qwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmrtyuiopasdfghjklzxcvbnm

OPĆA PEDAGOGIJA

ANTONIA KLARIĆ

1/20/2016

2

SADRŽAJ

OPĆA PEDAGOGIJA......................................................................................................31.1. PEDAGOGIJA – OPĆENITO...................................................................................31.2. CILJEVI PEDAGOGIJE...........................................................................................31.3. RAŠČLAMBA ZNANOSTI O ODGOJU PREMA DIETRICHU......................................41.4. MODERNA RAŠČLAMBA ZNANOSTI O ODGOJU...................................................51.5. INTERDISCIPLINARNI PRISTUP ODREĐENJU PEDAGOGIJE...................................6METODE ZNANOSTI O ODGOJU...................................................................................8ODGOJ....................................................................................................................... 122.1. DEFINICIJA ODGOJA..........................................................................................122.2. ASPEKTI ODGOJA................................................................................................132.3. CILJEVI, NORME I VRIJEDNOSTI ODGOJA...........................................................152.4. STRUKTURNI MODEL ODGOJA..........................................................................17OBRAZOVANJE...........................................................................................................18

3

OPĆA PEDAGOGIJA

1.1. PEDAGOGIJA – OPĆENITO

grč. παιδαγογια paidagogos (pais=dijete; agein=voditi)

DEFINICIJA: znanost o odgoju i obrazovanju koja daje teorijski okvie za praktično djelovanje – odgojno-obrazovne procese koji pripremaju I usmjeravaju osobu za život u različitim okruženjima

1.2. CILJEVI PEDAGOGIJE

4

1.3. RAŠČLAMBA ZNANOSTI O ODGOJU PREMA DIETRICHU

Opća pedagogija – obuhvaća temelja i ono općenito svake od specijalnih pedagogija: filozofski i biološki aspekt pedagogije, dakle generalnu teoriju odgoja i obrazovanja koja se može primijeniti na svim subjektima u svim okruženjima

Komparativna pedagogija – uspoređuje značajke odgoja i obrazovanja odnosno obrazovne sustave različitih zemalja

Povijesna pedagogija – objašnjava razvoj pedagogije kroz povijesna razdoblja, korijene pedagogije u povijesti i temelja (načela) koja su se razvijala i održavala do danas i danas imaju svoju primjenu

Posebne (specijalne) pedagogije – fokusirane na specifične segmente društva predškolska pedagogija školska pedagogija

teorija škole i školska organizacija teorija o nastavnom planu i programu (teorija kurikuluma) teorija nastave

obiteljska pedagogija socijalna pedagogija pogonska/industrijska pedagogija (pedagogija u poslovanju)

5

1.4. MODERNA RAŠČLAMBA ZNANOSTI O ODGOJU

6

1.5. INTERDISCIPLINARNI PRISTUP ODREĐENJU PEDAGOGIJE

FILOZOFSKI- razmatra filozofske aspekte odgoja: ciljevi odgoja i obrazovanja (smisao odgoja – zašto odgajati?), vrijednosti odgoja, utjecaj pedagogije na čovjeka (ima li odgoj ikakav utjecaj, je li odgoj svemoćan ili nemoćan, utjecaj na razum, moralnost, ljudskost), etička problematika u pedagogiji

PSIHOLOŠKI - proučava osjećaje, raspoloženja (promjena raspoloženja, afektivni poremećaj), kognitivne (misaone) procese, psihomotoričke procese

- kako psiha osobe utječe na njezino ponašanje

SOCIOLOŠKI- proces socijalizacije (kako odgajati osobu da se uspješno integrira u društvo i daje svoj doprinos u društvu)- društveni aspekti odgoja i obrazovanja (demografski, politički, mikrosociološki)- odnosi u skupinama (grupe u vrtiću, razredi)

ANTROPOLOŠKI- proučava temeljne strukture i funkcije ljudskog tijela- uočava fiziološke slabosti (čovjek se rađa slab i bespomoćan) i odgojne procese kako bismo te biološke manjkavosti prevladali- proučava tjelesne i mentalne ljudske potrebe, težnje i mogućnosti te kako ih odgojem razviti

KIBERNETIČKI- upravljanje usvajanjem odgojno-obrazovnih sadržaja: ulaz informacija (kako osobi što uspješnije prenijeti znanja), njihova prerada (kako osoba prihvaća i doživljava informacije) i izlaz (kako osoba ispoljava/demonstrira ono što je naučila, povratna informacija)- pronaći najbrži put za ostvarenje zadanog cilja (kako pojedinca što brže nešto naučiti)

