UVOD

U O P Ć U P S I H O L O G I J U

SAMO ZA INTERNE POTREBE

STUDENTATA

TEKST NEDOVRŠEN

Prof. dr. sc. fra Ilija Živković

Zagreb 2009.

SADRŽAJPREDGOVOR....................................................................................................................... 6

OPĆI UVOD U PSIHOLOGIJU..........................................................................................8Što je psihologija..................................................................................................................... 8Koje ciljeve slijedi psihologija................................................................................................ 8Dade li se psihologija definirati............................................................................................... 9Povijesna pozadina psihologije.............................................................................................. 10Suvremeni pravci psiholoških istraživanja.............................................................................12Kako se grana psihologija...................................................................................................... 18Opća psihologija i diferencijalna psihologija.........................................................................18Temeljna pitanja kojima se bavi suvremena psihologija........................................................18

PSIHOBIOLOŠKI I NEUROLOŠKI POGLED NA MOZAK........................................20 Mozak i njegova struktura..................................................................................................... 20Dijelovi mozga i limbički sustav...........................................................................................21Endokrini sustav.................................................................................................................... 22Metode istraživanja mozga.................................................................................................... 23Mozak i kontrola ponašanja................................................................................................... 25Uloga dodira.......................................................................................................................... 25

RAZUM, SPOZNAJA I STANJA SVIJESTI....................................................................31Funkcioniranje razuma.......................................................................................................... 31Funkcije svijesti.................................................................................................................... 32Pažnja, san na javi i spavanje................................................................................................. 33Podsvijest i njena uloga......................................................................................................... 35Potisnuto pamćenje................................................................................................................ 37Freudovo stajalište o podsvijesti............................................................................................ 38Hipnoza i uloga hipnoze........................................................................................................ 39Funkcije dviju polutki mozga................................................................................................ 40

OSJETILA I PERCEPCIJA...............................................................................................42Uloga percepcije.................................................................................................................... 42Osjetila i njihova funkcija...................................................................................................... 42Vizualna percepcija............................................................................................................... 43Proces prepoznavanja informacija.........................................................................................44

UČENJE............................................................................................................................... 46Učenje kao sredstvo prilagodbe i preživljavanja....................................................................46Klasično uvjetovanje............................................................................................................. 47Instrumentalno uvjetovanje................................................................................................... 48Skinnerov pristup učenju....................................................................................................... 49Operantno uvjetovanje........................................................................................................... 50

PAMĆENJE I ZABORAVLJANJE...................................................................................52

2

Što je pamćenje?................................................................................................................... 53Senzorno i kratkoročno pamćenje.......................................................................................... 53Dugotrajno pamćenje............................................................................................................. 55Vrste dugotrajnog pamćenja.................................................................................................. 56Automatsko pamćenje i pamćenje koje zahtijeva napor.........................................................57Kako ispitujemo pamćenje?................................................................................................... 57Zašto zaboravljamo?.............................................................................................................. 58Postupno gubljenje tragova pamćenja.................................................................................... 58Nemogućnost pronalaženja informacije u dugoročnom pamćenju.........................................58Smetnje pamćenja................................................................................................................. 59Poboljšanje pamćenja............................................................................................................ 60Anatomija pamćenja.............................................................................................................. 61

KOGNITIVNA PSIHOLOGIJA........................................................................................63Misaoni proces..........................................................................................63Kako biolozi tumače misaoni proces.........................................................64Mentalni koncepti.....................................................................................64

KOGNITIVNA NEUROLOGIJA.......................................................68Studij mozga prilikom povreda.................................................................68

RAZVOJ GOVORA.......................................................................73Biološki kapacitet govora..........................................................................73Uloga socijalne interakcije i učenje jezika.................................................74Faze govora..............................................................................................75Usvajanje gramatičkih pravila...................................................................77

PSIHOLOŠKA TESTIRANJA..........................................................79Mjerenja u psihologiji................................................................................79Testovi koje koristi psihologija..................................................................79Kvocijent inteligencije...............................................................................80Pouzdanost testa inteligencije..................................................................82Vrste inteligencije.....................................................................................83

PODRIJETLO IRACIONALNOG ODLUČIVANJA................................85Uzroci iracionalnosti..................................................................................85Grupno donošenje odluka.........................................................................88Proces donošenja odluka..........................................................................89

MOTIVACIJA I ČUVSTVA (EMOCIJE).........................................................................91Motivacija............................................................................................................................. 92Ljudske potrebe i motivi........................................................................................................ 93Klasifikacija potreba i motiva................................................................................................ 94Motivacijski ciklus................................................................................................................ 95Hijerarhija motiva................................................................................................................. 96Sukob motiva........................................................................................................................ 97Frustracija i stres................................................................................................................... 98Izvori stresa......................................................................................................................... 100

3

Načini reagiranja na stres i frustraciju.................................................................................101Obrambeni mehanizmi........................................................................................................ 103Eksplanatorni stilovi............................................................................................................ 105Učinci uspješnog i neuspješnog suočavanja sa stresom........................................................106Čuvstva (Emocije)............................................................................................................... 107Vrste čuvstvenih doživljaja.................................................................................................. 107Od čega se čuvstva sastoje?................................................................................................. 108Tjelesne promjene koje prate čuvstva..................................................................................108Kognitivna interpretacija emocija........................................................................................ 109Čuvstveni izražaj ili ekspresija............................................................................................111Učinci čuvstvenih izražaja................................................................................................... 112Učinci čuvstvenih doživljaja................................................................................................ 113Kulturalne razlike................................................................................................................ 114

OSOBNOST ODNOSNO "JASTVO"...............................................116Tri aspekta "jastva"................................................................................116Kako psihologija gleda na "jastvo"..........................................................117

SPOL I SEKSUALNOST..............................................................123Kako društvo gleda na muški, odnosno ženski spol?..............................123Biološko i psihološko promatranje spolnih razlika...................................124Kako djeca razumiju ulogu svoga spola?................................................126

LIČNOST I OSOBINE LIČNOSTI..................................................................................128Ličnost i prilagođavanje...................................................................................................... 128Što je ličnost?...................................................................................................................... 129Kako nastaju različite osobine ličnosti?...............................................................................130Živčani sustav i ličnost........................................................................................................ 131Endokrini sustav i ličnost.................................................................................................... 131Tjelesna konstitucija............................................................................................................ 131Glavni pristupi razumijevanju ličnosti.................................................................................132Psihoanalitički pristup......................................................................................................... 133Humanistički pristup........................................................................................................... 135Socijalni pristup.................................................................................................................. 135Teorije crta ličnosti.............................................................................................................. 136

PSIHOPATOLOGIJA (OPĆI UVID)..............................................................................139Što je psihopatologija?........................................................................................................ 139Glavni tipovi mentalnih bolesti............................................................................................ 141Kako se proučava šizofrenija?.............................................................................................143

PSIHOTERAPIJA............................................................................................................. 146Biomedicinski pristup psihoterapiji.....................................................................................146Psihološki pristup psihoterapiji............................................................................................ 148

DIJETE U RAZVOJU....................................................................................................... 152Novorođeno dijete i njegove sposobnosti.............................................................................152

4

SAZRIJEVANJE I STARENJE.......................................................................................158Eriksonovi stadiji psiho-socijalnog razvoja..........................................................................158Levinsonova shema razvojnih razdoblja..............................................................................159Kvaliteta života u starijem životnom razdoblju....................................................................160

SOCIJALNA PSIHOLOGIJA..........................................................................................164Socijalne karakteristike ljudskog bića..................................................................................164Lewinov eksperiment o dinamici vođe i sljedbenika............................................................164Utjecaj autoriteta – Eksperiment Salomona Asha................................................................165Konformizam i slijepa poslušnost – Eksperiment Stanleya Milgrama..................................165Ljudsko ponašanje u lošim uvjetima –Eksperiment Philipa Zimbarda.................................166Pozitivno ponašanje zbog situacije – Langerov eksperiment................................................168Socijalna realnost................................................................................................................ 168Predrasude........................................................................................................................... 169

PSIHOLOGIJA KULTURE.............................................................................................174Ponašanje promatrano kroz kulturalne razlike.....................................................................174Kultura i psihološki procesi................................................................................................. 175Preživljavanje u drugoj kulturi............................................................................................176

ZDRAVLJE, UM, PONAŠANJE......................................................................................179Psihologija i medicina......................................................................................................... 179

PSIHOLOGIJA NA DJELU.............................................................................................184

ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA U PSIHOLOGIJI.....................................................189Znanstvene metode.............................................................................................................. 189Znanstveni eksperimenti...................................................................................................... 189Potreba kritičkog pristupa.................................................................................................... 190Placebo efekt....................................................................................................................... 191Čimbenici odgovorni za učinak...........................................................................................192Odabir uzorka u istraživanju................................................................................................ 193Pseudo znanstvene tehnologije............................................................................................193Opći principi potrebni u znanstvenim istraživanjima...........................................................194

5

PREDGOVOR

Psihologija je znanost koja u svom središtu ima proučavanje čovjeka, osobe i

osobnosti. Pri tom proučavanju psiholog se koristi znanstvenim metodama, koje naravno i

pored sve veće savršenosti i tehnološkog dostignuća nisu uvijek adekvatne. Psihologu mora

biti jasno da osobnost odnosno ličnost predstavlja jednu cjelinu i da je teško proučavati dio

po dio čovjeka, jer se takvim pristupom gubi jedinstvo koje se želi opisati ili proučiti.

Međutim znanstveniku je također jasno da je čovjeka nemoguće razumjeti ukoliko znanstveni

pristup ne polazi od pojedinih cjelina. Tako psiholog u svom bavljenju čovjekom razbija

cjelinu na dijelove te svaki taj dio intenzivno proučava putem takozvane analize i spoznaje.

Analize i spoznaje objedinjuje, te donosi zaključak o cjelini.

Naš pristup proučavanja ljudskog bića polazi najprije od analize ljudskih opažanja.

Ispitujemo vid, sluh, čulo mirisa i pokušavamo otkriti kako ljudsko biće osjeća svijet oko

sebe. Potom nam interes prelazi na motive i emocije tog ljudskog bića, zanimaju nas njegove

potrebe, želje, aspiracije, brige i ljubav. Nakon toga proučavamo osobu u njenim pokušajima

da se prilagodi zahtjevima koji se pred nju postavljaju. Drugim riječima, zanima nas kako

osoba rješava svoje probleme, kako uči, pamti, zaboravlja. U na kraju promatramo čovjeka

kao jedinstvenu individuu koja živi u svijetu drugih ljudi, njegovu ličnost i njegove odnose u

društvu.

Međutim služeći se metodom analize, psiholog je u biti razjedinio mnoga svojstva

kompletnosti osobe. Stoga psiholog koristi i drugu metodu proučavanja a to je metoda sinteze

koja za cilj ima objediniti mnoštvo manjih cjelina u jednu.

Svaki čovjek živi u svom vlastitom svijetu koji je onakav kakvog ga osoba

doživljava, opaža, osjeća i kako ga predstavlja. A ono što osoba doživljava, opaža i

predstavlja ovisi od fizičke i socijalne sredine u kojoj pojedinac živi, od njegove biološke

građe a naročito od funkcionalnosti njegovog mozga i živčanog sustava.

Ponašanje jedne osobe ovisi od njenog vlastitog svijeta. Za razumijevanje ponašanja

osobe potrebno je razumjeti izvanjski svijet koga osoba opaža, i njen unutarnji svijet. Za

opažanje je jako važno psihološko stanje osobe. Trenutačno psihološko stanje u kojem se

osoba nalazi uvelike utječe na ono što će osoba vidjeti, čuti ili osjećati. Čovjek koji umire od

6

žeđi, netko tko je u situaciji straha, ili bezbrižni student u parku na Zrinjevcu, istu situaciju

mogu vidjeti odnosno opaziti, na potpuno drugačije načine. Karakter osobe, njena ličnost te

iskustvo također u velikoj mjeri određuju karakter opažanja. Imajući to u vidu, psiholozi su

napravili određene generalizacije kako bi se dobili parametri zakona o odnosu između

percepcije (opažanja) i ličnosti. Kao što ćemo vidjeti tijekom naših lekcija proces opažanja je

jako kompliciran.

Psihologu je također jasno da ljudsko biće nije samo promatrač. Ljudsko biće je i

akter, neprestano djeluje. Za djelovanje su nezaobilazne motivacije i emocije. Ljudsko biće

teži ka nekom cilju, izbjegava opasnosti, osjeća ljubav, mržnju, gađenje.

Ljudsko biće u ispunjenju svojih fizičkih i psihičkih potreba mora također učiti,

misliti, stjecati iskustva i adaptirati se prema izvanjskom svijetu kojim je okružen.

Stoga smo ovaj materijal koga imate podijelili na poglavlja koja će obuhvatiti više ili

manje kompletnu građu potrebnu za razumijevanje čovjeka u njegovoj kompletnosti.

Materijal koga pred sobom imate pripremljen je u velikoj mjeri prema shemi

američkih udžbenika "Opće Psihologije". Shemu i metodologiju koju slijedimo preuzeo sam

od istaknutog američkog psihologa Philipa Zimbrada. Najveći dio eksperimenata koje u ovoj

knjizi navodim temelje se na Zimbardovoj knjizi "Psychology and life".

7

OPĆI UVOD U PSIHOLOGIJU

Što je psihologija?

Svakidašnje predodžbe o psihologiji samo se djelomično poklapaju sa stvarnošću ove

znanosti. Relativno je malo onih koji se dobro snalaze na ovom širokom području i postoji

puno predrasuda. Za nekoje je psihologija tajanstvena znanost, povezana sa mišljenjem da

obrazovani psiholozi mogu brzo i lako prozreti nečiji izgled, zaći u nečiju nutrinu, dešifrirati

nečije geste ili rukopis. Međutim psiholozi prosuđuju puno trjeznije i skromnije svoju

disciplinu.

Psihologija je relativno mlada znanost koja svoje korijenje ima u mnogovrsnim

disciplinama od filozofije pa do fiziologije. Wilhelm Wundt, koji je 1879 osnovao svoj prvi

psihološki laboratorij u Leipzigu, bio je filozof i psiholog. Ivan Pavlov, Rus, koji je začetnik

istraživanja o učenju, bio je fiziolog. Sigmund Freud, teoretičar osobnosti, bio je austrijski

liječnik. Švicarac Jean Piaget, najutjecajniji istraživač iz područja razvojne psihologije bio je

biolog.

U nekoliko posljednjih desetljeća psihologija je doživjela svoj procvat u Sjedinjenim

Američkim Državama u kojima ima nešto više od 300.000 psihologa. Broj psihologa u

Europi je nešto preko 150.000. No, računa se da ih u cijelom svijetu ima preko pola milijuna

(Podaci iz 2007. godine).

Koje ciljeve slijedi psihologija?

U psihologiji se ne radi o spretnosti ili trikovima kojim bi se na druge moglo utjecati

bez njihova znanja. Njeni ciljevi i zadaće sastoje se u opisu, mjerenju, objašnjenju i kontroli

ljudskog doživljaja i ponašanja kod čega se s kontrolom misli na postupak na primjer u

smislu savjetovanja ili terapije.

Njen interes upravljen je primarno prema normalnom, zdravom ponašanju i

doživljavanju; samo dio područja kliničke psihologije bavi se smetnjama osobe, uvjetima

oštećenog doživljavanja i ponašanja kao i mogućnosti terapije.

8

Dade li se psihologija definirati?

Psiholozima je dosta teško definirati svoju znanost. Za one izvana, psihologija može

izgledati kao zaokruženo područje učenja i istraživanja. Nakon pobližeg razmatranja

uspostavlja se da je psihologija ipak skup najrazličitijih dijelova čije se spajanje bez daljnjega

ne može odrediti. Konačno postoji čak i nejedinstveno mišljenje o tome da li se psihologija

uopće dade smisleno definirati. Naime, uz istraživanja koja obuhvaćaju aktivnosti živčane

stanice, pa do istraživanja efektivnosti psihoterapije, nije lako pronaći jedinstvenu definiciju.

Psihologija je počela kao znanost o duševnom životu i takvom ju se smatralo sve do

1920-tih. Od 1920-tih pa do 1960-tih američki psiholozi su redefinirali psihologiju kao

"znanost uočavajućeg i mjerljivog ponašanja". Po njima, svaka znanost počiva na principima

i promatranju. Nemoguće je, istakli su oni, promatrati čuvstva i osjećaje ili misli. Međutim

moguće je promatrati i mjeriti ljudsko ponašanje prilikom odgovora na različite situacije i

podražaje. Tisuću devetsto šezdesetih godina, psihologija se počela značajno usmjeravati na

svoj početni interes studiranja a to je na mentalne procese tj. kako naš mozak procesira i

zadržava informacije. Da bi stavila u fokus ponašanje i nutarnje procese, psihologija je

postala znanost o ponašanju i mentalnim procesima. Što to znači? Ponašanje naime uključuje

sve oblike reakcija organizma, svaku akciju ili reakciju koju smo u stanju zamijetiti i

pribilježiti: viku, smjeh, trepanje, znojenje, govor, čitanje itd. Sve ove radnje su ponašanja

koja se mogu promatrati i mjeriti.

Međutim procesi su pak nutarnja subjektivna iskustva do kojih dolazimo putem

ponašanja, osjetila, percepcija, snova, misli, uvjerenja i osjećaja. Prema tome, iako nas

definicija "per se", previše i ne zanima, u principu ćemo se složiti s Krech-om (1985) da je

"Psihologija znanost o ponašanju, doživljavanju i iskustvu obojega". Stoga uhodana fraza o

psihologiji kao nauci o duši ne samo da ne vrijedi sa znanstveno psihološkog stajališta nego

čak niti teoretski nije ispravna.

Povijesna pozadina psihologije

Psihologija ima dugu prošlost iako je njena realna povijest kratka, napisao je jedan od

prvih eksperimentalnih psihologa Herman Ebbinghaus 1908. godine. On je želio naglasiti da

psihologija vuče svoje korijene tisućama godina ali kroz cijelo to vrijeme nije bilo gotovo

nikakvog progresa što se tiče sistematičnog pristupa psihologiji. Iako su neki oblici

psihologije bili prisutni i u starodrevnim indijskim Yogi tradicijama, korijeni moderne

9

psihologije u stvari zadiru u vremena stare Grčke. U četvrtom i petom stoljeću prije Krista,

klasični filozofi: Sokrat, Platon i Aristotel počeli su racionalnu analizu o tome kako

funkcionira ljudska misao, upuštali se u diskusije o slobodnoj volji te o odnosu između

pojedinačnih građana i društva u kome su živjeli. I dok su ti filozofi i njihovi sljedbenici

postavljali fundamentalna pitanja o tome što to znači biti racionalan, senzitivan, odgovorno

ljudsko biće, dokazi za njihove odgovore nisu mogli biti dani drugačije doli na bazi logike i

racionalnog obrazloženja. Kasnije, kako su se ideje katoličanstva širile svijetom, teolozi su

počeli naučavati o slobodnoj volji, u koju su uključena i duša i pamet tako da niti duša niti

pamet nisu mogli biti subjekti prirodnih zakona i principa koji bi određivali akcije fizičkih

osobina živih bića. Teško se moglo pobjeći od teološkog principa da su pamet, duša a i tijelo

Božji dar. U to se nije previše diralo. No uostalom to su vremena kad osim filozofije,

teologije i astrologije i nije bilo nekih drugih znanosti.

Za službeni početak psihologije redovito se uzima 1879. godina kad je u Leipzigu

Nijemac Willhelm Wundt osnovao laboratorij eksperimentalne psihologije. Svega nekoliko

godina kasnije sličan laboratorij je otvoren i u Americi. Do godine 1900. u svijetu je već bilo

40 laboratorija eksperimentalne psihologije. Kako je do toga došlo? Vjerojatno zbog pobune

protestanata protiv katoličke Crkve 1880-tih godina kada su njemački liječnici, fiziolozi i

filozofi počeli postavljati u pitanje teološku tvrdnju da je ljudski organizam iznad svih živih

organizama na ovoj zemlji, te pokušali dokazati da prirodni zakoni određuju ljudsko

ponašanje. Herman von Helmotz, liječnik po struci, poduzeo je jednostavne eksperimente o

percepciji i živčanom sustavu. On je bio prvi koji je počeo mjeriti brzinu živčanog impulsa.

Otprilike u isto vrijeme jedan drugi Nijemac Gustav Fechner, počeo je studirati kako se

fizički podražaj odražava na osjetila i kako se to psihološki doživljava. Kao i sam Wundt, i

Fechner je išao s pretpostavkom da je psihološke procese moguće objektivno proučavati

eksperimentalnom metodom po uzoru na metode prirodnih znanosti koje su korištene u fizici

i fiziologiji. Ovi prvi psiholozi su zagovornici determinizma, pravca koji tvrdi da su sve

fizičke, mentalne radnje, kao i samo ponašanje, određeni specifičnim uzročnim faktorima.

Wundt je počeo opširno pisati o novoj psihologiji i odgojio je mnoge mlade

znanstvenike koji su pošli svijetom naviještati nove ideje o znanstvenoj psihologiji. Među

njegovim učenicima nalazio se i Edward Titchner, Amerikanac koji je po povratku u

Ameriku osnovao laboratorij na sveučilištu Cornell. Ideje i intelektualne tradicije kako

filozofije tako i prirodnih znanosti bile su objedinjene u pokušaju razvijanja novog smjera

10

psihologije. U Americi je 1890. mladi profesor filozofije na Harvardu, koji je završio

medicinu, i jako se zanimao za literaturu i religiju William James, počeo razvijati jedinstveni

pristup američke psihologije.

Kada je psihologija postala laboratorijska znanost organizirana oko eksperimenata,

njen specifični doprinos znanju počeo je davati odjeka. Psihologiju su počeli priznavati kao

znanost. U Wundtovom laboratoriju subjekti su davali jednostavne odgovore. Odgovarali su

sa da ili ne i pritiskivali dugme. Na vanjske podražaje subjekti su mogli odgovarati što

osjećaju ili doživljavaju. Budući da su podaci mogli biti sakupljani putem sistematskih i

objektivnih procedura, svaki nepristrani promatrač bio je u stanju replicirati, ponoviti

rezultate Wundtovih eksperimenata. Naglasak na eksperimentalnoj metodi te posebna pažnja

posvećena preciznom mjerenju kao i statistička analiza, bile su odlike Wundtove psihološke

tradicije.

Kada je Edward Titchner donio Wundtove ideje u Ameriku on se također počeo

zalagati da psihologija počne istraživati područje svijesti. Međutim postavilo se pitanje kako

je moguće studirati elemente mentalnog života? Metodu koju su odabrali za takve vrste

studija onoga vremena bila je metoda introspekcije, sistematskog ispitivanja subjektivnih

misli i osjećaja na temelju nekih osjetilnih iskustava. Titchner se u svojim istraživanjima

zadržavao na pitanju samog mentalnog sadržaja ali ne i na pitanju kako i zašto do tog

sadržaja dolazi. Njegov pristup psihologiji kao znanosti poznat je pod nazivom

strukturalizma. Taj naziv je došao zato što je interes njegovog istraživanja bio baziran na

otkrivanju strukture ljudske pameti i ponašanja kao posljedice. Strukturalizam je polazio od

pretpostavke da se ljudsko mentalno iskustvo može razumjeti kao kombinacija jednostavnih

elemenata i događaja. Cilj tog pristupa bio je otkriti bazičnu strukturu ljudskog mozga

analizom temeljnih elemenata osjetnih i drugih iskustava koja sačinjavaju mentalni život

pojedinca. Mnogi psiholozi su napali strukturalizam i to s tri gledišta. Prvo zamjerali su mu

da je previše redukcionistički a to znači da se tim pristupom kompleksno ljudsko iskustvo

smanjuje (reducira) na vrlo jednostavne osjetne reakcije. Drugi prigovor je bio da je takav

pristup previše elementaran jer se pokušavalo djeliće prikupiti u jednu cjelinu, umjesto da se

proučava čitav niz ljudskog ponašanja direktno. I treći prigovor strukturalizmu bio je taj da je

to odviše mentalistički pristup jer je uvažavao jedino verbalne izvještaje ljudskog stanja

svijesti a izbjegavao proučavanje subjekata koji nisu bili u stanju opisati svoje introspektivne

doživljaje. Glavni protivnici strukturalizma dolazili su iz redova jednog drugog psihološkog

11

pravca tog doba poznatog pod imenom funkcionalizam. Idejni začetnik tog pravca bio je

William James koji se slagao s Titchenerom da je ljudska svijest centralna tema studija

psihologije. Ali za njega svijest nije ograničena na elemente, sadržaje i strukture, nego je to

sastavni dio neprestane interakcije svijesti s okolišom. Dakle ono što je važno za studij

svijesti i svjesnoga prema Jamesu, su akcije i funkcije mentalnog procesa a ne sami sadržaji

svijesti. Stoga je funkcionalizam prvotni naglasak stavio na stečene navike koje omogućavaju

organizmu da se prilagodi okolini i da efektivno funkcionira. Ključno pitanje na koga su

funkcionalisti htjeli dati odgovor bilo je "što je funkcija ili cilj bilo koga čina ponašanja?"

Osnivač funkcionalističke škole bio je John Dewey. Zagovornici ovog pravca su u svojim

istraživanjima odustali od slijepe pokornosti laboratorijskim metodama. U njihovom pristupu

bilo je mjesta za emocije, jastvo, volju, vrijednosti i čak za religiozno i mistično iskustvo. Taj

pristup ostavio je prostora za pojedinca koga se nije svodilo na formule ili brojeve. Za

pristaše ove metode su objašnjenja bila važnija od eksperimentalne kontrole.

Sve do 1859. godine nije se javno postavljalo u pitanje crkveno tumačenje o tome

kako smo stvoreni, zašto postojimo i kamo idemo. Vjera, pogotovo katoličanstvo učilo nas

je, i uči, da su sva živa bića, a čovjek kao najviše biće (slika Božja) stvoreni od Boga i da

svako od stvorenih bića ima svoj cilj boravka na zemlji. Za čovjeka, gledajući kroz prizmu

vjere, nema dileme kamo on ili ona ide nakon ovoga života. Međutim 1859. godine Charles

Darwin je izašao sa svojom teorijom o evoluciji. Ta teorija je uspjela dati biologiji centralno

mjesto u pokušaju razumijevanja kompleksnosti postojećih organizama na ovoj zemlji.

Darwin je između ostalog plasirao svoju ideju o prirodnoj selekciji a to je da organizmi koji

su bolje prilagođeni okolini uspješnije prenose svoje gene na potomke nego oni koji su

slabije prilagođeni. Pravac poznat pod imenom Evolucionizma gleda sve vrste života na

zemlji kao živote u neprestanoj mutaciji i razvoju. Darwinova teorija je uspjela izgurati

čovjeka iz centra pažnje dajući mu mjesto među životinjskim vrstama.

Suvremeni pravci psiholoških istraživanja

Psihologija se danas zaustavlja na šest pravaca važnih za suvremena znanstvena

istraživanja. To su: biološki, psihodinamični, behevioristički, kognitivni, humanistički i

evolucijski.

Biološkom pravcu pripadaju psiholozi koji istražuju uzroke ponašanja u funkcijama

gena, mozga, živčanog sustava i endokrinog sustava (kontrolirajućih hormona). Prema ovom

12

modelu utemeljenom na biologiji, funkcije organizma objašnjavaju se fizičkim strukturama i

biokemijskim procesima. Svako iskustvo i akcije organizma objašnjavaju se kao rezultat

djelovanja živčanih impulsa. Ono što potiče na djelovanje su kemijske i električne aktivnosti

koje se događaju unutar živčanih stanica. Ovaj pristup se bazira na četiri pretpostavke: a)

psihološki i društveni fenomen se može razumjeti u sklopu biokemijskih procesa; b)

kompleksniji fenomeni se mogu razumjeti putem analiza ili redukcije na manje specifične

dijelove; c) svako ponašanje ili potencijalno ponašanje određeno je fizičkim strukturama i u

velikoj mjeri nasljednim procesima i d) iskustvo može mijenjati ponašanje koregirajući

bazične biološke strukture i procese.

U prošlosti je ovaj pristup bio poznat pod imenom fiziološke psihologije, ali danas

ovi znanstvenici zahvaljujući sve većim otkrićima o strukturi i funkcijama mozga sebe radije

nazivaju neurolozima. Oni studiraju procese počevši od procesa pamćenja kod jednostavnih

organizama kao što su puževi na primjer, pa sve do toga kako ljudski mozak reagira na

iznenađujuće stimulativne informacije. Dok neki neurolozi rade po sveučilišnim

laboratorijima, drugi rade po bolnicama i klinikama. Prvi mogu istraživati da li je na primjer

moguće poboljšati pamćenje kod starijih štakora, majmuna i ostalih životinja, dok se drugi

bave bolesnicima koji su izgubili pamćenje.

Psihodinamički pravac polazi od pretpostavke da je ponašanje motivirano snažnim

nutarnjim porivima. Prema pristašama ovog pravca ljudsko ponašanje izvire iz naslijeđenih

instinkata, bioloških nagona, sa ciljem da se riješi sukob između osobnih potreba i društvenih

zahtijeva. Začetnik ovog pravca je bečki liječnik Sigmund Freud (1856-1939), inače osnivač

psihoanalize. Sa svojom dinamičkom psihologijom podsvijesti uveo je revoluciju s obzirom

na cjelokupno razumijevanje čovjeka i njegove kulture. Svojim učenjem nije utjecao samo na

psihologiju nego također i na umjetnost, literaturu, filozofiju i medicinu. Do svojih ideja

došao je radeći s mentalno nestabilnim pacijentima. Prema njegovoj teoriji svaka osoba je u

potpunosti određena kombinacijom nasljednih faktora i iskustva iz ranog djetinjstva.

Naglašavao je da u djetetu dominira urođeni instinkt za samoodržavanjem i želja za fizičkim

užitkom. Ti primitivni impulsi su potisnuti zbog dva tabua: prvi tabu su roditelji a drugi je

društvo. Freudov model je prvi počeo uvažavati iracionalnost u ljudskom ponašanju odnosno

u ljudskoj prirodi. On je prvi ustvrdio da ljudski postupci mogu biti motivirani podsvjesnim

silama. Dakle, bio je prvi psiholog koji je ukazao da bi ljudsku podsvijest također trebalo

studirati. Freud je u svom psihološkom pristupu polazio od dviju pretpostavki: prvo da se sve

13

psihičko događanje može kauzalno interpretirati. Nema ništa slučajno na duševnom području;

Drugo: djelovanje i doživljavanje događa se puno češće iz podsvijesti nego iz svijesti.

Čovjeka vode dva poriva, seksualni poriv i poriv agresije, kojeg je neko vrijeme promatrao i

kao poriv smrti. Njegovo jako naglašavanje seksualnog nagona donijelo mu je jaku kritiku

stručnih krugova kao i krugova katoličke i evangeličke crkve. Išlo se je čak tako daleko da se

je razmatrala mogućnost zabrane psihoanalize, mislilo se je da nije spojiva sa kršćanskom

vjerom. Danas je takva kritika uglavnom otupjela. "Strukturu osobe" Freud vidi u svom

poznatom strukturalnom modelu pod aspektom triju instanci psihičke energije: id (koji je

prisutan pri rođenju i cilj mu je jedan: služiti instinktima tražeći prilike i objekte koji će te

instinkte zadovoljiti), ego (koji je ujedno i sluga i gospodar idu) racionalan je i pronalazi

realistične putove kako bi zadovoljio instinktne potrebe ida, ali u isto vrijeme ima funkciju

obuzdavati iracionalne impulse ida. Super-ego predstavlja moralni i socijalni aspekt ličnosti.

Predstavlja ono što se razvilo učenjem normi socijalne sredine u kojoj pojedinac raste i živi.

Nesocijalizirani porivi ida često su u sukobu sa socijaliziranom kontrolom ponašanja što je

nameće super-ego.

Cilj psihoanalitičke terapije je oslobođenje i jačanje svoga ja, posvješćivanjem

potisnutih dječjih snova. Još za vrijeme Freudova života razdvojio se je psihoanalitički

pokret. Carl Gustav Jung (1875-1961) i Alfred Adler (1870 - 1937) osnivaju svoje škole,

analitička ili kompleksna psihologija (Jung) i individualna psihologija (Adler). I danas mnogi

psiholozi prihvaćaju Freudov psihodinamički model, samo ne više u najužem smislu

Freudovih teorija od kojih mnoge nikada znanstveno nisu mogle biti provjerene. Zapravo

dokazi za Freudove teorije su vrlo rijetko došle iz laboratorija. Oni dolaze iz mitologije,

legendi, drama i arheologije. Stoga je danas teško naći čistog Freudovca. Sljedbenici

njegovih teorija se danas zovu neo-freudovci koji su Freudove ideje proširili i pokušavaju ih

inkorporirati u društvene utjecaje i interakcije. Neofrojdovci više ne govore isključivo o

iskustvu i traumama iz ranog djetinjstva nego o traumama koje se kupe tijekom dužeg

razdoblja ljudskog života.

Behevioristički pravac se bavi golom reakcijom na podržaj. Behevioriste ne

zanimaju biokemijski procesi ili nutarnje motivacije nego su usredotočeni na specifične

odgovore na podražaje i to one koji se mogu mjeriti. Glavni cilj beheviorističke analize je

razumjeti koju i kakvu vrstu ponašanja izaziva određeni podražaj. Prema ovoj teoriji

ponašanje je u potpunosti određeno izvanjskim uvjetima. Ljudi nisu niti dobri niti loši nego

14

jednostavno reagiraju na podražaje okoline, tvrde zagovornici behaviorizma. Ljudsko

ponašanje je moguće mijenjati tako što se mijenjaju izvanjski uvjeti. Behavioristi tvrde da je

osoba uglavnom onakva kakva jest zahvaljujući iskustvu i uvjetima života i kulture u kojoj

živi. Malo drže do nasljednih faktora. Tipični znanstveni pristup behaviorista je sakupljanje

rezultata laboratorijskih eksperimenata. Često proučavaju životinje jer je u eksperimentima s

životinjama lakše postići kontrolu okoliša. Pretpostavljaju da se rezultati dobiveni sa

životinjama u principu mogu primijeniti i na druge vrste života, uključujući i ljude. Začetnik

behaviorističke ideje je John Watson koga je inspiriralo istraživanje ruskog fiziologa Ivana

Pavlova. Pavlov je naime otkrio da fiziološki odgovor u obliku izlučivanja sline kod psa,

može biti izazvan zvukom ili bilo kakvim simbolom koji se redovito prezentira psu u vrijeme

donošenja hrane. Glavni interes Pavlova u njegovim istraživanjima na području psihologije

bio je princip uvjetovanja. Prije Watosna na instinkte se gledalo kao na nasljedne mehanizme

koji bi mogli objasniti osobnost i ponašanje. Watsonova pretpostavka da je svako ponašanje

rezultat učenja, otvara mogućnosti za promjenu neželjenog ponašanja. On je vjerovao da se

mentalne događaje ne može znanstveno istraživati i stoga je iz svoje teorije izbacio

introspekciju i sve pokušaje proučavanja mentalnih procesa. Stoga je zacrtao novi pravac u

psihologiji, dao se u potragu za uzrocima u okolini umjesto u samoj osobi i bio je prvi koji je

počeo insistirati na tome da psiholozi trebaju jedino studirati ponašanje koje je moguće

zabilježiti. Međutim glavni arhitekt behaviorizma bio je B.F. Skinner. Sve do svoje smrti

1990. Skinnerovi planovi i vizije usmjeravali su behevioriste u njihovom pristupu znanosti.

Sa Skinnera u psihologiji nije bilo prostora za neurologiju ili kognitivnu znanost. Po njegovu

nacrtu, psihologija bi se mogla smatrati znanstvenom disciplinom jedino ukoliko je

ograničena na pručavanje mehanizma kako funkcionira ponašanje u odnosu na okolinu i

obratno. Veći dio ovoga stoljeća američkom psihologijom je dominirao behavioristički

pravac. Iako su Skinner i njegovi učenici u većini slučajeva eksperimentirali s golubovima i

štakorima, behavioristički principi su se naširoko primjenjivali i na ljudske probleme. Pod

utjecajem njihovih principa prihvaćen je "humaniji" pristup odgoju djece na bazi nagrade

umjesto na bazi kazne, uvedene su nove vrste terapija za modificiranje ponašanja itd.

Kritičari prigovaraju behaviorizmu da je ponajprije svojim metodama i pristupom

desetljećima zasjenjivao i stavio u stranu druge vrste istraživanja koje bi trebale biti cilj

psihologije i da behavioristi umanjuju značenje istraživanja specifičnih karakteristika

ljudskog bića a to je govor, misao i svijest.

15

Kognitivni pravac je u posljednjih pedeset godina u psihologiji dostigao svoju

kulminaciju kao izazov ograničenoj perspektivi behaviorizma. Centralna tema kognitivnog

pristupa je ljudska misao i procesi kao što su stjecanje znanja, mišljenje, sjećanje, rješavanje

problema, fantaziranje i ljudska svijest. Gledajući iz kognitivne perspektive ljudi djeluju jer

misle, a misle jer su ljudska bića koja su jedino sposobna to činiti s obzirom da nam je Bog

( a kognitivisti kažu - priroda) dao razum. Ovi psiholozi ističu da ljudi nisu bića koja

jednostavno reagiraju na podražaj nego da su zapravo aktivna bića koja sama odabiru i

kreiraju pojedinačne odgovore na okolinu i podražaje. Ponašanje je, po njima, samo

djelomično određeno podražajnim elementima. Neka od najvažnijih ponašanja, po njima su

posljedica kreativnog mišljenja a ne predviđeni načini koji su korišteni u prošlosti. Ljudi

počinju život ne kao dobri ili zli nego s potencijalom mentalnih sposobnosti da budu dobri ili

zli. Kognitivni psiholozi 1990-tih godina bave se pitanjem na koji način ljudi tumače

sadašnje podražaje okolnog svijeta. Oni žele otkriti kako ljudi procjenjuju različite akcije

koje su u stanju poduzeti, kako to prosuđuju, te kako se odlučuju na adekvatni postupak.

Kognitivni psiholog Herbert Simon dobitnik je nobelove nagrade za ekonomiju na

temelju svoga istraživanja o tome kako ljudi donose odluke pod neizvjesnim uvjetima a to

znači u nedostatku potrebnih informacija. On je dokazao da ekonomski modeli utemeljeni na

pretpostavkama racionalnih analiza o tome kako bi se ljudi trebali ponašati ne funkcioniraju

ukoliko situacija nije jasna. Umjesto toga predviđanja se poboljšavaju psihološkom i opisnom

analizom načina kako se ljudi ponašaju u nejasnim situacijama. Teorije Alberta Bandure

obuhvaćaju kognitivne procese u njegovim objašnjenjima socijalnog učenja, psihoterapije

utemeljene na principima kognitivne psihologije pa čak i u analizi terorizma. Mnogi

psiholozi na novu kognitivnu orjentaciju gledaju kao na dominirajući pravac suvremene

psihologije.

Humanistički pravac pojavio se 50-tih godina kao alternativa pesimizmu i

determinizmu psihodinamičkog i behaviorističkog pristupa. Prema humanističkom modelu

ljudi nisu vođeni snažnim silama instinkta kao što tvrde Freudovci, niti su izmanipulirani

izvanjskim svijetom to jest, okolinom, kao što tvrde bihevioristi. Ljudi su, tvrde humanisti,

aktivna stvorenja koja su duboko u sebi dobra i u stanju se odlučiti za pravi izbor. Glavni cilj

ljudskih bića je prema humanistima, neprestani trud na rastu i razvijanju svoga potencijala.

Za razliku od bihevioristia, ovi psiholozi su usredotočeni na iskustveni subjektivni svijet

osobe umjesto na objektivni svijet kakvoga vide izvanjski promatrači i znanstvenici što je

16

odlika behaviorističkoga pristupa. Stoga pristaše humanističkog pravca nazivaju i

fenomenolozima onima koji proučavaju osobne doživljaje i poglede pojedinca. Za razliku od

kognitivno orijentiranih psihologa koji su usredotočeni na unutarnje procese specifičnih

indikatora ponašanja, psiholozi humanističkog pravca su više zainteresirani za pitanja kako ti

unutarnji procesi vode ka novim spoznajama i potom vrednuju odluke i izbore osobe.

Humanistički pravac se bavi cjelokupnom osobom odabirući holistički pristup a to znači

pridržavaju se načela da se pojedine psihičke pojave uvijek moraju promatrati u sklopu

psihičke cjeline. Oni smatraju da se razumijevanje osobe postiže putem integracije misli,

tijela i ponašanja sa sklopom socijalnih i kulturnih utjecaja. Najistaknutiji predstavnici ovog

pravca su: Carl Rogers, Rollo May i Abraham Maslow. Rogers je u svom pristupu naglasak

stavljao na prirodnu tendenciju pojedinca ka psihološkom rastu i zdravlju kao i važnost

pozitivnog pristupa samom sebi u ovom procesu. Rollo May je bio jedan od prvih psihologa

koji je istraživao fenomene poput tjeskobe na primjer iz perspektive pojedinca a ne kao

fenomen za sebe. On je također pokušao integrirati principe egzistencijalne filozofije u novi

psihološki pristup. (Egzistencijalizam je dekadentna struja u francuskoj literaturi poslije

drugog svjetskog rata. Osnovao ju je Paul Sartre. Odiše najdubljim pesimizmom,

nevjerovanjem u životne snage čovjeka i pomanjkanjem perspektive. Međutim taj

egzistencijalizam ipak ostavlja prostora za osobne odluke i slobodnu volju u svijetu bez

smisla i razloga. Rollo se uhvatio za upravo ova dva faktora: slobodnu volju i osobne odluke

ali u pozitivnijem svjetlu). Abraham Maslow je naglašavao samo-aktualizaciju i studirao

ljude koji su slovili kao oni koji su se aktualizirali odnosno pronašli svoj smisao i sobom bili

zadovoljni. Mnogi kritičari ovog pravca ističu da je humanistički pristup nedovoljno

znanstven. Nazivaju ga popularnom psihologijom koja ima geslo: Osjećaj se dobro i ne brini.

Evolucijski pravac. Doista je iznenađujuće da je evolucijski pristup jedan od

najnovijih pravaca psihologije. Ovaj pristup pokušava spojiti modernu psihologiju s

najstarijom i gotovo centralnom idejom biologije: Darwinovom teorijom evolucije putem

prirodne selekcije. Koncept ponašanja i mentalne prilagodbe temelj je evolucijskog pristupa.

Taj pristup polazi od pretpostavke da su se ljudske mentalne i fizičke sposobnosti razvijale

milijunima godina s posebnim ciljem prilagodbe okolišu. Osim što govore o evolutivnom

razvoju organa i organizma općenito, oni naglašavaju da se slično događa i s mozgom.

Mozak se razvija kako bi se prilagodio okolišu odnosno izazovima.

17

Dakle, kao što je vidljivo iz gore izloženog teksta, raznolikost je jedna od upečatljivih

oznaka psihologije. S lakoćom se može doći do iznad 50 "psiholoških pravaca", ograničujući

se samo na najpoznatija imena. Tako se može pitati što uopće ujedinjuje psihologiju? Metode

i sadržaji zasigurno ne. U pristupima postoje djelomična slaganja ali su još naglašenija

neslaganja.

Kako se grana psihologija?

Obično se razlikuje bazičnu, to jest znanstvenu i teorijsku psihologiju od primijenjene

psihologije. Bazična psihologija je usredotočena na istraživanja dok je primijenjena

usmjerena na primjenu znanja u praksi. No mi ćemo se ograničiti na dva slijedeća pojma.

Opća psihologija i diferencijalna psihologija

Opća psihologija pokušava istražiti zakonitosti doživljavanja i ponašanja, događaje

koji mogu zahtijevati opće ili generalne vrijednosti i zakonitosti. Pojedini segmenti predmeta

su: psihologija opažanja, psihologija motivacije, psihologija emocija, psihologija učenja,

mišljenja, govora. Diferencijalna psihologija je naprotiv zainteresirana za razlike između

individua s obzirom na temperament, inteligenciju ili izričaj. Diferencijalna psihologija je

uglavnom identična sa psihologijom osobe odnosno istraživanja osobe. Važan dio je

psihološka dijagnostika. Međutim ova podjela se može i pojednostavniti tako što se može

govoriti o teoretskoj i primijenjenoj psihologiji.

Teoretska (odnosno čista) psihologija je zapravo zainteresirana samo za temeljna

pitanja neovisno o svakoj praktičnoj primjeni. Naprotiv primijenjena psihologija neposredno

cilja na korisnost psihološkog znanja. Nabrojit ćemo nekoje discipline: klinička psihologija,

psihologija rada, poduzeća i organizacije, reklamna psihologija, pedagoška psihologija,

pastoralna psihologija. Religiozna, socijalna i razvojna mogu pripadati obim kategorijama.

Temeljna pitanja kojima se bavi suvremena psihologija

Jedno od trajnih pitanja kojima se bavi suvremena psihologija usredotočeno je na

temu stabilnosti nasuprot promjene. Naime ova tema se bavi pitanjima poput onih da li naše

sposobnosti i navike ostaju iste bez obzira na našu dob, da li dijete koje je istraživačke

prirode i nemirna duha, postaje nezainteresirana odrasla osoba? Da li sramežljivi učenici

mogu postati otvoreni, veseli brbljavi odrasli? Mogu li problematični tinejdžeri jednom

18

postati ozbiljni rukovodioci? Da li ljudi u različitim epohama života posjeduju različite vrste

osobnosti? To je čitav niz pitanja kojim se bavi psihologija a kojim ćemo se i mi baviti

tijekom naše nastave.

Drugo područje zanimanja psihologije je pitanje ljudske razumnosti nasuprot

nerazumnosti. Naime u kolikoj mjeri ljudi zaslužuju da pripadaju rodu "homo sapiensa". Kao

što ćemo vidjeti, ljudi po svojim kognitivnim - intelektualnim - svojstvima, nadilaze

kompjutore. Jednostavan čin vašeg razumijevanja teksta koga upravo čitate, uključuje

milijune živčanih impulsa, koji su raspoređeni u različite sfere mozga gdje ih se procesira. I

dok smo s jedne strane nezamislivo komplicirano biće, uistinu savršeno stvorenje s obzirom

da se u ovom momentu u svakome od nas odvija na tisuće nezavisnih kompliciranih

operacija- od disanja pa do probave -, dotle smo u psihološkom smislu skloni ka prilično

velikoj nesavršenosti. Nije rijedak slučaj da realnost zamijenimo krivim konceptima. Imamo

tendenciju preuveličavanja svojih sudova. Često vidimo razloge i uzroke stvarima koje ne

postoje. Često postupamo s drugima na način kako bi oni potvrdili naše predrasude o njima.

Govorimo naime o nekim zakonima koji ograničavaju ljudsku razumnost.

Najveća tema po obujmu, a možda i po važnosti u psihologiji je utjecaj bioloških

faktora iskustva na život i ponašanje pojedinca. U psihologiji je vjerojatno najstarija debata o

ulozi nasljednih faktora na život pojedinca. Još je Platon tvrdio da su karakter i inteligencija

osobe u najvećoj mjeri nasljedni, a za Platona su čak i određene ideje koje imamo nasljednog

karaktera. Aristotel je pak tvrdio da se u našoj svijesti ništa ne događa što već u nas nije

došlo iz izvanjskog svijeta putem osjetila. Rene Decartes je s druge strane tvrdio da ljudsko

biće posjeduje određene kvalitete i nazovimo to "potencijalno znanje" prilikom samog

rođenja. Ove vrste rasprava još ni danas nisu dovršene. Suvremeni psiholozi ih vode

pokušavajući odgovoriti na slijedeća pitanja: Da li su inteligencija, osobnost, psihički

poremećaji više pod utjecajem nasljednih faktora ili pod utjecajem okoline? Da li je dječje

poznavanje gramatike urođeno ili se razvija pod utjecajem iskustva? Da li su pohlepa za

jelom i seksualnim potrebama više uvjetovana biološkim faktorima ili izvanjskim, socijalnim

i kulturnim podražajima? Da li je depresija poremećaj mozga ili je poremećaj u mislima? Da

li su spolne razlike predodređene biološki ili socijalno? Na sva ova pitanja koja se odnose na

debatu što u nama više prevladava: da li društvo-okolina ili nasljedni faktori - biologija,

suvremena psihologija nema jednostavnog odgovora. Čovjek je u biti ono što genetski sa

sobom nosi ali je u isto vrijeme i produkt društva, kulture, vjere i tradicije iz koje dolazi.

19

PSIHOBIOLOŠKI I NEUROLOŠKI POGLED NA MOZAK

Mozak i njegova struktura

Tendencija suvremene psihologije je dokazati da je svaka psihološka akcija u isto

vrijeme i biološke naravi.

Mozak odrasle osobe, težak je otprilike kilogram i pol. Dosta sličan karfiolu?

Međutim to je najkompliciranija struktura koja postoji u svemiru. Mozak posjeduje toliki

broj stanica da po svom broju, vjerojatno premašuje broj zvijezda u našoj galaksiji. Mozak

broji oko 100 milijardi stanica. Iako ih ima oko dvjesto vrsta, ove stanice se naziva

neuronima i glijama. Svrha im je trostruka: primati informacije od drugih stanica, procesirati

informacije i prenijeti ih do svih dijelova tijela. Svaka vrsta ponašanja počinje akcijom

neurona. Ponajprije neuron prima dolazeću informaciju na svom kraju. Ti krajevi su receptori

koji su razgranati u obliku grane i naziva ih se dendritima. Potom informacija dolazi do

stanice neurona ili some koja se spaja sa drugom dolazećom informacijom.

Tada kompletni zbroj informacija prolazi kroz nit neurona koja se zove akson. Potom

dolazi do električnog pražnjenja koji se zove živčani impuls. Impuls završava na kraju

aksona koji ima oblik tikvice. Te tikvice sadrže kemikalije koje prenose informacije

odašiljajući kemijsku poruku slijedećem neuronu.

Iako su jedan do drugoga, dva neurona se u stvari ne dodiruju. Poruke s neurona na

neuron šalju se preko likvidnog razmaka koji se zove sinapsa. Ovi kemijski kuriri se nazivaju

neuronski transmiteri (odašiljači). Kada je neuronski transmiter ubrizgan u sinapsu, on se

prilijepi na specifično mjesto receptora dendrita susjednog neurona precizno kao što ključ

ulazi u bravu. Neke sinapse su podražavajuće. One podražavaju membranu na daljnje

prenošenje živčanih impulsa. Druge vrste sinapse su takozvane inhibitorne, to znači imaju za

cilj smanjiti ili spriječiti impulse. Primajući kanali u dendritima određuju koji će biti efekt

neuro-odašiljača. Živčana stanica posjeduje moć odabiranja kad će i da li će doći do

električnog pražnjenja. Tek kad cjelina podražavanja i kočenja prijeđe određenu granicu,

mijenja se električni potencijal na membrani stanice te impuls putuje dalje.

Taj neprestani protok živčanih impulsa i kemikalija kroz naše tijelo čini ljudsko

ponašanje jako kompleksnim. To regulira naš metabolizam, temperaturu, disanje. Omogućuje

nam učenje, pamćenje i donošenje odluka.

Teško je shvatiti da je u prostoru ovih živčanih stanica, u sinapsi, zapravo baza svega

našega znanja i iskustva. Kako se to događa? To je velika zagonetka za sve one koji studiraju

20

ponašanje i funkciju mozga. Postoji čitava jedna grana znanosti koja se time bavi, to je

neuro-znanost (neurologija). Neurologija obuhvaća oko dvadeset disciplina među kojima je i

psihologija.

Neurolozi polaze od pretpostavke da je sve ono što mozak radi u konačnici moguće

objasniti biološkim i kemijskim reakcijama koje se zbivaju bilo u cjelokupnom mozgu ili pak

u određenim područjima mozga. Za neurologe razumjeti ponašanje znači razumjeti biološku

podlogu.

Dijelovi mozga i limbički sustav

Mozak je sastavni dio našeg živčanog sustava. Funkcionira tako da su svi njegovi

dijelovi međusobno povezani, iako su neki dijelovi mozga specijalizirani za posebne radnje.

Primozak, je dio mozga koji povezuje mozak s kičmenom moždinom. To je centar za

temeljne funkcije života: disanje, kucanje srca, budnost i spavanje. Neposredno iznad nalazi

se mali mozak, koji ima ulogu koordiniranja pokreta tijela, kontrolu držanja i održava

ekvilibrijum. Dublje u mozgu nalazi se limbički sustav koji se sastoji od nekoliko struktura

koje imaju svi sisavci, i to je ono što imamo zajedničko sa sisavcima. Zadatak mu je držati

balans nutarnjih funkcija tijela, temperaturu, tlak i količinu šećera u krvi. Također regulira

emocije i strahovito jak nagon za samoodržanjem uključujući i seksualni nagon.

Limbički sustav je dio živčanog sustava koji sudjeluje u regulaciji instinktivnog

ponašanja i čuvstvenog doživljavanja i ponašanja.

Četiri najvažnija dijela limbičnog sustava su: amigdala, hipokampus, hipotalamus i

talamus.

Amigdala je prolaz u limbički sustav za osjetne impulse. Područje amigdale

odgovorno je za pojavu straha i srdžbe naročito u situacijama kad je ugrožen život

organizma.

Hipokampus je temeljni procesor informacija koji uspoređuje nove informacije sa

već pospremljenim informacijama u mozgu. Također pravi bazu svojevrsnih podataka

pamćenja.

Hipotalamus djeluje kao veza između tijela i ostalog dijela mozga i izlučuje

najmanje sedam različitih hormona u hipofizu, koja opet izlučuje hormone u krvotok što

utječe na rast i spol.

21

Talamus je odašiljač koji odašilja signale dijelova tijela u određena područja tijela.

Veliki mozak okružuje evolutivno stare primitivnije strukture mozga. Ovdje se živčani

impulsi pretvaraju u slike i simbole. Veliki mozak je podijeljen na dvije polutke koje su

povezane milijunima živčanih vlakana koje tvore korpus kalosum, provodnik poruka koje

dolaze od lijeve ka desnoj strani mozga i obratno. Vanjski sloj velikog mozga je korteks

(moždana kora). To je centar svjesne misli, procesa opažanja i integracije svih osjećaja i

reakcija. To je centralni dio moždanih aktivnosti.

Endokrini sustav

Ljudski organizam posjeduje dvije vrste žlijezda: žlijezde s kanalima i žlijezde bez kanala.

Kanali prenose kemijske tvari od jednog mjesta do drugoga. Tako znoj, slina, suze ili

majčinsko mlijeko stižu na svoja odredišta putem kanala. Međutim u centru promatranja

psihologa su žlijezde bez kanala, koje zapravo čine sustav žlijezda s unutrašnjim

izlučivanjem i tvore endokrini sustav. Te žlijezde izlučuju hormone koji se otpuštaju izravno

u krvotok. I hormoni poput neurotransmitera imaju svoja specifična receptorska mjesta. Neki

hormoni koji se izlučuju iz hipotalamusa djeluju samo na hipofizu, neki koje izlučuje

hipofiza djeluju na koru nadbubrežne žlijezde itd. U endokrini sustav spadaju slijedeće

žlijezde: hipotalamus, hipofiza, gušterača, nadbubrežne žlijezde, testisi i jajnici.

Hipotalamus izlučuje sedam hormona koji djeluju izlučivanje nekih drugih hormona iz

prednjeg režnja hipofize. Uzrokuje da hipofiza izlučuje hormon rasta i druge hormone (s

čijim nazivom vas nećemo opterećivati).

Hipofiza, koju se naziva i žlijezdom "gazdraricom", veličine graška, smještena je neposredno

ispod hipotalamusa. Potiče rast mišića, kostiju i žlijezda. Regulira koru nadbubrežne žlijezde,

dovodi do stvaranja i sazrijevanja spermalnih i jajnih stanica, uzrokuje ovulaciju, potiče

proizvodnju mlijeka, koči proizvodnju urina, te potiče kontrakcije maternice pri porođaju itd.

Gušterača odnosno endokrine stanice u njoj reguliraju razinu šećera u krivi, odnosno

proizvodi inzulin koji omogućuje organizmu metaboliziranje šećera, te regulira skladištenje

masti.

Štitnjača odnosno tireoidna žlijezda izlučuje hormon tiroksin koji regulira ili ubrzava

metabolizam.

Nadbubrežne žlijezde smještene su iznad bubrega. Imaju vanjski sloj ili koru, te unutarnji

dio ili srž. Kora izlučuje čak 20 različitih hormona poznatih kao kortikosteroidi ili kortikalni

22

steroidi. Kortikalni steroidi povećavaju otpornost na stres, potiču razvoj mišića a uzrokuju i

oslobađanje uskladištenog šećera iz jetre, i tako stavljaju energiju na raspolaganje organizmu

u potrebnim situacijama. Iz srži nadbubrežne žlijezde izlučuju se adrenalin i noradrenalin. Ti

hormoni pobuđuju organizam i pripremaju ga na sučeljavanje sa prijetnjama i stresom.

Adrenalin povećava većinu emocija i važan je za doživljaje straha i tjeskobe. Noradrenalin

pak povećava krvni tlak i u živčanom sustavu djeluje kao neurotransmiter.

Testisi i jajnici proizvode spolne hormone. Testisi izlučuju muški spolni hormon testosteron,

koji tijekom puberteta dovodi do rasta mišića i kostiju, te razvoja primarnih i sekundarnih

spolnih obilježja. U primarna obilježja spada rast spolnog organa i proizvodnja spermalnih

stanica. U sekundarna obilježja spadaju rast brade i povećanje dubine glasa.

Jajnici proizvode estrogen i progesteron. Estrogen je zajedničko ime za nekoliko ženskih

spolnih hormona koji potiču ženske reproduktivne sposobnosti i sekundarne spolne

karakteristike poput odlaganja masti u dojkama i kukovima. Progesteron pak stimulira rast

ženskih reproduktivnih organa i održava trudnoću.

Metode istraživanja mozga

Ulazak u tajne svih ovih dijelova mozga zahtijeva provjeru mnogih metoda. Najranije

informacije o djelovanju pojedinih sfera mozga dolaze putem povreda mozga, moždane kapi

i različitih bolesti prilikom čega se očituje nesposobnost funkcija kao na primjer

nemogućnost govora, gubitak pamćenja itd.

Jedna od suvremenih metoda istraživanja mozga, odnosno slikanja mozga, je

takozvani «brain immaging». Ova metoda omogućava slikovite podatke o radu mozga,

međutim najuobičajenija metoda analize mozga je elektronsko snimanje aktivnosti mozga.

Budući da su neuroni biokemijski električni generatori, neurolozi snimaju elektro aktivnosti

pojedinih neurona na podražaj. Elektro aktivnost cijelog mozga također može biti snimljena.

Aktivnosti se snimaju elektro encefalogramom. Predstavlja cjelokupnu aktivnosti neurona i

velikog mozga.

Znanstvenici istražuju elektro aktivnosti neurona od mozga djeteta pa do mozga

odrasle osobe od šest pa do devedeset godina. Podatke analiziramo kompjutorski. Pronašli

smo da se elektro aktivnost neurona mijenja na vrlo slobodan način. Kompjutorski programi

su tako dizajnirani da elektro aktivnost normalnih neurona vidimo u sivoj boji. Ukoliko se

radi o nepravilnoj aktivnosti, to se na kompjutoru pokazuje u crvenoj boji, što su aktivnosti

23

nepravilnije to boja postaje svjetlija i pretvara se do narandžaste. Ukoliko je u nekom

području mozga došlo do kakvih oštećenja ili poremećaja, to se na kompjutoru vidi u plavoj

boji. Kad se radi o abnormalnostima onda određena područja na monitoru počnu žmigati. To

nam pomaže pri identifikaciji glavnih psihičkih poremećaja poput depresije, demencije i

šizofrenije. Čak smo u stanju prepoznati i alkoholičare.

Neuro metrička analiza je u stvari funkcionalna analiza. Ona nam pomaže otkriti

abnormalnu transakciju među regijama mozga. Abnormalni međusobni odnos može nastati iz

nekoliko razloga. Prvo jer je njihova anatomska struktura nenormalna. Drugo i pored

normalne anatomske strukture, neurokemijske reakcije su abnormalne. Treće, čak i uz

normalnu anatomsku strukturu i uz normalne neurokemijske reakcije, mozak može imati

određene podražaje povezane s neugodnim osjećajem tako da dolazi do nenormalnih reakcija.

Za primjer imamo normalnu djevojku čija je aktivnost mozga prilikom testa bila sasvim

uredna. Na kraju testa, tehničar koji je dobro poznavao djevojku, upitao ju je za njenog

dečka. Međutim, ispostavilo se da je djevojka upravo tih dana prekinula sa svojim dečkom. U

tom trenutku razgovora, elektro aktivnosti mozga su pokazali da se kod nje radi o patološkoj

depresiji. Signali patološke depresije pokazali su se na kompjutoru tijekom čitavih pet

minuta, sve dok se djevojka nije smirila. Nakon što se primirila, aktivnost njenog mozga

postala je sasvim normalna, kao i prije. Ovdje imamo situaciju da sasvim normalni mozak u

roku od nekoliko minuta može slati signale patološke slike pacijenta. Dakle mozak reagira na

svaku našu situaciju. Poznajemo dosta ljudi koji idu k psihijatru ali se rezultati ne vide. Što to

znači? Pa znači da mnogi ljudi pate od patološko fiziološke stresne situacije koja se ne može

tako lako prepoznati.

Već duže vrijeme psihologija na funkciju mozga gleda kao na princip tamne komore.

Informacije i percepcije nadolaze unutra dok vani izlazi određeno ponašanje. U tu zamršenu

kutiju i u zbivanju stvari u njenoj unutrašnjosti nitko ne može ući. O svemu onome što se u

nama događa, zaključuje se prema ulazu i izlazu informacija.

I dok neki neurolozi ispituju elektro aktivnosti mozga, drugi studiraju kemijsku

aktivnost mozga. Jedna od najperspektivnijih metoda istraživanja današnjice je efekt lijekova

na specifične funkcije mozga.

Mozak je u biti biokemijska tvornica lijekova koji proizvodi molekule poput opioda.

Te molekule se zovu opiodnim peptidima a dio su kompleksnog sustava neurotransmitera

koji šalju signale od stanice do stanice i konačno do svih organa tijela. Iako ima više vrsta

24

opiodnih peptida, skupno ih se naziva endorfinima. Oni također dolaze sa odgovarajućim

opiodnim receptorima širom tijela. Imaju izvanredno dobro podijeljene funkcije koje

izvršavaju endorfini. Svaki endorfin slijedi specifični put kroz nervni sustav. Akcija svakoga

odvija se putem različitih vrsta receptora kao što ključ ulazi u bravu . Endorfin djeluje poput

narkotika, može dovesti do euforije, smanjiti bol i slično. Endorfini u stvari igraju glavnu

ulogu pri većini iskustava koja su povezana sa osjećajem ugode i bola. Ustanovljeno je da

igraju ulogu u emocionalnim reakcijama pri smijehu, plaču ili pak agresivnosti, kao na

primjer tuči.

Mozak i kontrola ponašanja

Mozak je organ života, unutarnji svemir inteligencije, sklonosti, radosti, bola i

kreativnosti. Razumijevajući funkcije mozga razumijemo temeljnu praktičku snagu ljudskog

i životinjskog ponašanja. Potrebno je naglasiti da je odnos između mozga i ponašanja u stvari

recipročan. Mozak kontrolira ponašanje ali ponašanje u isto vrijeme daje popratne

informacije koje utječu na mozak. U ovom smislu možemo govoriti o mozgu koji se ravna

prema podražaju jer je mozak tako sačinjen da ga ponašanje može modificirati.

Ponašanje ga je u stanju stimulirati tako da je konstantno otvoren promjenama.

Mozak je u stanju nadvladati principe svoga vlastitog funkcioniranja pa čak i svoje strukture

pri stjecanju novih spoznaja o svijetu oko njega. Sposobnost nutarnje modifikacije čini

mozak jednim od najdinamičnijih sustava na našoj planeti.

Uloga dodira

Da bismo razumjeli ovaj dvosmjerni proces između mozga i ponašanja, uzeti ćemo za

primjer dodir. Dodir je bezvučni govor koga koristimo pri svakoj komunikaciji, od

prijateljstva preko izraza ljubavi pa do potrebe kontroliranja drugih. Osobni kontakt se

uspostavlja putem univerzalnih kulturnih normi i pravila. U našoj kulturi dodir je sredstvo

komuniciranja kojima se žene više služe od muškaraca. Žena je na primjer sklonija dodirima,

ljubljenjima sa prijateljima i obitelji, dok su muški pri dodirima suzdržljiviji i skloniji

rukovanjima. Prema jednoj studiji, žene koje su medicinske sestre češće doticale i tapšale

prije operacije, reagirale su daleko pozitivnije na operaciju sa manjim krvnim tlakom i

manjom manjom nervozom i manjim uzbuđenjem. Muški su pak na iste izljeve pažnje

reagirali obrnuto, povišenim krvnim pritiskom, većom nervozom i većim uzbuđenjem.

25

Znanstvenici su utvrdili da bez obzira na spol osobe, vrsta ljudi koja pri komunikaciji ima

tendenciju doticati druge pokazuje daleko veću živost, manje je sklona ulizivanju i manje je

nepovjerljiva. One osobe koje nisu sklone ovoj vrsti izražavanja, imaju niže mišljenje o sebi i

daleko manje su društvene.

