Isus pogledom pita: Tko je zapravo paraliziran? Da, pitamo se i mi: Zar u svojoj duši nisu daleko više paralizirani farizeji, nego onaj bolesnik! A koji je to virus što se uselio u njih i učinio ih tako krutima, sinonimom iskrivljene duhovnosti i isprazne pobožnosti? To je virus što je u davna vremena proizveden u paklu, pa prosut po svijetu, a zove se oholost i laž! Prenose ga oni što sebe hvale a Bogu i potrebnima okreću leđa, koji se guraju na prva mjesta a ni da bi prstom makli za uzetoga, koji sve mogu a nije im stalo što se zlo množi. Taj se virus umnaža kad se u središte svega stavi sebe, svoju moć i užitak, svoja nazovi prava a ne Boga mira i ljubavi.

Koliko je paraliziranih? Ne na odjelu neurologije ni u kolicima, nego na ulici, na poslu, sada u ljeto na našim plažama? Koliko je duša paraliziranih virusom grijeha, što je gori od bilo kakvog HIV-a? I nije li danas, još više nego u prijašnja vremena, nužno pristupiti Isusu skrušena srca i zamoliti: Gospodine, smiluj mi se. Molim te da me ozdraviš od virusa zla, od svakoga grijeha i grešne prigode! Jer o tom koraku ovisi ne samo zdravlje tijela i istinska ovozemaljska sreća, nego i vječno spasenje. I nismo li mi, kršćani, poslani te uzete donositi, ako ne možemo drugačije onda barem u svojim molitvama, Gospodinu, da im se smiluje i da ih ozdravi. Na sreću i vječno spasenje.

(TVD, 6. srpnja 2006.)

102

SVADBA

Ljetni mjeseci vrijeme je kad se slave svadbe. Vjenčanja. Pirevi. I ja sam ovih dana pozvan, po rodbinskoj vezi, na jednu svadbu. Dakako, vjenčanje će biti u crkvi, pod misom. To znači da će dvoje mladenaca, u Kristovoj sakramentalnoj nazočnosti, javno pred svima očitovati svoju privolu, svoju volju i pristanak da uđu u zajednički život, obećavajući jedno drugom ljubav i vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, i to po sve dane života svojega.

Godinama predajem na tečaju priprave zaručnika na sakramentalnu ženidbu, to jest za njihovo vjenčanje u Crkvi. Uvijek započinjem istim pitanjem: Pa zašto ste se uopće odlučili vjenčati u Crkvi? Iz kojeg razloga? Što vam to znači? Nekidan sam s internetskog bloga, na mig jednog kolege, skinuo tekst o zaručničkom tečaju djevojke koja ovako veli: Razlozi iz kojih bi se ja udavala u crkvi su poprilično plitki, ili barem tako moji bliži kažu … Odlučila sam se udati u crkvi zbog glamura, tj. jer mi je super koračnica i da me tata preda. Ipak, poznavajući mojega oca on će se na pola puta okrenuti i otići, a ja za njim (ne zbog straha, nego jer ćemo se posvađati). Jasno, ona ne prakticira vjeru, a ni kraj pameti joj nije da prihvati sve ono što i kako o kršćanskom braku uči Crkva. Volim upitati zaručnike, više retorički nego očekujući odgovor: Koga ćete pozvati na pir? Da se s vama veseli, da zajedno s vama bude sretan, da posvjedoči vašoj ljubavi, pa čak i da vam donese kakav dar! I, pitam dalje: Ako ste kršćani, zar ne mislite pozvati Isusa?

U Ivanovu evanđelju stoji kako su na jednu svadbu, što se slavila u Kani Galilejskoj, bili pozvani Marija iz Nazareta, to jest Isusova Majka, te Isus i njegovi učenici (usp. Iv 2, 1-12). Tko su bili zaručnici? Možda neki Marijini rođaci, ili su bili prijatelji s pokojnim Josipom, Isusovim poočimom? Ne znamo, a možda i nije značajno. Znamo da se Isus drage volje odazvao, znamo čak da je tamo učinio i svoje prvo veliko javno čudo, znamenje po kojem su učenici povjerovali u njega i njegovo

103

poslanje. A to čudo je znakovito: pretvaranje vode u vino. Zapravo pretvaranje svakodnevice u radost!

Sjećate li se kad ste se vjenčali? Sjećate li se da ste tada pozvali Boga da bude nazočan, da se s vama veseli. On je to prihvatio i donio vam dar, svoj blagoslov! Oprostite, ako dalje upitam: Koliko ste mu vremena dozvolili da ostane s vama? Koji mjesec ili godinu. Ili samo koji dan, ili možda čak ni toliko!? Niste mu dali niti toliko vremena da u vašem braku učini neko znamenje…

Kristu je mjesto s nama, među nama, kao što je i njegovima mjesto s njim! Ma gdje bili, pa čak i u braku! Čudimo se da u našim obiteljima nema prave radosti, veselja? Sve neko patvoreno vino od kojega boli glava! Čudimo se odakle toliko nereda, nesreće, rastava, sve dotle da se izvrće i sama narav braka i obitelji. O tom je, baš ovih dana za vrijeme svjetskog susreta kršćanskih obitelji u Valenciji govorio i sam papa Benedikt XVI.

No, ne valja tugovati, nego se podići. Kad subotom popodne vidite svadbene povorke, pomolite se za mladence da dopuste Gospodinu Isusu da bude i ostane s njima! Usput, sjetite se godišnjice svoga braka, napravite malu svečanost. Pozovite i Isusa za tu prigodu, ili otiđite zajedno k njemu, u crkvu, pomirite se s njim u ispovijedi, primite ga k sebi u pričesti, i povedite ga, vas dvoje (makar već i u godinama) pod ruku, sa sobom u svoj dom. Vidjet ćete, doživjet ćete kako će vam on prirediti iznenađenje. Učinit će vam život radosnijim. I sretnijim. A zar nam baš to nije potrebno?!

(TVD, 13. srpnja 2006.)

104

ODMOR

Isus veli: «Dođite k meni svi vi umorni… i ja ću vas odmoriti» (Mt, 11, 28-30). Umorni smo… svi kažemo kako smo umorni i velimo da smo zaslužili odmor. A nije se lako odmoriti. Što sam stariji sve manje mogu shvatiti kako to i zašto ljudi odmorom zovu boravak u prenapučenim turističkim centrima gdje se ne možeš ni ulicom kretati a parkirati smiješ tek tri kilometra daleko na plaćenom parkiralištu. Pa onda, odmorom zovu kupanje na plaži gdje nema slobodna mjesta ni za ugaziti, a kamo li za prostrti ručnik. Kao desert dođe im večer sa zaglušnom bukom iz kafića, s koktelom mirisa parfema, znoja i smrada iz kanta u kojima trunu otpaci od voća. A uz sve to za sandale im se još zalijepe i žvake! Da, odmor nam je potreban, ali kako se odmoriti? Neki odlaze u lječilišne centre, predaju se masaži i kupkama da ih gnječe i tlače, cijede ih ili im nabijaju kondiciju. Neki su ipak otkrili da se može odmoriti i u prirodi, planini, na selu. Hvala Bogu da je tako!

No, ima jedan problem. Kad nekoga upitate za odmor, obično to pitanje glasi: Gdje ćeš na odmor? Rijetko kad i rijetko koga se pita: Kod koga ćeš na odmor? Čini se nekako neukusno, da ne kažem ružno, pitati: Kod koga ćeš na odmor? Jer, na odmor se ide da se potroši, provede, da se iživi! Jeste li kad primijetili da samo mala djeca, naivno i naizgled krivo, na pitanje Gdje si bio na odmoru? odgovaraju da su bili kod djeda i bake, kod tete i ujaka… ili kod prijatelja.

Svakome je drago kad ga netko pozove u goste! Pozvati nekoga kod sebe na odmor dokaz je velikog prijateljstva, privrženosti, dobrote. Danas, u četvrtak petnaestog tjedna kroz crkvenu godinu, u bogoslužju nam je na razmišljanje predložen odlomak iz Matejeva evanđelja, u kojem Isus veli: Dođite k meni, svi vi izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti! Koliko ih je koji čuju njegov poziv i odazovu se?

Upoznao sam jednu obitelj. Već stariji, dobrostojeći ljudi, svake godine idu na odmor. Vele: Kod izbora mjesta odmora najvažnije nam je da je u blizini crkva, svetište ili samostan. Usred dana, dok se drugi peku na

105

suncu, mi pođemo u crkvu. Ne zato što je u podne u crkvi najljepše, najtiše i najugodniji hlad, nego zato što smo vjernici. Zaista, ne znamo što bi bilo ljepše nego na odmoru doći svome prijatelju, Isusu. S njim u molitvi porazgovarati, zahvaliti mu, ponešto ga zamoliti za našu obitelj, prijatelje i sve ljude. I usput zapjevati. Oboje smo u crkvenom zboru i nigdje nam nije ljepše zapjevati nego u crkvi, usred godišnjeg odmora. Ne tamo gdje se slijevaju turisti, nego u kakvoj kapelici. Tada osjećaš kako Gospodin skida teret s tebe, kako te podiže i daje ti novi polet, novu snagu i slobodu…

Kamo ću ja na odmor? Kome ću na godišnji? Bogu, svome prijatelju Isusu, ili – ne daj Bože, kao što se čini da mnogi namjerno rade – crnom vragu? Danas, 20. srpnja, spomendan je svetog proroka Ilije. Kažu da je Ilindan najtopliji u godini. Ilija je, veli sam, gorljivo revnovao za Gospodina. Kao prorok, nosio je teret svoga nevjernoga naroda. I dodijalo mu, nasmrt. Bog ga je pozvao da se odmori. Odveo ga je na brdo Horeb i dao mu da doživi iskustvo svoje blizine i svetosti. Rasprtio ga je od bremena i obnovio mu snage. Tako odmoren Ilija je nastavio Božjim putom. Neka nam primjer velikog proroka Ilije i primjer iskrenih vjernika pomogne da nađemo pravi način odmora. Da se, ma gdje bili, odmorimo uz Gospodina.

(TVD, 20. srpnja 2006.)

106

POHVALA PJESMI

Ljeti se na sve strane održavaju festivali svake vrste. Svi kažu da su vremena teška, ali ipak se ljudima pjeva. To je dobro, to je znak nade i volje da se ide naprijed ne plačući nad egipatskim loncima. I mene je nekad davno, dok sam bio mlad nešto iznutra nagonilo da pišem pjesme (to vele da se događa onima koji ne znaju pjevati). A pjesma ima svoj put na kojem se pretače u različite oblike, sve do molitve. Stoga i dan danas držim da je pjesma važna. Zapravo mislim da je, još prije šibe, pjesma iz raja izašla i ostala je kao trag raja među nama. Zato mislim da je i Isus radosno pjevao.

Lijepo je zapjevati. Kad si sam i kad si u društvu, kad ti je dobro, pa i kad malo popiješ. Lijepo je pjevati svojim, od Boga danim glasom, pa ma kakav bio. Nema ružnoga glasa – tek se razlikuje po tome koliko je u njemu duše, a koliko praznine. Nešto najljepše je klapska pjesma. Baš zato što je puna duše, puna harmonije, suglasja baš po mjeri koja odgovara ljudskoj duši. Ne samo trenutačnom raspoloženju, nego čovjeku kao takvom. Pa zar baš u tom stilu ne zapjevamo djeci uspavanku ili se u poznim godinama prisjećamo lijepih trenutaka mladosti? Želio bih, stoga, kao malo ljetno razmišljanje, izmoliti jednu Pohvalu pjesmi koja nas prožima, uzdiže, raduje, s nebom spaja. I pohvalu svima koji su od Boga obdareni darom pjevanja i pjesništva.

Blago pjesmi, koja izvire iz onih dubina duše u kojima se ogleda Bog, koja nas ogrće velom istine, s majčinskom pažnjom iskrene, nesebične ljubavi, jer je uzdignuta nebu, jer sa sobom uvis podiže i mrvice praha zemaljskoga, jer je sposobna da nas oslobodi od tereta, podigne, ispravi i uspravi!

Blago pjesmi, zapjevanoj glasom uzradovanim zorom jutarnjom, pjesmi uzdrhtaloj pred tajnom života, kojoj su i duge stanke pune sadržaja! Dok kliče nad širinom svijeta i dubinom neba, slobodno okrenuta svima, dozivajući ususret i čuvajući, kao dragocjenost, svaki cvijet!

107

Blago pjesmi, tom strpljivom i živom, mirnom odgovoru, punom nade da će čuti svoju jeku! Ona se raduje svakom koraku a dolinu suza preobražava u svijetle staze milosti! Ona ne odustaje niti posustaje a kad se smrači još jače zasvijetli, da bude pratilica nestašnih i zanesenih, zrelih i odlučnih koraka.

Blago pjesmi, spletenoj od niti majčinske ljubavi, čuvarici duše što osokoljuje i izgoni strah, kojoj je prva violina vjerno i predano, čisto i blagoslovljeno srce! A kad se zapjeva s braćom i sestrama, u trenucima radosti i u žalosti, postaje trag i znak otajstva Božje prisutnosti među nama!

Blago pjesmi, ponosnoj u hvali i slavi i poniznoj u svakoj prošnji i molitvi, jer je, već dok se iz srca izvija, uslišana! Ona nam duh podiže iz gliba svakodnevice u društvo anđela, pa Boga budi da nam uši svoje otvori i lice okrene! Zato blago pjesmi radosnici među svojim i među Božjim prijateljima!

Blago pjesmi preoblikovanoj od zanata u ljubav, onoj pjesmi koju klečanje ne guši nego snaži, pjesmi koja nas čuva od samoće te brižljivo mete i čisti uprljane zakutke duše. Ona i nije drugo do li uvertira vječne simfonije na nebesima, u svadbenoj dvorani kraljevstva nebeskoga!

Zato, dragi prijatelji, ne bojte se pjevati. I ako niste znali, u Crkvi se uvijek pjeva. Ne najsavršenije, ali uvijek od srca. I zajedno! Slobodno provjerite!

(TVD, 27. srpnja 2006.)

108

DAN ZAHVALNOSTI

Petog kolovoza svake godine, mi koji se osjećamo Hrvati, slavimo dan domovinske zahvalnosti. To je dan kad bismo trebali reći hvala Bogu na pomoći i svim našim braniteljima na hrabrosti, ljubavi i žrtvi za slobodu. To je dan zahvalnosti što smijemo reći i s ponosom istaknuti da smo Hrvati. I ja, kao Hrvat i vjernik mogu, želim i hoću to reći! S ponosom. Jedanaest godina nakon Oluje 1995. kao da je duboko zapretan žar što se blistao u nama kad se srcem osjećala veličina slobode! Kao da nam je zanos zbunjeno potrošen i pritvoren/zatvoren zajedno s osloboditeljima, pa se na putu Europe gubimo poput gusaka u magli, jer od kad smo prezreli bol branitelja za račun kupovne moći (na korist stranaca kroz kredite prodanih banaka), ostadosmo bez duše. A vladari medija, iz drugih razloga i interesa to obilato koriste, namećući nam neku novu, uvrnutu ili izvrnutu nazovi kulturu na putu u divlji kapitalizam.

Papa Ivan Pavao II, na kraju svoga života, kao jednu svoju oporuku, objavio je knjigu Sjećanje i identitet. Nema identiteta, veli papa, ako nije utemeljen u pripadnosti, a nema prave pripadnosti ako nije utemeljena u istinskim vrijednostima. Vrijednosti zajedništva, žrtve, ljubavi, odricanja, hrabrosti, vrijednost spomena jasno očišćenog od natruha zla, jedino je plodno tlo na kojemu može nicati, rasti i razvijati se onaj identitet bez kojega ni pojedincu, ni narodu a ni Crkvi nema života. Crkva svoj identitet neprestano obnavlja u euharistiji, u spomen činu Isusa Krista, njegove muke, smrti i uskrsnuća. Od toga i na tome živi. I svaki narod treba imati i obnavljati svoj spomen. A to se ne čini gradeći spomenike, nego u spomenu osoba, darovanih i ljubljenih, založenih za slobodu i čovječanske vrijednosti u skladu s Božjim zakonom.

Jasno je, gdje se ne poštuje Boga ni Božji zakon, ne može biti zalaganja za istinski spomen i uzgajanja pravog identiteta. Tamo se razara, ruši, ništi, ocrnjuje, blati i gadi. To je razlog uklanjanja svih koji bi mogli potaknuti učvršćivanje identiteta. A način uklanjanja su optužbe, procesi, osude. Tko ocrnjuje i gadi najbolje, najveće i najsvetije u svom

109

narodu zapravo se bori protiv istinskih vrednota. Ili, grubo rečeno: pljuje u nebo. A svakom se takvomu pljuvačka vraća na vlastiti obraz. Zauvijek.

Je li to nešto novo? Dani idu, godine prolaze, povijest se ponavlja. A cijenu plaćaju oni koji ništa nisu naučili. Vladimir Nazor, davne 1903. godine napisa u poemi Hrvatski kraljevi ono što nam i danas govore:

Rekoše: ‘Vi ste uvijek bili roblje, a povijest vaša nalik je na groblje na kome niti pravog križa nema. Ponegdje ploča, bez imena, nijema; i korov svuda! Uza sve su pute otaca vaših kosti razasute! … Svu prošlost vašu zatrla je sjena I ovio je mrak! Da, to nam kažu, a sve u meni na to kliče: Lažu! Iako nema raka, spomenika, zidina, ploča, pergamena, slika ja ipak znam što bje i kako bje. Ne razasute na sve četir’ strane već u mom srcu leže ukopane otaca mojih put i kosti sve Propao nije ni duh im ni lik … njih mrtvih ja sam živi spomenik’!

Da, toliko ćemo biti Hrvati, koliko svi mi, i ja i ti, svim poginulima za našu slobodu budemo živi spomenik! A ti, Gospodine Bože, osokoli nas da se ne plašimo i da se u srcima našim nikad ne ugasi osjećaj zahvalnost našim braniteljima i molitva za njih, da shvatimo veličinu slobode, da ni mi sami ni naš narod ne krenemo putom zla.

(TVD, 3. kolovoza 2006.)

110

PRAKTIČNI LJUDI

Mnogi se ljudi hvale da su jako praktični, misleći pod tim da su okretni, snalažljivi. Neki u krupnim stvarima, a drugi u sitnicama. Biti praktičan znači ne samo uočavati što je potrebno nego sve učiniti da se iskoristi pogodni trenutak, kako bi se uz najmanje utroška postigao željeni učinak.

Obično praktičnim nazivamo čovjeka koji je logičan, razborit i uporan, pa je zato i uspješan. Neki se u snalažljivosti, proglašenom vrlinom praktičnog iskorištavanja svih dostupnih mogućnosti do krajnjih granica, odmaknu od stvarnih potreba vlastitog života i života svojih bližnjih, pa pogube slijed vrednota. Ipak, normalno praktičan čovjek pronalazi zlatnu sredinu i u njoj ostaje. On ne riskira za nešto što ne vrijedi, zapravo bježi od svega što mu se nameće kao prividna vrijednost i oslanja se samo na ono što je promišljeno, izvagano. Za praktična čovjeka velimo da ne živi u oblacima nego je s obje noge na zemlji!

Praktičnost je strašno važna za svakodnevni život. Znate i sami kako je živjeti s nekim tko ima, kako se veli dvije lijeve ruke, pa ništa ne zna učiniti kako valja. Stoga uvijek tražimo ljude koji su spretni. Čak nastojimo od njih ponešto naučiti. Dok se je učilo u školi zanimanja važna za život, veliki se je dio odnosio na praksu – učenje iz prve ruke. Tu se teorija pretače u djelovanje i tu joj se pokazuje prava vrijednost.

Mi, kršćani razlikujemo vjerovanje od, kako kažemo, prakticiranja vjere. Na bogoslovnom fakultetu dosta dugo predajem dogmatiku, odnosno posao mi je da tumačim sadržaj vjere. Čak govorim i o tome kako bi se taj sadržaj vjere mogao i trebao optimalno pretočiti u praksu. Ali, zapravo, bavim se teorijom. Ostaje da studenti, pa i ja sam, to pretočimo u praksu, kroz osobno i zajedničko djelovanje u Crkvi. Ali, onda dođe pitanje: A kako?

111

Isus je jasno razlikovao teoriju vjerovanja od praktične vjere. Govorio je: Neće u kraljevstvo Božje onaj koji govori ‘Gospodine, Gospodine, nego onaj koji vrši volju Oca mojega koji je na nebesima’. Kako onda, tako i danas mnogi govore kako vjeruju da ima Boga, drugi drže da ima nešto (čak kažu: ima neki đavao!), pa će se naljutiti ako posumnjate da su vjernici, mada od takvoga vjerovanja u praksi nema ništa!

A tko su to praktičari vjere, meštri od kojih bi se dalo ne samo štogod nego puno naučiti? To su oni koji su toliko izoštrili osjetila duše da vrlo brzo i jasno razlikuju dobro od zla, da znaju postaviti kriterije za djelovanje i ne boje se zaprljati ruke zemaljskom prljavštinom da bi ispunili volju Božju, da bi otvorili vrata Božjem svjetlu, da bi omogućili da sjeme Božje milosti raste i donese plod.

Najveći i zapravo jedini istinski praktičari vjere su sveci. Oni znaju pravo razlikovati dobro od zla, znaju što treba činiti i to zaista i čine. Nisu u svemu savršeni ali su ipak tako dobri meštri da nas Crkva uvijek nanovo nastoji uputiti kod njih, ne bismo li se i mi malo bolje uputili u život s Bogom, i po Božju. I to vrlo praktično, u svakodnevici. Danas je blagdan svetog Lovre, meštra od praktične ljubavi, koji nije sustao ni skrenuo s Božjega puta, pa ni kad ga je to stajalo života. O da nas on i svi drugi poznati i nepoznati sveci Božji nauče kako ćemo postati praktičari vjere i ljubavi!

(TVD, 10. kolovoza 2006.)

112

BOŽJI PROJEKT

Ovih smo dana proslavili blagdan Velike Gospe, Marijina uznesenja na nebo! Ogromni broj vjernika se ovih dana slio ne samo u marijanska svetišta nego i u sve crkve diljem naše domovine i kršćanskoga svijeta. Opet se pokazuje da se ispod pepela svakodnevne površnosti, makar zapretan, krije kršćanski žar, da je živ osjećaj Božje blizine i Marijinog majčinstva, onaj osjećaj crkvenoj zajedništva i potrebe sakramentalne blizine s Bogom u otajstvu ispovijedi i euharistije. No, što to poručuju ovi dani? Koje se značenje može osjetiti, koja poruka iščitati kroz svetkovinu Marijina uznesenja? Slavlje Gospine nebeske proslave upućuje nas na objavu budućnosti koju Bog pripravlja onima koji ga ljube. Sveti Pavao veli: Što ljudsko uho nije čulo ni oko vidjelo, što ljudski um ne može ni zamisliti, to je Bog pripravio onima koji ga ljube. A prva među ljubljenima je upravo Isusova majka, Marija.

Vrlo često, posebno u političkim programima i govorima, spominju se društveni, ekonomski, socijalni, odgojni, međunarodni, vojni i ne znam kakvi sve ne projekti! Projekti se odnose na budućnost. Smišlja se što se može ostvariti, što bi bilo dobro učiniti, kako to na najlakši i najbolji način postići. Ali to su često samo lijepe fasade iza koje ne stoji ništa, Potjemkinova sela kojima se jednima mažu oči a od drugih izvlači novčana korist. Tek kad su me imenovali u komisiju za ocjenjivanje projekata, vidio sam što se sve i kako radi, čitaj muti.

Ali, ne samo u društvu nego i mi u našim malim životima stvaramo svoje male, ali za nas možda velike projekte. Planiramo kako urediti budućnost a najčešće izbjegavamo i pomisao da ono što nam se ne sviđa, na primjer mogućnost da se razbolimo, osiromašimo, da ne kažem umremo!

Svaki dan je sve jasnije da se u svjetskim projektima ne vodi računa ni o Božjem ni o naravnom moralnom zakonu. Dovoljno se sjetiti eutanazije i kloniranja, manipuliranja ljudskim zametcima, pravnih odredbi što ruše obitelj ili pak doktrine o preventivnom ratu, patentiranja prirode

113

i privatizacije prirodnih bogatstava, onemogućivanja liječenja da bi se postiglo veću ekonomsku korist, i još puno toga. Rezultat je da u svijetu, koji obiluje nevjerojatnim znanjem i mogućnostima, trećina čovječanstva nema pitke vode a šestina doslovno gladuje, milijuni umiru od malarije i tuberkuloze izlječive sa lijekovima od svega nekoliko dolara. U Njemačkoj je nedavno prošao zakon kojim se dopušta da se pšenica umjesto ugljena loži u nekim termoelektranama, jer je toliko jeftina. A koga briga što toliki umiru od gladi?