INFORMATOLOŠKI- tijek informacija između odgojno-obrazovnih subjekata, informacije se prenose u različitim oblicima- optimizacija tijeka informacija (kako što bolje prenositi informacije) među subjektima

7

SUSTAVSKI- teorija sustava na neki objekt gleda kao na cjelinu (sustav) koji se sastoji od međusobno povezanih elemenata između kojih se prenose informacije, pri čemu je važna interakcija sustava s okolinom- utjecaj okoline na subjekte pedagogije, međudjelovanje subjekata (kako oni međusobno utječu jedan na drugog i kako djeluju kao cjelina prema ostvarenju individualnih i zajedničkih ciljeva)

KOMUNIKOLOŠKI- komunikacija između osoba u odgojno-obrazovnom procesu- verbalna i neverbalna komunikacija (npr. kako pospješiti komunikaciju između nastavnika i učenika, primjeri loše komunikacije, kako loša komunikacija utječe na odnose)- slušanje (kako pažljivo slušati, važnost slušanja), razgovor i povratna informacija (dobivanje i korištenje povratne informacije)- metode za rješavanje konflikata

8

METODE ZNANOSTI O ODGOJU

Pedagogija je znanstvena disciplina što znači da koristi znanstvene metode istraživanja poput eksperimenata i testova da dođe do znanstvenih iskaza i tvrdnji koji se pokušavaju primijeniti u praksi. Da bi neka tvrdnja bila valjana, treba se putem tih metoda dokazati.

HERMENEUTIČKE METODE

Hermeneutika je umijeće tumačenja, umijeće razumijevanja ponajprije povijesno-literarnih tekstova. Razumjeti neki tekst znači shvatiti njegovo značenje, spoznati ono unutarnje što tekst nosi. Na taj način proučavaju se stari spisi, dokumenti čime se mogu dobiti nove pedagoške spoznaje i iskustva. Hermeneutički proces (proces tumačenja tekstova) je neprekidan i možemo ga opisati pomoću hermeneutičkog kruga. Značajno za hermeneutički krug je:

prije čitanja nekog teksta imamo predrazumijevanje, predznanje, iskustvo što nam može pomoći lakše razumjeti tekst (npr. ako imamo predznanje da dijete piše test, onda njegovo nemirno ljuljanje na stolici i grickanje olovke nećemo razumjeti kao nestrpljivost i želju za kretanjem, već kao nervozu, strah i lošu koncentraciju)

kada razumijemo cjelinu, iz nje možemo objasniti i razumjeti pojedine dijelove (npr. iz cjeline da dijete ima lošu koncentraciju i nervozu na testu razumijemo pojedinosti: dijete gricka olovku, gleda okolo, ljulja se na stolici)

kada znamo pojedinosti, možemo razlučiti cjelinu (iz navedenih pojedinosti zaključujemo da dijete ima lošu koncentraciju na testu)

razumijevanje nekog teksta daje nam dodatno znanje (predrazumijevanje) koje možemo iskoristiti za (lakše) razumijevanje sljedećih tekstova

Opis hermeneutičkog kruga:

9

čitač ima neko predrazumijevanje teksta, predrazumijevanje provjeravamo tako da si postavljamo pitanja; neka od pitanja važna za predrazumijevanje: u kakvim je uvjetima tekst nastao? o kakvoj vrsti teksta se radi? kakvo je značenje pojedinih riječi u tekstu (mnoge riječi imaju više značenja ovisno o kontekstu)?

naše predznanje prenosimo na tekst, uspoređujemo ga s tekstom i vidimo da li nam treba još nešto za razumijevanje

dobivanjem novih spoznaja proširujemo svoje razumijevanje i dobivamo novo znanje

s novim znanjem utvrđujemo naše predrazumijevanje i postavljamo nova pitanja (sada smo spremni bolje razumjeti već pročitani tekst ili preći na neki novi, zahtjevniji tekst)

Na ovaj način se proučavanjem pedagoških spisa (spisi o odgoju i obrazovanju) mogu dobiti nove spoznaje u pedagogiji.