Posljedice pomanjkanja dara dodira druge osobe su vrlo značajne ne samo u smislu

psihičke i emotivne sigurnosti nego i u smislu fizičkog zdravlja. I upravo na ovoj točci dolazi

do izražaja uloga mozga. Naime, između čina dodira ili momenta kad smo dodirnuti stoji

mozak koji regulira pozitivne i negativne posljedice. Mozak u stvari stvara potrebu za

dodirom a ta potreba seže u sam početak ljudske egzistencije, pri rođenju. Potreba

novorođenčeta za majčinim dodirom toliko je velika da dijete ili pak životinja, ukoliko toga

nema, snosi dramatične posljedice.

Kada se nedonošče (prerano rođeno dijete) stavi u inkubator koji ima sve što dijete

ima u majčinoj utrobi, tom djetetu ipak nedostaje jedna stvar, a to je dodir.

Psiholog Tifany Fild (1990.), postavila je pitanje da li će se očitovati kakva razlika

ukoliko se djetetu u inkubatoru barem jedanput dnevno pokaže pažnja dodirom. Dvadesetoro

novorođenčadi u inkubatorima, nasumice je odabrano u grupu kojoj se svakodnevno davala

masaža, a drugih dvadesetoro djece dobivalo je redovitu njegu predviđenu za novorođenčad u

inkubatoru. Što se dogodilo.

Djeca koju se masiralo 45. minuta dnevno u roku od deset dana, prije nego ih se

izvadilo iz inkubatora, udebljalo se za 47. posto više u odnosu na grupu djece kojima nije

pružana masaža. Masirana djeca su postala aktivnija i živahnija. To se odrazilo i na njihovom

boljem motornom i kognitivnom razvoju. I ne samo da se djeca brže oporavljaju, nego je

također ustanovljeno da prepuštanje djece inkubatoru bez majčine njege odnosno dodira,

košta društvo velikih sredstava jer su ta djeca redovito poslije bolesna.

U isto vrijeme Saul Sanberg (1991.) sa sveučilišta Duke, provodi istraživanja na

novorođenim štakorima. Rezultati do kojih je došao, identični su rezultatima pokusa sa

djecom.

Dodir majke je apsolutno potreban da bi mali štakorčići mogli normalno rasti. Kad se

na vrlo kratko vrijeme odvojilo štakorčiće od majke čak i nakratko, taj enzim, vrlo važan za

rast zvan ODC naglo se spusti i mali štakori su naglo propali. Tjelesna težina se smanjila i

njihov organizam je počeo nepravilno funkcionirati. Znanstvenici su shvatili da se štakorčići

26

mogu vratiti u normalu pod dva uvjeta. Ponajprije da ih se odmah vrati majci koja ih onda

liže i mazi, ili ih tehničar mora svako toliko pogladiti četkicom.

U predavanjima smo istaknuli primjer gdje su štakorčići odvojeni od majke na dva

sata. Nedostatak majčinskog dodira zamjenjivan je četkicom. Naime ovakvim načinom

glađenja stimuliraju se enzimi mladih životinja. Što su dulje bez majke to se kasnije teže

oporavljaju.

Potreba za majčinskim dodirom je u uskoj vezi s funkcijom mozga. Dodir nije samo

nešto ugodno, to je naime uvjet normalnog rasta i normalnog tjelesnog razvoja.

Postavlja se pitanje: da li nedostatak ljubavi može poremetiti normalan razvoj djeteta?

Na žalost odgovor je da.

Dvoje američkih znanstvenika John Bobly i Rene Spitz, bavili su se proučavanjem

mentalno poremećene djece koja bila su lišena emocija. Iako se djecu dobro hranilo i davala

im se sva potrebna medicinska njega, ta djeca su jako zaostajala u razvoju u odnosu na svoje

normalne vršnjake. To pokazuje da je fizički razvoj nedvojbeno ovisan o psihološkom

iskustvu.

Mehanizam koji koči dječji razvoj zbog pomanjkanja emocija je, čini se, hipotalamus

koji normalno stimulira rad hipofize i lučenje hormona za rast. Nedostatak majčinog dodira

ima isti efekt kao u slučaju mladih štakora a to znači da nedostatak majčinske pažnje kod

djece izaziva smanjenje kemijskih supstanci neophodno potrebnih za rast djeteta. Kada se

ovakvu djecu vrati u obiteljsku atmosferu ta djeca odmah počinju debljati i vraćaju se u

normalu. U Spitzovoj studiji (1946), zabilježeno je da su ovakva djeca, u početku lišena

majčinske nježnosti, usvajana i odgajana sa ljubavlju godišnje rasla i do 24 centimetra.

Važno je naglasiti da je normalna stopa rasta za ovu dob oko 7 i pol centimetara godišnje.

Dakle, jasno je da funkcioniranje mozga može biti stimulirano, čak i promijenjeno

ponašanjem i ljudskim dodirom.

Recimo nešto o strukturi mozga. Jedan od prvih pokušaja došao je sa sveučilišta

Californije - Berkley. Grupa znanstvenika studirala je efekte psihičkog i fizičkog razvoja

štakora u obogaćenoj okolini, normalnoj i stimulativno osiromašenoj okolini. I štakori koji su

odrasli u stimulativno obogaćenoj okolini ne samo da su bili u stanju brže učiti u svojoj

odrasloj dobi nego su i njihovi mozgovi fizički bili veći zbog bogatijeg iskustva. Mozgovi su

im bili po obujmu veći i imali veću moždanu koru. Posebno im je bilo razvijeno područje za

vid. Pronađeno je da ti isti štakori imaju veći broj neurotransmitera i ustanovljeno je da su

27

posjedovali razgranatije dendrite. Fizičke promjene u mozgu mogu imati strahovito veliki

utjecaj na život osobe u svim fazama njena života. U eksperimentima sa štakorima pokazalo

se da majčinska ljubav i dodir smanjuju stres tijekom čitavog života tih štakora. Štoviše oni

štakori koje je majka njegovala, gladila i lizala, sporije su starjeli i duže zadržavali

sposobnost učenja i pamćenja.

Michael Meany (1988), razvojni psiholog sa sveučilišta Mc Gill, proučava kako

najranije iskustvo može utjecati na promjene strukture mozga i ponašanja kod životinja.

Konkretnije: kako se stres odražava na životinju i djelovanje hormona gluko-kortikoida.

Kada se bilo koga sisavca izloži situaciji stresa, onda je uočljivo jako veliko povećanje

lučenja gluko-kortikoida. Ovi hormoni povećavaju rad srca, smanjuju probavu i sprječavaju

organizam da se suprostavi izazovu stresa. Problem sa prevelikom dozom hormona gluko-

kortikoida je taj da oni u velikoj količini ubijaju stanice u mozgu, posebno neurone osjetljive

na gluko-kortikoide u hipokampusu.

Hipokampus je pak dio mozga koji je od strahovito velike važnosti za proces učenja i

memoriranja. Dakle uz uništenje neurona u hipokampusu, vidimo da se kod takve životinje

primjećuju duboka oštećenja u procesu učenja i pamćenja. Ako se životinji pomaže prilikom

stresa, osjetno se smanjuje izlučivanje gluko-kortikoida. Životinje kojima se ne pomaže a

češće ih se izlaže stresu, u kasnijoj dobi imaju velikih poteškoća sa učenjem i pamćenjem. .....

Mogućnosti učenja i pamćenja često se ispituju u vodenom labirintu. Štakori su

odlični plivači, ali u biti ne vole vodu i pokušati će izaći iz nje čim prije. U eksperimentu je

sudjelovala grupa starijih štakora kojima se u mladosti pomagalo pri stresu. Ta grupa je

izgledala identično grupi daleko mlađih štakora, kojoj se nije pomagalo pri stresu. Što je

pokazao eksperiment? Grupa starijih štakora, koja je u mladosti primala ljudsku pomoć pri

stresu, vrlo brzo je učila i pronalazila skrivenu platformu. Druga grupa (mlađih štakora),

kojoj se pri stresu nije pomagalo, pokazivala je velike poteškoće u učenju. I kad im se

pokazivalo gdje je platforma, vrlo brzo su zaboravljali.

Pitanje na koje želimo dobiti odgovor u ovom experimentu na životinjama je: da li

sposobnost pojedinca da se uhvati u koštac sa stresom može biti faktor koji će predvidjeti

hoćemo li kod dotičnog čovjeka uočiti intelektualna ograničenja i kada će se to pokazati.

Lako je moguće da individualne razlike funkcioniranja starijih ljudi mogu itekako biti plod

njihove sposobnosti odhrvavanja stresu. Također se može reći za osobe u dobi od 45 do 60

28

godina, ukoliko pokazuju deficit pamćenja i učenja, da su djetinjstvo proživjeli poput onih

štakora kojima se prilikom stresa nije pomagalo.

Međutim, vjerojatno najbolji primjer mozga koji mijenja svoju strukturu i način

funkcija u odgovoru na socijalne situacije je pri situaciji kada mozak surađuje sa zakonima

evolucije u momentima kada omogućava preživljavanje vrste.

Sa svojom, istina u mnogočemu nesavršenom teorijom evolucije, Charles Darwin je

pokušao predočiti snagu instinkta borbe za opstanak. Njegova teza je, da samo oni živi

organizmi koji su se u stanju prilagoditi okolini preživljavaju i svoje gene prenose na

potomke.

Rusar Fernard sa sveučilišta u Oregonu svojim istraživanjima pokušava osvijetliti

teoriju preživljavanja vrste. Studira ponašanje životinja u prirodnom okolišu. Impresioniran

je dinamikom kako mozak kontrolira ponašanje i kako ponašanje modificira mozak.

Istraživanja vrši na jednoj vrsti afričke ribe koja se zove Siklit. Ta riba koristi vizualne

signale u međusobnoj komunikaciji. Socijalni sustav ove ribe temelji se na teritorijalnoj

kontroli. Muške ribe predstavljaju otprilike 10% populacije određenog teritorija. Ova riba u

biti prolazi kroz fizičke promjene bazirane na događajima socijalnog okoliša. Taj fenomen

nam pruža mogućnost zaviriti u mehaniku fizioloških promjena na osnovu društvenih

događanja. Kada ne-teritorijalni muškarac prepozna šansu da može postati dominantan, on će

vrlo brzo dobiti svijetle boje i odmah će početi napadati i progoniti druge muške te okupirati

teritorij. Što se ovdje znanstveno događa? Signal prepoznavanja ove društvene prilike odlazi

do područja mozga koji se zove hipotalamus. Hipotalmus ima u sebi posebne stanice koje

sadržavaju signalizirajuće peptide. Ova riba u tom momentu društvene važnosti dobiva osam

puta veće impulse signalizirajućih peptida nego normalno. Sama riba postaje veća i naglo joj

se razvijaju spolni organi. Čitav ovaj proces se odvija u pet do šest dana. Priroda se naime

pobrine da osposobi organizam za ulogu koja mu se namjenjuje. Obratno se događa kad ta

riba izgubi teritorij u borbi s nekim drugim muškarcem. Poraženi vrlo brzo gubi svoju

svjetlost, smanjuju mu se stanice u mozgu, a spolni organi mu gotovo iščezavaju. Dakle čini

se da se u mozgu nalazi svojevrsno ogledalo društvenog uspjeha životinje. Ova istraživanja

se mogu aplicirati i na ljudsko ponašanje. Ono što nam je jasno je, da svi dijelimo veliki dio

genetskih informacija. Spomenuta riba ima 90 posto iste peptide kao i čovjek.

Važno je podsjetiti da o mozgu mislimo kao o centru koji upravlja cjelokupnim

ponašanjem. Međutim samo ponašanje utječe na način na koji mozak reagira. Naš konačni

29

primjer mozga koji odgovara i prilagođuje se izazovima, dolazi iz područja gdje

kombiniramo rezultate laboratorijskih istraživanja sa istraživanjima u prirodi.

Robert Sopolski sa sveučilišta Stanford proučava vrstu majmuna Baboona u istočnoj

Africi.

Babooni su naglašeno društvene životinje. Žive desetljećima u grupama po 100 do

150. Najkritičnija stvar za babune je tko je od njih tko u grupi. Kvaliteta života tih majmuna

ovisi o tome kakvo mjesto pojedinac zauzima u hijerarhiji grupe. Funkcija njihovog tijela

odgovara funkciji koju imaju u grupi. Imuni sustav, kolesterol u krvi, reproduktivni sustav,

svi ti sustavi kod ovih majmuna funkcioniraju prema rangu u društvu. Ono što se kod njih

događa je to da majmun prvo stiče svoj status a onda se prema statusu razvija i njegovo tijelo.

Dominantni status upravlja fiziološkim promjenama. Tijelo dominantnog majmuna je manje

izloženo stresu, jače je, zdravije, čilije. Dominantni majmuni imaju daleko bolju kontrolu nad

funkcijama svoga tijela nego li majmuni podanici. Onaj koji je vođa, obično je najbistriji i

najjači. No zanimljivo je da to postaje tek nakon što stekne svoje dominirajuće mjesto. I

majmunsko ponašanje se može uspoređivati s ljudskim. Majmuni su neprestano izloženi

stresu kao i mi ljudi. Njihov svijet je svijet natjecanja gdje se treba boriti da se može opstati.

I mi ljudi najviše energije trošimo na obranu od stresa uzrokovanog socijalnim razlozima od

toga što će drugi misliti o meni do toga kako ću se iskazati da mogu funkcionirati.

30

RAZUM, SPOZNAJA I STANJE SVIJESTI

Funkcioniranje razuma

Kao što zemlja prolazi ciklusne promjene svjetla i tame tako i sva živa bića

izmjenjuju cikluse spavanja i aktivnosti. Ritmovi u prirodi, izlazak i zalazak sunca,

mjesečeve mijene, godišnja doba, usklađeni su sa biološkim ritmovima u nama. Čak i biljke

poznaju dvadeset četverosatne promjene.

Dnevni ciklus odmora i aktivnosti, prisutan je u svakoj biološkoj funkciji, tjelesnoj

temperaturi, krvnom tlaku, pulsu, razini šećera u krvi, razini hormona. Sve funkcije našeg

organizma usklađene su biološkim satom u svakome od nas. Taj sat isto određuje naš svjesni

kontakt s okolinom. Ljudska svijest, svijest o nama i svijetu oko nas, neprestano se mijenja.

Može se usporediti s plimom i osekom mora. Svakodnevno doživljavamo mnoštvo promjena

u našoj svijesti od opažanja dok smo budni, do dnevnih fantazija, maštanja. Od maštanja na

početku sna, takozvanog «hipnagognog stanja» pa do spavanja i snivanja. Bez svijesti ne

bismo mogli preživjeti, barem ne na duže vrijeme. Ne bismo ništa znali o svijetu oko nas.

Da bi mogao funkcionirati, razum stvara skup radnih nacrta - svojevrsnih matrica

okoline. Te matrice uključuju realna očekivanja, predosjećaje i predviđanja koje bi razum

mogao sresti u toj okolini. Naša svijest nam omogućava da u određenom trenutku

zanemarimo te matrice i reagiramo pravilno i brzo, usmjeravajući naše ponašanje prema

željenom cilju, izbjegavajući nepoželjno.

Moždana kora, svjesni dio našeg mozga, služi kao unutarnji dekorater koji usmjerava

i raspoređuje informacije koje pristižu. Drugim riječima određuje redoslijed objekata i

doživljaja.

U normalnim okolnostima svjesni smo samo malog dijela onoga što se događa u

nama, ali veći dio našeg zapažanja nije ograničen samo svjesnim. Nesvjesna razina

neprestano je na djelu također. Većina po život važnih fizioloških funkcija odvija se

automatski, tako da ne moramo misliti o našem disanju, cirkulaciji krvi ili probavi, ukoliko

se nešto ne poremeti.

Većina jednostavnije obrade osjetilnih informacija je također na nesvjesnom nivou,

npr. procjena udaljenosti veličine objekata, uočavanje rubova itd. Naš mozak neprestano

računa, izvodi složene proračune neophodne za preživljavanje, iako toga nismo svjesni.

31

Funkcija svijesti

Naučene vještine koje se obavljaju automatski zahtijevaju minimalno sudjelovanje

svijesti. To mozgu ostavlja prostora da se pozabavi nečim novim, nepredvidivim, tj. nečim

što nema čvrstu sliku u našoj svijesti. Stoga postoji više razina funkcioniranja svijesti koje

obuhvaćaju:

1. Reduciranje broja osjetnih stimulacija na dvije skupine: važnu i opaženu, i nevažnu

i zanemarenu (bez toga bi došlo do pre zasićenja informacijama).

2. Svijest omogućuje mentalnim procesima obradu i analizu prijašnjih iskustava te

pravilnu reakciju na njih objedinjujući ono što znamo otprije, što opažamo sad i što

očekujemo u budućnosti.

3. Svijest nam omogućuje da shvatimo našu vlastitu smrtnost što proizlazi iz naše

spoznaje o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Svatko bi pomislio da je svijest bila u središtu interesa psihologa kroz povijest, ali

znanstveni interes za nju je rastao i opadao slično njenoj oscilaciji u svakodnevnom životu.

Krajem 19. stoljeća njemački psiholog Wilhem Wundt, istraživao je svjesne misli i

osjećaje subjekata u namjeri razotkrivanja prirode ljudskog uma. Edward Kitchner je

nastavio Wundtov rad u Americi. On je također smatrao da se psihologija treba baviti onim

što je ljudima u svijesti a ne pitanjima zašto i kako je došlo do nečega u svijesti. Tako se u

psihologiji razvio pravac strukturalizma.

Nasuprot tomu, William James je smatrao da je svijest neophodna za prilagodbu

okolini. Po njemu svijest nije trebalo promatrati kroz njen sadržaj već u smislu njene

funkcije. Prvo obilježje svijesti po Jamesu je da je ona osobna i jedinstvena. Svijest je stalna,

ali u neprekidnom toku. Naposljetku ona je selektivna i odabire samo ono što je važno za

pojedinca.

Dvadesetih godina ovog stoljeća, poznati biheviorist John Watson ustvrdio je da je

znanstveni pristup svijesti nevažan i da jedino vanjsko ponašanje može biti promatrano i

studirano. Tek pedesetih godina subjekt svijesti je ponovno došao u centar sa novom grupom

psihologa.

Danas se svijest istražuje na mnogo različitih načina. Najzanimljivije je pitanje kako i zašto

svjesno pridajemo pažnju određenim stvarima a drugima ne. Spona za prijelaz informacija iz

vanjskog svijeta u unutrašnji je pažnja. To je stanje usmjerene svijesti. Na štogod obratimo

32

pažnju to će biti obrađeno i prerađeno od osjetnih signala. Pažnja je ona koja selekcionira i

filtrira, isključuje ostale podražaje, sprječava konfuziju i preplavljuje podražajima.

Pažnja, san na javi i spavanje

Britanski psiholog Donald Brodbent (1954), pokazao je kako pažnja radi, na jednom

prirodnom pokusu. Ispitanici su dobili slušalice i trebali su obratiti pažnju na priču koju su

čuli na desno uho a također i na drugu priču koju su slušali na lijevo uho. Poslije pokusa

ispitanici se nisu mogli sjetiti ničega što im je bilo rečeno na uho na koje nisu obraćali

pažnju. Pažnja dakle ima ograničeni kapacitet. Ona je selektivni filter. Kad je sadržaj poruke

u uhu na koga ne obraćamo pažnju, npr. naše ime, nešto što ima osobnu važnost, u tom

slučaju to primjećujemo i pamtimo.

Ponekad je teško obratiti pažnju na neke stvari. Vi studenti, odlutate u mislima kad

vam je dosadno. To lutanje u mislima poznato je kao sanjarenje na javi. San na javi otkriva

drugu karakteristiku svijesti.

Njenu sposobnost stvaranja unutarnjih privatnih stvarnosti nepovezanih sa vanjskim

svijetom. Suprotno uobičajenom mišljenju, san na javi je dobra stvar. Omogućuje nam

prevladati dosadu, nositi se s problemima, stimulira rad našeg mozga, koji bi inače bio

nedovoljno podražen.

Spavanje u drugu ruku smanjuje podražaj. Fenomen spavanja je dugo vremena

zapostavljan od strane psihologa zbog prividno malih događanja u njegovu toku. Iako

spavamo jednu trećinu našega života malo smo o tome znali sve do 1937-me godine, kad je

otkriveno da je mozak mnogo aktivniji nego što se prije mislilo. Zapažene su promjene

moždanih valova s početkom spavanja.

Psihijatar Ernest Hartman (1990), stručnjak za poremećaje spavanja tvrdi da spavanje

ima obnavljajuću funkciju. Odvija se sinteza proteina potrebna cijelom tijelu, ali i višim

složenim moždanim procesima. Drugi proces u toku spavanja je povezivanje prije

pohranjenog materijala s novopridošlim od tog dana prije spavanja. Koristeći elektro-

encefalograf, praćenje moždanih valova uz pomoć elektroda utisnutih u skalp i lice, pratilo se

odrasle osobe u toku dugih noćnih spavanja. Otkriveni su uzorci moždanih valova koji se

pojavljuju u predviđenim ciklusima kod gotovo svih ispitanika. Također je opaženo da u toku

takozvanog REM-a (brzog pokreta očiju) spavanja dolazi do jakih brzih, nepravilnih

33

promjena, niskih voltaža u mozgu. Kad se ispitanik probudi u toku REM-a koji se pojavljuje

redovito, svakih devedeset minuta u toku noći, većina njih kaže da sanja.

Dijagram sna zdrave osobe pokazuje da prije buđenja osoba ide sve dublje i dublje u

non-rem spavanje, s pratećim sporim valovima. Poslije 90 minuta dolazi REM, s mnogo

aktivacija. To se ponavlja četiri puta u toku noći. Isto tako dolazi do jednog ili dva buđenja u

toku noći.

Ovakav dijagram je prisutan kod svih ljudi, iako neki pamte oko 200 snova godišnje

a drugi niti jedan. Snovi otprilike traju dva i pol sata svake noći.

Što snovi znače?

Od pamtivijeka su ih ljudi analizirali da bi proricali budućnost ili se sastajali sa

duhovima umrlih. Sigmund Freud je dao jedinstveno mjesto snovima. On ističe da su snovi

važni jer pokazuju duboko skrivene tajne što ih nesvjesni dio skriva od razuma.

U svom uredu u Beču, Freud je analizirao snove pacijenata koji bi ležali na kauču i

pričali. Freud je pokušavao otkriti skrivenu povezanost i simboličko značenje snova za koje

je vjerovao da skrivaju nesvjesne želje i strahove. Najčešća značenja po njemu su seksualne

naravi.

Međutim najnovija moderna teorija koja kaže da su snovi rezultat slučajnih izbijanja

električnih impulsa negdje u dubini moždanog debla.

Zagovornici te nove istina kontroverzne teorije su Robert McKarly i Alan Hamsen .

Oni ističu da moždano deblo posjeduje automatski sustav za aktivaciju koji se prazni svakih

devedeset minuta proizvodeći aktivacije koje su strukturirane te ih osoba koja sanja povezuje.

Sam smisao sna, ističu znanstvenici, je ugrađen u san naknadno i nije od početka u njemu

prisutan. Mckarly i Hasman su to nazvali teorijom sinteze aktiviranja. U toku sna, dio mozga

- takozvani most- šalje električne impulse primozgu. To je aktivacija. Osoba koja sanja, to

sintetizira dajući tomu sadržaj što oni nazivaju sintezom. Stoga McKarly i Hasman ističu da

je mozak veličanstven organ koji pokušava organizirati i pronaći sadržaj iako naočigled

sadržaja nema. Oni su također mjerili električne impulse u toku snivanja, i otkrili da su ti

impulsi namijenjeni svrsi održavanja tjelesnih funkcija i pohrane informacija, a ne svrsi

samog snivanja.

Slična stvar je i sa fenomenom non-REM-a i REM-a. REM spavanje je prisutno kod

svih sisavaca, čak i ptica. Dakle to je dio nasljedstva tokom tisuća godina. Pretpostavlja se da

REM spavanje opskrbljuje unutrašnji izvor aktivacije koji djeluje stimulirajuće na rast i

34

razvoj mozga. REM spavanje je prisutno i kod novorođenčadi iako je njihov psihološki

razvoj tek u početku. Sanjanje se odvija čak i prije rođenja.

Mckarly-Hasmanova teorija snova je još uvijek dosta sporna. Njihov članak u

American Journal of Psychiatry (1990), potakao je najveći broj pisama uredniku u povijesti

tog časopisa. Postoji sredina između dviju teorija, njihove po kojoj su snovi potpuno

fiziološkog porijekla i Freudove po kojoj su potpuno psihološke prirode.

Pomirljiva teorija kaže da mozak ima mogućnost stvaranja slike o vanjskom svijetu

na osnovu informacije koja mu je dostupna. Taj model stvoren moždanom korom

obavještava nas i usmjerava našu daljnju aktivnost. Nasuprot tome u toku sna, informacije

izvana ne pristižu. Stoga mozak može samo-oblikovati, osmišljavati informacije unutrašnjeg

svijeta, pohranjena sjećanja, nedavne preokupacije, trenutačna osjećanja i očekivanja koja

dolaze električnim putem unutar samog mozga. Snovi su rezultat uzajamnog djelovanja

fizioloških izbijanja moždanih valova i psihološke obrade.

Stephen la Berz, pročuva to uzajamno djelovanje na nizu pokusa u toku spavanja.

Postoji izrazita povezanost između onoga što se događa u snu i onoga što se događa u tijelu i

mozgu, tako da mozak tumači kao stvarno sve ono što se događa u snu kao radnju.

La Berz (1990), je u svojim studijama otkrio posebno stanje sna a to je lucidno

sanjanje. To je san kada je osoba svjesna da sanja. Ispitanici su u laboratorijskom

eksperimentu, trebali stisnuti ruku ili na poseban način pokrenuti oči kako bi psiholog znao

da imaju lucidan san. Psiholog ih je tada obasjavao baterijskom lampom i tako ih dovodio do

osvještenja sna. Spavač je u tom momentu u stanju preuzeti svjesnu kontrolu nad svojim

snom i okrenuti ga u željenom smjeru.

Ideja mijenjanja smjera sna je sporna. Mnogi psiholozi smatraju da bi trebalo ljudima

dozvoliti da san prožive svojim tokom kako bi profitirali od simbolizma sna. La Berz misli

da kritičari nisu u pravu. On smatra da se lucidni san odvija spontano i nitko taj proces ne bi

smio kvariti ili ga prekidati.

No bez obzira na ovu podjelu mišljenja, psiholozi su fascinirani fenomenom lucidnog

sna uglavnom zato što predstavlja novi način namjernog mijenjanja svijesti.

Podsvijest i njena uloga

Zamislite jednu običnu operaciju pod anestezijom. Pacijentica nije

svjesna svoga stanja. Svi pokazatelji su normalni, međutim najednom

35

kirurg spazi jednu izraslinu koja bi mogla biti zloćudna. Glasno izreče da

bi pacijentica mogla imati rak. Na sreću bila je to lažna uzbuna, izraslina

je dobroćudna, operacija je uspješna i prognoza je izvrsna. Pacijentica bi

se kroz nekoliko dana trebala osjećati dobro. Međutim zbog nekog

razloga ona se ne osjeća dobro.

Poslije operacije postala je apatična i zlovoljna. Nitko ne može razumjeti

zbog čega, a najmanje ona sama. Kako se njezino depresivno stanje

pogoršavalo, ona napokon potraži pomoć psihoterapeuta koji nakon

određenog vremena odluči primijeniti hipnozu da bi istražio uzroke

njezinoj depresiji. Kada je pod hipnozom pacijentica pokušala govoriti o

svojoj operaciji, istina je izašla na vidjelo. Iako je bila u nesvjesnom

stanju, čula je kirurga kako govori da se možda radi o zloćudnom tumoru.

Ta vijest je bila tako bolna da ju je bacilo u depresiju, iako se pokazalo da

je vijest bila netočna. Kirurgove riječi su bile zakopane u njenoj

podsvijesti. Takve stvari možemo izvući vani jedino uz pomoć hipnoze.

U pokusima koji su uslijedili nakon ovog događaja anesteziolozi su

počeli davati različitim pacijentima pod anestezijom tijekom operacija,

dvije vrste poruka: negativne i pozitivne. Pokazalo se poslije da nitko od

pacijenata nije rekao da je svjestan što se događalo tijekom operacije.

Međutim neki od pacijenata koji su bili izloženi negativnim porukama pod

hipnozom, gotovo su doslovno ponavljali negativne poruke anesteziologa

koje su primali dok su bili pod anestezijom i pokazivali su simptome

anksioznosti. Pacijenti druge grupe, koji su bili izloženi pozitivnim

porukama za vrijeme operacije pod anestezijom, nisu se toliko sjećali

samih poruka ali su zato trebali daleko manje lijekova protiv bolova

poslije operacije i redovito su otpuštani kući daleko prije od onih koji su

bili izloženi negativnim porukama ili čak od onih kod kojih se operacija

izvodila bilo u tišini bilo uz prisutnost glazbe, ali bez ikakvih poruka.

Međutim moramo napomenuti da je podsvjesno procesiranje pod

anestezijom složeno i da ga je teško pouzdano pokazati. Fenomen

podsvjesne svijesti postavlja duboka pitanja o prirodi ljudskoga uma i o

tome kako um djeluje da nas uključi odnosno isključi iz svijeta oko nas.

36

Mogu li događaji i iskustva koja su se dogodila ispod razine svijesti

stvarno utjecati na naša raspoloženja, učiniti pristranim naša djelovanja

pa čak promijeniti i naše zdravlje? I zašto nismo upoznati s onim što

sadržava naša podsvijest?

U zapadnoj civilizaciji tradicionalno se drži da razum, sloboda izbora

i pažljivo odvagnute odluke vode naše život i akcije. Pretpostavljamo da

imamo slobodan pristup našim najvažnijim mislima, osjećajima i

uspomenama i da je stvarno moguće poznavati samoga sebe.

Istodobno se na mozak gleda kao na monolitski komandni centar

koji može znati sve jer je gospodar svega što motri.

Međutim posljednji pokusi neurološke znanosti sugeriraju

alternativnu koncepciju. Izgleda da su naši mozgovi angažirani u više

zasebnih mini mozgova, ili kognitivnih modula. Svaki od njih je dizajniran

da radi poseban posao: kao govor, čitanje ili crtanje. Štoviše naši umovi

su posvećeni prikrivanju nekih istina s kojima se radije ne bismo suočili

bilo da se radi o neugodnim uspomenama ili nečemu kroz što trenutačno

prolazimo

Ljudi su kroz povijest bili fascinirani i prestrašeni idejom nagle

transformacije identiteta od našeg svjesnog “ja” u nešto što je izvan naše

kontrole. To najviše nalazimo u pričama o vragu koji oduzima i upravlja

dušom svojih žrtava, što često srećemo u rezbarenim crtežima sjeverno

zapadnih Indijanaca. Predstavlja se životinju koja se običavala pretvarati

u ljude. I mi imamo mnoštvo priča o vukodlacima. Dakako da nemamo

potvrda da je itko ikada vidio čovjeka pretvorenog u životinju i obratno,

isto kao i vještice ili vragove.

Znamo da neke kemijske supstance mogu dramatično promijeniti

način kako um ili nečija osobnost može funkcionirati. Naša svijest može

biti duboko izmijenjena psihoaktivnim haluciogenim drogama kao što su

LSD, meskolin, marihuna ili džoint.

Skupljeni podaci iz gotovo 500 zajednica širom svijeta pokazuju da

90% vračeva ili kultnih svećenika u obavljanju vjerskih kultova

prakticiraju neku vrstu kulturalnog obrasca promjene svijesti. Nekada se

37

uz pomoć droga, nekada meditacijom ili postom postiže izmjena svijesti

koju zapažamo pretežno u kultnim radnjama.

Potisnuto pamćenje

Psiholog Jonathan Scooler istražuje kontroverzni fenomen otkrivanja

potisnutog pamćenja. Otkrivanju pamćenja pristupa se kod ljudi koji

vjeruju da su negdje rano u svom djetinjstvu pretrpjeli neko nasilje. Jedan

dio psihologa vjeruje da su ta vađenja pamćenja iz podsvijesti uglavnom

produkt sugestija psihijatra ili psihologa i da te stvari u podsvijesti

pojedinca zapravo i ne postoje. Međutim ima i puno onih koji vjeruju u

ovu vrstu potisnutog pamćenja. Posao psihologa je provjeriti da li sadržaj

podsvjesnih pamćenja ima osnovu ili nema.

Istraživanje je Scoolera (2004), dovelo na slučaj pacijenta koji se

podsvjesno (pod hipnozom) prisjećao kako je kao dijete bio zlostavljan.

Međutim toga se bio u stanju prisjetiti samo kad je došao u odrasle

godine. Jednog dana pošao je u kino pogledati film u kome je jedan

ženski lik prolazio kroz uspomene nasilja u svojoj mladosti. Nakon filma

postao je jako nervozan i čak je morao leći. Tada mu je postalo jasno da

se isto dogodilo i samom njemu.

Jedan od glavnih principa u otkrivanju valjanosti podsvjesnih

prisjećanja je doći do evidencije koja to može potvrditi. Spomenuti

pacijent je psihologu rekao da se nakon tog filma počeo raspitivati kod

onih koji su ga poznavali u mladosti i da su mu mnogi potvrdili situacije

seksualnog nasilja nad njim. No zanimljivo je koliko je ljudi to u stanju

potisnuti u podsvijest i ne sjećati se toga kroz duže vrijeme. Primjer

ovoga pacijenta ilustrira na tisuće slučajeva koji su se pojavili u Americi a

i u Europi u posljednjih deset godina o pedofilskim radnjama svećenstva,

političara, učitelja itd.

Sve nas ovo upućuje na zaključak koliko još uvijek malo znamo o

pitanju podsvjesnih stvari i čini se da je predominantna teorija i danas

ona koju je plasirao Freud.

38

Freudovo stajalište o podsvijesti

Freud kaže da su traumatske misli prozori naših podsvjesnih

osjećaja koji bi inače ostali sakriveni. On je vjerovao da su u podsvijesti

zatvorene primarne seksualne želje, agresivni porivi i bolna sjećanja. Te

traumatske misli i osjećaji koji prijete da potpuno obuzmu pojedinca, ako

ih se oslobodi, sigurno se udaljavaju iz naše svijesti procesom represije.

Međutim s vremenom veza koja ih drži zatvorenima u podsvijesti počinje

popuštati dok se ne upali alarm.

Alarm je akutna tjeskoba koja signalizira da je bijeg potisnutoga u svijest

neizbježan. Da bi se spriječio taj bijeg, traže se nove obrane. Ego-

obrambeni sustav, u biti sputava zatvorene misli i osjećaje pod svaku

cijenu.

Ali štogod je obrana jača, to je veći pritisak za bijeg i osoba ima sve

manje energije za suočavanjem sa realnošću, dok cijeli sustav ne popusti

pod težinom i razvije se mentalna bolest.

Za Freuda, dinamika ljudske podsvijesti utječe na sve naše izbore, odluke,

sjećanja i snove. Ona stoji iza svih naših zabuna. Kao na primjer kad

dočekamo goste i kažemo “žao nam je što ste došli. Umjesto drago nam

je što ste došli". Stvari poput ovakvih su u biti prozor u naše podsvjesne

osjećaje, koji bi u nekim drugim situacijama ostali sakriveni.

Međutim suvremeni znanstvenici vjeruju da je podsvijest puno više

od skladišta neugodnog i zabranjenog. Podsvijest djeluje kad god

spontano osjećamo ili radimo nešto a da za to ne znamo pravi razlog ili

nismo svjesni toga što utječe na nas.

Hipnoza i uloga hipnoze

Hipnoza je drugi, često dramatični prozor u različite nivoe svijesti.

Ljudi koji imaju posebnu sposobnost da budu hipnotizirani, ili da sami

sebe hipnotiziraju, mogu iskusiti značajne promjene u percepciji, sjećanju,

emocijama, ponašanju i tjelesnim funkcijama. Hipnotičar je samo trener

39

koji omogućava ulazak osobi u stanje hipnoze na sugestivan način.

Psiholog hipnotizira osobu i kaže: «koncentrirajte se na palac. To će

vam omogućiti da vam tijelo dođe u stanje duboke relaksacije i osjećat

ćete se vrlo udobno, opušteno. Opustite se..uđite u duboko stanje

hipnoze..pođite u duboko stanje relaksacije…sad znadete da ste pod

hipnozom i u mogućnosti ste promijeniti neke aspekte realnosti u

predodžbi stvari i te slike će utjecati na način kako mislite, osjećate i

djelujete…. a sada bi vas htio upitati da usporedite dvije vrste parfema.

Najprije ću vam pod nos staviti jedan francuski parfem. Želio bih da ga

pomirišete i da ga poslije usporedite s jednim drugim koga ću vam poslije

ponuditi…Kako biste opisali ovaj parfem? ..Ugodan, miriše nekako na

cvijeće, malo slatkast. ..Da li biste ga vi željeli ubuduće upotrebljavati? …

Ne bih nije moj tip, previše mi je sladak….A sada bih vas molio da

isprobate ovaj drugi. To je jedan parfem iz Kalifornije. Što mislite o

njemu? On je malo više muški, da muževniji… Koji vam se više dopada?

Ja bih vjerojatno radije koristio ovaj drugi… A sad ću vas dotaknuti po

ramenu i onda ćete se probuditi. Da li se dobro osjećate? ..Evo vidite ovo

je onaj prvi parfem. Pomirišete ga sada…Dobar je, no malo je drugačiji

nego mi se činio dok sam bio pod hipnozom. Da li biste ga

upotrebljavali?.. Možda je malo preblag za mene. ..A ovo je onaj drugi

parfem…Oh, oh, pa to je strašno, pa to je amonijak. No bili ste rekli da

biste ga radije upotrebljavali nego onoga prvoga.. Pod hipnozom mi je

ljepše mirisao».

Psiholozi općenito osjećaju da je hipnoza posebni oblik disocirane

svijesti. Nakon očekivanja da će pomirisati dva različita parfema osobi

pod hipnozom je blokiran oubičajeni odgovor osjetila na supstancu kao

što je amonijak, na primjer.

Hipnoza može također utjecati na biološke funkcije. Jedna od

najvažnijih praktičnih primjena hipnoze je kontrola bolova u kirurgiji,

zubarstvu i prilikom poroda.

Usprkos dokazima, većini od nas vrlo teško je prihvatiti misao da

ljudski um može djelovati na način koji je u suprotnosti sa najboljim

40

interesima osobe ili da se toliko toga može staviti pod tepih svijesti sa

toliko važnih ideja i osjećaja izvan vidokruga. Pretpostavimo da možemo

pokazati da dijelovi uma mogu zapravo biti odijeljeni i da mogu djelovati

zasebno, da um može biti dvostruki agent: špijun i protu-špijun koji

istovremeno razotkriva i prešućuje, zna i ne zna, svjestan i zbunjen.

Kako? Dijeljenjem mozga na dva dijela i gledajući što se događa.

Funkcije dviju polutki mozga

Pacijentima koji pate od neizlječivih napada epilepsije (padavice)

često se pomaže tako da se prereže veza između dvije moždane polutke.

Dvije polovice mozga su zrcalna slika jedne druge. Međusobno su

povezane sa takozvanom poveznicom pod imenom "corpus callosum".

Corpus calossum je poveznica koja se sastoji od oko 200 milijuna

živčanih vlakana koja prenose informacije s jedne strane mozga na drugu.

Kad je ta veza prekinuta, moždani električni impulsi, koji uzrokuju napade

epilepsije, ne mogu se širiti.

Mozak je na neki način već sam po sebi podijeljen. Živčani sustav je

tako ožičen, povezan i isprepleten žicama da su recimo impulsi osjećaja

vida ili na primjer dodira dovedeni putem različitih strana mozga. Ako

nešto vidimo desnim okom ili dodirnemo desnom rukom, ti impulsi odlaze

na lijevu polutku mozga dok desna polutka mozga dobiva signale od

lijevog oka i lijeve ruke. Corpus callosom je taj mehanizam koji organizira

i omogućava da obje polutke mozga koriste sve dobivene impulse i

informacije. No kad ga se presječe sve se promijeni.

Slijedeća konstatacije je ta da svaka polutka mozga ima svoje

prednosti i nedostatke, odnosno neka polutka je bolja za neke funkcije od

druge. Desna polutka mozga je bolja za konceptualne procese (dakle

razmišljanje) i za prostornu orijentaciju, dok je lijeva polutka jača glede

učenja i strukture jezika, misaonih analiza i tumačenja stvari.

Profesor Michael Gazzaniga specijalist je za pacijente s podijeljenim

mozgom. On kaže: «gledajući nove pacijente kojima je prerezan corpus

callosum, iz njihova ponašanja smo shvatili da u mozgu mora postojati

41

kognitivni sustav koji objedinjuje i spaja sva ponašanja koja od nas

proizlaze, bilo da se radi o običnom ponašanju, bilo o promjenama u

raspoloženju. Naš mozak treba sustav koji omogućuje integraciju svih

naših ponašanja kako bismo bili u stanju stvoriti jednu kompletnu sliku o

tome tko smo i što smo, kamo idemo i odakle dolazimo» (1990).

Studij neuropsiholoških pacijenata sa slomljenim mozgom da se

tako izrazimo, dopušta nam da shvatimo da je mozak organiziran u obliku

mnoštva modula sa puno podprocesa. Mnoštvo tih modula može kreirati

mnoge oblike ponašanja, stvarati promjene u raspoloženju. Međutim

nemoguće je ne primijetiti sustav koji povezuje djelovanje modula

odnosno integrira ih u jednu cjelinu. Dakle postoji nekakav mehanizam u

mozgu koji objedinjuje sve impulse i sva iskustva. Stoga neuropsihološki

podaci o pacijentima s odvojenim stranama polutki mozga i drugačijih

tipova bio-psiholoških bolesti sugeriraju da u lijevoj polutci mozga postoji

nešto što se naziva «interpreter» ili bi se hrvatski to reklo «tumač», što je

mehanizam koji obavlja posao integracije – kritične veze za ljudsku

svijest. Smatra se da je taj tumač presudan za osobni biljeg u našim

životima, jer objedinjuje naše osobne odgovore na okruženje u kome

živimo te im daje tumačenja. I to je sustav koji je odgovoran za naše

jedinstvene poglede i naš jedinstveni smisao za doživljaj samih sebe.

Neki neuroznanstvenici ističu da mozak kao konfederacija mnoštva

modula ima ovakvu funkciju: jedan modul radi na prepoznavanju lica,

drugi na matematičkim operacijama, treći na opažanju prostora itd. Ti

mali specijalizirani moduli unutarnjom regulacijom «tumača» dolaze ili se

udaljavaju iz svijesti, već prema potrebama. Međutim ukoliko regulacija

nije prisutna, na površinu svijesti ispadne impulsi nepotrebnog modula za

neku situaciju i onda dolazi do grešaka u rasuđivanju a i ponašanju.

42

OSJETILA I PERCEPCIJA

Uloga percepcije

Percepcija je naše sredstvo kontakta sa okolinom i otkrivanja svega onoga što se

događa oko nas i našeg mozga.

Sve životinjske vrste imaju razvijen senzorni aparat kojim sakupljaju informacije

potrebne za održavanje života. Orlovi i druge ptice grabljivice imaju izvanredno dobar vid.

Psi mogu nanjušiti stvari sa stotinu puta jačim intenzitetom nego mi ljudi. Šišmiši koriste

radar kojim otkrivaju i love insekte. Psiholozi studiraju ovu vrstu osjetnih procesa: sluh,

okus, njuh itd.

Međutim glavni interes psihologa je vizualna percepcija. Naše senzorne sposobnosti

obično se mjere apsolutnim pragom, što je u stvari najniži stupanj reakcije koja se može

registrirati u najmanje pedeset posto slučajeva.

Za ljude to u praksi znači biti u stanju vidjeti plamen svijeće na pedeset kilometara

udaljenosti u mraku, pod perfektnim vremenskim uvjetima, ili čuti otkucaj ručnog sata u

tišini na udaljenosti od šest metara, ili osjetiti slador jedne žličice šećera u osam litara vode,

ili kapljicu parfema u prostoru jednog četverosobnog stana, ili podrhtavanje krila pčele na

svom licu na udaljenosti od jednog centimetra.

Osjetila i njihova funkcija

Naše znanje o osjetilima i ovim podražajima dolazi zahvaljujući milijunima

specijalnih receptora raspoređenih širom našeg tijela. Ti receptori su u svakom našem

organu, očima, ušima, nosu, jeziku, koži, mišiću, zglobovima, unutarnjem uhu pa čak i u

probavnom traktu. Svaki receptor registrira različite vrste energije poput valova svjetlosti,

valova zvuka itd. Ta valovna stimulacija se potom pretvara u specijalne kodove -elektro-

kemijske signale, koji se nazivaju neuro impulsi. Neuro impulse živčani sustav prenosi do

moždane kore. Posao moždane kore je sabrati sve informacije i potom pravo djelovati.

Različita područja moždane kore pretvaraju različite živčane impulse u različita psihološka

iskustva, kao što je melodija ili dodir. Vizualna informacija se prvo prenosi u "akcipitalnom

lobusu" u području zatiljka, a slušne i informacije njuha u "temporalnom lobusu". Percepcija

govora u frontalnom dijelu mozga a osjeti tijela u parjentalnom lobusu (tjemenom režnju)

43

Primarni senzorni centri prosljeđuju rezultate sakupljenih informacija na relejnu stanicu

Hipotolamus koji informacije prosljeđuje u odgovarajuća područja moždane kore. Vjeruje se

da se ovdje događa proces apstraktnih informacija. Tu se stare informacije spajaju sa novima.

Vizualna percepcija

Vizualna percepcija na primjer procesira se u tri područja: u mrežnici oka, u

prolazima mozga, i u vizualnom dijelu moždane kore. Slika u mrežnici se formira u mrežnici

oka obrnuto. Nejasna je, puna rupa i zasjenjena krvnim žilama. U stvari pravo je čudo da

vidimo ovako jasno kako vidimo. Ali treba upamtiti da je pravi zadatak percepcije odrediti

što je stvarni objekt u prirodi ili kako se to kaže "Distalni stimulus" (stvar izvan nas).

Međutim jedini način identifikacije tog vanjskog stimulusa je putem informacija koje dolaze

od senzornog receptora koji u tijelu stimulira objekt. Taj proces se naziva "Proksimalni

stimulus". U slučaju stvaranja slike u mrežnici, mozak prepoznaje jedino sliku. Ono što u

stvari mora prepoznati je prava priroda objekta, dakle distalni stimulus. Stoga je zadatak

mozga eliminirati konfuzne (zbunjujuće) signale, popraviti nedostatke, pretvoriti slike u

trodimenzionalnu perspektivu, ispraviti sliku iz obrnutog u normalni položaj i staviti je u

perspektivu. Ovaj proces transformacije događa se u hipu i neprestano je u toku.

David Hobel sa sveučilišta Harward dobio je Nobelovu nagradu skupa sa svojim

kolegom Wiselom, zbog toga što su uspjeli napraviti kartu receptorske akcije putanje

informacije od mrežnice pa do korteksa.

Stanice receptora u vidnom putu primaju energiju i pretvaraju je u električne signale.

Mrežnica se sastoji od 125 milijuna čunića i štapića. Dakle u slučaju vidnog puta, informacija

ulazi u mrežnicu i izlazi u optički živac koji se sastoji od milijuna vlakanaca. Ta vlakanca ili

niti, završavaju u hijazmi gdje se križaju niti iz nazalnih dijelova mrežnice. Od hijazme vidni

tračci odlaze prema subkortikalnim vidnim centrima. Sve se to naziva vidnim putem. U tom

primarnom centru vida moždane kore, stanice reagiraju na vizualnu stimulaciju jedino

ukoliko linija dolazi u mrežnicu i ta linija mora biti posebne orijentacije. U stvarnosti bilo

koja od linija, svjetla, tamna ili ona između, funkcionira. Međutim pozicija linije i

orijentacija su od neobično velike važnosti i ukoliko sve ne odgovara, stanice ne reagiraju.

Proces prepoznavanja informacija

Kada je u pitanju naše razumijevanje procesa prepoznavanja nečijeg lica na primjer,

onda se mora reći da je znanost tek na početku. Poznato nam je jedino koje područje u

44

mozgu obavlja te funkcije ali nemamo pojma kako se odvija proces na razini stanica. U biti

smo tek na početku.

Misha Pavel sa sveučilišta Stanford proučava faze procesa informacije koji se odvija

dok promatramo svijet. Uz pomoć kompjutorske grafike pokazao je kako vidni sustav

razlučuje podražaje u milijune komadića informacije koju prepoznajemo.

Kad nešto gledamo imamo dojam kako je to aktivnost koja ne zahtijeva napor. I teško

je zamisliti da se radi o vrlo kompliciranom procesu. Jedino kad pokušavamo napraviti robot

koji je u stanju vidjeti i prepoznati objekte shvatimo kako je to kompliciran zadatak. Vidjeli

smo sliku mačke. No što nam je omogućilo vidjeti sliku mačke?

Kada u našu mrežnicu uđe prvo svjetlo, slika je vrlo nejasna zbog optike u oku. Potom je ta

slika razbijena u milijune sitnih komadića. Svaki komadić predstavlja minijaturni dio

originalne slike. Različiti receptori u mrežnici procjenjuju jasnoću i boju svjetla i usklađuju

te informacije. Ove radnje vrše neuroni koji registriraju i podešavaju broj linija i rubove

svjetlosnog vala.

Čini se da mozak gleda na konzistenciju i jednostavnost. Zamislite da ste dio vidnog sustava.

Dobivate djelomične informacije od aktivnih neurona ali tim informacijama ne možete dati

smisao. U stanju ste vidjeti sliku jer su sve točkice slike mačke, aranžirane skupa.

U drugom slučaju imali smo jedinstven objekt – kvadrat. Kako su kutovi kvadrata

nestajali, tako je kvadrat postajao manji. Kada su se kutovi opet pojavili, objekt je postajao je

veći. Otkrili smo da kvadrat gubi svoj oblik jer vidni neuroni nisu u stanju svaki put

registrirati cjelovitu sliku i nisu u mogućnosti otkriti smjer dijelova objekta koji se miče.

Svaki puta kada mozak treba stvoriti određeni broj odluka percepcije, on mora

izračunati odnos između udaljenosti i veličine objekta. Odmjeriti gdje su krajevi i međe

svjetlosti, i izdvojiti figuru iz pozadine, usmjeriti naše tijelo ka objektu ili ga pokrenuti da

izbjegne objekt koji predstavlja opasnost.

Mnoge od ovih odluka donosi naša podsvijest i svega toga čak nismo niti svjesni.

Mozak automatski proračunava sve povratne informacije i usmjerava tijelo na potrebne

radnje.

Glavni zadatak našeg vidnog sustava je dobiti točne informacije. Međutim da bismo

osjetili i zapazili svijet oko nas koristimo dva različita procesa. Prvi je taj da naši osjetni

receptori primaju izvanjske podražaje i šalju ih mozgu na analizu. To je jedan proces. Pri

45

drugom procesu mozak pridodaje svoje već postojeće informacije, znanje, memoriju o

kontekstu nadolazeće informacije, te o načinu kako određenu sliku treba obrađivati.

Kada nam na primjer, osoba dolazi u susret znamo da ta osoba svojim približavanjem

u stvari ne postaje veća, ili ako sjena dolazi na novine koju čitamo ne doživljavamo to kao da

novine tamne. Mozak nam dakle osigurava stabilnost percepcije. Taj fenomen je u psihologiji

poznat pod pojmom stalnosti percepcije. Naime, realna veličina, oblik, smjer i jasnoća

objekta spoznaju se kao relativno konstantne vrijednosti i onda kada su prisutne velike

varijacije u slikama koje do nas dolaze.

Naše opažanje nije samo pasivna, nego dapače aktivna konstrukcija stvarnosti.

Vidimo ono što očekujemo vidjeti. Stvari vidimo pameću isto kao i očima. Jedno od

objašnjenja aktivne percepcije je i to da pri zapažanju stvari u obzir uzimamo i kontekst. Taj

kontekst čak može odrediti prirodu percepcije. Neki objekti drugačije izgledaju u drugačijem

kontekstu.

Da bi percepcija bila efektivna, mozak mora izdvojiti minimalni broj informacija

potrebnih da stvori impresije cjelokupnog događaja. Vidna percepcija bi bila prespora kad

bismo morali dobiti svaku informaciju o objektu i pozadini. Mozak uglavnom pročišćava

informacije i daje nam samo one potrebne. Međutim ponekad mozak registrira i slijed

događaja koji u realnosti i ne postoji. To se naziva subjektivnom slikom. Te iluzorne slike su

u stvari subjektivne konture koje nastaju lošim proračunom položaja omeđenih područja i

granice svjetlosne informacije.

Zbog kompleksnosti svijeta oko nas i kompliciranosti našeg mozga moguće je da

katkada vidimo i nešto čega nema, jer upravo to očekujemo vidjeti ili pak ne vidimo ono što

postoji jer to ne očekujemo. Kod percepcije veliku ulogu igra naše prethodno iskustvo,

očekivanja, interesi, predrasude. Sve to utječe na moć i kvalitetu našeg zapažanja.

Svatko od nas posjeduje nevjerojatno savršeni osjetni aparat za primanje i obradu

podataka. Čudotvorni mehanizam zvani mozak, u čovjeku se usavršava i adaptira novim

izazovima već milijunima godina. Kao i kod kompjutora naš mehanizam se sastoji od

hardwara -osjetnog aparata, i softwara -programa koji obrađuje grube informacije. Oba ova

kompjutorska elementa izvanredno skladno surađuju. I kao što ste uočili percepcija je vrlo

kompleksan proces. Percepcija nije nešto što nam je darovano. Pri tom procesu potreban je

veliki rad. Radi se dakle o procesu koji je kompliciraniji od bilo kojeg procesa super

kompjutora.

46

UČENJE

Učenje kao sredstvo prilagodbe i preživljavanja

Za svaku životinju najvažnije je preživljavanje. Pravila su jednostavna. Pronađi hranu

i vodu, jazbinu ili gnijezdo, skloni se s puta neprijatelju i čuvaj se nepoznatoga. Oni koji

prežive i koji se razmnožavaju prenijeti će svoje gene na slijedeću generaciju. Ovo je pravo

značenje preživljavanja vrste. Na sreću priroda ide na ruku, ona životinjama osigurava

urođene sposobnosti i sklonosti koje su prisutne već pri samom rođenju ili pak odmah nakon

tog. Te sposobnosti se nazivaju refleksima. Neki refleksi poput sisanja omogućavaju

potrebno biološko preživljavanje. Drugi refleksi su jednostavno urođeni, a cilj im je samo

održavanje. Postoje također urođeni instinkti preživljavanja koji su povezani sa godišnjom

sezonom. Primjer je riba losos koja se nakon provedenog života po tko zna kojima vodama

svijeta, prije nego umire, vraća na mjesto gdje se okotila. Ptice selice se također sele svake

godine u isto vrijeme na istu lokaciju.

Kada analiziramo razvijenije životinje onda ćemo uočiti razlike od vrste do vrste, i

sve veće individualne razlike kod određene vrste. Neke životinje su se u stanju dobro

prilagoditi na promjene okoline zato što posjeduju mogućnost učenja.

Učenjem, životinjske vrste profitiraju u svom iskustvu. Učenje obuhvaća mehanizam

koji regulira i potiče da prethodno iskustvo bude baza budućoj prilagodbi. Ovo se odnosi na

ljudsku vrstu i neke vrste životinjskog svijeta.

Učenje kod ljudi obuhvaća širok dijapazon aktivnosti, od učenja različitih jezika do

učenja u školi, od igre pa do glazbe. Kod procesa učenja osoba stječe nove spoznaje, ideje

itd.

Učenje nam omogućava dvije važne stvari u preživljavanju. Prvo da smo u stanju na

bazi iskustva predviđati, odnosno anticipirati budućnost, a drugo da smo u stanju kontrolirati

kompleksnu i promjenjivu okolinu.

Tradicionalno se mehanizam i proces učenja studirao u laboratorijima. Subjekti su

uglavnom bile životinje, a radili su se eksperimenti i na ljudima. Bihevioristi su na taj način

došli do zanimljivih zaključaka. Jedan od njih je da svako razumno živo biće od svog rođenja

pa do smrti neprestano uči.

47

Klasično uvjetovanje

Kad govorimo o studijama posvećenim učenju često se čuje ime Ivana Pavlova. To je

ruski znanstvenik, dobitnik nobelove nagrade 1904-te za otkrića u fiziologiji i medicini. U

svojim prvim eksperimentima, Pavlov se bavio pitanjem probave i fenomenom sline. Mjerio

je količinu sline koju bi pas izlučivao tijekom probave. Kada bi pas okusio hranu odmah bi

mu potekla slina.

Međutim prilikom tog fiziološkog eksperimenta najednom se vidjelo da bi kod psa

potekla slina i prije nego li bi vidio hranu. Mjesto gdje bi pas dobivao hranu i nešto što bi ga

na nju potaklo bilo je dovoljno da pas razvije takozvani uvjetovani refleks.

To je Pavlova potaklo da potraži odgovor na fenomen uvjetovanog refleksa. Tako se

odlučio na uvođenje stimulatora u obliku jedne tik tak naprave, žarulje i sl. Otkrio je da nije

važna vrsta stimulatora. Stimulirao je u biti samo simbol za hranu koja će stići.

Pavlov je otkrio fundamentalni tip učenja poznat pod nazivom klasičnog uvjetovanja.

Dakle originalni stimulans izaziva automatski nenaučeni odgovor. Stimulans i odgovor na

njega događaju se spontano i prirodno i taj proces nije uvjetovan. Potom neposredno prije

prezentacije originalnog stimulansa nastupa drugi prirodni stimulans koji po sebi nikada ne

izaziva neuvjetovani odgovor.

Ukoliko je signalizirajući stimulans prezentiran sam za sebe i dolazi do odgovora kao

da se već radi o originalnom stimulansu, onda kažemo da je riječ o uvjetovanom refleksu.

Arbitrarni neutralni stimulans postaje uvjetovani stimulans. Moguć je i obratni proces.

Ove vrste istraživanja dovele su do zaključka da je svaki stimulans koga organizam

može percepirati u stanju izazvati reakciju onakvu kakvu je organizam u stanju pružiti. To

znači da svaki zvuk, prizor ili miris, može utjecati na naše mišiće da se opuste ili pak skupe,

može mijenjati naše raspoloženje pa čak utjecati na formiranje naših navika i ponašanja. Ako

kažem opusti se, pa puknem pištoljem bome se i nećeš opustiti. No ako to ponovim desetak

puta, na kraju nas pucanj neće više nervirati.

Klasično uvjetovanje može biti tako snažno da nas može napraviti bolesnima tako što

zakoči naš imuni sustav. Imuni sustav je kompleksni mehanizam posebnih organa i stanica

koji štite tijelo od bolesti. Oslobađa antitijela kada se treba boriti protiv opasnih bakterija,

virusa ili drugih nametnika. Kada je imuni sustav uvjetovan da ne radi, rezultati mogu biti

katastrofalni.

48

Na medicinskom fakultetu sveučilišta Rochester, znanstvenici uvjetuju štakore, da

recimo zamrze nešto što inače jako vole. Na primjer slatku vodu. Jedan znanstvenik je to

uspio kod štakora, ali je istodobno otkrio da je također uvjetovao imuni sustav štakora da se

zaštopa. Davali su štakorima slatku vodu u koju su stavljali lijek "cyklofosimid" koji izaziva

trenutačne bolove u želucu. Pronašli su da su štakori vrlo brzo razvili averziju prema slatkoj

vodi. Neke životinje su čak i uginule. Međutim radi se o eksperimentu gdje životinja ne bi

smjela uginuti zbog samog lijeka. Zbog averzije na slatku vodu, koja uzrokuje bol u želucu,

imuni sustav štakora je zakazao. Naime bol u želucu je zakočila djelovanje imunog sustava.

Dok su uvjetovali ponašanje, a to je u ovom slučaju izbjegavanje slatke vode, također su

uvjetovali efekt lijeka, a to znači reakciju imunog sustava. Praktički to znači da smo svi u

stanju naučiti kako oboljeti i čak umrijeti.

Klasično uvjetovanje nije jedina vrsta uvjetovanja. Behavioristi imaju svoj pristup

ovom fenomenu.

Instrumentalno uvjetovanje

Dok je Pavlov ukazao na važnost odnosa pri učenju između dva stimulirajuća

događaja, američki psiholog Edward Thorndike, je pri kraju prošlog stoljeća započeo

istraživanja o procesu učenja iz jedne druge perspektive. Njega je zanimalo kako su ljudi u

stanju pronalaziti rješenja pri kompleksnim dilemama.

Kako ljudi i druge životinje stječu navike i nova iskustva koja nam omogućavaju

snalaženje u labirintu života? Thorndike se odlučio na laboratorijske eksperimente koristeći

model labirinta. Promatrajući ponašanje životinja prilikom eksperimenta on je ovu vrstu

učenja nazvao instrumentalnim uvjetovanjem. Uočio je da akcije životinja a konsekventno i

ljudi, koje su instrumentalne u postizanju cilja, postaju naučene akcije. On smatra da

posljedice kontroliraju učenje. Ponašanja koja su uvjetovana pozitivnim posljedicama

odabiru se i ponavljaju. Put koji ne vodi k cilju više inteligencije ne slijede.

Drugi Američki psiholog John Watson je bio pod velikim utjecajem Pavlova. On je

vjerovao da je naučeno ponašanje koje se može uočiti jedina stvar u psihologiji koja je

vrijedna znanstvenog istraživanja. Napao je teorije o urođenim sposobnostima i instinktima

kao uzrocima ponašanja. Umjesto toga, Watson je gorljivi zagovornik neizmjerne važnosti

uvjetovanja i kontrole nad okolinom kao snage koja oblikuje ljudsko i životinjsko ponašanje.

49

Za studij važnosti uvjetovanja Watson je u eksperimentima koristio malu djecu, kao

što ste imali priliku vidjeti iz originalnih snimaka iz 1920-tih godina. Watson je pokazao da

je jake emocije moguće naučiti u svega jednoj situaciji putem uvjetovanja. To uvjetovanje

moguće je generalizirati, potom transformirati na sličnu situaciju a da se ne mora prelaziti na

originalno uvjetovanje. Watson i njegova asistentica Rozeli Rena uvjetovali su dijete da se

počne bojati bijelog štakora, nakon što je dijete pokazalo da mu je štakor drag. Eksperiment

je napravljen sa djetetom starim osam mjeseci. Taj eksperiment je poznat pod imenom "Mali

Albert". Svako pojavljivanje štakora bilo je popraćeno snažnim udarcem gonga koji je

preplašio dijete. Nedugo nakon toga kad bi se pojavio sam štakor bez pratnje gonga, dijete bi

počelo u strahu plakati. Ovo je tipični primjer klasičnog uvjetovanja. Kada bi dijete otpuzalo,

pobjeglo od štakora, bilo je nagrađeno. Ta nagrada je uvjetovala da se strah djeteta

smanjivao. To je primjer instrumentalnog uvjetovanja. Kasnije u eksperimentu kada bi djeca

vidjela bilo koji stimulans koji je sličio na štakora, npr. zeca, psa, mačku ili krzneni kaput,

njihov naučeni strah je bio prisutan u svim ovim slučajevima. Watsonov eksperiment je

postao kontroverzan jer je za subjekte uzeo djecu. Danas bi na primjer bilo nemoguće

poduzeti sličan eksperiment jer bi ga se smatralo nehumanim.

Nekoliko godina kasnije Watsonova učenica Mary Jones, razradila je tehniku brisanja

prirodno uvjetovanih strahova kod djece. Ona je to činila putem terapije i nju se obično

uzima kao prvog behaviorističkog terapeuta.

Skinnerov pristup učenju

Uz Watsona i Thorndike-a ključna osoba biheviorističkog pravca u psihologiji bio je

Burhus .Frederick Skinner. Taj psiholog sa Harwarda najjači je autoritet u području učenja.

On je svoje ideje o eksperimentalnoj kontroli uvjetovanja nadogradio na ideju Pavlova.

Također je prihvatio Thorndajkovu ideju o važnosti posljedica okoline, a prihvatio je

Watsonov pristup promatranja ponašanja. Ljudsko ponašanje je, prema Skinneru uvjetovano

posebnim evolutivnim promjenama, koje su omogućile da dođe do pojavka govora, kultura.

Njegova istraživanja uzimaju u obzir ono što ljudi izriču, usredotočuju se na mentalni proces

i ljudske namjere.

Za mnoge psihologe ponašanje se definira kao efekt unutarnjih procesa, bilo

mentalnih bilo živčanih. Za njih je ponašanje vanjski izražaj unutarnjeg doživljaja. Međutim

Skinner se s time ne slaže. On ponašanje promatra kroz tri vida. Prije nekog izricaja

50

ponašanja postoje neki preduvjeti, nakon toga slijedi sami čin ponašanja, a potom dolazi do

posljedica.