Važno je pitanje što ja mogu učiniti da se promijeni projekt ovoga našega svijeta, ali je još važnije pitanje što ću s projektom mojega života? Zapravo, znam li da već postoji zacrtan nacrt s kojim bi trebao uskladiti projekt vlastitog života? Mi kršćani vjerujemo da Bog s nama ima nacrt, projekt, naum spasenja! Sve što činimo trebalo bi biti u skladu s Božjim naumom ljubavi i dobrote, poziva na spasenje i vječni život.

Netko upita: Koja je razlika između siromaha koja vjeruje i bogataša koji ne vjeruje? Siromah će možda živjeti pedeset godina i život vječni, a onaj koji ga je učinio siromahom devedeset godina – i gotovo. Blažena djevica Marija je u svojem ljudskom dostojanstvu, slobodnom suradnjom posve ostvarila Božji naum u vlastitom životu. I stoga je bila dostojna da se na njoj prvoj ostvari Božji projekt, obećana budućnost radosti života vječnoga.

(TVD, 17. kolovoza 2006.)

114

ODERATI KOŽU

Danas, 24. kolovoza, Crkva slavi spomen svetog apostola Bartolomeja. Međutim, s Bartulom ima problema. U popisu apostola nalazimo dva različita imena, kod sinoptika (Matej, Marko i Luka) i na početku Djela apostolskih stoji ime Bartolomej, a u Ivanovu evanđelju Natanael. Rana crkvena tradicija prenijela je predaju da je pravo ime ovog Isusova apostola Natanael, što znači Božji dar, Božidar, a nadimak, odnosno patronimik Bartolomej, znači sin Tolmajev. Bio je rodom iz Kane Galilejske, mjesta gdje je Isus učinio svoje prvo čudo. Tko zna, možda je čak bio i u kakvom rodu s onom obitelji, kod koje je Isus bio na svadbi? No, ne treba nas čuditi ovo dvostruko imenovanje, jer koliko puta i mi neke ljude zovemo po nadimku, da bi možda tek kasnije iz dokumenata saznali koje im je pravo, krsno ime.

Prema kršćanskoj tradiciji sveti se je Bartul, nakon progona kršćana u Jeruzalemu, poput većine Isusovih učenika, zaputio u svijet, propovijedati evanđelje. Prošao je veliki dio onda poznatog svijeta, od Etiopije na jugu preko Mezopotamije (današnjeg Iraka) na istoku, pa sve do Armenije na sjeveru. Svoj je život završio mučeničkom smrću upravo u Armeniji gdje je pogubljen na užasno okrutan način: živomu su mu oderali kožu. Crkveni povjesničar Euzebije navodi da je Bartolomej sa sobom nosio Matejevo evanđelje napisano na njegovu domaćem, židovskom, odnosno hebrejskom jeziku, u kojem su se nalazile najstarije zapisane Isusove riječi, što su u temelju malo kasnije zapisanih evanđelja. Bartolomeju se čak pripisuje i jedno apokrifno evanđelje, u kojem se opisuje Isusov silazak nad pakao i sud nad Sotonom.

Kad bi vas netko upitao što vam znači sveti Bartul, većina bi odgovorila – ništa! Tek što znamo za njega. A upravo to, što za nekoga znamo, već nam nešto govori, budi nam misli, asocijacije, poveznice. Uz ime Bartul ja se sjetim velikog Michelangela Buonarottija, po svoj prilici najpoznatijeg od svih slikara, kipara i arhitekata iz doba renesanse. Tko

115

ne zna za njegove kipove Mojsija, Davida i Pietà – lik žalosne Gospe s mrtvim Isusom u naručju. On je razradio i projekt bazilike svetog Petra u Rimu te zamislio a dijelom i izgradio veličanstvenu kupolu nad grobom prvaka apostolskoga. Oslikao je freskama Sikstinsku kapelu, u kojoj se vrši izbor pape. U njoj se nalazi i njegovo najpoznatije djelo: Posljednji sud. No, možda je manje poznato da je Michelangelo ostavio na toj fresci i svoj autoportret, i to baš u liku svetoga Bartula. Zašto? Ostaje nam da nagađamo! Možda zato što je i sam doživio, u prenesenom smislu, deranje kože. Toliko su ga vrijeđali, zatezali s plaćanjem obavljenih poslova, potkradali i omalovažavali njegovo umijeće da je to valjda doživio kao deranje vlastite kože. Ali, sve je to uspio nadvladati i podariti nam neka od najljepših, pa možemo reći i najpobožnijih umjetničkih djela.

Kad kažemo da nas je netko oderao, hoćemo reći da smo lišeni imanja, da nam je oduzeto poštovanje! Ima li danas deranja kože, lišavanja ljudskog dostojanstva, imena i svega što čovjeku po Božjem zakonu pripada? Toliko je oko nas nepravdi i okrutnosti, bezboštva i nečovještva! Isus veli: Što god ste učinili jednom od ovih najmanjih, meni ste učinili! Gulikože ne deru sirotinju, ne oni deru Isusa, Boga kradu! A sveti Bartul, prije nego su ga oderali, bio je i ostao Natanael - Božidar.

Ne bi li bilo dobro da svaki put kad nam se pruži prilika da nekoga na ovaj ili onaj način, u maloj i velikoj stvari oderemo, da promislimo kako je pred nama Božidar, Božji dar kojemu ne valja oderati kožu, nego darovati mrvu ljubavi. A svaka mrva ljubavi unosi nas u simfoniju pjesme spašenika u kraljevstvu nebeskom.

(TVD, 24. kolovoza 2006.)

116

DOBRE ŽELJE

Sigurno i vi primite kakvu čestitku na kojoj stoji, sada sve više na engleskom jeziku: with the best wishies, to jest: s najljepšim željama! Iako lijepo zvuči, iskreno govoreći, takve mi čestitke idu na živce. Ne zato što nekako nevoljko primam čestitke (podsjeća me da starim!), niti jer me obvezuju da zapamtim tko ih je poslao pa da uzvratim, nego zato što mi se čini da takvim čestitkama nedostaje sama srž. Za tvoj rođendan, za imendan, za godišnjicu braka, za …: najljepše želje! A koje su to najljepše želje?

Sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima, na samom početku tog opširnog pisma pozdravlja vjernike, njemu dobro poznate jer je duže vrijeme proboravio u Korintu, pozdravom u koji su uključene i najbolje, najljepše želje. Evo tog pozdrava: Pavao, po volji Božjoj pozvan za apostola Krista Isusa, i brat Sosten Crkvi Božjoj u Korintu – posvećenima u Kristu Isusu, pozvanima, svetima, sa svima što na bilo kojemu mjestu prizivaju ime Isusa Krista, Gospodina našega, (njihova i našega). Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista (1Kor 1, 1-3). O moj sveti Pavle, kako bi izgledalo da na početku nekog e-maila nekome, pa bilo to i crkveno lice, poželim: milost i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista? Možda bi pomislio da to šalje nekakav zadrti konzervativac, jer tko se još služi takvim arhaičnim izrazima? Ali, ne bi li ipak vrijedilo malo promisliti koji je sadržaj te Pavlove želje?

Milost je, prema kršćanskom razumijevanju, sama Božja dobrota, dragost, milina, milosrdnost, dapače još više: sama Božja ljubav okrenuta čovjeku kojom ga poziva da mu odgovori vjerom, da stupi na put spasenja. Milost je Božji dolazak ususret čovjeku upravo onda i ondje gdje ga je čovjek najpotrebniji: u oproštenju ljudskih grijeha, u izbavljenju od zla i konačno od same smrti. Milost je, zapravo, sam Bog koji dolazi ususret, koji se daruje, koji se nudi kao put, istina i život. Biti u milosti, gledajući s naše strane, znači ne samo imati mir

117

duše, odnosno biti u miru sa sobom, bližnjima i s Bogom, nego još više: biti u milosti znači biti prijatelj Božji i prijatelj ljudi, znači drugovati s Bogom i ljudima, znači s Bogom razgovarati u molitvi, biti – kako veli Sveto pismo – ukućanin Božji, a istovremeno biti na raspolaganju braći i sestrama. Biti u milosti tako znači biti dio otajstvenog tijela Kristova, ucijepljen u Crkvu koju tvore Bog i ljudi, biti spojen na izvor kojim teče život, odavde do vječnosti.

Toliko puta sebi i drugima upravljamo dobre želje. A da ih pokušamo konkretno jasno izraziti na posvemašnji kršćanski način? Možda bi se netko iznenadio ili zaprepastio, kad bi na našoj čestitci pročitao: Za tvoj rođendan, imendan, godišnjicu… moje čestitke s najljepšim željama, da budeš u miru i u milosti Boga Oca i Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista. Evo, pred sobom imam jednu pozivnicu, koja glasi: Vjenčani u crkvi Gospe od Otoka 5. rujna 1981. započeli smo radost obiteljskog života. Na istom mjestu, na svetoj misi, proslavit ćemo obnovu bračnih obećanja. Veselimo se zajedno s našom djecom, roditeljima i kumovima, i s vama. Što im poželjeti nego: Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!

Ovih ću dana biti u Lourdesu, na hodočašću Hrvatskog Katoličkog liječničkog društva. Želimo zahvaliti Bogu i majci Mariji na milostima koje smo primili, želimo moliti za nas i naše obitelji, za naš narod i naše bolesnike. Sa željom svetoga Pavla: Dragi naši, milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista.

(TVD, 31.kolovoza 2006.)

118

ZDRAVO MARIJO

Zdravo Marijo, Majko našega Spasitelja! Pozdravljamo te anđelovim riječima: Zdravo, puna milosti! Milost je Božja s tobom započela vrijeme spasenja. Zato te zazivamo: Zdravo, puna milosti! Gospodin s tobom! Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Zdravo Marijo, Djevice nazaretska! Tebe je Svevišnji od samoga početka učinio šatorom svojeg boravka među nama! I taj čin Božje dosjetljivosti uvod je u svu onu neprispodobivu dobrotu Božju koja se očitovala i očituje u našoj ljudskoj, i u našoj osobnoj povijesti!

Tebe je Gospodin darovao Joakimu i Ani da u tijelu tijela svojega i u krvi krvi svoje osjete dobrotu Onoga koji iz ništa stvara sve, od smrti izbavlja i iz progonstva izvodi! Ti si im, u poodmaklim godinama, postala sve, njihova Zvijezda jutarnja, zora i radost života. Njima i nama, Adamovim potomcima koji naslućuju raj a putuju zemljom vezani korom kruha, mrvicama radosti i obiljem nespokoja, postala si zalog mira i slobode! Ti, jedna od nas koji ne razumijemo kako će se u našem životu Božja volja zbiti, kako će Bog od pustinje naše učiniti plodno tlo, nisi shvaćala sve, ali je tvoje povjerenje i pouzdanje nadišlo sve bojazni i strahove ljudske!

Pozdravljamo te, Marijo, žena običnog imena koje su toliki uzeli da im bude znak dobrote, povjerenja u nevolji, predanja i spasenja u tuzi i stradanju! Ime Marija ne može se nositi do li s tobom, sa tvojim spomenom i pod tvojim okriljem. A ti si vazda s Gospodinom! I on je s tobom, Bezgrešnom, bio i ostao u sve dane života tvojega, na tvojem ljudskom, djevojačkom i majčinskom, udovičkom i staračkom putu dolinom radosti i suza, pa sve do stola u domu vječnog veselja!

Častimo te, Marijo, jer se nisi sustezala ići za Sinom kamo god on pošao, jer si zavoljela njegovu braću kao djecu svoju rođenu da ih pod križem primiš u majčinsku blizinu! Pod okrilje svoje primaš grešnike i potrebne, jadne i kukavne, bolesne u tijelu i duši, ti si im odvjetnica u svakoj nevolji. Stoga, svakoga dana, odvjetnice naša, blagoslovljena

119

među ženama i najplodnija među majkama, izgovaramo tvoje ime kao zavjet i sliku tvoju sobom nosimo da nam pred Ocem bude svjedočanstvo dobre volje, pa da nam se smiluje i da nam oprosti! Ti si rodila Onoga koji je s Bogom pomirio svijet i darovao nam Duha Utješitelja! I mi u oskudnim prostorima srca molimo za prosvjetljenje i utjehu, da nam pomogneš otvoriti vrata Sinu svojemu koji dolazi.

Pozdravljamo te svaki dan! Izgovaramo riječi koje ti je uputio anđeo u Nazaretu i Elizabeta pred toliko ljeta! Pozdravljamo te jer znamo da se raduješ svojoj djeci, onima blizu i onima daleko! Znamo da tvoja briga ne posustaje jer ne može posustati ljubav! Tebe je ljubav uputila da budeš vjesnikom mira, da tvoja prisutnost bude znakom gozbe na kojoj ne nestaje vina radosti! Gdje si ti tamo je mir, svjetlost i radost, tamo je zora uskrsnuća. O tome svjedoče svi učenici Sina Tvojega!

Pozdravljamo tebe koja si prvenac izabrani i cvijet s korijenom u Božjoj ljubavi! Kako da ti onda ne kličemo i kako da svoj pozdrav ne završimo riječima: Blažena ti koja si s Gospodinom i slavljen i hvaljen Gospodin koji je s tobom u Trojedinom zajedništvu Oca i Sina i Duha! I molimo te, Marijo, Sveta Marijo, Majko Boga našega i Spasitelja Isusa, odvjetnice naša i najvjernija zagovornice Hrvata, moli za nas, djecu svoju, grešnike! Sada i vazda i na času smrti naše. Amen.

(TVD, 7. rujna 2006.)

120

KRIŽIĆ OKO VRATA

Dalmatinac nosi lančić oko vrata – tako nekako je započinjala pjesma što se još uvijek zna zavrtjeti na radiju… Ne znam je li to baš pravi znak raspoznavanja nas Dalmatinaca, ali da ljudima nekakav znak treba, posve je sigurno! Treba im znak koji će ukazivati na to tko su, gdje pripadaju. Uočavajući znakove pronalazim put da bih stigao tamo gdje pripadam. U prijašnja vremena znalo se: tko javno nosi križić na lančiću oko vrata, taj se deklarira kao vjernik, što je istodobno svjedočilo spremnost da se za svoju vjeru i uvjerenje podnese i neka žrtva.

U globaliziranom svijetu izgleda da se smišljeno širi praksa miješanja svih, pogotovo religijskih znakova i simbola. Na taj se način žele postići tri učinka: obezvrjeđuje se simbolička poruka, sugerirajući nositelju simbola da to nije ništa značajno; potom se relativizira pripadnost vjeri ili religiji na koju simboli ukazuju; konačno samim simbolima se oduzima njihov značaj upućivanja na nadnaravnu dimenziju i na sveto. No, nije to samo na području vjerovanja. Isto se radi svugdje gdje simboli upućuju na pripadnost i ukazuju na jaki identitet. (Usput, divim se kako su se naše hrvatske kockice održale i postale pravi simbol našeg naroda, već prepoznat po svijetu).

Mi kršćani imamo svoje simbole i znakove. Naša liturgija, naše bogoštovlje je puno simbola i znakova, gesta, kretnji, slika. Neki su od tih simbola naravni i zajednički svima koji Boga traže (voda, svjetlo, pomazanje, gesta pružanja mira i mnogi drugi), ali su u kršćanstvu poprimili posebno značenje kroz odnos prema Isusu Kristu. Sva naša sakramentalna slavlja su zapravo simbolički čini koji nas u Crkvi povezuju s Kristom Spasiteljem. A koliko je ta razina važna i nužna dovoljno nam govori ovaj primjer: Kad mi netko daruje, primjerice, ružu – to u meni poluči stvarni učinak, promjenu: nisam više isti! Jednako kao i kad mi uputi lijepu riječ.

Sve religije imaju svoje simbole. Često se nalaze na zastavama zemalja u kojima prevladava neka religija. Tako hinduizam ima krug, kotač

121

vječnog rađanja, islam polumjesec i zvijezdu, simbol Božjeg neba i obećanog raja, zen budizam krug podijeljen u dva dijela, dvije kapi – jin i jan koji simboliziraju dvojnost svega materijalnog i duhovnog te njihovo jedinstvo.

Kršćanska vjera kao svoj središnji simbol ima najčudniji, najparadoksalniji, na neki način gubitnički znak: križ! Križ Kristov, za koji već Pavao reče da je poganima ludost, a Židovima sablazan jer upućuje na smrt, umiranje, žrtvu. Ali ne radi se tu o bilo kakvom umiranju nego o predanju samoga sebe iz ljubavi do kraja, potpuno, do zadnje kapi krvi! Križ je simbol pobjede života nad smrću ne bijegom niti predanjem sudbini, nego snagom najvećeg od svih darova: darom samoga sebe! Od Isusa pa nadalje križ, smrt, patnja i nepravedna osuda nisu više bez izlaza i vrijednosti: uključene u otajstvo ljubavi preobražavaju svijet! Tako je križ postao simbolom spasenja!

Četrnaestog rujna je blagdan našašća svetoga križa. Došlo je vrijeme, zaista je došlo vrijeme da i mi nađemo, da uzmemo svoj križ i ponesemo ga, slijedeći Isusa. Kako nas je on sam poučio. U ljubavi! A njegov će nas križ, kao znak spasenja, dovesti do radosti uskrsnuća.

(TVD, 14. rujna 2006.)

122

OKRUTNI DUŽNIK

Sigurno i vama nešto zapne za oko! Meni je zapela za oko prispodoba iz Matejeva evanđelja (danas je blagdan sv. Mateja, valjda zato). Isus ju je ispričao poučavajući o zajedništvu, a sročio ju je nezadovoljan razumijevanjem Kraljevstva Božjega. Nakon uputa o bratskoj opomeni i zajedničkoj molitvi, Petar pita Isusa: Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svome ako se ogriješi o mene? Do sedam puta? Kakve Petrove velikodušnosti? Ta tko je od nas svome bližnjemu oprostio sedam puta? Jednom ili dvaput, u velikoj stvari, e to je već puno... ali sedam? Ipak, na svu tu velikodušnost odgovara Isus: Ne sedam, nego sedamdeset puta sedam! A kako to u praksi izgleda?

Isus pripovijeda (Mt 18, 21-35): Odredio Gospodar uređivati račune, i nađe dužnika i njegov dug: deset tisuća talenata! Koliki je to dug? Židovski talent težio je 40 kilograma srebra. Dug je dakle iznosio 400 tona, četrdeset vagona srebra. Stravičan dug, ne za jednog čovjeka nego i za najbogatiju zemlju! A taj isti imao je svoga dužnika koji mu je dugovao 100 denara. Kako se je židovski talent dijelio na 60 mna, a jedna mna je vrijedila 10 rimskih denara, ispada da je taj dug bio 1/6 talenta. Lijep novac, ne baš sitnica, oko 6 kilograma srebra. Ali što je 6 kilograma prema 400 tona! To je 66.666 dio. Recimo ovako. To je odnos duga od 6.666.666 kuna prema 100 kuna. Taj omjer kao da naglašava još nešto: daljnji postupak okrutnog dužnika plod je popuštanja napasti, vragu, uz kojega Knjiga Otkrivenja stavlja uz broj 666. Ali, ako i to ostavimo po strani, priča se nastavlja! Sa spoznajom o kakvom se dugu radi priča nije gotova, tek počinje! U prvom dijelu sve izgleda nemoguće: Kako je uopće moguć takav ogroman dug? Kako je dužnik mogao obećati da će ga vratiti, kada i odakle? Kakav je to gospodar koji jednim potezom ruke briše sav taj dug, kao da je ništa?

Začudo, Isus na ta pitanja ne odgovara, nego nastavlja: Oslobođeni uhvati svoga dužnika i stane ga daviti da mu vrati. Dalje je sve prozaično: Lako li je imati takav dug! Moguće je obećati i snaći se pa u dogledno

123

ga vrijeme vratiti, makar se opteretio novim dugom i novim kamatama! Ali, zar je moguće da to onaj prvi dužnik ne shvati, da se ne prisjeti svoga oproštenoga duga, da ne oprosti ili barem odgodi, nego odmah tjera na pljenidbu, jer ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga!

Isus želi upozoriti, opomenuti, poučiti i potaknuti da uvidim pravo stanje! Što mi je tako dragocjeno, kao 400 tona srebra? Nije li to moj život! I koja li mu je cijena? Nije li mi dan na raspolaganje od Boga ne da ga upropastim, nego uščuvam i oplemenim! Pa čak i kad ga upropastim Bog mi je voljan oprostiti! Ali, ima jedan uvjet, što ga, možda i nesvjesno, svakoga dana ponavljamo u molitvi Očenaša: Otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim! Ne, neka nama drugi otpuste kao i mi njima, kako i koliko, nego: Ti nam Bože otpusti kako i mi otpuštamo dužnicima našim. U biti, dok molimo očitujemo ogromno pouzdanje u Božju dobrotu, povezanu s tako malom obvezom...

Sad bi se mogli zadubiti u vlastitu savjest pa meditirati o svojoj zloći, o nezahvalnosti i prokockanosti vlastitog života, o grijesima svojim od Boga oproštenim i o pogreškama koje bližnjima ne opraštamo, o velikim gredama u očima našim i trunu što ga čupamo iz očiju svojih bližnjih... Ali, prije toga valjalo bi se sjetiti da nam ono ogromno blago stoji još uvijek na raspolaganju… Život naš, što ćemo s njime učiniti? Prokockati ga ili i sebe i Boga usrećiti? Bože, pomozi nam!

(TVD, 21. rujna 2006.)

124

NEK SE NE POSTIDE

Koji put nas, baš iznenada, kao grom iz vedra neba, pogodi nas neki događaj, susret ili neka riječ. Odjednom otkrijemo nešto jako važno, pored čega smo puno puta prolazili da se nismo osvrnuli, zapazili. Začudimo se koliko nas duboko može taknuti riječ koju smo prije toga stotinu puta čuli i prečuli… To se redovito dogodi tek kad nam je nutrina, ili duša – kako hoćete, posebno raspoložena, pripravljena kao uzorano tlo.

Svakodnevno moleći psalme, te molitve napisane prije nekoliko tisuća godina, tu i tamo se zadržim na ponekom retku. Ovih dana, gledajući kakve se sve gadarije govore i pišu o Crkvi i svećenicima, otkrio mi se jedan redak iz Knjige psalama, koji glasi: Neka se ne postide zbog mene, koji traže tebe Gospodine! Drevni psalmist, možda i sam svećenik u jeruzalemskom hramu, posve svjesno i jasno moli Gospodina: Neka se ne postide zbog mene, koji traže tebe, Gospodine!

Kad bismo kao djeca napravili kakvu nepodopštinu čuli bismo opomenu od roditelja ili bližnjih. Stidi se! Srami se! Stid je važan a i osjećaj srama je važan. Pomaže nam da unutar sebe pojasnimo razliku između dobra i zla, ispravnog i lošeg ponašanja. Stidimo se i sramimo zbog zla. Ali ne samo svoga, nego i zbog zla što ga čine drugi, posebno ako su nam bližnji, dragi, ako smo uz njih životom vezani. Koliko se puta roditelji zastide zbog djece, kad odu u školu i shvate što im to dijete radi ili kad otkriju da se uvalilo u loše društvo, da pije, puši, truje se. Ali, koliko puta se i djeca postide svojih roditelja? Što drugo da učini dijete kad mu otac pred cijelim svijetom, majku preda vragu (što sam prije neki dan doživio u trgovini), ili kad mu se roditelji neprestano svađaju ili čak tuku?

Takozvana moderna kultura svim se silama trudi da ukine svaki stid i sram, smatrajući to slobodom. A kako se ukida stid? Ukidanjem razlike između dobra i zla, između istine i laži. Tako ulazimo u bestidno društvo koje ne poštuje ljudsku osobu i njezino dostojanstvo, gdje više nema

125

privatnosti ni brižnosti. U takvom društvu se sve gazi i sve postaje dozvoljeno, propovijedajući kako će najbolje uspjeti onaj tko ogadi one koji bi trebali pronositi svjetlo istine i dobra, svjetlo evanđelja…

Crkva, na temelju božanske objave i evanđeoske predaje, uči da svaki čovjek ima dostojanstvo ali i odgovornost, za sebe i za druge, pred ljudima i pred Bogom. Mi vjernici svećenici imamo dostojanstvo i odgovornost. I kao što su roditelji, u odgovornosti za svoju djecu, dužni tako živjeti da ih se njihova djeca ne postide, i mi smo dužni riječima i primjerom upućivati Kristu, tako da nas se ne postidi ni Bog, ni oni koji Boga traže.