EMPIRIJSKE METODE

Kod empirijskih metoda temeljno je ispitivanje hipoteza ili pretpostavki. Postavlja se hipoteza koja se nekim metodama znanstvenog istraživanja treba dokazati i, ako se dokaže, postaje novom spoznajom, normom ili tvrdnjom u znanosti. Ta tvrdnja se može dalje primjenjivati u praksi, npr. u odgojnom procesu.

Pomoću empirijskih metoda proučavamo promjenjiva obilježja (varijable), odnose i međudjelovanja u području odgoja i nastave. Ta obilježja, koja istražujemo, trebaju se moći mjeriti, brojčano izraziti odnosno moraju se dati kvantificirati. Školski uspjeh je jedno takvo obilježje koje se može egzaktno, precizno izraziti ocjenama, brojem bodova, postotkom prolaznosti i slično.

Podaci koji se dobiju istraživanjem trebaju se analizirati, npr. statistički, i iz toga izvući nove spoznaje – time proširujemo svoje znanje o odgoju i obrazovanju.

Osnovne empirijske metode istraživanja:

Eksperiment

10

- promjena jedne ili više varijabli i kontroli njihova učinka, utjecaja- mijenjamo neovisnu varijablu (npr. različiti oblici prikaza istih informacija) da vidimo kako to utječe na promjenu ovisne varijable (pamćenje informacija); npr. pamćenje je uspješnije ako informacije prikazujemo i u slikovnom obliku, a ne samo u tekstualnom obliku- kod eksperimenta važno je isključiti, izbaciti neke remeteće varijable koje nepravilno utječu na ovisne varijable – drugim riječima, potrebno je zatvoriti eksperiment; takvi eksperimenti mogu dati neprecizne rezultate jer pojednostavljuju složenost stvari i neprirodniji su

Opažanje- daje nešto slabiju kvalitetu podataka jer dosta ovisi o subjektivnosti opažača, načinu na koji je on uočio stvari (dva različita opažača mogu istu stvar vidjeti na dva različita načina)- opažanje se provodi selektivno (bira se grupa ljudi, npr. razred, koja se istražuje)- bitno je da su situacije objektivno promotrive (npr. promatra se koliko puta djeca dignu ruku ili žele ići na WC) i zapisive- neka opažanja mogu biti objektivna (predočuje se brojem, npr. koliko puta su se učenici javili da isprave ocjenu), a neka su subjektivna jer ovise o procjeni opažača (npr. učenici nisu bili baš zainteresirani za nastavu)

Ispitivanje- vrlo široko područje koje zastupa mnogo tehnika: usmena ispitivanja (intervju), pismena ispitivanja (većinom upitnici) i grupne rasprave- ova metoda se jako proširila i već predstavlja znanost u malom (proučavaju se oblici pitanja, poželjne strukture upitnika, razumljivost pitanja i slično)

Test- rutinska znanstvena metoda kojom se istražuju neka obilježja koja se mogu kvantificirati, dobivaju se konkretni rezultati- test može biti normativno orijentiran (testirani se s obzirom na rezultate testa se svrstava u poredak u testiranoj grupi) ili kriterijski orijentiran (utvrđuje se je li testirani dosegao određeni cilj odnosno željeni rezultat neovisno o tome na kojem je mjestu poretka

KVALITATIVNE METODE

11

Danas su istraživanja usmjerena na praksu – ona zahvaćaju praksu tj. donose rezultate i tvrdnje koje imaju praktičnu upotrebu u društvu. Istraživač je, dakle, sa svojim metodama, angažiran u polju prakse.Svrha kvalitativnih metoda je istraživati najrazličitija područja odgoja i obrazovanja. Ove metode koriste prednosti hermeneutičkih i empirijskih metoda: važno je hermeneutičko razumijevanje, traženje i izlaganje smisla, značenja određenih tvrdnji, ali i primjena strožih kvantitativnih metoda, preispitivanje hipoteza i dokazivanje.