Operantno uvjetovanje

Početkom četrdesetih godina, Skinner je počeo istraživati sinonim odgovora na

podražaj na običnim životinjama kao što je golub, na primjer. Golub je stavljen u jednu

napravu koja se zove skinnerova kutija. Ako bi golub okrenuo glavu u lijevo, dobio bi za

nagradu pristup hrani. Pokazalo se da se ponašanje goluba moglo mijenjati, mijenjajući

posljedice. Skinnerov način instrumentalnog uvjetovanja zove se operantno uvjetovanje. Pod

operantnim ponašanjem podrazumijeva se snalaženje u okolini. Posljedice snalaženja imaju

poseban efekt koga nazivamo pojačanim efektom. U praksi to znači da ono što je organizam

već napravio, napraviti će ponovno jer su posljedice dovoljno dobra motivacija. I zato prema

Skinneru tražiti unutarnje impulse ljudskog ponašanja nema prevelikog smisla.

Danas psiholozi rade masovna istraživanja koja obuhvaćaju operantno uvjetovanje

razrađujući Skinerov model. Bihevioristički psiholog Raklin sa sveučilišta u New Yorku

istražuje kako povećati vlastitu kontrolu, koristeći metode operantnog uvjetovanja.

Samokontrola je kao i sve drugo. Ulogu igraju i okolina i genetsko nasljedstvo.

Samokontrola je zapravo izbor između kratkotrajne i dugoročne nagrade. Dugoročnu nagradu

je teško opipati ali recimo da se radi o nagradi dobrog zdravlja onda ćemo razumijeti

koncept.

Stvari poput dobrog zdravlja ili zadovoljstva na poslu, često su rezultati dugoročnog

ponašanja sa određenim ciljem. Raklin gleda kako obrazci ponašanja djeluju kao potkrepa

samokontrole. Kao i Skiner, Raklin izstraživanja vrši na golubovima. U svom eksperimentu

golub se može odlučiti na malu, i nagradu koju dobiva odmah, ali može se odlučiti za veće

nagrade koje će doći kasnije, ne odmah. Ako kljucne zeleni gumb dobit će nagradu odmah,

ako se odluči za crveno dugme onda će morati čekati nekoliko sekundi i dobit će duplo više

hrane. Golubovi su impulsivne naravi. Gotovo redovito će se odlučivati za manje količine, ali

odmah. U drugim uvjetima ponudit ćemo golubu mogućnost da ne kljucne napravo samo

jednom da bi dobio nagradu, naprotiv treba kljucnuti petnaest puta. Ako kljucne petnaest

puta na zeleno dugme dobit će hranu odmah ali ne puno. Ako kljucne na crveno dugme dobit

će hranu nakon pet sekundi ali duplo više. U ovakvim uvjetima golub će radije kljucati po

crvenom dugmetu gdje ga očekuje veća količina hrane.

51

Nagrade za samokontrolu ne dolaze odmah po sebi. One nisu jednostavno zbroj nekih

stvari koje treba napraviti, na primjer uživati dok slušaš glazbu, ne znači da osoba uživa u

mnoštvu nota no ono što znači je da uživa u cjelokupnoj melodiji koja zahtijeva vrijeme da

bude otpjevana i odslušana. Raklin ističe da životinje kao i ljudi mijenjaju svoje ponašanje,

prepoznavajući mogućnosti nagrade. Na primjer ako želimo prestati pušiti onda se ne radi

samo o odricanju drage nam cigarete, nego je u pozadini dugoročna nagrada koja će se

očitovati u području zdravlja itd.

Razlika između ovoga pristupa i pristupa Skinera je ta da Raklin i njegovi suradnici

ne gledaju jedino na posljedice specifičnog ponašanja koga žele promijeniti, nego gledaju i

na alternative. Operantno uvjetovanje ima primjenu i izvan laboratorija. Skinnerova teorija

učenja ima dostatne primjene u svakodnevnom životu. Raklinova ekipa ne samo da ljude uči

jeziku, nego ih također i odgajaju kad su u pitanju reakcije. Uče ih na primjer da znaju kako

u hipu sekunde reagirati na situacije kad se nešto događa između njih i njihovog psa.

Koristeći biheviorističke principe, trenira se pse kako bi pomagali hendikepiranim ljudima.

Ti psi nauče donositi stvari, gurati invalidska kolica pa čak i pritisnuti dugme u liftu.

Vidjeli smo kako funkcionira motivacija za učenjem kad je u pozadini nagrada. Ali

kako reagirati u situacijama kad učenje ne daje mnogo zadovoljštine.

Što se događa kad osobe nauče da je najbolje predati se i ne činiti ništa. Da li možemo

primijeniti model uvjetovanja da bismo promijenili ponašanje takvih koji su digli ruke od

sebe. Srećom za mnoge osobe odgovor je pozitivan.

Imali smo priliku vidjeti ženu koja prolazi kroz biheviorističku terapiju zbog

agorafobije. Agorafobija je strah od javnih mjesta i od nje boluje dosta ljudi, uglavnom žena.

Cilj ove terapije je promijeniti ponašanje, odagnati strah. U terapiji se ne pokušava

otkriti što uzrokuje ovakvo ponašanje, nego se pokušava poći od situacije i promijeniti je.

Pacijenti se moraju naučiti nositi sa osjećajem straha i prevladavati ga.

Dakle učenje može biti i pozitivno i negativno. Pri učenju ne samo da spoznajemo

nove stvari i da se prema spoznajama ravnamo nego učenjem stječemo znanje koje je

pohranjeno u našem mozgu, u našoj memoriji i koje nam mozak iz memorije pozove natrag

kad god je to potrebno. Učenje bez pamćenja je nemoguće. Pamćenje bez učenja je

beskorisno.

52

PAMĆENJE I ZABORAVLJANJE

Razlog zašto psiholozi misle da ima više vrsta pamćenja treba zahvaliti nečemu što se

zove stereo pozicioni efekt. Ukoliko se želim okoristiti onim što sam danas naučio, moram

zapamtiti informaciju, lokaciju, zvuk a u nekim situacijama čak i miris i okruženje. Sve te

informacije na neki način moraju biti prevedene u kodove kako bi moj mozak to mogao

pospremiti i poslije staviti na raspolaganje kad bude potrebno. Ukoliko želim preživjeti

moram zapamtiti što je sve opasno, što je sve jestivo. Moram pamtiti riječi, ideje, slike.

Dakle pamćenje ili memorija je od nezaobilazne važnosti za normalno funkcioniranje života.

Psiholozi i neurolozi, koji se bave pitanjima pamćenja procjenjuju da je ljudski

mozak u stanju pospremiti oko bilijun jedinica (bit-a) informacija. Pa i pored toga mi smo u

stanju zaboraviti i najjednostavnije stvari. Kada krahira naš sustav memorije, u stanju smo

zaboraviti sve, od govora, vida, razmišljanja pa do toga da ne znamo jesti, piti itd.

Znanstvenici smatraju da je sustav pamćenja vrlo kompleksan i dinamičan psihološki proces

na koga utječu mnogi faktori. Pamćenje ovisi o tome koliku pažnju osoba posvećuje, koliko

je osoba motivirana za nešto zapamtiti i koliko često se stvari ponavljaju.

Pamćenje se danas intenzivno istražuje u psihologiji. Postoji niz razloga za to.

Zahtjevi za pamćenjem sve većeg broja informacija prate razvoj današnjega društva. Želi se

povećati broj informacija s kojima se može istovremeno raditi, a pamćenje učiniti

dugotrajnijim, manje osjetljivim na zaboravljanje. Želi se pomoći ljudima s različitim

smetnjama pamćenja. Nastoje se poboljšati metode podučavanja. Mnogo sudskih odluka

donosi se isključivo na osnovi svjedočenja. Stoga je i za kriminalističku praksu važno

istraživanje pamćenja i svega što je s njim u vezi.

Moderna epoha istraživanja pamćenja započela je nešto prije sto godina sa njemačkim

psihologom Hermanom Ebinghausom. On je započeo studij o pamćenju preko metode

memoriziranja silabli kako bi dobio čistu kvantitativnu mjeru memorije neopterećene

prethodnim učenjem. Napravio bi na primjer listu od recimo deset riječi i pokušao je naučiti

na pamet. Potom bi dodao drugu listu iz koje bi učio nove silable. Potom se pokušao prisjetiti

popisa sa prve liste. Ako se pogleda njegov originalni grafički prikaz procesa pamćenja onda

se vidi da se u početku primijeti brzo zaboravljanje naučenih riječi, dok se to zaboravljanje

postupno usporavalo tijekom nekoliko mjeseci. Ebinghaus se zapitao zašto taj tip memorije

ishlapi tako brzo i pored prakticiranja i nastojanja da stvari upamti. Shvatio je da su silable

53

koje je učio bile izvan konteksta, bezvezne riječi koje je učio samo da ih se nauči. Tada je

shvatio da se memoriju ne može proučavati ukoliko ona nije strukturirana prema

koordinatama u ljudskom mozgu. A to znači da se kod studija memorije mora pratiti

značenje memoriranog, red memoriranja i organizacija memorirane misli. Tip Ebinghausovih

istraživanja nastavljen je tijekom nekoliko desetljeća na ljudima kao i na životinjama. S

dolaskom kompjutora studij o memoriji je doživio preporod. Znanstvenicima je bilo

omogućeno na ljudski mozak gledati kao na kompjutorski procesor. Bilo koja informacija do

koje je naš mozak došao procesira se i u kontekstu razumije. Prvo svaka nadolazeća

informacija se pretvara u "kod" (šifru) koga je mozak u stanju razumjeti. Potom se taj kod

posprema u memoriju bilo na kratko ili za duže vrijeme. Konačno taj kod je u takvoj formi

da ga je moguće prizvati u svako vrijeme.

Što je pamćenje?

Pamćenje određujemo kao mogućnost usvajanja, zadržavanja i korištenja informacija.

Kakvi bismo bili bez pamćenja? Bili bismo nemoćni kao novorođenčad na razini refleksa. Ne

bismo imali svoj identitet. Zato je pamćenje preduvjet razvoja vlastite ličnosti. Pamćenje

"čuva" prošlost i "upravlja" budućnošću.

Kad kažemo da netko ima dobro pamćenje, onda na pamćenje gledamo kao na

sposobnost prema kojoj se ljudi razlikuju. Pritom obično shvaćamo pamćenje kao jedinstven

sustav ili mjesto na kojem su očuvane informacije. Međutim, na pamćenje se može gledati i

kao na proces. Danas u objašnjavanju psihičkih procesa prevladava pristup čovjeku kao

"procesoru" koji obrađuje informacije. Postoje tri faze pamćenja kroz koje informacija

prolazi: senzorno, kratkoročno i dugoročno pamćenje. Važno je pri tom naglasiti da tijek

kretanja informacije određuju kontrolni procesi - pažnja, ponavljanje, kodiranje, pronalaženje

i dosjećanje.

Senzorno i kratkoročno pamćenje

Senzorno pamćenje vrlo kratko zadržava nadolazeće informacije u nepromijenjenom

obliku. Za vid to vrijeme iznosi približno 0,5 sekundi, a za sluh oko 2 sekunde. Ako npr. u

mraku vrtimo upaljenu cigaretu, percipiramo krug. A kad čujemo neku stranu riječ čijeg se

značenja ne možemo odmah sjetiti, pustimo je da "zvoni" u uhu još neko vrijeme ne bismo li

se dosjetili njezina značenja. Dakle, kao da je riječ o svojevrsnom zadržavanju podraženosti

54

receptora koje omogućuje odabir važnih informacija i njihovo kodiranje. Kodiranje se

ostvaruje u kratkoročnom pamćenju. Kodiranje pri pamćenju zapravo je promjena

informacije u oblik koji se može pohraniti i pronaći. Na takav se način informacije pripreme

za pohranu u dugoročno pamćenje. Kad se njima koristimo, informacije se iz dugoročnog

pamćenja vraćaju u kratkoročno.

Kratkotrajno pamćenje ima dvije karakteristike. Prvo jedino mali dio pamćenja može

biti pospremljen u njoj i može u njoj stajati samo na kratko. Drugo, to pamćenje nestaje čim

svoju pažnju usredotočimo na nešto drugo. Nove informacije uvijek potiskuju stare. Međutim

naša kratkoročna radna memorija je bitni dio naše psihološke prisutnosti. Ona povezuje

različite podražaje u epizode a potom u povezane cjeline. Kapacitet prijemnika kratkoročnog

pamćenja je pola minute i u stanju je raspolagati sa otprilike sedam različitih informacija.

Kako možemo nadvladati ograničenja kratkotrajnog pamćenja?

Ponajprije u stanju smo duže zadržati informacije ukoliko ih neprestano ponavljamo,

uz maksimalnu koncentraciju. Drugo u stanju smo sačuvati više informacija ukoliko ih

držimo skupa sa već poznatim pojmovima. Na primjer. Ako vas upitam da mi ponovite ove

brojeve. 1, 9, 1, 4, 1, 9, 1, 8, 1, 9, 4, 1, 1, 9, 9,0. Reći ćete da to nije baš lako. Međutim ako

vam pomognem pa vam ove iste brojeve povežem s nečim drugim, neće biti tako teško. Ako

ove brojeve grupiram i kažem ponovite za mnom godine, 1914, 1918, 1941, 1990. i uputim

vas na povijest onda će ići daleko lakše, zar ne? Umjesto šesnaest bezveznih brojeva imate

četiri značajne povijesne godine.

Kratkotrajno pamćenje nam služi za obavljanje triju različitih funkcija:

1. Ako nam informacija ne treba za kasnije, zadržavamo je ponavljanjem dok nam je

potrebna, a zatim se ona gubi. Na primjer, nazovemo telefonske informacije i ako ne

zapišemo broj, moramo ga u sebi ponavljati da ga ne zaboravimo. U toj je fazi kratkoročno

pamćenje osjetljivo na ometanje (ako nas u trenu dok ponavljamo broj netko nešto upita,

obično zaboravimo broj!).

2. ako nam informacija treba na duži rok, onda je nastojimo tako kodirati da je što

uspješnije pohranimo.

3. Kada nam treba neka informacija, onda je iz dugoročnog pamćenja vratimo u

kratkoročno. Budući da tada obično nešto "radimo" s tom informacijom, takvu ulogu

kratkoročnog pamćenja nazivamo radnim pamćenjem.

55

Senzorno i dugoročno pamćenje imaju praktički neograničen kapacitet. Međutim, dok

se informacije iz senzornog pamćenja na koje nije obraćena pažnja vrlo brzo gube, nemali

broj informacija u dugoročnom pamćenju ostaje cijeli život. Kapacitet kratkoročnog

pamćenja iznosi između pet i devet čestica. To znači da se odjednom može zapamtiti pet do

devet bita ili pet do devet nepovezanih brojeva.

Dugotrajno pamćenje

Dugotrajno pamćenje (memorija) je u stvari spremište svih informacija koje

posjedujemo počevši od spoznaja o svijetu, sebi, iskustvima itd. Jednostavnim rječnikom

rečeno, to je naša osobna biblioteka. Umjesto knjiga mi posjedujemo čitavu memorativnu

mrežu gdje je svaku informaciju moguće povezati sa ostalim popratnim informacijama kako

bismo došli do konteksta i značenja. Ta memorativna mreža se pokreće putem aktiviranog

procesa. Taj proces je moguć upravo zahvaljujući dugoročnom pamćenju odnosno spremištu

dugoročne memorije koje je u biti svojevrsno pasivno skladište. Da bi se posegnulo u to

skladište, potreban je prvotni impuls koji poručuje da nešto tražimo. Taj prvotni impuls je

impuls kratkotrajne memorije. Taj tip memorije zapravo drži na okupu sve znanje koje se

trenutačno koristi i služi kao pokretač dugoročne memorije. Sve informacije s kojima

trenutačno raspolažemo moraju proći kroz jedan uski kanal. Kroz njega također zbog razloga

inspekcije prolaze povratne informacije iz dugoročnog spremišta pamćenja.

Dugotrajno pamćenje mora biti dobro organizirano, jer ga ne možemo tako brzo

pregledati kao kratkoročno pamćenje tražeći potrebnu informaciju. Damo li ispitanicima na

učenje listu od 30 riječi u kojoj su pomiješana imena biljaka, ptica, pokućstva i apstraktni

pojmovi (npr. sloboda, strah, poštenje i sl.) i onda ih pitamo što su sve zapamtili, utvrdit

ćemo sljedeće: ispitanici će se pokušati najprije dosjetiti riječi iz jedne, zatim iz druge

kategorije riječi itd. Dakle, nastaje spontana organizacija materijala. Osim toga utvrdit ćemo

i da su ispitanici zapamtili znatno više konkretnih nego apstraktnih pojmova. To se

objašnjava činjenicom da se pri pamćenju djelotvorno koristimo predočavanjem, stvaranjem

slikovnih predodžaba. Za konkretne pojmove pravimo ih znatno lakše. Na taj način stvaraju

se dvostruki tragovi pamćenja: slikovni i verbalni. Budući da se za apstraktne pojmove

obično stvara samo verbalni trag, manja je i vjerojatnost zadržavanja i pronalaženja tih

pojmova.

56

Vrste dugotrajnog pamćenja

Razlikujemo tri vrste dugotrajnog pamćenja. One su međusobno povezane, ali imaju i

nekih posebnosti. To su autobiografsko pamćenje, znanje (ili tzv. semantičko pamćenje) i

proceduralno pamćenje. Za autoblografsko pamćenje bitno je znati kada i gdje smo usvojili

neku informaciju. Informacije kojima se često koristimo "sele" u semantičko pamćenje. Ako

npr. mlađem bratu trebamo objasniti što je dinosaurus, definicija će doći iz dijela našega

dugoročnog pamćenja gdje je pohranjeno znanje. Ali kad ocu kažemo da je jučer mlađi brat

pitao: "što je dinosaurus", ta informacija dolazi iz našeg autobiografskog pamćenja. Znanje

više nema tu autobiografsku notu; neke stvari jednostavno znamo, ne znajući kada i gdje smo

ih naučili.

Za proceduralno pamćenje bitno je da se stvaraju nizovi asocijacija između

pojedinačnih operacija. Najvažniji su oblik proceduralnog pamćenja vještine, npr. tipkanje na

pisaćem stroju, igranje tenisa, pranje zuba ili programiranje igre na kompjutoru.

Proceduralno pamćenje uključuje tri faze.

Prva je kognitivna faza. Treba shvatiti što sve treba napraviti (npr. pri usvajanju

vještine vožnje automobila kako se mijenjaju brzine, gdje je starter, svjetlo itd.); faza

povezivanja počinje kada odredimo najdjelotvorniji način obavljanja dijelova zadataka i

kako ih povezati u cjelinu. Greške su utvrđene i eliminirane. Sve se manje koriste verbalni

aspekti pamćenja (npr. samoinstrukcija: "prva brzina gore, druga dolje" itd.), a sve se više

koriste motorički aspekti pamćenja; u zadnjoj fazi na osnovi dugotrajne vježbe dolazi do

automatskog odvijanja vještine. Izvođenje vještine zahtijeva minimum svjesne kontrole.

To omogućuje poklanjanje pažnje višim elementima vještine, kao što su to stil (npr. pri

skijanju ili gimnastici) ili strategija igre (npr. pri tenisu). U toj fazi nema više verbalnih

samoinstrukcija, pa usporedno s provođenjem vještine možemo normalno razgovarati.

Štoviše, u toj nam je fazi teško riječima opisati proceduru jer je ona potpuno automatizirana.

Vještina usvojena do zadnje faze ne zaboravlja se i vrlo duge stanke malo ili nimalo ne štete

njezinu izvođenju.

57

Automatsko pamćenje i pamćenje koje zahtijeva napor

Podatke o mjestu gdje se nešto nalazi, kuda se krećemo (prostorna dimenzija),

vremenu zbivanja, njegovu trajanju i učestalosti, pamtimo automatski. To znači da na te

značajke događanja ne moramo obratiti pažnju, a ipak ćemo ih zapamtiti. Ako namjerno na

njih obraćamo pažnju, nećemo biti mnogo uspješniji, samo što ćemo imati manje slobodnog

kapaciteta našega radnog pamćenja. Nabrojeni automatski procesi se nasljeđuju, vrlo brzo se

razvijaju u djece i otporni su na stres, umor, bolest, raspoloženje i sl. Omogućuju nam dobru

orijentaciju u prostoru i vremenu, a da se pritom ne "troše" naši ograničeni kapaciteti pažnje.

Učenjem slova postižemo da nam se automatski pojavljuje značenje riječi. Tako možemo

dobro pratiti smisao teksta. Mala djeca koja još uvijek sriču slova ne mogu pratiti tekst duži

od nekoliko riječi. Značenje riječi i slova pojavljuje se automatski. Ti procesi pamćenja ne

samo da se pojavljuju automatski, nego ih i ne možemo namjerno "isključiti".

Kako ispitujemo pamćenje?

Je li nešto zapamćeno ispitujemo na tri načina: prepoznavanjem, dosjećanjem i

metodom uštede. Kad nakon učenja nekog gradiva ispitujemo prepoznavanje, zadaje se to

isto gradivo pomiješano s nekim novim. Ispitanik treba izdvojiti prije zadano gradivo. Taj je

zadatak najlakši: samo treba usporediti zadano s onim što je pohranjeno u pamćenju. Pri

dosjećanju ili reprodukciji materijal više nije zadan i zadatak je znatno teži. Može se dogoditi

da ispitanik ne prepoznaje neki materijal niti se može dosjetiti. Tada se pri ponovnom učenju

koristimo metodom uštede. Naime, gradivo koje smo jednom naučili, pa "potpuno"

zaboravili, jer ga se ne dosjećamo i ne prepoznajemo ga, pri ponovnom učenju redovito brže

naučimo. Razlika između početnog i ponovnog učenja može se izraziti u postocima vremena

ili broja pokušaja da se taj materijal nauči.

Metodom prepoznavanja i dosjećanja koristimo se najčešće u psihologijskim

istraživanjima, ali i pri školskom ispitivanju znanja. Pritom se redovito pojavljuju dvije

pojave koje treba imati na umu pri učenju. Jedna je različita uspješnost pamćenja u odnosu

58

prema mjestu čestica u nizu koji se uči. Druga se odnosi na to je li posrijedi neposredno ili

odgođeno ispitivanje pamćenja.

Činjenica je da se pri neposrednom ispitivanju pamćenja (znači odmah nakon učenja)

najbolje pamte zadnje čestice. To se tumači time što se one još uvijek nalaze u kratkoročnom

pamćenju. Ali, dobro se pamte i čestice s početka niza. Smatra se da je to zato što su one

kodiranjem prve došle u dugoročno pamćenje i tu se zadržale. To pravilo vrijedi za oba

načina ispitivanja pamćenja - neposredno i odgođeno.

Zašto zaboravljamo?

Koliko se imena kolega ili kolegica iz srednje škole možete sjetiti? Koliko se gradiva

matematike ili književnosti sjećate drugog razreda srednje? Na koliko ste dogovora

zaboravili? Ako čitajući navedena pitanja "osjećate laganu paniku", ne brinite - zaboravljanje

je normalna pojava. Sadržaje koje učimo uz napor zaboravljamo. Prvih nekoliko sati i dana

zaboravimo veći dio sadržaja. Što vrijeme više prolazi, taj je pad sporiji. Odgovor na pitanje

zašto zaboravljamo nije jednostavan. Sjetimo li se koliko ima oblika pamćenja i što sve

utječe na njega, bit će nam jasno zašto nema jednostavnog odgovora.

Postoje četiri osnovna uzroka zaboravljanja: postupno gubljenje tragova pamćenja,

nemogućnost pronalaženja pohranjene informacije, represija i interferencija. Ti se uzroci

međusobno ne isključuju. Koji će od ta četiri uzroka biti najizraženiji, ovisi o situaciji u kojoj

se uči, vrsti pamćenja, vremenu zadržavanja i sl.

Postupno gubljenje tragova pamćenja

Često korišten trag pamćenja (tzv. engram) ima u živčanom sustavu dobro uhodan put

i lako se aktivira. Možemo ga zamisliti kao dobro ugaženu stazu kroz travu. Ne koristimo li

je, staza će zarasti - nastupit će zaboravljanje. Strani jezik koji smo slabo naučili i zatim se

njime nismo koristili, vrlo brzo zaboravljamo. Dakle, za održavanje engrama najvažnije je

ponavljanje ili česta upotreba. Brzo gubljenje tragova iz senzornog i kratkoročnog pamćenja

nužno je jer neprekidno dolaze nove informacije!

Nemogućnost pronalaženja informacije u dugoročnom pamćenju

Da bismo se sjetili neke informacije, moramo doći do nje. Ona može postojati u

našem dugoročnom pamćenju, ali ako nemamo dobar put do nje, kao da je i nema. Ljudi koji

59

pohranjuju informacije na taj način da ih na više načina dobro povežu sa starim znanjem

otvaraju više putova do te informacije. Ti se putovi još zovu "znaci za dosjećanje". Što ih je

više i što su istaknutiji, veća je vjerojatnost da ćemo do informacije doći kada nam zatreba.

Represija. Kao što postoji namjerno (motivirano) i nenamjerno učenje, tako je i sa

zaboravljanjem. Motivirano zaboravljanje ostvaruje se potiskivanjem (represijom) onih

sadržaja koji su nam neugodni ili ih se plašimo: imena ljudi koji nam se ne sviđaju brzo

zaboravljamo, a da o odlasku zubaru i ne govorimo! Prisjetimo se da nastupa zaboravljanje, a

neugodne sadržaje obično ne volimo ponavljati. Ugodne sadržaje sami sebi često

obnavljamo i volimo s drugima pričati o njima. Zato ugodne sadržaje rjeđe zaboravljamo.

Postoji iznimka od tog pravila. I kad već govorimo o tome kako mukotrpno učimo a brzo

zaboravljamo, utješimo se pitanjem: "Da li bi bilo dobro da baš sve što nam se događa

zapamtimo?"

Interferencija. Općenito, kad učenje jednog gradiva ometa učenje drugoga, govorimo o

interferenciji. Ako novo učenje potire prije naučeno, riječ je o retroaktivnoj interferenciji -

ometanje djeluje unatrag. Ako nešto prije naučeno ometa učenje novog gradiva, posrijedi je

proaktivna interferencija - ometanje djeluje unaprijed. Ako smo jedan sat učili engleski, a

zatim nakon kraće stanke njemački, učenje njemačkoga nepovoljno će djelovati na

zadržavanje lekcije engleskoga. Što je gradivo sličnije a stanka kraća, jače je djelovanje

retroaktivne interferencije. Ometa li svako novo učenje zadržavanje starije građe i da li sva

stara znanja ometaju usvajanje novih? Na sreću ne! Osim negativnog transfera, što je

zajednički naziv za proaktivnu i retroaktivnu interferenciju, postoji i pozitivni transfer. Ako

smo naučili voziti automobil to nam olakšava učenje vožnje kamiona iako je potrebno i

određeno novo učenje.

Smetnje pamćenja

Osim normalnih procesa zaboravljanja čije bolne posljedice često osjetimo, postoje i

patološke smetnje pamćenja. Nakon ozljede mozga ne možemo se sjetiti događaja koji su se

zbili prije i nakon ozljede. Nemogućnost dosjećanja događaja prije ozljede mozga zove se

retrogradna amnezija. Znatno je veći problem anterogradna amnezija - nemogućnost

stvaranja novog dugoročnog pamćenja. Anterogradna amnezija se, osim nakon ozljede i

oštećenja određenih područja mozga, često pojavljuje i kao posljedica dugotrajnog

neumjerenog pijenja alkoholnih pića. Naime, zbog kalorija dobivenih iz pića ne smanjuje se

60

samo uzimanje hrane, već prevelike količine alkohola sprečavaju normalno iskorištavanje

vitamina B iz hrane. Nedostatak tog vitamina nepovoljno djeluje na procese pamćenja,

osobito na pohranu novih informacija u dugoročno pamćenje.

Općenito, smanjena mogućnost pamćenja naziva se hipomnezijom. Postoji i

hipermnezija - poremećaj koji se očituje u pamćenju svih informacija koje se percipiraju.

Osobe s takvim poremećajem malobrojne su i redovito su bile podvrgnute dugotrajnom

praćenju znanstvenika. Naime, takve su osobe dragocjeni primjeri za bolje razumijevanje

procesa pamćenja. Jedan je od zaključaka tih istraživanja da im takvo pamćenje smeta za

normalno kognitivno funkcioniranje. Slike se preklapaju. Ukratko, previše je informacija

istovremeno prisutno da bi kognitivni sustav bio djelotvoran.

Lažna sjećanja ili paramnezije često se pojavljuju u starih ljudi. Nastaju tako što se

"praznine" u sjećanju na novije događaje popunjavaju izmišljenim podacima (ne radi se o

namjernom laganju). U paramnezije ubraja se i poznati fenomen "deja vu" pri kojem imamo

snažan dojam da se upravo odvija sekvenca koju smo već na potpuno isti način doživjeli pa

imamo snažan osjećaj da znamo što će biti sljedeće što će netko učiniti ili reći.

Poboljšanje pamćenja

Gordon Fawler, psiholog sa Stanforda radi sa takzvanom pneumoničnom tehnikom za

poboljšanje memorije. On kaže: "Svaki problem sa memorijom dade se rastaviti na nekoliko

faza. Prva faza je faza pospremanja materijala a druga je proces prizivanja pospremljenih

informacija u potrebnom trenutku. Postoji nekoliko tehnika poboljšanja memorije. I jedna od

njih je pneumonična. Ta tehnika pokušava svaku stvar povezati sa drugom koja nam je

neprestano prisutna u dugoročnoj memoriji".

Sigmund Freud je bio prvi koji je otkrio da sve ono što pamtimo i sve ono što svjesno

odlučimo zaboraviti pomaže u održavanju integriteta i samopoštovanja svake osobe. Taj

proces je Freud nazvao represijom, o čemu smo već govorili. No, vratimo se pamćenju.

U procesu pamćenja, svaku novu informaciju pridodajemo već postojećim koje

zapravo sačinjavaju kontekst nove informacije. Ono što ćemo upamtiti ovisi o onome tko

smo i što već znamo. Odgovor na ovo leži u takozvanim shemama. Te sheme su kostur naših

temeljnih ideja i pra-koncepcije drugih ljudi, objekta i situacija. Sve nove spoznaje do kojih

dođemo organizirane su tako da su u suodnosu sa već postojećim shemama. Koliko ćemo na

primjer trebati vremena da se prisjetimo nečijeg ureda. U jednom eksperimentu studenti su

61

proveli nekoliko minuta u jednom uredu. Kasnije ih se pitalo da opišu ured i stvari u njemu.

Memorija ispitanika je pod velikim utjecajem njihovih prethodnih shema o uredu općenito.

Vrlo dobro su se sjećali stvari koje prema njihovoj predodžbi trebaju biti u uredu a jako slabo

su se prisjećali onoga što prema njihovim shemama ne bi trebalo biti u uredu. Sheme također

utječu na našu percepciju i razumijevanje svijeta.

Svaki dio informacije koju osoba upija pretvoren je u kodove u mozgu koji tvore

vrstu memorije koja je uvjet za svaku ljudsku akciju. Druga vrsta ili drugi sloj memorije

povezuje sve ono što znamo u jednu cjelinu. Treći, nazovimo ga sloj memorije, uključuje

osobna iskustva. Spoj svih ovih elemenata memorije tvori naš identitet.

Anatomija pamćenja

Znanstvena istraživanja o anatomiji pamćenja počela su pred četrdeset godina.

Započeo ih je psiholog Karl Lashley. Njegovi eksperimenti su provođeni na životinjama.

Najprije ih je trenirao u labirintu. Nakon dobrog treninga, odstranio bi životinjama dijelove

cerebralmnog korteksa. Pronašao je da odstranjivanje bilo kog dijela korteksa (moždane

kore) dovodi do gubitka memorije. Lashley je zaključio da memorija nije lokalizirana na

specifičnim mjestima moždane kore. Međutim u kasnijim istraživanjima se došlo do toga da

je Lashley imao pravo kad se radi o kompleksnoj memoriji, no o jednostavnoj memoriji je

imao krivo.

O ovoj vrsti istraživanja psiholog Richard Thompson sa sveučilišta Južne Kalifornije

kaže: "Prvi cilj našega istraživanja je uspostaviti točnu lokalizaciju gdje je memorija

pohranjena u mozgu. Metoda našega istraživanja preuzeta je od Pavlova. Koristimo klasično

uvjetovanje. Pratimo aktivnosti pamćenja u mozgu i snimamo električne aktivnosti živčanih

stanica u nastojanju da vidimo aktivnost živčanih stanica pri procesu učenja". Ovu vrstu

istraživanja vrše na zečevima kojima se daje relativno neutralni podražaj u obliku zvuka ili

svjetla. Taj podražaj je popraćen uštrcavanjem zraka u oko zeca što naravno uzrokuje da zec

refleksno zatvori oko. Svako zatvaranje oka se kompjutorski registrira. S vremenom zec

formira uvjetovani ili naučeni odgovor, ili odgovor koji je već u njegovoj memoriji. Naime

zec nauči da odmah čim je čuo zvuk, trepne prije nego mu automat puhne u oko. Potom zecu

oštete jedan mali dio mozga gdje pretpostavljaju da je uskladištena ova specifična memorija.

Pri takvom eksperimentu zec sve zaboravi. Ta specifična memorija je smještena u dijelu

malog mozga pod imenom interpositus nucleus.

62

Pamćenje je od nezaobilazne važnosti za identitet osobe. Dok pamćenje funkcionira i

osoba intelektualno i duševno funkcionira. Međutim nisu rijetka oboljenja koja oštećuju

pamćenje. Gubljenje pamćenja se zove amnezija a uzroci su joj psihološke naravi. Osobe

koje su histerične koje često pobjegnu od neke neugodne situacije tako što jednostavno žele

neke uspomene izbrisati iz svog sjećanja. Druga vrsta amnezije je takozvana organska

amnezija čiji uzroci su često povreda mozga, neka bolest, alkoholizam, kemijska otrovanja i

senilnost. Svaka od ovih stvari dovodi do poremećaja kruga memorije u mozgu. Kod

Alchajmerove bolesti od koje boluju milijuni ljudi u starosti većoj od pedeset godina dolazi

do atrofije mozga ili umiranja neurona u mozgu.

63

KOGNITIVNA PSIHOLOGIJA

Misaoni proces

U sedamnaestom stoljeću veliki francuski filozof De Cartes je ustvrdio: "Mislim,

dakle postojim" (Cogito ergo sum). Bez spoznaje o vlastitoj svijesti ne bismo imali osobnog

identiteta. Misaoni proces nam daje sve, memoriju, iskustvo, očekivanja. Jedino ljudski rod

posjeduje sposobnost mišljenja. Zato se zovemo "animal rationale". "Cogito ergo sum" dolazi

od glagola cogito-cogitare=misliti. To je opći terrmin koga koristimo za znanje. To uključuje

sjećanje,odlučivanje, planiranje, rješavanje problema, komunikacije ideja. Stoga u pravcu

psihologije, koji se zove kognitivnom psihologijom govorimo o procesu mišljenja. U taj

proces spadaju: pamćenje, odlučivanje, planiranje, rješavanje problema i izmjena ideja.

Kognitivni psiholozi studiraju načine kako ljudi dolaze do informacija, kako ih pohranjuju,

transformiraju i s njima manipuliraju.

Tek u novije vrijeme ponešto otkrivamo o procesu mišljenja. Kognitivna psihologija

obuhvaća sva istraživanja o procesu mišljenja i rješavanju problema. Nakon pojavka

kompjutora stručnjaci su uočili da je na primjeru kompjutora moguće razumjeti proces

informacija. Od tada se i na ljudski um počelo gledati kao na svojevrsni sustav procesora.

Naime tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća najsnažniji trend psihologije bio je

biheviorizam. Psiholozi su se uglavnom koncentrirali na akcije i ponašanje koje je bilo

moguće mjeriti. Malo tko se upuštao u mentalnu pozadinu ljudskog ponašanja, osim naravno

psihoanalitičara, čiji pristup je kao što i sami znate bio i ostao dosta jednostran. Britanski

psiholog Donald Brodbent je 1958. prvi počeo koristiti pristup procesiranja tako što je

pokušao opisati etape odnosno faze procesiranja misli. Počeo je na rad mozga gledati prema

modelu kompjutora. On je prvi psiholog koji je izašao sa modelom kako informacije

pospremamo u memoriju.

Prvo ih primamo preko osjetila, zatim ih mozak selktira, a onda ih mozak posprema u

memoriju. Ovaj model se pokazao izvanredno vrijednim u svim kasnijim istraživanjima.

Proces se može slijediti i imate osjećaj da mozak funkcionira poput kompjutera.

Dobitnik nobelove nagrade Herbert Simon sa sveučilišta Carnegie Melon radi od

1955. na projektu razvoja robota koji rješavaju probleme na način kako to čine i ljudi.

On i njegovi suradnici su zainteresirani za mogućnost korištenja kompjutora kao

modela ljudskog mišljenja. Kompjutori su u stanju osim računanja prepoznavati simbole,

64

riječi i slike. Stoga su mislili da bi slijedeći proces koga kompjutori čine u prepoznavanju i

računanju, ljudi mogli donekle ući u tajne procesa u mozgu. Ukoliko budu uspješni tada

bismo mogli napraviti matematičke modele za proces misli.

Kako biolozi tumače misaoni proces?

Većina današnjih biologa vjeruje da organizmi imaju mehaničko svojstvo koje djeluje

u skladu sa prirodnim zakonom i u skladu sa prirodnim procesima. Pamet je za biologe vrsta

mehaničkog stroja koji funkcionira po jednostavnom principu. Prvo prima informacije,

potom ih očitava, zatim ih uspoređuje sa poznatim simbolima te ih posprema u spremišta

memorije. Dakle za biologa je ljudski mozak identičan kompjutoru, osim što umjesto

"hardwara" od metala, stakla, pijeska i plastike, naš kompjutor ima živo tkivo. Što se

"softwara" (programa) tiče, programi u ljudskom mozgu nalaze se u neuronima, tvrde

biolozi.

Koristeći pristup kompjutorskog modela procesa informacija, kognitivni psiholozi su

počeli davati odgovore na funkcionalna pitanja poput toga kako se ljudsko iskustvo pretače u

znanje, onu vrstu znanja koje ravna našim akcijama i ponašanjem. Jedan od centralnih

principa naše pameti kojim se kognitivni psiholozi bave je naša sposobnost formiranja

mentalnih predodžbi izvanjskog svijeta - fizičke i socijalne realnosti u kojoj se nalazimo.

Mentalne strukture su toliko dio nas da ih zapravo u potpunosti nismo niti svjesni. Kognitivni

psiholozi stoga razlikuju svaki aspekt predodžbe realnosti.

Mentalni koncepti

Kategorije koje formiramo u svojoj pameti nazivaju se koncepti. To su mentalni

uzorci stvari koje idu skupa. Koncept može sadržavati sve elemente nekog fizičkog predmeta

-objekta. Recimo npr. cipela, i s time će biti povezano hodanje, dolazi nam u svijet pojam

čovjeka, neki atribut će se brzo uklopiti kao i recimo apstraktni pojam ljubavi.

Neki koncepti su strahovito kompleksni, kao što uostalom možemo vidjeti na

primjerima pećinskih crteža australskih domorodaca. Uočili smo slike koje predstavljaju

bogove, groma, kiše itd. Naša mašta je u stanju unijeti jako puno elemenata u crteže kao što

je slučaj s onim crtežima australskih domorodaca. U tim crtežima domoroci su uvrstili svoju

kategoriju u kojoj je žena povezana sa vatrom i mnogim drugim pogubnim stvarima. U

65

njihovoj mitologiji, sunce je žena mjeseca i sve žene su supruge sunca, stoga je sa ženama

povezana vatra.

Kako mi dakle dolazimo do koncepta u našoj pameti? Imamo li mi na primjer u

svojoj pameti definiciju ptice?

Znanstvenici vjeruju da mnogi koncepti s kojima raspolažemo, u sebi sadrže

takozvani prototip - generalnu predodžbu svakog pojma i svake stvari. Na primjer svatko od

nas ima svojevrsni prototip ptice u svojoj svijesti. Ptica mora imati određena svojstva. U taj

prototip teško da će spadati tukac - pura.

Mi ljudi također imamo tendenciju organizirati koncepte u jedan hijerarhijski model.

Ako vidimo stolicu čudnog oblika upitati ćemo se da li je to dio namještaja - stol, stolica, ili

samo stolica. Bazični nivo hijerarhije koncepta stolice daje nam onoliko detalja koliko

trebamo. Vjeruje se da dobar dio naših misli posvećen konceptu funkcionira na ovom

bazičnom nivou.

Koncepti su jedan od načina na koji naš mozak kategorizira stvari. No što se događa

kada informacija koju procesiramo sadrži mnoštvo koncepata? Kako obrađujemo

kompleksne ideje i iskustva?

Odgovor je uz pomoć shema. Za primjer pogledajte ovu rečenicu: Marko se razljutio

kada je shvatio da je zaboravio staviti senf u košaru za piknik. Kako to da odmah razumijemo

što ova rečenica znači? Razumijemo zato što organiziramo čitav splet informacija i

očekivanja povezanih sa shemom košare koju se nosi na piknik. Dakle u stanju smo imati

jako puno asocijacija povezanih sa odlaskom na piknik. Štoviše kada nam se informacija ne

podudara sa našom shemom, ostajemo zbunjeni i naš mozak podsvjesno u hipu reagira na

nepravilnost. Npr. Umjesto tvrdnje da je nazdravila iz šalice, netko kaže nazdravila je iz

kompjutora.

No ponekad imamo situaciju da nemamo dovoljno informacija koje bi bile u skladu

sa našom shemom. Tada se zbunimo ili odemo na krivi kolosijek jer aktiviramo shemu koja

nije odgovarajuća.

Za razliku od kompjutora, mi ljudi katkada misli nedovoljno procesiramo. Kada su

ispitanike na primjer zapitali da isplaniraju kupovinu, oni su planove pravili preskačući sa

objekta na objekt, odnosno artikla na artikal. Umjesto da se o problemu misli na direktni,

linearni način, mi imamo tendenciju procesirati informacije prema značenju koje informacija

ima za nas. Ukoliko radije idete u trgovine nego li apoteke, naravno je da ćete planove

66

kupovine usredotočiti na predmete interesa. No, ukoliko nemamo sve poznate elemente, na

primjer da planirate kupovinu u prodavaonici kompjutora, onda neki ne bi bili u stanju

napraviti plan što treba kupiti. Često forma problema, a ne sam kontekst, predstavlja bitni

faktor. Dakle, pored toga što ljudski mozak pokušava funkcionirati racionalno, nismo građeni

tako da smo u svakom momentu logični i tu se zasigurno razlikujemo od kompjutora.

Mislim da nas sama činjenica da koristimo kompjuter kao model procesa mišljenja

upućuje na zaključak da u mnogim sferama ljudi nisu baš previše racionalni. Načini na koje

mislimo su dosta stereotipni, dosta prejudicirani i proizlaze iz čitavog niza imidža umjesto iz

jednog logičnog slijeda. Paradoks svega ovoga sastoji se u tome da nam je trebao

kompjutorski model da uvidimo raznolikost putova kojima ljudska bića izvrdavaju

sistematskom i logičnom racionalizmu.

Dok znanstvenici ponešto saznaju o funkcioniranju mozga, kako racionalnom tako i

iracionalnom, većina od njih se u biti nije pozabavila mehanizmom po čijem principu

zapravo funkcioniramo. Tek sada neki kognitivni psiholozi postavljaju pitanje kako nam

zapravo psihologija mozga omogućava da ipak logički mislimo, učimo i pamtimo.

Michael Posner sa sveučilišta Oregon koristi tehniku imidža mozga i gleda koja

područja mozga obavljaju kognitivne radnje, kao na primjer proces čitanja. On koristi

kompjutorsku tehniku koja mu omogućava pratiti protok krvi u različitim područjima mozga

kod normalnih ljudi tijekom čitanja.

"Dajemo ljudima da čitaju pojedinačne riječi koje im se stavljaju ispred njih. U

jednom tipu studija dajemo im da jednostavno vide riječ, u drugom da riječ čitaju na glas. U

trećem modelu im dajemo da klasificiraju riječ. Ako im se predoči npr. riječ čekić, onda tu

riječ moraju s nečim povezati, na primjer sa čavlom. Pri svakom ovom procesu smo u stanju

uočiti aktivna područja mozga u trenutku dok osoba čita ili izgovara riječ".

Ta područja su na kompjutoru predstavljena u različitim bojama. Područje koje je

jako aktivno, na kompjutoru se pojavljuje u svijetloj boji, bijeloj ili svjetlo crvenoj. U crnoj

ili plavoj boji su područja mozga koja ne reagiraju.

Na taj način otkrivamo što se u kome dijelu mozga događa. Kada na primjer subjekt

treba misliti što ide skupa sa čekićem, taj proces aktivira dva područja u moždanoj kori.

Čitav proces se odvija u prednjem, frontalnom dijelu korteksa. Druga područja moždane

kore, su čini se aktivnija, kad se radi o pitanju pažnje. U istraživanjima je otkriveno da svaka

67

testirana osoba posjeduje isti intenzitet aktivacije mozga i aktivacija se odvija u identičnim

dijelovima mozga.

I dok neki znanstvenici pokušavaju otkriti principe po kojima naš mozak funkcionira,

drugi pokušavaju istraživačko znanje primjenjivati na svakodnevni život, posebno na

područje odgoja.

Robert Glaser profesor u centru za učenje i znanstveni razvoj na sveučilištu

Pittsburgha, studira procese učenja u svim oblicima od učenja u školi, na ulici, na selu itd.

Dakle prirodu učenja u svakom ambijentu.

Neki znanstvenici se bave čitanjem i shvaćanjem. Oni ispituju odnose između

bazičnih sposobnosti čitanja i viših nivoa razumijevanja. Ispituju odnos između automatskog

razumijevanja nečega, a to znači podsvjesni proces riječi potrebnih za razumijevanje

određenog sadržaja sa šematizmom cijelog paragrafa.

Također ih zanimaju razlike između ljudi koji nisu razvili bazične sposobnosti i onih

koji te sposobnosti imaju nadprosječno razvijene. Npr. u igranju tenisa početnik mora dosta

vremena potrošiti da bi uvježbao bazične pokrete ruke i koordinaciju ruke, reketa i loptice.

Međutim kad smo to jednom uvježbali, onda nam za igru tenisa nije više potreban tako veliki

svjesni napor. Igra postaje automatizirana i oslobođen nam je kapacitet memorije i pažnje

koje možemo usredotočiti isključivo na finese. Tako je i sa čitanjem. Kad smo savladali

slova, poslije s vježbom radnju čitanja možemo s lakoćom obavljati.

Cilj istraživanja funkcije mozga i procesa misli, bez sumnje je pokušaj pronalaska

metode kako bi se povećala ljudska inteligencija. Uvijek smo smatrali da čovjekom dominira

intelekt, međutim kognitivni psiholozi na inteligenciju gledaju kao na sredstvo kojim smo u

stanju učiti i rješavati probleme. Što više učimo o ljudskom pamćenju to smo u stanju bolje

rješavati probleme povezane s memorijom.

Revolucija u području kognitivne psihologije je zapravo tek započela no i pored toga

već su ušli u privatni dio ljudske svijesti i prirode čovjeka. Ušli su u tajnu neprocjenjivo

velikog kapaciteta mozga za izume, kreativnost i mudrost.

68

KOGNITIVNA NEUROLOGIJA

Tisuću osamsto četrdeset i prve godine nesreća jednog čovjeka uputila je psihologe u

misterij ljudskog mozga. Finis Gage radnik na željezničkoj pruzi pretrpio je katastrofalnu

povredu mozga dok je stavljao dinamit u liticu stijene. Cijev koju je držao u ruci raznijela mu

je dio gornjeg dijela lubanje tako da se vidio mozak. Gage začudo nije pao u nesvijest, čak se

i šalio sa liječnikom koji je došao na mjesto događaja. Nakon nekoliko mjeseci čini se da je

Gage fizički potpuno ozdravio. No sada više to nije bio onaj Gage, postao je bezobrazan,

impulzivan, nije bio u stanju obuzdavati svoje emocije, a psovao je kao kočijaš. S tim

psihološkim poteškoćama živio je još punih 13 godina. S ovim slučajem psiholozi su počeli

dovoditi u svezu povrede mozga sa promjenom ponašanja. Psiholozi su sada čak u stanju

napraviti kartu identificirajući mjesta koja su odgovorna za određena ponašanja.

Studij mozga prilikom povreda

Studij mozga prilikom povreda je dug i kompliciran proces. Koriste se mnoge

tehnike kako bi se mjerilo funkcije mozga kod normalnih osoba. Elektro encefalogram snima

valove mozga i registrira kognitivne podražaje u mozgu. Ket sken (kompjutorska

tomografija) je u mogućnosti prikazati strukturu mozga. Takozvani Pet sken omogućava

vidjeti mozak u akciji.

Krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, pojavila se magnetska rezonanca koja prikazuje

rad mozga u vrlo visokoj rezoluciji. Po prvi puta su psiholozi bili u stanju vidjeti funkcije

mozga u njegovoj dubini.

Kad je naš mozak aktivan, u područje aktivnosti dolazi kisik. Taj aktivni dio je

prepun kisika, što djeluje kao magnet za krvna zrnca koja brzo naviru u to područje.

Kompjutorska tehnologija će brzo dati sliku aktivnosti tog područja. Sa ovom novom

tehnologijom znanstvenici su u stanju proučavati mnoge do sada nepoznate funkcije mozga.

Od percepcije do motivacije.

Jedna od naših ogromnih sposobnosti je način kako vidimo svijet. Vid je tako

kompliciran da je oko 40% našeg mozga u funkciji vida. Deseci godina proučavanja

pokazuju nam što se događa u procesu vida. Svjetlosna energija se pretvara u neuro signale

ide od retine -mrežnice oka- do Talamusa. Ti signali odlaze do svake polutke mozga u

69

područje prvoga vizualnoga dijela moždane kore. Upravo ovaj dio moždane kore

znanstvenici istražuju uz pomoć magnetske rezonance.

Jedna trećina moždane kore u zadnjem dijelu lubanje je na ovaj ili onaj način uključena

u procesiranje vida. Centralno područje vizualnog dijela je mjesto gdje se prvo primaju

signali. Kroz taj dio informacije idu na drugu stranu moždane kore. Odatle neuro signali

odlaze u sva druga područja gdje se registriraju vizualni signali. U biti izgleda da postoji oko

40 vizualnih područja u moždanoj kori. Neki od tih vizualnih područja snimaju ono što

vidimo gotovo fotografski. To je proces koga se zove retina «topic maping». Pokusi na

životinjama pokazuju kako to funkcionira. U mozgu majmuna, neuroni vida su kemijski

obrađeni tako da potamne. Nakon što vidi neku sliku, mozak majmuna će snimiti tu sliku

koja se vidi u vizualnom dijelu moždane kore majmuna. Ta reprezentacija fizičkog svijeta je

početni korak za daljnje procesiranje vida. Na primjer ispred mene je neki objekt, ne trebam

znati puno o tome objektu niti kako daleko je niti koliko je veliki. Možda želim znati koja je

boja objekta, ima li kakav natpis?

Magnetska rezonanca je u stanju oslikati vizualni proces u stražnjem dijelu mozga.

Možemo pogledati koliko područja moždane kore je okupirano pitanjem vida.

Područja za vid šalju informacije u dva rafiniranija područja mozga. Područje parijentalnog

lobusa pomaže u određivanju prostorne orijentacije tako da možemo nešto uhvatiti, bacati,

upravljati, a temporalni lobus nam pomaže u određivanju vrste objekata u koje gledamo i s

kojima imamo posla.

Psiholozi studiraju aktivnosti u području temporalnog lobusa u kome se prepoznaju

objekti od visoke važnosti među ostalima ljudsko lice. Iz stražnjeg dijela mozga u desnoj

polutci dolaze puno jači signali kad osoba gleda u lica ljudi nego u nešto drugo. Ova

aktivnost mozga pojavljuje se dok gledamo bilo koju stranu ljudskog lica, pa čak i lice mačke

će izazvati jaki odgovor mozga. No pitanje je da li ovaj efekt uzrokuje cjelokupno lice ili

samo dio lica? Mi smatramo da je posrijedi lice samo po sebi a ne dijelovi lica, očiju ili

sjena.

Kod ljudskih bića i životinja dekodiranje imidža lica je od bitnog značenja. Lice će

nam puno reći od toga o kome se spolu radi pa do raspoloženja osobe te prijateljskog ili

neprijateljskog držanja. Ponavljanje prepoznavanja lica u biti u mozgu mijenja strukturu

dijela za pamćenje. Poznato je da je moždana kora vrlo prilagodljiva i organizira samu sebe

prema iskustvu koje ima. U životu jako puno gledamo i pratimo lica. U povijesti ljudskog

70

razvoja, prepoznavanje lica bilo je pitanje preživljavanja, tako da je mozak morao stvoriti

jaki mehanizam percepcije.

Postoji još jedna vrsta procesiranja vida u kojoj je mozak dobro zaposlen, a zove se

proces očiju mozga koji se očituje kad mislimo na neke scene ili objekte a da ih ne moramo

vidjeti. Otkriveno je da su mnoga područja mozga koja su zaposlena s procesom vida u

funkciji naše mašte ili zamišljanja.

Znanstvenici ispituju povezanost vizualnih sustava. Bila bi šteta imati 40% mozga za

isključive potreba percepcije. Zašto ne koristiti taj kapacitet i za mišljenje?

Mentalno predočavanje omogućava nam manipuliranje s materijalom koga smo

pospremili u vizualnoj memoriji. U stanju smo koristiti te informacije kako bismo predusreli

ili riješili probleme. Dakle stvarno gledamo očima mozga. Ne moramo stvari vidjeti da bih

ih predočili. Pomislimo na našu sobu. Kad u nju uđemo prvo ćemo sve pogledati od zidova

do prozora. Kad zamišljamo tu sobu u stanju smo vidjeti i razgledavati isto kao da smo tamo,

čak ćemo neke predmete moći i detaljno zamišljati i približavati kao što to čini kamera. U

stanju smo ploviti svijetom na bilo koju točku na bilo koji detalj. U stanju smo razmišljati što

bi radili, što bi mislili na nekom dijelu svijeta u nekoj situaciji.

Zahvaljujući snimcima, znanstvenici su u stanju vidjeti kako se mozak mijenja i

prilagođava zahvaljujući iskustvima, kako je dinamičan, kako se struktura mozga mijenja

zahvaljujući njegovim funkcijama. Naš mozak je prilagodljivi mozak, koji se mijenja već

prema onome što smo naučili, što smo iskusili i što prakticiramo. Jedan od pokazatelja

takvoga mozga je proces učenja kako čitati. Naučiti kompleksni sustav simbola koji

predstavljaju jezik je najveći izazov koji stoji pred malom djecom. To je proces učenja koji

se s vremenom reorganizira i oblikuje naš mozak da to usvoji kao nešto automatsko.

Da bismo razumjeli kako se mozak adaptira na čitanje, znanstvenik John Gabrieli

subjektima daje težak zadatak. Daje im riječi napisane naopako. Subjekti će ih dešifrirati vrlo

polako s puno grešaka naravno i to sve snimamo. Kad završimo snimanje onda ih

uvježbavamo istim riječima dok dobro ne uvježbaju. Nakon tisuću pokušaja čitanje riječi

naopako gotovo postane rutina. Kada su već dobro uvježbani opet ih se stavlja u aparat i

snima se što se događa u mozgu. Usporedimo snimke kad su bili vrlo loši i sadašnje gdje su

odlični. Na prvim snimcima dok se subjekti muče s riječima primjećujemo veliku aktivnost u

korteksu parijentalnog lobusa koji je vrlo aktivan u vizualno prostornom razmišljanju. Kad

subjekti postanu dobri u čitanju unatrag, aktivnosti mozga u ovom dijelu parijentalnog lobusa

71

jako su smanjene i gotovo nestanu, no lijeva polutka mozga postaje jako aktivna. Kad nešto

dobro naučimo onda mozak ono što nam je poznato stavlja u druge dijelove moždane kore,

tamo gdje su pospremljena naša iskustva i stvari koje smo kasnije u stanju raditi automatski.

No za neke je čitanje težak proces i potrebne su im godine da nauče čitati, radi se o

dislektičarima. Kod disleksije se ne radi samo problemu vida nego se radi o govornom dijelu

jezika. U lijevoj polutci mozga je centar za govor. Mi govorimo tako da su nam neka slova

izgovorena u milisekundama ali ih naše uho registrira. Za mnogu djecu s disleksijom ovo

područje se ne uspije aktivirati. To je problem koji se očituje kod nemogućnosti čitanja.

Znanstvenici također provode studije o utjecajima društvene stvarnosti na mozak.

Socijalni psiholozi skupa sa neurolozima pokušali su saznati nešto više o socijalnom

ponašanju i centru za to. Mazharin Banadji locirala je centar za predrasude u našem mozgu.

Naš mozak vrlo brzo nauči što je što i gdje što pripada. Kako ćemo koristiti mozak u procjeni

osobe koju ne poznajemo. Naš mozak je pun znanja o statusu osoba u društvu, to su

informacije koje smo nesvjesno naučili i pospremili okruženi kulturom u kojoj živimo.

Predrasude mogu biti automatski dio našega ponašanja čak i onda kad svjesno tvrdimo da

smo tolerantna osoba. Kako se to odražava na mogućnost da budemo članovi sudske porote.

Da li ćemo se ponašati korektno u trenucima kad treba brzo reagirati? U želji da otkrije naše

skrivene predrasude, doktorica Banadji, izradila je test kojim se mjeri vrijeme reagiranja kad

smo izloženi pozitivnim ili negativnim informacijama, u ovom slučaju kad nam se pojavi

crnačko ili bjelačko lice. Ona nudi nekoliko pojmova koji izražavaju lijepe i pozitivne

osobine a onda te pojmove uspoređuje sa pripadnicima crne ili bijele kože. Brzina kojom

subjekti odgovaraju ukazuje nam na podsvjesnu orijentaciju na predrasude. Bijelci

Amerikanci preferiraju bijelce, povezuju bijelce sa dobrim stvarima. Crnci pak daju

drugačiju sliku. U prosjeku ne pokazuju da imaju predrasude glede boje kože. Polovica

crnaca ipak sve dobro radije pripisuje crncima nego bijelcima no druga polovica pokazuje

obrnuto. Ovakvi odgovori upućuju nas na važnost kulture iz koje dolazimo.

Ukoliko imamo tendenciju preferirati bijelce nasuprot crncima to mora biti smješteno

negdje u našem mozgu u centru za osjećaje u amigdali. Neurolog Lis Feltz kaže: "kad u

okolini naučimo neku situaciju, straha na primjer, onda je u to uključena amigdala".

Očekivali bismo da je amigdala važna u učenju o socijalnim sferama života. Prvo se testira

bijelce da se vidi odgovor njihove amigdale na pitanje predrasuda. Kad pacijent čuje bučni

signal onda trepne okom. Jakost trepanja okom se mjeri kao orijentir predrasuda. Subjektima

72

pokazuju lica crnaca ili bijelaca. Većina bijelaca jače trepne na sliku nekog crnca a to

ukazuje ili na strah od njih, ili na to da mu nisu dragi. U skeneru im se mjeri aktivnost

amigdale. Psiholozi su pronašli korelaciju između treptaja kapkom oka i reakcijom amigdale.

Ovakva istraživanja imaju za cilj upitati se što rezultati zapravo u stvarnosti znače. Da

li ove razlike ili sklonosti predrasudama treba uzimati u obzir kad se ljudi odlučuju za

profesiju. Da li crnac treba biti policajac ako u njega nemam povjerenja i obratno da li

policajci trebaju biti bijelci. Takva pitanja su bez sumnje važna za funkcioniranje određenih

institucija.

73

RAZVOJ GOVORA

Biološki kapacitet govora

Bit jezika je ljudsko komuniciranje. Jezik je sredstvo kojim s drugima dijelimo

vlastitu stvarnost. Slušajući dijelimo realnost drugoga.

Studirajući kako se djeca koriste jezikom, psiholozi se nadaju da će bolje prodrijeti u

istinu o ljudskom mozgu a i o samom društvu i kulturi. Oni nastoje otkriti kako se ta posebna

sposobnost razvila kod ljudske vrste.

Da li smo rođeni sa sposobnošću govora? Kako se učimo strukturirati rečenice? Koju

ulogu imaju roditelji pri procesu razvoja govora kod djeteta? Što je to što potiče dijete da

progovori?

Čim se dijete rodi ono stupa u zadivljujući, ali komplicirani proces, proces razvoja

komunikacijskih sposobnosti. Djeca uče nevjerojatnom brzinom. Od prvog krika prilikom

rođenja, pa do prve izgovorene riječi jedva da prođe godina dana. Do vremena kad polaze u

školu, djeca govore gotovo kao i odrasli sa rječnikom od otprilike četrnaest tisuća riječi.

Kako oni to postižu? Kakav je proces učenja govora? Kolika je uloga prirode pri tom procesu

a kolika je uloga nasljedstva?

Sve donedavno se pretpostavljalo da je u procesu razvoja govora isključivo priroda na

djelu. Mislilo se da djeca jezik uče imitirajući odrasle, posebno roditelje. 1957. godine,

lingvist Noam Chomsky (Čomski), započeo je proučavati razvoj govora, te pokušao objasniti

prilično veliki fenomen, kako to da malo dijete s priličnim ograničenjima glede iskustva,

stječe sustav jezika i u stanju je izgovarati riječi, nove rečenice.

Chomski i njegovi učenici vjeruju da se djeca rađaju sa aparatom za govor što je u biti

neurološka struktura u području mozga. Oni ne znaju gdje se ta struktura nalazi, ali ističu da

je, zahvaljujući tom centru našeg mozga svako dijete na bilo kojoj točci svijeta, u stanju

naučiti jezik sredine u kojoj je rođeno. Jedino ljudska vrsta posjeduje aparat za govor. Taj

aparat nam omogućava učenje jezika i razumijevanje jezične strukture jer su nam temeljni

principi govora urođeni.

Ideja o biološkom kapacitetu jezičnih sposobnosti postala je interes za novo

znanstveno područje poznato pod imenom razvojne psiholingvistike.

74

Međutim, mnogi psiholozi vjeruju da socijalna interakcija između djeteta i roditelja

također igra značajnu ulogu u razvoju govora.

Uloga socijalne interakcije u učenju jezika

Socijalni odnosi su vjerojatno preduvjet za aktiviranje govornog aparata. Istraživanja

su pokazala da bebe preferiraju ljudski glas iznad svakog drugog zvuka i ljudska lica iznad

svega. Čak i kad su vrlo mala, djeca se uzbude kad se pojavi lice nepoznate osobe u pratnji

glasa roditelja.

Uloga socijalne interakcije u razvoju jezika predmet je znanstvenog istraživanja.

Znamo da se djeca rađaju sa posebnim mehanizmima u mozgu koji su centri za jezične

sposobnosti. Čini se da to ima samo ljudska vrsta. Međutim sama neurološka sposobnost ne

jamči djelotvornost aparata za govor. Da bi se urođene sposobnosti govora razvile, dijete

mora biti u kontaktu sa drugim ljudskim bićima. Mora čuti riječ i govor, no ono što je

najvažnije riječ mora biti upućena upravo djetetu. Socijalna interakcija je baza razvoja

govornih sposobnosti.

Djeca uče jezik prema onome što se oko njih događa, ne uče jezik apstraktno. Uče iz

konteksta događaja. Na primjer ako majka djetetu pruža bočicu s mlijekom i kaže ovo je

tvoje mlijeko, djetetu je automatski jasno da je govor o mlijeku. U takvim slučajevima dijete

dešifrira namjeru govornika.

U komunikaciji s djetetom, majka, čak i nesvjesno svoje riječi prati akcijama i

mimikom. Majke govore puno sporije nego obično. Rečenice su kratke, riječi razgovijetne.

Često se ponavljaju iste fraze. "Vidi knjigu, gledaj knjigu. Ovo je knjiga".. To je perfektan

primjer majčinskog govora djetetu. Majka katkada govori povišenim tonom, polagano i to o

stvarima koje zaokupljaju pažnju djeteta. Majka možda i nesvjesno odnosno instinktivno

pokušava naglasiti da jezik ima značenje. Dakle pri učenju jezika u igri su i priroda i briga.

Međutim, u procesu učenja govora također vrlo važnu ulogu igra biološko

sazrijevanje, to jest biološka spremnost za upuštanje u govor. Dijete mora ući u određenu

životnu dob da bi počelo govoriti. Kao i pri hodanju, ili jelu, za sve mora doći vrijeme

sazrijevanja, zatim potrebno je vrijeme da se razviju mišići u ustima i grlu, za potrebe

komunikacije.

75

Faze govora

Prva faza govornih mogućnosti je plač. To je prvi čin ljudskog komuniciranja. Cilj

plača je svratiti pažnju na potrebe gladi, osjet boli, hladnoće itd. Zvuk koga dijete plačem

producira obično nailazi na društveni odgovor.

Drugi slični znakovi kod djeteta su gugutanje i kikotanje. Djeca s time počinju u

drugom mjesecu života.

Druga faza govora je upotreba zvukova u formi slogova (ba, ba, ma, ma, pa, pa).

Upotreba ovih slogova je od jako velike važnosti. Time se naime djeca uvježbavaju u

produciranju zvukova i grupiranju znakova. Na tom stupnju dijete je u stanju razlikovati

glasove svakog jezika i u stanju ih je reproducirati. To se zove univerzalnom prilagodbom.