Školska je godina započela. Uskoro je i početak akademske godine. Do koji dan ćemo mi, profesori na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, započeti predavanja studentima teologije. Ali, neće to biti samo predavanja riječima nego i životom. Poslanje nam je ne samo poučavati, nego svjedočiti Boga, dovoditi Bogu. Nažalost, tako lako nalazimo načine da opravdamo vlastite nedosljednosti. Međutim, prava i konačna prosudba je Božja. Isus veli: Potrebno je da dođu sablazni, ali jao onome po kome dolaze… Bolje bi mu bilo da objesi mlinski kamen o vrat i baci se u more.

Na početku ove akademske godine pomolite za nas svećenike, posebno za nas profesore, da ne budemo kamen smutnje i spoticanja onima koji traže Gospodina. Jer, nije nam prodavati našu mudrost, nego svjedočiti ljubav Božju i upućivati na put spasenja. Na slavu Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga.

(TVD, 28. rujna 2006.)

126

RIJEČI

Kud god se okreneš, na sve strane poruke pune zavodljivih riječi. Zamislite, kako bi bilo kad bi doista bilo istina ono što nam pokazuju u reklamama. Uplatiš listić lutrije i dobiješ milijune! Popiješ bočicu onog nesretnog pića i postaneš najsretniji čovjek na svijetu!

Nedavno sam bio u Zadru, na susretu Katoličkog liječničkog društva. U svom predavanju pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić, osnivač Centra za bioetiku i vjerojatno jedan od najboljih poznavatelja te problematike kod nas, govorio je o lingvističkom inženjeringu. Odnosno kako se u modernom govoru, a posebno u medicini i pravu, novim sklopovima riječi, frazama i sintagmama nastoji izmijeniti stvarnost. Zapravo, kako se na moderni način laže.

Riječi su zaista značajne! Riječima prenosimo poruku, potvrđujemo naše međuljudske veze. I zato bi riječi trebale biti, na neki način, svete. Sveta bi trebala biti dana, izgovorena riječ. S kolikom pažnjom bi se valjalo odnositi prema napisanoj riječi, s tolikim poštovanjem bi trebalo pristupiti riječi zakona! A to je moguće pod jednim uvjetom. Da su riječi kojima se služimo istinite, a ne lažne. Proteklih tjedana smo bili svjedoci nereda u Mađarskoj, koji su izbili kad je predsjednik vlade priznao: Na vlast smo došli lažući i lažemo sve do sada. Ali, nastavimo li ovako, odosmo u propast. Zanimljiva je reakcija ljudi koji s jedne strane ne žele da ih se laže a s druge strane u laži tako lako povjeruju. Zašto? Jer je u laži redovito gorčina zamotana u slatki privid, dok u konačnici ostaje gorak okus.

Koja je moć riječi? Prisjetite se onih lijepih riječi koje nikad nećete zaboraviti, koje su vas možda u životu spasile. Ali, ne zaboravite ni moć riječi u medijima, gdje riječ može biti mač koji ubija. Šuplje, isprazne riječi mogu se prodavati pod suho zlato a očite laži pod golu istinu.

Sjećam se geste talijanskog pjevača Adriana Celentana koji jednom na televiziji reče: A sad, ugasite svjetlo u kući! Kad ga je poslušalo 10 milijuna Talijana, odgovorio je: Koje ste vi budale… 10 milijuna vas

127

je poslušalo moju glupost. A mogao sam od vas zatražiti i tko zna što! Mislite li vi koga slušate?

Bog nam je uputio svoju Riječ. Još više: On sam je Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. Tu smo Božju riječ pozvani poslušati i odgovoriti joj svojom riječju vjere, pouzdanja i predanosti, te djelima ljubavi. U subotu 14. listopada slavit ćemo u Solinu spomen krsne riječi, obećanja koja su Bogu dali naši pređi pred skoro četrnaest stoljeća, a naš hrvatski narod ponovio prije 30 godina kod Gospe od Otoka.

Znači li ta riječ što nama vjernicima, Hrvatima katolicima, danas? Pozvani smo dati odgovor na to pitanje! Taj odgovor može biti, na primjer, i kroz hodočašćenje na Gospin otok! Zašto baš tamo? Jer su nam tamo korijeni naroda i vjere. I jer je tamo Gospa. A ona je pravi primjer istinske istinskog odgovora Božjoj riječi. Odgovora vjere i nasljedovanja.

U Gospinoj krunici u obliku razgovora, dijaloga, promišljamo otajstvo Riječi i vjere, otajstvo spasenja. Baš zato bi bilo lijepo ovaj listopad započeti dnevnom molitvom krunice u obitelji. I zajedno, kad se nađemo na Gospinoj livadi, s Majkom Marijom poslušati Riječ spasenja i odgovoriti riječju vjere.

(TVD, 5. listopada 2006.)

128

SJEĆANJE NA ‘76.

Samo onaj tko ima duboko korijenje, može visoko izrasti. Tko nema korijena, lako biva slomljen, izvaljen, otpuhan na vjetrometini povijesti. Sa sedamnaest godina, ljeto godine Gospodnje 1976., proveo sam najvećim dijelom, kao i mnogi sjemeništarci, u Solinu. Posebno subotom i nedjeljom, za svetkovine i blagdane, na Manastirinama i na Gospinom Otoku, zajedno s brojnim hodočasnicima iz svih krajeva Lijepe naše.

Uz to, pripremali smo svečanu akademiju… I sad me prođu trnci kad se sjetim kako smo, svirajući tamburice pratili četveroglasni muški zbor i s njim ponavljali zanosne stihove don Ante Škobalja: Teci, Jadro teci, ti ne smiješ stati na vječnome putu k Jadranskome moru. Na taj način možeš odgovor nam dati, da li će Hrvati živjeti prestati, il’ će naći život u svome izvoru?. Poslije svega jada koji se dogodilo 1971. i nakon Karađorđeva, pjevali smo: Mila zemljo naša, draga nam Hrvatska, krvlju natopljena, suzam zalivena… kuda tvoje krvi potoci uviru? Hoćeš li se ikad, suzam oškropljena, otkupiti grijehu, dovinuti miru…?

Toga sam ljeta susreo mnoge Božje ljude, poput Majke Terezije, oca Ante Gabrića, patrijarha Albina Luciani-a, budućeg nasmješenog pape Ivana Pavla I. Upoznao sam mnogo dobrih, plemenitih, svetih ljudi, poput solinskog kapelana don Marka Stanića!

Kao dijete osjećao sam se, pa i danas se osjećam povezan uz svoju obitelj. Znam da nema ništa ljepše i bolje do li biti sa svojima, svoj na svome, u ljubavi. Ali te, 1976. godine sam zaista iskusio i doživio da je istina sve ono što sam od roditelja, župnika i odgojitelja slušao: koliko je važna ukorijenjenost u svoj narod, koliko je važan pravi, potvrđeni identitet. Sad, kad gledam unatrag, vidim da me je baš to snažilo u mojim mladenačkim putovanjima po svijetu, da budem ponosan što sam Hrvat, katolik. I to iskustvo će se potvrditi u godinama domovinskog rata.

Zašto vam ovo spominjem? Zato da podijelim s vama neke od najljepših doživljaja mojega života, i jer vas želim zamoliti: Dođite sutra, u petak

129

navečer u 19 sati na Gospin otok. Ponesite sa sobom kakvu stolicu na sklapanje. Dođite, sjednite i poslušajte obnovljenu akademiju iz 1976., s novom generacijom djece i mladih, pjevača, plesača i svirača, s onima koji živo izrastaju iz dubokog, živog korijena. Ako ikako možete, dođite prekosutra na Gospinu livadu, i povedite djecu. Vi, iz bližega pođite, ako možete pješice, hodočasteći! Uzmite u ruke krunicu, pomolite se za sebe i svoju obitelj, zahvalite Bogu i Gospi. Ako možete, nabavite i hodočasnički vodič. Ponesite ga doma i prolistajte, pročitajte, pomolite se, zapjevajte.

Iskreno mislim da su ovi dani za sve nas važni. Ovaj Gospin Solin nam je prevažno mjesto. Svoje korijene me možemo niti trebamo premještati. Oni su ovdje, na svome, gdje pripadaju. K njima treba doći! Zajedno, kao braća i sestre, vjernici i Hrvati, da osjetimo kako nismo nekakvi ogranci i razbucano lišće, nego živo tijelo u otajstvu vjere i ljubavi.

Da, važna je i riječ koju ćemo izgovoriti. Svako za sebe, i svi za sve. Riječ odreknuća od zla i riječ potvrde vjere. Nije najvažnije da li će sve biti savršeno organizirano. Isus je puno više brinuo o srcu nego o izgledu. Ono što ovih dana želim i sebi i vama je da se opet u srcima našim probude oni duboki osjećaji vjere i zajedništva koje smo imali pred trideset godina i koji su nam dali krila u danima nevolje. A Gospi, našoj zaštitnici, hvala. I Bogu neka je slava. U vijeke.

(TVD, 12. listopada 2006.)

130

POVJERENJE

Jesi li osoba od povjerenja? Smijem li ti se povjeriti? Mogu li se pouzdati u tvoju riječ, mogu li se osloniti na tvoje obećanje? Ove smo riječi puno puta čuli. Povjerenje je jako traženo. Nekad se pretpostavljalo, danas se provjerava. Iskustvo nas uči da budemo oprezni jer je oko nas puno nepovjerljivih ljudi. Teško je živjeti u okružju gdje nema povjerenja, gdje vlada sumnja, gdje se svi nastoje osigurati, ograditi, zaštititi.

Ako tražimo povjerenje od drugih, ne bismo li se morali upitati jesmo li sami povjerljive osobe, jesmo li, ako nam je povjerenje toliko važno, spremni ući u rizik povjerenja? Tko pođe liječniku stavlja se s povjerenjem u njegove ruke! Tko sjedne u autobus stavlja se s povjerenjem u ruke vozača, tko se ženi ili udaje stavlja s povjerenjem sav svoj život u ruke i srce supružnika! Ako tako stoje stvari, lako uočavamo da je povjerenje dragocjeno i da bez njega nije moguć istinski život.

Pa opet, čim pomislimo na materijalne stvari, na imanje i novac, tako smo malo povjerljivi… Želimo povjerenje u obitelji, u poslu, u društvu, u politici, a s druge strane smo uvjereni da se povjerenje zapravo ne isplati! Jer, sjetimo se kako smo tolikima vjerovali pa se to izrodilo u iznevjerena obećanja… Dovoljno se prisjetiti političara i njihovih varka, zamki krupnih financija, medijskih manipulacija i laži!

Pa ipak, začudo, baš u nepovjerljivom svijetu novca, ovih smo dana svjedoci jedog čuda. Švedska kraljevska akademija dodijelila je Nobelovu nagradu za mir Mohamadu Yunusu, ekonomistu iz Bangladeša. Bangladeš je najsiromašnija zemlja na svijetu, a on je dobio nagradu za mir jer je baš na temelju povjerenja organizirao sustav pomoći preko mikro kredita, sitnih zajmova. Toliko da jedna obitelj može kupiti kravu, da se prehrani. Kod davanja tog zajma nema ugovora. Nema hipoteke ni jamaca. Kredit se daje na povjerenje, na časnu riječ! Traži se samo da siromah nađe još četiri takva siromaha, pa da i oni dobiju takav kredit. I da se njih petoro međusobno pomažu, pa će vratiti dug kad budu mogli. Na taj način Yunus je pomogao milijunima da ne umru

131

od gladi. Sigurno nije bez značaja da je on sam, kao jedanaesto dijete u svojoj obitelji, naučio što znači imati povjerenja! Ako se je itko ponio kao vjernik, onda je to učinio baš on, musliman. I svaka mu čast.

Zašto je taj Yunusov čin zapravo djelo vjere? On polazi od uvjerenja da se može imati povjerenja u ljude jer da smo svi baštinici povjerenja. Bog je onaj koji u nas ima povjerenja. Daje nam sve! Daje nam za sve! Mi stalno mislimo što ćemo od Boga dobiti, iskamčiti, isprositi, a Bog samo traži povjerenje koje će se preobraziti u djela ljubavi.

Možemo li mi kršćani od ovoga muslimana što naučiti? Za dva dana je misijska nedjelja. Preko osam stotina milijuna ljudi na zemlji gladuje. Milijuni danas umiru od gladi. Don Danko Litrić, naš misionar u Ruandi, veli da jedna koza u Ruandi košta stotinu kuna, a koza je dovoljna da obitelj preživi. Što je nama stotinu kuna? Prijatelju, ako već nemaš povjerenja u politiku i u banke, u bogate i moćne, imaj povjerenja u Boga. U Božju banku uloži barem svojih stotinu kuna, pokloni tu jednu kozu za misije, i tako pokaži da si vrijedan Božjeg i ljudskog povjerenja.

(TVD, 21.listopada 2006.)

132

STRANA

Sjećate se, vi malo stariji, koliko se nekad govorilo o nesvrstanima, o zemljama koje neće ni lijevo ni desno, ni Rusiji ni Americi, valjda smatrajući da se radi o dva zla od kojih se ne zna koje je gore. Bio je to i ostao zavodljiv pojam iako u praksi nikad nije bilo nesvrstanih. Većina se priklanja onoj strani koja dade više ili uzme manje. Danas su, u političkom smislu, nesvrstani povijest, ali zavodljivost ideje nije došla na manje!

Koliko puta čusmo: na kojoj si strani? Za koju si se stranu odlučio u pitanjima društvenog, ekonomskog života ili u prepiranjima dnevne politike? Mlađi, koji misle da to nije njihov svijet i da ih se sve to ne tiče, pitaju: na kojoj si strani u sportu, za koga navijaš; na kojoj si strani u glazbi, što slušaš s užitkom a što ti se gadi? U ovim i ovakvim pitanjima malo tko nema neki stav, mišljenje, izbor. Ima i onih koji imaju po nekoliko mišljenja, ovisno gdje su i s kim su. Takvi obično tvrde da su nesvrstani samo što u praksi znaju kad treba promijeniti stranu!

Nije rijetko danas čuti pitanje o svrstanosti u stvarima vjere i morala. Ali tu se ne pita o temeljnim vrednotama nego: jesi li za ovoga ili onoga što priča, piše, buni se, svađa ili prodaje čudesa? Novinari rado postavljaju takva pitanja kušajući iz sugovornika izvući nešto od čega će urednik skrojiti bombastičan naslov! Ta svrstavanja i razvrstavanja često su gadljiva jer im motiv nije dobro nego profit na smutnji.

Pa ipak, današnji problem je novo nesvrstavanje, krojeći, kako kaže Robert Musil, društvo bez vrednota i čovjeka bez svojstava. To se čini sustavnim razaranjima istine, dobrote i ljepote. Tvrdnje da se do istine i onako ne može, pa je nema smisla ni tražiti; da od dobrote nema nikakve koristi, pa je ne treba prakticirati; da ljepota nije drugo do li trenutačni užitak, pa u njegovu hvatanju ne treba imati nikakvih ograda, dovode do čudnog stanja, jer svi tvrde da su za nešto a u onome što je najvažnije,

133

u odnosu prema životu, smislu i budućnosti, drže se neutralno! Kao da vlastiti život isporučuju Big Brotheru, da ih on upravlja!

Osoba kojoj glava ne služi samo za nošenja rupca ili šešira, ne može u ovakvome svijetu ostati nesvrstana. Pogotovo to ne smije kad su u pitanju život i smrt, dobro i zlo, istina i laž, spasenje i propast! Upitajte one koji su doživjeli obiteljske tragedije, pa ćete čuti odgovor: Jao onom tko živi u iluziji da pred zlom i laži može, bez posljedica, ostati nesvrstan! Jer tamo gdje se ne izabire dobro, istina i život, dođe i zavlada zlo, laž, smrt i propast. Gdje se ne odabere Boga života, nastani se vrag smrti.

Ali, kako izabrati, na temelju čega? Gdje je svjetlo da se prepozna granična crta, gdje je primjer koji može ukazati na pravi način i sigurno povesti naprijed? Tko je ta razdjelnica o kojoj valja povesti računa, da se ne strmoglavi u propast!? Za svako opredjeljenje potrebno je znanje. Koliko smo puta rekli: O da sam znao? Mi kršćani vjerujemo da naš izbor i naše opredjeljenje ima temelj u osobi Isusa Krista. On upućuje na pravu razdjelnicu između dobra i zla, života i smrti. Od njega teče bifurkacija, odlijevanje u mrtvo more ili u život vječni! I stoga je tako važno upoznati Krista, odnosno posvjedočiti ga svijetu.

U Svetom pismu stoji Božja uputa: Život biraj! Svrstaj se na stranu života. Na Isusovu stranu. Na stranu ljubavi! Tada ćeš znati zašto živiš i kuda ideš, imat ćeš razloga radovati se, čak i u trenucima križnoga puta. Neka nas Gospodin sačuva da ne bi, zavarani prividom, zaglibili u ništavilo nesvrstanosti.

(TVD, 28. listopada 2006.)

134

DAN ŽIVIH

Dan nakon svetkovine Svih Svetih spominjemo se svih naših i svih vjernih mrtvih. Jučer smo zahvaljivali Bogu za dobrotu i ljubav svih znanih i neznanih svetaca i blaženika, pobožnika i ugodnika, a danas mu u molitvi preporučujemo one koji su pred nama otišli u vječnost a još uvijek su potrebni očišćenja od posljedica zla, potrebni rasta u ljubavi kako bi dosegli puninu milosnog božanskog zajedništva. U običnom govoru veli se: mrtvi dan, dan mrtvih. To, međutim, nije točno. Danas je spomen živih. To je i razlog postojanja ovog spomendana, budući da smo i dalje povezani s onima koji su nas ljubili i koje smo ljubili, koji su nam prenijeli život i vjeru, preko kojih je u naše živote ugrađena milost spasenja.

Sigurno vam se dogodi da koji put usnite svoje pokojnike. Kad ih usnimo vesele, raspoložene, to nas raduje. Imamo osjećaj da postoji jedna dublja ili viša razina komunikacije, nešto što se ne da opisati riječima, ali je stvarno, istinito. Crkva vjeruje u zajedništvo koje nadilazi vrijeme i prostor. Crkva vjeruje u Kristovo uskrsnuće kao prelazak iz smrti u život i vjeruje da je u Kristu, kroz zajedništvo njegove smrti, put u život. U Kristu Isusu svi su ljudi pozvani na spasenje, svima je otvoren put, svima je ponuđeno svjetlo prolaska iz ove suzne doline kroz tunel smrti u svjetlost vječnu, gdje smrti više biti neće, ni tuge, ni boli, ni jauka… Oni pak, koji su već s druge strane, nalaze se na nama neshvatljiv način u odnosu s Bogom! Po Božjoj dobroti ni njihov odnos s nama nije prekinut, jer nije dokinuta ljubav koja nas povezuje.

Crkva moli za pokojne da budu privedeni u puninu vječne radosti ne kao da vrši kakav magijski čin, nego jer vjeruje da je ljubav jača od smrti. Objava nas uči da je ljubav najjača snaga i najdublja komunikacija. Kako nas ljubav u ovozemaljskom životu spašava od propasti, tako je i u životu vječnomu. Da, samo ljubav spašava.

Ovih dana sam pročitao knjigu Živjeti kao ljubljeni. Piše Henry Nouwen kako ga je zamolio jedan prijatelj da nešto napiše o duhovnom životu

135

ali ne za kršćane i obraćenike, nego za najobičnije ljude koji ne vjeruju. I veli da se mučio sve dok mu jednoga dana nije postalo jasno da je u temelju svakoga duhovnoga života kod svih ljudi, bili toga svjesni ili ne, iskustvo ljubavi. Ono je zajedničko svima i tko se ukorijeni u tom iskustvu doživjet će da ga ono vodi čak i preko same smrti. I to stoga jer je sam Bog ljubav!

Svatko je od nas ispratio na vječni počinak nekoga koga je osobito volio. Rastanak nas boli. No, upravo zato dopustimo da nas na današnji spomendan ljubavi osnaži, ojača, oživi… da nam podari milost iskustva zajedništva među živima na ovoj zemlji i s onima koji žive na novi, Kristov način.

Kad dođem na groblje upitam se: Zašto živim? Da bi jednoga dana umro? Ne, kršćanin ne živi da bi umro. Tko vjeruje živi da bi živio, a do pravoga života dolazi darivajući se, ljubeći Boga i bližnjega! Isus nam je pokazao da je to put u život, jer je to njegov put. A On je Put, Istina i Život. Po njemu je naše ovozemaljsko umiranje ulazak u život.

Koliko smo zaista kršćani? Koliko sam kršćanin? Razlika između kršćanina i poganina najočitija je na groblju! Što je za nevjernika posvemašnja propast, za vjernika je, iako bolan, samo prolaz. A da to nije tek nekakva varka, posvjedočio nam je Krist Gospodin, po kojem znamo da je jedini pravi razlog našega života ljubav, onaj Božji dar, razliven u srcima našim po Duhu Svetomu, koji je Duh životvorac, duh ljubavi. I zato je naš spomen pokojnika izraz vjere u Duha ljubavi. Jednako kao i molitva: Svjetlost vječna svjetlila vama. Počivajte u miru. Amen.

(TVD, 2. studenoga 2006.)

136

ORGANIZIRANO ZLO

Protekli dani, posebno svetkovina Svih Svetih i spomen svih vjernih mrtvih, pohodi grobljima s paljenjem svijeća i ostavljanjem buketa cvijeća na počivalištima naših dragih, bude pitanja koja mi kršćani ne smijemo zanemariti. Nisu to samo pitanja smrti i vječnosti, nego i ovozemaljskog života i njegove vrijednosti.

Kažu da odijelo ne čini čovjeka, ali ga pokazuje! Po tome kako izgledamo, kako se odijevamo, ogleda se naša nutrina. U našim gestama, tko zna gledati, može otkriti puno toga što nas odaje, a da se ne govori o riječima, koje su možda najneposredniji izraz naših trenutnih unutrašnjih stanja, osjećanja, težnji i želja. Vanjski znakovi upućuju na unutarnji sadržaj. Kad bi danas, tjedan dana nakon spomena na naše pokojne, prošetali grobljima, ne bi susreli puno ljudi ali bi vidjeli mnoštvo znakova. Buketa cvijeća, što izražavaju težnju da se pokaže brižnost i blizina. Vidjeli bismo i puno svijeća, što simbolički govore o nadi u život, o svjetlu što prodire kroz mrak groba. Kršćanski nam simboli govore o životu i kad se nađemo pred smrću. Ali, oni nas potiču i na pitanje: prihvaćamo li mi zaista kršćanske vrijednosti za života, prije smrti, ravnamo li se po njima u bitnim odlukama za svoj život i život svojih bližnjih? Ako svoje kršćanstvo ostavimo za groblje, onda nam život neće biti drugo do li isprazno umiranje!

Prije par dana na televiziji je bila rasprava, Dvoboj (ime koje sugerira ubijanje!) oko programa za spolni odgoj u školi. Suradnica takozvanog Foruma za slobodu odgoja, koordinatorica Ženske mreže (koja se, usput rečeno, financira od poreza što ga svi plaćamo), svoje je izlaganje započela tvrdnjom da je obitelj najopasnije mjesto za dijete. Dakle, dijete treba izbaviti od obitelji, osobito ako se radi o obitelji koja dijete odgaja u kršćanskim vrednotama. A što mu treba pružiti? Umjesto brižne očinske i majčinske ljubavi ostvarene u braku koji je u skladu s ljudskom naravi i dostojanstvom djeteta Božjega, nudi se program slobode bez odgovornosti. Zašto? Da se djeci pomogne biti sretnijima?

137

Ili da ih se zavede. Teze koje ove mreže zastupaju ne bi posramili ni Nietzsche, ni Hitler, ni Staljin, ni Caucescu. Slobodna Dalmacija u svojem 20.000 broju donosi članak o zahtjevu liberalnih krugova da se u Velikoj Britaniji (a onda i šire) dokine pomaganje vjerskih, pogotovo katoličkih škola, iako su jako tražene. Katoličke škole, naime poučavaju i odgajaju u skladu s moralnim vrednotama, dok je rezultat državnih, liberaliziranih škola poguban: Citat: Britanska mladež je na rubu živčanog sloma. Tamošnja mladež najviše se drogira, spolno je najrazularenija, ali i najnasilnija … jer je sustav vlasti razbio na komadiće ustanovu braka i obiteljski život!