Glavna obilježja kvalitativnih metoda:

društvene činjenice nisu objektivno postavljene, nisu fiksne (nepromjenjive) nego se oblikuju s obzirom na shvaćanje, tumačenje i interpretaciju onoga koga se istražuje; dakle, one imaju dodir subjektivnosti, nisu isključivo objektivne kao empirijske metode

proces istraživanje je otvoren – u tijeku istraživanja može se mijenjati pristup problematici i postupci istraživanja ovisno o gledištima onoga koga se istražuje

osim hermeneutičkih i empirijskih metoda, koriste se i alternativne metode (npr. heuristika), na taj način se događa integracija metoda

12

ODGOJ

2.1. DEFINICIJA ODGOJA

DEFINICIJA ODGOJA

Odgoj je teško definirati jer ima naoko proturječne ciljeve. Da bi se lakše mogao shvatiti, odgoj se prikazuje pomoću slika ili metafora. Scheuerl je predložio pet slika: puštanje sjemenke da raste, utiskivanje na voštanoj ploči (oblikovanje osobnosti), pomoć pri rađanju, vođenje na pravi put, prosvjetljivanje. Kron opisuje odgoj pomoću šest slika: vučenje, vođenje, upravljanje, puštanje da raste, prilagođavanje, pomaganje. U svakoj slici se može vidjeti dio aspekta odgoja.

Dva su temeljna shvaćanja odgoja koja su naoko nespojiva i nalaze se u kontradikciji:

Odgoj kao proizvodnja nekog predmeta. Odgajatelj sliči zanatliji koji djelatno teži određenom cilju pomoću određenih sredstava i metoda. Odgajatelj svojim metodama (npr. kaznama i nagradama) aktivno i agresivno odgaja koristeći sredstva prinude.

Odgoj koji više-manje slijedi tijek prirode. Dijete se pušta da se samo razvija – stavlja se u kontrolirane pedagoške situacije u kojima se dijete prilagođava, skuplja iskustvo i uči pravilno postupati. Odgajatelj sliči vrtlaru koji njegom i zaštitom pomaže proces razvoja, ali nikako se aktivno ne upliće u njega niti ga agresivno pokušava kontrolirati.

Oba koncepta odgoja trebaju se ravnomjerno kombinirati i dozirati. Odgoj ne smije biti samo čvrsta kontrola i prinuda, ali nikako ni samo puštanje ni pomaganje da dijete radi što mu se prohtije i bude prepušteno samo sebi. Kako ispravno povezati oba koncepta da odgoj bude što uspješniji – to je goruće pitanje i dan danas za mnoge odgajatelje.

13

2.2. ASPEKTI ODGOJA

BIOLOGIJSKI ASPEKT

Čovjek je u odnosu na životinju manjkavo biće: manjka mu instinkt, oštriji osjetilni organi, organska zaštita od hladnoće i drugo. Usprkos tome, čovjek može preživjeti na sjevernom polu i u Sahari jer je to biće koje djeluje, a ne ponaša se vođen instinktom. Čovjek živi od rezultata svojeg djelovanja, od svoga rada, od kulture koju je stvorio.

S obzirom da je čovjek biologijski manjkavo biće, on se mora odgajati i obrazovati da bi mogao opstati, preživjeti u kulturi svoga doba. Čovjek ne dolazi gotov (spreman) na svijet. On temeljem odgoja i obrazovanja uči hodati, raditi, usvaja kulturu i okolinu, postaje sposoban djelovati. On dakle posjeduje razum, inteligenciju i sposobnost učenja što su temeljne osobine koje mu omogućuju opstanak.

Za razliku od životinja, čovjek nema usku okolinu za koju je vezan i izvan koje ne može preživjeti. Da bi preživio u različitim okolinama, mora usvajati načine ponašanja i norme koje mu omogućavaju život u određenoj okolini.

Filogeneza čovjeka proučava razvoj ljudskog roda. Mnoga znanja čovjek nosi u svojim genima. To znači da mi kao pojedinci, kako bismo opstali, izvlačimo korist od znanja svih prethodnih naraštaja koja su nam urođena.

Čovjek i njegovo ponašanje promatraju se kao rezultat evolucije životinjskih vrsta. Određene obrasce ponašanja (mimika u spolnom kontaktu, ritual pozdravljanja, zaštita teritorija) naslijedili smo od životinja.

Zaključak: čovjek je u biološkom pogledu manjkavo biće i ima potrebu za učenjem putem odgoja i obrazovanja kako bi se tjelesno i mentalno razvio, usvojio svoju kulturu i postao spreman djelovati. On ima sposobnost da usvaja nove stvari (da prima znanje), ali također da odgaja i podučava (da predaje svoje znanje drugima). To su glavni ciljevi odgoja iz biološkog aspekta.

14

GENERACIJSKI ASPEKT

Odgojem se znanja prenose s generacije na generaciju. Stare i nove spoznaje se akumuliraju (skupljaju) – svaka nova generacija zna nešto više o odgoju te time dolazi do unapređenja ljudskog roda.