No kad dijete navrši prvu godinu života gubi ovu vrstu fleksibilnosti postaje ekspert u svom

vlastitom rodnom jeziku te pokušava reproducirati i razlikovati samo one glasove koji su

primjereni njegovom materinjem jeziku.

Prve dječje konverzacije jezično nisu smislene. Djeca komuniciraju s

roditeljima koordinirajući i prilagođavajući zvukove i tonove dok roditelji

za uzvrat koriste melodične intonacije koje inače ne koriste u redovitim

verbalnim komunikacijama s odraslima.

Poznata je posebna vrsta govora koja se zove mamin govor ili roditeljski govor.

Psiholog Ann Flenord sa sveučilišta Stanford bavi se fenomenom majčinskog

obraćanja djeci u mnogim kulturama. Ona ističe da djeca komuniciraju s roditeljima puno

prije nego li počnu govoriti. Nju zanima kako se uspostavljaju pre verbalne komunikacije.

Stoga ona i njene kolege snimaju majčin glas dok tepa djetetu, ili ga pak upozorava na neku

opasnost.

Ovaj proces prate i u dosta evropskih zemalja, u Americi, Nigeriji, Japanu i drugdje.

Pronalaze da su melodije majčinog govora s malom djecom vrlo slične, bez obzira na jezik ili

kulturu majke Pretpostavka je da kroz te melodije i konture glasova dijete već naslućuje

značenje riječi i puno prije nego počne govoriti. Također misle da djeca čak i ne obraćaju

veliku pažnju na značenje riječi koje im roditelji upućuju nego kroz njih razumijevaju

majčine emocije, nakane i osjećaje.

Nakon što se djeca upuste u elementarnu praksu izgovaranja slogova već su spremna

za treći stupanj razvoja govora. Za tu fazu djeca su spremna kad im je otprilike godina dana.

76

To je takozvana faza jedne riječi. Prve riječi su povezane sa ritualom ponašanja npr. Bog,

Ciao, Zdravo..

Slijedeći niz riječi odražava različite vrste odnosa. Prvo iz područja akcija i izvanjske

stvarnosti. Npr. dijete će reći, lopta, kuća, pas... Potom iz područja odnosa među objektima.

Ako vidi prazan akvarijum dijete će reći «riba». I konačno dolaze riječi koje se odnose na

događaje gdje djeca imaju tendenciju ponavljati u smislu još ili opet..

Kad djeca nauče koristiti riječi predmeta ili životinja, ona zapravo uče koristiti

simbole. Simbol ili riječ, predstavlja nešto drugo - objekt ili akciju. Međutim da bi se

kompliciranija simbolika donekle ustalila u psihičkom razvoju djeteta potrebno je da se

razviju određene mentalne sposobnosti. Do toga dolazi pri kraju druge godine života.

Da bi koristilo riječi kao simbole dijete mora posjedovati memoriju koja je u stanju

pospremiti slike predodžbe ili kodove pamćenja i objekata koji će moći sve te pospremljene

predodžbe i podatke dozvati iz pamćenja i povezati sa odgovarajućim riječima koje ih

simboliziraju.

U isto vrijeme dijete također mora razumjeti i naučiti manipulirati objektima ili

roditeljima kako bi došlo do akcije odnosno događaja. U stvari roditelji su sredstvo kojim

dijete manipulira kako bi postiglo svoj cilj. A jezik je efektivan način za to.

Slijedeća faza je faza «dviju riječi». Djeca od godinu i pol dana počinju koristiti

izričaje od dvije riječi kako bi izrazila zajedničke funkcije, locirala, zahtijevala, željela i

imenovala stvari.

Konačno u posljednjoj formalnoj fazi ranog razvoja dolazi do takozvane telegrafske

faze. Dvogodišnje dijete počinje koristiti jednostavne rečenice sastavljene od glagola i

imenica. Te rečenice su najčešće u singularu, bez pridjeva i priloga ili imaju tipični

gramatički redoslijed riječi. Te rečenice nemaju množine, nemaju padeža ili glagolski

vremena. Imaju tipični redoslijed: prvo onaj tko je aktor, potom slijedi akcija i na kraju

slijedi imenovanje nekog objekta.

Nakon navršene dvije godine dijete sa razvojem mentalnih sposobnosti razvija i

obogaćuje rječnik, gramatička struktura se poboljšava i dijete postaje slobodnije u

izražavanju. U četvrtoj ili petoj godini života, dijete se jezikom koristi gotovo kao i odrasli.

Jedino što im preostaje je učenje pravopisa i gramatike, zapravo školsko usavršavanje.

77

Usvajanje gramatičkih pravila

Dan Slobin psiho-lingvist na sveučilištu Kalifornije proučava načine kako mala djeca

usvajaju i razvijaju sustav gramatičkih pravila bez mogućnosti imitiranja odraslih. U

posljednjih dvadesetak godina šalju znanstvenike po džunglama, gradovima, selima da

snimaju glasove male djece te da vide kako ta djeca uče svoje materinje jezike. Ustanovili su

da bez obzira na kulturu i okolinu, djeca od dvije godine počinju primjenjivati gramatičke

strukture vlastitog jezika.

Na primjer djeca nastoje slijediti striktni raspored riječi. Mi kažemo: Daj mi kolač, pij

mlijeko, pokaži mi ruku. Prva riječ je uvijek riječ akcije a druga se odnosi na objekt. Razlike

između akcije i objekta dijete uočava dosta rano. Također se brzo usvaja i redoslijed riječi.

Rijetkost je da dijete kaže «kolač hoću, ili daj mlijeka mi još». Dakle već govore gramatički.

Da upitate nekog roditelja na ulici kako im djeca uče jezik, dobit ćete odgovor da

djeca imitiraju roditelje. Međutim ako pomno pratite vidjeti ćete da djeca koji puta kažu

stvari koje od nikoga ne nauče. Na primjer može reći razbio sam čašu ili pao sam. To

zapravo znači da dijete samo već u sebi formira osjećaj za prošlo vrijeme. Koji puta će

koristiti neke nepostojeće gramatičke oblike, što zapravo znači da djeca stvaraju svoj vlastiti

sustav po kome se dosta dugo ravnaju. Djeca između treće i pete godine života jako puno

rade na usavršavanju osnova gramatike. To se događa identično u svakoj kulturi i u svakom

jeziku.

Šestogodišnjaci su već jako napredni i već imaju svoj vlastiti gramatički sustav. No

što se događa kad se sretnu sa vršnjacima koji imaju isto tako vlastiti gramatički sustav.

Pitanje je kako djeca uče pravila komuniciranja u socijalnim situacijama. Kako vode

dijalog?

Dijalog se sastoji od tri bitna dijela koje moraju poznavati oba sugovornika. Prvo je

započinjanje razgovora na način na koji se simbolizira volja za razgovorom. Drugo je

razumijevanje nepisanog pravila da je razgovor naizmjeničan i treće je da razgovor treba

završiti uz obostran dogovor. Ukoliko se ova tri pravila ne poštuju dolazi do velike

zbunjenosti i neugode.

Roditelji koriste brojne načine da djecu nauče pravilima razgovora. Uvlače ih u

razgovor, pitaju i čekaju na odgovor. Uče ih što kazati kad im netko nešto da ili ih pita. Ove

rane socijalne aktivnosti ne samo da pomažu djeci u njihovom razvoju nego im daje stabilnu

78

strukturu u verbalnoj komunikaciji sa svijetom a komunikacija je temelj našeg

intelektualnog, kulturnog i socijalnog života, dimenzija bez koje je život nezamisliv. Djecu

treba učiti kako surađivati s drugima u komunikaciji. Što bi život bio bez jezika? Imali bismo

svijet bez ideja, bez povezanosti srca i pameti. Jezik je bitna karakteristika naše humanosti.

79

PSIHOLOŠKA TESTIRANJA

Dozvolite da vas priupitam kolege/ice, koliko ste pametni? U procjeni morate u obzir

uzeti sve svoje uspjehe, ocjene, snalažljivost, ono što posjedujete. Od sposobnosti rješavanja

križaljki do ideje kako uhvatiti miša u kući. Ili jednostavno reći vaš kvocijent inteligencije.

Pretpostavimo da mi kažete da je vaš kvocijent inteligencije 100. Dakle rekli ste mi da

spadate među prosječne ljude s obzirom na vašu inteligenciju. To praktički znači da vas

otprilike 50 posto ljudi kojima je mjeren kvocijent inteligencije premašuje, a pedeset posto je

ispod vas. No pitanje je da li se kompleksnost pojma inteligencije može svesti na broj i

postotak. Zašto psiholozi troše toliko vremena i energije da bi došli do nekakvog broja. A

kakav efekt taj broj zapravo može imati na razvoj pojedinca?

Mjerenja u psihologiji

Cilj mjerenja u psihologiji je ustanoviti kako i koliko se ljudi razlikuju u svojim

sklonostima, sposobnostima, ponašanju i osobnosti. Koristeći čitav niz metoda testiranja,

psiholozi pokušavaju izmjeriti domet inteligencije. Oduvijek je bilo pitanje kako to da se

ljudi toliko razlikuju, stoga su psiholozi izašli sa instrumentima mjerenja. Njihove metode su

psihometričke a njima mjere se različite sposobnosti ili poremećaji.

Testovi koje koristi psihologija

Najpoznatiji testovi se odnose na sfere inteligencije, akademskih potencijala, SAT

(ES EI TI), mogućnosti i sposobnosti učenja, jednom riječju radi se o kognitivnim testovima,

jer se njima mjere različiti aspekti mentalnih sposobnosti.

Druga vrsta testova su takozvani testovi ličnosti kojima se ne mjere kognitivne

sposobnosti već interesi, vrednote i osobne sklonosti pojedinca.

Treća vrsta testova se odnosi na kliničke testove kojima se ustanovljuju mentalna i

emotivna stanja osobe.

Uzmimo na primjer multi fazični inventar ličnosti (MMPI1 i MMPI2) koga su izradili

u Minnesoti. Subjektima se ponude stotine pitanja na koje treba odgovoriti da li su tvrdnje

istinite ili nisu. Pitanja se odnose na područja ljudskog gledanja na stvari, događaje i moralne

kategorije. Prema odgovorima se procjenjuju karakteristike testiranih osoba i svrstava ih se

među normalne ili abnormalne.

80

Vi vjerojatno niste bili česti predmet testiranja. U Hrvatskoj (a i u Evropi) testovi

inteligencije se prave u iznimnim slučajevima. Međutim u američkom svijetu testovi

inteligencije su gotovo rutinska stvar. Djecu se evaluira u vrtićima, osnovnoj školi, pa sve do

fakulteta. Mnoga poduzeća ili institucije prije nego vas zaposle traže psiho evaluaciju. To je

postao jedan od glavnih preduvjeta zasnivanja karijere.

Izgleda da testiranje prirode ljudi datira još iz najranijih dana zabilježene ljudske

povijesti. Adam i Eva su prošli kroz svojevrsni test, zar ne? Kineski carevi su već

2200.godine prije Krista imali testove inteligencije za svoje dvorske službenike. U modernije

vrijeme, pri kraju prošlog stoljeća, englez Francis Gaulten sastavio je test mentalnih

sposobnosti. On je pokušao dokazati važnost nasljednih faktora za inteligenciju. Drugi važan

izumitelj testa inteligencije bio je francuz Alfred Binet koji je svoj prvi test inteligencije

objavio 1905. Ovaj test je napravljen za mjerenje intelektualnih sposobnosti školske djece

kako bi ih se moglo klasificirati i staviti u zasebne razrede. Cilj testa bio je zamijeniti osobne

i često pristrane evaluacije đaka od strane njihovih nastavnika. Bineov test u stvari ne daje

uvid u samu inteligenciju đaka nego više u njihove školske sposobnosti.

Ključ Bineovog pristupa bio je kvantifikacija đačkog znanja. Testiralo se djecu

različitih dobi. Prosjek poena bi se izračunao za svaku životnu dob. Zatim bi individualne

rezultate usporedili sa rezultatima prosjeka. Potom bi zbrojili poene i zaključili da normalno

dijete od 5 godina treba dobiti između 80 i 100 poena. Dijete od 8 godina između 130 i 150,

dijete od 11 godina između 180 i 200. Naravno da je to nelogično. No žrtve ovog testa bila su

djeca doseljenika u ameriku u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, koji su imali poteškoća sa

jezikom i kulturom, a ista stvar je bila i sa stotinama tisuća regruta između dva svjetska rata.

Cilj testa bio je staviti neki red u kaotično društvo. Jeftinim testom moglo se ipak procijeniti

tko je bolji za kakav posao, na koga se može računati itd. Također je bilo potrebno ustanoviti

da li boja kože utječe na intelektualne sposobnosti. U Americi se previše vjerovalo da su

crnci inferiorna rasa a isto se vjerovalo i za doseljenike posebno iz slavenskih zemalja.

Kvocijent inteligencije

Tisuću devetsto i šesnaeste godine, Luis Turman sa sveučilišta Standford adaptirao je

Bineov test prilagođavajući ga školskoj djeci. Nova verzija bila je poznata kao Standford-

Bine test inteligencije. Predviđene su nove mjere za utvrđivanje kvocijenta inteligencije.

Formula je bila ova. Zbroj poena mentalne sposobnosti kroz dob puta 100. Dakle broj

81

zadobivenih poena na testu, dijelio bih se s brojem godina djeteta te pomnožio sa sto. Tako

imamo ove brojeve: 10 (sakupljenih poena) kroz 8 (tj. godina djeteta) puta sto, što iznosi

125. Drugim riječima to znači dijete je na testu dobilo onoliko poena koliko je predviđeno za

dob od osam godina i njegov kvocijent inteligencije odgovara prosjeku što je 125.

Ovaj test je najednom postao norma inteligencije i sposobnosti. Dapače počelo se

vjerovati da test obuhvaća sve unutarnje intelektualne sposobnosti.

Tisuću devetsto trideset i devete godine, psiholog David Wexler napravio je novi test

ne-verbalnih pojmova kako bi se eliminirao problem emigranata i onih koji nisu bili u velikoj

kontroli jezika. Uz verbalne upite davao bi djeci i crteže ili slike. Djeca su trebala poredati

slike u logičkom slijedu.

Ovaj test se neprestano dopunjuje i adaptira, tako da je danas ova vrsta testiranja

postala neizbježna. Više od tri milijuna Amerikanaca polaže ovaj test svake godine.

Psihološko testiranje je u Americi postao veliki biznis. Na tisuće psihologa se danas bavi

mjerenjima inteligencije. No pitanje je da li ti psiholozi doista rade ono što bi trebali. Pitanje

je u kojoj mjeri test ima svoju vrijednost za ispitanika?

Psiholog William Banks sa sveučilišta Harward pokušava objasniti smisao i ulogu

psihološkog testiranja. Njegove teze su slijedeće: Ponajprije treba biti siguran da je test

valjan a to znači da se njime mogu izmjeriti sve stvari od interesa. Ako se testom želi

predvidjeti da li netko ima šanse biti dobar đak, onda taj test mora mjeriti isključivo školske

sposobnosti. Ako se želi vidjeti da li je netko u stanju raditi posao za koji se kandidira, onda

taj test mora mjeriti praktične sposobnosti ispitanika. Drugi princip je da test mora biti

pouzdan a to znači da bi isti subjekt pri svakom uzimanju tog testa bio u stanju dobiti gotovo

identičan broj poena. Treće, veliku pažnju treba posvetiti standardiziranju testa što znači

odrediti točna pravila koja se ne mogu mijenjati iz slučaja u slučaj.

No potrebno je također ustanoviti da li se ovi testovi koriste u prave svrhe ili se mogu

i zloupotrebljavati. Sam Binet i mnogi drugi su priželjkovali da test inteligencije bude

neovisni i pravedni kriterij đačke sposobnosti. U Americi su ti testovi došli na glas kao

demokratsko sredstvo u procjenjivanju ljudske inteligencije bez obzira na spol, rasu,

nacionalnost ili vjersku pripadnost ili vanjski izgled. Međutim ovi ciljevi često ne dođu do

izražaja.

82

Pouzdanost testa inteligencije

Nijedno područje psihologije nije ovoliko moralno korumpirano kao područje

testiranja inteligencije. Naime rezultati testa, koji ne moraju uvijek biti točni, opečaćuju

osobu za cijeli život. Koji puta se dogodi da rezultati testa pokazuju da određena osoba nije u

stanju obavljati neki intelektualni posao, iako to u praksi ne mora biti istina. Naime događa

se da određeni testovi ne uzimaju u obzir sve okolnosti. Pokazalo se na primjer da američki

policajci različitih rasa dobivaju različiti broj poena na testovima inteligencije dok im se

testira sposobnost za izvršavanje nekog zadatka. Pokazalo se da recimo crni policajci na

određene zadatke gledaju drugačije nego li na njega gledaju bijelci ili hispanici. Općenito

postoje predrasude glede inteligencije i sposobnosti kad su u pitanju: spol osobe, dob ili pak

rasa.

Psiholog Klod Still proučava u kojoj mjeri se etiketiranje i stereotipi odražava na

sposobnosti osoba u ovim testovima. On ovaj fenomen naziva poteškoćom stereotipa.

To je poteškoća koja je povezana sa okolinom u kojoj pojedinac živi, mogućnost da

će vas procjenjivati prema identitetu, bilo nacionalnom, vjerskom, spolnom ili godinama

starosti. Ne trebamo vjerovati u stereotipe jer često ne odgovaraju istini. Za primjer uzmimo

žene koje izlaze na test.

U našem društvu je prisutno mnoštvo stereotipa, jedan od njih je da su žene

ograničene kad trebaju rješavati matematičke probleme. I taj tip stereotipa uistinu predstavlja

psihološki problem. Kad žene polažu taj test neke od njih već u sebi imaju strah da ga neće

položiti, dok se muškarac već pri samom početku može osjećati samouvjerenije jer je u

njegovoj svijesti prisutan taj stereotip. Kako se ovo pokušava eliminirati? Pa tako što se

prije uzimanja testa ljudima objasni da ovaj test ne mjeri ograničenje osobe nego njene

mogućnosti. Nakon dobrih objašnjenja psihologa prije testa, rezultat je taj da žene rješavaju

test isto, a u nekim slučajevima i bolje nego li muški.

Binet je vjerovao da je inteligencija dinamički kognitivni proces, ali na žalost mnogi

mjerači inteligencije su na nju gledali kao na jednostrani potencijal koji je u stanju

predvidjeti akademski i profesionalni domet.

U posljednjih nekoliko godina kognitivni psiholozi poput profesora Howarda

Gardnera nude nam nove perspektive u pogledu inteligencije.

83

Vrste inteligencije

Pogled na inteligenciju je dosta jednostran ako ga se promatra kroz IQ testiranje

(testiranje kvocijenta inteligencije). On razlikuje sedam vrsta inteligencije koje bi testovi

trebali uzeti u obzir.

Prva vrsta inteligencije je lingvistička inteligencija, sposobnost koju u lingvističkom

smislu posjeduju pjesnici, pisci ili govornici.

Druga vrsta inteligencije je psihološko matematička inteligencija. To je uglavnom

školska inteligencija koja uključuje logiku, matematički način razmišljanja.

Treća vrsta inteligencije je glazbena inteligencija, četvrta inteligencija orijentacije u

prostoru, peta koja uključuje sposobnost sagledavanja čitavog svijeta i podudarnih realnosti.

Potom postoji inteligencija koja uključuje harmoniju tjelesnih izražaja, korištenje

tijela u rješavanju problema (ono što bismo mi zvali praktičnom ili primijenjenom

inteligencijom).

Razlikujemo dvije vrste osobne inteligencije. Interpersonalna inteligencija koja

obuhvaća razumijevanje ljudi oko nas, i osobna takozvana «intra» inteligencija koja je u

sklopu inteligencije ličnosti. To znači posjedovanje sposobnosti dubokog razumijevanja

svega onoga što se u nama događa. Inteligencija koja se bavi pitanjima bitka, pitanjima poput

onih tko sam, koje sklonosti imam, koje i kakve su mi potrebe.

Dakle sve ono što posjeduje osoba koju zovemo pametnom i lukavom. Svih ovih

sedam vrsta inteligencije treba uzeti u obzir da bi se došlo do jedne realnije vrijednosti

kvocijenta inteligencije. Većinu od nabrojenih inteligencija i sposobnosti današnji test za

mjerenje inteligencije ne uzima u obzir. Stoga tipično mjerenje kvocijenta inteligencije neće

imati neku svijetlu budućnost.

Psiholog Robert Sternberg sa sveučilišta Yale, studira fenomen praktične

inteligencije. Primjer praktične inteligencije je da ste se u stanju snaći prenatrpanim ulicama

kao u kompliciranoj gradskoj situaciji. Pretpostavimo da ste trebali poći do fakulteta. Postoji

nekoliko alternativnih prilaza. Osoba sa većom praktičnom inteligencijom biti će u stanju

brzo shvatiti koji je najbliži put do faksa.

Sternberg je nedavno izradio specifičan test kojim se mjere praktične sposobnosti

orijentacione inteligencije. Subjekti moraju rješavati zadatke poput tog kako se orijentirati

između dva mjesta na karti.

84

Ustanovili smo, navodi Sternberg, da postoji vrlo mala korelacija između praktičnog

aspekta inteligencije i aspekta potrebnog za akademska dostignuća, koji je obično standard u

testovima kvocijenta inteligencije. Dakle itekako je moguće da su neki ljudi odlični u testu

praktične inteligencije a loši u testovima koji predviđaju akademske sposobnosti. Na

inteligenciju treba gledati kao na dar sposobnosti prilagođavanja postojećim uvjetima života.

Shvatili smo da normativni test kojim se mjeri kvocijent inteligencije nije dovoljan da bi se

njime svrstavalo ljude u kategorije inteligentnijih ili manje inteligentniji. Poznato nam je i to

da garancija ocjena na fakultetu ili bilo kojoj školi nije garancija kasnijeg praktičnog uspjeha

u životu. Mnogi ljudi ističu da tek nakon fakulteta nauče raditi svoj posao. Dakle nije toliko

važna inteligencija po sebi, nego iskustvo i praktične sklonosti ljudi. Stoga psiholozi rade na

izradi testova za pojedina zanimanja, već prema tome kakva je orijentacija osobe koju se

testira. Jednu vrstu testa treba imati za trgovce, drugu za matematičare, treću za liječnike, itd.

Neurolozi također primjenjuju svoju vrstu testova inteligencije. Njihovi testovi imaju

za cilj mimoići inteligenciju i praktičnost i zadržati se jedino na kapacitetima mozga.

Koristeći posebni instrument koji mjeri određene valove mozga, znanstvenici su u stanju

mjeriti reagiranje mozga na određene podražaje. Snimci elektro-encefalograma koji

registriraju valove mozga zvane P-300 izvanredno su dobra mjera za reakcije mozga. Teorija

je ova. Mozak pametnije osobe će pokazivati manji intenzitet vala P 300 tijekom vremena jer

se u stanju brže prilagoditi na podražaje i u stanju je brže apsorbirati nove podražaje.

Međutim ova teorija još uvijek nije objeručke prihvaćena u svijetu znanosti jer o podražajima

i reakcijama mozga ne znamo previše i nikada nismo u stanju definirati sve uzroke podražaja

ili pak reagiranja mozga.

I na kraju, bez obzira koliko su svi dosadašnji testovi realni pokazatelj inteligencije,

jedna stvar je ipak sigurna. Ljudi se razlikuju. Razlike su vidljive i mjerljive, no naši

zaključci često ne moraju biti točni.

85

PODRIJETLO IRACIONALNOG ODLUČIVANJA

Uzroci iracionalnosti

Svakog dana donosimo odluke, od onih poslovnih pa do elementarnih, kad na primjer

odlučimo jesti. Bez obzira kako je život nesiguran mi uvijek moramo nastupati odrješito, pa

čak i u situacijama kad moramo nekoga zaposliti da za nas donosi odluke. I pravo govoreći

gotovo da smo zadovoljni sobom, dobro mi to radimo zar ne? Međutim sve bi bilo dobro

kad ne bi bilo psihologa koji nam pomažu stvari zakomplicirati. Veći dio psiholoških

istraživanja stavlja u pitanje racionalnost i mudrost koje stoje iza naših odluka.

Tradicionalno znanstvenici navode dva razloga zbog kojih su ljudi skloni

iracionalnosti. Prvi je pod utjecajem mase, kad je pojedinac dio rulje, u tom slučaju pojedinac

nije u stanju neovisno misliti. U ekstremnim slučajevima psihologija mase jednaka je

histeriji.

Druga teorija koja potječe od Freuda i njegovih pristaša ističe da ljudi prestaju biti

racionalni i postaju slični životinjama kada se povedu za primitivnim potrebama koje

zahtijevaju neposredno zadovoljstvo. Misli se prvenstveno na seksualni nagon i agresivnost.

Po Freudu, zadaća društva je staviti pod kontrolu te životinjske nagone, a društvo to i čini

preko uvođenja odgovarajućih pravila ponašanja.

Današnji kognitivni i socijalni psiholozi istražuju korijene iracionalnosti ili mentalnog

zakazivanja u samom procesu misli. Kada sistematski način mišljenja zakaže u prosuđivanju,

taj proces se naziva kognitivnom iluzijom. U biti to znači da neki ljudi jednostavno u procesu

mišljenja koriste određene mentalne strategije različite od strategija koje koriste oni koje

nazivamo mudrima.

U stvari ljudska iracionalnost i glupe odluke su odrezane od istog platna iz koga se,

govoreći simbolično, kroji ljudska racionalnost i pametne odluke. Kako se to događa?

Amos Tevreski sa sveučilišta Standford i Daniel Toubmam sa sveučilišta Kalifornije

dvojica su vodećih stručnjaka koji se bave pitanjem kako dolazi do nelogičnih izbora u

odlučivanju.

Oni ističu da postoje dva pristupa studiju o donošenju odluka. Jedan je normativni

pristup, kojim se analiziraju načini kako bismo trebali donositi odluke i ispituje se bit

86

stvaranja racionalnih odluka. Drugi pristup, koji je deskriptivan, dakle opisan, usredotočen je

na pitanja procesa donošenja odluka.

Kada se ljude testira onda se vidi da i pored toga što je njihova intuicija često

ispravna, ipak se otkriva da su ti ljudi često sistematski u krivu. Mi na primjer, koristimo vrlo

jednostavna pitanja o kojima ljudi već imaju predodžbu. I tako uspoređujemo načine na koje

pojedinci razmišljaju dok rješavaju neki problem.

Predočiti ću vam primjer nekih odgovora u jednom istraživanju, na upite koji se

odnose na donošenje odluka. Da li ima više riječi koje počinju sa slovom K ili više riječi u

kojima slovo K dolazi na trećem mjestu?

Većina ljudi je sklona odgovoriti da ma više onih riječi koji počinju sa slovom K.

Drugo pitanje je bilo formulirano ovako. Zamislite da trebate provesti mjesec dana

na srednjem istoku. Što vas više brine: da ćete imati prometnu nezgodu ili da će vas zarobiti

teroristi?

I na jedno i na drugo pitanje većina subjekata je odgovorila krivo. Ponajprije daleko

više je riječi u kojima je slovo K na trećem mjestu, nego li onih koje počinju sa slovom K.

Drugo na bliskom istoku je daleko realnija opasnost od prometnih nesreća nego li od

terorizma. Odgovori na ova pitanja objašnjavaju centralni princip koga ljudi koriste prilikom

prosuđivanja u situacijama kad im je predočen nesigurni, odnosno dovoljno nepoznati uvjet.

Jasno je da ljudi ne znaju koliko riječi počinje sa slovom K za razliku od onih koji K imaju

na trećem mjestu. No zamislimo proces koji se u nama odvija kad trebamo na ovakvo što

odgovoriti. Mi prvo pokušavamo zamisliti riječi koje počinju sa slovom K, i samim tim, jer

onih drugih se ne možemo lako sjetiti, odlučujemo se za varijantu koja nam je bliža i lakše

zamisliva. Što se drugog primjera tiče, često slušamo o terorizmu na bliskom istoku. Ukoliko

su nam to najprisutnije informacije, a pretpostavimo da malo znamo što se u tim zemljama

događa na internom planu, onda ćemo svoj zaključak donijeti na osnovu prvih impresija koje

nam dođu na pamet.

Slijedeći primjer nam pokazuje kako ljudi dolaze do zaključka na temelju evidencije.

Linda ima 31. godinu. Neudana je i vrlo inteligentna. Diplomirala je filozofiju. Lijepo se i

ukusno odijeva. Kao student bila je vrlo aktivna u pokretu protiv diskriminacije i često je

sudjelovala u anti-nuklearnim demonstracijama. Na temelju ovih informacija, subjekti su

trebali opisati Lindu, pogoditi njeno sadašnje zanimanje i pretpostaviti čime se u slobodno

vrijeme bavi. Većina je odgovorila da Linda radi na šalteru u banci i da je aktivni feminist.

87

Sad je pitanje kako ljudi dolaze do ovakvog zaključka. Naime, ljudi povežu nepoznatu osobu

sa nekom sebi poznatom i onda maštaju. Prema opisima Lindina izgleda studenti su

procijenili da bi ona mogla biti kakva službenica u banci, a zahvaljujući dobivenim

informacijama o njenom studentskom životu pretpostavili su da je i dalje nekakav aktivist.

Budući da nije udana onda su ljudi skloni misliti da je nekakav muškomrzac. Dakle ljudi u

svojoj glavi već imaju model određenog tipa osobe i onda donose sud vjerojatnosti. I naravno

često se dogodi da ovakva prosudba nije ispravna. Zašto? Zato jer su ovakve prosudbe

protivne temeljnim principima logike.

Znanstvenici su postavili još jedno pitanje? Da li je rijeka Dunav duža ili kraća od

700 km. Potom su pitali drugu grupu da pogađa koliko je rijeka Dunav duga, a treću grupu su

pitali da li je rijeka Dunav duža ili kraća od 3000 km.

Na prvo pitanje gdje se zadalo 700 kilometara kao granica, prosječan odgovor je bio

1400 km. Na drugo pitanje da li je rijeka duža ili kraća od 3000. km, prosječan odgovor je

bio 950. km a u biti stvarna dužina rijeke Dunav je 2897. km.

Odgovori gdje ljudi pokušavaju od prenisko ponuđenog broja povisiti ili od previše

ponuđenog broja sniziti kilometražu, nazivaju se odgovori po principu efekta sigurnosti. Iako

koji puta nemamo točnu informaciju po nekoj intuiciji shvaćamo da istina treba biti negdje u

sredini. Efekt sigurnosti se ne odnosi samo na brojeve nego i na mnoge druge životne

situacije.

Opći psihološki princip ovdje je ovaj. Ako imamo informaciju ili utisak o nečemu,

bez obzira koliko je taj utisak točan ili ne, on ipak ima određenu težinu po kojoj se ravnamo.

Ako o nekoj osobi imamo svoje mišljenje i onda nam dođu drugi nabacujući se protiv nje

drvljem i kamenjem, mi ćemo još dugo u sebi držati svoje prve impresije o toj osobi i dugo

će nam trebati da se u potpunosti razočaramo.

Naš posljednji primjer odnosi se na područje rizičnog izbora.

Zamislite da ste kockar. Imate izbor. Pred vama je 85-postotna šansa da dobijete

tisuću kuna ili imate stopostotnu šansu da dobijete 85. kuna. Većina ljudi se opredjeljuje za

opciju sigurnih 85. kuna. Ovaj princip je poznat pod imenom averzije prema riziku.

Ali pretpostavimo da imate stopostotnu šansu izgubiti 100. kuna ili 85. posto šanse

izgubiti sto kuna. Svi ispitanici bi se odlučili za 85-postotnu šansu da izgube 100. kuna.

88

Što nam ovo kaže? Naime u određenim nepoznatim uvjetima ne bismo previše smjeli

vjerovati svojoj intuiciji. U takvim situacijama ljudi imaju tendenciju praviti greške. I u svim

ovim situacijama gdje nas prvotni impuls zanese, trebalo bi zastati i malo razmisliti.

Postoje i drugi psihološki faktori koji utječu na naše prosuđivanje. Na primjer, postoji

takozvani crveni faktor u situacijama kad su rizici nepoznati i katastrofalni, ljudi imaju

tendenciju doživljavati ih daleko snažnijima nego li bi doživjeli rizike o kojima imamo

iskustva. Može nas jako plašiti rizik od nuklearne katastrofe. Međutim često zaboravljamo da

jedan obični nepažljivi prijelaz ulice za nas osobno može biti daleko katastrofalniji od

moguće nuklearne katastrofe o kojoj nemamo nikakvog iskustva.

Grupno donošenje odluka

A što ako odluke ili prosudbe donosimo grupno? Što ako vjerujemo da je naša grupa

najpametnija i najkompetentija za donošenje odluke o nekoj stvari.

Tisuću devetsto i šezdesete godine, američki predsjednik John Kenedi naredio je

pogubnu invaziju na Bay of Pigs (zaljev svinja). Fidel Kastro i njegova vlada uspjeli su

suzbiti invaziju koju su predvodili Amerikanci. I to je bio strahoviti udar na vladu

predsjednika Kenedija.

Psiholog Irwing James, studirao je snimke sa sastanaka kabineta predsjednikove vlade

na kojima je donošena odluka o invaziji Kube. I u tim primjerima je pronašao slučajeve

poremećenog prosuđivanja koje naziva grupnim mišljenjem.

Čini se da je u ovoj odluci, pravilo dominantne odluke sačuvalo harmoniju u grupi po

principu neka se nitko ne protivi i neka nitko ne uzburkava vode. U grupi je bio nepoželjan

svaki onaj koji je želio postavljati kritična pitanja. I ovo nas upućuje na jednu od glavnih

simptoma grupnog mišljenja, a to je samocenzura sumnji. A drugi simptom je osjećaj

jednodušnosti u grupi utemeljen na pretpostavci da šutnja znači slaganje. Prisutni su i drugi

simptomi kao na primjer iluzija nepovredivosti i nepogrešivosti. Naime članovi

predsjednikovog kabineta u ovom slučaju su vjerojatno polazili od pretpostavke da je

problem ozbiljan, ali da su oni dovoljno moćni i dovoljno pametni, te da će oni uspjeti i u

onim situacijama u kojima obični smrtnici ne bi uspjeli. Dodatni simptom koga psiholozi

nazivaju simptomom intelektualne nadmoći, također je bio ovdje prisutan. Grupa je naime

osjećala da je ona odabrana, stručna i da je to grupa eksperta koja je u stanju zadržati svaku

informaciju koja bi eventualno mogla dovesti do poremećaja jednodušnosti. Ovdje je prisutan

89

još jedan simptom a taj je da svi članovi ovakvih visokih grupa zamišljaju da moraju

predsjednika poštedjeti od loših vijesti ili vijesti koje se možda predsjedniku ne bi svidjele.

Grupno mišljenje se može izbjeći. Kako?

Jedan od načina zaštite od grupnog mišljenja je i taj da bi svaka grupa morala imati

takozvanog đavoljeg advokata, koga bi vođa grupe morao pronaći kako grupa ne bi izgubila

osjećaj za realnost. Trebalo bi uvijek pozvati eksperte na sastanke i ohrabriti ih da sasvim

slobodno govore svoje mišljenje.

Nismo u stanju pobjeći od odlučivanja ali bismo mogli eliminirati neke od pogrešaka

koje doprinose lošim odlukama. Stoga je razvijena jedna od novijih grana psihologije a to je

psihologija pregovora. Cilj ove grane psihologije je eliminirati moguće fatalne posljedice

loših odluka.

U posljednje vrijeme psiholozi studiraju pitanje zašto pregovori ne uspijevaju i kako

bi se proces pregovora mogao poboljšati na korist sviju strana.

Max Bazerman je izdvojio pet najčešćih kognitivnih pogrešaka koje prave

pregovarači. Prvo pregovarači ne uzimaju u obzir prosudbe druge strane. Druga pogreška se

sastoji u neracionalnom povećanju zahtijeva u odnosu na prethodno dogovorenu stvar, treće,

pregovarači često imaju preuski okvir u kome sagledavaju perspektivu dobitka, četvrto -

pregovarači imaju preveliko samouvjerenje da će upravo oni postići ono što žele u delikatnim

situacijama i peto, pregovarači pregovorima pristupaju sa minimalnim manirama uz

ponašanje ja pobjeđujem ti gubiš ili obratno.

Proces donošenja odluke

Psihološka priča procesa donošenja odluka nije završena sa činom stvaranja odluke.

Taj proces potiče čitav niz drugih procesa, posebno ako stvari nisu čiste. Katkada odlučimo

napraviti nešto što je u suprotnosti sa našim uvjerenjima ili osjećajima ili pak moralnim

vrednotama. U takvim slučajevima javlja se stanje kognitivne disonance (nesklada), napetosti

između onoga što mislimo i osjećamo, i onoga što radimo. Kada napetost postane značajna,

onda imamo potrebu smanjenja te napetosti a to činimo na nekoliko načina. Možemo

promijeniti način na koji mislimo o nekoj odluci ili promijeniti način na koji drugi misle o

našoj odluci, tako da nas drugi počnu podržavati. Ili možemo promijeniti neke aspekte svog

ponašanja kako bi naša odluka više pristajala našem karakteru. Drugim riječima pokušavamo

90

smanjiti nesklad između načina našeg reagiranja i načina na koji mislimo da trebamo

reagirati.

Sredinom 1950.tih godina Leon Festinger je započeo klasični studij u kome su

studenti trebali odgovarati ne jedan izvanredno dosadan test. Psiholog je podijelio studente u

dvije grupe. Sudionicima prve grupe podijelio je po dvadeset dolara da pred drugim

psihologom lažu kako im je test strašno interesantan. Sudionicima druge grupe ponuđen je po

jedan dolar kao nagrada za istu vrstu laganja. Dogodilo se to da sudionici kojima je ponuđena

mala nagrada, jedan dolar, za laganje jednostavno nisu mogli odoljeti a da ne kažu da je test

dosadan. Oni su u biti došli do ove odluke da bi smanjili nesklad - disonancu - između

nametnute sugestije i svoje vlastite prosudbe. Nagrada je bila premalena da bi se stvarao

nesklad u savjesti. Studenti kojima je pak ponuđena nagrada u iznosu od dvadeset dolara ( u

pedesetim godinama to i nije bio mali novac), s lakoćom su lagali, jer im je ponuđena suma

koja je bila dostatna motivacija. Opravdali su čin laganja time što su sebe uvjerili da su

plaćeni da lažu.

Neki teoretičari će ustvrditi da će osobe kojima se više plati imati veću motivaciju. I

zato ima nešto istine u izreci da svaki čovjek ima svoju cijenu, koja doduše znatno varira u

iznosu.

91

MOTIVACIJA I ČUVSTVA (EMOCIJE)

Kad gledamo maratonske trke, divimo se dok se posljednji trkači dovlače prema cilju.

Premda su postigli neugodno sporo vrijeme, ipak idu dalje, odlučni da će završiti trku. Utrka

je izgubljena i to gadno izgubljena, ali to nije zaustavilo trkače da se i dalje kreću prema

završnoj crti.

Psihološki termin "motivacija" dolazi od latinske riječi movere - kretati se. Motivacija

je opći termin za sve fizičke i psihološke procese koji započinju neko ponašanje održavaju ga

i zaustavljaju. Ona je dio objašnjenja zbog čega trkači ostaju u igri, kada bi većina nas

odustala. Želimo znati što motivira ljude da čine dobra djela i što ih natjera da čine zlo!

Kada psiholozi studiraju motivaciju prvo gledaju razloge ponašanja, pokušavajući odvojiti

razloge ponašanja koji dolaze iz okoliša, od onih koji dolaze od same osobe. Na primjer

motivacija za jedan čin agresije može biti rezultat političkih faktora, ili može biti pod

utjecajem vrućine, neprijateljske mase. Sve ovo su faktori iz okoliša. Agresija može također

biti prouzročena faktorima unutar osobe - internim faktorima; psihološkim faktorima - poput

neprijateljstva ili frustracije, ili fizičkim razlozima kao npr. poremećajima u mozgu.

Međutim bez obzira na faktore, rezultat je pokret, akcija.

Prema tome kada psiholozi proučavaju što motivira organizme, oni u stvari

proučavaju zbog čega organizmi funkcioniraju- zbog čega se kreću prema nekim stvarima a

izbjegavaju ili ignoriraju druge. Kada se ne možemo prestati kretati prema nečemu, imamo

adikciju koja dominira našim ostalim djelovanjem. Motivira nas snažna želja. A kad imamo

neprirodnu averziju prema nečemu, radi se o fobiji. Motivirani smo silnim strahom. Između

ova dva ekstrema leži struja motivacije koja oblikuje tok našeg svakodnevnog života:

motivacije koje se stalno reflektiraju u našem izboru kako djelovati, u intenzitetu onog što

činimo, i u ustrajnosti našeg djelovanja. Na primjer, većina živih stvorova je motivirana

iznad svega da preživi. Oni daju prioritet onim akcijama koje ih održavaju ili štite. One ih

vrše sa velikim intenzitetom i zadržavaju ponašanje koje im daje maksimalnu mogućnost

preživljavanja. Evolucija je oduvijek na strani onih koji su čvrsto motivirani da prežive, koji

se kreću prema onome što im je potrebno, a ostavljaju ono što im prijeti ili im se

suprostavlja. Obično smo motivirani da dobijemo ono što je ugodno, a da izbjegnemo ono što

je bolno. Ovo je vrlo jednostavan i u mnogo slučajeva vrlo uspješan mehanizam opstanka.

Međutim kultura, obitelj i osobno iskustvo također određuju što je poželjno a što nije. Kad

92

ugodne stvari na nas imaju loš učinak, kao npr. pušenje, alkohol ili droge, rezultat je

negativan, i obratno, mukotrpne stvari poput teškog učenja imaju pozitivne rezultate. U stvari

u životu se često susrećemo sa sukobom, sa osnovnom motivacijom traženja zadovoljstva u

ograničenjima u društvu koje nas upućuje da sami sebe obuzdavamo. Vitalni dio razvoja u

većini društava uključuje odgoj o tome kako kod mladih ljudi odstraniti napetost između

želje i obuzdavanja. Međutim da li želja ikada nestaje? Sigmund Freud misli da ne. "želja

nikada ne iščezava" kaže Freud, bez obzira koliko je jako suzdržavanje. Freud je analizirao

ponašanje - u smislu osnovne nesvjesne motivacije, procesa koji je duboko skriven u

podsvijesti. Prema Freudu postoje dvije osnovne motivacije koje se moraju obuzdati: naša

motivacije kao djece da tražimo seksualno zadovoljstvo ili ugodan fizički kontakt, i naša

motivacija da izrazimo agresivne nasilne želje protiv onih koji su se suprostavili našoj težnji

za užitkom. Međutim, tvrdi Freud, bez obzira koliko suzbijamo ove osnovne instinkte, oni

uvijek nađu načina da uđu u našu svijest. Naše skrivene želje otkrivaju se i očituju kao

anksioznosti, lapsuzi linguae, snovi i fantazije. Freud je imao prilično negativan, restriktivan

pogled na motivaciju na osnovu svog vlastitog iskustva i iskustva njegovih neurotičnih

pacijenata. Kasnije su teoretičari, kao npr. Carl Rogers, i Abraham Maslow dali pozitivniju

dimenziju studiji psihološke motivacije sa fokusom na normalne zdrave ljude i uzajamni

utjecaj između ljudske prirode i društva. Nakon što su naše osnovne potrebe zadovoljene,

Maslow vjeruje da nas motivira potreba za povezivanjem s drugima i za poštovanjem. Čini se

da postoji hijerarhija potreba koja dominira motivacijom osobe. Nakon što je svaki stupanj

adekvatno zadovoljen, više potrebe zauzimaju pažnju i napor osobe.

Motivacija

Svi se mi gotovo svakodnevno pitamo zašto se ponašamo baš na određeni način i

zašto to čine naši bližnji. Zašto netko usprkos brojnim zaprekama ustraje u onom što je

započeo, a drugi vrlo brzo odustaje? Kada sebi ili drugima postavljamo takva pitanja, mi

zapravo postavljamo pitanja o motivaciji, sili koja pobuđuje i održava ponašanje usmjereno

prema nekom cilju. Psiholozi često opisuju motivaciju zajedno s emocijama, jer nas i čuvstva

mogu motivirati da se ponašamo na određeni način, kao npr. srdžba da vičemo, ljubav da

grlimo, a strah da bježimo. Motivacija je pretpostavljeni proces u živom biću koji to živo

biće pokreće prema određenom cilju. Na motivaciju, kao i čuvstvene doživljaje utječu

različiti čimbenici, od kojih su glavni biološki, zatim navike i znanja, te poticaji iz okoline.

93

Primjerice, način na koji se hranimo određen je kombinacijom tjelesnog osjeta gladi, koji je

uzrokovan potrebom organizma za hranom (biološki faktor), našom preferencijom za

određenu vrstu hrane (faktor učenja) i našim znanjem o hranjivosti različitih vrsta hrane

(kognitivni faktor). Međutim, vrlo privlačna hrana ili neko jelo koje osobito volimo, može

nas potaknuti na hranjenje i kada nismo gladni (poticaj iz okoline). Gotovo uvijek kada se

pitamo zašto se ljudi ponašaju baš na određeni način moramo razmotriti sve tri determinante

motivacije.

Ljudske potrebe i motivi

Svi mi nastojimo protumačiti svoje i tuđe ponašanje i razumjeti što nas i naše bližnje

pokreće na određene akcije. U dugoj povijesti ljudskog roda postoje najrazličitija vjerovanja

o uzrocima ljudskog ponašanja, kao i iscrpne filozofske rasprave o slobodnoj volji, koja

ljudima omogućuje da sami odlučuju što će činiti ili ne činiti. Ljudsko se ponašanje tumačilo

utjecajem nadnaravnih sila, kretanjem zvijezda, okolnostima u kojima žive, naslijeđenim

osobinama. Razvoj prirodnih znanosti, posebice biologije i zoologije, utjecao je i na

tumačenja ljudskog ponašanja, koje se, analogijom s ponašanjem životinja, pokušavalo

protumačiti urođenim instinktima. Instinkti su naslijeđeni, kompleksni oblici ponašanja,

tipični za određenu vrstu živih bića. Instinktivno ponašanje obično uključuje čitav lanac

ponašanja, npr. građenje gnijezda ptica, ili pletenje mreže pauka. Instinktivna sekvenca

ponašanja ne mijenja se u promijenjenim okolnim uvjetima, već se uvijek zbiva istim

redoslijedom i na isti način. Kako je, međutim, ljudsko ponašanje izvanredno raznoliko i

prilagodljivo i stanjima u organizmu i okolnim uvjetima, ne možemo ga tumačiti urođenim

instinktima. Instinktivističko tumačenje ljudskog ponašanja održalo se, na primjer u

Freudovoj psihoanalitičkoj teoriji i u svakodnevnom govoru. Katkada, kad ne znamo točno

na čemu se osniva naš dojam o nekoj osobi ili nekoj situaciji, kažemo: "Instinktivno sam

znao da je tako" ili "Instinktivno sam to učinio." Takva je upotreba pojma "instinkt", dakako,

pogrešna, jer nije posrijedi instinktivan, već intuitivan dojam ili reakcija. Suvremena

psihologija tumači ljudsko ponašanje urođenim i stečenim potrebama i motivima, te vanjskim

poticajima, koji mogu pokrenuti i usmjeriti ljudsko ponašanje. Urođene potrebe (biološke ili

fiziološke) važne su za preživljavanje organizma. Opisuju se kao fiziološka-stanja deprivacije

ili lišenosti nečeg što je organizmu nužno za život, npr. hrana ili voda. Kada je npr. zbog

nedostatka hrane smanjena količina šećera u krvi, javlja se fiziološka potreba koju

94

doživljavamo kao osjet gladi. Psihološki aspekt potrebe je uzbuđeno, napeto stanje koje

aktivira živo biće da ukloni neravnotežu u organizmu, tj. potraži hranu. Svaki poremećaj

unutarnje ravnoteže ili homeostaze potiče organizam da se usmjeri prema određenom cilju

koji će tu neravnotežu ukloniti. Motiv je svaka pobuda koja usmjerava čovjekovo ponašanje

prema određenom cilju ili ciljevima, održava to ponašanje i određuje mu intenzitet. Iako se

nazivi "motiv" i "potreba" često koriste kao sinonimi, to nije sasvim opravdano, jer potreba,

kao stanje lišenosti, ne mora nužno uključiti i motivacijsko stanje. To naročito vrijedi za

stečene potrebe, koje nisu vezane uz preživljavanje, npr. potreba za udovoljavanjem nekim

navikama.

Klasifikacija potreba i motiva

Pokušaji popisivanja ljudskih potreba i motiva uskoro su pokazali da je zapravo

nemoguće odrediti što sve može motivirati ljudsko ponašanje, pa su tako nastali različiti

pokušaji klasifikacije motiva. Najčešće se koristi klasifikacija na primarne ili biološke

potrebe i motive koji potiču organizam da osigura sve što mu je potrebno za preživljavanje

(voda, hrana, zrak...) i sekundarne motive, koji su naučeni i razlikuju se od osobe do osobe.

Umjesto naziva "primarni" i "sekundarni" motivi, koriste se i nazivi "fiziološki" i "socijalni"

motivi. Socijalni motivi, npr. potreba za društvom drugih ljudi, potreba za položajem u

društvu, ugledom, slavom i sl., stječu se učenjem u okružuju obitelji i šire društvene

zajednice. To znači da će socijalni motivi pojedinca biti manje ili više usklađeni s društvenim

motivima kulture u kojoj živi. Antropološka istraživanja pokazala su npr. da postoje

društvene zajednice koje cijene natjecateljski duh, pa većina članova te zajednice ima potrebu

za takmičenjem (npr. u radu, sportu). Društvene zajednice koje posebno cijene suradnju

potiču među svojim članovima potrebu za kooperacijom. To drugim riječima znači da je

društvena vrijednost naučenih, stečenih potreba i motiva određena kulturom u kojoj

pojedinac živi. Podjela na biološke i socijalne motive nije, međutim, tako jednostavna kao što

na prvi pogled izgleda. Način zadovoljavanja potreba određen je u svakoj ljudskoj zajednici

društvenim normama i standardima. Stoga ljudi u procesu socijalizacije uče dopuštene i

prihvatljive načine zadovoljavanja svojih potreba. Na taj način mnoge urođene potrebe, npr.

potreba za hranom, za seksualnim kontaktom i dr., postaju mješavina naslijeđenih i stečenih

potreba, jer ih pojedinac može zadovoljavati samo na određene, naučene načine. Toj

klasifikaciji neki istraživači dodaju kao posebnu grupu motiva i osobne motive. Osobne

95

potrebe i motivi mogu proizaći iz nekih navika, preferencija pojedinca ili sustava osobnih

vrijednosti. Tako npr. potreba za alkoholom može postati snažan motiv koji određuje gotovo

cjelokupno ponašanje ovisnika o alkoholu. Potreba za mirom i tišinom može motivirati

pojedinca da traži samoću, kao što potreba za vjernošću ili lojalnošću domovini ili nekom

idealu može svojom snagom nadjačati čak i potrebe vezane za preživljavanje pojedinca. U

nekim suvremenim klasifikacijama ljudskih i životinjskih potreba i motiva sve se veće

značenje pridaje znatiželji kao posebnom motivu koji živo biće potiče na istraživanje okoline,

eksploraciju svijeta oko sebe. Većina psihologa drži da je znatiželja jedan od glavnih ljudskih

motiva koji nas tjera da istražujemo, otkrivamo i tumačimo što se u nama i oko nas događa.

Ljudi stalno nastoje uskladiti i uravnotežiti svoju naklonost prema poznatom sa svojom

znatiželjom koja se usmjeruje na novo i nepoznato. Želja da dotaknemo nove i nepoznate

objekte tolika je, da zapovijed "Ne diraj" ne slijede ni djeca ni posjetioci muzeja ili

prodavaonica sa zanimljivim novim stvarima. Ljudske se potrebe i motivi razlikuju svojom

važnošću i intenzitetom u danom času. Intenzitet motiva određen je, s jedne strane, stupnjem

deprivacije neke fiziološke ili socijalne potrebe i trajanjem te deprivacije. Ako smo lišeni

nečeg što je važno za naše preživljavanje, npr. hrane, tada će intenzitet potrebe za hranom

rasti u funkciji trajanja te lišenosti. S druge pak strane, intenzitet motiva određuju i situacijski

faktori, npr. blizina cilja koji će zadovoljiti neku potrebu. Što je cilj bliži, motivacija da ga

postignemo postaje jača.

Motivacijski ciklus

Mnogi motivi, naročito biološki uvjetovani, pojavljuju se u ciklusima. Motivacijski

ciklus sastoji se od tri dijela koji se u određenim vremenskim razmacima ponavljaju. 1.

Nastaje neka tjelesna potreba, npr. za hranom. 2. Živo biće je aktivirano da zadovolji tu

potrebu, pa kreće u potragu za hranom. 3. Kad je glad utažena, nestaje potreba za hranom, pa

neko vrijeme taj motiv ne djeluje na ponašanje živog bića. Cijeli se ciklus obnavlja

ponovnom pojavom potrebe koja aktivira organizam i usmjeruje ga prema cilju koji će je

zadovoljiti. Ciklus, međutim, može biti potaknut i samim ciljem, npr. privlačnom hranom,

koja može djelovati kao poticaj i kad ne postoji potreba za hranom. Tako prikazan

motivacijski ciklus izgleda kao vrlo jednostavan način ponašanja, koji će se u pravilnim

razmacima javljati uvijek na manje-više sličan način. To doduše vrijedi za većinu

životinjskih vrsta, ali ne i za ljude. Ljudsko zadovoljavanje i bioloških potreba uvelike je

96

određeno kulturom u kojoj je pojedinac odrastao i živi, pa tako i svaki motivacijski ciklus

može biti promijenjen ili modificiran utjecajem različitih činilaca. Jako čuvstveno uzbuđenje

može npr. na neko vrijeme doslovno prebrisati osjet gladi, pa kada npr. očekujemo prvi

sastanak s nekim tko nas privlači, i ne mislimo na zadovoljavanje potrebe za hranom. Kultura

kojoj pripadamo određuje uvelike što jedemo i u čijem društvu i kada se hranimo. Ljudi se

uglavnom hrane onim što postoji u njihovoj okolini, a ne jedu ono što im neke kulturalne ili

religijske norme zabranjuju (npr. svinjetinu ili meso u dane posta). Socijalni utjecaji na

potrebu za hranom toliko su snažni, da se ljudi katkada hrane i kada nisu gladni ili ne jedu,

unatoč snažnom osjetu gladi, jer su prema nekim postojećim društvenim normama npr.

predebeli. Snaga motiva ovisi i o istovremenoj pojavi većeg broja motiva. Ljudska su bića

najčešće višestruko motivirana, pa je njihovo ponašanje rezultanta djelovanja različitih

motiva. Čak i motivi potaknuti fiziološkim potrebama (npr. potreba za hranom) malo kad se

javljaju sasvim izolirani, već su najčešće praćeni stečenim motivima, poput želje da jedemo u

društvu određene osobe, baš neku specijalnu hranu pripremljenu na određeni način. Ima ljudi

koji će posebno brižljivo odabrati i mjesto gdje će se hraniti (npr. neki vrlo cijenjeni i skupi

restoran), kako bi istovremeno mogli zadovoljiti neki socijalni motiv, poput motiva za

društvenim ugledom. Većina ljudi najprije zadovoljava važnije i intenzivnije potrebe, a tek

onda one manje važne ili manje intenzivne. To znači da je naše ponašanje najčešće određeno

potrebom koja je nezadovoljena, a ako ih je više, onom koja je za nas bitnija.

Hijerarhija motiva

Američki psiholog Abraham Maslow drži da postoji hijerarhija motiva na čijem se

dnu nalaze fiziološke potrebe, kao potreba za hranom, vodom, zrakom, zaklonom. Tek kada

su te potrebe zadovoljene, čovjek se može okrenuti zadovoljavanju tzv. pravih ljudskih

potreba, kao što su potreba da se pruži i primi ljubav, potreba za ugledom, samopoštovanjem

i ostvarivanjem svih svojih potencijala. Tek kada je čovjek zdrav, siguran, voljen i

kompetentan u onome čime se bavi, može se usmjeriti na svoje samoostvarenje ili

samoaktualizaciju. Do samoaktualizacije ljudi dolaze u svojoj potrazi za znanjem, ljepotom,

prirodom i ostvarivanjem svih svojih mogućnosti. Iako nema sumnje da su neke ljudske

potrebe važnije od drugih ili da neki motivi imaju prioritet u zadovoljavanju, Maslowljevoj

hijerarhiji motiva postavljaju se i neki prigovori. Tako neki istraživači smatraju da se ljudske

potrebe umjesto u obliku piramide mogu poredati horizontalno, jer čovjek može istovremeno

97

željeti i da zadovolji svoje biološke potrebe i razumijevanje i ljubav svojih bližnjih. Osim

toga, redoslijed zadovoljavanja potreba i nije jednak za sve ljude. Povijest obiluje primjerima

požrtvovanih ljudskih akcija kojima su pojedinci ugrozili vlastiti život da bi pomogli čak i

nekoj nepoznatoj osobi. Postoje i pojedinci kojima su neke "više" potrebe važnije od "nižih",

pa su spremni žrtvovati svoj život za neku ideju ili vlastitu sliku o sebi. Možda bi stoga bilo

najtočnije ustvrditi da svatko od nas ima svoju hijerarhiju motiva koja se za većinu ljudi

uglavnom poklapa s Maslowljevom, a koja se u toku života mijenja i prilagođava dobi i

prilikama u kojima živimo.

Sukob motiva

Motivi se, kao i čuvstva, često javljaju zajedno, a katkada su i međusobno suprotni,

pa zadovoljavanje jednog od njih isključuje mogućnost zadovoljavanja drugoga. U svakom

narodu postoje izreke ili poslovice koje pokazuju da su ljudi znali za sukob motiva i prije

psihologijskih istraživanja. Tako se kod nas, kad netko istovremeno želi dva međusobno

isključujuća cilja, kaže "Ne možeš imati i ovce i novce" ili "Želiš da bude vuk sit i koza

cijela." Različite moguće sukobe motiva možemo svrstati u četiri grupe. Konflikt

istovremenog privlačenja nastaje kad moramo birati između dva podjednako privlačna cilja,

npr. između naklonosti dva momka ili dvije djevojke. To je svakako i najlakše rješiv sukob

motiva, jer u svakom slučaju dobivamo nešto što smo i željeli. Konflikt istovremenog

privlačenja i odbijanja javlja se kad neki cilj ili aktivnost ima istovremeno i pozitivne i

negativne strane. Takav se sukob motiva npr. javlja kad se mladić ili djevojka žele natjecati

za neku stipendiju ili neku ulogu, (npr. na audiciji), a istovremeno sumnjaju u svoje

sposobnosti ili strepe od neuspjeha. Kod ovog konflikta i privlačenje i odbijanje rastu što

smo bliže cilju, ali je odbijanje obično intenzivnije. To često dovodi do odustajanja i

udaljavanja od cilja. No sada odbijanje brže slabi, a privlačenje zadržava svoj intenzitet, tj.

pojedinac zaboravlja svoj strah od neuspjeha ili svoje skromne sposobnosti, već samo vidi

prednosti stipendije ili funkcije za koju se natječe. To najčešće uzrokuje ponovno

približavanje cilju, u kojem slučaju i opet brže raste intenzitet odbijanja. Zato se taj sukob

motiva teško razrješava. Konflikt istovremenog odbijanja imamo kad pojedinac mora izabrati

"manje od dva zla", tj. odlučiti se za jedan od dva nepoželjna cilja ili aktivnosti. Takav se

konflikt često javlja kod vjernika koje zbog nekog grijeha muči grižnja savjesti, a ne usude se

otići na ispovijed. Ili kod osoba koje se boje zubara, a boli ih zub. Kad se odluče na posjet

98

zubaru, intenzitet straha toliko poraste da gotovo više i ne osjećaju zubobolju. Kad odustanu

od posjeta zubaru, zubobolja se javlja još većim intenzitetom, pa se i taj konflikt, koji

neminovno donosi neugodu, teško može razriješiti.

Dvostruki konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja postoji kada treba izabrati

između dva podjednako privlačna i odbojna cilja. Mladi ljudi, koji se još školuju, često se

nađu u tom konfliktu kad vjeruju da su našli osobu s kojom bi željeli osnovati brak, a

istovremeno žele završiti školovanje i ostvariti profesionalnu karijeru. Oba su cilja

istovremeno i privlačna i odbojna: osoba koju su sreli čini im se osobom njihova života, ali

brak znači odgovornost, obveze i gubljenje "slobode"; s druge strane studij i profesionalna

karijera donose intelektualno zadovoljstvo, ugled i status u društvu, ali zahtijevaju veliki

trud, samodisciplinu i različita odricanja. Pored toga čini se da izbor bilo kojeg od ta dva cilja

ujedno otežava ili onemogućuje postizanje onog drugog. U suvremenom društvu sukob

motiva često nastaje zbog određenih karakteristika međuljudskih odnosa, koje ne odgovaraju

našim potrebama i željama. Tako npr. suvremeno društvo često od nas traži da se takmičimo

s drugima (od vrtića i škole do radnog mjesta i rekreacije), iako bi mnogi više voljeli

suradnju umjesto natjecateljstva. U odgoju djece naglašava se razvoj samostalnosti, pa mnogi

mladi ljudi doživljavaju sukob motiva zbog istovremene želje za samostalnošću i potrebe za

ovisnošću o drugima (roditeljima, prijateljima). Slično tome, mnogi od nas žele s drugim

ljudima ili nekom određenom osobom biti bliski i intimni, povjeriti joj svoja čuvstva i misli,

ali se boje da ih ona ne pozlijedi ili odbaci. Tako nastaje sukob motiva za intimnošću i

motiva izolacije i osamljivanja. Sukob ili konflikt nastaje uvijek unutar nas samih, a nije

sukob između nas i okoline (premda ova druga vrsta sukoba može biti bilo uzrok ili

posljedica naših unutrašnjih konflikata). Svaki sukob motiva, pa čak i onaj najbezazleniji,

kada smo prisiljeni birati između dva podjednako privlačna cilja, znači nemogućnost

zadovoljavanja jednog od njih. Nemogućnost postizanja odabranog cilja, bilo da je izazvana

konfliktom motiva, preprekama na putu do cilja, pomanjkanjem sposobnosti pojedinca da

ostvari ono što želi ili djelovanjem drugih ljudi, izaziva neugodna čuvstva i doživljaje, koje

zovemo frustracija.

Frustracija i stres

Frustracija je stanje čuvstvene napetosti, neugode, nemira i nezadovoljstva izazvano

zaprekama ili poteškoćama u ostvarenju nekog cilja ili zadovoljenju neke potrebe. Zapreke

99

na koje nailazimo u našim nastojanjima da ostvarimo naše želje i težnje brojne su i različite.

Sve te poteškoće možemo otprilike podijeliti u vanjske zapreke koje proizlaze iz prirodne ili

društvene okoline i unutarnje, uvjetovane individualnim osobinama, nedostacima ili sukobom

motiva. Vanjske zapreke mogu biti prirodne nepogode (potres, poplava) ili npr. nestanak

električne energije, zbog koje ostajemo zatočeni u dizalu, prisiljeni propustiti neki važan

sastanak. Unutarnje zapreke mogu biti neke osobine ličnosti, npr. neodlučnost, skromne

sposobnosti ili neki tjelesni nedostaci. Bilo bi, međutim, pogrešno zaključiti da svaki tjelesni

nedostatak ili neka ispod prosječno razvijena sposobnost nužno uzrokuju frustraciju. Stanje

frustracije najčešće je izazvano raskorakom između razine težnja ili aspiracija i mogućnosti

pojedinca. Ako je razina aspiracije prilagođena individualnim mogućnostima, pojedinac će

najčešće birati ciljeve koje će moći ostvariti. Tako npr. djevojka izrazito niska rasta neće

čeznuti da postane manekenka, niti će mladić krhka zdravlja i slabe tjelesne konstitucije

odabrati sportsku karijeru. Ali osim različitih zapreka na koje nailazimo u nastojanjima da

postignemo ciljeve koje smo odabrali, svi smo svakodnevno izloženi i nizu pritisaka iz

okoline, koji nas npr. nagone da u što kraćem vremenu što više učinimo. Često smo suočeni

sa zahtjevima kojima ne možemo udovoljiti, živimo u buci, zagađenom zraku, zaplašeni

mogućnostima različitih katastrofa koje ne možemo spriječiti. Svi smo na neki način sve više

izloženi stresu, s kojim se, kao i s frustracijom, nosimo na različite, manje ili više uspješne

načine. Stres je engleska riječ koja označava muku, prisilu, nevolju ili pritisak, koji djeluje na

neki materijal ili osobu. U svakodnevnom govoru nazivom stres označavamo doživljajno

stanje koje vrlo sliči doživljaju frustracije, ali i uzroke i posljedice tog stanja. U psihologiji

pod nazivom stres razumijevamo stanje koje nastaje kada su ljudi suočeni s događajima koje

smatraju prijetećima za svoju dobrobit ili koji od njih traže ulaganje posebnih napora kako bi

udovoljili zahtjevima koji se na njih postavljaju. Pritom je za doživljaj stresa odlučujuće kako

pojedinac procjenjuje svoju ugroženost u određenoj situaciji, kao i svoje sposobnosti da se s

tom situacijom nosi. Tzv. primarna procjena odnosi se na značenje događaja ili situacije za

dobrobit pojedinca. Postoje tri osnovna tipa primarne procjene na osnovi kojih pojedinac

procjenjuje da li je neki događaj za njegovu dobrobit: 1. nevažan, 2. pozitivan ili 3. stresan.