Hoćemo li mi, vjernici, tako brojni na grobljima, ostati samo na kršćanskom pijetetu, pa i našem narodu i društvu lijepo zapaliti svijeću na grobu ili ćemo nešto učiniti da ne umre? U ovom vremenu kršćanska je obveza podići svoj glas za ono što smatramo ispravnim i nužnim, u skladu s temeljnim vrednotama kršćanske vjere. Na nama je da se pokrenemo! Toliko smo puta čuli riječ organizirani kriminal, kojemu valja stati na kraj. Ili ćemo mi kršćani postati svjesni da je najveća opasnost za nas i našu djecu organizirano zlo, te mu se aktivno suprotstaviti istinom, dobrotom i zalaganjem za život, ili će nas to jako smišljeno i organizirano zlo odvesti na groblje, na kojemu nam neće imati tko upaliti svijeću. Od čega neka nas dobri Bog sačuva.

(TVD, 9. studenoga 2006.)

138

LUDOST SVJEDOČENJA

Toliko sam puta čuo riječi: Pusti, nema od toga nikakve koristi! Ne isplati se truditi, kakve koristi propovijedati. Vidiš da te ne slušaju ni kad govoriš na vjeronauku, ni kad propovijedaš u Crkvi! A na misu, molitvene susrete i duhovne obnove, tko dođe? Ako ne ponudiš kakvu zabavu, od toga ništa! Danas je svijet takav, i gotovo! Priznajem, ponekad me takve riječi smute, pa se i sam upitam: Zaista, ima li kakve koristi?

Sveti Nikola Tavelić, prvi kanonizirani sveca iz hrvatskog naroda, čini se, vrlo je brzo zaboravljen. Čudan je, za nas, način na koji je fra Nikola zajedno sa trojicom svojih drugova izgubio glavu. Boraveći u Jeruzalemu odlučili su poći kadiji i navijestiti mu Krista! Kadija ih nije poslušao nego ih je stavio pred izbor: ili će se oni sami odreći Krista ili će izgubiti glavu! To se je vrlo brzo i na okrutan način i dogodilo.

Sveti Nikola je bio svjestan činjenice da se svatko, tko naviješta Krista, izlaže onom čemu se izložio sam Isus: protivljenju i osudi, pa i samoj smrti. Nije Nikolin navještaj bio hir nadobudna mladića, nesvjesnog posljedica svojeg istupa. Sveti je Nikola prošao svijeta. Od rodnoga Šibenika, preko misionarenja u Bosni među bogumilima, pa sve do Palestine. Ali, svuda ga je vodio zanos vjere i svijest o poslanju: Pomoći ljudima da upoznaju Boga, sa se s njim susretnu, uđu u zajedništvo s Bogom ljubavi koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja postao čovjekom.

Sveti Nikola je bio svjestan da slijeđenje Krista zahtijeva punu slobodu i dosljedno svjedočenje. To je jedino oružje s kojim raspolaže kršćanski navještaj: iskrena vjera i dosljednost života. Navještaj Kristova evanđelja bio je i ostao izazov koji traži izbor i odluku za život po mjeri Kristovoj! Fra Nikolin navještaj bio je poticaj na upoznavanje Krista, koji je Put, Istina i Život vječni; poticaj potkrijepljen svjedočenjem vlastita života. On je znao da je lako govoriti ali i da Krist šalje svjedočiti! Tek zajedno, riječ i svjedočanstvo, vode k ispunjenju poslanja.

139

Da je kršćanski navještaj evanđelja zahtjevan i mnogima neshvatljiv davno je već prepoznao sveti Pavao, kad je govorio o ludosti propovijedanja! Navještaj Krista Spasitelja i dan danas je Židovima sablazan, a poganima ludost! Međutim, to je Božja ludost, ludost ljubavi koja preko žrtve vlastitog života vodi punini života, uskrsnuću! Zato Pavao zaključuje: Jao meni ako ne naviještam Krista!

Danas je poplava lažnih navjestitelja, samozvanih proroka. Nažalost, poneki se nađe i u Crkvi. Zar je čudno da takve, koji (valjda jer je to sada u modi) naviještaju humanizam bez Raspetoga i Uskrsnuloga, Isusa bez Crkve, vjeru bez zajednice i slobodu bez odgovornosti, za čas prihvate i podrže oni što se inače zalažu za nekršćansko društvo? Onda takve po medijima proglašavaju idealnim! A zašto? Jer im je stalo do dobra ljudi, do ljubavi prema Bogu i katoličkoj vjeri!?

Jesam li lud što ovo govorim!? Po svoj prilici jesam! Kažu mi: Nastaviš li tako govorit, nećeš daleko… nije ni Nikola Tavelić. Pa ma koliko bilo kadija, ja ipak držim: Jao meni ako ne propovijedam i ne svjedočim Krista Raspetoga i Uskrsnuloga, Spasitelja svakog čovjeka, kojemu neka je svaka čast i slava, sada i vazda i po sve vijeke vjekova.

(TVD, 16. studenoga 2006.)

140

PAPA U ISTAMBULU

Papa Benedikt XVI., u duhu svoga pastirskog poslanja uputio se u Carigrad i taj put ima dvostruko značenje. U medijima je na prvo mjesto stavljeno pitanje islama, jer je u Turskoj preko devedeset posto muslimana. Papin dolazak u jednu muslimansku zemlju, iako je državno uređenje Turske laičko a ne kao u većini arapskih zemalja islamsko, znači otvorenost i poštovanje. S druge strane, razumljivo je da je islamski svijet primao papu kad mu je to odgovaralo, a sada, posebno nakon užasnih strahota kojima su u Iraku Amerikanci zamijenili grozote Sadamova režima, kad se odbija sve što dolazi s kršćanskog zapada kao bezbožno i osvajačko, ni Papin dolazak više nije poželjan. U vrijeme buke oružja i strahote mržnje, nažalost, ne čuju se riječi istine i pomirenja. Pa ipak, papa svjedoči kako se ne boji poći k onima koji ga, zapravo ne znajući ni sami zašto, ne žele primiti.

Osim toga, ovo papino putovanje ima još jedan, čak neposredniji sadržaj. To je potvrda otvorenosti Katoličke crkve prema pravoslavlju kojega, na način prvenstva časti, predstavlja carigradski ekumenski patrijarh Bartolomej I. Već se je nakon Drugog vatikanskog sabora zbio povijesni susret pape Pavla VI. i patrijarha Atenagore u Jeruzalemu, zatim posjeti Rimu i Carigradu Ivana Pavla II. i patrijarha Dimitrija i Bartolomeja.

Odnos Katoličke i Pravoslavne crkve, zapravo odnos katolika i pravoslavaca, često u povijesti nije bio ni dovoljno ljudski ni kršćanski, a kamoli evanđeoski. Razlog tome nije Isus Krist, vjera i evanđelje, nego ljudski egoizam, želja za potvrđivanjem vlastitog prestiža i vlasti, bez hrabrosti evanđeoskog služenja. Teološki razlozi redovito su napuhivani, da pokriju ljudske zloće. Tko studira povijest odnosa među Crkvama te ekumensko i istočno bogoslovlje – a te sam predmete godinama predavao – vrlo se lako o tome osvjedoči. To su priznali papa Pavao VI. i patrijarh Atenagora, gestom ukidanja ekskomunikacija između Crkava.

141

Kršćanski Istok i Zapad, veli Ivan Pavao II., dva su plućna krila istog organizma, iste Kristove Crkve. Rim i Carigrad se pozivaju na dva apostola, dva brata: mlađega Šimuna Petra na čijoj je vjeri Krist Gospodin ustanovio Crkvu svoju, i starijega Andriju, koji je samoga Petra Kristu doveo. Pravoslavne se Crkve međusobno nazivaju sestrinskima. Taj izraz vrijedi i za nas katolike kad govorimo o Katoličkoj i Pravoslavnoj Crkvi. A što znači sestrinstvo? Ja imam četiri sestre. Jedna je redovnica, tri su udate i imaju obitelji, djecu! Na neki način svaka živi svoj život a opet su nerazdvojno povezane, ne samo krvnom vezom, roditeljima, nego ljubavlju! To se najviše vidi kad se veselimo, slavimo i kad nam je teško, kad trpimo. Pa ako se u nečemu i ne slažu, sestre su uvijek jedna drugoj oslonac i pomoć!

I katolici i pravoslavni, ako imaju imalo otvorene oči i Duha Božjega, moraju biti svjesni da bez međusobnog zbližavanja na temeljima Kristova evanđelja, ne mogu izvršiti spasenjsko poslanje u svijetu. Dapače, i sami će se naći odbačeni i pregaženi silama stravičnog bezboštva što danas dominira zapadom, te nasilnim nametanjem poganstva, te radikalnog islama. Posvjedočiti Krista danas – znači ne prestrašiti se, znači poći i u Istambul, znači i od muslimana tražiti poštivanje kršćana i kršćanske vjere. Jer nisu kršćanstvo američka vojska i politika. Blagopokojni papa Ivan Pavao II., svoju je prvu poruku kršćanima naslovio riječima: Ne bojte se! Kao kršćanin, katolik i svećenik sretan sam što imamo njegova nasljednika, papu koji se ne boji! O kako bi bilo lijepo kad bi ga i mi nasljedovali u evanđeoskoj neustrašivosti.

(TVD, 30. studenoga 2006.)

142

DAR ZA MARIJU

Hvaljen Isus, dobri ljudi! Hvaljen Isus i Marija! Svima koji Boga mole, i Djevicu Odvjetnicu da nas od zla oslobodi, da nas miru, sreći vodi! Od dušmana da nas spasi, vjerom da nam dom ukrasi! Svima koji Boga mole, i Djevicu Odvjetnicu, zazivajmo braćo mila: Hvaljen Isus i Marija!

Ovom pjesmom prije 11 godina, od nekih već zaboravljene i daleke a za nas slavne 1995. godine, klapa splitskih bogoslova je započela svečanu akademiju za svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene djevice Marije. Predstava se zvala: Dar za Mariju. Još se jako dobro sjećam kad sam taj dramski komad napisao. Bili su to dani neposredno nakon Oluje! Bilo je to vrijeme radosti oslobođenja, vrijeme očekivanja novih, boljih dana, vrijeme ponosa i pouzdanja, vrijeme ljubavi prema domovini, našim braniteljima, vrijeme očekivanja da naša narodna povijest, nakon zla komunizma i svih strahota rata, krene drugim, boljim smjerom!

Tih su mi dana pred oči došla neka davna vremena naše povijesti, koliko bolna toliko i odlučujuća, pa sam ih pokušao usporediti sa sadašnjim trenutkom. Primjerice, doba sv. Dujma u kojem se zbio krvav progon kršćana, a malo nakon toga kršćani dobiše slobodu. Mnogi, koji su u nevoljama bili hrabri u slobodi popustiše i ostaviše Kristovu vjeru! U vrijeme hrvatskog kraljevstva, polovicom desetog stoljeća, kad se hrvatska država učvrstila, umjesto očekivanog napretka i mira od neprijatelja, nastade bratoubilački rat za vlast. I da ne bi svete žene kraljice Jelene, tko zna što bi od toga kraljevstva ostalo?

U vrijeme navala Tatara neki pobožni ljudi dadoše na vratnicama splitske prvostolnice istesati život Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista. Slikari oslikaše a kipari uresiše brojne crkve po našim gradićima, ali se narod jedva othrvao navalama s istoka. Ostade ostatak ostataka, reliquiae reliquiarum, i u krajevima nekoć bujnim vjerom zavijori se polumjesec i nestade glasa zvona. Prekrasni kip Bezgrešnog začeća, u atriju naše

143

Bogoslovije, isklesao je prije stotinu godina majstor Pavao Bilinić, učitelj Ivana Meštrovića, onoga koji idući slijedom bogobojaznosti ovom narodu i našemu gradu podari remek-djela istinske umjetnosti. A što se s umjetnošću u ovom stoljeću dogodilo? Javiše se oni što umjetnost oslobodiše od dobrote i proslaviše prljavštinu i budalaštinu, pa je prodaju za milijune.

Danas, na svetkovinu Bezgrešnog začeća BDM, valja nam se prisjetiti svih dobrih, Božjih ljudi, živih i pokojnih, koji svojim riječima i djelima dadoše hvalu Bogu i podigoše ovaj narod u dobroti i pravoj ljepoti, koja, kako veli današnji papa, spašava. Gospa nam svjedoči da nema postojanosti na Božjem putu bez ustrajne molitve. Zato smo mi kršćani svjesni da, uz sve što smo dužni činiti, ne smijemo prestati moliti. Ako stane molitva, zaledit će se krv u našim žilama, jer molitva, ta veza s Bogom održava živom našu krv. A gdje, kako, kada moliti? Valja nam moliti bez prestanka, najviše baš kad je teško, valja moliti na svakom mjestu i u svakoj situaciji. Valja moliti Gospodina da nam se smiluje i oprosti grijehe, zloće i propuste! Valja nam i danas, kao prije 11 godina zamoliti Majku Mariju:

Kad su nam noge umorne od puta, tjeskoba kad nas pritisne i bol, kad je na duši nevolja nam ljuta, hrlimo k tebi, utočištu svom! Pustinjom svijeta kad oluja prijeti, silinom zloće da nam sruši dom, kad nikog nema, vrijeme kad je mrijeti, hrlimo k tebi, utočištu svom! Kroz tmine svijeta zornica nam budi, ranama srca ti udijeli lijek! Na putu k Bogu da ne sustanemo, Marijo, majko, ti nam budi stijeg!

(TVD, 8. prosinca 2006.)

144

TKO SMIJE K TEBI

Došašće je vrijeme očekivanja dolaska Gospodinova ali i priprave da mi dođemo k njemu. O tom došašću, dolasku, Crkva razmišlja i moli. Ne znam koliko ste upućeni u psalme? Psalmi su pjesme koje nalazimo u Svetom pismu. Pjevali su se uglavnom kao molitve, na putu do Hrama i za vrijeme bogoslužja. To je otprilike onako kako mi danas pjevamo duhovne pjesme.

Ovih mi je dana, moleći, zapeo za oko 15. psalam. Posve je jednostavan i puno smo ga puta čuli. Započinje retoričkim pitanjem: Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvojemu? Tko smije stanovati na svetoj gori tvojoj, to jest u tvojoj blizini, prisutnosti? Mi bismo danas to mogli prevesti ovako: Gospodine, tko može dođi k tebi, tko smije sudjelovati na svetoj misi, primiti te u svetoj pričesti? Ili, još jednostavnije: tko se smije, tko se ima pravo zvati kršćaninom?

Psalmist na to pitanje jednostavno i praktično odgovara: Samo onaj tko živi čestito, koji čini pravicu i istinu iz srca zbori, i ne kleveće jezikom; koji bližnjemu zla ne nanosi i ne sramoti susjeda svoga. Živjeti čestito, biti istinoljubiv, prave i pravedne riječi – eto recepta za život po Božju. Psalmist, da ne bude zabune, još nešto dodaje: Tako živi onaj koji ne potiče zlo nego se odriče zlikovaca, koji iskreno poštuje sve one koji se Boga boje, te ne prezire one koji su vjerni Božjem zakonu. Bogu može prići onaj tko je od riječi, tko daje riječ prijatelju a ne krši prisege, onaj kojemu je dana riječ svetinja. I još nešto: Bogu može samo onaj tko ima suosjećanja s potrebnim, a ne onaj tko lihvari i prima mita protiv nedužna! I završava psalmist svoju uputu zaključkom: Tko tako živi pokolebat se neće dovijeka!

Samo, je li moguće tako živjeti? Kako u današnjem društvu ostati sačuvan od zlih utjecaja i obraniti se od Zloga? Prvi psalam na to pitanje odgovara savršeno jasno: Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne (za)staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca, već uživa u zakonu Gospodnjem, o Zakonu njegovu misli dan i noć. On

145

je kao stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme rod donosi, lišće mu ne vene, sve što radi dobrim urodi!

A kad malo zastanemo, kako da ne uskliknemo: Bože mili, koliko li je oko nas savjeta opakih koji nas potiču da krenemo putem zlim!? A koliko li je tek podrugljivosti, izrugivanja svake vrste? Zar nam sve oko nas neprestano ne puni glavu upravo tim: izrugivanjem – pa čak i najvećih svetinja, od ljudskoga života do samoga Boga? Pa opet, i u ovakvom svijetu, svi bismo htjeli živjeti! Željeli bismo baštiniti život što ga vjera naviješta i očekuje kao dar odozgo u vremenu došašća. Psalmist upućuje na konačni rezultat naših izbora i djela: Opaki se neće održati (na životu). Oni su kao pljeva što je vjetar raznosi. Bog zna put pravednih – a propast će put opakih!

Što nam je, dakle, činiti nego zamoliti Božju milost da nas sačuva od zla puta, da nas potakne i pomogne nam izabrati put dobra, spasenja, kako bismo radosno, i ovoga Božića, u zajednici vjernika mogli pjevati onaj lijepi, a najkraći psalam 117: Hvalite Gospodina svi puci, slavite ga svi narodi! Jer silna je prema nama ljubav njegova, i vjernost Gospodnja ostaje dovijeka!

Blagoslovljeno vam vrijeme adventske priprave na dolazak Gospodnji. Neka Gospodin svojom milošću korake vaše upravi na put spasenja.

(TVD, 15. prosinca 2006.)

146

DOBRO DOŠAO, ISUSE

Dobro nam došao, Isuse!

Dobro nam došao Isuse, koji si ove zimske noći, u hladnoći, daleko od očiju svijeta, u ovu malu betlehemsku štalicu, na siromašnu slamicu položen i dahom dobrih životinja grijan!

Dobro nam došao Isuse, dijete novorođeno! Jer nismo dostojni tvojega dolaska, tim se više radujemo, pa i čudimo se kako to da si se uputio baš nama! I u zahvalnosti svim ti srcem kličemo: Dobro nam došao, Isuse!

Dobro nam došla, Marijo! Dobro nam došla, Majko, i ti sveti Josipe, poočime i brižni čuvaru svete obitelji! Putovali ste dugo, umorni ste i nenaspavani, gladni i žedni! Nisu vas htjeli primiti koji imaju puno prostora u kući a malo u srcu! Pa neka, širok je Božji svijet i dobrota nije privilegij velikih nego onih čista srca. I jedino će oni Boga ugledati, ove svete noći, i na čudo svima prepoznat će Boga u štalici! Boga svoga koji im ususret dolazi, ovdje u jaslama!

Dobro nam došla, Marijo, Bogorodice! Na licu tvojemu noćas odsjeva ona radost što smo je dugo čekali, svjetlost nebeska s tvojega lica noćas prožima sve: i uboštvo i nemoć, i vlažne zidove štalice što su se kao suzama orosili od daha, i oštre ivice slame prosute po zemljanom podu i u drvenim jaslama!

Dobro nam došla, Marijo, Majko s djetetom, na čijem licu titraju zvuci pjesme radosnice što je poljem širokim, pa sve do dalekih gora i svodova nebeskih, širom obzorja svijeta, kao snoplje radosti prosiplju razigrani korovi anđeoski!

Dobro nam došao, Isuse! Ta tko bi se to mogao nadati da će noćas, među nas, stići Bog! I to baš među nas! Sada! Ovdje! Pa kako da ti ne kažemo: Srce si nam probudio! I jedni drugima čestitamo, radujemo se, veselimo se! Osjećamo da nam tvoj dolazak znači život i da tvoje prebivanje među nama svjedoči kako nismo ostavljeni, sami!

147

Stoga, dobro nam došao, Isuse! Mi smo skromni i jednostavni, sasvim obični ljudi! Nemamo velikog imanja niti možemo preokrenuti svijet! Ali mi možemo mnogo više, zapravo najviše! Možemo voljeti, ljubiti! Zato ti, pred ovom štalicom, Isuse, s ljubavlju ponavljamo! Dobro nam došao!

Dopusti da te s ljubavlju primimo! Kao nekoć pastiri, zovemo te: Dođi k nama! U naše domove, zaštićene od leda, gdje nam djeca mirno spavaju, i u kojima se osjećamo spokojni!

Pred tobom Novorođeni, okupljeni kao braća i sestre, djeca istoga Oca, ispovijedamo kao Crkva svoju vjeru: u tebe, našega Gospodina, Jedinorođenca Očeva, koji je radi nas i radi našega spasenja postao čovjekom, koji ostaješ s nama u svim našim radostima, na svim našim putovima, na svim našim gorama blaženstava i raspeća, koji ostaješ s nama u bolesti i stradanju, koji nas otajstvom svoga križa vodiš slavi uskrsnuća!

U toj vjeri ti kličemo: Dobro nam došao, Isuse! Prepoznajući te noćas u betlehemskoj štalici, otkrivamo veličinu Božje ljubavi prema svakom čovjeku i poziv kojim nas zoveš da se okrenemo svakom potrebniku i u njemu prepoznamo tebe!

Dobro nam došao, Isuse! Dok ti pjevamo i srcem te primamo, otvaramo ti vrata svojega srca i pružamo ti sve što imamo i jesmo!

Dođi, Isuse, noćas, k nama! Ne ustručavaj se! Zar na ovim licima, okupljenim oko štalice, ne primjećuješ onaj isti žar što su ga u život ponijeli pastiri, koji vole svoje stado i koji su spremni poslušati glas anđela!

Dođi, Isuse, ne osvrći se na one što ti leđa okreću. Dođi i zaustavi sve Herode današnjega svijeta i njihove horde razbojničke, a anđele svoje svete pošalji da svim ljudima dobre volje navijeste spasenje i mir!

Slava tebi, Isuse Novorođeni, a mir na zemlji svim ljudima dobre volje! A svima vama i svima vašima, ma gdje bili, od srca čestitka: Na dobro vam došlo porođenje Gospodinovo!

(TVD, Božić 2006.)

148

PRIJATELJI MALOGA ISUSA

Čestit vam i blagoslovljen Božić! Ovu smo želju ovih blagdana čuli nebrojeno puta. I dobro je da je tako! Poželjeti sreću, zdravlje, mir, blagoslov, radovati se zajedno uz blagdanski stol i darove, pa bili oni i sasvim sitni, dodaje našem životu onaj nužni začin bez kojega bi život bio često teško probavljiv! Pa ipak, u svim božićnim porukama ovih dana, od Svetoga Oca do naših biskupa i župnika, pa i u porukama onih koji s Crkvom i vjerom nemaju puno veze ali drže da im je građanska dužnost ili politička obveza čestitati Božić, uz dobre želje i čestitke, redovito se spominju i oni kojima Božić nije tako sretan. A to su bolesni, siromašni, ostavljeni i sami, koji se na bilo koji način osjećaju ugroženi. Nažalost, mnogo ih je ne samo na različitim stranama svijeta, nego i među nama!

U Crkvi ovih božićnih blagdana slavimo Isusovo rođenje u skromnosti, u siromaštvu, na hladnoći i u neprihvaćanju. Odmah sutradan spominjemo se svetog Stjepana, jednog od sedmorice đakona kojega su, poradi svjedočenja Kristova uskrsnuća, kako piše sv. Luka u Djelima apostolskim, oni iz sinagoge slobodnjaka (liberala) uhvatili, optužili, krivo osudili i na kraju smaknuli. Spominjemo se i svetog Ivana, ljubljenog učenika koji nam je ostavio svjedočanstvo o Isusu – kao svjedočanstvo o ljubavi.

A treći dan Božića evo nas do blagdana nevine dječice. To je, za pravo razumjeti, možda najteži blagdan od svih. Spomen onih koji su, posve nevini, ni krivi ni dužni, pobijeni – i to jer se nekome učinilo da bi mu mogli ugroziti vlast. Kristovo rođenje uvijek prati protivljenje onih koji ne prihvaćaju život kao dar od Boga, nego žele biti sami svoji bogovi. Ne znamo koliko je nevine djece pobijeno u Betlehemu i okolici, a tko će od nas znati koliko se nevine djece pobije svake godine, na svijetu i u našem narodu, samo iz jednog razloga: da se netko, kako misli, sam osigura za nesmetan život! Koliko sreće nakon toga slijedi, bolje ne pitajte – jer zlo slijedi samo nesreća!

149

Netko će reći: Ma što to sada pričaš! Pa Božić je! Lijepo nam je i dobro. Dodaj malo radosti, da se još više veselimo! Da, upravo mi je to želja! Duboko sam uvjeren da uza sve Herode i tragedije, anđeo Božje ljubavi nije prestao naviještati radosnu vijest po svim poljanama i svim srcima čitavoga svijeta! Nisu anđeli prestati pozivati sve ljude dobre volje da se dođu pokloniti Novorođenomu, pomoći i potvrditi život.