FILOZOFIJSKI ASPEKT

S ovim aspektom odgoja susrećemo se još u prvim razdobljima povijesti pedagogije. Već je Komensky rekao da je čovjek jedino biće koje se može poboljšati odgojem i koje može urediti svijet. Kant tvrdi: „Čovjek može postati čovjekom samo odgojem“ – čovjek je onakav kakav se odgaja da bude (čovjekova osobnost, karakter, duša oblikuje se odgojem). Rousseau nastavlja da je čovjek po prirodi dobro biće, ali ga okolina iskvaruje i udaljuje od njegove biti da bude dobar, plemenit.

Max Scheler shvaća čovjeka kao slobodno biće, biće koje ima svijest o samome sebi. Čovjek može razmišljati o svojem načinu života, o svojim postupcima i djelima. Čovjek je refleksivno biće, biće koje razmišlja.

Glavni ciljevi odgoja iz filozofskog aspekta:

Odgajati čovjeka da postane čovjekom – dobro, plemenito biće spremno pomagati drugima.

Odgajati čovjeka da bude spreman koristiti vlastiti razum, da razmišlja, da razvija kognitivne sposobnosti, da bude zrelo biće.

Odgajati čovjeka prirodnim tokom (u skladu s tijekom prirode) – to znači učiti ga stvari koje može usvojiti s obzirom na svoju dob, mentalne sposobnosti i prirodne sklonosti, interese (takvo učenje mora biti brzo, lako i s velikim izgledima za uspjeh); kako se čovjek razvija, širiti njegov svjetonazor i pripremati ga za poziv (zanimanje).

Odgajati čovjeka da razvija svoj „Ego“ i „Alter ego“ – čovjek mora razvijati svoju ulogu, jačati svoj identitet (Ego) i biti sposoban staviti se u poziciju druge osobe (Alter ego; vidjeti stvari iz perspektive druge osobe, zamisliti kako ona razmišlja i što osjeća, nakratko preuzeti njen identitet). Ovo su stvari koje jako pomažu u interakciji i socijalizaciji općenito.

ENKULTURACIJA

15

Jedan od temeljnih ciljeva odgoja je enkulturacija – stjecanje osnovnih kulturalnih sposobnosti: naučiti jezik (govoriti, pisati, čitati), naučiti prepoznati osjećaje i osjećajno se izražavati, razumjeti umjetnost, politiku, religiju, ljudska prava i drugo. Drugi važan cilj odgoja je socijalizacija (ovo je objašnjeno) koja je olakšana ako smo usvojili kulturu. Treći cilj odgoja je jedinstvenost – postati jedinstven pojedinac – pojedinac mora koristiti svoju razum, razviti svoj identitet (osobnost, stavove, mišljenje), preispitivati i kritizirati druge, boriti se za svoja prava, brinuti se o stanju svoje duše (želimo iznutra biti sretni), djelovati na sebi svojstven pozitivan način i tako se izdvajati od ostalih pojedinaca..., a ne stalno prilagođavati se drugima, pokorno izvršavati naređenja i trčati za vanjskim ciljevima.

Odgojni proces naizgled je proturječan: sami smo bespomoćni i ovisimo o drugima (ništa ne možemo napraviti sami, trebamo druge da nas podučavaju i usmjeravaju), a opet odgoj nas uči da budemo samostalni i nezavisni.

2.3. CILJEVI, NORME I VRIJEDNOSTI ODGOJA

Ponekad se ova tri pojma koriste kao sinonimi, a ponekad su to različiti pojmovi.

Cilj služi konkretnoj svrsi i opisu praktične namjere, cilj je ono konkretno što odgojem i obrazovanjem pokušavamo postići (npr. poticati marljivost učenika, poticati poštovanje prema kulturama inozemnih kolega, usvojiti pregled povijesti kamenog doba). Može vrijediti za jednu osobu i to jednokratno (npr. svaki nastavni sat ima svoje ciljeve). Opisuje idealnu psihičku dispoziciju osobe koja se odgaja.

Norma je uvjerenje ili predodžba o zadanom stanju ili ponašanju koje treba nastati ako se ispune odgovarajući ciljevi. Norme vrijeme u većem vremenskom intervalu (npr. za cijeli život ili za vrijeme školovanja) i za veći krug ljudi (npr. slušaj 10 Božjih zapovijedi, govori istinu, poštuj ljudska prava, više provodi grupnu nastavu). Normu možemo shvatiti kao općeniti zahtjev koji ne vrijedi pojedinačno i jednokratno, već za sve osobe nekog tipa.