Događaj procijenjen kao nevažan za dobrobit pojedinca biva zanemaren, a pozitivno

procijenjeni događaji i situacije izazivaju čuvstva ugode, zadovoljstva ili radosti. Situacija

procijenjena kao "stresna" može za pojedinca značiti: 1. neposrednu opasnost, povredu ili

gubitak, 2. prijetnju ili 3. izazov. Procjena gubitka ili povrede odnosi se uvijek na već

100

postojeću situaciju u kojoj je osoba već npr. izgubila socijalni ugled, posao ili voljenu osobu.

Procjena prijetnje označava anticipirani gubitak ili povredu, koja može, ali i ne mora

nastupiti. Doživljaj prijetnje ili ugroženosti osniva se na direktnom ili indirektnom,

zamišljenom ili stvarnom znanju o mogućoj opasnosti. Treba naglasiti da procjena

ugroženosti pojedinca ne mora biti realistična. Poznato je da se mnogi ljudi ne žele odreći

potencijalno opasnih ili nezdravih navika, poput pušenja ili brze vožnje. Iako znaju da

pušenje škodi zdravlju, a brza vožnja može uzrokovati prometnu nesreću, takvi ljudi sami

sebi govore: "To za mene ne vrijedi." Nerealistična procjena opasnosti može proizlaziti i iz

nedovoljne obaviještenosti o određenoj pojavi, ali i iz nesposobnosti pojedinca da se s nekom

situacijom nosi. Procjenu vlastitih sposobnosti i mogućnosti savladavanja određene situacije

nazivamo sekundarnom procjenom. Dok primarna procjena odgovara na pitanja poput:" Što

ova situacija znači za mene? Je li to opasno, može li mi koristiti?", sekundarna procjena

odgovara na pitanje:" Mogu li se nositi s tom situacijom?" Ako pojedinac na osnovi

sekundarne procjene zaključi da je u stanju savladati neki zadatak, riješiti problem ili

iskoristiti neku situaciju u svoju korist, primarna procjena, npr. prijetnje, može se pretvoriti u

izazov. Pojedinac će tada zaključiti da će uz ulaganje dodatnih napora postići nešto korisno

ili za sebe povoljno. Kako i zapreke do cilja koje izazivaju frustraciju mogu ugroziti osobnu

dobrobit pojedinca, a traže i ulaganje dodatnih napora kako bismo ih zaobišli ili uklonili. U

novije se vrijeme i frustracija smatra vidom stresa.

Izvori stresa

Unutarnje ili vanjske podražaje, događaje ili situacije koje izazivaju stanje stresa

nazivamo stresorima. Postoje različite klasifikacije stresora na osnovi njihova trajanja (npr.

kratkotrajan, dugotrajan) ili intenziteta (slab, umjeren, jak). Na osnovi reakcija koje izazivaju

stresori se najčešće dijele u fiziološke (npr. ozljede), psihološke (npr. doživljaj ugroženosti) i

sociološke (npr. poremećaj u radu neke ustanove ili organizacije). Najčešće se koristi

klasifikacija koja stresore svrstava na osnovi njihova trajanja, veličine reakcija koje izazivaju

i broja ljudi na koji djeluju u tri opće kategorije: Kataklizmični događaji ili stresori koji

djeluju naglo, snažno i manje ili više univerzalno na većinu ljudi. Događaji poput prirodnih

nepogoda, ratova ili nesreća u nuklearnim pogonima snažna su prijetnja za sve ljude koji su

im izloženi. Osobni stresori su događaji koji pojedinca gotovo jednako ugrožavaju, kao i

kataklizmični, pa zahtijevaju velike adaptivne napore. U ovu skupinu stresora ubrajaju se

101

npr. teške tjelesne bolesti, smrt bliske osobe, prekid neke romantične veze i sl. Svakodnevni

stresori su dugotrajni repetitivni događaji koji čine dio svakodnevnog života. To su tzv.

dnevne trzavice, koje se mogu događati u obitelji, školi, trgovini, na ulici.

Načini reagiranja na stres i frustraciju

Ljudi se razlikuju svojom osjetljivošću na frustrirajuće situacije, reakcijama na stanje

frustracije i stresa. Za one koji mogu mirno podnijeti poteškoće na koje nailaze u ostvarenju

svojih ciljeva kažemo da su tolerantni ili otporni na frustraciju. Osobe koje teško podnose

frustrativne situacije, pa ih i najmanja zapreka može izbaciti iz ravnoteže, imaju nisku

toleranciju na frustraciju. Osjetljivost na frustrirajuće situacije donekle je povezana i s

načinom reagiranja u takvoj situaciji. Osobe koje dobro podnose frustrirajuće situacije

najčešće traže načine kako da zaobiđu zapreku, uklone poteškoću ili promijene cilj koji se

pokazao nedostižnim. Reakcije na stresne situacije ovise o intenzitetu stresa, ali i o načinima

suočavanja sa stresorom. Ljudi različito reagiraju na istu stresnu situaciju, već prema tome

što ona za njih znači i kojim mehanizmima za njeno savladavanje raspolažu. Intenzitet

doživljenog stresa primarno ovisi o kognitivnoj procjeni pojedinca, ali i o nekim

karakteristikama stresora. Naročito intenzivan doživljaj stresa izazivaju događaji koje nismo

mogli predvidjeti i nad kojima nismo imali nikakve kontrole (npr. prirodne katastrofe poput

potresa, poplave, ili nagla smrt bliske osobe). Intenzitet stresa znatno smanjuje socijalna

podrška, doživljaj pojedinca da nije sam, već da je okružen prijateljima i ljudima koji mu

žele pomoći. Stres se lakše podnosi ako ga možemo s nekim podijeliti. Ljudi se nose sa

stresom na različite načine koje su u toku života naučili i koji su se pokazali manje ili više

uspješnima. U nešto pojednostavnjenom obliku mogu se reakcije do kojih dolazi u povodu

nekoga stresnog događaja svesti na tri osnovna oblika: 1. toleriranje djelovanja stresora i/ili

rezultirajućeg stanja stresa, 2. kontroliranje, tj. djelovanje na uvjete koji uzrokuju stres ili na

simptome stresa, te 3. rezignacija, tj. odustajanje od pokušaja da se situacija savlada.

Tolerancija stresora i stanja stresa znači podnošenje, izdržavanje i prihvaćanje situacije kao

takve, a da time nije znatno smanjena mogućnost djelovanja pojedinca. Redovito se toleriraju

kratkotrajni stresori ili oni za koje pojedinac smatra da ih je bolje podnijeti nego se protiv

njih boriti. Pojedinac može tolerirati i zahtjeve okoline za koje smatra da su u funkciji

postizanja nekoga dugoročnog ili udaljenog cilja, pa je podnošenje situacije dio nastojanja da

se taj cilj postigne. Na primjer, student koji vjeruje da određeni profesor iz nekih osobnih

102

razloga uporno od njega zahtijeva više nego od drugih studenata, može toleriranje te situacije

odabrati kao najbolji način suočavanja. Svaki oblik suprotstavljanja profesoru mogao bi za

studenta imati samo teže posljedice, pa je tolerancija u ovom slučaju prilagođeni način

ponašanja. Ako utjecaj nekog događaja ili situacije prelazi granice onog što je pojedinac

voljan ili u stanju podnijeti, javlja se nastojanje da se nešto promijeni. Pokušaji promjene

traže povećane adaptativne napore, čije su glavne odlike: a) povećana psihofizička aktivacija

i traženje novih informacija, te b) usmjeravanje svih postojećih snaga na savladavanje

stresora. Usmjeravanje na simptome stresa znači usmjeravanje na mijenjanje vlastitog

doživljaja ugroženosti. Pojedinac nastoji smanjiti intenzitet čuvstvenih reakcija izazvanih

djelovanjem stresora. Ako osoba smatra da ne može svladati zahtjeve situacije u kojoj se

nalazi, ona odustaje, što doduše ne rješava situaciju, ali pojedinac barem više ne troši svoje

snage uzalud. Ponašanje koje smanjuje stanje frustracije i djelovanje stresora a ne izaziva

nove poteškoće zovemo prilagođeni ponašanjem. Usmjeravanje na promjenu situacije,

rješenje problema, uklanjanje stresora, zamjenu nedostižnih ciljeva dostižnima, primjeri su

takvog prilagođenog ponašanja. Usmjeravanje na promjenu vlastitoga doživljaja (emocija,

kognitivnih procesa) najčešće se smatra manje prilagođenim ponašanjem, jer pojedinac ne

rješava situaciju ili problem s kojim je suočen. Međutim, postoje životne situacije u kojima je

promjena vlastitog doživljaja jedino što pojedincu preostaje. Ako izgubimo osobu koju smo

voljeli, ili ako nam neka bliska osoba (roditelj, dijete, suprug, prijatelj) oboli od neke

neizlječive bolesti, sve što možemo učiniti jest mijenjati svoj doživljaj (smanjiti intenzitet

svoje tuge i boli, razmišljati o sretnim trenucima koje smo zajedno proveli, i tome slično).

Međutim, u stanju frustracije i stresa mnogo se češće pojavljuju različiti oblici manje

prilagođenog ili neprilagođenog ponašanja. Ustrajanje u nastojanjima da postignemo

prvobitno odabrani cilj, koji nam je zbog vanjskih i/ili unutarnjih zapreka nedostupan,

najčešće pojačava stanje frustracije, a može izazvati i nove konfliktne situacije. Stresne i

frustrativne situacije izazivaju snažne čuvstvene reakcije, koje djeluju na kognitivne procese.

Smanjuje se mogućnost koncentracije i mogućnost logičkog mišljenja. U vrijeme djelovanja

stresora ljudi najčešće pribjegavaju načinima ponašanja koji su u nekim ranijim situacijama

bili prikladni, ali uopće ne moraju odgovarati situaciji u kojoj se pojedinac nalazi. Tako

osoba sklona agresiji može postati snažno agresivna iako takav način reagiranja nije

prikladan za situaciju u kojoj se nalazi. Ako su početna nastojanja pojedinca da se nosi sa

stresom neuspješna, raste čuvstveno uzbuđenje, pa pojedinac više ne vidi alternativno

103

rješenje problema ili situacije. Za vrijeme požara npr. ljudi često stradaju jer uporno guraju

vrata prema van umjesto da ih povuku prema sebi. U normalnim uvjetima svatko bi odmah

pokušao povući vrata prema unutra, ali u panici potpuno zaboravlja na alternativnu

mogućnost. Čuvstvene reakcije koje se javljaju u stanjima stresa kreću se u rasponu od

radosnog uzbuđenja (kada čovjek procjenjuje da se može nositi sa situacijom), do

anksioznosti, srdžbe, obeshrabrenja i depresije. Anksioznost je najčešća čuvstvena reakcija na

neku situaciju koju osoba procjenjuje kao prijeteću ili frustrirajuću. Pod anksioznošću

razumijevamo neugodno čuvstvo "zabrinutosti, napetosti i straha", koje može biti različitog

intenziteta. Anksioznost ili tjeskoba razlikuje se od straha time, što najčešće nije izazvana

poznatim, određenim uzrokom, već pojedinac strepi zbog onog "što bi se moglo dogoditi".

Obrambeni mehanizmi

U frustrirajućim i stresnim situacijama ljudi često koriste i neke oblike ponašanja,

zvane obrambeni mehanizmi. Sigmund Freud definirao je obrambene mehanizme kao

nesvjesne procese iskrivljavanja realnosti koji pojedinca brane od anksioznosti. Obrambeni

mehanizmi ne mijenjaju stresnu ili frustrativnu situaciju, već samo ono što pojedinac misli ili

doživljava. Kod obrambenih mehanizama radi se o upotrebi različitih kognitivno-čuvstvenih

strategija pomoću kojih ljudi nastoje smanjiti anksioznost u situacijama koje ne mogu

kontrolirati. Svi obrambeni mehanizmi uključuju u manjoj ili većoj mjeri neki oblik

samozavaravanja. Najčešći obrambeni mehanizmi jesu: racionalizacija, supstitucija,

kompenzacija, projekcija, regresija, fiksacija, negiranje i rezignacija. I agresija, kao čest

oblik reagiranja u frustraciji, može biti obrambeni mehanizam. Direktna agresija na zapreku

ili stresor može, doduše, u nekim slučajevima biti i prilagođen oblik ponašanja, kao kada se

npr. borimo za neka svoja prava ili građanske slobode. Nažalost, mnogo je češća pomaknuta

agresija, kada i ne napadamo izvor poteškoća, već svoju napetost i nakupljenu agresivnost

usmjeravamo na svoje bližnje ili npr. na razbijanje predmeta u kući.

Racionalizacija se najčešće očituje kao umanjivanje vrijednosti nekog cilja koji

nismo mogli postići ili kao pretjerano isticanje vrijednosti cilja koji smo bili prisiljeni

izabrati. Prvi oblik racionalizacije često možemo primijetiti kod mladih ljudi koji npr. nisu

uspjeli upisati željeni studij, pa tada omalovažavaju profesiju koju su prvobitno željeli

("Medicina i pravo samo su za štrebere"). To je tzv. racionalizacija tipa "kiselo je grožđe'; za

104

razliku od drugog oblika nazvanog "slatki limun'; kada pojedinac hvali upravo ono što je bio

prisiljen izabrati, pa npr. tvrdi da je studij koji je upisao za njega "baš ono pravo".

Supstitucija se sastoji u zamjeni ciljeva, i to na taj način da novo izabrani cilj barem

djelomično zadovoljava onemogućenu potrebu, kao npr. kada žena koja ne može imati djece

bira zvanje dječje odgojiteljice kako bi na taj način zadovoljila svoju želju za djecom. ............

Kompenzacija je ulaganje većeg truda i napora da bi se pojedinac istakao u

aktivnosti ili području za koje posjeduje odgovarajuće sposobnosti (npr. u radu s

kompjutorom) i time kompenzirao neke nedostatke koji mu onemogućavaju postizanje

uspjeha npr. u sportskim aktivnostima.

Projekcija je obrambeni mehanizam koji pojedincu omogućuje da se ne suoči s

nekim svojim manama, društveno neprihvatljivim željama i motivima, jer ih pripisuje drugim

ljudima. Svadljive osobe npr. optužuju druge za svadljivost, škrte ili lijene za škrtost i

lijenost.

Regresija je impulzivno, neprikladno ponašanje nalik ponašanju djeteta, pa se stoga i

naziva regresivnim (vraćanje na prethodne faze razvoja). Tipičan je primjer regresivnog

ponašanja kada se npr. plakanjem ili krikom i vikom pokušava riješiti neka frustrirajuća

situacija.

Fiksacija se sastoji u upornom ponavljanju nekih akcija za koje je očito da ne dovode

do cilja ili u ustrajanju u aktivnosti za koju nemamo odgovarajućih sposobnosti. Primjere

fiksacije možemo svake godine vidjeti na klasifikacijskim ispitima za pojedine studije, kada

npr. nenadarene osobe uporno, iz godine u godinu, nastoje upisati neki umjetnički studij.

Negiranje je oblik odbijanja pojedinca da se suoči s nekim svojim nedostatkom ili

nekom ugrožavajućom situacijom s kojom se ne može nositi. Negiranje je npr. često kod

roditelja čije je dijete oboljelo od neke neizlječive bolesti. Roditelji tada smatraju da se radi o

pogrešnoj dijagnozi ili netočnim informacijama da za tu bolest ne postoji lijek, pa i sebe i

druge uvjeravaju da će njihovo dijete ozdraviti. Blaži oblik ovog obrambenog mehanizma

jest pojava, karakteristična za neke ljude, da ne prihvaćaju kritiku ili previđaju sve znakove

koji upućuju da drugi ljudi nisu zadovoljni njihovim ponašanjem.

Rezignacija je zapravo odustajanje od svega, potpuna pasivizacija pojedinca čiji su

ciljevi bili onemogućeni. Treba naglasiti da ove, a i mnoge druge postojeće obrambene

mehanizme, ne možemo bez detaljnog poznavanja pojedinca i situacije u kojoj se nalazi

svrstati u neprilagođeno ponašanje. Ima životnih situacija u kojima je obrambeno reagiranje

105

prilagođen oblik ponašanja, pa možemo zaključiti da obrambeni mehanizmi postaju

neprilagođenim oblicima ponašanja samo onda kada se javljaju kao jedini ili prevladavajući

oblik reagiranja. Svi se mi tu i tamo koristimo nekim od obrambenih mehanizama kako

bismo lakše izašli iz neke frustrativne ili stresne situacije ili sami pred sobom opravdali svoje

neuspjehe.

Eksplanatorni stilovi

Martin Sellgman sa Sveučilišta Pennsylvania je proučavao zašto neki ljudi uspijevaju,

dok drugi propadaju zbog svojih eksplanatornih stilova: " Počeli smo razgledavati

eksplanatorne stilove raznih ljudi, navike koje su stvorili u objašnjavanju tragedije u svom

životu, zbog čega se loše stvari događaju. Koncentrirali smo se na tri dimenzije:

Prva dimenzija je vanjska/unutarnja; da li je razlog ovog događaja nešto što se tiče

mene, ili drugih ljudi, ili okolnosti. Ova dimenzija je najneznačajnija.

Ostale dvije dimenzije su stabilne i globalne: nešto što ostaje zauvijek, ili nešto što

iščezava s vremenom. Tako na primjer kad padnete na ispitu možete reći :"Glup sam" i ideja

gluposti ostaje, ona je vrlo stabilna. U drugu ruku možete reći :" Bio sam mamuran", "Bio

sam iscrpljen", iscrpljenost dođe i pođe, mamurluk izblijedi s vremenom, nestabilan je.

Treća dimenzija je specifična i globalna: da li je razlog mog neuspijeha nešto

specifično samo ovoj situaciji, ili nešto što će uništiti sve što radim? Dakle, ako ste odbijeni

od nekoga koga volite, možete reći "Bezvrijedan sam", "Nisam zaslužio ljubav". Biti

bezvrijedan ima globalni značaj, uništava sve što radite. U drugu ruku možete reći "Dotična

osoba je loše volje", njezin problem. Kad imate takvo obrazloženje onda odluka dotične

osobe ne će utjecati na vas u drugim situacijama". Prema tome 3 dimenzije, unutarnja,

stabilna i globalna pridonose optimizmu ili pesimizmu na slijedeći način: oni koji obično

kažu "Ja sam kriv, ovo će trajati zauvijek, uništit će sve što činim" su pesimisti. Oni koji

vjeruju "Ovo si mi ti napravio, kriva je situacija" su ljudi koje nazivamo optimistima.

Postoje tri opća područja u kojima istražujemo optimizam i pesimizam. Prvo je

depresija, drugo uspjeh, a treće je zdravlje. Uzmimo prvo područje - depresiju. Ako uzmemo

djecu između četvrtog i šestog razreda osnovne škole i izmjerimo njihov stupanj depresije i

njihov eksplanatorni stil u raznim etapama dok rastu, vidimo da ona djeca koja počinju kao

pesimisti, premda nisu sada pesimisti, do petog ili šestog razreda, postaju deprimirani. Ona

djeca koja počinju deprimirana, ali su općenito optimisti, popraviti će se. Proučavanje

106

životinja pokazuje da životinje koje se osjećaju bespomoćne dobivaju tumore daleko brže od

onih koje se ne predaju očaju. Njihov imuni sustav ne čini ono što treba. Psiholozi se pitaju o

istoj situaciji kod čovjeka. Da li optimistična ljudska bića, t.j. ljudi koji su više sposobni da

se nose sa neuspijehom i bespomoći, žive zdraviji život od neoptimističnih? I pronašli su da u

tridesetoj i četrdesetoj godini ne postoje nikakve posljedice, da optimizam i pesimizam

nemaju nikakvog utjecaja na zdravlje. Ono što kontrolira zdravlje je stanje zdravlja u 25-oj

godini života. Međutim počevši od 45-te godine, pesimisti počinju dobivati kronične bolesti

povezane sa srednjim godinama, a optimisti nemaju tu tendenciju. Ovaj model se nastavlja do

šezdesetih godina. To pokazuje da za pesimiste postoji veći rizik za kronične bolesti za

vrijeme srednjih godina nego za optimiste. Pesimizam je životna navika koja neprimjetno

utječe na zdravlje, uspjeh i depresiju. Otkuda dobivamo pesimizam?

Postoje 3 mogućnosti otkuda ga dobivamo:

1. Majčin pesimizam se čini isti kao i naš - izgleda da ga naučimo na majčinim

grudima.

2. Vrste kritika koje primamo od učitelja, od važnih odraslih ljudi dok smo u

osnovnoj školi izgleda formiraju naš optimizam ili pesimizam.

3. Realnost prvog važnog događaja koji se dogodi djetetu može oblikovati njegov

optimizam ili pesimizam. Tako na primjer dijete čija majka umre prije njegove jedanaeste

godine ima beznadniji, pesimističniji eksplanatorni stil. Razlog je tome izgleda taj, da kad

majka umre djetetu od 7 godina, to predstavlja stabilan, globalni gubitak. Ona odlazi, nikad

se više ne vraća. To može postati forma kroz koju dijete kasnije u životu gleda tragediju.

Učinci uspješnog i neuspješnog suočavanja sa stresom

Popularno znanstvene knjige, kao i mnogi časopisi stalno nas upozoravaju na štetnost

stresa za zdravlje. Pritom se redovito zanemaruje činjenica da su svi ljudi, u svakoj životnoj

dobi, gotovo stalno izloženi djelovanju nekih stresora. Većina ljudi mora se povremeno

odreći ostvarenja svojih želja, težnja i ciljeva. Pa ipak, većina ljudi zbog toga ne obolijeva.

Osobe koje se uspješno nose sa stresom, koje su naučile kako podnijeti stresnu situaciju ili

kako je promijeniti u svoju korist izlaze iz stresnih situacija snažnije i otpornije na buduće

stresove. Osobe koje nemaju prikladnih mehanizama za suočavanje sa stresom ni socijalne

podrške svojih bližnjih mogu se u povodu dugotrajnog ili vrlo intenzivnog stresa zaista i

razboljeti. Dugotrajna i/ili intenzivna stresna stanja mogu pogodovati nastanku niza tjelesnih

107

i psihičkih bolesti, pa je stoga nužno pomoći ljudima da steknu prikladne mehanizme

suočavanja sa stresom. Već smo spomenuli da naše reakcije na događaje i pojave oko nas

ovise o tome kako ih interpretiramo. Tumačenja događaja znatno su pod utjecajem

očekivanja i vrijednosti pojedinca.

Čuvstva (Emocije)

Sjećate li se kako su vas kao maleno dijete prijatelji i znanci vaših roditelja ispitivali:

"A koga više voliš - mamu ili tatu?" Ili: "Bojiš li se mraka?" Upitate li dijete koje je tek

progovorilo koliko voli npr. svoju mamu, ono će intenzitet svoje ljubavi pokazati široko

raširenim ručicama, a za iskazivanje naklonosti prema nekoj teti bit će dovoljan i razmak

između dva prstića. Očito je da djeca već vrlo rano razlikuju ne samo različita čuvstva (npr.

ljubav i strah) već i njihov intenzitet. Prva sjećanja većine ljudi sadrže upravo neke čuvstvene

doživljaje radosti ili straha. Pokušate li se prisjetiti svojih prvih dječjih strahova ili veselja

izazvanog nekom novom igračkom, primijetit ćete da se vaši današnji čuvstveni doživljaji ne

razlikuju od čuvstava koje ste doživljavali u dječjoj dobi. I danas vas smiješak na licu neke

vama drage osobe može ispuniti radošću, kao što je to u dječjoj dobi mogao smiješak majke.

Promijenili su se samo događaji, situacije, poticaji koji će u vama izazvati određena čuvstva.

Vrste čuvstvenih doživljaja

Strah, srdžba, radost, sreća - samo su neke od oznaka za naše čuvstvene doživljaje u

različitim situacijama. Psiholozi ih dijele na različite načine. Najčešće se koristi podjela

čuvstava na primarna i sekundarna. Primarna čuvstva su univerzalna - nalazimo ih kod svih

ljudi. Sekundarna čuvstva su sklopovi različitih čuvstava ili kulturalne varijacije čuvstvenih

doživljaja. Primarna čuvstva očituju se u karakterističnom izražaju lica, čija je

prepoznatljivost također univerzalna, tj. ljudi ih svuda u svijetu mogu točno prepoznati i

imenovati. Lista primarnih čuvstava sastoji se po mišljenju nekih psihologa samo od četiri

čuvstva: radosti, žalosti, srdžbe i straha.

Primarna ili osnovna čuvstva pojavljuju se i prije u individualnom razvoju, pa njihove

izražaje možemo uočiti već u male djece. Iako neki istraživači dodaju tome popisu još i neka

složenija čuvstva, poput prezira, interesa, gađenja, uzbuđenja, srama i krivnje, većina

psihologa smatra ta složena čuvstva sekundarnima. Njihovo javljanje zahtijeva, naime, već

određenu razinu sazrijevanja kognitivnih procesa i mogućnost percipiranja međuljudskih

108

odnosa. Tako se npr. ljubomora, kao složeno čuvstvo povrijeđenosti, straha, krivnje, žalosti i

srdžbe, može javiti tek kada dijete uviđa postojanje "suparnika" u svojim nastojanjima da

pridobije pažnju i ljubav majke. Sva se čuvstva mogu prema svom osnovnom hedonističkom

tonu podijeliti na ugodna i neugodna. Tako se npr. radost, ljubav, divljenje itd. smatraju

univerzalno ugodnim čuvstvima, a mržnja, stid, krivnja i sl. čuvstva univerzalno

neugodnima. Čuvstva se klasificiraju i prema intenzitetu i trajanju. Čuvstvena stanja slabog

intenziteta, a dužeg trajanja nazivamo raspoloženjima. Kratkotrajna čuvstva jakog intenziteta

nazivamo afektima.

Od čega se čuvstva sastoje

Čuvstva ili emocije sastoje se od: 1. fiziološkog uzbuđenja ili aktivacije (npr. lupanje

srca, ubrzano disanje), 2. kognitivne interpretacije ili procjene, 3. vanjskih znakova, izražaja

ili ekspresije (npr. drhtanje ruku, bljedilo ili crvenilo lica) i 4. ponašanja ili reakcije na

doživljeno čuvstvo. Da biste prepoznali pojedine sastavnice čuvstava, pokušajte se prisjetiti

nekih svojih snažnih čuvstvenih doživljaja. Da li vam se npr. dogodilo da u posljednji čas

izbjegnete autu koji vam se velikom brzinom približavao? Sjećate li se što ste tada doživjeli?

Većina ljudi nakon trenutačnog bijega od neke nagle opasnosti najprije osjeća drhtavicu i

probijanje hladnog znoja na čelu, a tek ih tada preplavi čuvstvo straha. Ljudi to ponekad i

izraze riječima: "Tek sam se sada, kada je već sve prošlo, preplašio." Slično se događa i pri

pojavi naglih ugodnih čuvstava. Kada npr. pomislite na neki radostan događaj koji vas

očekuje, osjetit ćete kako vam je srce počelo ubrzano kucati, a zrcalo bi vam pokazalo i da se

smiješite, radujući se onome što slijedi. Na pitanje kako se ti sastavni dijelovi ili komponente

stapaju u prepoznatljive cjeline koje zovemo čuvstvima, pokušat ćemo odgovoriti

razmatranjem svake od komponenata.

Tjelesne promjene koje prate čuvastva (emocije)

Svako čuvstveno uzbuđenje izaziva fiziološku aktivaciju koja se očituje u nizu

tjelesnih promjena. Osnovna je funkcija tjelesnih promjena, nastalih u toku dugotrajne

evolucije, da organizam opskrbe dovoljnom količinom energije kako bi se mogao ili suočiti s

nekom opasnošću, boriti za neki cilj ili pobjeći. Neke tjelesne reakcije toliko su očite da ih

svatko može primijetiti i prepoznati, npr. drhtanje ruku od straha. Ali postoje i suptilnije

tjelesne promjene koje pripremaju organizam za bijeg ili borbu. Tako npr. jetra naglo

109

izlučuje šećer u krv, a ubrzano disanje omogućuje brže pretvaranje šećera u energiju.

Probava se usporava, tako da krv odlazi iz probavnih organa u mozak, mišiće i na površinu

tijela. To je i razlog što ne možemo jesti kada smo ljuti ili tužni, zaljubljeni ili preplašeni.

Sve su te tjelesne promjene posljedica pojačanog izlučivanja hormona adrenalnih žlijezda -

adrenalina i noradrenalina - zbog pobuđivanja simpatikusa. Često je takvo povećano tjelesno

uzbuđenje adaptativno, tj. pridonosi prilagodbi organizma na situaciju u kojoj se nalazi ili

koju očekuje. Čuvstveno uzbuđenje i tjelesne promjene koje ga prate omogućuju i bolje

pamćenje, veću koncentraciju pažnje i bolji učinak svakoga djelovanja, ali samo do određene

granice. Ako razina hormona u krvi postaje prevelika, a tjelesne promjene njome izazvane i

suviše intenzivne, koncentracija i učinak se smanjuju. Tako npr. svaki profesionalni glumac

zna da malo straha uoči nastupa poticajno djeluje na njegovu uspješnost, a prevelika ga trema

može onemogućiti da uspješno odigra svoju ulogu. Slično je i sa strahom od ispita. Slab strah

pripomoći će dosjećanju naučenih sadržaja, ali jak strah može sasvim zakočiti pojedinca da

iskaže što je naučio.

Hormoni, dakle, izazivaju stanje povećane aktivacije, čime organizam postaje

spreman za brzu i prikladnu akciju, koja u suvremenom svijetu najčešće više nije bijeg ili

borba. To međutim ne znači da su tjelesne promjene koje prate svako čuvstveno uzbuđenje

izgubile svoju funkciju. Kada smo npr. u strahu od ispita ili nekoga neugodnog razgovora

koji nas očekuje, nije nam povećana količina šećera u krvi nužna za mišićnu aktivnost

trčanja. Ali i suočavanje s nekom zastrašujućom ili samo kompliciranom situacijom traži

povećanu količinu energije, pa je stoga određena fiziološka aktivacija organizma nužna u

svim životnim uvjetima. Postoji optimalna razina te aktivacije, koja je različita za različite

ljude i različite situacije.

Istraživanja pokazuju da su manje više sva čuvstva praćena gotovo istim tjelesnim

promjenama, iako se čuvstveni doživljaj znatno razlikuje. Ako npr. mjerimo fiziološke

promjene ljute, žalosne i radosne osobe, te će promjene biti tako slične da samo na osnovi

izmjerenih promjena nećemo znati koje čuvstvo ta osoba doživljava. Ali ako bismo

istovremeno mogli i promatrati te osobe, vidjeli bismo da će ljuta osoba crvenjeti od srdžbe,

uplašena problijedjeti od straha, dok ćemo tugu prepoznati po karakterističnom izgledu lica.

Kognitivna interpretacija emocija

110

Čuvstva mogu biti potaknuta nekim događajem, situacijom u kojoj se nalazimo,

akcijom koju poduzimamo, drugim ljudima ili našim mislima, očekivanjima, planovima.

Međutim, bez obzira na poticaj koji je izazvao neko čuvstvo, mi ga procjenjujemo u skladu s

našim ciljevima i osobnom dobrobiti. Konačan rezultat takve procjene ili interpretacije jest

uvjerenje li vjerovanje da je određena situacija (osoba, planirana akcija, događaj) za nas

pozitivna ili negativna, korisna ili štetna. Naša procjena situacije, događaja ili osobe određuje

intenzitet i kvalitetu čuvstvenog doživljaja. Uzmimo kao primjer doživljaj uspjeha, za koji

većina ljudi smatra da izaziva čuvstva zadovoljstva i sreće. To, međutim, i nije uvijek tako,

jer čuvstva koja će se javiti glede uspjeha ili neuspjeha ovise o interpretaciji pojedinca,

njegovu tumačenju kako je taj uspjeh postignut. Ako pojedinac pripisuje svoj uspjeh u nekoj

aktivnosti sreći ili slučaju, neće se javiti čuvstvo zadovoljstva i ponosa, ali ako ga pripisuje

vlastitim sposobnostima i trudu, osim sreće osjećat će i ponos. Istraživanja reakcija učenika i

studenata pokazala su da oni koji svoj odličan uspjeh na ispitu pripisuju svom trudu i radu

osjećaju ponos i zadovoljstvo. Učenici koji isti takav uspjeh tumače sretno izvučenim

pitanjima ili naklonošću nastavnika, osjećaju samo blagu zahvalnost ili čak i čuvstvo krivnje

zbog nezaslužene dobre ocjene. Slično tome učenici koji padnu na ispitu, a svoj neuspjeh

tumače nedovoljnim učenjem, doživljavaju čuvstva krivnje i kajanja. Pojedinci, pak, koji

svoj neuspjeh pripisuju drugima (npr. profesoru, drugim studentima), pa ga tumače njihovim

djelovanjem, doživljavaju neprijateljska čuvstva i srdžbu. Očito je, dakle, da će i kvaliteta i

intenzitet čuvstvenog doživljaja najčešće ovisiti o našim tumačenjima, sjećanjima i

očekivanjima, koja mogu ali ne moraju odgovarati realnosti, tj. mogu biti i netočna.

Konkretan primjer kako dimenzije poželjnosti i ostvarenja nekoga događaja djeluju

na čuvstvene reakcije uključenih osoba mogao bi izgledati ovako: dvije djevojke zaljubljene

su u istog privlačnog mladića čija je mana prekomjerno konzumiranje alkohola. Jedna od tih

djevojaka udaje se za njega, pa doživljava ostvarenje svoje želje i radost. Suparnica

doživljava ostvarenje neželjenog doživljaja i žalost. Roditelji djevojke koja ulazi u brak

obuzeti su čuvstvom očaja što im se kći udaje za mladića sklonog piću. Roditelji mladića

doživljavaju pak čuvstvo olakšanja, nadajući se da će brak spasiti njihova sina od alkohola.

U tom su primjeru navedene samo dvije dimenzije događaja ili situacije, ali takvih

dimenzija ima, dakako, više. Tako će npr. čuvstva potaknuta nekom akcijom ili situacijom

ovisiti i o naporu što će ga pojedinac prema vlastitu predviđanju morati uložiti u tu akciju, a i

111

o doživljaju kontrole, odnosno vjerovanju da ima kontrolu nad svojim akcijama i njihovim

posljedicama.

Iako su kognitivne procjene vrlo važne za čuvstvene doživljaje, ima čuvstava koja se

pojavljuju i bez kognitivne interpretacije događaja ili situacije. To su najčešće trenutačne

čuvstvene reakcije izazvane nekim naglim, neočekivanim događajem ili podražajem koji ne

ostavlja pojedincu vremena za procjenu. Međutim, u većinu čuvstvenih reakcija ugrađene su

i naše kognitivne interpretacije. To drugim riječima znači da i naši kognitivni procesi

(percepcija, pamćenje, mišljenje) djeluju na naša čuvstva, mijenjaju ih i usklađuju s onim što

o nekom događaju mislimo ili vjerujemo, kako ga se sjećamo iz iskustva ili kako smo ga u

danom času opazili i protumačili.

Čuvstveni izražaj ili ekspresija

Čuvstvo koje netko doživljava možemo donekle prepoznati na osnovi opažanja izraza

lica, držanja tijela i tona glasa. Treba naglasiti da je to samo donekle moguće, jer svako

čuvstvo može biti izraženo na vrlo različite načine. Stoga isti ili slični izražaji i znakovi

mogu ukazivati na iste ili slične emocije, ali i na vrlo različite. Osim toga, značenje različitih

pokreta i izraza lica razlikuje se od kulture do kulture. Tako npr. Kinezi plješću kad su

zabrinuti ili razočarani, a u zapadnoj je civilizaciji pljesak najčešće znak odobravanja i

izražavanja zadovoljstva. Ipak, neke osnovne ili primarne emocije (srdžba, strah, tuga i

radost) praćene su univerzalnom ekspresijom, tj. karakterističnim izrazom lica koji se

prepoznaje u svim kulturama širom svijeta. Čuvstva se izražavaju i brzinom govora i

naglašavanjem određenih riječi. Osim riječima, mi komuniciramo i neverbalnim znakovima,

kao što su npr. izraz lica, pokreti ruku ili geste. No ljudi mogu čak i bez spomenutih oblika

komunikacije ipak jasno pokazati što osjećaju. Žalostan čovjek npr. pokazuje svoju tugu

držanjem tijela, načinom hodanja, držanjem glave. U nijemim filmovima glumci su bili

prisiljeni sva svoja doživljajna stanja izraziti samo govorom tijela, pa lako možemo

prepoznati koje su čuvstvo nastojali izraziti. No u nijemim filmovima neverbalni znakovi

emocija najčešće su bili pretjerani kako bi ih svaki gledalac mogao prepoznati. U

svakodnevnom životu, pa dakako i u suvremenom filmu, čuvstva se ne izražavaju tako

izrazito naglašenim znakovima, pa je time njihovo prepoznavanje često i otežano. Ljudi se i

razlikuju osjetljivošću na neverbalne znakove, pa ih neki prepoznaju bolje, a drugi slabije.

Smatra se da su žene općenito osjetljivije na govor tijela, tj. da bolje prepoznaju neverbalne

112

znakove čuvstava od muškaraca. Zanimljiv je podatak dobiven u psihologijskim

istraživanjima da djeca koja su odrasla uz kućnog ljubimca s kojim je moguća komunikacija,

npr. psa ili mačku, bolje prepoznaju znakove čuvstava ne samo u životinja već i u ljudi. Očito

je da učimo prepoznavati znakove čuvstvenog uzbuđenja ne samo kod drugih bića već i nas

samih.

Uviđanje ljudi da na osnovi tjelesnih znakova mogu prepoznati čuvstva svojih

bližnjih utjecalo je na pojavu mnoštva popularnih knjiga koje pokušavaju tumačiti taj govor

tijela. U takvim se knjigama npr. navodi da nas osoba koja prekriži noge odvraćajući se

tijelom od nas, ne prihvaća, a ako to učini okrećući se prema nama, onda nas prihvaća.

Problem je takvih tumačenja u tome što svako čuvstvo može biti izraženo na vrlo različite

načine. To znači da isti ili slični znakovi mogu upućivati na iste ili slične emocije, ali i na

vrlo različita čuvstva.

Čuvstveni izražaj ne mora uvijek biti u skladu s doživljenim čuvstvom. Ljudi, kada to

žele, mogu ne samo glumiti čuvstva koja ne doživljavaju već i prikrivati ona koja osjećaju.

Takvo prikrivanje čuvstava može biti potaknuto različitim pobudama, npr. željom da se

djeluje hladnokrvno ili superiorno, ali i potrebom da se neka čuvstvena stanja ne izlože

pogledima stranih ljudi. Kada i u kojoj mjeri pokazujemo čuvstva određeno je običajima i

normama društva u kojem živimo. U procesu socijalizacije djeca već vrlo rano nauče koje

emocije smiju pokazati, a koje ne, pa čak i kada treba pokazati čuvstvo koje ne doživljavaju.

Već od 6. godine života neka djeca npr. dobro znaju da se treba smiješiti i pokazivati radost

zbog dara koji ih uopće ne raduje. Čini se, međutim, da se pažljivim opažanjem i analizom

čuvstvenog izražaja mogu ipak razlikovati doživljene od glumljenih emocija. Suvremena

fotografska tehnika omogućuje utvrđivanje vrlo sitnih razlika u izražaju lica koji prati

glumljene i doživljene emocije. Tako je npr. utvrđeno da se lažni, glumljeni smiješak brže

pojavljuje, asimetričan je i traje 4-5 sekundi, što se kod pravog smiješka koji izražava

čuvstvo ne događa.

Učinci čuvstvenih izražaja

Činjenica da su izražaji lica koji prate radost, žalost, strah i srdžbu podjednaki i

prepoznatljivi u svim kulturama govori o urođenoj osnovi takvih ekspresija. Pretpostavlja se

da su čuvstveni izražaji, kao dio našega biološkog nasljeđa, bili izuzetno važni za

preživljavanje ljudske vrste. I u suvremenom životu postoje situacije kada npr. od straha

113

ostajemo bez riječi, ali svojim izrazom lica upozoravamo okolinu na opasnost koju smo

otkrili (npr. zmiju u travi). Glavni je, dakle, učinak facijalne ekspresije čuvstava

komunikacija, tj. pokazivanje vlastitih čuvstvenih stanja drugim ljudima, bilo da bismo ih na

nešto upozorili, bilo da bismo potakli njihovo razumijevanje za naše doživljavanje. Međutim,

suvremena psihologija smatra da to nije i jedini učinak čuvstvene ekspresije. Istraživanja su

pokazala da ljudi kojima je rečeno da izražajem lica glume srdžbu postaju i ljuti, a oni kojima

je rečeno da glume radost - veseliji. Zašto je tako? Očito sretno, žalosno ili ljutito lice šalje

signale autonomnom živčanom sustavu koji kontrolira tjelesne promjene izazvane čuvstvima.

To znači da u određenoj mjeri možemo sami, vlastitim izrazom lica, ispravljanjem tijela,

dizanjem glave, energičnim pokretima i sl. poboljšati svoje raspoloženje. Istraživanja su

potvrdila da u osobe koja glumi npr. radost ili srdžbu možemo utvrditi i tjelesne promjene

koje prate čuvstva. I još nešto: glumimo li izraz lica neke druge osobe, moći ćemo bolje

razumjeti u kakvom se čuvstvenom stanju ona nalazi, jer ćemo i sami početi doživljavati

nešto slično. Stoga, ako želimo što bolje razumjeti tuđe čuvstveno stanje i uživjeti se u nečiju

radost ili tugu, najbolje to možemo postići tako da što vjernije pokušamo oponašati izraz lica

npr. prijatelja koji nam povjerava svoje brige.

Učinci čuvstvenih doživljaja

Čuvstvena stanja mogu usmjeravati i održavati određene oblike ponašanja. Svatko od

nas teži da bude s osobama koje voli, u situacijama koje ga raduju ili mu pričinjaju ugodu.

Isto tako, svatko od nas izbjegava ljude koje ne voli ili situacije u kojima doživljava

neugodu. Čuvstvena stanja mogu djelovati aktivirajuće, tj. potaknuti pojedinca na neku

akciju, ili, obrnuto, pasivizirati ga i odvratiti od svake akcije. Aktivacija ili pasivizacija koja

nastaje u povodu čuvstava ovisi donekle o intenzitetu i trajanju čuvstvenog doživljaja, ali i o

osobi koja ga doživljava. S obzirom na intenzitet može se općenito ustvrditi da čuvstva

blagog intenziteta aktiviraju pojedinca, povećavaju interes za situaciju u kojoj se nalazi i

uspješnost u aktivnosti kojom se bavi. Utjecaj snažnih, intenzivnih čuvstava na doživljavanje

i ponašanje najčešće je nepovoljan. Prekomjerna aktivacija suzuje perceptivno polje,

smanjuje koncentraciju, otežava dosjećanje prijašnjih iskustava i smanjuje sposobnost

logičkog zaključivanja. To poštuju i pravne norme, koje djelo počinjeno u afektu (vrlo

intenzivnom čuvstvenom uzbuđenju) kažnjavaju blažom kaznom od djela počinjenog u

smirenom čuvstvenom stanju. Što će za nekog biti pretjerana čuvstvena aktivacija, razlikuje

114

se od osobe do osobe. Opažanja ljudi u nekim kriznim situacijama, kao što su potres, požar

ili poplava, pokazala su da približno 15% sudionika takvih događaja i dalje uspješno djeluje.

Većina ljudi, oko 70%, pokazuje različite stupnjeve smanjene efikasnosti. Preostalih 15%

zahvaća panika, neprikladno se ponašaju i uopće ne mogu uspješno djelovati. Očito, dakle,

postoje ljudi kod kojih ni u dramatičnim okolnostima čuvstvena aktivacija ne prelazi

optimalnu razinu, kao i oni u kojih suviše intenzivna čuvstvena aktivacija uzrokuje

dezorganizirano i nedjelotvorno ponašanje. Naša čuvstvena stanja, naročito ona blagog

intenziteta a dužeg trajanja, koja zovemo raspoloženjima, mogu djelovati i na naše procjene

drugih ljudi. Svakodnevno iskustvo pruža nam za to bezbroj primjera. Kada smo npr. dobro

raspoloženi, neće nas neke navike naših prijatelja uopće smetati, možda ih čak nećemo ni

primijetiti. Ako npr. neka naša prijateljica ima običaj da u toku razgovora stalno provjerava

svoj izgled u ogledalu, ta nas navika neće smetati ako smo dobre volje. Međutim u lošem

raspoloženju mnogo ćemo oštrije suditi o takvu ponašanju i najvjerojatnije ga smatrati

neuljudnim i nepažljivim prema sugovorniku. Čuvstveno stanje djeluje i na našu percepciju

svijeta u kojem živimo. U lošem raspoloženju vidimo oko sebe više opasnosti i potencijalnih

neugoda, dok nam se u dobrom raspoloženju svijet najčešće čini bezazlenim i lijepim.

Kulturalne razlike

Čuvstveni doživljaji svakog pojedinca nastaju kombinacijom tjelesnih promjena i

kognitivnih procesa. Ali kako je svatko od nas uronjen u određenu društvenu i kulturalnu

zajednicu, nastanak i ekspresija čuvstava određeni su i socijalnim i kulturalnim standardima i

običajima. Velike poteškoće u istraživanju čuvstvenih doživljaja u različitim društvenim

zajednicama i kulturama čini jezik. Tako npr. u japanskom jeziku ne postoji riječ "razočaran"

ili "obeshrabren". Psiholozi se ne slažu sasvim u tumačenju takvih razlika. Neki smatraju da

pripadnici kulture u kojoj ne postoji u jeziku posebna riječ i ne doživljavaju to čuvstvo, a

drugi vjeruju da to čuvstvo postoji, ali se označava nekom drugom riječju. Neke kulture

potiču intenzivna čuvstva, a u drugima se čuvstvena smirenost smatra idealom. Svaka

kultura, osim toga, određuje situacije i međuljudske odnose u kojima se čuvstvene reakcije

smatraju prikladnima, kao i načine njihova izražavanja. Na primjer, kada dva susjeda u bilo

kojoj mediteranskoj zemlji mašu jedan drugom šakama ispred nosa i viču iz petnih žila, to ne

mora značiti ništa više nego da se u nečem ne slažu. Suprotno tome, Eskimi smatraju svako

podizanje glasa i najmanje mrštenje znakom prave srdžbe, koju odrasle osobe smatraju

115

potpuno neprihvatljivim čuvstvom. Očitovanje srdžbe Eskimi dopuštaju samo djeci, duševno

bolesnim osobama i bijelcima. Kulturalne norme i standardi ponašanja određuju i način

odgoja djece, pa tako djeca već odmalena uče kada, kako, gdje i u kojoj mjeri mogu pokazati

svoja čuvstva, a kada je uputno kontrolirati čuvstvenu ekspresiju. Različito vrednovanje

čuvstvene ekspresije, kao i pojedinih varijeteta čuvstvenih reakcija u različitim kulturama

upućuje nas na važnu ulogu čuvstava u prilagodbi pojedinca na sredinu u kojoj živi. Čuvstvo

neugode, koje u svakome od nas izaziva kazna ili vrijeđanje, kao i ugoda, koju osjećamo u

povodu pohvale ili nagrade, potiču nas da usmjeravamo svoje ponašanje prema izvorima

ugode, a da izbjegavamo sve što bi moglo izazvati neka neugodna čuvstva. Čuvstva na taj

način djeluju i kao motivi koji usmjeravaju naše ponašanje i nagone nas da ustrajemo u

nekim aktivnostima, kako bismo doživjeli ugodna čuvstva radosti, sreće i zadovoljstva.

.................................................................................................................................................

116

..................................................................................................................................................

OSOBNOST ODNOSNO "JASTVO"

U ovom kratkom osvrtu na "naše vlastito ja «jastvo» pažnja je usredotočena na nas,

našu nutrinu, na psihološki koncept vlastite osobnosti, naše ja, «jastvo». U biti obrađujemo

svijest pojedinca o njegovom identitetu. Što naše unutarnje oko vidi kada gleda u vlastitu

osobnost, kada se susreće s tim posebnim ogledalom koje otkriva najintimnije misli i osjećaje

našeg privatnog svijeta koga često krijemo od drugih? Još su stari Grci koji su putovali u

proročište Delfi u njemu mogli pročitati natpis: "Upoznaj samoga sebe".

Tri aspekta "jastva"

Puno stoljeća poslije, američki psiholog William James je 1890. pripremio tlo

modernoj psihologiji da se pozabavi pitanjem «jastva». On je u svojoj knjizi «Principi

psihologije» posvetio čitavih stotinu stranica temi jastva. Proučavajući, kako je on to sam

nazivao, «unutarnju svijest», James je razlučio tri aspekta jastva: materijalni, duhovni i

društveni, odnosno socijalni «ja».

Materijalni dio jastva obuhvaća svjesnost fizičkog svijeta, svjesnost postojanja našega

tijela, ljudi i stvari oko nas. Duhovni dio jastva obuhvaća sve ono što nam omogućuje misliti

i doživljavati. Uključuje sve ono što je lijepo a neopipljivo, vjeru, poeziju, ljubav, savjest itd.

Treća dimenzija jastva - socijalna - obuhvaća sve ono što se odnosi na druge u svezi nas. To

je u biti naš odnos i stav prema drugima. Ono što nas potiče da se oblačimo ovako ili onako,

da govorimo na ovaj ili onaj način, da se trudimo ili ne trudimo ostaviti određeni dojam itd.

Mnogi filozofi i pisci koji su se indirektno bavili psihologijom, još daleko prije

Jamesa usredotočili su se na pitanje psihičke dimenzije ljudske prirode. Mnogi su isticali, a

današnji psiholozi to ističu još više, da je postupno odvajanje djeteta od svoje majke, proces

koga se u psihologiji naziva «individuacija» vrlo bitan za razvoj jedinstvenog smisla za

«jastvo» i zdrave osobnosti. Nesposobnost stvaranja nezavisnog samoidentiteta može dovesti

do velikih psiholoških poremećaja. ...........................................................................................

Današnja psihologija je prilično zainteresirana za proučavanje različitih dimenzija i

funkcioniranja «jastva» u odnosu na nekoliko desetljeća unazad kad je glavnina psihologa

bila gotovo isključivo usredotočena na ljudsko ponašanje. Naime uočeno je da je svjesnost

117

svoga ja jedna od ljudskih specifičnih karakteristika koja ga izdvaja iznad svakog drugog

bića na zemlji.

Čak i kod Freuda svjesno jastvo funkcionira više od slabašne poveznice u njegovoj

trijadi «ida», «ega» i «superega». Freud je definirao Id, kao primitivni, nesvjesni dio

osobnosti. To je dio jastva iz koga izviru porivi i strasti. Superego kontrolira id. Za Freuda je

superego kombinacija svijesti i idealnog jastva. Ego - svjesni dio vlastitog identiteta -

posreduje između ida i superega, između primitivnih impulsa i osjećaja moralne obaveze.

Freuda je puno više zanimao dramatični sukob između nesvjesnoga dijela osobnosti ida i

superega, kombinacije svijesti i idealnog jastva nego li svjesni procesi kod ega.

Kako psihologija gleda na "jastvo"?

Psihologija na jastvo gleda kao na subjektivno doživljen entitet, koji predstavlja

integraciju opažanja, osjećanja i misli. Jastvo nije isto što i ego ili ličnost nego predstavlja

samo jedan aspekt onoga što podrazumijevamo pod ličnošću. Najmaterijalniji dio čovjekovog

«jastva» je njegovo fizičko tijelo, koje je u isto vrijeme i objekt percepcije i instrument za

percepciju. Ukupna svijest o sebi sastoji se od brojnih i različitih svojstava, crta ličnosti,

navika, vlastitosti, motiva socijalnih uloga, statusa itd.

Međutim drugi psiholozi poput Paula Rogersa, stavljali su veći naglasak na različite

vidove jastva. Rogers je naime bio na čelu humanističkog pokreta u psihologiji koji je

zaslužan za povratak interesa za jastvo. Umjesto Freudovog pesimističkog pogleda na

čovjeka u stalnom sukobu sa vlastitim nagonima, Rogers je ponudio optimističku viziju

psihološkog rasta i zdravlja. Tako je Rogers između ostalog tvrdio da u svakom pojedincu

postoji kapacitet za samorazumijevanje, za samousmjerenje, za mogućnost da svoje

ponašanje usmjerava u zacrtanom pravcu. Sve je to moguće održavati, tvrdio je Rogers,

ukoliko smo u stanju sebi omogućiti prave uvjete. Drugim riječima pojedinac posjeduje

unutarnja svojstva i nutarnji potencijal za razvoj, promjenu i integraciju. Dakle u sklopu

psihološke humanističke perspektive jastvo je nutarnja snaga koja osobu vodi ka pozitivnoj

akciji i osobnom ispunjenju. Na taj način jastvo postaje vrlina koja ljude povezuje sa

svemirom.

Nakon što su psiholozi opisali svojstva jastva, njihov interes je bio i ostao objasniti

kako ta dinamična mentalna struktura funkcionira u kontroliranju ponašanja. Tako se na

koncept jastva gleda kao na svjesnost pojedinca da je njegov identitet osobe u neprestanom

118

kontinuitetu. Na jastvo se gleda kao na nutarnji regulator misli, osjećaja, ponašanja, na nešto

što interpretira i organizira naše neprestano novo iskustvo. Jastvo je onaj mehanizam koji

reflektira kako se naše sadašnje akcije podudaraju s našim standardima i očekivanjima, te

regulira naše ponašanje nudeći planove, ciljeve i inicijative. Mi organiziramo naša uvjerenja i

informacije o samima sebi u terminima matrica-kategorija znanja- i shema koje nam stavlja

kultura u kojoj živimo. .............................................................................................................

Za neke ljude su na primjer sheme spola, jako važne jer njihovim načinom

razmišljanja dominira spolna orijentacija. Drugi ljudi imaju sklonost svijet promatrati kroz

sheme vanjskog izgleda pa za njih recimo biti debeo znači biti osoba koja se ne zna

kontrolirati, dok biti mršav znači da se radi o osobi koja zna što radi. Naša matrica o nama

samima (vlastita predodžba) može imati strahovito jak utjecaj na naše ponašanje. Ukoliko je

naša matrica o nama samima dobro postavljena, onda pokušavamo živjeti prema vlastitim

standardima, sebe prisiljavamo na mnoga odricanja i napore te se prisiljavamo da postignemo

više. Ukoliko je naša shema o sebi slaba onda se pokušavamo prilagoditi nižim standardima i

očekivanjima te imamo tendenciju čestih neuspjeha i padova. Prema tome, naša predodžba o

nama samima može isto tako često biti naš neprijatelj koliko i prijatelj.

U ovom duhu je američki psiholog Albert Bandura izašao s teorijom koju naziva

teorijom djelotvornosti jastva. Ta teorija nam pomaže razumjeti kako neki ljudi mogu

maksimalno ostvariti svoja obećanja i očekivanja. Bandurina teorija se bavi uvjerenjima i

mogućnostima ljudi i načinom kako ti ljudi postižu kontrolu nad svojim životom. Osobe koje

imaju visoki smisao za djelotvornost, sklone su se suprostaviti izazovima i upustiti se u

koštac, dok osobe koje nemaju velikog samopovjerenja, imaju sklonost ka sramežljivom

pristupu i kad se suoče s izazovima onda malaksaju jer se osjete nedoraslima.

Takve predodređene odluke mogu utjecati na izbor karijere i životnog puta ovih dviju

tipova ljudi. Bandura i njegovi suradnici izvršili su pokus u kome su manipulirali faktore koji

utječu na smodjelotvornost, te demonstrirali kako samodjelotvornost utječe na djelovanje. U

eksperimentu koga smo vidjeli, istraživač je subjektu dao u zadatak da pokuša utjecati na

unapređenje proizvodnje u tvornici pokućstva. U uputama je rečeno da se mogućnosti

donošenja odluka subjekta temelje na njegovoj prirodnoj inteligenciji i sposobnosti. Drugom

subjektu je rečeno da se složena sposobnost donošenja odluka može naučiti i da svoje ideje

može unaprijediti vlastitim zalaganjem. Onaj prvi subjekt koji je mislio da je sposobnost

donošenja odluka izraz njegove inteligencije, nastupao je vrlo oprezno. Zadavao si je niže

119

ciljeve i frustriran je sve većim brojem pogrešnih odgovora. Njegovo samopouzdanje je

stalno opadalo kao i njegov osjećaj djelotvornosti.

Drugi subjekt doživljavao je svoje početne greške kao nezaobilazni dio procesa

učenja i unapređenja svojih ideja. Zadavao si je ambicioznije ciljeve i njegovi odgovori na

pitanja koja mjere samopouzdanje pokazivali su porast osjećaja djelotvornosti.

Bandura ističe da bit ove teorije nije u tome koje kvalitete posjedujemo, nego kako se

njima koristimo. U tom smislu pojedinci mogu imati istovjetnu sposobnost ali neki ih koriste

ispod prosjeka, neki prosječno a neki nadprosječno, a sve u skladu sa njihovom vjerom u

same sebe. Zato se na temelju pokazatelja o samopoimanju mogu bolje predvidjeti buduća

postignuća pojedinca nego na temelju njegovih ranijih ostvarenja ili pak inteligencije.

Do sada smo se koncentrirali na ovaj dio jastva koje je usmjereno prema unutra i koje

samo sebe propituje. Međutim postoji i drugi vid jastva, koji je usmjeren prema vani. Ovaj

izvanjski element jastva -društvena svijest– pita se kako me drugi doživljavaju, kakve utiske

ostavljam. Da li me se vidi onakvim kakvim ja vidim sebe, da li me se vidi onako kakvim bih

želio da me drugi vide?

U odsijeku za dramu na sveučilištu Standford, Patricia Rian predaje dramu. Ona ističe

da na primjer u drami poznajemo koncept društvenog statusa glede manipulacije efekta koje

naša gluma ima na druge. Razlikujemo četiri aspekta manipulacije u terminima takozvanih

statusnih transakcija. Kontakt očima je opće poznato sredstvo unutarnjeg autoriteta. Dok

netko govori, počnite skretati pogled s jedne strane na drugu. Uskratite mu kontakt pogleda

ali ostanite i dalje slušajući ga. Samo promijenite način na koji se odnosite prema njemu.

Nešto se promijeni. U stvari se ništa nije dogodilo osim što vi više ne gledate u tu osobu. Što

se tada događa? Niste više usklađeni na način kako ste to bili ranije. Izvanjski element jastva

prepoznaje se i po tjelesnim pokretima. Ako pričamo i pravimo oštre tjelesne trzaje, osjetit će

se promjena u našem govoru. Teško je pravilno govoriti kada se miče glavom. Mnogi ljudi

čine pokrete glavom na uštrb svoga društvenog statusa, odnosno doživljaja svoga statusa.

Ljudi znaju dodirivati lice i kosu. Ti pokreti ukazuju na osjećaj nervoze ili upućuju na

slabost koja umanjuje njihov status. Sve pokrete koje smatramo nervoznim gestama,

možemo svrstati u kategoriju umanjenog statusa. Dojam visokog statusa ostavlja netko tko je

smiren, govori u zaokruženim rečenicama, duboko diše, ostvaruje kontakt s očima i ne

gestikulira nervozno.

120

Statusne transakcije se neprestano događaju u našim životima. One su oblik osobne

komunikacije koje ljudi međusobno uspostavljaju. Jasno pokazuju koncept socijalnog -

društvenog- vida jastva. Da bismo zamislili kakav dojam ostavljamo na drugoga, upuštamo

se u takozvano strategijsko samopredstavljanje. Predstavljanje drugima na način kako sami

sebe vidimo.

Drugi ljudi reagiraju na nas u skladu sa kontekstom našega ponašanja. Tada

uočavamo reakciju, koja, naravno, potvrđuje naše uvjerenje o tome s kakvom osobom imamo

posla. I to je zatvoreni krug koga znanstvenici nazivaju «biheviorističkom potvrdom». Naše

uvjerenje, naša svijest o sebi stvara našu vlastitu stvarnost. Stoga depresivni ljudi izazivaju

neugodne reakcije i često ih se neadekvatno tretira. U biti oni i jesu neadekvatni, dok

nasuprot njima ekstravertirane osobe postižu opušteno društveno okruženje u kojima drugi na

njih vrlo pozitivno reagiraju.

Slika o sebi, što smo i tko smo, neprestani je ciklus koji ovisi od unutarnjeg doživljaja

svakoga od nas, naših uvjerenja i ponašanja. Ali jedan od glavnih faktora koji utječu na naš

identitet je kontekst kulture u kojoj živimo.

Kada govorimo o jastvu, govorimo o načinu u kome biološko biće postaje osoba.

Postati osoba nije biološki nego društveni izazov. Postati osoba, postati nešto, znači da moraš

usvojiti i prihvatiti kulturna značenja, ideje i praksu. Sve se to mora u sebi ukomponirati da

biste postali osoba. Kultura nije nešto utemeljeno na biologiji nego nešto što se temelji na

vrijednostima društva. Sredstvo određivanja našega identiteta je naša kultura.

Mnoštvo ljudi na kulturu gleda kao na nešto što se nalazi unutar ljudi, nešto što ima

svaka nacija. Nema američkih gena ili hrvatskih gena. Kultura je nešto što činiš

uspostavljajući vezu sa vrijednostima svoje kulture. Jedan Hrvat će polazeći od svoje kulture

i uvažavajući recimo kulturu Japana i prilagođavajući se njoj postati odličan japanac. Kultura

predstavlja skup zajedničkih ideja i stvari. Kultura sama po sebi funkcionira po principu

obostranog nadopunjavanja običaja, tradicije, predmeta, književnosti pa u posljednje vrijeme

i medijskih sredstava.

Svi smo izloženi tisućama reklama koje apeliraju na našu kulturu npr. »kupujte

hrvatsko». Neke nacije rade reklame u kojima potiču da budemo kao netko tko je važan, dok

neke kulture kao na primjer Japan, nikada neće izdvajati pojedinca nego uvijek naciju –

pojedinac nije toliko važan.

121

Mnoge osobe danas imaju priliku živjeti dvije ili tri kulture, posebno imigranti.

Emigriranje postaje sve učestaliji fenomen.

U nekim slučajevima najveća opasnost jastvu dolazi izvana – od strane društva.

Etičke i druge predrasude dominantne kulture mogu ugroziti samosvjesnost manjinskog

naroda. Predrasude su oblik psihološkog genocida koji se prenosi s generacije na generaciju.

Rezultate tog djelovanja u Americi vidimo u urbanim geto-ima gdje su očaj uživanje droga i

nasilje svakodnevna pojava. Isto se očituje i u visokom stupnju depresije, alkoholizma i

samoubojstava.

Pa ipak, usprkos poteškoćama postoji i druga strana osobnosti, koja može stvarati

novu stvarnost pretvarajući život u umjetnost. To je fenomen koga Alfred Adler naziva

«stvaralačka osobnost». Tijekom povijesti ljudi su ostvarivali svoj kreativni trag na svemu

što se može oblikovati, obojati ili preurediti. Čak i u najdubljem očaju, zatvorenici u

njemačkim koncentracionim logorima, pravili su umjetničke zapise na komadićima papira

koje su mogli sakriti od svojih čuvara u želji da dadu smisao svojim životima i umiranjima

pod uvjetima nezamislivog terora.

Tereza Anabile vodeća je znanstvenica iz područja psihologije stvaralačke osobnosti. Ona

ističe da ljudi koji misle i djeluju stvaralački, zamjećuju stvari u svom okruženju koje su

mnogima nevidljive. Oni pronalaze nove poglede na probleme, preuzimaju rizik i na

intelektualnom i na perceptivnom planu. Ako ljudi osjećaju da će biti nagrađeni, i to im

postane osnovni motiv, onda će biti daleko manje stvaralački nastrojeni. Pred neko vrijeme

napravljeno je istraživanje o utjecajima natjecateljstva na stvaralaštvo kod djece. Natjecanje

očito uključuje elemente nagrade i procjene, kao i onaj natjecateljski aspekt. Istraživanje je

provedeno u kontekstu zabave. Organizirane su dvije različite zabave u društvenom centru

jednog naselja. Polovica djevojčica koje su živjele u tom naselju, pozvane su na umjetničku

zabavu u subotu, a druga polovica u nedjelju. Dobna granica djevojčica kretala se od 7 do 11

godina. Osnovna umjetnička aktivnost bila je stastavljanje kolaža. Djeci su rekli da mogu

napraviti štogod hoće, no neka bude nešto otkačeno. Obje grupe su dobile istu temu pri čemu

je subotnjoj grupi rečeno kako ih očekuju tri vrlo zgodne nagrade. Nedjeljnoj grupi je rečeno

da će tri najbolja rada biti nagrađena. Stupanj rastresenosti i nedostatak koncentracije bio je

podjednak u obje grupe jer se radilo o nagradama. Svi su zgotovili svoje radove kolaža a

potom su ih umjetnici vrednovali. Istraživanje je pokazalo da su radovi djevojčica iz

natjecateljske grupe, dakle one nedjeljne, bili znatno manje kreativni. Djeca iz te grupe su

122

koristila prosječnu simboliku, dok su djeca iz subotnje –ne-natjecateljske grupe- iskoristila

sve boje papirića sa svoje kolaže. Djeca te grupe su se izrazila na nekonvencionalan način.