U treću nedjelju došašća, kako već običavaju svake godine, susreli su se Prijatelji maloga Isusa. To je udruga djece i starijih, koju po nadahnuću blagopokojnog sarajevskog nadbiskupa Josipa Stadlera, vode sestre Služavke malog Isusa! Oni su po župama gdje sestre djeluju, a onda i na svom susretu u Sjemeništu pripremili darove za potrebne i prikupili lijepu svotu novca za siromašne u Ruandi! Posebno su ove godine skupljali za koze, koje znače život za obitelj.

Danas mi se čitavi dan postavlja pitanje koje želim postaviti i vama: Jesam li, ovoga Božića i ja kršćanin, vjernik, slaveći Kristovo rođenje u ovome i ovakvome svijetu, zaista prijatelj maloga Isusa, novorođenoga Spasitelja!? Ako sam mu prijatelj, kako da mu ne budem blizu, u svoj njegovoj potrebitoj braći! Pa zar ima što ljepše nego biti prijatelj i imati prijatelja? I to pravoga čovjeka i pravoga Boga! I s njim se radovati. Sada i vazda.

(TVD, 28. prosinca 2006.)

150

PROZOR

Započela je Nova godina, dvije tisuće i sedma. Mi malo stariji ovih dana govorimo: Bože moj, kako vrijeme leti! A željeli bismo da uspori, da nas ne pregazi, ne satre! Jasna je to i razumljiva želja. Zapravo, ta nam želja pokazuje kako se mi u stvari bojimo vremena. Bojimo se prolaska vremena, njegova dovršetka. Bojimo se da tako ne završi ova nevjerojatna avantura života! Ta je bojazan tako jaka da na samome početku Nove godine pokušavamo kroz buku, kroz slavlja, pa pomalo i kroz zamagljivanje vlastitoga razuma u jelu i piću, ukloniti misao na prolaznost!

Jedni drugima čestitamo Novu godinu, i želimo puno sreće! A što je ta sreća koju tako jako želimo? Je li to neka vrsta slijepog pogotka na lutriji, je li to samo dobro zdravlje i pošteni odnosa s ljudima koji nam toliko znače? Želimo da nas prati sreća, da nam se ne dogode kakva gruba iznenađenja – bolest, trpljenje, neimaština, ostavljenost, nemir!

Mi kršćani staru godinu dovršujemo molitvom zahvalnicom, u kojoj pjevamo: Tebe Boga hvalimo! Tebi, Gospodine zahvaljujemo na darovanom vremenu, na svim milostima osoba i prilika, materijalnih i duhovnih darova što smo ih kroz proteklu godinu primili! A Novu godinu počinjemo zazivom blagoslova i milosti Duha Svetoga: da nas na svim putovima prati, u odlukama nadahnjuje, u odnosu s Bogom i ljudima prosvjetljuje, da nas u svim našim slabostima krijepi i potpomaže.

Neki se čude kako to da, u vremenu vrhunske tehnologije i znanosti, naša potreba za uvidom u budućnost pod bilo koju cijenu, nije došla na manje! Na sve se strane reklamira vračanje, gatanje, astrologija i ne znam kakve sve budalaštine, s obećavanjem jasnog uvida u budućnost! Međutim, dosad nisam susreo nikoga koji bi se od gatare ili vračare vratio doma smiren i sretan, jer zna što će s njim i sa svijetom sutra biti! Iskreno govoreći, na početku Nove godine vlastiti život mi se čini kao prolazak prostorom i vremenom koje je dobrano zagađeno tamom!

151

To je posljedica zla i grijeha. Mojih i drugih ljudi. Grešnih društvenih struktura i popuštanjima sotonskim napastima.

Međutim, kao kršćanin u vjeri otkrivam da je u ovaj naš svijet prodrlo nebesko svjetlo i ispovijedam da je Krist Gospodin svjetlo svijeta. Slušam što sveti Ivan veli: Svijetlo dođe na svijet! Svjetlo koje osvjetljava i očituje život, sadašnjost i budućnost. Svjetlo koje oslobađa od najvećeg od svih strahova, straha od smrti! Pa i kad čvrsto vjerujem da mi Isus Krist, Sin Božji, svojim dolaskom donosi svjetlo, ono mi se, u ovakvim okolnostima života, ipak čini slabašno, malo, udaljeno. A onda, ako dobro pogledam očima duha, otkrivam da u moj život svjetlo dolazi ne sa svih strana, nego kao kroz prozor! To je prozor milosne Božje prisutnosti! I to me svjetlo poziva da mu priđem, da ga slijedim, poput betlehemskih pastira!

Dok o ovom razmišljam, pogledavam kroz prozor i primjećujem nešto posve jasno, a opet neobično! Dok sam daleko od prozora, nešto svjetla me obasjava ali mi je pogled skučen. Vidim tek komadićak onoga što je izvan moje sobe. Što sam bliže prozoru sve sam svjetliji i sve bolje i više vidim. A kad sasvim priđem prozoru, odjednom mogu vidjeti tolika čudesa neba i zemlje! Pogled mi seže sve do u nedogled!

Želeći vam sretnu i blagoslovljenu Novu godinu, i vama i sebi želim da smognemo hrabrosti primaknuti se Kristu Gospodinu, svjetlu od svjetla, i u njegovu svjetlu radosno proživjeti život koji nam je darovan.

(TVD, 5. siječnja 2007.)

152

MUDRI I LUDI

Zaprepastilo me kad sam na televiziji čuo, nažalost iz usta jednog svećenika, kako je budizam daleko bolja religija nego kršćanstvo, jer propagira samo toleranciju i mir, a ne postavlja nekakve zahtjeve glede vjerovanja, dok kršćanski aktivizam samo izaziva! Budi tolerantan i smiren čovjek, i bi će sve riješeno! Dakle: ne trebamo Krista kao Spasitelja od zla, ne trebamo Crkve kao zajednice vjernika, ne trebamo ni sakramenata kao vidljivog obličja susreta s Kristom! Pa se upitah: Bože moj, ako je tako, nisam li ja promašen slučaj, ako sam se uputio Kristu Spasitelja i još druge na taj put pozivam!

Ovih sam dana, kao svećenik – župni suradnik, bio u blagoslovu obitelji! Obišao sam jedan dio župe, pohodio obitelji da se zajedno, kao obiteljska Crkva pomolimo, da zaprosimo Božji blagoslov, da izmijenimo nekoliko riječi kao prijatelji koji vjeruju istom Bogu i Gospodinu! Tom prilikom redovito smo molili ne pred borom, nego pred štalicom, pred jaslicama s Isusom, Marijom, Josipom, s pastirima i ovcama. Uz štalicu su već stigla i ona trojica, dobro nam poznati mudraci s Istoka, što ih neki zovu i kraljevima, a tradicija veli da su se zvali Gašpar, Baltazar i Melkior! I pade mi na pamet pitanje: Kako je to izgledalo u danima kad su oni odlučili krenuti na put? Kakve su bile reakcije u njihovim kućama, obiteljima? Što su im govorili njihovi ukućani ili prijatelji? Možda su ih odgovarali, govorili im da je ludo to što su naumili, da samo gube vrijeme i novac, da zašto se lijepo ne provedu i uživaju u životu nego se upućuju u takvu avanturu? Zar im nije dovoljno to što su mirni i poštovani ljudi, nego još moraju tražiti Boga? I znaju li oni koliko će ih to sve koštati? A tek kad su uzeli darove koje će ponijeti sa sobom. Zlato? Pa tko je vidio nositi toliko zlato na dar! I to Nepoznatome! Tko je vidio uzeti vreću tamjana, dragocjene smole koja se prinosila samo bogovima! A tek kad je treći uzeo smirnu, mirisnu pomast, ekskluzivni parfem u kojemu se uživa samo na kraljevskim dvorovima, kako li su se njegovi nakostrušili?

153

Pa ipak, mudraci nisu pristali na pasivnost. Nisu željeli ostati gdje jesu i ne činiti ništa, nego su se odlučili na slijeđenje zvijezde, toga znaka s neba, i potom na nasljedovanje Onoga koji s neba siđe! Otkrivši Novorođenoga poklonili su mu se i prinijeli svoje najdragocjenije i najvrjednije darove! Prinijeli su mu ne samo zlato, tamjan i smirnu, nego i sebe: svoj život i putovanje, dali su mu svoju riječ i o njemu nastavili svjedočiti svega života. A nagrada im je bila: susreli su Boga u čovjeku!

A zaista, ljudski gledajući, postupili su ludo! Najbolje i najdragocjenije što su imali darovali su djetetu, a da čak nisu ni raspravili što će dijete s tim učiniti? Nisu razvijali nikakvu teoriju, nego su slijedili zakon ljubavi, koji veli: Ti daj a Bog će naći načina kako će to upotrijebiti… Čudno, kasnije je samo jedan od Isusovih apostola tvrdio da ima bolju računicu, da bolje planira od Isusa! A znate tko je to bio? Juda!

Susrećući se ovih dana s vjernicima u njihovim obiteljima, moleći zajedno pred štalicom, osjetio sam se i sam kao jedan od onih koji su se uputili na put što ga mnogi smatraju ludim i ništavnim, ali koji vodi do Isusa! I zahvalan sam Gospodinu što mi je podario hrabrost da se ne pokrijem prividom dostatnosti pasivne tolerancije, nego da se uputim na put. Pa ma kako on ludo izgledao onima koji Boga ne poznaju! Valja nam se potruditi da razlikujemo Božju od ljudske mudrosti! Jer, nije ljudska pamet nego Božja ljubav ono što spašava svijet! I valja nam moliti da nas ta luda Božja ljubav korjenito zahvati! Pa da nas naš put k njemu dovede.

(TVD, 11. siječnja 2007.)

154

INTELEKTUALCI

Tko od nas nekad, barem iz znatiželje ne pogleda poneku TV raspravu, osobito kad se radi o zanimljivoj temi? Nas vjernike i te kako zanimaju razgovori na teme vjere, duhovnosti, vrednota i kršćanskog ćudoređa, ali i društvenih odnosa, zakona, prava i pravednosti. Ovih je tjedana takvih rasprava i na javnim i na privatnim TV postajama koliko vam drago.

Rekli bismo kako je posve normalno očekivati da ljudi koji u javnosti, posebno kad preko medija što ulaze u svaki dom o nečem važnom raspravljaju, očituju svoje stavove i primjedbe, upravo u toj temi budu kompetentni, što će reći da dobro poznaju to o čemu govore. Iskreno priznajem da sam, međutim, ostao ne razočaran nego zamalo šokiran. Naime znam, ako želim biti ozbiljan i pošten čovjek a pogotovo profesionalno pošten kao sveučilišni profesor, da svaku tvrdnju trebam potkrijepiti činjenicama i osloniti na ispravno, a to će reći zaista zdravo a ne bolesno razmišljanje.

Prije nekoliko dana bile su na javnoj televiziji dvije rasprave: jedna o programu udruge GROZD o spolnom odgoju u školi, druga o izjavama pape Benedikta XVI. o ateizmu! Razgovaraju, ako se to razgovorom može nazvati, osobe koje su u samom vrhu takozvane kulturne scene u našoj državi. Ne razgovaraju, ne upućuju utemeljene kritike, nego se deru, izruguju, blate i ocrnjuju sve za što misle da se ne slaže s njihovim stavovima, a oni su, dakako, a priori protiv svega što dolazi od Crkve, pa bilo to što bilo i na bilo koji način to bilo.

Sve bih to još nekako mogao progutati, jer ljudi su emotivni kad brane svoje stavove, da trojica od četvorice tih intelektualaca-kritizera sami nisu priznali: Pa mi nismo ni pogledali, a kamo li pročitali taj GROZD-ov program, nismo ni vidjeli stručne recenzije, ali mi znamo da on ne valja i da ga treba odbaciti! Ista stvar je i s komentarom na izjave svetog Oca. Nitko od četvorice nije čuo što je papa rekao niti je to pročitao,

155

nego su samo u novinama vidjeli komentar novinara koji je, kako sam veli, uvjereni ateist, pa tako i piše!

Bože moj, pa u kakvom mi to svijetu živimo? Koje su to mjere poštenja da se sudi bez znanja i poznavanja, samo na osnovu predmnijevane pripadnosti nekoj grupi, udruzi, vjeri! A to je postupak na koji imaju pravo samo priznati ljevičari – jer su sva sredstva dozvoljena protiv takozvanih konzervativaca! Nije to samo prešućivanje, odnosno izričito nijekanje istine, ne, to jako miriše na neke stravične ideologije.

Danas, 18. siječnja, dan je Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu! Ako netko zapita treba li nam ova visokoškolska institucija, odgovaram: Treba nam kao kruh nasušni da pomogne odgojiti poštene ljude i intelektualce koji će gajiti ljudske i kršćanske vrline, etiku i moral, poštivanje Boga i ljudi, svega stvorenoga, ljudskog života i osobne slobode, i to na način temeljnog intelektualnog poštenja, kojega nažalost današnja masovna kultura ne cijeni, a čini se ni ne poznaje.

Poslanje nas profesora i zadaća svih studenata našeg fakulteta nije samo prikupljanje i produbljenje znanja nego i utvrđenje u poštenju i dobroti, pomoć u izgradnji osobne vjere i utvrđenje u zajedništvu ljubavi.

Jedno vrijeme kolao je slogan: Za Hrvatsku znanja. Čini mi se da je puno potrebniji: Za Hrvatsku poštenja! Počevši od onog intelektualnog! Jer gdje nema poštenja može biti znanja ali će ono onda biti upotrijebljeno na zlo! Od čega neka nas Gospodin oslobodi.

(TVD, 18. siječnja 2007.)

156

OBRAĆENJE

Dana 25. siječnja slavimo blagdan obraćenja sv. Pavla! Spominjemo se mladića Savla iz Tarza, izvrsnog studenta kod učitelja Gamalijela u Jeruzalemu, upućenog u židovski Zakon i gorljivog pripadnika farizejske sljedbe koji se, čim se je u javnosti pojavila kršćanska zajednica, aktivno uključio u njihov progon, pa na sebe preuzeo i zadaću istrjebljenja kršćana. Mogao je imati tek oko dvadeset godina a već je stekao toliki ugled da je mogao biti predvodnik i vjerojatno zaštitnik onih što su kamenovali đakona Stjepana, te malo zatim povesti grupu svojih istomišljenika sve do Damaska, da pohvataju tamošnje kršćane - kako piše sveti Luka koji je to mogao doznati iz prve ruke, budući da je godinama slijedio Pavla na njegovim putovanjima – s namjerom da ih dovede okovane u Jeruzalem, da im se tamo sudi.

Pred Damaskom, veli sveti Luka, obasja ga svjetlost s neba i toliko prestraši da je pao s konja, čuvši glas: Savle, Savle, zašto me progoniš? Na to pitanje neće ni znati ni moći odgovoriti jer je bio zadahnut mržnjom prema kršćanima. A mržnja, kad se jedanput ugnijezdi u srce, ne pita za razloge! No svjetlost je bila toliko snažna da se Savao odvažio na pitanje: A tko si ti, kojega progonim!? Od toga pitanja i od odgovora na to pitanje, što će ga čuti u istom viđenju i koje će mu biti potvrđeno u susretu s učenikom Ananijom u Damasku, započinje nova priča, zapravo nevjerojatna avantura Božjeg navjestitelja, svetoga Pavla apostola.

Tko si ti kojega progonim? Tko si ti kojega mrzim i ne mogu ga živa vidjeti? Ne znam da li ste kad od nekoga čuli ovakvo formulirano pitanje. A mrzitelja i progonitelja ima sva sila! O Bože, koliko li bi svijet bio drugačiji kad bi progonitelji, mrzitelji bilo koje vrste, smogli hrabrosti da postave ovo pitanje, da mu pogledaju u oči!

Prema izvješću organizacije Release International koja svake godine izvještava o poštivanju vjerskih prava diljem svijeta, predviđa se da će u 2007. god. biti oko 250 milijuna progonjenih kršćana, počevši od

157

zapljene materijalnih dobara i pustošenja crkava do zatvaranja, torture i smaknuća. Ne događa se to u tamo nekim egzotičnim zemljama, nego i u onima koje su vrlo bogate i društveno uređene, ali s totalitarnim režimima na vlasti. To ipak nimalo ne smeta samozvanim borcima za demokraciju i ljudska prava, sve dok od tih režima imaju materijalne koristi i dok nisu njihovi interesi ugroženi.

No, vratimo se na čas Savlu. Tko si ti, kojega progonim?, pita Savao! Odgovor je: Ja sam, Gospodin! Ne progoniš ti ljude – nego progoniš Boga! Čineći zlo ljudima, pogrđuješ Boga! Zar misliš da ćeš Boga iskorijeniti iz ove zemlje? Da ćeš Boga ukloniti, njegovoj istini zatvoriti usta, njegovom Duhu zapriječiti da uđe u srca i ražari ljubav? O Savle, obrati se od mržnje i zla što je u tebi, okreni se! Pogledaj, možeš promijeniti vlastiti život, a i svijet! Savao je poslušao, ali da bi postao Pavao trebalo se povući u pustinju, na tri godine. Trebalo je ući u vlastitu nutrinu i kroz molitvu uroniti u otajstvo Isusa Krista, Spasitelja. Trebalo je postati novi čovjek!

Kršćanska je tragedija, daleko veća od progona, naša razjedinjenost. U osmini blagdana obraćenja svetog Pavla svake godine zajedno molimo za jedinstvo kršćana, svjesni da se pred izazovima vremena u kojima i dalje negdje tinja a negdje divlja mržnja na Boga, treba okrenuti, obratiti, pa i povući u pustinju i moliti. U toj pustinji unutarnje otvorenosti Bogu i osluškivanja njegova Duha mijenja se perspektiva: Iz molitve: Sačuvaj me Gospodine od zla, da te ne progonim, prelazi se u prošnju: Blagoslovi me Gospodine, da te svim srcem uzljubim. Dovijeka.

(TVD, 25. siječnja 2007.)

158

BLAGOSLOV ŽIVOTA

Ne znam točno kada, ali već je poprilično godina da je blagopokojni papa Ivan Pavao II. predložio da blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu, što ga slavimo 2. veljače pod nazivom Svijećnica, bude slavljen kao dan posvećenoga života! Pod tim izrazom obično se misli na osobe koje su se posvetile Bogu u redovništvu prihvaćajući evanđeoske savjete: čistoću, siromaštvo i posluh, kao vidljivo očitovanje prisutnosti kraljevstva Božjega u svijetu. No, papa je smjerao na više. Naime, svetost nije nešto što mi dajemo, priznajemo, poklanjamo Bogu i ljudima, nego je to primanje, prihvaćanje dara Božje ljubavi u vlastitom životu, te suradnja s tim darom na vlastito posvećenje i preobrazbu svijeta. I zato posvećeni život – to je Božji život, to je zapravo svaki život kao Božji dar, to je svako ljudsko biće stvoreno na sliku i priliku Božju, to je svako ostvarenje života u zahvalnosti i ljubavi.

Četrdeseti dan nakon Isusova rođenja majka Marija i poočim Josip donose dijete u hram, da ga prikažu Gospodinu. Što znači ta gesta? Donose ga da pred Gospodinom ispovjede svoju vjeru: ovo dijete te je tvoj dar, Bože! Primamo ga iz tvoje ruke sa zahvalnošću i ljubavlju, priznajući da mu nismo mi gospodari, nego ti! Ti si Gospodar života, tebi pripada život svakoga čovjeka a nama pripada radost da taj život možemo primiti, njegovati, odgajati, pomoći mu da raste u skladu s tvojom voljom! I još nešto vele: Prihvaćamo ga iz tvoje ruke ne pod pogodbu da nam bude ugodno i lijepo, nego pod jednu jedinu cijenu – cijenu ljubavi, jasno znajući da nema ljubavi bez žrtve. Jer tko želi poći putom života, odnosno putom Božje svetosti, valja mu poći putom prihvaćanja ljubavi i žrtve.

Jutros sam telefonom nazvao jednu obitelj, prijatelje. Nekidan su mi javili da im se rodilo treće dijete, mali Zdeslav! Razgovaram s majkom koja je tek izašla iz rodilišta, a ona mi veli: Znaš, don Ante, što mi je jutros rekao Mislav, kad sam mu rekla, bojeći se da ne bude ljubomoran na malenoga brata, da ga najviše volim? Rekao mi je: Nemoj mama

159

tako, i bracu treba voljeti! Čuješ li, on se već sad brine za brata, brine se da ima netko tko će ga voljeti! I što bih trebala reći onim kolegicama s posla koje rekoše da sam luda jer želim i treće dijete! A moja djeca su presretna da imaju brata!

Poslijepodne sam bio na sprovodu ocu kolege svećenika, profesora. Bio sam na sprovodu čovjeku u čijoj osmrtnici nisu navedena imena unučadi i praunučadi, ne zato što im nije stalo do djeda i pradjeda, nego jer ih je toliko da su stavili samo broj. 28 unučadi i 10 praunučadi. Pokojni Stipica je imao 15 djece od čega je 10 živih, a kroz svoje 92 godine dao je svjedočanstvo pravog čovještva, kršćanskog života i ljubavi prema domu i rodu. Ma nije to bio tužan sprovod, bilo je to slavlje života. Nas preko 70 svećenika i mnoštvo svijeta pjevali smo hvalu Bogu na daru toga dobrog čovjeka, koji se nije bojao života.

I sad mi, na kraju, pada na pamet pitanje! Oni što šire kulturu smrti, što će staviti na mjesto svetoga Božjega dara života? Svoj egoizam? E pa neka im onda njihov egoizam pjeva opijelo, jer on će ih i pokopati. A mi, i kad smo križem pritisnuti, pjevat ćemo hvalu i slavu Onomu koji nas prosvijetli Svjetlom istinitim koje dođe na ovaj svijet, i koji po životu u obitelji pokaza pravi put istinske radosti i mira. Njemu, Kristu Gospodinu, neka je svaka hvala i čast, danas i za vazda.

(TVD, 1. veljače 2007.)

160

ODRASLA VJERA

Kad bijah nejak, govorih kao nejak, mišljah kao nejak, rasuđivah kao nejak. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko (1 Kor 13, 11) piše sveti Pavao. Taj smo tekst čitali na nedjeljnoj misi prije par tjedana, a meni se i daje mota po glavi.

Želiš li odrasti? Ne sjećam se da mi je tko postavio takvo pitanje, ali da jest, u doba djetinjstva i mladenaštva, znam da bih odmah odgovorio: Da, želim odrasti! A što to zapravo znači odrasti? Za dijete odrastao je onaj tko je izrastao, postao velik! Za starije odrastao je onaj tko je stekao dovoljno znanja i iskustva da može o vlastitom životu odlučivati, pa zavrjeđuje da se u njega ima povjerenja. Konačno, navlastito dok je čovjek mlad – biti odrastao ponajviše znači: biti slobodan!

Ali, nije lako odrasti. Najprije, potrebno je vrijeme, da bi odrasli u dobi, godinama! A opet izgled i stas ne govore je li tko odrastao u mudrosti, je li zaista postao zrela osoba, pametan i razborit u prosudbama i izboru životnih vrednota, je li odrastao u svojim osjećajima pred radostima i žalostima, pred boli i smrti! Tko se je samo tjelesno razvio a nije duhovno odrastao nego je možda ostao na razini djetinjaste usredotočenosti na samoga sebe, žalimo ga! Velimo, zakržljao je! Koji put se to odmah iz prve ne primjećuje jer se mi ljudi znamo dobro skrivati, ali kad netko progovori, kad počne djelovati, vidi se koliko je odrastao ili nedorastao!

Kakve to veze ima s vjerom? Dovoljno se je podsjetiti kako Isus, u navještaju vjere, uzima za primjer dijete, pa veli: Ako ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Ima ih koji stoga drže da u vjeri nije potreban rast. Čak misle da bi to u neku ruku bilo krivo, pa i pogubno. A upravo je suprotno. Valja primijetiti da Isus nije rekao: Ako ne ostanete kao djeca; nego: Ako ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. A to znači, koliko god čudno zvučalo, da treba dorasti do zrelosti vjere djeteta. Odrasti znači napredovati u dobi, mudrosti i milosti, kako sveti Luka piše za Isusa. Odrasti u vjeri znači

161

napredovati u spoznaji Istine, u otkrivanju Boga, u prepoznavanju prave naravi i poziva čovjeka, u otkrivanju svijeta koji me okružuje, u produbljenju istine o smislu postojanja i svrsi vlastitoga života! Odrasti u vjeri znači urediti svoj život prema spoznatoj Istini, u moralnosti i poštenju, a nadasve znači odrasti u povjerenju, nadi i ljubavi! Da to nije lak put i da je mnogo onih koji ga zanemaruju svakodnevno vidimo vlastitim očima. Može se ostati nejak u vjeri, zakržljao u znanju, nerazvijen u mudrosti života, bez pravih osjećaja prema sebi, bližnjemu i Bogu. Može se, nažalost, proživjeti život bez istinske sreće.