Norme se temelje na vrijednostima. Vrijednosti su npr. strahopoštovanje prema životu, vrednovanje nečeg kao dobro/loše, ispravno/neispravno. Dakle, neka vrijednost u sebi sadrži skup normi i može se vrednovati od strane pojedinca – ako za neku vrijednost mislimo da je ispravna i prihvaćamo je, automatski prihvaćamo njene norme i ciljeve.

CILJEVI ODGOJA DANAS

16

Dok su 60-ih godina u središtu odgoja bili disciplina, ispunjavanje dužnosti, poslušnost, djelatnost, poredak, ..., u posljednje vrijeme došlo je do promjene vrijednosti, a time i do promjene ciljeva odgoja. U modernom odgoju naglašava se samorazvijanje (npr. borba za vlastita prava i ravnopravnost, autonomija, upravljanje samim sobom, refleksivnost – razmišljanje o svojim postupcima, zrelost – korištenje vlastitog razuma, kritiziranje tuđeg mišljenja). Neki kritiziraju ovakvu promjenu naglašavajući da je kod mnogih ljudi došlo do promjene mentaliteta – ljudi više misle samo na sebe i pritom ne gledaju na druge. Ističu da se kritika nalazi ispred ljubavi, sloboda ispred dužnosti i odgovornosti i slično.

U pedagogiji ciljevi odgoja su nužno kontroverzni. Pedagogija ne može utjecati na izbor ciljeva odgoja te normi i vrijednosti koje se tim ciljevima pokušaju usvojiti – svaka sredina ima svoje ciljeve odgoja.

2.4. STRUKTURNI MODEL ODGOJA

17

Ovo je model odgoja koji povezuje prethodno navedene modele odgoja. Prema tom modelu osnovne značajke odgoja su:

Odgoj je intencionalan. On nastoji ostvariti ciljeve, norme i vrijednosti. Ovaj odgoj je jednostran i ukida želje i interese djece.

Odgoj je interakcijski proces između odgajatelja i educanda (onoga kojeg se odgaja) u kojem oni utječu jedan na drugoga. Stavljaju se u poziciju drugog i tumače njegove uloge – uloge ovise o tome gdje se odvija odgoj (ako je riječ o školi, postoje uloge profesora i učenika, ako je riječ o obitelji, postoje uloge roditelja i djeteta).

Odgojni proces mora biti metodički organiziran – moraju postojati odgovarajuće metode odgoja kojima se postižu ciljevi odgoja. U različitim sredinama koriste se različite metode odgoja (npr. odgoj u obitelji i odgoj u školi se razlikuju).

Kada odgajamo, ne možemo imati u vidu samo osobne ciljeve odgoja i želje educanda, već svoj odgoj moramo prilagoditi društvenoj situaciji, uvjetima okoline. Moramo odgajati čovjeka da bude spreman djelovati u društvu i pridonositi mu bez obzira na njegove osobne sklonosti i interese. No, to ne znači da mi te interese moramo zanemariti, već ih moramo znati uskladiti i usmjeriti prema korisnom društvenom djelovanju tako da i pojedinac i društvo budu zadovoljni.

Odgojni proces događa se na tri razine: kognitivnoj (razvijati mentalne sposobnosti, umijeće mišljenja, tumačenja i kritiziranja, umijeće učenja), afektivnoj (usaditi norme, stavove i vrijednosti, jačanje karakternih vrlina i snaga: razviti osjećajnost, emocionalnost, naučiti doživjeti, prepoznati i ispoljiti emocije) i tjelesnoj (razviti tjelesne sposobnosti: hodanje, plesanje, plivanje, ručni rad, ...). Odgoj mora biti prepun praktičnog sadržaja koji olakšava razvoj čovjeka na tim razinama.