Poruka ovog istraživanja je da su ljudi najkreativniji kada ih motivira vlastiti interes, užitak,

zadovoljstvo i izazov koji izvire iz samog procesa rada.

123

SPOL I SEKSUALNOST

Prije nego li zapitamo za zdravlje novorođenčeta želimo znati je li dečko ili djevojčica. Spol

je prva stvar odnosno temeljni način kako kategoriziramo osobu tijekom njenog života.

Zašto je spol tako važan? Jer imamo itekako važne predodžbe o mušku ili žensku, zašto su

sposobni, kako ih treba tretirati, što je za njih najbolje i kakva je njihova vrijednost u društvu.

Te ideje utječu na naše razumijevanje spola, od rođenja pa do odrasle dobi.

Kako društvo gleda na muški, odnosno ženski spol?

Istraživanja Geofria Rubina pokazuju kako roditelji gledaju na svoje sinove ili kćeri,

čak i nakon samog rođenja. Kćerkice je obično opisuje lijepima, delikatnima i slabašnima.

Muške se opisuje jakima, koordiniranima i živahnim iako u prvom danu nakon rođenja

razlike među djecom nema. Razlike koje uistinu postoje između ženskog i muškog djeteta su

biološki i genetski predodređene. Govorimo o različitim seksualni organima, genima i

hormonima. Značenje seksualnih kategorizacija obuhvaćaju daleko više od tipičnih bioloških

karakteristika. Činjenica da je dijete muško ili žensko usmjerava sve nas na potpuno

drugačiju društvenu stvarnost. Različite kulturalne razlike muškosti i ženskosti, različita

očekivanja upravljaju psihološkom načinu doživljaja muškoga ili ženskoga. Iako biološka

datost uspostavlja početnu kategorizaciju, spol je u biti više naučena nego li naslijeđena stvar.

Naše društvo ne definira žene prema njihovim seksualnim organima nego po načinu

kako se ponašaju, kako izgledaju, kako se oblače, kakve su im uloge određene u našem

društvu. Te karakteristike su subjekt ogromnog kulturalnog utjecaja. Kad govorimo o

ženskosti ili muškosti u biti govorimo o ulogama u društvu. Te uloge imaju svoje

specifičnosti po kojima se razlikuje muško od ženskoga. Druge uloge su utemeljene na

društveno opisanim očekivanjima. U ovom slučaju o idealističnim seksualnim ulogama.

Imidž žene u zapadnim kulturama je da je pristojna, nježna, emocionalna, ovisna.

Imidž muškarca je agresivan, neovisan, dominantan.

Spolne uloge su često ocrtane kao polarno oprečne i čak međusobno isključive. No

psihologija se s time ne slaže. Govori o mnogim muškim elementima ponašanja kod žena i

obratno. Ne podržava polarne oprečnosti. Mnogi ističu da se prave razlike ne vide u

ponašanju muškoga i ženskoga nego razlike treba tražiti u biološkim ili u socijalnim

terminima.

124

Na primjer jedna od općih ključnih razlika u spolu je ta da su dečki u djetinjstvu skloniji

izazovnijim i opasnijim igrama uz prisustvo agresivnosti. To se pripisuje seksualnim

hormonima. Iako je oblik igranja u velikoj mjeri određen kulturom pojedinih nacija. Ako

gledamo na igru djece uviđamo da muški i djevojčice imaju drugačije igre. Dečki će se igrati

grublje, boks, hrvanje nadjačavanje. Djevojčice su sklonije igrati se u mirnijem ambijentu,

one se češljaju, bave lutkama itd.

U školi vidimo da su dečki vrlo aktivni u motornim aktivnostima. Dok djevojčice

koriste motorne aktivnosti, ali na umjereniji način. Djeca trebaju aktivirati ove motorne

mehanizme zbog razvoja mišića. A k tome radi se i o dobroj zabavi. Međutim motorne

aktivnosti stimuliraju određena područja mozga. I tu vidimo razlike, jer su neki dijelovi

mozga više stimulirani kod muških nego kod ženskih. Zahvaljujući hormonima, za muške su

neke aktivnosti ugodnije nego za ženske i obratno. Te razlike koje primjećujemo kod

moždanih aktivnosti kasnije se odražavaju i na ponašanje određenog spola. Radi se naime o

razlikama u iskustvu i razlikama u iskustvu okoline.

Biološko i psihološko promatranje spolnih razlika

Primjer interakcije biologije i psihologije u stvaranju spolnih razlika je fizičko

zdravlje. Kad se radi o fizičkom zdravlju onda postoji stereotipno mišljenje da su muški jaki

a žene slabe. Takvo mišljenje nije točno. Muški su naime više skloniji bolestima, fizičkom

hendikepu i smrti. U biti ugroženiji su od žena tijekom svih razvojnih faza života. Očito je da

ulogu igraju biološki faktori. Na primjer muški su genetski skloniji nekim bolestima kao

hemofiliji i daltonizmu. Žene se bolje nose sa bolestima srca od muških. Naučena ponašanja,

što je centralni dio tradicionalne muške uloge, igraju veliku ulogu u fizičkom zdravlju

muških. Muški su skloniji pušenju, piću, fizičkim rizicima, oružju, poslovima koji su

izvrgnuti opasnostima. Zahvaljujući tomu muški su skloniji umirati od srčanih udara, raka

pluća, bronhitisa, enfizeme, ciroze jetre, nesreća, samoubojstava. Drugim riječima genetska

uloga muškoga kombinirana sa fiziološkim razlikama može uzrokovati probleme zdravlja

kod muških.

Neke razlike u spolu se razvijaju tijekom vremena i uglavnom se pod utjecajem

naučene uloge ponašanja spola. Uzmimo za primjer plač. Sve bebe plaču bez obzira na spol.

Ali kad rastu muška djeca se vježbaju zadržati suze prema poslovici: muški ne plaču. No

većina žena misle da je plač sasvim u redu i često ide u prilog. Dakle, dečke se kritizira kad

125

plaču, a žensku djecu se ohrabruje da to čine. Plač se uči u sklopu procesa socijalizacije. To

mlade priprema da preuzimaju svoje uloge u društvu. Kao što vidimo, fiziološka funkcija

prolijevanja suza uvjetovana je društvenim učenjem.

Kako dolazi do ovih vrsta učenja? Od rođenja djeca rastu u socijalnom i kulturnom

miljeu neprestano bombardirani porukama o ulozi spola između ostaloga u reklamama. Dečki

i djevojčice su drugačije obučeni, imaju drugačije igračke i daju im se drugačija zaduženja u

kući. Djeca također vide odrasle drugačije obučene, s drugačijim ponašanjem i ulogama. Tata

je trener momčadi, dok mama navija izvan igrališta.

Ove razlike u ponašanju odražavaju se također i na televiziji i filmovima koje djeca

gledaju, kao i u knjigama koje čitaju. Te uloge djeca ne samo da vide nego ih se u to i

praktički uvodi. Dečke i curice se neprestano nagrađuje ili kažnjavaju ako nešto čine ili ne

čine što je kulturom prirođeno upravo njihovom spolu. Takve nagrade ili kazne često su

socijalne naravi i dolaze od važnih osoba u životima djece, roditelja, učitelja ili samih kolega

i kolegica.

Prema riječima Jean Block sa sveučilišta Kalifornija, ova iskustva društvene stvarnosti

kreiraju različite psihološke arene za muške i ženske. To utječe na načine kako djeca misle o

samima sebi i svijetu oko njih.

Djeca se razvijaju u različitim kontekstima ambijenta. Ambijentalni kontekst za malu

djevojčicu je bolje strukturiran, više nadgledan i više zaštićen. Majke djevojčica se trude da

im kćeri budu bliže. Cilj je toga da se mala djevojčica usredotoči na kuću, da se uči biti

domaćica. U vrlo ranom razdoblju života djevojčicu se usmjerava na zadatke u kući i ona

polako stječu iskustva. Dečkima se pak nude veće prilike za otkrivanja i aktivno

razumijevanje svijeta, svijeta nabavljača stvari za domaćinstvo.

Dečki se više igraju vani od curica. Igre su im raznovrsne i daleko im je teže mirovati

nego li curicama. Njihovo ponašanje je puno znatiželje, žele otkrivati kako stvari

funkcioniraju te imaju veći i raznolikiji broj prijatelja ali nikada ni blizu nisu u povjerljivoj i

bliskoj vezi kao što su djevojčice sa svojim prijateljicama. Za djevojčice su prijateljstva

daleko važnija. Curice imaju manje prijateljica ali jača prijateljstva.

Postoje naravno i pozitivne i negativne posljedice spolnih razlika. Za muškarca

pozitivna strana je sloboda, sloboda da može ući u rizike, istraživati, poduzimati, otkrivati,

mijenjati status quo. Negativne posljedice su velika mogućnost formiranja identiteta u smjeru

ostvarenja uspjeha i karijere a ne u području osjećaja vlastitog zadovoljstva ili osjećaja da

126

pripada zajednici ili čak obitelji. Mnogi muški koji su postali vrlo uspješni, žale se da nemaju

bliskih prijatelja i čak se osjećaju udaljeno od vlastite obitelji.

Pozitivne strane za žene su da su puno jače od muških u izražavanju svojih osjećaja i

brige za druge ljude. One su slobodnije kad treba potražiti ili pružiti pomoć. Troše više

vremena za izgrađivanje jake mreže podrške u obitelji i među prijateljima. Negativna strana

je ta da je ženama zbog njihovih aktivnosti često smanjena mogućnost odlaženja u

intelektualne karijere. Izložene su umjetno stvorenim predodžbama da žene obavljaju samo

neke vrste poslova. Zbog toga što neke jake žene ne mogu biti prisutne u područjima za koje

bi imale sposobnosti, mnoge žene imaju tendenciju padati u depresiju. Istu tendenciju imaju i

samohrane majke u obiteljima bez oca.

Kako djeca razumiju ulogu svoga spola?

Iako naša iskustva koje stječemo u društvu od djetinjstva pa nadalje, stvaraju

drugačije psihološke okoliše za pretpostaviti je da muški i ženski odgovaraju pasivno na ova

iskustva. Događa se obratno. Djeca su aktivno uključena u pokušaj da sama razumiju ulogu

svoga spola.

Elenor Makabi sa sveučilišta Stendford studira pitanje spolnih razlika. Godinama studira

kako se dečki i cure snalaze u društvu. Otprilike u drugoj godini života djeca se počinju

približavati drugima prema spolnom identitetu. Već nakon druge godine, djeca počinju

dobivati jasnu sliku o svome spolu. Ta mala djeca će se više igrati i biti aktivniji kad su u

društvu svoga vlastitoga spola. Naime ima nešto zajedničko u stilovima igranja kod istih

spolova. Kad djeca počinju odlaziti u vrtić već u sebi imaju pripremljenu shemu igranja sa

kolegama ili kolegicama istoga spola. Ta se tendencija vidi i u prvim razredima osnovne

škole. Ako se neki dječak približi djevojčici i s njom uspostavi dobre odnose, njega će

kolege početi ismijavati. Djeca sama promatraju i reguliraju prijateljstva. Djeca međusobno

vrše jaki socijalni pritisak jedno na drugo. Djeca se po vlastitoj volji više grupiraju u vlastite

spolne grupe nego li to žele roditelji.

Muški i ženski spolovi se razlikuju i po jeziku. Dečki u svom rječniku koriste riječi zahtjeva i

zapovijedi kako bi dobili što traže. Curice međutim pokušavaju utjecati jedna na drugu putem

sugestija ili izraza kao »zašto ne bismo to ovako», uvijek u množini. Dečki imaju tendenciju

komandirati i prekidati jedan drugoga te koriste jezik da bi se iskazivali, da bi došli do

izražaja, dok curice imaju sklonost davati jedna drugoj priliku da svaka kaže što misli. I kad

127

počnu govoriti sklone su isticati što je ona druga curica rekla. Naravno ima i curica koje se

ponašaju kao šefice.

Kad dečki traže nešto od djevojčica oni će ih tražiti da naprave to i to. Curice su dosta

bespomoćne kad pokušavaju utjecati na ponašanje dečki. Poznato nam je da će se ljudi

družiti i razvijati prijateljstva onda kada mogu utjecati jedan na drugoga. Ovdje je početni

razlog zašto se djevojčice pri igri udaljavaju od dečki, ne mogu na njih utjecati. Iako treba

priznati da su curice uvijek te koje se prve približe dečkima za igru, ali brzo odustaju.

Mala djeca su vrlo intenzivna, kad su u pitanju stereotipi odnosno predrasude,

posebno u godinama između šest i deset. To je vrijeme kada su skloni pretjerivanju u onome

što vide oko sebe. Čak i dijete čija mama je policajka, vjeruje da samo muški trebaju biti

policajci. Takve predrasude uče na televiziji ili okolini. Zanimljivo je da sam roditelj u ovoj

fazi života djeteta ne može puno utjecati na njegove percepcije spolnih uloga. Tek kad

postanu tinejdžeri onda će biti u stanju gledati na primjer roditelja i po tome se orijentirati.

Svima nam je jasno da kad dečki i cure odrastu, intenzivnije razmišljaju o različitim

zvanjima i društvenim ulogama. No istraživanja nikada nisu mogla povezati način našeg

stereotipnog razmišljanja o ulogama muških i ženskih u našim genetskim predispozicijama.

U biti muški i ženski su više slični nego li su različiti u psihološkom pogledu. Tamo gdje se

vide razlike, uočava se da i nisu tako velike.

Žena poput Štefi Graf vjerojatno nije bila u stanju pobijediti svakog muškarca u

tenisu, ali bila je u stanju s lakoćom pobjeđivati ženske kolegice. Kad je o trčanju riječ,

poznato je da su muški nešto brži, ali ne previše. U najvećoj mjeri se mogućnosti muških i

ženskih podudaraju ako imaju identičnu vrstu treninga i uvjeta. Kad je u pitanju sposobnost

obavljanja poslova, ni tu nema velikih razlika, pitanje je samo kvalifikacija. Tradicionalno su

se razvila poimanja da samo jedan spol može raditi neke poslove ili vršiti neka zvanja. Važno

je znati da način na koji mislimo da se muško i žensko razlikuje, utječe više na nas i naše

mišljenje nego li mogućnosti spolova same po sebi.

Dakle spol predstavlja važan put u stvaranju socijalnih kategorija ljudi. Stvaramo

stereotipe o pojmu spola u reklamama poput onih, gdje se vidi «maćo» muškarac ili požudna

žena, te se ponašamo prema vlastitim stereotipima misleći da se takav način mišljenja od nas

i očekuje. Ovakav pristup ne samo da smanjuje našu slobodu nego nas i ograničava u

iskustvima.

128

..................................................................................................................................................

LIČNOST I OSOBINE LIČNOSTI

Ličnost i prilagođavanje

Što svakog od nas čini takvim kakav jest, različitim od svih drugih, a ipak na tolike

načine sličnim svim ljudima? Zašto nekim ljudima činjenica da su takvi kakvi jesu pričinjava

u životu niz poteškoća i onemogućava ih da se razviju u zrele ličnosti? Ljude je oduvijek

zanimalo zašto se neki pojedinci uspješno nose sa životnim problemima ili se u potpunosti

koriste svim svojim potencijalima da bi ostvarili svoje ciljeve, dok drugima to, usprkos

postojećim sposobnostima, nikako ne polazi za rukom.

Opažajući i ispitujući ljude različitih sposobnosti i osobina ličnosti u različitim

situacijama i kulturama, psiholozi su sve oblike doživljavanja i ponašanja koji pridonose

dobrobiti pojedinca i društva nazvali prilagođenima, a one koji štete bilo pojedincu bilo

društvu neprilagođenima. Pritom proces prilagođavanja ne označava podređivanje pojedinca

zahtjevima okoline u smislu zatiranja njegove individualnosti ili onemogućavanja izražavanja

individualnih interesa, želja ili ciljeva.

Prilagođeno doživljavanje i ponašanje označava takvu interakciju pojedinca s

okolinom koja omogućuje postizanje društveno prihvatljivih ciljeva pojedinca na način koji

ne oštećuje druge članove zajednice ili ne ugrožava zajednicu u cjelini. Neki oblici

neprilagođenog ponašanja, kao uzimanje droga ili samoubojstvo, ugrožavaju ponajprije

samog pojedinca, a drugi, npr. izrazito agresivno ponašanje, ugrožava i njegovu okolinu.

Svako društvo nastoji se zaštititi od djelovanja neprilagođenih pojedinaca, ali također

naći načine da im pomogne u procesu prilagođavanja. Tako je nastao niz različitih oblika

profesionalne pomoći čija je osnovna svrha pomoći osobama s poteškoćama u prilagođavanju

da odaberu društveno prihvatljive ciljeve u skladu sa svojim sposobnostima i interesima, koje

će tada ostvariti na način koji ne oštećuje ni druge ljude ni zajednicu u cjelini. U psihologiji

često proučavamo određene grupe psihičkih procesa odvojeno, pa tako zasebno proučavamo

percepciju, posebno učenje i pamćenje, čuvstva i motivaciju itd. Međutim, svi se ti različiti

psihički procesi ne pojavljuju odvojeno, već su u svakoj ljudskoj aktivnosti istovremeno

prisutni. Što i kako percipiramo, često ovisi o našim prethodnim iskustvima, učenju,

motivima koji nas pokreću, željama koje djeluju na naše misaone procese. Značenje koje

129

pridajemo onome što percipiramo djeluje na ono što radimo, a ono što radimo određuje

sadržaje koje ćemo naučiti i upamtiti.

Ali uz tu povezanost psihičkih procesa vidimo i određenu dosljednost u ponašanju

pojedinca, na osnovi koje donosimo i neke zaključke, poput: "Zdenka je marljiva i

pouzdana", ili "Josip je agresivan i lijen".

Kada pažljivo promatramo ponašanje ljudi oko nas, uočit ćemo da kod svakog od njih

postoji određena jedinstvenost u ponašanju, kojom se razlikuje od svih drugih ljudi.

Proučavanjem psihičkog života kao cjeline, kao općeg načina doživljavanja i ponašanja bavi

se psihologija ličnosti.

Što je ličnost?

Tragove pokušaja razumijevanja i tumačenja ljudske ličnosti nalazimo od početka

pisane povijesti. Tako je već Hipokrat, najpoznatiji antički liječnik, 400 godina prije Krista,

tražio vezu između tjelesnih sokova i ličnosti pojedinca. Smatrao je da će pojedinac kojemu u

organizmu prevladava žuta žuč (grč. kole) biti kolerik, razdražljiv i buran u svojim

čuvstvenim reakcijama. Ako prevladava crna žuč (grč. melaina), čovjek će biti melankolik,

spor i turoban. Osoba u koje prevladava krv (grč. sangvis) bit će sangvinična: puna

energije,produktivna i optimistična. Kada u organizmu dominira sluz (grč. flegma),

pojedinac će biti flegmatičan: miran i ravnodušan. Hipokratova podjela temepramenata, iako

znanstveno opovrgnuta, još se uvijek susreće u svakodnevnom govoru. Često možemo čuti

upozorenja poput: "Ne budi tako flegmatična" ili "Samo oprezno, on je pravi kolerik".

U suvremenoj psihologiji postoji mnoštvo različitih definicija ličnosti, kao što postoji

i mnoštvo različitih teorijskih pristupa tumačenju ličnosti. Najčešće se ličnost definira kao

jedinstvena organizacija osobina, koja se oblikuje uzajamnim djelovanjem pojedinca i

društvene sredine, a određuje opći karakterističan način doživljavanja i ponašanja osobe.

Većina definicija ličnosti ističe njezinu jedinstvenu organizaciju, naglašavajući time da su

kod svake osobe crte ili osobine ličnosti strukturirane na jedinstven način po kojem se ta

osoba razlikuje od svih drugih ljudi. Velik broj definicija ličnosti ističe razvoj crta ili

osobina, tj. ne smatra da je ličnost dana rođenjem, već da se razvija zavisno od okoline u

kojoj pojedinac živi. Daljnja je pretpostavka, uključena u većinu definicija ličnosti, da ta, za

pojedinca specifična organizacija osobina djeluje na doživljaje i postupke pojedinca. Stoga

ponašanje određene osobe ne ovisi samo o situaciji u kojoj se našla već i o njezinim

130

osobinama ličnosti. Osobinama ličnosti nazivamo različite vrste dispozicija, naslijeđenih i

stečenih, koje čine da pojedinac reagira na određeni način. Kada osobine ličnosti definiramo

tako općenito, možemo ih međusobno razlikovati time koliko su one same općenite, tj. da li

se očituju u velikom broju različitih situacija ili samo u nekim specifičnim prilikama.

Prema tom načinu podjele osobina ličnosti razlikujemo navike, tj. spremnost da se u

istim situacijama reagira na jednak način, od crta ličnosti, koje smatramo općim

dispozicijama. Crte ličnosti su, dakle, dispozicije koje uvjetuju da se pojedinac ponaša na

sličan način ne samo u istim situacijama već i u svim situacijama koje doživljava kao slične.

U osobine ličnosti ubrajamo i motive, stavove, interese, kao i karakterističan način

rješavanja konflikata i poteškoća u životu. U proučavanju ličnosti najveća se pozornost

pridaje utvrđivanju crta ličnosti. Dosljednost u doživljavanju i ponašanju ljudi objašnjava se

upravo postojanjem relativno trajnih i općenitih osobina ličnosti. Netko je npr. u većini

situacija neodlučan, pa teško donosi odluke, a neka druga osoba u gotovo svakoj prilici

odlučuje brzo, pa za neke osobe možemo reći da im je osobina ličnosti neodlučnost a za neke

odlučnost. Poznavanje osobina ličnosti neke osobe omogućuje nam da s određenom

vjerojatnošću predvidimo kako će se ona ponašati u različitim situacijama, koje npr.

zahtijevaju brzo donošenje odluka. Crte ličnosti mogu biti više ili manje općenite. Općenita

crta ličnosti očituje se u velikom broju različitih postupaka pojedinca, a neka manje općenita

crta ličnosti manifestira se samo u malom broju situacija. Suzdržanost ili kontrola vlastitog

ponašanja vidi se npr. u gotovo svim situacijama, a ustrajnost se može očitovati samo u

situaciji koja od pojedinca zahtijeva ustrajno ponašanje. Crte ličnosti mogu biti i manje ili

više univerzalne, tj. zajedničke većem broju ljudi ili samo nekim pojedincima. Zbog

postojanja određenih ljudskih potreba, koje su zajedničke svim ljudima, kao i zbog mnoštva

zajedničkih životnih problema, koji se pojavljuju u životu većine ljudi, mnoge su crte ličnosti

univerzalne, tj. slične u različitih ljudi. To znači da ljude možemo međusobno uspoređivati s

obzirom na univerzalne crte ličnosti. Potpuno univerzalne crte ličnosti bile bi one koje

postoje kod svih ljudi, npr. tjelesne karakteristike: visina i težina.

Kako nastaju različite osobine ličnosti?

Iako svaki teorijski pokušaj tumačenja ličnosti nudi nešto drugačije tumačenje, svi se

slažu u tome da ličnost, kao i ostali dijelovi naše psihološke strukture, ima svoju biološku

131

osnovu danu naslijeđem. Postoje tri grupe bioloških činilaca, koji čine osnovu ličnosti:

živčani sustav, endokrini sustav i tjelesna konstitucija.

1. Živčani sustav i ličnost

Ovisnost razvoja ličnosti o živčanom sustavu proizlazi iz činjenice da o njegovoj

strukturi i funkcioniranju ovise dispozicije za razvoj inteligencije i drugih sposobnosti.

Funkcioniranje autonomnoga živčanog sustava, zajedno s endokrinim sustavom, određuje i

temperament - za pojedinca tipičan način čuvstvenog doživljavanja i ponašanja. Razlike u

temperamentu očituju se već u tromjesečne djece, pa tako ima npr. mirnih i dobroćudnih

beba, koje mnogo spavaju i malo kad plaču. "Zahtjevna" novorođenčad malo spava, mnogo

plače i na svaki nagli podražaj iz okoline (npr. buku) burno reagira. Longitudinalno praćenje

djece od rođenja do odrasle dobi pokazalo je da postoji velika stabilnost u općoj razini

aktivacije i tipičnom načinu čuvstvenog reagiranja. Utvrđeno je da mirna, dobroćudna

dojenčad zadržava i u odrasloj dobi svoju nešto nižu razinu opće aktivacije i čuvstvenog

reagiranja. Živahna djeca, čiji autonomni živčani sustav na svaku promjenu u okolini brže i

intenzivnije reagira, pokazuju i u odrasloj dobi veću živahnost i intenzivnija čuvstva.

2. Endokrini sustav i ličnost

Zbog već spomenute važnosti različitih hormona za čuvstveni život pojedinca,

svakako čini dio biološke osnove ličnosti. Udio endokrinog sustava u razvoju ličnosti

naročito se jasno očituje u slučaju nekih endokrinih poremećaja, kada nastaju i značajna

odstupanja od normalnog razvoja ličnosti. Najpoznatiji primjer su poremećaji u radu žlijezde

štitnjače, što je uzrok teške intelektualne defektnosti i vrlo deficitarnog razvoja ličnosti.

3. Tjelesna konstitucija

Pod tjelesnom konstitucijom se podrazumijeva veličina i razvijenost pojedinih

dijelova tijela i njihov međusobni odnos. Iako se većina pokušaja povezivanja tjelesnih

osobina sa značajkama ličnosti pokazala neupotrebljivom, ne može se sasvim negirati

mogućnost postojanja stanovite podudarnosti između tjelesnih i psihičkih osobina.

Opravdano je pretpostaviti da nasljedna osnova istovremeno djeluje i na razvoj tjelesnih i

psihičkih karakteristika pojedinca. Međutim, tjelesna konstitucija pojedinca djeluju na

formiranje ličnosti i nezavisno od pretpostavljene zajedničke nasljedne osnove. Svima nam je

132

iz svakodnevnog iskustva poznato da o tjelesnom izgledu pojedinca djelomično ovisi

ponašanje drugih ljudi prema njemu, a ponašanje okoline prema pojedincu djeluje na

formiranje određenih osobina ličnosti. Poznato je npr. da se ljudi sasvim drugačije ponašaju

prema izrazito lijepoj ženi nego prema izrazito ružnoj. Iako, na sreću, nitko nije svima lijep,

niti svima ružan. Kod osobe, koju većina smatra lijepom, može se razviti umišljenost,

nastojanja da se sve u životu postigne samo zahvaljujući vanjskom izgledu i sl. Kod osobe

čiji tjelesni izgled većina ljudi smatra neprivlačnim, može se javiti nesigurnost, povlačenje u

sebe, a možda i agresivnost kao osobina ličnosti.

Treba naglasiti da biološki čimbenici čine samo osnovu za razvoj ličnosti, koja se

oblikuje pod utjecajem socijalnih čimbenika. Stoga možemo zaključiti da je ličnost rezultat

djelovanja socijalnih čimbenika na biološki danu osnovu. Na oblikovanje ličnosti utječu

mnogi faktori, npr. obitelj i obiteljski odnosi u kojima dijete raste, škola, grupe vršnjaka,

rođaci i prijatelji, brak i odnosi u braku, zanimanje i uspjeh u odabranom zanimanju, kultura

u kojoj se pojedinac razvija, te konačno i sam pojedinac, odnosno njegova briga i rad na

vlastitoj ličnosti. Ličnost se, naime, razvija tijekom života i tim razvojem postaje sve

usklađenija i zrelija. Svi ljudi, međutim, ne postižu istu ravnotežu u isto vrijeme i na isti

način, pa tako neki pojedinci uspijevaju stabilizirati svoju ličnost već rano u životu, a drugi

se stalno mijenjaju u trajnom procesu razvoja. Polagane promjene u prirodi ličnosti pridonose

vjerovanju da se u biti uopće ne mijenjamo, već da samo sve više postajemo to što jesmo.

Glavni pristupi razumijevanju ličnosti

Svaki je čovjek vrlo složena struktura, pa stoga ne začuđuje činjenica da postoje

mnogi različiti pokušaji objašnjenja ljudske ličnosti. Zajedničko je svim teorijskim

pristupima ličnosti da zapravo raspolažu istim podacima, ali ih različito interpretiraju. Sve se

teorije ličnosti osnivaju na podacima prikupljenim opažanjem ponašanja pojedinaca i

situacija u kojima se to ponašanje pojavilo. Izvori informacija još uključuju introspektivne

izvještaje ili samoiskaze pojedinaca o njihovu doživljavanju i ponašanju, te opažanje i

mjerenje motornih i fizioloških reakcija osoba čiju ličnost ispitujemo. Različiti pristupi

ličnosti mogu se promatrati pod vidom odgovora koje nude na nekoliko bitnih pitanja kao što

su: Je li ljudsko ponašanje pretežno svjesno ili nesvjesno motivirano? Jesu li osnovne

teorijske postavke određenog pristupa nastale opažanjem i proučavanjem zdravih ljudi ili

osoba s poteškoćama? Mogu li se postavke tog pristupa na neki način mjeriti? Usmjeruje li se

133

teorija ličnosti na vidljivo ponašanje ili na neke unutarnje osobine, crte ili karakteristike?

Mnoštvo različitih teorijskih pokušaja tumačenja nastanka, razvoja i mijenjanja ličnosti

možemo svesti na četiri glavna pristupa.

Psihoanalitički pristup

Psihoanalitička teorija Sigmunda Freuda, iako u mnogim svojim dijelovima

znanstveno nepotvrđena, jedna je od najutjecajnijih teorija ličnosti. Utjecaj psihoanalitičke

teorije seže daleko izvan granica psihologije i psihijatrije. U prvoj polovici 20. stoljeća

Freudova tumačenja ljudskog doživljavanja i ponašanja snažno su djelovala na umjetnost,

filozofiju, socijalne znanosti i društvo u cjelini. Iako je uloga psihoanalize u psihologiji danas

kudikamo manja nego prije 50. godina, mnoge psihoanalitičke pretpostavke i ideje ugrađene

su u psihologiju. Freud je započeo svoju karijeru kao neurolog, liječeći tzv. "nervozne

bolesti". Kako konvencionalni medicinski tretman često nije davao nikakve rezultate, Freud

se počeo koristiti hipnozom i tehnikom slobodnih asocijacija, potičući svoje pacijente da mu

kažu sve što im padne na pamet. Pažljivo slušajući njihove iskaze, otkrio je sadržaje koje je

smatrao manifestacijama nesvjesnih strahova i želja. Slične sadržaje pronalazio je i u

snovima i sjećanjima iz djetinjstva svojih pacijenata. Na osnovi tih podataka, tj. pojedinačnih

slučajeva koje je proučavao, oblikovao je svoju teoriju. U svom opisu ličnosti Freud se često

koristio metaforama. Tako je ljudski psihički život usporedio s ledenjakom. Mali dio, koji

viri iznad vodene površine, predstavlja svjesno doživljavanje, a onaj mnogo veći, ispod vode,

podsvjesno i nesvjesno. U tom nesvjesnom dijelu naše ličnosti nalaze se nagoni i nedohvatna

sjećanja, koja djeluju na naša čuvstva, mišljenje i ponašanje. Freud nije prvi govorio o

nesvjesnim psihičkim procesima, jer ih je već Shakespeare opisao u svojim dramama. Freud

im je, međutim, prvi pridao veliku ulogu u našem doživljavanju i ponašanju. Strukturu

ličnosti Freud je izgradio od tri dijela: ida, ega i superega. Id (lat. ono) je najprimitivniji dio

ličnosti, iz kojeg se postepeno izgrađuju ego i superego. Id je sjedište nesvjesnog, te dvaju

osnovnih nagona koje je Freud nazvao prema grčkim bogovima. To su nagon smrti

(Thanatos) i nagon života (Eros). Eros se koristi posebnom vrstom energije, nazvanom

libido. Libido je izvor svakog ponašanja koje dovodi do ugode, pa tako Eros uvijek slijedi

načelo užitka. Thanatos teži smrti, destrukciji i agresiji. Ego (lat. ja) razvija se iz ida pod

utjecajem okoline. Ego je posrednik između ida i okolne realnosti, pa procjenjuje jesu li

zahtjevi ida opravdani i mogu li se u postojećim prilikama zadovoljiti. U klasičnoj

134

psihoanalitičkoj teoriji ego čine svi perceptivni i kognitivni procesi (npr. pamćenje,

rješavanje problema, zaključivanje). Osim toga, ego sadrži i pojam o samome sebi, doživljaj

vlastitog "ja", pa se u tom značenju koristi i u nazivima egoizam i egocentričnost. Freud je

odnose između ida i ega metaforički uspoređivao s jahačem i konjem. Konj je izvor energije,

a jahač upravlja njegovim pokretima. Ali, kaže Freud, često se jahač mora podčiniti konju, pa

ići putem kojim ga ovaj vodi. U takvim slučajevima na scenu stupa superego.

Superego (lat. nad-ja) sadrži ideale i moralne vrijednosti usvojene u ranom djetinjstvu

od roditelja, a kasnije i od drugih važnih osoba u životu (npr. učitelja, poznatih ličnosti).

Superego se često opisuje i kao savjest. Ako se krše "zapovijedi" superega, ego doživljava

anksioznost ili tjeskobu, krivnju i stid. Tri zamišljena dijela ličnosti često su u međusobnom

sukobu. Razlog takvog sukoba može npr. biti što ego ne udovoljava zahtjevima ida, jer ih

superego smatra neprihvatljivima. Kod zdrave ličnosti, kaže Freud, ego uspijeva uravnotežiti

zahtjeve ida i superega, pa ličnost funkcionira u skladu s realnošću. Kako bi protumačio

nastajanje neadekvatnog ega, Freud je velik dio svoje teorije posvetio psihoseksualnom

razvoju. Prema Freudovim postavkama slabi ili neadekvatni ego nastaje kao posljedica

traumatskih iskustava koja dovode do zastoja u nekoj od faza razvoja. Freudova teorija vrlo

je široka, pa se stoga ne može u cjelini proglasiti točnom ili netočnom. Činjenica je da su

mnoge postavke ove teorije nedostupne znanstvenom provjeravanju već i zbog metafora u

kojima su prikazane. Većina psihoanalitičkih pojmova ne može se podvrgnuti znanstvenoj

analizi i zbog toga što se ni na koji način ne mogu mjeriti. Kako npr. izmjeriti libido, kao

hipotetsku životnu energiju? Psihoanalitička teorija nastoji obuhvatiti sve aspekte ličnosti

(razvoj, strukturu, normalno i abnormalno funkcioniranje), ali ne pruža nikakvu mogućnost

predviđanja ljudskog ponašanja. Svaki pretpostavljeni konflikt, frustracija ili psihička trauma

može se manifestirati na vrlo različite načine, pa stoga uopće nije moguće predvidjeti njihove

posljedice. Istraživanja ličnosti potvrdila su, međutim, Freudovu pretpostavku da postoje

nesvjesni i podsvjesni procesi, ali je sadržaj tih procesa drugačiji od Freudovih

pretpostavaka. Freud je npr. pretpostavljao da se u nesvjesnom dijelu ličnosti nalaze neki

potisnuti, neriješeni konflikti koji djeluju na naše doživljavanje i ponašanje. Danas znamo da

zaista nismo svega svjesni. Događa se npr. da reagiramo na neke podražaje iz okoline koje

nismo svjesno percipirali. To znači da iako postoje nesvjesni procesi, oni ne sadrže neke naše

rane traume i doživljaje, što ne umanjuje Freudovu zaslugu u ukazivanju na nesvjesne

dijelove naše ličnosti. Značajan doprinos razumijevanju ljudske ličnosti jest i Freudov opis i

135

tumačenje obrambenih mehanizama. Naglašavao je da je za razumijevanje ega važno shvatiti

kako se ego nosi s konfliktima i anksioznošću. Smatrao je da ego često negira ili iskrivljuje

pravo značenje svojih konflikata i strahova kako bi se zaštitio od tjeskobe. Ta negiranja

realnosti, Freud je opisao kao obrambene mehanizme. Time je dao i osnovu za razvoj tzv.

ego-psihologije, koja objašnjava i proširuje Freudovu psihoanalitičku teoriju.

Humanistički pristup

Humanistički pristup, kao i psihoanaliza, usredotočuje se na potrebe i motiv

pojedinca, ali za razliku od psihoanalize naglašava važnost vlastitih nastojanja pojedinca da

oblikuje svoj život. Unutar ovog pristupa naglašava se važnost subjektivnih iskustava svake

osobe i težnju za samoostvarenjem ili aktualizacijom svojih potencijala.

Najpoznatije humanističke teorije ličnosti su Maslowljeva teorija samoaktualizacije i teorija

Carla Rogersa, poznata pod nazivom "teorija usmjerena na pojedinca". Rogers se usmjerava

na sliku o sebi, vlastitom ja, koju ima svaki pojedinac, smatrajući pojam o sebi jezgrom

ličnosti. Poznavanje samog sebe, slika vlastitog ja, nastaje na osnovi ranih iskustava iz

djetinjstva, naklonosti i poštovanja koje nam iskazuju drugi ljudi. Svatko od nas ima svoju

jedinstvenu konstelaciju sjećanja, snova, želja i iskustava. Posljedica toga je doživljaj

vlastitog kontinuiteta, koji neki istraživači zovu "privatna ličnost".

Humanistički pristupi nastali su u okviru psihologije, uglavnom proučavanjem i

opažanjem zdravih ljudi. Posebna je zasluga ovih pristupa što su potakli ispitivanje pozitivnih

emocija, poput radosti, sreće i zadovoljstva, te uspješnih, dobro prilagođenih pojedinaca.

Socijalni pristup

Glavna je značajka okolinskih pristupa što razvoj i rezultirajuću strukturu ličnosti

objašnjavaju procesima učenja. Za razliku od psihoanalize i humanističkih pristupa, pristaše

okolinskih pristupa usmjeruju se samo na vidljivo, manifestno ponašanje pojedinca, na kojem

grade svoja tumačenja ličnosti. Njihova je osnovna pretpostavka da se ljudi rađaju kao

“tabula rasa”, a onda postepeno učenjem stječu određene osobine ličnosti.

Američki psiholog Burrhus Skinner, jedan od vodećih predstavnika ovog pristupa, poznatog i

kao behevioristički pristup, smatra da se ljudsko ponašanje sastoji od aktivnosti za koje smo

bili nagrađivani ili pohvaljivani, i da je usmjereno posljedicama koje od određenih oblika

ponašanja očekujemo u budućnosti.

136

Albert Bandura, američki psiholog, predstavnik je socijalne teorije učenja. Smatra da

uglavnom učimo od drugih ljudi, bilo oponašanjem njihova ponašanja, bilo uočavanjem

posljedica koje određena ponašanja imaju za druge ljude koji nam služe kao modeli.

Pokušaji tumačenja ličnosti zakonitostima učenja značajan su doprinos razumijevanju nekih

dijelova ljudske ličnosti, ali ipak ne tumače njezinu cjelokupnost. Najvažniji doprinos tih

teorija jest niz tehnika za modifikaciju ponašanja i uklanjanje nekih psiholoških poteškoća u

prilagođivanju pojedinca.

Teorije crta ličnosti

Teorije crta ličnosti nastoje ljude podijeliti u određene tipove ličnosti ili ih

klasificirati prema nekim izmjerenim crtama ličnosti. Međutim, dosadašnji pokušaji podjele

ljudi u odvojene tipove ličnosti nisu potvrđeni. Istraživanja su pokazala da ne postoje tzv.

čisti tipovi, jer sva mjerenja pretpostavljenih tipova ličnosti daju normalnu raspodjelu

rezultata. To vrijedi i za pristup engleskog psihologa Hansa Eysencka, koji govori o

dimenzijama ličnosti. Svaka dimenzija ličnosti ujedinjuje nekoliko različitih crta ili osobina,

koje mogu biti razvijene u različitom stupnju. Eysenck glavnim dimenzijama ličnosti smatra:

neurotizam, emocionalnu stabilnost i introverziju - ekstraverziju. Prva dimenzija neurotizma,

odnosno emocionalne stabilnosti označava opseg u kojem je neka osoba anksiozna,

depresivna, opsesivna i hostilna, ili pak smirena, vedra i stabilna u svojim raspoloženjima.

Druga dimenzija označava kao ekstravertirane one osobe koje su društvene i pune energije, a

kao introvertirane one povučene i tihe. Najviše je ljudi obično negdje između ekstrema tih

dimenzija, pa su samo u određenoj mjeri skloni nekim emocionalno nestabilnim reakcijama

ili su ambivertirani, tj. ne priklanjaju se ni introverziji ni ekstraverziji. Kao i svi ostali, i ovaj

je pristup razumijevanju ličnosti bio podvrgnut nekim kritikama. Osnovno je pitanje postoje

li zaista neke trajne osobine ličnosti koje možemo nazvati crtama ili dimenzijama, ili je

ponašanje svakog od nas više ovisno o situaciji u kojoj se nalazimo. Rezultati mnogih

istraživanja govore kako u prilog postojanja nekih karakteristika ličnosti koje se pojavljuju u

vrlo različitim situacijama i ne mijenjaju se s prolaskom vremena (npr. neurotizam i

ekstravertiranost), tako i u prilog snažnog utjecaja situacije na ljudsko ponašanje.

Doživljaj kontinuiteta vlastite ličnosti, ali i relativne nepromjenljivosti ličnosti ljudi

koje dobro poznajemo (rođaka, dobro poznajemo) uvjetovan je različitim čimbenicima.

Biološki faktori naslijeđa (npr. podražljivost autonomnoga živčanog sustava) ne prolaze u

137

toku života kroz neke velike ili nagle promjene. Navike i motivi, stečeni učenjem i

iskustvom, također se ne mijenjaju ni snažno, ni brzo. Brojne socijalne uloge, koje svatko od

nas ima, npr. uloga sina ili kćeri, sestre ili brata, nastavnika ili učenika itd., također pridonose

doživljaju stabilnosti ličnosti. Zbog toga i ne treba očekivati da će se neka osoba, osim u

dramatično promijenjenim okolnim prilikama, naglo i bitno mijenjati u toku vremena. Pa

ipak, svatko je od nas već doživio neke iznenađujuće reakcije od osoba za koje smo vjerovali

da ih dobro poznajemo. Najčešće su takva iznenađenja neugodna jer otkrivaju neku

nepoželjnu karakteristiku, koju baš od te, određene osobe, nismo očekivali. Događa se npr.

da nas prijatelj od kojeg smo očekivali pomoć u nevolji ostavi "na cjedilu". Suočeni s takvim

iskustvom, skloni smo ga optužiti za izdaju ili proglasiti nepouzdanom osobom. Uvijek kada

na taj način prosuđujemo nečije neočekivane postupke zanemarujemo mogući utjecaj

neposredne okoline na ponašanje. Neka nova ili uzbudljiva situacija može npr. svakog od nas

toliko ponijeti da zbog toga previdimo prijatelja koji očekuje našu pomoć. Snažna čuvstva,

poput oduševljenja, zaljubljenosti, straha, mogu u svakome od nas potaknuti neka ponašanja

koja će i nas same iznenaditi. To, međutim, ne znači da se naša ličnost naglo promijenila, već

da su nove okolnosti ili doživljaji pobudili neka ponašanja koja će i nas same iznenaditi.

Takva neočekivana ponašanja nas samih, a i naših bližnjih, najviše nas pogađaju u području

tzv. osobina karaktera. Nekada se u psihologiji pod pojmom karaktera govorilo o moralnim

normama koje je pojedinac usvojio i u skladu s kojima se ponaša. Pojam karaktera uključivao

je osobine poput poštenja, vjernosti, pouzdanosti. Smatralo se da je način na koji se netko

ponaša uglavnom određen temperamentom, a ono što čini karakterom. Osobine karaktera

smatrane su stabilnima, pa se tako govorilo o "karakternim" ljudima i onima "bez karaktera".

Iako se takva upotreba pojma "karakter" zadržala u svakodnevnom govoru, suvremena

psihologija više ga ne koristi. Ispitivanja općenitosti i dosljednosti tzv. karakternih osobina

pokazala su da su i te osobine snažno pod utjecajem situacije, prethodnih iskustava osobe,

intenziteta motiva, koji u tom času usmjerava ponašanje, te procjene mogućih posljedica

odstupanja od moralnih normi. To drugim riječima znači da se npr. svakome od nas (iako

sebe smatramo poštenom osobom) može dogoditi da u situaciji u kojoj pošteno ponašanje

zahtijeva npr. od nas neko odricanje ili poseban napor pokušamo ponajprije procijeniti kolika

je vjerojatnost da u nekoj nepoštenoj akciji budemo "ulovljeni". Vjeruje li pojedinac npr. da

neće biti uhvaćen u laži ili prijevari, a ta mu prijevara omogućuje zadovoljenje nekoga

važnog motiva, možda će podleći napasti i učiniti to što želi. Smatra li, međutim, da bi ta

138

prijevara mogla biti otkrivena i imati neke neželjene posljedice, najvjerojatnije će se

pridržavati uobičajenih moralnih norma. Rezultati ankete u kojoj je sudjelovalo 23340

američkih čitatelja časopisa "Psihologija danas" ilustriraju činjenicu da se moralno ponašanje

pojedinaca razlikuje od situacije do situacije. U tim rezultatima je vidljivo da bi mnogi ljudi

učinili nešto što se smatra nepoštenim kad bi bili sigurni da u tome neće biti uhvaćeni. Naše

je ponašanje, dakle, posljedica interakcije naših dominantnih osobina ličnosti i situacije u

kojoj se nalazimo. Na osnovi analize dosad prikupljenih podataka o ljudskoj ličnosti mogli

bismo zaključiti da je svaka ličnost mješavina stabilnih i nestabilnih oblika doživljavanja i

ponašanja. Određena ravnoteža stabilnih i nestabilnih reakcija ovisi o urođenim

dispozicijama (npr. neka svojstva živčanog sustava, karakteristike endokrinog sustava itd.),

psihološkim procesima i individualnom iskustvu svake osobe.

139

PSIHOPATOLOGIJA (OPĆI UVID)

Šizofrenija, agorafobija, depresija -- to su samo neki od stotina načina na koji se

mozak i um, naši najveći atributi, mogu okrenuti protiv sebe. Zato jer možemo voljeti,

možemo biti ljubomorni, zato jer se možemo sjetiti dobroga, možemo se sjetiti i lošeg i

zastati na njemu; zato jer možemo razmišljati o budućnosti, možemo se bojati nesigurnosti

koju ona nosi. To nam hoće reći da svaki novčić psihološke sfere ima svoje lice i naličje. ......

Što je psihopatologija?

Psihopatologija je nauka o mentalnim poremećajima. Mentalni poremećaji definirani

su kao klinički značajan psihološki sindrom ponašanja ili nepravilnost koja se pojavljuje kod

pojedinca i obično je u svezi s bolnim simptomima ili hendikepiranošću u jednom ili više

važnih područja djelovanja. Koliko su ovakvi poremećaji prisutni? Nekoliko dugoročnih

istraživanja pokazalo je da svaki peti Amerikanac ili 20% američkog stanovništva pati od

nekog nedavno dijagnosticiranog mentalnog poremećaja, a to znači da se radi o desetinama

milijuna ljudi samo u Sjedinjenim državama ( a ima ih i kod nas i više nego mislimo).

Ukoliko želimo pomoći ljudima s mentalnim poremećajima, najprije ih trebamo

identificirati. To što neka osoba ima određeni problem ne znači odmah da ju možemo

klasificirati kao osobu s mentalnim poremećajem. Svi mi imamo probleme. Ali postoje osobe

čije ponašanje je uistinu abnormalno. Naime, neki aspekti mentalnog funkcioniranja u

domeni ponašanja su nekako pomaknuti. Ovakvu procjenu se daje promatranjem ponašanja

osobe, ili analizom rezultata postignutih na dijagnostičkom testu, ili pak procjenjivanjem

informacija koje dolaze od same osobe ili osoba koje poznaju "abnormalnu" osobu.

Specijalisti za mentalno zdravlje stručnjaci su za donošenje ovakvih sudova. To su

klinički psiholozi, ili psihijatri koji prvo moraju završiti medicinu ili psihoanalitičari

specijalizirani za uporabu Freudovskih tehnika u svojoj terapiji itd. Ovi specijalisti potom

određuju koji od slijedećih kriterija mentalnog poremećaja zadovoljava određena osoba:

koliko osoba pati, da li se ponaša na način kojim radi protiv svoje osobne dobrobiti, da li

stvara neugodnosti drugima? Kod težih poremećaja kao što je šizofrenija, gdje treba

provjeriti da li osoba govori ili djeluje iracionalno, uzimaju se drugi kriteriji. Kod ovakvih

osoba se promatra da li se može predvidjeti njihovo ponašanje iz situacije u situaciju. Kod

140

njih treba obratiti pažnju na izgled ili ponašanje koje je u slučajevima šizofrenije izrazito

nekonvencionalno.

Mentalne bolesti treba klasificirati zbog nekoliko izrazito praktičnih razloga:

1. Najvažniji je da treba znati o kojem se tipu poremećaja radi kod osobe kako bi se lakše

isplaniralo odgovarajući tretman.

2. Zbog pravnih razloga sudovi mogu uporabiti psihijatrijsku dijagnozu kako bi utvrdili da li

se osobi može suditi, ili da li može upravljati imanjem.

3. Istraživački razlozi - kako bi se proučilo različite aspekte psihopatologije, i kako bi se

evaluiralo terapiju.

4. Gospodarski razlozi, kako bi se osiguralo plaćanje od strane osiguravajućih društava i

zdravstvenih institucija u slučajevima mentalnih poremećaja.

Dakako ludilo je bilo dio ljudskog življenja od samih početaka. Pronađene su lubanje

iz pretpovijesti, u kojima su bile izbušene rupe. Neki eksperti vjeruju da te rupe predstavljaju

primitivni pokušaj istjerivanja demona iz mozga. Donedavno se na mentalno poremećene

osobe gledalo gotovo kao na životinje koje se može mučiti, i okivati, pokazivati publici i tako

dalje. Sve do 18. stoljeća ljude s psihološkim problemima nije se smatralo bolesnicima.

Veliki francuski liječnik, Dr. Phillipe Pinel napisao je da mentalno bolesne osobe ne snose

krivnju za svoje postupke i zbog toga ih ne bi trebalo kažnjavati. On je ustvrdio da se ovdje

radi o bolesti i da njihovo jadno stanje zaslužuje svu dužnu pažnju koju zaslužuje ljudsko

biće koje pati. Ovaj prosvijećeni pogled rijetko je prihvaćala javnost i posebno rijetko

državne vlasti. Naprotiv, etiketa ludila često se lijepila svakome tko je dovodio u pitanje

status quo, ili bio drugačiji od drugih. Francuski impresionisti, na primjer, u početku su

nazivani luđacima. U novija vremena politički i vjerski disidenti u Sovjetskom savezu bili su

zatočeni u mentalnim institucijama. Slične metode korištene su za crnce u Americi. Njima se

pripisivalo da boluju od bolesti za slobodom.

Mnogi psiholozi i psihijatri zapravo postavljaju u pitanje dijagnoze ludila, šizofrenije

i općenito mentalnih stanja.

Jedan kritičar dijagnoza mentalnih stanja, psihijatar Thomas Szaz, tvrdi da je

mentalna bolest u stvari samo mit. On sumnja u naše kriterije mentalnih bolesti i simptome

mentalne bolesti smatra najobičnijim izgovorom vlastima za represiju nad ljudima koji su

različiti, koji krše socijalne norme. Szazovo mišljenje je naravno ekstremno i mnogi su ga

141

odbacili. No u isto vrijeme je i donekle provokativno jer nas prisiljava da preispitamo naše

"stereotipe" o tome što je normalno, a što nije.

Drugu vrstu kritike, ali jednako provokativnu dao je Dr. David Rosenthan. Između

1969. i 1972. godine on i njegovi suradnici dolazili su u psihijatrijsku bolnicu simulirajući ili

praveći se da imaju samo jedan simptom a taj je da čuju glasove. Rekli su da su ti glasovi

prazni, tupi, da tutnje. Nakon što su primljeni u bolnicu prestali su govoriti o simptomima i

ponašali se normalno. Opisali su svoje iskustvo kao dehumanizirajuće. U bolnici nitko s

njima nije govorio. Nitko ih nije kontaktirao. Prosječno vrijeme koje je osoblje provodilo s

pacijentima bilo je 6 i pol minuta dnevno. Nitko ih nije došao posjetiti. Kada su prvi puta

primljeni u bolnicu smješteni su na prijemni odjel s 41 muškarcem. Rosenthanova supruga ga

je posjetila svega četiri puta u sedam tjedna. Stoga Rosentham tvrdi da su psihijatrijske

bolnice spremišta za ljude u društvu koje uistinu ne želite ili ne razumijete i za koje ste

izgubili veliki dio sažaljenja. Postavljao je pitanje: da li je itko mogao otkriti da sam u

bolnicu došao zdrav? Problem je u tome da u biti nitko ne prepoznaje normalne simptome.

"Nas su u bolnicu primili s dijagnozom Paranoidne šizofrenije, a otpustili s dijagnozom

Paranoidne šizofrenije u remisiji" (ovo u remisiji znači isto što i zdrav). Da li je neizbježno

tako se odnositi prema pacijentima? Teško je reći.

Osoblje bi trebalo uvijek podsjećati da ljudi koji su im povjereni na brigu nisu samo

skupina simptoma, to su ljudi koji imaju roditelje, žene i muževe, svoje domove, djecu,

posao. No oni su, u potpunom smislu te riječi jako nesretni. Poučak iz tog eksperimenta bio

je da doslovno svatko može biti dijagnosticiran kao mentalno bolestan u zavisnosti od

situacije. Međutim to ne znači da su mentalni poremećaji samo izmišljotina društvene mašte.

Daleko od toga. Tu se radi o stvarnoj patnji. Od tri glavna tipa mentalnih bolesti pati više od

25 milijuna ljudi samo u Sjedinjenim državama.

Glavni tipovi mentalnih bolesti

To su: tjeskobe- anksiozni poremećaji kao što su npr. fobije; afektivni poremećaji

(karakterizirani poremećajima raspoloženja poput depresije i manije i šizofreni poremećaji).

1. Anksiozni poremećaji odnosno tjeskobe imaju tri dimenzije prepoznatljivih simptoma:

a) fizičku - popraćenu povećanjem broja otkucaja srca i disanja, vrtoglavicom,

napetošću mišića. Intenzivna strepnja da će se nešto loše dogoditi, osjećaj napetosti,

drhtavica, trešnja. Ekstremna tjeskoba postaje fobija -- stalan i iracionalni strah od nekog

142

objekta ili specifične situacije izvan proporcija stvarne opasnosti- kao na primjer strah od

visine.

b) psihičku - u kojoj nema nekog specifičnog žarišta straha. Jedna pacijentica opisala

je svoju tjeskobu kao stanje kada disanje postaje pliće, osjećaj da će se njen sustav ugasiti,

strah da će pasti i umrijeti.

c) Agorafobija – najviše onesposobljuje. Radi se o ekstremnom strahu od javnog

prostora i javnih mjesta Od tri do šest milijuna Amerikanaca, najviše žena, pati od

agorafobije.

Dok neki znanstvenici misle da su ovakvi poremećaji utemeljeni na organskoj osnovi,

Freud je proučavao tjeskobu kao jednu od neuroza. Za Freuda neurotična osoba nije svjesna

odnosa između njenih tjeskoba i uzroka koji leže negdje ispod zbog toga, jer predstavljaju

nerazriješene sukobe iz djetinjstva koji su bili potisnuti. Važno je shvatiti da prema

Freudovoj teoriji nema jasne crte koja dijeli neurotsko i normalno. Postoje jednostavno

dijelovi istog kontinuuma funkcioniranja. Razlika je samo u stupnju.

2. Druga vrsta poremećaja poznata je pod imenom afektivnih poremećaja, od kojih je patio

slikar Van Gogh. Slike Van Gogh-a su vizualni zapis bolesti koja je donosila velike promjene

raspoloženja s prekomjernim zanosom koji se zove manija, ili pak dubokom depresijom ili i

jednim i drugim. Tijekom maničnih epizoda osoba je puna neograničene energije,

optimizma, grandioznih ideja, uzima nepotrebne rizike, svašta obećava. Manična osoba

gotovo uvijek prolazi kroz povremene epizode osjećanja depresije; kada je depresivna gubi

energiju, osjeća tugu, krivnju, osjećaj neuspjeha.

Depresija je karakterizirana kao obična prehlada psihopatologije. U svom blažem

obliku, osjeća je gotovo svatko. Kada postane ekstremna i kronična, pojedincima može biti

potrebno liječenje. Depresija najčešće predstavlja uzrok zbog kojeg se osobu prima u bolnicu

na liječenje, ali 80 posto onih koji pate od ozbiljne kliničke depresije nikada ne prođe nijednu

vrstu terapije.

Pojam neuroza psiholozi a ni psihijatri više ne rabe kao dijagnostičku kategoriju za

afektivni poremećaj ili kroničnu tjeskobu, zato jer se drži da je neprecizan. S druge strane to

je pojam kojeg općenito svi u našem društvu razumiju i koji je posebno uporabljiv u

stvaranju kontrasta između njega i psihoza.

Poznato je da je kod psihotičnih pacijenata, onesposobljena percepcija, mišljenje i

emocije. Oni gube kontakt s realnošću; potrebno im je intenzivno liječenje a često i

143

hospitalizacija. Glavna pod-klasa psihotičnih poremećaja je šizofrenija -- potpuno razvijeno

ludilo. Šizofreni poremećaj pogađa oko 1 posto svjetske populacije; manje od 1 trećine

putem terapije postigne poboljšanje, a ostatak - jedna polovina je povremeno bolesna-

povremeno zdrava, dok druga polovina nikada ne doživi poboljšanje stanja. Simptomi

uključuju: odvajanje od realnosti, kriva vjerovanja, jake ljubomore i halucinacije. Jezik se

često rabi na čudan način, misli su nepovezane, a osoba rascijepljena.

Kako se proučava šizofrenija?

............Znanstvenici imaju dva primarna pristupa u proučavanju šizofrenije: biološki i

psihološki.

Znanstvenik Dr. Fuller Torrey, ističe kako "biološka teorija kaže da je šizofrenija bolest

mozga baš kao i alzheimer, multipla skleroza ili parkinson. Nešto uđe u mozak, promijeni

kemizam mozga i zbog toga mozak ne funkcionira normalno. Šizofrenija, zbog toga, postaje

bolest kao i diabetes, radi se jednostavno o bolesti tijela s tom razlikom što je pogođeni dio

tijela mozak". Jedan biološki čimbenik koji može predisponirati osobu za mentalnu bolest

jest genetika. Geni koji se prenose u nekim obiteljima mogu značajno utjecati na dijelove

živčanog sustava. Abnormalnosti u strukturi mozga prouzročene oštećenjima tkiva mogu

također igrati ulogu u mentalnim poremećajima kao što to mogu i hormonalni poremećaji.

Najveći broj znanstvenika uzima, kako to zovemo, interakcijski pristup. Oni vide ove

poremećaje kao kompleksne interakcije bioloških i psiholoških čimbenika. Genetska

predisponiranost utječe na hormone i funkcioniranje mozga, ali psiho-socijalni stresovi

određuju da li će se poremećaj pojaviti na površini.

Erning Gottesman, sa Sveučilišta Virginije, čelni je ekspert u genetici šizofrenije.

Istraživanje s blizancima uvjerilo ga je da postoji put genetskog prijenosa za neke oblike

šizofrenije. On ističe da su geni na neki način uključeni u nastanak ove mentalne bolesti koju

zovemo šizofrenija, ali znanstvenicima nije pošlo za rukom otkriti detalje.

Kako bi otkrio detalje on surađuje s Dr. Torry-jem u jedinstvenoj studiji identičnih

blizanaca na St. Elizabeth, u Washingtonu, DC. Cilj je ističe on «Pokušati otkriti što je to

različito u mozgu šizofrenog blizanca od mozga drugog blizanca koji nema šizofreniju».

Šezdeset parova blizanaca iz Sjeverne Amerike uključeno je ovu studiju, u 30 parova jedan

blizanac ima šizofreniju, a drugi ne. Kod 20 parova oba blizanca imaju šizofreniju, a kod 10

parova, koji predstavljaju normalnu kontrolnu skupinu, nema šizofrenije. Znanstvenici mjere

144

strukturu i funkcioniranje mozga kod identičnih blizanaca, a razlog je tomu taj što kod

identičnih blizanaca, kada jedan ima šizo, a drugi ne, šizofrenija je po definiciji ne-genetska.

Jedan par blizanaca od kojih jedan blizanac ima šizo a drugi ne, dovedeni su na tjedan dana

testiranja. Na njima su napravljeni svi mogući testovi od testova krvi pa do detaljnih

intervjua. Intervjuirani su i roditelji blizanaca o njihovom djetinjstvu. Znanstvenike je

zanimao protok krvi u mozgu dok recimo blizanac radi na rješavanju različitih vrsta

problema. Blizanci gledaju dva različita problema na televizijskom ekranu koja trebaju

riješiti mentalno. Dok rješavaju problem, krv koja ide u različite dijelove mozga pokazuje se

različito i taj proces se snima. Na tim testovima su se pokazale razlike među blizancima.

Bilo je očito da blizanci koji imaju šizo imaju šire ventrikle -prostori u mozgu kroz koje

prolazi tekućina.

U šizo slučajevima dio tkiva mozga bio je izgubljen, tekućina se razlila i zauzela

prostor. Dakle istraživanja su pokazala da se kod bolesnika koji pate od šizofrenije radi o

nekim fizičkim nepravilnostima u samom mozgu koje onda mijenjaju strukturu mozga.

Blizanci koji nemaju šizo imali su relativno normalne ventrikle dok su kod oboljelih duplo

više proširene..

Geni su izuzetno važni u prijenosu velike većine šizo slučajeva, ali geni nisu dovoljni

sami po sebi da bi proizveli ovaj razarajući oblik bolesti. Morate imati čimbenike u okolišu

koji doprinose oboljenju od šizofrenije. Ti čimbenici su psihološki ili biološki a javljaju se

kasnije u životu pojedinca, npr. zbog jake virusne infekcije, gripe, automobilske nezgode s

povredama mozga, uzimanja droga poput LSD-a, PCP-a, i drugih vrsta takozvanih uličnih

droga koje nisu preporučljive. Kažu da je šizofrenija rak mentalnih oboljenja. Iako ne

možemo dobiti kompletnu sliku onoga što uzrokuje šizofreniju zasigurno znamo da je jedna

od najgorih psihičkih bolesti. Početkom dvadeset i prvog stoljeća na ovoj zemlji ima

dvostruko više oboljelog stanovništva na ulicama nego li u bolnicama. Mnoge se ne liječi.

Postoji i drugi način gledanja na psihopatologiju preko kulturalnih faktora. Tereza

LaFrambor je stručnjak za psihičke poteškoće američkih Indijanaca. Ona naglašava neka

specifična oboljenja kod različitih indijanskih plemena. Glavni uzrok njihovih bolesti je

utjecaj američke kulture i sukob s njom. Indijanci su nasilno premještani puno puta širom

Amerike. Njihova djeca se miču iz mjesta u mjesto u škole. Mnogi Indijanci su se tijekom

svoga života premještali i po tri puta. Većina problema s kojima se susreću su depresija i

otuđenje. Suočeni su sa siromaštvom i nezaposlenošću koja dostiže stopu do 80%, skupa sa

145

lošom naobrazbom ova situacija im ne daje previše nade. Oni itekako osjećaju pritisak

okolnog stanovništva i svojevrsnu želju da ih što prije nestane.

U potrazi za nastankom psihopatologije specijalisti za mentalne bolesti rabili su i

rabe biološki i psihološki pristup i kombinaciju oba, što se naziva interakcijskim pristupom.

Postoji i drugi način kako gledati na nastanak psihopatologije, a taj je kroz ulogu kulturnih

čimbenika.

146

PSIHOTERAPIJA

Ako nam se auto pokvari, odvezemo ga automehaničaru. Ali što se događa kada se

naš organizam "pokvari", kada naše ponašanje postane ekscentrično i obrambeno, kada naše

misli i osjećaji postanu poremećeni i bolni. Kome se tada obratiti, da li razgovarati sa

prijateljem, rođakom, nastavnikom ili liječnikom opće prakse? Ako se problemi pogoršavaju,

treba potražiti profesionalnu pomoć.

Profesionalna pomoć je dostupna od strane cijelog niza medicinskih stručnjaka,

kliničkih psihologa, psihijatara, socijalnih radnika. U stvari najveći dio profesionalaca koji

rade u području psihologije su praktični terapeuti. No, mentalni problemi, baš kao i fizičke

bolesti mogu varirati u svom obliku i obujmu, mogu biti ograničeni na strah od visine ili

mogu potpuno narušiti ponašanje osobe. Postoji gotovo isti broj vrsta terapija koliki je broj

vrsta bolesti, preko 250.

Psihoterapiju dijelimo u dvije opće grupe na biomedicinski pristup bolesti i

psihološki pristup mentalnim bolestima.

Biomedicinski pristup psihoterapiji

Biomedicinski pristup se koncentrira na promjenu određenih aspekata našeg fizičkog

funkcioniranja. Ovaj pristup se bazira na pretpostavci da su određeni duševni poremećaji

bolest i da liječenje mora imati biološku podlogu kako bi se bolest zaustavila i otklonila.