Ali, zašto Isus veli: Ako ne postanete kao djeca nećete ući u kraljevstvo nebesko? Što je tako važno kod djeteta, da vrijedi truda kako bi i odrasli to dosegli? Dijete neupitno prihvaća ljubav, prihvaća biti ljubljeno! Odrasti u vjeri znači prihvatiti Božju ljubav i iz te ljubavi rasti, u skladu s njom djelovati, znači suobličiti se ljubavi! Kako izgledaju odrasli u vjeri! Poslušaj svetog Pavla, koji veli: Tko će me rastaviti od ljubavi Kristove? Smrt, glad, golotinja, pogibao, mač? Dovoljno nam je pogledati u blaženog Alojzija Stepinca! Radujem se što ćemo na Mejašima u subotu, 10. veljače proslaviti njegov spomendan! Pridruži nam se da zajedno zamolimo njegov zagovor kako bismo mi, i naš hrvatski narod koji se kršćanskim naziva, odrasli u vjeri!

(TVD, 8. veljače 2007.)

162

OSIGURANJE

Prije nekoliko tjedana vjeroučitelj Nikola Kuzmičić poklonio mi je svoju knjigu, s naslovom: Smjerno sa svojim Bogom hoditi! Naslov je posudio iz Knjige proroka Miheja: Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Gospodin traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi (Mih 6,8). Zanimljiva je to knjiga, zbir kratkih razmišljanja nad molitvama što ih čujemo na nedjeljnoj misi, ali često neopažene prođu kroz naše uši. Radi se o takozvanim zbornim molitvama, koje nas pripravljaju na slušanje Božje riječi i slavljenje Kristova otajstva.

U pretprošlu nedjelju, petu kroz crkvenu godinu, misao zborne molitve je bila: Gospodine, tvoja nam je milost jedina nada, a tvoja zaštita jedina sigurnost. Zamislite, kako je krupnog sadržaja ta tvrdnja! Iskaz, očitovanje vjere da je Bog jedina sigurnost, da je On jedino osiguranje i istinska nada našega života!

Sigurno su vam upale u oči reklame osiguravajućih društava, koje nude sigurnost koja se može kupiti. Dovoljno je uplatiti i osiguran nam je auto, osiguran stan, osigurano liječenje, osigurano školovanje. Čak vele da će nam osigurati i život. A tko može osigurati život? Istinski gledajući, zapravo je jedino sigurna smrt! Ona je sigurna čak i onima koji ništa nisu uložili!

Zanimljivo je da među osnovne, mi ih zovemo bogoslovne kreposti, uz vjeru i ljubav, ubrajamo i nadu! Pouzdanje. Sveti Pavao u hvalospjevu ljubavi (1Kor 13) nadu posve ravnopravno stavlja uz bok vjeri i ljubavi. Čini se da su čak i ateisti uvidjeli da se bez nade ne može ljudski živjeti. Bez pouzdanja, jednako kao i bez povjerenja i ljubavi, nije moguć ljudski život. Ozbiljni marksistički filozof s polovice prošlog stoljeća, Ernst Bloch, napisao je veliko djelo Princip nada, u kojem je pokušao objasniti marksističku filozofiju na temelju nade u budućnost. Ali, ta marksistička nada razbila se o ljudsku zloću i začas je došla do svoje

163

krajnje granice, do smrti, jer se nije imala na što osloniti, jer je odbacila vjeru, a s njom i ljubav!

Što znači da je nada teološka krepost? To znači da je svaka nada na kraju usmjerena samome Bogu. Ona je krepost koja odgovara čežnji za srećom što ju je Bog stavio u srce svakoga čovjeka; ona obuhvaća očekivanja što ih nadahnjuju ljudske djelatnosti; pročišćuje ih i upravlja prema Kraljevstvu nebeskom; čuva od malodušja i podržava u svim časovima napuštenosti, širi srce u iščekivanju vječnog blaženstva. Polet nade čuva od sebičnosti i vodi k radosti ljubavi (Katekizam Katoličke crkve, br. 1818).

Uzdat se u Gospodina – je li nam to uzrečica, fraza, ili stvarnost? To je lako provjeriti. Zapravo, to provjeravamo svaki dan kad se nađemo pred pitanjima smisla života i smrti, osame, gubitka i napuštenosti. Mi, kršćani, molimo: Bože, tvoja nam je milost jedina nada, a tvoja zaštita jedina sigurnost. A koja je to milost? To je Božja ljubav, dobrota koja nam je iskazana u Isusu Kristu i darovana u Duhu Svetomu! Bog nema banku da u nju nešto položimo! Bog ima srce – Bog je ljubav! Krepost nade je: predati se u ruke Božjoj ljubavi kako bi mogli sa zahvalnošću svaki svoj dan završiti molitvom: Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda, i po sve vijeke vjekova. Amen.

(TVD, 15. veljače 2007.)

164

POSTOM I MOLITVOM

Kad slušate ili kad čitate odlomke iz Svetog pisma, zar vam se koji put ne učini da tvrdo zvuče. Tako slušamo kako Isus šalje svoje učenike propovijedati, naviještati radosnu vijest (Mk 9, 14-29). Da bi dao potvrdu tom navještaju daje im vlast da mogu izgoniti zle duhove, da mogu liječiti, podizati! Po povratku s toga, za učenike nevjerojatnog propovjedničkog puta, s iskustvom Božje moći koja po njima djeluje, najprije se hvale, a onda postavljaju Isusu pitanje: Kako to da ipak nismo mogli baš sve? Ima jedna vrsta vraga koji se ne da istjerati čak ni kad ga zaklinjemo u tvoje ime! Ali Isuse, ako si ti moćniji od svakoga zla, kako sad to?

Evo kako! Postoji izvanjska sila, snaga, moć, koja se može zapriječiti, čak se može ukloniti na izvanjski način! Pozivom na Boga, Božje ime i snagom njegove moći. Ima međutim, neka veza sa zlom koja se ne drži samo vanjskih struktura, nego nutrine u koju se ukorijenila kao troskot na njivi. E, da bi se to iskorijenilo treba dublji zahvat. Treba prekopati, duboko zahvatiti i okrenuti vlastitu nutrinu. Ono što je duboko unutra treba iznijeti na sunce, da Bog to rasvijetli svojim svjetlom, da uništi korijen zla. A to preokretanje, to preoravanje je naporno. Ono uključuje i tijelo i duh. Jednostavnim rječnikom religiozne prakse izrečeno: postom i molitvom.

Ima li danas takvoga zla u nama i oko nas? Najprije bi svatko trebao odgovoriti za sebe, u ogledalu Božje riječi. Ali da toga dubokoga zla ima oko nas, to je nepobitno. Nekidan sam na tribini udruge GROZD slušao o načinima perfidnog i profinjenog manipuliranja javnošću, jer se svjesno želi isključiti kršćanske vrednote iz ovoga društva, jer se jednostavno želi istjerati Boga! Slovenski čudak, u nas jako hvaljeni neomarksist Slavoj Žižek veli: Moramo vratiti ateizam jer je to jedini put ostvarenja građanskog društva! A to znači istjerati Boga!

Treba li se onda čuditi nastojanjima da se isključe kršćanske vrednote iz našeg društva, da se rastočiti obitelj, ukloni poštivanje! Zar se treba

165

čuditi reklamama u kojima je vrag cool, in, a Bog out! Zar nije znakovito da nogometne momčadi uzimaju za maskotu samoga vraga, a navijači svoje ljubimce zovu pakleni! Još je davno genijalni Sergej Bulgakov, u romanu Majstor i Margarita, prikazao kako se vrag lijepo dotjerava, vrlo je šarmantan, ima novca, uspješan je poduzetnik, a laže li, laže! Danas je vrag, na primjer, veliki meštar filma i nosi Pradu! Ako se pitamo kako se uselio u ovaj svijet, pogledajmo rupe egoizma, oholosti, perverzije oko nas! Pa ovih dana karnevala – vrag je prvi na sceni!

Zašto post i molitva? Post ukazuje na relativnost ovozemaljskih dobara, da ne živi čovjek samo o kruhu. Post je odricanje od sebe, da bi se dali u ljubavi! A molitva, to je prijateljevanje, drugovanje s Bogom! E, tu vragu nema mjesta! Oni koji su vražji to znaju pa žele najprije ukinuti molitvu! Čak i onu malu, najmanju. Znak križa. Znak raspela! Spomen Božjeg Imena. I još nešto! Ne vrijedi samo izreka: Vrag se ne boji site molitve, nego najprije: Vrag se boji posta i molitve! Jer se boji ljubavi i prijateljstva, žrtve i istine!

Uvijek se sjetim svetih, moćnih ljudi, poput Alojzija Stepinca, Majke Terezije i blagopokojnog pape Ivana Pavla II. Njihovo trpljenje i molitva u posvemašnjem predanju Bogu, odgonili su vraga! Neka nam budu uzor i zagovor.

(HKR, 19. veljače 2007.)

166

PRVI

Sveti Marko u jednom odlomku opisuje kako Isus uze dijete, stavi ga na sredinu i reče svojim učenicima: Tko želi biti prvi, neka bude kao posljednji (usp. Mk 9, 30-37). Dakle, neka bude kao dijete! Ta izreka tako je dobro potvrđena u Novom zavjetu da je bez sumnje pripisujemo samom Isusu, pa spada među zajamčene riječi, ipssissima verba Christi. Ujedno, to je jedna od izreka o kojima je najviše izrečeno i napisano, a opet nam je nanovo zanimljiva jer nas se osobno tiče!

Današnje vrijeme obilježeno je bitkom za prestiž. Biti prvi! Pobijediti u politici, u sportu, u poduzetništvu! Biti prvi uvijek i svugdje znači dobiti na cijeni, poštovanju, vlasti! Dobiva se dojam da se osoba ostvaruje upravo i samo u tome: Biti prvi, biti ispred drugih! Ali, je li to stvarno istina i koja je cijena takvoga shvaćanja?

Vratimo se na trenutak Isusu. On dovodi dijete – što znači da ono nije došlo samo – ispred svih. On ga postavlja u središte! Zanimljivo: Isus postavlja dijete u središte u društvu u kojemu je dijete inače na rubu, čak i izvan ruba. Zašto? Isus želi pokazati kad je, u stvari, dijete posljednje! Ono je posljednje po redu moći! Dijete je posljednje po sposobnostima da nešto učini, zasluži, doprinese, ono nema moći, ne može participirati na vlasti i odlučivanju. Dijete je prava slika onoga tko, po našoj prosudbi, na prvi pogled nije ni od kakve neposredne koristi! S druge strane, kad je i gdje je dijete prvo? Dijete je prvo samo u jednom redu – u redu ljubavi! Budući da se ljubav drži pod ruku s vjerom i nadom, i da je usmjerena budućnosti, dijete je prvo gledom na budućnost. Dijete može, zapravo, na najdublji način posredovati samo jednu stvarnost, a to je ljubav jer je ono već po svojem postojanju sama uosobljena ljubav Boga i svojih roditelja. Staviti dijete na prvo mjesto znači staviti na prvo mjesto ljubav, nakon toga slijedi sve ostalo.

Jesu li Isusovi učenici shvatili poruku? Prema evanđeljima čini se da baš i nisu! Još su se natezali oko prvih mjesta, tražili privilegije i položaje. Tek poslije, prosvijetljeni Duhom, shvatit će dubinu ove

167

pouke! I danas, tko ne shvaća ovaj Isusov naputak o prvenstvu, zapravo ne shvaća bit kršćanske poruke. Ne shvaća samoga Boga koji je htio da budemo njegova slika – u ljubavi. A tko to ne shvaća lako upadne u napast da u djetetu vidi samo nešto nad čim se može steći vlasništvo, čim se može služiti i što je moguće čak i umjetno proizvesti. Eto nas na pragu društva u kojem postaje legitimno manipuliranje osobama, poglavito najmanjima po vlastitoj volji koja je postala civilni zakon. Jer gdje nema ljubavi, nema ni Boga. A gdje nema Boga, nema ništa. Još gore, tamo useli gore od ništa, vrag! A onda je život pakao!

Isusova logika je jasna, mada ne i lako prihvatljiva! Jer, dijete nam se sviđa dok uživamo u njegovu povjerenju i dragosti! Ali, ne bismo željeli biti kao dijete! Kao, nije to više za nas! Koliko samo treba hrabrosti da bi i poželjeli dorasti do djeteta, do njegova povjerenja, sigurnosti i predanosti u ljubavi! Ako hoću biti čovjek, valja mi uzrasti do toga da se mogu sagnuti pred djetetom, svezati mu remenje na obući!

Svake nedjelje gledam s oltara djecu u prvoj klupi u crkvi, često razvezanih remenja na patikama. I molim Gospodina: Bože, daj mi da dorastem do snage da siđem s oltara i svežem im te vezice na nogama! Pa makar to značilo da ću malo i podjetinjiti. Onda ću ti, nadam se (kao moji mali nećaci) barem moći slobodno iz svega glasa pjevati!

(HKR, 20. veljače 2007.)

168

SKROVITOST

Danas je čista srijeda! Pepelnica! Početak puta očišćenja, pokore, korizme, tegobnog i križnog putovanja do uskrsnuća! Na početku toga puta, valja se, upućuje nas liturgija, naći sa svojim Bogom! Jer, jedino tako s Bogom možemo poći, i s njim na cilj doći!

Ali, gdje se naći sa svojim Bogom? Čudno je to da se s Bogom koji je posvuda, stvoritelj i gospodar, možemo susresti samo u skrovitosti. Isus veli: Nemoj sebe varati, nemoj sebe lagati! Ako zaista želiš moliti, a to će reći razgovarati, odnosno prijateljevati s Bogom, nemoj Bogom manipulirati, stavljati ga u službu svoje oholosti, nego se povuci u osamu i tišinu, u skrovitost. Otac tvoj, veli Isus govoreći o Bogu koji nas gleda očinskim okom, Otac tvoj vidi u skrovitosti, zna što ti je potrebno i udijelit će ti (usp. Mt 6, 1-6.16-18)!

Svi imamo iskustvo susreta. Toliko smo se puta dogovarali da ćemo se naći s nekim! Stalo nam je da vidimo prijatelja, da popričamo jer osjećamo koliko je važno da se držimo zajedno, da ostanemo bliski. Da se ne izgubi povjerenje! Uz to, jako pazimo gdje ćemo se s kim susresti! Ako se radi o nečemu što nije naročito važno, nego površno i bez veće dubine, onda obično dogovorimo susret u kafiću. Tada nam ni ulična buka previše ne smeta. Jedno drugo slušamo na pola uha, popijemo piće i zadovoljni odemo ne noseći od toga susreta sa sobom ništa, osim možda malo nepotrebnog ogovaranja. Ako se radi o poslu, onda zakažemo sastanak u poduzeću, u ozbiljnom uredu. Čak i poslovni psiholozi vele da je prostor jako važan za ishod takvog susreta, za obim i kvalitetu ugovorenog posla. Međutim, ako se radi o pravom prijateljstvu, ili još više ako se radi o ljubavi, onda želim susret u domu, tamo gdje sam svoj na svome, gdje zaista pripadam i gdje mogu do kraja biti iskren!

Bog nas želi susresti i poziva na susret. Ali prije nego se to dogodi u zajednici Crkve i u bogoslužnom prostoru (usput, mnogi arhitekti projektiraju takve liturgijske prostore da se odmah vidi da se, nažalost, nisu zapravo s Bogom susreli), nužno je da se dogodi prvi i najvažniji

169

susret – u domu vlastite duše! A dom moje duše je tišina, skrovitost, unutrašnjost. Ključ toga doma je u mojim rukama, u mojoj volji, želji, pravom raspoloženju. Samo ja, i nitko drugi, mogu pustiti Boga u dom svoje duše.

Molitva nije trčanje koje više sliči bijegu od nevolje i hvatanju Kairosova čuperka, prosjačenju i prividu, nego istinskom duhovnom iskustvu. Ne, moliti znači najprije doći doma, na svoje mjesto, moliti znači zaustaviti se, stati i otvoriti vrata. Moliti znači uzradovati se svome prijatelju, Bogu! A da bi se to dogodilo, treba truda i hrabrosti, baš onoliko koliko je potrebno za duboko upoznavanje i prijateljevanje s osobom. Molitva je prijateljevanje koje vodi do predanosti u ljubavi. Ona se kroz povjerenje i nadu pretače u ljubav koja ima svoju logiku i svoju računicu.

Kad u skrovitosti Bogu otvoriš dom duše, događa se neobična preobrazba. Ljudi primjećuju da si drugačiji, sretniji, veseliji. To je baš ono što se dogodi s trudnom ženom. Događaj ljubavi zbio se skrovito, a majčinsku sreću svi vide. Isusov poziv s početka korizme upravo je to: Dopustiti Gospodinu da nas posjeti u skrovitom domu duše kako bismo kroz iskustvo molitve postali trudni ljubavlju! Na vlastitu radost i spasenje, na blagoslov bližnjih i na slavu Božju.

(HKR, 21. veljače 2007.)

170

POUČI BRAĆU SVOJU

Na samom početku korizme, tako se poklopilo, slavimo spomen učiteljstva, katedre sv. Petra apostola. U temelju tog spomena stoji vrlo važan događaj. Isus pita svoje učenike: Što kažu ljudi, tko sam ja? A oni odgovaraju: Kažu da si prorok, Ilija, učitelj, čudotvorac! A onda, eto Isusova pitanja: A vi, što vi kažete, tko sam ja? Petar ustaje i ispovijeda vjeru: Ti si Mesija, Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga! Isus mu na to odgovara: Blago tebi Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Dalje slijedi predavanje takozvane vlasti ključeva i govor o Petrovu prvenstvu među Dvanaestoricom (usp. Mt 16,13-19).

U cijelom ovom događaju presudna je, u tome se svi slažu, Petrova ispovijest vjere. S tom ispoviješću vjere u Krista kao Sina Božjega sve stoji ili pada. Znači da konačno nije presudno što ljudi kažu nego datost objave odozgo, od Oca nebeskoga – po Petru. Upravo to će se nastaviti u Crkvi i biti temelj razumijevanja petrovske službe. Ovaj tekst, što ga nebrojeno puta dotičemo u teologiji, zgodno je povezati s odlomkom iz Lukina evanđelja, gdje Isus na posljednjoj večeri proriče Petrovo trostruko zatajenje, ali odmah dodaje: Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću! (Lk 23,31). Zanimljivo, to je jedino mjesto gdje izričito stoji da sam Isus kaže kako je za nekoga poimenično molio. I taj je upravo Petar! Isus zna kakav je Petar, zna što će se uskoro zbiti ali vidi i kako će Petar, nakon svega, doći k sebi. Zapravo, doći u punoj vjeri k Uskrslomu. Od toga trenutka bit će sposoban poučavati i učvršćivati svoju braću u vjeri.

Ali, kakve veze ima to s korizmom? Evo kakve! Zar posluh nije pokora? Pa Sveto pismo na prvo mjesto na putu obraćenja stavlja upravo posluh. A koliko smo mi voljni poslušati? Koliko su Petrova braća, prijatelji, sudrugovi, ukućani, poslušni? Toliko smo puta čuli, ali i sami rekli: Ti

171

ćeš mene učit! E, nećeš ti mene učit! Pa ako se to kaže i ocu i materi, kako neće odgojiteljima i učiteljima u Crkvi. A onima koji nam pune uši kojekakvim nebulozama tako se lako predajemo na poduku!

Petrovu pouku, uz ovu temeljnu ispovijest vjere, možemo na primjer pročitati u njegovim poslanicama. Ali, tko će to uzeti u ruke i čitati? Tko zapravo pouku traži? Ovo govorim s tugom, jer će ubrzo i dvadeset godina da podučavam u stvarima vjere a u ispitnom roku se pravo rastužim. Ma ne radi nepoznavanja podataka, nego radi nebrige da se čuje, nauči… Kolika je potreba pouke u vjeri? Toliki nepoučeni, neuki, neznalice, čak i zatupljeni u neznanju, pristaju da ih kojekakvi mediji zavaravaju nudeći im površne i lažne odgovore, gdje čovjek postaje lažna fraza a navještaj Boga floskula što se nudi kao koncentrat sve istine.

Isus je prvi Učitelj! On je, veli Klement Aleksandrijski, prvi Pedagog, prvi odgojitelj. Svoju pouku nastavlja u Crkvi po petrovskoj učiteljskoj službi koja ne prestaje. Danas tu službu baštini Petrov nasljednik Benedikt XVI. da kao dobar učitelj, uz pomoć Duha Svetoga kad o presudnim stvarima vjere i morala donosi pravorijek, uputi braću svoju na put Božji, i na tom im putu pomogne. Zato smo dužni, u savjesti, poslušati njegovu riječ.

Gospodine, daruj nas poučljivo srce kako bismo te s Petrom naših dana mogli u radosti uvijek ispovijedati Kristom, svojim Bogom i Spasiteljem.

(TVD – HKR, 22. veljače 2007.)

172

BOŽJI TELEFON

Imaš poziv! Koliko smo puta čuli taj usklik. Netko te zove telefonom, doziva te glasom ili ti maše. Može to biti iz pozdrava, potrebe ili brige. U svakom slučaju, ako se ne radi baš o poslu, već sam poziv znači na to da je nekomu stalo do nas. I zato je dobro imati poziv, primiti poziv, odazvat se na poziv!

Ali ne pozivaju i dozivaju samo ljudi. Sveto pismo puno je svjedočanstava kako poziva i sam Bog. To će reći da nije samo ljudima stalo, nego da je i Bogu stalo da nas pozdravi, da nas u određenim trenucima upita, da nas dozove. Ako bi se u jednu riječ htjelo sažeti način navještaja Božje dobrote i ljubavi, onda bismo mogli slobodno uzeti tu riječ: Poziv! U Isusu Kristu Bog nas zove, doziva! Kako? Samim svojim dolaskom i navještajem, riječju i prisutnošću. A koga to zove! Zove sve, a odazivaju mu se oni koji čuju. Koji imaju otvorene uši i čuju, koji imaju raspoloženo srce i taj poziv prime.

U današnjem odlomku evanđelja po Luki ukratko nam je opisan poziv Levija. Taj carinik, u prvom evanđelju nazivan Matej, bit će ubrojen među Dvanaestoricu jer, kako piše Luka, on ustade, sve ostavi i pođe za Isusom. Na prigovor zašto poziva takve ljude, još više zašto se s njima zadržava i blaguje u njihovim kućama (naime, Matej – Levi je za Isusa priredio gozbu na koju je pozvao i druge carinike), Isus odgovara: Nisam došao zvati pravednike nego grešnike. Reakcija farizeja je bila porazna, bijes na takvog navjestitelja Božje dobrote! Isus objašnjava lapidarnom uzrečicom, koja osvjetljava njegov postupak jasnije od svakog teoretiziranja: Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni! (usp. Lk 5, 27-32).

Živimo u vremenu što se naziva dobom komunikacije u kojem je već sav svijet postao globalno selo. Sredstva komunikacije su nam stalno u rukama, neprestano pozivamo i bivamo pozivani. Ali, nisu svi pozivi jednaki. Jedno je ako me zove dijete ili roditelj, supružnik ili prijatelj, a posve je drugo ako me zove poslovni partner ili možda direktor

173

poduzeća. Ima poziva koje jedva čekam a opet ima i onih kojih se plašim, pa sve molim Boga da me se takav ne sjeti i ne nazove!

Evo pravog pitanja: Kad bi Bog imao telefon i moj broj pa mu palo na pamet da me nazove, kako bih reagirao? Da li bi se prestrašio ili se razveselio! A da promislim: Ima li Bog razloga da me nazove? Nekih svojih razloga i nekih mojih razloga? Božji razlog je očinska briga za mene, za moje spasenje, njegova želja da budem slobodan od zla, grijeha i smrti, da živim život u miru, dobroti i prijateljstvu. Konačno, ako vjerujem da je Isus utjelovljeni Bog, da je On Božja prisutnost među nama koja nas poziva k sebi jer mu je stalo do nas, to znači da Bog neprestano i danas traži načina kako da me nazove i pozove. Samo, mogu ja reći: Bože, zovi ti, samo zovi ali slaba ti je korist od toga! Zar ne vidiš da je moj telefon isključen. Ili, čim na ekranu vidim da ti zoveš, utišam ga da ti ne čujem glas ili ga jednostavno udaljim od sebe. Uostalom, Bože, zar ne čuješ kakva je buka i zar ne možeš shvatiti da te ne mogu čuti!