OBRAZOVANJEObrazovanje znači:

18

osposobljavanje za razborit odabir svog poziva (obrazovanje treba pomoći čovjeku spoznati svoje interese)

produktivno sudjelovanje u kulturi (čovjek mora znati jezik, političku i gospodarsku situaciju, običaje i ostala kulturološka obilježja svoje okoline)

postizanje individualnosti i društvenosti; čovjek mora razviti svoju osobnost, identitet i naučiti kako se ponašati u društvu da se što lakše uklopi u društvo; čovjek mora razviti odnos prema samom sebi (samopoštovanje; kako doživljavamo sami sebe, svoje osjećaje i postupke; osjećaj vlastite vrijednosti, jesmo li zadovoljni samim sobom ili si stalno nešto predbacujemo) i prema drugim ljudima (ophođenje s drugim ljudima, odgovornost)

učenje o općenitim stvarima koje moraju znati svi ljudi (matematika, književnost, ...)

razvoj kognitivne, afektivne i praktične dimenzije čovjeka (praktična dimenzija – čovjek mora naučiti svoju struku kako bi mogao obavljati praksu, imati željeno zanimanje)

Suvremeno obrazovanje

Četiri su odrednice modernog obrazovanja:

Rad. Nove tehnologije, automatizacija, porast sektora uslužnih djelatnosti itd. dovodi do promjene u strukturi zanimanja – mijenjaju se potrebne kvalifikacije – i u uvjetima rada (čovjek je izložen riziku prilikom rukovanja strojevima i štetnim utjecajima tehnologije na zdravlje kao što su zračenja). Teorija obrazovanja mora biti usmjerena prema ekonomskoj racionalnosti koja će pružati jednake životne mogućnosti za sve. Primjerice, ekonomija vođena profitom koja razara okoliš nije racionalna i protivi se zdravom razumu. Djeci se mora osigurati budućnost – barem iste životne mogućnosti kao što ih imaju odrasli. Nadalje, sve je važnije obrazovati ljude za analitičko mišljenje, timski rad, rad na projektu, znanstvena istraživanja – dakle razvijati složenije sposobnosti i vještine.

Racionalnost i znanost. U postmoderni kritizira se manjak racionalizma, razuma i činjenica da cilj opravdava sredstvo kao osnova za napredak. Čovjek svojim neracionalnim postupcima i nedovoljno ekološki dokazanim metodama proizvodnje razara prirodu. Također, čovjek je sve više zaokupljen poslom, trči „kao muha bez glave“ za svojim obavezama čime pati njegov socijalni život, gubi socijalne kompetencije, emocionalnost, zapostavlja djecu i ponekad postaje nemoralan. Racionalna ekonomija se shvaća jednostrano i njen je jedini cilj ostvariti profit ne mareći za ekologiju i društvene, obiteljske vrijednosti. Obrazovanje ima zadaću osvijestiti to kod ljudi.

Subjektivnost i prerada stvarnosti. Sve više o svojoj stvarnosti saznajemo preko medija. Medijsko mišljenje i tumačenje su nam dovoljni, gubi se subjektivno mišljenje. Obrazovanje treba poticati i razvijati vlastito mišljenje i tumačenje stvarnosti – ono što nam drugi serviraju ne treba se uzeti kao zdravo za gotovo i jedino ispravno.

Vrijednosno usmjerenje i etika. Poznata je promjena sustava vrijednosti kod današnjih ljudi. Obrazovanje nam treba omogućiti da izgrađujemo vlastitu volju, vlastiti sustav vrijednosti, da se kritički i argumentirano možemo

19

razračunati u odnosu sa drugima, ali i sa samim sobom (npr. da se aktivno protivimo nepravdi, da tražimo bolje uvjete rada, da se osjećamo odgovornima za naše loše postupke i sl.). Drugim riječima, obrazovanje nas uči kako izgraditi svoj karakter, svoj identitet, kako se izboriti za samoga sebe, kako etično postupati.

Četiri su osnovne funkcije (zadaće) modernog obrazovanja:

Heuristička funkcija nam pomaže da svakidašnji praktični školski rad razjasnimo u odnosu na postavljene ciljeve – koliko mi ovakvo obrazovanje, ovo što radim u školi pomaže da postignem svoje ciljeve. Također nam pomaže da oštrije tumačimo neke probleme, pronalazimo nove zadatke i ciljeve, npr. nove stvari koje želimo naučiti. Ona nam daje odgovor na pitanje koliko škola uspijeva pružiti ono što od nje očekujemo (da nas pripremaju za poziv, da postanemo bolja osoba: karakterna, socijalno kompetentna, spremna kritički razmišljati, ekološki savjesna s razvijenom etikom).