Moderne tehnike kao kompjutorizirana tomografija često se koriste pri otkrivanju problema.

Biomedicinski terapeuti su psihijatri, neurolozi i drugi profesionalci koji su se specijalizirali

u otkrivanju, izoliranju i identificiranju bolesnih stanja za koje se smatra da su biološka

podloga duševnim poremećajima kao što su: depresija, šizofrenija i ostale mentalne bolesti.

Kako je ravnoteža psihe rezultat dobro balansiranih procesa, ona jednostavno može biti

poremećena različitim biokemijskim procesima i smatra se da su mentalni poremećaji vidljivi

popratni znakovi ovakvih poremećaja u biokemijskim procesima.

Jedan od najradikalnijih zahvata u bio-medicinskom pristupu je kirurški zahvat.

Najpoznatiji zahvat ove vrste je frontalna lobotomija, presjecanje živčanih vlakana koja

povezuju prednje režnjeve velikog mozga s talamusom. Tipični kandidati za lobotomiju su

agresivni šizofreničari ili osobe sa izrazitom osjetljivošću i anksioznosti. Operacija otklanja

147

ove simptome prekidajući veze između pacijenta i trauma njegove prošlosti i strahova za

budućnost.

Ali operacija isto tako smanjuje sposobnost jasnog prisjećanja stvari i planiranja

budućnosti. Duševna tupost, dječje ponašanje i nedostatak brige za mišljenje drugih, nakon

operacije zamjenjuju prijašnje osjećaje krivnje, ljutnje i straha. Kako su rezultati ovakvog

liječenja često gori od simptoma bolesti koja se pokušava liječiti, ovakva terapija se

isključivo ograničava na najteže slučajeve kod kojih niti jedan drugi medicinski pristup ne

pomaže.

Drugi kontroverzni tretman je elektrokonvulzivna terapija. Šok terapija, kako je

popularno poznata. Smatra se najmoćnijim načinom liječenja depresije kod pacijenata koji ne

podnose lijekove. Ipak postoje primjedbe da nepravilna primjena ove terapije dovodi do

gubitka pamćenja kod nekih pacijenata. Iako donekle djelotvorna, šok terapija može pomoći

samo manjem broju pacijenata.

Prava revolucija u biomedicinskom pristupu liječenja bila je primjena lijekova u

liječenju mentalnih bolesti i poremećaja ponašanja. Do pedesetih godina prošlog stoljeća,

mentalne bolnice su bile strašno mjesto. To je bilo mjesto gdje su pacijenti vrištali, nametali

se svojim ponašanjem, upadali u divlje izljeve bijesa i razmazivali fekalije po zidovima. Neki

od njih su upadali u stanje potpune mentalne tuposti, druge je trebalo stavljati u luđačke

košulje. Sve se to promijenilo sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, sa primjenom

sedativa. Kloropromazin je bio jedan od čudotvornih lijekova koji je djelovao na mnoge

simptome šizofrenih bolesnika kao što su: simptomi obmane, halucinacije, socijalno

ponašanje i agresivnost. Drugi antipsihotik, litijum, regulira ekstremne razlike u ponašanju

kod manijačno depresivnih psihoza. Terapija lijekovima ne samo da potiskuje simptome

mentalnih bolesti i donosi olakšanje pacijentima, nego i omogućava da se provede

psihoterapija kod pacijenata kojima se u protivnom ne bi moglo pomoći. Opasnost terapije

lijekovima je ta što prezaposleno osoblje u bolnicama namjerno pretjerano sedira pacijente i

ostavi ih u takvom stanju, ili kad pojedinac namjerno predozira uzimanje lijeka kako bi se

lakše borio sa svakodnevnim problemima. Valijum, koji je zasigurno najpoznatije sredstvo za

smirenje, isto tako može uzrokovati ovisnost. Svakodnevno ga koristi preko osam milijuna

Amerikanaca od kojih se mnogi jednostavno odustali od pronalaženja pravih uzroka svome

stresu. Ako je kemo-terapija bila jedna od posljednjih revolucija u bio-medicinskom pristupu

liječenja, genetika bi možda mogla biti slijedeća. Spoznaja kako su neki mentalni poremećaji

148

nasljedni, do sada je već dovela do korištenja genetskih savjetovališta u kojima se obiteljima

sa rizikom govori o šansama da svoju bolest prenose na potomstvo. Kronična šizofrenija,

neki oblik mentalne retardacije, depresija, alchajmerova bolest, samo su neke od bolesti kod

kojih genetski faktori imaju udjela. Nedavno je grupa znanstvenika identificirala gen na

jedanaestom kromosomu, čiji poremećaj dovodi do oblika depresije. Istraživanje provedeno

među obiteljima Amiša u Americi je međutim donekle zbunilo znanstvenike. Naime polovica

osoba sa poremećenim genom nije vidljivo bila bolesna. Međutim to je dobar primjer

biološke predrasude pri čemu se tvrdi da su određene osobe predisponirane za određenu

bolest. Međutim genetska predodređenost igra ulogu i izgleda samo onda kada su takve osobe

izložene konstantnom i dugotrajnom psihološkom stresu. Vidjeli smo kako funkcionira

biološko medicinski pristup.

Psihološki pristup psihoterapiji

Psihološki pristup se određuje prema vrsti bolesti. Bira se jedna od postojećih

terapija kojih sveukupno ima oko 250 vrsta. .............................................................................

Psihoterapiju u principu dijelimo na četiri grupe. Prvi oblik je psihoanalitička ili

psihodinamična terapija. Vjeruje se naime da su sva naša ponašanja motivirana snažnim

unutarnjim silama. Izvori mentalnih poremećaja se traže u zabranama, traumama,

konfliktima, frustracijama, otuđenosti i neriješenim napetostima.

Psihodinamični terapeuti pomažu pacijentima da prepoznaju ove skrivene motivacije i

da pronađu načine da ih promjene.

Hans Strupp sa Venderbilta, vodeća je osoba psihodinamične terapije. Ključni

elementi psihodinamične terapije su: pacijent koji je u stanju sudjelovati u terapiji i terapeut

koji može provoditi terapiju sa pacijentom. Međusobni odnos pacijenta i psihoterapeuta je

neophodan za proces terapije. Pacijenti moraju biti motivirani za terapiju, i maksimalno

sudjelovati u njenom procesu. Terapeut mora biti dobar slušač, mora se pokušati suživjeti sa

svijetom i problemima pacijenta.

Psihoterapija je u osnovi vrsta odnosa između ljudi, nije tretman u pravom

medicinskom smislu riječi. Radi se o odnosu u kojem dvije osobe rade zajedno i rezultat tog

odnosa je poboljšanje pacijentovog mentalnog zdravlja. Sigmund Freud je bio taj koji je

razvio psihodinamčinu terapiju na prekretnici stoljeća u Beču. U klasičnoj Freudovoj

psihoanalizi, trenutačni problem odrasle osobe se pokušava pronaći u simbolima prošlosti.

149

Prema Freudovu shvaćanju najveći dio čovječjeg uma su podsvjesne misli koje se ne mogu

tako jednostavno dovesti na površinu i iskazati riječima jer su zastrašujuća našem vidljivom

"ja". Česti su primjeri sa takvim pacijentima kad vam kažu: "Ima nešto što bih vam htjela

reći ali bojim se kako ćete reagirati".

Psihoanalitičar treba otkriti podsvjesne motive koji dovode do neurotskih simptoma i

oprezno dovoditi pacijenta do spoznaje da postoji veza između simptoma i uzroka koji su

potisnuti u ranom djetinjstvu. Naglasak se uz to stavlja i na razvitak ega.

Jedna od temeljnih tehnika psihoanalize su "slobodne asocijacije", pri kojima pacijent

verbalizira sve ono što mu je tog trenutka došlo na pamet, reflektirajući tako svoje nesvjesne

misli. Ostale tehnike uključuju analizu pacijentovih snova.

Razgovori se vode tri do pet puta tjedno pri čemu terapeut interpretira materijal koga

je iz pacijentovog pričanja pokupio. Tijekom godina psihoterapeuti su modificirali neke od

Freudovih tehnika kao i njegov pristup seksualnosti i agresivnosti prisutnima u ranom

djetinjstvu. Međutim ambiciozni ciljevi psihoanalitičara su i dalje ostali isti: promijeniti

strukturu osobe pacijenta a ne samo simptome, a to zahtijeva veliki napor te dugo vrijeme i

dosta financijskih sredstava. Prema tome, psihonaliza može pomoći samo manjem broju

ljudi. Drugi pristup ovoj terapiji je jednostavniji. U većini slučajeva u praksi se koristi

kombinacija kratkoročnih terapija koje mogu trajati šest, deset ili petnaest sati. Ta terapija se

temelji na psihoanalitičkim idejama i principima i može biti manje ili više intenzivna. Danas

je ovo najuhodaniji pristup kome je cilj modificirati problematična ponašanja putem principa

kondicioniranja i prisile, drugim riječima promijeniti simptome i ponašanje i time će pacijent

funkcionirati puno efikasnije.

Vidjeli smo primjer terapeutskog smanjivanja straha gdje je terapeut pokušao pomoći

dječaku prevladati strah od zubara.

Neka ponašanja se daju promijeniti tako da se ljudi nauče suprotnim reakcijama, na

primjer naučiti kako se opustiti u trenucima napetosti, ili se pak pacijente uči samokontroli.

Terapeuti primjenjuju čitav niz pristupa za promjenu oblika ponašanja.

No katkada nije problem samo ponašanje, problemi se znaju kriti u načinu našeg

mišljenja, u prenaglašavanju negativnih stvari u životu, u neprestanim mislima na vlastite

padove ili pak negativno interpretiramo svoje stavove, vjerovanja itd. U takvim slučajevima

se ne koristi više psiho nego kognitivna terapija. Ta terapija je nastala šezdesetih godina ovog

stoljeća. Primijenio ju je kognitivni terapeut Albert Ellis. Cilj kognitivne terapije je naučiti

150

pacijente da prepoznaju i mijenjaju nerazumne stavove, kriva uvjerenja i očekivanja

neuspjeha. Ellis svoju terapiju naziva racionalno emotivnom terapijom. To je vrlo uobičajena

tehnika kaže on. Naime on, kako je sam rekao, želi igrati ulogu vražjeg advokata tako što

pokazuje pacijentu da i pored svih muka koje ga snalaze on još uvijek nema tako veliki

razlog da se razljuti i nervira. Nastoji pacijentu ukazati na vlastitu vrijednost i pokrenuti

njegovu nutarnju snagu da se bori. Uvjerava ga da nije u pravu u doživljavanju svijeta oko

njega. Tako terapeut uvjerava pacijenta da stvari krivo i vjerojatno preosjetljivo doživljava.

Terapeut nastoji što više pacijentu osvijetliti pozadinu odnosa, i ako ima uspjeha pacijent će

se smiriti. U kasnijim šezdesetim godinama prošlog stoljeća, snimljen je jedan od Elisovih

razgovora sa pacijentom. "Imam problema sa svojim vezama, bojim se da ću osobu

povrijediti ukoliko s njom uđem u vezu". Psiholog joj kaže da je ona zapravo sama sebe

uvjerila da nije dobro da uđe u vezu sa nekim. I ističe, "opet smo došli na istu stvar,

pretpostavite da odlučite s nekim izlaziti i dođete do zaključka da osoba nije vaš broj. Ta se

osoba osjeti jako povrijeđenom jer ste kreirali frustraciju jer vas ta osoba ne može imati u

svojoj blizini. Upitajte se da li ste doista tu osobu povrijedili"? Pacijentica je odgovorila da

ne zna. U biti terapeut je ukazao pacijentu da vjerojatno krivo i preosjetljivo reagira na

situacije i nastoji ju ohrabriti da na stvari gleda sa više optimizma.

Slijedeći alternativni pristup terapije je takozvani humanistički terapeutski pristup

koga je izmislio Rolo May. Taj pristup se u stvari odnosi na normalne osobe od kojih

psiholog želi postići maksimum što ga osoba može dati. Rolova logika je pomoći ljudima da

uvježbavaju svoje ljudske moći, ljubav, stremljenja, ciljeve, potencijale. Za njega je

humanizam jedna vrijedna tradicija koja je nastala u renesansi i njime uspostavljamo osnove

svih potencijala naše ljudske ličnosti. Uloga terapeuta u ovom pristupu je da maksimalno

ohrabruje ljude i u njima pokušava otkriti sve ono najplemenitije i najkorisnije za život same

osobe. Do sada je to bio posao svećenika, međutim Rolovi sljedbenici smatraju da ljudi u

svećeniku ponajprije gledaju religioznu stranu a onda humanu. Isti je slučaj i sa liječnicima

kojima je ovo također bila domena, no oni su se previše orijentirali na tehničku crtu liječenja

tako da često zaboravljaju da su pacijenti i ljudi.

Naglasak humanističkih terapeuta je na psihološkom rastu cijele ličnosti unutar

njenog socijalnog konteksta. Ne iznenađuje stoga činjenica da je klasičan pristup jedan

pacijent jedan terapeut u ovom modelu terapije proširen na terapiju sa čitavom obitelji,

parove ili pak grupe...................................................................................................................

151

Pitanje je kako odrediti koja vrsta terapije je najprikladnija za određene vrste

problema. Klinički psiholog Enriko Johns sa sveučilišta Burkley u Californiji pozabavio se

ovom temom. Danas na primjer postoje studije koje pokušavaju odrediti, koji bi od gore

spomenutih pristupa bio najdjelotvorniji na primjer za depresiju. Stvar je više nego

komplicirana. Ako ustanovite da se radi o depresiji, već ste u dilemi jer postoji više desetina

različitih tipova depresije. Za što se opredijeliti? Tretman ne ovisi samo o vrsti bolesti koju

pacijent ima nego ovisi i o tipu ličnosti i karakteru pacijenta.

Većina terapeuta o kojima smo govorili imaju nešto zajedničko, a to je da čekaju da dođe do

nekog psihičkog poremećaja pa onda prilaze tretmanu. Međutim sada je u jeku novi pristup

očuvanju mentalnog zdravlja a to je preventivni pristup. Stvara se nova grupa stručnjaka koje

se naziva zdravstvenim psiholozima koji se bave problemima mijenjanja socijalne i fizičke

okoline osobe. To djelovanje bi moglo biti dobar ključ za prevenciju i smanjenje učestalosti

mentalnih bolesti.

152

DIJETE U RAZVOJU

Novorođeno dijete i njegove sposobnosti

Pred otprilike dvjesto godina, nova znanost mentalne medicine, rana verzija

suvremene psihologije, svratila je pažnju filozofa, prosvjetitelja i liječnika. Filozofi su se

bavili pitanjima ljudske egzistencije te usporedbama između ljudskog i životinjskog svijeta.

Na jednoj strani filozofske rasprave u to vrijeme, bio je francuski filozof (Žan Žak Russo)

J.J. Rousseau, koji je smatrao da su ljudi rođeni sa sklonostima i karakteristikama koje

ljudsku osobu čine ono što ona jest, kasnije u životu. Prema Roussoau priroda se pobrinula za

naš psihički i duhovni razvoj. Rođeni smo kao plemeniti divljaci, koji su korumpirani od

naših kasnijih životnih iskustava. Nasuprot Roussoau stajao je engleski filozof John Lock.

Za Locka je novorođeno dijete u stvari tabula raza, prazna ploča lišena bilo kakvog znanja i

sposobnosti. Naš razvoj se, prema njemu bazira na temelju iskustva koje nam pruža društvo u

kome se nalazimo. Iskustvo koje se na nas prenosi, u stvari određuje našu budućnost. Dakle,

Roussoaov princip je princip prirode, dok je Lockov princip ucjepljivanja znanja na praznu

ali plodnu podlogu. Oko 1800-te godine ova debata je pojačana otkrićem divljeg

dvanaestogodišnjeg dječaka u jednoj šumi u Francuskoj. Pred znanstvenicima se našlo dijete

bez ikakvog iskustva i znanja koga je moglo dobiti od ljudi. Sve čime je dijete raspolagalo

došlo je od prirode. Jedan mladi liječnik prihvatio se posla edukacije i civiliziranja divljeg

dječaka komu je dao ime Viktor. Na početku se činilo da njegov intenzivni program donosi

plodove. Viktor je naučio kako izbjeći opasnosti, kako slijediti upute. Međutim nakon pet

godina progres prvog razvoja je zastao. Liječnik je odustao od svoje inicijative i digao ruke

od Viktora. Viktor je umro u četrdesetoj godini nesposoban govoriti i ponašati se na način na

koji to čine normalne osobe.

Za mnoge ljude onoga vremena slučaj Viktora bila je potvrda da priroda daleko više

utječe na ljudski razvoj nego iskustvo stečeno u ljudskoj zajednici. U ovom slučaju se vidjelo

da nova civilizirana zajednica nije bila u stanju utjecati na Viktorovu temeljnu nesavršenost.

Mnogi su i dalje tvrdili da smo mi u najvećoj mjeri produkt naše okoline a vrlo malo produkt

genetskog nasljedstva. I sad se postavlja pitanje što je i gdje je istina? S kojim smo kapitalom

rođeni i u kojoj mjeri okolina utječe na nas.

153

Da li ste se ikad zapitali što dijete vidi i kako doživljava svijet kad tek na njega dođe

kakva su mu prva iskustva. Što dijete voli a što ne? U kojoj mjeri je dijete bespomoćno?

Za Williama Jamesa, jednog od pionira američke psihologije, dijete dolazi na svijet

kao potpuno zbunjeni i bespomoćni organizam. James je vjerovao da dijete doživljava

ogroman šok prelazeći iz sigurnosti i mira u majčinoj utrobi u svijet izazova, šokova i

nemira. U kasnijim 1920-tim godinama John Watson, osnivač behaviorizma, opisao je

novorođenče kao bespomoćnu hrpicu živog tkiva koje je u stanju napraviti nekoliko reakcija.

I sve do 1964-te u medicinskim udžbenicima stajalo je da novorođenče nije u stanju

fokusirati svoje oči ili odgovoriti na podražaj zvuka. Mnogi liječnici još uvijek vjeruju da

novorođenčad ne osjeća bol. Međutim svi su oni u krivu.

U posljednjih trideset godina znanstvena istraživanja su došla do obratnih zaključaka.

Djeca naime dolaze na ovaj svijet spremna za mnoge čine ponašanja i reagiranja. Nekoliko

minuta nakon rođenja, oči djeteta su u stanju okrenuti se u smjeru glasa tražeći izvor zvuka.

Dijete je u stanju ispružiti ruku da bi uspostavilo kontakt i u stanju je pokrenuti glavu

slijedeći lice osobe koja se kreće.

Nova istraživanja također potvrđuju da se djeca rađaju sa sposobnošću da nešto vole

ili ne vole. Dvanaest sati nakon rođenja dijete je u stanju pokazati da mu je ugodan okus

vanilije i smiješi se pri mirisu banane i pokazuje da ne voli okus škampi.

Kod novorođenčadi slušne funkcije vrlo dobro funkcioniraju čak i prije rođenja, tako

da su djeca spremna odgovoriti na određene zvučne podražaje čim napuste majčinu utrobu.

Novorođenčad više vole čuti ženski nego li muški glas i lako ih se uspavljuje kad slušaju

otkucaje majčinskog srca. U stanju su odmah prepoznati glas majke.

Što se tiče vida, vid im nije razvijen. Djeca se rađaju gotovo slijepa. Postoje za to

dva razloga. Prvo u mrežnici oka ne postoji dovoljan broj stanica. Drugo još uvijek ne

postoji dovoljno veliki broj spojeva među neuronima i centra za vid u moždanoj kori.

Međutim obje ove stvari se razvijaju vrlo brzo.

Mjesec dana staro dijete u stanju je primijetiti konture glave pri velikoj blizini. Sedam

tjedana staro dijete smije se kad primijeti lice majke. Dvomjesečno dijete već razlikuje boje,

sa tri mjeseca starosti u stanju je staviti udaljenije objekte u fokus gotovo identično

odraslima.

Tromjesečno dijete može razlikovati kontraste tako dobro da razlikuje promjene u

izrazu lica, što znači da različito reagira na ljutiti, tužni, radosni ili žalosni izraz lica.

154

Prema tome čini se da ljudska bića koja tek dolaze na svijet i nisu tako bespomoćna

kako se to prije vjerovalo. U stvari djeca su opremljena svim potrebnim kvalitetama za

preživljavanje, uključujući obrambeni sustav od pogubnih podražaja i dovoljno razvijen

aparat za socijalne interakcije.

Budući da bebe nisu u stanju s nama verbalno komunicirati, pitanje je kako možemo

otkriti što djeca vide, kako osjećaju i kako misle. Znanstvenici pokušavaju od općeg znanja

o relacijama, deduktivno protumačiti značenje dječjeg ponašanja. Djeca vole otkrivati, vole

se uvijek suočavati s novim stvarima. Vole pomicati pažnju sa pokreta na pokret, stvari na

stvar. Djeca više vole nove izazove nego li familijarnost. Vrlo brzo gube interes za neku

stvar. Radi se naime o smanjenju intenziteta odgovora na bilo koji višekratni događaj što se

naziva habitacijom. Kada dijete reagira na novi podražaj tako da se vidi da dijete shvaća de

se radi o nečem novom i različitom, onda se to naziva dis-habitacijom. I habitacija i

dishabitacija su jedan te isti ključ razumijevanja dječjih mentalnih procesa.

Znanstvenici provode vrijeme proučavajući kako se djeca ponašaju gledajući objekte.

Također mjere broj otkucaja srca kod djece prilikom mjerenja pažnje, preferencija ili

perceptivnih spoznaja. Učestalost sisanja prsta, osmjeha, plaženje jezika, plača, također se

koristi u mjerenjima dječje reakcije na različite događaje.

1958-e psiholog Robert Vance počeo je eksperimentirati sa djecom promatrajući

dječje reakcije na novosti putem takozvanog nemuštog (nijemog) govora. On je primijetio

da djeca više vole objekte koji imaju konture nego li oble objekte. Dakle sviđaju im se više,

kompleksniji od jednostavnijih objekata. I također im je draže kompletno lice od dijelova

lica.

Međutim jedan od najznačajnijih znanstvenika u području razvojne pishologije je

švicarski psiholog (Žan Piaže) Jean Piaget.

Piaget nije koristio komplicirane laboratorije. Primjenjivao je vrlo jednostavne

eksperimente koji su trebali ukazati na funkcioniranje dječje pameti. Npr. kako dijete shvaća

da ako se izgled nečega mijenja to ne znači da se i sama stvar mijenja. Jedan od tipičnih

Piaget-ovih eksperimenata je sa obojenom vodom u čašama. Radi se o identičnoj količini

tekućine ulivene u bočice različitih veličina.

Šestogodišnje dijete vjeruje da je u većoj boci više tekućine, sedmogodišnjak je

nesiguran dok osmogodišnjak shvaća da se stvari ne mijenjaju bez obzira na izgled.

Kvantiteta tekućine je jednaka bez obzira na oblik posude u koju se ulijeva kaže ovaj dječak.

155

I pored velikog doprinosa razvojnoj psihologiji, Piaget je ipak podcijenio kognitivnu

moć djece nižeg uzrasta iz jednostavnog razloga što je pomiješao dječje fizičke sposobnosti

sa njihovom psihičkom sposobnošću. Naime često se dječje mentalne funkcije razvijaju prije

nego njihova sposobnost fizičkog reagiranja.

Grupa znanstvenika na sveučilištu Illinoisa, pokušava otkriti prethodno nedovoljno

jasne mogućnosti novorođenčadi i male djece.

Profesor Rene Bilargheon istražuje kako djeca razvijaju koncept nepromijenjenog

objekta. Pod tim se misli na čitav niz naših zapažanja i uvjerenja o objektima. Prvo i

temeljno uvjerenje je da objekti postoje i onda kad su sakriveni. Prva osoba koja je

istraživala zapažanje objekta bio je Jean Piaget. On je tvrdio da novorođenčad počinje

shvaćati da objekt postoji i kad ga se ne vidi, tek kad im je osam do devet mjeseci. Tek sa

dvanaest mjeseci života, djeca shvaćaju da objekti ne samo da postoje nego imaju i fizičke

karakteristike, iako ih se ne vidi.

Primjećuje se da djeca na nelogične stvari gledaju duže, kao da pokušavaju pronaći

razlog nelogičnosti. Dijete će kraće gledati u događaj koji ima svoju logiku. Također

otkrivamo da djeca od tri i pol mjeseca, shvaćaju da postoji objekt i onda kada je skriven.

Jedan od doprinosa ovog istraživanja je taj da se ozbiljno moramo pozabaviti fizičkim

znanjem novorođene djece........................................................................................................

Judy Deloache studira kognitivni razvoj malo starije djece na primjerima dječjeg

razumijevanja simbola. Simbol je nešto što predstavlja nešto drugo od onoga što osoba vidi.

Sposobnost razumijevanja simbola je vjerojatno jedna od glavnih karakteristika koja

nas izdvaja iz životinjskog svijeta. Dakle jedan od važnih zadataka koji se stavlja pred dijete

je razumijevanje sustava simbola. Djeca moraju naučiti govoriti, čitati, pisati itd. U svojim

istraživanjima koristim modele koji upućuju na početne faze razumijevanja simbola. Svojim

modelima pokušava djeci predočiti da ono što im pokazuje u biti predstavlja nešto drugo u

realnosti. Recimo simbol za jedan veći prostor.

Sa tri godine shvaća značenje simbola. Međutim da bi došla do ovoga stupnja razvoja

djeca moraju stvari učiti. Djeca neprestano pokušavaju shvatiti po kojem principu svijet

funkcionira. A moraju se dobro namučiti da bi to shvatili, moraju neprestano raditi.

Dvogodišnje dijete je misaono (kognitivno) jako zaposleno. Dapače, dvogodišnje dijete se

više napreže u mišljenju nego li bilo tko od nas starijih.

156

Drugi znanstvenici primjenjuju vizualne metode istraživanja koje su izmislili Gibson i

Walk 1960-tih godina. Jedna strana plohe pleksiglasa je obojena a druga providna sa

obojenim rubovima tako da se dobije trodimenzionalni osjećaj i osjećaj da bi mogao propasti.

Beba koja je upravo počela puzati, prepuzati će plohu gdje imate osjećaj da ćete

pasti.

Ali beba koja puže više od mjesec dana neće proći kritičnu liniju gdje se ima osjećaj

dubine. Bebe starije od osam i pol mjeseci neće preći kritičnu liniju zato što već imaju

osjećaj straha i percepciju dubine i visine.

Kao što vidimo bebe nisu tako bespomoćne. Štoviše, djeca na svijet dolaze spremna

učiti. I ne samo to, djeca su opremljena jednim drugim snažnim oružjem da to je da su se u

stanju smijati. Smijeh djeteta je osvajajući. I to je nešto što igra veliku ulogu u preživljavanju

ljudske vrste. Psiholozi tu metodologiju osmjeha smatraju jednom od najjačih metoda

održavanja na životu.

Neke se bebe smiju više od drugih. To nas vodi ka jednoj drugoj karakteristici koju

kod djece zamjećujemo već u samim počecima a to je temperament svakoga djeteta. Neke

bebe su živahne i bučne, druge pak mirne i pasivne. Ovaj princip je univerzalan bez obzira na

kulturu, i temelj im je biološki, to su konstitucioalne tendencije koje određuju dječju

osobnost. .................................................................................................................................

Psiholog sa Harvarda Jerome Kagan bavi se razlikama u ponašanju sramežljive i tihe

djece nasuprot živahne i bučne. On i njegove kolege promatraju djecu na monitoru televizora

uz pomoć skrivene kamere.

Oni ističu da biološka podloga kod 10 do 15 posto djece igra važnu ulogu što se tiče

temperamenta djeteta,to im je na neki način već sama priroda usadila. Oni su ili jako otvoreni

i rado se druže ili pak imaju neku dozu zatvorenosti ili stidljivosti ili opreza u sebi. Ovo bi

zapravo moglo upućivati na to da se svako živo biće na ovoj zemlji rađa sa određenim

predispozicijama za temperament.

Što se tiče intelektualnih sposobnosti kod tihe ili pak živahne djece, tu nema

nikakvih razlika. Nema potreba da se roditelji brinu ako su im djeca ovakve ili onakve

naravi. To je temeljno nasljedstvo no kasnije u životu će okolina, društvo i iskustvo učiniti

svoje. Prema tome biološka nasljedstva nisu sudbonosna moguće su značajne promjene

temperamenta. Kasnija iskustva u velikoj mjeri mogu pomoći pri oslobađanju od

157

sramežljivosti i povučenosti. Biološka sklonost ka mirnoći može biti ispravljena preko

učenja, vježbi i iskustva.

Možda pitanje biološkog utjecaja na temperament možemo bolje osvijetliti na

primjeru životinjskog svijeta.

Na nacionalnom institutu za mentalno zdravlje na odjelu životinjskog centra Steven

Suomi proučava ponašanje sramežljivih majmuna. Čini se da je sramežljivost kod majmuna

urođena osobina. Prema tome genetski uvjetovana. U stanju smo odrediti koja životinja će

biti sramežljiva, a koja neće. Majmuni koji imaju urođene sklonosti ka tome pokazuju ih već

u drugom ili trećem tjednu po rođenju. Majmuni koji nisu sramežljivi već u prvih nekoliko

tjedana odvajaju se od majke i samostalno istražuju okolni svijet. Sramežljivi pak ostaju uz

majku i traže njenu zaštitu.

Znanstvenicima je pošlo za rukom izliječiti sramežljivost neke mladunčadi tako što su

ih odnijeli drugoj majmunici koja se jako brine za mlade. Čine to tako što ih svojim

primjerom uvode u društveni svijet. To su sigurne ženke koje sramežljive majmunčiće

dovedu do toga da postanu vođe grupe.

Međutim ako te iste majmunčiće vratimo njihovoj rođenoj majci, oni uskoro opet

postaju sramežljivi i bojažljivi. Čini se da sramežljivost kod majmuna ima nekih sličnosti sa

sramežljivosti kod ljudi. Iz ovih studija izvodimo jedan zaključak a taj je da je moguć princip

modifikacije temperamenta i ponašanja primijeniti kod ljudi kao i kod životinjskog svijeta.

Također postoji i jasan dokaz da je genetsko nasljeđe vrlo važan faktor za određene

kognitivne sposobnosti kao npr. moć verbalnog izražavanja kao i određene psihopatološke

pojave do kojih dolazi kasnije u životu.

Također je jasno da faktori okoline igraju važnu ulogu pri svakom kompleksnijem

ponašanju kao i pri razvoju sposobnosti. Iskustva stečena u obiteljskoj atmosferi čine nas

specifičnima. Isto tako nam i kultura u kojoj smo rođeni ostavlja duboki pečat. I dok

biološki nasljedni faktori omogućavaju potencijal razvoja, okolina je ta koja određuje da li će

se potencijali razviti ili zahiriti. Prema tome, priroda, okolina, pažnja i ljubav, odnosno

odgoj, tvore temelj ponašanja.

158

SAZRIJEVANJE I STARENJE

Od rođenja do smrti svi prolazimo kroz mnoge stadije. Međutim dvije relativno nove,

ali najznačajnije teorije koje su utjecale na razvoj studija o psihološkom razvoju,

koncentriraju se na rani život. Po njima je psiha uglavnom determinirana već krajem

adolescentnih godina, uz samo par iznimaka. Tek 1950-tih godina je počelo stvarno

istraživanje o starenju, a uskoro nakon toga i istraživanje o raznim stadijima odrasle dobi.

Od tada su odbačeni mnogi mitovi i teorije o starenju.

Jedan od najznačajnijih koncepta koji izlazi iz psiholoških istraživanja je koncept

razvitka kroz čitav raspon života. Ideja je ta da se mnogi aspekti ljudske prirode nastavljaju

razvijati kroz cjelokupni životni ciklus. U ovom kontekstu razvoj nije isto što i rast: razvoj

uključuje razvitak i postupno gubljenje intenziteta.

Približavajući se kraju života nailazimo na biološko starenje - postajemo fizički

stariji. Međutim u isto vrijeme postoji mogućnost psihološkog sazrijevanja - rasta i

psihološkog razvitka do punog potencijala.

Eric Erikson sa Harvardskog Sveučilišta je doprinio usmjeravanju razvojne

psihologije prema istraživanju čitavog životnog ciklusa. Njegov uvid u krizu identiteta

proizlazi iz njegovog osobnog iskustva pridošlice u Sjedinjene Države. "Kao imigrant sam

se suočio sa svim važnim redefinicijama svega onoga što čovjek izgubi u momentu kada

gubi svoj jezik na kojemu su bili bazirani svi koncepti, kao i značenje bitnih impresija".

Eriksonovi stadiji psiho-socijalnog razvoja

Erikson je identificirao 8 stadija psiho-socijalnog razvitka, od rođenja do kasne

odrasle dobi, za vrijeme kojih se osoba mora uhvatiti u koštac sa specifičnim krizama ili

konfliktima. Svaki stadij je definiran prema razvojnim zadacima. Osoba se mora odlučiti

između dva suprotna zahtjeva: da ih dovede u ravnotežu ili da ih integrira.

Za mladu osobu se ovaj konflikt sastoji u opredjeljenju za izolaciju ili intimnost –

sposobnost da se potpuno preda drugoj osobi? Ovo zahtijeva prihvaćanje odgovornosti i

djelomično odricanje na privatni život i neovisnost. Neuspjeh u rješavanju ove razvojne krize

može dovesti do izolacije, do nedostatka značajne psihološke veze sa drugim ljudima.

159

Istraživanja pokazuju da sve ono što nas izolira od oslonca u društvu može rezultirati u

mnogobrojnim fizičkim i duševnim problemima.

Slijedeća kriza, kao i mogućnost za rast, dolazi u tridesetim i četrdesetim godinama.

U srednjim godinama ljudi obično napuštaju koncentriranost na sebe, prihvaćaju šire

odgovornosti prema obitelji, radu, društvu. Međutim oni koji nisu riješili raniju krizu

identiteta i intimnosti mogu upasti u takozvanu "krizu srednjih godina". Ljudi u krizi

srednjih godina ugađaju vlastitim sklonostima; žele pobjeći od odgovornosti da dožive još

jedan zadnji plamen, opredjeljuju se za slobodu, ili iluziju slobode, na račun sigurnosti i

odgovornosti prema drugima.

Posljednja kriza prema Eriksonu dolazi na kraju životnog toka. Ako je osoba riješila

krize ranijih stadija, u starosnim godinama će moći gledati unatrag bez žaljenja, uživajući u

smislu kompletnosti. Međutim ako još postoje nerazriješene krize, previše neispunjenih želja,

kraj je zasjenjen beskorisnošću, očajem i ljutnjom.

Levinsonova shema razvojnih razdoblja

Na Sveučilištu Yale Daniel Levinson proučavao je tok života kao niz razvojnih

razdoblja.

Predložio je slijedeću ideju životnog ciklusa od kojih svaki traje 20-25 godina.

Prvo razdoblje je djetinjstvo, koje traje do otprilike dvadesete godine. Time završava

ono što se obično naziva djetinjstvom i mladenačkom dobi.

Drugo razdoblje je rana odrasla dob i traje od oko dvadesetih do početka četrdesetih

godina. Ovo je doba kada radimo da bismo uspostavili svoje mjesto kao odrasle osobe u

društvu, formirajući posao za sebe, stvarajući obitelj, podižući djecu na noge, te napredujući

prema korisnim ciljevima.

Treće razdoblje on naziva srednjom odraslom dobi, a proteže se od ranih četrdesetih

do ranih šezdesetih godina. Ovo je razdoblje kada postajemo stariji članovi odraslog svijeta,

kada preuzimamo glavne odgovornosti koje ćemo ikada preuzeti u svom čitavom životu na

ovom svijetu.

Četvrto razdoblje on naziva kasnom odraslom dobi, a proteže se od otprilike ranih

šezdesetih do ranih osamdesetih godina. Negdje u šezdesetim godinama počinjemo se

udaljavati od centra društvene scene, više nemamo glavne odgovornosti, manje osjećamo

želju obavljati onu vrstu posla koju smo ranije obavljali. Imamo mogućnost da više uživamo

160

u životu, da se više zabavljamo. Međutim postoji i rizik da postanemo nevažni. I tako nam

studija o strukturiranju životnog razvitka u smislu razvojnih razdoblja nudi kontekst unutar

kojega možemo razmatrati specifične probleme kao na primjer rad, obitelj, slobodno vrijeme,

religiju, politiku, itd. Ovakva teorija neće u potpunosti objasniti ove probleme, no pomaže

nam jasnije uočiti njihovo značenje, kao i njihovu uzajamnu vezu.

Na kraju životnog ciklusa dolazimo, naravno, do starosti. Međutim većina ljudi ima

zapravo malo razumijevanja o tome kako je to biti star. Kako stariji ljudi osjećaju promjene

kroz koje prolaze? Kako ih društvo tretira?

U posljednjih stotinu godina prosječni životni vijek ljudskog bića produžio se za

gotovo trideset godina. Sve se više pažnja svraća na ove godine, što s njima raditi.

Kvaliteta života u starijem životnom razdoblju

Psiholog Lora Kasternsen istražuje emocionalni život u starijem razdoblju života.

U svojim istraživanjima došla je do dosta zanimljivih podataka. Mladi ljudi imaju

veću tendenciju biti osamljeni nego li starije osobe. Stariji ljudi iskazuju puno manje

negativnih osjećaja. Poteškoće sa osjećajima i procesiranje osjećaja zapravo se poboljšavaju

sa brojem godinama. Čak se otkrilo da kognitivna živost redovito ne opada u starijim

godinama.

U istraživanjima ispituju pamćenje starijih ljudi koje provociraju materijalima

emotivne, osjećajne naravi. Daju im slike koje ih podsjećaju na obitelji ili događaje i one

koje su neutralne naravi.

Stariji ljudi pokazuju da im pamćenje opada za stvari koje su neutralnog značenja ali

ne za stvari koje su od osjećajne važnosti za njih.

U području emotivnog razvoja imamo dosta podataka da se ljudi emotivno razvijaju

sve do kraja svoga života.

Mislite da će problemi starenja izazvati osjećaj samilosti i želju mlađeg društva da

pomogne starcima, umjesto ravnodušnosti, pa čak i neprijateljstva koga se nerijetko iskazuje?

Pat Moore, bila je mlada reporterka koja se transformirala u 85.godišnju ženu i hodala

ulicama stotinu gradova. Zavezala je noge da bi teže hodala, svezala vrpcom ruke da bi

simulirala artritis, potamnila vid kontakt-lećama, te smanjila sluh čepićima za uši. Vrlo brzo

je shvatila da je jako teško funkcionirati u svijetu koji je napravljen za mlade, i to one u

dobroj fizičkoj formi. U jednoj situaciji je čak bila napadnuta od strane adolescenata.

161

Naše društvo nije pravedno prema starijima. O njima se misli da su bespomoćni ali da

u isto vrijeme imaju novca i neku imovinu. Radeći ovaj eksperiment ostala je iznenađena

kako prisustvo starijih osoba u našem društvu ne utječe na mlađe generacije da malo više

razmišljaju o staračkim godinama.

Procesi biološkog starenja genetski su neizbježni. Psihološki aspekt starenja može biti

determiniran mnogim faktorima uključujući vlastita očekivanja, vlastiti osjećaj

samopoštovanja, te osjećaj osobne kontrole, kao i sposobnost da osoba živi neovisno uz

oslonac u okviru zajednice. Možda je čak moguće modificirati neke posljedice starenja sa

mentalnim strategijama, željom da se povisi individualni osjećaj za optimizam, kao i

samodostojanstvo.

Istraživanja pokazuju da stariji ljudi kao cjelina ne pripadaju psihološki krhkoj grupi.

Oni su, naprotiv, iznenađujuće čvrsti uzevši u obzir njihove fizičke promjene, izvore stresa,

kao i negativno stereotipiziranje staraca u društvu. Stariji ljudi, kao grupa, usredotočuju se

također na elemente potrebne da budu zadovoljni i sretni životom. To mi nazivamo

"selektivnom optimizacijom" - dobivanjem maksimuma od onoga čime raspolažemo. Na

primjer: vježbati, ali pažljivo, da bi se izbjeglo padove ili ozljede, te ograničiti društvene

kontakte na one koji su osobi najvažniji. Nepovratno psihološko propadanje je zapravo

iznimka, a ne pravilo u starosti, naročito kada ne postoji žestoke fizičke bolesti. Primjerice:

postoji opadanje u emocionalnim izljevima koje dolazi sa godinama, kao i opadanje

psihosomatskih simptoma. Izgleda da starije odrasle osobe lakše uđu u srž problema. Ovo se

tradicionalno naziva "mudrošću koja dolazi s godinama".

Čak i najzamjetljivija kognitivna promjena kod staraca, gubitak memorije, može se

poboljšati raznim tehnikama koje modificiraju ponašanje. Premda nisu brzi kao njihovi mladi

partneri, stariji ljudi imaju isto tako dobre rezultate, ili čak bolje, u rječniku i testovima

memoriranja općih informacija.

Sherrie Willes na Sveučilištu Pennsylvania razvija nove metode u obrazovanju koje

pomaže starijima da što bolje funkcioniraju. Mnogi stariji ljudi se boje da ne izgube mentalne

sposobnosti; svuda vide publikacije o senilnoj demenciji. Znaju da se ne mogu natjecati za

vrstu posla, koja zahtijeva onu vrstu mentalne sposobnosti koju su imali prije mirovine.

Vidimo određenu redukciju njihovih kognitivnih sposobnosti ili vještina, koje jednostavno

rezultiraju manjkom upotrebe tih sposobnosti. Radi se o fenomenu tipa "što se ne

upotrebljava, gubi se".

162

Neke vrste nesposobnosti su izvan granica tretmana. Ozbiljno opadanje mentalnih

sposobnosti kao rezultat oštećenja mozga je poznato kao demencija. Senilna demencija je

stanje u kasnom životu u kojem dolazi do postupne redukcije u mentalnom kapacitetu,

pojavljuje se zbog biokemijskih i neuronskih promjena u mozgu. Demencija može imati

teške posljedice uključujući gubitke pamćenja, učenja, jezičnih sposobnosti, orijentacije, te

smanjenja brige za samog sebe. Sve ovo može dovesti do neodređenog i besciljnog

djelovanja, neumjesnog seksualnog ponašanja, apatije i agresije.

Samo 5% svih ljudi preko 65 godina, i samo 20% onih preko 80 godina boluju od

demencije.

Suprotno općem mišljenju, pojava depresije i tjeskobe među starijima nije veća u

kasnijim godinama. Premda postoji porast paranoidnih poremećaja čiji uzrok obično leži u

gubitku sluha ili vida. Ako se uzmu u obzir stresovi povezani sa starenjem, od prisilnog

penzioniranja do smanjenja financijskih prihoda, do pogoršanja zdravlja, te smrti supruga,

iznenađeni smo da stariji ljudi ipak ne pokazuju odgovarajući porast poremećaja uzrokovanih

ovim stresovima. Od ovog ne pate više, često čak manje, od ljudi srednje dobi. Možda stariji

imaju povećanu toleranciju prema stresu kao prirodnom dio života.

Znanstvenici također tvrde da se kod starijih osoba ne mijenja puno i kad su u pitanju

seksualna zadovoljstva, naravno ukoliko se ne radi o bolesnim ljudima. Istraživanja o

starenju postavljaju u pitanje naš stav, stav mlađih ljudi. Zbog čega mislimo da postoji daleko

više poremećaja i očaja među starijima, nego objektivno postoji? Krivi su izgleda mediji koji

prečesto naglašavaju loše pamćenje, dajući pretjeranu sliku starenja. Mi isto tako ne

naglašavamo izvanredna postignuća među starijim ljudima - među onima koji su daleko

vitalniji i kreativniji od njihovim mlađih kolega........................................................................

Na državnom sveučilištu Pennsylvania psiholog Verner Shy je napravio dugoročno

istraživanje o posljedicama starenja. On i njegove kolege su proučavali odrasle osobe od

dvadesetih do osamdesetih godina života u posljednjih 30 godina. Slijedili su iste ljude kroz

sve to vrijeme, vršili komparacije sa ljudima istih godina u raznim povijesnim razdobljima.

Konstatirali su da se promjene s godinama događaju daleko sporije nego većina ljudi misli.

Ljudi obično dostignu svoj maksimum u srednjim godinama, četrdesetim ili pedesetim, a

nakon toga je samo pitanje kako zadržati to stanje. Mnogi nakon toga prekinu većinu

aktivnosti, mirovina često znači prestanak izazova. Ljudi kojima dobro ide u prvom redu kad

ostare oni koji se brinu za sebe, koji vode zdrav i aktivan život. Drugo, neki ljudi imaju

163

fleksibilne stavove, koji ne moraju uvijek sve imati na svom mjestu, koji ne moraju sve

uvijek činiti na isti način, nego se akomodiraju na razne situacije, uživaju u novim

iskustvima, te prihvaćaju promjene koje im se događaju dok pomalo stare. Njima starost

postaje kao izazov, a ne poraz.

No što je sa procesom starenja u društvu? Povijest nam govori o društvu koje ostavlja

starce da umru onda, kada više ne mogu doprinositi. U novije vrijeme naša civilizacija

"humaniji način napuštanja staraca" – stavlja starije osobe u staračke domove, u kojima je

fizička i psihološka briga često neadekvatna. Statistike pokazuju da otprilike 5% ljudi preko

65. godina, i 23% onih preko 85. žive u staračkim domovima. Međutim ovaj broj se

dramatično povećava s obzirom da populacija stari. Što je loše sa životom u staračkom

domu? Gotovo sve. Čovjek gubi privatnost, individualnost i upravljanje svojim poslom. Gubi

vezu sa svojom prošlošću, svojim prijateljima i susjedima. Osoba živi u stranom ambijentu sa

strancima, u svijetu pretjeranog odmaranja u krevetu, i lijekova. Veze sa obitelji se često

smanjuju, jer je atmosfera većinom neugodna, a i rodbina ima osjećaj krivnje. I pored

najbolje medicinske njege, osoblje koje je dobro potkovano u psihologiji, često se ponaša

prema starcima kao prema djeci, a ne kao prema razumnim starijim građanima. Što ih se više

ovako tretira, to više postaju ovisni i počinju ličiti djeci.

Nova istraživanja također ukazuju na određene faktore koji ukazuju na brže

propadanje i raniju smrt među onima koji su stavljeni u starački dom. Ironično je da gore

prolaze oni koji su veseli, koji surađuju, koji su ekstrovertni, nego li sumnjičavi i agresivni.

Drugim riječima, dobri umiru ranije. Kada osobe sa najvećom dozom nade, budu

premještene iz svog poznatog ambijenta u nekakav novi i umjetni okoliš, onda osobe u biti

jako pate i ta patnja se pretvara u bol i razočarenje.

Mnoge poteškoće starijih ljudi mogu biti smanjene, uz pomoć treninga i mijenjanja

okoline i mijenjanja našeg mentaliteta. Društvo bi trebalo u obzir uzeti činjenicu da u

europskim zemljama kao i u sjeverno američkim imamo sve više starijih ljudi za koje se

moramo brinuti. Tu brigu ostavimo na savjest onima koji vode države.

164

SOCIJALNA PSIHOLOGIJA

Socijalne karakteristike ljudskog bića

Veći dio psihologije koncentrira se na pojedinca i njegovu osamljenost, ponašanje,

mišljenje, osjećaje. Međutim socijalna psihologija pokušava razumjeti ljudsko ponašanje u

jednom širem društvenom kontekstu. Socijalni psiholozi istražuju sve vrste utjecaja jedne

grupe ljudi na drugu grupu, društvene kontakte i proces interakcija. U svakoj fazi života od

rođenja pa do smrti, okruženi smo ljudima. Ljudi nas nagrađuju, kažnjavaju, vesele,

frustriraju, nasmijavaju, rastužuju. Potrebno nam je ljudsko društvo da bismo mogli razviti i

realizirati svoje sposobnosti i obogatiti svoje živote. Socijalni kontekst također može biti i

nešto što ugrožava naš ljudski integritet pa katkada i život. Tijekom 1930-tih i 40tih, svijet je

bio svjedokom fašizma i gotovo mu je podlegao. Zbog Hitlera se rat se razbuktao Evropom.

Adolf Hitler je uspio stvoriti političku strukturu dovoljno jaku da preuzme kontrolu

nad Njemačkim narodom. Nacistička vrhovna komanda mogla je izvanredno uspješnom

propagandom opravdati takozvano konačno rješenje. Sociolozi su se pitali kako diktatori

mogu od miroljubivih i racionalnih individualaca napraviti agresivnu i iracionalnu masu. .......

Lewinov eksperiment – o dinamici vođe i sljedbenika

Američka ekipa socijalnih psihologa, neposredno pred početak drugog svjetskog rata

odlučila se podrobnije pozabaviti fenomenom dinamike vođa i sljedbenika. Kurt Lewin, koji

je u red rat pobjegao iz Njemačke, želio je dublje zaviriti u pitanje magične moći vođa. Do

Lewinovog vremena socijalna psihologija se studirala u laboratorijima jedino na modelu

životinja. No, trebalo je istražiti fenomen kako uniforma promjeni čovjeka i kako su lideri u

stanju manipulirati ljudskim ponašanjem. Lewin se dakle 1939-te odlučio za studij sa djecom

kao subjektima. Razdijelio je djecu u tri grupe. Svaka grupa je imala svog vođu.

Grupa kojoj je na čelu bio autokratski vođa, slušala je vođu koji je sve odluke donosio

sam. Djeca su svojstveno radila samo kada je vođa bio prisutan. Ovaj vođa je u grupi stvorio

agresivno i neprijateljsko ponašanje, podložnost, ulizivanje i slijepo izvršavanje naredbi. U

biti stvorio je minijaturne fašiste.

Druga grupa je imala nezainteresiranog i permisivnog vođu koji nije davao gotovo

nikakvih uputa. Vrlo malo posla je napravljeno, a i ono što su napravili nije vrijedilo ništa. U

grupi je vladao kaos, lijenost, nezainteresiranost i apatija.

165

Treća grupa je imala demokratskog vođu koji je zahtijevao da cjelokupna grupa

donosi odluke. Članovi grupe su se međusobno pomagali, osjećao se visoki stupanj

motiviranosti i originalnosti, međusobnih pohvala i igre.

Djeca su potom ponovno razvrstana u grupe kako bi bila u stanju iskusiti sva tri

ponuđena tipa grupe.

Rezultati studija su pokazali da je grupa sa demokratskim vođom uvijek najbolje

funkcionirala. Drugi važan zaključak je da su stil vodstva i društvena atmosfera koja je iz tog

proizlazila bili kritični faktori studije a ne osobne karakteristike pojedinaca u grupi. Centralni

zaključak je da društvene situacije značajno kontroliraju ponašanje pojedinca. Za Lewina je

ljudsko ponašanje uvijek u funkciji individualne i društvene stvarnosti. Najbolje i najgore

osobine čovjeka može se otkriti manipuliranjem određenih vidova društvene stvarnosti. Čak i

naše najočitije zapažanje može biti izmanipulirano.

Utjecaj autoriteta – Eksperiment Solomona Asha

U drugom klasičnom eksperimentu pokazalo se da čak i naše najočitije uvjerenje

može biti izmanipulirano ako je u našoj prisutnosti autoritet koji drugačije misli. Eksperiment

Solomona Asha, poduzet je tako što su sudionici vjerovali da im se ispituje vid. U stvari

istraživanje je bilo posvećeno prilagođavanju. Trojici sudionika bi sjedila među ekipom

psihologa. Prikazali su im tri linije A, B i C i pitali koja od njih je identična nacrtanoj liniji

D. (Linija B je bila identična liniji D). No psiholozi su tvrdili da je to vrlo kratka linija

označena sa slovom C. Rezultati su pokazali da je 70% sudionika barem jednom potvrđivalo

netočne prosudbe grupe psihologa, iako su znali da su netočne. Osobe kojima je bilo jasno da

su psiholozi u krivu, osjećale su se neugodno ako se nisu priključile mišljenju i stavu grupe

makar se sa stavovima grupe nisu slagali.

Konformizam i slijepa poslušnost – Eksperiment Stanleya Milgrama

Najpoznatiji primjer konformizma i slijepe poslušnosti vođi napravljen je u

eksperimentu Stanley Milgrama. Naime, Milgram je htio istražiti da li su zlodjela koja su

nacisti činili u ratu izvršavana zbog osobnih poremećaja pojedinaca ili se radi o fenomenu da

je svatko u stanju učiniti zlo ukoliko se nađe u dovoljno poticajnoj društvenoj sredini.

Hitlerovom generalu Hajmanu su 1961 sudili zato što je izvršavao Hitlerove naredbe. Pitanje

je da li bi običan čovjek isto tako bio u stanju izvršavati naredbu ubijanja ljudi. I Milgram se

166

odlučio na ovaj experiment. Sudionicima eksperimenta rečeno je da se istražuju vidovi

poboljšanja pamćenja. Sudionik je imao ulogu učitelja koji je trebao đaku (koji je u drugoj

sobi i koga nije vidio ali mu je čuo glas) pomoći pri učenju. Učitelj bi pročitao riječ a đak ju

je trebao pamtiti. Svaki puta kada đak ne bi zapamtio, učitelj ga je trebao kazniti električnim

šokom. (Naravno da nije davan pravi šok, međutim učitelj to nije znao). Đak je u drugoj sobi

imao za zadatak davati što više netočnih odgovora i vrištati prilikom primljene kazne. I što se

dogodilo? Sudionici u ulozi učitelja bi pod nagovorom psihologa davali šokove od onih

najblažih pa do smrtonosnih čak do 450. volti. Četrdeset. posto sudionika nije htjelo dati veće

šokove od 150. volti. Šezdeset posto učitelja je davalo maksimalne šokove u iznosu od 450.

volti, iako su znali da je već šok od 250. volti smrtonosan. Mnogi učitelji su se protivili

povišenju elektro šoka, no podlegli bi sugestiji psihologa jer nisu željeli otkazivati

poslušnost. Milgrama su poslije tog eksperimenta pitali koliko je učitelja odustalo od

eksperimenta i pošlo pomoći đaku bez pitanja za dozvolu. Odgovor je bio niti jedan.

Slijepa poslušnost nije isključivo fašistički mentalitet, nego je to bitna ljudska

karakteristika koju diktiraju situacijske snage. Daleko više zločina je učinjeno u ime

poslušnosti nego u ime osvete. U pokušaju da se razumiju neki neobični aspekti ljudskog

ponašanja kao na primjer ponašanje čuvara u logoru ili pak ponašanje iz poslušnosti, svi

imamo tendenciju to objašnjavati preko osobnih sklonosti počinitelja ili eventualno bolestima

a vrlo rijetko u obzir uzimamo utjecaj situacije i sugestija.

Ljudsko ponašanje u lošim uvjetima – Eksperiment Philipa Zimbarda

Početkom sedamdesetih godina Amerikanci predvođeni Philipom Zimbardom,

poduzeli su istraživanje sa ciljem da vide kako se ljudi dobre naravi ponašaju u lošim

uvjetima, u ovom slučaju u zatvoru. Studenti su se dobrovoljno prijavili za studij. Nasumice

su odabrani jedni za ulogu čuvara u zatvoru a drugi za zatvorenike. Da bi se od početka

stvorio dojam realnosti, one koji su odabrali za zatvorenike došla je doma uhapsiti policija.

Zatvorenici su prošli kroz tipične zatvorske procedure, dobili su pravila ponašanja, svezali su

ih, odveli u zatvorske ćelije i izolirali od vanjskog svijeta. Čuvari su pak imali osmosatno

radno vrijeme i poslije toga odlazili kućama. Ono što se dogodilo iznenadilo je sve pa čak i

psihologa koji je vodio studiju. Najednom je nestalo granice između uloge i osobnog

identiteta. Miroljubivi dečki su postali brutalni zatvorski čuvari, zdravi dečki su se razboljeli,

aktivni su postali pasivni. Situacija se dramatično pogoršala u roku od nekoliko sati. Neke

167

sudionike se moralo diskvalificirati jer nisu podnosili užasan stres. Međutim niti jedan od

sudionika nije tražio da se eksperiment obustavi jer su se toliko uživjeli u svoju sudbinu da

im nije bilo do ničega. Pokus je trebao trajati petnaest dana, no trajao je svega šest. Ljudi su

se ponašali tako da se niti sami nisu bili u stanju prepoznati. Kako su ti čuvari koji su u stvari

jako dobri ljudi, mogli tako okrutno postupati sa svojim kolegama? Zato što svatko od nas u

sebi posjeduje kapacitet dobra i zla.

Nekoliko godina nakon ovog eksperimenta pozvani su sudionici na razgovor. Niti

jedan od njih nije imao nikakvih negativnih posljedica od eksperimenta. No svi su se složili

da su kroz tih nekoliko dana u sebi otkrili osobu koju nikada nisu očekivali. Jedan sudionik

koji je bio čuvar rekao je "ponašao sam se kao dio sustava. Činiš ono što ti uloga propisuje.

Uzmeš palicu i udaraš ga jer nije poslušan". Jedan od zatvorenika je izjavio: "i pored toga što

sam znao da psiholog vodi zatvor i da se radi o eksperimentu, ipak je to u mojoj svijesti bio

zatvor. Bio sam broj 416 i taj 416 u meni je odlučivao. Samo sam čitao o tome što su ljudi u

stanju postati kad im vlast zapuhne u glavu. No nikako nisam mogao vjerovati da ćeš me ti

(rekao je kolegi koji je imao ulogu policajca), s kojim sam skupa odrastao onako, krvnički

tući. Znam da si dobar čovjek, ali spoznao sam u što se možeš pretvoriti".

Ovaj eksperiment je osvijetlio tamnu stranu ljudske prirode i ovakva istraživanja su

danas zabranjena. Stoga su kasnije socijalni psiholozi počeli s istraživanjima koja se

usredotočuju na pozitivnije strane socijalnih reakcija i društva. Pitajući se koliko su ljudi

voljni jedan drugome pomoći.

Tom Mariorly poduzeo je eksperiment na plaži. Objavio je da na plaži psiholozi vrše

istraživanja. Tada je jedan tobožnji stranac simulirao krađu radija od ekipe psihologa. I kad

je ukrao radio, nitko nije reagirao. Međutim kada se nekoga zamolilo da pričuva stvari,

vidjeli ste kako je reagirao onaj podeblji gospon. Dakle ako pokušate ljude zapitati za nešto,

doživjeti ćete kako se njihovo ponašanje mijenja i kako ljudi nisu neosjetljivi za drugoga.

Pozitivno ponašanje zbog situacije – Langerov eksperiment

I pripomenimo još studiju fenomena pozitivnog ponašanja prema situaciji. Dr. Langer

je poduzeo istraživanje u vojnoj bazi gdje se uvježbava pilote letenju uz pomoć simulacija.

Odabrane su dvije grupe. Obje su prošle uredan test vida. Jednoj grupi je rečeno da svaki

pilot mora imati dobar vid. Ako prođu test biti će primljeni u školu za pilote. Obukli su im

pilotska odjela i stavili u maketu aviona. Za vrijeme leta pilot je pitao sudionika pokusa da

168

pročita natpis na simuliranom avionu koji se približavao. Sudionici su isti tekst imali na

prethodnom početnom testu. Četrdeset posto ovih sudionika testa imalo je bolji vid nego na

prvom početnom testu. U drugoj grupi, kojoj nisu rekli da piloti trebaju imati dobar vid kako

bi radili svoj posao, dogodilo se da niti jedan subjekt prilikom drugom testa u avionu nije

pokazao poboljšanje svog vida.

Socijalna realnost

Kultne organizacije kao što je Crkva ujedinjenja (Protestantski ogranak) mijenja

realnost kako bi se prilagodila situaciji.

Kao rezultati socijalne realnosti rađa se kultno ponašanje koje kontrolira misli i akcije

pojedinca. Kad razmišljamo o pripadnicima kultnih organizacija obično mislimo da se radi o

tupim i slabim ljudima koji dolaze iz razrušenih obitelji, no iskustvo nam pokazuje da je

stvar potpuno drugačija. Tamo srećemo vrlo visoko školovane osobe, inteligentne,

realistične, ambiciozne koji su uhvaćeni u kultne organizacije u nekom od svojih kritičnih

trenutaka života.

Kultni pokreti nisu samo religiozne naravi. Znanstvenik Steven Hutson ističe kako

kultno ponašanje može čitave nacije okrenuti u smjeru destruktivnog ponašanja. Kultovi

imaju mnoge oblike, no članovi tih grupa ne mogu biti ono što jesu, oni moraju slijediti

imidž lidera dok su njihove vlastite sposobnosti svedene na minimum. Svi članovi nastoje

isto misliti, isto činiti, isto se odijevati. Cilj kultnih organizacija je ne dozvoliti članovima da

djeluju neovisno.

Kultne organizacije imaju nekoliko taktika pri regrutiranju novih sljedbenika.

Sugestivna pitanja, hipnoza ili nedostatak sna učine ljude ranjivim i izoliranim i na kraju se

predaju. Jedna od metoda je i zabrana da se uđe u njihove krugove. To je strategija kojom se

sprječava svaka mogućnost kritične misli. U slučaju Munove sekte svakom članu se kaže da

će ga bilo kakva kritika na račun osnivača Muna pokvariti. Dobar Munov sljedbenik u svakoj

situaciji se mora braniti od napasti kritike uz pomoć molitve. Molitvom se zapravo pokušava

zakočiti svaku mogućnost uviđanja realnosti i kritičnosti. Ljudi se u biti lako adaptiraju, mi

smo društvena bića i ukoliko netko dovoljno dugo kontrolira okolinu u kojoj osoba živi, onda

će biti u stanju održati osobu pod kontrolom da ne misli, pogotovo da ne misli kritički.

Druga lekcija iz socijalne psihologije koja je bitna za ovu situaciju, ne samo glede

objektivne realnosti, već i glede načina na koji je shvaćena, zamijećena i objašnjena od ljudi

169

koji su se u njoj našli, odnosi se na subjektivnost promatrača. To je onaj subjektivni pogled

na realnost koji stvara temelj za najveći dio socijalnog ponašanja. Psiholozi govore o ovoj

sposobnosti za stvaranje subjektivne realnosti kao o sposobnosti kognitivne kontrole, snazi

ljudskih uvjerenja koja daju različita značenja situacijama u kojima se nalaze. Ta uvjerenja

mogu postati ponekad vodeća snaga socijalnog ponašanja koja nadvladava objektivne

činjenice o danoj situaciji. Kadgod zaželite razumjeti ponešto neobično ili različito ponašanje

drugih, upitajte: Kakva je njihova situacija? Da li je ti ljudi na situaciju gledaju drugačije od

nas?

Predrasude

Ne bismo trebali pretpostavljati da su opažanja drugih ljudi pogrešna samo zbog toga

što su različita. Na nesreću mi stvaramo tu pretpostavku svaki dan, a ona često vodi do

predrasuda. U stvari začuđujuće je kako male razlike među ljudima mogu pokrenuti lavine

predrasuda i kako je teško zaustaviti predrasude kada do njih dođe. U trenutku možemo

stvoriti potpuno novu konstrukciju realnosti kako bi etiketirali one koje ne volimo i kojih se

bojimo, često samo zbog toga jer su različiti.

Ilustracija ovoga o čemu govorim, dakle o prirodi predrasuda i tome kako neki ljudi

mogu patiti cijeloga života ni krivi ni dužni, napravljena je u Americi u jednoj školi i to u

trećem razredu osnovne. Nakon ubojstva američkog borca za građanska prava, Martina

Luthera Kinga, 1968. godine, Jane Eliot, učiteljica u trećem razredu osnovne škole u

Riceville-u, u saveznoj državi Iowa, odlučila je naučiti svoj razred što to znači iskusiti

takozvanu "arbitrarnu diskriminaciju". Ona je podijelila razred u dvije skupine: na skupinu

inferiornih i skupinu superiornih. Objasnila je djeci da svi oni koji su inferiorni imaju smeđu

boju očiju, a superiorni plavu. Rekla im je također da su ljudi s plavim očima bolji i

pametniji od ljudi sa smeđim očima.

Djeci smeđih očiju rečeno je da se ne mogu igrati u dvorištu s djecom plavih očiju.

Učenicima smeđih očiju dali su ovratnike tako da bi ih se moglo prepoznati. U razredu je

učiteljica dobila povratnu informaciju (feedback): učenici smeđih očiju rekli su da su ih

nazivali pogrdnim imenima, da im je rečeno da su glupi. Završili su na dnu hrpe djece dok su

se igrali, pa nisu više željeli ništa učiniti, i započeli su se tući zbog toga što su ih nazivali

pogrdnim imenima.

170

Gospođica Eliot je imala priliku vidjeti da su se čudesna, prekrasna, pažljiva i dobra

djeca (s plavim očima) najednom pretvorila u diskriminatore, zle i pokvarene malene trećaše

u roku od 15 minuta. Više informacija je dobila od djece plavih očiju nego li od djece

smeđih, zbog toga jer su se osobne karakteristike smeđaša najednom promijenile.

Petnaest godina kasnije, učiteljica je upriličila susret nekadašnjeg razreda. Zapitala je

sada već odrasle ljude zbog čega su pred petnaest godina u hipu diskriminirali jedni druge.