Korizma je vrijeme kad Bog intenzivno zove. A trebalo bi biti i vrijeme našeg odaziva. Ili barem prošnje: Bože, daj mi hrabrosti da baš u ovo vrijeme uključim prijemnik svoje duše, da ne prečujem tvoj poziv! I još nešto: Nemoj ti, Bože, odustati. Imaj strpljivosti sa mnom, grešnikom, i budi uporan da te konačno čujem, da te prepoznam i da ti je javim. Na radost i na vječno spasenje.

(HKR, 24. veljače, 2007.)

174

KUŠNJA

Volim gledati dokumentarne filmove o Božjim čudesima, kao i o ljudskim otkrićima i djelima. Tu se vidi kako znanstvenici, kad naslute neko značajno otkriće, sve provjeravaju! Postoje različite metode: od matematičkih jednadžbi za teorije, do tvarnog iskušavanja u praksi za tehničke pronalaske i strojeve. Kako smo mi ljudi duhovno-tjelesna bića, i ono što je u nama važno podvrgava se provjeri. Provjeri uma, zaključivanja, razbora, pameti, ali i provjeri tvarnog, tjelesnog ispravnog djelovanja. Mene, eto, muči pitanje: postoji li kakva provjera za vidjeti koliko je tko istinski čovjek? Čini mi se da odgovor nalazimo baš u evanđeoskom odlomku u kojem sveti Luka izvještava o kušnji što je Isus podnosi u pustinji (Lk 4, 1-13). Radi se o provjeri autentičnosti Isusova poslanja, a iskušava ga onaj tko mu želi da ne prođe kušnju nego da padne, da pokaže kako je bezvrijedan. Stoga je kušnja puna zamki.

Kušnja o tome je li Isus zaista autentičan, sastoji u tri dijela. Svaki se odnosi na ono najtemeljitije za svakoga čovjeka. Prva kušnja je ponuda kruha bez motike, uspjeha bez truda, zadovoljenja osnovnih potreba tijela bez ikakve brige. To je ono što su stari Rimljani zvali: kruha i igara. A đavao to naziva: kruha od kamenja! Druga kušnja je još zamamnija jer za dobiti sva blaga, svu vlast i slavu svijeta treba učiniti samo jednu gestu koja naizgled ništa ne košta: pokloniti se vragu! A vrag će još stvoriti iluziju da samog sebe ukloni iz vidika, da se lako pomisli kako ga i nema. Eto zatvorenog kruga: samo se pokloni vragu i imaš sve, a vraga kao i nema. Sve dok, kako napisa Augustin Šenoa u svojoj priči o postolaru, vrag ne dođe po svoje. Treća kušnja izgleda poput zabave, igre u kojoj je glavni zgoditak iskušavanje Boga. Eto, Bog ionako može sve podnijeti, na koncu konca podnio je i križ, pa kad hoće neka se pati. A budeš li iskušavao Boga i njegovu strpljivost, svijet će ti se diviti. Postat ćeš slavan, hvaljen. Bit ćeš na svim televizijama svijeta.

175

Moderni tehnolozi nude iluzije novim generacijama: dat ćemo vam kruha od kamenja, genetski manipuliranih organizama i ne znam čega, samo pustite da vas mi vodimo. Zatim, ista je i druga napast koja veli: jer vraga nema, ništa te ne priječi da upotrijebiš njegovu metodu, pa ćeš vidjeti napretka. A to je manipuliranje životom od opravdanja ubijanja nevinih do kloniranja i eutanazije. Rezultat je uvijek (o njemu se ne govori!) da vrag dođe po svoje. A koliko li je prisutno treće napasti, iluzije sreće iz isprazne slave! Tako đavao stalno kuša ne samo ljude nego i Boga, koliko može podnijeti. Sve dok Bogu ne prekipi – a Isusu je prekipjelo i otjerao je od sebe vraga paklenoga!

Svaki čovjek, stvoren na sliku i priliku Božju, prolazi što je Isus prošao. I kroz ove kušnje valja mu provjeriti, dokazati svoju čovječnost. Samo se na taj način stječe, u Božjim očima, potvrda valjanosti! Tek prokušanoj osobi, veli nam Isus, Bog će reći: Bravo, prokušani prijatelju. Valjaš slugo dobri i vjerni. Ti si prikladan za upotrebu, to će reći za zajedništvo sa mnom, za kraljevstvo nebesko. Stari su ponavljali: Vrag nit’ ore niti kopa, nego vrše oko krštene duše. Na kušnji je naše ljudsko dostojanstvo, naši temeljni odnosi, brak i obitelj. Na sve tri vrste napasti: - tijela (kruh i naslada); duha (ponos, oholost, čast i vlast) i duše (staviti se na Božje mjesto), Isus je odgovorio okretanjem svoga lica Bogu, a odvraćanjem od sotone pa i pod cijenu križa. Isti put vrijedi i za svakoga tko želi biti slika Božja. Jer, tko s vragom tikve sadi – velike narastu, ali se njemu i drugima o glavu razbiju! A tko se u Gospodina uzda njegov put, pa i kad je križni, vodi do uskrsnuća.

(HKR, 25. veljače 2007.)

176

SKRUŠENOST

Vrijeme korizme je prikladno za promišljanje o smislu i načinu vlastitoga života. Ovih 40 zahtjevnih dana, za nas kršćane, trebalo bi biti vrijeme unutarnje preobrazbe! Teško je dublje razmišljati o sebi i životu tamo gdje vlada plitkost, gdje se ne razlikuje jasno dobro od zla. Ipak, u tome nam pomažu događaji i osobe koje susrećemo, učeći nas skromnosti, poniznosti, skrušenosti. Čini mi se, dapače, uvjeren sam da nas na to potiče osoba, život i smrt našeg nadbiskupa Frane Franića.

Skrušenost nije bila nikad u modi, ni prije ni danas. Pa ipak, sam Bog je došao među nas skromnije da ne može biti, prepoznat tek od nekoliko pastira i rijetkih mudraca, najavljen od anđela u koje vjeruju samo djeca i oni koji su čista srca. Taj isti Utjelovljeni, Sin Marijin, naviješta kraljevstvo Božje odbacujući sotonsku varku da će postati netko tek kad uzme vlast, moć, bogatstvo. Ta temeljna, Isusova skrušenost otkriva nam u punom svjetlu tko smo mi u ovom svijetu, otkriva nam veličinu i dostojanstvo osobe sa zadaćom da ovaj svijet učini ne samo ljudskijim nego i bogoljubnijim. Skrušenost znači u svakom bratu i sestri otkrivati poziv na ljubav i bogoljubnost. Biti skušen znači na početku mise udariti se u prsi i reći moj grijeh, pa i moj preveliki grijeh, ali i osjetiti da je baš mene poslao Gospodin da idem u miru, donositi njegov blagoslov. Ma koliko bila teška, osjećamo da bez skrušenosti ostajemo iznutra šuplji. A tko je šupalj ništa ne može zadržati i ništa podariti!

Jučer smo se, s vjerom u vječni život i zahvalnošću za sve dobro, oprostili od našeg nadbiskupa Frane Franića. Posljednjih dvadesetak godina svoga plodnog života proveo je povučeno, skromno i molitveno u konkatedrali sv. Petra, gdje je i pokopan. Na kraju bogata ali i tegobna života, otišavši u mirovinu, dok je god mogao svakoga je dana silazio u kapelicu Ranjene Gospe na molitvu pred Gospodinom u Presvetom sakramentu. Tako pred Gospodinom, unatoč svim svojim slabostima, pred Isusom pod prilikama kruha i vina svjedoči on, naš stari nadbiskup (kako je sam sebe zvao) da je prvi temelj, pralik i vidik našeg čovještva, poslanja i crkvenog djelovanja, Božja skrušenost. Bog je za nas i za

177

naše spasenje postao čovjekom, da nam posluži do same smrti. Još više, postao je kruhom živim za naš život. Učiniti se kruhom, to je prava skrušenost. A kruh zna da ga čeka lomljenje. Ako budeš kruh znaj da će te doslovce pojesti. I ti ćeš trpjeti kao što je trpio Krist na križu. Tko se, blagujući kruh živi koji je s neba sišao, pretvori u istinski kruh, proći će isti put: kvasanja, pečenja, lomljenja i trošenja. A od toga će onda, preko naše skrušenosti, ljudi živjeti. To je sadržaj i prve apostolske pobudnice pape Benedikta XVI. Sakrament ljubavi (Sacramentum caritatis), u kojoj govori o euharistiji kao Božjoj skrušenosti i pozivu na ljubav.

Koliko je Bogu trebalo hrabrosti da postane čovjekom, i da sebe daruje u kruhu? Ako je Bog toliko skrušen da nam posluži za život, što li je drugo naše poslanje do li postati kruhom za ljude. Mjera našega kršćanstva, mjera naše vjere je u kruhu. Mjera je Kristova, Božja skrušenost. Ako smo mi kršćani neskrušeni i neslani, što će biti od svijeta?

Ipak, kakvi jesmo da jesmo, molimo: Isuse Kriste, kruše za život svijeta, učini nas koji želimo s tobom proživjeti ovo vrijeme pokore i obraćenja, koji tvojom dobrotom blagujemo od kruha života, dionicima tvog otajstva, da po tebi i sami postanemo kruh za ljude u svoj skrušenosti srca na sliku i priliku Božju, na slavu Onoga, kojemu neka je svaka čast i slava, sada i vazda i po sve vijeke vjekova.

(TVD 22. ožujka 2007.)

178

NE SUOBLIČUJTE SE

Živimo u vremenu radikalnih promjena, neslućenog napretka i strašne zloće, neviđene moći i neviđene bezdušnosti. Sad nam čak govore da je ovo apokaliptičko vrijeme globalne krize ne samo zbog klimatskih promjena, nego zbog ljudske moći da sebe i sve uništi. Dok se zgražamo kad nam tvrde da smo ovako dosegli civilizacijske standarde, pitamo se: Kako biti kršćanin danas?

Isus od svojih učenika traži da se ne prilagođavaju, da se ne suobličuju slici ovoga svijeta. Želi da budu u svijetu, ali drugačiji. A svijet to ne podnosi! Svijet hoće Krista po svojoj mjeri a ne sebe po njegovoj mjeri! Svijet ne podnosi ni prave pokore ni prave radosti. Ono što reče Isus vidimo i slušamo i danas: Ivan Krstitelj je postio i trapio se, a oni govore: gledaj budale (vraga ima); Sin čovječji jede i pije s ljudima, a oni vele: gledaj proždrljivca i pijanca!

Zašto se toliki trude kako bi na svaki način prilagodili Crkvu mjerama, standardima ovoga svijeta? Pa, žele je valjda pripitomiti! Žele Crkvu koja će im povlađivati! Onima iz Crkve koji im povlađuju daju povlaštena mjesta i otvorene ruke, stranice novina i TV minute. Ali ne daj Bože da se Crkva tako pripitomi, da se prilagodi, jer bi tada izdala svoje poslanje svjedočenja Božje istine i pravde.

Nadbiskup Calcute donio je, dok se vodio postupak za proglašenje blaženom Majke Terezije, dva pisma u Rim. Zapečaćena. U njima je 1948. napisala ondašnjem nadbiskupu, da je osjetila u duši, dok je putovala na duhovne vježbe, kako joj Isus veli: Želim da poneseš moju ljubav Indijom! I ona je to shvatila ozbiljno, zamolila je crkveno dopuštenje i krenula u avanturu ljubavi. A koliko ju je to koštalo? Samo Bog to zna! A rezultat je: čudo! I danas Bog govori svojoj Crkvi, i danas Bog šalje u ovaj svijet ne da mu se suobličimo, da mu se prilagodimo, nego da ga mijenjamo. I to ne silom nego najvećom snagom što postoji. Snagom Božje milosrdne ljubavi! Sveto pismo svjedoči da je Bog pun ljubavi, milosrdan i milostiv! To je način njegova postojanja, njegova

179

odnosa prema nama! Božja sa-milost znači sve s milošću, označava križ, oproštenje, pomirenje koje nam Bog daruje da ga i mi dalje darujemo!

Isus je na posljednjoj večeri uzeo ručnik, oprao učenicima noge da im pokaže o čemu se radi! Pošao je još korak dalje. Svoju božansku sa-milost – milost s nama ostavio nam je u euharistiji! U tom nam je kruhu dao sebe, potpuno, do kraja. I tko se u euharistiji sjedini s njim taj je s milošću, u milosti koja se pretvara u pranje nogu siromasima, potrebnima, bolesnima, napuštenima... Kad se vjera preobrazi u susretu s milošću, postaje svijetlo. Tako u svijetu svijetli Božja ljubav i poziva da joj povjerujemo!

Korizma nas poziva da prepoznamo i prihvatimo milost, da nasljedujemo milost i milosrđe Boga našega, te da se u vjeri odvažimo poći Kristovim putom, protiv struje ovoga svijeta i ovoga naraštaja koji ne želi istinu, ali kojemu smo poslani donijeti svjedočanstvo milosrdne ljubavi Boga Trojedinoga, kojemu neka je svaka čast i slava, sada i vazda i po sve vijeke vjekova.

(TVD, 29. ožujka 2007.)

180

BOŽJI POTPIS

Sve što nam je važno želimo da je ovjereno. Svaki značajni dokument ovjeravamo da bez dvojbe bude prepoznatljiv. Ovjera čini nešto vjerodostojnim. Ovjeravamo potpisom. Vlastoručno, svojom rukom, desnicom i to pred svjedocima. Isto čini i Bog. Kad je učinio djelo stvaranja, utisnuo mu je svoj potpis. Boga vidi tko mu gleda stvore, veli Petar Preradović. Božji je potpis posvuda oko nas. U prirodi, u svijetu. Samo ga treba prepoznati, uvidjeti i priznati.

Bog je stvorio i čovjeka kao krunu stvaranja, i to udvoje kao najveću dragocjenost, te ljudima utisnuo u dušu svoj potpis. Utisnuo je svoju sliku. Bogosličnost, koja se kroz razum i slobodu očituje, razvija, iskazuje. Ponudio je i svoje prijateljstvo, koje je čovjek, zaveden Zlim, odbacio i tako Božji potpis zamračio do neprepoznatljivosti. A onda je Bog, u svojoj neizrecivoj ljubavi, učinio još i više od stvaranja svijeta i čovjeka. Sam se uputio u naš svijet, u ovu našu ljudsku povijest. Solidarizirao se s nama, proživio naš život i ušao u najteže situacije našega postojanja da bi dokazao koliko mu je stalo do nas. Kolika je snaga njegove ljubavi i koliko je silna njegova volja da nam bude blizu. Da bi nas izvukao iz zarobljenosti zlom i grijehom.

Isus je Božji vlastoručni potpis u povijesti. Na sasvim određenom mjestu i u određeno vrijeme. Potpis prepoznatljiv, uočljiv. Još više, Isus je sam Bog koji na ljudski način piše našu povijest i preobražava je, od povijesti propasti pretvara je u povijest spasenja. Ali ljudi, i u njegovo vrijeme u Palestini kao i danas, tu su pruženu ruku odbacili. Ma ne samo odbacili, nego prikovali na drvo križa. Izbičevali, izmučili, ubili. Želeći Boga izbrisati iz povijesti i njegov potpis ukloniti. A Bog je onda, kad se činilo da je čovjek tim zločinom definitivno Bogu rekao ne, na Isusovu muku, na taj konačni čin vjere, udario svoj vječni pečat. Nije to tek pečat ovjerovljenja Isusova života, nego pečat konačne pobjede ljubavi nad mržnjom, svjetla nad tamom, života nad smrću. Pečat pobjede Boga nad Sotonom. To je pečat života. Pečat uskrsnuća.

181

Taj pečat, kao i onaj utisnut u stvoreni svijet i onaj utisnut u čovjekovu dušu, na prvi pogled je nevidljiv ali je itekako stvaran. Treba ga samo pogledati u pravom svijetlu. A to je svjetlo Isusove riječi i njegovih djela. To je svjetlo uskrsne svijeće. Onima koji ga traže, u tišini i dubini noći, otkriva se sva njegova ljepota i vrijednost, on postaje onaj znak prepoznavanja po kojem razlikuju pravo od krivoga, spasenje od propasti. U Isusovu uskrsnuću, u tom Božjem pečatu života, pečatu pobjede dobra nad zlom, pečatu pobjede Boga nad sotonom, prepoznaje se vjerodostojnost Boga i vrijednost čovjeka, vrijednost koja obilježava vjernika kao Božjeg čovjeka.

Kad se jednoga dana pojavim pred tobom, Gospodine, što ćeš mi reći? Kako ćeš me pogledati? Hoćeš li prepoznati svoj potpis i svoj pečat u meni? Onaj pečat Isusa Krista i njegova uskrsnuća, koji je ulaznica u život vječni? Gospodine, koji si mi darovao ovaj život i pozvao me na život vječni po svojoj dobroti i ljubavi, pomozi mi svjetlom tvoga Duha razlučiti pravi život od lažnoga, da me onoga blaženoga dana kad se pojavim pred licem tvojim prepoznaš kao svoje ljubljeno dijete i primiš me u radost svoga vječnoga doma. Tebi, Gospodine moj i Bože moj, u zajedništvu Duha Posvetitelja i Otkupitelja mojega Isusa Krista, Raspetoga i Uskrsnuloga, neka je svaka čast i hvala, sada i vazda i po sve vijeke vjekova. Amen.

(TVD, 26 travnja 2007.)

182

PITANJE

Ovi su dani u Splitu posve u znaku očekivanja blagdana svetoga Duje. Jedni se raduju neradnom danu jer će nam taj ponedjeljak produžiti vikend, drugi očekuju kad će napokon vidjeti obnovljenu rivu nakon tolikih polemika i predbacivanja, treći već sanjaju feštu i tombolu, neki opet besplatni koncert ili sportske priredbe. Ima ih koji se raduju i duhovnom slavlju, pa makar to bila i skraćena procesija i misa na obali, možda i za one koji sjede po kafićima. Meni pak, u očekivanju ovoga blagdana, dolaze na pamet neka pitanja koja su se i Dujmu postavljala, posebno u danima progona kad je postalo izvjesno da ga čeka sudbina njegova učitelja Isusa Krista.

O svetom Dujmu ne znamo puno, ali i ono što znamo dovoljno je. Znamo da je bio Božji čovjek, predstojnik kršćanske zajednice koji je svoju vjernost istini o Bogu i čovjeku potvrdio životom. To je istina da je samo Bog doista Bog i da je čovjek, koliko god bio jadan, slab i grešan, od Boga ljubljen, čak toliko da mu se sam Bog daruje kako bi postao dionik istinskoga, vječnoga života.

U pameti mi se, kad razmišljam o Dujmu, javlja lik svetoga Petra apostola kojega je sam Krist postavio za predstojnika svoje zajednice, Crkve. Petar je bio na riječima odvažan ali na djelu koji put slab. Koliko iskren i hrabar, toliko nagao i preplašen. I tom Petru dogodilo je nešto strašno: Nakon što mu je Isus povjerio prvenstvo u Crkvi odrekao ga se pred jednom sluškinjom. Bože, kakav mu je nakon toga bio osjećaj u duši i okus u ustima? Sveti Ivan u evanđelju opisuje kako se uskrsli Krist ukazuje učenicima na Genezaretskom jezeru. Kad su ga prepoznali Petar odmah skače u vodu i pliva na obalu, k Isusu. A tamo, na obali života, očekuju ga tri pitanja!

Da, zaista postoje tri vrste pitanja. Prva su obična, svakodnevna, neutralna pitanja, poput onih dodanih uz pozdrave, Kako si? Što ima novoga? Tih se pitanja ne bojimo niti im se osobito veselimo. Na njih obično isto tako neobvezno odgovaramo. Druga vrsta pitanja

183

su ona kojih se bojimo da nam ne budu postavljena. Strah nas je jer smo možda nešto skrivili, ili jer ne znamo, ili jer iz odgovora na njih mogu proizaći neugodne posljedice. Treća vrsta su pitanja kojima se nadamo; ne usuđujemo ih se potaknuti ali itekako čekamo neće li nam biti postavljena. Među njima je na prvom mjestu ono osobito pitanje – pitanje ljubavi!

Isus je učenicima postavio najprije neobavezno pitanje: Imate li što za prismok? Jeste li što ulovili? I onda ih uputio kako će uloviti! Zatim, dolazi k njemu Petar, vjerojatno sa strahom da ga Isus ne upita: A što ti ono učini moj Petre, zašto me zataji? Međutim Isus to ne čini, nego ga pita: Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me? Voliš li me? To je ono pitanje kojemu se Petar u dubini duše nadao, pa zato tako brzo odgovara: Isuse, ti sve znaš, ti znaš da te ljubim! Eto, tu će tvrdnju Petar potvrditi životom.

Duboko sam uvjeren da je Isus to isto pitanje, u najodlučnijem času života, na svoj način, upravio i svetome Dujmu. On je odgovorio kao i Petar i to potvrdio životom. Uvjeren sam da i svakome od nas Uskrsli Isus danas postavlja isto pitanje: Ljubiš li me? Na nama ostaje da dobro promislimo kako ćemo odgovoriti i da preuzmemo posljedice svoga odgovora. Ovogodišnja slavlja svetoga Dujma neka nam budu prigoda da Bogu na tom pitanju zahvalimo i da pravo i dobro odgovorimo.

(TVD, 4. svibnja 2007.)

184

PROZOR PREMA IZLAZU

Volite li glazbu? Lijepu, dobru glazbu. Meni su drage pjesme, osobito one s dušom, s tekstom nad kojim se možeš zamisliti. Jedna od takvih, lijepih, pomalo melankoličnih pjesama, baš kakve mi se sviđaju zove se, ako se ne varam, Prozor prema zalazu. Ona je zapravo dio čitavog niza sličnih pjesama, posebno melankoličnih, poput Stare gustirne ili Mendule. Uz te pjesme čovjek osjeti kako protječe vrijeme. Odnosno, bolje rečeno, kako mu protječe vrijeme!

Dok me hvataju ove misli, u oči mi se vraća izložba fotografija i predstavljanje Vjesnika za povijest i arheologiju dalmatinsku, s zanimljivim brojem 99, posvećene arheologu i povjesničaru Ivanu Maroviću, prije par dana u Arheološkom muzeju U Splitu. Naime, baš tamo, dok sam slušao lijepe riječi i preko oko gledao na postavu muzeja, dolazila mi je u pamet pjesma Pozor prema zalazu. Prozor prema zalazu jednog davnog vremena i jedne kulture, pa nakon nje druge kulture i drugog vremena, i tako kroz povijest. Zapravo, eto prozora prema zalazu ljudskog života.

Ali, tada osjetih da je uza me moj dragi profesor, fra Josip. Pogledam ga onako naslonjena na štap i upitam: Patre, čim se bavite! A on će sa svojim razoružavajućim smiješkom: Pa vidiš, sad se bavim štapom. Ne rastajem se od njega! I onda doda: Ni na pamet ti ne bi palo, da vidiš koliko i kakvih sve štapova ima. I počne se smijati kako samo on to zna i po čemu ga svi poznajemo.

Ne izlazi mi iz glave to njegovo staračko veselje: Visoke godine, starost i bolest a opet veselje. Pa se pitam: Kako se čovjek može, u tim godinama tako od srca smijati, veseliti? I rodi mi se pitanje: Isuse moj, znamo kako su se tvoji učenici, nakon raspeća, posakrivali i razbježali. Ali, nakon što si im se javio živ, uskrsnuo – čudno ali istinito – se čini da se i nisu puno promijenili? Baš bih volio znati kako li su, Isuse, apostoli proživljavali one dane nakon tvoga Uzašašća pa do Duhova? Jesu li im ti dani izgledali pusti, zatvoreni, mučni da su u njima stalno

185

pogledali na stranu zalaza. Zalaza, Isuse, tvoje priče i zalaza svoje priče s tobom? Evanđelisti svjedoče da si im dao poslanje ali svjedoče i da su se osjećali nemoćno, bez snage. I zato su stali i čekali, okrenuti prema zalazu.

Kao da su apostoli imali prozore duše okrenute prema zalazu. Hvatala ih je nekako tuga pred ovim svijetom i jadom njegovim. Jer, bili su nemoćni, sve do dana kad je na njih sišao Duh Sveti i ulio im snagu da otvore prozor, da pogledaju i konačno shvate: Pa ljudi Božji, to što se vidi, to što gledamo, taj naš pogled nije prema zalazu, nego prema izlazu! Prema pravom, živom, vječnom izlazu: iz nevolje u blagoslov, iz nemira u mir, iz tuge u radost, iz smrti u život!