Legitimacijska funkcija traži od nas da naši zahtjevi i ciljevi budu ispravni (legitimni): da pridonose općem obrazovanju, da nas pripremaju za poziv, da postanemo kompetentni na tržištu rada, da širimo odgovornost i humanost. Ovo su naravno viši ciljevi svake škole, međutim nastavne metode često ne mogu postići takve ciljeve.

Funkcija strukturiranja pomaže nam u mnoštvu nastavnih sadržaja koncentrirati se na bitne teme i ono što nas zanima. Za to trebamo imati kvalitetne nastavne planove i programe koji ne usitnjavaju i ne ukrućuju nastavni sadržaj, nego ga čine fleksibilnim, prilagodljivim interesima učenika i koncentriraju se na one teme koje pružaju strukovna, socijalna i individualna znanja i vještine. Primjer: koja je svrha ako pravopis i interpunkcija oduzmu više vremena od rasprava o ljubavi, slobodi, miru, solidarnosti, sreći i još se pritom ne nauče?

Kritička funkcija pomaže nam kritički se postaviti prema tuđim zahtjevima, ciljevima i normama. Pomaže nam da ne budemo zlorabljeni, iskorišteni, neasertivni samo da bismo drugima udovoljavali, a iznutra bili tužni i nezadovoljni samim sobom – pomaže nam da se drugima usprotivimo i ostvarimo osobno zadovoljstvo. Ovo je važna vještina za izgradnju kvalitetnog karaktera. Škola nas mora učiti kako kritički razmišljati, propitkivati tuđe postupke, izboriti se za sebe, naposljetku izgraditi identitet čovjeka koji će biti poštivan i cijenjen u društvu, koga drugi neće gaziti.

ODGOJ I OBRAZOVANJE U SPARTI

odgoj – samo djeca sparijata

20

cilj: priprema vojnika i ratnika odabirali su samo zdravu djecu do 7. godine su se djeca odgajala u obitelji, a poslije u odgojnim ustanovama

(do punoljetnosti) i djevojke su se fizički i vojnički odgajale, ali kod kuće -> zbog rađanja i

branile su grad kad su muškarci bili u ratu škole - uče pisati, čitati, pjevati, računati, Likurgovi zakoni, nisu smjeli

govoriti (samo ako bi ih neko stariji nešto pitao, a tada je to moralo biti vrlo sažeto, kratko i jasno)

o samo jedan obrok dnevnoo djeca su išla u kriptije -> lov na helote (robove)o ocjenjivanje = bičevanje (tko je duže izdržao, dobio je višu ocjenu)

od 18. do 21. godine su bili redarstvenici i čuvari mira u 21. godini postaju vojnici, a sa 30 godina imaju pravo osnovati obitelj do određene dobi su edukacija i odgoj, djevojčica (učile su jahati, upravljati

kočijom, sudjelovale su na natjecanjima-bacanje koplja, hrvanje, trčanje...) i dječaka, bili jednaki

odgoj je uključivao i upoznavanje sa seksualnošću – priprema za društveni život

ODGOJ I OBRAZOVANJE U ATENI

21

rano djetinjstvo – prvih 7 godina su djeca bila s majkama djeca su imala puno igračaka -> zvečke, lutke, kola, ljuljačke, lopte... (Aristotel – poklanjanje igračaka, „inače će djeca razbijati

djevojčice ostaju skroz do udaje s majkom i ne dobivaju nikakvo formalno obrazovanje (njihova je funkcija doslovno bila samo rađati), ponekad žene ostaju nepismene -> obično su majke poučavale kčeri pisati, čitati, svirati, plesti, plesati i naravno gospodariti domaćinstvom, nisu sudjelovale niti u demokraciji

muškarci – monopol na politiku

cilj obrazovanja: učiniti dječaka samodostatnim, skromnim, patriotom i pravim prijateljem, uglađenim gospodinom koji cijeni sve što je istinito, harmonično i lijepoprije 7. godine se dječaci neformalno obrazuju -> izgradnja karaktera (mitovi i bajke),

dječaci se školuju od 7. do 18. godine (dječakov otac preuzima odgovornost)obrazovanje nije bilo obavezno (otac koji ga ne pruži sinu doživljava prezir ostalih građana) pa su tako gotovo svi muški Atenjani bili pismeni, privatno obrazovanje je bilo vrlo skupo

paidagogos

efebi - mladići od 18. do 20. godina prelaze u vojnu službu