Uslijedili su zanimljivi odgovori. Nakon objašnjenja da su smeđaši niža klasa ljudi, plavokosi

su najednom shvatili da su oni u svemu bolji.

Rekli su učiteljici i jedni i drugi da je i sada poslije petnaest godina mrze iz dna duše

jer ih je stavila na težak test.

Ovaj eksperiment pokazao je kako je lako promijeniti objektivnu realnost. Bez obzira

na to koliko razlike među ljudima mogu biti površinske, jednom kada te razlike postanu

indikatori superiornosti nasuprot inferiornosti, vrijednosti nasuprot bezvrijednosti,

prihvaćanja nasuprot odbacivanja, one postaju institucionalizirane, stvaraju se pravila,

stvaraju se norme i očekivanja o tome kako se trebaju ponašati ljudi različitog statusa. Jaz

između nas i njih sve više se širi. Subjektivna realnost postaje jedina realnost za sve koji su u

to uključeni. Oni koje se etiketira inferiornima (ili pak nekako drugačije) počinju se i

ponašati i osjećati inferiornima, a oni koje se vidi kao superiorne, počnu djelovati i osjećati

se u skladu s tim. Na sreću, pozitivna očekivanja mogu promijeniti percepciju neke osobe o

situaciji jednako dramatično kao i negativna očekivanja.

Psiholozi to nazivaju pigmalionskim efektom, a dobio je ime po scenariju George-a

Bernarda-a Shaw-a u kojem čak i neobrazovana odrpanka može biti transformirana u pravu

pravcatu damu.

Dvojica američkih psihologa Robert Rosenthal i upraviteljica jedne osnovne škole,

Llenor Jacobson, otišli su korak dalje glede pigmalionskog efekta. Oni su željeli pokazati

kolikog učinka može imati ono što učitelj očekuje od studenta, na intelektualnom planu, kao

što su na primjer rezultati testova inteligencije (IQ). Djeci su dani testovi no nisu im

saopćeni rezultati. Rezultate nisu vidjeli niti nastavnici ali je njima rečeno da su određeni

dečki i cure u stanju bolje napredovati od drugih. Godinu dana kasnije, ta djeca za koju se

učiteljima kazalo da će postići intelektualni napredak, zaista su pokazala intelektualni

napredak. Postala su pametnija onda kada je učitelj očekivao od njih da postanu pametnija.

171

Četiri su čimbenika prisutna u komunikaciji ovih samo-ispunjavajućih predviđanja posebno

u razredu, ali i ne samo u razredu. Ti čimbenici su:

1. Klima - učitelj stvara topliju klimu oko onih koji imaju pozitivna očekivanja, i to kako

riječju tako i ponašanjem.

2. Način predavanja - učitelj pokazuje više pažnje studentima od kojih se očekuju dobri

rezultati.

3. prilika za pružanje odgovora - učitelj dopušta više vremena za odgovor, pomaže učeniku

oblikovati odgovore, češće ih proziva i zajedno s njima radi kako bi im pomogao odgovoriti.

4. FEEDBACK - ako se više očekuje od studenta, on je pohvaljen i pozitivno više potaknut

za dobar odgovor. Diferenciraniji feedback dobiva se čak ako je odgovor bio niske kvalitete

ili pogrešan. Ukoliko je učitelj malo očekivao od nekih učenika, njihovi odgovori, ako su

niske kvalitete ili pogrešni, prihvaćeni su bez objašnjenja. Učitelj je vjerojatno osjetio da taj

student neće imati koristi od dodatnog objašnjenja.

Dakle u ovom eksperimentu se pokazalo da su djeca koja su trebala biti inferiorna

imala loše rezultate zbog negativnih očekivanja profesora a i same djece i napetosti stvorene

predrasudom; a djeca koja su trebala biti superiornija, dobila su potporu kako bi brže išli

naprijed. U oba slučaja subjektivna realnost postala je sama sebi dostatna prekrivajući

objektivne činjenice dane situacije. Bez obzira na to kako se to dogodilo, informacija o tome

koliko smo dobri ili loši, i načini na koje se odnose prema nama, mogu promijeniti način na

koji vidimo sebe te način našeg ponašanja.

Eliot Aronson i Alex Gonzales, poduzeli su eksperiment kako bi vidjeli mogu li

promijeniti način na koji studenti gledaju sebe i ostale u razredu. Umjesto da se natječu jedan

protiv drugog kako bi zadobili pozor učitelja, studente se može naučiti da se vide kao dio

ekipe koja uči. Uspostavili smo strukturu gdje su studenti surađivali jedan s drugim, umjesto

da se natječu jedan protiv drugog, gdje su biti neovisni, osjećali potrebu jedan za drugim

kako bi dobro obavili zadatak. Razred je podijeljen u nekoliko skupina. Svaka skupina dobila

je jedan dio lekcije za taj dan. Svaka skupina proučavala je jedan aspekt lekcije, naučila ga,

ponovila gradivo i znala ga toliko da je mogla podučavati druge studente. Potom je učitelj

ponovno podijelio takozvane "ekspertne" skupine u nekoliko grupa. U svakoj grupi bio je

predstavnik ekspertne skupine koji je prezentirao svoj materijal skupini kao cjelini. Tijekom

tog procesa, svaki student podučava druge članove skupine dio lekcije koju je on dobro

naučio, i na kraju su svi naučili cijelu lekciju. Studenti koji su bili plašljivi, neartikulirani,

172

koji su izgledali glupi, sada su se ponašali inteligentnije, jasno se izražavajući, i kako su

razvijali više samopouzdanja, počeli su davati bolje rezultate. Kako su se drugi članovi

razreda odnosili prema njima s više poštovanja, njihovi rezultati postajali su još bolji. Ovi

eksperimenti u razredu ukazuju nam koliko je važna situacija, ne samo zbog svojih

objektivnih karakteristika, već i zbog načina na koji je doživljena i interpretirana od strane

ljudi koji se u njoj nalaze.

Pokazali smo koliko je važna situacija ne samo zbog njenih objektivnih

karakteristika nego i zbog toga kako je viđena i protumačena od osoba koje žive u njoj . Taj

subjektivni vid razumijevanja realnosti u biti određuje društveno ponašanje i ta subjektivna

realnost nigdje nije tako dobro manipulirana kao u TV reklamama.

Ima više profesionalaca koji koriste manipulativne strategije nego li psihologa koji to

proučavaju. Cilj je jednostavan. Žele da kažemo «da» na ono što nude. Treba doći do toga da

kažem «da to je ono što želim, to je ono što trebam». Da želim biti moderan.

Psiholog Robert Chaldini proveo je tri godine istražujući univerzalne principe i

taktiku ovih profesionalaca u reklamiranju. On navodi šest principa koje trgovci koriste u

reklamiranju svojih proizvoda.

Prvi princip je princip reciprociteta koji sugerira da imamo dužnost uzvratiti oblik

ponašanja koga nam reklame nude. Ukoliko nam naime netko nešto ponudi, tendencija nam

je to prihvatiti, oni za uzvrat traže da im se uzvrati na ponuđeno. Pripadnici hari krishne će

na primjer doći pred vas i dati vam nešto, cvijet, knjigu, časopis i slično prije nego od vas

zatraže milodar.

Drugi princip je princip isticanja posebnosti nečega, stvari ili artikala koji su rijetki,

vrijedni, atraktivni. Tada ih zaželimo imati. Mnogi trgovci koriste strategiju gdje nam tvrde

da ćemo biti u stanju to nabaviti samo do tog i tog datuma, ili tvrde kako određenog produkta

ima još samo toliko i toliko primjeraka. Naravno da ćemo se požuriti to nabaviti prije nego li

nestane.

Treći princip koga u reklamama koriste je princip autoriteta. Puno lakše ćemo pasti

ne neki proizvod ako ga reklamira netko tko nam je poznat, važan, neki autoritet.

Četvrti princip je princip vlastite dosljednosti. Kad smo pokazali da nam se nešto

sviđa, lako ćemo reći svoje «da» kako bismo ostali dosljedni sami sebi. Trgovci to itekako

koriste. Na primjer jedna studija u Kanadi je pokazala da nagovorivši ljude da nose na reveru

173

svoga sakoa jedan bedž u kome piše pomozimo slijepe, već nakon dva tjedna nošenja

takvoga bedža osoba je dvostruko više sklonija dati donaciju za pomoć slijepima.

Peti princip trgovaca je princip poznavanja. Dakako da ćemo lakše kupiti neki

proizvod kod trgovca koga poznajemo jer vjerujemo da će on baš za nas uvijek odabrati

najbolju stvar i k tomu će mi još dati i popust.

Šesti princip je princip konsensusa. Puno lakše ćemo se odlučiti z neki proizvod ako

ljudi oko nas govore o tom proizvodu i još ga hvale. S lakoćom ćemo reći pa zašto to ne bih

imao i ja kad već svi moji poznati to imaju.

174

PSIHOLOGIJA KULTURE

Što je kultura, je li to odjeća koju nosimo, jezik koji govorimo, hrana koju jedemo ili

hrana koju ne jedemo, je li to vjera ili umjetnost koju stvaramo? Je li to način na koji živimo

ili način na koji se igramo?

Kultura predstavlja sve ovo što smo rekli ali i više od toga. Kultura uključuje i način

kako mislimo, kako se osjećamo, kako se odnosimo prema drugima, tko smo—sve to ovisi o

kulturi u kojoj živimo. Način kako objašnjavamo ponašanje može otkriti našu kulturnu

pozadinu.

Ponašanje promatrano kroz kulturalne razlike

Neki znanstvenici proučavaju kako ljudi različitih kultura tumače određena

ponašanja. Koriste metode crtanih filmova sa ribama koje u biti predstavljaju društvene

interakcije. U jednoj studiji se pitalo Azijce i Amerikance da objasne kako gledaju na jato

riba gdje je iza jata zaostala jedna riba. Amerikanci veću pažnju polažu na pokrete

pojedinačne ribe dok Azijati veću pažnju posvećuju cijelom jatu riba. Slijedeće pitanje je bilo

da se usredotoče na zaostalu ribu pri kraju kolone te da objasne razloge ponašanja te

osamljene ribe. Amerikanci govore o ribi koja ima svoj identitet, individualnost, ribi koja želi

pobjeći od svoje grupe, koja želi biti neovisna, koja želi biti vođa; dok Azijati ističu kako s

ribom nešto nije u redu jer se ne snalazi u grupi, te da grupa zapravo ovu ribu tjera iz svojih

redova jer ju grupa ne tolerira.

Ove kulturne razlike i to kako tumačimo ponašanje mogu dovesti do potpuno drugačijih

tumačenja događaja.

Imali smo slučaj Kineza koji je ubio ženu a potom sebe. To ubojstvo je američki

tisak tumačio na jedan način, a kineski tisak na drugi. Američki tisak je komentirao da je

Kinez ubio ženu a zatim sebe i svrstao je to u tipični kriminal. Kineski tisak je ovaj slučaj

tumačio tako što je istakao da je Kinez ubojica bio osoba teške naravi te da se nije uspio

prilagoditi životu u američkoj kulturi. Također su se raspisali o tome kako je u Americi lako

doći do pištolja i zaključak je bio da do ubojstva sigurno ne bi došlo da je ovaj Kinez ostao u

svojoj domovini.

175

Kao što vidimo postoje fundamentalne razlike u interpretaciji ponašanja drugih, no kako

vidimo sebe, naše vlastito ponašanje?

Znanstvenici ističu da naš doživljaj svijeta u velikoj mjeri ovisi o onome što i kako mislimo o

sebi i svojoj svrsi na ovom svijetu.

Kultura i psihološki procesi

Hesel Markus, bavi se pitanjem komunikacije našega vlastitoga «ja» i kako nas

kultura nadopunjuje. Na ljude gledamo kao na aktere kulturom oblikovanih bića u vlastitoj

kulturi. Oblikovani smo kulturom i funkcioniramo u sklopu svih tih simbola kulture. No

svojim ponašanjem u biti oblikujemo i kulturno obilježje. Ljudska priroda je pod velikim

utjecajem socijalnih faktora. Znanstvenici ovaj proces međusobnog oblikovanja nazivaju

«obostranim nadopunjavanjem». Svaka kultura proizvodi svojstvene psihološke procese.

Jedan od tih procesa je proces neovisnosti dok je drugi međuovisan. Neovisni način

ponašanja najviše se očituje u Americi i Zapadnoj Europi. Međuovisni način ponašanja u

odnosu na kulturu očit je u azijskom a posebno istočno azijskom društvu. U američko-

europskom društvu pojedinci o sebi misle da su sami odgovorni za svoje ponašanje. Oni

nastoje kontrolirati svoj svijet tako što pokušavaju utjecati na druge. Važno je jasno reći što ti

je drago i što želiš, te biti u stanju donijeti brzu odluku. Za mnoge Amerikance i Evropljane

donošenje vlastitih odluka smatra se dobrom i pozitivnom kvalitetom. To se odražava i na

način kako tretiramo svoje goste. Amerikanci će redovito reći služite se sami. Za istočne

Azijce to je pomalo čudan način ophođenja s gostima. U japanskom kulturnom kontekstu

pozdravljanje gosta je važna ceremonija. Prema gostima se mora iskazati puna pažnja,

ponuditi im ono najbolje što imate. Ovaj način tretiranja gostiju povezan je i sa religioznom

tradicijom. Jedna od tih tradicija u Japanu je budizam. Budizam naglašava simpatije i

razumijevanje te transcendenciju koja nadilazi želje pojedinaca. Tijekom stoljeća ova snažna

duhovna dimenzija ostavila je u ljudima osjećaj da se naglašava važnost drugoga. Religija u

velikoj mjeri doprinosi osmišljavanju vlastitoga «ja» i u protestantskom okružju u Americi.

Protestantizam naglašava važnost osobnog uspjeha, osobne odgovornosti, samodostatnosti i

kontrolu nad okolinom. Različitost u poimanju samoga sebe vidi se i u načinu kako ljudi

govore o sebi.

Znanstvenici snimaju studente kako daju opis samih sebe. ".Ja sam radišna,

optimistična, prilično organizirana" reći će neka Amerikanka.. Kad američki studenti opisuju

176

sebe onda obično ističu četiri pozitivne karakteristike i jednu negativnu. Kad na primjer kažu

da su prijateljski raspoloženi opisuju i svoj odnos s okolinom te ističu svoju nutarnju

karakteristiku otvorenosti. Često će reći kako bi željeli utjecati na nešto važno".

Ljudi govore o svojoj nutarnjoj volji i želji da budu dio svijeta, odgovorni za razvoj događaja

ili da mogu biti u kontroli događaja.

Japanci pak imaju drugačije poglede na sebe. Mlada Japanka sebe redovito opisuje

kao osobu koje je prisutna u mnoštvu društvenih događaja kao dio te stvarnosti. Sebe opisuje

kao pesimističnu, lijenu, sporu. Njen fokus na sebe je usredotočen na potrebu neprestanog

rada na sebi. Uvijek moraju u sebi pronaći nešto negativno kako bi radili na ispravljanju toga.

Upirući na negativne strane svoga «ja» japanska kultura potiče ljude da rade na sebi umjesto

da sa svojim problemima opterećuju druge ili da prednjače pred drugima.

Preživljavanje u drugoj kulturi

U Americi u prisustvu mnoštva kultura pojedinac je u stanju preživjeti. Američki

crnci koji su dovedeni kao robovi doprinose američkom pluralizmu. Neki emigranti su dobro

dočekivani u dominantnu američko-europsku kulturu drugi pak nisu.

James Jones, ukazuje na teško iskustvo robovanja američkih crnaca. Njima se bilo teško

prilagođavati, posebno kad se radi o pitanju shvaćanja vremenske dimenzije, ritma potrebe

improvizacije, morala i duhovnosti. On ima teoriju koju naziva TRIOS. Ta teorija obuhvaća

ovih pet nabrojenih dimenzija i identitet američkih crnaca.

Vrijeme je u Americi dimenzija kojom se određuje budućnost, regulira ekonomija i

uređuje naše ponašanje. Međutim za crnce vrijeme ima drugačiju dimenziju, vrijeme je

prvenstveno usredotočeno na sadašnjost. U crnačkoj kulturi vrijeme kao dimenzija nema

neko nezavisno značenje koje bi određivalo i ograničavalo naše ponašanje. Crnačko

razumijevanje vremena ostavlja veliki prostor za improvizaciju. Jones tumači kako ovakvo

razumijevanje dimenzije vremena pomaže crncima u Africi da se lakše nose sa rasizmom.

Rasizam je potencijalno prisustvo u svakoj situaciji. Kako se nositi s time? Kako stvoriti

vlastite vrijednosti? Improvizacija je zapravo rješenje situacije u nejasnim i teškim uvjetima i

mogućnost da se izrazim tko sam i što imam ponuditi. Kulturni kontekst Afro-Amerikanaca

ima svoje izvore u ritmu i pokretima, načinima pričanja događaja, propovijedanju i držanju

govora. Sve ove stvari manifestiraju isti način kombinacija ritma i stila i postaju način

izražavanja iskustva koga ljudi imaju pri organizaciji svoga života. Važna dimenzija tog

177

života je duhovnost, vjerovanje da više sile utječu na naše živote. Duhovnost daje ozbiljnost i

snagu američkim crncima kako bi se borili s nepravdama u društvu. Crnci su u stanju živjeti

u uvjetima koji su za druge rase deprimirajući i demoralizirajući. Oni se ne uzdaju u sebe i

svoje snage. Stoga su u sebi slobodni, u sebi pronalaze nutarnji mir.

Američki Indijanci se također moraju prilagođavati teškim okolnostima. U

devetnaestom stoljeću, zahvaljujući nama Evropljanima, nad Indijancima je počinjen

genocid. Usprkos mnogim nevoljama kroz koje su prošli, oko 500. plemena američkih

Indijanaca još uvijek je preživjelo.

Joseph Tripl proučava kako su se američki Indijanci adaptirali modernoj američkoj

kulturi. Povijesno su sva plemena imala zajedničke kulture koje su bile na visokom nivou.

Svatko je u tom društvu imao svoju ulogu, odgovornost, i to je predstavljalo integralni dio

života zajednice i rada. U mnogim plemenima se uočavala posebna arhitektura i preko

arhitekture se izražavalo shvaćanje duhovnosti određenih plemena.

Preko duhovnosti se razumije sve što je u njima i oko njih. Duhovnost je prema

njihovoj kulturi prisutna ne samo u čovjeku nego i u životinjama, oblacima, drveću, vodi, u

svoj prirodi. U takvom kontekstu sve stvoreno je u direktnoj ovisnosti jedno od drugoga.

Način da se poštuje tu ovisnost sastoji se u tradiciji da se doživljaj svijeta i svega što nam on

nudi međusobno dijeli. Nesebičnim darivanjem odaje se poštovanje svemiru i time se

ostvaruje balans života. Upravo ovakav pristup i ovakva tradicija zbunjivala je europske

doseljenike. Druge kulture a posebno evropske, imaju koncept posjedovanja stvari. Kad je

Kristofer Colombo došao u Ameriku bio je preplavljen darovima domorodaca. Kad je odbio

te darove, uvrijedio je plemenske poglavice. Odbiti dar je uvreda za pojedinca, za njegovu

obitelj, za njegov narod. Ove prve interakcije razvile su se u tragičnu povijest Indijanaca.

Povijest onoga kako se Indijance prisiljavalo na adaptaciju anglo-saksonske kulture više je

nego brutalna. Ideologija "melting pota" zahtijevala je da se Indijanci prilagode bez oporbe i

u potpunosti. Ideja prihvaćanja američke kulture bila je slati indijansku djecu u javne škole

braneći im upotrebu vlastitog jezika. Prisiljavali su ih da se moraju šišati, da nose europski

tip odjeće. Najgore je što su prisiljavali različita plemena s mjesta na mjesto i miješali ih,

tako da plemena međusobno nisu mogla komunicirati zbog nepoznavanja jezika. Danas

većina psihologa smatra da je teorija melting pota zapravo mit. Prilagoditi se nekoj kulturi je

dugoročan proces, a on je još teži kada domaća kultura ne prihvaća postojanje neke druge

kulture.

178

Dr. Rikardo Munjos bavi se ovim pitanjima proučavajući mentalne poteškoće

emigranata iz latinske Amerike u Sjevernoj Americi.

U Americi je oko 35 milijuna latinoamerikanaca. Amerika je jedna od većih zemalja latinosa

u svijetu. Polovica latinosa ne govori engleski. Imaju dosta poteškoća a među inima su i

poteškoće mentalnog zdravlja. Na žalost usluge za mentalno zdravlje su rijetke. Općenito

ovakve usluge među hispanicima nisu jako popularne jer su na lošem glasu. Tko god se

približi ustanovi za mentalno zdravlje bude proglašen ludim. Budući da latinosi izbjegavaju

psihologe (kao i Hrvati) dr. Munjos se prilagođava situaciji. Organizira društvo dobrovoljaca

koji odlaze među emigrante i pomažu im na licu mjesta u njihovim naseljima. Nedavno

napravljena studija kaže da među meksikancima koji rade po kalifornijskim farmama raste

oboljenje od depresije, posebno za one koji su u Americi više od 13 godina. Među nedavno

prispjelim emigrantima depresija je prisutna kod 3% slučajeva, a kod onih koji su ovdje 13 i

više godina stupanj depresije iznosi 14,4%. Među cjelokupnim američkim stanovništvom

stopa depresivnosti je 17%. Dakle, čini se da imigranti postaju sve depresivniji s dužim

boravkom u Americi.

Zašto se s vremenom povećava depresivnost kod imigranata? Psiholozi pokušavaju

nuditi objašnjenja. Prvo je to da što imigrant duže živi u zemlji emigracije to je više izložen

stresu. Kad imigranti tek dođu u Ameriku, još uvijek imaju jake veze sa zemljom rođenja,

prijateljima i rodbinom. S vremenom te veze sve više slabe. Tako da njihov sustav društvene

podrške polako slabi. Sustav podrške je vitalan za svačije mentalno zdravlje. Za hispanike je

važnije imati obitelj i društvo nego imati bogatstvo u terminima novca i standarda. Obitelj je

za njih nešto sveto, a sveta je i ona toplina odnosa sa prijateljima. Takve potrebe uske i tople

komunikacije nisu među visokim vrednotama u američkom društvu nezavisnosti i izoliranosti

pojedinca. Stoga hispanici imaju tendenciju povlačiti se iz takvoga društva. No velike

poteškoće susreće prva generacija rođenih hispanika u Americi. Oni su rođeni u zemlji gdje

se govori drugi jezik nego u njihovim obiteljima. Budući da su rođeni u Americi smatraju da

moraju biti prihvaćeni od društva kao i svi pravi Amerikanci, no na žalost nisu.

Drugi razlog depresivnosti je taj da prva generacija sve više postaje generacija koja

usvaja običaje Amerikanaca. Oni iskazuju prepoznatljiva psihološka opterećenja. Današnja

psihološka opterećenja su puno drugačije naravi nego ona s kojima se suočavao Freud u

Beču.

179

Dok broj stanovnika zemlje raste i dok se usavršavaju nove tehnologije, kulturalni kontekst

sve manje dolazi do izražaja. Svima su nam posljedice budućnosti novoga konteksta

nepoznate.

ZDRAVLJE, UM, PONAŠANJE

Kad bih vas upitao da li psihologija ima udjela u nastanku raka, bolesti srca ili čak

obične prehlade, što biste odgovorili? Kada sam bio student, i moj odgovor bi bio negativan.

Odrastao sam u starom poimanju da je tijelo isključivo pod utjecajem fizičkih i bioloških

faktora. Smatralo se da je psiha možda važna za emocije, vjerovanja ali da nema puno

zajedničkog sa tijelom. Današnja istraživanja nas prisiljavaju na ponovno razmišljanje o

odnosu između aktivnosti mozga i tijela. Postoji naime priličan broj dokaza da ljudski um

utječe na prijemljivost i otpor tijela prema bolestima. Kao rezultat toga tradicionalni

biomedicinski model združen je sa bio-psiho-socijalnim modelom. Ovaj novi pristup

uključuje ne samo tretiranje tijela nego i cjelokupne osobe u njihovom socijalnom kontekstu.

Na svakog pojedinca se gleda kao na ljudski sustav u kojem su mentalni i fizički procesi u

stalnoj interakciji i pri tom utječu jedan na drugoga. Ovakav cjelovit pristup se već

stoljećima primjenjuje u nekim kulturama. Američki Indijanci su tradicionalno jako puno

pažnje posvećivali vezi odnosno harmoniji između uma i tijela. U konceptu Navaho

Indijanaca zvanom HOZO: ljepota, mir uma, blagostanje i zdravlje nedjeljivi su jedan od

drugoga. Stoga, okoliš, ljepota i umjetnost kao i odnosi unutar obitelji - sve to skupa mora

biti u skladu. Bolest se u svijetu Indijanaca smatrala posljedicom poremećaja te harmonije.

Dok se plemenskim ritualima pokušava vratiti zdravlje i odagnati bolest, članovi obitelji rade

skupa kako bi postigli sklad. Bolesnici nikada nisu prepuštani strancima i nepoznatoj bolnici

na dulje vremensko razdoblje, kao što je to slučaj u našem suvremenom društvu. Ono što je

Navaho Indijancima od pamtivijeka bilo poznato, zdravstveni psiholozi su tek sada počeli

priznavati.

180

Psihologija i medicina

Područje zdravstvene psihologije je danas jedno od najinventivnijih područja

psihologije. Znanstvenici tog smjera bave se razlozima oboljenja osobe, načinima na koje

ljudi održavaju svoje zdravlje.

Postoje barem četiri identificirane metode povezivanja psihologije i medicine. Prvo,

jasno je da neki organski poremećaji ili oštećenja tkiva mogu direktno uzrokovati psihičke

poremećaje, što znači da je bolest direktno uzrokovana psihološkim stanjima anksioznosti,

napetosti i depresije. Čirevi želuca mogu biti direktno uzrokovani pretjeranom anksioznošću,

isto kao i povišeni krvni tlak, alergije i bolesti kože. U drugu kategoriju odnosa um-tijelo,

spadaju sve pritužbe koje pacijenti iznose liječniku a koje nemaju vidljivu organsku podlogu:

glavobolje, iscrpljenosti, slabosti. Naime radi se o fizičkim simptomima naglašene napetosti i

osobnih psihičkih poteškoća. Ako se problemi riješe, simptomi nestaju. Treće, psihološki

faktori mogu djelovati indirektno, oslabljujući ili pojačavajući našu otpornost prema bolesti.

Oni mogu utjecati na razvitak bolesti, potiskujući ili podržavajući imuni sustav organizma. I

konačno postoje psihološki faktori koji mogu dovesti do nezdravog ponašanja, koje onda

može uzrokovati bolest. Polovica svih smrtnih slučajeva u svijetu danas se pripisuje

nezdravim oblicima ponašanja kao što je npr. piće, pušenje, droge. .........................................

Zdravstveni psiholozi, kao što je Judith Rodin sa sveučilišta Yale nadaju se da će

pronaći načine unapređenja zdravlja i općeg blagostanja. U jednom od istraživanja ova

znanstvenica je otkrila kako relativno mali psihološki faktori mogu dovesti do značajnih

psiholoških promjena. Naime vjeruje se da postoji genetski uzrokovana psihološka

deterioracija kao popratna pojava starenja. No naše istraživanje je pokazalo da ljudi stareći

mogu osjetiti neku vrstu psihološkog propadanja, ali to nije neizbježno. Napravljene su cijele

serije studija u staračkim domovima gdje se u stvari kod tih starijih osoba povećalo osjećaj

kontrole, dan im veći izbor aktivnosti, zaduženja i usađen im osjećaj moći i kontrole nad

okolinom. Pri tom su mjerene vrijednosti cijelog niza fizičkih faktora zdravlja i uspoređivani

s faktorima koji su uzrokovali smrt. .........................................................................................

Pronašli smo da se ljudi sa većim osjećajem kontrole i odgovornosti pokazuju boljim

bilo na području fizičkog zdravlja bilo duljine života. Kad smo jednom u stanju pokazati da

psihički faktori mogu utjecati na zdravlje, goruće pitanje na koje treba odgovoriti je kojim se

mehanizmom ostvaruje ova povezanost? Studirajući taj mehanizam usredotočili smo se na

studij imunog sustava organizma, bolje na kompliciranu mrežu specijaliziranih organa i

181

stanica koje brane tijelo od antigena, stranih organizama kao što su virusi i bakterije. Da bi

organizam bio u stanju odstraniti antigene, on uključuje čitav niz sustava obrane. Na prvom

mjestu su površinski sustavi obrane: koža i sluznice prikrivene protutijelima. Ukoliko antigen

prijeđe ovu barijeru, još uvijek se mora suočiti sa bijelim krvnim stanicama - limfocitima.

Kako psihološki faktori mogu utjecati na ovaj kompleksni biološki sustav? Putem mozga.

Dogodila se prava eksplozija u bazičnim imunološkim istraživanjima kada je

pokazano da postoji veza između mozga i imunog sustava. Postalo je jasno da mozak

direktno surađuje sa imunim sustavom i da je utjecaj mozga na imunološki sustav jako veliki.

Dokaz da se radi o stvarnoj fizičkoj povezanosti između mozga i imunog sustava vidi se na

primjeru živčanih vlakana koja povezuju različita područja mozga sa limfocitima i ostalim

organima imunog sustava. Potpuno je jasno da bi mogla postojati direktna komunikacija

putem neurotransmitera. Drugi dokaz je očit preko endokrinog sustava, to je ono što

nazivamo tekućim vezama. Naime na limfocitima postoje receptori za različite hormone i

imuni sustav je putem njih u mogućnosti odgovoriti na promjene u endokrinom sustavu.

Jedno od područja interakcije između psiholoških faktora i imunog sustava može

imati izuzetno važan utjecaj, je bez sumnje, područje humane reprodukcije. ............................

Psiholog Roden ovo pitanje istražuje u radu sa parovima koji nisu u stanju imati

potomstvo. Njega i suradnike zanimaju parovi kod kojih je neplodnost nepoznatog porijekla.

Mnogi od njih se uključuju u programe umjetne oplodnje. Dok je umjetna oplodnja biološki

vrlo određena procedura, njen uspjeh je svega 20. postotni. Njihov studij s se bavi pitanjima

stresa kao zapreke začeća, odnosno oplodnje, jer smatraju da imuni faktori mogu dovesti do

odbacivanja oplođene jajne stanice tijekom eksperimentalnog postupka.

Postoje i drugi dramatični načini putem kojih um može utjecati na tijelo. To je

vidljivo običnim očima. Temperatura kože, krvni tlak, napetost mišića ili čak crvenjenje,

mogu se povećati ili smanjiti putem običnog razmišljanja. Iako možda zvuči neobično, sve

ovo je prisutno kod mehanizma biološke povratne sprege.........................................................

Psiholog Neal Miller sa sveučilišta Yale, začetnik je istraživanja u ovom području.

On koristi primjer košarkaša i kaže: kada početnik uči igrati košarku i ukoliko su njemu i

njegovom treneru zavezane oči, niti jedan od njih dvojice neće znati gdje je lopta završila.

Početnik neće ništa naučiti jer nije imao nikakve spoznaje o rezultatima koji bi mu služili kao

nagrada za uspjeh ili kazna za neuspjeh. Većina poruka naših unutrašnjih organa ne zapaža se

dovoljno, tako da je osoba u poziciji košarkaša sa povezom na očima. Mehanizam biološke

182

povratne snage otklanja taj povez sa očiju i tako nam uz pomoć mjernih aparata pruža

informaciju o događajima unutar organizma. Miller je pokazao da životinje mogu naučiti

mijenjati funkciju nekih unutrašnjih organa.

Najzastupljenije područje znanstvene psihologije je područje stresa. Stres je

znanstveno definiran kao obrazac odgovora organizma na događanja koja narušavaju

ravnotežu i smanjuju ili pak povećavaju mogućnosti organizma. Dakle uznemirujući događaji

za organizam nazivaju se stresori. Oni mogu biti dio fizičke okoline: buka, gužva, bolesti,

prirodne nepogode ili dolaze iz socijalne okoline: nezaposlenost, kriminal, problemi u obitelji

ili gubitak voljene osobe. Stres predstavljaju i sitne životne gnjavaže poput zakašnjavanja.

Tablica stresnih događaja, počinje relativno nevažnim događajima: zakonski prekršaji, Božić,

praznici, promjena kreveta ili vremena za spavanje, promjena škole, promjena stana,

problemi sa šefom, početak ili završetak školske godine, neki izvanredni uspjeh, problemi s

punicom. Događaj kad vam sin ili kćer odlaze od kuće, odluka o podizanju kredita, svađa sa

ženom ili mužem, promjena posla, smrt bliske osobe, rađanje novoga člana obitelji,

seksualne poteškoće, trudnoća, oboljenje nekoga iz obitelji, odlazak u mirovinu, otkaz na

poslu, ulazak u brak, osobna povreda ili bolest, smrt člana obitelji, zatvorska kazna, razvod,

smrt bračnog druga. Gotovo svako događanje koje dovodi do promjene svakodnevnice može

biti stresor. Stresor je tuga, bolest i neuspjeh isto tako kao i nenadana sreća, pretjerana radost

itd. Nagomilavanjem stresa sve veće su šanse obolijevanja..........................Važno je uočiti da

stres nije samo rezultat vanjskih događaja. Sami sebi možemo biti izvor ogromnog stresa

prevelikim ambicijama, agresivnošću, ljutnjom, prevelikom samokritičnošću itd.

Najranije studije o stresu počeo je kanadski liječnik Hans Seyle. Reakciju na stres on

je podijelio u tri stupnja. Prvo, reakcija koja dovodi do uzbune u organizmu stimulira

hipofizu i nadbubrežnu žlijezdu da otpuste hormone koji mobiliziraju obrambene mehanizme

organizma. Zatim slijedi drugi stupanj, stupanj otpornosti. Naime tada su izlučeni i aktivirani

neki hormoni kako bi se suprostavili utjecaju stresora. No u isto vrijeme odgovori organizma

na ostale stresore su oslabljeni. Stalnim daljnjim izlaganjem kontinuiranim kroničnim

izvorima stresa, svaki otpor organizma se slama, kulminirajući u trećem stupnju a to je

stupanj iscrpljenosti. Iako je Syle pomogao pri objašnjenju stresa, previdio je psihološki

značaj stresora na osobu. Naime, snaga stresora ovisi o osobi koja je pod njihovim utjecajem.

Za neke osobe je jedna situacija stresna za druge nije. Za nekoga je nešto stresno dok je to

isto za drugoga nešto izazovno..................................................................................................

183

Individualnu procjenu stresa psiholog Richard Lazarus nazvao je "spoznajnom

procjenom". Stres je neizbježan, no na nama je naučiti kako se djelotvorno nositi s njime. A

to je područje zdravstvene psihologije. Početkom prošlog stoljeća uzrok smrti bile su zarazne

bolesti, boginje, tuberkuloza, groznica. Danas je glavni uzročnik smrti način života: bolesti

srca, rak, ciroza jetre, nesreće, samoubojstva. Umiremo jer previše pušimo, pijemo, jedemo,

vozimo prebrzo, radimo preteško. Naša psihoza čini naša tijela podložnijima trošenju i više

nego bi normalno trebala biti. Ukoliko se traži bolest koja dinamično povezuje psihološke i

medicinske probleme onda je to Sida (Aids)- stečeni sindrom imunodeficijencije. Postoji

emocionalna komponenta Side koja djeluje na pacijente, članove njihovih obitelji i prijatelje.

Postoji strah od Side u grupama visokog rizika za dobivanje bolesti: među homoseksualcima,

narkomanima i hemofiličarima. Postoji strah u općoj populaciji a postoji čak i psihološki

element u prijenosu i prevenciji bolesti.

Tomas Coates sa sveučilišta u Kaliforniji bavi se proučavanjem side sa psiho-

socijalnog stajališta. On kaže da je epidemija side primarno problem ponašanja. Iako

izazvana virusom, širi se neurednim načinom života. Treba vidjeti gdje oboljeli od side

najčešće odlaze, s kime uspostavljaju dublji odnos. Uglavnom su to različiti klubovi i kućne

zabave. Otkriveno je da je užitak u većini slučajeva uzrok side, bilo da se radi o drogama,

alkoholu ili seksualnim užicima.

Ukoliko želimo kontrolirati ovu epidemiju nije dovoljno samo ljudima reći koje vrste

ponašanja predstavljaju veliki rizik od oboljenja, nego ih je potrebno motivirati različitim

sredstvima, a duhovnost je bez sumnje jedno od djelotvornijih da stil života treba mijenjati

ako se želi živjeti. Dakle protiv epidemija potrebna je intervencija na različitim razinama, ne

samo medicinska, ili psihološka nego i duhovna i socijalna. U edukaciju preventivne

medicine ili medicinske psihologije treba svakako uvrstiti i medije kako bi se doprlo do što

većeg broja ljudi.

Aids je vjerojatno jedna od najtežih bolesti našeg vremena. Za tu bolest još uvijek

nema lijeka. Potrebna je velika briga društva za tu vrstu bolesnika. Ono što je neophodno je

povisiti kvalitetu života tih osoba. Drugo ne pokušavati negirati tu bolest i treće potrebna je

briga oko ovih bolesnika kad su hospitalizirani. Poznato nam je da depresija dovodi do težeg

stanja kod oboljenja od side, stoga je ove pacijente potrebno neprestano ohrabrivati.

184

PSIHOLOGIJA NA DJELU

Praktična primjena psihologije je djelotvornija od svih poznatih terapija. Koristeći

psihologiju u svrhu unapređenja kvalitete života oduvijek je bio ključni aspekt psihologije

kao znanosti. Ovdje navodimo brojne situacije realnog života gdje nas psihologija upućuje u

mnoge praktične sfere.

Važan aspekt psihološke pomoći u kontekstu realnog života je san. Provodimo trećinu života

u spavanju.

Najranija istraživanja ciklusa spavanja počela su 1950-tih godina s istraživanjima

psihologinje Roslin Kartrajt. Ona je istraživala poremećaje sna i kako se snovi odražavaju na

naše emocije. Njena istraživanja su temelj suvremenog pristupa sve većem problemu

današnjice a to je snu.

U njenim istraživanjima između ostalog pronalazimo i slijedeće zaključke. Osjećaj

umora tijekom dana je abnormalno stanje. Pedeset i šest posto ljudi zaspi na radnim mjestima

barem jedanput tjedno. Ljudi putuju na druge kontinente. Imamo slučaj jednog kapetana

prekooceanskog aviona koga su znanstvenici pitali da li kada zaspi vozeći avion. On je

odgovorio «da dogodi se da zaspim i po dvadesetak minuta a onda se trgnem iz sna te često

opazim kako su oba moja pomoćnika u čvrstom hrkanju».

Odrasli ljudi trebaju osam sati solidnog spavanja tijekom noći. Školskoj djeci i

studentima potrebno je devet i više sati dnevno. No većina ljudi spava 6 ili čak manje sati.

Jedna od zanimljivih tema je objasniti što se događa kad provedete noć bez spavanja.

Uzmimo za primjer situaciju kad normalno odmornom studentu damo neki test iz matematike

da ga riješi. Dok student to rješava njegov mozak je izrazito aktivan u području moždane

kore, jer student se naravno muči s rješavanjem problema. Ako isti test date studentu koji

prethodne noći nije spavao, svaki znanstvenik će biti sretan ako uoči bilo kakvu aktivnost

moždane kore kod tog studenta..

Bez obzira da li se radilo o akademskom poslu ili atletskim aktivnostima, spavanje

nam omogućava zadržavanje novo pridošlih informacija i pibavlja fizičko uskladištavanje

informacija u mozak. Spavanje pomaže pri kontroli rada srca, hormonalnim aktivnostima a

kritično je u formiranju dugoročnog pamćenja.

185

U prva dva i posljednja dva sata spavanja naše kratkoročno pamćenje odlazi u sferu

dugoročnog pamćenja. Ukoliko spavate manje od osam sati dnevno, funkcionirate sa

energijom napola ispražnjene baterije, drugim riječima malo ste tupavi. Živimo brzim

ritmom od dvadeset i četiri sata. Za mnoge je spavanje luksuz i stoga nije čudno da ne

prepoznajemo koliko smo pospani. Svatko se u svako vrijeme može zanijeti u san i klanjati

glavom.

Analiza spavanja je znanstveni pristup koga psiholozi često koriste za razumijevanje

poremećaja spavanja poput poremećaja zvanog «Apmija». Apmija je jako hrkanje nakon

čega prestaje disanje i do četrdeset i pet sekundi. To se takvoj osobi dogodili lijepih 600 puta

tijekom noći. Naravno da takva osoba slijedećeg dana ne može biti odmorna jer se svaki puta

morala gotovo probuditi da bi počela disati. Toga su osobe u biti nesvjesne, no zato se

tijekom dana osjećaju pospano.

Apmija često dovodi do problema kao što su gubitak memorije, visoki tlak i naravno

kronični nedostatak sna. Da li zbog poremećaja spavanja ili hektičkog stila života, nedostatak

sna ima teške posljedice. Psiholozi i dalje proučavaju negativne posljedice pomanjkanja sna i

nastoje upozoravati javnost na prisutnost problema.

Psiholozi nisu samo zabrinuti kako živimo ovdje na zemlji. Jedno od najvećih

dostignuća naše civilizacije je istraživanje svemira. Dok su fizika, inženjerstvo i

kompjutorske znanosti doprinijeli da ljudi i žene mogu letjeti u svemir, psihologija također

misli da i ona u tome ima nešto reći. Naime ljudska bića odlaze u svemir. Zamislite kako je

živjeti u bestežinskom stanju gdje ono što je gore postaje ono dolje. Istodobno se od

astronauta traži da obavljaju teške i komplicirane radnje. Za astronaute je ovo veliko

fiziološko i psihološko opterećenje.

Psiholog Mel Koen studira efekte mikro-gravitacione okoline na ljudska bića. U nedostatku

gravitacije krv protječe našim tijelom drugačije nego na zemlji. Veća količina krvi koja se

slijeva u glavu, napuhne lice te je teško ustanoviti da li se osoba smije ili ne. Drugi problem u

svemiru je i taj što astronauti prilikom komuniciranja ne vide direktni izražaj lica jedan

drugoga i to zapravo onemogućava pravu komunikaciju. Svemirske stanice su k tomu vrlo

bučna mjesta. Kad smo u buci redovito imamo tendenciju pratiti izraz lica i čitati sa usana

sugovornika. Zahvaljujući ovim poteškoćama, komunikacija u svemiru može postati

problem. S povećavanjem broja svemirskih ekspedicija i novih zahtijeva astronauta, sve veća

pažnja se posvećuje pitanjima kako se svemirski uvjeti odražavaju na funkcije ljudskog

186

organizma. Možda ćete jednog dana i vi biti odabrani da prevedete neko vrijeme u svemiru.

Ako e to dogodi očekujte da ćete biti izloženi ogromnom stresu, anksioznosti, depresiji i

agresivnosti. U posljednje vrijeme NASA financira program u kome se ispituju fiziološke i

psihološke posljedice svemirskih letova. Ta istraživanja su se vršila i u ruskoj svemirskoj

stanici MIR. Ta stanica je boravila kroz 15. godina u svemiru od 1986. pa sve do 2001.

Međunarodna ekipa astronauta radila je mnoštvo bioloških i psiholoških eksperimenata.

Psihijatar Nick Kanas proučavao je ponašanje različitih spolova, kultura te

međuljudske odnose u svemirskoj stanici MIR.

Proučavali su 13. astronauta i kozmonauta te 59. osoba na zemlji koji su se nalazili u

kontrolnom tornju svemirske misije. Promatrali su napetosti kod astronauta u svemiru i

napetost posade na zemlji, te međuljudske odnosi između onih u svemiru i onih na zemlji.

Fenomen nazvan «dispolaritet» kad ste u prostoru kome ne pripadate, ili ste izbačeni iz takta

pa imate potrebu na nekomu se iskaliti je inače čest fenomen u svemiru. Oni gore se ljute na

one dolje. Takve stvari je potrebno studirati da bi se ustanovilo kako će se ljudski faktor

ponašati u budućim sličnim misijama.

Od rješavanja međuljudskih odnosa u svemiru pa do rješavanja društvenih izazova,

psihološka istraživanja mogu utjecati na poboljšanje naših života.

Jedno od područja u kome psihologija igra veliku ulogu je i naš pravosudni sustav.

Psiholozi u Americi pomažu pri izboru porote. U sudnici su od velike važnosti tužbe koje

dolaze od strane djece zbog maltretiranja, seksualnih zlostavljanja i slično. Psiholozi su

potrebni zbog odabira kritičnih informacija u procjenjivanju istinitosti dječjih navoda.

Početkom 1990-tih sedam osoba u državi Sjeverna Karolina optuženo je sa seksualne

prekršaje nad djecom, isključivo na temelju svjedočanstva djece. Jedan od optuženih bio je i

Bob Kelly koji je osuđen na puno godina robije. Nakon nekoliko godina provedenih u

zatvoru, poništena mu je kazna. Psiholog Steven Chechi bavi se pitanjem pouzdanosti dječjih

svjedočenja.

Ako pogledate na brojne optužbe na račun osoba koje čuvaju djecu, uvidjet ćete da

sve te optužbe imaju nešto zajedničko. Obično se radi o optužbi jednog djeteta. Dijete nešto

kaže što nas upućuje da trebamo biti pažljivi u njegovoj priči. Obično pravnici dijete pitaju i

ispituju ali pri tom i sugeriraju određene stvari. Ako se prilikom ispitivanja dijete ohrabruje,

onda dijete polako počne fantazirati. Oni koji ga ispituju često ispitivanja usmjeravaju na

potvrde svojih pretpostavki. Kad psihijatri ispituju djecu onda često uviđaju da dijete ne

187

govori istinu zbog neke emocionalne blokade, obično zbog straha. Mnogi će djeci govoriti,

ne boj se, nemaš razloga za strah. U takvim situacijama takvo ohrabrenje može povećati

dječju maštu. Djeci često predstavlja problem razlučiti ono čega se uistinu sjećaju od onoga

što su zamislili u svojoj mašti.

Iako znamo da su djeca po sebi naivna i iskrena, psiholog Steven Chechi.pokazuje

kakva djeca mogu biti kad im se nešto opetovano sugerira. Kad su četvergodišnjaka pitali da

li mu se ikada prstić zaglavio u mišolovci pa je nakon toga morao u bolnicu, mali je

odgovorio da nikada nije bio u bolnici i da u kući nemaju mišolovku. Psiholog ga je zapitao

da li može pokušati zamisliti da mu se to dogodilo. Maloga su pitali da to zamisli jednom

tjedno kroz dva mjeseca. Nakon toga mali je počeo pričati kako mu se to uistinu dogodilo.

Na snimci koju ste vidjeli, mali priča priču kao da mu se sve to dogodilo. Psiholog ga je pitao

gdje ti se to dogodilo? Mali je odgovorio «u podrumu». Vidjeli ste snimku na kojoj je mali

dječak vrlo uvjerljivo pričao iako je u biti izmišljao, odnosno lagao. Dijete je usvojilo svoju

fantaziju i imaginaciju kao istinu. No treba također znati da kad dijete laže, onda su uvijek

prisutne nelogičnosti.

Zašto donosimo ovakve primjere? Zato što je svjedočanstvo djece postao ogromni problem

za roditelje i druge. U Americi i Kanadi je dovoljno da dijete nazove policiju i roditelj je

odmah pod istragom.

Jedan od pristupa psihologije gleda i na problem konflikata i nasilja među mladima

što postaje sve izraženija i sve tragičnija realnost. Ljutnja, strah i svađe često su očitovane na

najgori način.

Psiholog Jery Kuren razvio je program pregovora za mlade. Taj program nudi

efektivnu tehniku pri rješavanju konfliktnih situacija. U njegovim istraživanjima on i njegov

tim ukazuju studentima što se sve može dogoditi ako ne koristimo efektivne načine

pregovora i obratno. Studenti uče tehniku pregovora tako da glume uloge u raznim

konfliktnim situacijama. Otkrivaju što se događa s ljudskim bićem ako mu se približiš.

Cilj ovog programa je trenirati mlade da budu efektivni u postizavanju ciljeva bez

uporabe nasilja. Uče ih istim metodama tehnike koje se primjenjuju u strategiji pregovora u

poslovnom, političkom ili pravnom svijetu.

Postoji puno vrsta pregovora. Ljudi obično misle da su pregovori nešto gdje

dobivate ono što želite i da je pregovarački proces, proces u kome dobivaš ono što si

namjeravao dobiti. Međutim tajna je u tome da su pregovori zapravo izmjena ciljeva onoga

188

što želimo. To znači ulazak u situacije i odabiranje onoga što će nas zadovoljiti. Uglavnom

putem procesa pregovora zapravo učimo što želimo.

Nasilje i sukobi onemogućavaju nam miran život kao pojedincima a također i kao

nacijama. Otkrivanjem metoda kojima ćemo smanjiti napetost i promovirati mir među

ljudima cilj je mnogih psihologa koji se bave psihologijom mira.

189

ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA U PSIHOLOGIJI

Znanstvene metode

Psiholozi se sučeljavaju s teškim zadatkom kada trebaju razumjeti prirodu ponašanja

te rad mozga i uma. Međutim u tom pokušaju imaju jednog jakog saveznika koji uspjeh čini

mogućim: Znanstvenu metodu, skupinu općih procedura za prikupljanje i interpretaciju

podataka. Da bi bili točni, podaci moraju biti prikupljeni tijekom pomno kontroliranog

promatranja i mjerenja a drugi istraživači koji rade neovisno moraju imati mogućnost postići

iste rezultate uporabom istih metoda. Intervjui, ispitivanja, upitnici i psihološki testovi samo

su neke od metoda koje psiholozi rabe za istraživanje naših osobnosti, naših vrijednosti i

talenata.

Psiholog Kristina Mazlak sa kalifornijskog sveučilišta Berkley, koristi znanstvene

metode u istraživanju iscrpljenosti na poslu zbog stresa, nedostatka potpore, ili lošeg radnog

učinaka. Doktorica Mazlak koristi psiho-metrički pristup te uz pomoć testova sakuplja

podatke u pokušaju objašnjenja psiholoških fenomena.

O ovom istraživanju je rekla: «Ovo je istraživanje koje je počelo u realnom svijetu.

Mi smo vršili intervjue, anketiranje i išli smo na radna mjesta. Pokušavamo razumjeti kroz

što ljudi prolaze. Nakon uvida u situaciju izrađujemo novu verziju upitnika i u konačnici

izrađujemo standardizirane testove za fenomen koga pronalazimo. Prethodno vršimo psiho-

metričke testove».

Usavršavajući svoju metodologiju doktorica Mazlak je izašla sa skalom kojoj se mjeri

iscrpljenost. Ta skala je praktičan način dijagnosticiranja.

Počela je raditi primijenjeno istraživanje organizacija umjesto individualnih osoba

kako bi omogućili subjektima da sami organiziraju ispitivanja svojih djelatnika kako bi

sačuvali dobro zdravlje kolektiva.

Svojom metodom istraživanja doktorica Mazlak pokazuje da je svako radno mjesto

svojevrsni laboratorij u kome i subjekti i znanstvenici dobivaju beneficije.

Znanstveni eksperimenti

Neki psiholozi izvode eksperimente u laboratoriju. Laboratorij je jedno mjesto gdje

znanstvenici testiraju hipoteze, što znači, predviđaju u kakvoj će svezi biti dva ili više

190

čimbenika. Kako bi testirali hipotezu istraživači nasumično dodjeljuju određene subjekte

eksperimentalnoj skupini koja prima terapiju; drugi subjekti dodjeljuju se kontrolnoj skupini

koja ne prima terapiju. Rezultati se potom uspoređuju.

Druga istraživanja izvode se na terenu gdje se prirodne situacije, tekuće ponašanje

može promatrati. Npr. istraživanje o tome kako socijalno ponašanje majmuna «babuna»

utječe na njihovo zdravlje.

Psihološko istraživanje također se provodi na lokacijama tako neobičnim kao što je

simulator letenja u ratnom zrakoplovstvu.

Bilo gdje da se događa i koja god se metoda koristi, temeljno psihološko istraživanje

izvedeno na znanstveni način, pruža nam dobar pogled na istinu. I ako razumijemo kako

znanstvena istraživanja dijele činjenice od fikcije, možda možemo izbjeći neke od zamki

krivog razmišljanja i neutemeljenih zaključaka u našem svakodnevnom životu.

Uvodeći vas u ova istraživanja ne pokušavamo od svakoga od vas napraviti psihologa

nego samo dati mali uvid da bolje razumijemo život oko nas.

Potreba kritičkog pristupa

Jedna od najznačanijih karakteristika nas ljudi jest da puno toga prihvaćamo bez

postavljanja pitanja. To povjerenje stvara subjektivnu realnost koja može utjecati na to kako

vidimo svijet. Ona mogu utjecati na naše svakodnevne planove, s kim ćemo se družiti i kome

ćemo vjerovati. Neka od naših uvjerenja dolaze iz naše kulture, na primjer naša percepcija o

ulogama muškaraca i žene, ljepoti i hrabrosti. Svaka kultura ima svoj osobni sustav

vjerovanja i smisla za humor.

Druga moćna vjerovanja dolaze iz osobnih iskustava i motivacija razvijenih kroz

osobnu interakciju sa svijetom. Naše osobno iskustvo može također uključiti učenje kritičnih

vještina mišljenja tako da možemo testirati naša vjerovanja u usporedbi sa pogledom koga

ima znanost. Ako ne naučimo kritički misliti, može nam se dogoditi da povjerujemo u

nedokazano i neobjašnjeno, ili da postanemo voljni pristupiti neprekidnoj rijeci vjerskih,

socijalnih i političkih kultova. Istraživanje provedeno u Americi otkriva na primjer da je za

mnoge od 25 milijuna Amerikanaca, koji nemaju završenu srednju školu, svijet konfuzno i

opasno mjesto.

Ti ljudi često osjećaju da ih kontrolira sudbina, mogu malo učiniti glede kontrole

svog života. Mnogi od njih također naginju vjerovanju u proročanstva, mistične sile i

191

astronomske znakove, što doduše nije samo odlika slabije educiranih. U stvari, vjerovanje u

mistične sile, npr. Haićanski voodoo (vudu), može biti tako jako da može transformirati

psihološki i biološki realitet bilo na bolje ili na gore. Ponekad može izliječiti bolesne ili ubiti

zdrave.

Na Sveučilištu John Hopkins, psihijatar Jerome Frank proučava zajedničke

karakteristike čudesnih izlječenja, liječenja vjerom, političke i vjerske konverzije i

psihoterapije. On tvrdi da svi oblici psihološkog liječenja, a to je, pokušaj utjecaja na ljude

riječima, imaju određene zajedničke iscjeliteljske crte.

(1) Prva je vrsta veze s iscjeliteljem, osobom koja potječe povjerenje u pacijentu. Ta veza

čini da pacijent osjeća da iscjelitelju može vjerovati, potiče nade pacijenta, što je izuzetno

važan čimbenik.

(2) Potom tu je uvijek, ili gotovo uvijek, mjesto na kojem se događa izlječenje, hram,

ordinacija, čak klinika.

(3) Treće je povećanje pacijentovog osjećaja za premoć, za kontrolu nad onim što se događa.

Ono što ljudsko biće najteže podnosi jest kaos; to je najstrašnije iskustvo koje postoji i bilo

što, što ljudima daje osjećaj da ponovno imaju kontrolu nad situacijom, izuzetno je važan

poticaj njihovom moralu. Pacijent osjeća neke rezultate: sreću, tugu, zaplašenost, ljutnju,

uglavnom, reklo bi se, olakšanje. Ponekad tjeskobu, zato jer ulazite u područja koja pacijenta

čine još tjeskobnijim nego li prije. Vjerovanje je zaista ključno za bilo koji iscjeliteljski

proces. Bez vjerovanja osoba ne sudjeluje u procesu na nikakav stvaran način. Oni mogu

činiti pokrete, mogu uljudno slušati kao što to čine mnogi pacijenti, ali im se ništa ne događa

dok zaista ne povjeruju da bi im to moglo pomoći.

Placebo efekt

Ponekad je moć ovih vjerovanja snaga koja čini da tretman postigne uspjeh i izliječi,

a ne nikakva specijalna sila samog tretmana. Termin koji ovo opisuje naziva se «placebo

efekt». U medicini placebo je tvar, kao npr. tableta šećera, te nema izravnog farmakološkog

učinka, ali može imati terapeutski učinak na bol i bolest. Kod ljudi koji vjeruju, biti će

učinkovit. Povijest nas uči da je placebo odgovoran za mnoge od terapijskih uspjeha tijekom

stoljeća. U drevnom Egiptu pacijenti su često dobivali gušterovu krv i krokodilsku balegu.

Kasnije su liječnici rabili pijavice koje su sisale pacijentovu krv, ili su kod pacijenata

izazivali povraćanje, ili su ih smrzavali, ili pak pregrijavali. Mnogi su od tih pacijenata

192

umirali, ali oni koji su preživjeli često su bili zagovornici dotičnog tretmana. Placebo može

biti tako učinkovit da gotovo bilo koji uvjerljiv, društveno prihvaćen tretman, koji se provodi

u okviru odgovarajućeg konteksta, može pokazati umjeren uspjeh. Čak i jedva vjerojatna

sugestija da će tretman imati uspjeha dovoljna je da poboljša stanje oko jedne trećine

bolesnika. Možete zamisliti kako placebo efekt komplicira posao znanstvenika. Kako ćete

znati da li je određeni tretman zaslužan za rezultat, ili samo činjenica da je osiguran bilo

kakav tretman? Jedno rješenje je double-blind (dvostruko-slijepa) procedura. Nekim

subjektima date stvarni tretman, a drugima placebo i ne kažete im koji je koji. U stvari, čak i

istraživač ili terapeut ne smiju znati razliku između placeba i prvoga lijeka. Tek tada se može

govoriti o objektivnim rezultatima.

Katkada se problem sastoji i u tomu da nam se umjesto placeba nude prave prevare i

začudo ljudi nasjedaju. Svake godine se na sceni pojavljuju takozvani čudotvorni iscjelitelji i

tisuće ljudi pohrle k njima. Takvi tipovi dobro zarađuju. Često se radi o neobjašnjivim

fenomenima, o bioenergiji, o energiji koja dolazi iz svemira. Ako bolje pogledate oko sebe

začuditi ćete se koliko ima suvremenih vračara i iscjelitelja i koliko im se ljudi obraća.

Čimbenici odgovorni za učinak

Kada imamo veći broj čimbenika koji bi mogli biti odgovorni za zamijećeni učinak,

želimo znati koji je čimbenik zaslužan za to, tada trebamo izvesti eksperiment. Bit nekog

eksperimenta je sustavna manipulacija varijacija jednog ili više čimbenika ili zadržavanje

konstantne svih drugih koji bi mogli biti važni.

Procjenjuju se učinci manipuliranih događaja na neke reakcije ponašanja. Dakle, i

kada znamo da se dogodila dramatična promjena, ne možemo pretpostaviti da znamo zašto i

da postoji uzročno-posljedična sveza. Mnoge stvari za koje se čini da su u

uzročno-posljedičnoj svezi, u stvari nisu. Često se radi o trećem čimbeniku koji prouzrokuje

druga dva. Na primjer, kada znamo da padaju ocjene učenika na testovima kako se povećava

broj sati koje provode gledajući televiziju, ne možemo zaključiti da televizija prouzrokuje

loše ocjene, ili da je ključ za postizanje boljih ocjena kada roditelji isključe televizijski

prijemnik. Umjesto toga, moguće je da manje sposobni učenici više gledaju televizijski

program zbog toga jer ne vole školu ili domaći rad, što u ovom slučaju prouzrokuje njihove

loše ocjene. Dobri učenici možda također mnogo gledaju televizijski program.

193

Odabir uzorka u istraživanju

Drugi potencijalni problem u analiziranju podataka dolazi od uporabe malog uzorka

za donošenje značajnih zaključaka. Psiholozi obično mjere nekoliko odgovora na malom

broju subjekata u eksperimentima i pokušavaju zaključiti nešto važno o ljudskom ili

životinjskom ponašanju općenito. Najbolji način da bi se to osiguralo jest da uzorak bude

izabran slučajno, inače može doći do ozbiljne greške u istraživanju. Spomenimo primjer žena

i ljubavi, kontroverznu američku studiju o ženskom ponašanju glede seksa i braka koja je bila

na naslovnim stranicama diljem zemlje. Prema Shere Hite, autorici studije, 98. posto udanih

žena izjavilo je da nisu zadovoljne s nekim od ključnih aspekata svojih veza, a 75. posto je

izjavilo da su imale aferu izvan braka. Međutim, samo 4. posto žena u anketi Shere Hite

poslalo je poštom svoje odgovore. Te su žene mogle biti motivirane da pošalju svoje

odgovore zbog toga jer su bile nesretne, što je uzorak učinilo beznadno pristranim.

Kada je isto pitanje Hite postavila uzorku žena, koje su izabrane slučajno, rezultati su

se jako razlikovali. Prema anketi ABC NEWS i WASHINGTON POST-a, 93. posto žena je

izjavilo da su zadovoljne svojom vezom, a 7. posto je izjavilo da su imale ili imaju aferu

izvan braka.

Dakle, čuvajte se znanošću obojenog žurnalizma gdje se brojke rabe kako bi se dobilo

znanstvenu dimenziju. I dok o ovome govorimo recimo da se također treba čuvati i

pseudo-znanstvenih tehnologija.

Pseudo znanstvene tehnologije

Na filmu ste vidjeli poligrafski test - detektor laži. Svake godine više od 2 milijuna

Amerikanaca prolazi taj test. Postavlja se pitanje da li je taj test pouzdan?

Leonard Saxe, sa Sveučilišta u Bostonu, ekspert za uporabu i zlouporabu poligrafa

tvrdi da ti testovi koji odlučuju o tome da li će netko dobiti posao, da li će ići u zatvor, da li

će dobiti starateljstvo nad djecom, da li može raditi na najvažnijim i najosjetljivijim

dužnostima u vladi, u znanosti itd. uopće ne vrijede. Detektor laži nije valjan test jer ga se

može prevariti.

Instrument koji se rabi u poligrafskom testu zove se poligraf i mjeri neke jako

jednostavne autonomne procese: srčani ritam, znojenje i disanje. Osoba koja provodi test

postavlja veći broj kontrolnih pitanja gdje se pretpostavlja da subjekt govori istinu. Potom se

rezultati uspoređuju s rezultatima kada subjekt daje odgovore na važna pitanja gdje bi mogao

194

lagati. Ljudi koji lažu ponekad su nervozni, i ponekad im se ubrzava rad srca ili se pojačano

znoje. Međutim također je istina da se ljudi koji lažu ponekad ne znoje, srce im ne počinje

ubrzano kucati, dakle nema izravne sveze i nema apsolutne sveze između laganja i ovih

psiholoških stanja.

Poduzeto je istraživanje da se razmotri pitanje valjanosti detektora laži. Ispitaniku je

omogućeno da ukrade novac i onda mu se reklo da na testu kaže da ga nije ukrao. Ako

detektor ne otkrije da on laže novac će biti njegov. Neki subjekti su uvjereni da je svaki

detektor laži moguće prevariti, neki su uvjereni da je detektor uvijek bio u pravu. Rezultati su

jasni. Oni koji su bili uvjereni da se detektoru laži ništa ne može sakriti uglavnom su bili

uhvaćeni u laži, oni pak koji nisu vjerovali u detektore laži na njemu su prolazili kao čisti.

Stvar se sastoji u tome. Ukoliko osoba koja testira na detektoru laži uspije uvjeriti

pacijenta da je detektor vrlo pouzdan test, onda će detektor laži biti pouzdan. Ako se subjekt

osjeća krivim on će naravno biti nervozan i lako će pasti pod sugestiju. Ako pak subjekt

vjeruje da je detektor laži samo predstava, «šou» onda detektor nije u stanju ništa otkriti jer

subjekt neće biti uplašen ili nervozan.

Opći principi potrebni u znanstvenim istraživanjima

U znanstvenim istraživanjima doći do jasne istine je teško, ali na sreću postoji

nekoliko vodilja koje možemo slijediti kako bismo izbjegli najčešće pogreške:

1. Otkriti tko su subjekti u nekoj studiji, koliko ih je bilo uključeno i kako su izabrani.

2. Izbjeći pretpostavku da dvije stvari koje idu zajedno predstavljaju uzrok i

posljedicu. Korelacija ne znaci nužno uzročno-posljedičnu vezu.

3. Ne zaboravite da nešto vidjeti ne znači da je to što smo vidjeli automatski istina jer

možda je neka važna informacija skrivena od vas.

4. Stavite u pitanje svaki podatak koji nije prikupljen uporabom rigoroznih procedura

znanstvene metode.

5. Bilo koji zaključak o ljudskom ponašanju točan je onoliko koliko su točni podaci

na kojima je utemeljen.

6. Držite na pameti učinak placeba za procjene realiteta

7. Uzdržite se od entuzijazma za znanstvenim otkrićima sve dok rezultati ne budu

potvrđeni od drugih istraživača.

195

8. Iznad svega, čuvajte se ljudi koji tvrde da znaju apsolutnu istinu i imaju

jednostavna rješenja za mnoge nepoznanice i kompleksnosti ljudske prirode. Znanstveni

zaključci uvijek su provizorni, nikada apsolutni i otvoreni su za promjene ako se dođe do

boljih podataka

196