I tako, gledam moga dragoga patra (s kojim se možda i nisam uvijek u svemu slagao) i osjećam kako me njegov smiješak razoružava. Okreće mi ploču, okreće mi pogled od arheološkog zalaza k Božjoj budućnosti. I budi mi molitvu da prozor mojega života ne bude prozor prema zalazu, nego prozor prema pravom, iskrenom, istinskom izlazu, na drugu, Božju obalu. Potiče me na molitvu da se moja večer – i tvoja večer, dragi prijatelju – preobrazi u radosnu zoru života.

(TVD, 24. svibnja 2007.)

186

OČIMA VJERE

Možda vam se u pamet uvuče neko pitanje i pokušavate ga dugo vremena riješiti ali ne ide. Meni obično navire puno misli i ideja pa mi uglavnom nije problem skrojiti kakav naslov za knjigu ili oblikovati neke misli vodilje za kakvo predavanje. Padne mi na pamet kakva zgodna misao onako, reklo bi se iz čista mira. Ali, onda dođe vrijeme kad jednostavno ništa ne ide.

Prošlih dana sam bio upravo u takvoj fazi. Nešto poput zastoja, blokade. Obećao sam prijatelju, koji je prošao čitavi rat, napisati kratki popratni tekst za zbirku pjesama kojom se, među ostalim, sjeća svojih poginulih prijatelja, naših branitelja! Napisao sam par redaka i stao. Zastao sam kod retka: Gorak okus slobode! I dalje ni makac. Taj mi je gorak okus svezao misli uz onaj 30. svibnja što nam ga ukinuše, ukradoše i prebaciše na neki drugi, meni nepoznat dan. Taj dan mi je samo neradni dok će mi dan Hrvatske državnosti ostati, ako budem pri zdravoj pameti, uvijek 30. svibnja.

Za vrijeme tih premišljanja jedna me djevojka upita smije li jednu fotografiju, snimljenu nakon podjeljivanja sakramenta svete potvrde, staviti na svoj post na blogu. Kad rekoh da nemam ništa protiv, reče: E, pa onda pročitajte blog Očima vjere. Čim je izgovorila te dvije riječi, udarih se po čelu: Pa kako mi to nije palo na pamet! Baš to, baš te dvije riječi su one koje već danima tražim i nikako ih naći! E, baš ti hvala! I tako, iznenađen i okrijepljen, kad dođoh doma, utipkam u tražilicu riječi: Očima vjere. Doista, iznenađenje je bilo veliko! Krasan post, lijepo uređen i pun zgodnih misli, molitava, duhovnih tekstova. Evo vam, za primjer, tekst napisan o Sudamji:

Prije par godina čula sam od jedne časne sestre kako je papa Ivan Pavao II znao reći da je jedna od najvažnijih lekcija u životu: gledati događaje OČIMA VJERE… Pokušavala sam… i lako je bilo dok ne prigusti… a kad dođe problem, neko trpljenje, izgubim pravu perspektivu… na oči mi padne mrak…

187

Neki ljudi na drugima najprije primijete oči. Ima na svijetu lijepih očiju. Ali… čije su oči najljepše? Mislim, da su od svih ljudskih očiju bile najljepše – Gospine. Ne jer su bile krupne ni plave, ni crne… nego jer su bile – oči vjere… A i oči sv. Duje, čiji blagdan slavimo, sigurno su bile lijepe. I radi njih je – skraćen za glavu…

I sada – pitanje: Kakve su tvoje oči?

Da, kakve su moje oči u ovim danima, u ovim vremenima, na spomen Blajburške tragedije i stradalnika domovinskog rata, pred onima koji uzeše u ruke svoje moć ovoga svijeta misleći da su vlasni ugasiti Božje svjetlo?

Zato te, za sebe i za sve nas, molim: Daj nam, Bože, oči vjere da u ovim vremenima kad se oči namjerno zamagljuju a srca zastrašuju, kad nam se istina skriva od očiju a istresa prašina kako bi se zbunili i izgubili, po primjeru Majke Marije u svoje prošle, sadašnje i buduće dane gledamo očima vjere i otkrijemo onu nit spasenja koja nas k tebi vodi. I neka nas, na kraju, k tebi i dovede.

(P.S. Marija, hvala ti jer znam da ćeš mi oprostiti što sam bez pitanja tvoj naslov stavio na korice ove knjige!)

(TVD, 31. svibnja 2007.)

188

NISI LI PRETJERAO?

Odavno mi se u glavi vrti jedno pitanje, što bih ga rado postavio Isusu. Činim to na svetkovinu Tijelova, a ono glasi: Nisi li ti Isuse, ipak pretjerao? Ljudi se okreću za velikim, žele doživjeti nešto silno, veličanstveno i to očekuju od onih koje smatraju velikima. A tebe Isuse, pa i oni koji ti baš i ne vjeruju, ipak drže velikim. Mi kršćani u tebi pak prepoznajemo samoga utjelovljenoga Boga. Pa kako da onda ne očekujemo od tebe nešto veliko, silno!?

Da budemo iskreni, ti si učinio nešto najsilnije od svega: uskrsnuo si od mrtvih, otvorio nam put u vječnost. Ali, tada si i otišao od nas. A mi bismo imali nešto veliko, silno, tvoje tako rado uza se! Ta ti je naša želja, Isuse, svakako bila poznata! Pa da je ispuniš, što si učinio? Dan prije svoje muke ulaziš u prijateljevu kuću u Jeruzalemu i tu slaviš Pashu s učenicima. Uzimaš kruh i vino i izgovaraš riječi: Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje; ovo je moja krv koja se prolijeva za oproštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen. To je tvoja ostavština koju, za biti iskreni, učenici nisu odmah shvatili!

Baš radi te tvoje geste, pitam te, Isuse: Nisi li ti pretjerao? Učenici očekuju kraljevstvo a ti govoriš o trpljenju. Oni te hoće za vladara a ti ideš na križ! Oni traže pobjednika a ti ode u smrt! Oni žele da im dadeš moć i silu a ti tvoriš euharistiju, daješ im kruh i vino i u tom naizgled svakodnevnom, beznačajnom znaku daješ sama sebe. Isuse, ozbiljno govoreći, nisi li ti ipak pretjerao u tom povjerenju? Vidiš što su ti ljudi učinili: iznevjerili te, izdali te, odrekli te se, osudili te, raspeli te i ubili! (usput govoreći, to čine i danas, najviše oni koji grade babilonske kule i podižu spomenike).

Da, znam, reći ćeš mi Isuse da ima i onih drugih, koji su ostali uza te do kraja. Ima i Ivana i Marija, i pobožnih žena i Arimatejaca, i Šimuna Cirenaca i Veronika, ima i obraćenih učenika koji su i danas s tobom. Oni su osjetili snagu uskrsnuća i moć Duha pa s tobom žive i tvoju ljubav pronose svijetom. Čvrsto vjerujem da se baš zbog njih ti, Isuse,

189

nisi podvrgao našoj logici, nisi ostavio nikakav spomenik nego spomen svoje muke, uskrsnuća i onoga što će se tek zbiti: spomen zajedništva gozbe svadbene u kraljevstvu Očevu.

Danas, na Tijelovo, gledam ljude oko naše katedrale: turisti dođu pogledati slike, kipove, umjetnička djela… i dive se, a ni da se sjete da je divljenja, ma ne samo divljenja nego klanjanja i štovanja vrijedno nešto puno više, prisutnost samoga utjelovljenoga Boga pod euharistijskim prilikama. Divljenja je vrijedna ona ljubav koja se toliko nama primakla, ponizila, spustila do nas, da nam se daje u najobičnijem obličju hrane koja je sposobna da naš život učini uistinu božanskim, vječnim.

Kad stanem na vrata crkve i gledam svijet koji prolazi u vrevi, strahovima i jadu duše, pomislim, Bože moj, pa ja bih trebao vikati: Ma ljudi Božji, vrata su otvorena, ovdje je smisao života, ovdje je sreća. Ne u našoj pameti i snalažljivosti nego u neizrecivoj ljubavi samoga utjelovljenoga Boga koji ne daje nešto nego samoga sebe. A jedini je uvjet čisto srce i dovoljno hrabrosti da se čovjek spusti pred Bogom na koljena, da te Isuse, svojim rukama primi i usnama poljubi, da ti srce svoje otvori. Hvala ti euharistijski Isuse, kojega danas svetkovinom Tijelova slavimo, hvala ti na toj tvojoj ludoj, pretjeranoj – a tako dragocjenoj i spasonosnoj ljubavi.

(TVD, 7. lipnja 2007.)

190

ANONIMNOST

U svijetu u kojem živimo sa svih strana čuju se riječi: sloboda, ekologija, globalizacija, umreženost, međuovisnost. Ipak, među njima nije beznačajna i još jedna: anonimnost. Anonimnost znači biti bez imena. To podrazumijeva da je onaj, tko je bez imena, zapravo bez utjecaja, moći. U stvari, anonimnost je puno više. Biti bez identiteta, bez svoga ja. Skoro pa i ne biti.

Ima onih koji su gurnuti u društvenu, ekonomsku i političku anonimnost. Kažemo da su gurnuti na rub, u odbačenost. To se redovito događa zbog takozvanih velikih političkih, ideoloških i ekonomskih interesa. Odnosno: bogati ne vide sirotinju. Međutim, ima i onih koji sami odlaze u anonimnost. Kako? Pa skrivajući se! A zašto? Možda se netko boji, no malo je takvih. Puno se češće anonimnost koristi da se stvori iluzija slobode bez odgovornosti za vlastite riječi i djela.

Nedavno sam slušao predavanje iz komunikologije u kojem je iznesena sljedeća tvrdnja: Došli smo do takvog razvoja medija, posebno internetske mreže, da su se širom otvorila vrata djelovanju u najvećoj anonimnosti (jasno ako ostavimo po strani prisluškivanje i bilježenje svih podataka). Ušli smo u doba kad se događa javno, a zapravo anonimno djelovanje. U čemu je problem? Pa nešto se čini javno, dostupno svima, ali bez osobne odgovornosti. Čime je to urodilo? Za primjer pogledajte anonimne tekstove na internetu: zasuti su prljavštinom, bezobrazlukom, vrijeđanjima bez ikakvih argumenata i razloga. Kao da je zlo samo čekalo da se otvore ta vrata pa da se bez izlije i tako uđe u svaki dom. Sjetimo se samo kako nikad nije bilo lakše anonimno optuživati i pogrđivati, te tako upropastiti nečiji život!

Kršćanin, vjernik nije anoniman, bez imena. Mi nismo bez imena jer je Bog svakoga od nas pozvao po imenu. Sveto pismo veli da je Bog naše ime urezao u dlan svoje ruke, da ga ima pred sobom. Bog nas po imenu, osobno zove i mi se imenom odzivamo! Pa i onda kad nas neki drugi, bili oni i moćnici ovog svijeta, gurnu u anonimnost, beznačajnost,

191

mi nikada i nikako nismo ni bez imena ni bez značaja, sve dok smo s Bogom. Zato ne možemo niti smijemo pristati na anonimnost.

To je razlog zašto vjernik, ako želi biti dosljedan, ne može činiti ono što bi isključivalo osobno ime i odgovornost. Da, Isus je rekao: Što ti čini desnica neka ne zna ljevica, ali to se odnosi na dobra djela o kojima ne treba uokolo trubiti. U svemu drugom vjernik, kao osoba svjesna svoga dostojanstva, svoje ime ne odbacuje, ne skriva ga i ne uklanja. (Sad mi na pamet pada lijep detalj istočne liturgije svetih tajni, u kojima se uvijek izgovara ime, jer se u svakom sakramentu događa osobni susret s Bogom).

Mi svete ljude zovemo i zazivamo po imenu. Sveci nisu anonimni. Ima ih mnogo koji nam nisu poznati, ali nisu bez imena: Ime je njihovo Bogu poznato i pred Bogom su osobno u stanju zauzimati se za nas… Eto, jučer smo slavili svetog Antu… Sveca lijepog imena, koji je ostvario Isusovu riječ: Neka svijetli vaša svjetlost (i vaše ime) pred ljudima da slave Oca vašega koji je na nebesima.

(TVD, 14. lipnja 2007.)

192

NAŠA CRKVA

Danas sam osobito radostan, a kako i ne bi bio jer sam doživio posvetu crkve Srca Isusova u mojemu selu, u Košutama. Usuđujem se reći posvetu naše crkve koju smo dugo čekali, dugo joj se nadali i čiju smo posvetu zaista svečano proslavili.

Gledaj, evo još jedna crkva, reći će netko prolazeći kroz naše selo. A puno ljudi svaki dan putuje od Splita prema Imotskome i Hercegovini, Tomislavgradu i Livnu! Mnogi će na pogled crkve reći, makar potiho i u srcu: Bogu hvala što je sagrađena crkva za koju se vidi da je crkva a ne skladište ili teatar, crkva koja govori o Kristu i kršćanskoj vjeri. Bogu hvala da ima zvonik, i križ. Ima i drugih, itekako glasnih, koji se ježe na pogled svake crkve, a pogotovo one koja je jasan znak i u kojoj se vjernici okupljaju na molitvu, sakramente, na susret međusobno i s Bogom. Crkva kao znak bode im oči jer ne mogu smisliti navještaj vjere u Krista Spasitelja i govor o Božjoj pravednosti i ljubavi, pa će radije dati nagradu onome tko Crkvu gadi a ne gradi, razgrađuje a ne izgrađuje. No, nije se tome čuditi, tako je uvijek bilo.

Naša crkva je znak ne samo za druge oko nas, nego i za nas, mještane. Crkva nas čini mjestom jer na svome smo mjestu kad smo oko crkve, koja nije na tuđoj nego na našoj zemlji. Izgrađena je ljubavlju dobrih ljudi i sudjelovanjem naše nadbiskupije, pa se u toj građevini opipljivo doživljava zajedništvo mjesne Crkve. Crkva ima i svoj pastoralni prostor za okupljanje, molitvu, pjesmu, slavlje svake vrste. Ona je tako znak života ne samo jedan sat tjedno kad smo na misi nego trajno, od početka do kraja. U njoj će se slaviti vjenčanje zaručnika, u njoj će se krstiti novorođena djeca, u njoj ćemo primati otajstvo Kristova Tijela i Krvi, radovati se Božjem oproštenju i pomirenju, u njoj ćemo Gospodinu u nevoljama iznositi svoje potrebe i nade, u njoj će nam svećenici služiti… u nju će nas, nadamo se, na koncu našega života donijeti za zahvalnošću i molitvom za mir našoj duši i počinak tijelu, koje će na našem groblju čekati konačno uskrsnuće.

193

Moram priznati da sam sretan i ponosan, što konačno i moje selo ima crkvu. Nas 28 živih svećenika i 56 časnih sestara neizmjerno smo radosni. I naši pokojni se jednako vesele, jer je to znak naše žive vjere i zalog naše sretnije, blagoslovljene budućnosti. Na posveti smo zapjevali pjesmu našoj crkvi, koja neka nikad ne prestane:

Kristova Crkvo, šatore Božji, spasenja našeg milosno vrelo, s oltara tvoga presveta Žrtva, blagoslov lije na naše selo!

Zavjet smo dali u Crkvi svojoj da ćemo vjerno slijediti Krista, sve dok nad nama trobojka vije, Cetina teče i sunce blista!

Ognjišta naša ostat’ će živa, ljubavlju, vjerom čvrsta i jaka, dok brižnim okom nad nama bdije Marija, naša nebeska Majka!

Združi nas, Bože, u jedno Tijelo, podaj nam radost i srce novo! Posred Košuta zvonite zvona, slavite Srce Isusovo!

(TVD, 21.lipnja 2007.)

194

ETIKETA

Dok sam nešto kupovao shvatio sam da često ne kupujem prema sadržaju nego prema etiketi. A etikete su napisane prema želji onoga tko svoj proizvod nastoji prodati. Zato uvelike ističu dobre osobine a slabije skrivaju, ili ih otisnu tako sitno da to ni pod povećalom ne možeš pročitati. Etikete nas stoga mogu zavarati. Lako je kad se radi o beznačajnim stvarima, ali kad se radi o nečem važnom, možda čak i presudnom za život, lažna etiketa može odvesti u životnu opasnost. Prije nekoliko dana čitali smo o navodnom lijeku za prevenciju protiv raka, koji je naveliko reklamiran a pokazalo se ne da nije koristan nego je višestruko štetan za mlade djevojke kojima se daje. Etiketa govori o nečemu čega nema. Umjesto zdravlja samo obilata zarada za farmaceutske tvrtke, a posljedica je možda čak i sprečavanje normalnog majčinstva.

Sigurno vam je poznata igra u kojoj se nekoga potapša po leđima a zapravo mu se zalijepi papirić da ga onda nosi okolo a drugi mu se smiju. Nije mu jasno da mu je nalijepljena etiketa. Etikete na osobama kad je riječ o igri mogu biti simpatične, ali obično nije tako. Kad se na nekoga nalijepi lažna etiketa to postaje teško, čak i nepodnošljivo. Pogotovo kad se takva etiketa prodaje kao gola istina. Ako se neprestano ponavlja, tko ne misli svojom glavom, uzima je zdravo za gotovo. Javna laž tako ponavljanjem postaje javna istina. Ne zaboravimo da živimo u svijetu u kojemu je jedan od najproduktivnijih poslova etiketiranje, javno lažno označavanje opravdano takozvanom medijskom slobodom bez ikakve odgovornosti.

Današnja etiketiranja nisu ništa novo. To je oduvijek bio unosan zanat za prodane duše kojima nije nikakav problem unaprijed donijeti presudu bez dokaza, samo ako se radi o onima koji nisu na njihovoj strani. Njima ne pravi teškoću čin pojedinca prilijepiti svima i za pojedinačno zlo izvrgnuti ruglu sve, pogotovo vjeru i Katoličku crkvu. Slijedi, kako smo vidjeli ovih dana, etiketiranje rodoljublja kao fašistoidnosti, poštivanja

195

prava na život i naravnog morala zakona kao zastarjele gluposti, dok se nastranosti prikazuju kao moderne vrijednosti. Neću dalje nabrajati primjere, to možete i sami! U svemu što se oko nas zbiva, jasno je da etiketiranje kojemu smo svjedoci nema veze ni sa zdravom pameću, a kamo li s etikom.

Isus nije bio od onih koji ljudima lijepe etikete! Nije prosuđivao po površini ni čeprkao po tuđem smeću, nego je dopuštao ljudima da mu se približe, da kažu što im je na duši, da otvore srce. Isus je, neovisno o onome što drugi govore, pokazivao ljudima koliko su, pa i onda kad su grešnici, vrijedni u očima Oca nebeskoga. Isus je upozoravao, riječima i djelima, da se vrijednost ne mjeri po onome što ljudi kažu ili što mediji pišu, nego po onome što je u srcu.

Pred sutrašnju svetkovinu svetih apostola Petra i Pavla, svjestan laži i pogrda na vjeru i Crkvu, molim Gospodina da mi prosvijetli pamet da shvatim, svaki put kad mi se nešto prodaje kao istina u po cijene, kako mnoga etiketa nije etična! Molim da mi podari milost, kako veli sveti Pavao, razlikovanja duhova, da budem bar malo od pomoći onima koji su, na pravdi Boga, od moćnika ovoga svijeta postavljeni na stup srama, bilo da se radi o našim rodoljubima, braniteljima ili svećenicima. Neka im i neka nam Gospodin bude od pomoći.

(TVD, 28. lipnja 2007.)

197

EPILOG

Blagoslovljen budi, Gospodine, koji si radi našega spasenja sišao s nebesa i tijelom postao, i nastanio se među nama da nas učiniš dionicima ljubavi! Blagoslovljen budi, Gospodine, za svaku riječ koja nas primiče kraljevstvu i bistri oči duše za pogled put beskrajnih prostora vječne radosti! Blagoslovljen budi, Gospodine, za sjeme posijano iz kojega će, unatoč bojazni i strahu, niknuti plod za tvoje kraljevstvo! Blagoslovljen budi, Gospodine, za snagu i mir što si ga obećao onima koji te iskrena srca slijede, kako bi pružili svjedočanstvo za Istinu. Blagoslovljen budi, Gospodine, što si nam podario život i poučio nas da je samo jedno dragocjenije od života, a to je ljubav. Blagoslovljen budi, Gospodine, za stope tvoje koje su nam, od Galileje i Jeruzalema do Kalvarije, utrle put sve do vrta uskrsne zore!Blagoslovljen budi, Gospodine, za izvor što iz tvojega boka poji žedne života, za vrutak što duše ranjene ozdravlja snagom milosti! Blagoslovljen budi, Gospodine, jer si svojim svetim križem svijet otkupio i postavio temelj o kojem ovisi sav svijet! Blagoslovljen budi, Gospodine, za otvorena vrata svojega ovčinjaka u koji pozivaš sve umorne i opterećene, da se povjere pastiru blaga i ponizna srca!Blagoslovljen budi, Gospodaru, čiji su vremena i vjekovi, kojemu pripada sva vlast, jer u tvojoj je ruci život onih koji te ljube!Blagoslovljen budi, Gospodine i Spasitelju, koji pobijedi smrt, nadvlada strah i otvori dveri vječnosti! Tebi, Raspetom i Uskrsnulom, neka je u jedinstvu Oca, Tvorca života, i u zajedništvu Duha Ljubavi, svaka čast i slava, sada i vazda i po sve vijeke vjekova!

199

Anđeli i oči vjere ................. 5

Ulog .................................... 6Što ljudi imaju ..................... 8Velika duša ........................ 10Tko sam ja? ....................... 12Ustani ................................ 14Bog te vidio ....................... 16Što ima novo ..................... 18Mudri i umni ..................... 20Ne zaboravi ....................... 22Poslušaj ............................. 24Usput ................................. 26Stid me je .......................... 28Svrati Gospode k nama ..... 30Blagoslov puka .................. 32Blagoslov obitelji .............. 34Ponos ................................. 36Sablazan ............................ 38Avantura s Bogom ............. 40Svjetlo ljubavi ................... 42Stupovi .............................. 44Olimpijada čovještva ........ 46Dobra prilika ..................... 48Otajstvo sućuti .................. 50Rane i ožiljci ..................... 52Blagoslov križem .............. 54Proljetna molitva ............... 56Ne boj se ........................... 58Bogom dan ........................ 60Zrno ................................... 62

Obrana ............................... 64Trs i mladice ...................... 66Ostati ................................. 68Jedina zapovijed ................ 70Bog i svijet ........................ 72Odakle ljubav .................... 74Gdje je nebo ...................... 76Čestitka ............................. 78Ne možemo pobjeći .......... 80Tijelovo ............................. 82Božji kod ........................... 84Trun i brvno ...................... 86Biseri i svinje .................... 88Stablo i plodovi ................. 90Što vi kažete ...................... 92Gospodine, očisti me ......... 94Ući pod krov ..................... 96Koštana srž ........................ 98Paraliza ............................ 100Svadba ............................. 102Odmor ............................. 104Pohvala pjesmi ................ 106Dan zahvalnosti ................ 108Praktični ljudi .................. 110Božji projekt .................... 112Oderati kožu ......................114Dobre želje ...................... 116Zdravo Marijo ................. 118Križić oko vrata ............... 120

SADRŽAJ

200

Okrutni dužnik ................ 122Nek se ne postide ............ 124Riječi ............................... 126Sjećanje na ’76 ................ 128Povjerenje ....................... 130Strana ................................132Dan živih ...........................134Organizirano zlo ................136Ludost svjedočenja .......... 138Papa u Istanbulu .............. 140Dar za Mariju .................. 142Tko smije k tebi .............. 144Dobro došao, Isuse .......... 146Prijatelji malog Isusa ....... 148Prozor .............................. 150Mudri i ludi ..................... 152Intelektualci ..................... 154Obraćenje ........................ 156Blagoslov života .............. 158

Odrasla vjera ................... 160Osiguranje ....................... 162Postom i molitvom .......... 164Prvi .................................. 166Skrovitost ........................ 168Pouči svoju braću ............ 170Božji telefon .................... 172Kušnja ............................. 174Skrušenost ....................... 176Ne suobličujte se ............. 178Božji potpis ..................... 180Pitanje ............................. 182Prozor prema izlazu ........ 184Očima vjere ..................... 186Nisi li pretjerao ............... 188Anonimnost ..................... 190Naša crkva ....................... 192Etiketa ............................. 194

Epilog .............................. 197